Nadežda Čačinovič

Mogućda sam spremna razgovarati sa svakim. Po sebi takva izjava i ne znači

mnogo, ona je tek izraz načela: povjerenja u argument, pretpostavke da je
Descartes možda bio u pravu kada je pisao da je zdravi razum pravedno
raspodijeljen. Tu je i politička dimenzija takvog uvjerenja i pragmati;ni pristup:
možda u nekoj javnoj prigodi nečemo moći uvjeriti sugovornika ali će publika-
javnost sama ocijeniti ispravnost stavova. Zapravo nisam često bila u prilici da
razgovaram s nekim sasvim oprečnih uvjerenja, tijekom vremena najčešće u
stvarima prava na prekid trudnoće.

Pokušat ću precizirati naslovnu sintagmu. Mogućnost razgovora nije

umijeće konverzacije, umijeće koje je povijesno i utjecajno cvjetalo u posebnim
okolnostima a danas ga ne vježbaju ni diplomati kojima je ono tradicionalno
služilo za uspostavljanje kontakta i stvaranje atmosfere dok bi se pragmatični
ciljevi pojavljivali postupno. Nema više salona, tih mjesta prividne jednakosti u
kojemu se pažnja privlači osobnim doprinosom, doprinosom ugodi koje nastaje u
živahnoj uzajamnoj pažnji koja je svrha samoj sebi.

Uspješna konverzacija ovisi o pažljivom slušanju drugih. O odustajanju od

pokušaju ovladavanja razgovora, odustajanja od školničkog poučavanja: ideje se
ne nameću, one se rađaju i potiču u susretu...

Hannah Arendt je u liku Rahel Varnhagen, predmetu njezine prve (1933

napisane) ali tek mnogo kasnije objavljene knjige, prikazala život Židovke u Berlinu
početka devetnaestoga stoljeća, dakle život dvostruke marginaliziranosti. No
Rahel Varnhagen je čak i u potkrovlju obiteljske kuće okupila vrlo raznorodno
društvo, od gladujućih pjesnika do visokih pruskih činovnika: kako bi se
razgovaralo. I to je bio njezin doprinos, njezina velika nadarenost , unatoč
isključenosti iz javnoga života djelovala je na svoje vrijeme.

Današnji oblik vježbanja govorenja , obično namijenjen mladima, ima

isprazni oblik agonalnosti, „debate,“ a umjesto slobodnog, neusmjerenog
proizvođenja smisla, pravila često nalažu da sudionici vježbaju argumentaciju
neovisnu o vlastitoj poziciji ; riječ je više o nadmetanju nego o shvaćanju tuđih
stavova...

Za moje je pitanje dakako potrebno razlikovanje privatne i javne

dimenzije. Nastanak javnosti, obilovanja mnijenja, upečatljivo je prikazan u
jednom također ranom radu, Promjeni strukture javnosti Jürgena Habermasa iz
1962. - a pitanja komunikacije ostala su središnja pitanja njegovog cjelokupng
filozofskoga djela, sve do nedavnog promišljanja najnovijih načina općenja(Nova
promjena strukture javnosti i deliberativna politika) i svih oblika društvenih
medija.

Uza sve izrazite i izrečene razlike u stavovima i za Hannu Arendt i za

Habermasa ostaje neupitno da je, pojednostavljeno rečeno, poslove zajednice
najbolje rješavati u procesu deliberacije, a to je razgovorno dogovaranje
izabranih predstavnika pluralnih stavova, uz eventualne korekcije nekim
postupcima izravne demokracije (i povremene revolucije u trenutku krize).A
načelno u proces odlučivanja mora se očitovati volja svih pripadnika neke
zajednice.

Poželjnost procesa deliberacije i moje je temeljno uvjerenje. To naravno ne

znači da da kao i mnogi drugi previđam poteškoće toga načina odlučivanja o
zajedničkim poslovima , da ne uočavam pitanja moći, iskrivljene slike svijeta i sve
ono zbog čega svijet ostaje negostoljubivo mjesto i tamo gdje postoji neka vrsta
pluralne sfere u kojoj se tako „razgovorno“ suočavaju različiti interesi.

Povod za ovo pojednostavljeno postavljanje pitanja je donekle privatan.

