Professional Documents
Culture Documents
Tatjana Bižić
Naslov originala
Bettany Hughes
ISTANBUL
A Tale of Three Cities
Beograd, 2018.
Džejn i Karlu – koji su hrana moje duše i mog tela.
Robinu Lejnu Foksu, koji mi je dao nadu.
I onima koji ne mogu više da hode ulicama Carigrada.
Dijamant usađen između dva safira i dva smaragda… dragi kamen u prstenu
ogromnog carstva što je obgrlilo ceo svet.
OSMANOV SAN, MITOLOGIZOVANI ŽIVOTOPIS OSMANA I, OKO 1280.1
Oni koji nikad pre nisu videli Konstantinopolj oka nisu skidali s grada, jer
nikad ni sanjali nisu da na svetu može da postoji takvo jedno mesto.
ŽOFROA DE VILARDUEN, O OSVAJANJU KONSTANTINOPOLJA,
HRONIKA ČETVRTOG KRSTAŠKOG POHODA, 1204.2
Kad bi čoveku bio dat samo jedan pogled na svet, trebalo bi da pogleda
Istanbul.
ALFONS DE LAMARTIN,
PESNIK, PISAC I DRŽAVNIK, 1790-1869.3
Pitahu tada glasnika Božjeg: „Šta će pre biti pokoreno, Konstantinopolj ili
Evropa?“, i sveti Prorok odgovori da će Konstantinopolj biti pokoren prvi.
HADIS PROROKA MUHAMEDA4
6Prepevao Milovan Danojlić, u Vilijam Batler Jejts, Izabrane pesme, Orfeus, Novi Sad, 2011. (Prim.
prev.)
Istanbul 7
žive. Zato ćete u ovoj knjizi naći i žene i muškarce, i siromašne i bogate, nejake
kao i silne.
Stranice koje slede nisu iscrpni katalog prošlosti Carigrada, nego jedno
lično, fizičko putovanje, ispitivanje novih raspoloživih dokaza koji naročito
govore o svetski važnoj prirodi carigradske povesti – put, možda, ka shvatanju
i ovog grada i nas samih. Carigrad je oduvek bio ključna postaja u vremenskoj i
neuronskoj mreži. Grad je entitet koji nije samodovoljan, nego opstaje i
napreduje podjednako na usavršavanju u određenim konkretnim granama i
vezama koje se protežu preko njegovih granica. Zato sam se usredsređivala na
prelomne događaje i ideje koji su oblikovali ovaj grad ili je zahvaljujući njima
on sticao uticaj izvan svojih međa. Trudila sam se da razumem na koje su sve
načine ova naseobina i njeno stanovništvo morali da se prilagođavaju i
razvijaju da bi preživeli milenijumima i kako je taj kotao uzavrelih delatnosti
rasipao iskre koje će potpaliti plamen i u drugim delovima sveta.
U središte pažnje Vizant ulazi preko Herodotovih redaka iz V veka p. n. e.,
u kojima Otac istorije slavi most sagrađen zahvaljujući jednom od najmoćnijih
ljudi na svetu da bi povezao Aziju i Evropu.7 Dve i po hiljade godina kasnije,
dok sam ja radila na ovoj knjizi, u Istanbulu su dovršeni, pod pokroviteljstvom
predsednika Erdogana, prvi podvodni tuneli između dva kontinenta. Prilikom
pokušaja prevrata, koji su 15. jula 2016. izvele određene vojne struje da bi
zbacile Erdogana i njegovu vladu, na Bosforskom mostu, koji spaja azijsku i
evropsku stranu grada, stajali su parkirani tenkovi. Zauzeti su takođe Trg
Taksim i aerodrom Kemal Ataturk, i blokiran je Most sultana Mehmeda
Osvajača. U toku noći su građani koji su protestovali na Bosforskom mostu
pokošeni puščanom paljbom, posle čega je most poneo ime Petnaestojulskih
mučenika. U zoru su se pobunjeni vojnici predali nad vodama koje dele
Evropu od Azije; neki od njih su linčovani. Istanbul je grad čije ćudi i modus
operandi mogu da odrede buduću sigurnost Istoka i Zapada.
Carigradu podjednako naruku idu i zemlja i more, i zbog toga odavno već
u njemu nalazi zadovoljenje filozofski i fiziološki hranjena žudnja naše vrste
za putovanjima, istraživanjima, povezivanjima i ovladavanjem. Rog kopna
isturen u Mramorno more, dve hiljade sedamsto kilometara od Pariza i dve
hiljade dvesta kilometara od Bagdada, carigradski atar, na samom rubu
Evrope, naočigled Azije, doživeo je prvi procvat u klasično doba, kad se
brodogradnja razvila dovoljno da bi morem moglo putovati više ljudi, nove
vrste robe, vojne snage i sveže ideje. Grad se razmahnuo kada su ljudi sproveli
7Mandroklo sa Samosa, graditelj cara Darija, premostio je Bosfor (Herodot, Istorija, knjiga IV, glava
88). Kserks je, takođe, podigao most između Šesta i Abida na Helespontu.
8 BETANI HJUZ
u delo preistorijsku ideju sadržanu u jednom pojmu koji je, sklona sam da
tvrdim, podsticao rađanje civilizacija. Protoindoevropska reč ghosti
podrazumeva nepisane zakone po kojima neznanca kad se pojavi na vidiku ne
treba da gađamo praćkama ili kopljima, nego da se odvažimo i pozovemo ga
da stupi preko našeg praga, zarad mogućnosti da nam donese nove ideje, nova
dobra i svezu krv. S vremenom se ovaj pojam razvio u grčki pojam xenia –
ritualizovano prijateljstvo domaćina i gosta, koje će povezivati antički svet
Mediterana i Bliskog istoka. Zahvaljujući novim dokazima koje su nam pružile
analize DNK iz antičkih skeleta, sada shvatamo da su u antici ljudi putovali
preko mnogo većih razdaljina i mnogo sistematičnije nego što smo nekada
mislili.8 Ako je suština civilizacije u tome da posežemo preko svojih vidika da
bismo usvojili i nepoznato, u uspostavljanju veza, u otkrivanju kako da živimo
sami sa sobom i sa drugima, onda je i za Istok i za Zapad Carigrad savršeno
mesto za zadovoljavanje civilizacijskih potreba. Danas je potreba da
razumemo povest „grada za kojim ceo svet žudi“, kako je to sročio jedan
Vizantinac, veća nego ikad.
Priča o Carigradu penje se ka vrhu liste političkih prioriteta u današnjem
svetu; uz nedavnu dramu građanske pobune i protivudara terorom, u
uticajima ovog grada leži veliki deo objašnjenja za geopolitičku uobličenost
života svih nas. Ovde su opstajale neke od najžilavijih svetskih teokratija;
odavde je pothranjivana prevlast hrišćanstva kao najpremoćnije religije na
svetu; ovaj grad je ogorčavao kalife, a zatim prihvatio vladavinu kalifata koji je
najduže postojao. Mnogi Istanbul smatraju, uz Meku, Medinu i Jerusalim,
najsvetijim mestom sunitskog islama. Identitet bliskoistočnih nacija, razdori
na Balkanu, raskol Srbije i Hrvatske, uloga Turske u Evropskoj uniji,
ekspanzionizam Rusije, sukobi u Svetoj zemlji, verski sukobi u Sjedinjenim
Državama i Evropi, sporovi oko granica u Iraku, Siriji i Izraelu i izbeglice
apatridi koji beže iz ovih zemalja, sve to ima korene u povesti troimenog
grada. Carigrad je, ako hoćete, Kamen iz Rozete svetske politike. Žarišta s
kojima su morali da se nose njegovi vladari kroz vreme – Damask, Libija,
Bagdad, Beograd, Sarajevo, Kairo, Kavkaz i Krim – takođe su naša današnja
žarišta. Mnogi naši preci u Evropi, na Bliskom i Dalekom istoku i u severnoj
Africi bili su saveznici ili podanici, građani ili robovi grčkih, rimskih,
vizantijskih ili osmanskih gospodara. Suvo grožđe i pamuk, tkanine i balistika,
i ljudski saobraćaj – putnici, zarobljenici, izbeglice – odašiljani su iz luka i
putevima Carice gradova.
Carigrad je ne samo grad s mnogo imena nego često postoji i više načina da se
transkribuju imena njegovih vladara, žitelja, istaknutih ličnosti, zemalja pod
njegovom vlašću, neprijatelja i saveznika. Uglavnom sam se opredeljivala za
grčke oblike, na primer imena istočnih careva, ali sam tamo gde je bilo
prikladno koristila najuobičajenije varijante, kao što je Konstantin. Potpunu
doslednost gotovo je nemoguće postići, a moglo bi se reći i da bi to bio pokušaj
samopovlađivanja – reč je o gradu koji je često nazivan presjajnim, te sam i ja
polagala nade u to da ću štošta rasvetliti, a ne zamagliti i zamutiti. Što se
turske fonetike tiče, pomoć su mi ljubazno pružili Robin Meden, Lorin Hejls i
moj izvanredni lektor Piter Džejms.14
Klasično grčko ime Vizant (Bizantijum na latinskom) izvedeno je, gotovo
sasvim pouzdano, iz protoindoevropskog bhugo – bik. Moguće je takođe da
sadrži trački koren buz, koji označava vode i izvore. Bilo da je tačna ova prva
ili ova druga varijanta, prvo ime Carigrada zabeleženo u istoriji odaje poštu
bogatoj flori, fauni i geologiji oko grada. Konstantinopolj – Konstantinov grad
– ime je poneto u čast Konstantina Velikog, rimskog cara koji je 324. godine
obnovio grad i udario temelje civilizaciji prozvanoj vizantijskom tek u XVI
veku, u delu Corpus Historiae Byzantinae Hijeronimusa Volfa iz 1557, oko dve
hiljade i sto godina posle osnivanja antičkog grada. Još od 330.
Konstantinopolj je nazivan Novim Rimom, dok su u Persiji i na celom Bliskom
istoku i grad i celo Vizantijsko carstvo nazivali Rum. Istanbul je najverovatnije
iskvarena turska varijacija grčke fraze είσ τήν Πόλιν (eis ten polin), što znači ka
gradu, u grad. Pošto su Turci osvojili Konstantinopolj, potencirano je zgodno
pretakanje sa Islambul – pronađi islam, ili Islambol – ispunjen islamom.
14 Tursko pismo u potpunosti je fonetsko otkako je 1928. godine Kemal Ataturk doneo Zakon o
usvajanju i primeni turskog alfabeta. Tim zakonom je arapsko pismo, korišćeno u osmanskoj
Turskoj, zamenjeno latinskim alfabetom od dvadeset devet slova. Najveću razliku između turskog i
latinskog alfabeta čine samoglasnici: pored a, e, i, o i u, tursko pismo ima još ı, ö i ü. Razlika između ı
i i, o i ö, u i ü leži u izgovoru. U svakom paru prvi samoglasnik je zadnji (formira se u zadnjem delu
usta), a drugi prednji. Pored ova tri specifična samoglasnika, turski još ima slovo ş, koje se izgovara
kao š, zatim ç, koje predstavlja glas č, i ğ, elidovano g, koje se gotovo ne čuje u izgovoru.
Najneobičnije je možda što slovo c zapravo obeležava glas dž, dok se j koristi samo za ž u rečima
preuzetim iz drugih jezika, kao što je plaj; (plaža). Najlepše hvala Robinu Medenu na pomoći oko
ove napomene.
Istanbul 13
17 Kao što objašnjava Dionizije Statakopulos u uvodu svoje knjige Kratka istorija Vizantijskog
carstva (Dionysios Stathakopoulos, A Short History of the Byzantine Empire, 2014).
18 Zahvaljujem Polu Kartlidžu zato što me je podsetio na Virdžila Soloca zvanog Turčin u filmu Kum.
19 John Lyly, Euphues: The Anatomy of Wyt/Wit, f. 5, written 1578.
20 Srpski istoričari izbacili su iz terminologije oblik otomanski i zamenili ga isključivo oblikom
osmanski, prema imenu Osmana I. Etimološki, pojam otomanski potiče od arapskog oblika imena
Utman ili Otman, koje su Turci prema svojoj fonetici prilagodili u Osman. Mada se pojam otomana
kao komada nameštaja u savremenom srpskom jeziku gotovo uopšte ne koristi, ranije su i sam
nameštaj i reč bili vrlo rasprostranjeni, verovatno preuzeti iz francuske kulture i jezika. (Prim.
prev.)
21 O ovome opširno raspravlja Edvard Said (Said, Edward, Orientalism, p. 59-60).
PROLOG
632-718. G. N. E. (10/11-99/100.
PO ISLAMSKOM KALENDARU)
22U arapskim izvorima navode se nepodudarne godine, negde 651-2, a negde 654-5.
23Prema Kuranu, muslimanima je ovo ime Alah dodelio preko proroka Ibrahima (22. sura Kurana,
ajet 78): „On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima.
Alah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kuranu, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i
da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi.“ (Navedeno prema bosanskom prevodu Besima Korkuta.
– Prim. prev.) O raznim prevodima pojma musliman pogledajte
https://www.comp.leeds.ac.uk/nora/html/22-78.html.
16 BETANI HJUZ
vetrovi koje puštaju kamile nego molitve koje čitaju ribe.“24 S brojno
premoćnim snagama i s pomorskom tradicijom koja je sezala unazad sve do
onih slavnih dana kad su, hiljadu i četiristo godina ranije, pomorci s grčkog
kopna osnovali ovaj grad, Konstant je isplovio iz svog blistavog grada sa
zlatnim kupolama moleći se da neprijatelju nanese ritualno poniženje.
Dovoljan je međutim bio jedan jedini dan borbi pa da poniženje pretrpi
Konstant i bude prinuđen da preobučen u običnog mornara iskoči sa carskog
broda i šćućuren na palubi jednog običnog pobegne glavom bez obzira iz
pokolja koji se odigrao u vodama između današnjeg Kipra i Turske.25 Izginulih
je u ovom arapsko-vizantijskom, muslimansko-hrišćanskom sukobu bilo
toliko da je, kako se pričalo, more svuda naokolo bilo crveno i puno leševa.
Muslimanski izvori ovu bitku zovu Bitka jedara; novi modeli brodova,
dromoni i helandije (u arapskoj varijanti šalandije) primorali su Vizantijce na
borbu prsa u prsa i, na veliku brigu hrišćanskog Konstantinopolja, a protivno
svim očekivanjima, pobedu su odneli Muhamedovi sledbenici.
Čitavih pola stoleća potom Konstantinopolj, koji se smatrao Božjim
gradom, nalaziće se i pod fizičkom i pod psihološkom opsadom. Ovaj je grad
verovao da je Božji miljenik i da će stoga ostati neosvojen do kraja sveta. Samo
vek ranije Konstantinopolj, najbogatiji grad na svetu, bio je hrišćanska
prestonica carstva koje se rasprostiralo na teritoriji od dva i po miliona
kvadratnih kilometara. Žitelji grada imali su takvu veru u svoju zaštitnicu
Bogorodicu da su bogomajku nazivali glavnim zapovednikom svoje vojske.
Pobegavši s poprišta bitke, Konstant se vratio najpre u Konstantinopolj,
ali se zatim povukao odatle u sigurnost poseda na Siciliji, ostavljajući svoju
prestonicu nezaštićenu. Oni koje je ostavio, bilo u samom jezgru grada, oko
nekadašnjeg grčkog akropolja s pogledom na Mramorno more, ili rasute po
obali Bosfora i Zlatnog roga, ni izdaleka nisu činili jedinstvenu odbranu. Neki
su verovali da će ih Arapi neizbežno osvojiti. Za svega nekoliko godina od
smrti proroka Muhameda 632. godine (10. po islamskom kalendaru)
muslimani su se, po svemu sudeći, latili da zavladaju najvećim delom tada
poznatog sveta. Iste te 632. pokorili su vizantijsku Siriju, 636. potisnuli
vizantijsku vojsku u Bici na Jarmuku, 640. osvojili Heliopolj, što im je
omogućilo prodor u vizantijski Egipat, 641. pala je Aleksandrija, 642/3.
provinciji Antalija. Konstam, Angus and Dennis Peter, Byzantine Warship vs Arab Warship: 7th-11th
centuries, 1997, p. 58-9; Treadgold, Warren, A History of the Byzantine State and Society, 2015, p.
314.
Istanbul 17
26 Šiiti su prvobitno bili shi'at Ali – pristalice Prorokovog rođaka i zeta Alije, dok su suniti sledbenici
Prorokove sunne, verskih propisa o načinu života. Razvili su se sporovi oko toga čije je pravo da
predvodi muslimane kao kalif (naslednik). Pošto je zbacio neposrednog Prorokovog naslednika
Aliju, muslimanima je od 661. do 680. vladao sunit Muavija, osnivač dinastije Omajada.
27 Arape je predvodio Jezid, sin kalifa Muavije, koji je zapovedao u bici kod Kipra.
28 Pogledajte novi prevod sačuvanih odlomaka izgubljene hronike Teofila iz Edese kod Roberta
Hojlanda (Hoyland, Robert, Theophilus ofEdessa's Chronicle and the Circulation of Historical
Knowledge in Late Antiquity and Early Islam, 2011), posebno strane 166-168.
29 Pogledajte fantastični rad dr Mareka Jankovjaka, koji je još uvek u toku.
18 BETANI HJUZ
Još pre nego što će biti zabeležena u istoriji, ova zbivanja su prerasla u
legende. Nasrtaji na grad, junačka odbrana i beg osujećenih osvajača glavom
bez obzira postaće lajtmotiv u istoriji Carigrada – grada koji živi dvostruki
život, kao stvarno mesto i kao mit.
Mnoga će pokolenja pevati oko vatri po vojničkim logorima, i osvajačkim i
braniteljskim jednako, pesme o opsadama Konstantinopolj a i pomorskim
bitkama pod njegovim zidinama. Srednjovekovni letopisci i kasniji izvori
doterivali su priče. Pripovedalo se da je car Lav III potopio muslimansko
brodovlje dotakavši Bosfor krstom. Mnogi su pričali kako je Konstant podigao
krst dok su njegovi vojnici pojali psalme, a naspram njega je Muavija razvio
barjak s polumesecom dok su njegovi ljudi deklamovali Kuran na arapskom.
Čuvari sećanja zanemarivali su činjenicu da su verovatno obe vojske govorile
grčki i da su se verovatno i vojnici i civili razumeli dok su razmenjivali uvrede
i mrmorili molitve.
I u hrišćanskim i u muslimanskim domovima leto Gospodnje 717. (godina
98-99. po islamskom kalendaru) upamćeno je kao epsko poglavlje istorije i
odlaganje konačne pobede. Turci će kasnije dolaziti na hodočašća u džamije i
druge svetinje za koje su verovali da su osnovani u gradu još u vreme te prve
opsade.32 Veliki deo arapske literature tvrdi da su muslimani u stvari pobedili
– i gledali napred ka daljem i potpunom osvojenju Konstantinopolja i svih
30 Pogledajte kod Džonatana Harisa (Harris, Jonathan, The Lost World of Byzantium, 2015, p. 88);
takođe kod Statakopulosa (Stathakopoulos, Dionysios, Famine and Pestilence in the Late Roman and
Early Byzantine Empire, 2004), 208. stavka u katalogu događaja.
31 Na mestu Bogorodičine crkve u Vlaherni, današnjoj istanbulskoj četvrti Ajvansaraj, podignuta je u
XIX veku skromna grčka kapela. Ovde je, pored fontane sa svetom Bogorodičinom vodom, čuvan
bogomaterin pojas, prema predanju spleten od kamilje dlake, koji se danas čuva na Svetoj gori.
32 Frederik Vilijam Haslak, „Arapske džamije u Konstantinopolju“ (Hasluck, Frederick William, „The
33 Prema arapskom istoričaru i filozofu iz XIV veka Ibn Haldunu: „Muslimani stekoše prevlast nad
celim Sredozemljem. Sila njihova i nadmoć behu ogromni. Hrišćanski narodi ništa ne mogahu protiv
muslimanskog brodovlja nigde po Sredozemnom moru. Na njegovim su talasima muslimani sve
vreme jahali ka osvajačkim pobedama.“ Ibn Haldun, Uvod u istoriju, prema prevodu Franca
Rozentala (1989, p. 210).
34 U Povratku kralja, trećem delu trilogije, knjiga V, poglavlje 6.
35 Pogledajte kod Džejmsa Hauard-Džonstona (Howard-Johnston, James, Witnesses to a World Crisis:
Historians and Histories of the Middle East in the Seventh Century, 2010); takođe kod Kliforda
Bozvorta (Bosworth, Clifford Edmund, The Arabs, Byzantium, and Iran: Studies in early Islamic
history and culture, 1996, p. 157-164).
Istanbul 21
VIZANTION
Praistorijska nalazišta oko Bosfora, Mramornog mora i Crnog mora36
Odjednom se silan talas izdiže pred njima, izvijen, kao strma hrid;
na taj prizor oni se pokloniše saginjući glave… Zatim se ta
zasvođena masa obruši ka njima i brod se prevalja preko jarosnog
talasa, ponirući u šupljinu mora. Uskovitlane struje pronele su ga
između stenja; i sa svake strane behu protresani uz grmljavinu; a
rebra broda držahu se čvrsto. Tada Atina levom rukom odgurnu
jednu moćnu stenu, a desnom podgurnu brod da prođe…
APOLONIJE S RODOSA, OPIS JASONOVOG
PUTOVANJA KROZ BOSFOR
EP O ARGONAUTIMA
Oko pet i po hiljada godina pre naše ere jedan epohalno važan događaj
preoblikovao je okolinu Carigrada stvorivši topografiju koja će predodrediti
karakter i životnu priču ovog grada.43 Usled topljenja ledenih naslaga nivo
mora je drastično narastao i ono je pokuljalo ka unutrašnjosti kopna
probijajući pritom Bosfor. Crno more, koje je dotad bilo plitko slatkovodno
jezero, pretvorilo se u priliku za pomorce, a morske ostrige zamenile su
jezerske. Moguće je da se voda podigla sedam metara za svega trista dana.
40 Hakan Oniz i Erdogan Asian (ured.), Radovi s Trinaestog simpozijuma o arheologiji na Mediteranu
(Oniz, Hakan and Asian, Erdogan, eds., Proceedings of the XIII Symposium on Mediterranean
Archaeology, Selcuk University ofKonya, 2011, p. 183).
41 Oko uzvišenja Silivritepe, između potoka Alibej i Kažitane.
42 Oniz i Asian, 2011, p. 183; Šefket Donmez „Preistorija okoline Istanbula: pregled“ (Donmez,
Şevket, „The Prehistory of the Istanbul Region: A Survey“, Ancient Near East Studies, 2006, pp. 239-
264).
43 Prema nekim naučnicima Crnomorski potop i podizanje nivoa Crnog mora odigrali su se oko
Tako je nastao Zlatni rog, estuar s prirodnim lukama, hranjen Slatkim vodama
Evrope – Kidarisom i Barbizesom. Stvaranje ovog novog sveta odnelo je
mnogo života; sa dna Crnog mora pomaljaju se sada ostaci ljudskih naseobina,
potopljenih kuća i obrađenih brvana. Prema nekim procenama četrdeset
kubnih kilometara vode prelilo se preko kopnene prevlake za godinu dana,
poplavivši više od hiljadu i po kvadratnih kilometara kopna. Time je razoren
jedan svet, ali je stvorena mogućnost da nastane jedan grad svetske klase.
Dok su neke civilizacije, kao što je egipatska, imale pomalo bojažljiv
odnos prema moru, u Carigradu je voda tako sveprisutna da su njegovi žitelji
prinuđeni da je iz neprijatelja pretvaraju u prijatelja. „Ovenčan vodama“ – tako
je grad opisao Prokopije. Istanbul danas zapljuskuju vode Zlatnog roga,
Bosfora i Mramornog mora; severno je Crno more, a južno, kroz Helespont, ili
Dardanele, Sredozemno. Ovaj „Tečni kontinent“, koji je u razna vremena nosio
ime Belo more, Verno more, Gorko more, Veliko zelenilo i Mare nostrum (Naše
more), pružao je u podjednakoj meri izglede na uspeh i propast. U svetu vesala
i jedara, uvalica i prirodnih luka, rođenje Bosfora, kojim su od jednog stvorena
dva kontinenta, značilo je da će zemlja na kojoj će iznići Carigrad postati
otelovljenje mogućnosti.
Zato dok budemo provodili vreme u druženju s Carigradom ne smemo da
zaboravimo da je ovo priča o moru koliko i o gradu.
DRUGO POGLAVLJE
GRAD SLEPIH
OKO 682. G. P. N. E.
46 Euripid, Hekaba 492, Helena 928, Bahe 13, Ifigenija u Aulidi 786; Suzana Said, „Grci i varvari u
Euripidovim tragedijama: kraj različitosti?“ (Said, Suzanne, „Greeks and Barbarians in Euripides'
Tragedies: The End of Differences?“, trans. Antonia Nevill, in Harrison, Thomas (ed.), Greeks and
Barbarians, Routledge, New York, 2002, p. 65).
47 Pogledajte o ovome izvrsno izlaganje Martina Vesta u članku „Odiseja i Ep o Argonatima“ (West,
Martin Litchfield, „Odyssey and Argonautica“, Classical Quarterly, 2005, 55.1, pp. 39-64).
48 Otkriće neolitskog nalazišta Bončuklu – Mesto perli – u ravnici oko Konje, gde su seljani odavno
posle prolećnih kiša po svetlucanju pronalazili preistorijske perle, pomera najranije ljudske
naseobine ovde za oko hiljadu godina unazad, u vreme oko devet hiljada godina pre nove ere.
34 BETANI HJUZ
(Tsetsekhladze, Gocha, The Greek Colonisation of the Black Sea Area: Historical Interpretation of
Archaeology, ed., 1998, pp. 19-21).
51 Timoti Severin, Jasonovo putovanje: potraga za Zlatnim runom (Severin, Timothy, The Jason
Voyage: The Quest for the Golden Fleece, Hutchinson, London, 1985).
Istanbul 35
GRAD SVETLOSTI
680. G. P. N. E. – 540. G. P. N. E.
52 Prepevao Milovan Danojlić, u: Vilijam Batler Jejts, Izabrane pesme, Orfej, Novi Sad, 2011. (Prim.
prev.)
53 Kornelije Tacit, Anali, prevela Ljiljana Crepajac, Tema, Beograd 2006. (Prim. prev.)
38 BETANI HJUZ
56Iako ne bi trebalo da mislimo o Anadoliji naprosto kao o divovskom kopnenom mostu, ona je
zaista olakšavala protok robe, ideja i verovanja ka ovom hibridnom grčko-anadolskom svetu. Već
oko 6000. g. pre n. e. u oblasti Kavkaza pravljeno je vino, a zatim je razvijena prefinjena obrada
metala. Najstarija obuća od obrađene kože dosad poznata na svetu pronađena je 2008. godine u
jednoj pećini u Jermeniji. Iz napretka matematike i drugih nauka u Vavilonu rodila se jedna životna
formula koju primenjujemo i dan-danas – formalna podela dana i noći na po dvanaest sati, a sata na
šezdeset minuta, koja je korišćena već dve hiljade godina pre dolaska prvih Grka. Grad Ugarit na
sirijskoj obali, koji je posedovao jedan rani oblik alfabeta, bio je na glasu kao svojevrsna Venecija
bronzanog doba.
40 BETANI HJUZ
57 Klaus Halof, Klaus Herman i Sebastijan Prignic, „Stari i novi napisi u Olimpiji I“ (Hallof, Klaus,
Hermann, Klaus, Prignitz, Sebastian, „Alteund neue Inschriften aus Olympia I“, Chiron, 2012, 42, pp.
213-38, esp. 218).
58 Veoma zahvaljujem doktoru Luelinu Morganu na pažljivom čitanju prvog dela ove knjige i
interesantnoj napomeni da je prounikoi možda nastalo kao igra reči s proenikoi – prvobitni
stanovnici.
Istanbul 41
sebi zlatnu žilu. U VII i VI veku p. n. e. grčki uticaj u ovoj oblasti neprestano je
rastao. Uz obalu Male Azije nicala su najpre privremena grčka naselja od
naboja, a potom prerastala u gradove od kamena. Megarska kolonija stekla je
sigurno mesto, jedinstveno i po tome što je postala čuvar moreuza između dva
kontinenta. Grad iz VI veka p. n. e. koji je prethodio Carigradu bio je zaista
mesto u kome se nije moglo biti nesvestan nada i strahova, nauma i želja
drugih ljudi oko sebe.
Za svega nekoliko pokolenja, međutim, poželjno će postati žarko željeno.
Posle pažljivog, marljivog, optimističkog osnivanja Vizantiona kao jednog od
helenskih gradova pred kojima je bio nagli procvat, na pozornicu je nahrupila
grčka nemeza u obličju vrelog osvajačkog žara Persije. Nagrnuvši preko
Bosfora, Persijanci su zavladali Vizantionom oko 546. godine p. n. e.,
upravljajući njime iz Daskileona, gde su otkopavanja još uvek u toku, preko
domaćih grčkih tirana, postavljenih da služe kao instrumenti novoosnovanog
Ahemenidskog persijskog carstva, uspostavljenog oko 550. godine p. n. e.
Izgleda ipak da se žiteljima Vizantiona nije dopala vlast istočnjaka – zbacili su
svoje azijske gospodare. Persijanci će se, međutim, vratiti, predvođeni carem
Darijem, a zatim njegovim sinom Kserksom, uz potporu ljudske sile od
pedeset miliona duša sa svojih ogromnih teritorija. Isti onaj Megabaz, persijski
vojskovođa koji je, prema Herodotu, imenovao Halkidon gradom slepaca, po
naređenju svog božanskog cara, zapovedajući snagama od osamdeset hiljada
ljudi, „pokorio je u oblasti Helesponta sve narode koji nisu hteli da priznaju
persijsku vlast“.59 Nažalost po Vizantov grad, na tom spisku nalazili su se i
stanovnici Vizantiona.
PERSIJSKA VATRA
513. G. P. N. E – 411. G. P. N. E.
Jedan od safira među kojima je Carigrad usađen kao dijamant, Bosfor nije
granica koja postavlja iskušenja samo u psihičkom smislu, nego je nezgodan
ispit i u fizičkom smislu. Slana voda izmešana sa slatkom kovitla se i vrtloži,
protkana oblicima glatkim kao saten, hipnotičkim šarama koje prikrivaju
opake struje. Tok struja niz tesnac dug tridesetak kilometara menja se devet
puta od Crnog do Mramornog mora. Nedavno otkrivena podvodna reka koja
protiče dnom samog moreuza doprinosi razjašnjenju njegove kolebljive
prirode.61 Voda i talog što protiču ogromnim podvodnim kanalom koji je
stvorio Crnomorski potop skreću u suprotnom pravcu od toka glavnine vode –
otud ovde nastaje „dvostruko more“.
Mnogi su se utopili u ovim vodama ili izginuli smrskani o stenje
prikriveno naglim nadolaskom morske magle. Za Darija Velikog, persijskog
cara nad carevima, sve su ovo, međutim, bile ništavne prepreke. Posmatrano s
njegove tačke gledišta i iz njegovih središta moći u Suzi, Vavilonu, Memfisu i
Persepolju, zaleđe grčkog Halkidona bilo je prijatno ravno; po blagim
brežuljcima oko plavne ravni rasli su maslinjaci, a pristup Evropi je mamio.
Preprekom su se, nasuprot tome, mogli smatrati kavkaski venac ili planine
koje ovenčavaju Peloponez. Nemirni helespontski i bosforski tesnaci bili su
tek puki potoci, priobalna ostrva Samos, Lezbos i Hios stepenici ka kopnu
novog kontinenta, zrelog za čerupanje.
Dok je stajao u Aziji gledajući zelena brda Evrope, čoveku koji će spojiti
Crveno more sa Sredozemnim izdubivši kanal među njima, i koji će uvesti
jednu svevažeću valutu da bi podstakao trgovinu širom tada poznatog sveta,
moralo se činiti da je prevaljivanje malog mokrog jaza između dva kontinenta
dečja igra – delo koje se razraslo do legendarnih razmera, ali je za najmoćnijeg
vladara na svetu bilo sprovodljivo. Tako zapisana životna priča Carigrada
počinje mostom. Herodotov opis Darijevog ogromnog, kilometarskog pontona,
jednog od carevih projekata toliko drsko smelih da čoveku suze pođu na oči,
uvodi Vizantion u istoriju. Stavka kojaje, međutim, zabrinula Evropu bila je
motivacija za izgradnju ovog mosta.
Nabukodonosor III, vavilonski vladar koji se nalazio u vazalnom položaju
prema Persijancima, podigao je pobunu. Ushićeni ovim vestima, Skiti uz
severnu obalu, koji su držali pod svojom vlašću evropske teritorije zapadno od
današnjeg Istanbula, odlučili su da iskoriste situaciju. Rešen da protera Skite
nazad u njihovu tračku i balkansku postojbinu, Darije je oko 513. godine p. n.
e., bogohulno sedeći na grčkom hramu uz Crno more u kome se klanjalo Zevsu
Uriosu, Zevsu Blagih Vetrova, da bi bezbedno proveo brodove, zapovedio
Mandroklu sa Samosa da sagradi most od brodova između azijske i evropske
obale Bosfora. Darije se možda i spremao da osvoji ceo znani svet, ali nije imao
želje da pritom skvasi noge.
U ovoj fazi nije jasno da li je Vizantion bio pokoreni podanik ili
dobrovoljni saveznik Persije. Čini se verovatno da su Persijanci postavili
punkt za prisilno carinjenje kod Hrisopolja (današnje istanbulske četvrti
Uskudar na azijskoj obali Bosfora, na položaju koji će steći ogroman značaj
pod Konstantinom Velikim) da bi iznuđivali novac od brodova koje su
nezgodne bosforske struje gurale ka kopnu.62 Naredna dvadeset četiri veka
muzenje novca iz brodova koji prolaze biće omiljena razonoda onih koji su
držali vlast nad gradom i moreuzom. Persijanci nisu želeli da ih niko ometa u
ovom unosnom poslu i žitelji Vizantiona našli bi se na meti persijskog gneva
da su pokušali nešto slično.
Bilo je na ovom obodu civilizacije mnogo onih koji nisu želeli da
potpadnu pod Persijsko carstvo, u kom je glavni jezik bio aramejski i koje je
obuhvatilo mnoge narode. Kada je Darijev predak Kir Veliki prvi put udario na
Skite, poginuo je i njegovu glavu su nosili u mešini punoj krvi – simboličan
znak da žeđ za moći koja ga je vodila sad konačno može da bude utažena 63
Početkom V veka p. n. e. pobuna je planula kao barutni trag uz obalu Male
Azije i ostrva pored nje. Vatra kojom je Darije odgovorio bila je pakleno vrelo.
Gradovi su sravnjeni sa zemljom, odraslo stanovništvo pobijeno ili odvedeno u
roblje, dečaci kastrirani, a devojčice odvedene kao konkubine na carev dvor.
Do 494/3. godine p. n. e. pobuna je potpuno ugušena, a Vizantion i Halkidon
spaljeni. Stanovnici oba grada gledali su preko Bosfora perjanice crnog dima
koje su javljale o nesreći njihovih sunarodnika. Herodot nam kazuje da je
stanovništvo Vizantiona, među kojim je bilo i boraca za slobodu, pobeglo da
potraži spas na peskovitim južnim obalama Crnog mora, a zatim se polako
vraćalo, da bi na kraju dodalo izvestan broj svojih brodova persijskoj ratnoj
mornarici.
Jedreći morskim tesnacem između Evrope i Azije čovek ima utisak da je
zavada između istočnjačkog tiranina i zapadnog tla bila lične prirode. Da,
Persija je želela zemlju i ljudski plen, ali suština uspešne kolonizacije nije u
kvantitetu nego u kvalitetu. Od tog trenutka nadalje moćnici i iz Azije i iz
Evrope želeće da im se blagosloveni, strateški savršeni potez obale oko
Vizantiona, sa svojim šumovitim brežuljcima lakim za odbranu, smeška s
pokornom laskavošću.64
Godine 491. pre n. e. Darije je zatražio kapitulaciju cele Grčke, zahtevajući
da mu smeli grčki gradovi-države, kojih je bilo oko sedamsto u egejskoj
oblasti, prinesu darove kojima će simbolično priznati svoju pokornost – u vidu
zemlje i vode. Pobuna je možda bila ugušena, ali neće ipak sve biti tako
jednostavno. Persijska strategija nije u obzir uzela jedinstveni osećaj
zajedništva koji su Grci izgleda posedovali. Tradicija odlučivanja većanjem,
zajednički identitet uspostavljen preko jezika i religije, sila mitskih veza,
ulivali su grčkim gradovima-državama strahovitu moć otpora. Ponižavajući
poraz koji su pretrpeli u Bici na Maratonu 490. godine p. n. e. bio je za
Persijance neprijatno iznenađenje.
Darije je umro 486. godine p. n. e., ali ambicije su ga nadživele. Njegov sin
i naslednik Kserks nije imao nameru da pusti teritorije kao što je Vizantion da
ponovo pripadnu Grcima. Godine 480. pre n. e. Termopilska bitka na kopnu i
Bitka kod Artemizija na moru – prelomni sudari Persijskog carstva i gradova-
država širom grekofonog sveta – bili su prvi u nizu odgovora na žestoke
65 Naš izvor za ovaj mračni trenutak istorije opet je Herodot. Posle uzbudljivog razvoja istorije kao
racionalnog istraživanja, Herodot je očigledno smatrao kako je njegov posao da posmatra svet i
pomogne da on bude shvaćen. Neprekidno je sebi postavljao pitanje: „Vredi li ovo da bude
zabeleženo?“ Antropolog, etnograf, genijalan pripovedač i izveštač, Herodot je svoje delo recitovao
možda i pred velikom masom okupljenog sveta, na primer na Olimpijskim igrama. Pisao je da bi
„ljudska postignuća“ bila pošteđena zuba vremena. Herodotov opis događaja oko Vizantiona dotiče
središnje teme antičke istorije, kao što je ta da su i Atinjani i Spartanci smatrali reči sastavnim
delom svog oružja; da je Persijabila multietničko carstvo (sam Temistokle, prognan iz Atine
471/70. g. pre n. e., postao je upravitelj grčkog grada
Magnezije unutar Persijskog carstva); da nam eksperimenti na ovoj burnoj pozornici ratovanja –
snaga koju pružaju demokratska načela, vrednost prikupljanja znanja i zamišljena linija podele
između Istoka i Zapada – u izvesnoj meri pružaju ideju i o onome što smo danas.
46 BETANI HJUZ
vrati Kserksove poražene sinove u Malu Aziju. Posle još jednog poraza, kod
Plateje, Persija je nadalje pažnju držala prikovanu za istočni svet.
66 Polazeći na Termopile, Leonida je znao da polazi u samoubilački pohod i poveo je sa sobom samo
ljude koji su imali da ostave za sobom sinove.
Istanbul 47
podsticala kolanje životnih sokova – taj potez mnogo govori,67 tim pre što je
Sparta s prezrenjem gledala na gradske zidine, hvaleći se da su njene zidine
njeni mladići, a vrhovi njihovih kopalja njene granice.68 Atina je čvrsti prsten
svoje odbrane zatvorila 478. godine p. n. e., upravo iste godine kada je
Pausanija učvrstio vlast u Vizantionu, prisvojivši grad za koji je smišljao velike
planove. Pobeda ga je, reklo bi se, opila u svakom smislu. Naručivao je
hvalospeve koji će ga veličati u prozi i stihu i čak je upisao svoje i samo svoje
ime u podnožje Zmijskog stuba, koji su grčki saveznici podigli u Delfima u
znak sećanja na persijski poraz. Nadrealan i veličanstven spomenik – zlatni
tronožac za prinošenje žrtava Apolonu podignut na osam metara visok
bronzani stub u obliku tri prepletene zmije – objedinjavao je religijsko i ratno
značenje. U zmijske kolutove ugravirana su imena trideset jedne grčke države
koje su se udružile da bi se oduprle Persijancima. Čim su uočili Pausanijin
hibris, posramljeni spartanski glavari brzo su izbrisali trag njegovog
besramnog samohvalisanja.
Osam stotina godina kasnije Zmijski stub je prenet na konstantinopoljski
hipodrom. Čovek nekako neizbežno oseća da bi se Pausanija u potaji sladio
saznanjem da je ovaj spomenik – mada sad veoma oštećen – jedna od svega
nekoliko klasičnih starina koje su opstale u današnjem Istanbulu, na trgu
pored Plave džamije, na kome turisti i istanbulska mladež rado zastaju da
predahnu i ručaju. Kako je znameniti spomenik izgledao poznato nam je
ponajpre iz Herodotovog opisa, a ono što je danas od njega preostalo stoji
tačno tamo gde je stub, prema istoričaru Euzebiju iz IV veka n. e., postavio
Konstantin Veliki. Zlatni tronožac koji su zmije držale pretopljen je oko 350.
godine, a od tri zmijske glave sačuvana je samo jedna, koja se nalazi u
istanbulskom Arheološkom muzeju. Čak i nesvestan toga, grad u samom svom
istorijskom srcu još odaje počast jednom čoveku koji ga je strasno voleo.
67 Prema dosadašnjim dokazima, prve odbrambene utvrde činile su drvene palisade podignute u VII
veku pre n. e.
68 Tukidid, Moralije, 217e.
Istanbul 49
Zanimljivo je da Tukidid navodi kao činjenicu da je Pausanija prosio ruku Kserksove kćeri, dok
69
70 Ovako se naziva po lučkom gradu u Izraelu gde je 1980. Godine pronađen jedan ovakav brodski
kljun.
71 Atički ili grčki talent bio je jedinica mase ekvivalentna 26 kg ili jedinica vrednosti ravna ovolikoj
GRAD OPSADE
450. G. P. N. E. – 400. G. P. N. E.
Vizantion pre dvadeset četiri veka mučile su dve uporne pošasti: opsade i
čovek sa Zapada željan da stekne sebi ime na Istoku.
Petnaesti vek pre naše ere doneo je Vizantionu učvršćen status grada-
trofeja, a kako je bio i značajan i lep i koristan, postao je pozornica na kojoj i
oko koje su važne ličnosti antičke istorije igrale svoje životne uloge –
vojskovođa i istoričar Ksenofont, karijski satrap Mauzol, po kome nose ime
mauzoleji, budući da je njegov bio jedno od čuda starog sveta, i atinski
vojskovođa Alkibijad,74 ličnost do te mere obdarena raznim krajnostima da
niko ne bi uspeo da ga izmisli.
73 Ksenofont, Helenska istorija, knjiga I, poglavlje III, 14-16, prilagođeno iz prevoda Milene Dušanić,
Matica srpska, Novi Sad, 1988. (Prim. prev.)
74 Potom Alkibijad ode u Helespont i Hersones da nabavi novca; ostali stratezi sklope sporazum sa
Farnabazom […] Farnabaz, smatrajući da i Alkibijad treba da položi zakletvu, čekao je u Halkedonu
dok se ovaj nije vratio iz Bizantija; pošto je Alkibijad došao, reče da se neće zakleti ako se i on njemu
ne zakune. Potom se zakleše, Alkibijad u Hrisopolju pred Mitrobatom i Arnapom, a Farnabaz u
Halkedonu pred Alkibijadovim poslanicima Euriptolemom i Diotimom, zadadoše jedan drugom
vernost i svoju ličnu i u ime svoje države. (Ksenofont, Helenska istorija, knjiga I, poglavlje III, 8-12,
prilagođeno iz prevoda Milene Dušanić, Matica srpska, Novi Sad, 1988. (Prim. prev.)
54 BETANI HJUZ
75 Aristofan, Žabe, u prevodu Radmile Šalabalić. Prema prevodiočevoj napomeni, ovaj stih nije
Aristofanov, već je preuzet iz Ijonovih Stražara. (Prim. prev.)
76 Herme su bile sveti kipovi koji su se sastojali od visokog pravougaonog postolja i glave ili biste
Hermesa i drugih bogova, zatim heroja i uglednih smrtnika. Na postolju je bio isklesan polni organ,
kao deo obredne povezanosti s Hermesom kao faličkim božanstvom i zaštitnikom putnika i puteva.
(Prim. prev.)
Istanbul 55
77 Kod kuće su možda vladala politička previranja, nasilno razgrađivanje demokratije, ali su ona bila
praćena kulturnim procvatom. Aristofan je u to vreme napisao Ptice, Lizistratu i Žene u narodnoj
skupštini, Euripid Feničanke, Bakhe i Ifigeniju u Aulidi, a na akropolju je dovršena gradnja
Erehtejona.
78 Ksenofont, Helenska istorija, 1.1.22.
56 BETANI HJUZ
79 Prilikom iskopavanja sprovođenih između 2008. i 2011. Godine ovde su pronađeni crnofiguralni i
crvenofiguralni pehari i posude u atinskom stilu, istovetni onima koji su u ovo vreme korišćeni u
atinskoj Agori.
80 Alfonso Moreno, „Hijeron: antičko svetilište na utoku u Crno more“ (Moreno, Alfonso, „Hieroh:
The Ancient Sanctuary at the Mouth of the Black Sea“, Hesperia: The Journalof the American School
of Classical Studies at Athens, 2008, 77.4, pp. 655-709); Tomas Nunan, „Trgovina žitom sa severne
strane Crnog mora u starom veku“ (Noonan, Thomas, „The Grain Trade of the Northern Black Sea in
Antiquity“, The American Journal of Philology, 1973,94.3, pp. 231-242); Lajonel Kason, „Trgovina
žitom u helenističkom svetu“ (Casson, Lionel, „The Grain Trade of the Hellenistic World“,
Transactions and Proceedings of the American Philological Association, 1954, 85, pp 168-187).
Istanbul 57
81 Godine 406. pre n. e. Atinjani su porazili spartansku flotu kod Arginuze, ali su zatim izgubili kod
Egospotamija krajem 405, iste godine kad su Spartanci opseli Pirej.
82 Noel Robertson, „Redosled događaja u Egejskom moru 408. i 407. g. pre n. e.“ (Robertson, Noel,
„The sequence of events in the Aegean in 408 and 407 BC“, Historia: Zeitschrift fur Alte Geschichte,
58 BETANI HJUZ
1980, 29.3, pp. 282-301); Edmund Bludou, „Alkibijad 'izuzetan' ili 'inteligentan'?“ (Bloedow,
Edmund, „Alcibiades 'brilliant' or 'intelligent“?“. Historia: Zeitschrift fur Alte Geschichte, 1992, 41.2,
pp. 139-157); Entoni Endrjuz, „Vojskovođe na Helespontu, 410-407. g. pre n. e.“ (Andrewes,
Anthony, „The Generals in the Hellespont, 410-407 B.C.“, Journal of Hellenic Studies, 1953, 73, pp. 2-
9).
83 Godine 405. pre n. e. Spartanci su ponovo zavladali Atinom, presekavši joj snabdevanje hranom i
svojim starijim bratom Artakserksom II kod Kunakse u Vaviloniji. Desetak hiljada preživelih moralo
je borbama da se probija nazad ka Helespontu.
Istanbul 59
VINO I VEŠTICE
400. G. P. N. E. – 200. G. P. N. E.
U Vizantionu svi trgovci postanu pijanci. Čitave noći pili smo radi
vas i, časnu reč dajem, vino je bilo opako jako. U svakom slučaju,
jutros sam ustao mamuran za četvoricu.
MENANDER, IV VEK P. N. E.86
86 Menandar, The Principal Fragments, 67K, trans. Allinson (1921). Fragment je sačuvan kod Ateneja
u Gozbi sofista (10.442d) i kod Elijana u Varia historia (3.14).
87 Prema prevodu Lusi Felmingam-Kokbern i Elizabet Maknil, s velikom zahvalnošću obema.
88 Istoričar Robin Lejn Foks naziva Teopompa piscem kleveta, a ne istorije.
62 BETANI HJUZ
89Teopomp, Filipika (Theopompus of Chios, Philippica, Book 8, F 62), citirano kod Džona Frilija:
Istanbul: carski grad (Freely, John, Istanbul: The Imperial City, Penguin, London, 1998, p. 14).
Istanbul 63
91 Danas se u krugu ostataka Kibelinog svetilišta na Hiosu nalazi Homerov kamen, „stolica“ na kojoj
je, kako tvrde turistički vodiči, slepi pesnik sedeo kad je prvi put recitovao svoje epove. O
boginjinom svetilištu u Kiziku na Propontidi imamo dovoljno pouzdanih svedočanstava, a takođe i o
onome u Kolofonu u Joniji.
92 Pesinunt je bio grad u Maloj Aziji, na reci Sangarijus, koja se danas zove Sakarja, i na Carskom
putu, koji je povezivao lidijsku prestonicu Sard s persijskim gradovima Suzom i Persepoljem. Za
legendarnog kralja Midu verovalo se da je odavde vladao Frigijom u VIII veku pre n. e. Arheološka
istraživanja Univerziteta u Ganu (1967-1973. pod rukovodstvom Pitera Lambrehtsa, 1987-2008.
Džona Devrekera) ukazuju na to da se grad razvio oko 400. g. p. n. e. Pogledajte doktorsku
disertaciju Anđela Verlindea, „Kompleks hrama u Pesinuntu: arheološko istraživanje funkcije,
arheologije i hronologije svetilišta u Maloj Aziji“ (Verlinde, Angelo, „The Temple Complex of Pessinus:
Archaeological Research on the Function, Morphology and Chronology of a Sanctuary in Asia
Minor“, Universiteit Gent, 2012).
Istanbul 65
93 Pogledajte kod Alfonsa Morena, „Hijeron: antičko svetilište na utoku u Crno more“.
94 Die InSchriften Von Byzantion I, ed. Lajtav, 2000, IK32.
66 BETANI HJUZ
95Vilijam Berg, „Hekata: grčka ili 'anadolska'?“ (Berg, William, „Hecate: Greek or 'Anatolian'?“,
Numen, 1974, 21.2, pp. 128-129); Patriša Markart, „Hekatin portret“ (Marquardt, Patricia, „A
Portrait of Hecate“, American Journal of Philology, 1981,102.3, pp. 250-252); Vasiliki Limberis,
Naslednica boginja: Bogorodica i stvaranje hrišćanskog Konstantinopolja (Limberis, Vasiliki, Divine
Heiress: The Virgin Mary and the Making of Christian Constantinople, Routledge, Abingdon, 1994, pp.
126-127).
Istanbul 67
Često su vam oni koje gurate od sebe ipak potrebni. Filip Makedonski,
nekadašnji saveznik Vizantiona, moćan kao neka prirodna sila i stalno gladan
novih zemalja pod svojom vlašću, osvojio je 356. godine p. n. e. Krenid, koji su
osnovali kolonisti s Tasosa, i nazvao ga u svoju čast Filipi. Filipi će kasnije
postati poprište sudbonosne bitke Marka Antonija i Oktavijana s Brutom i
Kasijem, te sedište prve evropske hrišćanske komune, koju je osnovao Sveti
Pavle. Pošto je ujedinio svoje kraljevstvo u današnjoj severnoj Grčkoj i
prigrabio moć dovoljnu da mu obezbedi gomilanje blaga (u njegovoj grobnici
pronađene su zaštitne amajlije u obliku Meduzine glave, pozlaćeni kožni
oklopi, otmeni vinski krčazi od srebra, zlatna dijadema tako tanane izrade da
hrastovo lišće i žirovi na njoj i danas trepere na povetarcu i oklop preteći
ukrašen motivima opsade Troje), Filip I Makedonski jasno je stavio svetu na
znanje da se na njega mora obratiti pažnja.
Godine 340. pre n. e. zaputio se ka Vizantionu. Tamo se poslužio visokom
sposobnošću svojih novoosnovanih opsadnih jedinica, koje su raspolagale
demonski delotvornim spravama, među njima i torzionim katapultima, ne bi li
pokorio neprosvećeni grad.
Filip je napadao i opsedao Vizantion nešto malo kraće od godinu dana. U
realnim pojmovima posmatrano, bio je to neuspeh. Kako tvrde izvori iz tog
doba, pokušaj Makedonaca da noću u potaji probiju zidine grada odao je lavež
pasa koje je poslala zaštitnica Hekata, istovremeno popalivši činima baklje
tako da su obasjale celo nebo i razotkrile opasnost po grad.96 Sva je
verovatnoća, međutim, da je Filip unapred znao da neće osvojiti ovu grčku
postaju s velikim ekonomskim potencijalom s obzirom na njen nadzor nad
moreuzom, i da je umesto toga ovo bila samo provokacija kojom je nameravao
da u rat uvuče Atinu.97 Atina je, kao što joj je dužnost i nalagala, priskočila
Vizantionu u pomoć, plašeći se da će joj biti presečena životno važna nabavka
žita iz sliva Dunava i Marice niz Bosfor pa preko Crnog mora. Bojazni Atinjana
bile su opravdane. Iste te godine Filip je zarobio čitavu atinsku flotu koja je
prevozila žito, ukupno dvesta brodova koji su pripadali Atini i njenim
saveznicima, nedaleko od Hijerona, za koji se verovalo da širi božansku silu
preko mora ispod, te se ovaj Filipov potez smatrao svetogrđem i njegovim
najnezakonitijim činom.98 Svih sto osamdeset brodova, koji su pripadali Atini,
96 U kasnijim rimskim izvorima po pravilu se povlači paralela s Rimom, koji su, prema predanju, od
galske najezde spasle guske.
97 Pogledajte kod Diodora sa Sicilije, Istorijska biblioteka, knjiga XVI.
98 Detaljno izlaganje o ovome pogledajte kod Morena, „Hijeron: antičko svetilište na utoku u Crno
more“.
68 BETANI HJUZ
99Atenej, Gozba sofista, 8:351c. Zahvaljući Ateneju znamo i da je Stratonik putovao u Vizantion
(Gozba sofista, 8:349f-350a).
Istanbul 69
100U srednjem veku veoma popularni Roman o Aleksandru, u potpunosti izmišljena pripovest o
Aleksandrovim podvizima, vukao je ljude i fizički na Istok. Mnogi naši zapadnjački pojmovi o
Kavkazu formirani su na osnovu Aleksandride. Pogledajte kod Ričarda Stounmana (Stoneman,
Richard, The Greek Alexander Romance, 1991).
70 BETANI HJUZ
Ignacijev put
Prema spisku robe kojom se trgovalo između Aleksandrije i Vizan-tiona, P. Cair Zen. 1.
101
59089.20.1, II. 20-1; P. Cair. Zen. 4. 59731 (257-249 BC); P. Mich. 18.781.10 (186-185. p. n. e.).
Istanbul 71
…ovaj naš vojni put koji ide kroz Makedoniju sve do Helesponta…
CICERON, O KONZULSKIM PROVINCIJAMA102
Na severu Grčke, u jednoj tihoj ostavi, iza stola leti punog trešanja i stare peći
iz koje zimi biju dim i vrelina, nalazi se čudesna zagonetka. Mermerna stela po
obliku i veličini slična nadgrobnom kamenu, prastara, skupocena i brižljivo
isklesana, čuva, po svemu sudeći, uspomenu na prvu u istoriji zabeleženu
saobraćajnu nesreću i na jednu svinju koja će postati čovekov najbolji prijatelj.
Postavljena pored Ignacijevog puta, pa kasnije uzidana u zid rimskog
utvrđenja kod Edese, stela pripoveda tragikomičnu priču. Pomenutu svinju
terao je Ignacijevim putem čovek po imenu Hoir da bi je prineo na žrtvu
prilikom nekog verskog praznika. Na steli je prikazan četvoropreg koji juri,
propeti konji čija razigrana kopita gaze svinju, prikazanu takođe kako leži
pregažena na tlu ispod kočije. Jedan čovek, verovatno vlasnik svinje, u
jednostavnom ogrtaču s kapuljačom, sedi na svojim kolima i izgleda
ožalošćeno. Pričao svinji uklesana je oko elemenata slike: „…ceo put ja
postojano prevalih na papcima svojim… ali pod točkovima sad zgasnu mi
svetlost… Ovde sad ležim i nemam pred smrću duga nikakvog više.“103
Bilo da je ovo nečija poskupa šala ili iskren spomenik žrtvenoj životinji
koja se loše provela na putu između Dalmacije i Vizanta negde krajem II veka
n. e., stela je vrlo životna razglednica s jedne od najvažnijih saobraćajnih žila
antičkog sveta, puta koji će promeniti usud Carigrada.
Vija Ignacija, delo rimskih graditelja koji su putovali brodovima ravnog
dna od Brindizija do Dirahija, nepovratno je pretvorila Vizantion iz usputne
„The Army and the Limes in the East“, in Erdkamp, Paul ed., A Companion to the Roman Army, Wiley,
Blackwell, Chichester, 2011, p. 238) i Zosje Haline Arčibald, Privreda na severu Egejskog mora u
Antici, od V dol veka p. n. e. (Archibald, Zosia Halina, Ancient Economies of the Northern Aegean. Fifth
to First Centuries BC, Oxford University Press, Oxford, 2013, p. 245).
74 BETANI HJUZ
U rimskoj psihi Istok je odavno bio izvor opasnosti, ali i izobilja. Čuvena je
izreka Avgusta, prvog rimskog cara, da je Rim zatekao sagrađen od cigle, a za
Istanbul 75
careva, „Vespazijanov život“, 8.4. Izvor za kovačnicu novca: Harold Matingli, „Vespazijanove
Istanbul 77
Nikomedija. Moguće je da u Vizantu nije ni boravio, samo je naznačio svoje prisustvo prihvativši dve
godine počasno zvanje hijeromnemona, sveštenika-magistrata.
114 Šuma je dobila ime po zarobljenim Srbima koje je Sulejman doveo u Istanbul posle opsade
History of the Roman Empire, University of California Press, Berkely and Los Angeles, 1961, p. 193).
78 BETANI HJUZ
120Džon Frili, Istanbul: carski grad (Freely, John, Istanbul: The ImperialCity, Penguin, London, 1998,
pp. 27-28).
80 BETANI HJUZ
121 Više podataka potražite kod Dejvida Lija Bomgardnera, Istorija rimskog amfiteatra (Bomgardner,
David Lee, The Story of the Roman Amphitheatre, Routledge, London, 2000).
122 Pogledajte odrednicu Entonija Litlvuda o Vizantu u Enciklopediji antičke Grčke Najdžela Vilsona
(Wilson, Nigel, ed., Encyclopedia of Ancient Greece, 2009, p. 136). Sever je sagradio pozorište,
kupatila, hipodrom i portike oko Agore.
123 Navika koja nije nestala. Pogledajte kod Nensi Paterson Ševčenko, „Divlje životinje u
Godine 212. Severov sin Karakala uveo je opšte pravo rimskog građanstva za
sve koji su rođeni slobodni – što će reći, trideset miliona ljudi od Sirije do
Skantorpa u Engleskoj, pa među njima i za stanovnike Vizanta, koji su sada
takođe smatrani zainteresovanom stranom u rimskim planovima. Karakalina
reforma došla je, međutim, u burno vreme. Svega jedno pokolenje kasnije,
257. godine, Goti su se spustili preko Crnog mora i napali Vizant, ali su
poklekli pred Severovim zidinama, mada su uspeli da osvoje Halkidon, što je
bilo opasno blizu Vizantu. Deset godina kasnije žarka želja dovela je Gote
ponovo pod zidine Vizanta, da bi od namere da ga osvoje odustali tek pošto je
tadašnji rimski car Klaudije II, koga danas po onima koje je porazio nazivamo
Klaudije Gotski, pobio pedeset hiljada ovih ratobornih varvara.125
Prema gradskom predanju, koje bi moglo biti i pogrešno, Gotski stub
opstaje i danas kao uporni podsetnik na ovu Klaudijevu pobedu. Ovaj
jedinstveni spomenik rimskog doba u Istanbulu stoji danas zanemaren na
kraju jednog prašnjavog puteljka u parku Đulhan, gde se nekad nalazio
zoološki vrt, nadomak mesta gde su u antici održavane velike predstave sa
životinjama.126 Stub je visok osamnaest i po metara i na njemu se nekada, kako
svedoči Nićifor Gregora, nalazio kip legendarnog osnivača grada, a postavljen
124 Zanimljivo je, međutim, da je Sever umro tamo gde će tek početi priča o Konstantinopolju – u
Jorku, koji se u vreme Rimljana zvao Eborakum.
125 Mnogi istorijski izvori, počevši od Zosima, govore o ovom broju pobijenih Gota posle Klaudijeve
1453, na zapadnoj strani Topkapi saraja pošto bude podignut 1465. Zoološki vrt se više ne nalazi
ovde, ali postoji akvarijum na sedam minuta hoda od Topkapija.
82 BETANI HJUZ
127 Tomas Rasel, Vizant I Bosfor: istorijska studija, od VII veka pre n.e. do osnivanja Konstantinopolj a
(Russell, Thomas, Byzantium and the Bosporus: A Historical Study, from the Seventh Century BC until
the Foundation of Constantinople, Oxford University Press, Oxford, 2016, p. 42).
128 Laktancije, O smrti progonitelja, V, 6, prevela Milena Milin, Akademija SPC, Beograd 2014. (Prim.
prev.)
129 „Antički pisci pričaju protivrečne priče. Zosima piše da je Zenobija umrla na putu ka Rimu, još
pre nego što je konvoj sa zarobljenicima prešao preko moreuza u Vizant.“ Pat Sautern, Carica
Istanbul 83
Zenobija: buntovna kraljica Palmire (Southern, Pat, Empress Zenobia: Palmyra's Rebel Queen,
Bloomsbury, London, 2008, p. 156).
OSMO POGLAVLJE
UNUTRAŠNJI NEPRIJATELJ
41. G.-311. G.
Plinije Trajanu:
Zbog toga sam smatrao da je utoliko potrebnije da mučenjem
iznudim priznanje dveju devojaka, koje se zovu služavke:
pronašao sam jedino da je to izopačeno i besmisleno praznoverje.
Zbog toga sam odložio svako dalje istraživanje, pa se obraćam tebi
da te pitam za savet. Meni ovo pitanje izgleda kao da zaslužuje da
ti o njemu razmisliš, u prvom redu zbog velikog broja ljudi koji se
nalaze u opasnosti. Jer velik broj ljudi svih godina uzrasta i svih
staleža, oba pola takođe, dovode se i biće i dalje dovođeni u
opasnost. Ovo praznoverje nije obuhvatilo samo gradove već i sela
i seoska naselja, kao zaraza. A izgleda da bi ovo stanje moglo da se
zaustavi i popravi. Sasvim je izvesno da su se gotovo već
napušteni hramovi ponovo počeli puniti svetom i da su se svete
božje službe, tako dugo zanemarivane, ponovo počele obnavljati i
da se meso životinja namenjenih za žrtvovanje može svuda da
kupi, iako su se dosad za to javljali izuzetno retki kupci. Na osnovu
toga se lako može zaključiti da bi se velik broj ljudi mogao dovesti
na pravi put, kad bi im se pružila mogućnost da se za sve pokaju.
PLINIJE MLAĐI, „O HRIŠĆANSKOM PRAZNOVERJU“130
130 Gaj Plinije Mlađi, Pisma, knjiga X, pismo 96, prema prevodu Albina Vilhara, SKZ, Beograd, 1982.
Istanbul 85
Kako nam Novi zavet pripoveda, apostol Andrija, pomalo maglovita ličnost,
ribar po zanimanju, prvobitno učenik Jovana Krstitelja, stariji brat Simona
Petra, osnovao je 38. godine stolicu u Vizantu, koja će se kasnije proširiti u
Konstantinopoljsku patrijaršiju. U početku je, međutim, hrišćanstvo u
Vizantovom gradu bilo znatno smernije i uže usmereno. Prvi ovdašnji hrišćani
okupljali su se po svojim domovima; ove kućne crkve, kojima su često
rukovodile žene, bile su izrazito obeležje starohrišćanske vere. Okupljanja su
bila u uskom krugu, potajna. Pošto su krajem I veka napisana jevanđelja, jedno
ili dvoje najuglednijih bi ih čitalo okupljenima; većina hrišćana bila je
decenije prošlog veka oštetila vodovodna cev. To što je opstao do našeg doba graniči se s istinskim
čudom.
