PIJO XI.

(PIUS XI.)

Papinska enciklika o svetkovini Krista Kralja.

- Quas primas -
„U prvom“
(1925.)

Časnoj Braći patrijarsima, primasima, nadbiskupima, biskupima i ostalim ordinarijima,

koji su u miru i zajednici sa Apostolskom Stolicom: o ustanovljenju svetkovine Gospodina
Našeg Isusa Krista Kralja.

Časna braćo! Pozdrav i apostolski blagoslov!

U prvom encikličkom pismu, koje smo odmah na početku Naše papinske službe upravili
sveukupnim biskupima, raspravljali smo i zadnjim uzrocima nevolja, koje su očito stisle i udarile
rod ljudski; i tu smo, kako se sjećamo, otvoreno izrazili Naše mišljenje o tim uzrocima, i ustanovili
smo naime, da je ona poplava zala osvojila svijet ponajviše zato, što je većina ljudi Isusa Krista i
presveti njegov zakon izbacila iz privatnog života, kao i iz obitelji i javnog života. Ustanovili smo i
to, da nikad narodima neće sinuti stalna nada u trajni mir; doklegod se pojedinci i države budu
ustručavali priznati nad sobom vladarsko pravo Spasitelja Našega. Opomenuli smo dakle, da treba
mir Kristov tražiti u kraljevstvu Kristovu i ujedno smo izjavili, da ćemo u tom smislu i Mi poraditi,
koliko budemo mogli. U kraljevstvu Kristovu, velimo, jer smo uvjereni, da za obnovljenjem i
utvrđenjem mira ne možemo djelotvornije težiti, nego ako poradimo, da zavlada Gospodin Naš.
Međutim, pouzdanu nadu u bolja vremena potakoše u Nama iskazi ljubavi tolikih naroda prema
Kristu i njegovoj Crkvi, jedinoj proizvoditeljici spasenja. Ovi iskazi dolaze Crkvi kod nekih naroda
sada po prvi put, a kod nekih su se veoma pojačali. U oba slučaja oni su siguran znak, da se na
mnogim stranama priprema i u dobar čas dozrijeva povratak k dužnosti posluha kod onih, koji su
prezreli vlast Spasiteljevu i toga radi bili kanda izgnanici van zemlje i kraljevstva svoga.
A sve ono, što se je tijekom svete godine dogodilo ili učinilo vječnog spominjanja i
zapamćenja vrijedno, nije li donijelo veoma mnogo časti i slave Osnivaču Crkve, Gospodinu i Kralju
Višnjemu? Tako je izložba svetih Misija silno uzbudila i ganula srca ljudi. U njoj se naime jasno
vidio neprestani napor, koji Crkva ulaže, da bi se dnevice što većma proširivalo kraljevstvo njezina

1
Zaručnika, i da bi dosegnulo sve zemlje i otoke, makar kako se daleko oni nalazili na drugom kraju
oceana. Izložba je pokazala, koliki su silni znoj i kako obilatu krv utrošili hrabri i neslomljivi
misionari, da bi se toliki krajevi pripojili imenu katoličkom. Konačno je ona pokazala i to, kako su
veliki krajevi, koji se istom još moraju podložiti dobrostivoj vlasti našega Kralja.
Pa i svima, što su odasvud, pod vodstvom svojih biskupa i svećenika, pohrlili u Grad, zar je
išta drugo bilo na pameti, nego da sveto očiste svoje duše i da na grobovima Apostola i pred nama
glasno ispovjede, da pod žezlom Kristovim jesu i žele ostati? I baš ovo Kraljevstvo Spasitelja
našega kao da je u novom svjetlu zasjalo onaj čas, kad smo mi šestoricu ispovjedalaca i djevica,
pronašavši kod njih slavno i hvalevrijedno vršenje najodličnijih kreposti, ubrojili među nebeske
Svetitelje. O kolika je naslada obuzela srce Naše i kolika utjeha, kada smo tada u veličajnom hramu
sv. Petra izustili svečane odluke i kad je nebrojeno mnoštvo vjernika, kod zahvaljivanja,
uskliknulo: „Kriste, Ti Kralju slave!“
Dok naime ljudi i države, što se od Boga otuđiše, raspaljeni zavišću i po nutarnjim
trzavicama srću u zator i pogibiju, dotle Crkva Božja ne prestaje rodu ljudskom davati hranu
duhovnog života, te rađa i hrani Kristu sveder novi presveti pomladak muževa i žena. Jer on u
vječno blaženstvo kraljevstva nebeskog ne prestaje prizivati one iste, koji su mu u zemaljskom bili
najvjerniji podanici i srodnici. Osim toga se za vrijeme samog velikog Jubileja navršilo tisućšesto
godina otkad je držan Nicejski crkveni sabor. Taj smo stoljetni događaj Mi to radije zapovjedili
slaviti, a i sami ga u Vatikanskoj bazilici proslavili, što je taj Sabor ustanovio istobitnost
Jedinorođenog Sina sa Ocem i predložio katolicima na vjerovanje, te je riječi »čijem kraljevstvu
neće biti kraja« uvrstio u svoj obrazac vjere ili Simbol, i tim kraljevsko dostojanstvo Kristovo
utvrdio.
Budući dakle da je ova sveta godina dala ne jednu zgodu za uveličanje kraljevstva Kristova,
čini Nam se, da ćemo osobito zgodno zadovoljiti apostolskoj službi, ako uslišimo molbe, koje su na
Nas toliki Oci Kardinali, Biskupi i vjernici, bilo pojedinačno, bilo zajednički upravili i ako ovu Svetu
Godinu zaključimo uvedenjem u liturgiju blagdana posvećenog Isusu Kristu Kralju. Ova Nas stvar
puni takovom nasladom, da Vam o njoj. Časna braćo, želimo nekoliko riječi progovoriti. Vaša će
briga biti poslije, što ćemo Mi kazati o poštovanju Krista Kralja, da udesite kako da bude
pristupačno umu i srcu puka, tako te iz nove svetkovine poslije niknu mnogi i korisni plodovi.
Već odavna je običaj, da se Krista naziva u prenesenom značenju kraljem poradi najvišeg
stepena uzvišenosti, kojim se on odlikuje među svim stvorovima. Kad za njega kažemo, da u
dušama kraljuje, ne činimo to toliko zato, jer je njegovo znanje najoštrije i najopsežnije, koliko
zato, jer je on Istina i jer treba da smrtnici od njega primaju i crpu istinu. Da kraljuje u voljama
ljudi, kažemo ne samo, jer se u njemu savršena i neozlijeđena ljudska volja slaže sa svetošću volje
Božje, nego i zato, jer on slobodnoj našoj volji nadodaje takove nutarnje pobude i poticaje, po
kojima ona može da se rasplamti za sve što je plemenito. Konačno priznajemo Krista kraljem
srdaca poradi njegove ljubavi koja nadilazi svako poznanje (Ef 3,19), te zbog one blagosti i
dobrostivosti, koja priteže srca k sebi. Nikoga naime nije svekoliki rod ljudski toliko ljubio niti će
ikoga ubuduće toliko ljubiti kao Isusa Krista. Međutim da stvar iz bližeg zagledamo, nema nikoga,
koji ne bi priznao, da Kristu kao čovjeku treba i u pravom smislu riječi pripisati kraljevsku čast i
vlast. Jer se jedino ukoliko je čovjek za nj može reći, da je od Oca primio moć i čast i kraljevstvo

