Jurica Pavičić

Žena s
drugog kata
PRVI DIO
 1.
Jednom, mnogo kasnije, Suzana će joj reći: sve bi bilo drukčije da tog
dana nismo otišle tamo. Da nismo otišle na Zoranin rođendan, sve bi bilo
drukčije, i tvoj život, možda i moj.
Suzana joj je to rekla jedne subote kad joj je došla u posjet. Bilo je
proljeće, a vani - negdje uz željezničku prugu - šuštalo je lišće topola i
jablanova. Suzana je sjedila uz prozor, a toplo joj je svjetlo kroz rešetkasti
prozor obasjavalo profil. Gledala je kroz prozor u granje, i najednom to
rekla, kao da izriče neku bezazlenu, samorazumljivu primjedbu. Bruna joj
na to nije odgovorila ništa.
Tog popodneva, nakon što je Suzana otišla, Bruna se u kuhinji latila
posla. U vjedro puno vode pomočila je oguljen krumpir, stala ga sjeći na
režnjeve da ih pripremi za fritezu. Dok joj je nož u ruci sam radio monotoni
posao, razmišljala je o onom što joj je prijateljica rekla.
Naravno, Suzana je imala pravo. Ali - kako obično biva kad netko ima
pravo - od tog saznanja ni ona ni Bruna nisu imale ama baš nikakve koristi.
Istina. Sve bi bilo drukčije da tog dana nisu otišle na rođendan kod
Zorane. Da tog dana Suzana nije nazvala na telefon i predložila joj da odu,
nikad ne bi upoznala Franu.
Da je tog dana - kako je planirala - ostala kući ušuškana u deke, ne bi u
životu susrela Anku Šarić. Da je tog dana popila aspirin i pogledala na TV-u
Spidermana, gospođa Šarić i ona bile bi samo dvije od stotinu tisuća jedinki
koje žive u istom gradu, svaka u svom pčelinjem saću. Ako bi se susrele,
susrele bi se tek slučajno, usput, u autobusu ili redu pred blagajnom. Bruna
bi tek usput, u prolazu, spazila njezine široke bokove, kratku kosu i uglato
lice. To lice nestalo bi u očnom živcu, zagubilo se u moždanom režnju, u
beskrajnoj datoteci nevažnih slika koje smo vidjeli i odmah zaboravili. Ona
i Anka prošle bi jedna pokraj druge bez obaziranja, i nestale u anonimnosti.
Ali, nije bilo tako. Nije, jer ju je tog dana u siječnju 2006. Suzana
nazvala i predložila da odu na rođendan. Bruna se nije uvukla u krpe i nije
odgledala Spidermana. Umjesto toga, Bruna je progutala antipiretik,
odjenula toplu dolčevitu i izišla iz kuće. Otišla je na Zoranin tulum.
I zato sada sjedi ovdje gdje sjedi. Sjedi u uglu kuhinje, u kojoj guli
krumpir za večerašnji pomirit. Sjedi u kaznionici Požega, u kojoj služi
kaznu već jedanaest godina.

2.
Bruna je u zatvoru Požega jedanaestu godinu. Služi svoju zatvorsku
kaznu, po članku 91. glave 10. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, za
ubojstvo iz osobito teških ili niskih pobuda. Već 4000 dana Brunin je svijet
majušni svijet cementnih hodnika, ćelija, blagovaonica i skladišta pokraj
nevelikog panonskog grada. U tom minimundusu Bruna se vrti iz dana u
dan kao hrčak na spravi za okretanje. I okretat će se tako još četiri tjedna.
Za mjesec i pet dana, izići će na slobodu, na uvjetni otpust prema članku 59.
Kaznenoga zakona Republike.
Kad je ušla u ovo zdanje, Bruni je bilo dvadeset i šest. Kad iziđe iz
zatvora, napunit će trideset osam. Bit će u dobi kad počinje kriza srednjih
godina, kad muškarci kupuju crvene kupee, a žene hrle na jogu i pilates. Bit
će u godinama kad muškarci počinju varati žene, a žene misle jesu li
pogriješile što su se vezale za tog odebljalog, samoživog magarca na kauču.
Kad iziđe odavde, Bruna neće imati tih nevolja. Bruna se jednom vjenčala,
ali više nije vjenčana. Nije, i duboko vjeruje da više nikada neće ni biti.
Bruna u kaznionici radi kao kuharica. To znači da ujutro ustaje rano,
puno prije ostalih. Budi se negdje oko četiri i po, dok je nad slavonskom
ravnicom još mrak. Otvara oči, a prvo što vidi je žućkasta daska kreveta nad
njom, daska na kojoj su našarani lascivni crteži, davna imena i prijesne
mudrosti, tok svijesti bivših zatvorenica.
Bruna tada ustaje. Umiva se u hladnoj vodi i gumicom vezuje kosu.
Gleda se u zrcalo. Ono što vidi ne oduševljava ju previše. U naciklom
zrcalu zatvorskog kupatila vidi izduljeno, mršavo lice, rijetku i pepeljastu
kosu, niz zubi koji traže bijeljenje i obraze koji su bolesnički upali. Negdje
duboko iza, Bruna prepoznaje jednu drugu sebe, onu koja je davno bila
lijepa. Vidi još uvijek krupne, sivočelične oči. Vidi pravilno, simetrično lice
i obraze koji su davno imali boju. Vidi svijetlu brinetu dugačke kose koja je
jednom znala da će se za njom ponetko okrenuti kad uđe u kafić. Ali danas
se ne bi nitko okrenuo. Jer, život pod neonom ubio joj je put, jednolična
hrana prorijedila kosu. Kod zubara popravlja samo karijes, a pod jakim,
mliječnim svjetlom koža joj je puna pora i brazdi. Šteta, pomisli koji put.
Šteta, ali je tako.
Kad se umije i opere do pasa, Bruna izlazi iz trakta. Pod pratnjom
stražarke ide niz dugački hodnik osvijetljen neonom. Pristiže do kuhinje.
Otvara vrata, a tamo - iznutra - zapahne je miris sredstva za čišćenje i blag
zadah jučerašnje friteze. Pali svjetlo. Pred njom je - obasjana do blještavih -
njezino radno mjesto: zatvorska kuhinja.
Njih tri su u kuhinji. Prva je Mejra, Romkinja s mađarske granice koja
je zaklala očuha, po Bruninom mišljenju s pravom. Došla je u zatvor prije
Brune, a ostat će u njemu i kad Bruna ode. Druga je Vlatka, Zagrepčanka u
kasnim pedesetima, svirepog i pomalo aristokratskog izgleda. Vlatka je
osuđena za višestruku prevaru u trgovini nekretnina. Došla je posljednja,
preklani. Po godinama, Vlatka je najstarija, ali je u kronologiji zatvorskog
vremena ujedno i najmlađa.
Mejra i Vlatka dvije su kuharice. Bruna je treća. Pred njima trima je
novi dan i nova tri obroka za gladne stanovnice ženske kaznionice.
Za početak, Bruna pali vatru. Na vatru pristavlja vjedro vode, a kad
voda zakipi, u nju lijeva čaj. Čaj je uvijek isti: šipkov, industrijski, rubinske
boje i slatkastog mirisa po kojem u zatvoru miriše sve, od zidova do kože.
Bruna potom uzima otvarač - sjajan i velik poput koljačkog noža - i
njime otvara limenku jeftinog džema od breskve. Potom silazi do dvorišnog
trakta gdje već čekaju papirne vreće s kruhom. Teške su: u svakoj je po
dvadeset štruca, ispečenih noćas u gradskoj pekari. Bruna i Romkinja nose
vreće do kuhinje i nožem paraju papir. Broje štruce. Odvajaju one,
predviđene za doručak. Bruna tada uzima električni rezač i reže štrucu u
pravilne, ravnomjerne fete. Ne smiju biti debele, jer će kruha biti premalo.
Niti tanke, jer se kruh tada runi, šupljikava mu se nutrina mrvi, pa ga
zatvorenice ne mogu drobiti u varivo. Kad je kruh loše odrezan, zatvorenice
se bune. Dobro, srednje odrezani kruh jedan je od razloga zašto će im danas
dan biti dobar. Bruna im ne želi taj razlog oduzeti.
Kad je izrezala kruh, Bruna šipkov čaj sklanja s vatre. Doručak je time
gotov. Romkinja Mejra izlazi u trakt pušiti, a Bruna započinje dio posla koji
najviše voli. Započinje misterij kuhanja, misterij koji uvijek počinje
apstraktnom, nevježi nerazumljivom radnjom. Bruna reže luk na sitne
režnjeve. Reže mrkvu na kolutiće. Ljušti krumpir. Priprema povrće - to
može biti grašak, grah, poriluk ili kelj. Danas je poriluk. Bruna ga reže na
bijele i zelene režnjeve koji se ljušte poput svile. Priprema lonac, zagrijava
ulje, ubacuje luk. Dolijeva vodu, a iz lonca se za nekoliko minuta počne
dizati para, i dopirati uvijek sličan, gusti, slankasti miris.
Tada Bruna sjedne i pusti da temperatura napravi svoje. Sjedi, gleda
nekamo u bjelinu zida, u točku gdje se odvodna cijev nape penje i ulijeva u
strop.
Bruna je kuharica. I dok kuha, misli. Misli kako je ovdje dospjela.
Misli o tom danu u siječnju, kad ju je Suzana nazvala i rekla joj da
Zorana slavi.
I misli o tome kako je Suzana u pravu. Sve bi bilo drukčije da nije bilo
tog dana.

3.
Tog siječnja 2006., nad Splitom je zajužilo, a nad večernji su se grad
navukli tamni oblaci pred kišu. Bruna i njezina mater sjedile su na trosjedu
umotane u deku, i gledale tursku sapunicu. Oko sedam, dok je svjetlooka
priležnica zavodila vezira, na stoliću je zapištao telefon. Bila je to Suzana.
Sat kasnije, Bruna je bile pred kućom i čekala je. U sebi je imala
aspirin i sirup za kašalj, na sebi debeli kaput i šal, a u ruci kutiju cipela
punu materinih keksa s bajamima. Bio je to taj 9. siječnja, osam navečer, a
pred Brunom je bio Zoranin tulum, i - kako je mislila - čitav dugački život.
 U tom trenutku, Bruna je imala dvadeset tri godine. Majka i ona već su
deset godina živjele same. Bila je u šestom razredu osnovne škole kad ih je
otac ostavio i pobjegao s prsatom kafetjerkom iz kantine građevinske firme
u kojoj je radio. Materi i njoj ostavio je stan na trećem katu jedne od onih
socijalističkih uglatih katnica u kojima bivši radnici bivših poduzeća jedni
drugima o podne nose zdjelice punjenih paprika i fažola s orzom. Bruna i
mater živjele su tako već deset godina. Isprva su živjele od alimentacije i
materine plaće, a onda je mater rano umirovljena u nekom od onih epskih
stečajeva koji su tjednima vrištali s prvih stranica novina. Od tada Bruna i
mater žive od alimentacije i mirovine: Bruna kao student, mater kao mlada
umirovljenica koja ujutro spava dugo i dane provodi s prijateljicama na
beskonačnim, niskobudžetskim kavama.
Nakon škole, Bruna je upisala pravni fakultet. Tri se semestra hrvala s
rimskim pravom, latinskim t teorijom države, ali je iz ispita u ispit jasnije
uviđala da pravo nije profesija za nju. Stoga je ujesen ‘04 iz ladice izvukla
diplomu ekonomsko-birotehničke škole, otvorila stranicu oglasa za poslove
i nazvala redom sve rođake i znance. Bilo je to doba eldorada prije krize,
posljednja epoha kad se običan čovjek mogao zaposliti bez veza u stranci ili
avionske karte za prekomorsko odredište. Tako je bilo i s njom. Koncem
listopada zaposlila se kao činovnica u jednom knjigovodstvenom uredu. Do
četiri popodne ispisivala je porezne prijave i odbitke dodane vrijednosti, a u
četiri bi popodne stigla doma, ručala i izišla na balkon udahnuti zrak. Tamo
na balkonu, Bruna bi piljila u ružičasto povečerje i razmišljala. Gledala bi s
balkona tamno, hladno more, a iznad mora duge vijence socijalističkih
novogradnji, tisuće osvijetljenih saća u kojima ljudi žive nekakve živote.
Gledala bi u te tisuće točkastih krijesnica i mislila o tom kakav život sama
vodi, što u životu želi i što je ubuduće čeka.
A onda je tog 9. siječnja Bruna ušla u Suzanin auto i odvezla se na
rođendan. Odložila je kaput u predsoblju, natočila rum-kolu i pogledom
pročešljala prostorije. I tada ga je - te večeri, oko devet i četvrt - prvi put
ugledala. Stajao je naslonjen o balkonski prozor, visok, tamnokos i čvornate
grade. Držao čašu đus votke u ruci i razgovarao s nekim neznancem koji je
imao prhuti na koletu. Među mnogim nesretnim slučajnostima, nesretna je
bila i ta da je čovjek s prhuti po odjeći bio Suzanin znanac. Tako su tog
devetog siječnja ona i Suzana prišle, i razmijenile poznanstva. Bruna je
neznancu pružila ruku, on ju je uhvatio suhim dlanom i rekao joj: Frane.
Te večeri, DJ Fabo je za okladu pet puta za redom pustio Killing Me
Softly. Nakon trećeg sentiša, Bruna se zavodljivo uvijala u naručju neznanca
koji je mirisao na losion s mirisom borovine. Prijatelj Suzaninog prijatelja
imao je čvrsta, mišićava leđa, mirisao je dobro, i držao je za bokove taktički
otmjeno, ni prenisko ni previsoko. Nakon četvrtog Killing Me Softly znali
su jedan drugom prezimena. Do kraja večeri, sjedili su na sofi, nazdravljali
votkom i jeli kekse iz kutije za cipele. A onda su razmijenili brojeve
mobitela i dogovorili da će se sutra vidjeti.
Tako je to počelo. Tog dana, te večeri na sofi kod Zorane, strijela je
odapeta. Jednom odapeta, letjela je ravno, pravocrtno, u tišini. Letjela je i
pogodila svoj cilj. Jednom - mnogo kasnije - Bruna će spoznati da je
pogodila nju samu.

4.
Kad joj Suzana dođe u posjet, obično je obazrivo upita kako je. Bruna
joj odgovori: nije loše. U zatvoru nije loše, kaže joj Bruna. Kaže to, jer joj
ne može reći ono što je doista istina: a to je da joj zatvor zapravo paše.
Za Brunom su godine koje su duge i ravne kao kardiogram mrtvaca.
Svaki je dan isti, podvrgnut geometrijskom redu: ustajanje, kuhinja, čaj,
tanjuri. Kuhinja, ručak, kuhinja, večera, kantina. Potom povečerje. Vrata
koja se otvaraju i zatvaraju, metalni klepet vratnica, sirena, gašenje svjetla. I
prostori su uvijek isti, geometrijski ravni i predvidivi: duga, ravna,
cementna krila, četvrtasti prozori, rešetke, pačetvorina dvorišta. I nebo.
Nebo, koje gleda kroz okno i koje jedino nije svaki dan isto, nego se
mijenja, bubri i kulja u gustim premazima panonskih oblaka. Ovdje nema
iznenađenja, nema promjena, nema donošenja odluka. Ne moraš planirati: a
to što ne moraš planirati Bruni pričinja neki čudni, gnjecavi užitak.
Jer, onda - prije svega - Bruna je planirala. Planirala je kad je upisala
faks i kad se s njega ispisala, planirala je kad je tražila posao. Planirala je i
tog jutra, idućeg jutra, kad ju je Frane Šarić po dogovoru nazvao. Kad joj je
mobitel zazvonio, i kad je pritisnula zelenu tipku, imala je već u glavi plan.
Plan koji se ostvario.
Tog popodneva, izišli su na piće, pričali o sebi, o onom što vole, o
familijama. Rekao joj je da završava nautiku, da će navigavati, da živi s
majkom u dvokatnici na Kmanu. Rekao joj je da mu je otac umro, ali je
prije smrti sazidao kuću novcem ušteđenim u limariji u Ingolstadtu. Sazidao
je dva kata - jedan za njega, jedan za sestru. Ali, sestra živi u Zagrebu, a
njegov kat mater iznajmljuje da mu plati studij. Živim u svojoj dičjoj sobi.
Ka dite - rekao je, rumen od postiđenosti.
Oko deset, procijenila je da je za taj dan dosta. Najavila je da bi išla
doma, a on se ponudio da je doprati do vrata. Kad su stigli pred portun,
izvukla je iz ruksaka ključeve i usne priljubila uz njegove. Bio je to prvi
poljubac budućih supružnika.
Kad su se razišli, otključala je portun i popela se na kat. U stanu ju je
dočekalo treperenje iza mutnog stakla na vratima. Provirila je u sobu: mater
je u polusnu počivala pred upaljenim televizorom. Bruna je ugasila TV,
materi izula papuče i ugasila sva svjetla. Legla je u krevet blaženo
zadovoljna.
Sutradan, Frane je po nju došao autom. Odvezli su se na nasuti
valobran u Spinutu. Čekali su da se večer smiri i vlasnici pasa raziđu
kućama, a onda se Bruna popela na nje ga, svukla mu džemper, raskopčala
ga i pustila u sebe. Bilo je iznenađujuće ugodno. Nije bio grub, nije se trzao
poput mehaničkog lutka. Nježno je milovao ispod majice na leđima, pustio
da se ona ovije nad njim, da polako vodi i završi stvar. Čekao je da bude
gotova, a onda stao ispuštati uzdahe - sve dulje i bučnije - sve dok nije
osjetila da je svršio. Potom je utihnuo, smekšao se i smežurao, kao neka
pjenasta, ranjiva zvjerčica. Dugo su ležali tako, u nježnom zagrljaju,
gledajući kroz vjetrobransko staklo ljeskanje mora i večernje nebo.
Bilo joj je lijepo te večeri. I ostat će lijepo. Meso, sluz, dugo usporeno
disanje: to je posljednje što je ostalo, kad je sve drugo među njima
zgasnulo. Bruna se katkad pita bi li bolje bilo da nije.
 5.
Idući mjeseci bili su najbolji. Svakog bi jutra Bruna u osam stigla na
posao, otključala knjigovodstveni ured i uz upaljeni monitor čekala Franin
jutarnji poziv. U četiri bi izišla iz ureda, pa ga nazvala, tek zato da mu
polovicom dana čuje glas - kao dozu, kao šut. Podvečer bi se naravno našli.
Frane bi je pokupio autom, odlazili bi u kino, na tulume, a jednom su išli u
Zagreb na Stingov koncert. Međutim, najčešće ne bi išli nigdje određeno.
Odvezli bi se autom u šumarak na Marjanu, ili nasuti mul pokraj nautičke
lučice. Parkirali bi auto, svukli se i jebali. To je bilo dobro: bolje od ičeg
drugog.
Do ožujka, jedan su drugom ušli u živote kao nenametljivo uzgredna,
ali službeno ovjerena činjenica. Brunina mater prepoznavala je Franin glas,
primala njegove poruke i s njim prijazno konverzirala na telefonu. I za
Brunu je Franina mater također postala poznati, udomaćeni glas. Kad bi
nazvala fiksnu liniju Šarićevih, začula bi njezin duboki, metalni alt i
obratila joj se s poštovanjem. Uljudno bi pitala kako je, dobila jednako
uljudni, ispolirani odgovor. Je, Frane je doma. Je, evo ga. Ne, izaša je.
Zovite kasnije. Zovi kasnije.
Nakon nekoliko tjedana, sa gospođom metalnog alta bila je na ti.
Oboje su znali kako je stiglo vrijeme da upoznaju obitelji. Čekali su tek
podesnu prigodu.
I dočekali je. Početkom travnja, Franinoj se sestri pričešćivao sin.
Obitelj je feštu kanila napraviti u Splitu, bliže majci i rodbini. Za gozbu su
odabrali riblji restoran u šumici iznad plaže Firule. Pozvali su i tu novu
neznanku koja je ušla u njihov život - Brunu.
Tog popodneva, Bruna se prema uvali Firule uputila pješice, duljim
putem, s blagim grčem neizvjesnosti u utrobi. Do restorana je stigla u četvrt
do tri.
Restoran je bio tek za dlaku prostački, sav u mesingu i staklu, s
velikim ostakljenim trijemom koji je hinio da nije interijer, tako da bi
mušterije mogle pušiti. Kad je došla na odredište, Bruna je shvatila da je
stigla desetak minuta prerano. Okrenula se i napravila još đir uz more.
Puhala je neugodna lebićada, more je bilo zapjenjeno i olovno tmurno, ali
tih deset minuta odgode Bruna je zgrabila s neočekivanim olakšanjem.
A onda je stiglo vrijeme. Prišla je restoranu i otvorila vrata, kao da se
baca u ledenu vodu.
Frane je već bio tamo. Prišao joj je i čedno je poljubio u obraz.
Predstavio joj je familiju.
Tada ih je prvi put vidjela.

6.
U zatvoru, Bruna mnogo misli: misli, jer ionako nema što drugo raditi.
Jedna od stvari o kojima misli je i to popodne u restoranu u šumarku.
Kad razmišlja o tom danu, preispituje se. Pita se je li nešto slutila, je li u toj
pijanoj, razuzdanoj večeri postojao neki sivkasti trag, neki pozadinski šum
koji ju je upozoravao? Neki put, uvjeri sama sebe da jest. Uvjeri sebe samu
da je slutila, da se neka unutrašnja žarulja ražgala za uzbunu kad je vidjela
gospođu Šarić. A onda otprhne te misli, jer zna: nije. Nije naslutila ništa.
Gospođa Anka Šarić bila je krupna žena širokih bokova, velika poput
kvočke koja bdije nad svojim jajima. Tog dana sjedila je na sredini stola uza
zid, poput predsjedavajućeg koji ravna unukovom pričešću. Sav taj kovitlac
rođaka, nevjesti i stričeva promatrala je šutke i vladarski, kao da je
nenametljivi, ali moćni i neupitni pokretač cijelog tog razuzdanog zbivanja:
Kad ju je Frane pozvao, ustala se i dogegala do Brune da je pozdravi.
Primila je u naručaj - neobično srdačno - i prislonila uz prsa. Tad ju je
Bruna prvi put dotakla, omirisala. Prvi je put osjetila kožu, dah i tijelo,
čudnu smjesu mirisa koju će tako dobro upoznati.
Frane ju je potom upoznao sa sestrom. Mirela Šarić bila je materina
suprotnost. Stara Anka bila je žena jakih bokova i vilendorfske stature, s
kratkom kosom koja ju je činila starijom. Mirela je bila mršavi, koščati
pušač žive gestikulacije i alta promuklog od duhana. Mater i kćer još su po
nečem bile oprečne. Gospođa Anka je bila šutljiva i zatvorena. Mirele je -
pak - bio pun restoran. Rezala je tortu i točila pjenušac, glasno se smijala,
dozivala, nadvikivala. Zagrlila je Brunu, zgrabila za zapešće i povela po sali
da je upozna sa svima.
Upoznala je prvo sa svojim mužem. Slavko je bio visok, krakat čovjek,
ona vrsta visokih ljudi koji uvijek stoje pognuti da bi se prilagodili nižima.
Govorio je malo, a pogled mu nije ulijevao bistrinu. Vidjela je jasno da je
Mirela u toj kući voda.
Mirelin i Slavkov sin bio je očeva kopija: crnokosi, visoki dečko
nesklapno dugih udova s nečim snenim u pogledu. Izgledao je starmalo -
ali, tko ne bi izgledao starmalo u pričesničkoj bijeloj košulji, crnim hlačama
i lakiranim cipelama?
Osim njih, te je večeri Bruna upoznala nebrojene šogore, šure, divere i
jetrve. Tada - te večeri - grozničavo ih je nastojala popamtiti, povezati im
lica, imena i rodbinski odnos. Tada, to joj se činilo tako važno. Danas, ne
može pojmiti kako je mogla biti tako glupa.
Nakon krumpira, salate od kupusa i pečene teletine, nakon torte, vina i
mineralne vode, familija se podvečer počela razilaziti. Stričevi, šogori i
zaove polako su se pozdravljali, restoran se praznio, a Slavko je naposljetku
odveo doma malog svečara i Franinu mater. Kad su se razišli roditelji, djeca
i svojta, ostalo je njih četvero: Bruna, Frane, Mirela i Slavko. Izišli su na
terasu, a Mirela je naručila još jednu turu, pa još jednu. Dok je konobar
točio pelinkovce, zagrlila je Brunu i pritisnula je uz grudi. Baš si
smišna!...Ej, baš mi je drago da smo se upoznali, rekla je, a onda sa časom
izišla na terasu u šumici.
Na terasi, Mirela je nastavila monolog. Pripovijedala je o nečemu
glasno i euforično, ali Bruna je jedva slušala. Sve vrijeme, promatrala je
Franu. Čak i ovako, u polutami noćnog šumarka, vidjela je kako mu se lice
razvuklo u osmijeh zadovoljstva.
Stajali su s pelinkovcima u ruci, na terasi iznad plaže, i gledali more.
Pred njima se te večeri sterao kanal, a s druge strane kanala svjetla kuća,
tisuće svjetala punih obećanja.
 7.
Tjedan dana nakon pričesti, Frane joj je predložio da zajedno posjete
njihovo selo. Otac mu je poginuo uoči Cvjetnice, pa je za Cvjetnicu
običavao otići na njegov grob.
Bruna je bila gradsko dijete. Otac joj je bio starosjedilac, dijete splitske
sirotinje iz neke od onih potleušica u baroknim predzidima. Mater joj je
vukla neko mutno otočko podrijetlo, razvodnjeno i izmrvljeno davnim
obiteljskim zavadama, oporukama i diobama nekretnina u kojima je ostala
praznih ruku. Od ljudi iz vlastite zgrade, generacije i školskih klupa Bruna
se razlikovala po tom što nije imala „selo”. Za katoličke blagdane i
raspuste, njezini bližnji i znani ukrcavali bi se u štedljive dizelske karavane
gepeka punih cvijeća i odlazili u neke svoje postojbine, pupčana središta,
ostavljajući njoj prazni, vrući, obezglavljeni grad. Za razliku od nje, Frane
je „imao selo”. Tako su te Cvjetne nedjelje ‘06 krenuli autom prema redu
planina, u pravcu klanca Cetine, pa na istok.
Franino selo ležalo je na sparušenoj, travnatoj visoravni između sivih,
bezvodnih gora. Zaseoci sačinjeni od šačice kuća bili su pobacani bez reda
po rubovima polja, a nasred visoravni, kao neko davno presahnulo srce,
izdizala se stara kamena škola iz doba austrijske vlasti. Bila je visoka,
sačinjena od lijepih, pravilnih tesanaca od kakvih su davne mrtve države
zidale škole, zatvore i željezničke postaje. Vrata i škure na školi bili su
natruli i popadali, zidovi išarani i obrasli povijušom.
Parkirali su kraj škole i krenuli put groblja šljunčanom stazom. Kao u
mnogim umirućim selima, i u ovom je groblje bilo jedino što je cvalo i
obnavljalo se. Oko groblja i mrtvačnice dizao se novi, grubi, cementni zid
koji je netko počeo popločavati kamenom, pa ostao bez novaca. Iza crkve
nalazio se novosazidani dio groblja, s nizovima sablasnih cementnih duplji
koje su čekale nove, buduće mrtve iz Zagreba, Frankfurta, Malmöa, Pertha i
Toronta. Na starom dijelu groblja, poneki su grobovi imali tek jednostavni
kameni križ. Ipak, većinu njih dotaknuo je val težnje za luksuzom. Pred
Brunom se sterao niz grobnica od tamnog granita ili crvenkastog
makedonskog mramora. Glatke i sjajne, kamene su ploče više dolikovale
predvorju banke nego groblju. U okolnoj propasti, samo je groblje bilo
novo, blještavo i skupo.
A onda je Frane zastao pred jednom od grobnica. Poput većine drugih,
i ova je bila nova, obzidana crnim granitom i izbrušenim vapnenačkim
pločama. Na crnoj podlozi vitičastim su rukopisom bila nanizana imena
Franinih predaka: prababa i rodonačelnica loze, djed, baba, prastric, te - na
kraju - otac. Filip Šarić, pisalo je. Makarska 1948. - Ingolstadt 1999.
Zvjezdica uz godinu rođenja, uz godinu smrti križ. Sasvim lijevo, lijevo od
zvjezdice, nalazio se i keramički oval sa slikom. Franin pokojni otac gledao
ih je s ovala jogunastim pogledom mangupa.
Frane je kleknuo uz grob i metlicom stao pometati mramor.
Pao je sa skele - rekao je najednom. - Devedeset i devete, petak prije
Cvjetnice. Postavljali su limeni krov na farmu u nekom bavarskom mistu. I
sad pamtim, misto se zvalo Kelheim. Zamantalo mu se, i samo paf - s krova
doli. Pedeset i jedna, toliko je bija star.
Frane je zašutio, pa s groba uzeo mramornu vazu. Sasušeno cvijeće
prosuo je u otpad, napunio na česmi svježe vode i odmotao s buketa omot
od krepa.
Pedeset i jedna - ponovio je. - A ja taman u srednjoj školi. Taman digli
prvi kat pod ploču, nalili teracu, stali zidat i drugi. Trebalo je još pet-šest
tjedana da i drugi kat dignemo pod krov. A onda, kad bi pokrili kuću,
planira se vratit doma. Dosta mu je bilo Njemačke, dosta i previše.
Krep-papir odložio je u kontejner za smeće, pa buket cvijeća brižljivo
položio u vazu. Odmakao se da vidi je li buket uredan, a onda je otro ruke i
prekrižio se. Bruna je automatski ponovila istu radnju. U taj čas joj je palo
na pamet da se nije prekrižila godinama.
Sve je već bija isplanira - nastavio je Frane. - Pokrit kuću. Dat otkaz u
Ingolstadtu. Uzet otpremninu i u prizemlju otvorit obrt za brodski inoks.
Rat je taman bija završija, počea turizam, lizing, čarter, svi su brodove
kupovali ka ludi. Sve je već organizira. Samo je tribalo tih sedam, osam
tjedana odradit. A onda najedanput – paf - i ništa. I tako smo sami ostali:
mater, Mirela, ja i nedovršena kuća.
 Obrisao je ruke i još se jednom prekrižio. Ovaj put, Bruna ga nije
slijedila. Umjesto toga, gledala je u keramički oval, i proučavala tog
mršavog mrtvog čovjeka koji ju je s nadgrobne ploče izazovno gledao u oči.
Zanemari li čovjek demodiranu frizuru, čovjek s groba sličio je na Franu.
Imali su istu suhu i kvrgavu gradu, isto izduljeno lice jakih jagodica. Franin
je otac izgledao kao netko tko je volio život, tko bi te mogao nasmijati,
potaknuti da ti žilama prokola krv. Izgledao je kao netko tko zna da je život
dobar, i da su pred njim mnoge lijepe stvari.
Samo sedam, osam tjedana - rekao je Frane - i bija bi se vratija. A
Bruni se odjednom - tu, nad grobom, pod sivim proljetnim nebom koje se
mreškalo - pomisao na to učinila strašnom. Taj čovjek - koji je sad mrtav
gleda s komada keramike - svaki je korak isplanirao po redu. Sve što je
zamislio vodilo je cilju. Htio je dobar život, familju, posao, novce i zavičaj.
Gledao je naprijed, u vrijeme koje dolazi, vrijeme koje će biti dobro,
donijeti plodove koje je zaslužio. I ništa nije pogriješio. Ništa, osim jednog.
Jednog jutra krivo je ugazio nogom na mjesto gdje nije trebao, negdje tamo
u nekom gradu koji se zvao Kelheim.
Koja šteta, mlad čovik - rekla je Bruna, a Frane ju je obgrlio oko
ramena i u usne joj utisnuo poljubac. - Ajmo ča, i to si vidila - kazao je, i
uputio se put auta.
Sjeli su u auto i povezli se seoskom cestom k moru. S priobalne strane
nad cestom se dizalo tamno, prijeteće Biokovo. Nebo se mrštilo od vlažnih
oblaka, a vrh planine bio je zastrt vlažnom koprenom.
Vozili su se, na radiju su otpočinjale vijesti, ali Bruna nije mislila ni na
radio ni na cestu pred njima. U glavi joj je bilo samo to koščato, nasmijano
lice. Lice čovjeka koji zna da je pred njim dug život pun divota.

8.
U aprilu, Franu je čekao prvi vijađ. Agent ga je nazvao koncem ožujka
i ponudio mu ugovor za norveški panamax pod liberijskom zastavom.
Čekalo ga je šest mjeseci mora, iz Rotterdama za Lake Charles, Panamu,
Puerto Montt, Dailian, Chennai i kroz Adensko more prema Europi.
Početkom aprila, bukirao je let u jednom smjeru za Rotterdam preko
Münchena. Bruna je vidjela da se peče na tihoj vatri: nije mu se išlo.
Na aerodrom ga je vozila ona. Automje stigla pred kuću na Kmanu, a
Frane i mater su je čekali pred ulazom. Odjeven u pretoplu vjetrovku, Frane
je pušio posljednji španjulet i vrpoljio se nemirno. Kad ju je spazio,
okrenuo se i zagrlio mater. Dugo su stajali tako zagrljeni, kao da ih samo
vjetar može iščupati jednog od drugoga. A onda se Frane otrgnuo i sjeo u
auto.
Sve do aerodroma je šutio nervozno. Kad su stigli, bacio je torbu preko
ramena, poljubio je i rekao Idi! Bolje da traje šta kraće. Ipak - Bruna nije
otišla. Stala je iza staklenih vrata i gledala kako prolazi policijsku kontrolu,
kako svlači čizme i skida remen, kako na graničnom šalteru pokazuje pasoš,
kako bording kartu predaje stjuardesi. Kad se avion odlijepio od piste,
zaputila se kući. Sjela je u auto i povezla se put Splita, najdužim mogućim
putem. Vozila se pokraj oronulih tvornica, dokova i rezališta, dok je nad
zaljevom počela rominjati proljetna kiša. A onda - u jednom trenu - više
nije mogla izdržati. Zaustavila je auto da udahne zraka. S ceste se spustila
na zemljani plato, bivši dok razrušene tvornice. Zastala je na blatnoj zaravni
punoj željezne skrame, limova, zavojnica i narkomanskih šprica. Presavila
se i pokušala povraćati. Ali, usta su joj bila suha.
Pribrala se i duboko udahnula. Preko plitkog rukavca zaljeva pred
njom se pružala luka, u luci planina kontejnera, a iza njih svjetla grada,
treperava i sumorna poput zloćudnog aliena. Gledala je kako pulsira noćni
grad i znala: bez Frane, tamo nema ništa što joj se sviđa, ništa što je veseli.
Bez Frane, taj je grad prazan i leden.
Stajala je tako, i znala: mora se navići. Mora se navići, jer će biti žena
pomorca. A pomorci plove, i plovit će opet.

9.
 Tih šest mjeseci, spajao ih je skajp. Upalili bi računalo u dogovoreno
vrijeme, vrijeme koje je ovisilo o zemljopisnoj širini i smjeni Franine
gvardije. Neki put ujutro, neki put uvečer ili usred noći, Bruna bi upalila
računalo i pritisnula vezu. Mala, zelena ikona s telefonom dugo bi zujala u
šupljoj, virtualnoj nigdini, a onda bi stigao odgovor: maleni, neoštri Franin
lik pojavio bi se u četverokutu ekrana. Šest je mjeseci to bio njezin Frane:
neki ošišani, omršavjeli čovjek sačinjen od zamućenih piksela. Pričali bi -
kratko i rastrzano - o onom što se zbiva u Splitu, o familiji i politici, o
jučerašnjoj Hajdukovoj utakmici, o tom kakvo je bilo more na Atlantiku, u
Meksičkom zaljevu ili Andamanskom moru. Prepričao bi joj jučerašnju
gvardiju, jezgrovito i bez detalja. Malo je diglo jugo, rekao bi; ili - udrila je
kiša; ili - dobro je valjalo noćas. Pričali bi tako desetak minuta, potom bi se
pozdravili, a mršavi bi čovjek sa slike nestao u pikselskom ništavilu.
Dan nakon skajpanja, otišla bi kod Franine matere u vizitu. Gospođa
Šarić bi je uvela u kuću, skuhala joj tursku kavu i posjela je na kauč. Bruna
bi joj prepričala razgovor, opisala kako Frane izgleda i kakve je volje. Na
koncu bi je gospođa Anka privila uz grudi, obgrlila svojim krupnim rukama
i prislonila joj lice o lice. Poljubile bi se, a Bruna bi osjetila neki nejasni
miris, malo na skorup mlijeka, malo na amonijak.
Jednog popodneva nakon skajpa otišla je tako do Anke Šarić. Sjela je
uz kuhinjski stol, popila s njom uobičajenu kavu i prepričala joj popodnevni
razgovor. A onda je gospođa Anka ustala s otomana i rukom je pozvala da
pođe za njom. Upalila je svjetlo u svježe oličenom stubištu i popela se,
valjajući bokovima, na gornji kat. Otključala je neka lesonitska vrata i uvela
je u stan. Stan je bio nov, opremljen, ali u neredu. Uokolo je ležala
pobacana odjeća, a u mikrovalnoj se vidio ostatak hladnih kokica. Evo -
rekla je. Malo je nered, sad su podstanari tu. Ali to vas čeka, tebe i Franu.
To je njegov stan. Upalila je sva svjetla u sobama da Bruna stekne
predodžbu o prostoru. S gadljivim je izrazom promotrila razbacanu
podstanarsku robu i neoprano suđe, pa opet pogasila sva svjetla i zaključala
vrata. Pokazala sam ti - eto, da znaš. Šta će te čekat? Već vam je vrime.
Tako je rekla, pa se spustila niz skale.
Te večeri, sa Suzanom je izišla vani, i popila u baru dvije tamne pive
koje su joj zamutile glavu. Dok joj se oko sljepoočnica skupljala nadolazeća
glavobolja, gledala je preko Suzaninih leđa bar krcat muškaraca. Gledala ih
je kojekakve - vitke i niske, rošave i preplanule - i sa čuđenjem razmišljala
o tom kako je od svih njih u njezin život upao jedan. Upao je zato jer su
jednog dana otišle na rođendan, i jer je tamo pijani Fabo puštao Killing Me
Softly opet i opet.
A sada gleda sve te muške, tu bučnu larmu baritona, te testosterone
koji pršte u subotnjoj večeri, i zna: nikad neće saznati kako bi to bilo živjeti
s nekim od njih, s nekim od drugih, s nekim tko nije Frane. Dok je u kafiću
treštala Amy Winehouse, dok je Suzana tresla glavom u ritmu, a njena
glavobolja jačala, Bruni se ta spoznaja činila naročito čudnom.