135 Pošto ju je Hadrijan obnovio, Lida je izrasla u važno središte bojenja tkanina purpurom,
simbolom careva, transportovanim Ignacijevim putem, mada će jedan rimski pisac purpur nazvati
bojom zgrušane krvi.
Istanbul 87
136 Ikonografija mozaika govori nam, po svemu sudeći, da se u ovo vreme odvijao živ dijalog između
Jevreja i hrišćana. Likovne predstave na mozaicima, na primer, iz Dure Europosa u istočnoj Siriji,
dovršenim oko 244. godine, pokazuju nam drugu granu iste porodice, koja niče iz istog stabla, ali
istovremeno prisvaja deo teritorije, naglašavajući kome pripada pravo da govori o kojim pitanjima.
137 U Persiji su Sasanidi po dolasku Ardašira I (Artakserksa I) na vlast 244. godine podržavali
zoroastrejstvo nauštrb hrišćanstva. U Gruziji je izvestan broj Jevreja prešao u hrišćanstvo. Tamila
88 BETANI HJUZ
Godine 43. čitavo njegovo stanovništvo prodato je zbog neplaćenih dugova u ropstvo, zatim su
Rimljani razorili grad 66. godine, za vreme rata s Jevrejima. Posle jevrejskog ustanka nastala je
jevrejska dijaspora, što je omogućilo hrišćanstvu da ovde stekne uporište, a judeohrišćanskim
pitanjima i pojmovima o životu da oputuju ceo rimski svet. Ironijom sudbine, upravo je u ovome
početak ideje Vizanta kao jezgra vere koje je privlačilo vernike ne samo duhovnom nego i
geografskom snagom.
139 Postoji vrlo mala mogućnost da je Sveti Đorđe postao mučenik upravo u Lidi u vreme kada je
dovršeni mozaik gordo pokazivan gostima kao novi ukras u jednoj bogataškoj kući. Prema nekim
izvorima Đorđe se rodio u Lodu, ili je njegova majka tu imala kuću; prema drugim, ovde je svetac
postradao za svoju veru i sahranjen; prema trećim, mosti su mu donesene ovamo iz Kapadokije.
Budući da je bio Dioklecijanov gardista, a nije bio u stanju da odbaci svoju veru, Đorđe je najpre
mučen, a zatim mu je odrubljena glava. Boj sa zmajem, ili morskim čudovištem kao što je ono
prikazano na mozaiku, dodat je mnogo kasnije. Od V veka Hram Svetog Đorđa u Lidi postao je
stecište hodočasnika sa svih strana sveta. Vizantijski vladari prozvali su Lidu Georgiopolj.
DEVETO POGLAVLJE
PROGONI
240. G. – 304. G.
Oko 273. godine jedan starac iz Nikomedije, koga pravoslavna crkva još slavi
kao Svetog mučenika Lukilijana, prešao je pod stare dane u hrišćanstvo i zbog
toga bio pretučen, uhapšen i mučen. Zatim su ga, kako pripoveda njegov
hagiograf, odvukli u Vizant i, pošto je odbio da se odrekne svoje vere, razapeli
na krstu usred grada, a još četvorici koji su bili s njim odrubili su glave, kao i
devici Pauli, koja je s počastima sahranila žrtve ovog krvavog pogubljenja.
Lukilijan, bila njegova priča stvarna ili ne, nije bio jedini.
Sveta velikomučenica Jefimija, koja će potom dobiti važnu ulogu u priči o
vizantijskom hrišćanstvu, bila je tako svirepo ubijena 303. godine preko
moreuza u Halkidonu da se pripovedalo kako se njen duh javlja ljudima i s
jedne i s druge strane Bosfora. Njenu smrt je živo opisao episkop Asterije iz
Amasije, koga je, kad je jednog dana izašao da prošeta i razbistri glavu, duboko
pogodio pogled na vrlo realistične slike na kojima je prikazano Jefimijino
mučeništvo – njeni zubi „kao biseri“ povađeni su, zatim su je u gruboj sivoj
halji zatočili u samicu i na kraju pogubili strašnom smrću na lomači. Freske na
kojima je prikazana Jefimijina smrt otkrivene su 1939. godine nedaleko od
hipodroma. Ostaci crkve na čijim se zidovima živopis nalazio naziru se na ivici
parkinga istanbulskog suda. Prema drugoj varijanti priče o Jefimijinom
mučeništvu, sveticu su po Dioklecijanovom naređenju izlomili na točku zato
140Prema engleskom prevodu Filipa Šafa i Henrija Vejsa (Schaff, Philip and Wace, Henry, eds.,
Nicene and Post-Nicene Fathers of the Christian Church, T & T Clark, Edinburgh, 1955, 9.9-10).
90 BETANI HJUZ
Navedeno prema Brajanu Kempbelu, Rimljani i njihov svet: kratki uvod (Campbell, Brian, the
141
Romans and Their World: A Short Introduction, Yale University Press, New Haven, 2011, p. 203).
Istanbul 91
bilo dovoljno zlodela protiv hrišćana da postanu jedna krvava nit priče o
Vizantu.
Uprkos svim uloženim naporima ljudi koji su vladali Vizantom, taj veliki
progon je propao. Hrišćani su postajali sve čvršće utkani u rimski svet. Iz
Nikomedije je 303. godine izdano naređenje da se sve crkve imaju porušiti i
svi sveti spisi uništiti ili predati vlastima, a sva verska okupljanja zabraniti.142
U stvarnosti su mnogi nalazili da im je zgodnije da ova naređenja prosto
zature; pa ipak je bilo kucanja na vrata u gluvo doba noći i ljudi su nestajali, a
poneku kuću ili mesto okupljanja progutao bi požar. Izvesni Laktancije143 (koji
je bio hrišćanin, dakle imajmo na umu da nije nepristrasan izvor) opisuje
jednu takvu epizodu: „…još u praskozorje došao je u crkvu prefekt sa vojnim
zapovednicima, tribunima i finansijskim činovnicima. Provalivši vrata, traži
ikonu, spaljuje pronađene svete spise, dozvoljava svima pljačku: otimanje,
strah i trepet, beži se na sve strane […] Dođu, dakle, pretorijanci u bojnom
poretku, sa sekirama i drugim alatom i, odasvud navalivši, onaj slavni hram za
nekoliko sati sravne sa zemljom.“144
Godine 304. Dioklecijan je izveo zastrašujuću demonstraciju paganske
moći naredivši da čitavo stanovništvo Rimskog carstva prinese žrtve
bogovima. Poruka žiteljima Vizanta i drugih rimskih gradova u Evropi, Aziji i
Africi bila je sasvim jasna: ili ste sa nama ili protiv nas.145 Carsku mašineriju
vlasti naročito je zabrinjavalo što je ova pomalo pomodna nova vera sticala
pristalice po vojničkim kasarnama. Rimski vojnici bili su cement koji je
povezivao deliće rimskog mozaika, a sada su se pokrštavali u sve većem broju
– ideja o zagrobnom životu svakako je bila privlačna onima koji su se sa
svojom smrtnošću suočavali svakodnevno.146 Za Dioklecijanovu palatu u
142 Mada s primarnim izvorima moramo ovde da budemo oprezni. Progoni su na samom terenu
često ublažavani, a bilo je i varijacija u sprovođenju naređenja od jedne oblasti do druge. Pogledajte
kod Aleksandra Eversa, Crkva, gradovi i ljudi: istraživanje o plebsu u crkvi i u gradovima rimske
Afrike u kasnoj antici (Evers, Alexander, Church, Cities, and People: A Study of the Plebs in the Church
and Cities of Roman Africa in Late Antiquity, Peeters, Leuven, 2010), poglavlje 3 i dalje.
143 Laktancije je bio učitelj Krispa, sina Konstantina Velikog. O krstu koji se prikazao Konstantinu
pre Bitke na Milvijskom mostu prvi put saznajemo upravo od Laktancija, iz traktata „O smrti
progonitelja“. (Prim. prev.)
144 Laktancije, O smrti progonitelja, XII, 2-5, prevela Milena Milin, Akademija SPC, Beograd 2014.
(Prim. prev.)
145 Carstvom je harala pandemija verovatno velikih boginja, za koju se naravno smatralo da je kazna
koju su na ljude bacili bogovi. Ko je to mogao da izazove takvo nezadovoljstvo Olimpljana? Ko drugi
ako ne hrišćani, ti miroljubivi poricatelji bogova uznemirujuće privrženi učenju o sveopštoj
jednakosti.
146 Godine 305. „istočnjački kultovi“ manihejstvo, judaizam i hrišćanstvo žestoko su proganjani.
Godine 306. Sinod u Elviri izdao je zapovest sveštenicima da se pridržavaju celibata; objavljeno je
takođe da je nepoželjno zalaziti u domove Jevreja i da hrišćanke ne treba da se udaju za njih sem
92 BETANI HJUZ
Splitu, više zapravo grad unutar grada, tvrdi se da je bila svedok pogubljenja
mnogih hrišćana u njenim tamnicama zalučenih svodova. Slike hrišćana s
uzetom oko vrata privezanim na drugom kraju za veliki teg ukazuju na metod
pogubljenja pomoću nekog hidrauličnog mehanizma, tako da nije bio toliko
uznemirujući za posmatrača. Izvesno je samo jedno: iz dvorca koji je sagradio
sebi od krečnjaka i egipatskog granita, na ukupnoj površini od tri i po hektara
i snabdevanog vodom iz mineralnih izvora, Dioklecijan je lično naredio smrt
tri do tri i po hiljade hrišćana.147
Jedan mlad čovek, od tridesetak godina, koji je obrazovan i obučavan na
Dioklecijanovom dvoru, morao je biti svedok mnogih ovih patnji. Na kraju će
na njih reagovati preobličivši političke i duhovne vidike Evrope, Azije i Afrike.
Čitava svetska istorija izmeniće tok gonjena željom novog vladara Vizanta da
probije sebi put kroz životne gustiše ostavljajući svoj pečat, krčeći prolaz –
neortodoksni spasilac rimske ideje. Najodaniji partner u njegovim epohalnim
poduhvatima i najveći izvor nadahnuća biće mu grad koji će on preimenovati
u Konstantinopolj.
ako bi primili hrišćanstvo. Kada je, međutim, Galerije, jedan od najostrašćenijih progonitelja
hrišćana, zapovedio da se podigne slavoluk u Tesaloniki u čast njegove velike pobede nad
Sasanidima (slavoluk je osvećen 303. godine, a stoji još i danas), on nije mogao znati da podiže
spomenik koji će obeležiti početak kraja mnogobožačkog Rimskog carstva.
147 Džon Hugo Volfgang Gideon Libešuc, Kontinuitet ipromene u rimskoj religiji (Liebeschuetz, John
Hugo Wolfgang Gideon, Continuityand Change in Roman Religion, Oxford University Press, Oxford,
1979, pp. 251-252).
DESETO POGLAVLJE
150 Pogledajte na primer kod Džoslin Tojnbi, Hadrijanova škola: pogla vlje u istoriji grčke umetnosti
(Toynbee, Jocelyn Mary Catherine, The Hadrianic School: a chapter in the history of Greek art,
Cambridge University Press, Cambridge, 1934).
151 Noel Emanuel Lenski, ured., Kembričkipriručnik o Konstantinovom dobu (Lenski, Noel Emmanuel,
ed., The Cambridge Companion to the Age of Constantine, Cambridge University Press, Cambridge,
2012, 83 n. 3).
96 BETANI HJUZ
152 Timoti Dejvid Barns, Konstantin i Jevsevije (Barnes, Timothy David, Constantine and Eusebius,
Harvard University Press, Cambridge, Massachusets, 1981, pp. 73-74).
153 http://www.abdn.ac.uk/geosciences/departments/archaeology/the-northern-picts-project-
259.php.
Istanbul 97
154 „Što je brže mogao pođe on ocu i stiže u čas kad mu otac ležaše na samrti. Konstancije čim vide
sina, koji se tu stvorio tako neočekivan, brzo ustade i nežno ga zagrli, pa reče da je jedino što ga je
mučilo na pragu smrti, a naime to što mu sin nije uz njega, sad izlečeno, pa zahvali Bogu, govoreći
da mu sad smrt izgleda bolja i od najdužeg života, i uredi sve svoje lične poslove. Zatim, oprostivši
se sa sinovima i kćerima okupljenim oko njega, u svojoj palati, na svom carskom ležaju, zavešta
carstvo, kao što zakoni prirode nalažu, svom prvencu, pa ispusti dah.“ Jevsevije Kesarijski, Život
Konstantinov, 21.1-3 (prema prevodu Šafa i Vejsa, Kembrički priručnik o Konstantinov om dobu, str.
61).
155 Čarls Nikson i Barbara Sejlor Rodžers, ur., U slavu careva poznog Rimskog carstva: latinski
panegirici (Nixon, Charles and Saylor Rodgers, Barbara, eds., In Praise of Later Roman Emperors: The
Panegyrici Latini, University of California Press, Berkeley, 1994,215-216).
98 BETANI HJUZ
Konstantin će, međutim, najpre morati da deli vlast sa još šestoricom ljudi. Na
većanju 308. godine156 za avgusta zapadnog dela carstva proglašen je Galerijev
drug iz detinjstva i ratovanja Licinije, dok je Konstantin kao cezar bio na
nižem položaju od njega. U prvoj deceniji vladavine Konstantinov deo carstva
činila je zapadna Evropa. Sedište mu je prvenstveno bila veličanstvena nova
palata u Triru, koju su krasile najlepše freske i druga umetnička dela – ta
raskoš će kasnije postati tipična za čitavo jedno razdoblje, koje se često
opisuje kao kitnjasto.157 Nekada je tu bilo sedište njegovog oca i bazilika na
sprat zidana ciglom još i danas nadgleda prekrasnu plodnu dolinu Mozela.
Posle Napoleonovog čistilačkog pohoda i restauracije carskih znamenitosti u
gradu, Trir se i dalje rado seća Konstantina. Taksisti će vam s ponosom
pokazati ruševine njegovih kupatila, a ispred rimskog mosta, preko koga i
dan-danas prelazi put, nalazi se hotel Konstantin. Trir se, međutim, nalazio na
rajnskoj granici carstva i zahtevao je stalni nadzor i konsolidaciju – nije to bilo
mesto koje bi trebalo da bude odskočna daska za pustolove.
Poznato nam je da se u ovoj fazi svog života Konstantin mnogo
naputovao. Dolazio je ponovo u Jork i Trir, putovao u Keln, Bove, Oten, Salon,
Ari, Beč, Akvavivu,158 Sirmione (kod Breše), Milano i Rim. Ovaj čovek u usponu
nije, međutim, imao nikakvu nameru da protraći karijeru po pograničnim
prostorima carstva na kojima je kiša padala nedeljama i na kojima su cvali
neuspeli prevrati i uzurpatori. Godine 310. Konstantin se sukobio s
Maksimijanom u Galiji. Kako pripovest govori, Maksimijan je nameravao da
pogubi Konstancijevo kopile, ali je Konstantinu dojavljeno o zaveri i umesto
njega je podmetnut neki evnuh. Maksimijan je ubio evnuha, a zatim je
Konstantin njega „malčice podstakao“ da oduzme sebi život. Da pofkrepi svoje
Konstantin Veliki: Rimski car iz Jorka (Hartley, Elizabeth, Hawkes, Jane, Henig, Martin, and Mee,
Frances, eds., Constantine the Great: York's Roman Emperor, York Museums and Galery Trust, York
and Aldershot, 2006, pp. 65-77).
158 Danas se ne zna tačno gde se Akvaviva (Aquaviva) nalazila; poznato je samo da je bila negde na
KONSTANTINOPOLJ
Konstantinov Konstantinopolj, oko 337. godine.
Teodosijev Konstantinopolj, oko 450. godine.
Varvarska plemena, oko 350-450. godine.
JEDANAESTO POGLAVLJE
Jedna lepa stamena seoska kuća nedaleko od severne periferije Rima, nazvana
vila Malborgeto, nije možda mesto za koje biste na prvi pogled pomislili da je
tu sanjan san koji će promeniti tok istorije, ali arheološka iskopavanja su
pokazala da je bez imalo sumnje Konstantin upravo ovde logorovao pre nego
što će napasti svog arhisuparnika Maksencija i gde je, kako tvrde nešto pozniji
antički izvori, krajem oktobra 312. godine budući vladar Vizantije usnio da je
on onaj izabrani koji će spasti čovečanstvo. Bila to istina ili ne, značaj ovog
metafizičkog trenutka, ovog mitskog opravdanja za osnivanje
Konstantinopolja, ne sme se potceniti.
Zvanična strategija romanske ideje raspala se do najgore vrste
nadmetanja za moć. Pošto je u Jorku proglašen za cezara, Konstantin je
oženjen Maksencijevom sestrom Faustom, koja je bila još gotovo dete.
Nekoliko godina vladao je nategnut mir između zeta i šuraka. Konstantin se
usredsredio na učvršćivanje granica, dok je Maksencije ostajao udobno
smešten u Rimu. Odnosi su se, međutim, uskoro pokvarili. Konstantin je
porazio Maksencijevu vojsku kod Torina i kod Verone, pa podesio kompas
prema Rimu. Konstantinova opsada glavnog grada, opasanog zidinama i
snabdevenog dobrim zalihama, bila bi jalova, ali je Maksencija obuzela
neobjašnjiva naglost pa je doneo katastrofalnu odluku da napusti bezbednost
zidina i dočeka Konstantina ispred Rima, na polju između Flaminijevog puta i
159 Jevsevije Kesarijski, Život Konstantinov, glava XXVIII (prema prevodu Šafa i Vejsa, 1955).
Istanbul 105
161 Meteorit je samo jedno od predloženih objašnjenja za ovaj mali krater u Abrucu. Druga dva, bolje
potkrepljena, jesu geološko (erupcija blata i vode) i antropogeno (moguće je da su ljudi iskopali
veštačko jezerce da bi napajali stoku). (Prim. prev.)
162 Pogledajte kod Andreasa Alfeldija, „Konstantinova kaciga s Hristovim monogramom“ (Alfbldi,
Andreas, „The Helmet of Constantine with the Christian Monogram“, The Journal of Roman Studies,
1932, 22.1, pp. 9-23) i kod Andreja Valerijeviča Banikova, „Pomoćne jedinice u poznom Rimskom
carstvu i Konstantinovo 'prikazanje'“ (Bannikov, Andrey Valerievich, „Late Roman Auxilia and
Constantine's 'Vision'“, World Applied Sciences Journal, 2014,30.11, pp. 1656-1659).
Istanbul 107
verovatniji broj trideset hiljada, što je i dalje velika sila – carstvo se borilo za
opstanak. Maksencije je napravio kobnu grešku prešavši Tibar i gotovo sasvim
sigurno je kao deo priprema za odbranu od opsade onesposobio Milvijski
most, tako da su se pred Konstantinovim nastupanjem Maksencijeve snage
vraćale preko drvenih pontona, što je postala slaba tačka u zaleđu. Stare
fotografije prikazuju na ovom mestu jedan miran potez Tibra, ali tog jesenjeg
dana Tibar se bio pretvorio u zapenušeno davilište, zgusnuto od krvi i
izlučevina. Ponesen možda žarom zbog onoga što mu se prikazalo, Konstantin
je poterao svoju vojsku da potisne sunarodnike do kolena, do struka, do vrata
u reku. Ponton se raspao pod težinom ljudi koji su se borili na njemu. Isti
takav most pametno napravljen od poredanih brodova preveo je devetsto
godina ranije Darija i njegove Persijance preko Bosfora na zapad. Sada će ovaj
ponton koji se raspao na Tibru utrti Konstantinu put na istok.
Pobedu na Milvijskom mostu Konstantin je obeležio tako što je
Maksenciju, koji se udavio pri pokušaju bekstva, odsekao glavu i odneo je u
Rim nabijenu na kolac.163 Na samom mestu Konstantinove pobede podignut je
slavoluk, verovatno u naredne dve godine. Tetrapilon koji je prvobitno
postavljen tako da Vija Flaminija prolazi ispod njega, kameno otelovljenje
pobede mladog pretendenta na carski presto, danas je deo noseće
konstrukcije već pominjane skromne kuće Malborgeto. Ispod poda
postavljenog u srednjem veku nalaze se kamene ploče iz rimskog doba, koje
su nekada činile deo puta kojim su Konstantin i njegova vojska stigli do
milvijske pobede.
Ovo je sada tiho mesto, ali vekovima su putnici smatrali staru kuću
orijentirom koji objavljuje da su stigli u Rim. Za Konstantina je, međutim,
Bitka kod Milvijskog mosta emotivno, strateški i religijski bila trenutak kada je
iz starog Rima otišao.
Čarls Nikson i Barbara Sejlor Rodžers, ur., U slavu careva poznog Rimskog carstva: latinski
163
GRAD ZLATA
311-324 G.
Konstantin još nije bio u potpunosti zavladao rimskim zemljama. Bilo je još
suparnika s kojima se trebalo razračunati. Jednom je sedište bila Tesalonika
(danas Tesaloniki ili Solun), važno trgovačko čvorište na Ignacijevom putu, na
severu današnje Grčke.
Godine 311. car Galerije je, boreći se s mučnom smrću od gangrene ili
raka creva, i shvativši da svojim naveliko zamišljenim verskim progonima nije
postigao ništa osim jada i patnje, odobrio hrišćanima slobodu veroispovesti.
Umro je ostavivši prazan hram, možda svoj mauzolej166 – Rotundu u Solunu.
Stamena i lepa, s dva metra debelim zidovima, Rotunda je prvobitno imala
okulus, okrugli prozor u kupoli, kao Panteon u Rimu. Konstantin će je 326.
pretvoriti u crkvu, a Turci 1590. u džamiju, ali danas je opet prazna. Oko nje
raste lavanda, a jugoistočno su ostaci Galerijeve palate. U Rotundu zalaze
turisti i jedna ovdašnja mačka, a za pravoslavne praznike sveštenik drži
službu. Sada je tu sve tiho, ali dok je ova smela, razmetljiva demonstracija
164 Laktancije, O smrti progonitelja, XLIV, 7, prevela Milena Milin, Akademija SPC, Beograd 2014.
(Prim. prev.)
165 Sozomen, Istorija crkve, 2.3, prema engleskom prevodu Vilijama Dejvisa.
166 Trenutno se smatra da je Galerije nameravao da bude sahranjen u svojoj palati Feliks Romulijani,
koju je nazvao po svojoj majci Romuli, kod Zaječara, na istoku današnje Srbije.
Istanbul 109
167 Iz Milanskog edikta, prilagođeno prema Radić R., Stoiljković D., Zakarija F., Trijumf hriščanstva –
Konstantin, Niš i Milanski edikt, Zavod za udžbenike, Beograd, 2013.
168 Pošto je ušao u Rim, Konstantin nije najpre prineo žrtve zahvalnice u Jupiterovom hramu kao što
bi se očekivalo od jednog časnog paganina, nego se zaputio pravo u carsku palatu. Sudeći po nekim
izvorima, naručio je za Forum zlatni kip Pobede izrađen s hrišćanskom simbolikom, ali je inače
ostajao otvorenih shvatanja. Na Konstantinovom slavoluku u Rimu, prema kome će kasnije biti
podignuti Trijumfalna kapija u Parizu i Mermerni luk u Londonu, uklesana je zahvalnost
božanstvima (divinitas) uopšte. Tako je obeležio pobedu pridržavajući se rimskih običaja. Na
slavoluku su takođe prikazani ojađeni zarobljeni varvari i dva božanstva godišnjih doba kao simboli
vekovečnosti Konstantinove pobede. Konstantinov razmetljivi ulazak u Rim naziva se u
onovremenim izvorima ne trijumfom, nego adventom – dolaskom božanstva. Sklopljen od novih
elemenata i delova starijih spomenika (moguće je da su neke klasične skulpture iznesene iz
skladišta u kojima je država čuvala arhitektonske elemente spašene s raznih zdanja za koja
arheolozi danas smatraju da su se nalazila u Italiji), slavoluk je veličao dve vrste vrlina: muževnost,
carski izraz sirove muške snage, pohode na slavu u korist Senatus Populusque Romanus (Senat i
narod Rima), ali takođe i jednu novu vrednost, vrlinu kao izraz ne samo građanskog i državnog
ponosa nego i duhovnih mogućnosti. U čast Konstantinove pobede podignuta je i nova bazilika. U
ovom trenutku Konstantinove povesti naizgled nema nikakvih rušilačkih planova, ali je pagansko
blago prisvajano, a prirodno propadanje ćutke podsticano – tako je dopušteno da hram Kastora i
Poluksa, braće blizanaca Jelene Trojanske, na rimskom Forumu propadne od nebrige i zuba
vremena.
110 BETANI HJUZ
169 Prve novčiće sa svojim likom Konstantin je iskovao 306-307. godine, pošto su ga njegovi vojnici
proglasili za avgusta. Zatim je svoj lik na novčićima počeo da oblikuje prema Avgustu i Trajanu.
Pogledajte Kembrički priručnik o Konstantinovom dobu, ur. Noel Lenski, str. 261, a str. 260-262 za
opšti pregled prikazivanja Konstantinovog lika na novcu.
170 Filip Strazni, ur., Lingvistička enciklopedija (Strazny, Philipp, ed., Encyclopedia of Linguistics,
171 Nema sumnje da je jedan od razloga zbog kojih su putnici dolazili ovamo bio pristup svetlucavim
proizvodima i zlatarskim tehnikama azijskog kontinenta. Najstariji danas postojeći dokazi o obradi
metala potiču s istoka i severoistoka Turske, najmanje deset hiljada godina p. n. e. Zlato je u
karpatsko-balkanskoj oblasti obrađivano još u petom milenijumu p. n. e., ali rudne stene na
Kavkazu bogate su tako raznovrsnim metalima da je tehnologija obrade i trgovina metalom ovde
rasla eksponencijalnom brzinom, a rame uz rame s tim i svojevrsna mitska opčinjenost tim delom
sveta. Zlato je međutim bilo nešto posebno. Iz Medejinog zavičaja Kolhide stizali su basnoslovni
zlatni predmeti još od trećeg milenijuma p. n. e., a vrhunac je kolhidsko zlatarstvo dostiglo u V veku
p. n. e., upravo kada su Euripid i drugi pretakali u stihove svoju helenocentričnu verziju priče. Priče
112 BETANI HJUZ
o Amazonkama koje su se ovde bavile metalurgijom i o Prometeju koji je ukrao bogovima vatru
imaju sada znatno više smisla.
172 Arzu Karamani Pekin and Selmin Kangal, Istanbul: 8000 godina izneseno na svetlost dana
(iskopavanja za tunel Marmaraj, metro, i u Sultanahmetu (Pekin, Arzu Karamani and Kangal, Selmin,
Istanbul: 8000 Years Brought to Daylight (Marmaray, Metro, Sultanahmet Excavations), Vehbi Koc
Foundation, Istanbul, 2007, pp. 47-49).
173 Isto, str. 42.
174 Isto, str. 39-40 i 76 (kat. Uli) o Kibelinim figurinama, 83 (018) o odlomcima keramike s motivima
175 Pogledajte članak Anait Jurjevne Hudaverdijan o obrednom odrubljivanju glave – Anahit Yu.
Khudaverdyan, „Decapitations in Late Bronze Age and Iron Age sites from Sevan region (Armenia)“,
Journal of Siberian Federal University. Humanities & Social Sciences 9,2014, pp. 1555-1566.
176 Zosim, Nova istorija, 2.22.7, prema prevodu Ronalda Ridlija, 1982.
114 BETANI HJUZ
što će se preko Vizanta s teškom mukom vratiti u Evropu, postao jedini car
Rima.
Konstantin nije bio samo čovek kome su se ukazivale vizije nego i istinski
vizionar. Gde dakle da uspostavi stolicu svog novog carstva? U Hrisopolju,
gradu pod kojim je odneo presudnu pobedu? Halkidonu, gradu slepih? Za to je
postojala slaba verovatnoća. Nikomediji, gde je sticao obrazovanje pod
budnim Dioklecijanovim okom? Rimu? Triru? Troji? Svetonije nam pripoveda
kako je Julije Cezar nekada razmišljao o tome da premesti Rim u Troju ili
Aleksandriju. Tri veka kasnije Konstantin će se zaista zaputiti ka drevnom
gradu iz koga su Rimljani verovali da potiču preko svog praoca, trojanskog
junaka Eneje.
Pobedonosni car pošao je na hodočašće dva dana puta ka jugu, preko
Propontide pa niz Helespont, do Ajantovog groba177 i mesta gde se nalazio
grčki logor, od koga je put vodio do ravnice pod Trojom. Ovde gde danas u
poljima na kojima se gaje pamuk i paradajz rade sezonski radnici iz istočne
Anadolije i Iraka, Konstantin je, kako nam pripoveda Sozomen, u ravnici kod
Helesponta, u podnožju Troje, položio nacrt za veliki i lep grad, i sagradio
gradsku kapiju na jednoj izdignutoj tački, tako da bude vidljiva s mora.178
Konstantin nije bio prvi, i drugi veliki vladari antičkog sveta dolazili su da
vide Troju: 480. godine p. n. e. Kserks, 334. godine p. n. e. Aleksandar Veliki,
koji je spavao s nožem i Ilijadom pod jastukom, zamišljajući sebe kao novog
Ahila. Konstantinovo putovanje očigledno je bilo simboličan gest, zgodan
način za jednog nedogmatičnog vladara da uspostavi vezu između sebe i silnih
junaka iz prošlosti. Troja je, na kraju krajeva, bila grad junaka, upamćen po
177 Fascinantno je da su ovde, nedaleko od malog zaliva zgodnog za pristajanje, koji danas nosi ime
Bešik, pronađeni pokopani ostaci iz mikenskog bronzanog doba. Konstantin je, kako saznajemo,
nameravao da podigne novu prestonicu u blizini Ajantovog groba. Džozef Rikvert, Pojam grada:
antropologija urbane forme u Rimu, Italiji i antičkom svetu (Rykwert, Joseph, The Idea of a Town: The
Anthropology of Urban Form in Rome, Italy and the Ancient World, MIT Press, Cambridge,
Massachusets, 1988, p. 202). Sozomen, Istorija crkve: „U ovoj nameri on pođe u ravnicu u podnožju
Troje, nedaleko od Helesponta, iznad groba Ajantovog, gde su, kako se pripoveda, Ahejci bili izvukli
brodove i razapeli šatore dok su opsedali Troju; i tu je položio nacrt za veliki i krasan grad, i
podigao je gradska vrata na jednom izdignutom delu tla, gde ih još mogu videti s mora oni koji
naiđu brodom.“ Ahilov grob bio je još netaknut, a poštovanje je još odavano oltarima i kipovima u
Hektorovom svetilištu najmanje do 355 g., uprkos pokušajima hrišćana da ih unište. Ajantov grob
nalazi se u Roitejonu, na izvesnoj udaljenosti od Hisarlika. Suzan Hojk-Alen, Pronalazak trojanskih
zidina: Frenk Kalvert i Hajnrih Sliman na Hisarliku (Heuck Allen, Susan, Finding the Walls of Troy.
Frank Calvert and Heinrich Schliemann at Hisarlik, University of California Press, Berkeley, 1999, p.
39).
178 Sozomen, Istorija crkve, 2.3, str. 295 (prema engleskom prevodu Vilijama Dejvisa).
Istanbul 115
tome što je deset godina odolevao neprijatelju i konačno poklekao tek kad su
Grci pribegli lukavoj varci. Plemeniti Trojanci, koji su tako dostojanstveno
branili svoj grad čije se ime pronelo i kroz vreme i kroz prostor, bili su, na
kraju krajeva, preci Rimljana.
Tada se, kako nam saopštavaju letopisci, umešao jedini istinski Bog: „kad
je [Konstantin] dospeo dotle, Bog mu se kaza noću i naloži mu da traži drugo
mesto gde će podići grad. Vođen rukom Božjom, on dođe u Vizant u Trakiji, iza
Halkidona u Bitiniji…“179 Božansko uplitanje bilo je korisno, jer su struje u
zalivu Bešik na Helespontu, gde je more nekad zalazilo u kopno tako da je
Troja bila svojevrsna kvaziluka, zaista podmukle. Između maja i oktobra
snažan podvodni tok struji od Mramornog ka Egejskom moru, dok
severoistočnjak duva pravo u pramac brodovima koji pokušaju da uplove u
moreuz. Ne bi to bio najsrećniji položaj za jedan svetski važan grad. S potpuno
se opravdanim razlogom danas tu ne nalazi nijedan.
Vizant nisu mučile nikakve ovome slične teškoće. Konstantin je nadogled
Vizanta pobedio svog poslednjeg preostalog neprijatelja, pod Vizantom je
njegov posvojeni predak Klaudije Gotski pobio pedeset hiljada Gota, i o
Vizantu je Konstantin sanjao. Vizant je nudio i bogat kontekst i novi početak.
Dioklecijan ga je preskočio jer mu je draža bila Nikomedija. Nemamo nikakvih
potvrđenih zapisa da je Konstantin ikada bio u Vizantu pre nego što će napasti
Licinija. Postoje dakle dve mogućnosti: ili je u mladosti Konstantin odstupio
od Dioklecijanovog plana obilaska gradova i svratio u Vizant, koji ga je pritom
zadivio, ili ga je, što je verovatnije, priča o gradu privukla pre nego što ga je i
video. Pošto je tri meseca držao Licinija pod opsadom, Konstantin je sada
takođe znao da su mnogo hvaljene vizantske zidine gotovo neprobojne.
Tako će Konstantin izabrati Vizant kao sedište vladavine novim carstvom.
S pogledom na razbojište na kome se odigrao pokolj pod Hrisopoljem, Vizant
je oduvek bio grad kome je sudbina bila da posmatra ne samo sopstvene bitke
već, zbog blizine moreuza uz koje dva kontinenta leže gotovo bok uz bok, zbog
ključno važnih kopnenih i morskih puteva, da prati iz prvog reda i predstave
na većoj pozornici, svetskoj i domaćoj, ideološkoj, političkoj i ratnoj. Pre nego
što Konstantin bude nastavio da gradi svoj novi grad na temeljima tako lepo
smeštenog Vizanta, moraće da bude proliveno još krvi.
180Sidonije Apolinar, Pisma, 5.8.2 (prema prevodu Vilijama Andersona u Sidonius Apollinaris,
Epistulae, Harvard University Press, Cambridge, 1989). „Saturni aurea saecla quis requirat? I sunt
haec gemmea, sed Neroniana.“
Istanbul 117
181Podela rimskih zemalja na Istočno i Zapadno rimsko carstvo i na teritorije kojima su vladali
tetrarsi sa svojim pomoćnicima ne bi li se na taj način sprečili pogubni građanski ratovi na neki
način je postigla uspeh upravo zbog svojih nedostataka. Pošto su mogućnosti za igre moći
neumoljivo isterane na čistac, pametan i ambiciozan čovek kao što je bio Konstantin mogao je da
manipuliše situacijom prema svojim namerama. Sistem carstva razvijen tako da carevi budu tačno
obavešteni šta se, kada i gde događalo širom ogromnih prostranstava pod njihovom vlašću –
između ostalog i o broju vojnika, zalihama žita, o tome gde se nalaze i šta rade državni neprijatelji –
svakako je pružao Konstantinu znanja neophodna da osujeti poteze svojih suparnika.
118 BETANI HJUZ
pristalica jednog Boga koji prašta i njegovog siromašnog, neuspešnog sina koji
je propovedao mir? Zašto prilagođavati duhovni pejzaž u kome je sam car
božanstvo prema onome u kome je car samo sluga Božanstva?
Trebalo bi da razmotrimo opšte raspoloženje u ovom trenutku istorije.
Na Konstantina je došao red da zamahne verskom četkicom koja je slikala
jedan sfumato preko čitavog evropskog i azijskog kontinenta. U Jermeniji, iz
koje se preko sušnih anadolskih ravnica pruža pogled ka Iranu, jermenski
vladari pokrštavani su još od 305. godine. U Hor Virapu, manastiru
podignutom na kamenitom brdu u dugoj senci Ararata, kralj Tiridat III držao
je Grigorija Prosvetitelja u tamnici punoj zmija zbog toga što je odbio da
prinosi žrtve paganskim bogovima. Sišla sam i sama u tu podzemnu jamu. Što
dublje silazite, to vazduh postaje topliji i vlažniji. Zagušljivo je, a jedini zvuk je
zujanje muva koje se radosno razmnožavaju ovde petnaestak metara ispod
zemlje. Od V veka u crne bazaltne stene urezivani su krstovi u spomen na
Grigorijeve patnje. To što je Grigorije čudom preživeo u ovoj groznoj jami u
kojoj se jedva diše, podstaklo je, prema predanju, sestru kralja Tiridata da
zamoli za hrišćansku pomoć kada je brata počeo da joj muči demon. Pošto je
izlečen, Tiridat je primio hrišćanstvo i podigao crkvu preko sramnog mesta
Grigorijevog tamnovanja. Zatim su kralj i misionar pošli u Rim, gde su svojim
svedočenjem o oslobađajućoj moći hrišćanske istine nadahnuli ni manje ni
više nego samog Konstantina.
U Gruziji takođe, iznad veličanstvenog ušća Aragve u Kuru kod Mchete, na
pola sata vožnje od Tbilisija, podignuta je, kako nam govore izvori, crkva u IV
veku.182 Verni danas odaju poštu podjednako svojoj hrišćanskoj veri i
paganskim korenima vezujući trake raznih boja na drveće pored koga prolaze
na putu ka ovoj drevnoj svetinji. Godine 337. Konstantin je već redovno
dolazio u misije u ovaj deo Kavkaza da bolje učvrsti carsku veru koja je još bila
u povoju.
Čak i u maglovitoj Britaniji ljudi su ukrašavali kuće hrišćanskom
simbolikom, kao što vidimo u rimskoj vili u Lalingstonu u Kentu; iznad sobe
ulepšane rečnim nimfama čije nage grudi nosi životodavna voda tu vidimo i
likove hrišćana s rukama raširenim u molitvi. Dolazak Gospodov nije bio puka
nada, nego činjenica koja će se ostvariti u bliskoj budućnosti. Nosioci prolazne
vlasti, koji su slušali šta im govore sveštenici i preobratitelji, nisu želeli da se u
eshatološkoj oluji zateknu bez luke. Hrišćanstvo je sve manje izgledalo kao
pretnja, a sve više kao oruđe ujedinjenja i učvršćivanja vlasti, jer kome su
Zdanje koje sada stoji ovde sazidano je u VII veku. (Reč je o patrijaršijskoj crkvi Svetichoveli,
182
posvećenoj Dvanaestorici apostola, a zidanoj između 1010. i 1029. godine, u XI veku. – Prim. prev.)
Istanbul 119
povikao je neko. „Kad stane Onaj koji ide preda mnom!“, glasio je
Konstantinov odgovor.184 Verovatno da ne bi sebi zatvorio nijedna vrata, car je
za sobom vodio i paganskog sveštenika koji je za njegovim tragom zaoravao
brazdu da mu donese sreću. Mnogi veliki gradovi i civilizacije verovali su da su
božanski dar. Zahvaljujući svojoj blagoslovenoj topografiji, Carigrad nikad nije
morao previše da se trudi da poveruje u ovo.
Šumoviti rt između Bosfora i Propontide pevušio je sada uz uposlenu
svirku stolarskih čekića i klesarskih dleta. Konstantin je gradio novu palatu,
koja se spuštala niz padinu ka moru, proširio je hipodrom, postavio rešetkasti
rimski plan ulica, napravio kružni forum, podigao zgradu Senata, najmanje
dve crkve, novu kovnicu, niz velelepnih privatnih kuća kao poziv Rimljanima
visokog roda sa svih strana carstva da dođu i nastane se u njima i
polupaganski Kapitol da bi negovao carski kult, s razmetljivim porfirnim
kipovima svog oca i svojim. Iz svih kutaka carstva dopremao je slavljena
vajarska dela, pa među njima i Zmijski stub iz Delfa kojim je Pausanija
obeležio svoju pobedu. Da bi zaštitio sve to, ojačao je gradske zidine. Sveti
Jovan je možda nazvao Rim novim Vavilonom, ali ovaj Novi Rim je bio
punokrvan početak novog roda hrišćanskih velegradova. Ovde je u najmanju
ruku postojao zemaljski raj za Boga i njegove ovozemne domostrojitelje. Grad
kome će Konstantin promeniti ime u Konstantinopolj bio je, naprosto,
bogomdan ili, kako je sam Konstantin to sročio, bio mu je dan Božjom
zapovešću.185
184 Dosad još ne znamo tačno šta se dešavalo tih meseci kada je Konstantin odlučio da će Vizant
postati njegovo sedište, ali mašta mnogih pokolenja pribeležena je sada podjednako čvrsto kao i
istorijske činjenice. Edvard Gibon nam u Opadanju i propasti Rimskog carstva pripoveda kako je
Konstantin „veoma želeo da stvori duboki utisak poštovanja i nade u svesti posmatrača. Peške, s
kopljem u ruci, car je lično vodio svečanu povorku određujući kuda će biti iscrtavana granica
prestonice koju je zamislio, dok njegovi pomoćnici nisu počeli s čuđenjem da uviđaju kako se obim
grada širi sve više te su se na kraju odvažili da zapaze kako je već prevazišao veličinu i najvećih
gradova. 'Ići ću dalje', odgovorio je na to Konstantin, 'sve dok nevidljivi vodič koji stupa preda
mnom ne bude mislio da treba da stane.'“ Gibon, tom I, poglavlje XVII.
185 Urbis quam, aeterno nomine iubente deo donavimus. („Grad koji po Božjoj zapovesti imenujemo
CARICA GRADOVA
OD 330. G. NADALJE
Jedan spomenik koji obeležava čitavu svoju epohu ne privlači nam odmah
pogled. Krnji ostatak Konstantinovog porfirnog stuba (visok trideset pet
metara, dok je nekada puna visina stuba iznosila šezdeset metara), s koga je
car u Apolonovom liku objavljivao svetu da se on stara o domu Božjem na
zemlji, sad ne može da se izbori za pažnju s mobilnim telefonima i šarenim
prodavnicama mozaičkih lampi i lustera koje vode ka Kapali čaršiji, velikoj
natkrivenoj tržnici u četvrti Fatih.
Po ovom stubu, međutim, možemo višestruko da razumemo svest i
gorostasne vizije čoveka koji je svetu poklonio ovaj grad kao stolicu svetske
moći. Već je i samo dobavljanje materijala da bi se podigao ovaj samohvalisavi
spomenik, prst uperen pravo u nebo, žižna tačka novog, Konstantinovog
foruma, bilo poduhvat svetskih razmera. Prepoznatljivi purpurni kamen
potiče s Porfirnog brda (Mons porphyrites) u Egiptu. Delić jednog vizantijskog
grafita na grobnici Ramzesa VI u Dolini kraljeva pruža nam izvestan trag o
tome kome je Konstantin poverio zadatak da ukrasi njegovu novu prestonicu:
dotični vandal, po imenu Nikagora, naškrabao je na faraonskoj grobnici svoju
zahvalnost za plaćeno putovanje i sve usputne troškove „najpobožnijem caru
Konstantinu“. Konstantinov ushićeni izaslanik bio je nosilac baklji u
Eleusinskim misterij ama, orgijastičkom ritualu koji se održavao u Eleusini sve
186Sokrat Sholastik, Istorija crkve, knjiga I, glava XVI, Posebna izdanja Pravoslavne eparhije
dalmatinske, Beograd i Šibenik, 2002. (Prim. prev.)
122 BETANI HJUZ
Ogromnost ove zamisli cara vojnika bila je očigledna već na prvi pogled.
Radovi na tlu počeli su možda već 324. godine – iste one kada se odigrala
Pozniji izvori nam saopštavaju da je kamen u stvari donesen iz Rima, međutim porfir je često
187
nazivan i rimskim kamenom. Istinito bi moglo da bude i jedno i drugo. U oba slučaja kamen je
poreklom iz egipatskih kamenoloma.
Istanbul 123
Bitka kod Hrisopolja, šest godina pre nego što će Konstantinopolj biti zvanično
osnovan i preimenovan. Obeleživši površinu od gotovo osam i po kvadratnih
kilometara koju će grad zauzimati, proširivši zidine gotovo dva kilometra ka
zapadu, car je opcrtao novi obod grada, proširivši ga trostruko u odnosu na
Vizant. Jedan od Konstantinovih prvih zadataka bio je da opaše grad koji mu je
odnedavno postao omiljeni novim zidinama,188 možda i dalje s Trojom kao
uzorom u glavi. Vijugava linija zidina u kojoj su kapije, kako nam govore izvori,
gradile desetine hiljada Gota zarobljenih u bitkama, i koja je bila jasno vidljiva
i s kopna i s mora, biće čvrsto utkana u lik grada od tada pa sve do danas.
Pratiti zidine kojima su razni vladari kroz istoriju opasivali grad slično je kao
pratiti godove nekog prastarog hrasta. Na veliko uzbuđenje arheologa, kameni
blokovi kojima su zidani Konstantinovi bedemi, viši od dvanaest metara i širi
od četiri, izronili su iz zemlje nedavno, prilikom istih onih iskopavanja u
Jenikapiju koja su iznedrila i najstariji drveni kovčeg na svetu. Stanite uz te
ogromne blokove i moći ćete gotovo da omirišete Konstantinove ambicije.189
Svečano osveštavanje grada 330. godine počelo je prinošenjem darova
bogovima (bez žrtvovanja životinja i prolivanja krvi) i trajalo je četrdeset dana
i noći, od 2. aprila do 11. maja. Četrdeset dana nosilo je, naravno, biblijsku
simboliku.190 Za žitelje grada, od kojih su mnogi bili upravo doseljeni,
umirujuće je bilo da vide da se neke rimske tradicije, kao što je deljenje
besplatnog hleba, a u Konstantinopolju uz to još i ulja i vina, i dalje čuvaju.
Forum na kome je postavljen Konstantinov stub građen je od nule. Kružnog
oblika, opasan kolonadom na sprat sa četiri slavoluka na pravilnim
rastojanjima i Senatom, manjom verzijom Panteona s porfirnim postamentom
i četiri stuba na severnoj strani, Nimfeonom gde su ponekad obavljana
venčanja na južnoj, Pretorijumom – sudom kojim je predsedavao prefekt – na
istočnoj i zatvorom na jugoistočnoj, konstantinopolj ski Forum posedovao je
istovremeno i dobro poznata i neka nova, eksperimentalna obeležja.191 Slično
tome je i Kapitol bio u skladu s onim što se moglo očekivati, s elementima koji
su slavili Jupitera, Junonu i Minervu, rimska „državna“ božanstva, a isto bi se
moglo reći i za činjenicu da je Konstantin podigao hramove Rei/Kibeli i
188 Konstantinove zidine nisu bile od omiljenog rimskog materijala, vulkanskog plovućca iz
bronzanog doba koji je fizički zacementirao carstvo u jednu celinu.
189 O zidinama pogledajte kod Petrusa Gilijusa, Konstantinopoljske starine, knjiga I, poglavlja XIX i XX
(Gilles, Pierre, Antiquities of Constantinople, trans. John Ball, ed. Ronald Musto, Italica Press, New
York, 1988).
190 Pogledajte Uskršnju hroniku (Chronicon Paschale) za leto Gospodnje 330.
191 O ovim i drugim pojedinostima pogledajte kod Sare Baset, Urbana slika Konstantinopolj a upoznoj
antici, 1. pogl. (Bassett, Sarah, The Urban Image of Late Antique Constantinople, Cambridge
University Press, Cambridge, 2004).
124 BETANI HJUZ
majke avguste Jelene. Srebrni Jelenin kip uzdizao se nad ovom drugom
Trojom. Narednih hiljadu godina, dok mnogi budu žudeli da opsednu utvrđeni
grad, stanovnici Konstantinopolj a, koji bi možda zbilja živeli u Troji da je
Konstantin sproveo svoju prvobitnu nameru, prepričavaće među sobom priče
o Trojanskom ratu i naručivati ili prisvajati kipove junaka iz tog rata i čuvati u
svojim bibliotekama i skriptorijumima razne verzije legendi o njima.
Mnogo je značaja pridavano činjenici da je Novi Rim kao i stari sagrađen
na sedam brežuljaka i smišljani su novi mitovi o davnoj prošlosti grada, koji se
sada razrastao i postao četiri ili pet puta veći nego što je predviđao Septimije
Sever, poslednji koji je pre Konstantina pravio urbanistički plan Vizanta.
Konstantinopoljem, međutim, nisu upravljale stare rimske porodice, nego
pridošlice. Novi Rim je nosio u sebi neku vrstu urođene širokogrudosti –
istovremeno je prihvatao snagu svog grada-pretka i očekivao dozvolu da se
poigrava uzbudljivim svežim idejama o životu u širokom svetu.
193 Jevsevije Kesarijski, Život Konstantinov, knjiga III (Eusebius, Life of Constantine, trans. Ernest
Cushing Richardson, Christian Literature Publishing Co., New York, 1980).
194 Jevsevije Kesarijski, Život Konstantinov, 4.10 (Eusebius, Vita Constantini, trans. Philip Schaff and
umesto ljubavnog čina između Lede i Zevsa u obličju labuda i Amora koji u
letu odapinje ljubavne strele – krstovi i ribe. Desetine takvih lampi pronađene
su prilikom iskopavanja na širem području Istanbula, što ukazuje na
prerastanje hrišćanstva u opšteprihvaćenu veru u Vizantu i obližnjem
Halkidonu i Hrisopolju.195
195Pogledajte na primer Arzu Karamani Pekin and Selmin Kangal, Istanbul: 8000 godina izneseno na
svetlost dana, 78 (kat. U13) i 86 (U25).
128 BETANI HJUZ
196 Jevsevije Kesarijski, Život Konstantinov, III.10.3 (Eusebius' Life of Constantine, trans. Averil
Cameron and Stuart Hall, Oxford University Press, Oxford, 1999).
197 Reče Konstantin: „Vi ste pastiri onih u krilu crkve, ali sam ja možda pastir koga je Bog postavio
Možda su posle Karakaline opšte dodele građanskih prava 212. godine ljudi
koji su živeli u Novom rimskom carstvu osećali jaču potrebu za pripadnošću. U
hrišćanskom društvu nečiji položaj mogao je da prevaziđe staru podelu na
humiliores (one niskog roda) i honestiores (one povlaštene). Odobrenje prava
na pristup duhovnosti nije više prvenstveno pripadalo dinastijama
prvosveštenika. Nastajala je elita episkopa. Procenjuje se da je pred kraj
Konstantinove vladavine bilo više od šest miliona hrišćana, o čijim su se
duhovnim potrebama starale na hiljade sveštenika, među kojima je bilo i sveže
krvi, ne samo izdanaka politički uspešnih starih porodica.
Konstantin je ukinuo Avgustov kazneni zakon protiv bezdetnosti, koji je
bez sumnje zagorčao život mnogim ženama u ranijim danima carstva. Sad više
nije bio zločin za ženu da bude neplodna, bez dece, da ostane devica, da se
uzdržava od polnih odnosa. Konstantinopolj je sigurno bio očevidac naviranja
ogromne energije naročito ženskog dela ljudskog roda. Žene su bile
zaređivane kao đakonese, prvobitno da bi krštavale druge žene – potreba za
ženama koje će voditi obred rodila se otuda što je onaj ko se krštava morao
biti potpuno nag; obred je okončavan episkopovom molitvom.
Đakonesama i ženama koje su đakonese krštavale dodeljen je poseban
deo Svete Sofije. Možemo da zamislimo ove Hristove neveste u liturgijskim
odeždama kako poju himne u horu ženskih glasova. Do 390. ovo su bile žene
198 Veoma sam zahvalna Dionisiju Statakopulosu na pomoći oko razjašnjavanja ovih pojmova.
199 Sozomen, Istorija crkve (Sozomen, Ecclesiastical History, 2.3, trans. Philip Schaff, 1994).
Istanbul 131
svih starosnih doba, ali posle toga uglavnom starije od šezdeset godina
(ženama je nametano više ograničenja nego muškarcima đakonima i kazne su
bile strože za kršenje pravila).200 Ženama koje su prekoračile godine kada je
moguće rađanje bila je u Konstantinopolju namenjena određena sakralna
uloga. Čitav jedan deo grada nosio je ime Đakonesina četvrt.201
Konstantin je i izvan gradskih zidina počeo da prisvaja ključna mesta u
korist hrišćanstva. U Vitlejemu je na mestu Hristovog rođenja podignuta
crkva, a na Golgoti je porušen Hadrijanovpaganski hram.202 Na živahnoj
maloazijskoj obali razrušen je hram u Egeju kod Tarsa. Srušena su i svetilišta u
Afki i Balbeku u Libanu (danas se u tom kraju, osim lubenica, koje se često
hlade u reci, gaje hašiš i opijum). Ubrzo će sa zemljom biti sravnjen i Zevsov
hram u Apameji u Siriji.203
Episkop Elije Kapitoline (tako se u rimsko doba nazivao Jerusalim)
pomogao je, dok je gostovao u Nikeji, Konstantinu da započne program
gradnje crkava širom carstva. U Jerusalimu je svetilište „nečistog demona
zvanog Afrodita, mračni hram beživotnih idola“ uklonjeno da bi se utvrdilo
tačno mesto na kome je Hrist raspet. Dok je potom tu podizan najuzvišeniji
martirion – Crkva Svetog groba – Konstantin je, kako nam saopštavaju izvori,
davao svoje mišljenje i o najsitnijim pojedinostima, sve do motiva za
dekoraciju na svodu. U Antiohiji je car podigao Zlatni oktagon, crkvu
optimistično posvećenu homonoia (ομόνοια) – harmoniji. U Nikomediji je,
međutim, podigao crkvu Hristu Spasu, u spomen na pobedu nad svojim i
Gospodovim neprijateljima. Do kraja života sagradio je crkve u Rimu, Ostiji,
Albanu, Napulju, Kapui, Jerusalimu, Vitlejemu, Hebronu, Nikomediji, Antiohiji,
Heliopolju i, naravno, Konstantinopolju. Tako su hrišćanska ideja i ideali i
doslovno ugrađeni u te krajeve sveta. U Tesaloniki je naredio da se Galerijev
razmetljivi hram-mauzolej pretvori u crkvu.
Većina stanovništva carstva još uvek je bila mnogobožačka. Da li im je
svojevrsni monoteistički kult sunca, elegantna adaptacija apolonske
ikonografije, pružao izvesnu utehu? Drevni bogovi uvek su umeli da menjaju
formu. Da li je nova crkva u stvari stvorila još jednog bogočoveka, samo većeg,
sjajnijeg i strasnijeg? Jedan mozaik iz vizantijske Tebe koji se centimetar po
JELENA
248-328. G.
Foudena, „Konstantinov porfirni stub: najstarije aluzije u literaturi“ (Fowden, Garth, „Constantine's
Porphyry Column: The Earliest Literary Allusion“, Journal of Roman Studies, 1991, 81, pp. 119-131).
134 BETANI HJUZ
Jelenu je ovo ostavilo dubok utisak, pa je dala sinu na volju da primi veru koju
hoće.206
Prema tradiciji, Jelena se rodila u Drepani, nedaleko od današnje Jalove
na maloazijskoj obali Mramornog mora, omiljenog vikend-izletišta imućnijih
Istanbulaca. Od Vizanta se do Drepane stizalo prijatnom kratkom plovidbom i
manji grad je bio jedna od isturenih ispostava velikog. Po učvršćenju
Konstantinove vladavine Drepana je preimenovana u Helenopolj i preuređena
u vrlo lepo mesto. Careva kćerka nosila je, po babi, takođe ime Jelena, ali osim
preuveličanih priča i biografskih klišea o usponu iz blata do raskoši,
konkretnih dokaza o Jeleninom životu na istočnom Sredozemlju vrlo je
malo.207
U Konstantinopolju je zabeleženo da je Jelena bila ta koja je naložila
izgradnju martiriona i manastira Svetog Karpa i Papila, koje je 251. godine
ubio car Decije pod jugozapadnom stranom Kserofola, sedmog
konstantinopoljskog brežuljka. Danas je tu neuredna i haotična gradska četvrt,
u kojoj žive malobrojni Cigani preostali posle gradskog programa
raščišćavanja. Onome što je preostalo od martiriona može da se priđe samo
kroz nečiju garažu; po svemu sudeći, bio je to samo jedan od martiriona
posvećenih hrišćanskim mučenicima na prostoru koji se pre Teodosijevog
proširenja nalazio izvan gradskih zidina.
Oko 327. godine Jelena je pošla na hodočašće u Jerusalim. Od tog trenutka
priča zaista dobija puni zamah: istočno Sredozemlje, Mala Azija, Bliski istok –
svuda navodno ima čvrstih dokaza o Jeleninom putovanju. Na ostrvu Paros
carica majka je, kako se pripoveda, podigla Crkvu Bogorodice Stovratne
(Panagija Ekatontapilijani), zdanje s neobičnom, divnom atmosferom. Domaće
stanovništvo će vam uz hladan frape još i danas ispričati kako će se, kad
stotinu vrata bude pronađeno i otvoreno, Konstantin vratiti da vlada
hrišćanskim svetom. U Jerusalimu je Jelena bdela nad podizanjem Crkve
Svetog groba i još jedne na Maslinovoj gori, tačno na mestu s kog se, kako se
tvrdilo, Hrist vazneo, a u Vitlejemu Bogorodičine crkve na mestu Hristovog
rođenja.
S puta se Jelena vratila donevši deliće Živorvornog krsta i jedan ekser
kojim je Hrist bio prikovan. Ekser je ugrađen u žvale Konstantinovog konja, da
bi Konstantin-Hrist mogao da vodi svoje verne podanike ka pobedi.
Konstantinopolj je imao hitnu potrebu za ovakvim svetim suvenirima,
predmetima koji su zračili svojevrsnom radioaktivnom duhovnošću i uz čiju
206 Jovan Zonara XIII, 2; BHG 365 (5-6, Opitz); Letopis Georgija Amartola (XI, 1, ii).
207 Zahvaljujem Najdželu Spajviju na pomoći oko ovih ideja.
Istanbul 135
208Konstantinovi edikti iz 326. i 333. godine potiskuju i sliku Sofije kao otelovljene mudrosti. Kao
što je Hrist drugi Adam, žena je druga Eva. Pogledajte samo neodoljive savete Svetog Jeronima o
tome kako odgajati kćeri device. Posle pasusa u kome preporučuje redovno blago nametanje posta
(„neka se od obroka nikad ne nahrani do sita, već neka u svakom trenutku bude u stanju da čita ili
da se moli“) umesto surovog izgladnjivanja, Jeronim upozorava da se odricanje ne sme potom
izvrnuti u proždrljivost, kao kod Izidinih i Kibelinih sledbenika „koji proždiru cele fazane i grlice,
vrele, da im zubi ne bi oskvrnili darove Cererine“. Sveti Jeronim, pismo 107, Leti, 403. godine
(prema prevodu Vilijama Henrija Fremantla u Schaff, Philip and Henry Wace, eds., Nicene and Post-
Nicene Fathers ofthe Christian Church, The Christian Literature Company, New York, 1893).
Istanbul 137
209Kada je Simeon Stolpnik naložio Danilu Stolpniku da pođe u Konstantinopolj umesto u Jerusalim,
nazvao je Konstantinopolj Drugim Jerusalimom. Elizabet Ana Sofija Doz, Tri vizantijska sveca:
onovremene biografije Svetog Danila Stolpnika, Svetog Teodora Sikeota i Svetog Jovana Milostivog
(Dawes, Elizabeth Anna Sophia, Three Byzantine Saints: Contemporary Biographies of St. Daniel the
Stylite, St. Theodore of Sykeon and St. John Almgiver, Blackwell, Oxford, 1948, pp. 12-13).
138 BETANI HJUZ
ROĐENJA I SMRTI
325. G.
210 Jevsevije, Život Konstantinov, 26.3 (prema prevodu Filipa Šafa I Henrija Vejsa).
140 BETANI HJUZ
211 Sokrat Sholastik, Istorija crkve, 1.38 (prema prevodu Filipa Šafa i Henrija Vejsa).
Istanbul 141
212 Dejvid Vuds, „Gde je umro Konstantin I?“ (Woods, David, „Where Did Constantine I Die?“, Journal
of Theological Studies, 1997,48.2, pp. 531-535; Ričard Berdžis, „Άχυρών or Προάςτειον? Mesto i
okolnosti Konstantinove smrti“ (Burgess, Richard, „Άχυρών or Προάςτειον? The Location and
Circumstances of Constantine's Death“, Journal of Theological Studies, 1999, 50, pp. 153-161).
213 „Ita anno imperil tricesimo secundoque, cum totum orbem tredecim tenuisset, sexaginta natus
atque amplius duo, in Persas tendens, aquis bellum erumpere occeperat, rure proximo Nicomediae
– Achyronam vocant – excessit, cum id tetrum sidus regnis, quod crinitum vocant, portendisset.“
„Bellum versus Parthos moliens, qui iam Mesopotamiam fati-gabant, uno et tricesimo anno imperii,
aetatis sexto et sexagesimo, Nicomediae in villa publica obiit. Denuntiata mors eius etiam per
crinitam stellam, quae inusitatae magnitudinis aliquamdiu fulsit, Graeci cometen vocant.“ Eutr.
Brev. 10.8. – „Dakle trideset druge godine njegove vladavine, kad je trinaest godina vladao celim
svetom, a šezdeset dve otkad bi rođen, idući ka Persijancima da zarati sa njima na vodama, u
jednom selu nedaleko od Nikomedije – Ahiron zvanom – umre, što predskaza zvezda koiu nazivaju
kosmatom [kometa].“
„Ratujući protiv Parćana, koji su tada harali Mesopotamijom, kad vladaše trideset jednu godinu, a sa
šezdeset šest godina života, umre u jednoj državnoj kući u Nikomediji. Smrt njegovu predskaza
zvezda neobično blistava, koju Grci zovu kometa.“
142 BETANI HJUZ
Kako god bilo, za one koji su živeli u tom delu sveta Konstantinova
nedovršena veličanstvena verska predstava pokazala se kao pogubna. Usledile
su krvave represije protiv hrišćana. Šapur je lio krv širom prostranstava
Anadolije i Bliskog istoka. Očigledna podrška koju je Konstantin pružao
hrišćanima svuda, ne samo unutar rimskih zemalja, urodila je njihovim
masovnim istrebljivanjem izvan granica carstva.214 Tačno sedam godina pošto
je Konstantinopolj proglašen Hristovim novim domom na zemlji, grad je ostao
bez svog zaštitnika. Izgledalo je da će ceo eksperiment sa hrišćanstvom, čiji je
mozak sedeo na prestolu u Drugom Rimu, sada propasti.
„Constantinus, cum bellum pararet in Persas, in Acyrone villa publica iuxta Nicomediam moritur
anno aetatis LXVI.“ Jer. Chron. s.a. 337. – „Ratujući protiv Persijanaca, Konstantin umre u državnoj
kući Aciron blizu Nikomedije, kad mu je bilo šezdeset šest godina.“
„Cumque bellum in Persas moliretur, in villa publica iuxta Nicomediam, Dispositam bene
rempublicam filiis tradens, diem obiit.“ Oros. Adv. Pag. 7.28.30. – „Planirajući rat protiv Persijanaca,
u jednoj državnoj kući blizu Nikomedije, uredivši sve i predavši sinovima državu, sledećeg dana
umre.“
„…cum bellum pararet in Persas, in sub urbano Constantinopolitano villa publica iuxta
Nicomediam.“ Origo 35. – „…dok je planirao rat s Persijancima, u predgrađu Konstantinopolja, u
javnoj vili blizu Nikomedije.“
„…cum bellum pararet in Persas, in Acyrone villa publica iuxta Nicomediam moritur.“ Prosp. Chron.
s.a. 337. – „…dok je planirao rat s Persijancima, umre u državnoj kući Akiron blizu Nikomedije.“
214 Zahvaljujem Piteru Frankopanu na ovoj ideji.
Istanbul 143
215Kamen može korisno da posluži da stvori dvosmislenost. Možda zbog toga što je pljačkao
najlepša paganska vajarska dela (na primer Zmijski stub iz Delfa, postavljen tamo u slavu pobede
nad Persijancima, na kome je Pausanija sam uklesao sopstveno ime počinivši time hibris i koji još
stoji na nekadašnjem hipodromu), možda zbog agresivnosti prema savladarima, možda najviše
zbog zaljubljenosti u sebe kao bogočoveka, Konstantin za života nije počastvovan postavljanjem
kipa s njegovim likom u svetilištu u Delfima kao što bi se inače očekivalo. Pošto se domogao carske
vlasti, Konstantin je doneo zakone kojima je zabranio pagansko prinošenje žrtava i određene vrste
vračanja, što se prema tradiciji tumači kao znak njegove pobožnosti, ali je verovatnije bilo izraz
njegovih strepnji – stavljanje van zakona potencijalno opasnih demona u koje je stanovništvo
Konstantinopolja sa žarom verovalo vekovima i koji se još uvek pamte i u današnjem Istanbulu.