2
(Dn 7,13. s.). Riječ naime Božja koja sa Ocem imade istu bit, ne može ne imati sve zajedničko s
Ocem, pa dosljedno prema tome i najveću i najpotpuniju vlast nad svim stvorenim stvarima.
Ne čitamo li u Svetom Pismu posvuda, da je Krist Kralj? Tako se kaže (Br 24, 19), da će se
on od Jakova roditi kao vlastodržac, kojega je Otac postavio kraljem nad Sionom svetim brdom
njegovim, i da će primiti narode u svoju baštinu i u posjed svoj međe zemlje (Ps 2). Svadbena
pjesma, u kojoj se pod likom i sličnošću najbogatijeg i najmoćnijeg kralja veličaše pravi kralj
Izraelov, koji je tek imao doći, ovako govori: Sjedište tvoje, Bože, u vijek vijeka; šiba upravljanja,
šiba kraljevstva tvojega. (Ps 14). Mnoga ćemo ovakova svjedočanstva mimoići i napomenuti ovo,
što se govori na drugom mjestu (Ps 71). Ponajprije se u glavnim crtama jasnije slika Krist i proriče
se, da će kraljevstvo njegovo, koje imade biti neograničeno, biti veoma bogato darovima pravde i
mira. Nastat će u danima njegovim pravda i obilje mira... I vladat će od mora do mora i od rijeka
do kraja svijeta. Ovamo valja pribrojiti mnogobrojne riječi proroka i u prvom redu onu opće
poznatu lzaijinu: Mališ ... nam se rodio, i sin nam je dan i stavljeno je kneževstvo na ramena
njegova; i zvat će se imenom svojim: Divni, Savjetnik, Bog, Hrabri, Otac budućeg vijeka. Knez mira.
Umnožit će se njegova vlast i miru neće biti korica; na prijestolju Davidovu i na kraljevstvu
njegovu će sjediti; da ga učvrsti i očeliči u sudu i pravdi odsada i dovijeka (Iz 9, 67). U jednakom
duhu kao Izaija proriču i ostali proroci. Tako Jeremija proriče pravednu klicu, koja ima da se rodi
iz koljena Davidova. To će biti sin Davidov i vladat će kao kralj i bit će mudar: i krojit će pravdu na
zemlji (Jer 23, 5). Tako Daniel koji proriče, da će Bog nebeski osnovati kraljevstvo: koje se ne će
raspršiti zauvijek; stajat će zauvijek (Dn 2,14); malo kasnije dodaje: Razgledao sam u noćnom
viđenju i evo u oblacima noći kao sin čovječji dolazaše i dođe sve do vremenitog starca i pred licem
ga njegovim prikazaše. I dade mu moć i čast i kraljevstvo i svi će puci, plemena i jezici njemu služiti:
moć njegova, moć vječna, koja se neće oteti i kraljevstvo njegovo, koje se neće pokvariti (Dn 7,13-
14). Zaharija pak proriče o blagom kralju, koji unilazi na magarici i na magaretu, ždrebetu
magaričinu u Jerusalem kao pravednik i spasitelj; unišao je uz klikovanje svjetine. Nijesu li sveti
pisci evanđeljâ uvidjeli i potvrdili, da se je to ispunilo? Ova ista nauka o Kristu kralju, koju smo
izložili prema knjigama Starog Zavjeta, ne iščezava ni u Novom Zavjetu. Ne samo da ne iščezava,
nego se naprotiv sjajno i veličajno potvrđuje. U ovoj ćemo se stvari najprije tek dotaknuti
navještenja anđelova. On javlja djevici, da će roditi Sina, kojemu će Gospod Bog dati sjedište
Davida oca njegova i koji će vladati u kući Jakovljevoj do vijeka i kraljevstvu njegovu neće biti kraja
(Lk 1, 32-33). Sam o svojoj vlasti svjedoči Krist: u svom zadnjem govoru pred narodom, u kojem
tumači nagrade i kazne, koje u vječnosti čekaju pravednike ili grješnike, zatim onom zgodom, kad
na pitanje, da li je kralj, odgovara rimskome prvaku, i konačno, kad je nakon uskrsnuća apostolima
povjerio službu da naučaju i krste sve narode. U sve ove tri zgode on sebi bilo prisvaja ime kralja
(Mt 25, 31-40), bilo javno potvrđuje, da je kralj (Iv 18,37) i, konačnu, svečano izjavljuje, da mu je
dana sva moć na nebu i na zemlji (Mt 28,18). Zar se ovim riječima hoće označiti išta drugo osim
veličina i beskrajnost tog kraljevstva? Zar je dakle u tom slučaju nešto čudno, ako ga Ivan naziva
knezom svih kraljeva zemaljskih (Otk 1,5)?
Zar je neobično, ako se on apostolu u onom priviđenju budućih događaja pokazao ovakav:
Imade na odjeći svojoj i na boku svojemu napisano: Kralj nad kraljevima i vladar nad vladarima (Otk
19,16.)? Krista je naime Otac učinio baštinikom svega (Heb 11). Treba pak da on vlada dotle, dok,
na koncu svijeta, stavi pod noge sve neprijatelje Boga i Oca (1 Kor 15,25). Iz ovoga je dakle
suglasnog naučanja svetih knjiga slijedio nuždan zaključak, da katolička Crkva Početnika svoga i

