Tea Šegić

Sveučilište u Zadru, Odjel za germanistiku

Obala kralja Petra Krešimira IV.
tsegic@unizd.hr

FONOLOŠKA PRILAGODBA GERMANIZAMA

Germanizmi u hrvatskom jeziku su uobičajena pojava. S većom ili manjom zastupljenošću

pronalazimo ih u svim trima narječjima hrvatskoga jezika, kao i u njegovoj standardnoj
inačici. Procjenjuje se da ih danas u našem jeziku ima dvije do tri tisuće. Njihova je prisutnost
rezultat višestoljetnih političkih i kulturnih dodira države Hrvatske i Austro-Ugarske
Monarhije. Poput svih posuđenica koje su ušle i/ili ulaze u neki jezik, tako i germanizmi
prolaze fonološku, morfološko-sintaktičku te semantičku prilagodbu na jezični sustav jezika
primaoca. Predmet ovoga rada bit će fonološka prilagodba germanizama iz romana Ovce od
gipsa književnika i novinara Jurice Pavičića na hrvatski jezik. Prvo će se provesti kontrastivna
analiza fonoloških sustava hrvatskoga i njemačkoga po uzoru na Žepića (1991.) i Piškorca
(2005.) kako bi se utvrdile moguće interferencije na fonološkoj razini. Potom će se na
konkretnim primjerima prikazati proces transfonemizacije odabranih germanizama, a temeljit
će se na Filipovićevom modelu transfonemizacije anglizama u hrvatskome. Uz analizu
pojedinačnih fonema, fonološka će prilagodba obuhvatiti i pojavnost metaplazma ukoliko isti
budu zabilježeni.

Ključne riječi: germanizmi, hrvatski fonološki sustav, njemački fonološki sustav,

trasnfonemizacija, fonološke interferencije
Tea Šegić
Sveučilište u Zadru, Odjel za germanistiku
Obala kralja Petra Krešimira IV.
tsegic@unizd.hr

1. Uvod
Jezični dodiri kao rezultat susreta različitih kultura i civilizacija svojstveni su svakom
živom jeziku. Sa sigurnošću možemo ustvrditi kako ne postoji jezik u kojemu nema
tragova jezičnoga posuđivanja. Obzirom na politički kontekst unutar kojeg se kroz
povijest stvarala i razvijala hrvatska država, velika zastupljenost posuđenica iz
ponajprije latinskoga, a potom turskoga, mađarskoga, njemačkoga i talijanskoga u
hrvatskome jeziku sasvim je razumljiva. Hrvatsko-njemački jezični dodiri počinju još
prije doseljenja Hrvata na prostore današnje domovine i traju različitim intenzitetom
sve do danas. Utjecaj njemačke kulture i civilizacije na hrvatsku, a time i njemačkoga
jezika na hrvatski bio je takav da gotovo nema segmenta ljudske djelatnosti koji je
ostao mimo tih utjecaja. Prve su posuđenice tzv. sveslavenski germanizmi (badanj,
bukva, kabao…) danas potpuno usvojene u hrvatskom standardnom jeziku (Stojić,
2008: 357). Prema Babiću (1990: 219) germanizmi su u hrvatski jezik ušli u tri
vremenska razdoblja: do 1527. tj. do imenovanja cara Ferdinanda I. hrvatskim
kraljem, od početka 16. stoljeća do početka hrvatskog narodnog preporoda te u
razdoblju nakon preporoda do danas. Najplodnije je razdoblje ulaska germanizama u
hrvatski jezik upravo razdoblje Austro-Ugarske Monarhije (1527. – 1918.) kada
njemački jezik uživa status zapovjednoga i administrativnoga, a velikim useljavanjem
Austrijanaca i Nijemaca u hrvatske krajeve krajem 17. stoljeća prodire u sve segmente
svakodnevnog života. Njegov se utjecaj dodatno pojačava u vrijeme narodnog
preporoda kada zahvaljujući sporovima oko standardizacije hrvatskoga jezika
predstavlja jedini način komunikacije među obrazovanima u sjeverozapadnoj
Hrvatskoj i gradu Zagrebu. Jezikom politike, privrede i znanosti za cjelokupnu javnost
unutar Monarhije ostaje sve do njezinoga raspada. Noviji veći utjecaj javlja se
ponovno sedamdesetih godina 20. stoljeća odlaskom Hrvata na rad u zemlje
njemačkog govornog područja. Danas utjecaj njemačkoga pratimo putem tehnike,
telekomunikacije i slobodnog tržišta (Stojić, 2008: 358-359). Germanizmi koji čine
korpus ovoga rada potječu najvećim dijelom upravo iz razdoblja najintenzivnijeg
Tea Šegić
Sveučilište u Zadru, Odjel za germanistiku
Obala kralja Petra Krešimira IV.
tsegic@unizd.hr