OSAMNAESTO POGLAVLJE
NEZNABOŠCI I SAMOZVANO
361-363. G.
216 Julijan, Carevi, 336b (Julian, The Caesars 336B, trans. Wilmer Cave Wright, Harvard University
Press, Cambridge, 1913, p. 413).
217 Konstantin II poginuće u bici 340. godine; Konstant će vladati zapadnim delom carstva, ali će biti
ubijen 350; Konstancije II će vladati istočnim delom carstva od 337. do 361. godine.
Istanbul 145
218 Modu držanja evnuha na carskom dvoru uveo je izgleda Dioklecijan kada je uspostavio sedište
svoje vlasti na istoku.
219 Julijan, „Pismo Evagriju“ (prev. Vilmer Rajt u Julian, The Caesars).
220 Julijan, „Pismo Filipu“ (prilagođeno prema Rajtovom prevodu). Jedan od propusta koje je
Adrijana Merdoka, Poslednji paganin: Julijan Apostata i smrt antičkog sveta (Murdoch, Adrian, The
Last Pagan: Julian the Apostate and the Death of the Ancient World, Sutton Publishing, Stroud, 2005,
p. 41).
224 Zosim nam saopštava (Nova istorija, 3.66) da je Julijan u Atini živeo među filozofima i prevazišao
sve svoje učitelje u svim vrstama znanja. Bradu je Julijan nosio (pogledajte njegov lik na novčićima)
148 BETANI HJUZ
u vreme kada su se Rimljani svi brijali i napisao je u Antiohiji 363. godine satiru Mizopogon (Mrzitelj
brade). Po svemu sudeći, Julijanu je njegova brada bila draga, a nosio ju je možda i u znak
odbacivanja hrišćanstva. Pogledajte kod Alana Piterkina, Hiljadu brada: kulturološka istorija nošenja
brade (Peterkin, Allan, One Thousand Beards: A Cultural History of Facial Hair, Arsenal Pulp Press,
Vancouver, 2001, p. 22).
225 Spominju se i Apolonova proročišta.
226 Libanije, Besede, 18.139 (Libanios, Oratio 18.139, trans, in Glen Warren Bowersock, Julian the
Istorija je, naravno, puna teško shvatljivih pohvala onome što je možda
moglo biti, ali da je Julijan poživeo dovoljno dugo da dovrši dehristijanizaciju
koje se bio latio, svet bi posle njega bio drugačiji. Paganska verovanja čiji su se
koreni u nekim slučajevima pružali milenijumima u prošlost i koja u nekim
delovima sveta i dan-danas opstaju preko nenarušenog predanja iz davnina
(zoroastrejska u Iranu, jezidistička i mandejska u Iraku) mogla su da se
učvrste ponovo.228
Sudbina je htela drugačije. Godine 363, samo pet meseci pošto se kao car
vratio u Konstantinopolj, Julijan je smrtno ranjen u bici protiv starih
konstantinopoljskih neprijatelja Persijanaca. Izvori nam saopštavaju da je na
samrti car kao Sokrat bodrio one oko sebe da ga ne oplakuju, jer će se sada
sjediniti s nebom i zvezdama – optimistične i mistične reči. Delfsko proročište
je, međutim, kao što je to često bivalo, možda bolje uhvatilo raspoloženje u
tom trenutku: „Recite caru da je moja dvorana porušena. Feb nema više dom
ni proročki venac ni vrelo predskazanja. Presahla je voda reči.“229 Izvori nam
takođe govore da je po ovo poslednje, žalopojno Pitijino proročanstvo Julijan
poslao svog ličnog lekara, Konstantinopolj ca Oribazija. Svega nekoliko godina
kasnije proročište koje je štitilo omfalos, pupak sveta, i u koje su se Megarani
zaputili da prime božanski blagoslov pre nego što će poći u pohod čiji će plod
biti osnivanje Vizantiona, proročište iz koga je Konstantin preneo Zmijski stub,
zvanično više nije važilo za hiera – sveto. Jedno pokolenje potom biće potpuno
napušteno.
228 Čak i u III veku hrišćanski bogoslovi kao što je bio Origen tvrdili su da Sveto pismo treba tumačiti
alegorijski, a ne doslovno. Jedan orator na dvoru cara Jovijana, koji je ispovedao hrišćanstvo, tvrdio
je da Bog uživa u tome što ga verni obožavaju na razne načine.
229 Pogledajte kod Majkla Skota, Delfi: istorija centra antičkog sveta (Scott, Michael, Delphi: A History
of the Center of the Ancient World, Princeton University Press, Oxford and Princeton, 2014):
proročanstvo o kome je reč možda nije bilo delfsko, ali je preko izvora do nas stiglo kao delfsko.
230 Tačnije, u gradu Dadastani na granici između Galatije i Bitinije, po odlasku iz Ankire (Ankare), u
kojoj je naimenovao svog jednogodišnjeg sinčića za svog kolegu konzula. (Prim. prev.)
Istanbul 151
pod vlašću raznih ratnih zapovednika. Ovo carstvo još nije sasvim znalo šta je
ni kako da funkcioniše. Na kraju je vlast u svoje ruke uzeo tribun Jovijanove
konjice po imenu Valentinijan, koji je sebi zadržao zapadni deo carstva, dok je
za cara istočnog dela postavio svog brata Valenta. Gotovo odmah iz
Konstantinopolja je pokušan prevrat, predvođen Julijanovim rođakom
Prokopijem.
U današnjem Istanbulu psi lutalice koji nisu uklonjeni radi zaštite od
besnila odvešće vas do spomenika Valentovog gneva, oko čijeg kamenja
zasutog otpacima prekopavaju u potrazi za hranom. Pošto je za dlaku umakao
da ne bude uhvaćen u blizini Halkidona, Valent je uhvatio Prokopija u klopku i
poslao uzurpatorovu glavu svom bratu Valentinijanu u Trir. Prema predanju,
zidine Halkidona porušene su i od njih je napravljen visoki akvedukt, čiji
lukovi tvrdoglavo opstaju obavijeni izduvnim gasovima iznad jedne od glavnih
istanbulskih saobraćajnica. Deo obimnog sistema snabdevanja vodom,
najvećeg u čitavom starom veku, akvedukti koji su vijugali tračkim predelima,
dugi ukupno šest stotina kilometara, dovodili su slatku vodu iz Beogradske
šume do Velikog dvorca i Zeuksipovih kupatila. Snabdevanje besplatnom
vodom bilo je za Konstantinopolj pitanje časti. Naučnici sa žarom odlaze leti u
potragu za akveduktima, žilama kroz koje je nekada život doticao u Carigrad i
čije se senke još naziru u otvorenim tračkim predelima, gde krivudaju grleći
blaže padine bregova. Konstantinopolj se u to vreme dičio mrežom
rezervoara, od kojih su tri najveća sadržala šest miliona hektolitara vode.
Uprkos promenama na carskom prestolu, Konstantinopolj je hvatao zalet
poprimajući sve više lik novog grčkorimskog velegrada. Pred kraj IV veka
Carigrad je imao gotovo dve hiljade muškaraca senatorskog ranga. Veliki
dvorac, čiju je gradnju započeo Konstantin, lagano je rastao i dalje, a veliki
Valentov akvedukt ponosno je premošćivao treći i četvrti carigradski
brežuljak. Grad se sad ponosio svojom civilnom vlašću.
Tada se, međutim, pojavio jedan opasan protivnik. Amijan Marcelin nam
saopštava da su to bili ljudi „slični divljim zverima koje su se probile iz
kaveza“, sposobni da preplave grad „poganim haosom pljačke, klanja,
čerečenja i požara“.231
Carigradu se spremalo pobliže poznanstvo s Gotima.
Amijan Marcelin, Istorija, 31.8.9 (Ammianus Marcellinus, Res Gestae, u prevodu Voltera
231
NEVOLJE S GOTIMA
376. G. – 378. G.
Asia and the Silk Road“ in Scott Fitzgerald Johnson,ed., The Oxford Handbook of Late Antiquity, Oxford
University Press, Oxford, 2012, pp. 144-147).
234 Piter Frankopan, Putevi svile: nova istorija sveta, Laguna, 2018.
235 Isto.
Istanbul 153
nalazi se Rimski muzej, koji je izgrađen nedavno, na mestu nekadašnjeg rimskog vojnog logora. U
muzeju je smeštena vrlo lepa zbirka nedavno iskopanih predmeta čija vrednost prevazilazi puku
154 BETANI HJUZ
uzgrednu vrednost raznoraznih starina. Pasau je lep grad pastelnih boja, u kome su nakratko
boravili Hitler i Himler i u kome neobično veliki broj meštana i dalje gaji sklonost prema
tradicionalnom šeširu sa zadenutim perom. Batavijci su u službi rimskih careva činili elitne odrede,
čiji su i konji i konjanici bili uvežbani da održe poredak čak i u bici usred brzih rečnih matica. Pod
rimskim zapovednikom Aulom Plaucijem Batavijci su prešli Lamanš i učestvovali u pobedi nad
Britima u Bici na reci Medvej 43. godine. Praktično su upravo oni svojom ratnom snagom i umećem
obezbedili Rimu vlast nad Britanijom.
Istanbul 155
Brajan Merdok i Malkolm Rid, Starogermanska književnost i kultura (Murdoch, Brian and Reda,
240
Malcolm, eds., Early Germanic Literature and Culture, Camden House, Rochester, 2004, pp. 157-
159).
156 BETANI HJUZ
Temistije, Besede, 16.206d (Themistius, Orations, trans. Peter Heather and David Moncur, in The
241
Pre nego što sam postala istoričar, imala sam samo ovlašnu ideju o tome da
svake nedelje u crkvi izgovaram simboličnu formulu vere koju je jedan
španski vojnik ozvaničio u gradu koji se danas zove Istanbul.243 Genijalna ruka
Teodosija I vidna je čak i kada danas prolazite Carigradom. Temelji koje je
postavio Konstantin bili su veličanstveni, ali to nije bio konačni ishod, to je bio
tek početak nečeg sasvim izuzetnog.
Temistije, Teodosijev dvorski orator (što znači da treba da pripazimo na
njegova kićenja i preuveličavanja), opisuje kako je pod Teodosijem lepota
grada, dotad rasuta u krpicama tu i tamo, sad zaodenula ceo Carigrad kao
odora izvezena do samih skuta.244 Preko starog Bikovog foruma izgrađen je
novi Teodosijev, najveći u gradu; fragmenti slavoluka još tiho postoje pored
242 Πάντα γαρ τα κατά τήν πάλιν των τοιογτων πεπλήρωται, οι ςτενωποί, αΰ άγοραα, α'ι πλατεΰαι,τά
άμφοδαοι των ιματίων κάπηλοι, ο'ι ταΰσ τραπέζαισ έφεςτηκβτεσ, ο'ι τα εδώδιμα ήμΰν άπεμπολοΰντεσ.
Έάν περί των ββολών ερώτηςησ, β δέ ςοι περί γεννητοΰ και άγεννήτου έφιλοςβφηςεκαν περί
τιμήματοσ άρτου πγθοιο, Μείζων β Πατήρ, αποκρίνεται, και β και β ΎΊβσ υποχείριοσ. Εί δέ, Τβ
λοντρβν έπιτήδειβν έςτιν, εΰποισ, β δέ έξ ουκ βντων τον Υίβν είναι διωρίςατο. Ογκ οιδα τ'ι χρή τβ
κακβν τογτο βνομάςαι, φρενΰτιν ή μανίαν, ή τι τοιογτον κακβν έπιδήμιον, δ των λογιςμών τήν
παραφοράν έξεργάζεται.
243 Zapadna crkva prihvatila je Nikejski simbol vere tek 1014. godine.
244 Temistije, Beseda XVIII, prema izdanju Dionisija Petavija.
158 BETANI HJUZ
245 Natpis na grčkom, na zapadnoj strani. Na istočnoj se nalazi nešto duži latinski natpis, takođe u
slavu Teodosija i Prokla. Sve četiri strane pijedestala ukrašene su bareljefom. (Prim. prev.)
246 Urk. IV, 586-7.
Istanbul 159
247 Pogledajte izvanredni rad profesora Džima Kraua o konstantinopolj-skim vodovodima, koji je još
uvek u toku. Crow, Bayliss and Bardill (2008), The Water Supply of Byzantine Constantinople, Roman
Society Monograph; Bayliss, Crow and Bono (2001), The Water Supply of Constantinople:
archaeology and hydrogeology of an early medieval city. Environmental Geology 40, 1325-1333.
248 Vedat Onar i dr., „Procena težine vizantijskih pasa iz Teodosijeve luke u četvrti Jenikapi,
Istanbul“ (Onar, Vedat, et al., „Estimating the Body Weight of Byzantine Dogs from the Theodosius
Harbour at Yenikapi, Istanbul“, Kafkas Universitesi Veteriner Fakiiltesi Dergisi, 2015, 21, p. 56); Ufuk
Kočabaš, ur., Stari brodovi u Jenikapiji (Ufuk Kocabas, ed., Old Ships of the 'New Gate'/ Yenikapi'nin
Eski Gemileri Istanbul, Ege Yayinlari, Istanbul, 2008); Jirgen Zorgenfraj, Lučko poslovanje
(Sorgenfrei, Jiirgen, Port Business, self-published, 2013, p. 10).
160 BETANI HJUZ
je iz smeđe kaše jedan brod, pa drugi, a zatim ukupno trideset sedam njih
otkopanih do danas. U pregibima i zavijucima ležale su zavučene školjke,
kosti, pesak i fragmenti grnčarije. Mnogi od pronađenih brodova gotovo su
sasvim sačuvani, a među njima ima i galija kakve do sada uopšte nisu bile
poznate. Najnovije analize pokazuju da je za luku, to važno Teodosijevo
graditeljsko delo koje će postati najprometnija luka na istočnom Sredozemlju,
korišćeno uvezeno drvo, između ostalog kesten, čempres i crveni i beli
hrast.249 Oštri miris smole i bitumena kojim je drvo premazivano radi zaštite
od vode svakako je plovio carigradskim ulicama i zalazio u domove dok je luka
građena.
Silazak dvanaest metara ispod današnjeg nivoa mora da bi se obišli ovi
brodovi-duhovi dok im se grede i daske s ljubavlju čiste i dok se nežno podižu
iz dubine zemlje gde je u srednjem veku bilo morsko dno, posebno je iskustvo.
Ti ostaci tu nisu samo drvene kosti nego i meso poznoantičkog i
ranosrednjovekovnog života. U utrobi brodova sačuvani su ćupovi s
trešnjama, amfore, fino staklo gotovo neokrnjeno. Ima čak i predivno
sačuvane brodske užadi. Na jednom brodu, obeleženom s YK12, preživele su
netaknute kapetanove lične stvari, pribor za jelo i mangal po meri za njega.
Dok radnici u neonskim jaknama mile okolo s ručnim kolicima, drveni dokovi
pomaljaju se iz zemlje kao zubi, a brodovi kao ogromne svračje noge koje deca
prave preplićući kanap između prstiju; gačci čeprkaju po iskopini kao što su
čeprkali po ostacima hrane nekad dok je luka bila živa. Otkriveno je i na
stotine konjskih leševa – Vizantinci su jeli konje, a pošto su osim toga i voleli
okrutne zabave koje su konjima skraćivale život, većina konja je bivala ubijena
oko desete godine života. Otkopani su takođe ostaci medveda, magaraca i
nojeva, očigledno zaklanih, ali je zato tu i jedan pas kome je vlasnik namestio i
izlečio polomljenu nogu. Drvo se ovlažuje prskalicama da se ne rasuši. Sve što
je dosad pronađeno spakovano je u devedeset hiljada plastičnih gajbi.
Naslagane u čitave kule stajale su na nalazištu pokrivene ceradom pre nego
što je sve ovo blago preneseno u prostorije za čuvanje na raznim mestima u
gradu.
Nalazište nam prikazuje Carigrad početkom srednjeg veka kao spojnicu
između tri kontinenta – Evrope, Azije i Afrike. Čim je luka otkrivena 2004.
godine, mehanizacija je proterana s lica mesta i umesto nje su se kolone
radnika s pijucima i lopatama zaputile da spašavaju dokove i brodove koji su
uz njih pristajali, isto kao što su ih pre hiljadu i šest stotina godina i sagradili.
249Dilek Dogu, Coskun Kose, Nami Kartal, Nurgun Erdin, „Wood Identification of Wooden Marine
Piles from the ancient Byzantine port of Eleutherius/Theodosius“, BioResources, 2011,6.2, pp. 987-
1018.
162 BETANI HJUZ
250 U isto to vreme predloženo je više alternativnih teoloških ideja na raznim crkvenim skupovima, i
formalnim i neformalnim.
251 Grigorije Nazijanski, prema engleskom prevodu Denisa Mihana (Saint Gregory ofNazianzus,
Three Poems, trans. Denis Molaise Meehan, Catholic University of America Press, Washington,
1987).
252 Sokrat Sholastik piše u svojoj Istoriji crkve (1.16) iz V veka da je Konstantinov grad 330. godine
prozvan Drugim Rimom. Jaroslav Pelikan, Uzvišeno carstvo: pad Rima i trijumf crkve (Pelikan,
Jaroslav, The Excellent Empire: The Fall of Rome and the Triumph of the Church, Wipf & Stock,
Eugene (Oregon), 1987, pp. 75-76).
Istanbul 163
gradnju. Kako je tačno tada izgledao ostalo je zabeleženo na jednoj odličnoj graviri koja se čuva u
Muzeju Džona Souna u Londonu. Ubrzo pošto je ovaj novčić iskovan, Artemidin hram na Ilisu
pretvoren je u crkvu.
257 Pogledajte www.forumancientcoins.com/numiswiki/view.asp?key=victory.
Istanbul 167
da ponesu ništa osim odeće na sebi i kofera u ruci. Mnogi su putovali peške,
Ignacijevim putem, u oba smera. Bila je to oštra ideološka i etnička podela
posejana još u starom veku, a njene gorke plodove žanjemo i danas. Zbog toga
nije poznato odakle su potekli ovaj i ostali novčići uz njega, ali priča koja ih
prati, u širem kontekstu uzeto, veoma je sadržajna.
260 Emisija „Drevne mašine za ubijanje“ u okviru serije Otkrića oprošlosti na kanalu Histori,
emitovana 25. februara 2008.
261 Perpetuina smrt navela je, navodno, Tertulijana da primi hrišćanstvo. U hrišćanstvo su,
saopštava nam Tertulijan, prelazili i muškarci i žene svih godina i položaja u društvu, jer naravno,
ideja da ovakva prinošenja ljudi na žrtvu ne raduju više bogove posedovala je mnogo privlačnosti.
Autorka najstarijeg svedočenja napisanog ženskog rukom kojim raspolažemo danas, Perpetua,
doduše, navodi i zanimljivu činjenicu o tome kako je sanjala da postaje muškarac.
170 BETANI HJUZ
262 Konglomerat raznih paganskih stavova i verovanja usadio je u sam genetski materijal grada onaj
ko ga je i osnovao. Aleksandar je imao posebno genijalan dar da okupi oko sebe one najbolje, što u
jednakoj meri važi i kada je reč o pitanjima vere. Ptolemej Sotir, jedan od vojskovođa diktatora koji
je voleo da putuje po svetu, utemeljio je 324. g. p. n. e. dinastiju Ptolemeja u severnoj Africi,
nadograđujući se na svetsku viziju svog pokojnog gospodara i njegove planove za veličanstveni
grad kome je dao svoje ime.
263 Hrišćanski bogoslov Kliment Aleksandrijski piše o „pravoj sicilijanskoj pčeli, koja skuplja sok s
cveća proročke i apostolske livade, i koja utkiva u duše onih što je slušaju besmrtni element znanja“
(Stromate 1,1, napisane oko 198-203 g., navedeno prema The Sacred Writings of Clement of
Alexandria, trans. Philip Schaff, 2012).
264 Jezik jednog od njegovih pisama pokazuje s koliko je rešenosti pristupio ovome: „Budući željan
da iskažem zahvalnost tim ljudima i Jevrejima u celom svetu, i pokolenjima koja će tek doći, rešio
sam da se vaši zakoni prevedu s hebrejskog jezika na grčki da bi i ove knjige mogle da se pridruže
Istanbul 171
ostalima u biblioteci.“ (The Forgotten Books of Eden, 2.20, trans, and ed. Rutherford Hayes Plat,
2006.)
172 BETANI HJUZ
Hipatiju i prosio ju je, ali je ona odgovorila da će po oboje biti bolje ako se
budu bavili umnim umesto telesnim pitanjima.
Otvoreni intelektualni stav u Aleksandriji bio je sasvim prihvatljiv dok je
hrišćanstvo predstavljalo samo jednu od mnogih struja mišljenja. Hrišćanski
mislioci su ovde čak prihvatali da bi neke mnogobožačke ideje mogle biti
legitimne s religijske tačke gledišta i prihvatali su nauku obojenu pobožnošću
dokle god ostaje na ispravnim osnovama. Kada je, međutim, 389. godine u
prestonici zauzet tvrđi religijski pristup, i u Aleksandriji su izbili sukobi
izazvani rušenjem Serapisovog hrama koji je podigao Aleksandar. Hrišćanske
vođe, koje su tek stekle moć, zapodevale su međusobne čarke i Hipatija se
zatekla usred borbe za svetu i svetovnu vlast. Episkop Kiril posebno je motrio
na nju, tvrdeći da se Hipatija služi naučnim instrumentima da bi izvodila
vradžbine i gledala u budućnost. Njeni naučni eksperimenti žigosani su kao
crna magija. Omiljena, poštovana, sa svim rezultatima koje je postigla, Hipatija
nije imala gotovo nikakvih izgleda protiv udruženih snaga sveta koji se
menjao i ružnih, otrovnih strelica mržnje i glasina.
Hipatijinu sudbinu možemo da pratimo do jedne bezlične sporedne ulice
u severnom delu grada. Ispod površine koja pripada našem veku leže ostaci
Cezareuma – veličanstvenog spomenika koji je Kleopatra podigla žaleći za
svojim ljubavnikom Julijem Cezarom. Drevni obelisci koji su stajali ispred
Cezareuma završili su jedan u Centralnom parku u Njujorku, drugi u Londonu
na obali Temze, i danas su nam poznati kao Kleopatrine igle. Hram je potom
dovršio Avgust kad je konačno oteo Alaksandriju od Kleopatre, izazvavši
pritom dvostruko samoubistvo, egipatske kraljice i rimskog vojskovođe Marka
Antonija, koji nije mogao da je preboli. Od 412. godine Cezareum će postati
sedište episkopa Kirila.
Hipatija je uhvaćena u unakrsnu vatru između zaraćenih pripadnika
raznih vera. Ozlojeđeni i besni, ovi ljudi tražili su žrtveno jagnje. U proleće
415.265 Hipatiju, protiv koje je Kiril tako uspešno širio klevete, svukli su silom
s kočije, skinuli je i golu odvukli do Cezareuma. Željna krvi, svetina je
dograbila šta joj se našlo pod rukom – ostraka, kako nam saopštavaju izvori,
krhotine crepa, najverovatnije. Mučno je i prepričavati šta je dalje bilo.
Naučnicu su živu odrali, zapalili, raskomadali pa delove tela izložili na raznim
mestima po gradu.266
Biblioteku, koju je već jednom palila Cezarova vojska 46. godine p. n. e.,
spalile su i po drugi put odane pristalice verskog cilja Novog Rima. Hipatijina
Nekoliko odlomaka dela Hipatije i njenog oca Teona sačuvano je u Biblioteci Svetog Marka,
266
267 Sokrat Sholastik, Istorija crkve, 7.15 (prema prevodu u The Early Church: A History of Christianity
in the First Six Centuries, trans. David Duff, 1891).
DVADESET DRUGO POGLAVLJE
(Konstantinovi sinovi Konstant i Konstancije već su bili zabranili javna i noćna prinošenja žrtava)
dokaz je da ono nije bilo prestalo. Kako bi i moglo? Ovaj verski običaj trajao je barem deset hiljada
godina, svet se kretao zahvaljujući žrtvama prinesenim bogovima, a svetkovine koje su pratile
obredna žrtvovanja objedinjavale su velike etničke zajednice. Mnogobožačke zajednice duboko su
osećale snagu ovih obreda i smišljale su mudre načine da zaobiđu zabrane. Pojedinci su često
prinosili žrtve u ime cele zajednice, kao što nam to saopštava poslednji „paganski“ istoričar Zosim,
koji opisuje kako je jedan sveštenik pametno odvratio posledice zemljotresa u Atini prinevši žrtvu
Ahilu u ime celog atinskog naroda. Prepiska između Julijana Apostate i filozofa Prokla jasno
pokazuje da su se prinošenje žrtava i svetkovine smatrali vezivnim tkivom civilizacije i
grekoromanstva. Teodosije je 423. godine pristao da donese zakon koji je podsticao hrišćanske
zajednice da žive u miru pored svojih suseda Jevreja i mnogobožaca, ali su sirijski monasi, među
kojima Simeon Stolpnik, toliko glasno izražavali svoj gnev da je zakon opozvan 425.
Istanbul 175
270 Zanimljivo je da neki od najboljih dokaza o ovoj kipomaniji kojima raspolažemo potiču iz jednog
dokumenta iz IX veka, pod naslovom Kratke istorijske beleške (Παραςτάςεισ ςύντομοι χρονικαί),
koji bismo mogli nazvati turističkim vodičem kroz konstantinopoljsku kulturu. Podrobni opisi u
ovom tekstu pokazuju da su i prost narod i povlašteni, možda podjednako svesno i nesvesno,
prihvatali ukrštanja paganskog i hrišćanskog sveta. Beleške započinju stvaranjem sveta, pa verno
prate poduhvate Trojanaca, Aleksandra Makedonskog i Julija Cezara. Pripovesti o ovim znamenitim
paganima podjednako su važne kao i biblijske. Pogledajte kod Sare Baset, Urbana slika
Konstantinopolja u poznoj antici i Helen Saradi, „Percepcija i književno tumačenje
konstantinopoljskih kipova i slika“ (Saradi, Helen, perceptions and Literary Interpretations of
Statues and the Image of Constantinople“, Byzantiaka, 2000,20, pp. 3-41).
271 Pogledajte kod Liz Džejms, „'Bdite i molite se da ne padnete u napast': paganski kipovi u
hrišćanskom Konstantinopolju“ (James, Liz, „'Pray Not to Fall into Temptation and Be on Your
Guard': Pagan Statues in Christian Constantinople“, Gesta, 1996, 35.1, pp. 12-20).
176 BETANI HJUZ
272 Izuzetno koristan rad na ovu temu i katalog umetničkih dela koja se navode u Konstantinopolju
pruža Sara Baset u Urbanoj slici Konstantinopolja upoznoj antici.
273 Petrus Gilijus Konstantinopoljske starine, str. 144 (Gilles, Pierre, Antiquities of Constantinople,
trans. John Ball, London, 1729. „Georgije Kedrin se takođe seća biblioteke u carskom dvoru u
Konstantinopolju u kojoj se nalazilo hiljadu sto dvadeset knjiga, među kojima su se čuvala i creva
zmaja duga sto dvadeset stopa i na njima su zlatnim slovima bile ispisane Ilijada i Odiseja.“
(Chapman, 1888, vol. 1, p. xciii; Cedrenus, 1647, vol. 1, p. 351.)
Istanbul 177
274 Kipovi su doneseni po naređenju cara Justinijana evnuhu Narzesu, carevoj desnoj ruci.
275 Teodosijev zakonik, 16.10.8.
276 Zakonska odredba. (Prim. prev.)
277 Teodosijev zakonik, 16.10.15.
278 Na primer pri iskopavanjima starohrišćanskih slojeva na mestu Apolonovog svetilišta na
279 Pogledajte Lesli Bomon i Aglaja Arhonditu-Argiri, „Iskopavanja na Kato Fani na Hiosu 1999,
2000. i 2001. godine“ (Beaumont, Lesley and Aglaia Archontidou-Argyri, „Excavations at Kato
Phana, Chios: 1999,2000, and 2001“, Annual of the British School at Athens, 2004, 99, pp. 201-255).
280 Od klasičnog razdoblja nadalje hodočasnici su u ovoj oblasti putovali do Asklepijevih svetilišta
284Maksim je bio u milosti cara Julijana Apostate i Jovijana posle njega, ali mu se usud promenio s
dolaskom Valentinijana I i Valenta kao savladara na carskom prestolu, budući da su ova dvojica
careva, za razliku od dvojice prethodnih, pripadali hrišćanskoj veri. (Prim. prev.)
DVADESET TREĆE POGLAVLJE
287 Život i dela našeg svetog oca Danila Stolpnika, u Elizabet Ana Sofija Doz, Tri vizantijska sveca:
onovremene biografije Svetog Danila Stolpnika, Svetog Teodora Sikeota i Svetog Jovana Milostivog,
str. 10.
288 Norman Bejns, „Sveti Danilo Stolpnik: Uvod“ (Norman Baynes, „St. Daniel the Stylite:
Introduction“), u Elizabet Ana Sofija Doz, Tri vizantijska sveca: onovremene biografije Svetog Danila
Stolpnika, Svetog Teodora Sikeota i Svetog Jovana Milostivog, str. 13.
Istanbul 183
289„Demon zavisti nije mogao da savlada svoju zavist, pa je pronašao odgovarajuće oruđe za svoje
zle namere. Bludnica Basijana koja beše nedavno došla u Konstantinopolj odnekud s istoka uhvatila
je u zamku mnoge koji su trčali za ženama od njene sorte. Sinovi nekih jeretika pozvaše je da joj
predlože sledeće: 'Ako možeš ikako da navučeš sablazan na čoveka koji stoji na stubu u Anapluu ili i
na koga od onih što su uz njega, platićemo ti stotinu zlatnika.' Bestidnica pristade pa bez
prenemaganja ode pravo svetome i povede prostitutke i mladiće, pa pretvarajući se da od nečeg
boluje, nastani se u predgrađu naspram svečevog stuba. Ostala je tamo pozadugo, ali je to vreme
potrošila uzalud.“ Elizabet Doz, Tri vizantijska sveca, str. 39.
184 BETANI HJUZ
prežive samo trojica daje nam uvid u sistem i razmere procesa škopljenja.
Smatralo se poželjnim da se štrojenje obavi pre nego što dečak zađe u
pubertet. Najpre su to bili samo pripadnici drugih naroda, koji su u živo srce
prestonice unosili tuđa iskustva i dodir s udaljenijim krajevima sveta, ali su
evnusi u Konstantinopolju postajali sve popularniji i mogli bismo smatrati
ironijom što je kao posledica toga počeo da raste i broj evnuha „domaće
proizvodnje“. Kastrati iz Konstantinopolj a i s okolnih prostora, međutim, nisu
imali u sebi egzotike, bili su mnogo kućevniji, i konačno su izgubili politički
uticaj.
Iako su evnusi bili robovi – izneseno je mišljenje da krajnje carsko
vlastodrštvo zahteva i krajnju vrstu roba u vidu kastriranog muškarca – u
Konstantinopolj u su se mnogi od njih snašli izuzetno dobro. Evnuhu Lausu
pripadala je velelepna palata čiji su ostaci nedavno nađeni u ulici Babi Ali294 i u
njoj je bila sakupljena jedna od najveličanstvenijih antičkih zbirki umetničkih
dela – Afrodita Knidska, Zevs iz hrama u Olimpiji, Atina iz Lindosa i Hera iz
velikog boginjinog hrama na Samosu. Izložena da bi Carigrađani mogli da se
dive njihovoj silnoj paganskoj razvratnosti, ova dela su bila apsolutni vrhunac,
egzotični zarobljenici. Time što su se ona nalazila u Carigradu, njegove vođe
visokog ranga pokazivale su da je paganski svet u njihovoj vlasti, a ne oni u
vlasti paganskog sveta. Ova zbirka je bila politički promućurno odabrana isto
kao što je i izražavala prefmjeni, katolički ukus. Evnuhe su njihovi savremenici
smatrali za velikodušne, učene i mudre, i takođe ih cenili kao vrlo lepa ljudska
bića, u čijoj se telesnoj lepoti odražava lepota njihove duše. Ovako je pesnik
Korip hvalio Narzesa, spatarija cara Justinijana: „Sav u zlatu, a ipak skroman
odelom i držanjem, omiljen zbog pravičnosti, dostojan poštovanja zbog vrline,
pametan, pažljiv, na danonoćnoj straži nad vladarima sveta, obasjan svetlošću
slave, kao zvezda Danica što sjaji na vedrom nebu, sjajem zlatnih zraka
nadblistavajući srebrnasta sazvežđa i najavljujući jasnom vatrom dan.“295
Evnusi su prikazivani i kao anđeli, nebeski glasnici na zemlji, kojima
pripada svojevrsna oplemenjena direktna veza između zemlje i nebesa.
Njihova dužnost je bila da stoje između dva sveta. O evnusima kao glasnicima
govore i priče o svecima, koje su se mnogo pričale u to doba, na primer o
Jovanu V Milostivom, aleksandrijskom patrijarhu, koga je car pozvao sebi u
Konstantinopolj.
Jedan od tih koji su živeli u gradu, a nisu mu sasvim pripadali, evnuh obdaren
velikom ubedljivošću i smislom za strategiju, doći će na istaknuto mesto u
istoriji kao čovek koji je utisnuo svoj pečat u vizantijsku istoriju. Njegova uloga
je bila ključna jer 410. godine, kada je poharan Rim, što je jedan od retkih
istorijskih datuma koji se mahom pamte širom sveta, najvažniji plen velikim
igračima u tom trenutku nije bio Stari nego Novi Rim, Konstantinopolj. U
Zosim, Nova istorija, V. 11.4, prema prevodu Ronalda Ridlija, navedeno kod Sema Morheda I
299
Dejvida Stjutarda u Četiristo deseta: godina koja je uzdrmala Rim (Moorhead, Sam and Stuttard,
David, AD 410: The Year That Shook Rome, The British Museum Press, London, 2010, p. 77).
192 BETANI HJUZ
Navedeno kod Kristofera Kelija, Atila, vođa Huna: varvarski teror i pad Rimskog carstva (Kelly,
300
Christopher, Attila the Hun: Barbarian Terror and Fall of Roman Empire, Bodley Head, London,
2008, p. 41).
Istanbul 193
padali su jedno za drugim. Stilihon je bio van sebe: taj patogeni narod izručen
je pravo u njegovo dvorište. Najvažniji Stilihonov cilj bio je da suzbije ovu
pretnju i položi prava na ime istinskog branioca Rima – i na istoku i na
zapadu.301
Tako je 399. godine Stilihon poslao vojnike u Konstantinopolj – teorijski
da ojača vojnu posadu grada. Stilihonovi ljudi sastali su se s Eutropijevim,
među kojima je bio i slavoljubivi gotski oportunista Gajna. Istoričar Zosim, koji
će jedan vek kasnije raditi u carskoj riznici, prenosi priču ovako: „Pošto su
Gajna i njegovi ljudi pali ničice pred carem i primili od njega dobrodošlicu kao
što dolikuje, Gajna je dao znak. Odjednom su se mačevima obrušili na Rutina.
Jedan mu je odsekao desnu ruku, drugi levu, treći glavu, pa su odjurili
pobednički pevajući.“302
Ubica Gajna, arijanac po veroispovesti, uspostavio je u Carigradu, sada u
ulozi vizantijskog vojskovođe, vojnu huntu i nekoliko meseci je držao vlast u
gradu. Omrznut i kao Got i kao arijanac, čovek koji je krajem 400. godine
poskidao s položaja sve antigotski nastrojene velikodostojnike, nije bio ni
sposoban da vlada, baš kao što nije bio ni rado prihvaćen. Na Jevdokijin
podsticaj Carigrađani su digli ustanak (grad je u to vreme bio dostigao možda i
četiristo hiljada stanovnika) i pobili posadu od sedam hiljada Gota. Trenutak
je veoma značajan. Više puta u istoriji Carigrada nailazimo na njegove
stanovnike kako nastupaju kao jedinstvena celina pamteći šta zaista znače one
reči koje su definisale suštinu rimske kulture – Senatus Populusque Romanus.
Novo hrišćansko carstvo često bi osetilo udarac naroda – Konstantinopoljci su
imali republikansku sklonost da izađu na ulice, uvereni da je njihov glas nešto
što mora da se uvažava.
301 Zahvaljujem Kristoferu Keliju na pomoći oko ovog poglavlja. Pogledajte Kraj carstva: Atila, vod
Huna, i pad Rima (Kelly, Christopher, The End of Empire: Attila the Hun and Fall of Rome, W.W.
Norton, New York, 2010).
302 Zosim, Nova istorija, V.7.5-6, prema prevodu Ronalda Ridlija, navedeno kod Sema Morheda i
Dejvida Stjutarda u Četiristo deseta: godina koja je uzdrmala Rim, str. 72.
194 BETANI HJUZ
U haosu koji je usledio posle Stilihonove smrti, žene i deca varvarskih federata
(foederati – vojnici carstva koji nisu imali rimsko građanstvo, ali su u zamenu
za svoju vojnu službu imali određene povlastice), među kojima je bilo i mnogo
Gota, nemilice su pobijeni. Očevi tih porodica, ojađeni, izdani i razjareni,
prebegli su, prirodno, u Alarihovu vojsku – možda čak trideset hiljada njih.
Goti su sada imali i ozbiljan razlog da budu kivni i dovoljnu silu da osvoje Rim.
Oholi i nezahvalni Rim, koji je svaki čas igrao s Gotima dvostruku igru,
nije uviđao da su njihova snaga i veština ratovanja mogle da budu budućnost
Večnog grada umesto njegova propast. Ili bolje rečeno, Rimljani nisu obratili
pažnju na zakone ravnoteže u svetu. Glave im je, delimično, došlo čudovište
koje su sami stvorili. Ulogorivši se pod gradskim zidinama, Alarih se nadao da
će iznuditi izdašnu količinu novca i Senat je zaista pokušao da izađe u susret
njegovim zahtevima, ali nije u tome uspeo dovoljno brzo. U gradu se umiralo
od gladi i mnogi su već pribegavali kanibalizmu. Bila je to Alarihova treća po
redu opsada Rima. Dvadeset četvrtog avgusta 410. godine neko je pustio Gote
u grad. „Ko bi one noći iskazao polom i pokolj, / Ko l' bi se mogo nad onim nad
mukama naplakat svima? / Stari se ruši grad, što kraljevo ljeta je mnogo; /
Premnoga neoružana tjelesa po ulicah, kucah / I po prazima svetim
303Stilihon je u istoriji protivrečna ličnost – smatra se ili izuzetno časnim i posvećenim dužnosti ili
izuzetnim spletkarošem i uzurpatorom. Većinom se međutim smatra „poslednjim Rimljaninom“ –
simbolom rimskih vrlina i njihovim braniteljem u carstvu na izdisaju – čije je uklanjanje s vlasti
omogućilo upad osvajačke varvarske vojske u Rim prvi put posle osam stoleća i konačno pad
Zapadnog rimskog carstva. (Prim. prev.)
Istanbul 195
božanskim leže kud koje.“304 Žitelji grada silovani su, ubijani sekirama i
noževima, i ostavljani da umiru od gladi.305 Još i danas povremeno biva
pronađeno blago vekovima starih plemićkih dinastija grozničavo zakopano
dok je miris neizbežne smrti lebdeo u vazduhu. U obližnjem gradu Narniju,
koji je 410. još bio mnogobožački, mnogi su bili ubeđeni da ih je prinošenje
žrtava spasio Alarihovog gneva. Opipljiv je utisak da zemlje Starog Rima i dalje
nisu uviđale naročitu snagu u religijskom eksperimentu Novog Rima – pa ipak
je pad po mnogo čemu bio uzgredna posledica političkih igara u
Konstantinopolju.
Trebalo bi ponovo da se podsetimo da oni koji su poharali Rim nisu bili
nepismena horda, nego lukavi i obrazovani mahinatori posvećeni cilju – neki
od njih bili su delo rimske vojne ili političke strategije, tvorevine carske moći
koje će izazvati strašne nevolje svojim tvorcima. Bili su to ljudi koji su umeli
povremeno da poštede crkve i da ih ostave kao pribežišta za žene.
Posle pada Rima i raspada mašinerije čiji su sastavni delovi – vojska,
poreznici, odanost jednoj ideji – omogućavali da se održi pax Romana,
Zapadno carstvo je popucalo po šavovima. Oni koji su živeli u zemlji koju su
Rimljani nekada podrugljivo nazivali Barbarikum poslednji su se smejali i
sada su držali prevlast. Rimski mehanizmi proizvodnje takođe su počeli da
pokazuju lomove. Trgovina je poremećena, a dokazi pronađeni u polarnim
kapama pokazuju da je zagađenje palo na preistorijski nivo jer su topionice
širom carstva pozatvarane. Zla sreća Starog Rima otvorila je nove mogućnosti
njegovom posinku Konstantinopolju. Trebalo bi da se podsetimo da to čemu je
Konstantinopolj bio očevidac u tim zlim danima Zapadnog rimskog carstva
nije bio sudar dveju međusobno tuđih civilizacija nego početak novog
nadigravanja oko vlasti. Ključni igrači u toj igri, takođe pristalice arijanstva,
304 Vergilije, Enejida, II pevanje, stihovi 361-365 (u prevodu Tome Maretića – Prim. prev.), citirani
kod Svetog Jeronima u pismu u kome govori o Pljački Rima.
305 Sveti Avgustin u Božjem gradu, 1.7 i dalje, piše o ubijanju i silovanjima – pogledajte kod Sema
Morheda i Dejvida Stjutarda, Četiristo deseta: godina koja je uzdrmala Rim, str. 131. Sveti Jeronim je
pisao o umiranju od gladi za vreme opsade i pohare grada: „Grad koji osvoji ceo svet sad je osvojen;
glad je u njega ušla pre mača i malo je ko u njemu pretekao da bude odveden u roblje. Umirući od
gladi ljudi u groznici spali su na užasnu hranu, komadali su jedni druge i jeli ljudsko meso. Majke
nisu štedele odojčad na grudima. Kao što i biva u takvom rasulu, jedan krvlju isprskani pobednik
zađe i u Marselinu kuću. Na meni je sad da ispričam šta sam čuo da su sveti ljudi videli, jer beše
tamo takvih i oni vele da si i ti s njom bio u času pogibelji. Kad su vojnici ušli, ona ih dočeka bez
traga straha, a kad zatražiše od nje zlata, ona pokaza svoju prostu haljinu da im pokaže kako nema
nikakvog zakopanog blaga… Hrist im ublaži tvrda srca i čak i među okrvavljenim mačevima
prirodne sklonosti uspostaviše svoje pravo. Varvari vas oboje odvedoše do bazilike apostola Petra
da nađete tamo ili zaklon ili ako ne to, a ono bar grob.“ Sveti Jeronim, Pismo 127.12-13, navedeno
prema prevodu u Nikejski i postnikejski crkveni oci, tom II, 1885.
196 BETANI HJUZ
308Pogledajte Endrua Merilsa i Ričarda Majlsa, Vandali (Merrills, Andrew and Miles, Richard, The
Vandals, Wiley-Blackwell, Chichester, 2110) i Voltera Gofarta, „Rim, Konstantinopolj i varvari“
(Goffart, Walter, „Rome, Constantinople, and the Barbarians“, American Historical Review, 1981, 86.2,
pp. 275-306).
Istanbul 199
Ponekad je korisno zamisliti šta bi bilo kad bi bilo. Zamislite sve što čini
zapadnu civilizaciju kompjuterski šifrovano ili kopije svih filmova ikada
snimljenih ili sve primerke Šekspira, Biblije i Kurana šifrovane i pohranjene na
jednom tabletu. Ako bi se taj tablet izgubio, bio ukraden, pregoreo ili se
pokvario, naše znanje, primena i shvatanje tih sadržaja, tih reči i ideja, nestali
bi nepovratno – ostali bi možda jedino u glavi onih retkih čiji je posao bio da
čuvaju te ideje u životu. Ovaj mali misaoni eksperiment pomoći će nam da
shvatimo sveštenu moć manuskripata.
Carigradski manuskripti nosili su tu veliku odgovornost za ono prošlo,
sadašnje i buduće. Veliki deo našeg svetskog kulturnog nasleđa – filozofija,
epovi, drame – preživeli su jedino zahvaljujući tome što su sačuvani u
konstantinopoljskim bibliotekama i skriptorijumima. Isto kao što su
Aleksandrija i Pergamon prikupili ogromne biblioteke, tako je i
Konstantinopolj shvatao da je fizičko prikupljanje znanja magnet koji privlači
uvažavanje, darovitost i strahopoštovanje. Manuskripti su sadržali i činjenice i
mogućnosti carstva i imali su totemski, kvazimagijski status. Bilo je to vreme
kada se pisanoj reči pridavala takva moć i takva vrednost da se smatralo da
dokumenti poseduju duhovni značaj. Razmislite o istorijskom kontekstu:
Izraelcima je bilo zapoveđeno da svoje svete svitke nose sa sobom u bitku,
egipatski pisari bili su izuzeti iz vojne službe i pošteđeni teških fizičkih
poslova („Budi pisar, to će te spasti teškog kulučenja i poštedeti svake vrste
posla. Sačuvaće te motike i pijuka i nećeš morati da nosiš korpu. Izbaviće te da
se na patiš za veslima i svakih drugih teškoća.“313); u Starom zavetu ženi
optuženoj za preljubu treba dati da pije gorku vodu kojom su sprane kletve
313Pasus jednog papirusa koji sadrži poučni tekst iz razdoblja Novog raljevstva (Papirus Čester Biti
IV), kao što je naveden kod Rikarda Kaminosa, „Seljaci“, u Serđo Donadoni, ur., Egipćani (Donadoni,
Sergio, ed., The Egyptians, University of Chicago Press, Chicago, 1997, p. 16).
202 BETANI HJUZ
Deca čiji su roditelji bili dovoljno imućni za to, dobijala su osnovno ili više
obrazovanje. Časove su pohađali u učionicama naročito podignutim u tu svrhu
u centru grada ili u dvorištima manastira i crkava. Konstantinopolj je bio pun
vrtova – ostali su nam neki idilični opisi časova na primer u parku punom
drveća oko Crkve Svetih apostola. Devojčice su takođe mogle da dobiju
obrazovanje, ali u bezbednosti doma. Polugodišta nisu bila čvrsto određena
jer je predviđanje povoljnih datuma u Konstantinopolju igralo veliku ulogu.
Možemo da zamislimo brižne roditelje kako noću idu gradskim ulicama i sa
strepnjom motre zvezde ne bi li utvrdili da je trenutak zaista povoljan da
njihov mili mali Aleksandar ili Jovan počne školovanje. Ponekad su crkva ili
Iste 476. godine kada je poslednjeg cara Zapadnog rimskog carstva Romula
Avgustula zbacio Odoakar, Skir po narodnosti, carske insignije su pod stražom
hitno evakuisane u Konstantinopolj. Možda za pad Romulovog i Removog,
Vergilijevog, Neronovog i Karakalinog Rima nisu bili krivi samo varvari nego
319 Demetrios Konstantelos, „Formiranje helenske hrišćanske svesti“ (Constantelos, Demetrios, „The
Formation of the Hellenic Christian Mind“ in Constantelos, Christian Hellenism. Essays and Studies in
Continuity and Change, Aristide D. Caratzas, New Rochelle, New York and Athens, 1999).
320 Atanasios Markopulos, „Obrazovanje“.
Istanbul 205
NOVI RIM
Konstantinopolj iz zlatne ere, oko 565. godine
Vizantijsko carstvo u vreme vladavine najvećim prostorima
DVADESET SEDMO POGLAVLJE
BOGORODIČIN GRAD
OD 431. G. NADALJE
321Konstantin Klajn, „Sveti teret: prenošenje Svete Sofije u Palestinu“ (Klein, Konstantin, „Holy
haulage: shipping Hagia Sophia to Palestine“), predavanje održano 11. februara 2014. na Kings
koledžu u Londonu.
210 BETANI HJUZ
322 Everet Ferguson, Enciklopedija ranog hrišćanstva (Ferguson, Everett, Encyclopedia of Early
Christianity„vol. 1, Taylor & Francis, London, 1998, p. 505. Za dodatne informacije pogledajte La Vie
d'Etienne le Jeune parEtienne le Diacre, trans. Auzepy, 1997).
323 Vizantijski carevi iz poznijeg perioda podržavaće kvazikompromisnu poziciju monotelitizma, iz
čega bismo mogli zaključiti da su ovi vladari pragmatisti uviđali i praktično i duhovno loše strane
apsolutnog stanovišta.
Istanbul 211
stradala je u požaru 1434. godine za koji su, smatra se, kriva neka plemićka
deca koja su oko crkve lovila golubove.324 Bogorodici se na poklonjenje
dolazilo i u Crkvu Živonosnog izvora (Ζωοδόχοσ Πηϒή). Kao i Vlahernska
crkva Svete Marije i ova je i danas sveto mesto pravoslavne vere. Jedna od
najsvetijih Bogorodičinih ikona čuva se i u Manastiru Svete Katarine na Sinaju.
U Atini je Partenon na Akropolju bio jedno vreme pretvoren u Bogorodičinu
crkvu. U Jerusalimu, gde sunce peče jače nego u Carigradu, podignuta je
ogromna Bogorodičina crkva Nea, zamišljena da nadmaši Solomonov hram.
Car Justin II uveo je praznovanje Male i Velike Gospojine – rođenja i uspenja
presvete Bogorodice. U Carigrad je donesena nerukotvorena (aheropita –
αχειροποίητα) Bogorodičina ikona, i mnoge druge slikane su po uzoru na nju.
Ideja se pretvarala u kult.
Za Carigrađane je Bogorodičina moć bila u potpunosti stvarna. Ako biste
bilo koga od njih u V i VI veku pitali veruje li u Marijinu milost i zaštitu, bilo bi
potpuno isto kao da ste pitali nekog Vikinga veruje li u more. U Bogorodičino
okrilje i dalje se snažno veruje širom Grčke. Fudbalski klub Odigitrija iz Pireja
dobio je ime pošto su levičari koji su ga osnovali preživeli Diktaturu
pukovnika 1967-1974. zahvaljujući, kako se verovalo, uslišenim molitvama
Devi Mariji. Kada su skakavci preplavili ostrvo Sifhos, nikakvi otrovi nisu
pomagali. Onda je, kako rado prepričavaju ostrvljani, kroz polja pronesena
Bogorodičina ikona iz Crkve Panagije Hrispoigi (Zlatnog izvora) i sutradan
ujutru insekti su odleteli u oblaku koji je nestao na horizontu. Petnaestog
avgusta svake godine slavi se Uspenje Bogorodičino – na Krfu tako što se
ikona nosi u procesiji do brodića u maloj luci, na Tinosu mnoštvo hodočasnika
koji su došli da mole pomoć za svoje voljene na kolenima prelazi put do
Marijinog lika na ikoni. Na Parosu se u procesiji nosi ikona iz crkve koju je,
prema predanju, podigla Konstantinova mati Jelena, a posle toga se uživa u
piću. Hios uživa u neponovljivim vatrometima domaće izrade oko Panagije
Eritijani. Kao što piše Jevrem Sirijac: „Umesto gorkog ploda koji je ubrala Eva,
Marija je ljudskom rodu dala sladak. I pogledajte, ceo se svet raduje plodu
Marijinom. Na devičanskoj lozi uzreo je grozd čije slatko vino daje utehu
žalosnima.“325
324 Ovo je zabeleženo kod Rejmona Žanena, Geografija crkava u Vizantijskom carstvu, 3. tom: Crkve i
manastiri (Janin, Raymond, La geographic ecclesiastique de l'Empire byzantine, tome 3: Les Eglises et
Les Monasteres, Institut francais d'etudes byzantines, Paris, 1953).
325 http://www.ewtn.com/library/Doctrine/EUCHAR10.HTM, Ephraem Syrus, Inni su Santa Maria,
326 Spominje se u Pavlovim poslanicama Rimljanima (16, 3-4), Korinćanima (16, 19) i Timoteju (4,
19), i u Delima apostolskim (18, 2-3, 18 i 26). (Prim. prev.)
327 Pogledajte kod profesorke Kejt Kuper, Družina anđela: zaboravljeni svet starohrišćanki (Cooper,
Kate, Band of Angels: The Forgotten World of Early Christian Women, Atlantic Books, London, 2013,
pp. 263-265).
328 Teodorina sestričina Elija Sofija preuzela je sve konce u svoje ruke kad je oko 570. godine Justin
II poludeo; u VIII veku Irina je vladala u ime svog sina Konstantina VI. Krajem XI i početkom XII
veka gruzinski monah-umetnik razvio je temu Bogorodice na ikonama. U gruzinskom manastiru na
Sinaju nalazi se dosad još neizučena ikona na kojoj Bogomati sedi na prestolu u Konstantinopolju, s
natpisom na gruzinskom. Zaza Shirtladze, „Bogorodičin lik na sinajskom heksaptihu i mozaiku u
apsidi Svete Sofije“ (Skhirtladze, Zaza, „Image of Virgin on the Sinai Hexaptych and the Apse Mosaic
of Hagia Sophia“, Dumbarton Oaks Papers, 2015, 68, pp. 369-386).
329 Opp. Syr. ii.318. Takođe: „U početku, grehom naših praroditelja, smrt dođe svim ljudima; danas
smo čistotom Marijinom preseljeni iz smrti u život. U početku zmija šaputanjem u uši Evine razli
otrov kroz celo joj telo; danas Marija blagoveštenjem primi zatočnika večne sreće, te uši, koje behu
oruđe smrti, postadoše i oruđe života.“ Isto, iii, 607.
214 BETANI HJUZ
330 Jovan Zlatousti, „O jevanđelju po Svetom Mateju“, homilija 50, 3-4. (Navedeni su delovi iz
sledećih stihova Jevanđelja po Mateju – 25,40; 25, 42 i 26, 26, prema prevodu V. S. Karadžića. –
Prim. prev.)
331 In Mattheum Homiliae, xxxiii, Ex Capite, xix (a) Migne, Patrilogiae Graecae, vol. 56, p. 803.
Istanbul 215
332 Episkop Teodot Ankirski, Treći vaseljenski sabor u Efesu, 431. godine.
216 BETANI HJUZ
branili moćni bedemi, koji su imali legendarnu povest i čije su priče pisari
marljivo beležili i čuvali.333
Vreme je da upoznamo dve fantastično teatralne ličnosti na carigradskoj
pozornici. Oboje su društvenim, teološkim i političkim kartama koje im je
sudbina dodelila odigrali po sebe najbolje moguće poteze. Jedno od njih bio je
seljak koji je postao car, drugo njegova žena, koja je na putu od prostitutke do
carice uspela da spoji osobine anđela i kurve.
333Justinijan I je ojačao i gradske i Duge zidine. Krajem VI veka avarska i slovenska plemena prešla
su Dunav i zauzela Meziju i Skitiju. Carstvo će uskoro sa svih strana opkoliti Saraceni, Lombardi,
Gepidi, Goti, Kutriguri i Anti. Anastasijeve zidine sprečile su im prolaz 577. i 581. godine. Fiona
Harer, Anastasije I: državništvo i carstvo u poznorimskom svetu (Haarer, Fiona, Anastasius I:
Politics and Empire in the Late Roman World, Francis Cairns, Cambridge, 2006, pp. 106-109).
DVADESET OSMO POGLAVLJE
ZLATNO DOBA
482. G. – 565. G.
Budući vizantijski car Justinijan I rođen je leta Gospodnjeg 482. u Iliriji, među
zatalasanim brežuljcima oko Taurezijuma,334 današnjeg Gradišta nedaleko od
Skoplja.335 U ovom delu sveta ljudi i dan-danas lagano idu putem noseći
motiku ili kosu. Predeo oko Taurezijuma idiličan je i pust. Pre hiljadu i po
godina, međutim, ovaj kraj je bio čuven po žestokim ratnicima. Justinijanov
ujak Justin bio je svinjar pre nego što se manuo neizglednog posla i zaputio u
Konstantinopolj, gde je stekao ime brzo napredujući kroz vojničke redove sve
do vojskovođe, da bi konačno postao comes excubitorum, zapovednik carske
telesne straže. Justin je pozvao sestrića kod sebe ne bi li mladić u prestonici
izgradio sebi bolji život nego u rodnom seocetu. Mladiću su se vojna obuka i
obrazovanje koje se moglo steći u Konstantinopolju isplatili. Njegova sudbina
nije ležala među oranicama. U makedonskoj prestonici Skoplju, nedaleko od
Justinijanovog rodnog mesta, podignut je u čast seljaka koji je postao rimski
car pet metara visok kip cara na prestolu, isklesan u belom mermeru. Uz
Majku Terezu, Justinijan je među onima rođenim u ovom kraju koji su dosegli
najveći uspeh u životu.
U Carigradu je Justinijan učio teologiju i pravo i ubrzo bio primljen u
carsku gardu. Verovatno se tu i upoznao s još jednim Ilirom, opasnim
vojnikom po imenu Velizar. Velizar i Justinijan će uvećati zemlje kojima je
vladao Konstantinopolj za četrdeset pet posto i pretvoriti svoj grad u središte
334 Iskopavanja na ovom nalazištu vodio je Artur Evans, zaslužan takođe za iskopavanja na Kritu i
rekonstrukciju Knososa.
335 Tačnije, prema Prokopiju (O građevinama, 4.1.17), u seocetu uz zamak Baderijana, gde se danas
336 Ravena je još od 402. godine bila prestonica onoga što je preostalo od Zapadnog rimskog carstva.
Čim je ugledao priliku, Konstantinopolj je tamo poslao vojsku – da bi nakalemio stamenu staru
granu na mlado stablo Novog Rima.
337 Roditelji su Justinijanu dali ime Petar Savatije; i Justin i Justinijan dodali su svom imenu Flavije
kao vezu s Flavijem Anastasijem, koga je Justin nasledio na prestolu, a Justinijan je konačno dodato
uz Flavije Petar Savatije kada je Justin usinio sestrića pripremajući ga za naslednika carstva. (Prim.
prev.)
338 Sam Justin je car postao 518. (Prim. prev.)
339 Pasus citiran kod Džejmsa Alana Evansa, Carica Teodora: Justinijanov partner (Evans, James
Allan, The Empress Theodora: Partner of Justinian, University of Texas Press, Austin, 2002, pp. 108-
Istanbul 219
109). Cezar Baronije živeo je od 1538. do 1607. godine, a njegovi Anali objavljeni su 1588-1607.
Evans primećuje (isto, str. 109) da je Baronije ovo napisao pre nego što je u Vatikanskoj biblioteci
pronađena Prokopijeva Tajna istorija, koja razotkriva Teodoru kao ženu iz polusveta.
340 Studiozne analize naći ćete kod Linde Garland, Vizantijske carice: žene i moć u Vizantiji 527-1204
(Lynda Garland, Byzantine Empresses: Women and Power in Byzantium A.D. 527-1204, Routledge,
London, 1999) i Suzan Harvi, Teodora, carica vernica: istraživanje o sirijskoj istoriografskoj tradiciji
(Susan Harvey, Theodora the Believing Queen: A Study in Syriac Historiographical Tradition, Brown
University Press, New England, 2011).
220 BETANI HJUZ
smatrali talogom, ali se i fizički i mentalno ona nalazila u samom srcu ljudskih
zbivanja u gradu u procvatu usred zanimljivih vremena.
Teodora je, očigledno, bila neodoljivo privlačna. Rođena ili na Kipru ili u
Siriji, kao maloletna i nevenčana majka jedne devojčice i s više abortusa iza
sebe, napustila je Carigrad u društvu Sirijca po imenu Hekebol, namesnika
Pentapolja u današnjoj Libiji. Hekebol je prema njoj loše postupao, i posle
četiri godine ju je ostavio, lišivši je i kore hleba. Odbačena ljubavnica u belom
svetu bila je u bednom položaju koliko god se to da zamisliti u VI veku. Prema
jasno iznesenim stavovima više crkvenih otaca ovakvo jedno stvorenje trebalo
je izopštiti iz hrišćanstva. Teodora se mučila da se vrati u Carigrad spajajući
kraj sa krajem kao prostitutka. Jedini koji su ponudili utočište
dvadesetogodišnjoj izopštenici bili su neki hrišćani u Aleksandriji i taj slučajni
čin milosrđa pokazaće se kao preloman za čitavo jedno doba.
Grad u kome je Teodora odrastala munjevito se menjao. Pedeset godina
ranije, kao što ćemo se prisetiti, na saboru u Efesu i zatim u Halkidonu nešto
izuzetno desilo se jednoj drugoj devojci. Episkopi iz čitavog hrišćanskog sveta
sazvani su u uzavreli lučki Efes (čija je zaštitnica, što uopšte nije beznačajno,
nekada bila Artemida, boginja devica i zaštitnica porodilja). Prolazili su
širokim ulicama popločanim mermerom, koje su najpre prosekli Grci, pa zatim
popravili Rimljani, a noćivali su stešnjeni uz imućne efeske trgovce čije su
kuće bile pune krcate skupocene robe koju sada pronalazimo prilikom
arheoloških iskopavanja – zlatnih naušnica s privescima, prekrasnih
mermernih zidnih obloga, prefinjenih fresaka. Posle vatrene teološke rasprave
zaključeno je u ovom religijom bremenitom gradu da je Marija, prosto devojče
iz Nazareta, ne samo mati Hristova nego i samog Boga. Duhovno, mentalno,
sociološki i kulturno bio je to veliki pomak. Carigrad je ovo Marijino
unapređenje prihvatio s velikim uživanjem.
Teodora je bila očevidac rađanja jedne nove tradicije u svom gradu;
Bogorodičine ikone pronošene su kroz Konstantinopolj i u doba nevolja i u
doba pobeda. Verovalo se da one zrače svojevrsnim hrišćanskim poljem sile
koje može da zaštiti gradske zidine i stanovništvo. Ikone su bile rađene
mozaikom na drvetu i za svaku su bila potrebna četvorica ljudi da bi je poneli.
Da li zbog tih utisaka iz rane mladosti – devojka obavijena preuzvišenim
zlatnim sjajem koja se blago njiše ulicama uz carigradske brežuljke i niz njih,
nošena na plećima preznojenih ljudi – ili zbog uverljive retorike Hristovog
prihvatanja u svoje okrilje slabih i posrnulih žena, ili možda dobrote koju su
joj u času nevolje ukazali nepoznati, teološki angažovani ljudi, tek Teodora je
izgleda postala strastvena hrišćanka.
222 BETANI HJUZ
Oaks papers, 1963,17, p. 156); Džefri Majki Feterstoun, „O ceremonijama i Veliki dvorac“
(Featherstone, Jeffrey Michael, „De ceremoniis and Great Palace“, in Stephenson, Paul, ed., The
Byzantine World, Rotledge, New York, 2012, p. 171).
346 Džejms Alan Evans, Igre moći u Vizantiji: Antonina i carica Teodora (Evans, James Allan, The
Power Game in Byzantium: Antonina and the Empress Theodora, Continuum, London, 2011, pp. 49-
50).
Istanbul 223
350 Prokopije spominje Teodorinu sklonost prema kupatilima. Vrli istoričar svakako nije bio
džentlmen ni najmanje. U Tajnoj istoriji navodi se da je delo dovršeno 550, dve godine po
Teodorinoj smrti: zgodan trenutak da se zada udarac mrtvoj ženi. Ipak, čak i neki Teodorini veliki
poklonici rado napominju da je carica nekad bila javna žena. Među njima je i Sirijac Jovan, koji je
episkop postao na Teodorin podsticaj.