3
Osnivača u krugu svakogodišnje liturgije u mnogostrukom klanjanju pozdravlja kao Kralja i
Gospodara i Kralja nad kraljevima. Ona je naime kraljevstvo Kristovo na zemlji, koje treba da se
među sve ljude i po svim zemljama rasprostrani. Ona je ta počasna imena Krista Kralja umnožila
do divne raznolikosti, kao što se vidi iz starinskih psaltira i sakramentara. To se vidi i u onim
sadašnjim molitvama koje božanskom veličanstvu dnevno upravljamo i u molitvama uz koje se
prinosi prečista žrtva. Baš u ovom neprestanom slavljenju Krista kao Kralja opaža se prekrasan
sklad naših i istočnjačkiih obreda tako, da je i ovdje istinita ona rečenica: Zakon molitve određuje
zakon vjerovanja.
Na kojem se pak temelju osniva ovo dostojanstvo Gospodina Našega, zgodno je opazio Ćiril
Aleksandrijski: On imade, da tu riječ kažem, gospodovanje nad svim stvorovima, kojeg nije niti silom
oteo niti od druguda pribavio, nego ga ima po biti i naravi (in Luc. X.). Njegovo se naime kneževstvo
upire na ono divno ujedinjenje, koje zovu hipostatskim. Odatle slijedi, da se Kristu ne samo kao
Bogu moraju klanjati anđeli i ljudi nego da se i ukoliko je čovjek, anđeli i ljudi moraju njegovoj
vlasti pokoravati i podlagati, ili, drugim riječima: Krist imade i na temelju samog hipostatskog
ujedinjenja vlast nad svim stvorovima. Ali može li nam koja misao biti ugodnija i slađa, negoli kad
pomislimo da nam Krist zapovijeda ne samo po prirođenom, nego i po stečenom pravu, naime kao
naš Otkupitelj? O kad bi svi zaboravljivi ljudi uvijek imali na umu koliko smo stajali našeg
Spasitelja! Evo što u tom smislu kaže Sveto Pismo: Nijeste pokvarljivim zlatom i srebrom otkupljeni,
nego dragocijenom krvlju kao Jaganjca bezgrješnog Krista i neokaljanog (1 Pt 1,18-19). Dakle više
nijesmo sami svoji, dok nas je Krist otkupio za veliku cijenu (1 Kor 6, 20) Sama naša tjelesa su
udovi Kristovi (1 Kor 6, 15).
Želimo, da značaj i zamašaj ovog kneževstva s nekoliko riječi objasnimo. Jedva će biti
potrebno isticati, da se ono sastoji u trim stvarima. Kad ne bi bilo njih, ne bi se kneževska vlast
mogla ni zamisliti. To nam uostalom već donesena i navedena mjesta Svetog Pisma više nego dosta
tumače, a katolička vjera nam zapovijeda vjerovati, da je Isus Krist ljudima dan ne samo kao
otkupitelj u kojeg treba da se pouzdavaju, nego i kao zakonoša, kojemu se moraju pokoravati
(Conc. Trid. Sess. VI. Can. 21.). Za njega evanđelja niti ne pripovijedaju da je dao zakone, nego nam
ga upravo predočuju kako daje zakone; o onima pak, koji budu zapovijedi obdržavali, božanski
Učitelj, čas jednim, čas drugim riječima, kaže da će na taj način pokazati svoju ljubav prema njemu
i da će u toj ljubavi i ostati. (Iv 14, 15; 15, 10). Kristu je Otac dao i sudačku vlast, i to svjedoči, sam
Isus onom zgodom, kad ga Židovi okrivljuju, da je prekršio subotnji počinak tim, što je čudesno
ozdravio bolesna čovjeka. Tada je izjavio: Niti naime Otac sudi ikoga, nego sav sud dade Sinu (Iv
5,22). Odatle lako razumijemo i to; da on i nagrade i kazne po svom pravu ljudima dosuđuje još
dok su živi. Ova se naime stvar od suđenja ne može odijeliti. Osim toga treba Kristu pripisati
izvršnu (»egzekutivnu«) vlast, jer se njegovoj vlasti moraju svi pokoravati, nepopravljivim se
prijeti dosuđenjem takovih kazni, kojima nitko ne može pobjeći.
Ipak je ovakovo kraljevstvo u prvom redu duhovno i tiče se duhovnih stvari. To nam sasvim
jasno dokazuju mjesta iz Biblije, koja smo gore naveli, pa i sam Krist Gospodin svojim cijelim
djelovanjem. On je u mnogim zgodama pobijao i poučio Židove, a i same Apostole, koji su
pogrješno mislili, da će Mesija osloboditi narod i nanovo uspostaviti kraljevstvo Izraelovo,
pokazujući kako je ludo njihovo mišljenje, kako su isprazne njihove nade. Kad ga je gusto mnoštvo
poštivatelja htjelo proglasiti kraljem, otišao je na skrovito mjesto i izmakao kraljevskoj časti i
naslovu. Rimskom upravitelju odgovorio je, da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Njegovo

4
kraljevstvo opisuju evanđelja kao kraljevstvo, u koje ljudi mogu unići, ako se na to priprave
vršenjem pokore, Uz pokoru potrebnu im je još vjera i krštenje, koje i ako je vanjski obred, ipak
znači i proizvodi unutarnje preporađanje. Njegovo je kraljevstvo u protimbi si kraljevstvom
Sotoninim i sa vlašću tmine. Ono od svojih pristalica traži, da ne samo odvrnu duh od bogatstva i
zemaljskih stvari, da budu blaga srca, da žeđaju i gladuju za pravdom, nego da se odreknu sami
sebe i da nose križ svoj. Ako pak pomislimo, da je Krist Crkvu kao Otkupitelj stekao svojom krvlju
i da je kao Svećenik za grijehe sebe prikazao kao žrtvu i da se neprestano kao žrtva prikazuje, ima
li koga, koji ne bi vidio, da su i ove obje službe uključene i u njegovoj kraljevskoj službi? Grdno bi
se uostalom varao tko bi Kristu čovjeku odricao vlast nad građanskim stvarima. On je od Oca dobio
najpotpunije pravo na sve stvorene stvari tako, da je sve podloženo njegovoj volji, Ipak se on za
svog života na zemlji brižno kanio vršenja ovakove vlasti, i kao što je posjedovanje i upravljanje
ljudskih stvari negda prezreo, tako ih je i onda propuštao njihovim posjednicima i danas ih
prepušta. U tom je smislu prekrasna riječ: Ne otima prolaznih kraljevstava onaj, koji daje nebeska
(Hymn. Epiphaniae.). Kneževsko dakle dostojanstvo našeg Otkupitelja obuhvaća sve ljude i u tom
pogledu rado usvajamo riječi, koje je izrekao Leon XIII., Naš besmrtne uspomene predšasnik:
»Njegova vlast nije samo nad narodima katoličkog imena niti samo nad onima, koji okupani svetim
krstom pripadaju po pravu u Crkvu, ali su poslije zastranili u zablude ili neslogom odstupiše od
ljubavi: ona obuhvaća i sve one, koji su izvan kršćanske vjere, tako, da se bez ikakve dvojbe u vlasti
Isusa Krista nalazi sveukupni rod ljudski«. (Enc. Annum Sacrum od 25. V. 1899.). I nema u toj
stvari nikakve razlike između pojedinaca, obiteljskih zajednica i političkog društva, jer su jednako
pod vlašću Kristovom bilo pojedinci, bilo oni, koji su se u društvu ujedinili. On je naime vrelo
privatnoga i zadružnoga spasenja: I nije nikom drugom dano spasenje, niti je drugo ime pod
nebom dano ljudima. u kojem bi trebalo da se spasemo. (Dj 4,12).
On je i pojedinim građanima i državama početnik blagostanja i pravog blaženstva: Nije
naime od drugdje blažena država, a od drugdje čovjek: jer država nije ništa drugo nego složno
mnoštvo ljudi. (S. Aug. ad Macedonium C. III.)
Dakle neka se oni, koji upravljaju sudbinom naroda ne ustručavaju i sa strane svoje i sa
strane svoga naroda iskazivati javnu počast i posluh vlasti Kristovoj. Tako će naime i sačuvati svoj
auktoritet i time povećati i promaknuti sreću svoje domovine. Što smo naime na početku
Pontifikata pisali, kako je ugled prava i poštivanje vlasti veoma umanjeno, to u jednakoj mjeri
vrijedi i odgovara današnjim vremenima. »Ljudi su — tako smo se tužili — iz zakona i države
uklonili Boga i Isusa Krista. Izvor auktoriteta stali su tražiti ne u Bogu nego u ljudima i tako se
dogodilo, da su i sami temelji auktoriteta iščupani, jer je uklonjen glavni uzrok, radi kojega jedni
imadu pravo zapovijedati, a drugi dužnost pokoravati se. Naravno, da se je onda moralo uzdrmati
čitavo ljudsko društvo, kad nije bilo uprto ni na kakav čvrsti stup ili potporu«. (Enc. Ubi Arcano).
Ako dakle ljudi javno i privatno budu priznali kraljevsku vlast Kristovu, sigurno je da će
onda čitavo ljudsko društvo napuniti nevjerojatna dobročinstva kao: prava sloboda, stega i
poredak, sloga i mir. Kraljevsko naime dostojanstvo Gospodina Našega jednako prožima ljudski
auktoritet knezova i narodnih upravljača nekom natprirodnom svetošću, kao što oplemenjuje kod
građana dužnost pokornosti. Pa radi toga i Apostol Pavao, premda ženama i robovima zapovjeda,
da u svojim muževima i gospodarima poštuju Krista, ipak ih opominje neka se ovima ne
pokoravaju kao ljudima, nego jedino zato, što oni zastupaju Krista, jer se ne pristoji, da ljudi
Kristovom krvlju otkupljeni služe ljudima: Velikom cijenom ste otkupljeni, nemojte postati sluge