miješanja dvaju jezika. Fonološka će prilagodba biti popraćena probranim brojem

primjera iz korpusa dok će se na kraju rada priložiti cjelokupan popis analiziranih
germanizama sa svojim njemačkim modelima te opisom značenja.

2. Pojam germanizam u hrvatskome jeziku

Unatoč višestoljetnoj prisutnosti germanizama u našem jeziku kao i njihovoj potpunoj
integraciji u hrvatski jezični sustav, o statusu istih i danas vladaju neujednačena
mišljenja. Prema službenim definicijama u hrvatskim rječnicima nailazimo na razna
tumačenja:
a) „prepoznatljiva pojedinost iz njemačkog jezika usvojena u drugom jeziku” (Anić,
1998: 248)
b) „tuđica uzeta iz njemačkoga jezika” (Šonje, 2000: 284)
c) „1. način izražavanja u duhu njemačkog jezika; 2. tuđica uzeta iz nekog
germanskog jezika“ (Klaić, 2002: 481)
d) „1. općenito što je svojstveno Njemačkoj, a uvedeno je u drugih naroda ili u druge
jezike (običaj, jezik itd.); 2. osobito pak znači riječ, izraz, konstrukciju svojstvenu
njemačkom jeziku; 3. u širem smislu – riječ, izraz ili konstrukcija preuzeta iz bilo
kojega germanskoga jezika ili načinjena prema njemu, koja nije u skladu s jezikom
u koji je ušla“ (Simeon, 1986: 397).

Kompleksnost određivanja germanizama u leksikografiji potvrđuje i studija

jezikoslovaca Novaka i Štebih Golub provedena 2014. godine na germanizmima u
Klaićevim rječnicima. Rezultati studije pokazuju odstupanja u klasifikaciji
germanizama kao i nepreciznost u etimološkim odrednicama.

Neujednačenost tumačenja germanizama vlada i kod jezikoslovaca koji se bave

njihovim proučavanjem. Babić (1990: 214-224) stoga navodi da se germanizme treba
raščlaniti prema pravom podrijetlu, vremenu preuzimanja, stupnju prilagođenosti te
statusu u hrvatskome standardnom jeziku. Prema navedenim kriterijima, Babić (1990:
217) tako razlikuje prave germanizme – neposredno preuzete iz njemačkoga u hrvatski
jezik te neprave koje dalje dijeli na polugermanizme – riječi njemačkog podrijetla koje
su u hrvatski ušle preko posrednika te pagermanizme – riječi preuzete iz njemačkoga
jezika ali podrijetlom pripadaju drugom jeziku. Razlikovanje pravih i nepravih
Tea Šegić
Sveučilište u Zadru, Odjel za germanistiku
Obala kralja Petra Krešimira IV.
tsegic@unizd.hr

germanizama prisutno je i kod Turk (1995: 186) koja prve definira kao izvorne
njemačke riječi, a druge kao riječi preuzete iz njemačkoga, a u njemu imaju status
posuđenice. Piškorec (2005: 41) dijeli germanizme na primarne – riječi izravno
preuzete iz njemačkoga, ali nisu njemačkoga podrijetla te sekundarne – izvorno
njemačke riječi preuzete iz nekog drugog jezika. Ivanetić (1997: 112) zaključuje da su
preuzeti germanizmi u hrvatskom jeziku zapravo austrijanizmi ili riječi
istočnonjemčkog dijalekta obzirom da većinom dolaze iz konteksta Habsburške
Monarhije. Naziv germanizam se ustalio obzirom da je nemoguće za svaku riječ
utvrditi točno socio-geografsko podrijetlo. Mi ćemo germanizmom smatrati svaku
riječ preuzetu iz njemačkoga jezika izravno ili putem posrednika i neovisno o njenom
izvornom podrijetlu.