10.
Frane se trebao vratiti uoči Božića, avionom preko Adena i Frankfurta.
Dvadesetak dana prije tog termina, našli su se na redovnom skajpu. Pričali
su isprva kao i obično, a onda je mršavi, neoštri Frane najednom zašutio.
Pogledao je nakon stanke u kameru i rekao kratku rečenicu, rečenicu koju je
Bruna očekivala. Kad se vratim, tribamo se ženit - rekao je. A onda je - kao
pojašnjenje - dodao isti niz rečenica koji je Bruna koji dan ranije čula od
njegove majke. Šta ćemo čekat? - rekao je - već nam je vrime.
Ta rečenica, to je bila prošnja. Prva prošnja u Bruninom životu. Danas
zna - i jedina.
Te večeri, dugo nije mogla zaspati. Vrtjela se po krevetu i razmišljala o
onom što predstoji. U knjigovodstvenom uredu ugovor su joj produžavali
kratkoročno, pa nije bila kreditno sposobna. Frane se na brod ukrcavao od
vijađa do vijađa. Nisu mogli podići kredit. Frane neće htjeti u
podstanarstvo, dok ih na Kmanu čeka prazni kat. Vjenčaju li se, preselit će
se na kat iznad Anke Šarić. Dok se besano vrtjela po djevojačkom krevetu,
Bruna je projicirala u glavi sliku stana na katu, podstanarske prnje i
nepojedene kokice. Bar jednom, bar tada, instinkt za opasnost je nije izdao.
Na kat Šarićevih nije joj se išlo.
 Iduće jutro, ustala je za posao, kao uvijek. Bila je izmoždena
nespavanjem. Pristavila je tursku kavu i na biškotin namazala maslac. A
onda je na vrata kuhinje ušla mater. Mater je voljela izjutra spavati, i nije
ustajala rano. Sada je, međutim, bila tu: zgužvana od spavanja, ulijepljene
kose, ali budna, bistra, oštro pronicljivog pogleda. Sjela je uz kuhinjski stol,
objema im natočila kafu iz kogome, i znatiželjno je pogledala.
Dugo je šutjela. A onda rekla. Nije ni to najgore - rekla je - ako mene
pitaš. Imaćete nešto svoje nad glavom. A nisu to loši ljudi.
Bruna je stajala na nogama uz špaher i grizla biškotin s maslom,
promatrajući je. Mater je zapalila cigaretu i otpila kafu. Otpila je spokojno,
ne znajući da je svoju kćer upravo osudila.
DRUGI DIO
 11.
Postoje samo dvije osobe koje posjećuju Brunu: Suzana i mater.
Suzanini su posjeti rjeđi. Kad Suzana dođe, donese joj kakvu knjigu i
CD s muzikom, čokoladu i svežanj novina. Sjedne uz stol najbliži ulazu, i
gleda Brunu ravno u oči, kao da ne želi skrenuti okom ni na što uokolo, kao
da je okolni prostor okužen i varka. Suzana, kad je posjeti, govori mnogo.
Govori o poznanicima i rođacima, krštenjima i preljubima, o stvarima koje
Brunu više nimalo ne zanimaju.
Mater je posjećuje češće - jednom mjesečno, uvijek subotom. Uvijek
sjedne uz stol najbliži prozoru. Izbjegava Brunu pogledati u oči. Umjesto
Brune, mater gleda nekamo vani, preko krovova, kao da u toj križaljci
oblaka, ptica i električnih vodova traži formulu za nedokučivi svemir.
Pričaju malo. A kad i pričaju, mater se ubrzo rasplače. Materini su posjeti
teški.
Bruna zna: mater grize savjest. Godine prolaze, a ona se svejednako
propituje je li joj mogla pomoći, kad je trebalo. Je li bila uz nju. Je li ju
razložno svitovala, kako majka treba. Je li pogriješila. Je li - primjerice -
pogriješila što joj je tog jutra rekla tu odlučujuću rečenicu. Nisu to loši ljudi,
tako je rekla.
Rekla je riječi koje su imale posljedice.
Kad se u prosincu Frane vratio s broda, počeli su pripreme za useljenje
na gornji kat. Anka je otkazala podstanare i ispraznila njihove stvari. S
ušteđenim novcem, Frane i Bruna su se latili posla. Prebojili su kuhinju,
promijenili u kupatilu pločice, a u spavaću sobu iskrcali veliki bračni krevet
koji je mirisao na ljepilo. Kad bi podvečer završili posao, preko kreveta bi
prebacili ponjavu i pojebali se. Potom bi dugo ležali na leđima. Dok bi
Frane pušio, Bruna je mirisala aromu duhana i promatrala svod. Stan je bio
poluprazan, prebojen, pun oštrog mirisa ljepila i laka. Više nije bilo
podstanara, ni šporkice, ni tete Anke. Što god da je tu bilo prije, činilo se
potisnuto, suzbijeno vernižom i bojom. Bruni se to mjesto prvi put činilo
sasvim blisko domu.
Tjedan iza Nove godine, dovršili su uređenje. Dan potom, uglavili su
termin svadbe. Vjenčali su se drugu subotu u veljači, u restoranu sa
svadbenom dvoranom u Žrnovnici. Sazvali su pir za četrdeset ljudi - ni
premalen, ni prevelik - sa muzičkim sastavom i tortom od krokanta. Na
vrhu torte kočili su se mladoženja i mlada od marcipana. Njih dvoje, mali i
jarki, stršili su na vrhu torte i čekali da ih netko prereže nožem.
Onda, kada u zatvorskoj kantini grata prljavo posuđe, kad s noževa
briše ostatke loših kolača od jeftinog margarina, Bruni često na um padne
vlastito vjenčanje. Tada, kad misli o tome, pokušava se sjetiti makar nečeg
što je te večeri bilo drukčije, ičeg što je doista bilo njezina želja. Uzalud.
Jer, sve čega se sjeća tek je golo opće mjesto. Svećenik i torta, molitva i
pašticada, klavijature, himna, marcipan i ovčji sir. Mrlje na tavalji, večernji
sentiš, suha zrna riže i vajngulaš da rastrijezni pijance. Vjenčanje ko
vjenčanje, pomisli svaki put kad se toga sjeti. Pomisli, i uvijek nanovo
osjeti nelagodu koja graniči sa stidom.
Jutro nakon svadbe, probudila se prvi put u novom domu, na novom
krevetu koji je još mirisao na ljepilo. Izmigoljila se iz Franinog zagrljaja i
ustala. Glava ju je boljela od jučerašnjih gemišta, pa je otvorila prozor da
udahne zraka. Kad je prišla prozoru, dolje je u prizemlju spazila Franinu
mater. Anka je s pristupne staze mela lišće, impozantna i široka, posve čila,
kao da jučer nije pirovala. Kad ju je vidjela, Bruna je ustuknula od prozora.
Napravila je to, a onda se začudila svom činu. Bio je tako spontan i odlučan
da je i nju naveo na zbunjenost. Bilo joj je milije da je svekrva ne vidi. Bar
ne sad. Bar ne tu. Bar ne još.
A onda ih je oko podne Anka kroz prozor zazvala na doručak. Frane se
netom probudio i u prizemlje sišao u pidžami. Bruna je zastala u nedoumici.
Nije znala bi li se za donji kat odjenula kao za posjetu, ili i sama smije -
poput Frane - dolje sići u kućnom haljetku, kao ukućanka. Stajala je
neodlučno pred dupljom ormara, a onda odabrala srednje rješenje. Odjenula
je sportsku trenirku i posla za Franom.
 Anka ih je dočekala s obilnim doručkom - kuhanim jajima, pršutom,
prepečencem i kavom. Sjeli su i počeli jesti. Frane je bio razgovorljiv, dobre
volje, i jeo obilno. Bruna je sjedila uz stol, prebirala po pjatu i promatrala
tuđu, krupnu ženu koja je žvakala žumanjak i razgovarala s njezinim
mužem. Razgovarala je s Franom kao u šiframa, kao da prebiru i dalje niti
nekih davno započetih razgovora. Razgovora, iz kojih je Bruna isključena.
Najednom ju je prožela neka nova, duboka zlovolja. Samu je sebe
odjednom vidjela u drugom, sasvim jarkom svjetlu, kao da je netko užgao
neugodni, bijeli reflektor. Sjedila je u tuđoj kuhinji, ali ne kao gost. Sjedila
je na svom bračnom doručku, ali ne kao domaćica. Sjedila je, a preko puta
nje je na stolu bila žena koju jedva poznaje, a s kojom sada dijeli kućanstvo.
Ali - to kućanstvo je zapravo Ankino, a ona je tu tek dodatak, useljenik koji
treba izdupsti svoje mjesto.
Ništa više nije mirisalo na ljepilo i verniž. Osjećaj doma nestao je kao
rukom odnesen. Prebirala je nožem po džemu i pomislila: ovo će biti teško.

12.
I postalo je teško. Ne odmah, ne naprasno. Klopka se zatvarala polako,
kao kad riba uđe u vršu, ali i dalje misli da pluta slobodno u moru.
Počelo je s kuhanjem. Prvi tjedan, Bruna i Frane su sebi kuhali obrok.
A onda je jednog jutra Anka rekla kako nema smisla da se na dva kata
kupuje spiza i pali špaher. Bruna nije rekla ništa, a Frane se na njeno
čuđenje istog časa složio. Kasnije, na katu, pitala ga je zašto. Ima pravo,
rekao je. Razbacujemo se bez veze. Di ima za dva, ima i za troje.
Sutradan su počeli jesti kod Anke. Frane bi čekao da se Bruna vrati s
posla, a onda bi se zajedno spustili dolje. Bruna bi se iz uredske odjeće
presvukla u uvijek istu trenirku, pa bi zajedno pošli niz skale i ušli u
blagovaonicu gdje bi ih čekali pristavljen stol i kipuća teća. Frane bi
prionuo jelu, pohvalio materinu kuhinju, a Bruna bi nakon ručka oprala
suđe.
 Jednog dana, predložila je Anki da suđe peru u mašini. Anka ju je
pecnula pogledom i odgovorila kako mašina loše ispire mast i pravi
kamenac na čašama. Ako si ti posli posla umorna, ja ću prat pjate - rekla je,
a Bruna nije odgovorila ništa. Nakon ručka ustala se, i nad sudoperom
ogratala ostatke kobasice s lećom.
Sutradan, Anka se tijekom ručka požalila kako joj sve teže pada sama
ribati dvorište. Rekla je to onako, usput, između dva zalogaja,
pogledavajući Franu kao da su njih dvoje sami u sobi, kao da Bruna nije
prisutna. Bruna je odvratila da to ona može preuzeti na sebe.
Te subote, Bruna je odjenula staru trenirku i spustila se u dvor. Pomela
je suho lišće i prašinu, a onda mokrim šmrkom isprala kamene tavele i
pomela mutnu vodu. Gvalje lišća, blata i mrtvih insekata pod mlazom su
vode nestajale u slivniku ispred ulazne kapije. Kad je bila gotova, Bruna je
osmotrila rezultat. Čiste kamene ploče pobuđivale su joj neku perverznu
ugodu.
Popela se na kat i otuširala. Kad je bila gotova, spazila je Anku u vrtu.
Starica je klečala nauznak na tek opranom kamenu i još jednom ribala pod.
Klečala je i uporno, neumorno strugala cementne fuge gustom četkom od
sirka. Bruna se spustila u dvorište. Anka joj nije uputila prigovor. Tek je
općenito, načelno iznijela strahovanja zbog nečistoće u fugama i bacila koji
se roje u pukotinama. Sutra će se ovdi dica igrat, rekla je. Strah me da se
inficiraju. Rekla je to, a Brunu je ta rečenica pecnula kao ubod suhom,
dijamantnom iglom.
Smeće se ostavljalo utorkom i četvrtkom, ne srijedom i petkom.
Kuvertur se stavljao na sušilo mokar, a ne ocijeđen, da se ne nabora. Tepih
se prao mlakom vodom u dvorištu, ne u perilici. Mrlje masnoće skidale su
se naftom, a one od vina solju i vodom. Bojler se gasio danju i palio noću,
za jeftine tarife. Trokatna kuća bila je nalik zamršenom stroju koji ima
komplicirani priručnik za rukovanje, a samo prvosvećenica dovoljno je
duboko prostudirala njegove tajne. Sve je imalo svoja pravila, a Anka Šarić
s posvećene je visine Brunu uvijek nanovo podsjećala da je u tim pravilima
neupućeni nevježa. Nije pri tom kod Anke bilo ni traga ljutnje ili
neprijateljstva: tek samorazumljive dominacije. Kinjila ju je poput
nedosežne, ledene kneginje, uzgred i nehotice.
 Nakon nekoliko tjedana, Bruna je shvatila da Anku počinje
izbjegavati. Ako bi krenula van i na stubištu začula staričin hod, ustuknula
bi, povukla bi se u kuću i pričekala da koraci minu. Ako bi izlazila u vrt,
provjeravala bi prvo je li Anka tamo. Ako bi kući s posla stigla prije Frane,
pritajila bi se na gornjem katu kao nevidljiva sablast, da ne privuče pažnju
ukućanke. Kad bi Frane i ona kretali na donji kat na ručak, pred prvom bi
joj stepenicom skala prsa prošarao strujni udar zlovolje.
Bilo je teško. I svaki je dan postajalo teže.

13.
Tog vikenda zaputila se u posjet materi, u svoj bivši dom. U rano
popodne, majka ju je dočekala u kućnom haljetku i zagrlila oko vrata. Kad
joj je zaronila u zagrljaj, Bruna je osjetila fini miris kolonjske vode. Opet
ima nekoga - pomislila je. A taj je netko darežljivo časti.
Divna ju je posjela uz stolić pred TV-om, i pristavila kavu. Bruna je
sjedila u naslonjaču uz stolić, i sa čuđenjem spoznavala novu situaciju. U
svojoj kući postala je gost. Gost kojeg se dočekuje, koji ne otključava nego
zvoni, gost koji možda ni nema ključ. Gost za kojeg se kuha kava kad dođe,
i nudi mu se bićerin s prstom travarice ili amara.
Nemoj kuvat kafu - rekla je. Ajmo popit nešto žestoko.
Mater je na stolić položila pladanj od alpake, dva bićerina, industrijski
pelinkovac i bocu od brušena stakla. Bruna je znala: u boci je maraskino,
slatki kapric domaćica, grešni alkohol sredovječnih žena. Divna je ulila
maraskino sebi, a pelinkovac kćeri, i pogledala je. I - upitala je - kako si? A
onda je, ne čekajući odgovor, sama odgovorila. Šta ću te pitat kako si? -
rekla je. Ćerce, uživaj dok ti je medeni mjesec. Uživaj šta si mlada. Uživaj,
jer ti nikada neće biti ovako dobro kao sada. Nikad - zapamti šta ti kažem.
Bruna ju je gledala. Odjevena kućno komforno, odavala je godine.
Pred Brunom nije skrivala pjegice na prsima, naborane ruke, zamršeni
zemljovid crvenih vena nad nožnim člancima. Bruna je znala da opet ima
nekoga. Ne samo po novom, skupom mirisu. Znala je po opet brižno
sređenim noktima na nogama, po besprijekornim usnama, po tjemenu s
kojeg su brižno likvidirani izdanci prirodne boje kose. Uživaj što si mlada -
tako je mater rekla. Jer, mater joj zavidi. Zavidi joj na tom blaženom stanju
koje je za nju zauvijek prošlo, stanju koje svejedno iz petnih žila pokušava
oživjeti - svaki dan nanovo, teškom borbom, ljutim naporom. Bruna je
mlada. Bruna ima jedino što Divnu zanima i što bi u životu htjela imati. A
opet, samoj Bruni to nije dosta, ne zna u tome uživati,
Kucnule su se. Bruna je posrkala smeđi sadržaj iz bićerina, a alkohol
joj je najednom zagrijao utrobu i upalio obraze. Aj sa srićom - rekla je
Divna, i digla bićerin prema stropu. Nek nam je uvik ovako.
Njezina mater je sretna, pomisli Bruna. I vjeruje da je i ona sretna. I
misli da bi svi ljudi u principu trebali biti sretni, ako nisu bolesni ili ako nije
rat, kuga i kaštig. I što god joj rekla, majka će misliti kako je to opet ista
Bruna, i da opet času vidi polupraznu, umjesto da je vidi polupunu. Umjesto
da je vidi kakva ona jest.
Nek nam bude uvik ovako, odvrati Bruna, pa podigne i sama čašicu za
zdravicu.
Da bog da. Da bog da. Daj bože zdravlja i kruva. I dice - dometnula je
Divna. Izrekla je svoju predvidivu, popularnu istinu, a onda otpila
maraskino s beskrajnim užitkom. U tom času, Bruna joj je zavidjela. Nikad,
baš nikad neće tako uživati u okolnom svijetu onako kao što joj to mater
umije.
Prije odlaska, poželjela je vidjeti svoju staru sobu. Smislila je podesnu
izliku i materi rekla kako mora pronaći neku zaostalu knjigu. Mater ju je
uvela unutra i upalila svjetlo. Na Brunino čuđenje, njezina je bivša soba u
svega nekoliko tjedana postala drukčija.
Ne neprepoznatljivo drukčija. Ključne su stvari bile iste, i bile tu,
nedirnute: radni stol, stolica, krevet, polica sa školskim atlasom, rječnikom i
udžbenicima prava. Ali, preko svega što je ostavila u sobi nataložio se neki
novi sloj života, kao sloj podmorske trave, koralja i posejdonije, koji
obujmi i prekrije podrtinu broda. Na radnom stolu mater je držala staklenke
s ajvarima i džemovima. Na policu za knjige mater je odložila višak svojih
knjiga, žalobne relikte njezinih kratkotrajnih interesa za vrtlarstvo, istočne
religije, esperanto ili dijetu. Preko kreveta počivao je metarski štof za
buduću tendu. Krevet je bio raspremljen i pretrpan koještarijama.
Kao da je Divna uočila trak neodobravanja na Bruninom licu.
Najednom se uozbiljila s izrazom između isprike i laske.
Kad te već nema - rekla je - dobro mi dođe, imat malo prostora viška.
Ne ljutiš se? Jel tako da se ne ljutiš?
Ne ljutim se. Fala bogu - odgovorila je Bruna, i sama začuđeno koliko
je ono što kazuje suprotno od istine. Uzela je s reda neku knjigu s police,
tek toliko da joj izlika bude uvjerljiva. Divna je ugasila svjetlo i zatvorila
sobu. Kad je to učinila, Brunu je prošao srh nelagode.
Ovdje više ne živi. Iz svog bivšeg doma je istisnuta, taj se dom za
njom zatvorio i ispunio šupljinu, kao da nikad tu nije ni bila. Kao da je bila
kamen bačen u vodu, nakon kojeg kratko vrijeme vidiš krugove valića, a
onda se površina smiri. Utroba se za njom zatvorila.
Postojalo je samo jedno mjesto gdje joj je dom. A to mjesto bila je
kuća Šarićevih.

14.
Početkom travnja, Frane je na dva dana morao u Trst na sastanak s
agentom. Ukrcao se u noćni bus za Trst, s ručnom torbom pod rukom i
izrazom smrknute napetosti na licu. Bruna ga je ispratila na kolodvor i
čekala da bus nestane s vidika. Kolodvor je mirisao na užegli benzin i znoj,
toliko da joj se povraćalo.
Sjela je u auto i vratila se doma. Popela se na kat, kriomice i tiho, da
ne pobudi Ankinu pažnju. Kuća Šarićevih bila je velika, tamna i ledena, kao
neki usnuli zamak. Legla je u hladne plahte i osluškivala mrak, a neka
nejasna nelagoda nije joj dala zaspati.
Sutradan se vratila s posla, presvukla se u trenirku i spustila dolje da,
kao obično, ruča kod Anke. Pred vratima je zastala. Iznutra je čula Mirelin
glas.
 Mirela je često navraćala. Svakih pet ili šest tjedana ugrabila bi
produženi vikend, spojena dežurstva ili blagdan, pa se spustila do juga da
obiđe majku i vikendicu u Sevidu. Na dan Mireline posjete, na
postavljenom bi stolu Brunu dočekao tanjur više, i bićerin iz kojeg je
Franina sestra ispila orahovicu. Kad bi Mirela naišla, ručak bi potrajao.
Frane bi iz ostave donio novu bocu vina, sjedili bi i smijali se, Mirela bi kao
uvijek bila vedra i glasna, a Bruna bi čekala da padne sumrak, pa da se
može izmigoljiti na svoj kat.
I ovaj put je bilo tako. Anka i Mirela sjedile su u kuhinji, Anka je
govorila potiho i konspirativno, a Mirela odrješito i glasno. Bruna je zastala
pred vratima da počuje o čemu govore. I čula je: ogovarale su je.
Anka se žalila na nju. Ustvrdila je da je prljava, da slabo drži kuću i da
joj je sve teško.
Ne znam ko će pogledat Franu - rekla je - jednom kad mene ne bude.
Božemiprosti, ka da ni žensko - dodala je s nekom crtom zlurade
zlobe. - Uvik je u istu trenerku, ka štraca.
Bidna - odgovorila je Mirela - Sve tebi na leđa palo, kraj njih dva
mlada.
Bruna je stajala kod vrata, sleđena od užasa, pazeći ustravljeno da ni
dahom ni korakom ne oda da prisluškuje. A onda su dvije žene u sobi
promijenile temu razgovora, olako i usput, kao da je maloprije nisu ubole
na živo.
Bruna je pomislila da uđe. A onda se sjetila da je i sada u istoj, tamnoj
trenerki. Popela se gore na kat, presvukla u uredsku bluzu, i spustila natrag.
Kad je otvorila stan, obje su je žene sa smiješkom pozdravile i pozvale je uz
stol.
Na stolu su ispred njih, kao uvijek, bile čašice orahovice. Bile su
gotovo prazne, pa se pri dnu bićerina vidio tek smeđi, prljavi talog. Bruna je
sjela uz stol i promatrala prljave čaše. Poželjela je povratiti. Umjesto toga
se pribrala i ženama za stolom odvratila ljubazni osmijeh.
 15.
Idućih mjeseci, Bruna i Anka vodile su svoj mali rat. Vodile su ga
umotane u baršun, nasmiješena lica i bez podignutog glasa. Kad bi Bruna
nakon objeda oprala suđe, znala je da će pjati proći Ankin prijekorni sken
pogledom. Kad je htjela u mašini oprati tepihe, Anka bi je prekorila do troši
struju i uništava bubanj centrifuge. Kad bi Anka ispekla svinjske bržole,
Bruna bi je prekorila da Frane jede premasno. Kad je jedne večeri Bruna
skuhala paštu i pesto, Anka joj je naškubljenog nosa rekla da joj ta zelen
smrdi. Bruna Ankinu hranu nije voljela: starica je kuhala teško, s odveć
svinjske masti i suhog mesa. Od kiselog kupusa, fažola i rebaraca osjećala
se naduto i nemirno bi spavala. Ankina hrana kvarila joj je crijeva i
uništavala ten. Njezinu hranu, pak, Anka bi jedva perunom brljala po pjatu.
Bio je to rat. Ali rat neravnopravnih - jer, Anka je uvijek bila doma, a
Bruna nije. Kad bi Bruna ujutro krenula na posao, znala je što po njezinom
odlasku slijedi. Anka bi se popela gore na kat i stala dvoriti Franu. Mater i
sin kraljevali su u Bruninom domu, a nova bi vladarica pred svojim princem
pospremala nevjestin nered. A onda bi Bruna došla doma, našla luštrani pod
i knjige složene na policu, i dan joj je bio nepovratno zagorčan. Ajde, bolje
da te rastereti posla - rekao bi Frane pomirljivo kad bi se požalila - ionako
puno radiš. Bruna na to ne bi odgovorila ništa: ne bi, jer to što je Frane
rekao bila je neporeciva istina.
Danas, kad je sve prošlo, Bruna koji put gleda kroz rešetkasti prozor i
misli o svom bivšem mužu. Promatra sivo jesensko nebo, i pita samu sebe:
je li Frane vidio? Je li razumio što se događa? Ili nije vidio? Ili mu je
naprosto bilo draže ne razumjeti ništa, ne birati stranu između matere i
žene? Jer, Frane se u ratu koji se pred njim vodio nije svrstavao. Polako se
debljao od premasne Ankine hrane, ali po svemu drugom bio je to Frane s
kojim je plesala na Killing Me Softly, Frane koji miriše na borovinu i s
kojim se jebe u autu na marjanskom nasipu. Podvečer, nezajažljivo bi
dograbili jedan drugog i glodali se do kosti. A onda bi ujutro opet šutjeli o
jedinom o čemu je Bruna htjela da govore.
 Rat je trajao. A taj rat Bruna je gubila. U toj kući, na oba kata, više
ničeg nije bilo nad čim Anka nije vladala.
A onda je došao svibanj, a u svibnju se Frane opet spremao na more.

16.
Opet se spremao na more, opet na dugih šest mjeseci. Letio je za
Bremen, a iz Bremena istim panatnaxom Flora Star za New Brunswick,
Norfolk, Panamski kanal i Qingdao. Ovaj put, Bruna je bila ta koja je na
kalendar gledala sa stravom.
Jedne večeri, Frane i ona gledali su TV na kauču zapetljani u deku.
Kad je vidjela da mu glava klone, daljinskim je zgasnula aparat i drmnula
ga da se probude. Svukli su se i legli, skutreni jedno uz drugo. A onda mu je
rekla ono što je danima imala na umu. Kad ti odeš na vijađ - rekla je -
mislim se preselit doma, materi.
Nije očekivala tako burnu reakciju. Frane se sasvim razbudio, i uzrujan
ustao iz kreveta. Odjeven u donju maju sjeo je uz stol - stol na kojem se
više nije jelo - i oborio pogled. Valjda ti je ovo dom, rekao je. Valjda ovdi
živiš, valjda smo zato ovo redili. Prstima je nervozno bubnjao po plohi od
trešnjeva drva, ljut onako kako se Frane ljutio: suspregnuto, tiho, teško.
Bruna ga je gledala kako se peče na muci. Nije rekla ništa. Vratila se u
krevet, sklupčala na svoju stranu i pretvarala se da spava.
U nekom trenutku, negdje usred noći, poželjela se okrenuti i vidjeti da
li i Frane također uznemiren bdije. Ali - nije to učinila. U tom trenu, nije je
ni mrvu bilo briga kako se on osjeća.
Frane je za Bremen odletio devetnaestog lipnja. Opet ga je odvezla na
aerodrom. Opet su se poljubili na izlaznoj rampi, opet je dugo promatrala
kako prolazi rendgenski nadzor, carinu i pasošku kontrolu. A onda je izišla
iz zgrade, sjela u auto i u autu umrtvljeno sjedila dok nije počelo zapadati
sunce. Pred njom je opet bilo šest mjeseci ničega.
 17.
Otkad je pomoćna kuharica, Bruna se diže prva, prije kasnog i sivog
panonskog osvita, prije svih zatvorenica. To joj ne pada teško, jer ionako
spava malo, ako uopće i spava.
Brunin dan počinje prije zore. Razbudi se, otvori oči i iznad sebe
ugleda istu žutu panelsku dasku s ispisanim šporkarijama i mudrim
porukama čovječanstvu. Ustaje. Umiva se, češlja, vezuje kosu. Gleda se u
ogledalo, pregledava lice i provjerava koliko je naboranije nego jučer.
Tada Bruna kreće niz hodnik, otvara kuhinjska vrata. Obično dođe
prva, upali u kuhinji svjetlo i pristavi vodu za čaj. Neki put Vlatka dođe
prva, pa sjedi uz kuhinjski pult i čita jučerašnje novine. Posljednja dolazi
Romkinja. Dolazi i izlazi u stražnje dvorište zapaliti prvi duhan. Bruna je
pušta da popuši, a onda silazi da zajedno utovare hljeb.
Tako je svaki dan, tako je i danas. Kako rade mesnu štrucu, Bruna iz
zamrzivača vadi mljeveno meso. Križa luk i petrusimul, otvara konzervu s
graškom. Mejra uzima kruh i pili ga rezačem. Bruna primjećuje da su
Mejrine fete predebele. Nestat će joj kruha prebrzo.
Bruni je drago što radi u kuhinji. Ne zato što voli kuhati - jer ne voli.
Drago joj je raditi u kuhinji zato što tada ne mora jesti s ostalim
zatvorenicama. Ne mora - kao one - ručak uzeti na tacni, ne mora sjesti na
zajednički stol i dijeliti trpezu s gomilom tuđinki. Umjesto toga, Bruna
kuha, pa podijeli ručak, pa čeka da zatvorenice pojedu, pa opere pjate. A
onda - kad je sve gotovo - Mejra iziđe na dvoriše, Vlatka se povuče u ugao,
a Bruna sebi poprži bržolu na tavi, zahvati kacijolom varivo, i sjedne u kut
kuhinje. Jede na miru, sama. Kad je gotova, ostane sjediti. Sjedi tako neko
vrijeme, uživa u tišini, dugo gleda u točku na zidu, mjesto gdje cijev
ventilacije izlazi iz grotla zida i vijuga prema napi.
U zatvorskim filmovima, obično uznike kažnjavaju samicom. Bruni se
sada to čini smiješnim. Jer, njoj u zatvoru samo jedna stvar fali: a to je
samoća. Tu samoću - to zrno čistog mira - nađe u kuhinji, svaki dan, kad
razdijeli objed.
 To osjećanje - da joj samoća godi - Bruna je prvi put spoznala kad je
Frane otišao na brod. Najednom je, i ne bez krivnje, spoznala da se bez
Frane osjeća bolje.
Strašilo ju je to osjećanje. Bilo je nepravedno i izdajničko. Ali - kako
su dani prolazili, jasno je uviđala da je to naprosto tako. Jutra bi - kao i
dotada - provodila na poslu, grabeći svaki prekovremeni sat koji je mogla. S
Ankom se susretala tek na ručku, ručku koji je ostao posljednji ritual,
zadnja kopča kojom su simulirali kućanstvo. Za ručkom su govorili malo, a
Bruna je nastojala da objed i traje što kraće. A onda bi - kao uvijek - oprala
suđe, pozdravila staricu i pobjegla na gornji, svoj kat. Pobjegla bi i zatvorila
se tamo u osamljenu ljušturu.
Dobro je znala da je pod prismotrom. Znala je da Anka motri izlazi li
vani, kad se vraća i tko je dovozi. Ali, špijunski joj je napor bio besmislen,
jer je Brunin život bio bijel i prazan kao neispisan papir. Čak ni sa Suzanom
više nije išla na piće. Htjela je biti sama, u svojoj duplji. Uživala je u
dugim, ljetnim popodnevima, u polutami zakrivenih škura, u lahoru
maeštrala koji je mrsio zavjese i lošoj muzici s nasumične radijske stanice.
Ušla bi u kupatilo, sprala sa sebe znoj, za večeru lešala fažolete ili kavul, i
mirno promatrala kako se na balkonskom oknu večernji grad mrači.
A onda bi nekad, u neku čudnu uru - uru prilagođenu vremenskoj zoni
Paname ili Tajvana - otvorila skajp. I pred njom bi se pojavio pikselni
Frane, opet stari, opet mršaviji od brodske spize. Pričali bi o ovom i onom,
o pacifičkim pasatima i oluji kod Aleuta. O svemu bi pričali, osim o
jednom. Nije je nikad pitao kako mater. Mater je naravno nazivao, zvao bi
satelitskim telefonom s čudnih meridijana i kroz gustu gužvu šumova.
Nazivao je i sestru. Ali nju - Brunu - nikad nije ispitivao o njima.
Po tom je znala da zna kako stvari kod kuće stoje.
A onda se, koncem kolovoza, dogodilo ono što je sve promijenilo.

18.
 Tog ljeta, kolovoz je bio jako vruć. Nad gradom je užegla teška,
kasnoljetna pripeka. Betonski su neboderi disali na škrge, a ljudi su po
balkonima, terasama i dvorištima iščekivali da dah zdravog burina oplahne
znojnu žegu. Bruna je radila, jer joj se na dopust nije išlo bez Frane. Stajala
bi do četiri u polupraznom uredu s kojeg su svi pobjegli na feragosto.
Užgala bi klimu na maksimum, zamračila sobu roletama i rješavala zaostale
tromjesečne poreze za ljude koje neće nikad upoznati. Kako je posla bilo
malo, oko dva bi stala vršljati po portalima i rješavati internetski sudoku, A
onda bi u četvrt do tri ugasila klimu, zaključala ured, aktivirala šifru i pošla
doma.
Tako je bilo i tog dana. Stigla je kući, svukla se, tuširala, te odjenula
modru trenerku koju je i dalje nosila kao znak malog prkosa. Spustila se na
donji kad do Anke. I zatekla je.
Zatekla je Anku kako leži na tlu pokraj kuhinjskog stola. Ležala je na
prsima, glave neprirodno zabačene nastranu. Iz grkljana je ispuštala
čudnovato, neljudsko pištanje. Stan je vonjao na zagorjelo, a u kuhinji se
dizala para iz teće u kojoj se očito kuhala raštika.
Bruna je ugasila ploču ispod raštike i nazvala hitnu pomoć. Zatim je
pokušala podignuti Anku, ali je stara bila preteška. Anku su podigli tek
bolničari. Ukrcali su je na kolica, uveli u ambulantna kola i na lice joj nabili
sondu za disanje. Odvezli su je uz sirene.
Kad su je odvezli, Bruna je ostala sama, u praznom stanu koji je
vonjao na pregoreno zelje. Stajala je usred Ankine kuhinje koja je
najednom bila nestvarno tiha. Sjela je uz kuhinjski stol i uzela telefon.
Utipkala je Mirelin broj. Franu - znala je - nije mogla nazvati. Moći će tek
večeras, kad završi gvardiju, i kad se panamax Flora Star kroz vode
Pacifika bude bližio Qingdaou.
TREĆI DIO
 19.
Frane je doletio u Split tek devetog dana. Stigao je na splitski
aerodrom jednog rujanskog utorka, dok se iza Ciova rumenio kasni ljetni
suton. Vijest o Ankinom udaru zatekla ga je na Žutom moru, tri dana
plovidbe od kineske luke. U Qingdaou je dan i pol čekao da mu agent riješi
putne isprave. U Split je doletio kad su Anku - u invalidskim kolicima - već
dovezli doma.
Bruna ga je dočekala autom i dovela do kuće. Pomogla mu je da iskrca
stvari, a onda su zajedno pošli u donji stan. I tada ju je Frane prvi put
ugledao. Anka je sjedila u invalidskim kolicima, usne čudnovato opuštene
na stranu. Promatrala je sina i snahu pogledom koji je odavao strah.
Pokušala je zazvati Franu, ali umjesto gromkog, jakog glasa, njezine su
glasnice ispuštale teško razumljivo unjkanje, Frane joj je prišao, obgrlio nju
i kolica, i tronuto joj obraz naslonio uz obraz. Nije plakao: Frane - znala je
Bruna - nikad ne plače, čak ni kad bi trebao.
I dok je Frane grlio tu novu, neprepoznatljivu mater, Bruna je stajala
na kuhinjskim vratima. Stajala je s boršama u obje ruke i gledala Franu na
rubu suza. Gledala je Anku u njezinoj kuhinji, u kući kojom je dotad
suvereno vladala. Ali, Anka više nije bila vladalac. Anka više ničim nije
mogla vladati.
Jer, gospođa Šarić doživjela je moždani udar. Udar je bio trenutačan i
jak. Pogodio je srednju cerebralnu arteriju i poharao primarni motorni
korteks. Anka je ostala uzeta. Prva tri dana nije mogla govoriti. Govor joj se
sada povratio, ali nije mogla pomicati ni desnu ruku, ni desnu nogu. Nije
mogla hodati, a žlicu si joj trebao prinositi ustima. Usta su joj zbog paralize
facijalnog nerva visjela opušteno, što joj je davalo izobličeni, zlobni izgled.
Još do pred deset dana, Anka je bila krupna, odrješita i moćna. Sada je to
bila ranjena, skršena žena, sjenka stare moći.
Te večeri, Bruna je skuhala jaja, krumpir i blitvu, i poslužila večeru u
svekrvinoj kuhinji. Nastojala je hiniti normalnost, jer je znala da Frani
normalnost sada treba. Pristavila je stol, narezala pancete, oljuštila kuhana
jaja i donijela iz kamarina barba Davorovog vina. Ankina je kolica
približila stolu, izvadila joj blitvu na tanjur i nakrižala je perunom i nožem.
Sjeli su uz stol. Frane je nukao mater da govori, no ona je uglavnom
odgovarala kratkim, jedva razumljivim rečenicama. Potom je Frane stao
pričati. Pričao je o posljednjem vijađu, o gužvama na aerodromu, o novom
kapetanu i nekom Filipincu kojeg su u štivi stroja u mornarskoj svađi uboli
nožem. Pričao je o bilo čemu, a Bruni se činilo da priča samo zato da ne
zavlada tišina.
A onda su se uhvatili jela. Anka je uzela perun lijevom rukom i nabola
blitve. Prinijela je ustima prvi zalogaj, drugi jedva. Kod trećeg, ruka joj se
počela tresti, a blitva i krumpir su popadali posvuda. Bruna je pokupila
hranu i pogledala Franu. Frane je bio prestravljen. Izgledao joj je kao neko
sluzavo biće kojem su naglo strgnuli ljušturu.
Svukli su Anku i oprali je u kadi. Polegli su je u krevet i ušuškali.
Potom su se popeli gore, na svoj kat. Tamo su i dalje čekale Franine
neraspakirane torbe. Frane se latio posla da ih raspremi, ali je čitavo
vrijeme šutio. Bruna je vidjela da tu koprenu ne može probiti, da do njega
ne može prodrijeti.
Kad su legli, skutrila se uz njega. Nakon mjeseci razdvojenosti, željela
ga je. Ali - Frane kao da je bio dalek, dalji nego ikad. Sklupčao se u fetusni
položaj i tupo piljio u zid pokraj kreveta. Dotakla mu je dlanom obraz, a on
je samo promrsio: Sutra moramo razgovarat. Moramo se sutra vidit. Mi i
Mirela. Vidit kako ćemo dalje. Rekao je to i nastavio gledati u zid, kao da će
tako probdjeti čitavu noć.
Bruna se okrenula na svoju stranu kreveta i zaspala brzo, shrvana
umorom. Zaspala je čvrstim snom bez snova.

20.
Sutra moramo razgovarat - rekao je Frane te večeri. I bilo je tako.
Iduće jutro su razgovarali: njih dvoje, Mirela i Slavko.
 Popeli su se u njihov, gornji stan i posjeli uz kuhinjski stol na kojem se
već odavno nije jelo. Bruna je na stol položila napolitanke i brik soka od
jabuke. Mirela snop Ankinih uputnica i nalaza. Snop papira stajao je na
plohi stola, kao da ih podsjeća zašto su uopće tu.
Prva je govorila Mirela. Rekla je da su njoj ruke vezane. Poslom su
vezani za Zagreb, dijete im ide u školu. Stan im je pretijesan i za troje.
Mogu financijski pomoći, rekla je Mirela. Mogu dolaziti povremeno. To
mogu - rekla je - više od toga ne. Dok je govorila, Slavko je šutke klimao
glavom, a lice mu je zračilo uvijek istom, tupom lojalnošću.
Ako mene pitaš - rekla je Mirela na koncu - mislim da bi najbolji bio
dom. Rekla je to, pa zašutjela, kao da i sama očekuje Franinu reakciju.
Dom ne dolazi u obzir, odvratio je Frane. Rekao je to odsječeno i
kruto, tako gorljivo da je iznenadio i Brunu. Dom nikad - dodao je. Ne dok
sam ja živ.
Razmisli dva puta - odvratila je Mirela. I ti i Bruna. Mene neće bit.
Firma mi je u prestrukturiranju, visi mi otkaz, stan nam je raskopan. Ne
mogu uzet ni dana slobodno.
Dom ne dolazi u obzir - ponovio je Frane. Nije mater pokvarena
makinja, da je bacimo u škovace.
Nas neće bit - ponovila je Mirela. - Ni mene, ni Slavka. Nemoj posli
reć da ti nisam rekla.
Dom ne dolazi u obzir. Ne dolazi.
Frane je to rekao, a Bruna nije rekla ništa.
Kad su Mirela i muž otišli, Bruna je pokupila suđe i položila ga u
sudoper. Šutjela je, ali Frane kao da je naslutio neizrečeni prijekor. Dugo se
nećkao, a onda je najednom progovorio.
Ne mogu - rekao je. Kako bi to izgledalo da je damo u ubožnicu. Kako
bi sebi izgledali, dodao je. Zamisli da se širimo u dvokatnoj kući, kući koju
su nam ona i ćaća ostavili. Digli su me na noge, rekao je. Školovali me,
sagradili su nam krov nad glavom. A sad kad je nevolja, sad je pometemo u
škovaceru i bacimo tamo, među mutave i inkrepite. Ne mogu, ponovio je.
Ne bi moga živit sa tom sramotom.
Bruna ga je slušala. Samo slušala: nije odgovarala. Nije, jer je znala da
bi i sama na njegovom mjestu govorila isto. Isto bi napravila za svoju
mater, i istim bi riječima priječila da je se šutne iz kuće. Sve je to Bruna
znala, ali je znala i još nešto. Znala je da sad slijede terapije, toplice,
lijekovi i masti. Znala je da će pare brzo nestajati. A kad nestanu, onda će
Frane opet na more. A kad se to dogodi, neće uokolo biti ni Mirele ni
njezinog muža, ni Frane ni njegova neokaljana obraza. Ostat će samo njih
dvije, dvije žene u praznoj, velikoj kući.
Razmišljala je o tom dok je prala pjate, a mlaz vode odnosio skramu
dolje u lavel, pa u slivnik, pa u krvotok kanalizacijskih cijevi. Slušala je
šum vode i pokušavala ostati pribrana.

21.
Ta večer padne joj na pamet gotovo svaki dan. Padne joj na um oko
dva, kad zatvorski objed završi, a pred njom se nade planina masnih,
neopranih tanjura. Bruna tad uzme mlaznicu sudopera, odvrne vodu, i pere
ih - jednog po jednog. Gleda kako mlaz vode u slivnik odnosi ostatke
gulaša, pirea, mahuna ili graška, i sjeća se te večeri. Te večeri kad je prala
pjate u kuhinji na Kmanu, slušala Franin monolog i šutjela.
Tada - kad se sjeti te večeri - Bruna zna: imala je svoju priliku.
Postojala je ta večer, kad je mogla reći ne. Kad je mogla zavrnuti špinu,
okrenuti se leđima sudoperu, pogledati Franu u oči i reći mu: ja to ne mogu.
To je previše za mene. Ali, te večeri - kad je mogla - nije to napravila. U
svemu što je bilo i što će biti, to je i jedino to njezina krivnja. Te večeri -
kad je mogla - nije rekla ništa.
Umjesto toga, te je večeri mirno oprala pjate i bez riječi legla na kauč,
uz Franu, da skupa pogledaju večernji film.
Oko ponoći se spustila na donji kat da provjeri bolesnicu, koja je
mirno spavala uz ritmičko, neprirodno hripanje. Bruna se potom tuširala i
legla. Frane je došao za njom i ruku joj položio na bedro. Položila mu je
dlan na dlan, i povukla mu ruku među prepone. Okrenula se, potražila mu
usne i povukla ga na sebe.

22.
Tako je počeo život s bolesnicom. Isprva, nije bio strašan. Bruna je
najednom postala gazdarica tog kompliciranog, dvojnog kućanstva. Brinula
je o dvorištu, kuhala, uspostavljala svoja pravila i nametala svoj red. O
starici su se skrbili zajedno, prali su je, preodijevali, polagali u stolicu i
pomagali joj jesti. Anki se popravio govor, navikla je jesti lijevom rukom.
Kao da joj se i ćud popravila: svoju je nemoć prihvaćala trpeljivo, a u
Franinoj blizini na brigu je uzvraćala s blagošću. Bruni više nije
prigovarala, a Bruna je prema njoj prestala osjećati onu podušenu, jedva
suspregnutu mržnju. Brinuli su se za Anku, a u toj brizi bilo je nečeg što je
ljepljivo, otrovno-slatko laskalo njezinoj taštini. Osjećala je da joj je i Frane
zahvalan. Gledao ju je s toplinom kao prvih dana braka, ali opet i drukčije, s
nekim smirenim poštovanjem, kao da su preko svega što im se zbiva postali
ne samo ljubavnici, nego i prijatelji i saveznici.
Tako je bilo nekoliko mjeseci. A onda se dogodilo ono što se moralo
dogoditi. Nestalo im je para.
Stigla je recesija, pa je Brunin ured srezao osoblje i spustio plaće za
petinu. Ono što bi Mirela slala, otišlo bi na toplice i terapeuta. Do polovine
jeseni, račun im je bio u minusu. Frane je morao nazvati svog agenta.
Došao je trenutak koji je morao doći: trebao je opet na more.
Bila je kriza, pa je jedva našao brod. Stoga se nije puno nećkao kad mu
je agent našao posao, iako je brod bio star i loš, a ruta duga i teška. Iza
Nove godine, morao se u luci Djibouti ukrcati na bulk carrier pod imenom
Jessica pod liberijskom zastavom. Slijedilo mu je osam mjeseci vijađa od
Mombase i Durbana preko Conakryja, Bissaua, Banjula, a onda preko
Atlantika u rijeku Svetog Lovrijenca. S Roga Afrike prevozili su u
Gvinejski zaljev municiju i brašno, iz Durbana do Kanade cement, uran i
boksit. Frane je znao da ga u sedam mjeseci neće mimoići ništa: ni vrućina,
ni malarična ušća, ni slijepi putnici, vjerojatno ni pirati. Pazi - rekao mu
agent - to je Afrika. Tu putem nemaš convenient port. Kad se jednom
ukrcaš na Jessicu, to je to. Nema ti odstupa - rekao je - dok se ne dovučete
do Kanade.
Iz Splita je u Afriku Frane letio prvog siječnja. Na silvestarsku večer,
Bruna i Frane ponoć su dočekali na Ankinom prizemlju. U dvanaest,
voditelj na TV-u je između raspojasanih plesačica podigao čašu pjenušca i
naciji zaželio sretnu 2008. Frane se sagnuo i poljubio staricu, a Bruna joj je
prislonila usne na hladni obraz, susprežući nelagodu. Potom su njih dvoje
izišli na balaturu. Zapalili su prskalicu i poljubili se. Staricu su položili u
krevet, povukli su se na kat i dugo, brižljivo vodili ljubav.
Sutra navečer, Frane je letio preko Zagreba i Orlyja za Djibouti. Bruna
ga je otpratila na aerodrom. Kad se Frane ukrcao, popela se na panoramsku
terasu. Noć je bila zimski hladna, pa je gore na terasi bila gotovo sama.
Slušala je turiranje mlaznica i gledala kako se tusti, teški airbus odljepljuje s
večernje piste. Pratila je kako se avion diže uvis i reflektorima para nebo
iznad grada. A onda, kad se zrakoplov na nebu pretvorio u točkicu hladnog
svjetla, sjela je u auto i odvezla se prema gradu. Parkirala se pred kućom na
Kmanu, kućom koja je bila božićno okićena, titravo svjetlucava od lampica
i traka. Otključala je svoj stan. Bio je hladan, pa je uključila grijanje. A
onda se spustila na donji kat da provjeri je li Anka u redu. Da provjeri što je
s njezinom jedinom, šutljivom sustanarkom.

