POVIJEST – ZAVRŠNI ISPIT

1. Engleska-‘’Krvava revolucija’’ 1642.

Kralj 1642. pokušao zarobiti vođe oporbe u donjem domu Parlamenta.. Kralju pomažu tzv. rojalisti. Uz
Parlament je građanstvo, novo plemstvo, brojni seljaci. Bolje organizirana kraljevska vojska početno je
uspješnija od Parlamenta. Kada na čelo dolazi Oliver Cromwell dolazi do preokreta. Cromwell reformira
kraljevsku vojsku, proveo je Bill o samoodricanju (prema njemu član Parlamenta ne može istodobno biti i
zapovijednik vojske, osim Cromwella). Kraljevska vojska poražena je 1645., ali tada dolazi do rascjepa
bogatijih prezbiterijanaca i na drugoj strani srednjeg seljaštva, independenata. Iz Parlamenta su izbačeni
protivnici independenta i to je tzv. krnji Parlament. Parlament je 1653. izglasao Instrument upravljanja tzv.
Cromwellov ustav. Doneseno je više važnih akata, primjerice Akt o plovidbi.

2. Engleska - Restauracija, ‘’Slavna’’ revolucija i zbivanja do 1714.

Cromwella je kao Lord-protektor naslijedio sin Richard. Parlament je ponudio prijestolje Charlesu II sinu
pogubljenog kralja. Između kralja i Parlamenta došlo je do sukoba. U Parlamentu su se javile dvije struje –
Torijevci – rojalisti (uglavnom plemići, konzervativci) - vigovci (građanstvo, liberali). Parlament je donio Akt o
boljem osiguranju slobode podanika i o sprječavanju zatočenja preko mora (Habeas corpus act). Prema njemu
uhićena osoba i druga zainteresirana osoba ima pravo zahtijevati izdavanje sudskog naloga. Upravitelj zatvora
mora, u roku od 24 sata predati osobu i navesti razloge uhićenja. Sud mora ispitati razloge, te uhićenog
osloboditi, pustiti uz jamstvo ili ga zadržati u zatvoru, ali uz obvezu provođenja sudskog postupka. Ovaj propis
je onemogućio razračunavanje i bezrazložno zatvaranje političkih protivnika. Nakon što su vigovci, a dijelom i
plemstvo, nezadovoljni kraljem ponudili prijestolje Williamu Oranskom, kralj napušta zemlju, a Parlament je
Williama proglasio kraljem 1688. – to je Slavna revolucija, jer je izvedena bez prolijevanja krvi. Bula o pravima
1689. znači prijelaz na parlamentarnu monarhiju. Bulom kralj prenosi ovlaštenja Parlamentu koji sada donosi i
proračun. Aktom o naslijeđivanju prijestolja 1701. - vladar može biti samo pripadnik anglikanske crkve. Svaku
odluku kralja mora potpisati ministar, koji je odgovoran pred Parlamentom. Akti su izraz političkih zbivanja.

3. Engleska – izborne reforme

Donošenjem Zakona o reformi 1832. počinju reforme biračkog prava. Biračko pravo se određuje po broju
stanovnika. Snižen je imovniski cenzus, te je Donji dom postao pristupačniji građanstvu. Radničko udruženje u
Londonu 1837. donijelo je peticiju tražeći veća biračka prava. Zahtjevi su objavljeni u obliku povelje (charter),
pa se pokret naziva čartizam. Zakonom 1867. ponovno je snižen imovinski cenzus. Nastavljeno se s
usklađivanjem broja stanovnika i predstavničkih mjesta u izbornim jedinicama.Opće biračko pravo s navršenom
21.g za muškarce, a 30g za žene uvedeno je 1918. Žene su dobile pravo glasovanja s navršenom 21.g tek 1928.
Preobrazile su se i političke stranke. Tako su vigovci uzeli naziv liberali, a torijevci konzervativci.

4. Engleska – vladar (kralj)

Od 1689. Engleska je ustavna monarhija. Kralju je ostala samo izvršna vlast, ne i zakonodavna. Formalno
vladar ima niz važnih ovlaštenja, ali ih nikada ne koristi. Ima pravo izbora prvog ministra, ali mandat za sastav
vlade tradicionalno povjerava vođi stranke koja je na izborima dobila većinu poslaničkih mjesta u Donjem
domu Parlamenta. Kralj ima pravo sazvati i raspustiti Parlament. Zakonom o Parlamentu iz 1911. vladar aktom
samo konstatira činjenicu da je Parlamentu istekao mandat. Kralj može raspustiti Parlament prije isteka mandata
na prijedlog prvog ministra. Na početku godišnjeg zasjedanja Parlamenta vladar čita ‘‘prijestolni govor‘‘
(godišnji program vlade) koji je sastavio prvi ministar. Kralj ima pravo veta tj. može ne potpisati zakon usvojen
u Parlamentu, no to se posljednji put dogodilo 1707. S vremenom je nastala obveza vladara da potpiše zakone
usvojene u Parlamentu. Prvi ministar odgovara Parlamentu, kraljica ima izvršnu vlast.

5. Engleska – vlada
Engleska vlada nastaje ustavnom zbiljom (praksom) iz tajnog savjeta. Engleska ima tradiciju homogenih vlada
– jednostranačka vlada. Vlada koja nema povjerenje Parlamenta mora podnijeti ostavku ili raspustiti Donji dom
Parlamenta. To je posljedica dvostranačkog sustava jer jedna stranka ima većinu u Donjem domu, a vlada je
sastavljena od njenih članova. Na čelu vlade je prvi ministar. Kabinet je izvršna vlast, a nadzire ga Donji Dom.
Vlada ima 3 kruga članova: Prvi najuži je kabinet sa 20 članova. Drugi širi krug sačinjavaju ministri, šefovi
resora koji nisu članovi kabineta, a ima ih oko 30. Treći najširi krug čine mlađi ministri kojih ima oko 50. Svi
članovi kabineta su i članovi vlade, ali ne i obrnuto. Neslaganje se može izraziti samo ostavkom.

6. Engleska – Gornji dom (Dom lordova)

Članstvo nije izborno. Od 14. st. običaj je da osoba koju vladar jednom pozove, a ona se odazove, postaje član
Gornjeg doma. To pravo prelazi na najstarijeg zakonitog muškog potomka. Kralj je aktom dodjeljivao nasljedno
članstvo, titulu pera. Članovi su i tzv. duhovni lordovi (2 nadbiskupa i 24 biskupa) i tzv. lordovi pravnici (18
najviših sudskih službenika). Zakon o doživotnom perstvu 1958. daje kralju pravo imenovanja doživotnih
perova, bez nasljednog prava potomaka. S vremenom značaj Gorenjeg doma opada. Nekada su članovi Gornjeg
doma u pravilu bili torijevci tj. konzervativci, ali danas ima veliki broj laburista. Zakonom o parlamentu
smanjene su njegove ovlasti. Za donošenje financijskih zakona više se ne traži suglasnost Gornjeg doma. Za
nefinancijske zakone ima pravo suspenzivnog veta, ali donošenje tih zakona može odgoditi najviše 2 puta, a
nakon toga se zakon može potvrditi bez suglasnosti Gornjeg doma.

7. SAD – Filadelfijski kongresi i Deklaracija o nezavisnosti

Prvi Kongres održan je 1774. Bogatiji plantažeri s juga, umjerena struja oko Benjamina Franklina, zahtijevali su
konfederaciju kolonija, sa izbornim predstavnikom na čelu, ali i vrhovnu vlast kralja. Prijedlog nije prošao.
Kongres donosi Deklaraciju prava, apel kralju da promijeni politiku prema kolonijama, tromjesečni prekid
trgovine s VB, ali su nastali novi sukobi. Na Drugom kontinentalnom kongresu 1775. trebalo je odrediti
međusobni odnos kolonija. George Washington je imenovan vrhovnim zapovijednikom vojske. Virdžinijska
deklaracija prava 1776. istaknula je načelo narodne suverenosti i prirodna prava čovjeka: život, slobodu,
privatno vlasništvo, postizanje sreće i sigurnosti. Drugi kontinentalni kongres je 1776. donio Deklaraciju o
neovisnosti kojom je 13 kolonija prekinulo veze s VB i proglasilo neovisnost, ali se nije ujedinilo. Deklaracija
ističe načela škole prirodnog prava. Nabraja se 27 povreda kralja tiranina.

8. SAD – Predsjednik
Predsjednik SAD-a je šef države, ali je i na čelu izvršne vlasti i vrhovni je zapovijednik oružanih snaga. Može
biti izabran svaki državljanin s navršenih 35 godina, rođen u SAD-u ili je prirođeni državljanin (koji boravi u
SAD-u najmanje 14 godina). Bira se na 4 godine, najviše na 2 mandata. On sebi bira suradnike (sekretare) koji
su njemu odgovorni. Predsjednik zaključuje međunarodne ugovore, imenuje veleposlanike i suce Vrhovnog
suda, uz suglasnost Senata. Može dati pomilovanje za delikte protiv SAD-a. Predsjednik se bira neizravno,
posredno; izabiru se elektori (izbornici), koje biraju birači u svakoj državi prema broju predstavnika države u
Kongresu. Skup elektora svih država bira predsjednika. Predsjednik nema zakonodavnu vlast, ali na Kongres
može utjecati institutom tzv. suspenzivnog veta. Predsjednik može odbiti potpisati i proglasiti zakon, koji se
vraća na ponovno razmatranje Kongresu. Ustav omogućuje i tzv. ‘‘džepni veto“. Izvršna vlast nije politički
odgovorna Kongresu. Iznimno, kod primanja mita i težih zločina i prijestupa, može se pokrenuti postupak protiv
predsjednika. Optužbu tzv. impeachment, podnosi Predstavnički dom, a sudi Senat.

9. SAD – Kongres
Vrhovno zakonodavno, predstavničko tijelo je dvodomni Kongres SAD-a. Predstavnički dom zastupa interese
svih građana SAD-a. Domu predsjedava speaker, a svaka stranka ima vođu kojem pomažu, tzv. bičevi. Senat
ima 100 senatora, po dva iz svake države, bez obzira na broj stanovnika. Mandat im traje 6 godina, a 1/3 sastava
obnavlja se svake druge godine. Senat teoretski zastupa intrese federalnih država. Pravo zakonodavne inicijative
imaju članovi oba doma. Kongres objavljuje rat, utvrđuje poreze, pristojbe i savezni proračun, sklapa zajmove,
donosi propise o trgovini s drugim državama, o pošti, javnom prijevozu, radnim odnosima. Može putem
impeachment utjecati na predsjednika.

10. SAD – Vrhovni sud

Vrhovna sudska vlast, Vrhovni sud SAD-a je ujedno i Ustavni sud. Ima 9 sudaca. Suce imenuje predsjednik
SAD-a uz suglasnost Senata, a funkcija im traje ‘’dokle god se dobro drže“. Rješava sporove: između država
članica, države članice i strane zemlje, protiv presude vrhovnog suda države članice kod povrede saveznog
zakona ili Ustava. Najvažnija fukncija je ocjena ustavnosti zakona, koji moraju biti u skladu s Ustavom.
Presude Vrhovnog suda imaju snagu precedenta, učinak je u praksi općevažeći. Vrhovni sud ne može
protuustavni zakon poništiti, jer se ne može miješati u zakonodavnu vlast, ali ga može ne primjeniti. Jedini
način utjecaja na sud je pravo predsjednika imenovati nove suce, što nije često zbog doživotnosti funkcije.