3. Korpus i ciljevi istraživanja

Korpus ovoga rada čine germanizmi preuzeti iz romana Ovce od gipsa Jurice Pavičića,
hrvatskoga književnika i novinara, dobitnika brojnih nagrada za tekstove iz
novinarstva. Roman Ovce od gipsa autorov je prvijenac u svijetu književnosti te je
1998. nominiran za nacionalnu nagradu za književnu prozu „Ksaver Šandor Gjalski“.
Preveden je na njemački jezik, a švicarski časopis Facts ga je proglasio najboljom
knjigom godine na njemačkom govornom području u kategoriji krimića i trilera.
Ukupan broj zabilježenih i analiziranih germanizama iz romana je 96. Rezultati
analize bit će popraćeni izdvojenim primjerima dok će se na kraju rada priložiti njihov
cjelokupan popis. U analizi ćemo se usmjeriti na fonološku sastavnicu germanizama.
Pri tome će težište biti na opisu fonološke prilagodbe onih fonema koji se razlikuju u
sustavima dvaju jezika. Analiza će obuhvatiti i pojavnost metaplazma1. Prije same
analize prikupljenih germanizama, smatramo relevantnim ukratko usporediti
fonološke sustave hrvatskoga i njemačkoga jezika.

1
„Metaplazam je pojam iz antičkog jezikoslovlja kojim se označava svaka fonetska ili morfološka izmjena od
pravilnog ili uobičajenog“ (Piškorec 2005: 130). Najčešće fonološke promjene zabilježene pri adaptaciji
germanizama u hrvatskom jeziku, posebice u lokalnim govorima su afereza, apokopa, asimilacija, disimilacija,
epenteza, proteza i sinkopa (usp. Ivanetić, 1997; Matulina, 1995). Piškorec (2005) ih skupno naziva adicijom
(svako dodavanje fonema) i elizijom (svako izostavljanje fonema).
Tea Šegić
Sveučilište u Zadru, Odjel za germanistiku
Obala kralja Petra Krešimira IV.
tsegic@unizd.hr