23.
Svake večeri, kad bi dan privodila kraju, Bruna bi otvorila prozor
spavaće sobe na drugom katu. Pustila bi da ledeni zimski zrak uđe u sobu,
da oprlji lancune i u kušine utisne svježi miris bure. Disala bi punih nosnica
umirujuću hladnoću, i gledala krajobraz koji se pružao pred njom.
Danju, pogled je s prozora bio ružan. Kranovi u brodogradilištu,
napušteni silosi propale industrijske zone. Brodovi na navozu teretne luke,
rukavac zaljeva oko cementare i rezališta u kojem je more i za najčišćih
dana bio odbojne, ruzinave boje. Noću, po mraku, taj se ružni pejzaž
pretvarao u blještavi spektakl. Gledala bi guste slapove svjetala s prozora
nebodera, šarene točkice auta u prolazu i reflektore na vrhu škverskih
dizalica. Promatrala je taj sjajni, pulsirajući prizor i osluškivala pod sobom
neke druge, usporedne živote: blagi mrmor auta, zvuk tuđih televizora,
lomljavu željeza u luci, huk manevarke s ranžirnog kolodvora. Tisuće ljudi
ležale su pod njom na samo njoj vidljivoj mapi noćnog grada, kao majušni
kukci u velebnom terariju. Hiljade sudbina, neke sretne, neke nesretne,
svaka sa svojom putanjom, preplitale su se pod njezinim pogledom iz lože
noćnog teatra.
Bruna bi tako svake večeri raskrilila prozore i sasvim mirna,
skamenjena lica, gledala tu veliku, vibrirajuću predstavu. Gledala je tuđe
živote, a mislila o onom koji sama vodi. A taj život nije bio onaj koji je
planirala.
Anka je postala sadržaj njezinog života, točka s kojom je počinjalo i
završavalo sve. Rano izjutra, morala joj je ugrijati sobu i pripraviti doručak.
Potom bi je teškom mukom podigla iz kreveta i naprtila do kupatila. Vodom
i spužvom oprala bi joj vrat, pazuh, lice i međunožje. Posjela bi je uz stol, a
onda - prije odlaska na posao - na šanku ostavila novac za bolničarku.
Bolničarka bi dolazila oko devet. Po dogovoru bi iz pitara s diranjima
uzela ključ i otključala kuću. Podgrijala bi čašu mlijeka i oljuštila jabuku
Anki za užinu. Odradila bi sa staricom nekoliko setova vježbi i ophodala s
njom jedan krug po dvorištu uz pomoć hodalice. U jedanaest bi
terapeutkinja položila Anku u stolicu, uzela sa šanka tristo kuna, zaključala
kuću i ključ vratila u điranje. Bruna bi s posla došla iza četiri. Podgrijala bi
ručak, pristavila stol, i pred Anku položila pjat s raskomadanim mesom ili
ribom. Nastojala je da Anka jede sama, pa bi ručak potrajao. Starica bi
perunom nabola lešo krumpir ili govedinu, pa sporo i ustrajno perun
približila ustima. Tako bi do usta dovela prvi zalogaj, pa peti, osmi, deseti.
Zalogaj po zalogaj, epski se ručak sekundu za sekundom bližio kraju. A dok
se Anka borila s obrokom pred njom,
Bruna bi oprala preostale pjate i gledala kako se vani mrači sve kraće
jesenje popodne. Kad bi sve bilo gotovo, gurnula bi Anku pred televizor i
tutnula joj daljinski upravljač u zdravu ruku. Potom bi se prihvatila
sutrašnjeg ručka. Zažutjela bi kapulu, oljuštila režnje češnjaka, nasjekla
karotu i krumpir. Pustila bi da se zaprže na ulju i napune sobu sitim mirisom
mrsnog, teškog jela. Oko sedam, sutrašnji bi ručak bi gotov. Tada bi Anki
dala jogurt za večeru, pozdravila je i otišla na gornji kat.
Prije spavanja, još se jednom morala spustiti na Ankin kat. Oko deset,
spustila bi se, staricu odvela do kupatila, oprala joj krpom pazuh, lice i vrat,
a onda je položila u krevet. Barem je nešto u svemu tome bilo dobro: Anka
bi zaspala odmah, čvrsto i bez snova.
A tada, kad bi sve bilo gotovo, Bruna bi se opet vratila na kat. Za nju
je dan tek počinjao, i nije ga htjela spiskati tako što bi shrvana umorom
odmah utonula u san. Izbjegavala je televiziju koja će je uljuljkati. Otvorila
bi prozor, pustila da hladni zrak ude u sobu, i disala punih nosnica
umirujuću hladnoću. Gledala je svoj teatar - teatar tuđih, boljih života.
Gledala i uživala u ostatku dana koji joj je preostao.

24.
Drugog tjedna nakon Franinog odlaska, Bruna je otišla u posjet majci.
Dan je bio ugodno topao, pa je do starog kvarta pošla pješice, uživajući u
svakom trenutku koji ne provodi kod kuće. Prešla je preko centra grada koji
je spavao u zimskom drijemežu. U konfiteriji je kupila praline s prošekom i
rogačem, a u nekoj kvartovskoj cvjećarni buket gladiola koji je bio točno
onoliko pompozan koliko njezina mater voli. Malo prije deset ušla je u
portun u kojem je odrasla. Lift nije radio, pa se na treći kat uspela pješice.
Uspela se do majčinih vrata stubištem koje je predobro poznavala.
Gledala je interijer koji je bio esencija kasnih šezdesetih: rukohvati od
sjajne crne plastike, pod od taraco-kocaka, svjetlarnici između polukatova,
kutija električnog razvoda s ćiriličnim logom neke srbijanske tvornice.
Gledala je niz limenih poštanskih sandučića s prezimenima ispisanih crnim
flomasterom. Promatrala je dobro poznate zidove, zidove koje je nakon
njezine udaje netko bar jednom prebojio, ali su ih grafiti, brazgotine
ukopanih vodova prekrili još jednom iznova, kao krvožilni sustav nekog
svemoćnog parazita kojeg se može suzbiti tek zakratko. Penjući se do
trećeg kata, gledala je nizove vrata od modrog ultrapasa. Na vratima su
pisala prezimena stanara, uvijek ista, istih susjeda iz njezine mladosti:
Dadić, Marić, Žunić, Jukić, Žaja. Slova su bila ispisana letrasetom koji je
odavao epohu kad su nastala. Jedni do drugih, tu su živjeli socijalistički
susjedi. Zajedno su radili u danas propalim tvornicama. Zajedno su uselili u
novogradnju, u stanove koje im je poklonila tvornica dok su još bili mladi.
U istoj novogradnji žive desetljećima. Ispratili su u smrtni hropac tvornice u
kojima su radili, podigli su djecu koja su i sama sad sredovječna i stara.
Djeca su otišla, a oni i dalje žive zajedno, jedan za drugim umiru i ispraćaju
se na onu stranu kao relikti nečeg što davno ne postoji. Dok je gledala sav
taj ultrapas, letra-set i taraco-kocke, Bruni se ta pomisao najednom činila
dirljivom.
Majka je voljela spavati dulje, pa je strahovala da će je zateći pri
jutarnjoj kavi. Začudo, Divna je bila budna, odjevena i namirisana. Zagrlila
ju je s vrata i uvela u kuću. U majčinoj spavaćoj sobi spazila je otvoren
kufer. Divna se nekuda spremala.
Poznavala je materine faze euforija, razdoblja kad bi upoznala novu
grande amore i uživala u tričavom zanosu iz meksičke sapunice. Ovo je
bila ta faza. Divna je jedva susprezala ushit. Bila je odjevena ležerno
otmjeno, u široki pastelni džemper. Uz bife je počivao nenačeti liker od
mandarina, a na stolu se kočio grandiozni buket zumbula. Ima nekog,
pomislila je Bruna - i to nekog tko se voli razmetati.
Uvijek je ista, pomisli Bruna. Brodi životom kao filmska diva,
uzimajući od svijeta i života ono što je ugoda. Novaca nije imala mnogo,
taman do prvog, ali joj to nije smetalo da ocijedi sve od života. Ustajala je u
devet i provodila duga, ugodna jutra na kauču, u šlafroku, uz espreso. Nove
je godine slavila u hotelu. Svako ljetno popodne uzela bi ručnik i otišla na
bazen vaterpolskog kluba gdje bi se dugo izvijala na suncu. S kupanja bi
kući stigla potamnjela, pošprucana finim slojem soli na koži. Tada bi iz
kesice istresla instant juhu od šparoga, pustila da provre i Bruni tutnula
vruću zdjelu u ruke. Juha na kauču, dok na televiziji izvlače dobitke lota, a
grad izjeda omara: tako je izgledala njihova obitelj.
Divnini muškarci ulazili su i izlazili iz Brunina života. Bruna ih je
raspoznavala, manje po imenu i licu, a više po modrim, zelenim i sivim
haubama auta srednje klase. Gledala bi s balkona te Golfove, Peugeote i
Suzukije koji bi podvečer progutali, pa ispljunuli njezinu mater iz svojih
limenih jednjaka. Uvijek je tako bilo: jedan muškarac, jedan auto - modri ili
sivi, nikad preskup, nikad prejeftin. I sad mora da ima nekog, pomisli
Bruna. To objašnjava frizuru. I bocu mandarineta, i gladiole.
Sjele su. Mater - kao da jedva čeka - otvara nenačeti mandarineto.
Nalila im je po bićerin, a sobu je zapahnuo slatki alkoholni miris. Što ima
nova? - pita, a Bruni se čini kao da je pita bez stvarnog interesa. Kako
Anka?
Bruna šuti. Gleda svoju mater koja ispija mandarineto i misli se bi li
joj kazala istinu. Bi li joj rekla da stara ima dekubituse od invalidske stolice.
Da ispod pazuha uvijek smrdi po kiselom znoju. Da je jako teška, i da je s
velikom mukom uspravi da bi je ugurala pod tuš. I da bi joj - možda, koji
put - dobro došla koja ruka pomoći. Bruna to misli, ali ne kaže ništa. Divna
je sretna. Šteta bi joj bilo pokvariti tu sreću.
Vidim da putuješ - kaže Bruna - vidim da pakiraš valiže.
Srela sam nekog, odgovara Divna.
Netko tko nije iz Splita?
Nekog tko nije iz Hrvatske - odgovara mater.
Zove se Massimo, kaže Divna. Iz Italije je. Trgovac je ribarskom
opremom. Upoznala ga pred nekoliko mjeseci u marini. Izišla je s
Grozdanom na kavu, a on je sjedio u ribljem restoranu s društvom. Došao je
preko vikenda na jedrenje. Riječ po riječ - i tako. Neko se vrijeme viđamo.
Putuješ mu u posjet? - pita Bruna.
Pozvao me kod sebe, odgovara. U gradić kod Torina, zove se Biella.
Putujem sutra, na sedam dana.
Završile su bićerin. A onda Bruna odlazi. Ustaje, navlači kaput, ljube
se na vratima. Silazi niz stubište i još jednom gleda muzej socijalizma koji
joj se maloprije činio tako dirljiv. Sav taj trud, pomisli, sav trud da bi netko
završio u Biellu.
Ne ide joj se kući. Želi odgoditi trenutak povratka, pa šeće uz more i
uživa u prhkom, zimskom zraku. Potom ide kući, pomaže Anki da se opere,
pa se laća ručka. Popržila je dvije skuše i skuhala snopić cikorije. Dok se
zelena trava leša u loncu, misli na Divnu. Misli na svoju mater koja ima
novi burberry kovčeg, koja u njega trpa najmilije krpice, knjigu Donne
Leon i divovski neseser, koja poput adolescentske pustolovke putuje u neki
tamo prialpski grad kod Torina da bi se nauživala nove strasti. Dok ona tu
tavori i čeka bolju budućnost, Divna živi opet svoju telenovelu. Ide u tu
Biellu, gdje je čeka trgovac udicama i podvodnim puškama, četrdeset
osmogodišnji samac iz ribljeg restorana.
I dok vlati cikorije lelujaju u kipućoj vodi, Bruna promatra lonac i
vodu koja postaje sve zelenija. Gleda u tamne listove zelja, lonac i paru
koja se izdiže prema svodu. Dok se u tišini čuje samo klokot vode koja
ključa, Bruna najednom shvaća kako materi prvi put u životu stvarno i
potpuno zavidi.
Massimo, pomisli. Dobro došao u naš život.

25.
Uskoro joj se javila. Na mail joj je poslala folder slika svoje
novoosvojene idile.
Na slikama se kočoperio mišićavi, zdepasti i oniži čovjek rvačke grade
i tankog struka. Bio je kuštrav i tamne kose, te nestvarno bijelih zubi. Na
prvoj slici, on i mater sjedili su na terasi uz stolić na kojem su bili neki
kokteli. Premda se i na slici dalo vidjeti sivo februarsko nebo, Divna je
sjedila na vrtnoj ležaljci, a na stoliću pred njima stajalo je neko piće s
listićima metvice.
Na idućoj slici vidjela se kuća kojoj terasa pripada. Bila je to stambena
trokatnica u očito finom kvartu. Uz drvored pred kućama počivali su Audiji,
Passati i Lancie konzervativno tamnih boja. Sama kuća bila je boje cigle,
obrubljena velikim terasama koje su stršile na sve četiri strane. Ispred kuće,
Massimo i Divna su se dali fotografirati nasmiješeni, držeći se za ruke.
Izgledali su kao mladi par koji je kupio prvi krov nad glavom.
 U folderu je bio još niz fotografija grada. Grad je bio lijep i zelen, ali
nekako prialpski sjetan, kao mjesto u kojem se tiho i blago umire. Na nekim
su se slikama u pozadini vidjeli dramatični vršci gorja. Na jednoj, Divna je
zaokružila daleki vršak. To je Monte Bianco, napisala je ushićena. Iz nekog
razloga to ju je jako razgalilo, premda očito nije znala da je vrh kojim se
hvali zapravo Mont Blanc.
Na narednoj slici bio je Massimov dućan. Massimo je stajao iza pulta
na kojem je pisalo Articoli per la pesca/Attrezzatura subacquea. Bio je
stalno jednako nasmiješen, a oko njega vidio se hobistički raj: udice, tunje,
eške, mamci, špurtili, vrše, podvodne puške, plutače, bokobrani i rasklopive
stolice.
Slijedile su potom Massimove privatne slike. Massimo u gumenjaku,
Massimo s kantarom i kirnjom uz obalu na Lastovu. Massimo koji skija u
Dolomitima.
Taj se čovjek stvarno raduje životu. Divnu - pomisli Bruna - čeka
uzbudljivo razdoblje.
Massimo je divan - napisala je Divna. Pričala sam mu o tebi. Jedva te
čeka upoznati.
U uglu poruke, na ekranu se smiješio materin lik, naceren u zamrznut
izraz vječne, nepomućene sreće. Bruna je zatvorila folder i ugasila računalo.
Bilo je kasno. Trebala je presvući Anku, a onda poći u krevet - jer, ujutro je
čekaju posao i Anka, novi dan, isti kao ovaj, i isti kao onaj prethodni.

26.
Jedne subote - negdje u ožujku - Bruna je odlučila dovesti u red vrtnu
ostavu. Dan je bio južan i siv, a nad gorjem istočno od grada nabirali su se
oblaci. Znala je da će popodne kišiti i da ima još nekoliko sati da obavi
posao koji je naumila.
Već mjesecima, Bruni je ured bio jedino utočište. Osam sati na poslu
bilo je osam sati bijega, a neradni su je vikendi ispunjavali tjeskobom.
Stoga bi se subotom probudila i uredila Anku, a onda pobjegla u dvorište ili
na tavan izmišljajući bilo kakav posao. Mela bi, prala auto, ribala kamene
tavele i fregala fuge znajući da za leđima ima svekrvin odobravajući
pogled. Anku se moglo odobrovoljiti samo radom: neprestanim, opipljivim
i njoj razumljivim radom. Samo ako bi vidjela da radi nešto stvarno, Anka
ju je puštala na miru.
Tako je i te subote Bruna odlučila izboriti dva sata mira tako što će
raditi nešto stvarno. Kad je zgotovila kameni pločnik i pomela mutnu vodu,
otključala je dvorišnu šupu s nakanom da je isprazni, oriba i uredno
presloži. Dok se kišno nebo mrštilo, izvukla je iz šupe stari Franin bicikl,
vrtni alat, bušilicu, vrećice s humusom i klupko električnih kabela.
Naposljetku je dospjela do najdublje police, police na kojoj su bile stare
kemikalije. Na drvenoj dasci pred njom su bile postrojene staklenke i
limenke, razrjeđivači, fuge za pločice i boje. Jednu po jednu posudu uzela je
u ruke, svaku otvorila, omirisala i provjerila rok trajanja. Važi boje bili su
mahom stari, a sadržaj im se pretvorio u skrutnuti prah. Među
razrjeđivačima, pronašla je jedan valjani i spremila ga natrag. Sve ostale,
utrpala je u crnu vreću za smeće.
A onda je, kad je bila umalo gotova, s police uzela posljednju
preostalu limenku. Otvorila ju je i omirisala. Unutra se nalazio sivkasti prah
oštrog mirisa na ljepilo i češnjak. Pogledala je etiketu. Na etiketi je pisalo
Bromadiolon, a ispod naziva vidio se crni obris miša ili štakora. Bio je to
otrov. Otrov za miševe. Kupio ga je netko (možda Frane), nekad (možda
davno) da bi posmicao glodavce u dvorištu. Kupio ga je, koristio, i ostavio
polupunog da godinama trune na polici.
Bruna je zatvorila limenku. Kanila je i otrov baciti u crnu kesu za
smeće, zajedno s ostalim beskorisnim, odbačenim kemikalijama. Ali nije to
napravila. Umjesto toga, mišomor je dobro zatvorila, ušla u kuću i spremila
u ormarić ispod sudopera. Potom se vratila u dvorište i opet prihvatila
čišćenja.
Dok za dugih večeri pilji u strop ćelije i promatra neonku koja žmirka,
Bruna razmišlja o tom subotnjem jutru. Zatvori oči i vidi se. Iz visine, kao
iz zraka, promatra sebe samu kako otvara limenku mišomora, miriše je i
čita deklaraciju na etiketi. Kako zatvara limenku, unosi je u kuću i
bezazleno sprema ispod lavela.
 Tada - tog jutra - Bruna nije znala što je napravila. Danas zna. Taj
postupak, to je bio početak ubijanja.
Pred koji mjesec, Bruna je u kantini gledala neki dokumentarne o
pseudoznanosti. Gost dokumentarca bio je neki danski profesor koji je kosu
češljao na stranu. Dok su zatvorenice glasno komentirale šah, Bruna je
netremice gledala neobičnog Danca i slušala što govori. Danas znamo da ne
postoji slobodna volja, kazivao je Danac. Nema homunkulusa u kori mozga
koji nam kazuje što ćemo učiniti. Mi prvo nešto napravimo, a tek potom -
neki majušni fraktal sekunde kasnije - naša volja sazna da je to što činimo
bila naša volja.
Dok su se zatvorenice svađale oko pojedenog laufera, Bruna je gledala
u televizor, gledala u profesora začešljane kose, a u glavi joj se vrzmao
samo taj jedan prizor: ona sama, kako zavrće poklopac otrova, nosi ga kroz
dvorište, unosi ga u verandu, pa kroz ulazna vrata, pa u kuhinju. Ona sama,
kako otvara kuhinjski ormarić i sprema otrov ispod sudopera, duboko, na
stražnju policu.
Sada zna: tog je jutra odlučila otrovati Anku Šarić. Odlučila je, iako to
nije znala. Nije bilo čovječuljka u kori velikog mozga koji bi to znao,
osmislio, i mišićima podijelio zadatke. Njezin um to nije znao: ali njezini
mišići, žile i nervne sinapse, njezine ganglije, moždine i živci tog su
subotnjeg jutra znali ono što homunkulus još nije. Znali su što će biti iduće,
znali su da će otrovati staricu.
Oko podne, počelo je kišiti. Prve kapi kiše - mlake i krupne - počele su
padati po kamenim pločama u dvorištu. Bruna je odnijela do kontejnera
nabrekle kese smeća, spremila Franin bicikl i zaključala ostavu. Dok je ušla
u Ankinu verandu, pljusak je već počeo. Svukla je mokru vestu i cipele i
prišla štednjaku da skuha šalšu za paštu. Nakrižala je češnjak i otvorila
pelate, a dolje, do njezinih nogu, u ormariću pod sudoperom, podmuklo je
mirovao bromadiolon, čekajući mirno kad će biti upotrebljen. Metar dalje,
Bruna je rezala češnjak, nesvjesna da je odluka donesena.

27.
 Frane je s vijađa trebao stići trinaestog svibnja. Svaki dan, Bruna je na
kalendaru pomicala oznaku, gledajući kako se polje po polje oznaka datuma
bliži broju trinaest. Četverokutni, crveni magnet milio je papirom, puzeći
prema odredištu. Redak po redak, po bijelom kunstdruku s fotografijom
Alpa, prolazio je Brunin život.
A onda je došao taj trinaesti. Bruna je sjela u auto, povezla se na
aerodrom i dočekala ga na terminalu dolazaka. Frane je izišao kroz staklena
vrata terminala, a čim ga je vidjela, Bruna je znala da stvari nisu išle po
dobru. Frane se s broda uvijek vraćao mršaviji. Ali - sad nije bio samo
mršaviji. Bio je stariji, upalih očiju, a oko ušiju spazila mu je prve sjedine.
Sličio je na sliku svog oca s keramike na grobnici. Samo, pogled mrtvog
oca imao je neku živost i vedrinu. Franin je zračio tek zlovoljnim umorom.
Kad su stigli kući, Frane je zagrlio mater, a onda su - kao uvijek -
zajedno objedovali. Kad su staricu oprali i položili u krevet, povukli su se
na gornji kat, svoj kat. Sve vrijeme Bruna je promatrala tog novog, suhog
čovjeka, čovjeka umornog pogleda iza tamnih podočnjaka. Čekala je da
ostanu sami, da mu se nakon tolikih mjeseci izjada. Umjesto toga, Frane je
bio taj koji se počeo jadati njoj.
Kad je stigao u Djibouti, rekao je, stvari su već otprve pošle nakrivo. U
portu je obavio inspekciju broda i zgrozio se. Jessica je bila stari bulk
carrier koji se raspadao. Stroj je bio star, servis loše obavljen, mjerni su
aparati bili u kvaru, makinja ruzinava, a štiva i santine pune štakora. Putem
se sve kvarilo: ventili, centralno grijanje, automatika kormila. U
Banjulu su četvorica iz posade dobila malariju. U Conakryju ih je
brodovlasnik ostavio u dugovima, pa ih lučke vlasti nisu pustile da isplove.
Devet dana hranio ih je gvinejski mornarski sindikat, a devetog dana Port
Authority ih je bacio na vanjski vez. Tamo su otrpjeli tropsku oluju i ostali
bez struje. Polovicom marta htio je pobjeći, ali mu je agent rekao da neće
naći drugi brod ako Jessicu ne dovede do Kanade. S brodom koji je škripao
pod valovima prešao je Atlantik. Kad su stigli u Sept-Iles, zvao je agenta i
tražio prvi avion natrag. Ne mogu više, vrištao je, ne mogu na tom kršu
izdržat ni dana. Agent ga je smirio. Obećao mu je avionsku kartu i
petnaestodnevni break. Ali nakon toga moraš natrag - tako je rekao - nakon
toga, moraš Jessicu dovesti do Pacifika.
 Tako će i biti, rekao je Frane. Ovdje sam dva tjedna. A onda letim
natrag, preko Frankfurta za Toronto.
Bruna nije rekla ništa. Samo je mirisala njegovu kožu, i pustila da
drhturi u njezinom naručju. Shrvan jet lagom, zaspao je brzo.
Natrag je odletio već početkom lipnja. Ljetna je sezona već otpočela,
pa je aerodrom bio nakrcan i vruć, pun autobusa i turista koji su u zapučku
nosili bedževe agencija. Dovezla ga je i ostavila na uvijek istom mjestu,
ispred staklene membrane policijske kontrole. Ali - ovaj put nije čekala.
Nije ga pratila pogledom dok svlači remen i čizme, nije se popela na terasu
da vidi kako će avion zaparati vruće nebo. Sjela je odmah u auto i odvezla
se kući - ravno, brzo, bez zdvajanja i razmišljanja.
Podvečer se prihvatila kuhanja. Večer je bila vruća. U dnevnoj sobi,
Anka je gledala nekakav sitcom na televizoru navijenom preglasno. Dok se
iz susjedne sobe čuo nasnimljeni smijeh, Bruna je u plitkoj teći ispirjala
tikvice na maslinovom ulju. Pustila je da se zastakle, zalila ih bijelim vinom
i prigušila plin. Kuhala je dok se nisu smekšale, dodala rižu i dolila vode.
Miješala je rižu nad štednjakom, dugo i dugo, a vruća joj je para štipala lice
i izjedala oči. Miješala je sve dok riža nije bila sasvim na zub, niti
premekana niti pretvrda. Tada je u rižot ubacila žlicu maslaca i sklonila ga s
vatre. Posegla je rukom u ormar da izvadi parmezan. Tamo, u ormaru, bio je
i bromadiolon. Stajao je, nevino, na donjoj polici, jedna limenka među
drugima, nezamjetna i nevino obična.
Iz kredence je izvadila dva pjata i položila ih na kuhinjsku plohu.
Kacijolom je zgrabila rižot i podijelila ga na dva tanjura, u dvije pravično
jednake grudve. Potom je preko obje grudve prosula parmezana. A onda je
uzela bromadiolon i prosula ga preko jednog od njih. Brižljivo je
promiješala. I parmezan i otrov nestali su u vrućoj, žitkoj smjesi bez traga.
Tanjuri su opet bili sablasno, nevino jednaki. Tek je onaj Ankin malo, ali
samo malo mirisao na češnjak.
Položila je tanjure na stol: jedan pred svoju, drugi pred Ankinu stolicu.
Teta Anka, večera! - viknula je.
U pokrajnjoj sobi zvuk TV-a se stišao, i začuo metalni štropot kolica.
Sjele su - svaka na svoj kraj stola - i počele jesti.
ČETVRTI DIO
 28.
Kao i svakog dana, Bruna i danas ustaje prije osvita. Dok se nad
stablima u perivoju diže blijedo proljetno sunce, Bruna se saginje nad
umivaonikom, dlanom grabi studenu vodu, ispire lice, čelo i pazuh. Odijeva
se u zatvoreničku kutu, kosu veže gumicom i izlazi iz zatvoreničke sobe.
Ide hodnikom prema kuhinji.
Tamo - u kuhinji - dan počinje uvijek istim obredom. S vrata
pozdravlja Vlatku. Prazni sinoćnju perilicu. Otvara konzerve džema. Pušta
Mejru da popuši cigaretu, a onda se s njom spušta u dvorište po kruh. Kad
je doručak gotov, otpočinje pripremati ručak. Križa kapulu koja je jutros
posebno ljuta, pa joj izjeda oči i tjera je na suze. Sve je isto - baš kao uvijek,
kao svaki, obični dan. Ali - ovaj dan nije običan, nije kao svaki.
Prva je subota u mjesecu. A prva subota u mjesecu dan je kad -
uredno, nepogrešivo, kao po nekom zamornom zavjetu - u Požegu stiže
njezina mater. Bruna zna: mater će i danas doći. Doći će kao svaki put oko
tri, posavskim ekspresom preko Zagreba i Broda. Oko tri i četvrt javit će se
na porti, gdje će ostaviti dokumente i torbu. Oko tri i po, stražari će je
ispratiti do sobe za posjete. Dvadeset do četiri sjest će u prijemnu sobu,
uvijek na isti stolac kod prozora.
Tamo će čekati da Brunu dovedu, zagledana u prozor, pomno
udubljena, toliko pomno kao da na svijetu nema ničeg tako vrijednog
pažnje kao što su strujni vodovi, jablanovi i ptice.
A tada, kad u četvrt do četiri mater bude u sobi, slijedi Brunin dio.
Začut će se zujanje iz zvučnika, čuvarica će otvoriti čelična vrata i dati joj
znak da je slijedi. Bruna će krenuti niz kuhinjski blok, pa kroz dugi hodnik,
pa kroz vanjski trakt, u susret mučnoj obvezi. Do tog trenutka Brunu dijeli
deset, najviše dvadeset minuta.
Oko pet do četiri, već je pomišljala da je zagrebački vlak kasnio. A
onda se očekivano zujanje začulo. Čuvarica je otvorila vrata i mahnula joj.
Svijet se vratio u normalu, u svoj predvidivi, prirodni poredak.
 Stražarica Brunu provodi kroz kuhinjski blok, pa kroz hodnik s
ćelijama, a onda je izvodi u vanjski trakt u kojem je soba za posjete. Bruna
ulazi u sobu i odmah je opazi. Divna sjedi na istom mjestu, uz isti stol uz
prozor, i gleda uvijek isti rebus u krošnjama. Kad je spazi, mater ustaje i grli
je. Dok je grli, Bruna primijeti da opet miriše dobro. Nova kolonjska voda,
fina, s primjesom cimeta, ili možda vanilije. Massimo je i dalje darežljiv.
Mater joj pruža poklon. Uvijek isti: čokoladice. Bruna odmata kutiju
Griotta i gleda nisku pralina s višnjom, oblih i crvenih. Te voliš - veli mater
- znam da su ti uvik bile drage.
Sjele su. Divna ima svježe zblajhanu kosu, mladenački opuštenu. Stas i
kosa joj izgledaju mladoliko, toliko mladoliko da bi ih netko mogao
zamijeniti za sestre. Ali, kad joj pogleda podočnjake i lice, Bruna vidi da je
mjesec dana prošao. Prošao i izjeo je: mjesec je dana starija, ima više sitnih
bora, rupica i brazdi koje su joj zgužvale obraze i podbradak. To je bitka
koju se ne može dobiti. Nitko ne može, pa ni ona.
Mater skida pogled s prozora i napokon je gleda. I pita uvijek isto
pitanje, pitanje kojim svake prve subote začne sjeme razgovora. Kako si?
Mater je to pita, a Bruna joj na licu čita onaj isti žižak krivnje, kao i
svaki put kad to pitanje postavlja. Zašto je sad to pitam? - misli mater.
Trebala sam je to pitati onda. Onda, dok je živjela u kući Anke Šarić.
Dok gleda kako sivo, prhko svjetlo pada na materinu kosu, Bruna
misli: uvijek je ista. Ali - postoji nešto što je izgubila. Koketnost. Ova
Divna nije ona Divna koju ona zna - koja uvijek i svuda, dvadeset četiri
sata, zavodi i nastoji ostaviti dojam. Ili je to izgubila, ili je otupjelo nakon
godina s Massimom. Ili se - najvjerojatnije - ovdje suspreže da ne izazove
Bruninu jarost.
Kako si? - ponovi Divna pitanje, i blago se nasmiješi. Dobro -
odgovara Bruna. Kako bih bila? - veli. Uvijek isto, nema tu promjena. Kaže
to, a na materinom se licu opet, kao kratki bljesak, pojavi grimasa krivnje.
Trebala si me to tada pitati. To Bruna ne kaže. Ali - sve na njoj to kaže:
lice, oči, tijelo. Čak i kuta, i soba, i dvorište. Sve što je uokolo, optužuje je,
a Divna to zna.
 Trebala si me pitati tada. Jer, tada - prije nego što se to dogodilo -
Bruni je tako trebalo to pitanje. Trebala joj je mater koja će to pitati, i koja
će saslušati odgovor. Trebala joj je mater koja će pokatkad navratiti do kuće
na Kmanu, koja će koji put umjesto nje nakrižati luk i narezati selen,
sagnuti se zajedno s njom nad lavandin dok Anki pere masnu kosu, dok joj
zaudara pazuh. Ali tada mater nije pitala kako si? Tada nije. Sada pita.
Sad je bolje, veli Bruna. Produžio je dan, ima više svjetla. Je li Suzana
dolazila? - pita mater. Nedavno. Pozdravila te. Malo je vidim.
Ne čudim se. Malo izlazi van, manje nego ti.
Mater je opet gleda, čudno, ispitivački, kao da istražuje sadrži li
Brunin odgovor skrivenu kandžicu prigovora. A onda, kad vidi da je
Brunino lice perfektno ravnodušno, smiri se.
Kako Massimo? - pita Bruna, manje zato što je to zanima, više što traži
nit da poveže popucali razgovor. Dobro je - odgovara Divna. Još uvijek ste
zajedno? Još uvijek smo zajedno.
To je novo, misli Bruna. Tri godine. Za Divnu je to novost. Ni s jednim
muškarcem nije bila toliko dugo.
Zapravo, to je novost o kojoj sam htjela pričati - veli mater, a Bruna
primijeti da joj pogled u nelagodi bježi k zemlji.
Već dugo su zajedno, veli joj Divna. Ali malo su skupa. On u Split
dolazi vikendima, kad može i ako može ostaviti dućan. Divna putuje do
njega u Biellu, ostane po deset ili petnaest dana, a onda se vrati da podigne
penziju, poplaća račune, razvjetri kuću. Ljeti Massimo dođe na Jadran,
iznajmi brodicu. Ali zima je duga. Dan skrati, napadne snijeg, teško je
putovati, teško i skupo. Malo se vidimo - kaže Divna. Premalo.
Seliš se u Italiju - kaže najednom Bruna, a Divna se najednom usuče
na stolici, kao da je njezino tijelo istinu priznalo prije nje same. Klimne
potvrdno. Mislim se seliti, kaže. Ne brzo. U jesen.
Bruna je zamišlja. Zamišlja svoju mater kako šeće zelenom i sjetnom
Biellom, kako kupuje u trgovini, komunicira na svojem kvrgavom
talijanskom, kako trgovkinji uzvraća osmijeh. Da li je ljudi tamo već
poznaju? Klimaju li joj glavom na ulici? Ima li poznanika? Mora imati
poznanika. Nakon tri godine, Massimovi prijatelji već su i njezini.
A stan? - pita Bruna najednom. - Što si mislila sa stanom?
Divna šuti, a Bruna zna i zašto šuti. Zato što ne postoji način da joj
odgovori na pitanje, a da taj odgovor zaobiđe neugodnu istinu. Tebi taj stan
neće trebati. Bar ne sad. Bar ne još dugo. Bar ne još devet godina.
Glupo je da stoji prazan - kaže mater.
Nećeš ga prodati?
To je najrazboritije.
Prodat ćeš ga?
Šteta je. Šteta je da stoji... prazan.
A ako se raziđeš s Massimom?
Nećemo se razići.
Ako se raziđeš?
Neću se razići s Massimom.
Bruna šuti. O svom životu nakon kaznionice razmišlja rijetko. Odbija
o onom poslije razmišljati. Odbija praviti planove, jer joj je planova u
životu zauvijek dosta, jer je one koje je dosad kovala skupo platila. Ali -
Bruna zna da će jednom odavde izići, A kad razmišlja o toj notornoj
izvjesnosti, sebe uvijek vidi u tom stanu. Vraća se u Split, vraća se u stari
stan, u staru sobu iz koje su je istisnuli ajvar i džemovi. Tako je to zacrtala.
A sad shvaća da se to neće dogoditi.
A gdje ću ja živjeti? - pomisli, ali samo pomisli. Ni za živu glavu ne bi
to materi rekla.
To je najrazboritije - ponavlja Divna. - To je imutak, koji stoji bez
veze, stoji prazan. Massimo i ja možemo puno s tim novcima.
Istina, pomisli Bruna. Puno se skijanja u Dolomitima, jedrenja i
ljetovanja može mojim stanom platiti.
Nadam se da se ne ljutiš - kaže Divna.
 Naravno da se ne ljutim. Meni ne treba. Znaš da mi ne treba.
A dok tako laže mater u lice, Bruna pokušava zamisliti stan u kojem je
odrasla. U glavi prebire po prizorima stubišta, tamnim plastičnim
rukohvatima i limenim sanducima za poštu. Zamišlja tijesnu tuš-kadu,
ugradbene ormare, plitku lodu koja gleda na prometnu petlju, lođu s koje je
kao dijete pištoljem na vodu prskala prolaznike. A onda u taj isti prostor
nastoji useliti neke druge ljude, ljude koji nisu Divna i ona. Pokušava
predočiti djecu koja u plitkoj lodi s kamenčićima igraju trilju. Zamišlja
neku drugu domaćicu kako slaže posteljinu u ugradbeni ormar, ili u
lijevanoj kadi namače suhi bakalar uoči dana posta. I dok zamišlja te
bezoblične, fantomske uljeze, Bruna se najednom osjeća uvrijeđeno. Kao da
joj je privatnost napadnuta, kao da su barbari inficirali njezinu nevinu
intimu.
Rjeđe ćeš dolaziti - konstatira Bruna, ali pazi da ta rečenica ne zvuči
osuđujuće.
Dolazit ću.
Falit će ti Split. Falit će ti tvoj grad. Znam.
Bruna promatra mater koja se pred njom koprca na stolici. Gleda je, i
najednom shvaća: to nije njezina želja. To nije njezina odluka. Massimo to
želi. Massimo želi te novce. Massimo je želi odvesti u svoj sjeverni grad,
koji je pitom i fin - ali premalen, pretih - pogotovo za Divnu. Nećemo se
razići, rekla je Divna. Tako kaže. Ali - čak i ona, čak i sad, zna da to nije
istina.
Divna ustaje, ogrće kaput i fini šal od kamilhara - očito, još jedan
Massimov poklon. Približi se Bruni i utisne joj u obraz kratki poljubac. A
onda, dok se mater sprema i kreće prema vratima, Bruna je pita još jedno
pitanje, posljednje koje je zanima.
Reci - pita - jesi li rekla Massimu?
Rekla - što?
Jesi mu rekla za mene? Rekla di sam? Rekla o tome šta je bilo?
 Divna ne odgovara. Šuti, zbunjena, a ta šutnja najjasniji je odgovor
koji je Bruna mogla dobiti.
Reci mu prije nego što prodaš stan - kaže Bruna. - Jesi me čula,
mama? Ne poslije. Reci mu prije. To ti je moj savjet.
Bruna to kaže, pa izlazi iz sobe dok je Divna s izlaznih vrata gleda,
tražeći podesan odgovor. A onda se željezna vrata zaklapaju, i posjet je
gotov.