11. Francuska – Skupština staleža, revolucija i Deklaracija prava čovjeka i građanina

Kralj saziva stalešku skupštinu radi uvođenja poreza za pokriće državnih troškova.
Vlada je primorana dati ustupke trećem staležu. 3. stalež daje naputke predstavnicima, tražeći da prva dva
staleža plaćaju porez. Nezadovoljni načinom glasovanja, oni su se odvojili i zasjedaju kao skupština općina, a
potom Narodna skupština. Nakon što se staleži uspiju sastati u punom sazivu uzimaju naziv Ustavotvorna
skupština. Nakon što su kralj i vlada zaprijetili raspuštanje skupštine, narod Priza diže ustanak i zauzima
kraljevski zatvor Bastillu 14.7.1789. – taj dan je početak Revolucije. Ustavotvorna skupština 1789. donosi
Deklaraciju prava čovjeka i građanina koja sadrži načela građanskog društva. Propisuje da je cilj svakog
političkog uređenja zaštita prirodnih i neotuđivih prava čovjeka: sloboda, vlasništvo, sigurnost i otpor
ugnjetavanju. Ističe se načelo narodnog suvereniteta, jednakost pred zakonom, načelo legaliteta (kažnjiva djela
su samo ona koja su predviđena zakonom i samo kaznama koje su zakonom predviđene za to djelo),
presumpcija nevinosti, te da je privatno vlasništvo sveto i nepovredivo

12. Francuska – Ustav 1791.

Narodna skupština 1791. donosi Ustav. To je ustavni pakt, kompromis vladara i naroda. Kada je kralj položio
zakletvu na Ustav, vraćena mu je vlast. Francuska od apsolutističke postaje ustavna monarhija. Ustav ističe
suverenost, briše staleške razlike, povlastice plemstva i postavlja temelje građanske države. Deklaracija prava
čovjeka i građanina je na početku Ustava. Usvojeno je načelo podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku.
Narodna skupština ima zakonodavnu vlast, kralj izrvšnu, a sudsku sudovi koje bira narod. Skupština je
jednodomna. Izborno pravo ograničeno je cenzusom spola, imovinskim cenzusom, dobnim cenzusom,
cenzusom domicila i cenzusom građanske časti. Narodna skupština donosi zakone, utvrđuje proračun, poreze,
osniva i ukida činovnička mjesta, ratificira međunarodne ugovore. Izvršna vlast pripada kralju (ustavni
monarh). On je vrhovni zapovijednik vojske, vodi vanjsku politiku i proglašava zakone, ima pravo
suspenzivnog veta. Sudovi su neovisni.

13. Francuska – jakobinska diktatura i ustav

Dio izbjeglog plemstva nastavio je borbu protiv Revolucije. Mase Pariza digle su ustanak, kralj je lišen vlasti i
zatvoren. Uspostavljena je revolucionarna komuna u Parizu. Na čelo narodnog otpora dolaze jakobinci.
Raspuštena je vlada, a izvršnu vlast preuzima Privremeni izvršni savjet od šest ministara. Nacionalni konvent
ukida monarhiju – Francuska postaje republika. Jakobinci su se podijelili na žirondince i montanjare. Kralj je
osuđen na smrt i pogubljen. Montanjari su iz Konventa izbacili ekstremne žirondince, te nastupa doba
jakobinske dikature na čelu s Robespierreom. Konvent 1793. donosi Jakobinski ili Montanjarski ustav. Narodna
skupština ima zakonodavnu vlast. Donosi dvije vrste zakona: manje značajne dekrete i važnije zakone. Dekreti
se donose bez ograničenja, a zakone potvrđuju birači. Izvršnu vlast ima Izvršni odbor (savjet). Jakobinski ustav
ostao je nepromijenjen. Skupština (Konvent) ga suspendira zbog neslaganja vođa revolucije, te napada država
koje u revoluciji vide opasnost po monarhijski poredak u Europi.

14. Francuska – Treća republika

Napoleon zbačen – novoizabrana Nacionalna skupština imenuje Thiersa za šefa državne vlasti, a zatim za
predsjednika Republike. Utvrđivanje državnog uređenja traje godinama dok skupština nije s jednim glasom
razlike odlučila da se predsjednik Republike bira apsolutnom većinom glasova. Ustavni zakon 1884. određuje
da: ''Republikanski oblik vladavine ne može biti predmet revizije''. Organi vlasti su Skupština (Komora), Senat i
predsjednik Republike. Izbori sa Senat su posredni. Opće pravo glasovanja je narušeno cenzusom spola i
domicila. Narodna skupština i Senat imaju pravo zakonodavne inicijative, ali financijske zakone prvo raspravlja
Skupština. Predsjednika bira Nacionalna skupština apsolutnom većinom glasova na 7 godina. On je politički
neodgovoran i može mu se suditi samo za veleizdaju. Predsjednik može uz suglasnost Senata, raspustiti
Skupštinu, ima suspenzivni veto. U praksi je položaj predsjednika slab. Vlada je na čelu izvršne vlasti,
odgovorna je Skupštini i Senatu, te donosi uredbe tzv. reglemente.

15. Francuska – Četvrta republika

Poslije oslobođenja privremena vlada generala De Gaullea provodi 1945. referendum. Građani su se izjasnili za
izradu novog ustava kojeg sastavlja Ustavotvorna skupština. Zakonodavnu vlast ima dvodomna Skupština –
Nacionalna skupština (predstavničko tijelo) i Savjet Republike. Savjet Republike bio je najslabiji gornji dom u
parlamentima građanskih država. Vlada odgovara Nacionalnoj skupštini, a ne i Savjetu Republike. Predsjednika
Republike bira Parlament na 7 godina, ali ga može izabrati samo dva puta. Ima pravo suspenzivnog veta i opet
ima slab položaj (nije koristio svoja ovlaštenja) sve do Pete republike kada je na to mjesto došao De Gaulle.

16. Francuska – pravo (građansko pravo)

1) do Napoleona - Deklaracija o pravima čovjeka i građanina sadrži odredbe o ravnopravnosti građana,
osigurava pravnu i poslovnu sposobnost svih ljudi, kao i privatno vlasništvo.Ukinuta je staleška podjela društva,
Žene su dobile poslovnu sposobnost, ali ne i politička prava. Ropstvo u kolonijama se ukida – robovi stječu
prava i poslovnu sposobnost. Feudalno društvo se ukida.
2)nakon Napoleona - Revolucijom počinje priprema stvaranja jedinstvenog građanskog zakona. Napoleon
donosi zakone: Građanski zakonik (Code civile) 1804. Zakonik o građanskom parničnom postupku 1806.
Trgovački zakonik 1807. Građanski zakonik dijeli se na uvod i tri knjige: 1. knjiga je posvećena pravnoj i
poslovnoj sposobnosti fizičkih osoba, bračnom i obiteljskom pravu 2. knjiga regulira vlasništvo i služnosti 3.
knjiga načine stjecanja vlasništva, nasljedno, obvezno i založno pravo. Primjerice Zakonikom je vlasništvu
pružena najšira zaštita, može se otuđiti ako to traži opći interes uz naknadu, ugovori su zakon za stranke, a
mogu se ukinuti samo uzajamnom suglasnošću stranaka.

17. Njemačka – ujedinjene i carstvo

Nakon poraza Napoleona III. koji je navijestio rat Pruskoj i poraza kod Sedana, Bismarck proglašava
ujedinjenje Njemačke 1871. u Versaillesu – nastaje njemačko carstvo. Na čelu države je car, a to je kralj Pruske,
on je vrhovni vojni zapovjednik. Izvršnu vlast obavlja kancelar; nema ministara već samo sekretari (državni
tajnici). Postoji Savezno vijeće (Bundesrat). Reichstag uz Savezno vijeće ima zakonodavnu vlast. U Reichstagu
postoji više političkih stranka: konzervativci (stranka veleposjednika), nacionalni liberali tzv. centrum kao
katolička stranka i socijaldemokrati.

18. Njemačka – Weimarska republika

Ustavotvorna skupština donijela je tzv. Weimarski ustav 1919. Njemačka postaje parlamentarna, federativna
republika. Savezni organi nadležni su za: vanjske poslove, kolonije, državljanstvo, vojsku, novac, carine, itd., a
u zakonodavstvu za građansko i kazneno pravo, sudski postupak, suradnju sudova. Na čelu države je
predsjednik Reicha. Uz njega izvršnu vlast obavlja kancelar i on je na čelu vlade s ministrima. Reichstag
(Narodna skupština) čine predstavnici koji zastupaju narod. Državno vijeće (Savjet Reicha) je predstavništvo
zemalja. 1920. mala stranka mijenja ime u Nacional-socijalističku njemačku radničku partiju (NSDAP) i donosi
program u kojem se ističe čistoća i jedinstvo njemačkog naroda, a kao posebni neprijatelji označavaju se Židovi.
Teška ekonomska kriza, razjedinjenost društva i pomoć krupnog kapitala omogućavaju NSDAP-u i njezinom
čelniku Hitleru da kao kancelar dođe na vlast 1933. Weimarska republika je prestala postojati, a proglašen je
Treći Reich.

19. Rusija – Oktobarska revolucija i dekreti sovjetske vlasti

1917. Crvena garda i jedinice vojske zaposjedaju najvažnije ustanove u gradu. Jurišom na sjedište Privremene
vlade započinje Oktobarska revolucija. Donesen je i Proglas ''radnicima, vojnicima i seljacima''. Kongres donosi
3 važna dekreta: 1) Dekret o miru - traži obustavu sukoba, tromjesečno primirje, početak mirovnih pregovora i
zaključenje pravednog mira – bez aneksija teritorija i kontribucija 2) Dekret o zemlji – bez naknade ukida
privatno vlasništvo na zemlji - Aneks Dekreta tzv. Seljački naputak nacionalizira zemlju i ''pretvara je u
općenarodno vlasništvo'' koje ''prelazi na korištenje svim trudbenicima koji je obrađuju''. 3) Dekret o vlasti –
osniva privremenu, radničku, seljačku vladu na čelu s Lenjinom, Sovjet narodnih komesara (SOVNARKOM)
On je donio Deklaraciju prava naroda Rusije kojom je narodima priznao pravo na samoopredjeljenje,
odcjepljenje i stvaranje vlastite države. Deklaracijom o pravima radnog i eksploatiranog naroda Rusije –
potvrđeni raniji dekreti i ustavna načela Sovjetske države. Ističe federativno načelo uređenja države.

20. Rusija – Ustav RSFSR 1918.

1918. je donesen Ustav Ruske Socijalističke Federativne Sovjetske Republike (RSFSR). On sadrži Deklaraciju
radnog i eksploatiranog naroda, opće odredbe o pravima građana, o organima vlasti, biračkom pravu i izborima.
Pravo glasovanja imaju samo radni ljudi, muškarci i žene s navršenih 18 godina. Izbori su posredni i u dva
stupnja u gradu odnosno u 4 stupnja na selu. Napušteno je načelo podjele vlasti– svu vlast ima Svesavezni
kongres Sovjeta, brojno tijelo koje bira manje tijelo Centralni izvršni komitet (CIK). CIK imenuje
SOVNARKOM koji vrši izvršnu vlast.

21. Hrvatska u X. stoljeću

Tomislav je pobijedio Mađare i uspostavio granicu na Dravi. Bizant ratuje protiv Bugara pa je Tomislav
dobrodošao saveznik koji dobiva upravu dalmatinskih gradova. Hrvatska se u doba Tomislava proteže od rijeke
Cetine do Labina (obuhvaća i Bosnu). Na crkvenom saboru u Splitu 925. potvrđuje se čelna uloga splitskog
biskupa Ivana. Ninski biskup tako je podređen njemu, a ne obrnuto. To umanjuje utjecaj hrvatskog vladara, a
potvrđuje vodeću ulogu Bizanta u Dalmaciji. Grgur Ninski nije suglasan s odlukama pa je 928. sazvan novi
sabor – ukinuta je Ninska biskupija, a Grgur je premješten u Skradin. Stjepan Držislav kao saveznik bizanta
ratuje protiv makedonskog cara Samuila koji mu daje upravu nad dalmatinskim gradovima. Možda se 990.
kruni za kralja, ali titula nije bila međunarodno priznata.

22. Hrvatska u XI. stoljeću (do 1102.)

Petar Krešimir IV. najjači je hrvatski vladar a država je prostorno najveća: obuhvaća Neretljansku oblast i
Bosnu, te upravlja dalmatinskim gradovima. Na crkvenom saboru u Splitu 1060. odlučuje pristati uz papu, a
suzbija se utjecaj Bizanta. Papa zauzvrat priznaje novu državnu tvorevinu, ''kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju''.
Dolazi do feudalizacije društva. Dmitar Zvonimir – bio je ban u Slavoniji, politički se povezao s ugarskim
kraljem Ladislavom oženivši njegovu sestru Jelenu. Zvonimir je prisegao papi da će štititi crkvu i davati papi
200 dukata godišnje. Stjepan II. vlada kao zadnji hrvatski kralj. Ugarski kralj Ladislav osvaja Slavoniju.
Moguće je da hrvatsko plemstvo bira za vođu Petra Svačića, koji se s kraljem Kolomanom sukobio na Gvozdu
1097. i poginuo. Koloman je ostvario vlast u Hrvatskoj i Dalmaciji te preuzeo naslov njihovog kralja 1102.