4. Usporedba hrvatskog i njemačkog fonološkog sustava

Pri dodiru dvaju jezika, posebice materinskog i stranog, neminovno dolazi do
interferencije2 koja je najočitija upravo na fonološkoj razini. Moguće fonološke
interferencije daju se predvidjeti upravo usporedbom fonoloških sustava jezika u
dodiru (Piškorec, 2005).
U hrvatskom jeziku postoje razilaženja po pitanju ukupnog broja fonema, a odnose se
ponajprije na slogotvorno r i jat. Brozović (2007) ih tako ubraja u foneme te navodi
ukupno 32 fonema dok Jelaska (2004) primjerice razlikuje 31 fonem u koje ubraja jat
no ne i slogotvorno r. Silić i Pranjković (2005) potvrđuju taj broj no mišljenja su da je
slogotvorno r fonema, a jat nije. Škarić (2009) razliku tri tipa hrvatskoga jezika, svaki
s drugačijim brojem fonema – klasični tip 31 fonem, prihvatljivi 32 te općeprihvaćeni
29. U njemačkome je jeziku situacija puno jasnija. Većina izvora (Duden,1998; Ernst,
2004; Matulina, 1997; Piškorec, 2005; Vater, 2002; Žepić, 1991) navode jednak broj
fonema u njemačkome jeziku – 37. U ovome radu podjela fonema će se temeljiti na
rezultatima kontrastivne analize fonoloških sustava hrvatskoga i njemačkoga koju je
proveo Žepić (1991). U hrvatskome jeziku tako razlikujemo slijedeće foneme: 5
samoglasnika /a/, /e/, /i/, /o/, /u/ te 25 suglasnika /b/, /d/, /k/, /g/, /p/, /t/, /m/, /n/, /nj/,
/v/, /f/, /z/, /s/, /ž/, /š/, /j/, /h/, /dž/, /đ/, /c/, /č/, /ć/, /r/, /l/, /lj/. Iz ovog je fonemskog
inventara izuzet dvoslov /ie/. Njemački jezik među samoglasnicima razlikuje 16
fonema: /i:/, /y:/, /u:/, /e:/, /ø:/, /o:/, /ɛ:/, /a:/, /ɪ/, /ʏ/, /ʊ/, /ɛ/, /œ/, /ɔ/, /a/, /ə/ te među
suglasnicima 21 fonem: /p/, /b/, /t/, /d/, /k/, /g/, /m/, /n/, /ŋ/, /l/, /R/, /f/, /v/, /s/, z/, /ʃ/,
/ʒ/, /ç/, /j/, /x/, /h/. Fonetski sustav njemačkog jezika razlikuje još i tri diftonga /a͜i/,
/a͜u/ i /ɔ͜y/ te tri afrikate /p͜f/, /t͜s/ i /t͜ʃ/ koji se smatraju vezama pojedinačnih fonema te
su stoga izuzeti iz fonetskog inventara (Ernst, 2004).
Usporedbom dvaju sustava nailazimo na nekoliko izvora fonetskih interferencija.
Vokalski sustav njemačkoga jezika je trorazredni trostupanjski dok se hrvatski
klasificira kao dvorazredni trostupanjski (Žepić, 1991). Do interferencije dolazi
najčešće kod izgovora diftonga i tzv. umlauta (ä, ö, ü) kojih hrvatski fonemski sustav
nema. Umlauti su u njemačkom jeziku zaokruženi prednji samoglasnici koje u
2
Pojam označava utjecaj kod kojeg dolazi do odstupanja od norme jednog ili drugog jezika. U jezikoslovlje ga je
uveo Weinreich, koji na fonološkoj razini razlikuje hipo- i hiperdiferencijaciju (nedovoljno i prekomjerno
razlikovanje fonema), reinterpretaciju opreka (razlikovanje fonema sekundarnog sustava relevantnim
obilježjima primarnog sustava) te supstituciju glasova (Piškorec, 2005).
Tea Šegić
Sveučilište u Zadru, Odjel za germanistiku
Obala kralja Petra Krešimira IV.
tsegic@unizd.hr

hrvatskome jeziku uglavnom zamjenjuju prednji samoglasnici /i/ i /e/. Njemački se

diftonzi izgovaraju kao slijed samoglasnik + suglasnik ili kao dva sloga u slučaju
diftonga /au/. Problem predstavlja i fonem šva (/ə/) koji se u hrvatskome jeziku javlja
u sklopu slogotvornog r na početku ili unutar riječi, a u njemačkome samo na kraju
riječi u nenaglašenom slogu ili unutar fonemskih veza [əl], [əm], [ən] i [ər] (Piškorec,
2005; Žepić, 1991).3
Glavni uzroci interferencije kod suglasnika su mjesto tvorbe te nepodudarnost
razlikovnih obilježja zvučno-bezvučno u hrvatskome te napeto-nenapeto u
njemačkome jeziku. Prema Žepiću (1991), hrvatski jezik ima puno više pretpalatala i
palatala od njemačkoga, što dovodi do palatalizacije nepalatalnih njemačkih fonema,
kao primjerice njemačkog velara /l/. Različito mjesto tvorbe uzrokuje i probleme u
izgovoru njemačkih fonema /x/, /ç/ i /h/ koji se u hrvatskome jeziku svi poistovjećuju s
fonemom /h/. Interferencija se očituje i kod postalveolarnog izgovora njemačkog
velara /R/, izgovora velarnog nazalnog bifonematski kao /ŋg/ te poistovjećenje
afrikate/p͜f/ s frikativom /f/. Nepodudarnost razlikovnih obilježja uzrokuje nenapeti
izgovor njemačkih okluziva i frikativa ili zvučni izgovor bezvučnih samoglasnika na
kraju riječi. Ove ćemo zaključke provjeriti na primjerima fonološke prilagodbe
germanizama iz korpusa.