29.
Anku je nastavila trovati cijelo ljeto. Cijeli lipanj, i srpanj i kolovoz
Bruna je dvaput dnevno obavljala isti, apotekarski pomni obred. Skuhala bi
obrok. Podijelila bi ga na dva jednaka tanjura. A onda bi u jedan od njih
sasula prah koji miriše na češnjak. Taj bi tanjur dala Anki.
Ljeti, Bruna bi obično kuhala lagano, lešavala fažolete i tikvice, u
zdjeli slagala salate od ravanela, divljih šparoga i pomidora. Sada se to
promijenilo. Otrov joj je bilo lakše miješati u čorbasta, gusta jela. Iako je
bilo vruće, kuhala je pašte fažol, teletinu s bižima, tripice i bakalar na
brujet, sve gusta jušna jela puna češnjaka i ulja, jela u kojima bi se
bromadiolon zagubio u smjesi teških mirisa. Anka je takvu spizu voljela.
Jela bi obilno i s užitkom, apetitom koji je Brunu i radovao i strašio.
Ljetni su mjeseci prolazili, a otrov za miševe ulazio je u Ankino tijelo,
iz ručka u ručak, iz večere u večeru, u mikroskopskim, neopozivim dozama.
Ulazio je preko nepca i kolao nepovratno krvožilnim sustavom, prema
plućima, moždini, limfi i jetri. Bruna je i dalje dvorila staricu po sav dan. I
dalje ju je izvlačila iz kreveta, privodila stolu, i dalje joj je prala pazuh i
kosu, mirisala njezinu kožu koja je mirisala na skorup. Držala je svojim
dlanovima njezina zapešća, tjeme, meso i kožu, osjećala pod opipom
njezino tijelo. Gledala je sitne simptome, simptome koje je samo ona znala
odčitati: blago crvenilo očiju, napukline na usnici, masnice koje ne
zacjeljuju. Ankine su vene pucale i postajale krtije, a krv joj se rijedila.
Bromadiolon je putovao njezinim venama i žilama, i dokončavao ovo
nemoguće stanje.
Začudo, za tih mjeseci i Anka je postala drukčija. Prema Bruni se više
nije odnosila s onom prezrivom, otresitom mržnjom. Postala je blaga,
gotovo zahvalna, zamalo umiljata. Umjesto mrzovoljnih, dvosložnih
zahvala, sad je Bruni zahvaljivala pogledom koji je bio pun neke
novopronađene blagosti. Tada - kad bi Anka zakratko utonula u bonacu
dobrote - Brunu bi zapekla savjest zbog onog što radi. Zapekla, ali samo
zakratko. Nastavila je dalje, ritmom ručaka i večera, večera i ručaka.
Kuhala bi varivo od fažoleta, kokošji tingul i juhu od slanutka, i svaki put
jedan pjat začinila bi prstohvatom otrova. Trebala je samo čekati. Čekati, da
se krv razrijedi, stjenke arterija istanje.
Sve to vrijeme, Mirela je navraćala. Navraćala je bar jedanput
mjesečno, ali nakratko i uvijek sama - bez muža i djeteta. Brižno bi zagrlila
mater, izvela je u šetnju i pomogla joj da se navečer presvuče. Oprala bi
Ankin stan i robu i uredila dvorište. Ali - nije kuhala. Bruna joj je već prvi
put rekla da ona kuha za svih.
Kad bi navratila, Mirela bi puno vremena provodila uz telefon. Iz
daljine je navodila nepoznate majstore koji su u nedovršenom stanu
montirali kadu i brusili parket. Telefon bi joj zvonio, a ona bi s nekim gore
u Zagrebu razgovarala u kriptičnim formulama, pretresajući neke daleke,
bizantinske uredske spletke.
Sve to vrijeme, prema Bruni se Mirela ophodila obazrivo i plaho.
Oprezno joj se obraćala, sa smjesom nelagode i očite krivnje.
Mirela bi došla u petak, a otišla bi u nedjelju. Otišla bi popodnevnim
autobusom, natrag k raskopanom stanu i karijeri koja se klimala. A kad bi
Mirela otišla, stara bi potonula još za jedan zavrtanj u neku neodređenu
zlovolju. Gledala bi Brunu sa sjetom, kao da gleda manjkavi nadomjestak
umjesto originala. Krv je krv. Ona nije bila krv, bila je strankinja.
Bruna bi gledala taj pogled ogorčenja, i mislila. Mislila kako život teče
dalje. Svačiji, osim njezin. A onda bi se latila večere, i u večeru ubacila
prstohvat praha koji miriše na češnjak.
 Jednog popodneva početkom rujna, Anka je predložila da odu u šetnju.
Bruna ju je smjestila na kolica, spustila u dvor i guranjem povezla put mora.
Dugo su hodale kroz blokove novogradnji koje su bile kitnjastije i ružnije
što su se bližili obalnoj crti. A onda se cesta u jednom trenutku spustila na
blatni, travnati plato koji je općinska vlast nasula davno, kad je u grad
trebao doći papa. Velebno zamišljen, plato uz more sad je stajao kao tužna
poruga, zapušten, prekrivan šikarom koju su presijecali tragovi kamionskih
guma. Bruna je obišla blatnu zaravan, produžila cestom i izbila na dio obale
uređenih plaža.
Šetale su dugo uz nasute šljunčane plaže pune kupača, pokraj dječjih
trampulina, teniskih terena i pizzerija. Hodale su i stigle do nautičke lučice.
Bruna je gurala kolica uz ogradu, uz brodove na suhom vezu koji su
mirisali na katran, razrjeđivač i alge. Hodale su, a onda stigle do šumice uz
obalu.
U šumici je bio restoran. Imao je zimski vrt zatvoren staklom, koji je
glumio eksterijer zato da bi gosti mogli pušiti. Otkad su posljednji put tu
bili, stakleno je predvorje naraslo u svim smjerovima, poput metastaze.
Bruna je stajala pred restoranom i gledala poznato mjesto. Činjenica da
je tu - i da je tu s Ankom - pobudila je u njoj neočekivani, bolni žal.
Ovdje smo se prvi put upoznale, rekla je najednom Anka. Sićaš se,
onaj dan kad je Mirela krstila maloga? Anka je to izrekla gotovo s
nježnošću, tonom koji Bruna nije očekivala. Kako ne - odvratila je Bruna -
pamtim. Pamtim jako dobro.
Stajale su i gledali restoran u staklu. U restoranu je velika grupa ljudi
sjedila uz dugi, svečano urešeni stol slaveći nešto što je izvana izgledalo
kao krštenje. Uz trpezu su stajala dječja kolica u kojima je spavalo
besvjesno djetešce. Na čelu stola sjedilo je dvoje starijih ljudi, očito baka i
djed. Djed je imao kravatu širokog čvora, jarko geometrijskog dezena, koja
je izgledala kao da je zadnji put nošena sedamdesetih. Kroz staklenu
stjenku van nisu dopirali nikakvi glasovi. Bruna je gledala obiteljsku feštu
kao da gleda nijemi film. Ljudi unutra otvarali su usta i gestikulirali, ali do
nje nije dopirao nikakav zvuk. Takvi - nijemi - ljudi u restoranu činili su se
neopisivo sretni.
 Krenule su dalje, put centra grada. Provezle su se pokraj pješčane
pličine i stigle do punte između dvije uvale. Ljudi u kupaćim gaćicama pod
tamarisima su igrali šah, djeca su se prskala vodom iz tuša, a negdje iza - na
obzoru - zarumenio se kasni popodnevni sumrak. Crveno sunce spuštalo se
za obzor, negdje iza dva reda otoka, visokih stabala i nedovršenog
apartmanskog sklopa.
Lipo je - rekla je Anka.
I bilo je lijepo. Lijepo tako da bi čovjek zamrznuo taj čas, uokvirio ga
da traje.
A onda se Bruna prenula. Moramo doma - rekla je. Moramo doma,
kasna je ura. Rekla je to i povezla kolica uzbrdo, dalje od mora, prema
njihovom kvartu, ulici i kući. Prema kuhinji u kojoj ih je čekala nedovršena
večera.
Bio je to početak rujna. Petnaest dana kasnije, Anka Šarić je bila
mrtva.

30.
Anka je umrla u snu. Bruna ju je zatekla mrtvu jednog četvrtka
koncem rujna. Kao svaki dan, i tog se jutra ustala, tuširala i navukla odjeću
za ured. Spustila se na donji kat da Anku osovi na noge i odjene joj robu.
Kad je ušla u sobu, nije čula njezino uobičajeno, muklo disanje. Prišla je
krevetu i odgrnula plahtu. Starica je bila mliječno bijela, blaženo mirna.
Umjesto uvijek istog izraza trajnog ogorčenja, lice joj je zračilo
neočekivanim spokojem.
Bruna je sjela u kuhinju i dugo gledala preda se, u potpunoj tuposti. A
onda je ustala i uzela telefon. Nazvala je prvo hitnu pomoć. Potom je
nazvala u Zagreb Mirelu. Na koncu je poslala poruku Frani. Frani, koji je to
jutro isplovio iz Daliana, i plovio prema Koreji.
Kad je obavila telefonske razgovore, vratila se natrag u sobu. Pronašla
je neku ponjavu i s njom podvila staričinu bradu. Položila ju je u ravni
položaj i ruke joj sklopila na prsa. iako mrtva, Anka je još uvijek mirisala
isto, na smjesu skorupa i znoja. Staričini udovi još su bili gipki. To je
značilo da je umrla nedavno, pred zoru.
Kad je staricu položila na kauč, sjela je u naslonjač pokraj nje,
iščekujući prvu pomoć. Promatrala je staričino tijelo koje se polako hladilo
i krutilo. Mislila je da će osjećati olakšanje, ili grižnju savjesti, ili
uzbuđenje, ili strah. Ali - nije osjećala ništa: ako ista, onda tek možda žižak
neodređene, neočekivane žalosti.
Sjedila je tako sat i pol, možda dva. Naposljetku je kroz zatvoreni
prozor iz dvorišta začula zvuk kombija. Zakratko je zavladala tišina. A onda
se s vrata začuo zvuk zvona.
U tom času je znala: završilo je jedno razdoblje. Njezin život može s
mrtve točke krenuti dalje.
Ustala je i mrtvozornicima otvorila vrata. Bilo je to 22. rujna, nešto iza
deset.
PETI DIO
 31.
Dugo su lutali zgradom.
Tumarali su slabo rasvijetljenim stubištem, ulazili u jedan hodnik za
drugim, otvarali nasumice vrata ureda koji su odreda bili otključani i pusti.
Sve uokolo izgledalo je neopisivo banalno: bijelo oličen hodnik, ormari s
fasciklima, mnoštvo pobacanih papira, uredski stolovi s dotrajalim
računalima. Ništa u tom prostoru nije samo po sebi bilo jezivo. Jezivo je
bilo samo to što je Bruna znala. Znala da je ovo mrtvačnica, i da negdje -
ispod, ili možda iznad - moraju biti mrtvi. Mrtvi, a među njima Anka.
Naposljetku su pronašli dežurnog. Otvorili su još jedna od mnogih
uredskih vrata i spazili mladog čovjeka, kratko ošišanog, s naočalama
otmjenog okvira. Ušli su u sobu - svi četvero, Frane, Mirela, Slavko i Bruna
- i predstavili se. Patolog im je pružio ruku s izrazom profesionalne,
besprijekorne sućuti. Tu smo zbog Anke Šarić - rekla je Mirela - tili bi je
vidit, Vidit prije nego što dođu pogrebnici. Prije nego je zatvore.
Mladić s očalima sućutno je kimnuo glavom i poveo ih niz hodnik, pa
stepeništem nadolje. Spustili su se jedan kat, pa još jedan, i još jedan, kao u
polutamni limb. A onda su stigli u podrum, pred neka masivna metalna
vrata. Patolog ili je otvorio i uveo ih u prohladnu salu, jarko rasvijetljenu
neonom. Uz zid prostorije nizale su se velike metalne ladice. Na sredini je
stajalo šest metalnih stolova sa slivnicima za ispiranje krvi. Svi stolovi su
bili prazni, osim jednog. Sasvim u kutu, na jednom je stajalo tijelo
postarijeg, pretilog muškarca. Tijelo je bilo podbuhlo i žućkasto kao
kukuruzni kruh.
Patolog je prišao jednoj ladici i otvorio je. Unutra je bila Anka.
Kad ju je spazila, Mireli se lice iskrivilo u plač. Ali, Bruna nije
promatrala Mirelu. Promatrala je Franu. A Frane nije plakao. Kad je spazio
mrtvo, ledeno materino tijelo, licem mu je prešao tek kratki grč strave, i
odmah nestao, kao lahor na vodi, kao da maloprije nije ništa bilo.
To je ona, ako ne griješim - rekao je liječnik. - Vaša majka?
 Ona, potvrdio je Frane, ne skidajući s matere pogled.
Piše da je imala prethodni moždani udar, reče liječnik.
Lani - odvrati Mirela - Jaki. Ostala je u kolicima.
Po svemu sudeći, dobila je novi - rekao je patolog - Vjerojatno je to i
uzrok smrti. Želite li uopće obdukciju?
Frane je šutio, kao da liječnikovo pitanje nije ni čuo. Kratko su svi
šutjeli, a onda se Mirela prenula i upitala: Jel to inače radite? Jel se to
plaća?
Patolog se nasmije, a onda - shvativši da je to neprilično - smiješak
odmjeni izrazom očekivane tronutosti. To je naš posao - odgovori. - Radimo
ako obitelj želi. Ako vam se žuri za ukop...
Ne žuri nam se - odgovorila je Mirela. Bolje je da znamo. Je li tako,
Frane? Da znamo. Da smo sigurni što je stvarno bilo. Mirnije ćemo spavat.
Ja ću mirnije spavat.
Frane je saslušao što je Mirela rekla i samo klimnuo glavom. Nije
kazao ništa. Ni on, ni Bruna. Naravno, ni Slavko.
Dobro. Dovršit ćemo to popodne, rekao je patolog. Kad idete u
pogrebni ured, recite da će tijelo biti spremno sutra. Sutra mogu doći po
njega. Onda ga mogu zatvoriti.
Izišli su iz mrtvačnice istim, polutamnim skalama. Kad su se popeli na
vrh, shvatili su da su otišli za kat previsoko. Spustili su se polukat niže i
kroz vrata od mutnog stakla ugledali izvanjsko svjetlo. Vani, dan je bio
sunčan i predivan, kao da im se ruga.
Treba mi nešto oštro, rekla je Mirela. Rakija ili konjak.
Otišli su u birtiju na uglu. Na šanku uz prozor pilo je nekoliko
bolničara u bijelim kutama. Dovršavali su pivo, i glasno ogovarali liječnike.
Mirela je naručila, a šanker im pružio četiri konjaka. Za nju, rekla je Mirela
i usula čašicu u sebe. Za nju odgovorio je Frane, a Bruna je tek promrsila
nerazgovjetni odziv. Primakla je čašicu ustima. Nos joj je zapahnuo oštri
miris šećera i hrastova drva. Liznula je kap tekućine, i shvatila da će - ako
je popije - iz istih stopa povratiti.
 Popili su još jedno piće, a Mirela sama i treće. Nakon toga, Mirela je
rekla kako želi ići kući i naspavati se. Frane je rekao da on ne bi doma.
Treba mi zraka, rekao je. Malo bi prošetao, proluftao glavu.
Mirelu i Slavka ostavili su doma, pa produžili. Parkirali su automobil
na Zvončacu, pokraj stare benediktinske crkve. Krenuli su pješice uz more,
uskim nogostupom uz uvalu. Nakon dva dana suhe bure, more je bilo nisko.
Muljevita uvala bile je dopola suha, a iz vlažnog pijeska izvirivale su boce,
grane i plastične kante. Hodali su stazom koja se penjala iznad hridi,
između mora i borove šume. U uvali Ježinac, neki su ljudi uz more čistili
ribu i pripremali roštilj.
Bruna je promatrala postarijeg, mršavog muškarca kako maslinovim
uljem maže gradele. Drugog, kako potpiruje vatru u metalnom ognjištu.
Ženu srednjih godina kako se nagnula nad morem i - dok joj krupne prsi
ispadaju iz dekoltea - sa sjajnoplavih lokardi čisti svjetlucave lustre. Vidjela
je tanjur, a u njemu crvenu hrpicu ribljih iznutrica. Mačku koja se vrzmala
uokolo, zvjerski primamljena vonjem iznutrica i ribe. Oprane skuše i
lokarde. Plastični kanister vode. Staricu - sijedu i sasvim nagrešpanu - kako
otače vino i svima u društvu brižljivo mjerka bevandu. Debelog čovjeka u
kariranoj košulji kako reže pomidore i pripravlja salatu.
A dok je promatrala te ljude, Bruni je pred očima najednom bljesnula
slika koje se nije mogla otresti. Gledala ih je i zamišljala kako jedan do
drugog leže na onim metalnim stolovima sa slivnicima. Suhi sijedi čovjek, i
debeli u košulji, i žena prevelikih grudi koja čisti ribu - svi su ležali na
leđima, zaklopljenih očiju, sablasno bijeli, i čekali da ih mladi liječnik s
očalima rastvori skalpelom. I dok je Bruna u glavi vrtjela tu sliku,
najednom je postala bolno, pouzdano svjesna: to će tako biti. Svi će oni
jednog dana ležati u onoj sobi. Jednog dana: možda za trideset godina,
možda za petnaest, možda za pet. Za kratko vrijeme, vrijeme koje je za
svemir tek treptaj ili bljesak, svi će oni biti jednako podbuhli i kukuruzno
žuti, jednako će beživotno ležati na tim metalnim, bezdušnim menzama. I
svi oni to znaju, znaju da je tako, a ipak sjede ovdje i peku ribu, kao da je
sve u redu, kao da ono što slijedi nije tako strašno. Bruna ih je gledala i nije
se mogla načuditi toj neopisivoj hrabrosti, ili neopisivom sljepilu.
 Prošli su uvalu i produžili dalje, u borik. Sjeli su na klupu. Frane je
promatrao pučinu i zamišljeno šutio. Položila mu je ruku na dlan da ga
osokoli. A Frane je na to progovorio. Progovorio je onako kako bi on
obično progovorio: kao da si izbio čep, kao da si naprasno srušio
neproničnu, šutljivu branu.
Sićani se - rekao je - kad su gradili kuću. Ovu kuću, di mi živimo. Otac
je još radija u Ingolstadtu, ali je uzea pet tjedana neplaćenog urlaba. Doša
je doma, i počeli su dizati kat. Sićam se nje. Anke. Evo, kao da je sad ispred
mene. Hranila je radnike. Svaki bi dan u ljetnoj kuhinji skuvala marendu za
njih dvadeset. Bija je sedmi misec, pa je kuvala punjene paprike. Kad bi
skuvala, radnici bi na blokete stavili dvi velike daske i napravili
improvizirani stol. A onda bi došla ona, u kariranoj traverši, i stavila pred
njih teću paprika. Sićam se ka sad te traverše. Bila je puna mača, crvena od
šuga, ka da se neko poreza. Ili - ka da je koga zaklalo.
Frane je govorio, gledajući i dalje nekamo prema obzoru. A obzor se
mijenjao. Nad otocima je zapadao suton, nebo se na zapadu počinjalo
crvenjeti, a more - do maloprije namreškano od maeštrala - sad je bilo
ravno i glatko poput ploče. Iz pravca Šolte, prema luci je pristizao trajekt,
postajući pred njihovim očima iz časa u čas sve veći.
Upoznali su se na baušteli, ne znam jel to znaš? - nastavio je Frane - u
Obrovcu. Kad se gradila reverzibilna hidrocentrala. On je radija za
kombinat, varija je limove za reverzibilnu cijev. Ona je kuvala kafe i dilila
hranu u pokretnoj kantini. Tako su se upoznali. Tako da je iz njezine ruke
dobija pjat za ručak. Pružila mu je gamelu, u njoj fažol ili kiseli kupus,
nasmijala se. Rič po rič, i tako je počelo. Još je bija socijalizam. Rumene
zore, trliši, dimnjaci - znaš već i sama. Druga vrimena.
Dok je govorio, šetnicom uz more prošla je grupica mladih turista.
Imali su piercinge po licu i govorili neki jezik koji je zvučao nordijski.
Nagurivali su se uz rub mora i glasno smijali. Frane je zašutio, čekao da se
udalje, a onda nastavio.
Tako je to bilo - rekao je - spanđali su se na gradilištu. Otac je uvik
govorija da su Mirelu napravili na Velebitu, u grmlju, iza baraka za radnike.
A onda je on vidija da će socijalizam poć kvragu. Da je otkaz u kombinatu i
poša u Ingolstadt. Ja sam ima tri godine, Mirela sedam. Kuću na Kmanu su
tek počeli. Bila je prizemnica, bez inkarta, sa četri armature šta su virile u
zrak. Unutra zid od bloketa. Špaher na drva. Tako nas je dizala - sama, bez
njega, u kući bez inkarta. On bi iz Svabije posla malo love, a ona bi
pogodila radnike. I tako, jedno po jedno - pločice, skale, fasada, unutrašnji
zidovi. Jedno po jedno, s meštrima. S dvoje dice, a ja ovoliki. Veliki je heroj
ona bila. Veliki.
Kadje to rekao, Frane je napokon zaplakao. Dok je sunce zalazilo za
poluotokom, dok je trajekt ulazio u luku, dok je uvala tonula u tamu, a more
mirno disalo u veličanstvenoj mirnoći, Frane je konačno plakao. Plač koji je
potiskivao danima buknuo je iz njega. Ni vijest o smrti nije ga nagnala na
plač, ni materino mrtvo, smrznuto lice. Ali to jest - ta slika, slika Anke kako
radnicima dijeli punjene paprike, s kacjolom u ruci, u pregači punoj crvenih
mrlja. Tek sada Frane je zaplakao, i plakao bučno, dječje.
A Bruna je sjedila uz njega, s dlanom položenim na njegovo zapešće.
Sjedila je i zamišljala kako je tada morala izgledati kuća u kojoj danas živi.
Kako je morala izgledati bez inkarta, bez gornjih katova. Kako je morala
izgledati Anka, mlada i stasita, dok na obrovačkom gradilištu radnicima
dijeli gulaš. Gledala je sad već sasvim tamno more, i slušala svog čovjeka
kako plače kao neutješno dijete. I mislila o nečem što ju je već satima
proganjalo. Mislila o tom da li bromadiolon s vremenom iščezava iz krvi, ili
i sada pluta mrtvim Ankinim venama, hladan kao što je hladna i Ankina
krv.
O tome je mislila dok je gladila Franino zapešće, nastojeći ga utješiti.

32.
Anku su pokopali istog četvrtka, u obiteljsku grobnicu na seoskom
groblju.
Dan je bio prevruć za rujan, sunce je pržilo nad bezvodnom zaravni, a
oko groblja sparušena je žuta trava umirala od višemjesečne žege. Stajali su
svi zajedno nad cementnim grotlom: familija, znanci, splitski susjedi i
seljani. Svi odjeveni pretopio, znojnih dlanova i čela.
Pogreb je bio jednostavan. Svećenik je izrekao molitvu, seoski su
bratimi debelim konopcima podigli lijes i položili ga u betonsku rupu.
Frane je na lijes bacio buket cvijeća, a Mirela briznula u plač. Bratimi su
potom podigli crnu granitnu ploču i grob zaklopili kao da je kutija cipela.
Zaklopili su ga, i to je bilo to.
Sve to vrijeme, Bruna je stajala nad grobom, ruku pod ruku s Franom.
Držala je pod rukom Franinu nadlakticu i osjećala kako mu se mišice
napinju i otpuštaju. Napade shrvanosti i trenutke smirenja osjećala je pod
miškom kao blagu napetost, kao valove plime i oseke koji se izmjenjuju
nekim vlastitim, indiferentnim ritmom.
Dok je sprovod tekao, nije gledala nikamo uokolo. Nije gledala ni u
Franu, ni u Mirelu, ni u vlastitu mater kojoj se od suza razlila maskara. Nije
gledala ni u lijes od svijetlog jasena koji je polako, uz zvuk grubog gratanja,
tonuo u cementno odredište. Bruna je sve to vrijeme gledala samo u jednu
točku: u ovalni portret na keramičkoj pločici. Gledala je u oči Filipa Šarića i
razmišljala da li je u nekom usporednom svijetu sve ovo možda moglo teći
drukčije. Razmišljala je o drugom, paralelnom svemiru u kojem je Filip
Šarić pazio gdje stavlja nogu. U kojem tog petka uoči Cvjetnice nije
iskoračio u prazno i nije pao s krova silosa u Kelheimu.
U tom, drugom svemiru Filip Šarić je preživio, a on i Anka živjeli su
kao dvoje zadovoljnih staraca. Filip se u tom usporednom svijetu kao dobar
muž brinuo o bolesnici. U tom svemiru Frane i ona bili su mladi par i imali
slobodu.
O tome je Bruna razmišljala dok se jasenov lijes spuštao u duplju, i
dok su naočite, mrtve oči buljile u nju s keramičkog ovala. A onda se - u
nekom trenutku - otresla tih besplodnih misli. Jer - Filip je ugazio gdje je
ugazio. Stao je nogom u prazni bezdan u tom dalekom gradu Kelheimu.
Ugazio je u prazno ništa, promijenivši ne samo svoj život, nego i život neke
daleke neznanke za koju nikad neće saznati da se zove Bruna. Posljedice su
se zakotrljale. Svijet je samo jedan, pravocrtan i jedini moguć, skup domina
koji ruši domina, koji ruši daljnja domina. I one sad padaju jedna za
drugom, u slijepom jednosmjernom hodniku, bez prozora i račvanja.
U međuvremenu je sve završilo. Anku su zaklopili u cementnu bužu,
preko ploče su položili cvijeće, a svjetina se počela razilaziti. Franina se
mišica smirila. Trenutak krize je prošao, opet je bio staložen i miran,
onakav kakav je uvijek. Divna je prišla Bruni i poljubila je s nekom
neočekivanom nježnošću. Bruna joj je podmetnula obraz na poljubac, i
pomislila kako će joj na licu ostati zamašćeni trag šminke.
Nakon pogreba, povezli su se u Split. U nelijepoj, betonskoj župnoj
crkvi kmanski je župnik održao zadušnicu koja je bila duga i općenita. A
onda svi znanci i rodbina produžili do njih, do obiteljske kuće.
Posjeli su svi zajedno uz veliki stol u Ankinoj kuhinji. Bruna je s
gornjeg kata donijela dodatne stolice, iznijela pred uzvanike rakiju i vino,
masline, sir, pancetu i kekse. Stajala je uz stol i vrebala kad će se neki tanjur
ili bocun osloboditi. Smjesta bi ga ugrabila i odnijela do sudopera da ga
opere. Trebali su joj zadaci, trebalo joj je nešto da je drži uposlenom.
Promatrala je ljude uz stol. Bilo je tu njezinih prijatelja, Franinih
prijatelja, Ankinih rođaka sa sela koje je raspoznavala po suhoj građi i koži
oprljenoj suncem. Polako su driješili tamne kravate i jakete, oslobađali
ovratnike, govorili sve glasnije i glasnije, pa su tihe karmine u nekom
postupnom krešendu postajale razuzdana zabava. U središtu svega, kao u
oku bure, sjedili su Mirela i Frane. Frane - neispavan, blijed od ljeta
provedena u strojarnici Jessice. Na licu je nosio napetost koja je polako
popuštala i prepuštala mjesto blagom, pomirljivom smiješku. Kod Mirele,
međutim, smiješka nije bilo. Mirela je bekrija, govorio je onda davno
Frane, ali te Mirele nije bilo s njima u toj sobi. Mirela je šutjela. Sve
vrijeme nije progovorila riječi, pila je uglavnom samo vodu, pušila je jednu
za drugom, a s nepomičnog lica nije joj nestajao izraz žalobne praznine.
Voljela je Anku, pomislila je Bruna. Anku je lakše bilo voljeti na daleko.
Bruna je stajala, i dvorila ih. Bruna molim te, rekao bi netko od
uzvanika. Bruna ima li. Bruna ako može. Bruna bog ti da. Na takav početak
rečenice, Bruna bi se prenula i potražila pogledom koji je od gostiju doziva
rukom, koji pokazuje na prazni bocun, ispražnjenu košaru kruha ili
prekrcanu pepeljaru. Stajala je u Ankinoj kuhinji, u kojoj je ionako već
godinama samo ona kuharica. Ali, ovo sad je bilo nešto drugo. Sada je u toj
kuhinji bila gazdarica. Iduća u niski pčelinjih matica, meštrovica koja
određuje, dijeli i zavodi red.
U jednom trenutku, netko od rođaka zamolio ju je još vina. Otvorila je
kuhinjski ormar i ustanovila da vina u kuhinji više nema. Mora po njega
otići u garažu.
Izišla je iz Ankina stana na stubište. Nakon zadimljene vreve u sobi,
najednom ju je zapahnuo čisti, suhi mir.
Stajala je oslonjena o zid i gledala uokolo, u betonske bridove Ankina
zdanja. Pogledom je prešla preko greda, skala, željeznih pasamana. Gledala
je cementne balkone prema jugu, visoku,, praznu duplju unutrašnjeg
stubišta, bočni zid s malenim prozorima. Gledala je betonske ravne i
zavojite linije, električne sklopove, osluškivala mjerni sat, bojler, klima-
uređaj i hidrofor. Slušala je mrmorenje i kuckanje te preogromne kuće,
gledala betonske krivulje i ploče u kojima se krio kostur davnih armatura.
Gledala je sve to, a iz glave joj nije izlazila ista slika: Anka, trideset kila
mršavija, živa, kako u pregači krvavoj od šalše radnicima dijeli paprike vi
toću. A iza nje batrljci, zameci budućeg pothvata: nedovršene ploče,
neožbukani zidovi, armature koje u zrak strše poput surog, rđavog češlja.
Spustila se u garažu. Otključala je dvorišna vrata, pa vrata podruma, pa
ušla u prazno betonsko razizemlje koje je jedva zamjetno mirisalo na vlagu.
Uzela je demižanu Davorovog vina, ozrela se još jednom po suterenu, a
onda ugasila svjetlo i zatvorila vrata. Popela se na kat. Sunce je zapadalo,
portun se mračio. Skale za gornji kat - njezin kat - već su bile u polumraku.
Betonski bridovi zgrade reflektirali su koso zapadno sunce, pa se činilo kao
da se kuća pred njom preobražava i mijenja. Vrući beton disao je i mijenjao
boju, kao živo, trepereće čudovište. I u tom trenutku - u portunu, s bocom
vina u ruci - Bruna je shvatila: ova je kuća klopka. Od sada, pa sve do kraja
života, Bruna će živjeti u toj trapuli koja diše, u živom mauzoleju osobe
koju je ubila. Na površini, bit će gazdarica tog surovog dvorca. Zapravo, bit
će njegova uznica, služit će mu u krotkoj pokori, a svaki dan, svaki sat
betonsko će je zdanje prisjećati što je njenom tvorcu napravila. U taj čas,
zaljuljalo joj se u glavi. Savila se u struku, a niz grlo joj je pohrlio trak žute,
kisele rigotine.
Slabost je trajala samo trenutak. Taj kratki trenutak Bruna je mislila da
će pasti, da će se stropoštati niz krakove stepenica i da će sve završiti tu, na
tom mjestu. A onda je slabost prošla. Udahnula je zrak i pridigla se.
Ušla je u sobu. Opet ju je zapahnuo udar: buka, vrućina, miris duhana i
kiseli alkohol. Stavila je bocun na stol, i oslonila se uz kuhinjski prozor, da
ima oslonac, da ne padne. Gazdarice, netko je oslovio. Gazdarice, dodaj
molim te. Reagirala je poput odapete opruge: prenula se i učinila što je
zamoljena.
Tako je to trajalo, možda još sat ili dva. A onda su se u nekom trenutku
gosti počeli razilaziti. Ustajali bi jedni za drugim, izljubili se sa svima i
zaputili niz skale. Bruna bi ih pozdravila blijedim smiješkom, ponudila
obraz na poljubac, i prepustila Frani i Mireli da ih isprate. Čula bi glasove
na stubištu, potom zvuk vrata i brave, a na kraju korake i supijani govor u
dvorištu. Uskoro su se razišli svi. Ostali su samo ona i Frane, Mirela i
Slavko. Kuća je opet bila prazna i tiha.
Proprala je čaše i tanjure, iz polupraznih boca izlila rakiju i vino, dobro
očistila pepeljare. Rastvorila je kuhinjske prozore da izvjetri smrad duhana.
Ugasila je lumin pod Ankinom slikom da ne zapali papirni podmetač. Izišla
je i na verandi ugasila svjetlo. A onda - kad je sve bilo gotovo - rekla je
Frani kako je umorna i kako bi legla. Meni ne dolazi još san, odgovorio je.
Valjda nervoza. Ajde ti legni, ja i Mirela popićemo još zadnju.
Dugo se tuširala i legla u krevet koji je mirisao čisto. Htjela je
osluhnuti što Frane i Mirela govore, ali nije čula ništa. Ležala je,
osluškivala noć, no nije mogla zaspati.
Uskoro je začula zvukove iz portuna. Čula je Franu i Mirelu.
Pozdravili su se i razišli: Mirela se pridružila mužu koji je spavao u Ankinoj
sobi, a Frane se - teškim, pomalo pripitim koracima - stao penjati uz kat.
Ušao je u sobu, svukao košulju i prignuo se nad nju. Poljubio ju je. Usta su
mu mirisala na Davorovo vino.
Legao je nauznak, a Bruna mu se privila uz bok. Zagrlio je. Ležali su
na leđima gledajući u strop, kao onda, u vrijeme kad su opremali stan, i kad
je krevet pod njima još mirisao po svježem ljepilu i laku. Dok je grad
zamirao u ljetnu noć, gledali su mrlje svjetla i sjene kako obigravaju
plafonom, i šutjeli. A onda je - sasvim iznenada - Frane progovorio. Dosta
mi je ovog posla, rekao je. Vijađ, pa doma, pa opet vijađ. Mislim da je
vrime za normalni život. Vrime je da imamo dicu.
Frane je to rekao, a Bruna nije odgovorila ništa. Samo se privila bliže
uz njegov bok, kao da traži zaštitu od nečeg što je straši i prijeti. Osjetila je
da se Franin dah smirio i uskoro začula ravnomjerno, sneno puhanje.
Skutrila se na svojoj strani kreveta, i čekala da san dođe. Ali, znala je da
neće doći.

33.
Ti uvijek tako dobro čuješ - govorila bi joj mater. Uvijek joj je to
govorila, čak i onda kad je bila dijete, kad bi poput plahe vjeverice naćulila
uši i poskočila na svaki vanjski zvuk. Sve bi dobro čula: sladoledarski
kamion, avion za zaprašivanje, huk s nogometnog stadiona, zvuk očeva
Renaulta 4 dok u drugoj brzini vozi uzbrdicu prema njihovoj zgradi.
I sada Bruna čuje jako dobro. Kad se sve smiri, kad se ugase svjetla i
zatvor utone u tamu, Bruna poput životinje osluškuje zvukove koje donosi
noć. Isprva, ne čuje ništa. Neko vrijeme, čini se kao da se nad kaznionicu
spustio potpuni, mrtvi mir. A onda iz tog ništavila počinju izlaziti zvukovi -
isprva blijedi, a onda sve jasniji, baš onako kako se oči priviknu na mrak i
počnu vidjeti obrise tamo gdje se maloprije nije vidjelo ništa. Bruna tako
leži na zatiljku, pogleda uprtog u gornji ležaj, i sasvim budna - jer joj san
neće na oči - osluškuje tišinu. Čuje zvuk vode koja negdje, u nekom
sanitarnom čvoru, kapa iz tusa. Čuje oštri, glasni kašalj. Čuje tihu muziku iz
ilegalnog, skrivenog mobitela. Čuje neku od zatvorenica kako glasno uzdiše
dok joj druga prstima pruža zadovoljstvo. Čuje radio iz stražarskog trakta.
Na radiju čuje vijesti, a nakon vijesti - u ponoć - hrvatsku himnu. Uvijek
budna dočeka hrvatsku himnu. Rijetko, jako rijetko zaspe prije nje, ako
uopće i zaspe.
 Bruna je uvijek jako dobro čula. Tako je i tog jutra, jutra nakon
pogreba, čula tihi zvuk koji ju je probudio.
Taj zvuk pamti i sada. Pamti, jer je sve promijenio.
Jutro nakon pogreba Split se probudio okupan vrućinom. Već u zoru,
osjetila je da joj je čelo znojno, a kosa na jastuku mokra. Izvana se čuo grad
u špici turističke sezone: ljudska vreva, automobili, sirene kruzera u
putničkoj luci. Vani je bujao bučni život. U kući, sve je bilo mirno. Iznuren
pogrebom, Frane je do nje spavao mrtvim snom. Iz prizemlja, gdje su
spavali Mirela i njezini, nije se čulo znaka života.
A onda je zazujao telefon.
Zazujao je negdje s donjeg kata, tiho i uporno kao zvuk nekog
dosadnog kukca. Zvonio je i nije prestajao - tri minuta, pet, možda duže.
Bruna je znala i odakle zvoni: s metalnog stolića prekrivenog merlom,
ispod vješalice u Ankinom predsoblju. Sivi bakelitni telefon iz osamdesetih
godina zvonio je i zvonio, ustrajan i dosadan.
Neko je vrijeme prošlo, a ondaje Bruna na donjem katu začula korake.
Netko se - valjda Mirela - izvukao iz postelje i pošao u predsoblje prekinuti
dodijavanje. Mirela je podigla slušalicu i kratko pozdravila. Bruna je čula
njeno kratko halo. Pa dugu tišinu. Pa zvuk slušalice koju spušta na mjesto.
U tom trenutku, Bruna je već bila potpuno budna. Osluškivala je donji
kat, ali se odozdo nije čulo ništa. Ankin kat opet je potonuo u potpuni,
grobni mir. Taj mir trajao je pola sata, možda više. Naposljetku, tišinu su
prekinuli Mirelini koraci. Izišla je iz kuće i sjela u Franin auto. Upalila ga
je, i nekamo se odvezla u žurbi.
Bruna se spustila na donji kat. Sišla je u prizemlje i tiho, da ne probudi
Slavka, otvorila vrata. Ušla je u predsoblje. Na stoliću uz telefon stajao je
žuti post-it papirić s porukom.
Bila je napisana Mirelinim rukopisom, i očito namijenjena Slavku.
Zvao doktor, pisalo je. Obdukcija nalazi.
Bila je dovoljno pribrana da papirić vrati kako ga je našla. Dok joj je
mozak grozničavo radio, dok je razmišljala da ne načini kakvu pogrešku,
latila se običnih, svakodnevnih radnji. Pristavila je kavu, uključila toster,
izvukla maslac iz frižidera. Najbolje je raditi sve kao normalno, pomislila
je. Sve kao uvijek, tako će najmanje pogriješiti.
Čekala je da lončić zakipi i ubacila u vodu tri kućarina kave. A onda se
najednom sjetila. Bromadiolon. Još je ležao ispod sudopera, točno tamo
gdje je bio kad ga je zadnji put koristila.
Hitro je otvorila ormarić pod sudoperom. Uzela je kanticu, navukla
cipele i zgrabila kesu od smeća kao izliku što izlazi u dvorište. Došla je do
kontejnera za smeće, bacila posudu s otrovom na dno i preko nje bacila
kesu. Iz kese - užegle od vrućine - procurila je neka tekućina kiselog
zadaha.
Obrisala je ruku o ruku, ali kiseli smrad time se samo proširio na oba
dlana. A onda se vratila u dvorište i zaputila natrag, put kućnih vrata.
Pogledom je prešla preko kuće i spazila nešto što joj je skrenulo pažnju.
Pogledala je u prozor na prvom katu, prozor Ankine spavaće sobe. U taj čas
učinilo joj se da se zavjesa malo pomakla, da iza bijele prozračne tkanine
vidi neku sjenu neodređenih obrisa.
Ušla je u kuću. Otišla je u kuhinju i na sudoperu oprala ruke. Prala ih
je dugo, temeljito, sve dok kiseli miris nije sasvim iščeznuo.

34.
Mirela se vratila za sat vremena. Parkirala je automobil u dvorištu
kuće, otključala i ušla. Frane je još spavao, a Bruna je na gornjem katu
sjedila uz prozor i iščekivala. Vidjela je Mirelu kako ulazi, smrknuta i
užurbana, s izrazom lica koji nije odavao mnogo. Čula je zvukove s donjeg
kata, čula kako Mirela budi muža i dijete. Potom je čula tihi, jedva
razgovijetni razgovor. Iz sve sile se upregla ne bi li iz šaputanja s donjeg
kata iscijedila bar koju razgovijetnu rečenicu. Ali - nije čula ništa: čak ni
ona, koja najbolje čuje, nije mogla čuti ništa.
Frane se probudio kasno. Kad se probudio i sredio, kravatu i crno
odijelo spremio je u ormar, a košulju - smrdljivu od cigareta - ubacio u
košaru za rublje. Dok se tuširao, Bruna je počela kuhati objed. Nožem je
nasjekla kapulu i češnjak i stavila da se zažute. Kad je kapula postala
staklasta i meka, stišala je vatru. Uzela je šaku zrelih, ljetnih pomidora,
krupnih i nabreklih poput volujskog srca. Nakrižala ih je, ubacila u teću,
dolila vode i maslinovog ulja. Dok je čekala da voda zakuha, u šalšu je
dodala češnjak, selen i mravinac. Nakon nekoliko minuta, šalša je
zamirisala.
Frane je izišao iz kupatila. Prišao joj je, obujmio je oko struka i
položio joj obraz uz obraz. Mirisao je na losion za brijanje. Miriše dobro -
rekao je. A Bruna je ruku položila na njegov izbrijani obraz i poljubila ga.
Idi doli, rekla je. Ajde po njih, reci da će brzo objed. Frane ju je pustio iz
zagrljaja i učinio kako je naložila. Ostavši sama, Bruna je zagrijala vodu i u
kipući lonac ubacila penete. Čekala je da se smekšaju, a onda ih procijedila
i bacila preko njih fregulu maslaca. Zagrabila je šalšu, bacila je preko
tjestenine i začinila parmezanom. Pristavila je stol i lonac s ručkom stavila
na sredinu, da se utegne i smlači. Stavila je na stol bocun vode i vina, a u taj
čas s donjeg su kata pristigli ostali: Frane, Mirela i Slavko. Sjedite, ručak je
- rekla je, a Frane je zasjeo, zasukao rukave i zagrabio iz zdjele. Uvijek je
volio jesti, pomisli Bruna. Prestane li ploviti, brzo će se udebljati.
A dok je Frane kacjolom halapljivo grabio paštu i šalšu, Bruna je
gledala Mirelu. Mirela je sjela uz stol, smrknuta, s vidljivim tragovima
jučerašnje terevenke. Izgledala je kao netko tko dugo nije dobro spavao.
Bruna je uzela kacjolu, zagrabila iz lonca, i svima po redu napunila tanjur:
Slavku, pa dječaku, pa još jednom Frani, pa sebi. A onda je uzela Mirelin
tanjur. Zagrabila je kacjolu pašte i napunila ga do vrha. Dok je tanjur
stavljala pred Mirelu, pogledi su im se susreli.
U trenu dok je Bruna pjat stavljala pred nju, Mirela ju je pogledala, a
potom pogledala lonac. I tada - u tom času - Bruni je bilo potpuno, kristalno
jasno.
Mirela zna. Mireli su rekli.