23. Hrvatska u XIII. stoljeću

Andrija II – slab vladar, plemstvo ga je 1222. prisililo da izda Zlatnu bulu koja sadrži pravo oružanog otpora
plemstva protiv vladara koji krši privilegije bez da je to nevjera. Bela IV – osniva slobodne kraljevske gradove
koji kao plemići imaju vojnu obvezu prema kralju. Bela IV jača Bribirske knezove i daje im Bribirsku županiju.
Utemeljio je banovine Bosnu, Usoru i Sol. Zlatna bula Bele IV. Gradecu 1242. - sadrži najpotpuniji popis
privilegija za hrvatske i ugarske kraljevske gradove. Kralj daje pravo slobodonog naseljavanja. Građani
Gradeca ne plaćaju carine i biraju gradskog suca. Slavonski sabor 1273. sastao se kao predstavništvo plemstva.
Kraljevi sluge žele potvrdu prava, kao i niži sloj tvrđavnih vojnika. Sudsko vijeće u županiji sačinjava: župan, 4
plemića i 2 jobagiona iz čega se vidi da su tvrđavni vojnici izjednačeni s plemićima. Odstupa se od načela da
vladar nasljeđuje imovinu plemića bez nasljednika i primjenjuje se pravna fikcija da su svi plemići u tzv.
plemićkoj općini rođaci.

24. Hrvatska u XVI. stoljeću

A) Cetinski sabori – Ferdinand Habsburški - nakon pogibije Ludovika II. prijestolje je upražnjeno. Prvo je
birao Ugarski sabor, na kojem je, sukladno zaključku da stranac ne može biti vladar, izabran erdeljski
velikaš Ivan Zapolja za kralja, ali dio plemstva staje uz Ferdinanda. Hrvatski sabor 1526. odlučuje u Cetinu
uz nazočnost Ferdinandovih poklisara. U travnju 1527. održan je drugi sabor u Cetinu (''sabor otriježnjenja'')
na kojem staleži negoduju jer kralj nije izvršio obveze. Slavonski sabor uz zalaganje Krste Frankopana bira
Zapolju za kralja. Dualitet vlasti riješen je nasljednim ugovorom. Zapolji je priznata titula i ugarski teritorij
kojim vlada, titulu će naslijediti zakonski muški potomak, što vrijedi i za Ferdinanda.
B) Dvorsko ratno vijeće i Dvorska komora - Dvorsko ratno vijeće kao tijelo vrhovne vojne uprave i vođenja
vojske. Dvorska komora zapovijeda teritorijima, vodi skrb o prihodima i rashodima. Europski vladari u
Beču razmatraju obranu od Turaka, a nadvojvoda Karlo postaje zapovijednikom granice. Granični teritorij u
vojnim pitanjima dolazi pod upravu Dvorskog ratnog vijeća, a njima su u vojnim poslovima podređni ban i
sabor. Uspostavlja se ravnoteža na granici i zaustavljaju osvajanja pa je 1606. sklopljen mir na rijeci Žitvi.

25. Požunski sabor 1687.

Hrvatska i Ugarska 1526. priznale su vlast Habsburgovaca, ali redoslijed nasljeđivanja prijestolja nije utvrđen.
Hrvatski i ugarski sabor nakon smrti kralja imali su pravo preelekcije, tj. izbora člana obitelji Habsburg za
vladara. Hrvatski sabor daje posebne instrukcije izaslanicima za zajednički izborni sabor, a krunidba nakon
izbora je zajednička. Car Leopold I. zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu 1687. predlaže
donošenje inicijativne deklaracije koja bi uvela načelo primogeniture tj. prava najstarijeg vladarevog sina na
prijestolje, čime ukida pravo izbora. Sabor je to u konačnici prihvatio. Donosi se i odluka o ukidanju članka 31.
Zlatne Bule Andrije II. iz 1222. tj. pravo oružanog otpora i protivljenja plemstva vladaru ako krši prava iz bule.
Ostaje tek pravo protivljenja riječju putem pritužbe, zamolbe.

26. Dubrovačka republika (povijest i državno ustrojstvo)

I. BIZANTSKO DOBA (do 1205.) Dubrovnik je dio bizantske Dalmacije. Tijekom 11. i 12. st. Venecija i
Normani kratkotrajno imaju vlast nad gradom. Dubrovnik širi trgovačke veze sa zaleđem i sklapa brojne
trgovačke ugovore. II.MLETAČKO DOBA(1205.-1358. Od načelno 1204. Dubrovnik je priznao vlast Venecije
postavši značajnim trgovačkim središtem. Unutrašnji ustroj uređen je Statutom 1272. III. DOBA
SAMOSTALNOSTI (1358.-1808.) Zadarskim mirom iz 1358. Venecija gubi istočnu obalu Jadrana. Dubrovnik
ugovorom priznaje vlast ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. uz plaćanje danka. Dubrovnik se proširio do
Boke kotorske, a priključio mu se i Mljet. 1808. je ukinuta Republika a 1815. Dubrovnik ulazi u sastav
Kraljevine Dalmacije u okviru Habsburške monarhije. Državno ustrojstvo - Dubrovnik je centralistička,
feudalna, aristokratska republika. Najvažniji organi vlasti: Malo vijeće – vlada – brine o unutarnjoj upravi,
imenuje poslanike, skrbi o vanjskoj sigurnosti Republike. Veliko vijeće – vrhovni je organ vlasti. Donosi
propise, bira kneza, određuje porez, daje pomilovanja. Vijeće umoljenih (Senat) – bira Veliko vijeće. Vrši
poslove Velikog vijeća koje ono ne može efikasno obavljati. Knez(rektor) – vrhovni organ tijekom mletačkog
doba a nakon toga gubi ovlasti. Kao primus inter pares predsjedava Velikom vijeću i Senatu.

27. Feudalno vlasništvo (dominium i bona)

Dominium eminens je vrhovno vlasništvo vladara koji se u patrimonijalnoj državi smatra privatnim vlasnikom
čitavog zemljišta kojeg dodjeljuje feudalcima. Dominium directum (izravno vlasništvo) feudalca koji ima pravo
korištenja zemljišta uz vršenje vojne obveze spram vladara. Dominium utile (koristovno vlasništvo) obuhvaća
pravo korištenja i plodouživanja, uz uvjet davanja dijela prihoda feudalcu i vladaru. Dominus dationis
(vlasništvo davanja) pojavljuje se kad feudalac prenese pravo ubiranja svih ili dijela davanja sa svog posjeda na
treću osobu, iako pri tome ne gubi izravno vlasništvo. Bona hereditaria (očevina, djedovina) je dobro koje se
najmanje dvije generacije nalazi u vlasništvu obitelji. To je obiteljska imovina, dok je otac samo njen upravitelj
i ne može je otuđiti bez suglasnosti svih članova obitelji. Bona emptitia (kupljenice) su dobra koja je pojedinac
stekao osobno. Bona acquisita (stečevina) najčešće se stječe darovnicom vladara, npr. feud, pri čemu vladar
utvrđuje ograničenja u svezi s pravom raspolaganja, npr. darovnicom utvrđuje redoslijed nasljeđivanja.

28. Vlastelinstvo (feud)

Zemljišno dobro koje svom imaocu (feudalcu) daje stvarna prava nad zemljištem uz obvezu vršenja vojne
službe. Razlikujemo franački tip feuda kod kojega prava i obveze prestaju važiti smrću jedne od strana tog
odnosa (vladara i feudalca), a novi subjekt mora potvrditi dodjelu, tj. prihvatiti dodjelu. Dobro nije ni otuđivo,
niti nasljedno. Pravo feudalca ovdje je načelno slabo, a vladara jako. Kod langobardskog tipa feuda feudalac
gubi darovno dobro samo u slučaju izumrća roda ili nevjere, ono je otuđivo i nasljedno. Ugarski tip feuda
predstavlja kompromisno rješenje. Uveo ga je Ludovik I. Zakonom o avicitetu 1351. Dodjela posjeda i prava
ostaju na snazi dok je živ zadnji, muški, zakoniti potomak prvodarovane osobe. Posjed je nasljediv i otuđiv.
29. Krajiška baština
Zemljišno dobro u Vojnoj krajini koje imaocu (krajišniku) daje stvarna prava uz obvezu obavljanja vojne
službe. Razlikuju se tri etape: I.etapa (do sredine 18.st) - vladar unificira institut Vlaškim statutima 1630.
Stvarna prava krajišnika su najšira. Pravo raspolaganja se ograničava za slučaj nužde. II.etapa (od sredine 18.st.
do 1848.) – prava krajišnika su sužena. Patentom je ukinuto pravo raspolaganja. Krajišnici su korisnici ''carske
zemlje''. III.etapa (od 1848. do 1882.) – baština zakonom 1850. opet postaje vlasništvo zadruge uz obvezu
vršenja vojne službe.

30. Kmetsko selište

Kmetsko selište je zemljišno dobro koje svom imaocu (kmetu) daje stvarna prava (korištenja, plodouživanja,
dominium utile) uz obvezu davanja dijela prihoda feudalcu (obično 1/9-naturalna, novčana i radna renta). Ono
je nasljedivo i načelno neotuđivo. To pravo je najsličnije stvarnopravnom, nasljednom zakupu zemljišta. Kmet
je imao načelnu slobodu seljenja. Kmetstvo je u Hrvatskoj ukinuto 1848.

31. Regalna prava

Nastaju u patrimonijalnoj državi u kojoj je vladar vlast, ali i vlasnik čitave države (dominium eminens). Svaki
korisnik dužan je vladaru naknadu. Razlikuju se velika i mala regalna prava. Od velikih najvažnije je pravo
rudarenja pri čemu korisnik mora od vladara dobiti koncesiju. Mala regalna prava kralj obično daje feudalcu s
njegovim posjedom (npr. lov i ribolov, pravo mlinarenja). U Hrvatskoj su regalna prava ukinuta 1848.

32. Hrvatska pragmatička sankcija

Josip I. umire bez muškog potomka. Naslijedio ga je brat Karlo III. zadnji Habsburgovac. Postavlja se pitanje
nasljednika prijestolja. U Hrvatskoj je namjesnik banske časti biskup Emerik Esterhazy. Upućen u događanja na
dvoru smatra korisnim da Hrvatska pokaže inicijativu u pitanju naslijeđa prijestolja i saziva Sabor u Zagrebu u
ožujku 1712. Sabor donosi članak 7., Hrvatsku pragmatičku sankciju (carska konstitucija koja je temeljni zakon
kraljevstva). To je dokaz postojanja hrvatske državnosti. Ona se sastoji od 3 dijela: 1) Uvodno - navodi razloge
odluke. 2) Potom konstatiraju prihvat ženske loze Habsburga uz uvjet da vladarica stoluje u Austriji te vlada u
Štajerskoj, Koruškoj i Kranjskoj. 3) Traže protuuslugu od Karla III tj.sigurnosnu diplomu.

33. Vojna krajina (etape razvoja)

I.ETAPA – od osnutka do polovice 18.st.- Prema nekim povjesničarima ona nastaje nakon pada Bosne kada
kralj Matijaš Korvin 1463. osniva Jajačku i Srebreničku banovinu, a 1469. i Senjsku kapetaniju.
Kralj Rudolf je predao upravu nad pojasom vojvodi Karlu i Dvorskom ratnom vijeću u Grazu. U prvoj polovici
16.st. naseljavaju Vlasi. Kralj mimo sabora 1630. donosi Vlaški statut koji ih izuzima iz jurisdikcije Sabora i
feudalaca te ne plaćaju porez. Krajišnik za vršenje vojne službe dobiva zemljište (dominium directum). Krajina
ima izvjesnu samoupravu – veća mjesta biraju starješinu (kneza) i suca. II.ETAPA – od polovice 18.st. do
1848.- Mirom u Srijemskim Karlovcima, Požarevačkim i Svištovskim mirom Krajina obuhvaća oslobođeno
područje. Turska osvajanja su prestala pa ona gubi obrambeni karakter. Krajišnici više nisu graničari već obični
vojnici. Financiranje Vojne krajine je djelomično prebačeno na krajišnike. Proširenje Vojne krajine na Posavinu
dovodi reformi i podjeli na regimente (pukovnije). Dvor dijeli Krajinu na 11 regimenta (Ličku, Otočku,
Ogulinsku, Slunjsku, Glinsku, Kostajničku...) III.ETAPA – od 1848.-1882. Janko Drašković traži u svojoj
Disertaciji, kao i Zahtijevanja naroda 1848. sjedinjenje Vojne krajine s Banovinom Hrvatskom. Saborski
zaključak je da Krajina ostane nerazdruživ dio Trojedne Kraljevine. Očit pokazatelj da se ona smatra dijelom
Hrvatske, je izbor i dolazak njenih zastupnika u Hrvatski sabor. Nakon Austro-ugarske okupacije BiH, Vojna
krajina gubi svaki smisao. Zakonom 1882. za banovanja L.Pejačevića, Krajina je vraćena pod upravu bana i
Sabora (Hrvatskoj).