5. Filipovićev model transfonemizacije

Opis procesa transfonemizacije odabranih germanizama u ovome radu temeljit će se
na Filipovićevom modelu transfonemizacije anglizama u hrvatskome. Iz tog razloga
smatramo nužnim da ga prije same analize ukratko opišemo. Filipović (1986: 69)
definira transfonemizaciju kao „zamjenu fonoloških elemenata jezika davaoca
elementima jezika primaoca, a javlja se u toku formiranja fonološkog oblika
posuđenice u jeziku primaocu.“ Obzirom na stupanj transfonemizacije autor razlikuje
tri tipa. Kod potpune transfonemizacije fonemi jezika davaoca se zamjenjuju
identičnim fonemima jezika primaoca. Kompromisna transfonemizacija se odnosi na
zamjenu fonema jezika davaoca djelomično odgovarajućim fonemima jezika
primaoca. U slobodnoj transfonemizaciji fonemi jezika davaoca nemaju ekvivalente u
jeziku primaocu pa se zamjenjuju proizvoljno (Filipović, 1986: 72-74).
3
Prema sadašnjoj izgovornoj normi njemačkog jezika navedene su fonemske veze tumače kao slogotvorni
fonemi [ḷ][ṃ][ṇ] te kao vokalski fonem r [ɒ].
Tea Šegić
Sveučilište u Zadru, Odjel za germanistiku
Obala kralja Petra Krešimira IV.
tsegic@unizd.hr

6. Fonološka analiza primjera iz korpusa

U procesu prilagodbe germanizama na hrvatski jezik, točnije hrvatski fonemski sustav,
zastupljena su sva tri tipa transfonemizacije. Slobodna je transfonemizacija
zastupljenija kod samoglasnika. Njemački fonem [ɛ] se u hrvatskim germanizmima
zamjenjuje fonemima [a] (npr. [lɛrmən] > [larmati]) ili [e] (npr. [ʃvɛrt͜s] > [švercati]).
Kod fonema [ø:] ; [œ] kao ekvivalenti se pojavljuju [e] (npr. [fø:n] > [fen]) te [o] (npr.
[rø:sto:fṇ] > [roštilj]). Germanizam roštilj je zanimljiv jer je kod njega prisutna i
kompromisna transfonemizacija suglasnika (njem. [s] > hrv. [ʃ]) koja je vjerojatno
uzrokovana dijalektalnim varijantama njemačkog izgovora. Njemački fonemi [y:]; [ʏ]
manifestiraju se na tri načina, kao [e] (npr. [by:gḷaizṇ] > [pegla]), kao [i] (npr.
[rʏkvɛrts] > [rikverc]) te [u] (npr. [fy:rən] > [ufuran]). Germanizam pegla je također i
primjer za apokopu. Njemački se diftonzi uglavnom izgovaraju kao sljedovi dva
fonema, primjerice [a͜u] kao [a] + [u] (npr. [a͜uspʊf] > [auspuh]) te [a͜i] kao [a] + [j]
(npr. [fra͜iɒ] > [frajer]). Za diftong [a͜i] su u korpusu zabilježeni i primjeri
transfonemizacije u [i] te [u] (npr. [fa͜in] > [fin]; [a͜inʃtɛkṇ] > [uštekan]). Njemački
fonem [ə] na kraju riječi u analiziranim se germanizmima uvijek realizira kao fonem
[a] (npr. [fɛlgə] > [felga]; [kʊtə] > [kuta]; [ni:ʃə] > [niša]); u ostalim pozicijama kao
[e] (npr. [gəmɪʃt] > [gemišter]; [ʃtre:bərɪŋ] > [štreberica]. Kod ostalih njemačkih
samoglasnika dolazi do potpune transfonemizacije.
Kod prilagodbe njemačkih suglasnika su uglavnom zabilježene kompromisna te
potpuna transfonemizacija. Izuzetak je velar [ŋ] kojeg u hrvatskom inventaru fonema
nema pa se podvrgava slobodnoj transfonemizaciji. Analizom korpusa uočena je ili
bifonematska realizacija velara kao [ng] ili zamjena s hrvatskim alveolarom [n] (npr.
[tapetsi:rʊŋ] > [tapecirung]; [tsɪŋkṇ] > [odcinkariti]). Kompromisna je
transfonemizacija ugvlavnom uzrokovana različitim mjestom tvorbe nekih suglasnika
te nepodudarnošću razlikovnih obilježja napeto – nenapeto/zvučno – bezvučno.
Korpus obiluje primjerima prilagodbe njemačkog vokalskog r koje se uglavnom
realizira kao [er] (npr. [gelɒ] > [geler], [ʃlɛpɒ] > [šleper], [valtsɒ] > [valcer]), a
mogući su i [ar] te [or] (npr. [bɛçɒ] > [pehar]; [maistɒ] > [majstor]). Njemačko
slogotvorno n se u korpusu realizira kao nizovi [ati] ili [iti] što je pod utjecajem
hrvatske gramatike. Riječ je naime o glagolskim germanizmima, a navedeni su niz ovi
Tea Šegić
Sveučilište u Zadru, Odjel za germanistiku
Obala kralja Petra Krešimira IV.
tsegic@unizd.hr

