Noeli Milinović, 7.

Industrijska baština Rijeke – Šećerana

UVOD:

   Kompleks Rafinerije šećera, drugim nazivom Zuccheriera (na tal. zucchero – šećer),  bio je smješten
duž nekadašnje morske obale pa sve do starog Lazareta. Bivša upravna zgrada izgrađena kao objekt
riječke rafinerije danas se nalazi u Krešimirovoj ulici nasuprot Željezničkog kolodvora u četvrti Brajda.
Naziv joj glasi Palača Šećera, mada je Riječani još zovu i palača Benčić.  

   Prvobitan smještaj trebao se nalaziti u gradu Trstu u Italiji, no nakon dobivanja dozvole od strane
Monarhije, planovi se mijenjaju i gradnja se odvija u Rijeci. Puni naziv kompanije glasio je Glavna
trgovačka kompanija Trsta i Rijeke. Projekt kompleksa izveden je prema planovima inženjera
Francesca Saveria Bonoma. Od njega je ostala kasnobarokna palača izgrađena 1786., a pretpostavlja
se da je njezin arhitekt bio Andrea Menini.

   Riječka Rafinerija šećera označava same početke razvoja industrije u Rijeci, odnosno prerade šećera
u austrijskoj monarhiji. Jedan od vrhunaca procesa pokrenutog Šećeranom dogodit će se u sredinom
19. stoljeća, kada je u Rijeci radilo pola ukupne hrvatske industrije.

Google Maps: lokacija zgrade Šećerane

https://maps.google.com/maps?ll=45.330568,14.430896&z=14&t=m&hl=en-
US&gl=US&mapclient=apiv3
GLAVNI DIO – RAZRADA:
 

 Šećeranu je 1750. godine pokrenula nizozemska kompanija Arnoldt & Co., locirajući prvi
proizvodni pogon na današnjoj Mlaki, što je zapadno predgrađe tadašnje Rijeke, i potom se tvornički
šireći na nove gradske lokacije.

   Početak Zuccheriere veže se za trgovačko udruženje iz Antwerpena, na čelu kojega su bili Urban
Arnoldt i Charles Proli. Time se nastojao dodatno potaknuti razvoj riječke luke, a kompanija je, osim
prava na uvoz i izvoz šećera, kave, čaja i duhana, imala mogućnost gradnje vlastitih brodova,
istraživanja rudnih nalazišta, sječe šuma i mnogih drugih djelatnosti koje su dolazile u korist.

   Prvoga listopada 1750., Marija Terezija je Šećerani dala brojne povlastice pod nazivom Oktroj koje
su uključivale dozvolu za osnivanje kompanije koja se  bavila industrijom šećera. Društvo je trebalo
biti izuzeto od svih carina  na uvoz sirovog šećera, koji se obavljao kroz tršćansku i riječku luku.
Monopol povlaštene kompanije posebno je istaknut time što su drugi trgovci šećerom morali svoj
šećer nabavljati neposredno od Kompanije. Kompanija je imala i pravo slobodne gradnje brodova u
brodogradilištima Trsta i Rijeke. Radnici su bili oslobođeni osobnih kmetskih tlaka i vojnih dužnosti, a
u tvornici je u vrijeme njezina osnutka bilo zaposleno oko radnika.

   Postupno, tvornica je prerasla u cijeli koncern poduzeća pa je obuhvaćala i neke manufakture

(primjerice za preradu voska, voštanih svijeća i potaše). Svoje poslovnice i skladišta imala je diljem
Monarhije te u inozemstvu: Istanbulu, Solunu, na Krimu, u zapadnoj Europi i Americi. Postrojenje
Rafinerije šećera bilježi se od 1750. do 1826. kada poduzeće odlazi u stečaj, a posljednji direktor
rodom iz Ganda u Flandriji, Leo Johann Massart, odredio je rasprodaju pokretne i nepokretne
imovine rafinerije.

   Nakon požara 1785. značajno je obnovljena i opremljena baroknim interijerima sa zidnim slikama i
štukaturom. Mađarska vojska koristila ga je od 1832. do 1848. kao vojarnu, a 1851. godine u njemu
kreće radom Tvornica duhana. Izrasla je u najveći pogon za preradu duhana u Austro-Ugarskoj
Monarhiji, koji je 1860-ih imao dvije tisuće zaposlenih. Kompleks će od 1945. do 1998. godine biti
među Riječanima poznat kao Tvornica motora Rikard Benčić, zahvaljujući u njemu smještenoj
tvornici.
ZAKLJUČAK:

Grad Rijeka je, kao Europska prijestolnica kulture, Palaču šećerane uredio i obnovio među ostalim
i zahvaljujući EU sredstvima. Muzej grada Rijeke u obnovljenoj Palači šećerane predstavlja značajne
teme iz riječke povijesti poput prvog torpeda na svijetu, Mornaričke akademije, Rijeke kao iseljeničke
luke, 2. svjetskog rata i poratne obnove, povijest kazališta, riječke nebodere, glazbu, riječki rock,
povijest velikih riječkih kompanija… Postav se proteže u 30 prostorija na dva kata Palače šećerane i
ne izlaže samo vrijedne predmete, već stvara poticajne priče i cjeline u okviru dviju glavnih tema –
prvi kat palače bavi se poviješću grada, a drugi poviješću Palače odnosno kompleksa Benčić pa se
tako u jednoj od dvorana nalazi staklena vitrina puna šećernih glava, onakvih kakve su se proizvodile
u Rijeci.

   Osobno, meni se sve to jako sviđa i ne bih promijenila ideju za uređenje ili obnovu. Vrlo sam
zadovoljna s izgledom restauracija. Nisam imala prilike još posjetiti ljepote muzeja, ali destinacija mi
je definitivno na popisu mjesta za posjetiti u vlastitoj Rijeci, gradu koji teče.
LITERATURA:

https://rijekaheritage.org/hr/kj/rafinerijasecera

https://www.muzej-rijeka.hr/zbirke/palaca-secerane/
https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Palača_šećerane_u_Rijeci

https://www.rijeka.hr/gradska-uprava/gradski-projekti/realizirani-projekti/kultura/palaca-secerane-
novi-dom-muzeja-grada-rijeke/