Premda nemam ni sklonosti ni želje pa ni mogućnosti da živim u nekoj
bjelokosnoj kuli, po pozivu i načinu života ipak se ne susrećem s velikim brojem
ljudi različitih zanimanja, sklonosti, uvjerenja, porijekla i starosti. Ma koliko
pažljivo gledala oko sebe na primjer u tramvaju ili obraćala pažnju na to tko su
osobe što ih srećem u dućanima, za šalterima i naravno u bliskom susjedstvu,
moja slika o tome što „misle stanovnici Hrvatske“ je posredovana , to jest nastaje
iz novina, televizije te naravno složenijih izvora kao što su književna i znanstvena
djela. I to mi ne bi predstavljalo neku svjesnu spoznajnu poteškoću da sticajem
okolnosti nisam u bolnici pa onda u toplicama imala nekoliko tjedana zgusnutog
uranjanja u razgovore sa do tada nepoznatim ljudima. Nije moglo biti riječ o
reprezentativnom obrascu no iznimno stanje bolesti i liječenja također nije
previše određivalo prirodu razgovora, jer nije bilo riječ o doista rubnim
situacijama teških bolesti nego više o neugodnim ali ne po život opasnim
nevoljama.

Pokušavam dakle pomalo nespretno uvesti „empiriju“ u „normativno“: u

pretpostavku da smo danas svi potencijalni sudionici u javnoj raspravi, ne samo
oni slobodni muškarci iz Atene koji su nam ostavili osnovni model.

Prihvaćam odmah da je kod moih sugovornika povećana briga o vlastitom

privatnom životu bila razumljiva: no da li je to i dovoljno objašnjenje za ono što
sam doživjela, pogotovo ako dodam slične stavove „zdravih“, to jest zaposlenih u
spomenutim ustanovama.S malo pompoznosti mogla bih reći da su razgovori u m
okolnostima zajedničkog boravka i vježbanja primjer „neprinudne komunikacije“:
bez hijerarhije, bez zadanoga cilja.Ne bez zajedničkoga povoda.U bolesničkim se
sobama,ako niste sami, u razgovoru odlučuje prije svega o tome „što će se
gledati“ : i tako nastaje situacija pregovaranja i kompromisa.Premda je i za starije
građane mobitel i ono što se njime može pratiti ono najvažnije, televizijski je
program još uvijek dio svakodnevice.

A većinski stav, gotovo bez iznimke bio je: „ne zanima nas politika“ uz
varijaciju „dosta nam je politike“. Gledanje vijesti ipak se toleriralo jer se tamo
pojavljuju i druge priče. I oni posve odlučni da prezru politiku znali su za
Plenkovića i Milanovića, za HDZ i SPD ali ne mnogo više od toga: ili tek tu i tamo
nešto anegdotalno, tamo gdje političari ulaze u „celebrity“ sferu: što uglavnom ne
rade. Kada se govorila o političarima govorila se o njihovim svojstvima: morlau,
privlačnosti: nikada o političkim odlukama, takozvanom programu.

Ne znam da li je odbijanje razgovora o politici pokušaj da se izbjegne

osjećaj nemoći ili doslovno uvjerenje da su prave stvari života negdje drugdje: u
privatnoj sferi, obitelji, napredovanju, blagostanju.

Ipak, ponekad je razgovor bio i poticajan i zanimljiv: tada kada je kao u

opisima umijeća konverzacije počinjao na novo, iz susreta, u izravnoj reakciji a ne
kao „dijalog mrtvaca“ (formulacija Paula Claudela, iz zapisa sadugog putovanja
brodom) u kojemu svatko iznosi neku završenu, uvježbanu priču o svojemu životu
ili ponavlja nekoliko fraza. Ne mogu,međutim, reći da je postojala jasna korelacija
između nešto većeg zanimanja za javne stvari i sposobnosti ulaženja u razgovo: ali
mogu reći da je sigurno nije bilo obzirom na formalno obrazovanje. Kao i toliko
puta potvrdila se pogubnost poluobrazovanosti, premda i ono može biti rezultat
barem neke namjere da se shvati svijet.

Nepopravljivi prekid razgovora dogodio se nakon reakcije jedne

sugovornice na spominjanje Aleksandre Zec na televiziji.Doslovno:“Što stalno
gnjave s njom, pa otac joj je bio četnik.“

Tu sam je osjetila potpunu nemoć. „Pao mi je mrak na oči.“ Možda

sam osim gotovo neartikuliranog uzvika ogorčenja i povlačenja iz svakog
razgovora trebala jasno izgovoriti nešto kao „gospođo pa kako to možete reći, pa
promislite što to govorite.“ Ali nisam. Odjednom ponor.

Vjerojatno bi u nastavku razgovora iznudila neko povlačenje. Teško da bi se

bilo usudio zastupati ispravnost ubijanja djevojčica. No to bi bilo prikrivanje i
prilagođavanje a ne korekcija zla koje nastaje odsustvom mišljenja.

Da li je trebalo pokušati?