fonema karakteristični hrvatski infinitivni nastavci (npr. [lʊmpṇ] > [lumpati], [fe:lṇ] >
[faliti]). Njemačko slogotvorno l se transfonemizira u fonemski niz [el] (npr. [ka:bḷ] >
[kabel]). Različito mjesto tvorbe uzrokuje i kompromisnu transfonemizaciju
njemačkog [ç] u hrvatsko [h] ([bɛçɒ] > [pehar]; [t͜sɛçə] > [ceh]), kao i palatalizaciju
njemačkog [l] (npr. [ʃlam] > [šljam]). Kod germanizma ceh također uočavamo
apokopu. Nepodudarnost razlikovnih obilježja zvučnosti i napetosti između dva
sustava uzrokovalo je i transfonemizaciju njemačkih [b], [f], [k], [v] i [z] u hrvatske
[p], [h], [g], [b] i [s] (npr. [bakə] > [pakna], [ʃta:p] > [štab]; [a͜uspʊf] > [auspuh];
[ʃla:kvɔrt] > [šlagvort]; [vɪrtshaus] > [birtija]; [zɪt͜s] > [sic]). Pored već spomenute
apokope elizija fonema u germanizmima iz korpusa je prisutna i u obliku sinkope (npr.
[faiəra:bənt] > [fajrunt]). Od adicijskih metaplazama u germanizmima je vrlo česta
epenteza ([fu:rə] > [furka]; [jakə] > [jakna]; [kanə] > [kanta]; [kra:m] >[krama];
[ʃi:lən] > [škiljiti]). Analizom smo ustanovili i rijedak primjer istovremene pojave
apokope i epenteze u germanizmu kupleraj (npr. [kʊpəla͜i] > [kupleraj]). Od ostalih
fonoloških promjena u primjerima je uočena i asimilacija fonema (npr. [hant] >
[hand]; [ʃtant] > [štand]; [la͜istə] > [lajsna]).

7. Zaključak
Na temelju rezultata analize zaključujemo da su u procesu fonološke prilagodbe
germanizama na hrvatski jezik podjednako zastupljena sva tri tipa transfonemizacije.
Provedena analiza potvrđuje zaključke dosadašnjih istraživanja. Interferencije su
najočitije u područjima u kojima se fonemski sustavi dvaju jezika najviše razlikuju.
Kod samoglasnika se to odnosi na prilagodbu njemačkih zaokruženih samoglasnika,
diftonga te fonema /ə/, a kod suglasnika na prilagodbu nazalnog velara. Usporedbom
ostalih fonema možemo reći da se fonemski inventari hrvatskoga i njemačkoga jezika
u velikoj mjeri podudaraju. Fonološke različitosti su više uvjetovane različitim
mjestima tvorbe podudarnih fonema te nepodudarnošću razlikovnih obilježja
zvučnosti u hrvatskom te napetosti u njemačkom jeziku, što je uglavnom izraženo kod
suglasnika. Navedeno rezultira izgovorom germanizama u skladu s fonološkim
pravilima hrvatskoga jezika. Provedena je analiza ustanovila i prisutnost metaplazama
od kojih su najčešće apokopa, sinkopa, epenteza te asimilacija. Zaključno utvrđujemo
da se germanizmi uspješno prilagođavaju na fonološki sustav hrvatskoga jezika.
Tea Šegić
Sveučilište u Zadru, Odjel za germanistiku
Obala kralja Petra Krešimira IV.
tsegic@unizd.hr