34. M. Terezija i rješavanje urbarijalnih pitanja

Dvor je izradio privremeni Urbar za Bansku Hrvatsku 1755. koji određuje gornje granice rente koje se
pojedinačnim ugovorima mogu smanjiti. Kraljica od Sabora traži donošenje trajnog urbara, ali plemstvo se
odupire i Hrvatski urbar donosi tek 1780. Urbari su ograničili tlaku na 1 dan vozne i 2 dana radne tlake tjedno,
ali su se povećala davanja u naturi. Slavonski urbar se donosi 1756., donošenje je lakše jer su feudalni odnosi
tek obnovljeni . Ugarski urbar carica donosi 1757. Carica želi ojačat kmetove kako bi oni postali porezni
obveznici države. Urbari se mogu usporediti sa modernim izvorima radnoga prava (zakonom, kolektivnim
ugovorom, ugovorom o radu). Urbarijalni odnosi su ukinuti 1848.

35. M.Terezija: Kraljevinsko vijeće i reforme uprave

Kraljica po uzoru na Prusku reformira upravu, poreze i vojsku. Feudalni aparat je neučinkovit pa kraljica osniva
Kraljevinsko vijeće u Varaždinu kao organ uprave za političke, gospodarske i vojne poslove. Vijeću
predsjedava ban, a ima 5 vijećnika i 9 činovnika. Vijeće nije samostalno već županijama prenosi naloge dvora,
nadzire odnos plemstva i kmetova. Ugarski sabor nije zadovoljan osnutkom Vijeća jer ono hrvatsku upravu čini
neovisnom. Kraljica 1779. ukida Vijeće i ovlasti prenosi na Ugarsko namjesničko vijeće. Hrvatska dolazi pod
ugarsku upravu što traje do 1848. Marija Terezija prigodom krunidbe 1741. obećava hrvatskim nuncijima da će
obnoviti istočnoslavonske županije i vratiti ih Hrvatskoj što čini 1745. Slavonija je sjedinjena s Hrvatskom, a
Slavonska posavina uključena u Vojnu Krajinu. Na čelu županije je veliki župan, a županijska skupština nadzire
da li su kraljevi akti sukladni pravima staleža i redova.

36. Rijeka tijekom 18. stoljeća

Patentom Karla III. Rijeka i Trst postaju slobodne luke u nadležnosti vlade u Grazu. U 18. st. grad gubi
samoupravu, na čelu je namjesnik (guverner). M. Terezija reskriptom 1776. Rijeku vraća (reinkorporira)
Hrvatskoj i osniva Severinsku županiju. Odluke guvernera odobrava Hrvatsko kraljevinsko vijeće, a nadležni
sud je banski stol u Zagrebu. U Rijeci djeluje gradsko vijeće i njegov magistrat. M.Terezija 1778. osniva
Bakarski municipij u čiji sastav ulazi Rijeka. Bakar je bio vrlo značajan kao luka, te veći i bogatiji od Rijeke pa
zato carica 1779. patentom potvrđuje da je Rijeka posebno tijelo (corpus separatum) pripojeno ugarskoj kruni tj.
naglašena je samouprava Rijeke spram Bakra. Josip II. ukida Severinsku županiju te osniva Ugarsko primorje
od Rijeke do Senja, na čelu s guvernerom u Rijeci. Primorje je upravno podređeno Ugarskom namjesničkom
vijeću, a sudski Banskom stolu u Zagrebu.

37. Hrvatski sabor 1790. i hrvatska državnost

Hrvatski sabor s banom Ivanom Erdӧdyjem odlučuje da se izaslanstvu za sabor u Požunu dadu naputci. Prvo
dok se ne pripoje dijelovi Hrvatske koje drže Venecija i Turska i ne okupi toliko županija da same mogu
uzdržavati vladu, ban i županije će primati naredbe od Ugarskog namjesničkog vijeća. Drugo pitanje
određivanja poreza raspravlja zajednički sabor, ali zasebno od ugarskih financija – time se Hrvatski sabor
dobrovoljno stavlja pod vlast Ugarskog namjesničkog vijeća. Hrvatski sabor prije sjednice zajedničkoga bira
nuncije i daje im naputke. Odluke zajedničkog Sabora su vrijedile za Hrvatsku tek ako ih kao zakone proglasi
Hrvatski sabor. Hrvatska državnost je ograničena, ali ne i ukinuta. Dobrovoljnost prijenosa poslova na
zajednički sabor postoji jer je prijenos predložio Hrvatski sabor. Privremenost prijenosa pokazuje da sabor
trajno ne ukida državnost Hrvatske, pa ima i pravo opoziva. Hrvatski sabor ima pravo odobravanja i
proglašavanja zajedničkih zakona i poslove vlastite nadležnosti.

38. Hrvatska uoči ilirskog pokreta te hrvatski narodni preporod

Nakon 1790. Ugarska udara na hrvatsku državnost pokušajima nametanja mađarskog jezika. Vladar uvodi
njemački jezik u hrvatske urede, a Požunski sabor 1825. traži uvođenje mađarskog u urede i škole. Vođa
pokreta Ljudevit Gaj 1830. izdaje Kratku osnovu horvatsko-slavenskog pravopisanja. Od vladara dobiva
dozvolu za tiskanje Novina horvatskih; to je početak pokreta. Ilirizam počinje kao kulturno-jezični pokret, ali
dobiva i političku stranu. Disertacija grofa Janka Draškovića je politički, gospodarski i kulturni program
pokreta. Traži razvojačenje Krajine, sjedinjene Dalmacije i Rijeke, slovenskih zemalja i Bosne u Veliku Iliriju,
vladu na čelu s banom, neovisnu od Ugarske i hrvatski jezik kao službeni, podizanje obrazovne razine naroda.
Mađaroni osnivaju Horvatsko-ugarsku stranku i bore se za ukidanje ilirskog imena. Ilirci su osnovali Ilirsku
stranku 1842. Beč 1843. zabranjuje ilirsko ime, ali pokret se više nije mogao suzbiti. Ilirska stranka naziva se
Narodnom, a Ilirske novine Narodnim novinama. 1848. Skupština Zagrebačke županije donosi Zahtijevanja
naroda – politički program građanstva u 30 točaka – traži se ujedinjenje hrvatskih zemalja, ravnopravnost pod
ugarskom krunom itd.
39. Izborni red za Hrvatski sabor 1848.
Bansko vijeće izdaje Naredbu o izborima i sazivu Sabora. Izborni red je kratak. Sabor ima 192 birana
zastupnika i neodređen broj banskih pozvanika (virilista). Pravo osobnog dolaska zadržali su magnati, prelati i
viši dužnosnici. Svaka od 6 županija posredno bira onoliko zstupnika koliko ima kotareva. U općini, kućne
starješine biraju 1-2 izbornika prema veličini općine, a oni pred županijskim poglavarstvom biraju zastupnika
kotara. U Vojnoj krajini 11 regimenata bira po 4 zastupnika. Svoje zastupnike biraju i slobodni kraljevski
gradovi i varoši, kotarevi, trgovišta, veće općine, Katolička crkva, Pravoslavna crkva i manastiri te Zagrebačka
Akademija. Glasovanje je javno. Izborni red preobrazio je staleški sabor u predstavničko tijelo. Uz ograničenja
(posredni izbori, cenzus nekretnina) ipak je 40.000 osoba steklo biračko pravo, a izborni red iako
konzervativan, napredniji je od onog u doba Raucha i Khuena.

40. Hrvatski sabor 1848. (najvažnije odluke)

Ukinuće kmetstva Kmetstvo se ukida tri puta, no državnopravne učinke ima saborska odluka usvojena na ovoj
sjednici i zakoni koji će uslijediti. Odnos spram Ugarske – raskida državnopravne veze s Ugarskom i poništava
zakonske članke iz 1790., te se ističe državna samostalnost Trojedne Kraljevine. Savez s Ugarskom je moguć
samo na temelju ravnopravnosti prema Pragmatičkoj sankciji. Odnos prema Austriji – traži se reorganizacija
monarhije. Hrvatska bi imala sabor i vladu odgovornu saboru, koji su nadležni za unutarnje poslove (središnji
organi bili bi središnji sabor i vlada nadležni za financije, vojsku i trgovinu). Vladar u središnju vladu imenuje
jednog člana Državnog vijeća koji supotpisuje sve akte koji se tiču Hrvatske i on odgovara Hrvatskom saboru.
Zapovjedništvo nad vojskom u Hrvatskoj ima ban. Vojna krajina – traži se da Vojna krajina ostane nerazdruživ
dio Trojedne Kraljevine, ali da do reorganizacije Monarhije ostaje u dotadašnjem uređenju. Sabor raspravlja i
pitanja statusa Vojvodine i Srijema.

41. Bachov neoapsolutizam

Držeći da je minula opasnost liberalne 1848. car Silverstarskim patentom 1851. ukida Ustav kao neumjestan i
neprovediv te uvodi otvoreni apsolutizam, koji se naziva prema ministru unutarnjih poslova Aleksandru Bachu.
Patent priznaje jednakost podanika pred zakonom, ukinuće feudalizma, ali ne spominje ravnopravnost naroda.
Vladar ne saziva sabore, te patentima oktroira zakone. Bach 1854. ukida Bansku vladu, te osniva Carsko i
kraljevsko namjesništvo s Jelačićem na čelu (koji radi prema nalozima cara i ministarstva i njima je odgovoran).
Ono je nadležno za političku i redarstvenu upravu, bogoštovlje, nastavu, poljoprivredu, obrt i trgovinu te dio
graditeljstva. Osniva se Državno odvjetništvo. Njemački jezik je uveden kao službeni i germanizacija zahvaća
Hrvatsku, domaći činovnici su otpušteni ako ne znaju njemački, a mijenjaju ih stranci. Guši se sloboda tiska,
uvodi policijska špijunaža i vrše bespravna uhićenja. Beč teži njemačkoj političkoj i gospodarskoj hegemoniji u
centraliziranoj Monarhiji. 1860. Bach je otpušten i vraćena je ustavnost.

42. Hrvatski sabor 1861. (rad sabora)

Zastupnici se početno okupljaju oko ideja, bez stranačkog povezivanja i programa, što se postupno mijenja i
započinje stranačko organiziranje. Sabor predstavkom od Franje Josipa traži da dostavi abdikacijske spise
kojima je došao na prijestolje. Sabor priznaje njegovo pravo čime je istaknuto hrvatsko pravo nadzora
redoslijeda dolazaka na prijestolje. U pitanju odnosa Hrvatske prema Austiji i Ugarskoj Sabor štiti državnu
samostalnost Hrvatske u Monarhiji temeljem hrvatskog državnog prava, a protiv bečkog centralizma i
mađarskih pretenzija. Sabor u protuaustrijskoj raspravi u kolovozu odbija slati 9 zastupnika u Carevinsko
vijeće, jer s Austrijom nema zajedničkih poslova, a time bi prenio na Vijeće svoju zakonodavnu vlast. Po
pitanju odnosa s Ugarskom postoje 4 skupine(kasnije stranke): 1) Unionisti (mađaroni) – uglavnom plemići i
veleposjednici. Traže što uži savez, realnu uniju s Ugarskom, bez prethodnog priznanja hrvatske teritorijalne
cjelokupnosti i autonomije. 2)Narodnjaci – stajališta su da je 1848. prestala svaka veza između Hrvatske i
Ugarske, a veže ih samo zajednički vladar i krunidba. Hrvatska je voljna stupiti u realnu uniju tek kada Ugarska
prizna njenu neovisnost i teritorijalnu cjelokupnost. 3)Samostalna narodna stranka – za realnu uniju s Austrijom
4)Pravaši – okuplja ih Ante Starčević i Eugen Kvaternik koji su za personalnu uniju, tj. da Hrvatska nema
zajedničke poslove ni s Austrijom ni s Ugarskom, već samo zajedničkog vladara, na temelju hrvatskog
državnog prava.
43. Austro – ugarska nagodba 1867.
Austro – ugarska nagodba je politički sporazum između ,,Beča i Pešte'', vladara Franje Josipa i ugarskog
plemstva, a državnopravno ugovor austrijskog cara i Ugarskog sabora potvrđen zakonima Carevinskog vijeća i
Ugarskog sabora. Habsburška monarhija transformirala se u dvojnu monarhiju – Austro-Ugarsku. Temelj
Nagodbe je Pragmatička sankcija 1723., ugovor i zakoni dva predstavnička tijela. U austrijskoj poli, tj.
''kraljevine i zemlje okupljene u Carevinskom vijeću'' nalazi se ukupno 17 zemalja, a od hrvatskih zemalja Istra
i Dalmacija. U mađarsku polovinu tj. ''zemlje krune sv. Stjepana'' ulaze Hrvatska i Slavonija. Na čelu Monarhije
je vladar koji u austrijskom dijelu ima naslov cara, a u ugarskom kralja. Vladar ima velike ovlasti (nepovrediv i
neodgovoran), ima zakonodavnu vlast, imenuje vladu u Beču i Ugarskom dijelu monarhije i suce koji sude u
njegovo ime, potvrđuje zakone obje države. Zajednički poslovi su: vanjski (vanjska politika), vojni i
financiranje tih poslova. Zajedničke poslove rješavaju Carevinsko vijeće i Ugarski sabor sporazumno. Nema
zajedničke vlade nego samo 3 zajednička ministarstva. O zajedničkim poslovima i proračunu raspravljaju
jednom godišnje delegacije, naizmjenično u Pešti i Beču.