5
ljudi. (1 Kor 7, 23). Ako knezovi i zakoniti izabrani poglavari budu uvjereni, da se njihova vlast
osniva na poslanju koje su dobili od božanskog Kralja, više nego na njihovu vlastitom pravu, jasno
je, kako će se oni tada sveto i mudro služiti svojom vlašću i da će se kod donošenja zakona i kazna
za kršitelje u prvom redu obazirati na opće dobro i na ljudsko dostojanstvo podložnika. Tada će
istom mir i poredak procvasti i ustrajati, jer tada će biti uklonjen svaki razlog bune. Ako naime
građanin i vidi, da su knez i ostali vlastodršci u državi ljudi njemu jednaki ili da su s kojeg razloga
nedostojni ili pokudili, ipak ne će otale izvoditi, da se ne treba pokoravati njihovoj zapovijesti,
nego će u njima gledati predloženu sebi sliku i auktoritet Krista Boga i čovjeka. Što se pak tiče
darova mira i sloge, sasvim je jasno, da smrtnici postaju to većma sebi svjesni one zajednice koja
ih međusobno veže, što šire se kraljevstvo proteže i što većma obuhvaća sveukupni ljudski rod.
Ova će svijest pomoći da se predusretnu i izbjegnu česti sukobi, ili će barem umanjiti i ublažiti
njihovu žestinu. Ako dakle kraljevstvo Kristovo, kao što po pravu sve obuhvaća, tako i ustvari bude
sve obuhvatilo, zašto da onda izgubimo nadu u onaj mir, što ga je na zemlju donio Kralj mirotvorni,
onaj velimo, koji je došao sve pomiriti, koji nije došao da mu služe, nego da služi, i premda je
Gospodar sviju, pružio nam samoga sebe za uzor poniznosti i htio, da poniznost spojena sa
ljubavlju bude najpreči zakon; koji je osim toga rekao: jaram moj je ugodan i teret moj lagan? O
kako bi sretni bili ljudi kad bi i pojedinci i obitelji i države pustile, da im Krist vlada. Poslužit ćemo
se riječima, koje je pred dvadeset i pet godina Naš predšasnik Leon XIII. upravio svim biskupima:
„Tada će istom biti moguće liječiti tolike rane, tada će svako pravo nanovo proplamsati nadom, da
će postići nekadašnje poštivanje auktoriteta. Tada će se krasote mira vratiti, mačevi ispasti i
oružje iz ruku izmaći, kad Kristovu vlast svi dragovoljno prihvate i kad svaki jezik prizna, da je
Gospodin Isus Krist u slavi Boga Oca (Enc. Annum Sanctum od 25. svibnja 1899.).
A da se ovakove koristi što obilnije uberu i u kršćanskom se društvu što stalnije ukorijene,
potrebno je, da se što većma raširi poznavanje kraljevskog dostojanstva Spasiteljeva. To će se
najzgodnije, čini se, postići, ako se ustanovi naročiti blagdan Krista Kralja. Puk se naime može
mnogo lakše prožeti vjerskim stvarima i time podići do radosti unutrašnjeg života, ako godimice
svečano slavi svete tajne, nego li ne znam kojim pa i najvažnijim ispravama crkvenog učiteljstva.
Ove se naime obično doimaju samo rijetkih izobraženih muževa, a blagdani sve vjernike potresaju
i obučavaju. One govore samo jedamput, a ovi godimice i, da tako kažemo, vječito. One spasonosno
djeluju samo na pamet, a ovi na pamet i srce i na cijelog čovjeka. Pa i naravno je da čovjeka, koji se
sastoji od duše i tijela, ove vanjske svečanosti blagdanâ tako diraju i pobuđuju, da pod djelovanjem
raznih svetkovina i lijepih obreda, on božansku nauku obilnije usiše, da si je obrati u sok i krv i
njom se posluži za svoje napredovanje u duhovnom životu.
Uostalom, i pisani nam spomenici svjedoče, da su ovakve svečanosti tijekom vijekova jedna
za drugom uvađane već prema potrebama kršćanskog puka. Te su se potrebe sastojale ili u tom,
što je trebalo narod bilo u većoj nevolji ohrabriti, bilo od potajno se šuljajućeg krivovjerja zaštititi,
bilo sklonuti na toplo štovanje i ljubav prema nekoj tajni vjere, ili napokon potaknuti i podžeći na
veću zahvalnost zbog primljenih dobročinstava. Tako se odmah u početku kršćanstva, u doba, kad
su vjernike najokrutnije mučili, započelo u svetim obredima pominjati mučenike za to, da – kako
veli Augustin – svečanosti mučenika budu poticaj na mučeništvo (Propovijed 47, O svetima). Tako
su i liturgične časti, udijeljene svetim Ispovjedaocima, Djevicama i Udovama veoma mnogo
doprinijele, da se u Kristovim vjernicima povećala želja za kreposnim životom. Naročito su svečani
blagdani, ustanovljeni u počast Blažene Djevice, proizveli da je kršćanski puk Blaženu Djevicu