Literatura
1. Babić, S. (1990). Njemačke posuđenice u hrvatskom književnom jeziku. U:
Hrvatska jezikoslovna čitanka. Zagreb: Globus, 214-224
2. Brozović, D. (2007). Fonologija hrvatskoga standardnog jezika. U: Babić, S., et al
(ur.). Glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika. Zagreb: NZ Globus
3. Ernst, P. (2004). Germanistiche Sprachwissenschaft. Beč: UTB Verlag
4. Filipović, R. (1985). Teorija jezika u kontaktu: uvod u lingvistiku jezičnih dodira.
Zagreb: JAZU, Školska knjiga
5. Ivanetić, N. (1997). Germanismen in der čakavischen Mundart von Bribir. U:
Bobinac, M. et al (ur.). Zagreber germanistische Beiträge. Zagreb: FFZg, 109-129.
6. Jelaska, Z. (2004). Fonološki opisi hrvatskoga jezika. Glasovi, slogovi, naglasci.
Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada
7. Matulina, Ž. (1997). Phonetik der deutschen Sprache. Zadar: Zadarska tiskara d.d.
8. Novak, K.; Štebih Golub, B. (2014). Germanizmi u „Rječniku stranih riječi“
Bratoljuba Klaića. Rasprave. Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje
40/2. , 397-410.
9. Piškorec, V. (2005). Germanizmi u govorima đurđevačke Podravine. Zagreb: FF
press
10. Silić, J.; Pranjković, I. (2005). Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka
učilišta. Zagreb: Školska knjiga.
11. Stojić, A. (2008). Njemačke posuđenice i hrvatski ekvivalenti. Rasprave. Časopis
Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 34. 357-369.
12. Škarić, I. (2009). Hrvatski izgovor. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
13. Turk, M. (1995). Njemačke primljenice u hrvatskom jeziku. U: Berzseny, D. (ur.).
Nemzetkozi Szlavisztikai napok V. Szombathely, 183-193
14. Vater, H. (2002). Einführung in die Sprachwissenschaft. München: Wilhelm Fink
Verlag
15. Žepić, S. (1991). Grundbegriffe der Phonologie und ein Vergleich der
phonologischen Systeme des Deutschen und Kroatischen. Zagreb: Zavod za
lingvistiku
Tea Šegić
Sveučilište u Zadru, Odjel za germanistiku
Obala kralja Petra Krešimira IV.
tsegic@unizd.hr

Rječnici
1. Anić, V. (1998). Rječnik hrvatskog jezika. Zagreb: Novi liber
2. Duden (1998). Das Aussprachewörterbuch. Mannheim, Leipzig, Beč, Zürich:
Dudenverlag
3. Klaić, B. (2002). Rječnik stranih riječi. Tuđice i posuđenice. Zagreb: Nakladni
zavod Matice hrvatske
4. Simeon, R. (1986). Rječnik lingvističkih naziva. Zagreb: Matica hrvatska
5. Šonje, J. (2000). Rječnik hrvatskog jezika. Zagreb: Leksikografski zavod
Miroslav Krleža i Školska knjiga

Popis germanizama iz korpusa s njemačkim izvornicima

(Pavičić, J. (2002) Ovce od gispa. Zagreb: VBZ )

anlaser > Anlasser, m. [anlasɒ]

auspuh > Auspuff, m. [a͜uspʊf]

baloner > Ballonmantel, m. [balɔŋmantḷ]
birtija > Wirthaus, n. [vɪrtshaus]
blic > Blitz, m. [blɪt͜s]
ceh > Zeche, f. [tsɛçə]
ciljati > zielen [tsi:lṇ]
cinkariti > zinken [tsɪŋkṇ]
cuga > Zug, m. [tsu:k]
dizelaš > Dieselmotor, m. [di:zḷ]
drek > Dreck, m. [dreɛk]

fajrunt > Feierabend, n. [fa͜iɒa:bənt]

faliti > fehlen [fe:lṇ]