351 Možda je ovo bio privatni sparing meč u visoke uloge, perverzni oblik uzbudljivog rivalstva
ljubavnog para, ili možda pluralistička strategija, mudar način da i jedni i drugi vernici ostanu verni
carskom dvoru, bez obzira na svoje teološke naklonosti.
Istanbul 225
352 Linda Garland, Vizantijske carice: žene i moć u Vizantiji 527-1204, str. 28-29.
353 Isto; Džejms Alan Evans, Igre moći u Vizantiji: Antonina i carica Teodora, str. 60-63; Jovan Efeski,
Istorija crkve, knjiga 4.
354 Džonatan Bardil, „Crkva Svetih Sergija i Vaha u Konstantinopolj u i izbeglice monofiziti“ (Bardill,
Jonathan, „The Church of Sts. Sergius and Bacchus in Constantinople and the Monophysite
Refugees“, Dumbarton Oaks Papers, 2000,42, p. 6); Siril Mango, „Ponovo o Crkvi Svetih Sergija i
Vaha“ (Mango, Cyril, „The Church of Sts. Sergius and Bacchus Once Again“, Byzantinische Zeitschrift,
1975, 67, p. 392).
355 Jovan Efeski, Žitija istočnih svetaca, prema prevodu Edmunda Rajta Bruksa (John of Ephesus,
Teodora je posebno mnogo činila za druge žene. Muževi su sad morali dvaput
da dobiju saglasnost žene pre nego što se zaduže. Udovicama je muževljeva
porodica morala da vrati miraz. Češće su podizane optužbe za silovanje, a
kazne su pooštrene. Preduzeti su potezi da se spreči namamljivanje devojčica
od jedva deset godina hranom i odećom da bi posle bile prodavane. Teodora je
izgleda čak i u tome imala Justinijanovu podršku. Car je svesrdno citirao
Svetog Pavla:
„U službi Božjoj nema više muškog ni ženskog, nema više roba ni
slobodnoga.“358 U Justinijanovom zakoniku nailazimo na sledeće redove:
„Prethodni zakon nije u obzir uzimao slabost žensku, ni da muž uživa u
njihovom telu, suštastvu njihovom i celom životu[…] Ko ih ne žali zbog službe
mužu, opasnosti porođaja i donošenja dece na svet?“ Jedan dvorac na azijskoj
obali Teodora je pretvorila u manastir za bivše prostitutke, koji je nazvala
Metanoja (Pokajanje).359
Prokopije uspeva da čak i ovaj poduhvat izvrne protiv Teodore:
357 Linda Garland, Vizantijske carice: žene i moć u Vizantiji 527-1204, str. 27.
358 Parafraza je na 28. stih 3. glave Poslanice Galatima (Nema više Judejca ni Jelina, nema više roba
ni slobodnoga, nema više muškog ni ženskog, jer ste vi svi jedan u Hristu Isusu). Justinijan
parafrazira Pavla u Novelama (Novim zakonima), 5.5. (Prim. prev.)
359 Prokopije, Ograđevinama, 1.9.1-10. Pretpostavlja se da se Metanoja nalazi pokopana ispod
360 Prokopije, Tajna istorija, preveo Albin Vilhar, Dereta, Beograd, 2012, str. 80. Takođe Prokopije, O
građevinama, 1.9.1-10.
361 U Konstantinopolju vidimo na delu partnerstvo vladajućih strana i erosa, ali ne u seksualnom
smislu, nego u onom u kome Platon shvata Erosa u Gozbi – kao kreativnost koja podstiće rađanje
seksualne žudnje, ali čija preobražajna snaga takođe potkrepljuje sirovu težnju ne samo ka životu
nego i ka ljubavi prema življenju.
362 Iz Evansa (2004), 21.
DVADESET DEVETO POGLAVLJE
ZEMLJOTRESI I POŽARI
532. G.
Istanbul je sagrađen baš kako treba za pobune. Rimski trgovi i komotni javni
prostori prosto pozivaju na velika okupljanja, srednjovekovni splet ulica pruža
mogućnost demonstrantima da umaknu ako se vlasti prozle. Meni je to prosto
bolo oči kada sam se 2013. godine našla uhvaćena usred demonstracija u
parku Gezi i na trgu Taksim u centru Istanbula. Demonstranti su priticali kao
bujica, a onda su se srećniji među njima raspršili sporednim ulicama kad su
stigli vodeni topovi i suzavac. Ima neke užasne privlačnosti u prevrnutim
automobilima, neospornosti dokaza o svetu izvrnutom naglavačke. Iznad tih
prevrnutih i spaljenih leševa okruženih istrajnim demonstrantima i slučajnim
šmrkačima lepka neko je svakog jutra posle noći ispunjene sukobima ispisivao
na polomljenim izlozima: „Vizantion-Konstantinopolj-Istanbul – kuda će sada
ovaj grad?“ Posle pritiska kojim je država ugušila pobunu, rušenja i pljačke,
ostali su u vazduhu ne samo jetki ukus paljevine nego i pitanja o društvenom
poretku i slobodi izražavanja. Događaji oko parka Gezi 2013. odjek su jednog
prelomnog događaja pre hiljadu i po godina. Čak i dok se smiruju, potresi u
365 Iako sve do vremena pisanja ove knjige arheološka iskopavanja nisu otkrila nikakvu masovnu
grobnicu u centru grada.
366 Pokolj se odigrao za vreme praznika Brite oko 500. godine. Pobune su uvek bile deo života grada
i oblikovale su ga i fizički. Nemiri i ubistva 512. bili su usmereni protiv protivnika u Halkidonu.
Godine 1740. pobuniće se studenti. Zanimljivo je da je protest u XXI veku u parku Gezi bio protiv
uništavanja zelenih površina u starom delu grada.
367 Tu je Justinijanu II, koji je i sam bio sposoban za složene surovosti, rasečen nos i odsečen jezik.
368 Aleksandar van Milingen, Vizantijski Konstantinopolj: gradske zidine i važna istorijska mesta
pored njih (Millingen, Alexander van, Byzantine Constantinople, the Walls of the City and Adjoining
Historical Sites, John Murray, London, 1899, p. 28).
230 BETANI HJUZ
osetiti uzbuđenje pred tim velikim i smelim rečima, njihovu krajnju strast.
Prokopije ih je za istoriju verovatno sačuvao kao uvredu carici. Ova
punokrvna i neženstvena sila, Teodora, niskog roda, bila je kao i sama buna,
kako Prokopije spretno nagoveštava, izvrtanje prirodnog poretka. Dobra
Grkinja i Rimljanka nikada ne bi progovorila u javnosti, a zlo i naopako po
onog muškarca koji bi je poslušao sve i ako bi progovorila. Teodora na kraju
citira Atinjanina Izokrata i mada Prokopije ključnu reč prevodi kao (carski)
purpur, u originalu, koji je svakako bio poznat dobro obrazovanim
Carigrađanima, na tom mestu se nalazi vlast tiranina. Napisane po svršenom
delu, ove reči su svakako krvavi kraj pobune, po naređenju cara i tiranina
Justinijana okončane pokoljem, pripisivale u krivicu Teodori.372
Usledilo je krvoproliće. Pošto ga je očigledno ratoborna žena ubedila da
ostane, Justinijan je naredio vojsci da opkoli i napadne nagoreli hipodrom gde
je svetina, uglavnom nenaoružana, još bila okupljena i zahtevala smenu cara.
Carska vojska, uz pomoć Gota pod Velizarovim zapovedništvom i Huna pod
Atilinim unukom Mundom, pobila je tog dana trideset do pedeset hiljada
buntovnika. U ponedeljak 19. januara, deset dana pošto su nemiri izbili,
Hipatije i Pompej su vezanih ruku i nogu bačeni u Mramorno more. Osamnaest
vodećih plemića zaverenika prognano je, a njihova imovina zaplenjena.
Pripoveda se čak i danas da su mnogi pobijeni sahranjeni u zajedničkoj
grobnici kod hipodroma.373 Prema izvorima, stradala je desetina gradskog
stanovništva.
372 Situacija je na neko vreme primirena kada je glavni dvorski evnuh Narzes odneo na hipodrom
zlato i razdelio Plavima, podsećajući ih – značajno sevajući okom, kao što možemo da zamislimo –
da Justinijan i sam pripada Plavima, a izabrani pretendent na presto Zelenima. Pogledajte kod
Entonija Bridža, Teodora: portret u vizantijskom pejzažu (Bridge, Antony, Theodora: Portrait in a
Byzantine Landscape, Cassel, London, 1978, pp. 73-78).
373 Pri iskopavanjima nije pronađeno ništa slično.
374 Jovan Malala, Letopis, 422.14-22, prema prevodu Elizabet Džefriz i dr. (The Chronicle of John
Malalas, Byzantina Australiensia 4, Australian Association for Byzantine Studies, Melbourne, 1986).
Istanbul 233
GRAD FENIKS
532. G.
Prema predanju, anđeo je bdeo nad obnovom Svete Sofije i crkva je bila
posebno blagoslovena jer je unutra Justinijan koristio drvo Nojevog kovčega.
Svetu Sofiju je na antičkom akropolju podigao Konstantin Veliki, zatim ju je
obnovio Teodosije, posle čega je stradala u požaru, u život ju je vratio
Justinijan, a onda je opet stradala u ustanku Nika i opet obnovljena posle
njega. Prepoznatljivu kupolu Crkve Svete mudrosti, visoku pedeset šest
metara, kao da je zlatni lanac držao okačenu s nebesa. Duže od hiljadu godina
ovo je bila najveća verska građevina na čitavom svetu. Danas opstaje kao neki
dragoceni primerak megafaune koji je preživeo ledeno doba. Opisi svedoka i
putnika koji su dolazili u Carigrad predočavaju nam sasvim jasno da je ovo
zdanje bilo rog izobilja svih umetnosti spojenih da se izrazi svesrdna
pobožnost i čista snaga volje.
Poslovi su započeti svega četrdeset dana po ugušenju pobune; završeni su
za šest godina. Projekte i gradnju nadgledali su Antemije iz Trala i Isidor iz
Mileta. Crkva je zidana ciglama s Rodosa zbog jedinstvene svetle boje. Kasnije
se tvrdilo da su na svaku bile utisnute reči iz četrdeset šestog psalma: „Bog je
usred nje, neće se pomestiti.“ Freske, stubovi, arhitravi i svod optočeni su
Istanbul 235
Francuski linorez s kraja XIX veka koji prikazuje Svetu Sofiju pre
nego što su Turci 1453. osvojili Carigrad. (Alamy)
Nova Sveta Sofija bila je vrhunac Justinijanove i Teodorine slave, ali po gradu
je bilo i drugih razloga za uzbuđenje. Posle propasti ustanka Justinijan je
morao jasno da pokaže ko je glavni. Car je ojačavao svoj grad; dvorac je dobio
sopstveno veliko skladište žita, pekaru i cisternu za vodu, tako da u slučaju
neke buduće narodne neposlušnosti oni u dvorcu ne moraju bar da se plaše
smrti od gladi. Ova Justinijanova cisterna ponovo je otkrivena tek u XVI veku,
kad su putnici videli kako domaće stanovništvo kopa bunare u kući i iz njih
izvlači svezu ribu. Zeuksipova kupatila i dvorac su preuređeni, snabdevanje
vodom poboljšano.378 U Vlaherni, nedaleko od Teodosijevih zidina, podignut je
novi dvorac. Justinijan je otvoreno težio ka tome da oživi i ponovi
veličanstvenost Rima, te je brzo naručio sebi i prepoznatljiv rimski spomenik.
Od 543. godine nad preuređenim Avgustejonom izdizao se masivni stub s
bronzanim Justinijanom na konju, odevenim kao Ahil i pogleda usmerenog na
istok ka Persiji. Spomenik je bio visok kao Sveta Sofija i bio je strelica upućena
protiv Konstantinovog stuba, koji je sad naspram Justinijanovog izgledao
patuljasto. Preživeo je čak u prvo vreme i pad grada pod Turke i stajao je
najmanje do 1493. godine. U trenutku kad je podignut, Justinijan je katastrofu
Konstantinopolj a preokretao u svoju korist.
Herodot, koji je bio očevidac nastajanja davnih grčkih kolonija kao što je
bio Vizantion, nazivao je samu civilizaciju το ελληνικόν – helenstvo, ono što je
grčko. Konstantinopolj je sada mogao da nadmaši Herodotovu viziju
377 „Hrist je rođen od Deve Marije, kako joj je najavljeno u Svetom pismu: 'Duh sveti doći će na tebe'
– Sofija je Duh – 'i sila Svevišnjega osjeniće te' – Svevišnji je Tvorac – 'zato i ono što će se roditi biće
sveto' [Luka 1, 35]. Jer on nije rođen samo od Svevišnjeg, kao što je one stvorene u liku Adamovom
stvorilo samo Svevišnje – to jest Sofija i Tvorac. Hrist, međutim, novi čovek, rođen je od Duha
svetoga – to jest Sofije i Tvorca – da bi Tvorac mogao da dovrši ustrojstvo njegovog tela, a Duh sveti
da ga ispuni suštastvom.' Ipolit Rimski, Pobijanje svihjeresi, 6.30.
378 Robert Austerhot, „Novi hramovi i novi Solomoni: retorika vizantijske arhitekture“ (Ousterhout,
Robert, „New Temples and New Solomons: The Rhetoric of Byzantine Architecture“, in Magdalino,
Paul and Nelson, Robert, eds., The Old Testament in Byzantium, Harvard University Press,
Washington, 2010).
238 BETANI HJUZ
Konstantinopolj je u naponu svoje slave bio svet šifro van bojama: moćnici iz
kruga oko cara sahranjivani su u grobnicama od porfira; samo je onima na
određenoj visini položaja bilo dozvoljeno da nose crvenu obuću; sholi
(ςχολαί), pripadnici carske garde koja je brojala pet hiljada gardista, bili su
obučeni u belo. Putovanje preko krovova današnjeg Istanbula pruža pogled na
olovne krovove stare petnaest vekova, ali zidovi i kapije bili su presvučeni
uglačanom bronzom. Grad je bio pun dragog kamenja. Nisu samo puka stilska
hiperbola one reči koje je napisao orator Temistije: „Grad blešti zlatom i
porfirom…. Kad bi Konstantin video grad koji je osnovao… ustanovio bi da je
lep i da njegova lepota nije prividna nego stvarna.“379 Prokopije se
oduševljava: „Zaista obe [crkve Svetog Petra i Pavla i Svetog Sergija i Vaha]
nadmašuju sunce sjajem svog kamenja i obe su jednako pozlaćene i obilje
darova u njima je prineseno.“380
379 Temistije, orator iz IV veka, Navedeno kod Brusa Folca, Noetika prirode: filozofija životne sredine
i sveta lepota vidljivog (Foltz, Bruce, The Noetics of Nature: Environmental Philosophy and the Holy
Beauty of the Visible, Fordham University Press, New York, 2014, p. 76).
380 Prokopije, O građevinama.
Istanbul 239
382 Konstantin VII, De ceremoniis aulae byzantinae. Pogledajte na primer kod Džonatana Harisa,
Konstantinopolj: vizantijska prestonica (Harris, Jonathan, Constantinople: Capital of Byzantium,
Continuum, London, 2007, pp. 63-68). Teodor Bent, „Vizantijski dvorci“ (Bent, Theodore, „Byzantine
Palaces“, The English Historical Review, 1887, 2. 7, p. 470): „Nedaleko od ovog lučkog zida, pod
jednom malom liticom, radnici su otkrili nekim čudom i dalje čvrste svodove Bukoleona pod kojima
leže na hrpi mermerni stubovi i kapiteli, kao da ih je srušio zemljotres.“
383 Siril Mango, „Dvorac Bukoleon“ (Mango, Cyril, „The Palace of Boukoleon“, Cahiers archeologiques,
Iako su morske zidine jedva tu i tamo preživele do XXI veka, jedan veliki
dar iz Justinijanovog i Teodorinog sveta ležao je vekovima skriven pod
zemljom. Otkinute čeljusti s delfskog Zmijskog stuba na hipodromu, Jevdokijin
srebrni pijedestal – činilo se da je to najbolje što iskopavanja mogu da iznedre.
Onda se pojavio taj dar iz prošlosti. Ispod bazara Arasta na kome se prodaju
precenjeni ćilimi i svileni kućni ogrtači, otkopani su oko 1930, a zatim ponovo
oko 1950, izuzetni mozaici. Prefinjeni i izvanredno svirepi motivi, skriveni od
1606. godine usled ambicioznog graditeljskog poduhvata koji je Ahmet I
preduzeo podižući Plavu džamiju, nekada su pokrivali podove Velikog dvorca.
Na ovim čudesnim delima mozaičke umetnosti, izrađenim s podjednakom
ljupkošću i živopisnošću, junaci kopljima probadaju velike mačke, majka doji
detence, deca jašu kamile, igraju se obručima, orao – simbol Carigrada –
pobeđuje opsađivače, bori se sa zmijom, a dvokoličari se takmiče, prelepi u
zelenim i plavim kostimima svojih timova. Kad stojite pred tim prelepim
mozaicima, sirova ambicija tog mesta i vremena sasvim vam je jasna pred
242 BETANI HJUZ
očima. Mozaici proglašavaju da ne postoji ništa što ovaj moćni carski par ne
može – i zadovoljstvo što im sve polazi za rukom.
Grčko uživanje u teorijama otvara put najraznovrsnijim eksperimentima.
Justinijan i Teodora su se izgleda osmelili da podvrgnu tehnologiju volji
Gospodnjoj. Mnogi su ambiciozni poduhvati preduzeti uzduž i popreko
Carigrada, ali najveći – Sveta Sofija – bio je čudo hrišćanskog sveta i još i danas
je jedno od čuda sveukupnog ljudskog iskustva.
TRIDESET PRVO POGLAVLJE
385U ovom poglavlju sam se u velikoj meri oslanjala na Šarlotu Rueš, „Razonode, pozorište i
hipodrom“ (Roueche, Charlotte, „Entertainments, Theatre, and Hippodrome“, in Jeffreys, Elizabeth,
Haldon, John and Cormack, Robin, Oxford Handbook of Byzantine Studies, pp. 677-684).
Istanbul 245
386Rut Veb, Demoni i plesačice: predstave u poznoj antici (Webb, Ruth, Demons and Dancers:
Performance in Late Antiquity, Harvard University Press, Cambridge, 2008, p. 102).
246 BETANI HJUZ
Jovan Zlatousti napisao je 399. godine Slovo protiv zrelišta;387 ovaj svetac,
koga je toliko brinulo što se žene otvoreno kreću carigradskim ulicama, plašio
se da će putnici iz drugih delova carstva biti namamljeni u prestonicu, gde će
im moral biti upropašten, jer Carigrađani radije nego u crkvu odlaze na neku
veliku predstavu. Izvanredna prepiska između episkopa Gaze i pustinjaka
Varsonufija i Jovana iz Gaze završava se zaključkom pustinjaka da je u
pozorištima đavo na delu.388 Episkop Jakov iz Seruga sa žestinom pita: „Ko
može u blatu da se valja a da se ne okalja?“389 Jovan Zlatousti vatreniji je od
svih njih: „Kad ti je glava puna takvih slika i pesama što ih prate, i u snu misliš
o njima… Zašto je to dozvoljeno kad smo okupljeni, a sramno kad smo sami?“
Drugi su s više hladnoće odbacivali ove pojave. Vesti paganski retor Libanije,
učitelj sina Konstantina Velikog Krispa, žalio se, svestan da u Carigradu nije
nastanjeno samo staro plemstvo nego su tu i „novi ljudi“, kako publiku čine
sve sami vojnici, „neupućeni u retoriku“.
Krivica za smrt pozorišta i velikih predstava često je pripisivana
hrišćanstvu, ali ja lično smatram da u Novom Rimu nije posredi bila samo
doktrina nego i pitanje novca. Dobrovoljni novčani prilozi u Konstantinopolju i
širom carstva počeli su da se usmeravaju u gradnju crkava, u narodne kuhinje
i bolnice za siromašne, pa je manje ostajalo na raspolaganju za igre. Otud se
sumrak i zalazak carigradskog pozorišta može objasniti ne toliko kao
posledica nemorala koliko nadmetanja u popularnosti.
Konačno, kako se pozorište našlo uklešteno između hrišćanske
bogobojaznosti iznutra i islamskog nadiranja spolja, dani njegove slave zgasli
su krajem VII veka. Nedavno je tumačenje jednog zapisa pokazalo da kada je
inaugurisan novi upravitelj, zapovedano mu je da uđe, kao na scenu. Već biti
Vizantinac postalo je samo po sebi pozorišno iskustvo.390 Tragička, histrionska
suština državništva u Vizantiji s vremenom će postati predmet mnogih kritika.
Jasno je, međutim, da uprkos svom poreklu, ili možda upravo zbog njega,
Justinijan i Teodora nisu imali nameru da žiteljima vizantijskog hrišćanskog
carstva naprosto pruže hleba i igara. Smisao reformi koje su njih dvoje
sprovodili nije bio samo spoljašnji sjaj, one su istinski zadirale u suštinu.
ZAKON I RED
7. APRIL 529. G. – 534. G.
393 Posle pada komunizma u poslednje dve decenije prošlog veka, mnogi zakonodavci u centralnoj i
istočnoj Evropi potražili su uzor u Justinijanovom zakoniku. Kao što piše Antoni Moris Onore, ako
čitamo napomene umetnute po svemu sudeći Justinijanovom rukom, stičemo utisak o čoveku
„silovitom i istrajnom više nego uglađenom, koji naglašava, ponavlja, preformuliše… Justinijanov
intelekt oblikovan je, koliko možemo da prosudimo, hrišćanskim i birokratskim štivom: delima
crkvenih otaca, Teodosijevim zakonikom i Novelama, arhivima Istočnog carstva iz V i VI veka,
tekućom prepiskom… Iščitao je zakone čoveka koga je rešio da prevaziđe. Prokopije je njegov
govor, odevanje i razmišljanje opisao kao varvarske – ali velikodušnija ocena bi bila da je posredi
bio čovek rešen da uspe, pun nesavladive energije, nesputan shvatanjima o tome kako bi nešto
obavezno moralo da se uradi.“ Onore, „Neki zakoni koje je sročio Justinijan“ (Anthony Maurice
Honore, „Some Constitutions Composed by Justinian“, Journal of Roman Studies, 1975, 65, pp. 107-
123)
Istanbul 249
394Novela 8.1.
395Kerolajn Hamfris, „Zakoni i primena zakona u Justinijanovo doba“ (Humfress, Caroline, „Law and
Legal Practice in the Age of Justinian“ in Maas, Michael, ed., The Cambridge Companion to the Age of
Justinian, Cambridge University Press, Cambridge, 2005).
250 BETANI HJUZ
396 Pogledajte kod Helen Silving, „Zakletva“ (Silving, Helen, „The Oath“, Yale Law Journal, 1959,68.7,
pp. 1329-1390).
397 Taj zajednički pojam koji je pokrivao prostore Zapadnog carstva otprilike je i iskovan u ovo
doba. Početkom srednjeg veka postojalo je nekoliko oblika latinskog jezika: demotski, biblijski,
politički, književni, prosto-narodni – i više raznih nijansi između njih.
Istanbul 251
398 Zvanično ga je zabranio papa Nikola I. Pogledajte kod Stivena Kovena, Odgovorna vladavina:
pristup preko razmatranja jednog slučaja (Koven, Steven, Responsible Governance: A Case Study
Approach, M. E. Sharpe, Armonk, 2008, p. 158).
399 Agatije, Istorija, 2.1.2 i dalje.
TRIDESET TREĆE POGLAVLJE
JEVREJSKI GRAD
OD ANTIKE NADALJE
Ako ste dovoljno hrabri, skrenite s glavnih ulica oko Kapali čaršije i istražite
srednjovekovne uličice koje se u njih ulivaju. Proći ćete pored tamnih bujica
koje izlivaju bojadžije, uposlene pod rimskim stubovima. Motaju se tuda i
menjači novca na crno. Jedna mahala i dalje pripada kazandžijama, kao što je i
vekovima unazad. Da biste upoznali nekog zanatliju, potrebno je da se, vođeni
zveketom njegovog alata, popnete uz vijugave prljave pokrajnje stepenice ili
da uđete kroz ruševne prolaze. Ovde se danas ručno prave džinovski kamini
od bakra, skulpture i kreveti za masažu za nove gradske moćnike, finansijere u
usponu i vlasnike hotela s pet zvezdica – i prave se po istom zanatskom
postupku po kom su pre hiljadu i šest stotina godina od bakra pravljena razna
čuda za Veliki carski dvorac. Tu se, u četvrti Halko-pratija, nalazi i sinagoga,
čiju je gradnju dozvolio Teodosije I. Mnoge kazandžije su bili Jevreji. Sinagogu
su spalili razjareni hrišćani i zvanični izvori navode da je na njenom zgarištu
Pulherija, kćerka lepe carice Jevdokije, podigla Crkvu Bogorodice Marije, koja
je kasnije pretvorena u džamiju. Ovaj kutak Istanbula podseća nas na ono
vreme kad je prisustvo Jevreja u Konstantinopolju bilo jasno vidljivo, mada
ugroženo. Ubrzo će cigle i malter biti Jevrejima ponajmanja briga; novi
hrišćanski zakonik, sačinjen upravo u ovom gradu, zapečatiće Jevrejima krhku
sudbinu širom Evrope i Bliskog istoka.
Istanbul 253
400 Šimon Mejerovič Dubnov, Istorija Jevreja od rimskog doba do srednjeg veka (Dubnov, Simon,
History Of The Jews From The Roman Empire To The Early Medieval Period, trans. Moshe Spiegel,
Yoseloff, South Brunswick, 1968, p. 201).
401 Potpunije izlaganje o vizantijskim odnosima s jevrejskom kulturom pogledajte kod Simona
Skame, Priča o Jevrejima: potraga za rečima (1000. g. p. n. e. -1492) (Schama, Simon, The Story of the
Jews: Finding the Words (1000 BCE – 1492), Vintage, London, 2014, ch. 5).
402 Večernje molitve u Opštem molitveniku anglikanske crkve.
403 Simona Škame, Priča o Jevrejima: potraga za rečima (1000. g.p.n.e.1492), str. 202.
254 BETANI HJUZ
404 Julijan Apostata je upravo u Antiohiji 362-363. godine ponudio da pomogne Jevrejima da se vrate
u Jerusalim.
405 Pogledajte na primer kod Džošue Holoa, „Pismo iz genize s Rodosa koje se očigledno tiče
vizantijskog povraćaja Krita“ (Holo, Joshua, „A Genizah Letter from Rhodes Evidently Concerning the
Byzantine Reconquest of Crete“, Journal of Near Eastern Studies, 2000, 59.1, pp. 1-12).
Istanbul 255
Oko vek posle ovog Mošeovog pisma car Konstantin IX Monomah izdao je
hrisovulju u julu 1049. godine:
KLASIČNI GRAD
OD 529. G. NADALJE
Čak sam i ja, bog, morao da naučim da živim kako nalaže vreme.
PALADAS, IV VEK407
407 Prema prevodu Vilisa Barnstona u Grčki pesnici od Homera do sadašnjeg doba (The Greek Poets
from Homer to the Present, ed. Peter Constantine, Rachel Hadas, Edmund Keeley and Karen van
Dyck).
408 Jovan Malala, Hronika, 18.47.
409 Zanimljivo je da se igra pogađanja sudbine ovakvim kockama igrala još i u vreme Karla V.
Istanbul 257
410 Više o ovome pogledajte kod Edvarda Votsa, „Justinijan, Malala i kraj poučavanja atinskoj
filozofiji 529. godine“ (Watts, Edward, „Justinian, Malalas, and the End of Athenian Philosophical
teaching in A.D. 529“, Journal of Roman Studies, 2004, 94, pp. 168182).
258 BETANI HJUZ
411Ilijada, 3. pevanje, stih 156-158, prema prevodu Miloša N. Đurića. (Prim. prev.)
412Pogledajte kod Andrijani Georgiju, „Kult Flavije Julije Jelene u Vizantiji: analiza vladavine i
projektovane slike pomoću istraživanja tekstualnih i vizuelnih izvora od IV do XV veka“ (Georgiou,
Andriani, „The cult of Flavia Iulia Helena in Byzantium: an analysis of authority and perception
through the study of textual and visual sources from the fourth to the fifteenth century“), doktorska
disertacija, Univerzitet u Birmingemu, 2012, i „Jelena: subverzivna ličnost idealne carice hrišćanke
u ranoj Vizantiji“ („Helena: The Subversive Persona of an Ideal Christian Empress in Early
Byzantium“, lournal of Early Christian Studies, 2013, 21.4, pp. 597624). Na ulicama je ono što bismo
danas posmatrali kao demonologiju uporno ostajalo privlačno narodu. Godine 501. podignut je
ustanak za vreme proslave Brita, praznika koji je Anastasije zabranio u celom carstvu, „lišivši grad
najlepšeg plesa“. U „Blagoslovenom gradu“ Edesi pagani su prinosili žrtve Zevsu-Hadadu još po
zalasku duboko u VI vek. Ime Hrista i hrišćanstva pronošeno je nadaleko i naširoko i novozavetna
reč susretala se po čitavom gradu – na zidovima crkava, na ikonama, s usana vernih, u opširnim i
raskošnim himnarima. Ipak, da li je izvorni duh hrišćanstva izgubljen? Da li je izgubljen duh krčenja
novih puteva i blagonaklonosti prema slabima, da li je progonjena manjina prerasla u većinu koja
progoni? Jednom carskom odlukom iz 569. godine naređeno je da se upravitelji provincija biraju
isključivo iz redova episkopa i bogatih zemljoposednika.
Istanbul 259
Evagrije Sholastik, Istorija crkve, knjiga I, poglavlje XVII, prema prevodu Edvarda Volforda.
416
417 Izuzetno korisno izlaganje o natpisima u Leptis Magni i o istoriji grada možete naći na
http://inslib.kcl.ac.uk/irt2009/introductions/13lepcismagna.html.
418 Vilijam Rouzn, Justinijanova buva: prva velika epidemija kuge i kraj Rimskog carstva (Rosen,
William, Justinian's Flea: The First Great Plague and the End of the Roman Empire, Pimlico, London,
2008, p. 138. Telemah Lungis, Vizantija na istočnom Sredozemlju: čuvanje istočnorimskog identiteta
407-1204. (Telemachos, Lounghis, Byzantium in the Eastern Mediterranean: safeguarding East
Roman identity 407-1204, Cyprus Research Centre, Nicosia, 2010).
Istanbul 263
Gelimer, s nekakvim purpurnim plastom preko ramena, a s njim sva njegova porodica i mnogi
Vandali, visoki i lepi. Gelimer kad uđe na hipodrom i vide cara na njegovom visokom sedištu i ljude
gde mu stoje uz oba boka, i kad shvati u kakvoj je ljutoj nevolji, on niti kriknu niti zaplaka, nego je
stalno ponavljao reći iz jevrejske svete knjige: „Taština nad taštinama, sve je taština.“ [Knjiga
propovednikova, 1, 2]
422 Patrik Ejmori, Narod i identitet u ostrogotskoj Italiji 489-554. godine (Amory, Patrick, People and
Identity in Ostrogothic Italy, 489-554, Cambridge University Press, Cambridge, 1997, pp. 10-12).
264 BETANI HJUZ
Crkvu je osnovao papa Pelagije I (556-562), a novac je, prema nekim izvorima, obezbedio
423
Narzes. Matilda Veb, Crkve i katakombe u starohrisćanskom Rimu: sveobuhvatni vodič (Webb,
Matilda, The Churches and Catacombs of Early Christian Rome: A Comprehensive Guide, Sussex
Academic Press, Brighton, 2001, p. 154).
Istanbul 265
http://www.saudiaramcoworld.com/issue/200901/uncovering.yenikapi.htm.
428 Jovan Malala, Kronika.
429 Jovan Efeski, Komentari, 11.18-21; takođe Prokopije, Istorija ratova, II. 14.6.
430 Zemljotresi stvaraju religije – pogledajte kod Martine Kelbl-Ebert, ur., Geologija i religija: istorija
sklada i neprijateljstva (Kolbl-Ebert, Martina, ed., Geology and Religion: A History of Harmony and
Hostility, Geological Society, London, 2009).
Istanbul 267
Uprkos tome što je redovno odlazila u topla kupatila u Prusi, Teodora je umrla
mlada, 548. godine. Telo joj je dvadeset godina počivalo u njenom mauzoleju
od porfira, odmah uz mauzolej careva pored Crkve Svetih apostola. Justinijan
je deset godina posle njene smrti skretao sve trijumfalne povorke do njenog
mauzoleja da bi pripalio sveće svojoj avgusti. Četrnaestog novembra 565,
posle trideset osam godina vladavine, car se, još čvrsto držeći vlast u svojim
rukama, pridružio svojoj plesačici. Njih dvoje su pružali istinski podsticaj
jedno drugom – za reforme, inovacije, gradnju, kolonizaciju. U Prokopijevoj
pakosnoj slici o Teodori kao onoj koja je u braku nosila pantalone možda i ima
431 Dionizije Statakopulosa, Glad i kuga u poznom Rimskom i ranom Vizantijskom carstvu
(Stathakopoulos, Dionysios, Famine and Pestilence in the Late Roman and Early Byzantine Empire, I.
B. Tauris, London 2004); Lester Liti, ur., Kuga i kraj starog veka: pandemija 541-750. godine (Little,
Lester, ed., Plague and the End of Antiquity: The Pandemic of 541-750, Cambridge University Press,
Cambridge, 2008).
432 Podaci o brojnosti stanovništva u tom trenutku variraju. Prema nekim procenama, smrt je
odnela 112.500 od ukupno 400.000 ljudi. Izvesno je u svakom slučaju da je pomrlo dvadeset do
dvadeset pet posto stanovništva.
268 BETANI HJUZ
sagradio i plati globu u zlatu.“433 Dotie su oni kojima se taj pogled pružao s
kućnog praga uživali u svojoj sreći. Pesnik Pavle Silencijarije lirski je opisao
svoje iskustvo: „S tri strane gledam na prijatno prostranstvo mora obasjano
suncem odasvuda. Kad me zora obavije šafranastim plastom, od lepote nema
želje da se otputi ka zalasku.“434 Agatije Sholastik piše: „'Bogovi su trud uzdigli
iznad vrline', kazao je pesnik iz Askre,435 kazujući proročke reči o ovoj kući. Jer
kad se umornim nogama popnem uz mnoge stepenice, kosa mi je vlažna od
znoja, ali s vrha imam lep pogled na more. Dobra soba je možda bolja imovina
nego vrlina.“436
Konstantinopolj po svom prirodnom položaju nije grad zatvoren, nego
otvoren, i ka kopnu i ka moru, a na istoku su se odvijali uzbudljivi događaji,
jedna istorijska nit koja će odrediti budućnost carske prestonice. Priča o ovom
gradu uskoro će postati priča o svili.
437 Lijutprand Kremonski, izaslanik Otona II, naložio je inspekciju svile pre nego što će poći iz
Konstantinopolja. Navedeno prema Lijutprand Kremonski, Poslanstvo u Konstantinopolj i druga dela
(prema prevodu Frederika Adama Rajta, Liutprand of Cremona, The Embassy to Constantinople and
Other Writings, J. M. Dent, London, 1993, pp. 202-203). Džonatan Haris, Konstantinopolj: vizantijska
prestonica,str. 115-116.
438 Stara istorija Tanga, glava 198, kod Fridriha Hirta u Kina i rimski Orijent: istraživanje njihovih
odnosa u starom i srednjem veku, onako kao što su prikazani u starokineskim izvorima (Hirth,
Istanbul 275
Friedrich, China and the Roman Orient: Researches Into Their Ancient and Mediaeval Relations as
Represented in Old Chinese Records, G. Hirth, Shangai and Hong Kong, 1885).
439 Nestorijanci su pejorativan pojam, ali je ovde upotrebljen jer se redovno pojavljuje u primarnim i
sekundarnim izvorima. Zahvaljujem Martinu Palmeru za pomoć oko ovog poglavlja; njegov savet je
bio da ne koristim ovaj pojam.
440 Amorgos je jedno od ostrva u Kikladima. (Prim. prev.)
441 U ovom i narednih šest pasusa oslanjala sam se u velikoj meri na Anu Mutezijus, Istraživanje o
tkanju svile u Vizantiji i u islamskim zemljama (Anna Muthesius, Studies in Byzantine and Islamic Silk
Weaving, Pindar Press, London, 1995).
276 BETANI HJUZ
444Džozef Džejkobs, Isak Brojde, Ričard Gothajl, ur., Jevrejska enciklopedija (Jacobs, Joseph, Broyde,
Isaac, and Richard Gottheil, eds., Jewish Encyclopedia, Funk And Wagnalls, New York, 1901-1906).
278 BETANI HJUZ
(Thierry, Francois et Morrisson, Cecile, „Sur les monnaies byzantines trouvees en chine“, Revue
numismatique, 6.36, pp. 109-145).
Istanbul 279
448 Nestorijeve ideje su se očigledno obraćale onima koji su hrišćanstvo doživljavali fizički i prisno,
posebno monasima iz pustinja na istoku. Sam Nestorije je proteran u surovo pustinjsko podneblje u
Gornjem Egiptu.
449 Neki misionari su izgleda putovali severnim putem, zaobilazeći pustinju Taklamakan.
280 BETANI HJUZ
450 61-folio MIK 111/45. Hvala dr Lili Rasel Smit na pomoći oko ovoga.
451 Grigorije Nazijanski, O svom životu (De vita sua), 133-135. Opširniju i vrlo korisnu obradu pitanja
o nestorijancima – Istočnoj crkvi – možete da nađete kod Ijana Gilmana i Hansa Joahima Klimkajta,
Hrišćani u Aziji pre 1500. godine (Gilman, lan and Klimkeit, Hans-Joachim, Christians in Asia before
1500, Curzon Press, Richmond, 1999).
452 Ovako glasi zaglavlje stele, na kineskom jeziku, Dakin je staro kinesko ime za Rimsko carstvo.
(Prim. prev.)
453 Proputovala sam kroz jedinstvene kineske predele da bih u muzeju Bejlin videla ovaj neobični
spomenik, ali kao što to često biva i u životu i u istoriji, nisam najpre istražila ono što mi se nalazi na
rođenom pragu. U Ilingu u zapadnom Londonu često bih primetila Staru asirijsku crkvu istoka, na
uglu Tempi rouda, gde sam kao dete išla kod zubara. Sićušni delić Bliskog istoka nalazi se ovde
odmah do irskog paba zvanog Rodijev bar. U natkrivenoj bašti bara, ispod vlažne tende, ljudi sede i
razgovaraju za stolovima pokrivenim ispranim crvenim stolnjacima, oko prepunjenih pepeljara.
Mnogi govore aramejski. Naš vikar i berberin iz kraja takođe su vodili žive razgovore na
aramejskom. Poslednji nasledni patrijarh Asirijske crkve Istoka Mar Ešaj ubijen je u Kaliforniji
1975. godine, a neštorijanska pastva, poslednji preostatak nekadašnje Istočne crkve, ne broji sad
više od nekoliko hiljada vernika u celom svetu. Priče ovih izgnanika iz Iraka, koji i dalje na
aramejskom razgovaraju o Hristovoj čovečjoj prirodi, o Nestoriju, bogoslovu izgnanom iz Carigrada,
i njegovoj hrabroj, usamljeničkoj odluci, podsetnik su da se civilizacije uzdižu i padaju, ali ideje i
priče poseduju zadivljujuću istrajnost.
454 Još jednom dugujem zahvalnost Martinu Palmeru za pomoć oko ovog materijala.
Istanbul 281
455 Menander Čuvar, fr.19.1 (prema prevodu Rodžera Bloklija, The History of Manander the
Guarsman, Francis Cairns, Liverpool, 1985, pp. 173-175).
456 Jovan Efeski, Istorija crkve, 6.24.
457 Kineski istoričar Suma Kijen (163 – oko 90. g. pre n. e.): „Sjunu su bili moćan i jedinstven narod i
zato su Kinezi tek stotinu godina kasnije uspeli da ojačaju svoj položaj na zapadu.“ Rene Gruse,
Stepsko carstvo: Atila, Džingis-kan, Tamerlan (Rene Grousset L'Empire des steppes. Attila, Gengis-
Khan, Tamerlan, Pavot, Paris, 1939) Ovaj narod zabeležen je u Knjizi o dinastiji Han, jednoj od
dvadeset četiri knjige kineske istorije pod naslovom Zapisi velikog istoričara. Više podataka možete
da pronađete kod Vilijama Ninhauzera, „Suma Kijen i Zapisi istoričara“ (Nienhauser, William, „Sima
Qian and the Shiji“, in Feldherr, Andrew and Hardy, Grant, eds., The Oxford History of Historical
Writing, vol. 1, Beginnings to AD 600, Oxford University Press, Oxford, 2011, pp. 463-484).
TRIDESET SEDMO POGLAVLJE
EL KONSTANTINIJA
602. G. – 622. G.
458 Ahmed ibn Džabir el Baladuri, Knjiga o osvajanju zemalja (prema prevodu Filipa Hurija Hitija i
Fransis Klark Margoten, The Origins of the Islamic State, Columbia University, New York,1916 and
1924, 207-11.11).
459 Leo Sternbach, Analecta Avarica 304.9-13, prema navodu kod Džudit Herin u Nastajanju
hrišćanstva (Herrin, Judith, The Formation of Christendom, Princeton University Press, Princeton
1987, p. 199).
284 BETANI HJUZ
460 Za Fokom se nije mnogo žalilo. Vladao je onako kako je vladavinu i započeo, surovo i krvavo. U
istoriji je njegova vladavina ostala upamćena kao jedan od najgorih perioda u povesti Vizantije.
(Prim. prev.)
461 Zanimljivo je da je Iraklijeva žena Fabija, kćerka jednog zemljoposednika sa severa Afrike, uzela
ime Jevdokija pošto je postala carica. Latinski jezik i imena bili su na zalasku, a grčki su postajali sve
omiljeniji.
462 Jordan, Poreklo i dela Gota, 35. Prve pomene o Slovenima nalazimo kod Prokopija iz Cezareje i
Jordana. U Prokopijevim Justinijanovim ratovima naći ćemo čak četrdeset jedno mesto na kome se
Sloveni pominju.
Istanbul 285
463 Iraklije je dogradio zidine oko Vlaherne, koja je dotad bila slaba tačka u odbrani grada.
286 BETANI HJUZ
Patrijarh Nićifor, Kratka istorija, 12, prema prevodu Sirila Manga (Saint Nicephorus (Patriarch of
464
nipošto nije smeo da ostavi u tom trenutku svoje bokove nazaštićene. Iraklije i
žitelji njegove prestonice bili su pred okršajem s jednom novom silom, s
narodom vernika koji su sebe smatrali čistima i izabranicima jedinog istinskog
Boga.
U jednoj suri sročenoj oko 628. godine,465 pre nego što je Kuran
sastavljen, s odobravanjem se spominje kako je i arapska ruka bila umešana u
poraz koji je Vizantija nanela neznabožačkom Sasanidskom carstvu.
„Bizantinci su pobijeđeni / u susjednoj zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga,
sigurno pobijediti / za nekoliko godina – i prije, i poslije, Alahova je odluka – i
tada će se vjernici radovati / Alahovoj pomoći – On pomaže kome hoće, On je
Silni i Samilosni.“466
Monoteisti su se, nakratko, ujedinili.467 Nakratko je ovde ključna reč. U
svetu koji je verovao u ratovanje, u kome su se otvarale mnoge mogućnosti i
nastajale mnoge promene, pojavio se na ovim prostorima jedan novi izazivač.
Konstantinopolj će postati kost u Alahovom grlu.468
465 Sura o El Rumu pripada, prema hronologiji Teodora Noldekea (The-odor Noldeke, Geschichte des
Qorans), trećem mekanskom periodu. Mekanske sure su starije i potiču iz vremena pre nego što će
se Muhamed i njegovi sledbenici preseliti iz Meke u Medinu. Prema Montgomeriju Votu
(Montgomery Watt, Muhammad's Mecca: A History in the Qur'an, Edinburgh University Press,
Edinburgh, 1988, 13-14), kratkoća ovih starijih sura upućuje na to da ovaj pasus možda treba
datirati i ranije. Treći mekanski period okončava se hidžrom (prelaskom u Medinu) 622, a Iraklije
se protiv Persijanaca borio između 622. i 628. godine, dakle da bismo ovde imali „proročanstvo“,
ono bi moralo da bude sročeno pre toga.
466 Sura 30, ajeti 2-5, prema prevodu Besima Korkuta. (Prim. prev.)
467 U jednoj suri proto-Kurana Muhamed jasno stavlja do znanja da će posle poraza slediti pobede –
monoteizam nema potrebe da strahuje ako dobri hrišćani, Jevreji i novo islamsko bratstvo mogu
srećno da žive jedni uz druge. Mnogo ironije ima naravno u tome što će upravo ovo, u tom trenutku
još nezamislivo, jednobožačko carstvo doneti tolike nevolje drugom. Manastir na Sinaju, saopštava
se, zaštićen je zahvaljujući pismu koje je napisala lično Muhamedova ruka. Sve i ako ovo nije istina,
jasno pokazuje moć i Prorokove ličnosti i pisane reči u to vreme. Obratite pažnju na to da je delo
persijskog učenjaka i geografa Ahmeda ibn Ruste postalo osnova kanonskih muslimanskih tekstova
koji se tiču Konstantinopolja.
468 Rodžer Krauli, Pomorska carstva: konačna bitka za Sredozemlje, 1521-1580. godine (Crowly,
Roger, Empires of the Sea: The Final Battle for the Mediterranean 1521-1580, Faber 8c Faber,
London, 2009, pp. 1-2): „Za Osmanlije iz XIV i XV veka Konstantinopolj je bio 'kost u Alahovom
grlu'.“
TRIDESET OSMO POGLAVLJE
469Pogledajte kod Rodžera Kraulija, 1453: Sveti rat za Konstantinopolj i sukob islama i Zapada
(Crowly, Roger, 1453: The Holy War for the Constantinople and the Clash of Islam and the West,
Hyperion Books, New York, 2006, pp. 629-717).
Istanbul 289
saosećanja prema nevolji svog gosta, ali se o njegovoj molbi ništa dalje nije
čulo, jer je Kais na putu nazad u Arabiju umro, oko 540. godine.470
Dok je dakle prorok Muhamed godinama bio beznačajan za one koji su
vladali Vizantijom, Muhamed je sasvim izvesno mnogo razmišljao o
Konstantinopolju. Rum, Vizantijsko carstvo i/ili istočni Rimljani spominju se u
hadisima dvadeset osam puta, a Konstantinopolj dvanaest.471
***
objašnjenje: „Među sunitskim zbirkama hadisa njih šest imaju poseban status: Muhameda el
Buharija, Muslima ibn Hadžadža, Abu Ise el Irmizija, Abu Davuda, Abdurahmana el Nesaja i Ibn
Madžeova, a od ovih muslimani prihvataju El Buharijevu i Ibn Hadžadžovu kao potpuno pouzdane
zato što sadrže samo one hadise za koje se može potvrditi da potiču od samog Muhameda. Suvišno
je i napominjati da naučnici koji ne pripadaju muslimanskoj veroispovesti ne prihvataju ovo
stanovište i među njima važi stav da je za svaki pojedinačni hadis neophodno proveriti istorijsku
pozdanost pre nego što bude prihvaćen, ako je to uopšte moguće.“
Arapska reč Rum obično se prevodi kao Vizantija ili vizantijski i obično se odnosi na Istočno rimsko
carstvo ili njegove stanovnike, tako da je potreban oprez kada pokušavamo da protumačimo
odlomke koji sadrže ovaj pojam. El Konstantinija je gotovo sasvim pouzdano Konstantinopolj.
Pogledajte rane islamske pisce o Konstantinopolju kod Dejvida Tomasa i Aleksandra Maleta, ur.,
Hrišćansko-muslimanski odnosi (Thomas, David and Mallet, Alexander eds., Christian-Muslim
Relations, vol. 2, Brill, Leiden, 2010, pp. 19-21).
472 Lat: prethodeći ratu. (Prim. prev.)
473 Jovan I Cimiskije (X vek) podigao je zastavu s krstom, pomolio se u kapeli Hrista Halkija (Χριςτόσ
Χαλκίτησ – ikonografski prikaz Hrista s krstom iza glave, bez oreola; ovako prikazan Hristov lik
nalazio se na Halki vratima Velikog dvorca, pored kojih je podignuta i pomenuta kapela – Prim.
prev.), a zatim produžio u Svetu Sofiju, gde se molio da Bog pošalje anđela pobede, koji će ići pred
290 BETANI HJUZ
vojskom i utirati joj put. Potom je car prošao s liturgijskom povorkom na završnu službu u kapeli u
Vlaherni.“ Majki Makormik, Večna pobeda: pobednička vladavina u kasnoj antici, Vizantiji i na
Zapadu početkom srednjeg veka (Michael McCormick, Eternal Victory: Triumphal Rulership in Late
Antiquity, Byzantium and the Early Medieval West, 1990, p. 249).
474 Karol Hilenbrand, Islam: novi istorijski uvod (Hillenbrand, Carole, Islam: A New Historical
Introduction, Thames & Hudson, London, 2015, p. 29); Tom Holand, U send mača (Holland, Tom, In
the Shadow of the Sword, Abacus, London, 2013, p. 333).
475 U razgovoru s Ketom Stivensom, Geografsko kraljevsko društvo, London, april 2015. godine.
Istanbul 291
Reći Mugire ibn Šugbe, citirano kod Patriše Kron, Trgovina u Meki i uspon islama (Crone, Patricia,
476
Meccan Trade and the Rise of Islam, Blackwell, Oxford, 1987, p. 246).
292 BETANI HJUZ
U Bici kod Jarmuka, gde duvaju peščane oluje, legenda o neprobojnosti rimske
vojske konačno je razvejana.
Vizantinci su s arapskim plemenima već imali okršaj kod Mutaha 629.
godine, ali teorijski nije bilo naročite potrebe za međusobnim izazivanjem
neprilika. Iraklijeve linije odbrane pružale su se od Gaze do južnog kraja
Mrtvog mora, dok su muslimanski Arapi bili aktivni južnije. Posle poraza koji
je vizantijski car naneo Sasanidima ostao je, međutim, vakuum u Arabiji, a
oružje poražene vojske prodavano je i dalje upotrebljavano, dok su se
najamnici našli slobodni i spremni da pristupe prvom ko naiđe da ih zavrbuje.
Poprište Bitke kod Jarmuka leži samo malo dublje u kopnu od drevnih
gradova Tira i Sidona. Danas tuda prolazi linija prekida vatre, koju nadziru
snage Ujedinjenih nacija, između Sirije i Golanske visoravni pod izraelskom
okupacijom. Muslimani su raspolagali snagama od oko dvadeset pet hiljada
ljudi, Vizantinci sa znatno više, ali imali su problema. Vizantijskom vojskom
zapovedao je Iraklijev brat Teodor, koji nije bio naročito harizmatična ličnost;
grčki i jermenski zapovednici svađali su se oko strategije; svi zajedno su,
izgleda, potcenjivali protivnika. Vizantinci, pošteno govoreći, ne bi u ovu bitku
ni stupili da su imali i najblažu slutnju da bi mogla da se okonča porazom. U
suštini, za šest dana okršaja, islamska vojska grizla je ljuće. Vizantince je
pratio žestok glas – često su posle bitaka pronosili ulicama odsečene glave i
ruke poraženih protivnika ili mučili zarobljenike po trgovima. Potpuno sveza
muslimanska vojska, međutim, pod zapovedništvom Omera ibn el Hataba478 iz
Pogledajte kod Pitera Frankopana, Putevi svile: nova istorija sveta, Laguna 2018.
477
Omer je bio otac jedne od Muhamedovih žena i jedan od rašiduna, četvorice pravednih kalifa,
478
odnosno četvorice prvih vladara muslimanskog kalifata po Muhamedovoj smrti. (Prim. prev.)
Istanbul 293
Medine i Halida ibn el Velida, koji je rođen u Meki, a umro u Homsu u Siriji,
bila je izgleda silno željna pobede. Izvori nam pripovedaju da su ovi muslimani
mogli da se bore po žegi bez kapi vode, a o neustrašivosti njihovih žena govore
nam letopisci obeju strana. Do kraja šestog dana na Jarmuku ogroman broj
vizantijskih vojnika pobijen je ili se razbežao.479 Iraklije je u Konstantinopolju
ubrzo čuo za gorki poraz.480
Opisi strašnih oblaka prašine i peska navođeni su kao mistično
opravdanje za ponižavajući poraz. Istina je, međutim, znatno jasnija.
Konstantinopolj više neće biti lovac, nego lovina. Ovaj prvi važan okršaj u
oštroj je suprotnosti s prvim susretom Vizantije i Muhameda kao mlađanog
Čudotvorca. U prašnjavoj ravnici oko Tarmuka promenjen je pravac
budućnosti Konstantinopolja. Hasanidski vladar Džabala, koji je pobegao iz
islamskih zemalja u vizantijske, izlio je u stihove na arapskom osećanja koja su
možda lebdela i nad Carigradom:
479 Podroban i izuzetno koristan prikaz brojnosti, rasporeda i naoružanja vojski može se naći kod
Dejvida Nikola, Jarmuk 636: pad Sirije pod muslimane (Nicolle, David, Yarmouk AD 636: The Muslim
Conquest of Syria, Osprey Publishing, Oxford, 1994).
480 Iraklije se nalazio u Antiohiji. Prihvativši savet da poraz primi kao kaznu Božju, isplovio je ka
Carigradu i na rastanku sa Sirijom izgovorio reči koje se nalaze u zaglavlju ovog poglavlja. (Prim.
prev.)
481 Ova priča je tek u povoju – neki nedavno pronađeni dokumenti ukazuju na ovu mogućnost.
Pogledajte na primer kod Roberta Hojlanda, „Najraniji hrišćanski zapisi o Muhamedu“, posebno str.
277-281 (Hoyland, Robert, „The Earliest Christian Writings on Muhammad“ in Motzki, Harald, ed.,
The Biography of Muhammad: The Issue of the Sources, Brill, Leiden, 2000).
294 BETANI HJUZ
Gde su sad, prokletnici, talasi vaših sjajnih strela, gde pesma vaših
tetiva? Gde je blistanje mačeva vaših i kopalja, oklopa i kalpaka,
sabalja dimiskija i zatamnjenih štitova?484
482 Pogledajte izlaganje i o drugim mogućnostima, o hrišćanima koji su pamtili kako Jevreji moraju
da budu izostavljeni, kod Ješue Frenkela, „Islamski materijali kod nemuslimanskih pisaca“ (Frenkel,
Yehoshua, „The Use of Islamic Materials by Non-Muslim Writers“, in Laskier, Michael and Lev,
Yaacov, eds., The Convergence of Judaism and Islam: Religious, Scientific and Cultural Dimensions,
University of Florida Press, Gainesville, 2011, pp. 89-108).
483 Vizantinci su grčku vatru prvi put primenili upravo protiv arapskih napada. Pogledajte uvod
Berta Hola u Istoriji grčke vatre i baruta Džejmsa Ridika Partingtona (Partinton, James Riddick, A
History of Greek Fire and Gunpowder, Johns Hopkins University Press, Baltimore and London, 1999,
p. xxi).
484 Prema prevodu Dejvida Olstera u „Teodor Gramatik i arapska opsada 674-678“ (Olster, David,
„Theodore Grammaticus and Arab Siege of 674-678“, Byzantinoslavica, 1995, 56, pp. 23-24).
Istanbul 295
485 Džon Haldon, Konstantin Porfirogenit: tri traktata o carskim vojnim pohodima (Haldon, John,
Constantine Porphyrogenitus: Three treatises on imperial military expeditions, Verlag der
Osterreichischen Akademie der Wissenschaften, Vienna, 1990, pp. 45-8, 59-60).
486 Piter Frankopan, Putevi svile: nova istorija sveta, Laguna, 2018; Zilber Dagron i Vensan Deroš,
„Jevreji i hrišćani na vizantijskom istoku“ (Dagron, Gilbert et Deroche, Vincent, „Juifs et chretiens en
Orient byzantine“, Centre d'histoire et civilisation de Byzance, Paris, 2010, pp. 240-7.
487 Robert Hojland, „Jakov iz Edese o islamu“ (Hoyland, Robert, „Jacob of Edessa about Islam“, in
Gerrit, Jan Reinink and Klugkist, Alexander Cornells, eds., After Bardasian: Studies on Continuity and
Change in Syriac Christianity, Peeters, Leuven, 1999, pp. 158159).
296 BETANI HJUZ
488Imam Ahmed ibn Hanbal, Aval Musnad el Kufijin, No. 18189. C855. Pogledajte kod Katarine
Fleming, „Konstantinopolj od hrišćanstva do islama“ (Fleming, Katherine, Constantinople: From
Christianity to Islam“, Classical World, 2003, 97.1, p. 69).
TRIDESET DEVETO POGLAVLJE
492 Džon Frili skreće pažnju na to da su jasno prepoznatljivi elementi ovih paganskih rituala vidni i
danas u grčkim pokladama i na praznik Svetog Jovana Kinegosa (Lovca).
493 Finbar Flad u Helen Evan i Brendi Ratlif, Vizantija i islam: prelazno doba (Helen Evans and
Brandie Ratliff eds., Byzantium and Islam: Age of Transition, 7th-9th Century, Yale University Press,
New Haven and London, 2012, pp. 252, 253-4).
494 Pogledajte kod Finbar Flada, Velika džamija u Damasku: istraživanja o stvaranju omajadske
vizuelne kulture (Flood, Finbarr Barry, The Great Mosque of Damascus: Studies on the Makings of an
Umayyad Visual Culture, Brill, Leiden, 2001, pp. 163-83, 228-33).
495 Alen Džordž, „Kaligrafija, boja i svetlost u Plavom Kuranu“ (George, Alain, „Calligraphy, Colour
and Light in the Blue Qur'an“, Journal of Qur'anic Studies, 2009, 11.1, pp. 75-125)
496 Evans i Ratlif 2012, str. 221-222; o stolid iz Grada pogledajte str. 45-50.
Istanbul 299
497 Helen Evans, Robert Holman i Melani Holkomb, „Vizantijska umet-nost“ (Evans, Helen, Hallman,
Robert and Holcomb, Melanie, „The Arts of Byzantium“, Metropolitan Museum of Art Bulletin, 2001,
58.4:1, pp. 4-68).
498 Pogledajte takođe bronzani ibrik iz ranog islamskog perioda u Iranu, koji se čuva u Ermitažu –
Ulrike el Hamis, Ponovno ispitivanje bron-zanog ibrika iz rane islamske epohe“ (al-Khamis, Ulrike,
„An Early Islamic Bronze Ewer Reexamined“, Muqarnas, 1998, 15, pp. 9-19) – i pečate na drškama
ćupova iz lerusalima i Tel Katre, pronađenim prilikom iskopavanja 2005-2006. godine – Itamar
Tašel, „Poznovi-zantijski/ranoislamski pečati na drškama ćupova iz Jerusalima i Tel Katre“ (Taxel,
Itamar, „Late Byzantine/Early Islamic Stamped Jar Handles from Jerusalem and Tel Qatra“, Israel
Exploration Journal, 2009, 59.2, pp. 185-193).
499 Damask je jedan od kandidata za najstarije trajno naseljeno mesto na svetu (takmaci su mu
Biblos u Libanu, gde je otkriveno nekoliko pogrebnih mesta iz mlađeg kamenog i bronzanog doba,
Jerihon i Alep). Damask doživljava izrazit napredak od prvog milenijuma pre nove ere, iako su
manja naselja u slivu Barade nastajala najmanje od desetog milenijuma pre nove ere. Širenje islama
ulilo je Damasku novi život. Današnji Damask zasnovan je na rimskim nacrtima. Sve do XII veka
delovi rimskih zidina još su stajali, a ulice su bile postavljene rešetkasto, od severa ka jugu i od
istoka ka zapadu. Ros Berns skreće pažnju na to da su pored grobnica kalifa rimske zidine bile prve
mete prilikom abasidskog osvajanja 750. godine. Ros Berns, Damask: istorija (Burns, Ross,
Damascus: A History, Routledge, London, 2005); Anri Viktor Valoa, Beleška o ljudskim kostima u
nekorpoli iz mlađeg kamenog doba u Biblosu (Vallois, Henri Victor, Note sur les ossements humains
de la necropole eneolithique de Byblos (avec 2 planches), vol. 1, Bulletin of the Museum of Beirut,
1937; Nađa Marija el Čeih, Vizantija očima Arapa (El-Cheikh, Nadia Maria, Byzantium Viewed by the
Arabs, Harvard University Press, Cambridge, 2004, pp. 60-81).
300 BETANI HJUZ
obnaženih grudi još su jurile preko raskošnih tkanina koje su korištene kao
pregradni zastori u Egiptu, ali u praktičnom pogledu, Konstantinopolj je sad
morao pažnju da okrene ka severu. Od VII veka Carigrad se latio zadatka da
pokrsti Slovene.
Usmeravanje pažnje na istok ostavljalo je zapad bez zaštite. Vladalo je
gotovo opipljivo osećanje da se Carigrad sve jače povlači u sebe jer su
okolnosti zahtevale da vlast postane centralizovanija. Kao posledica toga,
spletaka je na dvoru bilo još više, a igre moći postajale su još vrtoglavije. Zatim
je nastupilo zatišje. Karlo Martel porazio je muslimane kod Poatjea 732;
prethodno su muslimani već pretrpeli poraz pošto su ih glad i boleštine
desetkovale pod carigradskim zidinama 717-718. godine. Posle toga više neće
pokušati da osvoje Carigrad opsadom sve do XIV veka.500 S učvršćenjem
muslimanske vlasti u Andaluziji i Abasidskog kalifata sa sedištem u Bagdadu,
koji će u X veku postati najveći grad na svetu, islamska pažnja se izgleda
preusmerila s kolonizacije na razvoj. Stremljenje ka Konstantinopolju,
međutim, nikad nije ugasnulo. Sada su ga nazivali, u apokaliptičkom
kontekstu, jednim od četiri Paklena grada. Konstantinopolj se pojavljivao na
islamskim slikama, u islamskim pesmama i propovedima. Sedam stotina
godina je dovoljno dugo vremena da legenda poraste – ovaj grad nije mogao
biti, i zato je morao biti, osvojen.
Arheološka otkrića mogu da nas podsete na silinu strepnji koje su u ovo
vreme vladale u Konstantinopolju. Ogromni lanac debljine ljudske ruke i dug
gotovo pun kilometar izvađen je, zahvaljujući arheolozima, iz mulja u
Istanbulu za vreme pisanja ove knjige. Prepreka koju je gotovo sasvim sigurno
prvi postavio car Lav III, u vidu drvene rampe, oko 730. godine, pružala se od
zapadne obale Zlatnog roga do Velikog bastiona (Μεγάλοσ Πγργοσ), u Galati.501
Na azijskoj obali još se pod morem mogu videti njegovi potopljeni postamenti.
Lanac je osujetio mnoge napadače, iako su u X veku kijevski Rusi uspeli da ga
zaobiđu, a Venecijanci 1204. da ga probiju, mada se može pomisliti i da su te
kiklopske alke više priznanje slabosti nego demonstracija snage.
Razumljivo je što se otprilike u ovo vreme Carigrad prisetio da je dete
Rima i zaključio da bi pokušaj da se obnovi veza sa Zapadom i tamo potraži
potpora mogao biti državnički mudar potez.
500Jedna rečenica zamenila je period za koji je poterban čitav tom istorije civilizacije.
501Zlatni rog je u stvari estuar reka koje se u današnjoj Turskoj zovu Alibegkoj i Kagitane. Preko
Zlatnog roga napravljeno je pet mostova.
ČETRDESETO POGLAVLJE
VIZANTIJA I BRITANIJA
V, VI I VII VEK
502 Kretjen de Troa, Kliže (Chrétien de Troyes, Cligès, trans. Carleton Carroll and William Kibler,
1991.)
503 Tehnika ukrašavanja keramike engobama (franc, engobe, engl. slip-ware) podrazumeva
nanošenje tanke skrame bele ili obojene gline pre konačne glazure. (Prim. prev.)