44. Sklapanje hrvatsko-ugarske nagodbe i položaj Hrvatske prema nagodbi

Hrvatski sabor je u rujnu 1868. prihvatio tekst Nagodbe bez rasprave o pojedinim člancima uz samo 3 glasa
protiv. Nagodba je temeljni državni zakon kojim su Hrvatska i Ugarska obnovile državnu zajednicu prekinutu
1848. Nagodba je dvostrani ugovor dva državnopravna subjekta, a ne ugarski akt. Državnost Hrvatske ogleda se
u činjenicama da Hrvatska legalizira Austro-ugarsku nagodbu uz zahtjev da ubuduće sudjeluje u državno-
pravnim aktima tičućim se svoga statusa: Ugarska priznaje teritorijalni integritet Hrvatske i poseban politički
narod Hrvatske s autonomnim organima vlasti (sabor, ban i vlada). Nagodba se revidira samo zajedničkim
sporazumom. Utvrđeni su zajednički i autonomni poslovi i organi.

45. Hrvatski autonomni organi vlasti prema hrvatsko-ugarskoj nagodbi

Sabor – kralj saziva, raspušta i odgađa sabor. Sabor je jednodoman i ima 120 izabranih zastupnika. Sabor je
nadležan za zakonodavstvo u autonomnim poslovima (unutrašnja uprava, sudstvo, bogoštovlje i nastava),
proračun Zemaljske vlade , nadzor uprave, ima povijesno pravo adrese i bira delegate u zajednički sabor. Kako
ban i vlada nisu odgovorni Saboru to je zapravo pseudoparlamentarizam. Ban i Zemaljska vlada Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije – su tijela izvršne vlasti. Bana postavlja kralj na prijedlog i supotpis zajedničkog ministra
predsjednika, to krnji hrvatsku državnost, jer izbor uprave ne ovisi o saboru. Nagodba predviđa odgovornost
bana, ali to konkretizira tek Mažuranić 1874. u Zakonu o odgovornosti bana i odjelnih predstojnika za povredu
ustava i zakona. Na čelu vlade je ban i ima 3 odjela: za unutarnje poslove i zemaljski proračun, za bogoštovlje i
nastavu te za pravosuđe, a od 1914. i Odjel za narodno gospodarstvo. Na čelu odjela je odjelni predstojnik kojeg
imenuje ban i njemu je odgovoran.

46. Zajednički poslovi i organi prema hrvatsko-ugarskoj nagodbi

Zajednički poslovi su financijsko-gospodarski, autorsko, trgovačko, mjenično, rudarsko i pomorsko pravo,
poštansko-telegrafski uredi, željeznice, luke, brodarstvo te zajedničke ceste i rijeke; poslovi ugarsko-hrvatskog
domobranstva. Za zajedničke poslove postoje zajednički organi, sabor i vlada. Zajednički sabor – ima 2 doma:
Kuću velikaša i Zastupničku kuću. U Kuću velikaša ulaze ugarski magnati, prelati i visoki dužnosnici koje
imenuje vladar. Zastupnička kuća imala je 413 članova, a Hrvatski sabor, razmjerno broju stanovnika, u nju
šalje 29 zastupnika. Zastupnike prema ustaljenoj praksi bira vladajuća većina Hrvatskog sabora iz svoje sredine.
Zastupnici u zajedničkom saboru nisu imali prava posebne delegacije s pravom veta, već samo osobno pravo
raspravljanja i odlučivanja te pravo govora na hrvatskom jeziku.. Zakoni zajedničkog sabora idu na sankciju
vladaru, a nakon toga Hrvatskom saboru na hrvatskom jeziku da ih on proglasi. Zajednička vlada – u ugarskoj
vladi postoje zajednička ministarstva za zajedničke poslove. Ministarstvo zemaljske obrane, financija, trgovine i
poljoprivrede. Zajednička vlada je odgovorna zajedničkom saboru.

47. Financijski dio hrvatsko-ugarske nagodbe

Hrvatska za zajedničke austrougarske poslove i kralja plaća 6,44% od ugarskog iznosa. Za autonomne poslove
zadržava 45% od poreza ubranih u Hrvatskoj, dok 55% plaća za financiranje zajedničkih poslova. Nagodba
predviđa da će Ugarska predujmiti novac, ako Hrvatska ne može prikupiti dovoljno novca iz poreza za
financiranje svojih poslova. Mađari tvrde da Hrvatska nema dovoljno novca te daje paušal od 2.200.000 forinti.
Paušal je nakon višegodišnjih hrvatskih prosvjeda ukinut revizijom Nagodbe 1873. i primjenjena tangenta od
45%. Već prve godine pokazalo se da je Hrvatska bila oštećena jer je od 45% sakupljeno oko 2.400.000 forinti.

48. Državnopravni status Rijeke prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi

Mađarski kapital i političari nakon Austro-ugarske nagodbe, traže Rijeku kao izlaz na more pozivajući se na
patent Marije Terezije iz 1779. (Rijeka je posebno tijelo pripojeno ugarskoj kruni) i odluku Ugarskog sabora
1807. (guverner i zastupnici Rijeke imaju mjesto u Saboru). Spor je buknuo između ugarske i hrvatske
delegacije tijekom pregovora o sklapanju Nagodbe. Vladar je u dvorskoj kancelariji na hrvatski tekst zalijepio
novi paragraf 66. Tzv. Riječku krpicu i svojevoljno dionio privremeno rješenje (provizorij) koje ipak više
odgovara ugarskim zahtjevima. Rijeka nije dio Hrvatske, ali ni Ugarske, već posebno tijelo ugarskog dijela
Monarhije koji označava pojam „posebno, svetoj kruni pridruženo tijelo“. Predstavnik zajedničke ugarsko-
hrvatske vlasti je namjesnik (guverner) kojeg na prijedlog ugarskog ministra predsjednika imenuje kralj, a
odgovoran je hrvatsko-ugarskoj vladi. Mjesni organi su prema Statutu iz 1872. gradonačelnik, gradsko vijeće i
magistrat čije akte potvrđuje guverner. Vrhovni sud je u Pešti, a na Rijeku se primjenjuju ugarski zakoni.

49. Banovanje i reforme I. Mažuranića (1873.-1880.)

Ban želi ostvariti ustavnu i pravnu državu. Sabor je izglasao 35 zakona. Zakon o nevlasti sudačkoj – odvaja
sudstvo od uprave i čini ga neovisnim. Zakon o odgovornosti bana i odjelnih predstojnika – predviđa sudski
postupak za povrede zakona, što je preteča političke odgovornosti. Zakon o ustroju političke uprave – formira
podžupanije umjesto brojnih kotareva i tako snižava troškove uprave, a dio nadležnosti županija prenosi na
podžupanije. Uvodi podžupanijske skupštine koje nadziru rad činovništva i općina. Prošireno je biračko pravo
snižavanjem imovinskog cenzusa. Zakoni koji jačaju slobodu tiska, Zakon o pravu sakupljati se koji utvrđuje
slobodu političkih sastanaka. Mažuranić laicizira školstvo. Uvodi obvezno četverogodišnje školovanje. Donosi
se Zakon o kaznenom postupku, te je noveliran austrijski kazneni zakon.

50. Banovanje K. Hedervarya (1883.-1903.)

Hedervary je obećao državnu potporu zajedničke vlade, gospodarstvu uz uvjet da narod zastupa jedinstvo
ugarske države. Da bi osigurao većinu u Saboru, Khuen donosi novi izborni red 1888. Ograničio je biračko
pravo na 2% stanovništva. Broj zastupnika u Sabou smanjen je od 120 na 90. Broj birača negdje je toliko malen
da režim poimence zna sve birače. Trajanje mandata je 1887. sa 3 produženo na 5 godina jer se tako izbjegavaju
ipak rizični izbori. Khuen je uspio slomiti saborsku oporbu, stranke su izgubile značenje. Pored unionista uz
sebe je vezao i narodnjake i Srbe, oporbena Neodvisna narodna stranka i pravaši nisu imali dovoljno mandata
da bi se jače suprostavili Saboru. Ograničio je slobodu govora putem tzv. klotura: ako se saborska rasprava o
predmetu vodi 3 dana, 4-oga dana zastupnik uz potporu 10 drugih može predložiti da se rasprava zaključi i
Sabor glasuje. Uvodi stroge disciplinske mjere za zastupnike koji povrijede ugled sabora i vlade ili prekrše red.
Zakon o reorganizaciji uprave sudstva ukida Mažuranićev zakon kojim je sudstvo odvojeno od uprave.

51. OGZ u Hrvatskoj i građanski postupak

Austrijski OGZ iz 1811. u Hrvatskoj i Slavoniji uveden je za neoapsolutizma patentom 1852. Nakon
neoapsolutizma OGZ se u Hrvatskoj razvija neovisno od Austrije, pa se naziva i hrvatski OGZ. Pojam opći
ističe nestaleški, univerzalni karakter zakonika, izjednačava sve ljude pred zakonom, ukida feudalni
partikularizam, te prave razlike između građana i seljaka. Pojam građanski ističe novu, građansku strukturu
društva i kapitalističke odnose. OGZ štiti individulano privatno vlasništvo, slobodu ugovaranja i oporučivanja
kao temelj pravnog poretka. OGZ se dijeli na 3 dijela. Prvi dio su odredbe o osobama i obiteljskom pravu, drugi
dio: stvarno, nasljedno i obvezno pravo, a treći norme o pravnoj zaštiti tj. akcije. U OGZ-u nalazimo feudalne
relikte. Postupak je složen i spor, s mnogobrojnim pravnim lijekovima. U Hrvatskoj je patentom 1852. uveden
austrijski Reoviti građanski postupnik. Uvodi načela dispozicije stranaka i vezanog dokazivanja.

52. Francuska uprava nad hrvatskim krajevima i Ilirske pokrajine

Napoleon je porazio Austriju koja mirom u Požunu (Bratislavi) 1805. Francuskoj ustupa ranije mletačke
posjede (zapadna Istra, Kvarnerski otoci, Dalmacija, Boka kotorska). Nakon rata s Austrijom, mirom u
Schonbrunnu 1808. one uz dio civilne Hrvatske i Vojne krajine ulaze u Ilirske pokrajine. Francuska vlast
prestala je slomom Napoleona u bitci kod Leipziga 1813. Nakon čega je austrijska vojska uz pomoć naroda
potjerala Francuze. Odlukom Bečkog kongresa 1815. Austrija je dobila teritorij Ilirskih pokrajina. Mirom u
Schonbrunnu 1808. Francuska dobiva središnju Istru, Hrvatsku južno od Save do ušća Une i slovenske zemlje.
Napoleon dekretom 1809. osniva Ilirske pokrajine sa sjedištem u Ljubljani. One obuhvaćaju 7 pokrajina:
Koruška, Kranjska, Istra s Goricom, Gradiškom i Trstom, građanska Hrvatska, Vojna Hrvatska, Dalmacija i
Dubrovnik. Ilirske pokrajine imale su autonomiju, iako su podvrgnute vladi u Parizu i Vrhovnom sudu
Francuske. Na čelu pokrajina je generalni guverner kojeg imenuje car.