Tea Šegić
Sveučilište u Zadru, Odjel za germanistiku
Obala kralja Petra Krešimira IV.
tsegic@unizd.hr

feder > Feder, m. [fe:dɒ]

felga > Felge, f. [fɛlgə]

fen > Föhn, m. [fø:n]
fin > fein [fa͜in]

frajer > Freier, m. [fra͜iɒ]

friško > frisch [frɪʃ]

furka > Fuhre, f. [fu:rə]

gastarbajter > Gastarbeiter, m. [gastarbaitɒ]

geler > Geller, m. [gɛlɒ]

gemišter > gemischt [gəmɪʃt]

golf > Golf, m. [gɔlf]
grintati > Grind, m. [grɪnt]
hand > Hand, f. [hant]
jakna > Jacke, f. [jakə]
kabel > Kabel, n. [ka:bḷ]
kanta > Kanne, f. [kanə]
kibicirati > kiebitzen [ki:bɪtsṇ]
kičast > kitschig [kɪtʃɪç]

kufer > Koffer, m. [kɔfɒ]

kugla > Kugel, f. [ku:gḷ]

kupleraj > Kuppelei, f. [kʊpəla͜i]
kuta > Kutte, f. [kʊtə]
karma > Kramm, m. [kra:m]
ladica > Schublade, f. [ʃu:bla:də]
lajsna > Leiste, f. [la͜istə]
larmati > lärmen [lɛrmṇ]

ler > leer [l:ɒ]

lumpati > lumpen [lʊmpṇ]

Tea Šegić
Sveučilište u Zadru, Odjel za germanistiku
Obala kralja Petra Krešimira IV.
tsegic@unizd.hr

mesing > Messing, n. [mɛsɪŋ]

niša > Nische, f. [ni:ʃə]
odciknkariti > zinken [tsɪŋkṇ]
ofarban > färben [fɛrbṇ]
paket > Paket, n. [pake:t]
pegla > Bügeleisen, n. [by:gḷaizṇ]

pehar > Becher, m. [bɛçɒ]

majstor > Meister, m. [maistɒ]

raubanje > rauben [ra͜ubṇ]

rendgen > Röntgen [rœntgṇ]
rikverc > [rykvɛrts]
roštilj > Röste, f. [rɔstə]
sic > Sitz, m. [zɪts]

šalter > Schalter, m. [ʃaltɒ]

šank > Schank, m. [ʃaŋk]

šankerica > Schankkellnerin, f. [ʃaŋkkɛlnərɪn]
škiljiti > schielen [ʃi:lṇ]
šlafrok > Schlafrock, m. [ʃla:frɔk]
šlagvort > Schlagwort, n. [ʃla:kvɔrt]
šlampavo > schlampig [ʃlampıç]

šleper > Schlepper, m. [ʃlɛpɒ]

šlif > Schliff, m. [ʃlɪf]

šljam > Schlamm, m. [ʃlam]
šminkerski > Scminke, f. [ʃmɪŋkə]
šmugnuti > schmuggeln [ʃmʊglṇ]

špalir > Spalier, n. [ʃpal:iɒ]

špic > Spitz, m. [ʃpɪts]

štab > Stab, m. [ʃta:p]
Tea Šegić
Sveučilište u Zadru, Odjel za germanistiku
Obala kralja Petra Krešimira IV.
tsegic@unizd.hr

štaka > Staken, m. [ʃta:kṇ]

štand > ʃStand, m. [ʃtant]
štap > Stab, m. [ʃta:p]
štof > Stoff, m. [ʃtɔf]
štos > Stoß, m. [ʃto:s]
štreberica > Streberin, f. [ʃtre:bərɪŋ]
šut > Schutt, m. [ʃʊt]

švercer > Schwärzer, m. [ʃvɛrtsɒ]

tapecirung > Tapezierung, f. [tapetsi:rʊŋ]

trač > Tratsch, m. [tra:tʃ]
ufuran > führen [fy:rṇ]
ušminkan > Schminke, f. [ʃmɪŋkə]
uštekan > einstecken [a͜inʃtɛkṇ]
ušvercan > schwärzen [ʃvɛrtsṇ]

valcer > Walzer, m. [valtsɒ]

vekerica > Wecker, m. [vɛkɒ]

verglati > werkeln [vɛrklṇ]

zapakirati > packen [pakṇ]

zicer > Sitzer, m. [zɪtsɒ]

Tea Šegić
Sveučilište u Zadru, Odjel za germanistiku
Obala kralja Petra Krešimira IV.
tsegic@unizd.hr