302 BETANI HJUZ
Blago skriveno na rtu Tintagel pruža nam, kako izgleda, čvrste dokaze o
neposrednim dodirima s vizantijskim trgovcima koji su plovili iz istočnog
Sredozemlja preko severne Afrike do zapadne Evrope. Amfore pronađene
ovde, iste kao one pronađene u potopljenim vizantijskim brodovima u
Sredozemnom moru, svakako su sa Istoka i mogle su biti napravljene u Siriji,
zapadnoj Anadoliji ili samom Carigradu. Zastanak u Kornvolu iziskivali su
svakako opasni uslovi za plovidbu u povratku s trgovačkog puta oko tada
poznatog sveta. Svaki plemenski poglavica koji je vladao ovom ključnom
tačkom – rtom povezanim s kopnom stenovitim mostom, Božjom rukom
sazdanim zamkom na samoj ivici mora – morao je biti tema mnogih priča iz
tog doba. Sve su ove okolnosti mogle da podstaknu nastanak legendi o
moćnom i veoma uticajnom kralju ratniku koji je okupio oko sebe dinamičan
dvor, ispunjenih raznim čudovištima, čarolijama i stranim zemljama. Legende
o kralju Arturu počele su da se oblikuju ubrzo pošto su sagrađena skladišta na
Tintagelu. Sasvim je moguće da je trgovina s Konstantinopoljem oblikovala ili
hranila priče o britanskom hrišćanskom kralju egzotičnim istočnjačkim
elementima.
Iskopavanja su ovde iznela na svetlo dana i jedan ispisani kamen, kasnije
upotrebljavan kao poklopac odvoda, beskoristan za istoričara, ali potpuno
neodoljiv za turističke vodiče. Na kamenu su neki okoreli momak iz mračnog
doba i njegovo društvo urezali svoja imena. Jedan od tvoraca ovog grafita zvao
se Artunjo – latinizovano, ovo će se ime pretvoriti u Artur. Sasvim je izvesno
da dotični nije bio kralj, ali neki Artur je „bio ovde“.
Zbog čega su se trgovci s Istoka otiskivali na ovo šest hiljada kilometara
dugo putovanje s toplog Sredozemlja do surovog Kornvola? Ključni trag je
izgleda kalaj. Jedini pisani dokaz koji imamo o kornvolskoj trgovini kalajem
potiče iz života Svetog Jovana Milostivog iz Aleksandrije. S Jovanom
Milostivim već smo se upoznali – to je isti onaj patrijarh koji je sanjao o
anđelima u obličju evnuha.504 Borben čovek, po svemu sudeći, osnivao je u VI
veku u severnoj Africi ubožnice, kao neku prethodnicu državnog zbrinjavanja
siromaha po domovima za sirotinju, ubrajajući tu i žene s vanbračnom decom.
Pobožnost Svetog Jovana Milostivog pruža nam pravo istorijsko blago. Jedne
noći u snu mu se javila gospa Samilost i nadahnula ga da pokuša nekako da
504„Jer istoga dana kad se ovaj blaženi rastavi sa životom da pode Gospodu, jedan od onih što
življahu anđeoskim životom i po monaškoj strogosti, vrline pun i poštovanja dostojan, Sabin
imenom, iz Aleksandrije, pade u ekstazu i vide Jovana gde u slavi Božjoj izlazi iz svojih dvora sa
svim sveštenstvom, noseći sveće i polazeći gospodaru jer, reče, komornik evnuh ga pozva.“ Život
Jovana Kiparskog (Life of John of Cyprus, 46, trans. Elizabeth Dawes and Norman Baynes, 1948, p.
260).
Istanbul 303
popravi svet. Među njegovim dobrim delima koja su usledila bilo je i to što je
jednom siromahu nabavio brod da može da otplovi u Britaniju. Po njegovom
povratku, kalaj koji je brod dovezao čudesno se u svečevim rukama pretvorio
u srebro. Svrha ove priče bila je moralna pouka, ali nama ona, nenamerno,
pruža delić istorije.
Moguće je da je ta silna fina keramika pronađena u Kornvolu putovala na
zapad upravo zato da bi kalaj, neophodan za dobijanje bronze, mogao da stiže
na istok, mada je u ovo vreme kalaj mogao u malim količinama da se dobavlja i
iz Kapadokije, u centralnoj Turskoj. Izgleda da je Vizantija prosto želela da
održi otvorene puteve komunikacije za zapadnim delom britanskih ostrva.
Jedna opaska kod Prokopija saopštava nam da je Justinijan uspostavio
diplomatske odnose s Britanijom – na kraju krajeva, Justinijan je obezbedio
nabavku stranog žita zahvaljujući ambarima na Tenedosu – a ima i nekih
privlačnih dokaza da je Konstantinopolj možda čak imao uticaja prilikom
naimenovanja verskih i svetovnih velikodostojnika na Zapadu.505 Prokopije
nam takođe saopštava da je Velizar ponudio Britaniju Gotima, što je verovatno
bila šala, pošto su Goti ponudili da daju Konstantinopolju Siciliju. Na osnovu
dokaza koji se i dalje pojavljuju na Tintagelu, jedino je izvesno, po svemu
sudeći, da je Konstantinopolj lebdeo u svesti ovih Brita kao blaga senka, kao
zlatno dete Rima, koji je poput loše majke napustio Britaniju; i daje, isto tako,
daleka Britanija bila utisnuta na mentalnoj geografskoj karti
Konstantinopoljaca.506
Materijalni tragovi carigradskog života mogu da se pronađu i na drugim
mestima po Britanji – ako pređemo, na primer, kratak put do njene istočne
obale.
Put čamcem uz reku Deben u Istočnoj Angliji od Severnog mora ka Saton Huu
neočekivano je uzburkan. Upravo tuda bi put vodio trgovce i plemiće iz
Carigrada i njegovih zemalja koji bi se u VI i VII veku zaputili s Bliskog istoka
da se susretnu s čuvarima kapija istočne Britanije. Među Carigrađanima su se
možda pripovedale priče o varvarskoj Britaniji, ali moguće je da bi goste iz
Srećnog grada iznenadilo ono što bi u njoj zatekli. Uzavrelo zlatonosno
anglosaksonsko mesto kod Rendlšama (nalazište je otkriveno tek 2008. i još
se rade stručne arheološke procene), gde su nekad živeli moćni vladari i
505 Pogledajte kod Antee Haris, Vizantija, Britanija i Zapad: arheologija kulturnog identiteta, 400-
650. godine (Harris, Anthea, Byzantium, Britain & the West: The Archaeology of Cultural Identity AD
400-650, Tempus, Stroud and Charleston, 2003).
506 Moguće je da je Crkva Svetog Justa u Kornvolu nazvana po Svetom Justu Lionskom, episkopu iz
njihovi dvorani, već nam je dalo obilne, ali neproučene dokaze o neposrednoj
trgovini s Vizantijom u vidu bakarnih novčića kovanih u Carigradu i kantara
obeleženih prema vizantijskom mernom sistemu.507 Novčići su tako rasuti da
je vrlo malo verovatno da je tu bila riznica stranog novca – pre će biti da je to
novac kojim su se služili, ili ga izgubili, vizantijski trgovci ili plemići, verovatno
se ponašajući pritom najlepše što može biti i verovatno pod zaštitom domaćeg
vladara.508 Rendlšam nije vidljiv s mora, ali Saton Hu, anglosaksonski grad
mrtvih, jeste.
Grobne humke Saton Hua nepromašivo su znamenje još izdaleka.
Prostrana dovoljno da primi čitav pogrebni brod, koji je ljudskom snagom
dovučen s reke – verovatno su ga uz robove vukli i plemići odajući tako poštu
pokojnom vladaru – da bi zatim na taj brod bilo položeno vladarevo telo i
blago s kojim će biti sahranjen, ova nekropola objavljivala je svima koji bi
naišli da moć anglosaksonskog kralja i njegove svite pokopane oko njega
ostaje neokrnjena čak i samom smrću. Za nas je posebno važno što je taj
bezimeni kralj odlučio da bude sahranjen u Saton Huu (ime podseća na
anglosaksonski pojam koji znači ostruga brega), okružen veličanstvenim
rukotvorinama hrišćanskog Istoka.509
Otkriće Saton Hua bilo je uzbudljivo u svakom pogledu. Pljačkaši grobova
već su bili napali grobnu humku br. 2, s koje su prešli u humku 1, promašivši
blago u glavnoj pogrebnoj odaji za svega nekoliko metara. Otisak lepih obrisa
broda još vodi posetioca ka blagu koje se nekada nalazilo u brodskoj utrobi a
sadržalo je i srebrne vizantijske činije ukrašene krstovima i prefinjenim
rozetama. Rozete su, prema jednoj pretpostavci, izabrane zato što se cvetna
ikonografija može naći i na hrišćanskim i na paganskim predstavama drveta
života.510 Anglosaksonski vladari i njihovi dvorani možda su se trudili da
ostanu u milosti svih bogova, starih i novih. Književni izvori nam saopštavaju
da je neki od vladara u Saton Huu postavio jedan uz drugi paganski i
507 Veoma zahvaljujem dr Helen Gik na pomoći oko ovog poglavlja. O pojedinosti o radu na nalazištu
kod Rendlšama pogledajte Scull, Christopher et al. 2016; Minter, Faye et al. 2014.
508 Veliku zahvalnost dugujem profesoru Kristoferu Skalu i Fej Minter iz Arheološkog odbora
okruga Safok na pomoći oko materijala koji se odnosi na Rendlšam u ovom poglavlju.
509 Ime Saton Hu nosi jedno imanje nedaleko od Satona; nekropola je dobila ime po ovom imanju.
(Geografski, nekropola Saton Hu nije blizu Satonu, koji je gradska opština na jugozapadnoj strani
Londona, dok se nekropola nalazi blizu mesta Vudbridž, u Istočnoj Angliji, na istočnoj obali
Engleske. – Prim. prev.) Pogledajte u Beovulfu stihove 2247-2266, u kojima se govori o velikom
blagu položenom uz kralja Skjolda u njegovom poslednjem počivalištu.
510 Pogledajte kod Majkla Bintlija, „Vizantijske srebrne činije s pogrebnog broda u Saton Huu i
obožavanje drveća u anglosaksonskoj Engleskoj“ (Bintley, Michael, „The Byzantine Silver Bowls in
the Sutton Hoo Ship Burial and Tree-Worship in Anglo-Saxon England“, Papers from the Institute of
Archaeology, 2011, 21, pp. 34-35).
Istanbul 305
511 U ovom poglavlju oslanjala sam se na sopstvene obilaske nalazišta u Saton Huu i na Tintagelu, te
na Anteu Haris, Vizantija, Britanija i Zapad.
512 Pogledajte takođe Helen Gik, „Nevidljiva kraljevstva: primena pogrebnih darova u Engleskoj u
VII veku“ (Geake, Helen, „Invisible Kingdoms: The Use of Grave-Goods in Seventh-Century England“
in Dickinson, Tania and Griffits, David, eds., The Making of Kingdoms, Anglo-Saxon Studies in
Archaeology and History 10, Oxford Universitiy School of Archaeology, Oxford, 1999, pp. 203-215).
513 Pogledajte kod Šonje Maržinžik, „Izražavanje moći: luksuzne tkanine iz severne Evrope
početkom srednjeg veka“ (Marzinzik, Šonja, Expressions of Power: Luxury Textiles from Early
Medieval Northern Europe“, Textile Society of America Symposium Proceedings, University of
Nebrasca, 2008); Dejvid Džejkobi, „Ekonomski aspekt svile i umetnička razmena među kulturama:
Vizantija, muslimanski svet i hrišćanski Zapad“ (Jacoby, David, „Silk Economics and Cross-Cul-tural
Artistic Interaction: Byzantium, the Muslim World, and the Christian West“, Dumbarton Oaks
Papers, 2004, 58, pp. 197-240).
Istanbul 307
514 Ove veze bile su posebno jake na zapadu Britanije – prisetimo se samo ekstravagantne ostave s
grnčarijom u Tintagelu.
515 Vizantijska svila prodavana je britanskim putnicima u Rimu. Sinru Lju, Svila i religija (Liu, Xinru,
Silk and Religion, Oxford University Press, Oxford, 1996); Čarls Redžinald Dodvel, Anglosaksonska
umet-nost: nova perspektiva (Dodwell, Charles Reginald, Anglo-Saxon Art: A New Perspective,
Manchester University Press, Manchester, 1982, pp. 150-151).
516 Avelanski zbornik, zbirka od dvesta četrdeset četiri dokumenta pisana u vremenskom rasponu
između 367. i 553. godine i prikupljena u jednom manuskriptu iz XI veka u biblioteci manastira
Santa Kroče u Fonte Avelani u Italiji. Aleksandar Evers i Bernard Stolt, ur., Religija, moć i politika:
episkopi, carevi i senatori u Avelanskom zborniku (Evers, Alexander and Stolte, Bernard, eds.,
Religion, Power, and Politics: Bishops, Emperors, and Senators in the Collectio Avellana, 367-553 AD,
Peeters Publishers, Leuven, u pripremi).
517 (Lat: divlja provincija. – Prim. prev.) Ovako je Britaniju nazvao Tacit, u osmom poglavlju knjige O
Penjući se dugim putem od reke Vir do Daramske katedrale još i sad ćete
osetiti da je ovde moguće približiti se Bogu – zapadnjačkog Boga lako je naći
na dinamičnom nebu iznad Nortamberlenda. Stubovi katedrale u Daramu
čuveni su po hirovitosti, s izuvijanim i cikcak žlebovima i oknastom šarom,
kao u nekoj pomodnoj srednjovekovnoj šali. Simboli u tamnom kamenu oko
kapele Svetog Katberta u katedrali stvaraju, međutim, uznemirujuće antički
utisak. To je zbog toga što je ovde vekovima, u grobu usred katedrale, ležao
sahranjen delić Vizantije.
Sveti Katbert je umro 687. godine, ali je u X veku ponovo sahranjen kao
što su sahranjivani vizantijski velikaši. Raskošni purpurni pokrov u koji mu je
uvijeno telo gotovo sasvim sigurno je dodat 945, kada je kovčeg otvoren i kralj
Veseksa Edmund, koji je imao namere da bude priznat za kralja cele Engleske,
položio na Katbertovo telo, uvijeno u obično platno, dve „grčke odežde“. Bila je
to velika počast, koja je mnogo govorila. Vizantijska tkanina imala je očigledno
svešteni značaj; pred prefinjenošću veza zastaje dah. Tananost ovog rada
podseća nas na to kakvim su estetskim zadovoljstvima bili okruženi bogati u
Vizantiji. Ipak, motivi na Katbertovom pokrovu izrazito su paganski: na
jednom delu je izvezena boginja plodnosti i prirode. Ova tkanina, po
prikazanim motivima nazvana Svila sa zemljom i okeanom, bila je izvanrednog
kvaliteta518 – veliki delovi još se čuvaju u skladištu biblioteke u katedrali.
Uprkos osetnom vizantijskom prisustvu na samoj ivici znanog sveta, u
sam Konstantinopolj sve više se uvlačila opasna sumnja u sebe. Carigrad je
proživljavao krizu samopouzdanja i vere.
518Dejvid Džejkobi, „Proizvodnja svile“ (Jacoby, David, „Silk Production“ in Jeffreys, Elizabeth,
Haldon, John and Cormack, Robin, eds., The Oxford Handbook of Byzantine Studies, Oxford University
Press, Oxford, 2008, pp. 421-428); Ana Mutezijus, „Od semena do svilene tkanine: aspekti
vizantijske proizvodnje svile“ i „Konstantinopolj i zaleđe: pitanja snabdevanjem sirovom svilom“
(Muthesius, Anna, 'From Seed to Samite: Aspects of Byzantine Silk Production' and 'Constantinople
and its Hinterland: Issues of Raw Silk Supply' u Istraživanje o tkanju svile u Vizantiji i u islamskim
zemljama, str. 119-134 i 315-335).
ČETRDESET PRVO POGLAVLJE
IKONE I IKONOKLAZAM
726. G.
Nije prirodno peti se po iznutricama Zemlje, ali ostrvce Palea Kameni pored
Santorinija – brežuljak opsidijanski crnog vulkanskog materijala – pružiće
vam priliku za to, kao i mogućnost, da se okupate u sumporastim toplim
izvorima. Na ovom čudnom vulkanskom ostrvcetu jedini su stanovnici jedan
ćutljivi ribar koji stanuje u vedro opremljenoj montažnoj kućici i njegov verni,
bučni pas. U jeku sezone oduševljeni turisti iz Evrope, Kine, Japana ostavljaju
ovde na tamnosivom kamenu na stotine otisaka dlanova pomoću čistog
sumpornog taloga koji skupe iz vulkanskog mulja ispod mora.
Kad je 726. godine vulkan na Teri eruptirao, stvorivši pritom ovo
sumporasto ostrvce, taj krupni geoseizmički poremećaj imaće i tu dugotrajnu i
nepredviđenu posledicu da je uveliko umanjio čovekovu mogućnost da stvara
umetnost. Jer erupcija Tere podstakla je ikonoklastičku krizu.
Svega osam godina ranije Bogorodičina nerukotvorna ikona pronesena je
po konstantinopoljskim zidinama da bi pružila pomoć u pobedi nad
pljačkaškom arapskom vojskom koja je bila zauzela položaje ispod njih. Za
ikone se verovalo da zrače svojevrsnim božanskim poljem sile koje štiti one
unutar njega. Erupcija Tere 15. jula 726. bila je najveća erupcija ovog vulkana
519 Sveti fovan Damaskin, O božanskim slikama (Tri besede u odbra-nu ikona) – (St John of Damascus,
On the Divine Images III, 12, 72, Bonifatius Kotter, trans., Walter de Gruyter, Berlin and New
York,1969-1988).
520 Борис Пастернак, Доктор Живаго, 7. deo, glava 29. (Prim. prev.)
310 BETANI HJUZ
521 Najveći indeks na skali jačine vulkanskih erupcija iznosi 8 i pripisan je erupciji vulkana Jelouston
630.000 g. pre n. e. (Prim. prev.)
522 Ili 726. ili 730. godine. Lesli Brubejker, „Ikone i ikonografija“ (Bruba-ker, Leslie, „Icons and
Iconography“, in James, Liz, ed., A Companion to Byzantium, Blackwell, Oksford, 2010, p. 326).
Istanbul 311
523 Više podataka potražite kod Dejvida Katlera u „Industrija umetnosti“ (Cutler, David, „Industry of
Art“ in Laiou, Angeliki, ed., The Economic History of Byzantium: From the Seventh Through the
Fifteenth Century, Dumbarton Oaks Research Library and Collection, Washington, 2002, pp. 565-
569; Robin Kormak, Ikone (Cormack, Robin, Icons, Harvard University Press, Cambridge, 2007, ch. 2,
„How to Make an Icon“).
312 BETANI HJUZ
524 Spisak je preuzet iz drugog poglavlja Ikona Robina Kormaka, na koga se mnogo oslanjam u ovom
pasusu.
525 Bez imalo namere da se ublaži zlodelo carice Irine, treba dodati da je njen sin prethodno i sam
oslepio rođenog strica, a još četvorici, očevoj polubraći, odsekao jezik da bi ih uklonio kao takmace
za presto; takođe je u krvi ugušio pobunu dela svoje vojske čijeg je zapovednika prethodno oslepio.
Irina ni sama nije srećno okončala ni vladavinu ni život. Zbačena je s prestola 802. godine i na njeno
mesto zacaren je njen logotet Nićifor. Pedesetogodišnja bivša carica proterana je na Lezbos, gde je
umrla već naredne godine. Crkva ju je potom proglasila za sveticu – posvećen joj je 9. avgust po
julijanskom kalendaru. (Prim. prev.)
526 Teofan Ispovednik, Hronografija, citirano prema Šari Dil, Vizantijske slike, prevela Olga
527 Voren Tredgold, Vizantijska renesansa 780-842. godine (Treadgold, Warren, The Byzantine
Revival, 780-842, Stanford University Press, Stanford, 1988, p. 224).
528 Otkad je Justinijan poslao svog patrijarha Jevtihija u izgnanstvo, mnogo je članova carskog dvora
završilo na Prinčevskim ostrvima. Tamo je proterana i Irina, u njen manastir na Prinkipu (od
turskih vremena Bujukada), pre nego što će biti odvedena dalje na Lezbos. Roman IV oslepljen je i
proteran u manastir na Protiju (Kinalijadi), gde je i umro. Lesli Brubejker i Džon Haldon, Vizantija u
ikonokla-stickoj eri, oko 680-850. godine (Brubaker, Leslie and Haldon, John, Byzantium in the
Iconoclast Era, c. 680-850, Cambridge University Press, Cambridge, 2011, p. 297; Džon Frili,
Istanbul, carski grad (Freely, John, Istanbul: The Imperial City, Penguin, London, 1998, p. 131).
314 BETANI HJUZ
Ana Silvas, „Kasija monahinja, oko 810-865 godine: u znak poštovanja“ (Silvas, Anna, „Kassia the
529
Nun c. 810-865: an Appreciation“ in Garland, Lynda, ed., Byzantine Women: Varieties of Experience
800-1200, Ashgate, Aldershot, 2006.
Istanbul 315
Hrabro su putovali
I daleko, za zlatom,
Nahranili orla
Na istoku
I smrt našli na jugu,
316 BETANI HJUZ
U zemlji Saracena.
GRIPSHOLMSKI RUNSKI KAMEN,
OKO 1050. G.
ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE
530 Rognvaldr jarl Kali Kolsson, Lausavisur, 31.2 (ed. Judith Jesch),
www.abdn.ac.uk./skaldic/m.php?i=36328cp=verse.
531 Snori Sturluson, Hronika norveških kraljeva, prema prevodu Lija Holandera (Heimskringla:
se sami postave u žižu – trup, krma, pramac sa zmajem koji riče. Ove skice su
hermeneutička poruka. Postavlja se pitanje ko ih je i zašto nacrtao baš ovde.532
Trag nam pruža vikinško blago iz Harogejta, na severu Engleske,
zakopano u žurbi oko 920, a pronađeno 2007. godine pomoću detektora za
metal i uz saradnju jednog poslovnog čoveka i njegovog sina. Zakopano blago
obilovalo je srebrnim novcem i dragocenim sakralnim predmetima iz
Samarkanda, Irske, Avganistana i Uzbekistana. Blago, zaista, u svakom smislu
te reči. Sakriveno ispod olovnog poklopca koji nije mnogo obećavao, u zemlju
je blago pohranjeno u prekrasnoj pozlaćenoj posudi iznutra presvučenoj
zlatom, a spolja ukrašenoj lišćem vinove loze, lavicama, jelenima i jednim
konjem.533 Imati priliku da uzmete u ruke ovu hladnu i tešku zlatnu posudu
nije jeftina povlastica. U posudi je prvobitno čuvan hleb za pričešće i svakako
je ova posuda i sama bila žrtva vikinške pljačke, istrgnuta iz ruku ubijenog
sveštenika, ili možda data kao danak vikinškim siledžijama – iznuđena plata za
privremeni mir kakav je uspostavljan širom srednjovekovnog sveta. Prelepa i
namučena stvarčica govori nam o jednom dobu kome je boju dala diplomatija
koju su nametnuli vikinški drakari.534
Šezdeset godina pre nego što je ovo blago zakopano u hladno englesko
tlo, pažnju Vikinga je, na svoju žalost, morao da istrpi Konstantinopolj. Vikinzi
su Konstantinopolj zvali Miklagard – Veliki grad. Kad su se 860. pojavili na
mirnom moru nadomak grada, patrijarh Fotije, veoma obrazovan i naputovan
čovek, nazvao je njihov dolazak udarcem groma. Nasrnuvši s isukanim
mačevima na zidine, Nordijci su uspeli da nađu slabu tačku i prodru u grad.
Usledio je pokolj unutar zidina, posle koga su cisterne za vodu bile zatrpane
leševima a putevima za snabdevanje vodom tekla je krv. Ovaj užas ulivao je
duboko osećanje biblijske kazne – pljačkaše sa severa proricao je Izraelcima
Jeremija: „Evo narod će doći iz zemlje sjeverne, i velik će narod ustati od
krajeva zemaljskih. Luk i koplje nosiće, žestoki će biti i nemilostivi, glas će im
532 Tomas Tomov, „Četiri skandinavska broda na zidu Svete Sofije“ (Thomov, Thomas, „Four
Scandinavian ship graffiti from Hagia Sophia“, Byzantine and Modern Greek Studies, 2014,38.2, pp.
168-184).
533 Zahvaljujem Džudit Džeš, profesoru vikinških studija na Univerzitetu u Notingamu, na marljivoj
pomoći oko ovog poglavlja i Garetu Vilijamsu na mnogim razgovorima o Vikinzima koje smo vodili
povodom izložbe Vikinzi: život i legenda održane u Britanskom muzeju od 6. marta do 22. juna
2014. godine.
534 Mnogi od nas možda često koračaju vikinškim tragovima. Uzmimo za primer blago iz Silverdejla:
više od dvesta komada srebrnog nakita, prstenja, grivni, novca Alfreda Velikog i Hartaknuta,
hrišćanski simboli, izuzetna srebrna narukvica sa izmešanim elementima karolinškog,
anglosaksonskog i vikinškog stila – sve je to 2011. godine otkrio detektorom za metal jedan
meštanin posle svega dvadesetak minuta pretrage po polju.
Istanbul 319
bučati kao more.“535 I ponovo je, kako tvrde predanja, Bogorodica podigla
oluju koja je oterala osvajače. Sedam godina kasnije grad će joj odati
zahvalnost za izbavljenje od onih koje su Carigrađani zvali Rusi.
Mnoštvo turista koje danas dolazi u Svetu Sofiju trebalo bi obavezno da
zastane i pokuša da uhvati odjek žarkih molitava za spasenje koje su ovde pod
mozaikom Bogorodice s mladencem čitane 866. i 867. dok su se Carigrađani sa
strahom prisećali 860. Vizantinci će prema narodu koji su nazivali Rusima
razviti neku neobičnu mešavinu ljubavi i mržnje i odnos čas neprijateljski čas
saveznički. Na staronordijskom njihovo je ime, kako je prenosilo predanje,
značilo ljudi riđe kose, mada je gotovo sasvim izvesno da je zapravo značilo
oni koji veslaju. Ti Rusi su bili Vikinzi iz zemlje koja se danas, njima u čast,
zove Rusija. Od trenutka kad smo ih prvi put pronašli povezane u zabeleženoj
istoriji iz IX veka, Konstantinopolj i stanovnici Rusije biće vezani nerazdvojivo.
Vikinzi su na konstantinopoljsku istorijsku pozornicu stupili skromno –
letopisci su zabeležili da su 839. godine izaslanici cara Teofila stigli na dvor
Luja Pobožnog, sina i naslednika Karla Velikog na prestolu Svetog rimskog
carstva, u Ingelhajmu na obalama Rajne, u pratnji jedne prilično bedne
družine koja je doplovila niz Dnjepar i ostala u Konstantinopolju jer nije bila u
stanju da se vrati u svoju domovinu. Slika izaziva simpatije – carski grad se
milostivo postarao za zalutale beskućnike. U poslednje vreme istoričari su u
izvesnoj meri rehabilitovali Vikinge, tvrdeći da to nisu bili ljudi koji su samo
pljačkali i silovali, nego su imali i zajednice, u kojima su obrađivali zemlju i
voleli svoje najbliže; sastavljali su poeziju i uživali u dobrom vinu; sedeli su u
saunama na Šetlandskim ostrvima i zanimali se igrom na tabli s figurama od
lepo izrezbarenih morževih kljova; majstorski su šminkali oči i priređivali
gozbe izaslanicima iz Bagdada – pa ipak, bez obzira na sve to, jasno je da
potpunu rehabilitaciju Vikinzi ne zaslužuju.
Ime Viking samo po sebi je već ključni dokaz.536 Ime možda potiče od
latinske reči vicus, koja znači trgovački grad, ili od skandinavskog vik, mali
zaliv ili uvala, što zvuči prilično bezazleno, sve dok ne saznate da su na
staronordijskom vikingr i viking doslovno pljačkaši i pljačka, posebno
gusarske vrste – vik je zaliv iz koga iskrsavaju vikinški brodovi, kao kitovi
ubice, bez ikakvog dobra na umu. Ne može se zanemariti činjenica da su u
engleskoj istoriji Vikinzi prvi put zabeleženi kada su ubili jednog vladarskog
službenika u Portland Beju u Dorsetu. Vikinški berserkeri zaista su jurišali
Jeremija, 6, 22-23, prema prevodu Đure Daničića i Vuka Karadžića. (Prim. prev.)
535
Kao što ističe Džudit Džeš, ime Viking moglo bi jednostavno biti i konvencionalni termin usvojen
536
među istoričarima. Pogledajte u Vikinškoj dijaspori (Jesch, Judith, The Viking Diaspora, Routledge,
London, 2015, pp. 4-8).
320 BETANI HJUZ
537 Alternativno tumačenje berserkera naći ćete u jednom novijem radu Ruriha Dejla
http://blogs.nottingham.ac.uk/wordsonwords/2014/03/11/the-viking-berserker/.
538 Pogledajte na primer kod Joakima Heninga, „Jaki vladari – slaba ekonomija? Rim, Karolinzi i
arheološko istraživanje ropstva u prvom milenijumu n. e.“ (Henning, Joachim, „Strong rulers—weak
economy? Rome, the Carolingians, and the archaeology of slavery in the Ist millennium AD“ in
Davis, Jennifer and McCormick, Michael, eds., Long Morning of Medieval Europe: New Directions in
Early Medieval Studies, Shgate, Aldershot, 2008, pp. 33-53).
539 Misli se da je trgovina robovima iz Skandinavije u Vizantiji uspostavila ravnotežu u robnoj
razmeni između Istoka i Zapada, „zaustavivši ili čak preokrenuvši oticanje srebra i zlata sa Zapada“
– Anders Vinrot, Doba Vikinga (Winroth, Anders, The Age of the Vikings, Princeton University Press,
Princeton, 2004, p. 126). Robinja je mogla biti uzeta za naložnicu, a ako bi živela s gospodarem do
njegove smrti, bila bi oslobođena i ona i deca ako ih je imala s njim – Vilijam Filips, Robovlasništvo
od rimskih vremena do početaka prekoatlantske trgovine (Phillips, William, Slavery from Roman
Times to the Early Transatlantic Trade, Manchester University Press, Manchester, 1985, p. 37). Kao
što piše Juval Rotman, „zarobljenici nisu smatrani plenom, njih je strateg morao da zadrži uz sebe ili
da ih odvede caru radi eventualne razmene ratnih zarobljenika“ – Rotman, Vizantijsko
robovlasništvo i Sredozemlje (Rotman, Yuval, Byzantine Slavery and Mediterranean, trans. Jane Marie
Todd, Harvard University Press, Cambridge, 2009, p. 37) – govori o Ratnom zakonu (Leges
militares) verovatno iz VIII veka.
Istanbul 321
„bogu broda“. Vikinški ratni brodovi nosili su imena kao Morska smelost i Morski pastuv iz
Glendaloa, a njihova plovidba morem poređena je s ptičjim letom.
543 Brod je dobio ime Roskilde 6 i verovatno je sagrađen u Irskoj oko 1025. godine, popravljen negde
na Baltiku oko 1039, razbijen i zakopan dvadeset godina kasnije. Brodovi su bili pogonska mašina
vikin-ške kulture, ali takođe i grobovi, ploveća poprišta i kulturni temelj. Smišljane su igre snage i
veštine s brodskim temama – pesme opisuju junake koji su balansirajući najednom veslu prelazili s
leve na desnu stranu broda; mališanima su pravljene igračke brodovi; na nadgrobne kamenove
uklesivane su tužbalice za brodom koji je potonuo s celom posadom podsećaju nas da morsko dno i
dalje spokojno čeka kao podvodni muzej vikinškog života.
322 BETANI HJUZ
544Vikinzi su svuda jasno pokazivali kakvi su vatreni trgovci i putnici. Grivne ili metalni okovratnici
egzotične izrade (persijske na primer) nošeni su kao vidan dokaz da je jedan uspešan Viking svetski
čovek. Žene su, kao što vidimo po grobnim prilozima u Finskoj, nosile ogrlice s perlama i islamskim
srebrnim novčićima zvanim dirhemi. Arapski pisci beleže da su Vikinzi pravili svojim ženama
kratke upletene ogrlice čim bi dostigli izvesni nivo bogatstva.
Vikinška istorija nas podseća na to koliko su u povesti civilizacije bili bitni rečni i pomorski putevi.
Čak je i u preistoriji slavljeno more i ljudi koji bi uspeli da ga savladaju, a njihovi podvizi su
idolizovani. Epovi iz bronzanog doba, od vavilonskog Gilgameša do Homerove Odiseje, vrve od
pomorskih slika. Ovakve priče o moru slušale su se i po seoskim okupljalištima i po dvoranama u
dvorcima moćnika.
Istanbul 323
su neki među njima bili gotovo još devojčice. Ubrzo posle ovog okršaja s
vizantijskom vojskom Svjatoslava su u zasedu uhvatili Pečenezi i od njegove
lobanje napravili kupu za piće optočenu zlatom.
U dinastičkoj borbi koja će se okončati smrću dvojice od tri takmaca za
vlast, uzde je u svoje ruke preuzeo Vladimir, Svjatoslavljev najmlađi sin.545
Pokazaće se da će Vladimirova vladavina izmeniti istoriju Konstantinopolja i
celog sveta. Vladimir je u početku bio paganin, klanjao se mnogim bogovima i
prinosio ljudske žrtve. Zatim je, slušajući možda priče svoje babe Olge, koja je
u Konstantinopolju primila hrišćanstvo, odlučio kojoj veri da pruži prvenstvo:
zapadnoevropsko hrišćanstvo izgledalo mu je suviše nezanimljivo, islam
suviše melanholičan, i tako je srećni dobitnik u izvlačenju za posrednika sa
svetom viših sila postalo 988. godine vizantijsko pravoslavlje. Vladimir se
oženio Anom, sestrom cara Vasilija, uz najhrišćanskiji mogući obred. Kijevljani
su masovno prevedeni u hrišćanstvo, vizantijski majstori sazidali su na
Starokijevskom brdu crkvu posvećenu Bogorodici, po uzoru na kapelu
Bogorodice kod svetionika na južnoj strani Velikog dvorca. Godine 1008. jedan
nemački misionar u potpunosti će poverovati da je Rusija hrišćanska zemlja.
Vladimira su, možemo da pretpostavimo, namamila čuda i materijalna i
duhovna. Znamo da su izaslanici velikog kneza Vladimira u Konstantinopolju
ostali zaprepašćeni pogledom na Svetu Sofiju: „Ne znadosmo jesmo li na nebu
ili smo na zemlji, jer nema na zemlji takve krasote i sjaja, i reči nema da se ona
opiše. Jedino znamo da Bog tu obitava među ljudima i njihovo je bogosluženje
kudikamo lepše nego u drugih naroda. Lepota ta je nezaboravna.“546
Nadalje će se vikinške zemlje postojano hristijanizovati, dok će vikinški
trgovci brižljivo pobrajati robu na brezovoj kori: zlato, svilu, vino, razno voće
iz Grčke, srebro i konje iz Mađarske i Češke, a iz Rusije krzna, vosak, med i
robove.547
545 Melvin Reni i Tejlor Stalts, Tok ruske istorije (Wren, Melvin and Taylor, Stults, Course of Russian
History, Wipf & Stock, Eugene, 1994, p. 57).
546 Kristijan Rafenšperger, Preoblikovanje slike o Evropi: Kijevska Rus u srednjovekovnom svetu
(Raffensperger, Christian, Reimagining Europe: Kievan Rus' in the Medieval World, Harvard
University Press, Cambridge, 2012, pp. 159-61).
547 Što se ovog materijala ovde tiče, mnogo sam se oslanjala na Puteve svile: novu istorija sveta Pitera
548Vikinzi su pljačkali muslimanske trgovce na Kaspijskom jezeru dok se nisu zasitili plena i umorili
od trgovine. Zatim su Fatimidi došli na vlast u severnoj Africi, pa su Vikinzi diplomatski vratili
pažnju na svoje prvobitno polje uticaja – reke Dnjepar i Dnjestar, možda s jednim neobičnim
izuzetkom trajnog vikinškog naselja uz Persijski zaliv – Gaj Ajsit, „Vikinzi u Persijskom zalivu“ (Isitt,
Guy, „Vikings in the Persian Gulf, Journal of the Royal Asiatic Society, 2007,17.4, 389-406). U drugoj
polovini XI veka engleski kralj Harold II, koji će poginuti kod Hejstingsa, udao je svoju kćer Gitu za
kijevskog velikog kneza.
326 BETANI HJUZ
UNUTAR ZIDINA
OKO 1000. G.
U srcu Atine, gde turisti bockaju grčku salatu iznad ruševina Agore i suda gde
je suđeno Sokratu, arheolozi rade na jednom prekrasnom spomeniku,
Oslikanom tremu (Ποικίλη ςτοά) ili stoi – istoj onoj po kojoj je ime dobila
stoička filozofija. Da bi stigli do ove impozantne klasične građevine od
krečnjaka, arheolozi su morali da kopaju ispod jedne taverne i prođu kroz sloj
iz XIX veka, s početka modernog doba, iz razdoblja turske okupacije, zatim da
uklone saće vizantijskih kuća neposredno iznad veličanstvenog delića antičke
Grčke. U tome i leži jedan od vizantijskih problema. U XVIII i XIX veku, kada je
romantični klasicizam zahvatio Evropu, vizantijski ostaci često su uništavani
ili zanemarivani da bi se stiglo do klasičnih temelja na kojima su počivali.
Zemlje s većinskim islamskim stanovništvom po pravilu nisu bile posebno
zadivljene ostacima iz hrišćanske prošlosti. Zato je Vizantija postala siroče
arheološkog sveta. Dok smo jednog vrelog avgustovskog popodneva pažljivo
prelazili iskopine na Agori, gde su uz majušna vrata i ognjišta pronađeni veliki
osnivanje svog okruglog grada Bagdada na obalama Tigra. Kružne zidine El Mansurovog grada
stajale su sve do 1870. godine, kada ih je porušio osmanski upravitelj Midhat-paša, zaslužan za
mnoge pozitivne reforme – izgradnju škola, bolnica, sistema vodosnabdevanja i drugo.
555 Grčki tekst prenesen iz Johannes Koder, 'Zu den Versinschriften der Limburger Staurothek,
556 Pogledajte fascinantni rad Bisere Penčeve „Sasudi moći: evnusi i relikvijari u Vizantiji“
(Pentcheva, Bisera, „Containers of Power: Eunuchs and Reliquaries in Byzantium“, RES: Antropology
and Aesthetics, 2007, 51, pp. 108-120).
557 Džon Tomas i Angela Konstantinides Hero, Dokumenti o osnivanju vizantijskih manastira
(Thomas, John and Constantinides Hero, Angela, Byzantine monastic foundation documents,vol. 1, ch.
18, Dumbarton Oaks Research Library and Collection, Washington, 2000).
Istanbul 331
558 Ana Komnina u IV knjizi Aleksijade govori o svojim pogledima na astrologiju i onovremene
astrologe. Pogledajte takođe Istoriju Nikite Honijata. Manojlo I Komnin (vladao 1143-1180. godine)
podržavao je prevođenje okultnih spisa na svom dvoru i sročio je i sam jednu odbranu astrologije, u
kojoj čak sugeriše da je astrologija uporediva s hrišćanskom doktrinom. Pogledajte kod Demetre
Džordž, „Manojlo I Komnin i Mihajlo Glika: odbrana i pobijanje astrologije u XII veku“ (George,
Demetra, „Manuel I Komnenos and Michael Glycas: A Twelfth-Century Defence and Refutation of
Astrology“, part 1 and 2, Culture and Cosmos, 2001, 5.1, pp. 3-48 and 5.2, pp. 23-51).
559 Šemsudin el Mukadasi, Najbolja podela radi poznavanja geografskih oblasti, prema prevodu
Bejzila Entonija Kolinsa (Muqaddasi, The Best Divisions for Knowledge of the Regions, Garnet
Publishing, Reading, 1994, p.60).
560 Dok su strepnje zbog nerešenog pitanja svetih slika kolale Carigradom, u gradu su se odvijala i
neka definitivno čudnija zbivanja. Pomislite samo na sve one okultiste, mađioničare, alhemičare,
odgonetače snova, tumače glasova kipova, pogađače budućnosti po ptičjem letu, geomante,
demonologe i poznavaoce apokrifa za koje znamo da su se i dalje živahno bavili svojim zanatima.
Vizantijska astrologija doživela je vrhunac u XIII veku, a čak i kada je bila u opadanju, nebeska
znamenja ipak su se čitala.
Euklid, Aristotel, Euripid i drugi stigli su iz vizantijskih biblioteka na stolove arapskih prevodilaca i
učenjaka. Početkom XIII veka El Džazari će se u svojoj Knjizi znanja o oštroumnim mehaničkim
ustrojstvima poslužiti delima Arhimeda, Apolonija i drugih – izrazita suprotnost njihovom
zanemarivanju na Zapadu, o kome je govorio već Ciceron kada je obišao Arhimedov zapušteni grob.
Mode su počele da se smenjuju; posle eksperimentisanja s kobaltom u Basri i Samari, fino posuđe s
prepoznatljivim plavim i belim šarama dospeće u Kinu, čiji će zaštitni znak potom postati. U
332 BETANI HJUZ
kapitalizma“ (Banaji, Jairus, „Islam, the Mediterranean and the Rise of Capitalism“, Historical
Materialism, 2007, 15, esp. pp. 59-60).
562 Piter Frankopan, Putevi svile: nova istorija sveta, Laguna, 2018.
Istanbul 333
563Bez obzira na sporenja oko vizuelnog posredništva između vernika i Boga koje su predstavljale
ikone, sad se uglavnom shvatalo da Vizantija pruža glavnu odbranu od arapske sile. Bari je postao
središte vizantijske uprave na jugu i papska stolica je to priznavala. Prošao je ceo milenijum, a
Zapadnom rimskom carstvu i dalje je bilo potrebno Istočno kao posrednik, dobavljač i štit. Uprkos
vizantijskom gnevu zbog očijukanja Mlečana s arapskim trgovcima, koje su snabdevali gvožđem i
drvetom za gradnju brodova i oružja, jedan dokument iz 992. godine svedoči o sporazumu: povoljni
trgovački uslovi u zamenu za italijanske vojnike ako budu zatrebali carstvu.
ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE
VARJAŠKA STRAŽA
OKO 1040. G. – 1341. G.
Bryennios The Younger, History, Dumbarton Oaks Research Library and Collection, Washington,
1990).
Istanbul 335
566 Dokins, Ričard Makgilivre, „Poznija istorija varjaške straže: neka zapažanja“ (Dawkins, Richard
MacGillivray, „The later history of the Varangian guard: Some notes“, Journal of Roman Studies,
1947, 37.1-2, pp. 39-46).
567 Matej iz Edese, Letopis, I deo, 39, prema prevodu Are Edmonda Dosturijana (Dostourian, Ara
Edmond, Armenia and the Crusades: tenth to twelfth centuries: the Chronicle of Matthew ofEdessa,
University Press of America, 1993). Matej je i sam bio Jermen.
568 „Na dan Vaznesenja Spasiteljevog, kad je car po običaju obilazio s povorkom oko zidina, na mestu
gde je podignuta prekrasna crkva u slavu Bogorodici, izbi borba između nekih Vizantinaca i
Jermena, u kojoj Jermeni povrediše mnogo gradskog sveta.“ Lav Đakon, Istorija, knjiga IV, prema
prevodu Alis-Meri Mafri Talbot i Denisa Salivena (The History of Leo the Deacon: Byzantine Military
Expansion in the Tenth Century, p. 113).
336 BETANI HJUZ
569Iz Sage o Haraldu Sigurdsonu iz zbirke saga Zemni krug (Heimskringla) Snorija Sturlusona, prema
prevodu Lija Holandera (Snorri Sturluson, Heimskringla: History of the Kings of Norway, University
of Texas Press, Austin, 1964, p. 579). U prevodu Alison Finlej i Entonija Folksa ovi stihovi glase:
„Hladne bure teraju lađe smele na obalu, oklopljenog pramca i krme brodovi ponosni naši ujezdiše
u luku. Miklagarda zlatne strehe slavni naš princ vide. Mnoge lađe morske u poretku lepom
Istanbul 337
plovljahu ka zidinama visokim gradskim.“ (Finlay, Alison and Faulkes, Anthony, Heimskringla, The
Viking Society, London, 2016.)
570 Todolf je bio pesnik kralja Haralda Lepokosog (oko 850 – oko 933), mada se Sturluson u Zemnom
572 Orderik Vital, Istorija crkve, 4.2.172, prema prevodu Mardžori Čibnol (Exules igitur Anglorum
favora biliter a Grecis suscepti sunt, et Normannicus legionibus quae nimium Pelasgis adversabantur
opposite sunt).
573 Pogledajte skorašnji rad Torguna Snedala „Vizantijske rune: novo tumačenje pirejskog lava“ u
Vizantija i vikinški svet (Thorgunn Snasdal, „Runes from Byzantium: reconsidering the Piraeus lion“,
in Byzantium and the Viking World, 2016, pp. 187-214).
Istanbul 339
574 Džajls Konstejbl, Krstaši i krstaški pohodi u XII veku (Constable, Giles, Crusaders and Crusading in
the Twelfth Century, As/zgate, Aldershot, 2008, p. 227).
575 Orderik Vital, Istorija crkve, 4.2.172, prema prevodu Mardžori Čibnol.
576 Lat: nova Engleska. (Prim. prev.)
577 Lat.: saksonska zemlja. (Prim. prev.)
578 Pogledajte kod Džonatana Šeperda, „Englezi i Vizantija: proučavanje njihove uloge u vizantijskoj
vojsci krajem XI veka“ (Shepard, Jonathan, „The English and Byzantium: A Study of Their Role in the
Byzantine Army in Later Eleventh Century“, Traditio, 1973, 29, pp. 60-77), i Kristina Fel, „Islandska
saga o Edvardu Ispovedniku: hagiografski izvori“ (Fell, Christine, „The Icelandic Saga of Edward the
Confessor: The Hagiographic Sources“, Anglo-Saxon England, 1974,3, pp. 192-3).
579 Robert de Klari, Osvajanje Konstantinopolja (Robert de Clari, La Conquete de Constantinople, u
RATNI GRAD
Krstaški pohodi
Vizantijsko carstvo oko 1050. i 1204.godine
Konstantinopolj posle pada kod krstaše
ČETRDESET PETO POGLAVLJE
VELIKI RASKOL?
1054. G.
Šesnaestog jula 1054. godine, u jeku leta, papski legati predvođeni kardinalom
Humbertom projahali su kroz Carigrad. Ušli su u svezu hladovinu Svete Sofije i
pljesnuli na oltar papsku bulu kojom se izopštavaju patrijarh Kerularije i drugi
za koje je ocenjeno da su uvredili crkvu. Kerularije je zauzvrat izopštio papske
legate. Time je otpočeo Veliki raskol. Pat-pozicija biće razrešena tek devetsto
deset godina kasnije, 1964.
Stiče se utisak da je ovu teološko-političku krizu, koju su obe strane
detaljno dokumentovale, podstakla opasna eskalacija reči ili, bolje rečeno, da
su je podstakli ljudi koji se nisu obazirali na Platonovo upozorenje na
opasnost kojunosi pisana reč – dopisivanje bez razgovora u opasnosti je da
postane kao siroče: „…jedanput napisana, svaka reč tumara ovamo i onamo,
isto tako k onima koji je ne razumeju kao i onima kojima nije namenjena… A
zlostavljena i nepravično ružena uvek treba roditelja kao pomoćnika: jer sama
niti može sebe odbraniti niti sebi pomoći.“581 Svici s gnevnim rečima hitno su
razmenjivani između Starog i Novog Rima, sve jedan ogorčeniji od drugog.
Spor se vodio i oko ideje i oko predmeta. Tvrdoglavi episkop Lav Ohridski, čiji
je brat bio evnuh i koji je onako silno hvalio evnuhe, napadao je u pismima
latinski običaj pričešćivanja beskvasnim hlebom i tvrdio da njegova crkva
raspolaže ekumenskom vlašću. Doslovan prevod pojma ekumenski znači ceo
hrišćanski svet, vizantijsku oiKou|ievr|, ali je preosetljivi papa shvatio da to
580Edvard Gibon, Opadanje i propast Rimskog carstva, poglavlje LX: Četvrti krstaški pohod -1 deo.
581Platon, Vedar ili O lepoti, glava LX, preveo Miloš Đurić, Alfa /Narodna knjiga, Beograd 1996.
(Prim. prev.)
346 BETANI HJUZ
znači kako se Vizantija poziva na svoju sveopštu vlast.582 Kao što to često biva
kad izbije svađa, potegnuta su i razna sporedna pitanja – na primer to što
pravoslavna crkva dozvoljava sveštenicima da se žene, dok suprotna strana,
kriva u očima prve kao i prva u očima druge, pogrešno shvata istinu sadržanu
u Nikejskom simbolu vere – latinska crkva ga je prepravila tako da tvrdi da
Duh sveti proističe ne samo od Oca nego i od sina – čuveno filioque583 koje je
izazvalo toliko sporova.
Stari Rim je upravo s teškom mukom prošao kroz jedan mračni spisak
korupcije. Trojica papa izabrani su u roku od svega godinu dana. Kao deo ovog
čišćenja, lestvice vrednosti su podignute, a nepravilnosti razrešene. U gradu se
osećao pravednički žar reformi. Desilo se da je Carigrad samo još dodao ulje
na vatru. Konstantin Veliki je zaista davne 325. utvrdio da Senat u Rimu ima
pravo prvenstva nad onim u Konstantinopolju, ali su vekovi umanjili značaj te
hijerarhije. Hristove reči da je Petar stena na kojoj njegova crkva stoji lukavo
su izmešane s isfabrikovanim tekstovima. Izuzetno plodonosna po rimski cilj
pokazala se takozvana Konstantinova darovnica, krivotvorena negde između
kraja VIII i početka IX veka. Darovnica proglašava sebe za dokument o
istorijskim zbivanjima oko 320. godine i pobožno beleži da je papa Silvester
krstio Konstantina Velikog izlečivši ga istovremeno od gube. Konstantin je,
sasvim prirodno, u znak zahvalnosti naveo izvanredan spisak darova Rimu –
vlast nad prostranim teritorijama, koje obuhvataju i Aleksandriju, Antiohiju,
Jerusalim i Konstantinopolj (iako u tom trenutku ovaj poslednji grad još nije
bio zvanično osnovan – falsifikator je napravio banalnu đačku grešku). Za
Konstantinovu seobu iz Italije u Vizantiju u Darovnici se kaže da je znak
priznanja crkvene prevlasti u Rimu.584 Lažna darovnica je sistematski isticana
u prvi plan, na štetu obeju strana.
582 Antički grčki pojam ekumena (οίκουένη) značio je ceo tada poznati naseljeni svet; pod Rimskim
carstvom postao je sinonim za civilizaciju, odnosno zemlje pod svetovnom i verskom upravom
carstva. U kontekstu hrišćanske religije, označavao je sveukupan hrišćanski svet, koji se u prvo
vreme manje-više poklapao s prostorima Rimskog carstva i njegovih uticaja. Danas pojam
ekumenizma podrazumeva međusobnu toleranciju raznih hrišćanskih zajednica, ali je malo
verovatno da je i Lav Ohridski bio u ovom smislu tolerantno nastrojen. (Prim. prev.)
583 Lat.: od sina – umetnuto je u Nikejsko-carigradski simbol vere posle reči: „I u Duha svetoga,
autoritet, jeres i latinski obred“ (Whalen, Brett, „Rethinking the schism of 1054: authority, heresy,
and the Latin Rite“, Traditio, 2007, 62, pp. 1-24) i Henrija Čadvika, Istok i Zapad: stvaranje raskola u
crkvi, od apostolskih vremena do Sabora u Firenci (Chadwick, Henry, East and West: The Making of a
Rift in the Church. From Apostolic Times until the Council of Florence. Oxford University Press,
Oxford, 2005). Pogledajte takođe Džudit Rajder, „Promena pogleda na 1054. godinu“ (Ryder, Judith,
„Changingperspectives on 1054“, Byzantine and Modern Greek Studies, 2011, 35.1, pp. 20-37) i Tija
Istanbul 347
Iza onoga što je vekovima predstavljano kao Veliki raskol, kao epohalni,
prelomni događaj, nalazi se, međutim, istina koja se razvijala znatno sporije.
Stari i Novi Rim su se zapravo uzajamno već bili ekskomunicirali 864. godine,
u vreme patrijarha Fotija, koji je morao da se nosi s vikinškom pretnjom i koji
je poslao misionare da pokrste Kijevsku Rusiju. Uprkos tome, obe sile su
nastavile prepisku i raspravu i pružale su jedna drugoj političku i vojnu
podršku.
Jedan otrežnjujući vetar koji je dunuo s Islanda može možda da nam malo
rashladi želju za lako shvatljivim i prihvatljivim podelama u svetskoj istoriji.
Islandski i norveški hrišćani očigledno su osećali blisku vezu s Carigradom.
Vizantijski car ponudio je hrišćanima na Islandu drugu mogućnost umesto
razmetljivog Svetog rimskog carstva, koje im se primicalo samom pragu.
Kraljevi, plemići i hodočasnici odlazili su u Carigrad po blagoslove i usluge. U
nekim dokumentima se vizantijskom caru i Hristu da je ista titula –
stolkonungr. Zauzvrat je „kralj Grka“, u konkretnom slučaju Aleksije IV,
zatražio 1203. godine vojnu pomoć od kraljeva Norveške, Danske i Švedske.
Izvori iz tog doba uzgred nam spominju omanja politička koškanja umesto
nepopravljivog rascepa crkve.585 Veliki raskol odgovara našoj želji za
pravilnim tokovima i urednim razvrstavanjima, dok se u stvari istorija sastoji
od mreže razlivenih kretanja.
Spor se između Starog i Novog Rima nije toliko ticao teologije koliko
uticaja koji je ova teološka čarka imala na politička savezništva u to vreme.
Ono što se dogodilo 1054. godine možda i nije bio raskol, ali svakako se
pojavila naprslina, a ta naprslina počeće da se gnoji.
Kolbaba, „Revidirani raskol 1054: odgovor Rajderovoj“ (Kolbaba, Tia, „1054 revisited: response to
Ryder“, Byzantine and Modern Greek Studies, 2011, 35.1, pp. 38-44).
585 Pogledajte kod Sverira Jakobsona, „Raskol koga nije bilo: staronordijski pogledi na Vizantiju i
Rusiju“ (Jakobsson, Sverrir, „The Schism that never was: Old Norse views on Byzantium and Russia“,
Byzantinoslavica, 2008,1-2, pp. 173-188).
348 BETANI HJUZ
Nama možda golica maštu kometa na Tapiseriji iz Bajea, ali za one koji su
živeli u Konstantinopolju pojava komete 1066. godine predskazivala je jedino
katastrofu. Mislilo se da prolazak ovog sjajnog tela preko neba donosi
carevima smrtnu bolest, a njihovom narodu zlu sreću. Prema predanju,
kometa je predskazala smrt Konstantina Velikog i krvoproliće u gradu koji je
car osnovao.587 Sujeverni su imali i razloga da strahuju. Normani su ponovo
došli, ovog puta ne kao prijatelji, nego kao neprijatelji. Ovog su puta gledali
Konstantinopolj kao plen.
586 Mihajlo Atalijat, XV, 91 i 92. Četvrti indikt je zapravo 1065, ne 1066. godina.
587 Jovan Skilica, Kratka istorija.
ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE
U jednom veku punom zbivanja 1081. godina ih je bila posebno puna. Novi
car, lažni, kako su mnogi šaputali, Aleksije Komnin probio se u
Konstantinopolj uz pomoć latinskih najamnika. Pljačka, ubijanje i razaranja
koji su usledili zahtevali su da uzurpator, proglašen sada za cara Aleksija I,
prođe četrdesetodnevno pokajanje. Tako je dvadesetčetvorogodišnji Aleksije,
osnivač dinastije Komnina, koja će ostati upisana krupnim slovima u povesti
Carigrada, započeo svoju čvrstu vladavinu u košulji od kostreti i spavajući na
kamenom podu. Tursko pleme Pečenezi, ponekad saveznici, a češće
neprijatelji Vizantije, harali su i naseljavali se po Balkanskom poluostrvu;589
dotle je na zapadu Rim, rešivši da izopšti verske vođe Vizantije, smatrao da je
na kratke staze svrsishodno sklopiti savez s Normanima, koji su ugrabili južnu
Italiju. Na nesreću po Konstantinopolj, Robert Gviskar, jedan od ratobornih
normanskih plemića, imao je sasvim određene namere u pogledu Carice
gradova, a te namere je obelodanio 1081. godine.
588 Ana Komnina, Aleksijada, prema prevodu E.R. A. Sjutera (Anna Komnene, The Alexiad 1.10,
Penguin, London, 2009).
589 Pečenezi će 1091. godine biti poraženi na širokom ušću Marice, nedaleko od današnje grčko-
turske granice. Posle tog poraza, ulicama Carigrada odjekivaće nova pesma: „Deset hiljada Pečenega
prvu zoru maja neće videti.“
350 BETANI HJUZ
stotina godina u povesti grada. Turci, od kojih su neki po svemu sudeći bili
primili hrišćanstvo, bili su pouzdani saveznici.
Dalje ka istoku, međutim, bitka je prepodesila etničke i međudržavne
odnose. Novi Rim je prešao svoj Rubikon, samo što to Carigrad nije primetio.
591 Karol Hilenbrand, Turski mit i muslimanski symbol: Bitka kod Mancikerta (Hillenbrand, Carole,
Turkish Myth and Muslim Symbol: The Battle of Manzikert, Edinburgh University Press, Edinburgh,
2007, p. 55).
592 Ana Komnina, Aleksijada, 1.10.
Istanbul 353
593 Monika Vajt, Sveci vojnici u Vizantiji i Rusiji 900-1200. godine (White, Monica, Military Saints in
Byzantium and Rus, 900-1200, Cambridge University Press, Cambridge, 2013, p. 2).
594 Džon Haldon, Ratovanje, država i društvo u vizantijskom svetu 565-1204. godine (Haldon, John,
Warfare, State And Society In The Byzantine World 565-1204, Taylor & Francis, London and New
York, 1999, p. 26).
595 Iz Svetiljke kraljeva (Siraj al-muluk) Abu Bekra el Turtušija (10591126), citirano kod Karol
Hilenbrand u Turski mit i muslimanski simbol: Bitka kod Mancikerta, str. 27-28. Brojevi su preterani
i razlikuju se u drugim izvorima. Isto, str. 38. „Vizantijska vojska bila je vrlo brojna, a onih uz
sultana beše blizu dvadeset hiljada. Što se vizantijskog cara tiče, on uz sebe imaše trideset pet
hiljada Franaka i trideset pet hiljada […] s dve stotine vojskovođa i zapovednika; svaki je od njih
imao između dve hiljade i pet stotina konjanika. Još imaše sa sobom petnaest hiljada Oguza, koji
žive iza Carigrada, i sto hiljada lagumdžija i kopača, i sto hiljada opsadnih sprava i četiri stotine kola
na kojima behu oružje i sedla, baliste i mangonele, među njima i jedna mangonela koju je vuklo
hiljadu i dvesta ljudi.“ Ibn el Džauzi (1116-1201), Uporedna istorija vladara i naroda (El muntazimf
tarik el mulik val imam).
354 BETANI HJUZ
mora i zemlje koju su Turci zvali Rum.596 Pre nego što će pustiti cara na
slobodu, stao mu je nogom na vrat. Bila je to jasna poruka Carigradu.
Vizantinci su morali da doskoče protivniku.597
Mnogima je na ogromnim i raznolikim prostranstvima Kavkaza, Bliskog
istoka, Anadolije bilo dosta davanja poreza Carigradu, te su se stoga lako
priklanjali islamu, posebno pošto bi im muslimanski mistici propovedali o
svecima, ritualima i proroku Isi tako da im je sve to delovalo umirujuće
poznato. Čitave porodice tiho su zamenjivale krst polumesecom. Kako su Turci
nadirali napred, radije ubijajući nego odvodeći ratne zarobljenike, otpor se u
mnogim slučajevima pokazivao kao uzaludan. Za svega dvadeset godina Turci
će dospeti do Sredozemnog mora, za sto pedeset Anadolija će se u zapadnim
izvorima zvati Turkija.598 Posle Mancikerta Carigrad će opet morati da
zbrinjava unesrećene izbeglice. Na vratima su bili novi varvari – Seldžuci su u
Konji uspostavili Ikonijski sultanat.
Na današnjoj turskoj granici s Irakom, u gradu Mardinu, koji gleda na
široke biblijske ravnice, lako se vide nekadašnje turske težnje. Posle pobede
kod Mancikerta gradovi na raskršću, kao što je bio ovaj, pali su pod vlast
Seldžuka. Nad gradom, koji se spušta niz obronke brda, uzdiže se Ulu džamija,
Velika džamija u Mardinu, gotovo sasvim sigurno sagrađena u XI veku. Njena
lepa rebrasta kupola govori o vladavini nad zemljom ispod, kamenitom,
prašnjavom, napajanom vodama Tigra. Istok je istovremeno u Bagdadu, koji je
već imao više od milion stanovnika i gde su se u Kući mudrosti predano
izučavali grčki, rimski, persijski i islamski pisci, imao kulturni centar u punom
procvatu. Carigrad je lagano gubio pravo i na naziv čuvara mudrosti i znanja.
Konstantinopolj još nije shvatao da će vojno poniženje kod Mancikerta
postati i propast reputacije – za vizantijski poraz tvrdiće se kasnije da je bio
trijumfalno rođenje turske države i biće korišćen kao izgovor za nadmenu
tvrdnju zapada da hrišćanski Istok, baš kao ni Konstantinopolj, nisu više
dorasli da se staraju o sopstvenim poslovima, a kamoli da štite carstvo Božje.
Mancikert može da nam služi kao podsetnik da ljude ne motivišu politički
poreci nego priče, da su glasine i govorkanja često snažni pokretači istorije.
596 Rum je bilo „arapsko i persijsko ime za Vizantiju“ – Karol Hilenbrand, Turski mit i muslimanski
simbol: Bitka kod Mancikerta, str. 17. Persijski je bio „dvorski jezik Seldžuka“ – isto, str. 36.
597 Karol Hilenbrand pruža izvanrednu sažetu analizu izveštaja o bici s obeju strana, i muslimanske i
(Crowley, Roger, Constantinople: The Last Great Siege, 1453, Faber & Faber, London, 2005, pp. 25-
26).
Istanbul 355
razjašnjeni. Plesna manija zahvatala je velike grupe ljudi, ponekad i na hiljade njih, uglavnom u
Evropi između XIV i XVII veka. Ples je imao kompulzivne odlike i plesači najčešće nisu prestajali dok
ne popadaju iscrpljeni, a u nekim slučajevima je bilo i mrtvih, kao 1518. u Strazburu. Nastupi su
često, mada ne uvek, izbijali u nekom verskom kontekstu i pretpostavlja se da su osim masovnom
histerijom i psihozom mogli biti izazvani i nekim fizičkim uzrocima, možda trovanjem ražanom
glavnjačom. (Prim. prev.)
ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE
GRAD KRSTAŠA
1095. G. – 1203. G.
601Fulherije iz Šartra, Povest pohoda u Jerusalim 1095-1127. godine, prema prevodu Fransis Rite
Rajan (Fulcher of Chartres, A History of the Expedition to Jerusalem, 1095-1127, WW. Norton & Co,
New York, 1973. Fulherije (oko 1059 – oko 1127), francuski sveštenik i letopisac, učestvovao je u
Prvom krstaškom pohodu u Svetu zemlju.
Istanbul 357
Hronika Bertolda iz Rajhenaua i Bernolda iz Konstance (Die Chroniken Bertholds von Reichenau
602
607 Piter Frankopan, autor knjige Putevi svile: nova istorija sveta, Laguna, 2018, je mnogo učinio za
postavljanje Ane Komnine na zasluženo mesto.