53. Dalmatinski sabor i drugi organi vlasti

Na čelu Sabora je predsjednik kojeg iz redova zastupnika imenuje car. Sabor bira izvršno tijelo, zemaljski odbor
od 4 člana, kojem je na čelu predsjednik Sabor. Na čelu državne vlasti je carski namjesnik u Zadru sa
zemaljskom vladom (Namjesništvom), oboje podređeni vladi u Beču. Sabor ima 43 zastupnika, 41 biranog i 2
virilista. Mandat zastupnika traje 6 godina. Postoje 4 kurije (veleporeznika, trgovačko-obrtničke komore,
gradovi, kurija vanjskih/seoskih općina) pri čemu je bitan porezni cenzus. Sabor je nadležan za poslove:
poljoprivrede, javne građevine, pokrajinske zaklade i zavode, osnovno školstvo, zdravstvo i socijalnu skrb te
donošenje pokrajinskih proračuna.

54. Istarski sabor i drugi organi vlasti

Predsjednika Sabora imenuje car iz reda zastupnika. Izvršni organ Sabora je Pokrajinski odbor (vlada). Sabor
saziva i raspušta car. Sabor se sastoji od 30 zastupnika: 27 biranih u 4 kurije (kurija veleposjednika, gradova,
trgovačko-obrtničke komore, seoske/vanjske općine) i 3 virilista. Kurije su feudalni, staleški relikti, uz seosku
kuriju kao ustupak seljaštvu. Glasovanje je javno i izravno za prve 3 kurije. U četvrtoj je posredno, bira se po
jedan izbornik. Pravo glasa vezano je uz cenzus poreza. Sabor je nadležan za poslove poljoprivrede, stočarstva,
šumarstva, javnih zgrada i pokrajinskih dobrotvornih ustanova, smještaj i opskrbu vojske, provedbene propise
za općinske, crkvene i školske poslove, donošenja proračuna i završnog računa, te predlaganje općih zakona.

55. Londonski ugovor 1915.

Italija je od 1882. članica Centralnih sila s Austro-Ugarskom i Njemačkom. Nakon izbijanja I. Svjetskog rata
1914. Italija je objavila neutralnost, čekajući da li će Antanta ponuditi bolje uvjete za ulazak u rat. Italija je
zainteresirana za istočnu obalu Jadrana. Tajnim ugovorom Antanta je Italiji obećala Tirol, Trst, Goricu,
Gradišku, Istru do Voloskog, otoke Cres i Lošinj i manje kvarnerske otoke, Dalmaciju od Starigrada do Trogira
i dalmatinske otoke. Sadržaj ugovora neoprezno je otkrio šef ruske diplomacije ministar Sazonov Supilu. Nakon
rata Italija nije dobila sve obećane teritorije.

56. Jugoslavenski odbor

Jugoslavenski odbor je organizacija hrvatske, slovenske i nešto srpske političke emigracije iz Austro-Ugarske s
ciljem oslobođenja jugoslavenskih zemalja od Austro-Ugarske i ujedinjenja sa Srbijom i C. Gorom te borbe
protiv Londonskog ugovora i iredentizma. Odbor se formalno konstituira 1915. u Parizu i bira dr. Trumbića za
predsjednika Predsjedništva. U Italiju emigriraju srpski zastupnici iz Bosanskog sabora s naputkom srpskog
premijera Pašića da u Odboru zastupaju stvaranje unitarne jugoslavenske države, a Hrvatima i Slovencima daju
ustupke u nazivu države, oznakama, ravnopravnosti vjera i pisama te maksimalno pokrajinski sabor. U odnosu
Jugoslavenskog odbora i sprske vlade vidljivi su različiti pristupi stvaranju zajedničke države. Srpska Narodna
skupština 1914. donosi tzv. Nišku deklaraciju prema kojoj je ratni cilj oslobođenje i ujedinjenje sve naše
neoslobođene braće Srba, Hrvata i Slovenaca. Pašić razlikuje tzv. veliko rješenje, u slučaju potpunog vojnog
poraza Austro-Ugarske (obuhvaća sva etnička područja Austro-Ugarske gdje žive Srbi, Hrvati i Slovenci, do
rijeke Soče na zapadu, slovenske zemlje, dijelove Mađarske, današnje Rumunjske) i tzv. malo rješenje u slučaju
separatnog mira s Austro-Ugarskom koje ide od minimalnih zahtjeva (priključenje BiH i izlaz Srbije na more)
do širih (priključenje C. Gore, većine Srijema, Bačke i Banata, te dijelova Hrvatske gdje ima i Srba).
57. Svibanjska deklaracija
Ponuda Karla IV. za sklapanje separatnog mira sa članicama Antante za Slavene Monarhije znači održanje
dualizma. Zato su 33 zastupnika Jugoslavenskog kluba u Carevinskom vijeću 30.05.1917. objavili Svibanjsku
deklaraciju. Zahtijeva se revizija dualizma i formiranje treće jedinice južnih Slavena u Monarhiji (trijalizam),
temeljem hrvatskog državnog prava (za Hrvate) i načelu narodnosti (za Slovence i Srbe). Deklaracija je naišla
na široko odobravanje političara i naroda. Deklaracijski pokret utječe na osnivanje narodnih vijeća u ljeto 1918.

58. Krfska deklaracija

Nakon ulaska SAD-a u rat i rušenja ruskog carstva, slabi položaj Srbije te se traže pregovori s Jugoslavenskim
odborom o uvjetima ujedinjenja. Pregovori su održani 1917. u Krfu, a rezultat je Krfska deklaracija. Deklaracija
ima 14 članaka. U uvodu je istaknuto načelo narodnog samoopredjeljenja, ali i načelo nacionalnog jedinstva
jednog troimenog naroda. Od Antante se traži cjelovito rješenje jugoslavenskog pitanja tj. buduća država treba
zauzimati sav etnički prostor Južnih Slavena. Srbi, Hrvati i Slovenci slobodnom voljom će se ujediniti u
zajedničku Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, ustavnu i parlamentarnu monarhiju pod dinastijom
Karađorđevića. Deklaracija priznaje ravnopravnost tri narodna imena, njihove zastave i grbove, oba pisma i sve
priznate vjere, kao i niz građansko-političkih prava. Najveće rasprave vode se o pitanju oblika državnog
uređenja (centralizam ili federacija). Drugo pitanje je način izglasavanja ustava u konstituanti. Zaključeno je da
se ustav donese brojčano kvalificiranom većinom, ali je poslovnik Ustavotvorne skupštine 1920. to sveo na
običnu natpolovičnu (apsolutnu) većinu.

59. Stvaranje Države SHS i njen državnopravni položaj

Početkom 1918. slab vojni položaj Antante (izlazak Rusije iz rata) i antiratno raspoloženje masa utječu da
engleski premijer Lloyd George izjavi kao rušenje Austro-Ugarske nije ratni cilj te Južnim Slavenima obećaje
samo autonimiju. Poslije primirja s Bugarskom koncem rujna i izlazak iz rata Turske početkom listopada u
Zagrebu se osniva Narodno vijeće (NV) SHS kao politički predstavnik naroda na području Monarhije. Prema
Pravilniku o radu, NV se sastoji od Plenuma, Središnjeg odbora u stalnom zasjedanju i Predsjedništva. NV vodi
politiku i traži ujedinjenje cjelokupnog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na čitavom njegovom etnografskom
teritoriju. Hrvatski sabor je na povijesnoj sjednici 29.10.1918 donio odluku o državnopravnom odcjepljenju
Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od Austro-Ugarske i proglašenju neovisne države Hrvatske koja pristupa u
zajedničku suverenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS). Novostvorena država obuhvatila je sve
jugoslavenske zemlje Austro-Ugarske. Prihvaćen je prijedlog dr. A. Pavelića st., da se vrhovna vlast prenosi na
NV koje postaje vrhovni organ vlasti Države SHS. Država SHS je imala elemente države po međunarodnom
pravu (teritorij, organe vlasti i stanovništvo) ali nije uspjela opstati i afirmirati se, već je bila samo prijelaz
prema uspostavi novih državnopravnih tvorbi s Kraljevinom Srbijom.

60. Ženevska deklaracija

U Ženevi se u studenom 1918. sastaju predstavnici srpske skupštine i vlade na čelu s Pašićem s predstavnicima
NV Države SHS i Jugoslavenskog odbora. Sastanak inicira Antanta koja želi imati jasan stav prema Italiji. U
uvodnoj izjavi Ženevske deklaracije konstatira se ujedinjenje u državu Srba, Hrvata i Slovenaca u nedjeljivu
državnu cjelinu, koju prema vani predstavlja zajedničko ministarstvo SHS. Ono ima 12 resora. Zajednički
poslovi su vanjski poslovi, vojska, pomorstvo i sanitet, priprema Konstituante. Ostali poslovi ostaju u
kompetenciji srpske vlade i NV. No Ženevski sporazum je opozvan. Uvidjevši da je sporazum za njih
nepovoljan, srpska vlada je poslije povratka u Beograd demisionirala pa Pašićev potpis više nije obvezivao
Srbiju ni novu vladu.

61. Vojvodina 1918.

Vojvodina je kao dio Austro-Ugarske prema proglasu NV bila dio Države SHS. Subotička rezolucija u kojoj se
govori kako se vojvodanski političari slažu s NV, priznaju mu potpunu kompetenciju s time da u Narodnom
vijeću budu zastupljeni Hrvati i Srbi iz južne Ugarske. No veze Vojvodine s NV bile su slabe. Vojvođanski
radikali su protivni suradnji s NV i isticali su potrebu direktnog prisjedinjenja Vojvodine Srbiji. Predstavnik iz
Srijema, koji je ušao u NV kao predstavnik Srpske radikalne stranke, počeo je raditi na priključenju Srijema – a
i cijele Vojvodine Srbiji. Dolazi do potpisivanja primirja s mađarskom vladom. Vojvodina je bila odvojena od
Mađara, ali s međunarodno-pravnog gledišta još je uvijek predstavljala dio ugarskog prostora. Odluku o
priključenju Vojvodine Srbiji donijela je Narodna skupština u studenom 1918.

62. Naputak Središnjeg odbora Narodnog vijeća

Prijedlog Odbora sedmorice predviđa da NV u Beogradu uputi izaslanstvo od 28 osoba, koje će provesti
ujedinjenje prema dobivenom Naputku. Naputak prihvaća ideju narodnog jedinstva, a glede organizacije vlasti
kompromis između federalizma i unitarizma. Do saziva konstituante zakonodavnu vlast vrši Državno vijeće, na
čelu države je privremeno, do odluke konstituante kralj tj. regent Srbije, koji nije odgovoran Državnom vijeću,
on imenuje vladu, državna vlada je nadležna samo za vanjske poslove, vojsku, državne financije, pomorstvo i
PTT, a ostali su u nadležnosti zemaljskih organa.

63. Prvoprosinački ugovor i pitanje ratifikacije

Prvoprosinački ugovor se sastoji od 2 državnopravna akta: adrese delegacije NV Države SHS i proklamacije
regenta Kraljevine Srbije Aleksandra Karađorđevića o ujedinjenju. Adresa priopćuje regentu da je NV
zaključilo da se proglasi ujedinjenje Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu, da vladarsku
vlast vrši kralj tj. regent, da se obrazuje parlamentarna vlada i narodno predstavništvo. Proklamacijom regent
proglašava ujedinjenje Srbije sa zemljama države SHS u Kraljevinu SHS, regent i vlada prihvaćaju zahtjeve
Adrese. Regent će surađivati s delegacijom pri osnivanju središnje vlade koja će kontaktirati s Delegacijom i
narodnim predstavništvom te njemu biti odgovorna. Vlada i predstavništvo brinuti će se o podudaranju državnih
i etničkih granica, a regent biti kralj slobodnim građanima, vjeran parlamentarizmu i demokraciji. Na kraju je
Srbe, Hrvate i Slovence nazvao jednim narodom. Adresa nije istovjetna s Naputom NV. Ratifikaciju ugovora
nije izvršio niti Sabor niti NV Države SHS.

64. Prva vlada Kraljevstva SHS

Početna ideja Nikole Pašića bila je da u srpski kabinet (od 8 članova) uđe nekoliko prečanskih ministara, s time
da bi najvažniji resori ostali u rukama srbijanskih ministara. Izaslanici Narodnog vijeća koji su pregovarali sa
srbijanskim političarima oduprli su se tom prijedlogu i postigli da se kabinet, kojem bi na čelu bio Nikola Pašić,
sastavi iz relativno razmjernog broja političara svih stranaka s jedne i druge strane. Međutim, regent nije
prihvatio sastav kabineta kakav mu je podnio Nikola Pašić. Time je očito htio dokazati da će i dalje biti
nadležan kod sastava vlade, a i na taj je način htio umanjiti ugled Nikole Pašića. Drugi mandatar za sastav vlade
bio je Stojan Protić. Prvu vladu Kraljevstva SHS imenovao je regent, s priličnim odugovlačenjem, tek u
prosincu 1918. Struktura nove vlade bila je slijedeća: od 20 ministara bilo je 13 Srba, 4 Hrvata, 2 Slovenca i 1
Musliman, što dovoljno pokazuje da su ušli u vladu oni koji podržavaju regentovu politiku.