35.
 Kad se Bruna javila na rad u zatvorskoj kuhinji, nisu joj odmah
odgovorili potvrdno. Prošao je jedan tjedan, potom i drugi, a Brunina se
molba zagubila negdje u hodniku uprave. Sve to vrijeme, Bruna je radila u
drvodjelskoj radioni, iščekujući da iz hodnika stigne odgovor. Dva tjedna
uprava je dumala što bi na njezinu molbu odgovorila. Jer, znali su za što je
osuđena. Znali su da je otrovala. Znali su i to da u zatvoru svi to znaju.
Na koncu su joj udovoljili molbi. I od tada, Bruna svaki dan radi u
kuhinjskom traktu. Reže, prži, guli. Ustaje ujutro u pet. Ustaje prije zore, ali
to joj ne smeta, jer ionako spava malo, ako spava uopće.
Bruna u zatvoru kuha. Kuha grašak, krumpir, kelj i leću, kobasice,
mesne štruce, riblje štapiće i piletinu. Peče u škrovadi, kuha na pari, kuha u
vodi, panira, prži i pirja. Bori se s lošim sastojcima, s natrulim povrćem tko
zna kakvog dobavljača, sa smrznutim mesom za koje je netko u nabavi
dobio mito. Bori se s prutićima od nerazaznatljivih ribljih ostataka, s
masnim kobasicama punim žila, s mljevenim mesom bez okusa, pilećim
prsima šopanim kemijom u nekom od peradarskih konclogora. S mesa skida
žlundru, iz ragua uklanja smrvljene kosti, s povrća odvaja požutjele izbojke,
iz suhog graška žiške, s krumpira proklijale prirasline. Bori se s klijanjem,
žilama i masnoćom, i od onog što joj daju nastoji skuhati nekakav obrok.
Pazi da pašta ne bude prekuhana, da pohano ima ravnomjernu pozlatu, da je
cikla lijepo sječena. Bruna kuha, zatvorenice jedu. A to što zatvorenice jedu
ono što je skuhala, Bruni pruža osjećaj neke opojne, zavodljive moći.
Kad je zatvorski ručak skuhan, Bruna se odmiče na stranu, Vlatki i
Mejri prepušta da odrade svoj dio. Dok ona pomno promatra, njih dvije
hranu iz lonca ulijevaju u plitka, četvrtasta vjedra. Ta vjedra polažu na pult
zagrijan mlačnom parom. Zatvorenice pristižu, a trpezarke im hranu lijevaju
u tanjure. Zatvorenice odnose te tanjure do stolova u blagovaonici. Sjedaju,
grabe žlice, komadaju kruh i komade kruha mrve u varivo. Bruna promatra
njihove pognute glave, stegnute kose koje otkrivaju tjemena. Gleda ih kako
režu, bodu i grabe žlicom, kako ručak koji je spravila trpaju u usta, ždrijelo,
trbuhe. Ono što slijedi potom, Bruna zamišlja. Zamišlja čestice proteina i
vlakana, glutena i fosfata kako putuju tijelima, račvaju se cjevovodima žila,
kako putuju i nastanjuju se u tkivima i stanicama, u koži, živcima, kostima,
dlaci. Kad priprema masnu zapršku, kad panira, šufigaje ili papri, Bruna
misli kako će sva ta hrana koju gnječi, savija i izlaže vatri jednom završiti u
nečijim trepavicama, preponama, mišićima, koštanoj srži. Dok kuha, Brunu
misli o tome. Ta je pomisao opija. Ni jedna moć - ni moć čuvarica, ni
carska, papinska - nije jaka i izravna kao moć onog koji kuha.
Bruna točno pamti kada je prvi put osjetila tu moć. Osjetila ju je tog
rujanskog dana, dan nakon Ankina pogreba, u vlastitoj kuhinji, dok je paštu
sa šalšom od ljetnih poma dijelila svom mužu i njegovoj svojti. Dok ju je
Mirela gledala sa smjesom gnušanja i straha, Bruna je osjetila novu,
neusporedivu moć: moć onog koji je smiješao ono što ćete utrpati u vaše
gubice i ždrijela.
Jer, togjutra Mirela se vratila iz bolnice. Tog jutra Mireli su predali
rezultate autopsije, pokazali nalaze krvi, kolone brojki među kojima je
jedna brojka stršila čudnovato i ukazivala na sumnju. U tom trenutku
Mirela je znala. Mirela je sjela uz njezin stol, i znala da je u kuhinji
trovačice. Znala je da sjedi uz njezinu trpezu, da joj je ponuđen njezin ručak
i da blaguje njezin obrok. I ne blaguje taj obrok samo ona, nego i svi koji su
joj dragi: njezin brat, njezin muž i njezin sin. Svi oni u vlasti su kuharice,
koja je taj ručak pripremila i u lonac mogla staviti bilo što.
I tu kuharicu Mirela tada gleda ravno u oči, pogledom punim gađenja i
straha. Stoji pokraj punog pjata, ali ne jede.
Brlja po tanjuru vilicom, pa počinje jesti, ali jesti onako kako bi jela
svog živog mesa: polako, nevoljko, s neizrecivom odbojnošću. A dok
čeprka po pjatu, Mirela prati svaki Brunin pokret kao da je u sobi s
otrovnom zmijom. Gleda svog muža i brata i sina kako u sebe trpaju hranu,
kako slasno žvaču i srču, i moli se u sebi da je ovo pred njom, u toplom
loncu, samo obični, kuhani ručak i ništa, baš ništa drugo.
Kad su pojeli, Mirela joj nudi da će oprati pjate, ali Bruna odlučno
odbija: ne želi da joj Mirela vršlja po kuhinji. Kuha za svih crnu kafu. A
kad je s kafom gotovo, Mirela kaže Frani, brate, moramo nešto pričat.
Odvodi ga van, a Bruna zna zašto ga odvodi.
U sobi ostaju njih dvoje. Slavko i dalje sjedi u naslonjaču, pije tursku
kafu i završava cigaretu. Bruna - morena znatiželjom - proviruje kroz
prozor ne bi li vidjela Mirelu i Franu. Vidi ih kako sjede u dvoru, na klupici
pokraj garažnog ulaza. Ne može čuti što govore, jer govore tiho. A onda
Frane ustaje i maše niječno glavom. Ulazi u kuću. Dok hoda prema kući,
gleda prema prozoru, a Bruna plaho ustukne da je ne vidi.
Frane se penje na kat i ulazi u stan. Sjeda na kauč, a na licu mu je neka
nejasna, uznemirena briga. Bruna ga pomno proučava, a onda shvaća: Frane
ne vjeruje. Frane misli da je sve to zabuna, da su kolone brojki u autopsiji
samo pričina, laborantska greška. Vjeruje da je njegova žena vjerno i odano
dvorila svekrvu do kraja. Frane je još uz nju, bijeli vitez do kraja.
Dvojica muškaraca sjede tako na kauču. A onda Slavko ustaje i kaže:
idem doli, idem se pakirat, popodne putujemo. Slavko zgnječi cigaretu u
pepeljari, podiže se onako dug i nesklapan, i izlazi iz sobe. Izlazi, jedini
nesvjestan što se zapravo događa.
A Frane pogleda prema Bruni, i blago se nasmiješi. Bruna mu uzvrati
osmijeh, ovaj put stvarno, iskreno zahvalna.

36.
Onda - u vrijeme kad je Anka bila živa, a Frane na moru - Bruna bi
podvečer otvorila prozor i s visine, kao s nekog komandnog mosta,
promatrala noćni grad. Nakon cijelog dana punog gaza i ponjava, pomada i
mirisa znoja, udisala bi s prozora tihu večernju hladnoću i mislila o danu
koji će doći, danu kada će početi živjeti normalno. To „normalno” imalo je
neko neodređeno, a njoj opet jasno lice: Frane i ona, dvoje ljudi s dvije
plaće, s krovom nad glavom, pušteni na miru da žive svoj život. Frane i
ona, i dugi trak vremena koji se pruža pred njima kao jednolična vrpca, sve
do starosti i smrti. Jednom ćemo živjeti normalno - tako je mislila Bruna.
Taj dan - kad će živjeti normalno - stajao je na horizontu kao neodređeno
daleka, ali nepobitna izvjesnost.
Sada je taj dan došao. Frane i ona započeli su svoj normalni život.
Dan nakon pokopa, Mirela i Slavko otputovali su u Zagreb. Bruna i
Frane ostali su sami, slobodni, u velikoj praznoj kući na tri kata. Pred njima
su bila još četiri mjeseca normalnog života, a onda je Frane morao natrag na
brod, na Jessicu.
Živjeli su u svom stanu na katu. Ona je radila, on dangubio, danju
obavljao administraciju i skidao kile džogingom u marjanskoj šumi. Nakon
ručka, odlazili bi u šetnju ili na kupanje, koristeći blagodati babljeg ljeta
koje se te jeseni protegnulo duboko u listopad. Navečer bi izišli na piće u
grad, u neki od novih vinskih barova s interijerima u drvu koji su se otvarali
za turiste bekpekere. Trošili su Franin honorar s Jessice. Trošili su i
preostale tjedne, znajući da Franu opet čeka ocean.
U gornjoj su kuhinji počeli opet kuhati. Bruna ju je opremila i
napunila: kupila je sokovnik, štapni mikser i wok, ispunila je začinima,
travama, staklenkama i konzervama povrća. Podvečer bi se zavukla u nju i
kuhala sutrašnji ručak, dok bi Frane na TV-u gledao Vijesti ili nogometni
prijenos. Kad bi se listopadska večer smračila, latila bi se kuhanja,
mariniranja i paniranja, zadovoljna što se njezin dom ispunja zasitnim
mirisima hrane. Nova kuhinja koji su kupili nakon prvog Franinog vijađa
konačno je izgubila umjetni sjaj nekorištenja. Poprimala je patinu
dotrajalosti, mrljice masnoće i skramu oljuštenosti, onakvu kakvu ima
kuhinja koju se rabi. Njihov stan opet je bio dom.
Kako je Frane uglavnom besposličario, sam joj je u nekoliko navrata
predložio da tijekom jutra on skuha objed. Ali - Bruna ga je odlučno odbila.
Kuhala je, a on je jeo. U tom se sastojao njihov mali, prešutni pakt
povjerenja.
Sve to vrijeme, Ankin je kat stajao zaključan. Taman i sumoran, čekao
je datum obiteljske ostavinske rasprave. Tek pokatkad, Bruna bi ušla na
Ankin kat da ga otvori i razrači. Ušla bi u stan u kojem je provela tolike
sate, a koji je sada, mračan i prekriven skramom prašine, izgledao i isti, ali i
malo, perverzno drukčiji. Sjela bi na kauč i promatrala. Promatrala bi
kuhinju, sada jednako praznu i nekorištenu kakva je sve to vrijeme bila
njezina. Promatrala bi ormarić u kojem je skrivala otrov. Vidjela je
predmete zaostale za mrtvom vlasnicom, sada apsurdno izglobljene i
beskorisne:
 Ankine očale za čitanje, papuče, kutiju za lijekove. Invalidska kolica,
sada prazna u uglu sobe. Prašina je padala po stvarima polako ali neumitno.
Predmeti koje je poznavala tako dobro postupno su sivjeli, runili se i gubili
boju. Kao da je smrću stanovnice i soba sama umrla, pa sad posthumno
vene pred njezinim očima.
Bruna bi tako stajala u pokojničinoj sobi. Stajala bi zamišljena, a onda
bi se prenula, zabravila prozore i zaključala vrata.
Vrime je za normalni život. Vrime je da imamo dicu - tako joj je Frane
rekao večer nakon pokopa. Čini se da je doista mislio tako. Bruna je
primijetila da joj prilazi češće, da vode ljubav gotovo svakodnevno, a
osobito onda kad su joj bili plodni dani.
Frane je želio da zatrudni. Ta činjenica Brunu je tješila, jer joj je
davala naslutiti kako joj Frane vjeruje. Ali - Bruna nije željela začeti - ne
tada, u tom trenutku, dok nad njom još visi neizvjesnost. Neko vrijeme
izbjegavala je seks u plodne dane, ali je uskoro shvatila da će Frani to
postati sumnjivo. Nakon mjesec dana, kupila je tablete protiv začeća.
Uzimala ih je dnevno, da bude sigurna. Znala je da ih Frane ne smije
vidjeti, pa ih je morala sakriti. Sakrila ih je ispod slivnika, na mjesto gdje je
prije skrivala bromadiolon.
Tako je to trajalo nekoliko tjedana. Frane i Bruna su spavali, jeli,
zabavljali se, seksali. Razgovarali su o običnim, svagdanjim bračnim
stvarima: o politici, o kupnji, o popravcima i izlascima. Ali, o Ankinoj smrti
i obdukcijskom nalazu nisu progovorili ni riječi.
Bruna bi katkad - dok on to nije primjećivao - proučavala Franu.
Pokušavala je iz njegova lica, bore nosa ili namrštena čela razabrati što se u
toj glavi događa. Što mu je Mirela rekla? I je li uopće nešto rekla? I što
Frane o tome misli? Obdukciju nije pred njim ni jednom spomenula, niti je
smjela postavljati pitanja, jer bi izgledala sumnjivo. Frane, pak, o tome nije
govorio. Ako mu je Mirela išta i rekla, očito joj nije povjerovao. Ako mu je
što i rekla, pred Brunom to krije. Ne želi zavadu, zaključila je Bruna. Ne
želi da zamrzim Mirelu, da mislim da protiv mene rovari. Opet se ponaša
isto, kao onda kad je u ovoj kući živio između dvije žene. Misli da je dosta
šutjeti, ne izjašnjavati se i ne čeprkati, pa da će se problem sam od sebe
smežurati, uvenuti i smanjiti se.
Ali neće. Bruna je i prvi put znala da neće, i sada je to opet znala.
Problem će iskočiti, vratiti se. Uvijek se vrati.
I vratio se. Vratio se uskoro.

37.
Brunino znanje o policiji svodilo se na pokoji detektivski film koji bi
pogledala polovičnom pažnjom. Iz tog manjkavog iskustva znala je da
osumnjičene ljude ispituju dvojica. Da jedan od njih kune i prijeti, da drugi
daje čašu vode i nagovara te da mu se povjeriš. Loš policajac i dobar
policajac, to je bio klišej.
U njezinom slučaju nije bilo tako. Sjedila je na drugom katu krim-
policije u Sukoišanskoj ulici, u uredu koji se bezličnom tmurnošću nije
razlikovao od pisarnice mrtvozornika u gradskoj mrtvačnici. I ovdje su sobu
gušili pretrpani ormari od panelki, naslijeđeni iz Titova doba. I ovdje su sve
ravne plohe bila zatrpane nebrojenim papirima, a na svakom stolu - bilo ih
je tri - vidjela je prljavo bijelo, kabasto kućište dotrajalog PC-a. Pred njom
su stajala dvojica policajaca, ali niti je jedan bio dobar, niti drugi loš. Oba
su izgledali birokratski nezainteresirani, umorni, s izrazom lica koji je
kazivao kako vjeruju da gube vrijeme. Obojica su bili u kasnim
četrdesetima, tako da je slutila da su nakon pada komunizma u policiju ušli
kao mlad, poćudni, patriotski kadar. Obojica su govorili tvrdim naglaskom,
jake ikavice i prekratkih samoglasnika, kao da su negdje s bivše tromeđe
Austrije, Venecije i Turske. Krželj i Maras, tako su se predstavili ali nakon
nekoliko minuta, Bruna je zaboravila koji je od njih Krželj, a koji Maras.
Ispitivali su je, ona je odgovarala. Znala je da ovo slijedi, bila je
spremna. U glavi je toliko puta prebirala očekivana pitanja, istesala
odgovore i ponovila ih u mislima. Znala je da se ne smije raspričati, da
mora odgovarati jasno, jezgrovito i kratko, jer je prekomjerno širenje samo
može odvesti u proturječje ili pogrešku. Da, ne i ne znam - samo to. Jeste vi
uvijek kuhali u kući? Da. Je li itko drugi pripremao hranu? Ne. Jeste
primijetili nešto čudno kod pokojne? Ne. Ranice, podljeve očiju? Ne.
Sigurno? Možda, podljeve očiju, kad sad promislim. Jeste li u kući imali
otrov za miševe? Ne znam. Jeste kad koristili otrov za miševe? Ne. Znate li
gdje je stajao otrov za miševe? Ne znam. Ili možda ipak. U šupi je uvijek
bilo limenki s kemikalijama. Jeste li otvarali šupu u dvorištu? Da. Jednom
mjesečno bih je proluftala i prebrisala prašinu. Je li otrov za miševe bio
tamo? Ne znam. Je li ga tko uklonio? Ne znam.
Tako je tekao razgovor, kao niz rafalnih pitanja i jednako rafalnih
odgovora, brz i hladan. Krželj (ili je to bio Maras?) postavljao je većinu
pitanja, a ovaj drugi kucao odgovore na tipkovnicu računala. Koji bi se put
uzajamno pogledali, a onda bi jedan - brkati, crni, valjda je to bio Maras -
pogledao prema Bruni i postavio novo pitanje. Kad ste posljednji put čistili
ostavu? U srpnju. Što je bilo posljednje što se ste kuhali pokojnoj? Lešo
šparoge i jaja. Jeste kuhali u gornjoj kuhinji ili donjoj? U donjoj. Uvijek u
donjoj. Tako je to išlo: Bruna odgovara, Maras klimne glavom a drugi -
valjda je to bio Krželj - prebire po tipkovnici. Dok dovršava rečenicu, u
sobi se čuje samo muklo kuckanje prstiju po tipkama.
Morat ćemo vam uzeti otiske prstiju - veli brkati. Nadam se da je to u
redu? Naravno da je u redu - odgovara Bruna, bez traga panike. Zavrće
rukav. Očekuje da će joj prst namastiti tintom. Ali, umjesto toga, policajac
donosi mali, bijeli aparat s prozirnim displejem. Kaže joj da palac i kažiprst
prisloni na zaslon. Bruna to učini. U redu je? - pita. U redu. Hvala. Nema na
čemu. Jesam gotova? Samo još malo. Samo još nekoliko pitanja - kaže
Krželj i sjeda uz kompjutor.
Još samo malo, samo još jedna sitnica. Sad ćemo vam nešto pokazati -
veli tamnokosi. Pokazat ćemo vam jedan predmet. Reći ćete mi jeste ga
vidjeli. Tada poseže rukom negdje pod stol i vadi smotak obmotan
prozirnim celofanom. Uzima rukavice i vadi iz vrećice mali, kabasti
predmet. Stavlja ga na stol, pred Brunu.
Jeste ovo kad vidjeli? - pita. A Bruna gleda u predmet pred sobom i
misli samo na jedno: kako mora iz svih sila suspregnuti fiziološku reakciju.
Mora svladati vlastito tijelo, mora potisnuti bljedilo - ili crvenilo? -
izdajničko znojenje i reakciju zjenica. Mora biti svetački, voštano mirna,
dok pred njom na policijskom stolu stoji limenka bromadiolona.
Jeste ovo kad vidjeli? - ponavlja Maras, a Bruna gleda limenku na
stolu. Sasvim je nalik onoj koju je skrivala pod slivnikom. Ima istu etiketu s
crvenim i žutim slovima, isti sivi obris glodavca na crnoj podlozi. Izgleda
jednako ofucano, kao da je načeta, kao da nije nova.
Niste mi odgovorili - veli policajac. Jeste kad vidjeli ovo? - pita. Ne
znam, kaže Bruna. Možda. Možda u šupi, ali nisam sigurna. U šupi, a ne u
kući? - pita crni, a Bruna odgovara. Ne, ne u kući. Mislim da bih to znala.
Vjerojatno bih to znala. Sigurno ne u kući.
Hvala, to je sve, veli svjetliji policajac uz kompjutor, a onda kanticu
omata u plastiku i brižljivo sprema. Budite dostupni, javit ćemo se - veli, pa
joj na izlasku pruža ruku.
Bruna izlazi na hodnik. Hoda obeznanjeno hodnikom koji je prazan i
osvijetljen mutnim neonom. Silazi u prizemlje, u kojem se gužvaju ljudi
koji čekaju u redu za putovnice i vozačke dozvole. Probija se kroz gužvu i
kroz ostakljenu portu izlazi van. Vani, nebo je još svijetlo, ali zrak je gust i
vlažan i najavljuje prvu kišu, kraj babljeg ljeta. U zraku je vruća težina koja
Bruni ne donosi okrepu, ma koliko halapljivo disala. Sjeda na klupu. Čeka
da joj se organizam smiri, ali valovi panike samo nadiru i nadiru. Bruna
sjedi i pokušava povezati konce, protumačiti ono što se upravo dogodilo.
Misli na limenku mišjeg otrova koju joj je isljednik upravo pokazao, i
pokušava razabrati je li to bio dokaz, ili indicija, ili tek goli, prijesni blef.
Dok je valovi panike obuzimaju i puštaju, Bruna ustaje i kreće kući.
Kreće pješice, jer joj pješačenje godi, godi toliko da bi htjela da do kuće
putuje što duže.

38.
Te večeri, Frane i ona vode ljubav. Kad su legli i smirili se, Frane ju je
počeo dlanom milovati po stražnjici i uvlačiti joj prste pod rublje. Na prve
dodire, Bruna se ukruti, pretvara se da spava, premda zna da to neće ništa
promijeniti. I nije promijenilo. Frane se bez riječi penje na nju, prebaci joj
pramen kose preko uha, poljubi je u vrat, pa koljenima izdubi prostor među
njenim nogama.
Bruna ga pušta. Raširi noge, primi njegovu glavu pod vrat, miluje ga i
počinje fingirati uzdisaje, da ne bi pobudila čuđenje. Nakon nekoliko
minuta, osjeća kako se Franino tijelo ubrzano grči i drhti. Čeka njegov
orgazam, a onda ispusti duboki, fingirani dahtaj koji će zapriječiti neželjena
pitanja.
Frane se skine s nje i sruši se na krevet, na leđa. Leži, diše tiho i sporo,
i gleda je. I Bruna gleda njega. Gleda ga i pokušava na lice navući nešto
nalik smiješku, lažni znak zadovoljstva.
Nekad joj se ovo sviđalo. On joj se sviđao. Sviđao joj se miris
njegovog tijela, njegova kvrgava leđa i čvornati udovi.
Dugo leži budna i čeka. Čeka da se grad smiri, da utihnu zvukovi
izvanjskog prometa, da mjesec prodre kroz škure i osvijetli sobu. Čeka da
Frane zaspe, da mu se dah smiri, disanje postane monotono i tiho. U
međuvremenu, Bruna misli o onom što se dogodilo tog jutra u uredu
policije.
Otkud im kantica otrova? Jesu li kemijski prepoznali otrov, pa nabavili
pakiranje istog? Ako jesu, kako to da je otrov star, otvoren i načet? A što
ako je to otrov koji je bio ispod sudopera? Ako jest, kako je to moguće?
Otkud im? Otkud im mjesec dana kasnije? Kako su ga iskopali na deponiji?
Bruna tako leži, posve budna, i gleda kako pruge mjesečeva svjetla
šaraju po zidu sobe. Razmišlja, a dok razmišlja, nastoji odagnati paniku. To
ne može biti ona kantica. Nisu mogli naći otrov kojim je trovala Anku
Šarić. Taj je otrov bacila u kontejner, bacila svojim rukama.
U glavi još jednom prolazi cijelo jutro. Telefon je zvonio. U kući su svi
spavali. Na stoliću je našla Mirelinu poruku. Skuhala je kavu, pristavila
doručak. Pristavila tost i maslac. Otvorila je ormarić ispod sudopera.
Odnijela je limenku do kontejnera. Bacila je. Prekrila kesom smeća. Vratila
se u kuću. Do kantice nitko nije mogao doći, sigurno ne policija,
ponajmanje ne mjesec dana kasnije. I dok se tako ohrabruje, Bruna misli na
jedini, posljednji žižak sumnje koji joj muti spokoj. Misli na trenutak kad je
otrov bacila u kontejner i krenula korakom kući. Misli na prozor Ankine
sobe, i na zavjesu koja se možda - samo možda - na jedan čas razmakla.
Bruna misli, i unaprijed zna da cijelu noć neće spavati. A sutra je čeka
dan u uredu, deset sati tablica u Excelu, deset sati kolona brojki koje će joj
se mutiti pred očima kao da je pijana. Strašno joj treba nekoliko sati sna, a
već sada zna da taj san neće doći.

39.
Prvo je začula hujanje vjetra. Čula je prijeteće zviždanje refula, kao za
onih zimskih večeri kad dolje, u Dalmaciji, divlje mlati bura. Nakon vjetra,
počela je i kiša. Počela je padati jako i naglo. Padala je u gustim nanosima i
bubnjala bučno po zatvorskim rešetkama, po betonskom dvorištu,
eternitnom krovu, po nadstrešnici garaže od valovitog lima. Zvuk kiše
ubrzo se pretvorio ujaku, metalnu buku koja ju je probudila prije svitanja.
Probudila se, i nad sobom ugledala drvenu ploču gornjeg kreveta.
Šteta, pomislila je - taman je ugrabila sat ili dva sna.
Dugo je piljila u tamno ništa, osluškujući i nadajući se da će zaspati. A
onda je kroz prozor ušao trak sivog, mlakog svjetla. Ustala se i odjenula,
umila se i podvezala kosu, pa kucnula da dozove čuvaricu.
Kad je ušla u kuhinju, vidjela je upaljeno svjetlo i pristavljen kotao za
čaj. U kuhinji se osjećao jedva zamjetan miris duhana. Mejra je ustala prva,
i pošla vreće s kruhom skloniti s kiše.
Zatekla ju je kod tovarnog izlaza. Sklonila je papirne vreće na suho, pa
po završenom poslu zapalila cigaretu. Pušila je i promatrala kroz vrata nebo
koje se i dalje obrušavalo na zemlju. Pljusak, bučan i dug, pljuštao je nad
ravnicom kao da nikad neće stati, kao da će potopiti i zatvor i grad i zemlju,
ponovo poplaviti Panoniju, kao onda u pleistocenu kad je - kao što su ih
učili u školi - bila more. Bruna je stala uz Mejru, šutke promatrajući prizor.
Stresla se. Bilo joj je hladno.
Oćeš? - upitala je Mejra i pružila joj cigaretu. Bruna nije pušila. Ali -
na tom mjestu, po tom povodnju, činilo joj se najednom strašno krivo odbiti
ponuđeno.
Nagnula se, a Mejra joj je pripalila. Pripalila joj je srebrenim
upaljačem sa graviranom potkovom, upaljačem koji je - govorilo se -
pripadao Mejrinom očuhu. Očuh je Mejru napastovao od njene dvanaeste
godine. Radio je u konjičkom parku: od osam do tri pomagao djeci da se
uspnu na ponije i fotografiraju u sedlu, a navečer se pokćerci uvlačio u
sobu. A onda je u dvadeset drugoj Mejra očuha zaklala na spavanju i nad
njim mrtvim zapalila trokatnu kuću u Podturenu, uz mađarsku granicu.
Kažu da je prije nego što je zapalila kuću uzela iz nje samo dvije stvari,
obje očuhove. Kaiš i srebreni upaljač. Kažu također da je upaljač u zatvor
prošvercala u šupku. Kaiš nije mogla. Kaiš je prevelik. Kaiš u zatvoru ne
smiješ imati, da se ne bi objesio o njega.
Kuća je bila osigurana, a ona nasljednik police. Dobila je sedamnaest
godina. Isti delikt kao Brunin - članak 19, glava 10. Delikt je bio isti, ali
Mejra je dobila dulju kaznu. Mejra je ipak Ciganka.
Cigareta je imala oštar i gorak ukus, ukus koji Bruna nije voljela i
zbog kojeg nije pušila. Susprezala se da ne zakašlje i kašljem ne pokvari
trenutak svečanog mira. Čekala je da španjulet sam sagori i promatrala osvit
koji se probijao kroz gustu, sivu naoblaku. A onda zadrhtala od hladnoće.
Mejra je to uočila. Bacila je opušak u lokvu i rekla ajmo radit. Ušle su
unutra.
Kad su ušle, u kuhinji je bila i Vlatka. Šutljiva kao uvijek, stajala je
nagnuta nad kotao čaja iz kojeg je isparavalo vruće. Pozdravile su je. Vlatka
je - kao uvijek - odgovorila kratkim mrmljanjem, ne podižući glavu. Vlatka
nikad nije prštala od ljubaznosti. Nije bila osoba koju je lako voljeti.
Odložile su vreće s kruhom. Mejra je cigarete i upaljač ostavila na
pultu, a onda uzela električni rezač. Počela je rezati štruce, dok je rezač
bučno skrnavio svečano, tiho jutro.
Bruna se latila ručka. Pohani oslić s blitvom - to je bio preuzetni
dnevni plan. Na papiru nutricioniste u ministarstvu, to je zvučalo dobro.
Ali, Bruna je znala što sad slijedi. Slijedi borba sa ribljim filetima, krtima i
neugodnog mirisa, zamrznutim davno u nekom oceanu s krive strane
hemisfere. Slijedi mučenje s dugim, lisnatim filadendronima koji tek
izdaleka podsjećaju na blitvu.
Ruku prljavih od brašna i prezle panirala je fete mola, a onda se
okrenula. Mejra je rezala kruh. Vlatka je čaj - još uvijek mlak - lijevala u
plastične vrčeve. Sve je izgledalo nevino. Ali na pultu nije bilo upaljača s
ugraviranom potkovom.
Vlatka je radila dalje, pognute glave, pjevušeći pjesmu koja se čula s
radija. A onda je otrla ruke i krenula u stražnju prostoriju, put nužnika.
Bruna je znala što je naumila.
Saprala je vodom s ruku prezlu i brašno, i krenula za njom. Znala je
što slijedi. Vlatka će sakriti komad srebrenine u ladicu ili u džep stare
iznošene kute. Kad Mejra vidi da upaljača nema, on više neće biti kod
Vlatke. A to znači da će biti pedeset-pedeset posto šanse da ga je ukrala ili
Vlatka, ili pak ona. A ako je pedeset-pedeset posto, onda Mejra ne može
ništa. Ako je pedeset-pedeset, na Bruni će ostati sjena sumnje.
Vlatka je ušla u spremu za metle. Nije primijetila da je Bruna prati.
Posegla je rukom u džep da izvadi upaljač, a na licu joj se vidio izraz
prepredene sabranosti. Govorilo se da je u Zagrebu prevarila desetine ljudi
predstavljajući se kao činovnica komunalne stanouprave. Morala je biti
darovita za glumu. Sada, bez publike, Bruna joj je na licu vidjela samo
tupu, banalnu istinu.
Zgrabila ju je s leđa. Bila je mlada i jača, pa je lako svladala
pogrbljenu šezdesetogodišnjakinju. Uhvatila ju je za zatiljak i čuperak nad
čelom, pa Vlatkinu glavu zabila u špinu umivaonika - jednom, pa drugi put.
Staroj je trebalo priznati: nije pustila ni vriska. Ipak, s arkade i jagodične
kosti kapala joj je krv, a umivaonikom je tekao razvodnjeni crveni trak.
Daj mi - rekla je Bruna. Daj to.
Stara je samo bezglasno klimnula glavom i pružila joj upaljač. A onda
joj je Bruna - čisto odgojno - još jednom čelo udarila o umivaonik. Arkada
je naprsnula, a umivaonik je prekrila grimizna skrama krvi. Operi se - rekla
je Bruna, i pustila Vlatkinu kosu.
 Vratila se u kuhinju. Stavila je upaljač s potkovom gdje je i bio. Mejra
je i dalje rezala kruh baterijskim sjekačem, koji je i dalje ustrajno zujao.
Za njom se vratila i Vlatka. Uspjela je zaustaviti krvarenje, a da
prikrije posjekotinu prebacila je pramen preko čela. Pogledala je prema
Bruni. Gledala ju je šutke i s mržnjom, a Bruna joj se nasmiješila prezrivo.
Nastavila je posao. Panirala je jedne za drugim otužne filete ribe, i
mislila. Mislila je na trokatnicu u Podturenu koja gori u plamenim jezicima.
Zamišljala je Mejru koja stoji po strani, promatra požar i uznemirenu
svjetinu. Stoji s rukama u džepu, i vršcima prstiju pipa hladni metalni
predmet s izrezbarenom potkovom.
Upaljač je sad stajao na pultu, gdje ga je Mejra ostavila. Kad završi s
poslom, Mejra će ga spremiti, ponijeti u sobu.
Pripaljivat će njime svako jutro španjulet kraj otvorenih pretovarnih
vrata. Kad joj dođe kriza, uzet će ga u ruku i prstima prebirati po hrapavoj
potkovi. Ima ga danas, imat će ga i sutra, i svih sedamnaest godina koje joj
predstoje. Imat će ga da je podsjeti. Podsjeti, kako je njezina bila
posljednja.
Na tu pomisao, Bruna se nasmiješi. Mejra je to primijetila. Šta je -
Dalmatinka? - upitala je - Dobre volje danas?
I jesam dobre volje, pomislila je Bruna. I jesam. Bruna je to pomislila,
ali nije rekla ništa.

40.
Mirelu su u policiju prvi put pozvali početkom listopada. Vjerovala je
da će se stvari nakon toga odvijati brzo. Začudo, nisu. Na neko se vrijeme
sve utišalo.
Iz policije se nitko nije javljao. Mirela se povukla u Zagreb i utihnula.
Bruna i Frane ostali su sami na dva kata glomazne, prazne kuće. Čekali su
ostavinsku raspravu. Frane je užurbano tražio uredski posao. Penjao se na
nju svaku večer da začnu dijete, a Bruna bi se prije spavanja iskrala, ispod
sudopera izvukla pilule i kriomice jednu popila s vodom.
Uživala je u zatišju. Ali - znala je da je to tek zatišje.
Frane je bio nježan. Sa zahvalnošću je pamtio da je njegovu invalidnu
mater držala na plećima. Fizički ga je još privlačila, pa ju je stalno
dodirivao, mrsio joj kosu, prelazio rukom preko struka, bokova i zglavaka.
U tom razdoblju, samo je Bruna radila. Dočekao bi je nakon posla s
postavljenim stolom i finim tanjurima, a onda bi pojeli neki od Bruninih
laganih obroka koji su u Ankinoj kući napokon pobijedili mast, pancetu i
zapršku. Pojeli bi tanjur blitve ili mladog boba s maslinovim uljem, divlju
cikoriju ili slanutak s kapulom, otpili bi čašu vina, a onda bi popodne
proveli u nekoj od dugih šetnji uz more. Frane je bio sretan. Bruna ga je
gledala i zavidjela mu. Zavidjela mu je na potpunom miru. Ali, znala je da
taj mir neće dugo trajati.
Policija ju je opet pozvala krajem mjeseca. Primili su je u istoj sobi,
ista dvojica - Krželj i Maras. Sve je bilo isto, samo je ozračje bilo potpuno
drukčije. Prošli put - odrađivali su rutinski poslić, nebitnu koještariju koju
treba odraditi. Sada ne. Sada im je na licu vidjela neku novu sjenu,
napregnutu težinu.
Došli su nalazi iz laboratorija, rekao je crni. Našli su vaše otiske.
Gdje su ih našli? - upitala je.
Našli su ih na kantici otrova - rekao je drugi, svjetliji.
Na kojoj kantici? - upitala je. - Nisam nikad dirala nikakvu kanticu. Ne
znam da smo i imali kanticu otrova.
Našli smo ih na kantici - ponovio je Maras.
Ne znam za nikakvu kanticu - ponovila je.
Našli smo ih na kantici koju ste tog jutra bacili u otpad.
U tom trenutku, Bruna sjedi na stolici u anonimnom policijskom
uredu. Sjedi i gleda hrpe fajlova i registratora nesortiranih u posvemašnjem
neredu. Gleda iza leđa policajaca i misli kako mora kontrolirati vlastito
tijelo, koje je upravo buknulo u bokor izdajničkih signala: crvenilo u licu,
ledeno znojenje i udar tlaka koji joj bubnja ispod uha. To je trenutak kada
Bruna zna da je gotovo.
Slavko ju je vidio. To jutro, probudio se rano, vjerojatno moren
glavoboljom od lošeg Davorovog vina. Razgrnuo je koltrinu, vjerojatno tek
zato da vidi je li Mirelin auto tu. I vidio ju je. Vidio je kako izlazi u vrt u pol
bijela dana, kako ide do kontejnera i baca u smeće limenku. A onda se
Mirela vratila iz mrtvačnice i donijela nalaz autopsije. A onda joj je Slavko
ispričao što je vidio. Mirela je to napravila - ona, ne Slavko, Slavko je za to
odviše plašljiv. Otišla je do kontejnera. Navukla na ruku sanitarnu rukavicu
ili plastičnu vrećicu. Stala je kopati po kontejneru, sve dok ispod sloja trulih
pomija koje su smrdjele na vrućini nije spazila limenku bromadiolona.
Izvukla ju je iz smeća, oprezno, pazeći da na limenci ne potre otiske.
Sakrila je limenku, negdje - vjerojatno u auto. A onda je zvala policiju i
predala im nalaz.
Mirela je znala sve vrijeme. Dok je sjedila u njezinoj kuhinji, dok je s
familijom jela šalšu. Dok je s Franom razgovarala u vrtu. Dok su sazivali
ostavinsku raspravu. Mirela je sve vrijeme imala limenku kao svoj tajni,
ubojiti adut.
Bruna sjedi u policijskom uredu. Gleda pred sobom dvojicu ljudi koje
je do nedavno možda sretala u gradu, u autobusu ili robnoj kući, ali joj
njihova lica tada nisu značila ništa. Sad im već zna imena. Maras je crni,
jači, urednih brkova, visoki muškarac s izgledom starinskog patrijarha.
Krželj je svjetliji, mršaviji, kuštrav, tih. Ima podmukli izgled šutljivog
birokrata. Šotokucin - tako je njezina mater zvala takve. Šotokucin - onaj
koji šuti, pa te ubode u slabine. Bruna je najednom osjetila da prema njima
gaji neobični, gorljivi gnjev.
To je namještaljka - veli. - To je ona namjestila. Moja zaova.
Što je namještaljka? - pita policajac. Sve. To. Otisci.
Kako? - pita najednom šutljiviji, Krželj - Kako namještaljka? Na koji
način?
Bruna šuti, jer na to pitanje nema ni donekle inteligentan odgovor.
 Gospođo Šarić - kaže najednom Maras - evo što predlažem. Predlažem
da vas ispitamo na poligrafu. Što je to poligraf? - pita.
To je ono - uskače Krželj - što ljudi obično zovu detektor laži.
Kako to izgleda?
Prikopčamo vas na aparat. I pitamo. A vi odgovarate. Naravno, istinu.
Moram li to? - pita Bruna - Je li to obavezno? Ne morate. Ne možemo
vas natjerati. Mogu odbiti? - pita.
Možete. Ali nisam siguran da vam je to pametno.
Bruna ih gleda. Promatra jednog, pa drugog, a onda osjeti poriv kojem
se nije u stanju oprijeti. Ne želi ni sekunde više biti ovdje, u ovoj
neprijateljskoj duplji.
Gospodo, ja bih kući - kaže.
Sebi bi pomogli - kaže Maras - ako bi pristali.
Ne.
Nemate se čega bojati, ako niste krivi. Ne.
Samo sebi komplicirate život. Rekla sam ne.
Trenutak šutnje. Maras pogledava Krželja, Krželj Marasa, kao da su
zaključili da je posao završen.
Hvala vam lijepa - veli Krželj, pa se ustaje od stola, ali ne pruža Bruni
ruku. - Hvala na suradnji. I vidimo se uskoro.

41.
Onog dana kad su pred don Pavom u Sv. Kasijanu sricali „dok - nas -
smrt - ne - rastavi”, i Frane i Bruna su mislili da će zajedno provesti mirni,
jednostavni život. To se nije dogodilo. Nisu dočekali zajedničku starost.
Nisu se pretvorili u neki od onih starih parova koji zajedno pod ruku idu u
park i vuku sa sobom stare kese. Parova supružnika koji nakon desetljeća
toliko sliče da izgledaju kao dva lica istog hrapavog panja.
 Ipak, Bruna i Frane bih su skupa tri godine. Te tri godine bile su
sasvim dostatne da o Frani zna gotovo sve. Upoznala je njegov drijemež i
hrkanje, probavne nevolje i ranice od brijanja, upoznala je zemljovid
njegovih madeža, brazgotina i mrljica na koži. Znala je Franine promjene
ćudi, koje su bile pitome, predvidive i rijetke, kao nevere na jezeru. „On je
flegma” kazivala bi za Franu Suzani, a u Suzaninom svijetu melodramskih
strasti iz latinskih sapunica to je bio pomalo i prijekor. Bruni nije. Bruna je
voljela Franinu ravnu, predvidivu ćud, ćud koja mirno prede kao ugođeni
traktorski dizel. Frane se rijetko smijao, rijetko nervirao, a najrjeđe ljutio.
Tog se dana - međutim - ljutio. Franu je prvi put vidjela zbilja ljutog.
Pakirao se. Tog popodneva, čekao ga je let Austrian Airlinesa preko
Beča za Schiphol. Na stoliću su uz telefon ležale isprintana avionska karta,
karta za nizozemski Inter City i rezervacija noćenja u aerodromskom Accor
Hotelu u Amsterdamu. Frane je odlazio. Čekala su ga nova tri mjeseca na
Jessici, na ruti od Rotterdama za St. John, Santos, Melillu, Aleksandriju i
Trst. A Brunu su čekala tri mjeseca u Ankinoj kući, kući koju će čuvati
sama, kao posljednji stražar koji bdije nad prazninom.
Frane je hodao kućom s kraja na kraj, kao duša u purgatoriju. Lice mu
je pokrila neka nova koprena suspregnute zlovolje. Otvarao je i zatvarao
ormare, trpao u kovčeg rublje, hlače, ljetne i zimske cipele, džemper -
odjeću za dvije hemisfere, za dva godišnja doba, arktik i ekvator. Kad je
odjeću strpao na kup, Frane je počeo kovčeg puniti sitnicama. Kaiš, punjač
mobitela, laptop. Baterija za laptop, kamera za laptop. Odložio je kameru na
vrh hrpe, a Bruna ju je gledala sa žalošću. Tri mjeseca, kroz to će oko
gledati tog drugog, pikselnog Franu, udaljenog miljama.
Zašto? - rekao je ljutito.
Što - zašto?
Znaš što.
Frane, dosta. Dosta, molim te.
Nakon tri godine, prvi je put od Frane slušala prijekore. Trebala si
odraditi taj detektor laži, i gotovo. Da završimo stvar.
Frane, znaš zašto nisam.
 Ne znam. Ne znam zašto nisi.
Nisam iz principa. Želim da mi se vjeruje.
Ja ti vjerujem.
Onda zašto? Zašto onda poligraf?
Frane šuti. Šuti, zato što ne može reći istinit odgovor, a taj odgovor
glasi: zbog Mirele. Mirele koja je sumnjiči za ubojstvo. Koja je policiji
predala neku čudnu limenku na kojoj su Brunini otisci, tko zna od kada, tko
zna od kuda. Mirele, koja prijeti da će podići prijavu, koja najavljuje da će
osporiti ostavinsku raspravu. Bruna zna da su Frane i Mirela krišom
razgovarali. Zna da mu je Mirela rekla da će ostavinsku raspravu potpisati
samo ako se razvede od Brune. Ako se razvede, svakom će pripasti po kat,
bratski i sestrinski, onako kako je davno naumio čovjek koji je poginuo u
Kelheimu. Ako se ne razvede, Mirela će do kraja tjerati pravdu, nju strpati u
zatvor, njega razbaštiniti. Ali, Bruna je znala i to da je Frane stao uz nju.
Frane joj vjeruje. Vjerovao bi joj i više da je pristala na poligraf.
Napravi to - kaže joj - da imamo mir u familji.
Imamo mir u familji - kaže - ja ga imam.
Ja nemam - veli on, pa patentom zatvara veliku mornarsku vreću. - A
želim ga imati.
A što ako bude greška? Poligraf griješi - kaže Bruna.
Mislit ćemo o tome tada.
Ja o tome mislim sad.
Dok se tako tvrdoglavo glože u krugu, Frane je završio spremanje.
Sabio je u kufer zimsku jaknu, prebrajao devize, spakirao karte, matrikulu i
putovnicu. Zatvara patent na torbi. Vrijeme da ga vozi na aerodrom.
Studeni je. Nad predgrađem se nadvilo teško, sivo vrijeme pred kišu.
Gusti južni oblaci zgusnuli su se iznad zaljeva i otoka. Bio je to jedan od
onih dana kad svijet izgleda osobito ružno. Dok se voze između ranžirnih
kolosijeka, cementara, starog rezališta i propale čeličane, Bruna promatra
Franu preko oka. Frane netremice gleda naprijed, kao da se kroz kapljice na
šoferšajbi može spoznati nešto odsudno. Frane teško odaje emocije. Ali -
Bruna primjećuje da je ljut, a ta se ljutnja otkriva malim, izdajničkim
znakovima.
Dolaze do aerodroma. Ulaze u šaltersku halu. Frane grabi prtljagu i
staje u red. Ne moraš me čekat - veli. Bruna ne reagira na to, ali on
ponavlja: ne moraš me čekat. A onda joj mahne i staje u red, bez poljupca i
zagrljaja. Bruna ga gleda. A onda - kad zaključi da je to bilo to - izlazi iz
zgrade. Ne gleda ga dok prolazi pasošku kontrolu, ne čeka da zamakne iza
staklenih vrata terminala. Ne penje se na gornju platformu gledati
polijetanje. Sjeda u auto i vozi kući, dok nad Kaštelima počinje padati sitna,
iritantna kiša. Kiša počinje lijevati nad zaljevom, nad kolosijecima, lukom,
nad industrijskom zonom i sportskim lučicama koje čekaju novu turističku
sezonu. Pljušti jače i jače, a Bruna vozi prema gradu kroz sivo i još sivlje.
Tri mjeseca Frane će ploviti od Kanade do Brazila, Egipta i Jadrana.
Tri mjeseca. A onda će doći natrag. Vratit će se taman pred Cvjetnicu, za
očevu godišnjicu. Taman pred ostavinsku raspravu.
Dok kiša jača, Bruna vozi. Vozi natrag kroz industrijsku zonu, dok
Split pred njom leži s druge strane zaljeva, kao mlohavi, mrtvi kit. Pred
njom su prazni, sivi grad, prazna kuća i tri mjeseca bez Frane. Ranije bi je
takva budućnost bacala u očaj. Sada ne. Bez Frane, stvari su zasad manje
komplicirane.