6
Mariju ne samo kao Bogorodicu i najmoćniju zaštitnicu predanije poštivao, nego i kao Majku, koju
mu je Otkupitelj ostavio kao oporuku, još žarče ljubio. Znatno pak mjesto među dobročinstvima,
koja su potekla iz javnog i opravdanog poštivanja Bogorodice i ostalih nebeskih svetitelja,
zaprema to što je Crkva kugu krivovjerstva i zabludâ u svako doba mogla pobjedonosno od sebe
odbiti. Baš u tom pogledu treba da se divimo neizmjernoj mudrosti providnog Boga, koji i samo
zlo običava obratiti na dobro. Tako je u gdjekoja vremena pripustio da vjera i pobožnost u puku
popuste ili da krive nauke zaprijete katoličkoj istini. Ali je to svršilo tako, da je napokon vjera
zasjala novim sjajem, a život se kršćanski kao iz sna probuđen vinuo do još veće svetosti. Na jednak
su način nastale i jednakim plodom urodile one svečanosti, koje su u godišnji liturgički krug
primljene u novijim vremenima. Kad je poštovanje i klanjanje uzvišenom Sakramentu ohladnjelo,
ustanovljen je blagdan Tijela Kristova, koji je najsvečanijim ophodima i molitvama kroz osam dana
nastavljenim svijet ponovno priučio na javno klanjanje Gospodinu. Tako je i svečanost Presvetog
Srca Isusova tada uvedena, kada su mrkom i zagrižljivom strogošću Jansenizma oslabljene i
odbačene duše postale sasvim hladne i odbile se od ljubavi Božje i od želje za spasom i od
pouzdanja u nj.
Stoga ćemo, zapovjedimo li da svekoliki katolički svijet štuje Krista Kralja, doskočiti
potrebama našega vremena i izliječiti pošast, od koje je zaraženo. Pod zarazom razumijevamo
tako zvani laicizam, koji se u naše doba razmahao, i njegove zablude i bezbožne podvige. Za ovaj
zločin znate, časna Braćo, da nije u jedan dan dozrio, nego da već odavna klija u krilu državâ. On
se sastoji u tom, što ljudi stadoše nijekati vlast Kristovu nad svim narodima. Stadoše nijekati i ono
što iz Kristova prava izvire: pravo Crkve da naučava ljudski rod, da daje zakone, da upravlja
narodima vodeći ih u vječno blaženstvo. Tada se malo po malo stalo izjednačivati vjeru Kristovu
sa lažnim naukama i stavljati nedolično u isti red s njima; zatim je bila podvrgnuta građanskoj
vlasti i prepuštena na milost i nemilost knezovima i vlastodršcima. Još dalje su pošli oni koji
mišljahu, da se na mjesto božanske vjere mora staviti neka naravna religija i neko naravno
osjećanje srca. — Bilo je i takvih država, koje mišljahu, da mogu biti bez Boga i da je njihova vjera
u bezbožnosti i nemaru za Boga. Mi smo se u Encikličkom Pismu Ubi arcano potužili a i danas se
tužimo na gorke plodove, kojim je tako dugo i tako često rađalo otpadanje pojedinaca i čitavih
naroda od Krista. Evo tih plodova: posvuda je posijano sjemenje nesloge i proplamsao onaj plamen
međusobne zavisti i trvenja, koji još ne da narodima da se izmire u prijateljstvu; razmahala se
neumjerena pohlepa, koja se veoma često sakriva pod krinkom javnog dobra ili ljubavi prema
domovini; iz ove je neumjerenosti nikao s jedne strane razdor medu građanima a s druge strane
ono slijepo i razuzdano sebeljublje. koje ne mari ni za što na svijetu osim za svoju vlastitu
udobnost i korist i prema toj procjenjuje sve drugo; radi zaboravljanja i zapuštanja dužnosti
stubokom je porušen domaći mir, uzdrmana stalna zajednica obitelji; rasklimano je i na put
propasti dovedeno ljudsko društvo. Svečanost Krista Kralja, koja se odsada godimice imade slaviti,
puni nas dobrom nadom, da će se ljudsko društvo k preljubljenom Spasitelju u dobar čas žurno
povratiti. Dužnost bi katolika, naravski, bila, da ovaj povratak svojim djelovanjem uskore i
ubrzaju. Ali većina njih, čini se, da u socijalnom životu nemaju onakova ni ugleda ni položaja, bez
kakva nipošto ne bi smjeli biti lučonoše istine. To se možda imade pripisati sporosti ili plašljivosti
dobrih koji se ili ne opiru uopće ili se premlohavo opiru; i zbog toga neprijatelji Crkve nužno
postaju sve smioniji i sve bezobzirniji. A kad svi vjernici uvide, da se pod barjacima Krista Kralja

7
moraju hrabro i neprestano boriti, neka onda planu vatrom apostolstva i neka pregnu, otuđene i
neuke duše pomiriti sa Gospodinom svojim i zaštititi njegova prava neokrnjena.
A nije li osim toga očito i to, da je veoma podesna godimice slavljena svečanost Isusa Krista,
da osudi i na neki način nadoknadi onaj javni otpad, što ga je na toliku štetu društva proizveo
laicizam? Što se naime većma preslatko ime Otkupitelja Našega na međunarodnim kongresima i
u sabornicama nedostojnim mukom tlači, to glasnije ga treba naglašivati i to općenitije isticati
prava kraljevskog Kristova dostojanstva i vlasti.
Zar da još ne istaknemo, kako se je za uvođenje ove svetkovine sretno i uspješno
pripravljao put već od konca prošlog vijeka? Svakome je naime poznato, kako mudro i temeljito
su ustale na obranu ove pobožnosti bezbrojne knjige o njoj izdane po svim slanama svijeta i u
najrazličitijim jezicima. Svatko znade i to, da je priznato kneževsko dostojanstvo i vlast Kristova i
time, što je uveden pobožni običaj te se gotovo bezbrojne obitelji posvećuju i predaju Presvetom
Srcu Isusovu. To učiniše ne samo obitelji, nego i države i kraljevstva; da, čitav se rod ljudski u
sretan čas pod vodstvom Leona XIII. svete godine tisuću i devetstote posvetio istom božanskom
Srcu. Ne valja ni to smetnuti s uma, da su česti Euharistički kongresi, što se u naše doba običavaju
sastajati, divotnu korist donijeli isticanju ove Kristove kraljevske vlasti nad ljudskom zajednicom.
I odista, svrha je tih kongresa, da se puk bilo pojedinih dijeceza, krajeva i narodnosti, bilo čitava
svijeta pozove na poštivanje i klanjanje Kristu Kralju sakrivenu pod Euharističkim velom i da, što
govorima održanim kod sastanaka i u crkvama, što opet zajedničkim klanjanjem pred javno
izloženim Uzvišenim Sakramentom, te konačno veličajnim povorkama, pozdravi Krista Kralja s
neba sebi danog. Punim pravom bi čovjek rekao, da kršćanski puk pokoravajući se nekom
božanskom nutarnjem poticaju iz tišine svetog hrama kao iz nekog skrovišta izvodi Onoga, kojega
bezbožni ljudi nijesu htjeli primiti kad je došao u svoje, i da ga u svečanoj po ulicama gradskim
povorci stavlja natrag u njegova kraljevska prava.
Za izvršenje ove spomenute Naše nakane Sveta je godina, koja se približava svome koncu
zgodnija nego ikoja druga prilika, jer su se i njoj srca i duše vjernika podigla k nebeskim dobrima,
koja nadmašuju svaki osjećaj: predobrostivi ih je Bog ili ponovno uresio darom svoje milosti, ili
im je dao nove poticaje da teže za sticanjem sve veće savršenosti i time ih učvrstio da i u buduće
stupaju pravim putem. Uzeli Mi dakle u obzir tolike molbe, koje su na Nas upravljene, ili sve ono
što se dogodilo u vrijeme velikog Jubileja, u svakom slučaju imamo razloga misliti, da je došao dan,
koji su svi tako željeli: u kojem ćemo proglasiti, da se Krist kao Kralj čitava roda ljudskog imade
slaviti vlastitim i naročitim blagdanom. Ove je naime godine, kako smo u početku ustanovili, onaj
božanski Kralj, zaista divan u Svetima svojim, slavno uzveličan time, što je nova četa njegovih
vojnika odlikovana nebeskim častima. Ova je godina razvila pred našim očima neobičan pogled na
stvari i gotovo neposredno na rad misijonara i tako nam dala prilike, da se divimo pobjedama,
koje su glasnici Kristovi stekli kod širenja njegova Kraljevstva; ove smo konačno godine slavili
svečanu stoljetnicu Nicejskog koncila, uspomenu na obranu istobitnosti utjelovljene Riječi sa
Ocem, na kojoj se, kao na svom temelju, osniva vlast istoga Krista nad svim narodima.
Stoga Mi, Našom apostolskom vlašću, ustanovljujemo blagdan G. N. Krista Kralja, koji se
imade po cijelom svijetu godimice slaviti na posljednju nedjelju mjeseca listopada, koja naime
najbliže prethodi blagdanu Svih Svetih. Zapovijedamo također, da se na isti dan godimice obnovi
posveta roda ljudskoga Presvetom Srcu Isusovu, kako ju je svetog spomena predšasnik Naš Pijo