65. Privremeno narodno predstavništvo (PNP)

Prema Prvoprosinačkom aktu PNP se treba formirati sporazumom NV SHS i predstavnika Srbije, broj od 296
članova odredila je vlada. U Srbiji članove PNP bira Narodna skupština, u C. Gori Podgorička skupština, u
Makedoniji su jedino provedeni izbori uredbom ministra unutarnjih poslova. Kada je vlada uspjela sakupiti
dovoljno centralistički i monarhijski orijentiranih poslanika, sazvala je PNP u ožujku 1919. PNP trpi prigovore
da ne predstavlja izraz volje naroda, da je reprezentant prošlosti. Formira se centralistički i anticentralistički
blok. Oporba ometa rad PNP pa vlada često odgađa zasjedanje PNP i preuzima donošenje propisa putem uredbi
sa zakonskom snagom. PNP djeluje do listopada 1921. kada je raspušten kraljevim ukazom. Najvažniji zakon
koji je donio PNP je Zakon o izboru poslanika za Ustavotvornu skupštinu i ratifikacija mirovnih ugovora s
Njemačkom, Austrijom i Bugarskom.

66. Izborni propisi i izbori za Ustavotvornu skupštinu 1920.

Prema prijedlogu zakona biračko pravo imaju muškarci, državljani Kraljevine SHS s navršenom 21g. Izborni
zakon državljanstvo priznaje državljanima Kraljevine Srbije i C. Gore te onima koji su 01.12.1918. imali
državljanstvo u Hrvatskoj, Sloveniji i Dalmaciji; pripadništvo u BiH ili domovinsko pravo tj. zavičajnost nekoj
od općina u sastavu države. Biračko pravo nisu imale osobe pod stečajem, starateljstvom i u službi strane
države. Žene nisu imale pravo glasa. Za pasivno biračko pravo osoba mora imati građanska i politička prava,
navršenih 25 godina, živjeti u državi, znati čitati i pisati i drugo. Izborne jedinice u prečanskim dijelovima su
brojčano veće, a u Srbiji manje. Izbori su održani u studenom 1920. Izborne rezultate dobile su 23 liste:
Demokratska stranka (92 mandata), Narodna radikalna stranka (91), KPJ (58), HRSS (50).

67. Poslovnik o radu Ustavotvorne skupštine 1920. i njen rad

Poslovnik propisuje tek apsolutnu većinu. Ustavotvorna skupština će raspravljati i odlučivati samo o nacrtu
Ustava koji predloži Ustavni odbor. Ako ga ne može prihvatiti ni u načelu, dužan je razraditi svoj nacrt. Nacrte
ustava mogle su predlagati samo skupine od namjanje 20 poslanika Ustavotvorne skupštine, i to najkasnije 10
dana nakon što je izabran Ustavni odbor. Vlada je poslovnikom ograničila pravo govora poslanika na jedan sat.
Poslanik je da bi ušao u Konstituantu morao položiti zakletvu kralju, što se protivi načelu da Ustavotvorna
skupština odlučuje o obliku vladavine. Ustavotvorna skupština sastala se u prosincu 1920. u Beogradu. Većina
je izabrala Odbor za reviziju Poslovnika i izglasala nebitno izmijenjen Poslovnik. Poslanici HRSS nisu ušli u
skupštinu smatrajući da prisega vladaru prejudicira oblik vladavine tj. monarhiju. Komunisti, socijalisti i
republikanci položili su prisegu uz ogradu da to čine samo da bi mogli sudjelovati u radu, ali ostaju pri
republikanstvu. Zadatak odbora je pretres ustavnih nacrta.

68. Vidovdanski ustav – organizacija središnje vlasti (vladar, skupština, vlada)

Vladar – zakonodavne ovlasti – kralj raspisuje izbore, saziva i raspušta skupštinu uz Ustavom predviđene
uvjete. Kralj ima pravo sankcije, promulgacije (proglašenja) te publikacije zakona. Uskratom sankcije
(apsolutni veto) vladar može ne potvrditi zakon izglasan u skupštini. Ovlasti u upravi – kralj imenuje
predsjednika ministarskog savjeta i ministre, koji odgovaraju njemu i skupštini. Kralj ima i ustavom predviđene
sudske ovlasti. Narodna skupština – vrhovno predstavničko tijelo. Skupština se bira na 4 godine. Narodni
poslanik predstavlja čitav narod, a ne svoje birače. Kralj je na čelu izvršne vlasti i vrši je putem ministara koje
imenuje i smjenjuje. Središnja državna uprava dijeli se na 17 ministarskih resora. Ministarski savjet je
kolegijalno tijelo šefova svih grana uprave te ministara bez portfelja. Zadatak je vlade usklađivanje rada resora
uprave.

69. Vidovdanski ustav – oblasti i mjesna uprava

Osnovno načelo organizacije vlasti je centralizam i nacionalni unitarizam, jedan narod s 3 plemena (Srbi, Hrvati
i Slovenci). Vlada je 1922. donijela Uredbu o oblasnoj i sreskoj samoupravi. Država se dijeli na 33 oblasti.
Zbog otpora HRSS protiv "parcelacije Hrvatske" Uredba se provodi tek 1925. kada Radić priznaje Ustav.
Organi oblasne samouprave su izborni: oblasna skupština i oblasni odbor kao izvršni organ. Općine su najniže
upravne i samoupravne jedinice pod nadzorom oblasti i kotara. Na čelu im je načelnik. Obavljale su poslove
državne uprave (preneseni djelokrug) i samoupravne poslove (naravni djelokrug). Samoupravni su upravljanje
općinskom imovinom, a imaju pravo na općinske poreze.

70. HRSS – Hrvatska (republikanska) seljačka stranka

HPSS su osnovali 1904. Braća Stjepan i Antun Radić. Nakon ujedinjenja Radić mijenja naziv stranke u HRSS.
Otpor centralizaciji, republikanstvo i ideja seljačke države donijeli su na izborima 1920. 50 mandata i mjesto
najjače hrvatske stranke, ali stranka apstinira iz skupštine. HRSS je uspio politizirati seljake, izrasta u
nacionalni pokret te upozorava inozemstvo na hrvatsko pitanje. Radić je u SSSR-u stranku učlanio u Seljačku
internacionalu, iako s komunizmom nema ideološke veze. Na povratku u zemlju je uhićen uz tvrdnju da je
postao komunistički agent. Iz zatvora priznaje ustav i monarhiju, mijenja ime stranke u HSS, koalira s
radikalima u TTV Pašić-Radić (PR) vladi. 1927. sklapa sporazum sa Pribičevićevom SDS. Stvoren je jak
oporbeni blok Hrvata i dijela prečanskih Srba – SDK. Nakon atentata radikalnog poslanika Puniše Račića S.
Radić je umro, a na čelo stranke dolazi dr. Vlatko Maček.

71. Međunarodni ugovori o razgraničenju Kraljevine SHS

Ugovor o miru s Austrijom sklopljen 1919. – postojala je odredba da će stanovnici Koruške plebiscitom odlučiti
hoće li to područje ući u Kraljevinu SHS ili u Republiku Austriju, a rezultat plebiscita bio je u korist Austrije.
Ugovorom o miru s Bugarskom određeno je razgraničenje sukladno srbijanskim interesima. Rapalski ugovor
1920. između Italije i Kraljevine SHS treba riješiti sporna teritorijalna pitanja nakon I. Svjetskog rata – Italija
dobiva Trst, Goricu i Gradišku, dio zapadne Kranjske, Istru (osim Kastva), Zadar s okolinom, otoke Cres,
Lošinj, Lastovo i Palagružu. Ugovor predviđa Samostalnu državu Rijeku, te predviđa i pitanja državljanstva i
prava opcije.

72. Rijeka 1918.-1924.

Hrvatski sabor je krajem listopada 1918. poništio Nagodbu i Rijeka ulazi u sastav države SHS. U rujnu 1919. G.
D'Annunzio ulazi u Rijeku na čelu ardita, preuzima vlast te terorom tjera Hrvate pripremajući priključenje grada
Italiji. Nezadovoljan pregovorima Italije i Kraljevine SHS u rujnu 1920. D'Annunzio je proglasio Talijansku
regenciju Kvarnera i oktroirao ustav koji uvodi korporativizam u vlast. 1920. potpisan je Rapalski ugovor
između Kraljevine SHS i Italije i predviđeno osnivanje Riječke države. D'Annunzio je talijanskom vojnom
akcijom natjeran na napuštanje Rijeke u siječnju 1921. Dekretom se osniva Privremena vlada. Na izborima za
konstituantu u travnju pobijedili su autonomaši Ricarda Zanelle s parolom Rijeka Riječanima. Iredentisti
onemogućavaju saziv Konstituante i u ožujku 1922. vrše državni udar. Pašićeva vlada je u siječnju 1924. s
Musolinijem sklopila Rimski pakt kojim je Italiji priznat suverenitet nad Rijekom, a Kraljevini SHS nad
prostorom sušačke luke.

73. Diktatura 1929. (organi vlasti, zakonski akti, karakter)

Poslije atentata 1928. vodstvo Seljačko-demokratske koalicije (SDK) napustilo je skupštinu i Beograd, došlo je
do raskola srbijanskih i prečanskih stranaka. U svrhu očuvanja narodnog jedinstva i državne cjeline kralj ukida
Vidovdanski ustav i raspušta Narodnu skupštinu. Kralj imenuje režimsku vladu. Najvažniji zakoni: Zakon o
kraljevskoj vlasti i vrhovnoj državnoj upravi – kralj nosilac sve vlasti; Zakon o zaštiti javne bezbjednosti i
poretka u državi – zabranjene su i raspuštene sve druge političke stranke koje su protiv poretka: Zakon o
državnom sudu za zaštitu države; Zakon o izmjenama Zakona o općinama i oblasnim samoupravama; Zakon o
nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja – država je dobila naziv Kraljevina Jugoslavija i podijeljena je
na 9 banovnina: Zakon o banskoj upravi – definira banovinu kao upravnu i samoupravnu jedinicu, ali
samouprava je minimalna. Bana bira kralj na prijedlog predsjednika vlade. O karakteru režima postoje različita
mišljenja, ali možemo reći da je to vojno-policijska monarhistička diktatura balkanskog tipa, bez izgrađene
vlastite ideologije, koja je vojnom silom čuvala stečene privilegije i pozicije srpske građanske klase i dijelova
građanske klase drugih jugoslavenskih naroda koji su diktaturu zbog svojih klasnih interesa neko vrijeme
podržavali.

74. Ustav Kraljevine Jugoslavije 1931. (organi vlasti)

Kralj – glavni čimbenik svih funkcija vlasti. U sučaju neslaganja Senata i Narodne skupštine pri donošenju
zakona kralj donosi konačnu odluku, ima pravo apsolutnog veta. Izvršna vlast pripada kralju i njegovoj vladi. U
Ustavom predviđenim okolnostima, kraljevsku vlast vši Kraljevsko namjesništvo. Ustav predviđa i okolnosti u
kojima kralj može djelomično ili u cijelosti suspendirati Ustav. Ministarski savjet – Kralj imenuje i razrješava
predsjednika Ministarskog savjeta (vlade) i ministre, koji su njemu odgovorni, te visoke državne činovnike.
Vlada odgovara kralju, a ne Narodnom predstavništvu. Narodno predstavništvo (Narodna skupština i Senat) –
imaju zakonodavnu vlast. Senat je dijelom birano, a dijelom imenovano tijelo.

75. Izborni propisi 1931.

Zakon o izboru narodnih poslanika za Narodnu skupštinu iz 1931. uvodi sustav zemaljske liste. Svaka
kandidatska lista mora imati kandidata i zamjenika u svim izbornim jedinicama u državi. Na čelu liste je
nositelj. Kandidaturu nositelja mora potpisati po 60 predlagača iz svake jedinice, a kandidata, 200 predlagača u
njegovoj jedinici. To nacionalnim, regionalnim i manjim strankama treba onemogućiti izlazak na izbore. Pravo
glasa imaju muškarci s navršenom 21 godinom života. Glasovanje je neposredno i javno (usmeno). Lista koja
dobije najviše glasova dobiva 2/3 mandata i sudjeluje u raspodjeli preostale 1/3 mandata.