42.
Iduće tjedne, Bruna je sama u Ankinom dvorcu. Budi se u praznoj kući
i osluškuje njene zvukove: klokotanje cijevi, zujanje zamrzivača i hidrofora
u prizemlju. Ankino djelo svako je jutro pozdravlja pred novi dan.
Bruna ustaje, pere se, odlazi na posao, vraća se s posla. Vrijeme
provodi na gornjem katu, kao u kuli stražarnici.
Odozgo kroz prozor gleda Ankin vrt koji je sad prazan i zapušten. Na
kamenu stazu kiše su nataložile granje i blato. Tratina je prekrivena crvenim
lišćem. Trulo lišće i vlažne gvalje zemlje napunile su izljev i slivnike, pa se
dvorištem šire mutne, odbojne lokve. Zelena živica ograde raštrkala se
uokolo u neredu, a zaostali alat cakli se zaboravljen na kiši. Nakon Ankine
smrti vrtom se nitko ne bavi, Bruna ponajmanje. Dok se ostavinska rasprava
ne obavi, vrtje ničiji. Zna da bi Mirela bjesnila kad bi Bruna u njega kročila
nogom.
Zbog istog razloga, Bruna više ne silazi ni u Ankin donji stan. Dok je
Frane bio tu, otvorila bi ga i razračila svakog petka. Otkad je otišao, stan je
mrtav i miran. Bruna ponekad zamišlja promjene koje se odvijaju unutra.
Baterije u aparatima jedna za drugom trnu i zamiru. Zidni je sat u
međuvremenu morao stati, pa sad više ne kuca. Frižider stoji isključen i
prazan, a u njegovoj utrobi hvata se paučina. Miris hrane u međuvremenu je
morao iščeznuti, da bi mjesto ustupio ustajalom mirisu neživljenja. Prašine
je moralo biti još više. Prašina se u međuvremenu taloži, i prekriva sve:
kuhinju, stolove, tapeciranu sofu, Ankine naočale, kolica i zubalo na
uzglavlju.
Tako Bruna živi u kući pokojnice. Iskrade se na posao, pa isto tako
podvečer vraća. Stubištem ide hitro i ne pali svjetlo. U vrt ne zalazi. Nastoji
živjeti kao nevidljiva sablast. Tek navečer, kad se sve smiri, pali TV, pali
svjetlo, pali toster, kuhalo, štapni mikser. Spravlja večeru, pa na stol od
trešnjeva drva stavlja jedan jedini pjat iz kojeg jede.
S Franom se - kao uvijek - viđa preko skajpa. Ovisno o paraleli i
vremenskoj zoni, pali skajp usred noći i razgovara s njim. Kao i uvijek na
brodu, Frane je mršaviji, sjetniji. Ali - ne ljuti se više na nju. Ne spominje
policiju ni detektor laži. Razgovara s Brunom s nekom novom nježnošću,
kao da zna da ju je pozlijedio. Govori o budućnosti, o potomstvu, kreditima.
Govori, a Bruna šutke klima glavom i ne proturječi mu.
Jednog jutra, Brunu budi neuobičajeni zvuk. Čuje kotače na šljunku i
lupu automobilskih vrata. Bunovna ustaje. Prilazi prozoru i u dvorištu vidi
Mirelin i Slavkov auto. Promatra ih skrivena iza koltrine. Slavko otvara
gepek i iskrcava stvari. Mirelin sin prebire po mobitelu. Mirela prilazi kući i
otključava donji kat. Dok prilazi kući, pogled joj sjevne prema gornjem
katu, a Bruna ustukne od prozora.
Dvadeset do osam je. Bruni je vrijeme da se sprema za posao. Ne
tušira se, ne pere zube, da ne bi otvorila vodu i proizvela šum u cijevima.
Umiva se suhom rukom, odijeva se, obuva, pa zastaje osluškujući. S donjeg
se kata čuju dječji glas i lupa. Glasovi potom jenjavaju. U trenutku koji joj
se čini podesan, Bruna grabi vjetrovku i torbu, te tiho i brzo spuzne niz
skale.
Na poslu, Bruna cijelo jutro računa povrat pretporeza za trgovinu
klima-uređajima. Pred njom su papiri, ekran računala, na ekranu otvoreni
Excel dokument. A dok su joj pred očima bijele kolone decimala, Bruna
razmišlja o svojim novim sustanarima. Mirela je došla. Nema razloga zašto
ne bi: pola kuće je njezino. Dolazi da potvrdi vlasništvo, zapiša teritorij,
zauzme termin, da podsjeti Brunu na ono što obje dobro znaju. Da je
podsjeti da se raširila na tuđem.
Nakon posla, Bruna odugovlači povratak kući, šeće po gradu, kupuje,
završava šetnju kavom i kolačem. Kad stiže doma, već je debeli mrak. Tiho
hoda dvorištem. Prolazi pokraj prizemnog prozora koji je rasvijetljen i
otvoren. Vidi Slavka kako zavaljen na kauč gleda TV. Mirelu ne vidi. Milije
joj je tako.
Penje se na kat i otvara vrata. Načas se skanjuje upaliti svjetlo, ali na
koncu zaključi da ne može cijelu večer posjediti u mraku. Pali svjetlo, prži
u tavi jaja, jede. Sjeda na kauč s nekakvom knjigom, ali se nije u stanju
sabrati. Čitavo vrijeme osluškuje šumove iz prizemlja, tihi zvuk TV
programa, zvuke sudopera i zahodske školjke. A onda zvukovi odozdo
utihnu, pa i Bruna odlazi u krevet - rano, kudikamo ranije nego što običava.
Ujutro, Brunu budi resko, jako zujanje. Prvi čas, ne raspoznaje ga, a
onda shvaća: usisavač. Mirela usisava Ankin stan, čisti prašinu, pere
musave kutove. Ustaje i gleda kroz prozor. U dvorištu su obješene oprane
zavjese. Dvor je pometen, slivnici odčepljeni, lišće saprano šmrkom.
Dvorište opet ima gospodara.
Ovaj put, Bruna otvara vodu, tušira se i umiva. Sprema se za posao, a
onda - kad je spremna - čeka. Čeka da zvuci usisavanja jenjaju i udalje se
od stubišnih vrata. U trenutku kad joj se čini da je rizik susreta sa zaovom
najmanji, kreće hitro niz skale. Pristiže do Ankinih vrata, a onda se vrata
otvaraju. Na vratima je Mirela.
 Mirela u ruci ima nekakvu štracu, komad bijele ponjave koji je izišla
istresti od prašine. Bruna nije načistu jesu li se susrele slučajno, ili ju je
Mirela vrebala, a štraca je tek loše prikrivena izlika. Sada - kad se već
gledaju oči u oči - to joj je zapravo svejedno.
Mirela je ostarjela u nekoliko mjeseci. Zapustila je kosu, pa su joj
ispod crno farbanih vlasi niknule upadljive sjedine. Bez šminke i ruža,
izgleda sasušeno, tamno i staro. Starija je od Brune sedam godina, no netko
sa strane bi rekao da je starija petnaest.
Mirela stoji sa štracom na vratima, gleda Brunu, a Bruna joj uzvraća
pogled koji od nelagodno plaha u hipu postaje odrješito drzak. Ti znaš -
pomisli Bruna. Znaš, i ja znam da ti znaš. I ti znaš da je znam da ti znaš.
Gledaju se tako u oči, a onda Mirela progovori.
Misliš da će to proć tako - kaže.
Bruna šuti.
Ali neće - kaže Mirela - svi će saznat.
Bruna i dalje šuti, mjerkajući koliko ima prostora između Mirele i
kraka skala.
Svi će saznat - kaže Mirela - uvidit šta si napravila. Svi. I on.
Ludo! Ludo luda! - promrsi Bruna, pa odmjeri korak i hitro sune niz
posljednji niz skala. Luđakinjo! - vikne još jednom, iz dvora, ufajući se da
bar netko - Slavko ili susjedi - čuje kako brani svoju nevinost. Vikne to, a
onda bježi prema raskršću i hita u ured.
Te večeri, stoji u uredu do kasna, što dulje. Potom luta gradom po
neugodnoj kiši s vjetrom. Kući dolazi iza devet. S olakšanjem vidi kako je
kuća u mraku, a Slavkovog auta nema. Otišli su, do daljnjeg.

43.
Sutradan ju je nazvala Suzana. Dogovorile su kavu i našle se u pauzi
posla, u jednom od kafića na uzvisini iznad sportske lučice. Puhala je bura.
Vjetarje vršljao kroz lantine, jarbole, gindace i štraje, pa je lučica ječala
poput čudovišnih, nadimljućih orgulja. Kafić je mirisao na vaniliju i cimet, i
bio začuđujuće ugodan. Već neko vrijeme, Bruni se činilo da joj je svako
mjesto ugodnije od njezine kuće.
Sa Suzanom se viđala sve rjeđe. U vrijeme kad je Bruna nosila svoj
teret, i Suzana je prolazila teško razdoblje. Morala je ostaviti muža i
jedanaestomjesečno dijete kad je u Zagrebu dobila specijalizaciju. Dvije je
godine brak održavala noćnim autobusima. Izmučila se dok nije našla posao
u farmaceutskoj veletrgovini. Dijete im je imalo blagi poremećaj iz
autističkog spektra i progovorilo tek sa četiri godine. Muž joj je u
međuvremenu imao aferu s povjerenicom granskog sindikata. Brak su
spasili tako što je Suzana pregrizla govno i primila ga natrag. Suzana - koja
je uvijek živjela u svijetu telenovela - probudila se u suhom, kiselom braku
koji su na okupu držali nužda, novac i jedno ranjivo dijete.
Kad je Suzana ušla na vrata, Bruna je nastojala suspregnuti prepast.
Suzana je imala neopranu kosu i bila pet kila deblja. Poljubile su se i
izgrlile, naručile kave, a Bruna je sve vrijeme mislila o tome kako se, nakon
svih, nakon grozničave borbe, naposljetku i njezina Suze predala.
Kad su kave stigle, Suzana ju je pogledala. U tom pogledu bilo je neke
ispitivačke sumnjičavosti, nekog sloja tajnovitosti koji Bruna nije
poznavala.
Suzana joj je podnijela obiteljski izvještaj. Da, Dinko je skoro dobro,
tek tu i tamo koja kriza, nagodine će u školu. Mario se smirio, uvidio je
pogrešku. Opet razgovaraju. Ne švrlja više naokolo. Zapravo, upravo
obratno. Po cijeli dan je na kauču i prevrće TV kanale tražeći utakmice.
Suzana se nasmiješi: Atletico, Chelsea, Schalke, Arsenal - to ti je moje
popodne. To ti je moj brak.
Bruna joj je ispričala novosti o Frani - kako joj izgleda preko skajpa,
kakvo ga je vrijeme pratilo po Atlantiku, koji mu je daljnji plovidbeni put.
Dok je Bruna nizala luke Nove Scotije, Magreba i Levanta, Suzana je
klimala glavom, ali joj s lica nije silazio taj izraz sumnjičava, brižna opreza.
Izgledala je kao da Bruni želi reći: znam da mi imaš reći još nešto. A onda
je napokon progovorila.
 Imam ti nešto reć - kazala je Suzana - nešto jako neugodno.
Čula sam - nastavila je čula sam od ljudi koji su čuli od drugih ljudi.
Čula sam da Mirela o tebi govori ružne stvari.
Bruna šuti. Šuti i Suzana, kao da odvaguje koliko će bolna biti naredna
rečenica.
Mirela - nastavi Suzana - govori kako si otrovala staru Anku. Govori
to svima. Govori o tebi grozne, odurne laži.
Bruna je šutjela. A onda je odgovorila.
Čula sam to - rekla je - kazala je to i Frani.
A šta je Frane rekao?
Rekao je da joj ne vjeruje.
I to je to?
Da, to je to.
Ja bi joj zalipila trisku - rekla je Suzana. - Trisku bi joj dala da to
govori o mojoj ženi. Da to govori o tebi.
Ali Frane joj nije zalijepio trisku, pomisli Bruna. Samo je otišao. Samo
je otišao, a to znači da je mlaki jadnik. Ili možda znači nešto drugo: da joj
bar malim, majušnim dijelom možda vjeruje.
Razišle su se oko podne. Dok je vjetar jačao, Bruna je hodala obalom,
između suhih vezova i jedrilica umotanih u cerade. Bura je palucala kroz
jarbole i metalne konope, a lučica je zaudarala na davni, ustajali miris
premaza protiv školjaka.
Bruna je hodala i razmišljala. Razmišljala je o onom što joj je Suzana
rekla. Suzana, koja je to pak čula od ljudi koji su čuli od drugih ljudi. A dok
je o tome razmišljala, počeo ju je ispunjati osjećaj puzeće, ledene jeze.
Zamišljala je svoje ime, i taj papreni trač, kako širom grada prelazi s
jezika na jezik. Pokušavala je predočiti tu menažeriju ljubopitljivih baba,
tog groznog stoglavog moloha koji štafetno prenosi društvene pikanterije,
uz kavu, usmeno, pismeno, telefonski, preko tvitera i fejsa. Zamišlja hidru
od stotina i stotina znanih i neznanih glava, koje baš u ovom trenutku
prebiru baš nju po ustima, i raznose poput klice novu urbanu legendu:
zamisli, je, mae, ajmemeni, manemoj.
Staru Šarićku je otrovala nevista.
I upravo sada - dok se ona iz lučice penje prema uredu - ta se legenda
širi žicom i zrakom, poput kaulerpe, kuge i ebole. Ne može znati koliki su
joj razmjeri. Hodat će ulicom, ići na posao, ići u kupovinu, a sve vrijeme
neće ni znati tko je sve od ljudi koji joj ljubazno klimaju na pozdrav, koji je
poslužuju u trgovini ili kafiću, koje sreće u kvartu, u uredu ili na ulici, već
iniciran u zajedničku društvenu tajnu. Brunu je na tu pomisao obuzimao
zgađeni bijes.
Oko jedan, pristigla je u ured. Svukla se i odložila boršu u svoj radni
boks. Ured je izgledao potpuno nevino. Činovnice su sjedile svaka u svom
separeu, zadubljene u kolone brojki na zaslonu kompjutora. U susjednoj
sobi, netko je razgovarao na mobitel. A onda je šefica firme izišla na vrata
ostakljenog ureda i mahnula joj rukom. Bruna, dođi, molim te.
Ušla je u ostakljeni ured i zatvorila vrata. Šefica je nije pozvala da
sjedne.
Bili su danas ljudi iz policije, rekla je. Tražili su te. Što su htjeli?
Htjeli su tvoj kompjutor. - rekla je. - Uzeli su ga.
Bruna nije rekla ništa. Već se izvještila: izvještila se da loše vijesti
prima bez vidljivog znaka.
Što se događa? - upitala je šefica. - Ima li nekih problema?
Nema.
Sigurno?
Sigurno. Nema.
Dobro. Bolje da nema.
Izišla je iz šefičina ureda, pazeći dobro da se ne zaljulja od slabosti.
Ušla je u svoj separe. Pogledala je pod stol. Na mjestu gdje je prije bilo
računalo, sad je bila praznina. Pod stolom je visio tek snop mrtvih,
nespojenih kablova.
 44.
Bruna je znala da je do hapšenja dijele dani, možda sati. Ustajala je
svaki dan s osjećanjem da joj je još jedan dan poklonjen neočekivanom
slučajnošću. Umivala se, jela i odlazila na posao, nanovo začuđena kako
svijet ide dalje, nepromijenjen, kao da se ništa nije dogodilo.
A onda su došli po nju. Došli su izjutra, kako je očekivala. Došli su u
petak. Petak, koji je osvanuo vedar i blještav, kao da se Bruni ruga.
Bruna je ustala oko šest i prišla prozoru. Gledala je modro nebo s
kojeg je bura rastjerala trag zadnjeg oblaka. Zrak je bio hladan i zdrav, a na
skladišta, dizalice i silose u luci padalo je oštro, prhko istočno svjetlo.
Bruna je uživala u pogledu, a onda ih je spazila: dvojicu u uniformama
temeljne policije, kako otvaraju vrtna vrata i ulaze u dvorište. Uskoro se
začuo reski zvon s vrata. Odjenula se hitro i otvorila im vrata. Bila je
spremna.
Priveli su je u policiju i pročitali joj optužnicu. Rekli su joj da pronađe
advokata. Dali su joj telefonski imenik, a ona je sa žutih stranica nazvala
prvog po redu.
Optužnica je bila temeljita i neoboriva. Imali su Ankine nalaze krvi.
Slavko je posvjedočio da ju je vidio kako otrov baca u smeće. Na limenci su
bili njezini otisci. Zaplijenili su hard-disk uredskog kompjutora. Prečešljali
su sve njezine fajlove i cijelu aktivnost na internetu. Našli su kako je
tijekom ljeta u više navrata otvarala stranice o otrovima za životinje. Imali
su popis web-stranica koje je posjetila, od Wikipedije do kemijskih rasprava
u časopisima, rasprava u kojima ni dok ih je čitala nije razumjela ni riječi.
I Slavkovo svjedočenje, i Mirelinu limenku mogla je osporavati.
Mogla je tvrditi da joj zaova laže, da joj želi ugrabiti imetak. Ljudi bi joj
povjerovali. Ljudi ne vole zaove, ne vole sestre koje se upliću u romantičnu
vezu.
Ali - listanje stranica nije mogla osporiti. Mirela nije navraćala u
njezin ured. Mirela joj to nije mogla smjestiti.
Brunu je najednom obuzeo stid. Stidjela se što je ispala glupa.
 Odvjetnik koji je bio prvi na abecednom popisu zvao se Božiković.
Kad se pojavio na vratima, Brunu je obuzelo malodušno razočarenje. Bio je
mlad, ali nesportski debeo, crven u licu. Nosio je odijelo oštrih revera i
presvijetle nijanse koje je ostavljalo dojam sedamdesetih. Sjeo je i otvorio
papire.
Proučavao ih je, a onda joj savjetovao da se nipošto ne brani šutnjom.
U obiteljskim slučajevima - rekao je - ljudi uvijek smatraju da šutnja znači
priznanje. Optužit ćete zaovu, rekao je. Ako se želite izvući, morate je
optužiti. Morate u rat.
Pri tom je važno - rekao je - što o svemu misli vaš muž. Ovo nije
američki film, ovdje nema porote. Ali i ima. On je porota. Ako vam on
vjeruje, vjerovat će i suci.
Božiković i ona izišli su iz suda oko podne. Očekivala je gužvu i
grozdove reportera, kao u sudskom filmu. Ali, vani - na platou pred sudom
- nije bilo nikoga. Nikog nije zanimalo jedno malo, bijedno trovanje,
banalna kuhinjska drama. Božiković ju je posjeo u auto i dovezao do kuće.
Pozdravio je i rekao da se vide na ročištu za određivanje pritvora. Bruna je
pred vrtnim vratima pozdravila susjedu koja joj je klimanjem odzdravila.
Ušla je u praznu kuću i popela se na kat. Otvorila je prozor i pogledala na
ulicu. Susjedi su meli dvorišta, prali automobile, izvodili djecu na sunce.
Trgovina je bila otvorena, a pred njom su dva lokalna spadala pila pivo
sjedeći na preokrenutim gajbama. Imala je još dvadesetak sati mira, prije
nego što svi oni - susjedi i sugrađani - saznaju. Jer, sutra će policija objaviti
priopćenje, a onda će vijest izići na portalima.
A onda će to saznati i Mirela. I Divna. Divna, koja će na svom
kvrgavom talijanskom morati objasniti Massimu što se dolje zbiva.
A onda će - negdje na moru između Melille i Tunisa - saznati i Frane.
Saznat će, i rezervirati prvu avionsku kartu, iz prve convenient port, da bi
pohrlio kući spasiti svoju princezu.

45.
 Kad bi se Frane vraćao s vijađa, uvijek bi ga dočekivala na aerodromu.
Dovezla bi se u zračnu luku sat ranije, našla parkirno mjesto i smjestila se u
prijemnu halu, pokraj velikih pokretnih vrata od stakla. Tamo bi čekala sve
dok se iza stakla - u dnu sale za pasošku kontrolu - ne bi pojavili prvi
putnici. Metalni glas stjuardese najavio bi slijetanje iz Frankfurta ili Beča, a
kroz vrata bi prokuljali turisti, poslovni ljudi i gastarbajteri, svih dobi i boja.
A onda bi se - nikad među prvima - pojavio Frane: uvijek malo mršaviji
nego po odlasku, uvijek neobrijan od dva dana transfera, uvijek umoran i
uljuljan jet lagom. Predao bi putovnicu, preuzeo prtljagu, a onda bi krenuo
prema staklenim vratima. Pali bi jedno drugom u zagrljaj. Bruna bi pod
prstima osjetila njegov koščati torzo i ispupčene lopatice, osjetila bi miris
njegovog losiona za brijanje. Osjetila bi dodir dvodnevne brade i kože, i
opet bi sve bilo u redu.
I sada je izgledao tako, baš kao svaki put: neobrijan, shrvan
nesanicom. Ali - samo je to bilo isto. Sve drugo je ovaj put bilo drukčije.
Nalazila se u sobi za posjete pritvorskog odjeljenja na Bilicama.
Sjedila je uz drveni stol koji je neodoljivo podsjećao na školski. Čekala ga
je, gledajući put vrata na kojima je stajala čuvarica. A onda je Frane ušao i
pogledao je. Odmah je znala da ne vjeruje tužiteljima, nego da vjeruje njoj.
Sjeo je preko puta i položio ruku na stol. Nisi se smjeli dodirivati, pa je
samo pružila prste prema njegovima. Prsti su im se dotakli.
Znam da nisi to napravila, rekao je. Oni te ne znaju, ali ja te znam
dobro. Nisi to napravila. Znam da nisi. Bruna ga je slušala skamenjeno.
Nisam moga mislit - rekao je - da je Mirela takva. Da je u stanju
napravit nešto ovako.
Postiđen je pognuo glavu, a onda stisnuo šake u navali pravedničkog
bijesa. Potpuno joj vjeruje - rekao je. Platit će odvjetnika. Kad je Mirela
nazvala, zaklopio joj je slušalicu. Idući im tjedan slijedi ostavinska
rasprava. Mirela je najavila da će osporiti diobu, ako se Frane ne razvede.
Ali - to ne dolazi u obzir. Borit ću se s njom do kraja. Oči će joj iskopati.
Oči, ako treba.
Kad je sve to izrekao, Frane je ušutio, a onda su mu se oči najednom
navlažile. Veliki muški, njezin Kapetan Nemo, čovjek koji plovi preko
oceana po maretama i orkanima, stajao je pred njom kao bijesno, nemoćno
dijete koje ne može otrpjeti nepravdu. Sve je Frane uvijek trpio staloženo i
mirno. Ni nedaće, ni smrt nisu ga mogli izbiti iz njegovog postojanog mira.
A sada sjedi tu i zdvaja zbog nje - zbog žene koja mu je otrovala mater.
Rukom mu je dodirnula ruku, a on je počeo plakati. A onda je
stražarica prišla i rekla da im je vrijeme isteklo.
Na odlasku su se zagrlili. Vidimo se, rekao joj je Frane. Ali, Bruna je
znala da im je to posljednji zagrljaj.
Znala je da je posljednji, stoga je u njemu htjela uživati. Upijala je
Franin miris, češala se o putnu, dvodnevnu bradu, pritiskala pod prstima
dobro poznate lopatice, pršljene i rebra. Udisala ga je i pipala da posljednji
put, zavazda, upamti kakav je bio. Na koncu su ih stražari odvojili. On joj je
s izlaza mahnuo. Rekao je: dolazim drugi tjedan. Ali - Bruna je tada već
znala da od toga neće biti ništa.
Stražarice su je povele niz hodnik. Dok je hodala otužnim, tijesnim
traktom, Bruna je zamišljala vjerojatni scenarij. Frane troši novce za
Božikovićev honorar. Sud je pušta uz kauciju. Počinje sudovanje koje će
trajati godinama. U pritvoru je dok Frane ne plati kauciju. Potom je puštaju
na slobodu do nepravomoćne presude. Dok je na slobodi, živi u Ankinoj
kući, a oko nje su sumnjičavi susjedi, prijeteća familija, te Frane kojeg
svaki dan više nagrizaju dvojbe. Potom je osuđuju nepravomoćno.
Zatvaraju je, pa opet puštaju do pravomoćne presude. Mirela Frani blokira
imovinu. Frane se udužuje da bi platio troškove. Plovi da bi vratio dug. Na
kraju je sud osudi, zatvore je treći put i konačno. A Frane je - bez kuće i u
dugovima - posjećuje svake druge subote u nekom beznadnom zatvoru,
daleko od kuće. Posjećuje, ukoliko do tog časa nije ipak shvatio da je ona ta
koja je ubila Anku.
Ne, hvala lijepa - pomislila je.
Znala je što u tom času treba napraviti.
Kad su došli do kraja hodnika, obratila se čuvarici. Zatražila je hitni
telefonski razgovor s odvjetnikom. Nazvala je Božikovićev ured. Dobila ga
je, srećom, od prve. Rekla mu je da joj sutra upriliči sastanak u tužiteljstvu.
 Promijenila je odluku, rekla je. Sutra će tužiteljstvu izdiktirati
priznanje.
ŠESTI DIO
 46.
Tog popodneva, vidjela je Franu posljednji put.
Sutradan, pravosudni su je policajci odvezli do tužiteljstva, gdje je
tužiteljima, Marasu i Krželju izdiktirala priznanje. Božiković ju je
uvjeravao da to ne radi, jer slučaj nije tako čvrst. Nije ga poslušala. U
diktafon i kameru detaljno je ispričala kako je pronašla otrov u ostavi, kako
ga je prvi put umiješala Anki u rižot, kako je to radila tri mjeseca zaredom.
Dok je govorila, Maras je črčkao u notes bilješke, a Krželj tipkao po
tipkovnici i svaki čas dizao pogled da je osmotri.
Nije znala kako će Frane reagirati. Hoće li banuti u zatvor pun
gnušanja i kletvi, ili će je vući za rukav da povuče priznanje, jer u duši zna
da nije istinito. Frane na koncu nije napravio ništa. Nije se pojavio u
zatvoru, nije joj pisao, niti ona njemu. Za razliku od Mirele, koja je na
svako ročište putovala iz Zagreba, koja je nad procesom bdjela kao kobac,
od Frane nije bilo ni traga ni glasa. Nije došao na čitanje optužnice, ni na
izricanje presude. Kad ga je Božiković zvao da svjedoči, poklopio mu je
telefon.
O Frani se u sudnici neprestano govorilo. Spominjali su ga tužitelj,
svjedoci, odvjetnik i ona sama. „Vaš suprug” nazivali bi ga, „gospodin
Šarić”, ili „suprug optužene”, ili pak „sin preminule.” Pred sudskim se
vijećem prepričavala povijest njihove veze, razvlačili su crijeva njezinoj
intimi i secirali njihov brak. Franu su - kako je kome pasalo - prikazivali
kao neoštroumnog Šreka, kao naivnu marionetu zloćudne vještice, ili pak
nemarnog supruga koji je sirotu mladenku izložio neizdrživom kuluku.
O Frani se govorilo, ali Frane tamo nije bilo. Kao da je njegova
odsutnost bila neki zagušljivi, šutljivi urlik.
S vremenom, Bruni je postalo jasno da se Frane ne usuđuje pojaviti.
Ne usuđuje, jer se stidi. Stidi se što joj je vjerovao. Stidi što ju je volio i
doveo u kuću. Stidi se pred Mirelom, Mirelom koja sad njegovu zabludu
drži u šaci. Mirela je bila u pravu, a to što je bila u pravu sada je to njezin
dobitni žeton. S tim žetonom, gospodarit će Franinim životom, kao što je
prije gospodarila i Anka. Kruna je predana. U kući Šarića na vlasti je nova
mater amazonka.
Posljednji kontakt s Franom imala je šest mjeseci kasnije, koji dan
nakon prvostupanjske presude. U zatvor je poštom primila papire za razvod.
Potpisala ih je mirno, bez skanjivanja. Na toj točki nije ga više voljela,
samo joj ga je bilo žao.
Četiri godine kasnije, ponovno je banuo u njezin život na
najneočekivaniji način. Bilo je to u proljeće godine trinaeste. Bruna pamti
da je dan bio svijetao i proljetno dug. Ona i Vlatka završile su luštravanje
kuhinje nakon večere. Kad su bile gotove, Bruna se nevoljko odvukla do
zajedničke prostorije.
Bruna je mrzila večer u zajedničkoj prostoriji. Stoga bi obično sjela
pokraj televizora i pomno se usredotočila na ekran. Pretvarala se da je TV
program zanima, jer ju je iskustvo naučilo da je to dobar način da izbjegne
razgovor. Tako je bilo i te večeri. Dok se u prostoriji orilo glasno smijanje i
psovanje, dok su zatvorenice pričale masne viceve, Bruna je sjedila pred
televizorom pogleda uprtog u Vijesti. Vijesti su ušle u drugu polovicu, pa su
urednici potrošili stranačke lidere, vanjsku politiku i parlament. Na ekranu
je bila reportaža o novom poskupljenju energenata, a novinari su u više
gradova intervjuirali građane koji su nove cijene komentirali s očekivanom
indignacijom. Izmjenjivali su se gradovi, izmjenjivala stara i mlada lica
umirovljenika i studenata, a građani su jedan za drugim govorili u
mikrofon, sve s istim tonom pravedničke ozlojeđenosti. A onda se među
njima pojavilo lice koje prepoznaje.
Snimili su ga negdje uz obalu, u Splitu, čini se - na Matejuški ili
Zvončacu. Dolje na moru očito je puhalo, iza njegovih leđa povijali su se
tamarisi, a more je u drugom planu bilo olovnosivo i puno valovitih kresta.
Frane je stajao pred mikrofonom, i govorio o tekućoj društvenoj temi -
razborito ali općenito, bez vlastitog stava, onako kako je obično govorio o
svemu. Bruna je gledala na TV ekranu svog bivšeg muža, skamenjena.
Prilog se tad prekinuo. Ali, Bruna je i dalje piljila u ekran kao da će se
Frane možda nekim čudom vratiti.
 Do kraja večeri gledala je film s Burtom Reynoldsom, pa kroniku
kulture, pa epizodu CSI-serije koja joj se sada, nakon svega što je prošla,
činila dozlaboga smiješnom. Potom su ih čuvarice izvele iz društvene sobe.
Slijedio je redovni predvečernji dril. Grupno odlaze u sanitarni trakt. Bruna
čisti zube, pere nad lavaboom kosu, suši kosu, ide u WC kabinu i prazni
crijeva. Potom se svlači, i liježe na donji krevet, pogleda uprtog u dasku.
Bruna gleda drvenu ploču nad glavom, proučava tko zna koji put nažvrljane
kurce, parole i potpise. Osluškuje zatvor koji stenje, krči i diše. Čeka da joj
na oči dođe san kojeg još dugo neće biti. I cijelo vrijeme misli. Misli na
Franu, kojeg je upravo vidjela u mutnom svjetlu katodne cijevi.
Frane je izgledao drukčije. U četiri se godine promijenio. Začudo,
Bruni je prvi put izgledao kao pomorac. Pustio je tamnu, kratku bradu, kosa
mu je bila nešto kraća i začešljana na gore. Smršavio je. Izgledao je
tmurnije, starije, kao neki umorni Corto Maltese ili mladi kapetan Haddock
koji vršlja svijetom s cijelom imovinom u jednoj platnenoj vreći.
Kad je posjećuje, mater nikad ne priča o Frani. Moguće je da ni ne zna
što se s njim zbiva, premda je Split dovoljno mali grad da se bar katkad
moraju susresti na šetnici ili semaforu. O Franinom današnjem životu Bruna
zna malo, uglavnom ono što je dočula prvih mjeseci nakon pritvaranja. Čula
je da je napustio plovidbu, da se zaposlio u nautičkom servisu. Vodi računa
da bogataške jahte budu napunjene gorivom, da su im elektronika i vinč
ispravni, da u frižideru bude ohlađeno vino. Frane je - kako je dočula -
ostavio tvrdi, romantični kruh, ostavio je oceane i afričke Port Authorities,
pa sada za mah ali lagodni novac opslužuje mlade ruske bogataše,
skandinavske parove i njemačke knjigovođe. Opslužuje ih kao skrušeni
kmet, hrani čudovište turizma, baš kao svi, kao cijela zemlja.
Premda o tome ne zna ništa, Bruna je sigurna da Frane ima nekoga.
Mlad je, naočit, situiran. Ima posao i stan. Samac je, ima dovoljno vremena
da uvečer obilazi klubove i s đus votkom u ruci šarmira dugonoge
blagajnice i trgovkinje. Na televiziji je izgledao zadovoljno, sigurno, kao
čovjek koji nije izgubio samopouzdanje. Bio je mršav. Pošto više ne plovi,
nije mršav od loše brodske hrane. Mršav je od teretane ili futinga, što znači
da želi izgledati mlade.
 Bruna je gledala u vlastito, malo nebo od šperploče, osluškivala tiho
rominjanje zatvora, i pokušavala je zamisliti. Morao ju je upoznati u
Imperiumu ili Kauriju, nekoj od blještavih mesinganih diskoteka gdje
zalaze alfa-mužjaci i cure s previsokim potpeticama. Zacijelo ima dugu
kosu. Vjerojatno nosi kraće suknje. Vjerojatno nema bokove, po svom
iskustvu zna da Frane nije volio cure širokih bokova. Ne voli kuhati, jer
Frane ne bi bio mršav. Ne voli kuhati - jer je Frani u životu dosta bila jedna
žena koja je rado kuhala.
Prošle je nedjelje bila Cvjetnica, sjetila se. I nju je vjerojatno odveo
autom preko serpentina uz Biokovo, cestom za Vrgorac i hercegovačku
granicu. I nju je dovezao u svoje staro selo, na grob koji sada više nije samo
očev grob, nego je u međuvremenu postao i očev i Ankin. Doveo ju je pred
šuplji cementni kubus prekriven crnim mramorom. Pokazao joj je
keramički oval s očevom slikom. Do očeva, tu sad vjerojatno mora biti i
drugi oval s Ankinom slikom. Samo je jedna Anka koju Bruna može
zamisliti na keramičkom ovalu. To je Anka koju poznaje - Anka starica.
Pokušava zamisliti oval s Ankinim portretom, s njenim uglatim licem i
jakom viličnom kosti. Zamišlja keramičku Anku, a odmah pokraj nje oval s
portretom Filipa Šarića - mladog, naočitog, onakvog kakav je bio prije nego
što je pao s kelheimskog limenog krova. Pokušava to zamisliti, ali slika se
ne uklapa, izgleda groteskno, kao da su dvoje sustanara u grobu bili majka i
sin, a ne vršnjaci i supružnici.
Bruna ih zamišlja dalje. Frane parkira terenski Mitsubishi (vozi li još
Mitsubishi?) na zemljanoj sipini kraj groblja. Pomaže dugonogoj da
preskoči lokvu. Dovodi je pred grob. Gledaju u grobnu ploču, u dva
keramička lica koja izgledaju kao mater i sin. Polažu na ploču od
makedonskog mramora kitu krizantema, ruža ili nevena. A onda joj priča. A
Brunu bi - više od ičeg - zanimalo čuti što joj to priča.
Priča joj o svom ocu koji je u 51. godini krivo zagazio u ambis. Priča
joj o materi koja je hranila radnike na stolu od dasaka i zidala kuću. A onda
joj - u jednom trenutku - mora reći nešto o materinoj smrti. Što joj kaže? Da
mu je mater otrovala bivša? Da ju je ubila zla, nezahvalna vještica? Ili joj -
da je ne paralizira od straha - samo kaže da je stara umrla od moždanog
udara, u 60. godini, nakon duge bolesti, teškog invaliditeta? Bruna zamišlja
taj prizor, misli o tome kakve će proporcije dobiti u Franinoj pripovijesti,
kakve će joj pridati demonske atribute, kakvu mračnu, lelujavu siluetu. A
onda razmišlja dalje i zaključuje da neće biti tako. Frane će je naprosto
prešutjeti. Reći će da je stara umrla od kolpa. Reći će da se mučila, bolovala
i svisnula. Reći će da je razveden. Da ima bivšu. I - ne - ne zna gdje je ona,
izgubili su kontakt. Nisu se vidjeli godinama.
I dok kaznionica tone u tišinu, dok se kroz prozor čuje vjetar, hučanje s
pruge i ritam basova iz neke diskoteke, Bruna ih zamišlja dalje. Zamišlja ih
kako sjedaju u auto (koji sigurno nije više Mitsubishi). Kako se odvoze
seoskom cestom put mora, na večeru, na sladoled ili na jebačinu. Nestaju za
obzorom - kao u vesternu - u život o kojem ona neće ništa saznati. U život,
u kojem ona ne postoji, čak ni kao priča.