8
X. zapovjedio obnavljati svake godine. Ali ove godine hoćemo da se ona izvrši tridesetprvog dana
ovog mjeseca. Taj ćemo dan Mi sami po obredu pontifikalnom odslužiti svetu misu u čast Krista
Kralja i naložiti, da se ta posveta pred Nama obavi. Držimo naime, da Svetu godinu ne možemo
zgodnije i bolje završiti i da ne možemo Kristu, besmrtnom Kralju vijekova, pružiti svečaniji
izražaj zahvalnosti — koja u isti čas imade da bude i zahvalnost čitava katoličkog svijeta — za
dobročinstva, što ih je i ovom svetom vremenu udijelio Nama, Crkvi i svemu katoličkom svijetu.
Nema potrebe, Časna Braćo, da vas dugo i mnogo učimo, s kojega smo razloga odredili, da
se blagdan Krista Kralja slavi napose od ostalih blagdana, u kojima je donekle sadržan izraz i
slavljenje istog kraljevskog Njegova dostojanstva. Dosta je uočiti samo jedno: da premda je naime
u svim blagdanima Gospodina Našega takozvani materijalni predmet Krist, ipak je formalni
predmet od Kraljevske vlasti Kristove posvema različit. Nedjelju smo pak zato odredili, da
božanskom Kralju ne samo kler molitvama i psalmima iskazuje svoje poštovanje, nego da i puk
slobodan od svagdanjih briga u duhu svete radosti dade Kristu svečan dokaz svoje poslušnosti i
podložnosti. A zadnju smo nedjelju u mjesecu listopadu izabrali za proslavu radije nego koji drugi
dan, jer se njime otprilike svršava krug liturgičke godine. Na taj će se način dogoditi, da će tajne iz
života Kristova, do tada svetkovane tijekom godine, proslavom Krista Kralja biti kanda
zaokružene i popunjene. I tako ćemo, prije nego pristupimo k proslavi Svih Svetih, navijestiti i
uzvisiti slavu Onoga, koji je dično izvojštio pobjedu u Svim Svetima i izabranicima. Vaša dakle,
Časna Braćo, neka bude briga i vaš posao, da prije ove godišnje svečanosti dadete na određene
dane govoriti puku pojedinih župa propovijedi, u kojima će on točno biti poučen o čemu se radi i
o značenju i važnosti novog blagdana, e da uzmogne svoj život tako urediti i udesiti, kako se
dolikuje onima, koji se vlasti Krista Kralja vjerno i voljno pokoravaju.
Još Vam, Časna Braćo, na koncu ovog pisma želimo ukratko izjasniti, kakove si obećajemo
i kakovim se iz ovog javnog klanjanja Kristu Kralju nadamo koristima bilo za Crkvu, bilo za
građansko društvo, bilo za pojedine vjernike.
Svakako će ove časti, iskazivane kraljevstvu Gospodnjem, ljudima dozvati u pamet, da
Crkva, budući da je od Krista osnovana kao savršeno društvo, po prirođenom pravu, kojega se ne
može odreći, mora da imade potpunu slobodu, da bude ispod građanske vlasti potpuno izuzeta, i
da ne smije biti ovisna o ničijoj milosti, dok obavlja službu, koja joj je od Boga povjerena, to jest
dok naučava, upravlja i vodi u vječno blaženstvo sve one, koji pripadaju u Kraljevstvo Kristovo,
Štoviše, sličnu slobodu mora država dati crkvenim Redovima i Družbama jednog i drugog spola,
jer oni snažno pomažu crkvenim Pastirima i trude se veoma mnogo oko promicanja i učvršćenja
kraljevstva Kristova. To čine bilo tako, što pobijaju trostruku pohotu svijeta pobožnim vršenjem
svetih zavjeta, bilo samom obvezom savršenog života, kojom postizavaju, da se neprestanim i sve
većim sjajem svijetli pred očima sviju i odsijeva ona svetost, za koju je božanski Utemeljitelj htio,
da bude biljega Crkve.
Države će pak ovo svakogodišnje slavljenje toga blagdana opominjali, da dužnost Kristu se
javno klanjati i njemu se pokoravati jednako veže privatnike kao i poglavare i vlastodršce. Ove će
pak upozoriti i podsjetiti na zadnji sud. na kojem će Krist najoštrije kazniti one tolike nepravde,
koje su mu nanesene ne samo onda, kad je iz države bio izbačen, nego i onda, kad je bio prezren,
zanemaren i omalovažavan. Njegovo naime kraljevsko dostojanstvo zahtijeva, da se čitava država

9
prema Božjim zapovijedima i kršćanskim načelima udesi i u donošenju zakona, i u krojenju
pravde, i u oplemenjivanju mladih duša zdravom naukom i poštenim značajem.
Osim toga će Kristovi vjernici iz tumačenja ovih stvari moći crpsti divnu snagu i krepost
tako, te će srca svoja upriličiti na pravi izgled kršćanskog života. Jer ako je Kristu Gospodinu dana
sva vlast na nebu i na zemlji; ako smrtnici ljudi, predragocijenom njegovom krvlju otkupljeni, na
temelju ovoga novog prava potpadaju pod njegovu vlast; ako konačno takova moć obuhvata cijelu
ljudsku narav, tad se jasno razabire, da u nama nema nijedne sposobnosti, koja bi ispod takove
vlasti bila izuzeta. Prema tome treba da on vlada u pameti ljudskoj, koja je dužna da sama sebe
posvema snizi i da čvrsto i postojano pristaje uz objavljene istine i Kristovu nauku. Treba dalje, da
on vlada i u volji, koja je dužna pokoravati se zakonima i zapovijedima Božjim. Treba da vlada
također i u srcu, koje je dužno, zapostavivši naravne sklonosti, Boga ljubiti nada sve i uz njega
jedinoga prionuti. Treba konačno, da on vlada i u tijelu i njegovim udovima, koja moraju kao oruđe,
ili da se poslužimo riječima Apostola Pavla, kao oružje pravde Bogu (Rim 6,13), služiti unutrašnjoj
svetosti duša. Ako se sve ovo Kristovim vjernicima jasno i razgovijetno razloži, mnogo će lakše biti
pridobiti ih i za najsavršenije stvari. Dao Bog, Časna Braćo, da slatki Kristov jaram i oni vanjski za
svoj spas požele i prihvate, i da ga i mi svi, koji smo po Božjoj milosti domaći, bez nećkanja: željno,
dragovoljno, sveto nosimo. Dao Bog, da u životu našem, udešenom prema zakonima kraljevstva
Božjega, zadobijemo radosno obilje dobrih plodova, i da, kao dobri i vjerni sluge Kristovi, u
kraljevstvu njegovu postignemo u njegovu društvu vječno blaženstvo i slavu.
Ovo ufanje i želja neka bude, Časna Braćo, dokazom Naše očinske ljubavi prema Vama,
prigodom dolaska rođenog dana G. N. Isusa Krista. Primite apostolski blagoslov, kao zalog Božjih
darova, koji, Časna Braćo, Vama i kleru i puku Vašem puni ljubavi podjeljujemo.