76. Pravna područja Kraljevine Jugoslavije

Kraljevina SHS nikada nije uspjela unificirati sustav građanskog prava, pa zato postoji 6 pravnih područja:
1. Hrvatsko-slavonsko – obuhvaća predratnu Banovinu Hrvatsku i Slavoniju i pravni sustav koji je vrijedio na
njezinom području. Vrhovni sud je Stol sedmorice, Odjeljenje A u Zagrebu. 2. Dalmatinsko-slovensko –
obuhvaća slovenske zemlje, te Dalmaciju s Krkom i Kastav. Vrhovni sud je Stol sedmorice Odjeljenje B u
Zagrebu. Na snazi su propisi Carevinskog vijeća i središnjih organa u Beču, na snazi je novelirani OGZ. 3.
Vojvodina, Međimurje i Prekmurje su ranija ugarska područja. Najviši sud je Kasacijski sud, Odjeljenje B u
Novom Sadu. Primjenjuju se propisi Ugarskog sabora i vlade te drugih organa vlasti. 4. Bosansko-
hercegovačko, 5. Srbija, 6. Crna Gora.

77. Politički i vojni savezi Kraljevine Jugoslavije

Jedan od prvih saveza koje je sklopila Kraljevina SHS je bio vojni savez s Čehoslovačkom iz kolovoza 1920.
1921. zaključen je i obrambeni savez s Rumunjskom – tako je Mađarska bila okružena vojnim savezima
susjeda. U Ateni je potpisan obrambeni Balkanski pakt Jugoslavije, Grčke, Rumunjske i Truske usmjeren protiv
revanšizma Bugarske. Kraljevina SHS i Francuska 1927. potpisuju ugovor o prijateljstvu i savezu usmjeren
očuvanju versajskog poretka i protiv Njemačke. 1937. Jugoslavija sklapa pakt s Bugarskom o vječnom
prijateljstvu, a potom s Italijom kojim se obvezuje na poštivanje granica. Jugoslavija pristupa Trojnom paktu u
ožujku 1941. uz relativno povoljne uvjete: mogla je ostati neutralna, nije trebala dozvoliti prijevoz postrojbi i
opreme preko svog teritorija, tajnom klauzulom ponuđen joj je Solun ako se pridruži ratu protiv Grčke.

78. Uredba o Banovini Hrvatskoj i organi vlasti

Uredba iz 1939. je državnopravni akt koji je donio sljedeće promjene: 1. Banovina Hrvatska kao zasebno
državnopravno područje. 2. Na teritoriju Banovine postoje banovinska i državna vlast. U nadležnosti Banovine
su unutarnja uprava, pravosuđe, prosvjeta i kultura, poljoprivreda, trgovina. U nadležnosti Jugoslavije ostaju
vanjski poslovi, vojska, obavještajne službe, državna sigurnost. 3. Banovina ima vlastite prihode za svoje
poslove. Ograni vlasti: Sabor – vrhovno zakonodavno predstavničko tijelo za područje Banovine. Zakonodavnu
vlast vrše kralj i Sabor zajednički. Ban i banska vlada – izvršna vlast. Ban je na čelu banske vlasti tj. vlade.
Bana postavlja kralj ukazom, uz supotpis samog bana što je pravno nelogično, jer ban potvrđuje samo sebe. Ban
politički odgovara kralju i Saboru, ali ne središnjoj vladi.

79. Državno uređenje i uprava NDH

NDH je totalitarna država, diktatura s elementima terora. Poglavnik je državni poglavar i predsjednik vlade. Ima
zakonodavne ovlasti. Zapovjednik je oružanih snaga, imenuje i razrješava državne dužnosnike i diplomatske
poslanike. Vrhovno upravno tijelo je Državna vlada, ali Pavelić je nadređen upravi, vodi unutarnju i vanjsku
politiku. On je politički vođa ustaškog poretka. Pavelić u siječnju 1942. donosi Odluku o osnivanju Hrvatskog
državnog sabora kojeg nakon što počne kritizirati vanjsku politiku raspušta. Tijela lokalne uprave u NDH su
velike župe. Na čelu je veliki žuapn kao predstavnik izvršne vlasti, imenuje ga poglavnik i odgovara njemu kao
ministar. Kotarevi, gradske i seoske općine su tijela lokalne uprave i samouprave, koji djeluju u ratnim
okolnostima, često zajedno s tijelima Ustaškog pokreta.

80. AVNOJ
AVNOJ je vrhovno predstavničko, zakonodavno i izvršno tijelo naroda Jugoslavije tijekom NOB, ali nije organ
vlasti. I. zasjedanje AVNOJ-a –1942. AVNOJ je donio Rezoluciju o osnivanju, Rezoluciju o organizaciji
AVNOJ-a i Proglas narodima Jugoslavije. II. zasjedanje AVNOJ-a – 1943. donese su sljedeće odluke:
1. Odluka o AVNOJ-u kao vrhovnom zakonodavnom i izvršno narodnom predstavničkom tijelu i Nacionalnom
komitetu oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) kao privremenim organima vrhovne narodne vlasti za vrijeme NOR-a
određuje privremenu organizaciju. AVNOJ se proglasio organom vlasti. Sastoji se od Plenuma, Predsjedništva i
NKOJ-a kao privremene vlade
2. Odluka o oduzimanju prava zakonitoj vladi Jugoslavije u iznozemstvu i zabrani povratka kralja Petra II.
Karađorđevića, oduzima se pravo vladi na zastupanje pred stranim državama
3. Odluka o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu, riješava se nacionalno pitanje i ističe princip
suverenosti naroda Jugoslavije
4. u svim zemaljama osnivaju se zemaljska antifašistička vijeća čiji delegati čine Plenum AVNOJ-a
Odluke AVNOJ-a imaju privremeni ustavni karakter jer su donijete izvan ustavnog poretka.
81. Kraljevsko namjesništvo 1945. i Privremena vlada DFJ
Kralj je u siječnju 1945. prenio vlast na Kraljvesko namjesništvo. Nakon što su Šubašićeva vlada i NKOJ dali
ostavke, Namjesništvo je povjerilo mandat za sastav Privremene vlade Titu. Ustavni položaj i ovlasti
Namjesništva nemaju temelj u Ustavu iz 1931., već u Sporazumu Tito-Šubašić. Ovlasti Namjesništva su
uglavnom diplomatske naravi, ali je vršilo i akte kraljeve vlasti. Formiranje zajedničke vlade DFJ – Nakon
ostavke Privremene vlade i NKOJ-a, Namjesništvo na prijedlog Predsjedništva donosi ukaz o formiranju
jedinstvene Privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ). Privremenu vladu postupno priznaju
savezničke i neutralne države. Na čelu vlade je Tito, koji je ministar obrane.

82. Privremena narodna skupština 1945.

III. zasjedanje AVNOJ-a održano je u Beogradu u kolovozu 1945. Donesena je rezolucija prema kojoj AVNOJ
nastavlja djelovanje kao Privremena narodna skupština. AVNOJ je jednostranačko tijelo jer okuplja samo
komuniste i njima sklone članove NOB-a pa ga je prema preporuci saveznika s Krimske konferencije trebalo
proširiti osobama drugačijih političkih stajališta. Prvenstveni zadatak PNS bio je donošenje izbornih propisa iz
izbor konstituante.

83. Izborni propisi, izbori i rad Ustavotvorne skupštine 1945.

Ustavotvorna skupština ima 2 doma: Saveznu skupštinu i Skupštinu naroda. Saveznu skupštinu biraju izravno
svi građani s biračkim pravom. Skupštinu naroda biraju svi građani s biračkim pravom, ali po federalnim
jedinicama i autonomnim pokrajinama. Domovi su brojčano nejednaki, ali su ravnopravni, što je načelo
federativne države, u kojoj svaka jedinica ima ista prava. Izborno pravo je opće, jednako, neposredno i tajno,
žene imaju pravo glasa. Izbori su održani u studenom 1945, a istaknuta je lista Narodne fronte i kutija bez liste
jer je oporba odbila izaći na izbore. Ustavotvorna skupština se sastala u studenom 1945. na godišnjicu II.
zasjedanja AVNOJ-a. Prvi ustavni akt je Deklaracija o proglašenju FNRJ kojom je proglašena republika,
ukinuta monarhija i oduzeta prava dinastiji Karađorđević. Namjesništvo prestaje postojati. Ustavotvorna
skupština potvrdila je sve odluke i zakone koje su donijeli AVNOJ i druga tijela antifašističke vlasti.
Ustavotvorna skupština je 1946. donijela Ustav FNRJ.

84. Formiranje novog pravnog poretka 1945.-1946.

Stvaranjem nove vlasti dolazi i do formiranja novog pravnog poretka. Staro pravo se uglavnom smatralo
nepodesno za nove društvene odnose. Upravni i sudski organi koriste narodne običaje, nove sudske presude kao
precedente, ali i stare zakone kao običajno pravo. Predsjedništvo AVNOJ-a donijelo je u veljači 1945. odluku
kojom se ukidaju i proglašavaju nevažećim svi pravni propisi donijeti od okupatora u vremenu od 1941.-1945.,
a pravni propisi do 1941. se ukidaju ako su u suprotnosti s tekovinama NOB-a, zatim ostaju na snazi rješenja i
presude sudova donijeti u doba okupacije, ako se ne kose s tekovinama NOB-a odnosno ako se ne tiču
političkih krivaca. Ako u novom pravnom poretku postoje praznine dopušta se primjena predratnih propisa, ako
nisu u suprotnosti s osnovnim načelima novog poretka. Stari propisi primjenjuju se supsidijarno kao pravna
pravila.

85. ZAVNOH
Osnovan 1943. godine. I. zasjedanje ZAVNOH-a održano je u lipnju 1943. ZAVNOH kao vrhovno političko
predstavničko tijelo čine: Plenum i Izvršni odbor. Donijet je Proglas narodima Hrvatske koji sadrže ciljeve
ZAVNOH-a, Poslovnik o radu NOO, Plitvička rezolucija. ZAVNOH u rujnu 1943. donosi odluku o
priključenju Hrvatskoj Istre, Rijeke, Zadra i ostalih dijelova koje je Italija anketirala. II. zasjedanje – u listopadu
1943. – kooptirano je 66 novih vijećnika u Plenum (između ostalih i istaknuti članovi HSS i SDS koji su prešli
u NOP). Plenum bira Izvršni odbor za političke funkcije. III. zasjedanje – svibanj 1944. donijeta su 4 ustavna
akta kojima se konstituira hrvatska država u federaciji: Odluka o odobrenju rada predstavnika Hrvatske na II.
zasjedanju AVNOJ.a, Odluka o ZAVNOH-u kao vrhovnom zakonodavnom izvršnom narodnom
predstavničkom tijelu i najvišem organu državne vlasti demokratske Hrvatske, Deklaracija o osnovnim pravima
naroda i građana demokratske Hrvatske, Odluka o ustroju i poslovanju NOO-a u Federalnoj državi Hrvatskoj.
IV. zasjedanje – srpanj 1945. – ZAVNOH Zakonom mijenja naziv u Narodni sabor Hrvatske kako bi naglasio
povijesni kontinuitet.
86. Hrvatska državnost od 1945.-1990.
U razdoblju od 1945. do 1990. Hrvatska je prema navedenim odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a suverena
država, koja je dio svoje suverenosti, sukladno federalnom načelu prenijela na jugoslavensku federaciju. To je
partijska država, što znači da je svaka odluka hrvatskog i jugoslavenskog ustavno nadležnog organa trebala biti
usuglašena s adekvatnim partijskim tijelom. Hrvatski sabor je 1947. prihvatio Ustav NRH, prvi ustav u
formalnom smislu u hrvatskoj povijesti. On je usuglašen sa saveznim ustavom. Jugoslavija i Hrvatska su
usvajale ustave 1953. (ustavni zakon kao rezultat uvođenja socijalističkog samoupravljanja), te 1963. (država
mijenja ime u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i Socijalistička Republika Hrvatska) te 1974.
tzv. konfederalni ustav. Pravo je ideologizirano i instrumentalizirano. Padom komunizma 1990., nakon prvih
višestranačkih izbora za Sabor, Hrvatska otpočinje put prema suverenosti i nezavisnosti. Nakon referenduma
19.05.1991., Sabor će 25.06. 1991. donijeti Ustavnu odluku o suverenoj i samostalnoj RH, s pripadajućom
Deklaracijom. Nakon tromjesečnog moratorija na te odluke, uzrokovanog jugoslavenskom krizom, RH je
Odlukom Sabora od 8.10.1991. prekinula sve državnopravne odnose sa federacijom i jugoslavenskim
republikama, te je od toga dana RH samostalna i suverena država. To su 15. siječnja 1992. priznale i države
EEZ-a.