608 Robert iz Klarija, osvajanje Konstantinopolju, prema prevodu Edgara Holmsa Maknila (Robert of
Clari, The Conquest of Constantinople, Columbia University Press, New York, 2005, p. 75). Pogledajte
takođe Angeliki Laju i Roj Parviz Motahede, ur., Krstaški pohodi iz perspektive Vizantije i
muslimanskog sveta (Laiou, Angeliki and Mottahedeh, Roy Parviz, eds., Crusades From the
Perspective of Byzantium and the Muslim World, Dumbarton Oaks Research Library and Collection,
Washington 2001); Nataša Hodžson, „Plemstvo, žene i i istorijski narativi o krstaškim pohodima i
latinskom Istoku“ (Hodgson, Natasha, „Nobility, Women and Historical Narratives of the Crusades
and the Latin East“, Al-Masaq: Journal of Medieval Mediterranean, 2005, 17.1, pp. 61-85).
Istanbul 361
609Aleksandar Gilespi, Istorija ratnih zakona, 2. tom, Nepisani i pisani ratni zakoni u pogledu civila u
ratno doba (Gillespie, Alexander, A History of the Laws of War, Vol. 2: The Customs and Laws of War
with Regards to Civilians in Times of Conflict, Hart Publishing, Oxford and Portland (Oregon), 2011,
p.133).
ČETRDESET OSMO POGLAVLJE
Petog aprila 1106. silna oluja oborila je Konstantinov kip koji je ponosito
stajao u njegovom gradu gotovo osam stotina godina. Mnogi su poverovali da
je ovo znak predstojećeg pada, ali malo je ko mogao da pogodi s koje će strane
smrtni udarac gradu biti zadat. Carica gradova je cvetala: trgovina je bila u
punom zamahu, viškom novca podizani su veličanstveni kompleksi, kao
Manastir Hrista Pantokratora. Uz Pantokratorovu crkvu podignuti su 1118.
godine azil za duševne bolesnike i bolnica u kojoj su i žene mogle dobiti
postelju a o njima su se starale lekarke. Pod crkve popločan je mermerom i
jedan carev sin sahranjen je ispod ploče na koju je, kako je glasila priča, bio
položen Hrist kada je skinut s raspeća. Carevi su se preselili u nova zdanja.
Sledeći uveliko primer Aleksija I, živeli su u nadograđenom i ulepšanom
Vlahernskom dvorcu čije razvaline i danas stoje na šestom brežuljku, pored
Zlatnog roga. Sultani će kasnije u Vlahernskom dvorcu držati menažeriju,
javnu kuću, grnčarsku radionicu i dom za sirotinju, ali u XII veku dvorac je bio
raskošno uređen i stranim velikodostojnicima, među kojima je bilo sve više
Latina, s ponosom su pokazivani mozaici, veličanstvena prestona dvorana i
kolonade.611 Na zidinama su budno stražarili varjaška straža sa sekirama,
strelci, a u krajnjim slučajevima i sami građani, koji su, uvereni da ih čuva
Bogorodica, kao štitove nosili velike metalne tanjire ili dna od kaca. Kako se
610 Lat: In omnibus modum excedit; nam sicut divitiis urbes alias superat, sic eitam vitiis. Odo de Deuil,
De Profectione Ludovici VII in Orientem (1147), knjiga 4.
611 U istraživanjima o izgledu grada u ovo vreme mnogo mi je, kao i uvek, pomogao Džonatan Haris,
„Izgubljeni svet Vizantije (Harris, Jonathan, The Lost World of Byzantium,Yale University Press, New
Haven and London, 2015), posebno 8. poglavlje.
Istanbul 363
bližio XIII vek, međutim, u Carigrad su pristizale vesti da Vizantija opet gubi
zemlje na zapadu. Stotinu godina pošto je Gviskar zatvorio vizantijske vojnike
u crkvu i spalio je do temelja, Normani su ponovo dolazili Ignacijevim putem –
i nisu dolazili kao saveznici.
Jedna stela pronađena na groblju u živahnom gradiću Kavali na severu
Grčke govori nam da ovi novi Normani nisu spalili samo jednu crkvu nego i
čitav grad. Stela je izgleda jedini postojeći arheološki dokaz o tom potpunom
razaranju koje se ovde odigralo. Nije nikakvo posebno iznenađenje što je u
vizantijskim izvorima hrišćanska vojska koja je sprovodila ovakvu ubitačnu
igru moći nazivana „divljim zverima sa zapada“.612
Normani sa Sicilije počeli su da haraju oko Tesalonike 1185. godine. Cilj
im je bio da uspostave nadzor nad Ignacijevim putem, tom životno važnom
saobraćajnom žilom. U unakrsnu vatru normanskih napada uhvaćen je i
Carigrađanin po imenu Jevstatije.
Homer nikada nije prestao da bude omiljen u Carigradu. Ilijada i Odiseja
služile su kao nastavno sredstvo i ne samo da su izmakle cenzuri crkvenih
otaca nego su i doživele preporod kao alegorijska studija hrišćanskih vrlina, a
priče nadahnute ovim spevovima kružile su i među običnim svetom i u
intelektualnim krugovima. Jevstatije je bio jedan od Homerovih najvatrenijih
pristalica. Rođen u Carigradu 1110. godine, spremao se za monaha u školi pri
Manastiru Svete Jefimije, a zatim u Manastiru Svetog Flora;613 posle toga je
postavljen za pisara u patrijaršijskom sudu da bi potom dobio službu u
patrijaršijskoj riznici. Rukopoložen je za đakona i služio u tom činu u Svetoj
Sofiji, i konačno postao profesor retorike. Bio je živi primer vrednosti koja je u
Konstantinopolju pridavana učenosti. Napisao je vrsne komentare na Ilijadu i
Odiseju. Među njegovim izvorima bila je i Suda (Σοῦδα), izvanredna
enciklopedija koja je sadržala trideset hiljada odrednica o najvažnijim
ličnostima i događajima iz antičkog sveta. Suda je obuhvatala sadržaje raznih
vrsta, pa i kratku Homerovu biografiju, opis Adamovog telesnog izgleda,
imena služavki Jelene Trojanske. Jevstatija su u njegovo vreme nazivali
najučenijim čovekom svog doba,614 a i danas zaslužuje sve pohvale za svoja
gledišta: osuđivao je ropstvo i upozoravao na hibris ratnika i zamke
državništva, koje mami ljude da služe sopstvenoj koristi.
612 Manganej Prodrom (pseudonim dat anonimnom piscu iz XII veka), citiran kod Džonatana Harisa
u Vizantija i krstaški pohodi (Byzantium and the Crusades (second edition), Bloomsbury Academic,
London and New York, 2014, p. 106).
613 A. Makrinos, s.v. Eustathius, pp. 278-279, in M. Finkelberg (2010).
614 Nikita Honijat u posmrtnom slovu Jevstatiju.
364 BETANI HJUZ
617 Benjamin iz Tudele, Putešestvija Benjamina iz Tudele, prema prevodu Markusa Nejtana Adlera
(The Itinerary of Benjamin ofTudela, Phillip Feldheim, New York, 1907).
618 John Tzetzes, Antehomerica, Homerica et Posthomerica (1793).
619 Sicilija je bila važna. Još od vremena zlosrećnog Alkibijadovog pohoda na Siciliju 416. g. pre n. e.,
ostrvo je sačuvano u kolektivnom pamćenju kao žitnica i most između Evrope i Afrike. Otkako je
Vizantija ostala bez Egipta, žito joj je stizalo sa Sicilije (i s drugih teritorija u Africi).
620 Palata Svetog Đorđa u Đenovi delimično je sagrađena od onoga što je poharano iz zgrade
mletačkog poslanstva u Carigradu. Tu je bio zatočen Marko Polo. Pogledajte kod Pola Straterna, Duh
Venecije: od Marka Pola do Kazanove (Strathern, Paul, Spirit of Venice: From Marco Polo to Casanova,
Jonathan Cape, London, 2012, p. 11).
366 BETANI HJUZ
621Džonatan Filips, Četvrti krstaški pohod i pljačka Konstantinopolja (Phillips, Jonathan, The Fourth
Crusade and the Sack of Constantinople, Jonathan Cape, London, 2004, xxii, „William of Tyre“).
Istanbul 367
622 Nikita Honijat, Istorija, 301.21, prema prevodu Harija Magulijasa (Niketas Choniates, O City of
Byzantium: Annals of Niketas Choniates, WayneState University Press, Detroit, 1984). Nikita Honijat
je bio očevidac posledica Četvrtog krstaškog pohoda po Konstantinopolj 1204. godine.
623 Žofroa Vilarduen, Osvajanje Konstantinopolja, prema prevodu Margaret Šo (Geoffroy de
odjednom prisetile da su se Stari i Novi Rim već vek ili dva prepirali oko
razmimoilaženja u hrišćanskoj doktrini, napokon su pronašli opravdanje.
Vizantinci su proglašeni ni manje ni više nego Božjim neprijateljima.624 Krstaši
su na put pošli opremljeni najsavremenijim opsadnim spravama. Dosedjivi
mletački mornari postavili su opsadne lestve na jarbole brodova, kojima su
prišli sasvim uz morske zidine.
Uprkos svim naporima Vizantinaca, napadači su uspeli da steknu
uporište; s kopnene strane na poslu su bile lagumdžije. Užasnuti Carigrađani
shvatili su šta se događa, ali bilo je prekasno za beg. Napad je trajao četiri
dana, zatim su Latini prešli zidine i pljačkali grad pet dana.
Pošto su se probili u grad, krstaši su, možda zbog griže savesti, podivljali:
„Sunce je gledalo ono što nikad nije trebalo da vidi.“ Bilo je paljenja. Silovanja,
kasapljenja. Savršeno svesni da je u Carigradu odavno vladalo vatreno
sakupljanje relikvija, krstaši su poharali crkve, manastire i dvorce, grabeći
sveti plen. U prekrasnim vrtovima, gde zaposleni Istanbulci danas prolaze
između Svete Sofije i Plave džamije, nastao je strašan pokolj. Istoriju obično
pišu pobednici, ali ogroman broj onih koji su poharali Carigrad bio je potpuno
nepismen, a ovde smo imali i očevice iz kuća oko Svete Sofije koji nam u
strašnim pojedinostima opisuju kako su izgledali ti jezivi dani. Latinski
sveštenici čekali su u redu za pljačku sakristije Hrista Pantokratora, iz koje su
odneli i dragocenosti i relikvije, među njima ijedan trn iz Hristovog trnovog
venca i kost iz podlaktice Jovana Krstitelja. Gore su prošli živi. „Decu su otrzali
od majki, a majke od dece, skrnavili device u svetim kapelama, ne plašeći se ni
gneva Božjeg ni ljudske osvete.“625 U ime Božje, krstaši su velikim delom
razorili sve što im se našlo na putu.
Carigrad je 1204. godine oskrnavljen u svakom smislu. Među ostalim što
je opljačkano, skinuti su i ukrasni bronzani venci preko obručeva koji su
spajali delove porfirnog Konstantinovog stuba i potom pretopljeni. Veliki
bastion, od koga je polazio zaštitni lanac preko Zlatnog roga, porušen je.
Hrišćanski grad je pretvoren u fizičke i psihičke razvaline.
Kad su prvi put videli krstašku vojsku kako se gomila pod zidinama,
Carigrađani su s dobrom verom govorili kako ti ljudi nose krst Hristov na
ramenu, podrazumevajući da između njih unutar zidina i ovih izvan zidina
može da se postigne hrišćanski sporazum. Bila je to jalova nada. Slepi mletački
dužd Enriko Dandolo, za koga kasniji mletački izvori tvrde da je vid izgubio u
624Robert de Klari, citirano kod Pitera Frankopana, Putevi svile: nova istorija sveta, Laguna, 2018.
625Nikola Mesarit, Pogrebna beseda, navedeno kod Čarlsa Branda, ur., Ikona i minaret: izvori
vizantijske i islamske civilizacije (Brand, Charles, ed., Icon and Minaret: Sources of Byzantine and
Islamic Civilization, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, 1969, pp. 131-132).
Istanbul 371
onim čišćenjima Mlečana koje je izveo Manojlo 1171. godine, došao je da sluša
zvuke kasapljenja i klanja. Do njega je svakako doprlo da su jednu prostitutku
posadili na presto u Svetoj Sofiji; i da su se magarci koje su uvodili u crkve da
ponesu plen klizali u krvi i utrobama prosutim po mermeru.
Dužd, nekadašnji gost Carigrada, u ovoj je priči negativan lik, antiherojski
kontrast Homeru, koga je ovaj grad toliko voleo, slepcu koji je opevao
tragediju gramzivosti i palih gradova. Dandolovo držanje bilo je šamar drevnoj
grčkoj etici koja je sastavila Homerove epove, pa zapravo i čitavom
istočnosredozemnom društvu – zakonu xenia, uzajamnog poštovanja
domaćina i gosta. Dužd je blisko poznavao grad koji se u srednjem veku
nazivao Caricom gradova i upravo je on rekao krstašima gde tačno da
napadnu, gde je najlakše probiti morske zidine. Dandolo je umro godinu dana
kasnije, a telo mu je preneseno u Carigrad, da bude sahranjen ni manje ni više
nego u Svetoj Sofiji. To mesto je danas obeleženo jednim natpisom iz XIX veka;
strašna je ironija da je telo ovog razornog čoveka prvo koje je ikada
sahranjeno u Crkvi Svete premudrosti.
Konstantinopolj je raščerečen i raznesen. Četiri konja s hipodroma,
izrađena na Hiosu, koja je u Caricu gradova doneo Teodosije II (mada neki
tvrde i da je Konstantin Veliki bio taj koji ih je dopremio i to iz Puma),
odnesena su u Veneciju. Isto tako i tetrarsi izrađeni po Dioklecijanovoj
narudžbi u purpurnom kamenu. Ako odete da ih pogledate sada na Trgu
Svetog Marka, primetićete da jednome nedostaje pola stopala. Začudo, ovaj
komadić kipa pojavio se umeđuvremenu prilikom iskopavanja u Istanbulu i
sad je s ponosom i pomalo patetično izložen u istanbulskom Arheološkom
muzeju.626 Malo je šta ostalo u Konstantinopolju – podnožje Jevdokijinog kipa,
polomljeni Zmijski stub iz Delfa. Na tone bronzanih kipova pretopljeno je u
novac. Manastir Hrista Pantokratora postao je centar preprodaje umetničkih
dela i starina. Uz ovo pustošenje podmetnuta je svetu laž o onome što se
prethodno dogodilo. Da bi se opravdao napad na Carigrad, Carigrađane je
trebalo prikazati kao razvratne i raskalašne bogohulnike. Dvorci, crkve,
manastiri i biblioteke koji su otelovljivali istinu i istoriju Carigrađana fizički su
izbrisani – bila je to pozornica strašne propasti. Pune police rukopisa,
pergamenti na kojima su bili pohranjeni znanje i razmišljanje i antičkog i
srednjovekovnog sveta spaljeni su, ljudi čije su porodice pokolenjima živele u
Dijamantu između dva safira nisu više mogli da svedoče o sebi, i tako je sad
626Očigledno nije nikakva slučajnost što su se posle pohare Konstantinopolja 1204. godine u
Veneciji pojavile veste zanatlije koje su se bavile svilom. Kasnije su u XIII veku i Mongoli izvozili
proizvođače i obrađivače svile, podjednako da bi podrili ekonomiju gradova koje su napadali i da bi
stekli sopstvenu zalihu diplomatskih darova.
372 BETANI HJUZ
627 Tomas Maden, Enriko Dandolo i uspon Venecije (Madden, Thomas, Enrico Dandolo and the Rise of
Venice, John Hopkins Univrsity Press, Baltimore, 2003, p. 194). Stauroteka Henrika Flandrijskog
(sada u riznici Crkve Svetog Marka u Veneciji), koju je napravio zlatar Gerard u Konstantinopolju
pre 1216. godine i za koju se smatralo da se u njoj nalaze komadići životvornog krsta. Pogledajte
Dejvid Bakton i dr., ur., Riznica Crkve Svetog Marka u Veneciji (Buckton, David et al., eds., The
Treasury of San Marco, Venice, Metropolitan Museum of Art, New York, 1984). Više o manastiru
Hrista Pantokratora i latinskoj okupaciji može se pročitati kod Dejvida Džejkobija u „Urbanistički
razvoj latinskog Konstantinopolja (1204-1261)“ (Jacoby, David, „Urban evolution of Latin
Constantinople (1204-1261)“ in Necipoglu, Nevra, ed., Byzantine Constantinople: Monuments,
Topography and Everyday Life, Brill, Leiden, Boston and Cologne, 2001).
628 Tamara u ovoj priči nije slučajno. Gruzijska kraljica je naime bila tetka vizantijskih prinčeva
Aleksija i Davida Komnina, unuka Andronika I Komnina. Aleksije će, pod okriljem svoje tetke
slavljene po lepoti, mudrosti, pravednosti i vojničkoj sposobnosti, postati prvi car Trapezuntskog
carstva i osnivač dinastije Velikih Komnina. (Prim. prev.)
Istanbul 373
630Jedan fragment iz XV veka izrađen je u realnoj perspektivi. Većina fresaka u Hori potiče iz
vremena restauracije pod pokroviteljstvom Teodora Metohita između 1316. i 1321. godine. Robert
Austerhot, „Vremenska struktura paraklisa Hrista Spasa u Polju“ (Ousterhout, Robert, „Temporal
Structuring in the Chora Parekklesion“, Gesta, 1995, 34.1, pp. 65-66).
Istanbul 375
Italijanski ljudi od knjige doneli su kući priče o ono nešto malo biblioteka
i skriptorijuma koji nisu izgoreli, i dalje punih knjiga i spisa. Bili su željni da
progutaju to znanje. Nadahnuće je dolazilo i iz drugih izvora. Lav Svetog
Marka hibrid je kulture dvaju gradova. Prvobitno šupljoj bronzanoj formi iz
VII veka pre n. e. i gotovo sasvim sigurno poreklom iz Anadolije, dodati su,
pošto su je krstaši ukrali iz Konstantinopolja, krila, knjiga jevanđelja i dugački
rep da bi postala simbol hrišćanskog sveca.631 Dok stojimo pored gondola i
deleterija po trgovima i sporednim ulicama Serenisime, misli bi zapravo
trebalo da nam se okrenu ka istoku, ka Carigradu i još istočnije od njega.
Ipak, da li freske i mozaici sa svojim prefinjeno izvedenim pojedinostima
otelovljuju jednu vizantijsku renesansu ili je ta umetnička obnova u XIV veku
u Konstantinopolju bila poslednji grcaj, prisećanje na sve što je grad nekad bio
pred smrću koja se neizbežno nadnosila nad njim? Jer Konstantinopolj će
uskoro ustanoviti da nema ni neophodnih sredstava a ni volje da se dalje
brani.632
631 Debra Pinkas, „Venecija i dva Rima: dvostruko nasleđe Vizantije i Rima u kulturnoj politici
Venecije“ (Pincus, Debra, „Venice and the Two Romes: Byzantium and Rome as a Double. Heritage in
Venetian Cultural Politics“, Artibusethistoriae, 1992,13.26, pp. 101-114).
632 Upravo tada će Konstantinopolj osetiti još jednu pretnju – s istoka je dolazio Džingis-kan, čovek
koji je želeo da vlada celim svetom. Pogledajte kod Pitera Frankopana, Putevi svile: nova istorija
sveta, Laguna, 2018.
633 Krstaški vitezovi došli su i da razore, ali i da zaleče. Trenutno se upravo otkopavaju temelji
ogromnog zdanja bolnice Svetog Jovana Jerusalimskog, koje je moglo da primi dve hiljade bolesnika.
Osnovana 1180. godine bolnica je lečila ljude svih vera. Kad u srcu Londona prođemo ispod
ostataka jednog kamenog luka, pa se popnemo uz zavojito stepenište, pronaći ćemo, u izvesnom
smislu, poslovnu stranu reda jovanovaca: prelepu srebrnu činiju. Na prvi pogled moglo bi se učiniti
da je namenjena trpezarijskom stolu nekog plemića, ali ne, ta posuda je napravljena da se u njoj
peru noge siromašnima, Jevrejima i muslimanima isto kao i hrišćanima. Oko ivice je izgravirano:
„Gospod, koji ne želi da iko stradava, milostivo prihvata ljude neznabožačke [muslimanske] vere i
Jevreje [… ] jer se Hrist molio za one što su ga mučili, govoreći: 'Oče, oprosti im, ne znaju šta čine.' U
ovoj blagoslovenoj kući svesrdno se ispunjava nebesko učenje [… ] 'Ljubi neprijatelja svoga i čini
dobro onom ko te mrzi.'“ Neobična je činjenica da su ovi ljudi bili teološki ubeđeni da je njihovo
ratovanje takođe čin ljubavi. Na papiru je možda i bilo moguće dokazati (kao jednu zamršenu vežbu
teološke logike) da je i to način da se voli Gospod, ali stanovništvu Bliskog istoka sigurno je bilo
izrazito teško da u tome vidi otelovljenje Hristovog učenja o ljubavi prema bližnjem svome.
376 BETANI HJUZ
634 Georgije Pahimer, 4.529, navedeno kod Savasa Kirijadikisa u Ratovanje u poznoj Vizantiji, 1204-
1453. godine (Kyriakidis, Sawas, Warfare in Late Byzantium, 1204-1453, Brill, Leiden, 2011, p. 124).
635 Atque, ubisolitudinemfaciunt,pacem appellant. Tacitus, Agricola, 30.
636 Uslovi za plovidbu ovde su bili toliko povoljni, a prirodnih luka bilo je tako mnogo da je Rodos
razvio pomorski zakon koji se i danas koristi kao presedan u međunarodnim pomorskim
pregovorima.
637 Dejvid Nikol, Krstaški zamkovi na Kipru, u Grčkoj i na Egejskim ostrvima, 1191-1571. godine
(Nicolle, David, Crusader Castles in Cyprus, Greece and the Aegean 1191-1571, Cambridge University
Press, Cambridge, 2007).
Istanbul 377
638 Džejkob Fric, Danaja Portolu, Aris Manolopulos i Tanos Kastri-tis, Važna područja za morske
ptice u Grčkoj (Fric, Jacob, Portolou, Danae, Manolopoulos, Aris and Kastritis, Thanos, Important
Areas forSeabirds in Greece, Hellenic Ornithological Society, Athens, 2012, p. 151).
639 Pogledajte kod Pitera Frankopana, Putevi svile: nova istorija sveta, Laguna, 2018.
640 Ramon Muntaner, Hronika, prema prevodu Roberta Hjuza (The Catalan Expedition to the East:
From the Chronicle of Ramon Muntaner, Boydell, Woodbridge, 2006, pp. 46,49).
ŠESTI DEO
ALAHOV GRAD
Turske i vizantijste teritorije na istočnom Sredozemlju oko 1451. godine
Istanbul u XVI veku
Širenje Osmanskog carstva 1300-1683. godine
PEDESETO POGLAVLJE
JILDIRIM: MUNJEVITI
1320. G. – 1453. G. (727. G. – 857. G. PO ISLAMSKOM KALENDARU)
641Edvard Šeferd Krisi, Istorija Turaka Osmanlija od početka njihovog carstva do danas (Creasy,
Edward Shepherd, History of the Ottoman Turks, from the beginning of their empire to the present
time, R. Bentiey, London, 1854, pp. 10-11).
Istanbul 383
642 U ovome nalazimo zanimljivu paralelu sa snom koji je, prema predanju, sanjala majka Vilijama
Osvajača dok ga je nosila.
643 Ašikpašazade, Istorija, glava 18, str. 23, citirano kod Ebru Bojar i Kejt Flit, Društvena istorija
osmanskog Istanbula (Boyar, Ebru and Fleet, Kate, A Social History of Ottoman Istanbul, Cambridge
University Press, Cambridge, 2010, p. 23).
384 BETANI HJUZ
644 Orhan je bio Osmanov prvenac i naslednik. Osman je umro 1326, iste godine kada je Bursa
osvojena, te se može smatrati da je Orhan prvi vladao u njoj pošto je oteta od Vizantije. (Prim. prev.)
645 Novija proučavanja pokazuju da je predominantnost skočimiševa zaraženih kugom mogla da
skoči za pedeset posto s porastom temperature za samo jedan posto. Pogledajte kod Nilsa Kristijana
Stenseta i dr., „Klimatske varijacije utiču na dinamiku kuge“ (Stenseth, Nils Christian, et al. „Plague
Istanbul 385
dynamics are driven by climate variation“, Proceedings of the National Academy of Sciences of the
United States of America, 2006,103).
646 Duka, Vizantijska istorija, citirano kod Ebru Bojar i Kejt Flit, str. 21.
647 Isto.
648 Sesili Hilsdejl, Vizantijska umetnost i diplomatija u doba opadanja (Hillsdale, Cecily, Byzantine Art
and Diplomacy in an Age of Decline, Cambridge University Press, Cambridge, 2014, pp. 1-2).
649 Duka, Vizantijska istorija, citirano kod Ebru Bojar i Kejt Flit, str. 21.
386 BETANI HJUZ
Razmatranja o datumu pogledajte na primer kod Elizabet Zaharija-du, „Pad Adrijanopolja pod
650
Turke“ (Zachariadou, Elizabeth, „The Conquest of Adrianople by the Turks“, Studii veneziani,
1970,12, pp. 211-217).
Istanbul 387
652U velikim količinama posle propasti Mongolskog carstva; za jedan i po vek kroz Bursu će proći
sto dvadeset tona svile.
Istanbul 389
654 Mustafa je bio Bajazitov najmlađi sin. Manojlo II i vlaški knez Mirče I pružili su mu podršku
nadajući se da će tako olakšati sebi položaj u odnosu na Osmansko carstvo, ali je Mustafa izgubio
bitku najpre protiv brata Mehmeda I, a zatim protiv bratanca Murata II. Murat ga je zadavio 1422.
godine. (Prim. prev.)
655 Jelena Bogdanović, „Život u poznovizantijskoj kuli: primeri iz severne Grčke“ (Farnham, 2012,
Đovani Aurispa sakupio je dvesta četrdeset osam knjiga prilikom samo jednog
odlaska u vizantijsku prestonicu. Italija je bila puna obrazovanih i siromašnih
grekofonih izbeglica, kvalifikovanih da uče klasičnim jezicima Italijane željne
usavršavanja. Uz malu pomoć svog prijatelja Bokača, Petrarka se već
dogovarao s izvesnim Leontijem da mu prevede primerak Ilijade koji je
nabavio. Privijajući uzbuđeno Homerove redove uz grudi, iako nije umeo da
pročita ni reč starogrčkog, Petrarka je u oduševljenju napisao pismo
zahvalnosti šlepom bardu lično.657 Venecija će zahvaljujući svom oduševljenju
grčkim delima steći nadimak Nova Atina. Kako saznajemo iz izvora,
predavanje koje je o Platonu održao Georgije Gemišt Pliton (ime Pliton uzeo je
u čast antičkog atinskog filozofa) podstaklo je Medičije da postanu pokrovitelji
Platonove akademije u Firenci.658 S pravom se tvrdilo da italijanska renesansa
mnogo duguje jadima koji su zadesili Konstantinopolj.659
Preostalo je samo još da padne sam Konstantinopolj.
Bursa, među visokim bregovima, ostavlja utisak prikladnog mesta za
otelovljenje Osmanovog čudnog pastoralnog sna u kome se prepliću mistične,
verske, seksualne i topografske teme. Konačno ostvarenje Osmanovog sna bilo
je međutim znatno krvavije. Sultan Mehmed II sagradio je 1452. godine na
657 Uz zahvalnost profesorki Barbari Graciozi za pomoć u ovom istraživanju; pogledajte Olimpski
bogovi: istorija (Graciosi, Barbara, The Gods of Olympus: A History, Profile Books, London, 2013).
658 Tu je raspravljano o ambicijama koje će se otelotvoriti u fasadi Santa Marije Novele, delu Leona
Batiste Albertija, i tu je zamišljena Fra Anđelikova oltarska slika Madona i sveci, koja se čuva u
muzeju manastira Svetog Marka u Firenci. Na fresci Procesija Sveta tri kralja Benoca Gocolija,
slikanoj 1459-1461. u Kapeli Sveta tri kralja (ili mudraca) u palati Mediči-Rikardi, koja se tumači i
kao dolazak dostojanstvenika na sabor u Firenci, Valtazar je prikazan u liku cara Jovana VIII
Paleologa. Franko Kardini, Kapela Sveta tri kralja u palati Medičijevih (Cardini, 2001, p. 31).
Drugačije mišljenje pronaći ćete kod Kristine Ačidini Lukinat, (London, 1993, p. 126).
659 U vreme Sabora u Ferari 1438, koji je 1439. iz straha od kuge pre-mešten u Firencu i na kome je
postignuto kratkotrajno ujedinjenje istočne i zapadne crkve, ponovo je potvrđena papska vrhovna
vlast: „Takođe određujemo da Sveta apostolska stolica i rimski pontifikat drže prvenstvo nad celim
svetom; i da je sam rimski pontifeks nasled-nik blaženog Petra, prvog među apostolima, i istinski
namesnik Hristov, glava svekolike crkve i otac i učitelj svih hrišćana; i da mu je punu vlast dao
preko blaženog Petra Gospod naš Isus Hrist, da hrani i vodi vaseljensku crkvu i vlada njome.“
Navedeno kod Valtera Brand-milera, Svetlost isenka: istorija crkve između vere, činjenica i legende, u
prevodu Majkla Milera (Brandmuller, Walter, Light and Shadows: Church History amid Faith, Fact,
and Legend, Ignatius Press, San Francisco, 2009, p. 36). Oni koji su se u Carigradu protivili jedinstvu
pod ovim uslovima podigli su pobunu na ulicama. Posude s vinom nošene su od kuće do kuće u
svojevrsnoj protestnoj verskoj procesiji. Vizantinski izaslanici koji su se u ovo vreme nalazili u
Veneciji prepoznali su naravno sve ono što je opljačkano iz njihovog grada 1204. i što je potom
mnogo oplakivano. Na papskoj Buli o uniji iz 1439. godine jasno je vidljiv potpis cara Jovana VIII
Paleologa upadljivim crvenim mastilom – crni potpisi papskih biskupa gamižu oko njega kao pauci.
Britanska biblioteka bila je tako ljubazna da mi pokaže ovaj dokument – Bula o uniji, 6. jul 1439.
Cotton MS Cleopatra E. iii, ff. 80v-81r.
392 BETANI HJUZ
660Tursun-beg, Istorija, prema navodu kod Ebru Bojar i Kejt Flit, Društvena istorija osmanskog
Istanbula, str. 13.
PEDESET PRVO POGLAVLJE
Dvadeset devetog maja, na dan kada su 1453. godine Turci osvojili Carigrad, u
Istanbulu se održava jedna neobična i usiljena proslava. Na sve strane je
istaknuto nešto što na nju podseća. Osmanlijski brodovi, naslikani na
gradskim autobusima, dovlače se s Bosfora i vuku preko gradskih brežuljaka u
znak sećanja na čudesno smeli potez sultana Mehmeda, koji je naredio da se
naseče pet kilometara balvana, a od Đenovljana naručio maslinovo ulje, da bi
njegova mornarica zaobišla neprobojni lanac na ulazu u Zlatni rog. Autobusi
dovoze male šampione u šahu da bi igrali simultanke na hipodromu. Četa
661 Duka, Fragmenta Historicorum Graecorum, navedeno kod Rodžera Kraulija, Konstantinopolj:
poslednja velika opsada, 1453. godine, str. 97.
662 Mnogo se nagađalo o poreklu ovih stihova i o tome da li ih je Mehmed tačno citirao, kao što su
smatrali Gibon i drugi, ili parafrazirao, kao što je tvrdio očevidac Tursun-beg i prihvatio Dimitrije
Kantemir. Pesmu je po svemu sudeći napisao Firdusi, opevajući Rustamov noćni napad na
Afrasijabov dvorac (Šah-Nama, x.l8). Reč pauk međutim ne pojavljuje se u najiscrpnijem rečniku
ovog Firdusijevog dela. Moguće je da se zbog toga gorepomenuti stihovi pripisuju takođe Sadiju, pa
čak i Rumiju, koji obojica imaju pauke u drugim svojim pesmama.
394 BETANI HJUZ
663 Pogledajte kod Rodžera Kraulija, Konstantinopolj: poslednja velika opsada, 1453. godine.
664 Vilijam Batler Jejts, „Jedrenje u Vizant“, prema prepevu Milovana Danojlića. (Prim. prev.)
396 BETANI HJUZ
665 Darovnica Mehemeda II Đenovljanima, Carigrad, 1. jun 1453. Rukopis u fondu Britanske
biblioteke Egerton MS 2817.
666 Strana izaslanstva uspostavila su svoja sedišta u Galati – francusko, na primer, krajem XVI veka.
667Nensi Bizaha, „Papa Pije II i krstaški pohod“ (Bisaha, Nancy, „Pope Pius II and the Crusade“;
Margaret Mezerv, „Vesti s Crnog mora: politika, javno mišljenje i razmena informacija u prvoj
deceniji italijanske štampe“ (Meserve, Margaret, „News from Negroponte. Politics, Popular Opinion
and Information Exchange in the First Decade of the Italian Press“, Renaissance Quarterly, 2006, 59,
pp. 440-80).
PEDESET DRUGO POGLAVLJE
GRAD SUTONA
1453. G. – 1461. G. (856. G. – 866. G. PO ISLAMSKOM KALENDARU)
Nevre Nedžipoglu, Vizantija između Osmanlija i Latina: politika i društvo u poznom periodu carstva
(Necipoglu, Nevra, Byzantium between the Ottomans and Latins: Politics and Sociaety in Late Empire,
Univesity Press, Cambridge, 2009, pp. 138-139).
670 Georgije Sfrances, Hronika, 16 (VII.3).
400 BETANI HJUZ
671 Pogledajte istraživanje dr Joane Sitaridu The Romeyka Project (2011-2016). Ako želite nešto više
podataka o ovom i dragim izuzetnim projektima, pogledajte Kembričku radionicu o ugroženim
jezicima i kulturama (Cambridge Group for Endangered Languages and Cultures, Cambridge
University).
672 Georgije Trapezuntski, navedeno kod Džejsona Gudvina, Gospodari vidika: istorija Osmanskog
carstva (Goodwin, Jason, Lords of the Horizons: A History of the Ottoman Empire, Vintage Publishing,
New York, 1999).
402 BETANI HJUZ
BORAVIŠTE SREĆE
OD 1453. G. NADALJE (OD 857. G. PO ISLAMSKOM KALENDARU)
(Canard, Marius, „Les Expeditions des Arabes contre Constantinople dans Fhistoire et dans les
legends“, Journal asiatique, 1926, pp. 61-121).
677 Tursun-beg, Istorija Mehmeda Osvajača, citirano kod Ebru Bojar i Kejt Flit, str. 12.
Istanbul 405
678Spisak je preuzet iz divnog putnog vodiča Džejn Tejlor, Carski Istanbul: putni vodič (obuhvata i
Iznik, Bursu i Jedrene), (Taylor, Jane, Imperial Istanbul: A Traveller's Guide (includes Iznik, Bursa and
Edirne), Tauris Parke Paperbacks, London).
Istanbul 407
bićima; čak i ako su nalazili sebi izraza u ekstatičnoj poeziji, morali su prema
dinastičkom zakonu strogo i pravedno da sprovode sunitski islam.679
Dok je, teorijski, sultan bio udaljena figura, u praksi je njegova pažljivo
pripremljena vidljivost bila vrhunski doživljaj. Sultanovo fizičko prisustvo bilo
je važno zbog zamršenih turskih pravila o nasleđivanju. Kada je 1421. umro
Mehmed I, njegovo telo je izneseno i pred naivnom svetinom, držanom na
razumnoj udaljenosti, pokretano kao marioneta. U Istanbulu su paradni
odlasci na molitvu petkom smišljeno i samosvesno pretvoreni u predstavu.
Sultan se oblačio u kaftane s vezenim karanfilima širokim pola metra. U
pojedinim prilikama njegov konj bi bio preko noći podignut na izvesnu visinu i
ostavljen bez hrane da bi se sutradan kretao, s jahačem na sebi, graciozno kao
u snu.680 Sve te predstave imale su svrhu i na domaćoj sceni kao i u
međunarodnim odnosima. U ranim fazama širenja Osmanlije nisu nastupale u
okvirima jednog koordiniranog napada, zato je sada sultan morao da se služi
Carigradom kao pozornicom s koje će dokazati drugim gazijama da je njegova
vlast vrhunska.
Svraćanje da se „vidi kalif postalo je nezaobilazna stavka na hodočašću sa
Zapada u Meku. Pred kalifa su iznošene molbe i žalbe. Postojala je čak i jedna
tradicija, koja je živo održavana sve do XX veka, da sultan noću prerušen
prošeta po Carigradu. Čak i u XIX veku izaslanici su o ovome saopštavali kao o
čvrstoj činjenici, dok su Carigrađani priču šaputali kao upozorenje.
Otelovljujući istovremeno političku i ličnu pretnju, sultan je, verovali su
njegovi podanici, mogao kao grčki bogovi da se preobrazi likom i da se
odjednom stvori čoveku iza leđa.
Sasvim je pouzdano, međutim, bilo da se sultan može videti prilikom
nekih od čestih svojih odlazaka u razne carigradske vrtove. Vrtovi su bili
nerazdvojiv deo muslimanske kulture u Konstantinopolju. Konstantinopolj je
uvek održavao zelene površine iz praktičnih razloga, zbog čestih opsada koje
su pretile gradu, a sada su ta gradska pluća disala verom. U sultanovim
vrtovima slobodno su živele gazele; u drugima je sađeno voće. Godine 2004.
na petom brežuljku, u Fatihovoj četvrti, parkiralište i sportski objekat
napravljeni su na mestu Čukurbostana – Vrta u rupi ili Utonulog vrta –
zasađenog na vizantijskoj Asparovoj ili Velikoj cisterni, koji je na samom
početku XXI veka još bogato rađao voćem. Putnici koji su od XVI veka nadalje
679 Pogledajte kod Nevre Odžipoglu, „Kadriranje pogleda u osmanskim, safavidskim i mogulskim
dvorcima“ (Necipoglu, Nevra, „Framing the Gaze in Ottoman, Safavid and Mughal Palaces, Ars
orientalis, 1993, 23, pp. 303-342).
680 Mnogo detalja kao što je ovaj može se naći kod Džona Frilija u Istanbul: carski grad (Freely, John,
681Halil Inalčik, „Istanbul“ (Inalcik, Halil, „Istanbul“ in Bearman, Peri, Bianquis, Thierry, Bosworth,
Clifford Edmund, van Donzel, Emeri and Heinrichs, Wolfhart, eds., The Encyclopaedia of Islam, Brill,
Leiden, 2012).
PEDESET ČETVRTO POGLAVLJE
682 Hasan Ali el Haravi, citiran kod Dejvida Staktona, Poslednji dan sveta: pad Konstantinopoljapod
Turke 29 maja 1453 (Stacton, David Derek, World on the Last Day: The Sack of Constantinople by the
Turks, May 29,1453, Faber & Faber, London, 1965,p. 153).
683 Navedeno kod Pitera Frankopana, Putevi svile: nova istorija sveta, Laguna, 2018.
684 Persi Staford Alen, Helen Meri Alen i Hitkot Vilijam Garod, Prepiska Deziderija Erazma
Roterdamskog (Allen, Percy Stafford, Allen, Helen Mary and Garrod, Heathcote William, Opus
epistolarum Desiderii Erasmi Roterodami, vol. 9: 1530-1532, p. 254) i Džejms Trejsi, Car Karlo V,
impresario rata: ratna strategija, međunarodne finansije i unutrašnja politika (Tracy, James,
Emperor Charles V, Impresario of War: Campaign Strategy, International Finance, and Domestic
Politics, Cambridge University Press, Cambridge, 2002, p. 27).
Istanbul 413
685 Pogledajte kod Halila Inalčika, „Istanbul, islamski grad“ (Inalcik, Halil, „Istanbul: An Islamic City“,
Journal of Islamic Studies, 1990, 1.pp. 1-23).
686 Duka, Vizantijska istorija, citirano kod Ebru Bojar i Kejt Flit, str. 21.
687 Mihajlo Kritovul, Istorija.
414 BETANI HJUZ
pod gradom koji se sad sve češće nazivao Istanbul. Sve više minareta
obeležavalo je Alahovu pobedu i smišljene su molitve na arapskom koje će
čuvati bezbednost grada. Pripovedalo se da se molitve s ulica uzdižu do „dvora
nebeskih“. Putnici koji su dolazili u Stambol izveštavali su kako se po
sedamsto hiljada žitelja grada, zajedno sa zatvorenicima puštenim na slobodu
po sultanovom naređenju, molilo za kišu, hranu, pobedu u bici ili izbavljenje
od kuge.
Zatim je samopouzdanje carigradskih janjičara, lične sultanove vojske
koja je i pomogla da Vizantija dospe pod muslimansku vlast, dovelo do jednog
religioznog događaja koji će trajno oblikovati svetsku politiku. Saznavši da je
Bajazit II, koji jenasledio Mehmeda Osvajača 1481. godine, podvrgao mučenju
jednog od janjičara, sultanovi robovi-vojnici divljali su kroz grad zahtevajući
da se sultan odrekne prestola. Bajazit ih je uplašeno gledao iza svog ukrašenog
pendžera. Njegov najmlađi sin Selim, koji nije naročito uživao očevu milost,
preko volje je obavljao dužnost upravitelja trapezuntske provincije, nezgodne
za vladavinu, i odavno je bacao oko ka prestonici. Razoran zemljotres 1509.
godine uzdrmao je poverenje u Bajazita II isto koliko i sve kuće u gradu.
Mnogo je ljudi izginulo u ruševinama i ova prirodna nesreća ostaće
zapamćena kao Mali sudnji dan. Janjičarska pobuna pružila je Selimu priliku.
Bajazit se povukao s prestola, a Selim je 1512. upao u grad, pobio braću i
bratance i prisvojio presto i prestonicu.
Problem je iskrsnuo pred njim smesta. Na istoku je dve godine ranije
persijski šah Ismail osvojio Iran, Azerbejdžan, južni Dagestan, Mesopotamiju,
Jermeniju, delove srednje Azije i istočnu Anadoliju, a kako su oblasti oko
Crnog mora i Gruzija bile u vazalnom položaju prema njemu, šah je bio
prilično zastrašujući protivnik. Nameran da ponovi uspeh prilikom pada
Konstantinopolja, Selim je poveo svoju artiljeriju šahu Ismailu na prag. Brojno
nadmašeni, ali s nadmoćnim naoružanjem, Turci su dobili Bitku kod Čaldirana
1514. godine.
Egipatski mameluci bili su suniti kao i Osmanlije, ali su pružali podršku
persijskoj šiitskoj dinastiji Safavida. Uz objašnjenje da se pohodi protiv
sabraće muslimana mogu opravdati ako su vođeni pod barjakom svetog rata,
Selimova vojska prohujala je kroz severnu Afriku i Bliski istok i zauzela Meku i
Medinu, najsvetija središta islama. Među prvim što je Selim uradio bilo je da
zatraži ključeve Ćabe, svetilišta koje se nalazi u središtu Svete džamije u
Meki.688 Muhamedov luk, ogrtač i nekoliko njegovih mačeva isporučeni su iz
Water, Rubies from Stone: Studies in Islamic Art in Honor of Priscilla Soucek, ArtibusAsiae (special
volume), 2006, 66.2, pp. 13-34).
689 Navedeno kod Saida Tanvira Vastija, „Ceremonije sultanove riznice u Osmanskom carstvu“
(Wasti, Saved Tan vir, „The Ottoman ceremony of the Royal Purse“, Middle Eastern Studies,
2005,40.4).
416 BETANI HJUZ
690 Elijas Džon Vilkinson Gib, Turske pesme (Gibb, Elias John Wilkinson, Ottoman Poems, Triibner &
co., London, 1882, p. 33.
691 Iako je vera promenjena, sultan će zvanično biti priznat kao kalif tek dvesta pedeset godina
kasnije, kada Rusi budu potiskivali Turke s teritorija Osmanskog carstva i kada se bude smatralo da
će polaganje prava na kalifat pružiti potporu borbenom duhu.
418 BETANI HJUZ
692 U ovome sam se znatno oslonila na Dogana Kubana, Istanbul, istorija grada: Vizant,
Konstantinopolj, Istanbul (Kuban, Dogan, Istanbul, an Urban History: Byzantion, Constaninopolis,
Istanbul, Turkiye is Bankasi Kiiltiir yaymlan, Istanbul, 1996).
693 Ebru Bojar i Kejt Flit, Žena na javnim mestima u Osmanskom carstvu (Boyar, Ebru and Fleet, Kate,
Ottoman Woman in Public Space, Cambridge University Press, Cambridge, 2016, p. 14).
694 Gamm, Hurriyet Daily News.
Istanbul 419
pretvorena je, 1730. godine, u muzej oružja, a stari primerci počeli su zvanično da se prikupljaju od
1846.
420 BETANI HJUZ
697Jedna kamena građevina iz XV veka odmah pored hipodroma podseća nas danas da je simbol
položaja u ovo vreme bila udaljenost od glavnog stana na kojoj je neko mogao da podigne harem –
idealno je bilo ako je mogao da se nalazi iza tri unutrašnja dvorišta, sva tri pod stražom. Sad bi se
možda reklo da je ta udaljenost omogućila Istanbulkama da oblikuju grad izvan svog harema.
Mnoge zgrade namenjene privatnom životu Turci su podizali od opeka, cementa i ostataka
porušenih vizantijskih zdanja, ledini preživeli primerak arhitekture iz XVI veka okrenut hipodromu
danas je muzej, a opstao je samo zahvaljujući tome što je, izuzetno, sazidan od kamena. Ulice su, po
svemu sudeći, imale malo važnosti. Mnoge su ostale nekaldrmisane i kvašenje prašnjavih zemljanih
ulica ostalo je važan i redovan letnji ritual sve do XX veka. Isto kao i u prenosivim turskim
nomadskim naseljima od šatora, prostor između bio je manje bitan.
Istanbul 421
698Zoja Paleologina, koja je po udaji primila ime Sofija, kćerka Tome Paleologa, despota Moreje i
brata cara Konstantina XI, udala se 1472. godine za velikog kneza Ivana III. (Prim. prev.)
422 BETANI HJUZ
699Kuran, sura 3, ajet 104, prema prevodu Besima Korkuta. Varijacije istog ovog načela, ili
zapovesti, nalaze se u 110. ajetu 3. sure, 71. i 112. ajetu 9. sure i 17. ajetu 31. sure. (Prim. prev.)
PEDESET PETO POGLAVLJE
RENESANSNI GRAD
OD 1453. G. NADALJE (OD 857. G. PO ISLAMSKOM KALENDARU)
700 Tursun-beg, Istorija, citirano kod Ebru Bojar i Kejt Flit, Društvena istorija osmanskog Istanbula,
str. 27.
701 S turskog preveo liker Evrim Binbaš, Rojal Holovej, Londonski univerzitet. Zahvaljujem
703Ebru Bojar i Kejt Flit, Društvena istorija osmanskog Istanbula, str. 48 i dalje. Ovde sam se u
znatnoj meri oslanjala na njihov rad.
Istanbul 427
sultanije majke Nurbanu“ (Duzbakar, Omer, „Charitable Women And Their Pious Foundations In
The Ottoman Empire: The Hospital of The Senior Mother, Nurbanu Valide Sultan“, Journal of the
International Society for the History of Islamic Medicine, 2006, 5, p. 14).
428 BETANI HJUZ
706 Nevra Nedžipoglu, Arhitektura, ceremonijal i moć: Topkapi saraj u XViXVIveku, str. 163.
Istanbul 429
Proleće moje, voljena veselog lika, danu moj, srce moje, nasmejani
cvete…
Bilje moje, milo moje, ružo moja, jedina mi ti brige ne zadaješ od
celoga sveta…
Istanbule moj, moj Karamane [prestonica begovske dinastije
Karamanida severno od Taurusa], grudo moje Anadolije,
Moj Badahšane [pokrajina na Putu svile koja je bila središte
trgovine lapis lazulijem], Bagdade, Horasane,
Moja ženo divne kose, kosog čela,
Ljubavi moja nestašnih očiju…
Pevaću ti slavopojke večno,
Ljubavnik tvoj namučenog srca, uplakanog oka, presrećan sam.707
Barbara Grivna, Očevi mog oca (Grivna, Barbara, My Father's Fathers, Xlibris Self-Publishing
707
Ako putujete kroz Evropu na istok, poslednja stanica na Ignacijevom putu pre
Istanbula jeste karavan-saraj Bujukček-medže, dugačka niska zgrada do koje
se stiže preko smelog mosta, jednog od Sinanovih graditeljskih dela. Po
veličini i obliku karavan-saraj je otprilike kao dva srednjovekovna ambara za
čuvanje plemićkog desetka i niše su mu još ogaravljene od sveća iz osmanskog
doba. Odmah pored njega nalaze se medresa i raskošna česma. Prostrana i
praktična zgrada karavan-saraja, koja danas služi za razne umetničke
projekte, ima u sebi elegancije. Turski pandan rimskih odmorišta i kupatila
raspoređenih uz mrežu carskih puteva, karavan-saraji su, podignuti
708 Ledi Meri Vortli Montagju, Pisma iz turskog poslanstva (Montagu, Lady Mary Wortley, The
Turkish Embassy Letters, ed. T. Heffernan and D. O'Quinn, Broadview Press, Ontario, 2013), str. 163.
709 Said Bašaran i Ufuk Kočabaš, „Od Teodosijeve luke do brodova nađenih u Jenikapiju“ (Basaran,
Sait and Kocabas, Ufuk, „From Theodosian Harbour to Yenikapi Shipwrecks“, Colloquium
anatolicum, 2008, 7, pp. 1-22).
Istanbul 431
711 Krajem XV veka Arnold fon Haf pisao je da ukupno jevrejsko stanovništvo Carigrada broji
trideset šest hiljada. Bernard Luis, Jevreji u islamu (Lewis, Bernard, Jews in Islam, Princeton
University Press, Princeton, 1985, p. 122).
712 Navedeno kod Pitera Frankopana, Putevi svile: nova istorija sveta, Laguna, 2018.
713 Hattenhauer, Hans i Bake, Uwe, ur., Ein Vngger-Kaufmann im Osmanischen Reich. Bericht von
einer Reise nach Konstantinopel und Kleinasien, 1553-1555, Peter Lang, Frankfurt, 2012, navedeno
434 BETANI HJUZ
slonovima. Ruder II Sicilijanski, čiji su prekrasni svileni plašt kasnije prilikom krunisanja nosili
carevi Svetog rimskog carstva, osvojio je opsadom vizantijski Korint i Tebu, iz kojih je potom
preselio mnoge zanatlije koje su se bavile svilom u Palermo i primorao ih da prenesu svoje znanje
tamošnjim majstorima. Vizantijska svila smatrana je tako dragocenom da su čak i komadići čuvani i
korišćeni. Misnica Svetog Tomasa Beketa bila je sašivena od skupocenih svilenih krpica, među
kojima je bilo i jedno parče iz Almerije u Španiji.
715 Proizvodnja svile krupnijih razmera obustavljena je u Bursi posle proterivanja grčkih porodica
1922. godine, iako je bila vrlo živa još od XIV veka. Imućno domaće stanovništvo odevalo se u svilu i
kadifu od glave do pete. Takis Terlikcoglu, Grk koji se bavio pravljenjem svile, pribeležio je da se
dešavalo da pešaci ne mogu da prođu ulicama od bala ove skupocene tkanine.
716 Despina Vlami, Trgovina s Osmanlijama: Levantinska kompanija na Bliskom istoku (Vlami,
Despina, Trading with the Ottomans: The Levant Company in the Middle East, I. B. Tauris, London,
2015, p. 268).
Istanbul 435
717Stanford Šo, Jevreji u Osmanskom carstvu i Republici Turskoj (Shaw, Stanford, The Jews of the
Ottoman Empire and the Turkish Republic, New York University Press, New York, 1991, p. 114).
436 BETANI HJUZ
718 Džorž Soulis, „Cigani u Vizantijskom carstvu i na Balkanu krajem srednjeg veka“ (Soulis, George,
„The Gypsies in the Byzantine Empire and the Balkans in the Late Middle Ages“, Dumbarton Oaks
Papers, 1961,15, pp. 141, 143-165).
719 Filip Mansel, Konstantinopolj, grad za kojim je žudeo ceo svet, 1453-1924 (Mansel, Philip,
Constantinople: City of the World's Desire, 1453-1924, Penguin, London, 1995, p. 102).
Istanbul 437
Smerni pisac ovih redova vide nekad svojim očima deset franačkih
nevernika umešnih u geometriji i graditeljstvu koji, pošto se izuše
i vratar im dade papuče i uvede ih u džamiju da im je pokaže,
pokriše prstom usta i ugrizoše se za prst od prepasti kad videše
minarete; ali kad ugledaše kube, pobacaše uvis šešire i zavikaše:
Marija! Marija! Razgledajući zatim četiri luka koji drže kube i na
kojima je ispisana godina 944. posle hidžre [1237] ne mogoše naći
reči da iskažu svoje divljenje i sva desetorica, pokrivši prstom
usta, ostadoše pun sat zaprepašćeno gledajući te lukove [… ] Pitao
sam njihovog tumača kako im se džamija dopada, a jedan od njih
koji beše u stanju da odgovori reče da se nigde ne može naći toliko
spoljašnje i unutrašnje lepote spojene ujedno i da u celom
Frankistanu nema ni jedne jedine građevine koja bi se s ovom
mogla porediti.
EVLIJA ČELEBIJA, PUTOPIS, OPIS DŽAMIJE SULEJMANIJE720
720Navedeno prema Bernardu Luisu, Istanbul i civilizacija Osmanskog carstva (Lewis, Bernard,
Istanbul and the Civilisation of the Ottoman Empire, University of Oklahoma Press, Norman, 1963,
pp. 110-111).
440 BETANI HJUZ
721Kritovul, prema Džejn Tejlor, Carski Istanbul: putni vodič (obuhvata i Iznik, Bursu i Jedrene),
(Taylor, Jane, Imperial Istanbul: A Traveller's Guide (includes Iznik, Bursa and Edirne), Tauris Parke
Paperbacks, London, p. 125).
Istanbul 441
723 Butrint je privlačio romantične putnike iz raznih zemalja – Benedikta iz Piterboroa 1191,
arapskog putopisca Muhameda el Idrizija, Bajrona, Kavafija i vlaške pastire koji su povremeno živeli
u ruševinama. Prema predanju, tu je takođe mesto večnog Medejinog počinka, i tu je zastao Eneja
kad je izbavivši se iz pale Troje putovao da osnuje Rim. Iz ovog razloga je Musolini pružio podršku
arheološkim iskopavanjima na ovom nalazištu sredinom treće decenije prošlog veka.
724 Svaka sezona iskopavanja otkriva nova blaga: 2005. otkopan je čitav rimski forum, 2007. delovi
akvedukta, nedavno jedna helenistička kula, i sve to unutar masivnih zidina iz VI veka. Na ostacima
sinagoge podignuta je bazilika, s krstionicom koja obećava blagoslove hrišćanstva – ukrašena je
paunima, koji simbolizuju raj. Možda je to pružilo neku utehu ovdašnjim hrišćanima koji su oko
249-251. bacani zverima, kao i robovima čija imena nisu zabeležena među oslobođenima na
kamenju pozorišta.
444 BETANI HJUZ
725 Nevra Nedžipoglu, „Stvaranje nacionalnog genija: Sinan i istoriogra-frja 'klasične' osmanske
arhitekture“ (Necipoglu, Nevra, „Making of National Genius: Sinan and Historiography of 'Classical'
Ottlman Architecture“, Muqarnas, 2007, 24, pp. 141-183); Dogan Kuban, Osmanska arhitektura
(Kuban, Dogan, Ottoman Architecture, Antique Collector's Club, 2010, pp. 288-312, chapters 24 8c
25).
726 Pogledajte kod Čakira Sejhana Suvarija, „Kratki pregled etničkih proučavanja u Turskoj“ (Suvari,
Cakir Ceyhan, „A Brief Review of Ethnicity Studies in Turkey“, Iran & Caucasus, 14.2:407-417).
727 U ovome sam se znatno oslanjala na Ninu Ergin (Ergin, Nina, „The SoundScape of Sixteenth-
Century Istanbul Mosques: Architecture and Qu'ran Recital“, Journal of the Society of Architectural
Historians, 67.2: 204-221).
Istanbul 445
MUSLIMANSKI MILENIJUM
1570. G.
(977/8. G. PO ISLAMSKOM KALENDARU)
pod Nikolom Šubićem Zrinskim branila je ' mesec dana utvrđenje od stotinak hiljada Sulejmanovih
vojnika i izginula do poslednjeg ne pristajući na predaju. Turci su izgubili dvadeset do trideset
hiljada ljudi i bili prinuđeni da odustanu od opsade Beča i vrate se u Istanbul. Rišelje je Sigetsku
bitku nazivao spasom civilizacije. (Prim. prev.)
731 Radu Paun, „Unutrašnji neprijatelj: mreža uticaja i vojni ustanci protiv osmanske vlasti (Paun,
Radu, „Enemies Within: Networks of Influence and the Military Revolts against the Ottoman Power
(Moldavia and Wallachia, 16th-17th centuries)“), kod Karmana i Kunčevića, str. 263.
Istanbul 449
732 Navedeno kod Ketrin Vesindžer (Wessinger, Catherine, The Oxford Handbook of Millennialism,
2016, p. 271).
733 Ako bi željeni nosio ovakvu „blagoslovenu“ maramicu četrdeset dana, verovalo se da više nikako
Frederik Vilijam Haslak, „Arapske džamije u Konstantinopolju“ (Hasluck, Frederick William, „The
734
Mosques of the Arabs in Constantinople“, Annual of the British School of Athens, 1916/18, 22: 291-
303).
Istanbul 451
735 Pogledajte kod Roberta Topinke, „Islam, Engleska i identitet početkom novog veka: pregled
savremenih saznanja“ (Topinka, Robert, „Islam, England, and Identity in the Early Modern Period: A
Review of Recent Scholarship“, Mediterranean Studies, 2009,18:114-130); i kod Stjuarta Kerija
Velča, Merilin Dženkins i Kerolin Kejn, „Islamska umetnost“ (Welch, Stuart Cary, Jenkins, Marilyn
and Kane, Carolyn, „Islamic Art“, Notable Aquisitions 1983-1984, Metropolitan Museum of Art, New
York, pp. 4-8).
736 Gilbert Kit Česterton, Lepant (G. K. Chesterton, Lepanto (1915).The American Chesterton Society:
http://www.chesterton.org/lepanto/).
452 BETANI HJUZ
737 Nedavno je Džeri Broton pisao opširno i prosvetljujuće o ovoj temi. Pogledajte njegovu knjigu
Ovo ostrvo Istoka: elizabetanska Engleska i islamski svet (Brotton, Jerry, This Orient Isle: Elizabethan
England and the Islamic World, Allen Lane, London, 2016).
738 Mujezinzade znači mujezinov sin, što je Ali-paša zaista i bio.
Istanbul 453
Vajt, Buntovna atmosfera u Osmanskom carstvu početkom novog veka (White, Sam, The Climate of
Rebellion in the Early Modern Ottoman Empire, Cambridge University Press, Cambridge, 2011, p.
15). Pogledajte takođe kod Kolina Ajmbera u „Rekonstrukcija osmanske flote posle Bitke kod
Lepanta“ (Imber, Colin, „Reconstruction of the Ottoman Fleet after the Batde of Lepanto“ in Studies
in Ottoman history and law, Gorgias Press, Istanbul, 1996, pp. 85-101).
454 BETANI HJUZ
Jedno pokolenje pre Lepanta, Henriju VIII omileli su turski običaji priređivanja
velikih ceremonijalnih svečanosti i zabava u raskošnoj odeći. Za portrete je
pozirao na turskim ćilimima, koji su ne samo kupovani nego i imitirani. Ćilimi
s prepoznatljivim vijugavim motivima kao pramenje oblaka, pticama tipičnim
za one tkane u Ušaku i listovima raspoređenim kao kraci svastike često su
prostirani preko stolova, jer se smatralo da su suviše fini da se po njima gazi.
Ebru, turski papir s mermernom šarom koji će kasnije biti vrlo omiljen u
Veneciji, pravljen tehnikom smišljenom u srednjoj Aziji, ušao je u Evropi u
modu već oko 1575. Kako su zapadne sile kao što je Engleska i same počele da
osvajaju svoja carstva, Indija je postajala sve važnija u razgovorima trgovaca i
diplomata po hladnim krajevima kontinentalne Evrope, a pošto je potvrđeno
da Turci umeju da pretrpe i poraz, a ne samo da pobeđuju, egzotika Bliskog
istoka počela je da deluje kao igračka kojom se nije toliko opasno poigrati.
Istanbul će, naravno, biti prva stanica za ovaj novi pristup.
SEDMI DEO
SULTANOV GRAD
Napadi i blokade od 1624. do oko 1900. godine
Osmansko carstvo 1566-1923. godine
PEDESET DEVETO POGLAVLJE
742 Đelibolulu Mustafalija, Sur, navedeno kod Ebru Bojar i Kejt Flit, Društvena istorija osmanskog
Istanbula, str. 52.
743 Sudžan Raj, Hulasat el tavarih, navedno kod Stivena Blejka, Šahdža-hanabad: suvereni grad u
mogulskoj Indiji 1639-1739 (Blake, Stephen, Shahjahanabad: The Sovereign City in Mughal India,
1639-1739, Cambridge University Press, Cambridge, 2002, p. 193).
744 Adžmer se nalazi u pokrajini Radžastan na severu Indije; odredište Ahbarovog hodočašća bilo je
muslimansko svetilište podignuto na grobu imama Muinudina Čistija. Kompleks obuhvata i džamiju
koju je sagradio veliki mogulski vladar šah Džahan. (Prim. prev.)
Istanbul 459
„Three Letters from the Ottoman 'Sultana' Safiye to Queen Elizabeth I“, in Stern, Samuel Miklos,
Documents from Islamic Chanceries, Harvard University Press, Cambridge (Massachusets), 1965, p.
148).
747 Veoma sam zahvalna Katarini Šefild na tome što me je uputila u osmanski i mogulski muzički stil.
460 BETANI HJUZ
748Putnici iz Indije i Japana još su i u XIX veku pripovedali o veličanstvenim povorkama koje su
pratile sultana na molitvu petkom, konjanicima na belim konjima, belom morskom pesku posutom
po putu kojim će sultan projahati, vojnicima koji su se postrojavali ispred dvorca da bi stupali iza
svog vladara.
Istanbul 461
749 Navedeno kod Najmura Rahmana Farukija, Istraživanje o političkim i diplomatskim odnosima
mogulske Indije i Osmanskog carstva, 1556-1748 (Farooqi, Naimur Rahman, A Study of Political and
Diplomatic Relations Between Mughal India and the Ottoman Empire, 1556-1748, Delhi, 1989).
750 Istoriji je zapravo o ovoj zanimljivoj ličnosti poznato dosta pojedinosti. Vojćeh Bobovski, rođen u
Lavovu, bio je ili Poljak ili lavovski lermen. U ropstvo su ga odveli krimski Tatari kad mu je bilo
osamnaest godina. Govorio je ukupno osamnaest jezika, preveo je na turski Bibliju i napisao
gramatiku turskog jezika. Takođe se smatra značajnim kompozitorom turske muzike XVII veka, a
sačinio je i vrlo značajnu antologiju svetovne i duhovne turske muzike, od koje su do danas
sačuvana samo dva primerka, jedan u Britanskoj, drugi u Francuskoj nacionalnoj biblioteci. (Prim.
prev.)
751 Kolmodin je u Tursku došao po svom poslu i nikada nije prešao ni u islam ni u tursku službu.
Orijentalista, dobar poznavalac semitskih jezika i istoričar, imao je nameru da istraži u turskim
arhivima zapise o švedskom kralju Karlu XII, koji je posle poraza od Rusa kod Poltave proveo niz
godina u izgnanstvu u Osmanskom carstvu. Zahvaljujući svom znanju i sposobnostima, Kolmodin je
zaposlen kao prevodilac švedske ambasade u Istanbulu, a dodeljene su mu i druge konzularne
dužnosti. (Prim. prev.)