Dano u Rimu, kod sv. Petra dana 11. mjeseca prosinca Svete Godine 1925., papinstva Našega
četvrte.

Papa Pijo XI.

_____________________________________________________________________________
Prijevod na hrvatski:
u Vrhbosna, Sarajevo, 1926, br. 3, god. XI. (str. 49-56).

www.tradicionalnamisa.com

10
 PIUS XI.

EPISTULAE ENCYCLICAE
- Quas primas -
(1925.)

Ad Venerabiles Fratres, Patriarchas, Primates, Archiepiscopos, Episcopos, aliosque

locorum Ordinarios, pacem et communionem cum apostolica sede habentes: De festo
Domini Nostri Iesu Christi Regis Conctituendo.

Venerabiles Fratres ac dilecti Filii salutem et Apostolicam Benedictionem.

Quas primas post initum Pontificatum dedimus ad universos sacrorum Antistites

Encyclicas Litteras, meminimus in iis Nos aperte significasse — cum summas persequeremur
earum calamitatum causas, quibus premi hominum genus conflictarique videremus — non modo
eiusmodi malorum colluviem in orbem terrarnm idcirco invasisse quod pleriqne mortalium
Iesum Christum sanctissimamque eius legem cum a sua ipsorum consuetudine et vita, tum a
convictu domestico et a re publica submoverant; sed etiam fore nunquam ut mansurae inter
populos pacis spes certa affulgeret, usque dum et homines singuli et civitates Salvatoris Nostri
imperium abnuerent ac recusarent. Itaque pacem Christi ut quaerendam in regno Christi
monuimns, ita Nos, quantum licuisset, praestituros ediximus: in regno Christi, inquimus, quippe
Nobis videbamur ad pacem redintegrandam stabiliendamque non posse efficacius, quam, Domini
Nostri imperio instaurando, contendere. Haud obscuram quidem exspectationem meliorum
temporum Nobis interea moverunt studia populorum illa in Christum inque eius Ecclesiam, unam
salutis effectricem, aut primum conversa aut longe excitata acrius: unde etiam apparebat,
multorum, qui, contempto Redemptoris principatu, quasi regno extorres facti erant, parari
auspicato et maturari ad officia obedientiae reditum.
At quicquid, vertente Anno sacro, evenit actumve est, perpetua sane recordatione ac
memoria dignum, nonne inde Conditori Ecclesiae, Domino ac Regi summo, plurimum honoris
accessit ac gloriae? Etenim, sacrarum Missionum rebus publice ad spectandum propositis,
nimium quantum mentes hominum sensusque pepulere sive data ab Ecclesia continenter opera
regno Sponsi sui cotidie latius in omnes terras insulasque — vel per oceanum remotissimas —
proferendo, sive magnus regionum numerus, summo cum sudore ac sanguine, a fortissimis
invictisque missionalibus nomini catholico adiunctus, sive quae reliquae sunt locorum

11
magnitudines, salutari benignaeque Regis nostri dominationi subiiciendae. Porro quotquot, sacri
temporis decursu, in Urbem undique, Antistitum sacerdotumve suorum ductu, concessere, quid
iis omnibus consilii fuit, nisi ut, expiatis rite animis, ad Apostolorum sepulcra et coram Nobis, se
in imperio Christi et esse et futuros profiterentur? Atque hoc ipsum Servatoris nostri regnum nova
quadam luce tum splendere visum est, cum Nosmet sex confessoribus virginibusque, comprobata
praestantissimarum virtutum laude, sanctorum caelitum honores decrevimus. O quantum
voluptatis animum Nostrum incessit, quantum solacii, cum, in Petriani templi maiestate, post latas
a Nobis decretorias sententias, ab ingenti fidelium multitudine, inter gratiarum actionem,
conclamatum est: Tu Rex gloriae, Christe. Namque, dum homines civitatesque a Deo alienae, per
concitatas invidiae flammas intestinosque motus, in exitium atque interitum aguntur, Ecclesia Dei,
pergens spiritualis vitae pabulum humano generi impertire, sanctissimam, aliam ex alia, virorum
feminarumque subolem Christo parit atque alit, qui, quos sibi fidissimos in terreno regno
subiectos parentesque habuit, eosdem ad aeternam regni caelestis beatitatem advocare non
desinit. Exeunte praeterea inter Iubilaeum maximum millesimo sexcentesimo ab habita
Synodo Nicaena anno, saeculare eventum eo libentius celebrari iussimus et Nosmet ipsi in
Vaticana Basilica commemoravimus, quod ea Synodus Unigeniti cum Patre consubstantialitatem
sanxit ad credendumque catholica fide proposuit, itemque, verba «cuius regni non erit finis» ii
suam fidei formulam seu Symbolum inserendo, regiam Christi dignitatem affirmavit.
Cum igitur Annus hic sacer non unam ad inlustrandum Christi regnum habuerit
opportunitatem, videmur rem facturi Apostolico muneri in primis consentaneam, si, plurimorum
Patrum Cardinalium, Episcoporum fideliumque precibus, ad Nos aut singillatim aut communiter
delatis, concedentes, hunc ipsum Annum peculiari festo D. N. Iesu Christi Regis in ecclesiasticam
liturgiam inducendo clauserimus. Quae agitur causa sic Nos delectat, ut de ea vos, Venerabiles
Fratres, aliquantum affari cupiamus: vestrum postea erit, quicquid de Christo Rege colendo dicturi
sumus, ad popularem intellegentiam et sensum ita accommodare, ut decernendam annuam
sollemnium celebritatem multiplices excipiant ac sequantur in posterum utilitates.
Ut translata verbi significatione rex appellaretur Christus ob summum excellentiae
gradum, quo inter omnes res creatas praestat atque eminet, iam diu communiterque usu venit. Ita
enim fit, ut regnare is in mentibus hominum dicatur non tam ob mentis aciem scientiaeque suae
amplitudinem, quam quod ipse est Veritas, et veritatem ab eo mortales hautire atque obedienter
accipere necesse est; in voluntatibus item hominum, quia non modo sanctitati in eo voluntatis
divinae perfecta prorsus respondet humanae integritas atque obtemperatio, sed etiam liberae
voluntati nostrae id permotione instinctuque suo subiicit, unde ad nobilissima quaeque
exardescamus. Cordium denique rex Christus agnoscitur ob eius supereminentem scientiae
caritatem (1) et mansuetudinem benignitatemque animos allicientem: nec enim quemquam
usque adeo ab universitate gentium, ut Christum Iesum, aut amari aliquando contigit aut amatum
iri in posterum continget. Verum, ut rem pressius ingrediamur, nemo non videt, nomen
potestatemque regis, propria quidem verbi significatione, Christo homini vindicari oportere; nam,
nisi quatenus homo est, a Patre potestatem et honorem et regnum accepisse (2) dici nequit,
quandoquidem Dei Verbum, cui eadem est cum Patre substantia, non potest omnia cum Patre non
habere communia, proptereaque ipsum in res creatas universas summum atque absolutissimum
imperium.