47.
Bruna je nepravomoćno osuđena 19. lipnja 2009. Na čitanje presude
doveli su je iz okružnog zatvora u Splitu, zatvora u kojem je boravila već
trinaest mjeseci. Na dan presude, nad Splitom se nadvila užasna lipanjska
omara. Nebo je bilo bijelo kao užareno sječivo. Nije puhao ni dašak, pa je
more bilo ravno poput ploče. Svi - suci, odvjetnici, novinari i stražari -
čekali su da sa zapada zapuše bar dašak spasonosnog maestrala.
Sudac je pročitao presudu: trinaest godina zatvora za ubojstvo iz
osobito teških ili niskih pobuda, po članku 91. glave 10. Kaznenog zakona
Republike Hrvatske. Kad je presuda pročitana, stražari su je uzeli pod ruke i
izveli iz dvorane. U prolazu, Mireli i njoj ukrstili su se pogledi. Mirela nije
izgledala kao netko tko likuje. Činilo se da za nju tek sada prestaju grč i
borba, a počinje praznina.
Što se Brune tiče, bilo joj je drago da je sve završeno. Što god stajalo
pred njom, nije moglo biti gore od suđenja.
Suđenje je trajalo dugo, mjesecima. Ročišta su sazivana neuredno i
rijetko. Na svako ročište dovodili su je pravosudnim kombijem vezanu
lisicama. Tako okovanu posjeli bi je na optuženičku klupu, gdje ju je na
prvom ročištu fotografirao agencijski fotoreporter.
Ta slika izišla je prvi put u novinama, i ponavljala se kasnije svaki put,
u svim listovima. Bruna sjedi na klupi pred sutkinjom, ruke su joj u
lisicama, gleda preda se s nekim izrazom prkosne nevjerice. Tog jutra je
oprala kosu i vezala je u rep. Na fotografiji je izgledala dobro. Čini se da je
to ljude navelo da je još više mrze.
Nazvali su je „fatalna nevjesta”. Neki novinski redaktor zalijepio je taj
naziv u podnaslov drugog ili trećeg dana. Nakon toga, pridjev se za nju
zalijepio kao čičak. U svim novinama, opisivali su je krilaticom „fatalna
nevjesta”, a članci sa suđenja izlazili su uvijek uz istu sliku na kojoj - svježa
i lijepa, kose povijene u rep - drsko gleda preda se.
Nakon što je unatoč savjetu izdiktirala priznanje, odvjetnik se prema
Bruni počeo ponašati uvrijeđeno zlovoljno. Instruirao je da prizna umorstvo
namah, ali da porekne ubojstvo iz predumišljaja. Poricao je optužnicu za
umorstvo iz osobito niskih pobuda i predlagao tužiteljstvu da prekvalificira
optužnicu u obično umorstvo. Kad je tužiteljstvo to odbilo, savjetovao je
Bruni da na sudu povuče priznanje. Kad je to odbila, izgubio je za predmet
ikakav interes.
U jednom trenutku, Božiković joj je rekao da bi možda pomoglo ako
bi ocrnila Anku kao svirepu mučiteljicu. Bruna je odbila. Nije htjela da
Frane sluša kako govori protiv njegove matere. Nije vjerovala da će joj
pomoći bude li ocrnjivala osobu koju je ubila. Već i do tada Božiković je
bio ljut zbog Brunina neposluha. Kad ga je još jednom odbila, digao je ruke
od nje. Pustio je neka sve nosi voda, neka se sve završi što prije.
Osobito je mučno bilo Mirelino svjedočenje. Mirela je izišla na pulpit
onako lomna, melodramatski krhka, čvornata i skvrčena od nezatomljive
tuge. Ispričala je sucima kako je tog jutra iz kontejnera izvukla tek bačenu
limenku. Kako je tražila obdukciju, jer je sve vrijeme zapravo sumnjala u
Brunu. Brunu je prikazala u najstrašnijem svjetlu. Opisala ju je kao
zgodnušnu, prijetvornu tuđinku koja je ušla u njihov složni dom i zavrtjela
njezinom bratu glavom. Ispričala je sudu priču o zloćudnoj, dvoličnoj
paučici koju je njezina jadna mati primila pod krov i prigrlila kao svoju, a
ova joj je uzvratila tako što ju je nemoćnu usmrtila. Kad je završila
svjedočenje, Mirela ju je pogledala s pulpita ravno u lice. Gledale su se
sekundu-dvije, a Bruni se činilo da u očima zaove vidi žižak likujuće sreće.
Gledala je tu iskricu trijumfa u Mirelinom pogledu - i najednom shvatila:
ona je presretna. Sve što se dogodilo, Mireli je išlo na ruku. Anka je mrtva.
Ona - Bruna - ispljunuta je kao prezreni uljez. Ostaje ona - Mirela - kao
nova Anka: pčelinja matica koja vodi tu veliku kuću, drži obitelj, hrani je i
ureduje, a Franu ima u svojoj moći i vlasti. Mogla je zamisliti te razgovore.
A upozoravala sam te - govorit će mu. Nisi me sluša, a ja sam sve vidila.
Šta ste vi muški naivni. Drugi put mene slušaj, vidiš da ja znam bolje. I
Frane će je slušati. Postat će njezin lojalni, trofejni brat, onako kako je bio
Ankin lojalni, trofejni sin. Nakon svega, Mirela će ostati jedini i pravi
pobjednik.
Nakon Mirele, svjedočio je Slavko. Detaljno je ispričao sve što je tog
jutra vidio. Vidio je i čuo više nego što je Bruna mislila. Čuo je njezine
korake. Vidio je kako pristavlja vatru, kuha kavu, peče tost i iz frižidera
vadi maslac. Vidio je kad je otvorila ormarić ispod sudopera. Prišao je
prozoru i pratio je pogledom do kontejnera.
Dok je svjedočio, Slavko je izbjegavao Brunin pogled. Kad su im se
pogledi jednom kratko susreli, oborio je oči kao da se ispričava. Slavko je
razumio. Razumio je što to znači biti zdrobljeni, poniženi podložnik.
Na posljednjem ročištu svjedočio je računarski vještak. Prikazao je
aktivnost na Bruninom uredskom računalu. Na ekranu u sudnici jednu je za
drugom listao stranice koje je posjećivala tijekom ljeta. Brunu je začudilo
koliko je bila temeljita. Pred sucima i novinarima nizale su se stranica za
stranicom, pune dijagrama i kemijskih spojeva, te ružnih, zastrašujućih
fotografija glodavaca u hropcu - miševa, štakora i vidri kojima na ustima
lipti pjena, udovi im se grče, a iz duplji šiklja krv. Bruna je promatrala lica
prisutnih. Svi u sudnici gledali su glodavce, a zamišljali Anku Šarić kako se
isto ovako guši, pjeni i grči. Ako je netko i vjerovao da je umrla mirno i u
snu, nakon ovih prizora ne misli više tako.
Nakon izlaganja optužbe, red je došao i na obranu. Božiković ju je
pokušao braniti smanjenom ubrojivošću. Iznosio je olakotne okolnosti.
Tvrdio da je sama bila žrtva. Da se skršila pod teretom brige o uzetoj
starici, mučne dnevne rabote koja je nadmašivala njezine ograničene snage.
Detaljno ju je ispitivao o svakodnevnoj brizi za Anku - o zavojima,
pomadama, dekubitusima, o tome kako ju je pridržavala pod tušem i hranila
žlicom na usta. Bruna je uočila da jedna od sutkinja u sudskom vijeću
sućutno obara pogled. Bila je to žena u srednjim četrdesetima, tamnokosa,
stroga izgleda. Bruna ju je sve vrijeme promatrala. Činilo se da je sutkinji
nelagodno. Bar netko, pomislila je, bar netko u toj sobi razumije.
Božiković ju je htio predstaviti kao nesretnu, lomnu žrtvu, jadnu
slamku koju su povile nesavladive nedaće. Ali - činilo se da u tu priču ne
vjeruje ni on, ni itko drugi, možda čak ni Bruna. Nitko ne vjeruje u
nesavladive nedaće žene koja ima sokovnik, mikrovalnu i plazma televizor.
Nitko ne vjeruje u strašni usud žene koja se širi na svom katu na osamdeset
kvadrata. Nju su već osudili. Ona je bila fatalna nevjesta, i to će ostati. Za
svih - za novine, za publiku, za suce, možda i za crnokosu sutkinju - ona je
guja nevjesta iz Šume Striborove. Što umilnija, što ljepša, što krotkija - to
prije će joj iz usta izići zmijski, palucavi jezik.
Tako je i bilo. Kad je predsjednica vijeća izgovorila kaznu, Božiković
se trgnuo, kao da je očekivao manje, Bruna ne: točno je znala da za nju neće
biti milosti.
Iz suda su je utrpali u „marku” i odvezli u kaznionicu. Dan poslije,
posjetio ju je Božiković. Rekao joj je da je nakon ovakvog neuspjeha
prirodno da promijeni odvjetnika. Rekao joj je da on ionako ne bi vodio
žalbeni postupak, zbog - tako se izrazio - nepomirljivih razlika u pristupu
predmetu. Bruna mu se zahvalila i rekla kako je sve u redu.
Nije mu rekla ono što je u tom času već čvrsto odlučila.
Nije mu rekla da se na kaznu neće žaliti. Neće, jer bi to bilo tek
rasipanje vremena, novca i nada.
Sutradan, pravosudnim je furgonom prevezena u Požegu.
SEDMI DIO
 48.
Sve bi bilo drukčije da tog dana nismo otišle tamo. Da nismo otišle na
Zoranin rođendan, sve bi bilo drukčije, i tvoj život, možda i moj.
Suzana je to rekla te subote kad joj je došla u posjet. Bilo je proljeće, a
vani - negdje uz željezničku prugu - šuštalo je lišće topola i jablanova.
Suzana je sjedila uz prozor, a toplo joj je svjetlo kroz rešetkasti prozor
obasjavalo profil.
Posljednjih godina, i Suzana ju je posjećivala rijetko. Odvojenost
istanji i najjača prijateljstva, vrijeme nosi svoje, a Bruna je znala da je
Suzani vrijeme donijelo i dosta briga. Posljednjih godina, Suzana bi do
kaznionice navraćala jednom godišnje, ili jednom u godinu i pol.
Posjećivala bi je obično onda kad bi zbog nekog seminara ili savjetovanja
putovala u Zagreb. U petak bi popodne završila s poslom, prespavala kod
rođaka, a onda bi se sutra jutarnjim vlakom preko Novske i Kapele zaputila
k njoj.
Kako je Suzanu viđala rijetko, Bruna bi svaki put opazila fizičku
promjenu. Opazila ju je i sada. Suzana je starjela. Borila se s kilogramima
kojima je neumitno plaćala svoju strast za profiterole i krempite. Svaki bi
put bila naboranija, umornija, postajući neopozivo sredovječna žena. Ali,
Suzana se nije predavala. Otkad je razvedena, pazi na izgled, pravi frizuru,
kanira kosu, nosi se šire i tamnije da prikrije termičke obloge oko bokova i
struka. Suzana se ne da - dala se u optjecaj, i ne misli ispasti iz igre bez
borbe.
Suzana tako sjedi uz prozor, i gleda nekamo vani, kao uvijek, kao da
nastoji ignorirati činjenicu da zatvor uopće postoji. A onda progovara. Da
nismo otišle na Zoranin rođendan, sve bi bilo drukčije - kaže. Gleda u
granje, pa to kaže, a žbun joj se crvenkasto farbane kose pomakne.
Namrštila se i izrekla tu rečenicu, naglo, bez pripreme, kao da izriče neku
bezazlenu, samorazumljivu primjedbu.
 Bruna joj na to nije odgovorila ništa. Dakako da nije, jer se tu nije
imalo što reći. Suzana je naravno bila u pravu - ali, od tog što je u pravu ni
jedna od njih nije imala nikakve koristi.
I dok Suzana gleda kroz prozor, dok se nad Požegom vuče toplo ljetno
jutro, a iz radionice se čuje fino zujanje tokarskog stola, Bruni kroz glavu
opet - kao toliko puta - prolazi ta večer. Đus votka, pa još jedna, i još jedna.
Fabo koji triput za redom pušta Killing Me Softly, a onda po redu smjesu
sve jednako ljepljivih, otrovnih sentiša: Nights in White Satin, Sei
bellissima, Blue Velvet. Sve se sparilo: Loredana Berté i keksi s bajamima,
Patty Pravo i bijelo vino, plavi baršun i bijeli saten, otrovni soprani i lampa
zasjenjena crvenim sjenilom. I taj neznanac kojeg prvi put pipa, prvi put
pod prstima osjeća njegova rebra, kosti, struk. Frane - tako je rekao da se
zove. Frane.
Tako je počelo. A onda - od te točke - jedno je vodilo do drugog,
neumitno i neopozivo, kao u onim starim časopisima s krojevima u kojima
samo škarama treba slijediti iscrtkanu krivulju. Vodilo do tog da se zaljube.
I da ubije. I da završi ovdje. I da ovdje, u ovom betonskom četverokutu,
provede jedanaest godina. I da sada, petnaest dana prije uvjetnog izlaska na
slobodu, sjedi na stolcu u sobi za posjete, posve prazna, zaplašena golemom
slobodom koja joj predstoji.
Sve bi bilo drukčije. I tvoj život, i moj.
A dok Suzana tako sjedi zagledana kroz prozor, Bruna zna: u tom
trenutku, Suzana ne misli na Bruninu iscrtkanu krivulju. Suzana misli na
svoju. Misli na tu večer 2006. kad su ona i Bruna otišle na Zoranin
rođendan, kad je Bruna završila s Franom, a Suzana kući otišla sama. Misli
na akciju dobrovoljnog darivanja krvi na kojoj je u veljači 2008. upoznala
Marija. Misli na tog tihog, pogrbljenog studenta elektrotehnike iz
Metkovića s kojim je iduće subote izišla na pizzu. Misli na to kako se na
petoj godini faksa uselila u Mariov studentski stan. Na to kako su se
vjenčali u romaničkoj crkvici na Marjanu. Misli na svoju vjenčanicu boje
vanilije, s volanima koji su se vukli po šljunku na zaravni pred crkvom.
Misli na sve ono što je slijedilo potom: magisterij farmacije, posao u
ljekarni, posao u trgovačkom predstavništvu slovenske tvrtke. Misli na sate
provedene s Dinkom po logopedima, defektolozima, psihoterapeutima,
socioterapeutima. Misli na sate u čekaonicama, u hodnicima punih reklama
za sredstva za glavobolju i reljefnih dijagrama ušne pužnice. Misli o tom
kako su Mariove košulje jednog dana počele mirisati po neodređenom,
nepoznatom, ali očito ženskom mirisu. Misli kako mu je oprostila nevjeru
sa sindikalnom povjerenicom, da bi se na koncu - pet godina potom - opet s
njom spetljao i završio s njom, jednom za svagda. Misli kako su joj
Slovenci nakon osam godina svinjski, bez upozorenja, dali otkaz tijekom
jednog od valova sanacije.
A sada, nakon svega, Suzana sjedi njoj preko puta u sobi za posjete.
Gleda kroz zatvorski prozor i zacijelo misli o tom slijedu kaotičnih
anegdota koji se zove njezin život. Misli o novoj firmi, glupoj maloj šverc-
komerc tvrtki u kojoj vlasnik ne zna o poslu ni upola koliko ona. O tome
kako Marija viđa u gradu. Kako njezin bivši muž za ruku vuče novo dijete -
neobično ljupku djevojčicu - te kako joj se već dugo čini odbojno, tugaljivo
neprivlačan. Misli na Dinka koji je izrastao u osamljeničkog čudaka,
mršavog dugajliju koji u svojoj sobi, sa slušalicama na ušima po sav dan
igra Word oj Warcraft i League of Legends. Na Dinka, koji sate i sate sklapa
herojska savezništva, trolovima sječe glave i obljubljuje barbarke, a jedino
mu je društvo po sav dan vojska avatara istih takvih luzera iz Pakistana,
Argentine, Finske. O čemu još misli Suzana? Bruna to ne zna, ali mora da
misli na sve te muškarce s kojima je zakratko bila otkad je razvedena i
sama. Misli na sve te muškarce s očalima za čitanje i rijetkom kosom, na
sve te sudske vještake, poreznike i geometre, na ljude s kojima bi završila u
krevetu nakon poslovnih seminara, godišnjica mature, kviza u pubu ili
retrovečeri osamdesetih u diskoteci. Misli na buđenja u čudnim, tuđim
stanovima koji su mirisali na pržena jaja ili kolonjsku vodu ili lijepak za
drvo, misli na jutra kad bi došla kući i virnula u Dinkovu sobu, a Dinko bi
joj - sa slušalicama na uhu, s očima iskolačenim od nespavanja - samo
kimnuo glavom, dok bi na tanjuru ispred njega počivao jedva nagrizen
sendvič koji mu je ostavila sinoć za večeru.
Na sve to misli Suzana u trenutku dok gleda kroz prozor na zatvorski
drvored. I pri tom misli bi li i njezin život, a ne samo Brunin, bio drukčiji da
nije bilo te večeri i Zoraninog rođendana. Da nije tog dana autom došla po
nju. Da Fabo nije puštao Killing Me Softly. Da nije te veljače 2008. pošla
dati krv. Da nije s tim tihim, pristojnim provincijalcem odlučila izići na
pizzu. Da nije studirala farmaciju nego stomatologiju, kako je htio njezin
stari. Da nije promijenila posao, da nije začela sina, da nije od Slovenaca
dobila otkaz. Da nije tog jutra, ili bilo kog drugog jutra, umjesto lijevom
stranom ceste prošla desnom. Račvanja, desetine i stotine račvanja,
nebrojena čvorišta, nepregledna i gusta kao u beskonačno složenoj
videoigrici, dovela su je do točke gdje je sada.
A ta točka - Bruna to osjeća - točka je koja se Suzani ne sviđa.
Suzana se okrene. Žbun kanirane kose zatitra, pa se smiri. Nasmiješi
se.
I - pita - što sada? Još malo? Još dva tjedna. Mora biti čudan osjećaj?
Jako čudan.
Znaš li gdje ćeš živjeti? Kod matere?
Bruna šuti. A onda odgovara.
Ne, ne kod matere. Imam neke druge aranžmane.
Uvijek možeš kod mene...
Ne. Ne brini. To je riješeno.
Sigurno?
Sigurno. Riješeno je.
Suzana klimne glavom potvrdno. Ali, ne vjeruje joj. Vidi se da joj ne
vjeruje i da je zabrinuta.
Drago mi je za tebe - kaže - tako drago. Da je to gotovo.
I meni - nasmiješi se Bruna - i meni je bome drago. Kaže to, a onda joj
se smiješak jezivo smrzne, jer nije uopće sigurna da je to istina.
Čuvarica im prilazi, upozori ih da je vrijeme isteklo. Suzana ustaje.
Grle se. Bruna zaranja licem u taj grm kanirane kose, i dugo stoji u
zagrljaju, začuđena koliko joj Suzanin stisak godi. A onda je Suzana pušta.
Mora ići - kaže. Bruna zna da mora. Zna da Suzana hvata vlak iz Velike.
Vlak kreće u četiri i dvadeset. Bruna nikad u životu nije bila na požeškom
kolodvoru. Ali, u jedanaest godina lokalni je vozni red naučila do tančine.
 Na izlasku joj Suzana mahne, a Bruna je promatra. Kad se sljedeći put
sretnu, to će biti tamo. Na slobodi, u gradu.
Bruni se ta spoznaja najednom čini potpuno nestvarnom.

49.
Međugradski se autobus spušta prema Splitu u kasno, ljetno popodne.
Dok autobus svladava serpentine koje autoput povezuju s predgrađima,
Bruna pod sobom s visine promatra grad koji je davno - prije jedanaest
godina - vidjela posljednji put.
Kasno je ljetno popodne. Grad i čitava obala kupaju se u tanjuru
vrućine, u bijeloj, neizdrživoj kupki popodnevnog sunca. Bonaca je, pa je
more ravno i bijelo kao vreli stol. Iz žute izmaglice strše socijalistički
neboderi, tornjevi davno upokojenog mordora koji su ljudi zaboravili i
prezreli.
Dok se autobus uvlači u predgrađa, Bruna uočava promjene. Tamo
gdje je prije bilo rezalište, sad su apartmanske zgrade. Na mjestu tvornice
vinil-klorida sad je šoping centar. Na mjestu ribarske luke vidi marinu, a u
marini grozdove skupih jahti zatamnjenih stakala i agresivnih linija. I na
mjestu pretovarne luke je marina. I na mjestu tvornice cementnih cijevi. Na
mjestima gdje su nekad bile radionice i skladišta, sad su autosaloni, rent-a-
car i ship management. Na mjestu vatrogasne postaje - stambeni blok. Na
mjestu tvornice solarnih panela, multipleks i shopping mall. U staroj
tvornici električnih sklopova, hostel za tinejdžere.
Kad stižu u grad, silazi iz autobusa. Čim zakorači na tlo, zapahne je
strašna, južna vrućina - vrućina ljetnog cementa koji isijava, omara na
kakvu je gore, u Panoniji, tijekom godina zaboravila.
Vadi papir iz džepa, još jednom provjerava adresu. Jobova 12. Sprema
je u džep i kreće put zapada grada. Kako se udaljuje od centra, turizam
jenjava, a grad postaje sličniji onom koji je pamtila: grad uglatih
komunističkih katnica, auta parkiranih na trotoaru, nogometnih grafita,
zapuštenih parkića između nebodera, parkića u kojima se djeca gola do pasa
klatare pokraj razbijenih ljuljački. Prolazi između ulične kapelice Majke
Božje i divovskog navijačkog grafita. Ulazi u svoju buduću četvrt.
Zgradu je našla lako. To je sivi modernistički neboder popločan
izolacijskim pločama od eternita. Oko nebodera protežu se zapuštene
tratine, cementna igrališta, vrtovi trešanja i smokava. Ulaz u zgradu ima
neobično elegantni rukohvat i kišnu nadstrešnicu. Uz ulaz se nalazi bivši
spremnik za smeće u koji se uvalila ključarska radnja. Bivše društvene
prostorije sad su klub ratnih invalida. U bivšoj praonici vide se ostaci
zatvorenog minimarketa, koji je valjda i sam pao kao žrtva hirova
tranzicijskog biznisa. Ispod prvog kata, neboder je živio u nestalnim
mijenama kapitalizma. Od prvog kata na gore, bio je to komunistički
stambeni blok, živuća okamina mrtvoga imperija.
Popela se na osmi kat. Pronašla je prezime Raffanelli i zazvonila na
vrata. Otvorila joj je žena u ranim pedesetima, svijetlo obojene kose. Vi ste -
rekla je, ali je nije pozvala da uđe. Neznanka ju je pogledala s uznemirenom
znatiželjom. Nije čudo, pomisli Bruna. Zacijelo je cijeli život zanimalo
kako izgleda stvarni ubojica.
Žena obojene kose izišla je iz stana držeći u ruci snop ključeva. Odvela
ju je do susjednih vrata. Kao i sva vrata u portunu, i ova su bila modro-siva,
no ova su prazno čista, bez natpisa, imena ili osobnog traga. Gospođa
Raffanelli oprobala je prvi ključ, pa drugi. Treći je ušao u bravu. Vrata su se
otvorila.
Vi ste se čuli s vlasnicom - rekla je - sve znate?
Sve znam.
Stanarinu plaćate meni, ja joj prosljeđujem. Znam.
Za vodu ja skupljam. Pazite na poštu, sandučići nemaju ključeve.
Roletu na sjeveru bolje vam je ne otvarat. Jedva se drži.
Snaći ću se.
Znate gdje me možete naći. Znam. Ne brinite.
Kratko su stajale na vratima i promatrale se. Gospođa Raffanelli ju je
gutala očima - ubojicu, pravog pravcatog, prvog kojeg vidi. A Bruna je
proučavala ženu zblajhane kose i pokušavala zaključiti koji ju je naplavni
val povijesti izbacio u ovo stubište. Neboder je lako mogao biti zgrada
jugoslavenske vojske. Je li bila oficirska kći? Oficirska nevjesta? Je li joj
netko - otac, mater, svekar - stan dobio od armije koju se sad ne smije
spominjati? Ili joj je pak neki srodnik - otac ili muž - u ratu provalio u vojni
stan, ugrabivši pajserom i odvijačem preko noći svoj ratni trofej, svoj
komad pobjedničkog plijena? Brunina se krivnja znala. Njezina je krivnja
pisala u dosjeu.
No, Brunu je zanimala krivnja ove žene. Je li kriva jer je iz onog
sistema? Ili zato jer je noću upala u tuđi dom, uselila se u stan koji je još
mirisao po tuđim lancunima, odzvanjao tuđim koracima? Neku je krivnju
nesumnjivo morala imati gospođa Raffanelli, samo Bruna nije znala koju.
Ali - saznat će. Saznat će, samo ako dovoljno dugo bude stanovala ovdje.
Eto - rekla je susjeda - to su ključevi. Pružila joj je snop, a onda
pozdravila i otišla. Bruna je ušla u stan i prvi se put osvrnula po novom
domu.
Linoleumski pod, tuš kada, stari slovenski špaher. Bio je to stan u koji
nitko nikad nije mnogo ulagao. Prolazni dom, za mlade podoficire,
kartografske činovnike, vojne liječnike na specijalizaciji. Ili siromašni
radnički stan, neke činovnice, samohrane majke koja je do tri radila u
tvorničkoj kadrovskoj službi. Bruna je htjela osluhnuti, čuti što joj stan
govori o bivšim stanarima. Ali, stan je šutio.
Roleta na sjevernoj strani zbilja je bila opasno naherena. Otvorila je
onu na južnoj. Stan je najednom okupala eksplozija svjetla. Kroz prozor se
vidio zaljev, a za njim na zapadnom obzoru koso, ljetno popodnevno sunce.
Iza obrisa grada vidjela je marjansku šumu s tamnom siluetom alepskih
borova.
Raspremila je torbu, a onda ušla u kupatilo. Dugo se tuširala, uživajući
u hladnim mlazovima koji su joj s kože spirali prašinu, znoj i smrad. Kad je
bila gotova, prišla je zrcalu i pogledala se. Pogledala se u pravom,
prostranom ogledalu, prvi put nakon desetljeća.
Još uvijek je bila mršava. Nije se navukla, nije dopustila da je rad u
kuhinji i dostupnost hrani navedu da jede bez kontrole. Trbuh joj je još bio
ravan, struk i bokovi uski, podbradak bez obline. U polusjeni, pri
prigušenom svjetlu, netko bi je mogao zamijeniti za mladu, sportski
građenu ženu. Ali - na punom svjetlu ne. Puno je svjetlo odavalo istinu.
Bila je u kasnim tridesetima, a ona bi sama sebi dala i koju godinu više.
Kosa joj se prorijedila i izgubila prhkost. Lice su joj napale predatorske
boriće, gnijezdeći se oko rubova očiju i usta. Sise su joj visjele kao lopte u
vreći. Gležnjeve napale tanke niti crvenih vena. To je još uvijek bila ona,
ista. Ali, kao da je preko nje netko presvukao skramu ocvalosti. Kao da me
netko, pomislila je, kao da me prošao šmirgl papirom.
Obukla se. Već je padala večer, kad je došla u kuhinju. Sjetila se da
nije razmišljala o večeri i da frižider mora biti prazan. I bio je. Upalila je
hladnjak koji je - nakon mjeseci ili godina nerada - zadovoljno zazujao. A
onda se sjetila da u naprtnjači ima sendvič koji je kupila na kolodvoru.
Iz kuhinjskog je ormara uzela čašu i pjat. Pjat je stavila na stol, a čašu
napunila vodom iz špine. Izvadila je iz ruksaka sendvič i odmotala papir.
Odložila ga je na tanjur. Uz tanjur odložila čašu. Promatrala je svoj
pristavljeni obrok.
Upravo počinje, pomislila je. Po drugi put. Upravo počinje njezin novi
život.

50.
Sutradan je otišla u probacijski ured. Sastala se s probacijskim
činovnikom koji joj je dao da potpiše odluku suca o izvršenja kazne. Potom
joj je predstavio probacijski plan. Stan ste našli, rekao je. Još posao. I stalni
prihodi. I redovno javljanje, jednom mjesečno. I pravila uvjetnog otpusta.
Sve će biti u redu, rekao je probacijski činovnik, idemo redom, dan po dan.
Dan po dan - rekao je, i nasmiješio joj se susretljivo. Bio je naočit,
mlad, dovoljno mlad da još vjeruje da popravlja svijet. Bruna je znala takvu
vrstu, susretala ih je u zatvoru. Kad bi naišla na takve, nije joj bilo krivo.
Iskustvo i zrelost ljude ne učine boljim, dapače. Po njezinom iskustvu,
zrelost te učini ciničnim i tvrdim. Učini te lošijim nego što si bio.
 Sutradan je otišla na banku, podigla novac za stanarinu i pripisala
kamate koje su se u međuvremenu gomilale. Dugo vas nije bilo - rekla je
činovnica - što, odselili ste van? Činovnica je nije prepoznala, nije upamtila
fatalnu nevjestu. Bruni je laknulo što je tako.
Iste večeri, gospođi Raffanelli je platila avans stanarine. Sutra ujutro se
prijavila na burzu. Dali su joj hrpu brošura i predložili joj da upiše tečaj za
nove knjigovodstvene softvere. Otišla je u knjižnicu i otvorila Internet.
Proučila je nove softverske programe i shvatila da će to ići teško. U
jedanaest godina sve se promijenilo - programi, standardi, kratice, zakoni.
Ugasila je knjižnično računalo i izišla van s gorkastom gvaljom nespokoja u
želucu. Morat će konobariti, kao i svi drugi.
Nakon tjedan dana, našla je konobarski posao u kiosku kvartovske
tržnice. Lokal je radio kao i tržnica - od pet ujutro do dva. Brunu to nije
smetalo: u zatvoru se navikla dizati rano, ako bi uopće spavala. U pet bi
otključala limeni kiosk, dok su uokolo - na nogostupu - prekupci iskrcavali
vreće tikvica, cikle i balancana, a kumpravende se cjenkale i mjerkale robu.
Prije svitanja posluživala bi prekupce koji bi se došli zagrijati industrijskim
vinjakom. Oko sedam, počeli bi pristizati klijenti za kavu i novine prije
posla. Od deset, domaćice punih borši koje su upravo odradile spizu. Iza
jedanaest, šverceri koji su prodali svu robu i došli se počastiti pivom ili
gemištom. Naručili bi piće, odmotali iz papira burek sa sirom, a Bruni bi
ostavili veliku manču. Za dva tjedna, prvi je put stanarinu platila zarađenim
novcem. Stvari su se počele sređivati. Samo je još jednu nerazriješenu stvar
trebalo razriješiti, a to je bila mater.
Mater je u Split stigla početkom srpnja. Doputovala je autobusom
preko Milana i Trsta, što je bio znak da je razdoblje debelih krava prošlo.
Bruna ju je dočekala na autobusnoj stanici. Divna je izišla iz autobusa -
neočekivano preplanula - i zagrlila je. I dalje je mirisala na isti onaj,
Massimov parfem.
Bruna ju je dovela u svoj stan, u neboder. Dok je otključavala, pomno
je pratila izraz materina lica. Kad su ušle, Divnino se lice ukočilo u izraz
brižno prikrivene nelagode, a Bruna nije bila na čistu da li njezin novi stan
kod Divne izaziva estetsku odbojnost, ili pak osjećaj krivnje.
 Sjele su. Natočila je materi čašu vode i ponudila joj kavu, koju je
odbila. Ogledala se uokolo i proučavala kćerin novi dom. Nije ovo Biella,
pomisli Bruna. Ovo je socijalizam sedamdeset i osme. Ali, i ti si kriva,
pomislila je. I ti si kriva što sam ovdje.
Tijekom godina koje je provela u zatvoru, nije uspjela sasvim
pohvatati Divnine poslovne pothvate. Ali - po onom što je detektirala iz
aluzija, poluistina i iscijeđenih odgovora, novac od starog stana na
Skalicama uglavnom je ispario ni u što. Najvećim dijelom je ispario u
Massimovom i materinom kolosalnom poslovnom pothvatu, nautičkom
ribljem restoranu u otočkoj uvali. To im je obama moralo zvučati kao
čarobna ideja, pomislila je Bruna. Massimo bi ronio i lovio ugore, zubace i
pagare. Divna bi ih pekla i kuhala u rajskoj laguni, na zabačenoj strani
Velog Drvenika, pokraj smaragdne plaže, ispod nadstrešnice od suhe trstike.
U ferragostu bi privukli talijanske goste, sjedili pod odrinom s arhitektima i
odvjetnicima iz Padove i Trevisa, navečer bi umorni slušali cvrčke, a budili
bi se u arkadiji kilometre daleko od vreve automobila. Zvučalo je to kao
dobra ideja, a gdje je ta ideja pošla nakrivo, Bruna je tek napola mogla
slutiti. Po ugljen za gradele, boce plina i naftu za agregat trebalo je ići
brodicom: pola sata plovidbe, po dobrom moru ili mareti. Brodicom su
dovozili i boce vode, vino, sokove. Kad im se pokvario gliser, danima su
zamrzavali stari kruh. U vali nije bilo vode, struje iz mreže, internet signala.
Porezi, administracija, fiskalna kasa, kartični promet, tromjesečni predujam
PDV-a. Održavanje bova, popravci kuhinje, agregata, plinskih kuhala.
Higijenske inspekcije, porezni paušal, koncesija na pomorsko dobro,
komunalna renta. Mito ovom i provizija onom. Sezona je - naravno -
morala trajati šest tjedana, najviše osam, jer bi prve bure za Vele Gospe
ispraznile valu. Bruna nije točno znala kako se stvar okončala, ali je slutila.
Jednog je dana njezina mater, lica tamnog od žerave, crvena i zapuhana od
dima gradela, prevrtala na vatri lignje i rekla: ne. Ovo nije život koji se njoj
sviđa. Ovo nije lagodni, bezbrižni život za koji se Divna zdušno borila. I
tako je restoran u vali nestao iz Divnina života, a s njim i deseci tisuća
zarađeni prodajom stana.
Dok se Divna rasprema, Bruna iznosi ručak, koji je jednostavan, ljetni
i jeftin: lešo fažoleti, nakrižane pomidore, piletina. Uz piletinu bi nekad
skuhala tikvice, ali tikvice Bruna više ne jede: podsjećaju je na onaj dan kad
je počela trovati Anku. Pristavlja stol i čeka mater. Divna s njom mora
blagovati. Mora jesti s trovačicom: to je dio njihova prešutnog, pomirbenog
pakta.
Divna ulazi u kuhinju, ogrnuta ljetnim haljetkom cvjetnog dezena.
Sjeda uz stol, natače vina i gleda Brunu. Ostarjela je, pomisli Bruna. Ali
ostarjela na drukčiji način. Divna izgleda kao stara Talijanka - ma kako je
izgrebale godine, još uvijek je mršava, preplanula i sređena.
Dok jedu, pričaju. Bruna joj pripovijeda o probacijskom programu, o
uvjetima otpusta, o novom poslu. Divna se mršti. Voljela bi da sve to ne
postoji, da se Bruninu sudbinu može otjerati rukom, kao tustu mušicu. Kad
nečiji bližnji napravi nešto loše, čovjek obično sam za sebe slaže priču.
Izgradi zaplet kojeg se drži, jer mu je tako lakše. Krive su okolnosti, kriva
je žrtva, krivi su treći, kriv je đavo koji je ušao u njega ili u nju. Bruna bi
voljela znati koja je Divnina priča. Koju priču Divna sama sebi priča o
svojoj kćeri ubojici - ako ta priča uopće postoji.
A dok Divna u usta gura perun fažoleta s češnjakom, Bruna je gleda, i
najednom progovara, kaže ono što joj je cijelo popodne na umu.
Voljela bih da prošetamo - kaže Bruna - Da prošetamo večeras po
gradu, zajedno.
Voljela bih da da napraviš nešto za mene. Nešto što te straši i užasava.
Da prineseš posljednju majčinsku žrtvu. To Bruna misli, ali to ne kaže.
Kaže samo - voljela bih da prošetamo.
Divna kimne glavom na pristanak. Ustaje, ali kao da ide na stratište.
Odlazi u sobu, presvlači se i vraća sređena. Sve to vrijeme lice joj
nepronično, perfektno smireno, ali Bruna zna da njezinu mater izjeda strah.
Taj strah je dio plana, dio njezine male odmazde.
Izlaze iz nebodera, pa iz kvarta. Kreću prema centru, prema vrevi
grada u špici turističke sezone. Prolaze kraj zgrade bogoslovije, bivšeg
rodilišta, pa uz pješački pothodnik kod opere. Kako se bliže centru, ljudska
vreva jača, uokolo kulja od stanovnika i turista, uličnih svirača i prodavača
kokica, iznajmljivača bicikli, sladoledara i nosača reklama. Dok uranjaju u
gradsku gužvu, Bruna promatra kako se lice njezine matere šilji u izraz
netremične, skrućene strave. Divna gleda uokolo i čeka. Čeka kad će je
netko prepoznati. Kad će ih netko prepoznati. Kad će proći netko - davna
prijateljica, školska kolegica, kvartovski znanac - tko će je opaziti, i vidjeti
s kim se drži pod ruku. Vidjeti je pod ruku s fatalnom nevjestom.
A dok hodaju kroz gužvu, Bruna promatra stotine anonimnih
fizionomija. Većina su turisti - ližu sladolede, jedu trokute pizze, snimaju se
uz pomoć dugih štapova za koje Bruna - nevježa u novoj epohi - ne zna
čemu služe. A onda svako malo u toj gomili bljesne neko drukčije lice.
Netko domaći, netko tko čita novine, ili je čitao novine onda kad je slika
fatalne nevjeste svaki dan izlazila u njima. U toj gomili, Bruna tu i tamo
opazi lice koje se zagleda u nju, koje prede preko nje pogledom, a onda se
zamrači i skvrči u grimasu neodobravanja. Tako je sad, u srpnju. Ali, doći
će listopad, i doći će studeni. Turisti će otići, grad će se isprazniti, domoroci
će se povući u duplje trgovačkih centara. Grad će ostati prazan i kišan. Kad
tada bude prolazila gradom, na svakom će licu moći prepoznati isti taj izraz:
izraz koji se pita - što ona radi ovdje?
U tom trenutku, Bruna shvaća. Shvaća i čudi se kako joj tako
jednostavna stvar već prije nije bila jasna. U ovom gradu više neće moći
živjeti.
Izlaze na promenadu, na obalu. To je srce gužve, matičnjak grada,
finale njezine male osvete. Dok hodaju kroz svjetinu, Divna je steže za ruku
i stišće sve više i više. U užasnom je strahu. Ali - dobro se drži, hrabro trpi
ono što joj je pokora.
Neću moć živit ovdi - kaže najednom Bruna - ne nakon svega što je
bilo.
Znam - odgovara mater - i ja sam zato otišla.
Hodaju, a Bruna razmišlja o onom što je Divna rekla. I - najednom -
otvara joj se drugi pogled na stvari. Vidi Divnu koja radi, ide u trgovinu,
hoda gradom, ali uokolo su ljudi s otvorenim novinama, a u novinama
njezin, Brunin lik. Vidi Divnu, koju ljudi gledaju i kažu: mater ubojice. Vidi
Divnu koja je pobjegla čak u Alpe, samo zato da bi živjela negdje gdje ljudi
ne znaju što joj je kćer napravila. Pobjegla je u gorske vrške, gdje to nitko
ne zna, čak ni Massimo, čovjek s kojim spava i s kojim otvara restorane.
 Slušaj me - veli Divna najednom - ako želiš otići, postoji mjesto.
Dobro mjesto.
Bruna je pogleda znatiželjno.
Čovjek koji je od nas preuzeo restoran na Drveniku - veli Divna - zove
se Goran. Ostao nam je dužan uslugu. Izišli smo mu na ruku, puno. Ako ti
treba posao, mogu ga zvati.
Bruna šuti, misli. Hodaju još kroz gužvu, pa se okreću, penju uz skale,
pa kroz kamena barokna predgrađa kreću put kuće. Cijelim putem doma
šute. A onda, kad su stigle u neboder, Bruna sjeda uz stol. Gleda uokolo, u
stari špaher, u roletu koja se ne otvara. Osluškuje večernji mir, mir nebodera
iz bivše države u kojem se bivši komunisti i bivši fašisti, bivši oficiri i bivši
dragovoljci hlade na balkonima i zajedno tonu u vruće, južno povečerje.
Ustaje, natoči čašu vode i popije je naiskap. Pogleda mater. Divna joj se
nasmiješi. Nasmiješi se i ona njoj. Mater - pomisli. To je njezina mater.
Sutradan Divnu vodi na stanicu. Stanica je neugledna prizemnica od
stakla i lima, bijedni provizorij koji je turistička gužva davno nadrasla. Dok
čekaju bus za Trst, Divna i Bruna stoje na peronu, a oko njih Japanci,
Korejci, Australci. Kad autobus pristigne, grle se. Grle se bez riječi, dugo i
čvrsto. Brunu najednom prožima čudan, neočekivani osjećaj, osjećaj kakav
valjda ljudi inače imaju prema majci. No, za Brunu je on nov, i slatkasto
opojan. Grli mater čvrsto i želi da taj zagrljaj potraje.
Moraš ić - kaže.
Znam - odgovara Divna. Pušta je, pa popravlja šešir. Gledaju se, a
Bruna zna da je sad trenutak.
Razmislila sam - kaže. - Nazovi tog čovika iz restorana. Uzela bih
posao.
Hoću - kaže Divna, i nasmiješi se opet, istim onim licem punini neke
nove blagosti. Ulazi u autobus i sjeda uz prozor. A dok je gleda kako ulazi,
dok gleda kako se zatvaraju vrata i kako dvokatni orijaš manevrira u
odlasku, Bruna se osjeća neobično krepko. Krepko, kao da su obje ušle u
vruću, pročiščujuću kupku i iz nje izišle oguljeno nove.
 Autobus je zamakao za zavoj. Bruna gleda u točku gdje više nema
ničeg, a onda se okrene i krene kući.