462 BETANI HJUZ
752 Pogledajte kod Ele Natali Rotman, „Tumačenje dragomana: granice i prevazilaženje granica na
Mediteranu početkom novog veka (Rothman, Ella Natalie, „Interpreting dragomans: Boundaries
and crossings in the early modern Mediterranean“, Comparative studies in society and history, 51.4,
2009, pp. 771-800).
753 Pogledajte kod Kristine Filiju, „Percepcijski paradoks: tumačenje osmanske prošlosti preko
nacionalne sadašnjosti“ (Philliou, Christine, „The Paradox of Perceptions: Interpreting the Ottoman
Past through the National Present“, Middle Eastern Studies, 44.5, 2008, 661-675).
754 Džon Tolan, Džajls Vejnstejn i Henri Lorens, Evropa i islamski svet: istorija (Tolan, John,
Veinstein, Gilles and Laurens, Henry, Europe and the Islamic World: A History, Princeton University
Press, Princeton, 2013, p. 148).
Istanbul 463
Dragomani nisu bili jedini doseljenici kojima je dobro išlo. S kraja XVI veka
evnusi crnci, mahom iz Etiopije i drugih delova istočne Afrike, imali su
ogromnog uticaja u turskoj unutrašnjoj i spoljnoj politici. Od 1595. kizlar-aga,
poglavar crnih evnuha, upravljao je džamijama u Meki, Medini i Terusalimu – i
prihodima koje su ta sveta mesta donosila. Kao što su bili nezaobilazni u
hrišćanskom Konstantinopolju, evnusi su se sada podjednako spretno snalazili
u muslimanskom Istanbulu. Pred kraj vladavine Murata IV 1640. godine pri
carskom haremu živelo je, prema izveštajima kojima raspolažemo, hiljadu
evnuha.
Evnusi koji su čuvali sultanov harem živeli su u veličanstvenim,
međusobno povezanim stanovima, osvetljenim toplom svetlošću bronzanih
svetiljki, u koje se dolazilo kroz usko dvorište pokriveno raskošnim pločicama
s motivima cveta po kome su evnusi često dobijali ime – narcisa. Vrata su bila
optočena dragim kamenjem, a iznad pozlaćenog ulaza u harem bile su ispisane
reči iz Kurana: „O vjernici, ne ulazite u sobe Vjerovjesnikove, osim ako vam se
dopusti.“756 Evnusi nižeg položaja bili su stešnjeni u sobičcima na spratu, bez
prozora. Oni na čelu često su izgleda sami birali ko će ih naslediti i imali su
dovoljno moći da u Carigrad dovedu svoje sopstvene vojske mameluka.
Mnogi su se, a posebno dragomani i stranci koji su dolazili s molbama za
sultana, ogorčeno žalili da poslednju reč uvek u svemu imaju harem i evnusi,
jer su tako blizu sultanu. Sultanije su često imale dvorkinje Jevrejke i bile su
sklone da ih slušaju, a same su zaista mogle znatno da utiču na sultana.
Edvard Barton, koji je krajem XVI veka bio predstavnik i Engleske i
Francuske, jadao se da jedna takva žena uveliko podriva njegovu
ubedljivost.757
755 Dovani Paolo Marana, Pisma turskog uhode koji je četrdeset pet godina neotkriven živeo u Parizu,
1687.
756 Kuran, 33, 53, prema prevodu Besima Korkuta. (Prim. prev.)
757 Pogledajte kod Suzan Skiliter, „Tri pisma sultanije Sanje kraljici Elizabeti I“, str. 148.
464 BETANI HJUZ
SULTANAT ŽENA
1546. G. – 1650. G.
(952. G. – 1060. G. PO ISLAMSKOM KALENDARU)
Mlad si
I u iskušenje možeš biti zaveden, a Turkinje,
Ko engleski mastifi tim žešći kad su na lancu,
Iz uskraćene slobode, ako im žudnjom plane krv
Za nekim kog požele, poći će i putem od kog bi
Sami demoni paklenski se tresli, samo da dosegnu
Cilj svoj bludni.
FILIP MASINGER, OTPADNIK, 1624.758
Stiven Biknel, Istorija engleskih orgulja (Bicknell, Stephen, The History of the English Organ,
759
svoje naložnice, ili dve najbolje device koje sam odaberem, u samom gradu ili
oko njega.“ Iz dnevnika Tomasa Dalama takođe saznajemo da je među
ponuđenim ženama bilo „stvarno lepih… pogled na njih mi je činio čudesno
zadovoljstvo“.760
Harem je možda i zaprepastio Dalama, ali jedna od tih žena koje je
posmatrao kao nekakvo egzotično čudo vodila je zapravo neposrednu
prepisku s njegovom kraljicom. Priča o sultanovom haremu trebalo bi da nas
podseti na oprez s kojim treba da pratimo istoriju Carigrada: neophodno je da
počnemo iznutra, a ne spolja.
Jedan od vrsnih političara u preraskošnom i prezaštićenom haremu bila
je sultanija majka Nurbanu. Visoko zvanje sultanije majke, koje je
podrazumevalo i izuzetan uticaj, držala je od 1574. do svoje smrti 1583.
godine. Nurbanu je gotovo sasvim sigurno život započela kao Kale Kartanu,
pravoslavka s Kipra. Izaslanici iz tog vremena opisivali su je kao izvanredno
lepu i pametnu. Mnoge priče kolale su oko nje. Više godina posle njene smrti
tvrdilo se da je Nurbanu zapravo bila Čečilija Venijer-Bafo, vanbračna kćerka
Nikola Venijera, gospodara Parosa, i Violante Bafo, mletačke plemkinje.
Zabuna je shvatljiva, jer je Nurbanu, najverovatnije, oteo Hajrudin Barbarosa
kad joj je bilo oko dvanaest godina, doveo ju je kao deo sveže isporuke mladog
mesa Selimu II u prestonicu.761
Nurbanu je izgleda putovala sa Selimovom pratnjom u Konju kada je
zapala za oko ovom muškarcu, tada još samo prestolonasledniku; ubrzo mu je
rađala dete za detetorn, najpre samo kćeri, a onda konačno, 1546, i sina,
Murata III. Selim je očigledno uživao u njoj. Doveo ju je nazad u Topkapi saraj i
dodelio joj položaj svoje omiljene žene. Godine su proticale, a mreža njenog
uticaja se širila, uz pomoć udatih kćeri koje su imale pristup izvan sultanovog
harema i mogle da joj budu doušnici, kuriri i politički stratezi.762
Nurbanu je, izgleda, neskriveno zastupala mletačke interese dajući im
prednost nad interesima Đenove i Pize. Šaputalo se čak da su Đenovljani
naručili da bude otrovana. Do koje su mere razne zemlje nastojale da joj se
umile vidi se po porukama u kojima sultanija zahvaljuje na bali svile, dvadeset
jednoj haljini od dvobojnog damasta, devetnaest haljina od zlatotkanog platna,
i na dva psa, čija joj se veličina i dužina dlake nisu dopale.763 Nurbanu se
760 Tomas Dalam, Prva putovanja po Levantu II (Early Voyages and Travels in the Levant, The Diary
of Master Thomas Dallam, 1599-1600. II).
761 Bendžamin Arbel, „Nurbanu (oko 1530-1583): sultanijaMlečanka?“ (Arbel, Benjamin, „Nur Banu
764 Isto, 208. Vodoskokom svetlosti džamiju je nazvao Evlija Čelebija – isto, 186.
765 Isto, 209. U ovom sam se poglavlju mnogo oslanjala na ovaj izvor.
468 BETANI HJUZ
uz ovo pismo poslala Elizabeti haljine, dva zlatom vezena peškira, tri
maramice i tijaru. Razmenjeni su biseri, pravi i veštački. Kad je poklon
raspakovan, tijare s biserima i rubinima nije bilo, što je izrazito naljutilo
naprasitu Elizabetu; diplomate su se razletele, tijara je pronađena i opasnost
od krize između dve sile uspešno je prebrođena.
Usledio je i završni, istorijski dragulj, koji u potpunosti razotkriva
iznenađujuću prisnost i razumevanje. Preko svoje služavke Jevrejke Esperance
Malki, koja će kasnije pasti u nemilost i biti isečena u komadiće, a komadići
proneseni ulicama na vrhovima bodeža, Safija je zamolila Elizabetu da joj
pošalje vodice i ulja za ulepšavanje:
Odnosi između ove dve žene, između kojih je stajalo šest hiljada
kilometara preko okeana, mnogo govore i o odnosu između turske i evropske
kulture u ovo vreme. Trebalo bi da se podsetimo da je, dok je Osmanlije u ovo
doba pratila sreća dostojna carstva na vrhuncu, Evropa istovremeno bila i
kolonizator i kolonija.
771 Suzan Skiliter, „Tri pisma sultanije Safije kraljici Elizabeti I“, str. 43.
470 BETANI HJUZ
Ironija je naravno ležala u tome što je Kilidž Ali-paša, koji je kod Lepanta
zapovedao levim turskim krilom i uspeo da se vrati u Konstantiniju sa
zaplenjenom zastavom malteških vitezova, rodom bio Italijan iz Kalabrije.
Lingva franka na turskom dvoru bio je sve do pred kraj XVII veka
srpskohrvatski.775 Slično tome, neki Englezi su odvođeni silom kao ratni
zarobljenici, ali su neki rado odlazili na Istok i tamo ostajali. Evnuh Hasan-aga,
primera radi, život je započeo kao Samson Rauli iz Grejt Jarmuta. Ingiliz
Mustafa prethodno je bio izvesni gospodin Kempbel iz Invererija. Kada je
Čarls II poslao kapetana Hamiltona da vrati kući Engleze koji su odvedeni u
772 Otavijano Bon, Sultanov saraj, priredio Godfri Gudvin, 1996, str. 46.
773 Iz „Uzora da posluži za zajedničku molitvu kojom će se pozvati svi pobožni da se mole Bogu za
izbavljenje svih hrišćana na koje Turci sad napadaju“, preštampano u Liturgijskim službama
Vilijama Kitinga Kleja (Clay, William Keatinge, Liturgical services: liturgies and occasional forms of
prayer set forth in the Reign of Queen Ellizabeth, Cambridge University Press, Cambridge, 1847, pp.
519-523, esp. 519).
774 U ovome sam se mnogo oslanjala na istraživanje Danijela Vitka – sa, „Pretvaranje u Turčina u
Otelu: promena vere i osuda Mavara“ (Vitkus, Daniel, „Turning Turk in Othello: The Conversion and
Damnation of the Moor“, Shakespeare Quarterly, Vol. 48, No. 2, Summer, 1997).
775 Sajmon Sibag Montefjore, Romanovi: 1613-1918 (Montefiore, Simon Sebag, The Romanovs: 1613-
776 Džerald Maklin, Početak putovanja na Istok. Engleski putnici u Osmanskom carstvu 1580-1720
(MacLean, Gerald, The Rise of Oriental Travel. English Visitors to the Ottoman Empire, 1580-1720,
Palgrave Macmillan, Basingstoke and New York, 2004, p. 165).
777 Rut Bernard Jizel, Haremi u glavi: putevi zapadne književnosti i umetnosti (Bernard Yeazell, Ruth,
Harems of the Mind: Passages of Western Art and Literature, Yale University Press, New Haven,
2000).
ŠEZDESET PRVO POGLAVLJE
JANJIČARI
1370. G. – 1826. G.
(771. G. – 1241. G. PO ISLAMSKOM KALENDARU)
778 Endru Vitkroft, Neprijatelj pred vratima: Habzburzi, Osmanlije i bitka za Evropu (Wheatcroft,
Andrew, The Enemy at the Gate: Habsburgs, Ottomans, and the Battle for Europe, Random House,
London, 2008, p. 163).
779 Robert Vols, Pripovest o boravku u Carigradu, 1828. Navedeno kod Vitkrofta, str. 86.
780 Adolphus Slade, Record of Travels in Turkey, Greece etc. and of a Cruise in the Black Sea with the
Captain Pasha in the Years 1828, 1829,1830,1831 (1833), navedeno kod Vitkrofta, str. 92.
Istanbul 473
781 Uopšteno govoreći, uspon Zapada, posle promene trgovačkih puteva zahvaljujući uspešnim
putovanjima Kristifora Kolumba i Vaska da Game, bio je jedan od razloga što su državni stratezi u
Visokoj porti i sultanovom haremu morali da budu upućeni u prilike koje im se pružaju i
savezništva koja ih okružuju ne samo u delu sveta neposredno oko njih nego i mnogo šire. Murat IV
je svake nedelje priređivao veliku predstavu: povorku zanatlija kroz grad. Trebalo bi da se zapitamo
o njegovim motivima. Šta je time dokazivao? Da čitavo tursko društvo u celinu vezuje vera? Ili ideja?
Ili šarena roba za prodaju? Dvadeset petog decembra 1638. Muratu IV predao se Bagdad. Potom su
na Bliskom istoku povučene granice čije tragove vidimo i danas. Turska vojska iskrcala se 1645.
godine na Kritu, a 1683. veliki vezir skrenuo je pogled ka severu, ka žilavoj prirodnoj granici –
Dunavu. Nijedan od turskih vojnih uspeha ne bi bio moguć bez janjičara.
782 Jevreji, Kurdi i Persijanci nisu rado primani u janjičare.
474 BETANI HJUZ
život, i neće morati da plaća harač koji su plaćali svi nemuslimani u Turskom
carstvu.
Pošto bi bili sprovedeni u Istanbul, često pod nadzorom drugih hrišćana,
dečacima je bilo dozvoljeno da tri dana predahnu u nekoj hrišćanskoj
porodici. Posle toga su pregledani, upisivani u knjige i obrezivani. Obuka je
trajala sedam do deset godina – najbistriji su je sticali u samom dvorskom
kompleksu, ali je većina za to vreme boravila kod seoskih porodica po
Anadoliji. Počinjalo se po pravilu od samog dna – rintanja u rudnicima,
brodogradilištima, na popravci građevina. Dok gledamo ono što nam je
sačuvano od veličanstvene osmanske arhitekture, možemo da zamislimo
janjičarske ruke i oznojena čela. Neki dečaci su obučavani u pravljenju strela
ili vatrenog oružja, kozarstvu, krojačkom zanatu, ili su učili muziku, ili da
pripremaju sultanu šer-bet.783 Živeli su u drvenim kasarnama – Staroj i Novoj
– koje su bile sav njihov svet. Nova kasarna nalazila se u blizini Kapali čaršije i
džamije Ahmedije, i blizu takozvanog Mesnog trga, nekadašnjeg vizantijskog
foruma. Vrtove su, međutim, imali čak i janjičari. Pred veće ratne pohode,
okupljali su se da se svi zajedno pomole kod hipodroma. Početkom XVII veka u
Istanbulu i okolini bilo je trideset pet do četrdeset hiljada janjičara – oko
petine gradskog stanovništva.
Janjičari su bili ti koji su iz utvrđenja Rumelihisar, prvobitno nazvanog
Bogazkesen, što može da znači i grloseča i onaj koji preseca uski prolaz,
isprobavali domet svojih topova na svim brodovima koji bi tuda naišli.
Janjičari su imali važnu ulogu u probijanju konstantinopoljskih zidina i
janjičarima je predata Agija Irini, Crkva Svetog mira, da im služi kao arsenal.
Jedna od njihovih dužnosti bilo je i gašenje požara. Konstantinija je uglavnom
bila od drveta i krajem XIX veka mesečno je u gradu izbijalo i po osam požara,
u kojima su stradale kuće, ali još više skladišta, jer je u njima vatra mogla da se
rasplamsa neprimećeno. Već 1572. svim kućevlasnicima je bilo zapoveđeno da
uvek drže spremno bure vode za gašenje. Ako bi voda omanula, smatralo se da
će pomoći amajlije.
783Izvanredan posao na ovom polju obavila je Đulaj Jilmaz – pogledajte njenu disertaciju
„Ekonomska i socijalna uloga janjičara u turskim gradovima u XVII veku: slučaj Istanbula“ („The
Economic and Social Roles of Janissaries in a 17th Century Ottoman City: The Case of Istanbul“,
McGill University, Montreal, 2011).
Istanbul 475
784Virdžinija Aksan, „Pobune i turska vojska u XVIII veku“ (Aksan, Virginia, „Mutiny and the
Eighteenth Century Ottoman Army“, Turkish Studies Association, 22(1), 1998, pp. 116-125);
476 BETANI HJUZ
Džemal Kafadar, „O čistoti i korumpiranosti janjičara“ (Kafadar, Cemal, „On the Purity and
Corruption of the Janissaries“, The Turkish Studies Association Bulletin, 15/2,1991, pp. 273-280);
Vitkroft, 84-137.
Istanbul 477
Bečke zidine će vas razočarati. Jedan krnjavi ostatak jedva da se još može
prepoznati između putničke agencije i pošte. Većina srednjovekovnih ostataka
i onih s početka novog veka može da se vidi jedino ako se radi nešto na
kanalizaciji ili postavljanju optičkih kablova.
Otkriće u jednom podrumu u obližnjem gradiću Tulin na Dunavu,
međutim, ima da nam ispriča živopisniju priču. Dok je 2006. i 2007. godine
785 Prema The Great Turks declaration of war against the Emperor of Germany (At hispallace at
Adrinople, Feb 20,1683), printed by GC. for John Mumford, 1683.
786 Lat: Dođoh, videh, Bog pobedi – umesto čuvenog Cezarovog Veni, vidi, vici – Dođoh, videh,
Poljske i veliki vojvoda Litvanije, Sobjeski je vodio presudni juriš konjice kojim je turska vojska
potučena.
Istanbul 479
788 Nahere Untersuchung der Pestansteckung, Seite 42, Pascal Joseph von Ferro, Joseph Edlervon
Kurzbekk.k. Hofbuchdrucker, Wien 1787.
789 Uporedite iz istorije Mehmeda Solakzadea, sultanovog letopisca, ovaj opis uoči Mohačke bitke
1526. godine: „Kao da su se sjatile sve zvezde sa sedmoro nebesa. Sve je bilo obasjano, cela dolina
pretvorena u ružičnjak. Jeka zurli, rogova i velikih bubnjeva kosova dizala je halabuku od zemlje do
480 BETANI HJUZ
pompi pri polasku u vojne pohode, a ako bi se vojska vratila zaista donoseći
pobedu, konji su kićeni perjanicama, narod se okupljao pored ulica kojima je
prolazila povorka, u kojoj su ponekad vođene i divlje životinje, ispred kuća,
čak i onih najsiromašnijih, paljeni su fenjeri. Klane su na stotine ovaca, a
ponekad i goveda, s prozora su vešani i pod noge sultana i njegove pratnje
prostirani brokat, damast i baršun. „Nemoguće je da ijedan smrtni čovek bude
uzdignut do većeg stepena obogotvorenja nego što je bio uzdizan ovaj
neznabožac kad se ovenča pobedom.“790
Posle žestokog širenja na više kontinenata u XVI veku dosegnut je nivo
stagnacije. Sultan je prepodesio kompas ka zapadu. Želeo je da osvoji Beč,
važan trofej, što Turcima nije uspelo 1529. godine, kada ih je osujetilo užasno
vreme, ali je hteo da ostvari i pun nadzor nad Dunavom. Ako bi ovladali ovom
prirodnom granicom, bio bi im otvoren put ka onome što je još ostalo
neosvojeno od Evrope.
Dunav je reka koja neopozivo zahteva pažnju. Samo ime je najverovatnije
izvedeno iz protoindoevropskog korena da – voda koja teče brzo, bujno i
silovito. Valjanje vode uz betonsku tvrđavu s ogromnom metalnom kapijom
podseća i danas da je ovo divlja reka koju tek treba ukrotiti. Prvi brodić koji je
prokrstario od Beča do Budimpešte radi čistog zadovoljstva putnika otisnuo
se na tu plovidbu 1830, ali velika reka je hiljadama godina imala da se bavi
ozbiljnim poslom. Teglenjače još i danas plove punom dužinom Dunava
dovozeći ugalj s Crnog mora, žito s Krima i prevozeći kroz centralnu Evropu
automobile tek sišle s proizvodnih traka.
Dunav je bio granica Rimskog carstva, koju su Goti onako znamenito
prešli u IV veku, a čuvala ju je rimska dunavska flota. Ovom važnom
saobraćajnom žilom prolazili su i vojska i sve potrepštine. Ogromna otkupnina
plaćena za otetog Ričarda Lavlje Srce, koji je Dunavom doveden u zatočeništvo
u Dirnštajnskom zamku, obezbedila je sredstva za gradske zidine, koje će,
uprkos tome što su potkopavane lagumima i što je na njih ispaljeno više od tri
hiljade kamenih topovskih đuladi, izdržati tu prvu tursku opsadu 1529.
godine. Pravo ubiranja brodarine na Dunavu doneće turskom dvoru priliv
novca koji će omogućiti nastupanje Doba lala u XVIII veku, kada će Ahmed III
neba.“ Pogledajte takođe kod Božidara Jezernika, Turci u mašti (Jezernik, Božidar, ed., Imagining the
'Turk', Cambridge Scholars Publishing, Newcastle, 2009, pp. 38-39) i kod Brusa Ver Alena, Velika
opsada Malte (Ware Allen, Bruce, The Great Siege o/Malta: The Epic Battle between the Ottoman
Empire and the Knights of St. John, University Press of New England, Lebanon (New Hampshire),
2015, p.155).
790 Bartolomej Georgijević, Retkosti koje je o Turskoj prikupio onaj ko je sedam puta preprodavan kao
rob u Turskom carstvu (Georgievitz, Bartholomeus, The Rarities of Turkey Gathered by One that was
Sold Seven Times as Slave in the Turkish Empire, London, 1661, p. 46).
Istanbul 481
791 Rouds Marfi, Turska tehnika ratovanja, 1500-1700 (Murphey, Rhoads, Ottoman warfare, 1500-
1700, University College Press, London, 1999, p. 152); Mark Dejvid Baer, Počastvovani slavom
islama: osvajanje i islamizacija u Evropi pod Osmanlijama (Baer, Mare David, Honored by the Glory
of Islam: conversion and conquest in Ottoman Europe, Oxford University Press, Oxford, 2008, p. 216).
Pogledajte kod Baera izlaganje o izveštaju Kara Mustafpašinog sekretara Ahmed-age, naslovljenom
Propast pod Bečom (Vekayi-i Beg) na str. 213 i dalje.
792 „Pre podneva [25. avgusta] veliki vezir došao je u rovove i pozvao Husein-pašu, Bećir-pašu,
janjičarskog agu i druge zapovednike. Sve ih je ozbiljno upozorio i naredio svakom od njih da da sve
od sebe za uspešno okončanje poduhvata i da ne štedi ni imovinu ni život radi vere […] Izgledalo je
kao da se bitka nikad neće okončati, borbe su nastavljane s neverovatnom ogorčenošću.“ Džon Stoj,
Opsada Beča (Stoye, John, The Siege of Vienna, Birlinn, Edinburgh, 2012, pogl. 8).
482 BETANI HJUZ
turski topovi su dobro obavljali svoj posao i zidine su nosile duboke ožiljke od
đuladi. Osmog septembra je grozničavo proslavljena Mala Gospojina –
Ferdinand II, deda tadašnjeg cara Svetog rimskog carstva Leopolda I,
proglasio je Bogorodicu za. generalissimo, sacrale habzburške vojske. U
septembru je u ovom delu Evrope sunce zlatno kao kukuruz, a mesec izlazi
plamenonarandžast; vetrovi šibaju dižući prašinu – samo što je 1683. nisu
dizali vetrovi, nego kopita konjice u jurišu. U poslednji čas hrišćanski vladari
odazvali su se na očajničke pozive Beča u pomoć.793 Dvanaestog septembra
odigrala se ključna bitka.
Po lepom danu Dunav se plavi sa spokojnom veličanstvenošću. Uzvodno
od Beča, kod Pasaua, postoji jedan vrtlog mermernih boja, gde reka In donosi
zelene minerale s Alpa. Noću će svetlost upaljene baterijske lampe odblesnuti
u preplašenim očima dabrova, vidri i kuna; jata kormorana čuče na granama.
Sve je ovo sigurno bilo deo iskustva i neolitskih trgovaca, rimskih
kolonizatora, poreznika, misionara i rečnih razbojnika – svi su se oni bavili
svojim poslom niz tok Dunava od preistorije pa nadalje. Te 1683. Dunav je,
međutim, bio svedok pokolja pod Bečom – najpre je pobijeno trideset hiljada
austrijskih seljaka koje su Turci bili uzeli kao taoce i buduće roblje, zatim
deset hiljada sultanovih vojnika, jer su Turci, protivno svim izgledima,
nadvladani u boju.794 Reka je bila tako zagušena leševima da su Turci bežali
preko njih kao preko gaza.
Priče o prizorima s obala Dunava pronele su se zapadnom Evropom
brzinom šumskog požara i štampane su za široku čitalačku publiku: „…Car se
iskrcao na Dunavu, iznad mosta pre samog grada i ušao na Štubentor, istočnu
kapiju… Nemoguće je bilo za tako kratko vreme ukloniti toliko leševa, turskih i
793 Podaci o tačnom broju učesnika variraju, ali prema nekim mišljenjima juriš kojim je opsada
razbijena bio je najveći konjički juriš u istoriji: Nemci i Austrijanci su imali 47.000 vojnika, Poljaci i
Litvanci pod Janom Sobjeskim 37.000, od toga zajedno 18.000 konjanika, koji su jurišali u četiri
grupe, tri poljske i jedna Svetog rimskog carstva; Sobjeski je sam vodio tri hiljade teških kopljanika,
slavnih „krilatih“ husara; Turci su imali oko sto hiljada pešaka, dvadeset hiljada janjičara i četrdeset
hiljada tatarskih pomoćnih vojnika. Ričard Overi, Istorija rata u sto bitaka (Overy, Richard, A
History of War in 100 Battles, Oxford University Press, Oxford, 2014, p. 58). Pogledajte takođe
Militijad Varvunis, Jan Sobjeski, kralj koji je spasao Evropu (Varvounis, Miltiades, Jan Sobieski: The
King Who Saved Europe, Xlibris, Bloomington, 2012, p. 152); Everet Dženkins Mlađi, Muslimanska
dijaspora Qenkins, Everett Jr., The Muslim Diaspora: A Comprehensive Chronology of the Spread of
Islam in Asia, Africa, Europe and the Americas, vol. 2: 1500-1799, McFarland, Jefferson (North
Carolina), 2000, p. 205).
794 „Posle osmočasovne borbe mrak ih je naterao na povlačenje. Sutradan ujutru Turci su se dali u
beg, ostavivši na bojištu deset hiljada izginulih pred jurišem Sobjeskog. Hrišćana je na bojnom polju
izginulo tri hiljade.“ Dženkins, str. 205.
Istanbul 483
Iz Istinite i tačne priče o razbijanju opsade Beča i pobedi nad turskom vojskom 12. septembra 1683.
795
Pogledajte kod Godfrija Gudvina, Janjičari (Goodwin, Godfrey, The Janissaries, Saqi Publishing,
796
kosti, pije i jede i veseo je.“797 Neki su ga prozvali turskim Herodotom. Pisao je
s ljubavlju o suštini Carigrada, carigradskim kafanama, džamijama i
pušionicama, a kada je otišao na dugi, četrdesetogodišnji put od Krima do
Čerkezije, od Jerusalima do Sudana, takođe s divnom sočnošću opisuje zemlje
nad kojima se iz Carigrada vladalo, godišnju skupštinu akrobata na trapezu,
plemena koja vode ljubav s krokodilima iz Nila i slobodno ponašanje Bečlijki.
Evlija Čelebija je bio pobožan i rodoljubiv čovek; služio je u osmanskoj vojsci i
bio je, 1663. godine, u Beču. Među poslednjim što je napisao na samrti u Kairu
bio je i jedan za njega neobično zloslutan zapis o opsadi iz 1683. Kad je
dvadeset godina pre opsade sam bio tamo, Evlija je naglas izrazio želju da Beč
postane muslimanski, ali mu je neki mahniti derviš proročanskim glasom
povikao: „Nek ne da Alah 1094. [odnosno 1683. po našem hrišćanskom
kalendaru] da ovaj vrt i utvrđeni grad Beč padnu muslimanima u ruke, jer će
oni razoriti sve što je ovde sagrađeno.“798
Na azijskoj obali Bosfora još stoji, jedva, usamljeni drveni paviljon, unutra
raskošno izrezbaren i oslikan, koji je 1698. godine podigao veliki vezir
Amidžazade Koprulu Husein-paša. Husein-pašin paviljon je verovatno
najstarija drvena građevina u današnjem Istanbulu. Posađen uz samu ivicu
vode, drži se osovljen na natrulim gredama podsećajući pomalo na kolibe
vijetnamskih ribara. Upravo ovde je 1699. ratifikovan i konačno potvrđen
Karlovački mir,799 kojim je priznat gubitak velikog dela teritorija pod turskom
vlašću i njihovo pripajanje Austriji, Veneciji, Poljskoj i Rusiji. O uslovima mira
pregovarao je u Karlovcima dragoman Mehmeda IV Aleksandar Mavrokordat.
Zapadnim nacijama dozvoljeno je da obnavljaju i grade crkve u Carigradu.
Osujećeni na zapadu, Turci su oči ponovo okretali ka istoku. Sulejman II
poslao je 1689. izaslanika šahu Aurangzebu, ali te su mere bile nedovoljne i
okasnele.
Osmanlije su se našle u nevoljama. Novi trgovački putevi vodili su preko
Manile, Kina se sve uspešnije služila pomorskim putevima, kao što to pokazuje
vrlo detaljna Seldenova karta istočne Azije iz XVII veka, otkrivena u arhivima
Bodlijeve biblioteke u Oksfordu 2008. godine.800 Turski dvor se pretvorio u
sopstvenu parodiju. Ibrahim Ludi, koga su u ranom detinjstvu držali
zatvorenog u Kavezu, izdvojenom delu harema gde su zaključavane žene i
potomci sultana koji su mogli prouzrokovati borbe oko prestola, pojen je
797 Robert Dankof, Jedan primer turskog mentaliteta: svetEvlije Čelebije (Dankoff, Robert, An Ottoman
Mentality: The World ofEvlia Celebi, Brill, Leiden, 2004, p. 117).
798 Isto, str. 105-106. Veoma zahvaljujem profesoru Dankofu na pomoći oko ovoga.
799 Karlovački mir potpisan je 26. januara 1699. u Sremskim Karlovcima. (Prim. prev.)
800 Piter Frankopan, Putevi svile: nova istorija sveta, Laguna, 2018.
Istanbul 485
Za ovo je zapravo postojao razlog – Ibrahim je u tom trenutku bio poslednji muški potomak
801
Osmanove dinastije, pa je bilo poželjno da dobije više sinova (barem u tome je imao izvesnog
uspeha). Takođe, njegova mati sultanija Kesem smišljeno mu je odvraćala pažnju haremom da bi
mogla sama da drži vlast u rukama. (Prim. prev.)
ŠEZDESET TREĆE POGLAVLJE
Moric Vagner, Putovanja po Persiji, Gruziji i Kurdistanu, sa skicama Kavkazaca i kozaka (Wagner,
802
Moritz, Travels in Persia, Georgia and Koordistan, with sketches of the Cossacks and the Caucasus,
Hurst and Blackett Publishers, London, 1856). Digitalizovano na Guglu.
Istanbul 487
putem kao i problem. Zaboravite na začine – ljudi su bili roba koja je uveliko
ušla u modu.
Da bismo shvatili razmere ove trgovine, moramo da pođemo u Poti, luku
na gruzijskoj strani Crnog mora, koju su osnovali Grci otprilike u isto ono
vreme kada je Vizant osnivao Vizantion.803 Kroz Poti se danas transportuju
ugalj i žito, u ogromnim kontejnerima koji kvare pogled na Crno more. Uz
obalu ka istoku pružaju se nekropole Grka koji su se ovamo doseljavali najpre
oprezno, a zatim u VI i V veku pre n. e. u popriličnom broju. Prema predanju,
upravo su se ovde iskrcali Jason i njegovi Argonauti pre nego što će poći uz
reku Fasis, koja se danas zove Rioni, da se bore s kolhidskim zmajem, da vrate
Zlatno runo i donesu propast Medeji i njenoj porodici. Iza Potija se nalazi
Batumi, novo gruzijsko mesto zadovoljstva, privlačno iranskim i turskim
krupnim bogatašima podjednako kao i sitnim kockarima. Batumi je pun
bleštavih kasina, zgrada s bazenom na krovu i vlažnih, neasfaltiranih
zabačenih uličica. Daleka prošlost kao da vam je pod samim prstima. Komarči
su velika napast. Nije potrebno mnogo truda da se zamisli dvostruka muka
onih koji su od antike naovamo dovođeni u ove dve luke, prve stanice trgovine
robljem, i seksualnim i onim namenjenim za teški fizički rad. Vekovima su u
Potiju muškarci, žene i deca trpani u brodove i otpremani na istanbulske
pijace robija.
Ni bitke, ni osvajački pohodi, ni gusarski prepadi nisu bili neophodni –
crnomorska trgovina ljudima bila je stabilan i unosan posao, koji su
oduševljeno podržavali domaći dobavljači robe. Žene su takođe živo
učestvovale u prodaji robija. Imamo podatke o jednoj severnoafričkoj
trgovkinji koja je posao vodila upečatljivo slično kao i izvestan broj žena koje
se danas bave ovom vrstom trgovine. Sveti Avgustin piše u IV veku o nekoj
sugrađanki iz njegovog rodnog Hipona koja je na prevaru sticala poverenje
devojaka s obližnjih brda raspitujući se da kupi od njih drva za loženje, a zatim
ih zatvarala, zastrašivala i tukla pre nego što će ih prodati trgovcima s kojima
je imala dogovor.804 Izvestan broj najsnažnijih robova slat je u Osmansko
carstvo da radi u poljima, posebno da seče šećernu trsku na Kipru i Kritu, ali
znatan deo, posebno onih lepih oba pola, bio je namenjen haremima i
služinskom poslu. Godišnje je preko Crnog mora otpremano čak i do dve
hiljade robova. U Istanbulu u XVII veku oko petine stanovništva nije bilo
slobodno – uporedimo to s Venecijom, gde je procenat bio blizu tri posto.
803 Uspomena na povezanost ova dva grada još se čuva. Saborna crkva u Potiju, podignuta 1907.
godine, sagrađena je po uzoru na Svetu Sofiju.
804 Sveti Avgustin Hiponski, Pisma, prema engleskom prevodu Roberta Inoa.
488 BETANI HJUZ
Za mnoge porodice iza Crnog mora, međutim, možda još od onog doba
kad je u modi bilo da se uvoze evnusi s Kavkaza, biti prodat radi seksa, ili
služenja u kući, ili služenja za ukras, nije bilo tako loša prilika. U Vizantiji,
pošto su je osvojili krstaši, trgovini robljem je neko vreme pridavano nešto
maltene mesijansko i brodovi koji su prevozili roblje ponekad su nosili
znamenje krsta. Pod osmanskom vladavinom uloge su obrnute. Muslimani
nisu mogli biti uzimani li roblje osim ako su zarobljeni u bici ili ako su
promenili veru. S druge strane robinje Gruzijke, Jermenke, Balkanke, Grkinje i
Ruskinje mogle su da postanu majke sultana, a dečaci, odvedeni iz ovih naroda
kao danak u krvi, da se uspnu čak do položaja velikog vezira. Saznajemo i za
neke istanbulske muslimane koji su odlazili na Kavkaz da bi posle godinu ili
dve mogli da budu prodati u roblje i da tako dobiju priliku za bolju karijeru.
Mnoge mlađe devojčice zadržavane su po istanbulskim kućama gde su
doterivane, obučavane i profinjavane pre nego što će postati udavače isplative
za porodice koje su ih primile. Za hiljade ljudi, pokolenjima, to su naprosto bile
životne činjenice.
Trebalo bi sada da razmotrimo svakodnevnu stvarnost koju je
podrazumevao ovaj sistem. Devojčice s Kavkaza ili iz jermenskih ravnica
ponekad su u tranzitnu luku Poti dopremane sa svega tri godine. Klima oko
Potija je suptropska, u okolnim močvarama žive egzotične ptice, ali i insekti,
posebno komarči, koji su ostali napast do dana današnjeg. Često je harala
malarija. Za vreme putovanja ljudski tovar držan je u potpalublju. Plovidba iz
Potija preko Crnog mora pa niz Bosfor, često sa zastankom u Trapezuntu,
trajala je oko tri nedelje. Po dolasku u Istanbul skupi tovar je razvrstavan na
oštećenu i neoštećenu robu i odvođen u Sulejman-pašin han uz Veliki bazar,
gde je prodavan. Vlasti su već naplatile carinu na ulasku u grad – četiri dukata
po glavi u XVI veku – a zatim su i prodavač i kupac morali takođe da plate
porez.805
Danas se na mestu gde su se nalazili obori za ljude nalazi pijaca kućnih
ljubimaca, gde možete kupiti kanarince, kornjače i pijavice. Iza drvene kapije
koja se zaključavala u podne, ljudska roba je najkasnije od XVI veka izlagana
na razgledanje ili na drvenim podijumima ili, ako je neki primerak bio
posebno vredan, u naročitim kabinama. Najpoželjnije Čerkeskinje umele su da
dostignu cenu od petnaest hiljada pijastera. Putnici i sa Istoka i sa Zapada
dolazili su da gledaju dok su deca i mlade žene prodavani – cenkanje oko
robija bilo je omiljena predstava. Neki su razvijali i zavisnost prema kupovini
drugih ljudskih bića; kad bi potrošili sav novac, prosto su posmatrali.
805 Filip Mansel, Konstantinopolj, grad za kojim je žudeo ceo svet, 14531924, str. 131.
Istanbul 489
Ahmed, Benam Sadegi i Majki Boner (ured.), Islamska naučna tradicija (Hathaway, Jane, „Habesi
Mehmed Agha: The first chief Harem Eunuch of the Ottoman Empire“, in Ahmed, Asad, Sadeghi,
Behnam, Bonner, Michael, The Islamic Scholarly Tradition: Studies in History, Law, and Thought,
Brill, Leiden, 2011, p. 182).
Istanbul 491
808 Izedin Baris i Gunar Hilerdal, „Tuberkuloza u osmanskom haremu u XIX veku“ (Baris, Izzetin and
Hillerdal, Gunnar, „Tuberculosis in the Ottoman harem in the 19th century“, Journal of Medical
Biography, 2009,17, pp. 170-173).
809 Isto, i Nermin Ersoj, Juksel Gungor i Aslihan Akpinar, „Međunarodne zdravstvene konferencije iz
osmanske perspektive (1851-1938)“ (Ersoy, Nermin, Gungor, Yuksel and Akpinar Aslihan,
„International Sanitary Conferences from the Ottoman perspective (1851-1938)“, Hygiea
Internationalis, 2011,10.1, p. 53).
810 Daglas Skot Bruks (prev. i ur.), Konkubina, Princeza i učiteljica: glasovi iz osmanskog harema
(Brookes, Douglas Scott (trans. & ed.), The Concubine, the Princess, and the Teacher: Voices from the
Ottoman Harem, University of Texas Press, Austin, 2008).
ŠEZDESET ČETVRTO POGLAVLJE
811 Brus Baum, Uspon i pad bele rase: politička istorija rasnog identiteta (Baum, Bruce, The Rise and
Fall of the Caucasian Race: A Political History of Racial Identity, New York University Press, New
York, 2006, p. 84).
812 Thackeray (1846), The Paris sketch book. Memoirs of Mr. Charles J. Yellowplush. The Irish
sketch book. Notes of a Journey from Cornhill to Grand Cairo, by way of Lisbon, Athens,
Constantinople, and Jerusalem: Performed in the Steamers of the Peninsular and Oriental Company,
Volume 2 of Miscellanies, Fields, Osgood & Company 1869, original from Harvard University, 534.
813 Engl. doslovno – beli Kavkasci; u anglofonom svetu ovako se naziva bela rasa. (Prim. prev.)
Istanbul 493
Upravo u vreme dok se, sredinom XVIII veka, trgovina belim robljem
istinski rasplamsavala, jedan učeni mladi Nemac putovao je iz svog rodnog
grada u Donjoj Saksoniji (danas centralna Nemačka) kroz polja ograđena
visokim živicama na Univerzitet u Getingenu, koji je u to doba doživljavao
uspon. Godine 1775. ovaj revnosni kraniolog po imenu Johan Fridrih
Blumenbah objaviće prvu verziju svoje teze Degeneris humani varietate nativa
(O prirodnoj raznovrsnosti čovečanstva), prema kojoj se ljudi dele na pet
„varijeteta“: mongolski, etiopski, malajski, indijanski i kavkaski.
Blumenbah, koga neki smatraju ocem fizičke antropologije, služio se u
istraživanju onim što je nazivao svojom Golgotom – zbirkom od dvesta
četrdeset pet lobanja i mumifikovanih ostataka, među kojima su bili i ostaci
jedne mlade Gruzijke, koji su mu pružili nadahnuće za kavkaski varijetet.
Smatrao je da je njena lobanja savršena, a bio je i dirnut pripovešću jednog
putnika i trgovca nakitom iz XVII veka, ser Džona Šardena, hugenota koji je
pre bekstva pred progonima u Francuskoj nosio ime Žan-Batist Šarden.
Šarden je putovao brodom iz Carigrada preko Crnog mora i opisao je Gruzijke
s Kavkaza kao najlepše žene na svetu. Blumenbah je zaključio da je ljudski rod
potekao s Kavkaza, istinskog zemaljskog raja. Potpuno izdanje
Blumenbahovog De generis humani objavljeno je 1795. godine.
Kavkaz je jedna debela prevlaka na krajnjem istoku nekadašnjih
osmanskih teritorija, između Crnog mora i Kaspijskog jezera, već bogata
legendama, koje je posebno proširio Marko Polo u XIII veku, da je upravo tu
bila kolevka čovečanstva. Prema pripovesti Marka Pola, ovde se izdiže biblijski
Ararat, što znači da je tu pristala Nojeva barka i da se tu nalazio rajski vrt.
Blumenbahovo naučno istraživanje potkrepljivalo je biblijsku istinu.
Blumenbah o kategoriji kojoj sam pripada, „kavkaskom varijetetu“, piše:
„Ovom sam varijetetu dao ime po Kavkaskom gorju, jer se u njegovoj okolini, a
posebno na južnim padinama, rađa najlepša ljudska rasa, što će reći
Gruzini.“814
Kasnije Blumenbahovo delo, Kratku klasifikaciju komparativne anatomije,
preveo je i popularisao ugledni engleski lekar Vilijam Lorens 1807. godine.
Delo je precizno ilustrovano perom i mastilom, a crtežu kavkaske lobanje
pripada središnje mesto. Blumenbah sam nije bio zagovornik nadmoći bele
rase i kritikovao je svoje kolege koji jesu bili, ali njegovo povezivanje lepote s
belom kožom i biblijskim mitom o poreklu lako je bilo pogurati ka vrednosnoj
proceni. Drugi teoretičari rase u Getingenu jedva su dočekali da preuveličaju
814Johan Fridrih Blumenbah, „O prirodnoj raznovrsnosti čovečanstva“, navedeno prema prevodu iz
Robert Bernaskoni i Tomi Li Lot (ured.), Pojam rase (Bernasconi, Robert an Lott, Tommy Lee, The
Idea of Race, Hackett Publishing, Indianapolis, 2000, p. 31).
494 BETANI HJUZ
815 Lav Nikolajevič Tolstoj, Seča šume (Лев Николаевич Толстой, Рубка леса, глава VI, prema
onlajn tekstu na http://rvb.ru/tolstoy/01text/ vol_2/01text/0008.htm.) (Prim. prev.)
816 Čarls King, Duh slobode: istorija Kavkaza (King, Charles, The Ghost of Freedom: A History of the
Istanbulu i Kairu. Svrha postojanja čerkeske rase, govorilo se, i jeste u tome da
ulepša ružnoću Turaka i Persijanaca s kojima je prinuđena da se mesa.
Koreni ove isfabrikovane genealogije zalaze dublje. Pogledajte kako
mletački izaslanik Jakopo Ragaconi opisuje 1571. godine Nurbanu, ženu koja
je povlačila konce političkih igara: „Pre šest meseci sultan Selim kao veliki
zalog svoje ljubavi uze za zakonitu ženu majku svog sina, nekakvu
Čerkeskinju, i obasu je sa sto deset hiljada zlatnika, sa željom htejući da
nadmaši svog oca, koji je kao svadbeni dar dao njegovoj majci samo sto hiljada
dukata.“817 Nurbanu je možda bila Italijanka, možda Tevrejka, a možda Grkinja
s Krfa, ali Čerkeskinja gotovo sasvim sigurno nije bila.
I u Americi je pojam prekrasne, senzualne žene, egzotične, ali
pristupačne, iz dalekih zemalja na istoku, obećavao dobru zaradu. Oko 1860.
Fineas Barnum prikazivao je „Kavkaskinje“ koje su za novčić pričale sočne
priče o tome kako su odvedene u roblje i o raskalašnom životu u sultanovom
haremu, odakle ih je oslobodio neki junak koji radi za gospodina Barnuma i
koji ih je takođe naučio engleski. Predstavljane kao „najčistiji primer bele
rase“, bile su to po pravilu mlade Irkinje, s kosom doteranom u razmetljive
frizure „divljakuša“.818 Razlog za ovakvo doteri-vanje verovatno je bila
vizuelna simbolika ropstva i vizuelno povezivanje s gustom kosom i jagnjećim
šubarama pravih Kavkazaca. Frizuru je držala mešavina piva i umućenog
belanceta. Pošto je Barnum dao primer, poneka „Čerkeskinja“ mogla se
pronaći kao deo prateće galerije nakaza i egzotičnih ljudskih primeraka uz
većinu američkih cirkusa. Kozmetički preparati kao što je losion nazvan Cvet
Kavkaza bili su pravi hit širom Evrope i Amerike u XIX i početkom XX veka.
Sadržali su, kako su tvrdile reklame, prirodne sastojke za izbeljivanje kože i
pružali su dodir s kvazimitskom zemljom istočno od Carigrada gde su sve žene
natprirodno bele Eve. Na njujorškim ulicama podjednako kao i u istanbulskim
haremima, Čerkeskinja je bila opojni spoj poznatog i egzotičnog.
817 Alberi, Relazioni, 2: p. 97; takođe Queen Elizabeth and the Levant Company, 23 (izveštaj
engleskom ambasadoru u Rouzdejlu).
818 Barnum Grinvudu, 14. maj 1864, kod Artura Saxona, ur., Odabrana pisma Fienasa Tejlora
Barnuma (Saxon, Arthur, ed., Selected Letters of P.T. Barnum, Columbia University Press, New York,
1983, pp. 115-127).
496 BETANI HJUZ
821Painter, Nell Irvin, „Why White People are Called Caucasians?“, Proceedings of the Fifth Annual
Gilder Lehrman Center International Conference, Yale University, 7-8 November 2003,
http:/Vglc.yale.edu/sites/default/files/files/events/race/Painter.pdf.
ŠEZDESET PETO POGLAVLJE
SAPUN I BOGINJE
XVIII VEK
(1111-1211. PO ISLAMSKOM KALENDARU)
822 Džordž Sandis, Putopis, s putovanja početog leta Gospodnjeg 1610 (Sandys, George, A relation of a
journey begun An: Dom: 1610, Andrew Crooke, London, 1637, p. 69).
823 Džordž Gordon Bajron, Sabrana dela (The Complete Works of Lord Byron, A. and W. Galignani and
Haremlik; Some Pages from the Life of Turkish Women, Houghton & Mifflin Co., New York, 1909).
Istanbul 499
Ledi Meri Vortli Montagju, Pisma iz turskog poslanstva (Montagu, Lady Mary Wortley, The
825
Turkish Embassy Letters, ed. T. Heffernan and D. O'Quinn, Broadview Press, Ontario, 2013, pp. 101-
102).
500 BETANI HJUZ
826 Pogledajte kod Ebru Bojar i Kejt Flit, Žena na javnim mestima u Osmanskom carstvu, str. 238.
827 Podrobnije razmatranje o kulturi javnih kupatila u Istanbulu možete da pogledate kod Nine
Ćihocki, „Kontinuitet i promene u kulturi turskih kupatila u Istanbulu: životna priča hamama
Čemberlitas“ (Cichocki, Nina, „Continuity and Change in Turkish Bathing Culture in Istanbul: The
Life Story of the Cemberlitas Hamam“, Turkish Studies, 2005, 6 (1), pp. 254-258).
828 Ledi Meri Vordi Montagju, Pisma iz turskog poslanstva.
829 Ebru Bojar i Kejt Flit, Društvena istorija Istanbula u osmansko doba (Boyar, Ebru and Fleet, Kate,
A Social History of Ottoman Istanbul, Cambridge University Press, Cambridge, 2010, p. 254, 258).
Istanbul 501
830Uporedite Cigar-divan u Skicama i crtežima Džordža Krukšanka (George Cruikshank, Scraps and
Sketches, 1832).
502 BETANI HJUZ
Montagju je dala svojoj deci (sin Edvard umreće u Veneciji kao dobar
musliman, govoreći turski i noseći omiljeni turban do samog kraja) vakcinu
protiv boginja i revolucionisala zapadnu medicinu. Njen rođeni brat je umro
od boginja, a sama ledi Montagju je nosila ožiljke na licu pošto je u mladosti
preživela ovu strašnu bolest; otuda je možda imala naročit razlog da ceni
vrstu slobode koju je veo pružao ženama u Konstantiniji. Veo, rečeno joj je,
omogućuje kretanje po tajnom poslu. Prihvativši primer, ledi Meri je po gradu
išla pokrivena velom, makar i samo zato da bi mogla da uđe u džamije, na
primer u Aja Sofiju.
Vakcinacija je dar koji se nikako ne može preceniti. Ledi En Glover, žena
engleskog ambasadora ser Tomasa Glovera, umrla je 1608. godine u Istanbulu
od kuge i držana u podrumima izaslanstva gotovo četiri godine pre nego što će
konačno biti sahranjena u mauzoleju na današnjem Trgu Taksim.832
Verovatno se od pesnika i slikara nije ni moglo očekivati da ovekovečuju
činjenice o zarazama prenošenim u istanbulskim haremima i hamamima –
umiranje od kuge i boginja, pretrpane prostorije pune bolesnih od
tuberkuloze, tiho izdisanje u grčevima. Pronađeni su dokazi o zaraznim
bolestima kao što je tuberkuloza još iz doba sedam hiljada godina pre nove
ere, a sifilis je igrao važnu ulogu u istanbulskoj seksualnoj i državnoj
politici.833 Ovu istinu nisu želeli da zabeleže.
Sultani su letnjikovce uz Bosfor i Zlatni rog podizali delimično da bi
umakli od vrućine, ali i iz još važnijeg razloga – da bi izbegli tuberkulozu i
druge zaraze. Pogrešno i preterano korištena etiketa Evropljanina donosioca
zaraze bila je metaforička uvreda, ali se takođe poklapa s pouzdanim
činjenicama. Multietničko Osmansko carstvo nije imalo prirodnih granica koje
bi sprečile širenje zaraza. Turci su krivili Indijce da su preko Crvenog mora
doneli koleru, međutim istinu govoreći, uleme su, tvrdeći da je svaka pošast
kazna Božja, onemogućavali preduzimanje izvesnih medicinskih mera kao što
je karantin. Na Međunarodnim zdravstvenim konferencijama održavanim od
1851. do 1938. godine, među kojima je bila i ona u Istanbulu 1866,
ratifikovano je nametanje međunarodnih pravila unutar pojedinačnih zemalja
832 Džerald Maklin, Razvoj putovanja po Orijentu: engleski putnici u Osmanskom carstvu 1580-1720
(MacLean, Gerald, The Rise of Oriental Travel: English Visitors to the Ottoman Empire, 1580-1720,
Palgrave Macmillan, New York, 2004).
833 Izrael Herškovic i dr., „Otkrivanje i molekularna obeležja mikobakterije tuberkuloze starog devet
kada je reč o ovim pitanjima.834 Prema izveštaju Pitsburg presa od 8. jula 1928,
u Istanbulu je u tom trenutku bilo četrdeset hiljada slučajeva tuberkuloze. Čak
i danas će vas, i u najekskluzivnijim hotelima, upozoriti na ovu strašnu
opasnost. Kad čitamo žustru tvrdnju ledi Meri da su „Turkinje jedine slobodne
u celom Turskom carstvu“, trebalo bi načas da pomislimo i na sve one žene i
devojčice – a samo u sultanovom haremu bilo ih je i po osam stotina – koje
nisu imale nikakve mogućnosti da se izbave, nikakvog izbora sem da sede i
čekaju kada će se zaraziti raznim bolestima.
LALE I TKANINE
XVIII VEK
(1111. G. – 1211. G. PO ISLAMSKOM KALENDARU)
Uzalud nebo kruži oko zemlje, nigde neće videti grad kao što je
Istanbul.
NABI-EFENDIJA, SAVETI NABI-EFENDIJE
NJEGOVOM SINU ABUL HAIRU835
Istanbulske vlasti posadile su 2006. godine tri miliona lala u gradu. Dok je
aerodrom modernizovan, uz oblake prašine, dok je imigrantska radna snaga
istovarivala cement i sirovi asfalt u zamašćenoj gužvi u lukama i dok je nova
mreža ulica izvođena iz starog grada, crvene lale svilenkasto su se ljuljale
posvuda, ne obraćajući nimalo pažnje na vrevu oko njih.
Sađenje u ovolikim količinama bilo je smišljeni pokušaj da se prizove
uspomena na ono vreme koje će kasnije biti nazvano Doba lala. Otprilike od
1710. pa nadalje sultani su ne samo pokušavali da preprave priču o Istanbulu
nego su svojski radili na tome da ga pretvore u sliku iz knjiga o njemu.
Na granicama je vladao mir, pa su Ahmed III i njegovi veziri iskoristili
priliku da ličnu strast i religijsko verovanje u duhovnu vrednost vrta pretvore
835 Nabi-efendija „Pohvala Istanbulu“, prema prevodu Abela Pejveta de Kurteja i Roberta Arnoa
(Courteille, Abel Pavet and Arnot, Robert, eds and trans., The Counsels of Nabi Efendi to his Son Aboul
Khair, The Colonial Press, New York, 1901).
836 Aron Hil, Izveštaj o stanju u Osmanskom carstvu (Hill, Aaron, A full and just account of the present
state of the Ottoman empire in all its branches: with the government, and policy, religion, customs, and
way of living of the Turks, in general, G. Parker, London, 1733, p. 141).
506 BETANI HJUZ
u javnu manifestaciju. Lale, koje u gradu rastu rado kao i u prirodi, postale su
sveprisutne u Istanbulu. Cvet koji potiče s istih srednjoazijskih ravnica kao i
sami Turci, i koji je ime dobio po persijskoj reči koja znači turban, lala je već
bila izvezena i u Evropu, gde je u XVII veku izazvala čuvenu tulipomaniju i
finansijski slom ulagača u retke lukovice. Turska je potom počela da uvozi lale
nazad iz Holandije i Irana, i to ne kao retkost, nego u ogromnim količinama.
Putnici su pisali o petsto hiljada cvetova koji rastu u vrtu velikog vezira pod
raznobojnom svetlošću fenjera i sveća. Lale su gajili naročiti vrtlari i vrtlarke.
Odgajene su četrdeset četiri nove sorte. Gosti na sultanovim slavljima morali
su da se obuku u boje koje će se slagati s rasporedom cvetnih boja. Obični
građani imali su neočekivane koristi – želja da se lale što lepše osvetle noću
dovela je do boljeg osvetljenja javnih ulica i trgova, čemu se inače nije
posvećivala naročita pažnja, budući da se od Istanbulaca očekivalo da posle
večernje molitve ne izlaze više iz kuće. Da bi se sprečili noćni neredi, svako ko
izađe morao je sam da nosi fenjer. Žitelji Stambola u Doba lala s radošću su
pričali o tome koliko im je život lepši u gradu osvetljenom noću.
metu! Neka bi Bog dao da se s ovim nastavi i istraje.“838 Nove pobune 1730. i
1740, prilikom kojih su opljačkane kuće i radnje uz Zlatni rog, podsetile su
grad na njegovu dugu tradiciju narodnih ustanaka. Telali bi prošli Istanbulom
pozivajući narod da se diže na oružje i da se radnje pozatvaraju. Vlasti bi uvele
policijski čas kad je izgledalo da se kuva neka nevolja. Oni koji bi bili uhvaćeni,
ako ne bi bili pogubljeni, nosili su vidne tragove kazne – sakaćenja, bičevanja,
batinanja po tabanima i žigosanja. Žene bi po pravilu bile izbatinane po
debelom mesu, pa zatim proterane. Iako su zapadnjaci često opisivali
nabijanje na kolac kao redovno u Istanbulu, ono to zapravo nije bilo;
pobunjenicima je obično odsecana glava.
Izbeglice koje su priticale u grad takođe su izazivale trvenja. Posle poraza
pod Bečom 1683. godine sultan nije više vodio pohode radi osvajanja novih
teritorija, ali su borbe vođene u prethodno osvojenim zemljama terale u
bekstvo mnogo ljudi, koji su dolazili u Istanbul u potrazi za spasom.
Zabeleženo je da je sredinom XVIII veka u gradu bilo deset do dvanaest
hiljada izbeglica iz Albanije. Za vreme Ramazana u prestonicu su takođe
priticali prosjaci i derviši. Svi su oni zajedno tvorili svojevrsnu najnižu klasu,
spavali po ulicama i bili prezreni među gradskim stanovništvom. Bilo je i
javnih izražavanja stava da ovi uljezi treba da se vrate otkuda su i došli. U
čitavom XVIII veku rasla je stopa organizovanog kriminala i prostitucije.839
Napetost je jačala u gradu i uprkos nastojanjima Ahmeda III da kulturom
neguje mir, svetina je 1726. godine kamenovala sultanov dvorac deset dana i
noći.
Pa ipak je snaga Istanbula uvek ležala u njegovoj mešovitoj naravi. Mada
su neki hrišćani iz uglavnom hrišćanskih naselja Pere i Galate na suprotnoj
strani Zlatnog roga strahovali za goli život dok bi obilazili svoju imovinu u
gradskom jezgru, imali ste mnogo prilike da u Stambolu naiđete na Gruzine,
Kurde, Albance, Arape, Etiopljane. Mnogi stranci pisali su iskrene hvalospeve
ukusnoj i raznovrsnoj hrani, vinu i muzici, čistoći zgrada u kojima se hrana
priprema i služi. Istanbulska ljubav prema česmama i vodoskocima često je
poređena, u korist Istanbula, s Londonom, Parizom i Bečom.
Velika je ironija, naravno, što nam najživopisnije dokaze o turskoj želji za
pozapadnjačenjem pružaju peintres du Bosphore – evropski slikari
838 Džemal Kafadar, „Sopstvo i drugost: dnevnik jednog derviša iz Istanbula u XVII veku i
pripovedanje u prvom licu u turskoj književnosti“ (Kafadar, Cemal, „Self and Others: The Diary of a
Dervish in Seventeenth Century Istanbul and First-Person in Narratives in Ottoman Literature“,
Studica islamica, 1989, 69, p. 129).
839 Pogledajte kod Faribe Zarinebaf, Zločin i kazna u Istanbulu 17001800 (Zarinebaf, Fariba, Crime
and Punishment in Istanbul, 17001800, University of California Press, Berkeley, 2010, p. 176).
Istanbul 511
840Navedeno kod Džejmsa Madera, Paše: trgovci i putnici islamskog sveta (Mather, James, Pashas:
Traders and Travellers in the Islamic World, Yale University Press, New Haven and London, 2009, p.
113).
OSMI DEO
Preko puta hotela Premijer in i zatvorenog noćnog kluba Rubi blu nedaleko od
Lester skvera u Londonu, iza radnika imigranata iz Sirije i Iraka koji se tu
okupljaju, nalazi se jedna lepa okrugla ograda, u kojoj je sada katolička crkva.
Ranije je bila namenjena izložbi panorama najvećih gradova na svetu. Pogled
na panoramu Carigrada, koju je 1799. naslikao s jedne izdignute tačke na
Galati Henri Aston Barker, a u Londonu je izložena 1802. godine, koštao je tri
šilinga. Reč, a zapravo i sam pojam panorame, smislio je otac Henrija Barkera;
zahvaljujući toj domišljatosti, porodica se obogatila. Na prikazu Carigrada koji
je izradio s mnogo podrobnosti, Aston Barker Mlađi uspeo je podjednako da
uhvati kosmopolitski utisak koji je grad ostavljao krajem XVIII veka i topaznu
svetlost u kojoj se tako često kupa.
Tu gde su se nekada radoznali Englezi skupljali da se dive punoj
panorami od trista šezdeset stepeni s minaretima, arsenalima i hamamima
Konstantinije naslikanim s brižljivom minucioznošću nalaze se sada dela
religioznog slikarstva koja, čak i ako to ne znamo uvek, upućuju na razne
struje istorije koje su se kretale oko ovog prastarog grada. Mozaici i freske
koje je izradio Žan Kokto 1960. godine prikazuju jarosne rimske vojnike koji
nasrću na prve hrišćane iz Male Azije; na tapiseriji iznad oltara Sofija, koja u
beloj haljini s velom podseća pomalo na Pepeljugu na venčanju, prilično liči na
modernu verziju Kibele, bliskoistočne gospodarice prirode i mudrosti.
841 Džordž Gordon Bajron, Don Žuan, pevanje XIII, strofa XXIII, prepev prevodiočev. (Prim. prev.)
518 BETANI HJUZ
842 Bajronove sopstvene reči, iz pesme „Pošto sam preplivao Helespont“ („After Swimming the
Hellespont“). (Prim. prev.)
843 Lesli Marčand, Bajronova pisma i dnevnici, tom 2: „Slavan u svoje vreme, 1810-1812“ (Marchand,
Leslie, Byron's Letters and Journals, vol. II: „Famousin my time, 1810-1812“, John Murray, London,
1973).
Istanbul 519
844 Pisma ledi Meri Vortlli Montagju njenom prijatelju Aleksandru Popu obiluju uzgrednim
detaljima; u jednom se opisuje i strašna slika koju su pružali sultanovi vojnici na polasku u
osvajanje Mađarske i Austrije.
845 Džordž Gordon Bajron, Don Žuan, pevanje V, strofa III, prepev prevodiočev. (Prim. prev.)
846 Džordž Gordon Bajron, Putovanje Čajlda Harolda, pevanje II, strofe 78 i 81, prema prepevu
Nataše Tučeve, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2005. (Prim. prev.)
520 BETANI HJUZ
847 Zahvaljujem Vilijamu Sent Kleru što mi je ljubazno pomogao u razradi ovih ideja. Hvala ti i na
tvojim delima – i na čaju.
848 Navedeno kod Rodrika Bitona, Bajronov rat: romantičarska pobuna, grčka revolucija (Beaton,
Roderick, Byron's War: Romantic Rebellion, Greek Revolution, Cambridge University Press,
Cambridge, 2013, p. 203).
Istanbul 521
POKOLJ
1822. G.
(1237/8. G. PO ISLAMSKOM KALENDARU)
849 Victor Hugot, „L'Enfant“, prepev prevodiočev prema onlajn originalu (Prim. prev.)
Istanbul 523
Godine 1770. žitelji Hiosa, ostrva oko četiristo pedeset kilometara južno od
Konstantinije i nekoliko kilometara od maloazijske obale, koji su od antičkih
vremena imali ulogu u priči o ovom gradu, bili su posmatrači potapanja turske
mornarice u sukobu s ruskom u Češmenskoj bici. Katarina Velika, koja je
krunisana u haljini s dvoglavim vizantijskim orlom, stupila je na ratnu stazu.
Njeni brodovi putovali su godinu dana s Baltičkog mora i bili su spremni na
borbu do uništenja. U tadašnjim ruskim izvorima navodi se da je izginulo
devedeset hiljada Turaka – današnje procene iznose oko jedanaest hiljada – a
samo trideset Rusa – oko šest stotina prema danas dostupnim procenama.
Zatim će 1822. godine doći red na Hios da se okupa u krvi.
Ako stojite na istočnoj obali vetrometnog Hiosa i ugledate na anadolskoj
obali, svega sedam kilometara preko vode, turske zastave s polumesecom,
strateški položaj ostrva biće vam kristalno jasan. Stanovnici Hiosa su doživeli
islamske napade, koji se u turističkim vodičima o ostrvu opisuju kao pljačke
muslimanskih gusara, u VII, VIII i IX veku, a na kratko vreme između 1090. i
1097. godine, posle Prvog i Drugog krstaškog pohoda, potpali su pod
muslimansku vlast, ali je Hios zatim ponovo postao hrišćansko ostrvo, mada
ne grčko nego denovljansko, da bi ga Turci konačno prisvojili 1566.
Najveća srednjovekovna dika ostrva, koja svedoči o pupčanoj vrpci s
matičnim gradom, jeste vizantijski manastir Nea Moni, osnovan 1042.
godine.850 Manastir uveliko podseća na Svetu Sofiju i bio je jedan od
najvažnijih i najživljih vizantijskih verskih kompleksa izvan Konstantinopolja.
Iako su njegove monahinje danas uglavnom sve na zalasku života, a igumanija
Marija Teodora vezana za postelju, na svom vrhuncu Nea Moni je smatran
jednim od čuda hrišćanskog sveta. U manastirskoj trpezariji još postoji
mermerni sto, s usečenim ležištima za pribor za jelo, iz kog zrači utisak
manastirskog spokoja i reda. Pre nego što vam oči privuče sjaj veličanstvenih
mozaika, treba najpre preći slagalicu mermernih površina, čiji je svaki blok
donesen s raznih isturenih postaja Vizantijskog carstva, da bi svi zajedno bili
složeni u simboličku sliku moći. Boje su raskošne – ovo je vizantijsko
graditeljstvo u svom najboljem izdanju.851 Na mozaicima vidimo i varjašku
stražu u prepoznatljivim tunikama jarkih boja i sa strašnim sekirama.
850 U vreme kada je u Engleskoj na presto stupio poslednji kralj iz dinastije Veseksa, dok se u
Jermeniji mladi Gagik II, poslednji vladar iz dinastije Bagratida, bori da odbrani svoju prestonicu
Ani od vojske Vizantije i emira Dvina. Pogledajte kod Maka Čahina, Jermensko kraljevstvo: istorija
(Chahin, Mack, The Kingdom of Armenia: A History, Curzon Press, Richmond, 2001, p. 231).
851 Strast za podizanjem zadužbina rasplamsala se u X veku toliko da je Nićifor Foka zabranio
osnivanje novih manastira. Sve je preraslo u razmetanje, bez istinske pobožnosti ili milosrđa kao
motiva.
524 BETANI HJUZ
urođeni smisao za meru i za čuvanje ovog drveta. Kroz kapiju u zidinama mestašceta Mesta
vekovima niko nije puštan ni da uđe ni da izađe između zalaska i izlaska sunca.
854 I danas postarije meštanke Pirgija, s njegovim divno oslikanim belo-sivim fasadama, imaju
savršen osmeh koji otkriva zdrave bele zube – da li zahvaljujući žvakanju mastike ili njenoj prodaji.
Inače, svi prihodi od mastike ravnopravno se dele u zadruzi.
Istanbul 525
istanbulske ulice prvi put su počeli da pritiču muslimani koji su uzmicali pred
hrišćanima. Sultan Mahmud II nije želeo da izgubi unosan plen kakav je bio
Hios, pa je naredio pogubljenje Hijana koji su se zatekli u Carigradu i talaca
uzetih na ostrvu. U prestonici su Hijani odavno cenjeni kao brodovlasnici i
brodski kapetani, te su zato imali celu jednu gradsku četvrt i svoju crkvu,
posvećenu Svetom Jovanu.855 Iz ovih aristokratskih fanariotskih zajednica
poticali su vrlo poštovani visoki državni službenici, dragomani i poslovni ljudi
u vladinoj službi. Izvestan broj njih uspostavio je tako dobre veze u
prekomorskim državama da su se odselili, na primer, u London. Govorili su
svojom čudnom mešavinom grčkog, italijanskog i turskog i bili istinski
kosmopoliti, vredan i važan deo istanbulske multikuturalne tapiserije.
Sad su postali neprijatelji. Kara Ali-paša se iskrcao na severnoj strani
Hiosa i započeo potpuno čišćenje.856 Mnogi su pokušali da pronađu utočište u
Nea Moniju, ali je oko dve hiljade žena i dece poklano i živo zapaljeno u
samom manastiru. Avgonima i Anavatos, kamena seoca visoko u brdu u
središtu ostrva, oko kojih vlada atmosfera koja podseća na Svetu zemlju,
sravnjena su sa zemljom. Stradanja su bila strašna. Turska vojska od davnina
je bila na zlu glasu da olako skida glave. Do kraja aprila dvadeset do dvadeset
pet hiljada ljudi pobijeno je na ostrvu, a četrdeset do četrdeset pet hiljada
odvedeno u roblje, oterano u smrt od iznurenosti ili deportovano. Mnogima se
nije znala sudbina. Pre pokolja na Hiosu je živelo više od sto hiljada Grka, pet
hiljada muslimana i tri hiljade Jevreja. Pošto su Turci obavili posao po kome su
došli, ostalo je svega dve hiljade Grka.857
Pokolj iz 1822. dobro se pamti na Hiosu i steći ćete osećanje da je čak i za
ove ljude navikle na napore, bol i borbu tolika surovost naprosto van granica
855 Pashalis Kitromilides, „Ekumenski patrijarhat“ u Lucijan Leuštean, Istočno hrišćanstvo i Hladni
rat 1945-1991 (Kitromilides, Paschalis, „Ecumenical Patriarchate“ in Leustean, Lucian, Eastern
Christianity and the Cold War, 1945-1991, Roudedge, Abindgdon, 2010, p. 227).
856 Pogledajte na primer kod Dejvida Bruera, Grčki rat za nezavisnost: borba za oslobođenje od
turskog jarma i rođenje moderne grčke nacije (Brewer, David, The Greek War of Independence: The
Struggle for Freedom from Ottoman Oppression and the Birth of the Modern Greek Nation, The
Overlook Press, New York, 2011).
857 Brojevi donekle variraju u raznim izvorima. Prema Vilijamu Mileru u Osmanskom carstvu i
njegovim naslednicima 1801-1927 (Miller, William, The Ottoman Empire and Its Successors, 1801-
1927, 4th edn, Cambridge University Press, Cambridge, 2013, p. 80), „procenjivalo se da je od sto
trinaest hiljada hrišćana u aprilu […] u avgustu ostalo svega hiljadu i osamsto […] dvadeset tri
hiljade je pobijeno, četrdeset sedam hiljada prodato u ropstvo“. Pogledajte takođe kod Davida
Rodonja, Protiv masakra: humanitarne intervencije u Osmanskom carstvu 1815-1914 (Rodogno,
Davide, Against Massacre: Humanitarian Interventions in the Ottoman Empire, 1815-1914, Princeton
University Press, Princeton, 2011, p. 69) i Voltera Alisona Filipsa, Rat za grčku nezavisnot 1821-
1833 (Phillips, Walter Alison, The war of Greek independence, 1821-1833, Smith Elder, London,
1897, p. 94).
526 BETANI HJUZ
858 Rajnhold Šifer, Orijentalna panorama: britanski putnici u Turskoj u XIX veku (Schiffer, Reinhold,
Oriental Panorama: British Travellers in 19th Century Turkey, Rodopi, Amsterdam, 1999 p. 188).
859 Ežen Delakroa, Prepiska, ured. Andre Žuben (Eugene Delacroix, Correspondancegenerale, Plon,
REVOLUCIJA
1826. G. – 1839. G.
Godine 1826. pobunili su se ljudi koji su činili samu srž snaga odanih sultanu,
falange koje su petsto godina predstavljale i duh i domašaj osmanskih zamisli i
težnji – janjičari. Sultan je pokušavao da reformiše vojsku uvodeći evropsko
oružje i turske regrute, a to je razdražilo njegove prekaljene, naprašite ratnike
raznovrsnog etničkog porekla. Objavljujući bunu lupanjem u kazane dok su išli
Kasapskom ulicom, nekadašnjim procesijskim putem vizantijskih careva, gde
su janjičari već vekovima dobij ali svoje sledovanje mesa kao neko
kvaziritualno prinošenje žrtve, sultanovi najelitniji vojnici praktično su
objavili građanski rat. Po verskoj pripadnosti više bektaši nego ortodoksni
muslimani, janjičari su mogli da pozajmljuju novac i porušili su zabrane koje
su ih nekada sprečavale u vođenju trgovačkih poslova. Drugim rečima, stvorili
su sopstvenu sivu ekonomiju. Širom carstva ubirali su namete po svojoj volji i
vladali kao knezovi. Bili su to povlašćeni ekonomski činioci nad kojima
državna vlast nije imala nikakvog nadzora. Sve do početka XIX veka i njihovog
raspuštanja 1826. godine janjičari su mogli da zbace sultana, podignu
revoluciju i iznude pogubljenja. Mnogi su, od Karla Marksa pa do Maksa
Vebera, smatrali janjičare presudnima u degradaciji sultanske vlasti u
despotizam, sistem koji je ozakonjivao apsolutnu vladavinu nad
proizvođačima-robovima. Po svemu sudeči zapravo, janjičari su, okupljajući se
u svojim kafedžinicama i Orti, džamiji koja i danas pruža oazu spokoja usred
trgovačke vreve na Kapali čaršiji, vrlo dobro razumeli šta im se duguje i koliko
daleko mogu da doteraju svoje zahteve, i radi sopstvene koristi i za dobrobit
Prema citatu kod Čarlsa Kinga, Ponoć u hotelu Pera palas: rođenje modernog Istanbula (King,
861
Charles, Midnight at the Pera Palace: The Birth of Modem Istanbul, W. W. Norton, New York and
London, 2014, p. xv).
Istanbul 529
862 Džon Frili, Istanbul: carski grad (Freely, John, Istanbul: The Imperial City, Penguin, London, 1998,
pp. 263-265).
863 Godinu dana po istrebljenju janjičara, 1827, Britanci, Francuzi i Rusi – Britance je možda vodila
864 Navedeno kod Džulije Pardu, Lepote Bosfora (Pardoe, Julia, The beauties of the Bosphorus,
George Virtue, London, 1838, p. 19).
865 Alison Vorton, Arhitekte osmanskog Konstantinopolja (Wharton, Alyson, The Architects of
Ottoman Constantinople: the Balyan Family and the History of Ottoman Architecture, I. B. Tauris,
London, 2015, p. 114).
532 BETANI HJUZ
866Izvanredan opis Lirovih putovanja možete da pogledate u Edvard hir na Levantu: putovanja po
Albaniji, Grčkoj i evropskoj Turskoj, 1848-1849, uredila Suzan Hajman (Hyman, Susan, ed., Edward
Lear in the Levant: travels in Albania, Greece and Turkey in Europe, 1848-1849, John Murray,
London, 1988).
534 BETANI HJUZ
Edvard Lir nije bio jedini putnik u Carigradu 1848. Kako su usevi
podbacili širom Evrope, usledila je glad i revolucije su uzdrmale čitav
kontinent, ali Osmanskom carstvu nije nedostajalo hrane, pa je otud ostalo i
pošteđeno nemira. Engleski diplomata Persi Smajt opisao je kako su, kad je
pala francuska monarhija, u Konstantiniji Italijani s oduševljenjem bacali uvis
kape koje su simbolizovale slobodu i klicali Vive la Republique, na potpunu
zapanjenost Turaka.867 Liberali iz Mađarske i Poljske pokuljali su u Carigrad, a
867Edvard Barington de Fonblank, Životopis deset pokolenja lordova Strangforda, njihovih predaka i
savremenika (De Fonblanque, Edward Barrington, Lives of the Lords Strangford with their ancestors
and contemporaries through ten generations, Cassel, Petter & Galpin, London, 1877, p. 262).
Istanbul 535
CARIGRAD
1768. G. – 1847. G. (1181. G. – 1264. G. PO ISLAMSKOM KALENDARU)
Posle više decenija komunizma, Rusi danas ponovo otkrivaju ljubav prema
svecima, ikonama, carevima i caricama. Na Krfu se u jednoj sporednoj ulici
punoj zajapurenih turista i uobičajenih drečavih majica nalazi Saborna crkva
Presvete Bogorodice Pećinske (Spiliotise), u koju su posle pada
Konstantinopolja prenesene mosti carice Teodore, žene cara ikonoborca
Teofila. Mosti se u prvu nedelju uskršnjeg posta pronose u liturgijskoj povorci
kroz grad i ustreptalo mnoštvo. Zabrađene Ruskinje ljube Teodorin stakleni
pokrov u srebrnom kovčegu dok sveštenik čita naročite molitve pod ikonom
carice svetice. I dolikuje da se velikoj konstantinopoljskoj ikonobraniteljki
slava odaje na ovakav uzvišen način.
Posle pada Konstantinopolja 1453. Rusija je preuzela mesto na čelu
pravoslavlja. Bogorodica je takođe preuzeta kao zaštitnica Moskve, Trećeg
Rima. U XVII veku, jedna velika moskovska gradska vrata, iza Saborne crkve
Svetog Vasilija, dobila su ime Konstantino-Jeleninska, po Konstantinu i Jeleni.
U XVIII veku Katarina Velika je obožavana kao sama carica nebeska, a na
njenoj zvaničnoj carskoj odeći bio je izvezen vizantijski dvoglavi orao, divna
kombinacija rimskog orla i anadolskog dvoglavog, svete ptice iz bronzanog
doba. Rusi su dvoglavog orla kao svoj simbol takođe prihvatili po padu
Vizantije krajem XV veka.
868Parliamentary Papers. Accounts and Papers: Thirty-Six Volumes: Eastern Papers, V. Session 31
January-12 August 1854, Vol. LXXI (London: Harrison & Son, 1854), doc. 1. Harold Temperli,
Engleska i Bliski istok (Temperley, Harold, England And The Near East, Longmans, Green, London,
1936, 272 (page 2))
Istanbul 537
869 Obe luke su i danas pomorske baze. Sevastopolj je do 1997. bio zatvoren za ruske turiste, dok
Balaklava, koja je sada deo Sevastopolja, nije bila ucrtana na sovjetskim kartama, da bi se zaštitile
podmornice stacionirane u njoj.
870 Sajmon Sibag Montefjore, Knez kneževa: Potemkinov život (Montefiore, Simon Sebag, Prince of
Princes: The Life o/Potemkin, Weidenfeld & Nicolson, London, 2000, pp. 215-223).
871 Izabel de Madarijaga, Katarina Velika: kratka istorija (De Madariaga, Isabel, Catherine the Great:
A Short History, Yale University Press, New Haven and London, 1990, p. 48).
538 BETANI HJUZ
872U članu 14 Kučukkajnardžijskog mira iz 1774. godine, potpisanog posle poraza koji su turskoj
vojsci naneli Rusi, navodi se da se Rusima dodeljuje pravo da podignu crkvu u Galati. Roderik
Dejvidson, „Crkva Dosografa u Kučukkajnardžijskom miru“ (Davidson, Roderic, 'The “Dosografa“
Church in the Treaty of Kiiciik Kaynarca', Bulletin of the School of Oriental and African Studies,
1979,42.1, pp. 46-52).
Istanbul 539
Melvin Ren i Tejlor Stalts, Kurs iz ruske istorije (Wren, Melvin and Stults, Taylor, The Course of
873
možda nešto preduzeli. Lako bi to mogle, jer dvaput dnevno izlaze na palubu
da udahnu svež vazduh i razgibaju mišiće, ali nikad ne progovaraju ni reč.“874
Rusija je trgovinu robljem na svojim teritorijama zabranila 1805. godine i
ruski brodovi su patrolirali Crnim morem da bi, navodno, sprečili trgovinu iz
crnomorskih luka. Stavljanje ovakve trgovine van zakona, međutim, podiglo je
cenu robe. Čerkeskinje su oko 1840. mogle da se prodaju čak za trideset
hiljada pijastera. Mito je bilo endemska pojava. Trgovci robljem dobijali su
lažna dokumenta s kojima su mogli da izbegnu presretanje. Postoji više
svedočenja iz prve ruke o navodno izbavljenom robiju koje je završilo kao
roba tobožnjih izbavitelja.875 U delu Aleksandra Puškina naći ćemo na više
mesta napomene o turskoj trgovini robljem. U Arapinu Petra Velikog čitamo:
„'On nije prostoga roda', dodade Gavrilo Afanasijević, 'on je sin arapskog
sultana. Nevernici ga zaplenili i prodali u Carigrad, a naš ga poslanik otkupio i
poklonio caru. Stariji brat dolazi u Rusiju s velikim otkupom…'“876
Velika je ironija što je Puškin, koji je s oduševljenjem pisao o ženama što
se kupaju u turskim kupatilima u Tbilisiju, i koji je čitavog života pisao
stereotipe o žiteljkama harema, i sam bio plod istanbulske trgovine ljudima.
Njegov pradeda bio je rob iz Etiopije ili Kameruna, koga je ruski izaslanik
kupio na jednoj od pijaca robija nedaleko od Velikog bazara.877
Puškinovo poreklo i delo govore nam ponešto o tome koliko su se ruski i
turski odnosi isprepleli. Vekovima su, još od onda kad su u VIII veku Rusi
opsedali Konstantinopolj, Carica gradova i ruska zemlja bili blisko povezani u
srcu i glavi njihovih stanovnika. Ta veza je znatno ojačana kada su od IX veka
ćirilično pismo prihvatili i Rusija i slovenska plemena na Balkanu, zatim kada
je kijevski knez Vladimir 988. godine izabrao za svoj narod pravoslavnu veru i
konačno kada je u XVII veku car Aleksej poželeo da vrati rusko pravoslavlje
njegovim vizantijskim korenima.
Najoštriju kaznu često namenjujemo onima koje volimo.
874 Oliver Bulou ovo navodi kao Dimina lična zapažanja na proputovanju kroz Poti oko 1850. godine
(Bullough, Oliver, Let Our Fame Be Great: Journeys Among the Defiant People of the Caucasus,
Penguin, London, 2010).
875 Čarls King, Duh slobode: istorija Kavkaza, str. 63.
876 Aleksandar Sergejevič Puškin, Arapin Petra Velikog, Knjižara Antonija Đorđevića, Beograd, 1899.
(Prim. prev.)
877 Igrom slučaja, pomenuti izaslanik bio je srpski grof Sava Vladislavić Raguzinski, trgovački i
USKUDAR
1854. G. – 1855. G.
(1270. G. – 1272. G. PO ISLAMSKOM KALENDARU)
878Aleksandar Puškin, Putovanje u Erzurum, V glava, prepev s ruskog prevodiočev. (Prim. prev.)
Puškin je putovanje u Erzurum napisao za vreme rusko-turskog rata 1829. Erzurum, u istočnoj
Anadoliji, nosio je ime Teodosiopolj pre nego što su ga posle Bitke kod Mancikerta 1071. godine
osvojili Turci Seldžuci.
542 BETANI HJUZ
879 Pogledajte kod Normana Stouna, Turska: kratka istorija (Stone, Norman, Turkey: A Short History,
Thames & Hudson, London, 2010, p. 105).
880 Herojski ali katastrofalni juriš britanske konjice na ruske položaje u Bici kod Balaklave 1854.
godine, sumiran rečenicom francuskog generala Pjera Boskea: C'est magnifique, mais ce n'est pas la
guerre: c'est de la folie – „Veličanstveno, ali to nije rat: to je bezumlje.“ (Prim. prev.)
Istanbul 543
881 Murat Đul, „Istanbul između Krimskog rata i Prvog svetskog rata“, u: Savremeni Istanbul:
transformacija i modernizacija jednog grada (Gul, Murat, „Istanbul between the Crimean War and
the First World War“, in The Emergence of Modern Istanbul: Transformation and Modernisation of a
City, Tauris Academic Studies, London and New York, 2009, p. 41).
882 Objavljenu u Londonu 1858. godine.
544 BETANI HJUZ
883 Karl Marks, Istočno pitanje. Preštampana pisma iz 1853-1856. koja se bave događajima iz
Krimskog rata. Uredili Elinor Marks Ejveling i Edvard Ejveling (The Eastern question, a reprint of
letters written 1853-1856 dealing with the events of the Crimean War, ed. Marx Aveling, Eleanor and
Aveling, Edward, Frank Cass, London, 1969).
884 Svi postojeći izvori o Krimskom ratu detaljno su navedeni kod Kandana Badema, Krimski rat u
osmanskim izvorima (Badem, Candan, The Ottoman Crimean War (1853-1856), Brill, Leiden, 2010).
Istanbul 545
glasa: „Kad ne preostane više ni sećanje na mene, nego samo moje ime, nadam
se da će možda moj glas podstaći nastavak mog velikog životnog dela. Bog
blagoslovio moje drage stare drugove s Balaklave i bezbedno ih doveo na
obalu. Florens Najtingejl.“
U svoje vreme Florens je imala mnogo neprijatelja. Britanski ambasador
u Istanbulu ubedio je kraljicu Viktoriju da piše sultanu i predloži mu da se kao
ratni spomenik podigne nova crkva – prva posle one koja je odobrena Katarini
Velikoj – da bi se preusmerila sredstva namenjena Florensinoj misiji. Crkvu je
projektovao Džordž Edmund Strit, čije je delo i Kraljevski sud na londonskom
Strandu, u pomalo neogotičkom stilu, u četvrti Bejoglu. Otkako je ponovo
otvorena 1991. godine, u njenom podrumu se nalazi prihvatilište i obrazovni
centar za izbeglice koje su s ognjišta oterali ratni sukobi u XX i XXI veku.
886Edvardov otac princ Albert od Saks-Koburga i Gote umro je 1861. od tifusa. Princ Edvard ostaće
prestolonaslednik sve do smrti svoje majke kraljice Viktorije 1901. godine i popeti se na presto s
pedeset devet godina. (Prim. prev.)
550 BETANI HJUZ
887Neke od ovih fotografija možete da pogledate kod Sofi Gordon, Od Kaira do Konstantinopolja:
fotografije s Bliskog istoka Fransisa Bedforda (Gordon, Sophie, with contributions from Badr El Hage
and Alessandro Nasini, and an introduction by John McCarthy, Cairo to Constantinople: Francis
Bedford's Photographs of the Middle East, Royal Collection Trust, London, 2013).
Istanbul 551
888 U Istanbulu stvari nisu tekle tako dobro. Kad je carica Evgenija, žena Napoleona III, ušla s
Abdulazizom u harem u Dolmabahčeu, sultanija majka se, navodno, toliko uvredila da ju je
ošamarila. U Parizu je Mark Tven napisao vrlo nepovoljno poređenje između Abdulaziza i
Napoleona. Džon Frili, Unutar saraja: privatni život istanbulskih sultana (Freely, John, Inside the
Seraglio: Private Lives of the Sultans in Istanbul, Penguin, London, 2000, p. 273).
889 Vilijam Juart Gledston (William Ewart Gladstone, 1809-1898), britanski političar iz viktorijanske
epohe, postigao je znatan politički uspeh osudom Turske zbog svireposti pri gušenju Aprilskog
ustanka u Bugarskoj 1876. Atmosfera se u Evropi menjala i osude su se mahom čule sa svih strana.
Bilo je ovo takođe vreme Nevesinjske puške i Prvog srpsko-turskog rata koji će proisteći
neposredno iz nje. S obzirom na ishod rusko-turskog rata 1877-1878. i Sanstefanskog mira, ustanci
su postigli cilj, iako je taj uspeh skupo plaćen. (Prim. prev.)
552 BETANI HJUZ
890 Šahin Jildirim i Đunaj Karakaš, Muzeji i istorijski značajna mesta u Jedrenama (Yildirim, Sahin and
Karakas, Gunay, Edirne museums and sites, Yapi Kredi Yayinlan, Istanbul, 2006, p. 89).
891 Filip Mansel, Konstantinopolj: grad za kojim je žudeo ceo svet, str. 295.
892 Pogledajte kod Čarlsa Brajana Rouza, „Troja i istorijska uobrazilja“ (Rose, Charles Brian, „Troy
and the Historical Imagination“, The Classical World, 1998, Vol. 91, No. 5, pp. 386-403).
Istanbul 553
893 Zahvaljujem profesorki Šarloti Rueše što mi je skrenula pažnju na ovaj detalj.
894 Zahvaljujem dr Viktoriji Simonides, koja mi je pokazala ovu prvu Kavafijevu razglednicu iz
Konstantinopolja.
895 Godine 1899. kajzer Vilhelm II podigao je na hipodromu svoju čudnu vizantijsko-tursku česmu,
primer neoosmanskog arhitektonskog stila koji je u tom trenutku bio omiljen u Nemačkoj.
554 BETANI HJUZ
896 Fikret, Tevfik, Rübab-t Şikeste, Bordo Siyah Yayinlan, Istanbul, 2007, p. 370.
SEDAMDESET TREĆE POGLAVLJE
BOLESNIKU RUŽIČNJAKU
1880. G. – 1914. G.
(1297. G. – 1333. G. PO ISLAMSKOM KALENDARU)
897 Rodžer Alen, Špijuni, skandali i sultani: Istanbul na zalasku Osmanskog carstva – prevod dela
Ibrahima el Muvejlihija (Allen, Roger, Spies, Scandals and Sultans: Istanbul in the Twilight of the
Ottoman Empire. First English translation of Egyptian Ibrahim Al-Muwaylihi's Ma Hunalik. Rowman
& Littlefield Publishers, Lanham, 2008, pp. 77-83).
898 Zahvaljujem Filipu Sandsu za ovu informaciju.
556 BETANI HJUZ
900 Konstantin Žukov i Aleksandar Vitol, „Nastanak turske podmorničke flote“ (Zhukov, Konstantin
and Vitol, Aleksandr, „The Origins of the Ottoman Submarine Fleet“, Oriente Moderno, 2001,
20(81).I, pp. 221-232).
901 U ovom poglavlju znatno sam se oslanjala na Čarlsa Kinga, Ponoć u hotelu Pera palas: rođenje
modernog Istanbula.
902 Zahvaljujem Filipu Manselu što mi je na ovo skrenuo pažnju. Filip Mansel, Konstantinopolj, grad
Dominika Livena, Ka ognju: carstvo, rat i kraj carske Rusije (Lieven, Dominic, Towards the Flame:
Empire, War and the End of Tsarist Russia, Allan Lane, London, 2015, p. 73).
560 BETANI HJUZ
Svega koju nedelju posle ovog pisma Rubert Bruk će umreti, s dvadeset
sedam godina, od inficiranog ujeda komarca, na putu ka borbama na Galipolju.
More, pretvoreno pod naletima istočnomediteranskih vetrova u pakleno
ognjište večno promenljivog gneva, uskoro će zaorati ratni brodovi stranih
država. Na fotografijama iz tog vremena videćete u vodama oko Istanbula
ratne oklopnjače s visokim dimnjacima i katarkama. Nove, potpuno metalne
oklopnjače takođe su sada plovile morima. Ponekad kad gledate uskipele vode
Bosfora i Helesponta nije teško zamisliti da ih uzburkavaju uspomene i
proročanstva. Godine 1915. vodila se još jedna bitka za prevlast nad njima.
908Pisma Ruperta Bruka, uredio Džefri Kins (Keynes, Geoffrey, ed., The Letters of Rupert Brooke,
Faber & Faber, London,1968, p. 662. Bruk je ovo pisao u februaru 1915, u jednom od poslednjih
pisama koje je iz rata poslao kući.
SEDAMDESET ČETVRTO POGLAVLJE
909 Ovim pseudonimom je nepoznati australijski pesnik potpisao ove stihove posvećene
Australijskom i Novozelandskom armijskom korpusu – skraćeno Anzak (Australian and New
Zealand Army Corps -Anzac). (Prim. prev.)
910 Objavljeno u časopisu Meriboro and Danoli advertajzer 12. aprila 1916.
Istanbul 563
911 Ebru Bojar i Kejt Flit, Društvena istorija osmanskog Istanbula, str. 21.
564 BETANI HJUZ
Još gore je sledilo. Dvadeset osmog juna 1914. metak koji je probio krhku
oplatu automobila nadvojvode Franca Ferdinanda napravio je samo malu
rupu, ali je zato stvorio zastrašujuće poznatu zjapeću provaliju Prvog svetskog
rata. Istanbul je 1914. već pune dve godine aktivno učestvovao u ratnim
sukobima, ali sada će postati poprište i veće bitke.
Kada je 28. jula objavljen novi rat, nije odmah bilo jasno kojoj će se strani
privoleti preostatak Osmanskog carstva. Britanci su i dalje zahtevali otplatu
pozajmica s kamatama, dok su Nemci nudili finansijsku sigurnost i osvetu.
opsada Jedrena“ (Wasti, Saved Tanvir, „The 1912-13 Balkan Wars and the Siege of Edirne“, Middle
Eastern Studies, 2004,41.2, pp.193-200).
Istanbul 565
914 Pogledajte kod Judžina Rogana, Pad Osmanlija: Prvi svetski rat na Bliskom istoku (Rogan, Eugene,
The Fall of the Ottomans: The Great War in the Middle East, Allen Lane, London, 2015).
915 Frederik Džejms Moberli, Istorija Prvog svetskog rata na osnovu zvaničnih dokumenata:
Mesopotamska kampanja 1914-1918 (Moberly, Frederick James, History of the Great War Based on
Official Documents: The Campaign in Mesopotamia 1914-1918, vol. 1, HMSO, London, 1923, pp. 130-
131), navedeno kod Pitera Frankopana, Putevi svile, Laguna, 2018.
Istanbul 567
krvi preuzeli kalifat u Meki ili Medini“.916 U februaru 1915. godine britanski
ratni brodovi uplovili su u turske vode.
Kad su stigle vesti o prvim savezničkim artiljerijskim napadima uz
Dardanele, sultan je, uplašen, nameravao da s porodicom i vladom pobegne iz
Istanbula u Eskišehir, u kome je Osman nekad onako živopisno sanjao o
osvajanju Konstantinopolj a. Na kraju su, međutim, lukavo postavljene mine
znatno umanjile broj savezničkih brodova. Učinilo se na prvi pogled da su
Turci odbili napad. Iako je stanovništvo Istanbula bilo možda isuviše trezveno
da bi smesta priredilo spontanu paradu u slavu pobede, američki ambasador
je zabeležio da je policija rasplamsavala patriotizam idući od vrata do vrata s
naređenjem da se okače slavljenički venci i zastavice.917 Oprez Carigrađana
bio je opravdan. Još savezničke vojske bilo je na putu ka Dardanelima. Mnogi
oficiri nosili su u torbi Ilijadu, a neki su isplanirali katastrofalnu novu verziju
trojanskog konja – River Klajd, teretni brod za prevoz uglja, adaptiran je da se
u njega smesti dve hiljade i sto ljudi, ali ovaj nezgrapni diverzantski brod nije
uspeo da probije kapije Galipolja, već samo da postane glineni golub. Žrtve su
bile strašne.
Bilo je očigledno da saveznički brodovi nisu dovoljni, da je neophodna i
pešadija na kopnu. U Londonu je pohod na Dardanele zastupao tada mladi
Vinston Čerčil, prvi lord admiraliteta. Otpremljene su Konstantinopoljske
ekspedicione snage, koje će ubrzo promeniti ime u Sredozemne ekspedicione
snage. Čerčil je verovao da će angažovanjem svoje mornarice na istoku
prekinuti zastoj na zapadnom frontu, u Belgiji i Francuskoj. Sekretar ratnog
saveta Moris Hanki opisuje sastanak saveta 13. januara 1915. u kabinetu u
Ulici Dauning 10:918 „Čerčil je odjednom otkrio dobro čuvanu tajnu o
pomorskom napadu na Dardanele! Ideja je smesta prihvaćena. Cela atmosfera
se promenila. Umor je zaboravljen. Ratno veće je jedva dočekalo da se okrene
od slepog klanja na zapadnom frontu ka svetlijim perspektivama, kako se
činilo, na Mediteranu.“919
Početkom aprila ka Bosforu su pošle Dvadeset deveta britanska divizija,
Divizija Kraljevske mornarice, jedna brigada konjice, te australijsko-
916 Ser Džošua Miln Čitam Forin ofisu 13. decembra 1914, PRO FO 371/1973/87396, navedeno kod
Frankopana, Putevi svile, Laguna, 2018.
917 Judžin Rogan, Pad Osmanlija, str. 140.
918 Piter Ficsimons, Galipolje (FitzSimons, Peter, Gallipoli, Bantam Press, London, 2015), Filip Lekan,
Pod turskim nebom: Kraljevska dablinska pešadija i napad na Galipolje (Lecane, Philip, Beneath a
Turkish Sky: The Royal Dublin Fusiliers and the Assault on Gallipoli, The History Press, Dublin, 2015).
919 Martin Gilbert, „Čerčil i Galipolje“ u: Dženi Makleod, Galipolje: stvaranje istorije (Gilbert, Martin,
„Churchill and Agallipoli“ in Macleod, Jenny, Gallipoli: Making History, Frank Cass, London, 2004, p.
27).
568 BETANI HJUZ
običnom kočijom kao znak sećanja na svoje ratničko plemensko poreklo. Šibil Numani, muslimanski
putopisac s kraja XIX veka, iako je naglasio da nema grada koji bi se mogao meriti s Carigradom,
hvali relativno skromnu veličinu kuća u odnosu na indijsko preterivanje i iznosi uverenje da se
ratnička čestitost nije iskvarila u Istanbulu.
924 Zahvaljujem grofici od Karnarvona, koja izlaže priču Obrija Herberta u svojoj knjizi Ledi Almina i
prava Dauntonska opatija: izgubljeno nasleđe zamka Hajklir (Fiona Carnarvon, 8th Countess of
Carnarvon, Lady Almina and the Real Downton Abbey: The Lost Legacy o/Highclere Castle, Hodder
8c Stoughton, London, 2011), što mi je skrenula pažnju na ovaj detalj.
570 BETANI HJUZ
929 Judžin Rogan, Pad Osmanlija: Prvi svetski rat na Bliskom istoku, str. 338.
574 BETANI HJUZ
U tri sata danas posle podne, pod oblačnim nebom, ali kroz koje je
prosijavala ona rasuta svetlost tipična za Istok, obišli smo rt na
kome stoji stari saraj i uplovili u Zlatni rog.
Nije bilo nikakvih demonstracija. Kao da uopšte niko nije ni
primetio dolazak ovog glasnika britanske flote. Dok smo se
približavali keju, međutim, videsmo da su se ljudi načičkali po
svim prozorima.
Masa se neobično crvenela, zbog fesova koji su se talasali dok
su se oni koji su ih nosili na glavi izvijali da bolje vide. Poneko je i
mahnuo maramicom. Jedan nemački oficir stajao je na keju uz koji
je razarač polako pristao.
Nemac je bio zainteresovan više od svih ostalih, ali se pretvarao
da je potpuno ravnodušan i s vremena na vreme bi zevnuo. Iza
njega se postepeno okupila grupica nemačkih vojnika i mornara,
kao da bi da pruže jedni drugima moralnu podršku. Nekoliko
godina su oni bili samonaimenovani ratni bogovi ovog grada, ali
sad je njihov oltar zbačen i gledali su visoke oficire turske ratne
mornarice kako žurno prolaze pored njih da ukazu poštovanje
predstavnicima nacije za koju su bili pomislili da mogu da je
prezru.931
Čarls King, Ponoć u Pera palasu: rađanje modernog Istanbula, str. 42.
930
Čarls Fransis Horn (ur.), Pisani izvori o Prvom svetskom ratu (Horne, Charles Francis, ed., Source
931
Records of the Great War, vol. 6, National Alumni, New York, 1923, p. 344).
Istanbul 575
izneo je 1919. stav: „Stambol je u rukama Turaka bio ne samo rasadnik svih
istočnjačkih poroka nego i izvor iz kog se otrov korupcije i intriga širio
nadaleko, i čak u samu Evropu […] Konstantinopolj nije bio turski i stanovnici
većinom nisu bili Turci.“932 Iznošeni su ubedljivi predloži da bi Turke trebalo
iseliti u Bursu i Konju. Zatvorenici nemuslimani pušteni su iz istanbulskih
zatvora, dok su turski nacionalisti streljani. Kao reakcija na sve to, počeo je da
se formira ilegalni otpor. Muslimanke iz srednje klase bile su prinuđene da
prvi put u životu izađu iz kuće i vezu u skladištima uz Bosfor pretvorenim u
moderne umetničke galerije. Sokacima su se širile i s balkona na balkon
prenosile glasine da će Turci zaista biti proterani iz Carigrada. Šaputalo se da
muslimanske bebe peku. Ulične pse dozivali su: „Dođi, Muhamede.“933
Stambolije su svoj grad s ponosom nazivale Dar i Sadet – Stan sreće, Asitan –
Prag, Um u Dunja (Majka Sveta), ali on nije više bio njihov.934 Istanbul je jedini
grad koji su Saveznici zadržali pod okupacijom posle proglašenja mira 1918.
Sve je ovo tiho posmatrao Mustafa Kemal, koji je uzeo sobu u hotelu
Perapalas istog onog dana kada su Saveznici započeli okupaciju. Rodom iz
Soluna, odlikovanje u Prvom svetskom ratu francuskim Ordenom Legije časti i
s više nemačkih i turskih ordena i medalja. Poštovan i očigledno sposoban,
odlučio je da postavi Džordžu Vordu Prajsu pitanje kakvog udela on može da
uzme kada Britanci (koji su mu bili draži izbor nego Francuzi) počnu da
komadaju Osmansko carstvo?
Vord Prajs je o Kemalovoj zainteresovanosti izvestio britanske vlasti, ali
britanske vlasti nisu bile zainteresovane za Mustafu Kemala. Kemal, međutim,
nije imao nameru da dopusti da tako lako bude skrajnut na margine istorije.
Iskustva iz Prvog svetskog rata obeležila su njega i obeležiće buduću sudbinu
Konstantinije.
935Zanimljivu analizu Sajks-Pikoovog sporazuma pogledajte kod Šona Makmekina, Turski cilj: rat,
revolucija i stvaranje modernog Bliskog istoka (McMeekin, Sean, The Ottoman Endgame: War,
Revolution and the Making of the Modern Middle East, 1908-1923, Penguin Press, London, 2015).
SEDAMDESET PETO POGLAVLJE
CRVENA JABUKA
1919. G. – 1922. G.
(1337. G. – 1341. G. PO ISLAMSKOM KALENDARU)
***
Na delu Marice koji čini današnju granicu Turske i Grčke, oko kog se
prostiru močvarne livade i uvija i valja rečna magla, mnogi su se podavili u
širokoj reci. Graničari sa snajperima i naoružani stražari na mostovima nisu
mogli ili nisu hteli da pomažu. Ernest Hemingvej opisivao je za Toronto star
sliku iz oktobra 1922: „Glavna kolona koja prelazi Maricu kod Jedrena duga je
trideset kilometara. Trideset kilometara taljiga koje vuku krave, junad i bivoli
blatnjavih bokova i uz koje posrću iznureni muškarci, žene i deca, prebacivši
ćebad preko glave naslepo teturaju kroz kišu uz to malo imovine što im je
ostalo na ovom svetu.“937
Dok su dakle Britanci objavljivali svoju vlast nad Konstantinijom preteći
simpatizerima nacionalističkog pokreta smrtnom kaznom, grad pribežište
postao je grad izbeglica. Najpre su, bežeći pred boljševičkom revolucijom, čiji
je katalizator delimično bila i borba oko Carigrada i blokada snabdevanja uz
Bosfor, u grad počeli da pritiču beli Rusi; imali su čitave čaršave neisečenih i
neupotrebljivih papirnih novčanica, u koje su umotavali pakete i koje su
prostirali na sto umesto stolnjaka.938 Dvoglavi orao na tim novčanicama,
simbolična ptica grabljivica rođena u Vizantionu, vratila se sada u Vizantov
grad kao sopstvena parodija. Izbeglice su spavale po slivnicima, u štalama
sultanovih dvoraca. Cvetni pasaž u Peri dobio je to ime jer su se prodavačice
cveća okupljale da se zajedno brane od nasrtaja savezničkih vojnika. Situacija
je bila tako strašna da je jedna dobrotvorna kuhinja hranila sto šezdeset
hiljada Rusa na dan.939 Ubrzo će uz Ruse gladovati i Grci i Turci.
Izveštaji britanskih oficira, koji su još držali grad, osciliraju između
iskrene zabrinutosti, balansiranja na ivici propasti, otaljavanja mučnog posla i
luđačke hrabrosti.940 U novembru 1922. Britanci su kidnapovali Mehmeda VI,
koji je s otmičarima sarađivao. Sultan je po svom odanom šefu dvorskog
orkestra poslao poruku generalu Čarlsu Haringtonu: „Gospodine, smatrajući
da mi je u Istanbulu život u opasnosti, priklanjam se pod zaštitu britanske
vlade i molim da čim to bude moguće budem prebačen iz Istanbula na neko
drugo mesto. Mehmed Vahidedin, kalif muslimana.“ Pretvarajući se da izvode
ranu jutarnju vežbu, britanski vojnici smestili su sultana u ambulantno vozilo
obeleženo crvenim krstom i odvezli iz Jildiza u Dolmabahče, a odatle čamcem
na britanski ratni brod koji je odveo vladara izgnanika na Maltu. S Malte će
937 Navedeno kod Pitera Lekuraa, „Hemingvej u Konstantinopolj u“ (Lecouras, Peter, „Hemingway in
Constantinople“, Midwest Quarterly, 2001,43, pp. 29-41).
938 Isto, str. 99.
939 U ovome sam se veoma oslanjala na Mansela, str. 396-397.
940 Čarls King mi je skrenuo pažnju na jednu simpatičnu priču o kavkaskom medvedu koga su
britanski vojnici za Božić napili portom pa je upao u Bosfor, ali su ga ribari izvadili.
584 BETANI HJUZ
kasnije preći u Italiju, gde će i umreti, 1926. godine, u San Remu. Na generalu
Čarlsu Haringtonu ostala je obaveza da pazi na sultanovih pet žena. Dvorac
Jildiz pretvorio je jedan italijanski biznismen u kazino.
Drugog oktobra 1923. godine britanska vojska napustila je Carigrad
brodovima koji su isplovili s dokova ispod dvorca Dolmabahče. Turske
oružane snage, koje su do tog trenutka pretežno bile odane sultanu, okrenule
su se Mustafi Kemalu. Sultan je bio počinio najveći zločin – u suštini predao
Čežnju celog sveta, dijamant među safirima, Grad nad gradovima, neprijatelju
u ruke. Bez vlasti nad Carigradom stari san je slomljen. Usnuli junaci priče su
se probudili.
SEDAMDESET ŠESTO POGLAVLJE
KATASTROFA
1921. G. – 1923. G.
(1339. G. – 1342. G. PO ISLAMSKOM KALENDARU)
Užasna zbrka […] noćna mora koja predskazuje sve užase što će se
desiti, a vi ne možete da pružite ruku i da ih sprečite.
GERTRUDA BEL, OPIS SITUACIJE NA ISTOKU
POSLE RASPADA OSMANSKOG CARSTVA 1919.941
Nešto malo dublje u kopno od Kavale, na severu Grčke, gde su u XI i XII veku
hrišćani jedni drugima spaljivali gradove do temelja, postoji jedno opustelo
selo koje se zove Hortokopi. Ništa se tu ne čuje osim ševa u krošnjama i
kokošiju koje zadovoljno čeprkaju ispred obližnjeg manastira. Neurolog koji
prolazi kroz krš porušenih zidova svoje škole koju je pohađao sredinom
prošlog veka priseća se pesme naučene napamet upravo tu u toj školi. Rođen u
gradu, oduševljavao se klepetom zvona na kozama visoko u brdima. Želja mu
je u to vreme bila da u životu postane kozar. Bio bi to žalostan gubitak za
neurologiju. Profesor Silvijarides seća se takođe kako su noću njegova majka i
tetka plakale u svojoj jednostavnoj kuhinjici. Silvijaridesi su živeli u
Trapezuntu, pripadali su onim pontskim Grcima koji su razmenjeni prema
članu 142 Lozanskog mirovnog sporazuma iz 1923. godine. Za svega godinu
941 Navedeno kod Margaret Ficherbert, Čovek koji je bio Grinmantl: biografija Obrija Herberta
(Fitzherbert, Margaret, The Man Who Was Greenmantie: A Biography of Aubrey Herbert, Oxford
University Press, London, 1985, p. 219).
942 Sveta Sofija je pretvorena u muzej 1934. godine na osnovu jednog sporazuma između Grčke i
Turske, ali se danas s minareta dograđenih uz nju po padu Konstantinopolja ponovo čuju
mujezinovi pozivi na molitvu, kao politička manifestacija protivna ovom dogovoru.
586 BETANI HJUZ
duvana koji su muslimani gajili oko Janice, čiji je osnivač, 1383. godine, bio
Evrenos-beg, verovatno sin poturčenog Vizantinca. Raseljenje se isplatilo
samo jednoj šačici, ali Mala Azija je neosporno pretrpela veći gubitak. Oko
Carigrada su iznikli izbeglički logori, u kojima se mnogo umiralo.
U samom gradu, iako je naročitim izuzetkom dozvoljeno grčkoj
patrijaršiji da ostane, i jedan znatan broj porodica još je živeo u grčkoj četvrti
oko patrijaršije i u Peri, izolacija pravoslavnog življa ubrzo je postala
nepodnošljiva. Oko sto pedeset hiljada ljudi odlučilo je da nema izbora sem da
ode. Grci su 1922. godine bili vlasnici hiljadu sto šezdeset devet od ukupno
hiljadu četiristo trinaest restorana u Carigradu. Mada kao ni ostalo
nemuslimansko stanovništvo nisu držali vlast, činili su sam krvotok grada.
Godine 1932. zabranjeno im je stupanje u trideset profesija, od krojačke do
lekarske. Deceniju kasnije nametnuti su im dodatni porezi. Zatim su 1955, za
vreme takozvanog istanbulskog pogroma, muslimanski mladići napali
pravoslavne crkve i radnje, paleći i lomeći imovinu. Stradalo je desetak ljudi;
mnogi drugi su se spakovali i pobegli. Dok je posle grčko-turskog rata i
razmene stanovništva koja je usledila u Istanbulu bilo ostalo dvesta četrdeset
hiljada Grka, danas ih nema ni hiljadu. Fener, četvrt u kojoj su Grci živeli duže
od dve i po hiljade godina i koja je bila jedna od najbogatijih u gradu, danas je
jedna od najsiromašnijih. U ruševnim drvenim vilama, koje su vekovima bile
domovi istanbulske povlašćene zajednice fanariota, sad žive ekonomski
migranti koji zarađuju tek koliko da prežive dan za danom, prvenstveno
zemljoradničke porodice koje su u Istanbul došle u potrazi za poslom.944
Iako je za vreme pisanja ove knjige taj deo grada postepeno oplemenji-van i ušao je u modu
944
Turska je jedina od zemalja na Bliskom istoku izašla iz Prvog svetskog rata kao nezavisna
945
nacionalna država.
SEDAMDESET SEDMO POGLAVLJE
POSLEDNJI KALIF
1922. G. – 1944. G.
(1340. G. – 1364. G. PO ISLAMSKOM KALENDARU)
946 Mišel Boaven, Obnova islamskogšiitstva u Indiji i Pakistanu na osnovu napisa i govora sultana
Muhamed-šaha 1902-1954 (Boivin, Michel, La Renovation du Shi'isme Ismaelien En Inde EtAu
Pakistan: D'apres les Ecrits et les Discours de Sultan Muhammad Shah Aga 1902-1954, Routledge
Curzon, London and New York, 2003).
947 Kerolajn Finkel, Osmanov san: povest Osmanskog carstva 1300-1923 (Finkel, Caroline, Osman's
Dream: The History of the Ottoman Empire 1300-1923, John Murrey, London, 2006, p. 545).
Abdulmedžid II je nasledio svog brata od strica Mehmeda VI, sina Abdulmedžida I.
Istanbul 591
još zadržao svoju versku ulogu, ali zubi su mu bili iščupani; kalif je sad bio
potčinjen državi. Abdulmedžid II, koji je trebalo da nasledi svog brata od strica
Mehmeda VI na sultanskom prestolu, izabran je umesto toga, po
Mehmedovom zbacivanju i ukidanju sultanata, za kalifa. Abdulmedžid je od
svoje osme godine držan u Kavezu u haremu, zatvoru za prekobrojne
osmanske prinčeve.
Velika turska nacionalna skupština ubrzo je, 3. marta 1924, donela zakon
po kome je i kalifat postao suvišan. Zvanje je ukinuto i više od sto četrdeset
članova osmanske dinastije proterano je iz zemlje. Gradonačelnik Istanbula
uručio je uveče Abdulmedžidu eksplozivnu poruku – da mora da ode pre
zore.948
Pokazalo se da to ipak neće proći tako lako. Iako je sam kalif kad su
vojnici ušli u dvorac čitao Montenja (ili prema nekim drugim svedočenjima
Kuran) i nije pružio gotovo nikakav otpor, napomenuvši da bi samo želeo da
ponese svoj pribor za slikanje, vojnici su brzo opkolili dvorac i telefonske linije
su presečene. Kako se vest pronela muslimanskim svetom, mnogi su jasno dali
do znanja da uklanjanje istanbulskog kalifa smatraju udarcem zadatim ne
samo političkom telu nego i duhovnom srcu islama. U Indiji je kao reakcija na
slabljenje moći istanbulskog kalifa već bio iznikao prokalifatski pokret. Od
XVIII veka mnogi muslimani u Indiji ponovo su priznavali osmanskog sultana
kao vođu vernih. Umolitvama petkom spominjalo se i sultanovo ime.
Prokalifatski pokret imao je cilj da uspostavi solidarnost muslimana i unutar i
izvan nacionalnih granica. Odatle će proklijati seme indijsko-pakistanske
podele u XX veku.
Kalifa su iz dvorca izveli pre zore na sporedna vrata i zatim ga s dve žene,
sinom i kćerkom odveli ne na stanicu Sirkeči nego na stanicu u Čataldžiju da bi
se izbeglo privlačenje pažnje i protesti. Svedočenja se razlikuju, ali prema
nekima, Abdulmedžid i porodica sprovođeni su pred uperenim puškama.
Kalifova kćerka Durušehvar viknula je kako ne želi takvu „zapadnjačku
slobodu“. U narodu još kruži priča da je šef stanice nekim slučajem bio Jevrej i
kada je saznao ko su ovi putnici, skuvao je čaj i rasplakao se kada mu je kalif
zahvalio, odgovorivši mu da Jevreji duguju zahvalnost kalifima jer su ih
prihvatili kada su 1492. bili proterani iz Granade. U progonstvo je iz Istanbula
oterano trideset šest prinčeva, četrdeset osam princeza i šezdesetoro dece.
Četvrtog marta 1924. poslednji istanbulski kalif smešten je s poputninom
od dve hiljade dolara iz turske državne blagajne u Orijent ekspres i otpremljen
u Švajcarsku. Te godine će Bosforom plutati ledene ploče, a krošnje drveća u
949„U martu 1924, rešen da udari u samo srce starog poretka, ukinuo je kalifat i zvanje šejha islama
[…] U septembru 1925, posle ustanka kurdskih plemena, koji su delimično podstakle pristalice
kalifata, raspustio je brojne derviške redove, bratstva i sekte i zabranio nošenje verske odeće i
simbola osim onih koji označavaju neko službeno priznato versko zvanje. U novembru je doneo
čuveni zakon kojim se zabranjuje fes, glavno spoljašnje obeležje verske pripadnosti.“ Aleksandar
Lajon Makfi, Ataturk (Alexander Lyon Macfie, Ataturk, Routledge, London and New York, 2013, p.
136)
Istanbul 593
GLOBALNA BUDUĆNOST
OD 1924. G. NADALJE (OD 1342/3. G. PO ISLAMSKOM KALENDARU)
Mir s drugima i mir kod kuće bio je kamen temeljac novoosnovane republike.
Istanbul danas ima brojnije stanovništvo nego dve trećine država na
svetu, a pruža se sto pedeset kilometara s kraja na kraj.951 Namera reformi
Kemala Ataturka bila je, međutim, da se politička moć povuče iz ove
metropole u Ankaru i na širi prostor turske anadolske postojbine. Ataturk je
vrlo smišljeno prelazio Bosfor u drvenom čamčiću da bi se distancirao od
pozlaćenih sultanskih barki i uslovi su u Ankari u početku zaista bili krajnje
jednostavni. Francuska ambasada u Ankari smeštena je najpre u jedan
stanični bife. Ataturku i njegovoj novoj vladi želja nije bila da sasvim zgaze
Istanbul, nego samo da se otarase najvećeg dela njegovog uticaja. Strane
ambasade preseljene su iz Istanbula u Ankaru, mada su Britanci u početku
odbili. Ankara je imala svega dvadeset devet hiljada stanovnika, tako da je
osamdeset pet posto vladinih službenika i devedeset tri posto štabnih oficira
ostalo u Istanbulu i pošto je carstvo prešlo u republiku, a sedište državne
vlasti petnaest sati vožnje automobilom na istok. U anadolska sela uveden je
napredni sistem obrazovanja. Seoska deca učiće da sviraju zapadne
951 Čarls King, Ponoć u hotelu Pera palas: rođenje modernog Istanbula, str. 9.
596 BETANI HJUZ
Zatim je u devetoj deceniji bilo čak govora o tome da Turgut Ozal, koji je
bio na dužnosti premijera od 1983. do 1989, a zatim predsednika od 1989. do
1993, inače zagovornik slobodnog tržišta, želi da vrati prestonicu u Istanbul;
izvesno je da je poradio na lepoti i moći grada. Od 2000. preduzete su mere da
se sanira užasno zagađenje zbog koga je Zlatni rog još od osme decenije
prethodnog veka bio opoganjena, mrtva laguna i voda je očišćena. Rusi su u
velikoj meri investirali u Istanbul, posebno u novu finansijsku četvrt, ali kako
su i politička savezništva i svetska finansijska slika nestabilni, od istanbulske
velike kapitalističke nade ostao je samo megalomanski niz nepodignutih
građevina i nepotrebnih dizalica iznad azijske obale. Pregovori o pristupanju
Evropskoj uniji i dalje su neizvesni. Kad se pogled okrene ka istoku, prostrano
nebo nad anadolskim stepama i srednjom Azijom deluje predusretljivo.
Turske političke vođe trenutno smatraju Šangajsku organizaciju za saradnju,
političku, vojnu i ekonomsku koaliciju Kine, Indije, Pakistana, Rusije i više
Istanbul 599
Pa ipak, uprkos svom dubokom uticaju, uprkos činjenici da je on uvek bio prvi
i poslednji grad Evrope i Azije i najpreči put između Severa i Juga, da je
grčkorimsko srce tuklo u vizantijskom političkom telu, uprkos činjenici da je
Konstantinopolj bio caput mundi u čitavom srednjem veku i da su potom
Osmanlije igrale vodeću ulogu u svetskoj politici gotovo petsto godina,
Istanbul je civilizacija koja nije uspela da se zadrži na svetskoj top-listi.
Njegova povest je možda toliko složena, svako njeno poglavlje toliko
isprepleteno s narednim, da ne zadovoljava našu želju za jednoznačnim
objašnjenjima o toku svetske istorije. Kao grad, Carigrad je i „naš“ i „tuđi“, grad
koji se opire kategorizacijama. U Kraljevskom muzeju umetnosti i istorije u
Briselu, instituciji koja se nimalo ne stidi svog duga klasičnim uticajima, čije su
kolekcije adaptirane tako da odaju počast odnedavno ujedinjenoj Evropi,
blaga jedne od prvih srednjovekovnih civilizacija koje su pokušale da
uspostave u izvesnoj meri slično jedinstvo nagurana su u podrum. Jedan
prelep, prefinjeno izrezbaren vizantijski kovčežić od slonovače gurnut je uz
radijator, dok se Grčka i Rim slave na prvom spratu,a islamskoj kulturi je
posvećena naročito projektovana, raskošna galerija sa žaluzinama na
prozorima.
Zavist, strah, žudnja, pohlepa, tračevi, političke spletke, sve su to bili
razlozi što su u razna vremena odnosi spoljašnjeg sveta prema mnogoimenom
gradu bili osetljivi, napregnuti. Francuzi kažu C'est Byzance kada hoće da kažu
da je nešto raskošno, luksuzno i ekstravagantno. U anglofonom svetu suviše
komplikovana birokratija redovno se naziva vizantijskom – što znači
korumpiranom i mutnom.953 Istanbulski haremi bili su predmet vrelih
maštarija. Ono što znamo o ženama u Istanbulu u velikoj meri su fantazije koje
954 Povremeno doduše čujemo i autentični glas neke Stambolke. Filisten, deveta žena Murata V,
opisala je u svojim memoarima dvadeset osam godina života uz zbačenog sultana u baroknom
mermernom kavezu koji je predstavljao dvorac Čiragan. Daglas Skot Bruks (prev. i ur.), Konkubina,
princeza i učiteljica: glasovi iz osmanskog harema.
955 Mani je srednji prst Peloponeza, pri čijem se korenu nalazi Mistra, gde je krunisan Konstantin XI
i koja će posle pada Konstantinopolja ostati poslednja vizantijska prestonica. (Prim. prev.)
Istanbul 601
Jahja Kemal Bejadi, Voljeni Istanbul, navedeno kod Ebru Bojar i Kejt Flit, Društvena istorija
956
657. Vizant
411-409. KLEARH
405. LISANDER
NOVA ERA
267. Posle istrajnih pokušaja Vizantion nakratko osvaja gotsko pleme Heruli.
640 BETANI HJUZ
324-337. KONSTANTIN I
363-364. JOVIJAN
364-378. VALENT
642 BETANI HJUZ
378-395. TEODOSIJE I
395-408. ARKADIJE
406. Rimska vojska se povlači iz Britanije. 410. Alarihovi Goti pljačkaju Rim.
408-450. TEODOSIJE II
431. I 449. Efeski sabori (zvanično je priznat samo onaj iz 431; drugi je papa
Lav I nazvao latrocinium – razbojnički sabor).
450-457. MARKIJAN
457-474 – LAV I
474. LAV II
474-491. ZENON
491-518. ANASTASIJE
518-527. JUSTIN I
527-565. JUSTINIJAN I
565-578. JUSTIN II
582-602. MAVRIKIJE
602-610. FOKA
610-641. IRAKLIJE
641-668. KONSTANTU
695-698. LEONTIJE II
698-705. TIBERIJE II
713-715 – ANASTASIJEII
775-780. LAV IV
780-797. KONSTANTIN VI
797-802. IRINA
802-811. NIĆIFOR I
811. STAVRAKIJE
811-813. MIHAJLO I
813-820. LAV V
820-829. MIHAJLO II
829-842. TEOFIL
850. Sveti Ćirilo uvodi među Slovene glagoljsko pismo. 860. Ruska opsada
Carigrada.
912-913 ALEKSANDAR
959-963. ROMAN II
1034-1041. MIHAJLO IV
1055-1056. TEODORA
1180-1183. ALEKSIJE II
660 BETANI HJUZ
LATINSKO CARSTVO
1204-1205. BALDUIN I
1237-1261. BALDUIN II
1376-1379. ANDRONIK IV
1391-1425. MANOJLO II
1449-1453. KONSTANTIN XI
OSMANSKO CARSTVO
1453-1481. MEHMED II
1481-1512. BAJAZIT II
1512-1520. SELIM I
Prvi sultan koji je takođe poneo titulu kalifa islama pošto je 1517.
godine osvojio Egipat. Pobio je toliko svojih savetnika da je u
narodu nastala kletva „Dabogda postao Selimov vezir“.
1566-1574. SELIM II
1574-1595. MURATIII
1603-1617. AHMED I
1617-1618. MUSTAFA I
668 BETANI HJUZ
1618-1622. OSMAN II
1622-1623. MUSTAFA I
1623-1640. MURAT IV
1638. Bagdad se predaje Muratu; neki razdori proistekli iz toga nisu zalečeni
ni do danas.
1645. Osmanska vojska napada Krit i zauzima njegov zapadni deo 1646.
1648-1687. MEHMED IV
Istanbul 669
1687-1691. SULEJMANII
1691-1695. AHMED II
1695-1703. MUSTAFA II
1730-1754. MAHMUD I
1774-1789. ABDULHAMID I
1807-1808. MUSTAFA IV
1808-1839. MAHMUD II
1839-1861. ABDULMEDŽID I
1861-1876. ABDULAZIZ I
1876. MURAT V
1876-1909. ABDULHAMID II
1909-1918. MEHMED V
1918-1922. MEHMED VI
1922-1924. ABDULMEDŽID II
REPUBLIKA TURSKA
Imena su važna; za sliku pred drugim državama bilo je važno što je Carigrad
od IV veka naše ere nazivan Novim Rimom. UIX veku međutim, krunisanje
cara Svetog rimskog carstva donelo je jedan izazov. U Ahenu 812. godine Karlo
Veliki zvanično je proglašen za vasilevsa. Moglo bi se tvrditi da je ovo trenutak
u kome bi trebalo da vidimo početak opadanja i pada Rimskog carstva, ne u
obrušavanju varvarske sekire ni na Gibonovim stranicama, nego u lepom
gradiću, koji je danas najzapadniji nemački grad. Papa Lav III krunisao je
Karla, a carica Svetog rimskog carstva mogla je da bude i Vizantinka – u
Konstantinopolj u je vladala Irina, kao punopravna vladarka, i predlog za
sklapanje braka upućen je Karlu, ali Irina je svrgnuta i prognana pre nego što
je predlog mogao da bude ozbiljno razmotren. Ujedinjenje Vizantijskog i
Franačkog carstva moglo je, međutim, da promeni čitavu dinamiku između
Istoka i Zapada, pa time i istoriju Evrope i Bliskog istoka. Posle Karlove smrti
jedan anonimni monah napisao je ovu žalopojku:
957 Kao tek treći sin kneza Borisa, Simeon nije pripreman za vladara, nego za visoko svešteno lice.
Tek pošto je njegov stariji brat Vladimir pokušao da vrati Bugarsku iz hrišćanske paganskoj veri, što
je izazvalo Borisa da svrgne i oslepi svog prvenca kome je već bio prepustio presto, Simeon je
ustoličen za očevog naslednika. (Prim. prev.)
958 Džonatan Blum i Šila Bler, ur., Bog je lep i voli lepotu: predmet u islamskoj umetnosti i kulturi
(Bloom, Jonathan and Blair, Sheila, eds., God Is Beautiful and Loves Beauty: The Object in Islamic Art
and Culture, Yale University Press, New Haven and London, 2012.
676 BETANI HJUZ
***
959 Ivan Dikov, „Bugarska otkriva spomenik ćiriličnom (bugarskom) pismu u mongolskoj prestonici
Ulan Batoru“ (Dikov, Ivan, „Bulgaria Unveils Monument of Cyrillic (Bulgarian) Alphabet in
Mongolia's Capital Ulan Bator“, Archaeology in Bulgaria, 2015),
http://archaeologyinbulgaria.com/2015/05/ll/bulgaria-unveils-monument-of-cyrillic-bulgarian-
alphabet-in-mongolias-capital-ulan-bator.
960 Isto.
Istanbul 677
961Pogledajte izlaganja u Macjej Salamon, Marcin Vološin, Aleksandar Musin, Perica Špehar, ur.,
Rim, Konstantinopolj i tek pokrštena Evropa. Arheološki i istorijski dokazi, tom 2 (Salamon, Maciej,
Woloszyn, Marcin, Musin, Alexander, Špehar, Perica, eds., Rome, Constantinople and Newly-
Converted Europe. Archaeological and Historical Evidence, Instytut archeologii i etnologii Polskiej
Akademii Nauk, Crakow, Leipzig, Rzesow and Warsaw, 2012), posebno prilog Adama Boloka
„Vizantijske misije među Mađarima krajem X veka“ (Bollok, Adam, „Bvzantine missions among the
Magyars during the later 10th century“), str. 131-144.