51.
Postoji jedna stvar koju mora učiniti prije nego što odseli. Bruna zna
da još jednom, po posljednji put, mora otići na Kman. Mora vidjeti kuću u
kojoj se sve dogodilo.
Sve tjedne nakon povratka, Bruna je razmišljala o tome, ali se nije
odvažila otići onamo. Sada - dan prije odlaska na otok - posljednja joj je
prilika. Izlazi iz kuće i kreće pješice. Prolazi pokraj poznatih mjesta: kraj
svog bivšeg knjigovodstvenog servisa, kraj pravnog fakulteta i zgrade suda.
Prolazi kraj ružne cementne crkve u kojoj se vjenčala. Ulazi u svoj bivši
kvart. Hoda cestom između privatnih kuća, garaža i okućnica, strahujući
kad će je netko od bivših susjeda prepoznati i zgromiti pogledom. Ali, u
dvorištima nema nikog: polovica je jutra, ljudi su na poslu, u školi, ili
besposliče na plaži.
Dok se približava svom bivšem domu, Bruna osjeća jasnu, neugodnu
nervozu. Kad je pristigla do ugla, umalo je odustala. Zastala je u sjeni
oleandra na kantunu, na točki na kojoj se Ankina kuća još ne vidi. Još je bio
trenutak da odustane. No, ne odustaje. Otisne se još dva koraka, kao što
čovjek skoči u ledenu vodu. I tada je ugleda.
U jedanaest godina, Ankina se kuća malo promijenila. Bila je jednaka
kakvu ju je pamtila: siva trokatnica od robusnog cementa, s velikim
krakovima skala i mansardnim prozorima. Ankino djelo, njezin savršeni
zatvor, betonska ljuštura za podčinjavanje.
Kuća se nije promijenila. Ali, zato jest okućnica. Anka je bila žena sa
sela, voljela je imati svoje kapulice, raštiku i bob. Sad poljoprivrede više
nije bilo. Umjesto lijehama vedrure, dvorište je bilo prekriveno engleskom
travom, a na tratini su stajali prugasti baldahin, kušini i naslonjači. Mirela je
dvoru dala svoj pečat, preuzetno buržujski i dopustivo kitnjast.
 Prišla je bliže. U dvorištu nije bilo traga života, ali se vidjelo da netko
mora biti u kući: vrtni polivač je radio, prozori su bili rastvoreni, a iznutra
se - možda, nije bila sigurna - čula tiha muzika s radija.
A onda se u dvorištu netko pojavio. Bio je to visoki krakati mladić
pognutih ramena i prevelikih udova, odjeven u havajke i majicu. Prvi ga čas
nije prepoznala. No, uskoro je čovjeka pred sobom povezala s licem iz
davnine. Bio je to Mirelin sin. U jedanaest godina je izrastao i izduljio se.
Kosa mu je posvijetlila, ili je možda farba. Tek je u tragovima nazirala
fizionomiju onog crnokosog, stidljivog dječaka kojeg je pamtila. Ali, sad je
više nego prije sličio na Slavka, na svog oca. Svijetao, dugih udova,
poguren kao da mu je neugodno što je viši od sviju, bio je čisti očev klon.
Bruna je stajala na ulici, preko ceste, a mladić ju je najednom
pogledao. Pogledi su im se susreli, no u mladićevim očima nije osjetila ni
iznenađenje, ni uzbunu. Za njega, ona je tek čudnovata prolaznica koja iz
nekog razloga pilji u njihov dvor. Nije ju prepoznao. Ako ju se u obitelji i
spominjalo, ako ju se pamtilo, dječak nije upamtio njezin lik.
Pogledala je još jednom kuću, posljednji put prije odlaska. Na donjem
se katu vidio Mirelin pečat. Na prozorima su se vidjele zavjesice, rukohvat
skala bio je jarko pituran, o njega obješeni plastični pitari. Zato je gornji kat
- njihov bivši kat - bio asketski. Samo prozori, dobro oličeni, ali neukrašeni
i prazni, bez zavjesa, pitara, robe na tiramoli, čak i bez tiramole. Nije znala
živi li i dalje Frane gore, iako je suprotno bilo malo vjerojatno. Ali - ako
živi, mora da živi sam, ili da rijetko navraća. Gornji kat nije izgledao kao da
na njemu živi obitelj. Iz nekog razloga, Bruni je to bilo drago. Prezirala je
sebe što joj je drago. Voljela bi da joj je svejedno. Ali nije joj bilo svejedno,
bilo joj je drago.
Mirelin sin sad ju je već sa čuđenjem gledao: bez prepoznavanja, ali sa
čuđenjem. Bilo je vrijeme da krene. Ne želi ih susresti: ni Mirelu, a
pogotovo ne Franu.
Krenula je niz ulicu. Hodala je i hodala, dok nije osjetila smalaksalost.
Pronašla je neki kvartovski kafić, sjela i naručila bitter lemon. Gorkasti
okus vratio joj je pribranost. Sjedila je, i promatrala bezličnu stranu
bezlične gradske ulice - modernu katnicu iz sedamdesetih, parkirane
automobile, kiosk za novine, slabo održavan drvored. Mali, ni po čemu
važan okrajak njezina grada, okrajak koji ni jedan turist neće fotografirati,
ni na jednom fejs-profilu neće izići. Najednom joj se ono što vidi sviđalo.
Ovo je bila ulica u kojoj je mogla odrasti. U kojoj je mogla voziti bicikl,
igrati trule kobile. Iza kioska je mogla zapalit prvi duvan, s ekipom iz škole
piti pivo. U ovakvoj ili bilo kojoj sličnoj ulici odrasle su stotine, tisuće
ljudi. Ti se ljudi ni po čemu nisu razlikovali od nje. Žive obične živote,
kakav je bio i njezin, kakav je trebao biti i njezin. Ali, oni su i dalje živjeli
obične živote, a njezin život više davno nije takav. Bruna je znala da nije,
ali još uvijek nije shvaćala zašto.
Platila je. Nije ostavila manču, nije toliko bogata. Ustala je i krenula
dalje. Hodala je gradom besciljno i dugo, toliko dugo da se ljetni zapad već
počeo crvenjeti. Kad je pala večer, zaputila se doma. Kad je stigla kući,
latila se posla. Oprala je kuhinju i pomela pod, da stan vlasnici vrati čist.
Pokupila je malo stvari koje je imala i spakirala ih u zavežljaj.
Kad je bila gotova sa spremanjem, vani je već pao mrak. Pogasila je
svjetla u stanu i izišla na balkonsku lođu. U potpunoj tami, sjela je na
rasklopni naslonjač. Iznad, ispod i pokraj nje s drugih su se balkona čuli
glasovi susjeda koji su mrmljali u pola glasa, a na ponekim se balkonima
krijesio crvenkasti žar cigarete. Sjedila je i promatrala prizor pod sobom.
Pod njom se sterao noćni grad: treperava svjetla, crveni farovi auta,
modrikasto svjetlucanje plazma ekrana. Tutnjava iz diskoteka, reflektori u
nebo, daleki, bezglasni vatromet u nekom od restorana uz zaljev. A onda
rumenilo dalekih bengalki. Svadba.
A iza svega toga tamno, mirno more, tako mirno kao da se svom tom
ljudskom roju još uvijek čudi. More, koje je tu bilo prije, i koje će biti kad
sve ovo nestane.
Bruna je stajala na balkonu, disala svježi burin s mora i promatrala ga
po posljednji put. Promatrala je grad za koji je mislila da će u njemu
umrijeti.
OSMI DIO
 52.
Ustala je rano, prije svjetla. U zatvoru je stekla tu naviku, i nije ju više
izgubila. Ovdje - na otoku - ta je navika dobrodošla. Nesanica je u gradu
bolest - na otoku, gdje svi ustaju pred zoru, ona je prirodno stanje.
Umila se u hladnoj vodi i pristavila tursku kafu. Dok je voda za kafu
ključala, smakla je zastor i provirila van. Na rivi su svijetlila dva stupa
javne rasvjete. Na vrhu mula žmigao je svjetionik. No, osim tih triju
blijedih točaka, sve što je Bruna vidjela bilo je obavljeno mekim, sanjivim
mrakom. Šaka kuća na donjoj bandi gužvala se oko fasade barokne crkve.
U mandraču, brodice su se ljuljale na nemirnom moru, prekrivene zimskim
ceradama. Misto je bilo tiho i beživotno. Hiberniralo je i čekalo lipanj,
lipanj kad počinje život.
Otpila je kafu s nogu i pogledala na sat. Šest. Bilo je vrijeme da krene.
Pomočila je lončić u ledenu vodu. Ogrnula se, navukla tenisice i izišla
iz kuće. Krenula je uzbrdo kalom i hodala sve dok uredno popločanje nisu
zamijenile kvrgave kogule, a potom i divlji poljski put. Uskoro je zamakla
iza posljednjih kuća u mistu. Produžila je dalje, poljskim putem između
suhozida, pokraj zapuštene gustirne i kamenog križa. Hodala je kroz
podivljale smokve, bušinu i rogač sve dok teren nije počeo blago padati.
Uskoro je izbila na suprotnu stranu otoka. Pred njom su se otvorili pučina i
istok.
Na istoku, sunce se upravo dizalo nad kanalom, a more je pod mlazom
crvenog svjetla drhtuljilo kao nemirna, purpurna ploča. Bruna je na vrhu
humca zastala i uzela daha. Gledala je prizor pod sobom. Gledala je uvalu.
Uvala nije bila duboka. Imala je niske, slabo razvedene obale koje su
se s obje strane pretvarale u stjenoviti plićak. Na vanjskoj strani valu su
zatvarala dva pošumljena otočića koji su sidrište štitili od juga, a uvali
davali razgledničku privlačnost. Na dnu vale nalazio se mandrač s
koljenastim mulom i nekoliko prizemnih kuća. Dno mora u vali bilo je
pješčano i bijelo, pa je čak i sada - u polusvjetlu zore - jasno svjetlucalo.
Ljeti, pijesak je moru davao smaragdnu boju, boju koja je vali podarila
njezino novo, turističko ime.
Blue lagoon - tako su to zvali. Nije to bilo njezino stvarno ime. Nekad
se vala zvala drukčije, račlavo, kvrgavo, s puno konsonanata i slavenskih
kvačica. Ali, to staro ime, čvornato i neizgovorivo, koristili su samo lokalci.
Za sve druge - restoratere, barkarijole, agencije - vala je bila blue lagoon.
Blue Lagoon. Brunino krajnje, konačno utočište.
Ako se htjela naseliti daleko od očiju, onda je ovaj otok bio dobro
mjesto. Tako dobro, da je istog časa znala da će na njemu ostati čitav život.
Bio je mali i zabačen: dovoljno zabačen da ga povezuje samo jedna,
rijetka i spora brodska linija. Bio je dovoljno mali da na njemu nije bilo
ceste ni automobila. Jedino prijevozno sredstvo na otoku bila su dva
motokultivatora s kojima je lučki stivadur razvozio cigle i cement koji su
dolazili iz grada. Otok je imao - dakako - samo jedno naselje, zbijeno u dnu
vale, skvrčeno oko ljušture nedovršene barokne crkve. Mjesto je bilo
dovoljno malo da nije imalo općinu, ni policiju, ni odvjetnika, kao ni
doktora, zubara ni lučkog kapetana. Mjesto je imalo četiri razreda osnovne
škole, turistički ured, župnika i pekaru. Ljeti je imalo i plažni bar i škrinju
za sladoled. Zimi ne. Zimi je imalo samo kafić, kafić u kojem Bruna
poslužuje od četiri do deset.
Tu - na Velom Drveniku - Bruna živi i radi već dvije godine. Od
listopada do svibnja, radi u selu, u kafiću. Od lipnja do rujna, radi u vali.
Radi u fantastičnoj umotvorini Massima i njezine matere, u gostionici
daleko od posljednjih kuća, u nautičkom sidrištu koje preporučuju peljari na
talijanskom, engleskom, češkom i mađarskom. Od lipnja do rujna kuha,
peče, pere tanjure, reže kruh, mijenja žarulje, popravlja agregat i pentu,
dočekuje i istovaruje barku. Radi za gazdu koji se zove Goran, gazdu koji je
preuzeo posao od Massima kad su Divna i Massimo propali.
Tako je ljeti. No, sad je prosinac. Dan je kratak, nad Dalmacijom su se
nadvile škure bure i teške zimske kiše. Turisti su otišli, i vikendaši su otišli,
a na otoku je ostalo tih nekoliko desetaka staraca koji čine njegovo zimsko
stanovništvo. Zimi, Bruna konobari u mistu, u jedinom kafiću koji radi i
izvan sezone. U četiri otključa lokal i zagrije aparat za espreso. Pokupi s
praga poštu, račune i novine koje su tada - u času kad su stigle na otok - već
stare i pregažene događajima. Upali peć. Upali monitor s teletekstom
kladionice. A onda čeka - čeka goste, ako uopće dođu.
Ponekad cijelo popodne i večer provede sama, piljeći u TV zagašena
tona. Koji put mušterije navrate: mještani kartaši, ili neženje pomorci
između dva vijađa, ili bosanski građevinci koji zimi, dok je mrtva sezona,
ziđu i natkrivaju nečiju apartmansku vilu. Kad gostiju ima, Bruna priča s
njima, vodi pristojnu, škrtu konverzaciju, koji put koga obdari štedljivim,
suzdržanim osmijehom. Toči im bijelu bevandu, kuha loš vodenasti espreso.
Sluša kako se svađaju oko akuža, strišavanja i karika. A onda ih točno u
deset Bruna istjera iz lokala, i pogasi svjetla. Kad pogasi svjetla, za tu se
večer pogasio otok.
To je Brunin posao šest dana u tjednu. Ali, petkom je drukčije. Petkom
Bruna iz kuće izlazi rano. Navlači patike i kreće preko otoka. Penje se
pokraj gustirne do humca i kamenog križa, pa se zaputi po hrptu na drugu
stranu otoka.
Petkom Bruna ide u Blue lagoon. Ide obići Goranovu imovinu koja
zimi počiva napuštena i prazna, izložena vjetru, kiši i lutalicama. Svakog
petka, Bruna ide preko hrpta izvidjeti koliku su štetu u sedam dana napravili
jugo, bura ili huligani.
Tako je i danas. Bruna se uspinje do humca i prelazi hrbat otoka. Kad
prođe hrbat, napušta makadam i prolazi stazom koja krivuda kroz rogače i
žuku. Nekad, prije filoksere i industrijalizacije, tu su stazu koristili otočki
težaci. Ali - težaka više nema, i stazu više ne koristi nitko. Oni koji u valu
idu ljeti, ne idu pješke, nego uokolo, brodom. Zimi, kad more oteža,
brodom je uokolo teško. Ali - zimi u uvalu ionako nitko ne ide. Nitko, osim
Brune.
U jednom trenutku, staza se suzuje i postaje strma. Na koncu, staza se
spušta do mora i izlazi na prljavo, krupno žalo. Kad se spusti do mora,
Bruna prolazi pokraj napuštenog magacina i mandrača u kojem sada - u
sezoni južina - nitko ne drži brodice. Hoda uz suhozid od krupnih kamenih
vaca sve dok ne dođe do drvenih vrtnih vrata. Iz borše vadi ključ.
Otključava vrata i ulazi u dvorište.
 Ulazi, i osvrće uokolo da promotri stanje.

53.
Bruna je u Blue Lagoon prvi put došla pretprošlog ljeta. Mjesto je bilo
točno onakvo kakvim ga je prema Divninim pričama zamišljala. Vala
okrenuta na istok, podesna da se u njoj sakrijete od zapadnih ljetnih
maestrala. Dno vale pjeskovito i golo, tako da more ima plavičasti,
polinezijski odsjaj. Na površini mora bove. Ljeti bi se na tim bovama
ljuljuškali milijuni u pokretnoj imovini: menorquini, ferrettiji i apreamare,
basnoslovno skupi komadi plutajuće plastike, s oštrim uvijenim linijama,
opremom od sjajnog inoksa, te nestvarno čistim, bijelim palubama. I dok su
na moru ljeti usidreni čitavi imutci, na kopnu se vidjelo tek relikte nečijeg
davnog siromaštva. Urušeni bivši suhozidi. Među njima bivši maslinici,
bivše lozje, bivši buhač, lavanda i šipci, sve bivše, sve pojedeno
pobjedničkom makijom i dračom. A usred te drače i gariga - restoran. Leži
uz mandrač na dnu vale. Uguran je u sklop prizemnih paviljona koji su
zaobišli strogu zabranu gradnje i provukli se kod inspekcije kao obnova
postojećih gospodarskih zgrada. U starom magacinu za vesla - kuhinja. U
pojati za alat - agregat, skladište konzervi i plinskih boca. U bivšem toru za
ovce - spremnik za drva. Iza kuće, na doličnoj udaljenosti, ognjište za
gradele. Pred restoranom, gusta nadstrešnica od hasure i vinove loze. Ispod,
u hladu, među borovima i tamarisima, porazbacani su stolovi od masivnog
drva, stolovi koji su sad bili mokri od kiše.
Ljeti, Bruna ovdje živi i radi. Ustaje u pet i prije vrućine nacijepa drva.
Kad je s drvima gotova, priredi ognjište za gradele i peku. Probudi Gorana
koji spava u suterenskom skladištu, prostoriji koju je odabrao jer je za
ljetnih vrućina najsvježija. Oko šest, Goran gumenjakom pođe u mjesto.
Dok je Goran u nabavci, Bruna pobere povrće za salatu, nakriža kapulu i
oguli krumpir. Oko osam, Goran je natrag s gumenjakom prekrcanim
opskrbom: mlijekom, kruhom, benzinom, kavom, solju. Bruna mu pomogne
iskrcati robu. U devet, navraća ribar od kojeg Goran kupuje ribu. Dok se
Goran i ribar cjenjkaju u vali, Bruna ispire blitvu i pristavlja riblji temeljac.
Potom se Goran vraća s ribom, a Bruna je čisti. Kad je gotovo, riblje
iznutrice daje mačkama i pripaljuje ognjište. Kuhanje počinje.
Oko jedanaest, sa jedrilica počinju pristizati prvi turisti - obično samo
na kavu ili na travaricu. Oko podne, počinju ručavati. Bruna je uz vatru.
Peče na gradelama komarče, lubine, lignje i arkaje koje redom vadi iz
zamrzivača. Pristavlja žeravu, pod pekom peče mladi krumpir, hobotnicu,
repove grdobine. Kad je riba pečena, slaže je na tanjure s blitvom i
limunom. Dok se peče, križa pomidore i kapulu za salatu. Reže kruh. Slaže
na tanjure sir iz ulja. Začinja ga motarom i kaparima. Na vatri peče tikvice i
balancane. Vadi iz škrinje sladoled. Pa opet reže kruh. Pa iz kanistra toči
vino. Za to vrijeme, Goran poslužuje. Konverzira s gostima na kvrgavom
talijanskom i kvrgavom njemačkom. Naplaćuje im, a ako mu se svide, časti
ih rogačušom.
Najviše je posla navečer. Kad padne mrak, stanari svih tih skupih
plovila sjednu u gumene pomoćne brodice, dovezu se do mula i sjate pod
odrinu od lozja. Jedu i piju do kasno u noć, a sve što pojedu ispeče, skuha,
ispirja i ispoha Bruna. Špageti s kućicama u bijelom vinu. Jastog na brujet.
Pečeni lubin. Repovi grdobine u kaparima. Pedoče na buzaru. Bruna peče,
kuha, sječe i šufigaje sve dok se oko jedan u noći terasa ne smiri, a
posljednji gosti - obično oni najglasniji - uz pijano se teturanje ne upute
prema gumenjacima. Kad su se svi razišli, Bruna čisti stolove, skuplja
papirne salvete, opuške, odgriske, drače. Ispere terasu i oriba stolove. U
međuvremenu, Goran čisti ognjište i pere pjate.
Kad su gotovi, Bruna sjedne za stol uz kuhinjska vrata, najsjenovitiji i
najtamniji. Tamo joj se pridruži Goran. Kao po neizrečenom dogovoru,
donese orošenu bocu anižete i ulije im obama bićerin. Bruna digne noge na
drvenu klupu, uzme u ruku hladnu čašicu i otpije žutu tekućinu. Tako sjede,
šutke, dok nad valom divlja zvjezdano nebo, a dolje se sa sidrišta čuju tihi
glasovi, zvuk crpke za vodu, seksa i kašljanja. Sjede dugo, ali rijetko
govore. S Goranom joj je ugodno šutjeti.
Koji put, tek pokoji, kad nije umorna, uvuče se u Goranovu suterensku
sobu. Bruna uđe u njegovu sobu, svuče se i legne do njega. Počne ga gladiti
po boku, sve dok ne dočeka erekciju. A onda se popne na Gorana i pusti ga
u sebe.
 54.
Tijekom tjedna je gadno puhalo. Do srijede je valjala dosadna, gluha
južina, velikih i postojanih valova. U srijedu je stigao protuudar prirode:
okrenulo je na oštru i kratku buru koja je na otok bacila ledeni zrak s
bosanskih planina. Cijeli četvrtak, otok je hripao i treperio pod udarima
vjetra, a podvečer su mještani izišli u dvorišta i na rivu da pometu krš i
saniraju štetu. Bruna je pretpostavljala da će i u restoranu zateći metež, a
tako je i bilo.
Vrt i veranda bili su puni polomljenih grana, razbacanog lišća, te
plastičnih kesa koje je vjetar donio preko kanala, s kopna. Refuli bure
polomili su grane u šumici i smrskali staklo prozora u nužniku. Mali
oleandar - koji su usadili u svibnju - svisnuo je od leda. Južina je na plažu
navaljala plastične kanistre, boce i automobilske gume.
Uzela je bunt ključeva, pa redom otvorila sve prostorije: kuhinju,
drvarnicu, skladište, bunker za agregat. Dugo zatvorene, prostorije su
vonjale na vlažnu tufinu. Rastvorila je prozore da unutra ude friški, hladni
zrak bure.
Pomela je dvor, lišće položila u kompost, a odlomljene grane u
drvarnicu. Prebrisala je stolove. Pokupila je krhotine stakla, a razbijeno
okno oblijepila plastičnom ceradom. Potom se prihvatila plaže. Pomela je
lažinu i suhe alge, uklonila gume i boce, pa ih bacila na hrpu. Očitala je
brojilo. Otvorila je šaht sa čvorom hidrofora. Ventil je bio umotan u grudvu
krpa i slamu. Dobro je, pomislila je - ventil se nije zaledio.
Kad je procijenila da se restoran dosta razračio, zatvorila je sve
prostorije i zaključala ih. Promotrila je još jednom dvor koji je sad opet -
zakratko - bio pometen i uredan. A kad je sve bilo gotovo, sjela je na žalo i
promatrala nebo koje se mreškalo pred kišu. Kad se vrati u selo, nazvat će
Split. Nazvat će isti broj kao svakog petka. Nazvati, i tražiti Gorana.
Tražit će Gorana da mu kaže da je u Plavoj laguni sve pod kontrolom,
kao svakog petka, kao uvijek.
 55.
Bruna se s Goranom jebe već drugo ljeto. Počelo je neplanirano,
odjednom, njezinom voljom.
Prvog ljeta, primijetila je da je Goran gleda - gleda kao žensku. Uočila
bi krajem oka da motri njezine listove, guzicu i grudi u oznojenoj majici.
Nije joj se udvarao. Nije joj ni pristupio, a Bruna je znala da ni neće, jer u
Splitu ima ženu i osmoškolsku djecu. Prišla je ona njemu. Jedne noći
potkraj prvog ljeta ušla je nečujno u suterensku sobu. Stajala je nad
njegovim ležajem sve dok nije bila sigurna da je u mraku gleda. A onda se
svukla i popela na njega. Ustuknuo je, paraliziran, ali ud mu se ukrutio, a
Bruni je samo ta reakcija i trebala. Sjela je na njega i počela se izvijati uz
dugo, bučno uzdisanje. Nakon dvanaest godina, jako joj je trebao muškarac.
Cijelo prvo ljeto, ulazila je tako u njegovu sobu - ne uvijek, ne svaku
noć, ali često, po nekom neredovitom, kapricioznom programu. Goran joj
nikad nije prišao prvi, nikad nije ušao u njezinu izbu. Ali, kad bi ona ušla u
njegov podrum, znala je da je budan, i daju je čekao.
O svojoj vezi - ako je to veza - nikad nisu govorili. Ona nije postojala,
osim tijekom tih petnaest minuta. On neće napustiti obitelj, niti bi Bruna to
htjela. Nikad nisu noćili zajedno: kad bi se pojebali, Bruna bi ustala i otišla
u svoju sobu, u svoju mirnu samoću. Nisu se ljubili, grlili, dodirivali. O
onom što je bilo noću, ujutro ne bi izgovorili ni riječi. Govorili bi samo o
poslu, o stanju hladnjaka, o rezervi vode, o nabavci kruha ili pokvarenoj
penti kojoj su svjećice stare i treba joj servis. Ujutro, Goran bi bio samo šef,
a ona samo zaposlenica.
Tako je to trajalo prvo ljeto. A onda su u listopadu zatvorili restoran.
Zajedno su pomeli terasu, uredili vrt, očistili žalo, oribali gradele i isprali
sude. Krpom i kudjeljom izolirali su čvor vode, limune obukli u mrežaste
vreće. Kad su bili gotovi, Goran je zaključao vrata dvora i predao joj ključ.
Kratko su stajali, kao da ne znaju kako se rastati. Bruna mu je pružila ruku,
a on ju je stegnuo. A onda ju je Goran - nakon kraćeg premišljanja -
poljubio u obraz. Uzvratila mu je poljubac - suho, vrškom usnica u lice.
 Idućih sedam mjeseci nisu se vidjeli. Svakog petka čuli bi se
telefonom. Goran bi je propitao za stanje u restoranu, razgovarali bi o
flekama vlage i nacikloj žbuci. Kad bi predala izvještaj, pozdravili bi se
uljudno i poslovno.
Iduće ljeto, restoran su otvorili početkom lipnja. Već prve večeri
poslužili su skupinu švedskih studenata koja je puno pila, dugo bučila, a
onda još dugo u noć na jedrilici puštala elektronsku muziku. Kad su oprali
sude, Bruna je pošla u sobu leći. Uskoro je na vratima ugledala sjenu. Bio je
to Goran. Legao je uz nju i dugo joj milovao prsa i trbuh. Drhtao je.
Milovao ju je, sve dok se nije svukla i položila ga na leđa. Popela se na
njega, bez riječi i pitanja, kao da su se zadnji put pojebali prekjučer. Kad je
svršila, odjenula se prema zidu, a to je bio znak da on mora otići. To je i
učinio: ustao je i otišao u svoj podrum. Bruna je ostala ležati, ali joj san nije
dolazio na oči. Ustala je i izišla na terasu. U predsezoni, vala je bila još
prazna, a na moru su se ljuljale prazne, narančaste bove korpomorta. Na
sredini uvale počivala je tek jedna, usamljena jedrilica, a na njoj su Šveđani
i dalje razulareno bučili.
Sjedila je tako u vrtu, a onda u mraku spazila obris koji se miče. Bio je
to Goran. Sjeo je do nje. Dugo ju je promatrao, toliko dugo da joj je postalo
neugodno. Preko stola je pružio ruku i uhvatio je za dlan. Istog časa je
povukla ruku, kao da ju je oprljila struja. Pogledao ju je. Oprosti, rekao je.
Sve je u redu, odgovorila je, ali ruku je držala privučenu sebi. Goranov dlan
još je ležao na stolu, rastvoren i sam kao morski rak koji se guši na suhom.
Ljudi - rekao je najednom - ljudi puno govore o tebi.
Znam, odgovorila je.
Govore loše stvari. Jako loše.
Iz vale se začula skrika, a onda i pljusak vode. Šveđani su se očito
trijeznili noćnim kupanjem.
Govore loše stvari - ponovio je Goran - ali ja mislim da to nije istina.
Bruna je nakratko šutjela, a onda odgovorila.
Istina je - rekla je. - Istina je sve što su rekli.
 Pogladila ga je po ruci, a onda ustala i pošla u sobu.

56.
Tu - u Plavoj laguni - posljednji je put u životu vidjela Franu. Bilo je to
tog istog, drugog ljeta, koncem srpnja.
Sezona je bila u špici. Od ranog jutra, sve su bove bile zauzete, a u vali
su se na maeštralu ljuljala ploveća bogatstva. Od jutra su znali da će se tog
dana slomiti od posla. Rano ujutro, Goran je ustanovio da se vanbrodski
Evinrude opet pokvario. Kašljao je i gušio se kao umorni trudbenik kojem
je turizam nepovratno dodijao. Goran je uzeo odvijač i otvorio motor, a dok
je on otklanjao kvar Bruna se latila svog i njegovog posla. Već do jedanaest
skapavala je od umora.
Oko podne zavukla se u ognjište. Na jednoj je vatri pekla krakove
hobotnice, a na drugoj je krumpire i repove grdobine poklopila pekom. Kad
su krakovi bili gotovi, začinila ih je i ukrasila limunom. Vidjela je da je
Goran u poslu i izišla u vrt da posluži gosta. A onda ga je spazila.
Sjedio je najednom od udaljenih stolova, zaklonjenih tamarisima,
sasvim uz more. Sjedio je u društvu ženske osobe koju Bruna nije mogla
vidjeti od debla. Već su bili posluženi predjelom. Pred njima su bili bićerini
rakije i soljeni crneji.
Začudo, nije se mnogo promijenio. Bio je preplanuo od ljetovanja, i
dalje mršav, i dalje sportski mišićav. Nosio je i nadalje tu novu, čekinjastu
bradu, bradu koja je sada bila pošprucana tek neznatnim sjedinama. Čvrst i
čvornat, izgledao je kao netko tko redovno pohađa teretanu. Nosio je
naočale za sunce. Činio se kao kristaliziran, zamrznut u nekoj produženoj
mladosti. Istodobno, Bruni je Frane prvi put izgledao kao prazni, antipatični
kreten.
Frane je sjedio s nekom - očito ženskom - osobom. Bruna ju je htjela
osmotriti. Poslužila je krakove hobotnice gostima uz najbliži stol, a onda
krenula dublje u šumicu, prema ostavi za agregat. Hodala je u sjeni tamarisa
sve dok nije zašla Frani iza leđa, do mjesta gdje je jasno mogla vidjeti
njegovu pratilju.
Tijekom svih ovih godina, izgradila je sliku o tome kakve bi mogle biti
Franine cure. Zamišljala je dugonoge flundre iz mesinganih diskoteka, tip
cura u minicama koje se lijepe na pomorce i vole muškarce koji voze
terence. Očekivala je dugokosu, plavo farbanu curu upadljivog nakita. Ali,
prevarila se. Djevojka koja je sjedila nasuprot Frani imala je kratku, tamnu
kosu i usko, inteligentno lice. Izgledala je kao profesorica jezika. Bruna ju
je promatrala i sa čuđenjem shvatila da ju je načas, ali samo načas, ujela
ljubomora.
Vratila se natrag, u ljetnu kuhinju. Oljuštila je i propirjala češnjak,
dovršenu ribu skinula s vatre. Isprala je blitvu i nakrižala tikvice. A onda je
u kuhinju ušao Goran i na stol položio papirić s narudžbom. Riblja juha i
lešo lubin, za stol petnaest. Za par pod tamarisom. Tako je rekao, a Bruna
je pogledala stol i papirić. Lice joj se iskrivilo u ironični smiješak. Sve je
mislila da će do kraja svog vijeka doživjeti. Sve, ali - ovo ne.
Izvukla je iz frižidera dva lubina, pazeći da odabere, bolje, friške
komade, ne one antikne primjerke koje daju turistima. Zarežala ih je i kroz
prorez na potrbušini izbacila iznutrice. Kratkim, oštrim nožićem ogulila je
luštre i uklonila škrge. Položila je ribu u teču s malo vode, dodala češnjak,
peršin, kapulu, lovor, papar, limun i maslinovo ulje. Ogulila je krumpir.
Očistila fažolete. Sve to vrijeme, Bruna je zamišljala sliku. Ona kuha. Ono
što skuha, Goran će poslužiti njemu. Hrana koju reže, ljušti, lešaje, pirja i
papri doći će na Franin tanjur i u Franino ždrijelo, završiti u njegovoj
utrobi, razmiliti se njegovim krvotokom, žuči, limfama, moždinom i
ganglijama. Nakon dvanaest godina, opet će mu kuhati. Kuhat će mu, a da
on to ne zna.
Voda je uzavrila. Dolje u kipućoj tekućini, lubini su se izvijali i bubrili,
a žuta voda polako je poprimala masnu staklastost i fini miris juhe. Bruna je
stajala nad tećom, promatrala stabalce peršina i ostatke lupine luka kako se
krabe i raspadaju. Stajala je, dok joj se vruća para penjala prema licu koje je
postajalo sve crvenije. Stajala je, a u tom trenutku pred očima je vidjela
sliku.
 57.
Pred očima je vidjela sliku. Mjesto koje je vidjela bio je njezin i Franin
stan, stan koji nikada nisu imali. Bio je svijetao i prozračan, s nevelikim
balkonom, ili - još bolje - francuskim prozorom. Kroz francuski se prozor
vidjela luka, pa je stan mogao biti na Bačvicama ili Lučcu. Soba koju je
vidjela bila je velika, pastelnih boja, kao s reklama za provansalske sapune.
Uz sobu je kuhinja, a na sredini sobe veliki kuhinjski stol. Drveni stol,
pomislila je. Ili, ne - bolje stol od kovanog željeza i stakla.
Uz stol sjede oni. Sjedi Frane, ali ne Frane s kojim je živjela, nego
ovaj, novi Frane, Frane koji ima tamnu bradu i četinjaste sjedine, Frane koji
nosi srednje godine, ali još izgleda kao Corto Maltese. Uz njega sjedi Anka.
Anka je živa, ali u invalidskim kolicima, Anka je proživjela svoj kolap, ali
u tom nekom čudnom, uporednom svijetu ipak normalno govori i može
normalno jesti. Odjevena je pomalo svečano, što nije čudno, jer je sinu i
nevjesti došla u goste.
Uz Anku sjedi on. Svi su ostarjeli, samo on nije. Filip Šarić izgleda
točno kao s keramičkog ovala s grobnice na selu. U ranim je pedesetima, pa
svom sinu izgleda kao tek nešto stariji brat. Filip Šarić nije ugazio nogom
gdje nije trebalo, nije pao s krova peradarnika u Kelheimu. Filip Šarić
preživio je Njemačku, otvorio radionu inoksa i sad živi u Splitu od
zaslužene mirovine. Stoga Filip Šarić, živ i zamrznut u vječnoj mladosti,
sada sjedi pokraj svoje (sad mnogo starije) žene. Sjedi i brine o njoj:
pridržava je i pomiče, gura invalidska kolica, lijeva joj vino. Pomaže joj,
kao predani, lojalni muž. Pomaže, da ne bude na teret mladima koji ulaze u
život.
Na slici je i dijete. Dijete sjedi uz stol, Bruna ga jasno vidi na stolici uz
prozor. Ali, u Bruninoj mašti, dijete je samo sjena. Nema ni spol ni dob,
samo sivu, lelujavu konturu, kao zaštićeni svjedoci u televizijskim
reportažama. Bruna ne vidi dijete: ne vidi ga, ali zna da ga voli više nego
išta, da je ta lelujava prikaza privlači centripetalnom snagom, da se soba i
stan i ona okreću oko te sjene kao solarni sistem.
 Posljednja na slici je ona sama, Bruna. I u vlastitoj je uobrazilji
ostarjela. Još uvijek je bila mršava, još uvijek je imala gipke pokrete, tanak
struk i čvrste, sportske noge. Ali - ostarjela je: kosa joj je popucala, lice se
naboralo. Bruna vidi samu sebe kako priprema gozbu. Kako na stol pred
muža, pred svekra i svekrvu iznosi zdjelu sočne salate, kuhanih krumpira i
nabreklih ljetnih pomidora s listićima bazilike. Toči im vino - crno vino, ili
još bolje bijelo, hladno, kakvo se pije da te osvježi kad je vruće. A onda na
stol iznosi ribu. Velike divlje lubine, ugodno popucale kože, suhe i mirisne.
Dok Bruna škrovadu stavlja na stol, smije se. I Frane se smije. Svi se smiju
- i Filip, i Anka. Čak se i dijete smije, a Bruna ne zna kako to može znati,
jer dijete nema lice.
A onda se Bruna prene. Prene se i čuje glas. Goranov glas. Salata od
hobotnice i frigane trlje - kaže. Stol osam, kraj oleandra. Goran to kaže, a
Bruna diže teću s vatre i odlaže je na stranu. Brižljivo vadi ribu, procjeđuje
juhu i dokuhava rižu. Na tanjur stavlja limun i blitvu. Predaje tanjur
Goranu, a onda gleda. Gleda kako tanjur u Goranovim rukama putuje tamo
u dno dvora, među tamarise. Gleda kako Goran poslužuje njezina muža i
natače mu bijelo vino. Gleda Franu kako sebi, pa svojoj curi, ili ženi, ili
ljubavnici, filetira ribu i izvlači središnju draču. Gleda ga kako s uživanjem
srče vruću juhu, juhu koju je dopaprila jer zna da mu je tako draga. Gleda
kako brižljivo jede ribu i diskretno pljuca drače. Gleda kako namače kruh u
ulje i jede blitvu. Gleda, i misli o tom kako je Frane opet u njenoj vlasti.
Opet nad njim ima moć, bar načas, a on to ni ne zna. S tom bi moći mogla
bilo što, što god poželi - ali Bruna više ne želi ništa, a to je čini još više
moćnom.
Frane završava objed. Vadi novčanik. I profesorica jezika vadi
novčanik, nudi da plati, a Frane rukom odmahuje i odbija: po toj gesti
Bruna sluti da nisu dugo zajedno. Goranu su se svidjeli. Goran ih časti
rogačušom, a pri odlasku se rukuju. Spuštaju se do žala i sjedaju u
gumenjak. Odvoze se do broda. Brod je mali, sportski, sedmometarski
gliser, još jedan znak Franine nove adolescencije.
Do kraja večeri su puni. Cijelo popodne, Bruna je nad vatrom,
zajapurena i crvena, dok Goran poput lutka na opruzi raznosi vino, kave,
salate, led. A onda se kasno uvečer sve smirilo. Gosti su se razišli, počistili
su stolove, prebrisali fleke i lokve, opuške, drače. Kad su gotovi, Bruna
sjeda na uobičajeno mjesto. Gleda noć nad uvalom. Mjesec je pun i
neuobičajeno krupan, poput teškog, mjedenog mijeha. Nad valom je tišina -
neobična tišina. Nema noćnih tehno tuluma, kasnog tuširanja ni glasnog
seksa: čuju se samo cvrčci i vjetar. Pao je mrak, pa je i Blue lagoon nestala.
Umjesto nje tu je opet stara vala, vala puna konsonanata i kvačica, vala koja
miriše na smolu, galeblji izmet i suhu morsku travu.
Kao uvijek, Goran sjeda do Brune. Toči joj kap anižete, a kad hoće
dotočiti još, rukom mu da znak da je dosta. Gleda je upitno, kao da vidi da
je smetena. Jel bilo nešto? - pita - Je li sve u redu? Bruna otpije gutljaj. Sve
je u redu. - kaže. Posao ide, sezona traje. Zaradit će se za zimu. Sve u
najboljem redu.
U zdravlje - veli, i diže bićerin. Nasmiješi se Goranu, a on joj uzvrati
osmijeh. Mora da je dobar otac, pomisli. Mora da ga djeca vole ovakvog,
uvijek smirenog, staloženog, spremnog da stvari sagleda s manje loše
strane. I dok misli o tome, zna da će večeras otići u Goranov podrum. Iako
je umorna kao crknuta marva, otvorit će suterenska vrata, ući u podrum koji
je uvijek ugodno studen. Prići će Goranovom krevetu i svući se. Večeras joj
to treba. Uzet će ono što joj treba.
Dok misli o tome, Bruna gleda teški mjesec boje međa, miriše smolu i
sluša urlanje kukaca i ptica. Rakija joj je ugodno uzburkala krv. Večer je
svježa taman toliko da ispere vrućinu i znoj. Možda će se noćas dolje na
žalu oplahnuti u moru.
Bruna gleda Blue lagoon i najednom je prožme čudni, gnjecavi
osjećaj. Osjećaj da se na ovom mjesto osjeća dobro. Pomislila je to, a onda
rakiju ispila do kraja.

58.
U subotu se probudila rano - kao uvijek.
Probudila se, ali nije ustala. Ležala je u krevetu i gledala kako rano
jutarnje svjetlo postupno osvaja njezinu podstanarsku sobu. Iz sive koprene
prvo su počele izranjati konture, potom i detalji. Stolica, na njoj noćna
lampa. Drveni dvojni ormar s vratima od ptičjeg javora. Na ormaru - drveni
bavul, ne Brunin, možda ni gazdaričin, prije - gazdaričina pokojnog muža.
Oleografija Svetog Nikole Putnika. Plastično raspelo. Sasušena lavanda
koja je ovo ljeto tjerala gagrice i komarce. Nad prozorom, palmina grančica
- davno suha, relikt nekog očito davnog Uskrsa.
Bruna je ležala i osluškivala. Oko šest, čula je prve zvukove koraka,
jutarnje kašljanje i motor teretnog traktora. S mula se oko šest i četvrt čuo
prvi žamor. A onda se iz daljine začulo potmulo, pa sve jače podrhtavanje
koje se pretvaralo u duboko, teško drndanje. Bio je to jutarnji vapor koji je
postizao iz grada. Ušao je u uvalu i bližio se gatu. Kroz prozor je čula
dovikivanje mornara, vibriranje motora koji šijaje, škripu konopca, tresak
rampe koja se spušta na kameni gat. Još se neko vrijeme čuo ljudski žamor,
zvukovi prekrcavanja i ukrcavanja. A onda je makinja parobroda opet
zabrundala. Duboki šum počeo se udaljavati, sve dok nije sasvim zgasnuo,
nestao iza rta, negdje prema gradu.
Tada je Bruna znala da je vrijeme da ustane.
Te subote nije bilo ni pira ni krštenja. Nije trebalo ni kuhati ni
posluživati. Od sada do četiri popodne, pred njom je bio dugi dan, prazan i
čist kao neispisana ploča.
Odjenula se, pojela meko kuhano jaje i izišla van. Dan je bio vedar,
puno ljepši nego što je očekivala. Vjetar je prestao, a bura je rastjerala
oblake i izbistrila obzor koji je bio prhak i blistav. Bio je to jedan od onih
dana kad je nešto životinjsko tjeralo da bude vani, pod vedrim nebom, da
diše zrak.
Nakon jutarnjeg broda, selo je opet potonulo u zimski drijemež. Riva
je bila prazna, a tek se iz koje kuće naziralo slabo svjetlo električne žarulje.
Bruna je prošla obalom, pozdravljala rijetke prolaznike jedva zamjetnim
klimanjem glave. Htjela je biti pristojna, ali samo pristojna. Nije htjela
stvarati suvišna prijateljstva. Nije htjela da joj se ljudi nalijepe na život kao
čičci.
Kad je stigla do dna vale, skrenula je uzbrdo. Penjala se uskom ulicom
popločanom kogulama između kojih su iskhjale vlati drače. Hodala je neko
vrijeme, dok nije stigla do mjesta na koje se zaputila. Pred njom je bila
seoska crkva.
Pred Brunom se sterao visoki kameni zid od perfektno oblikovanih
tesanaca. U zidu su se otvarale dveri, a kroz njih se prolazilo na prostranu
baroknu skalinadu. Skalinada je vodila na terasu. A na terasi je bilo pročelje
crkve.
Na prvi pogled, crkva je izgledala dojmljivo. Široko barokno pročelje
krasila su dva ukrašena prozora, raskošne vratnice i rozeta. Portal je
ostavljao dojam bogatstva i moći, sasvim nesrazmjeran ubogom, sitnom
mjestu.
Tako se činilo sve dok čovjek ne bi zakoračio kroz vrata. A onda bi
shvatio da portal koji je vidio nije ništa drugo nego preuzetna scenografija,
ljuštura bez sadržaja, pričina moći i grandece koja služi tome da zavara one
koji misto gledaju s mora. Jer, iza grandiozne fasade nije se nalazila velika i
moćna crkva, nego kamenom popločana zaravan pod golim, vedrim nebom.
A usred te zaravni nalazila se crkva, prava crkva. Pravokutna, jednostavna i
mala - jadna koliko je i mjesto - skutrila se iza velebne, lažne fasade kao da
se stidi. Taj prizor Brunu bi uvijek nanovo raznježio. Bila je to jedna od
prvih stvari koje je vidjela kad je stigla na škoj. Kad ga je vidjela, shvatila
je da tu, na takvom mjestu, želi živjeti.
Mještani su joj jednom ili dvaput pokušali objasniti arhitektonsku
bizarnost koja im se dizala nad mjestom. U jednom trenutku - rekli su joj -
mjesto je naglo živnulo. Počeli su trgovati, krenuo im je biznis, skočile su
cijene nečega, a to nešto moglo je biti ulje ili vino ili buhač, Bruna nije
upamtila točno. Mjesto se naglo domoglo para. Kad se domoglo para,
poželjeli su sagraditi novu, veličanstvenu crkvu kakve se ne bi postidio ni
jedan mletački sestriere. Počeli su je graditi oko bivše, stare. Dovezli su
materijal s kopna i platili avans trogirskom arhitektu. A onda - valjda -
došao rat. Ili kriza. Uvijek dođe rat, ili kriza.
I crkva tako sad stoji nedovršena i šuplja - jedni su govorili tristo
godina, drugi - petsto. Stoji i priča jedinu, pravu istinu: istinu o tome kako
završavaju ljudski ambicijuni. Kako ljudi, sela, otoci i narodi grade velike
planove i uzorite zamisli, počinju zidati bajoslovne fasade, ali to ostanu
samo fasade.
Bruna zato voli ovo mjesto. Voli sjesti u prazno okno davno započete
crkve. Voli gledati dolje prema vali. Gleda zapuštena polja maslina čiji su
vlasnici u Australiji i Čileu. Nedovršene vikendice s cementnim pločama iz
kojih vire ruzinave armature. Gleda nedovršenu mletačku crkvu, nedovršeni
austrijski mul, devastirano komunističko odmaralište, nikad završenu
marinu. Svi su tu nešto planirali: narodi, carstva, generacije. Svima su se
planovi narugali u lice. Svima, baš kao i njoj.
Tu - na ovoj uzvisini, u oknu šuplje crkve - Bruna voli provoditi
subote. Sjedi, miriše mravinac i ružmarin, osluškuje jeku zvukova iz vale. I
misli. Misli o koječemu. Postoji samo jedna stvar o kojoj ne misli nikad. Ne
misli nikad o onom što će biti.
A koji put kad tako sjedi na kamenom pragu - pragu koji je netko
davno u znoju istesao, izbrusio i izblanjao, koji je netko položio, a potom
napustio - Bruna misli na dan kad je posljednji put skuhala obrok svom
nekadašnjem mužu. Ne misli na njega, pogotovo ne na njega danas,
pogotovo ne s nježnošću ili ljubomorom. Ali - misli na prikaze koje je
vidjela onog jutra u srpnju dok joj je u lice isparavala juha, a obrazle grizla
žerava gradela. Misli na ljude koje gosti u svom fantomskom stanu, a dok ih
gosti oni se smiju, smiju jer su nevjerojatno sretni. Misli na lelujavu sjenku
na stolici uz prozor, sjenku koju nikad neće upoznati, nikad s njom neće
razgovarati, neće saznati kakva je osoba.
Bruna misli o njima, i pita se kad joj je sve to prestalo išta značiti, ako
joj je išta značilo.
Pita se zašto je sve to željela, ako je ikad željela.
Misli o tome, ali ne prečesto, ne predugo. A onda otrese misli i još
jednom pogleda dolje - prema selu u dnu vale, prema grozdu kuća, gatu i
svjetioniku na mulu. Dok s praga crkve gleda prizor pod sobom, najednom
je prožme čudni, gnjecavi osjećaj. Ovo joj je dom. Više dom, nego i jedno
mjesto gdje je živjela. Više dom nego i jedno gdje će ikada živjeti.
Bruna ustaje i s odjeće otresa travu. Kreće dolje - put mjesta. Jer, već
je tri i vrijeme je. Uskoro će trebati otvoriti lokal, otključati vrata, upaliti
peć. Ugrijati aparat za kavu. Uskoro će navratiti prvi gosti, ako ih uopće
bude. A ako ih bude, ona će biti tu da ih dočeka.

Split, lipanj 2015.