12
 Christum esse Regem nonne in Scripturis sacris passim legimus? Ipse enim dicitur
dominator de Iacob oriturus (3), qui a Patre constitutus est rex super Sion montem sanctum eius,
et accipiet gentes hereditatem suam et possessionem suam terminos terrae (4); nuptiale autem
carmen, quo sub regis ditissimi potentissimique specie ac similitudine, verus, qui futurus erat, rex
Israel celebrabatur, haec habet: Sedes tua, Deus, in saeculum saeculi; virga directionis, virga regni
tui (5). Ut multa id genus praetereamus, alio quidem loco, quasi ad Christi lineamenta clarius
adumbranda, praenuntiabatur fore ut regnum eius, nullis circumscribendum finibus, iustitiae et
pacis munera locupletarent: Orietur in diebus eius iustitia, et abundantia pacis... Et dominabitur a
mari usque ad mare: et a flumine usque ad terminos orbis terrarum (6). Huc vel uberiora accedunt
prophetarum oracula, illudque in primis Isaiae pervagatissimum: Parvulus... natus est nobis, et
filius datus est nobis, et factus est principatus super humerum eius; et vocabitur nomen eius
Admirabilis, consiliarius, Deus, fortis, pater futuri saeculi, princeps pacis. Multiplicabitur eius
imperium, et pacis non erit finis: super solium David, et super regnum eius sedebit: ut confirmet illud
et corroboret in iudicio et iustitia, amodo et usque in sempiternum (7). Nec sane alia atque Isaiae
sententia ceteri prophetae vaticinantur: ut Hieremias, praedicens germen iustum ab stirpe David
oriundum, qui quidem Davidis filius regnabit rex et sapiens erit: et faciet iudicium in terra (8); ut
Daniel, qui regnum praenuntiat a Deo caeli constituendum, quod in aeternum non
dissipabitur...stabit in aeternum (9); et haud multo post subiicit: Aspiciebam in visione noctis et ecce
cum nubibus caeli quasi filius hominis veniebat, et usque ad antiquum dierum pervenit, et in
conspectu eius obtulerunt eum. Et dedit ei potestatem et honorem et regnum, et omnes populi, tribus
et linguae ipsi servient; potestas eius, potestas aeterna, quae non auferetur, et regnum eius, quod non
corrumpetur (10). Zachariae autem praedictum illud de Rege mansueto, qui, ascendens super
asinam et super pullum asinae, Hierosolymam iustus et salvator, gestientibus turbis, ingressurus
erat (11), nonne sancti evangeliorum scriptores impletum agnoverunt et comprobarunt?—
Eadem ceteroqui de Christo Rege doctrina, quam Veteris Testamenti libris consignatam
delibavimus, tantum abest ut in Novi paginis evanescat, ut, contra, magnifice splendideque
confirmetur. Qua in re, ut Archangeli nuntium vix attingamus, a quo Virgo docetur, se filium
parituram, cui dabit... Dominus Deus sedem David patris eius et qui regnabit in domo Iacob in
aeternum et regni eius non erit finis (12), Christus de suo ipse imperio testatur: sive enim in
postremo ad populum sermone de praemiis poenisve locutus est, quibus in perpetuum iusti vel
rei afficiendi forent, sive Praesidi romano respondit, publice ex ipso utrum rex esset percontanti,
sive, postquam resurrexit, Apostolis munus docendi et baptizandi omnes gentes commisit, oblata
opportunitate, et sibi regis nomen attribuit (13), et se regem esse palam confirmavit (14), et
sollemniter edixit, datam sibi esse omnem potestatem in caelo et in terra (15): quibus profecto
verbis quid aliud, quam eius magnitudo potestatis et infinitas regni, significatur? Num igitur
mirari licet, si, qui a Ioanne dicitur princeps regum terrae (16), idem, quemadmodum apostolo in
visione illa futurorum apparuit, habet in vestimento et in femore suo scriptum: Rex regum et
Dominus dominantium (17)? Etenim Christum Pater constituit heredem universorum (18); oportet
autem ipsum regnare, donec, in exitio orbis terrarum, ponat omnes inimicos sub pedibus Dei et
Patris (19). Qua ex communi sacrorum Librorum doctrina sequi profecto oportuit, ut catholica
Ecclesia, quae est Christi regnum in terris, ad omnes homines terrasque universas utique
producendum, Auctorem Conditoremque suum, per annuum sacrae liturgiae orbem, Regem et
Dominum et Regem regum, multiplicato venerationis officio, consalutaret. Istas sane honoris
significationes, unum idemque per mirificam vocum varietatem sonantes, ut in veteri psallendi

13
ratione atque in antiquis Sacramentariis adhibuit, sic in publicis divinae maiestati precibus cotidie
admovendis, inque immolanda hnmaculata hostia, in praesenti adhibet; in hac vero laudatione
Christi Regis perpetua pulcherrimus nostrorum et orientalium rituum concentus facile
deprehenditur, ut etiam hoc in genere valeat illud: Legem credendi lex statuit supplicandi.
Quo autem haec Domini nostri dignitas et potestas fundamento consistat, apte Cyrillus
Alexandrinus animadvertit: Omnium, ut verbo dicam, creaturarum dominatum obtinet, non per vim
extortum, nec aliunde invectum, sed essentia sua et natura (20); scilicet eius principatus illa nititur
unione mirabili, quam hypostaticam appellant. Unde consequitur, non modo ut Christus ab angelis
et hominibus Deus sit adorandus, sed etiam ut eius imperio Hominis angeli et homines pareant et
subiecti sint: nempe ut vel solo hypostaticae unionis nomine Christus potestatem in universas
creaturas obtineat. — At vero quid possit iucundius nobis suaviusque ad cogitandum accidere,
quam Christum nobis iure non tantum nativo sed etiam quaesito, scilicet redemptionis, imperare?
Servatori enim nostro quanti steterimus, obliviosi utinam homines recolant omnes: Non
corruptibilibus auro vel argento redempti estis:... sed pretioso sanguine quasi agni immaculati
Christi et incontaminati (21). Iam nostri non sumus, cum Christus pretio magno (22) nos emerit;
corpora ipsa nostra membra sunt Christi (23).
Iamvero, ut huius vim et naturam principatus paucis declaremus, dicere vix attinet triplici
eum potestate contineri, qua si caruerit, principatus vix intellegitur. Id ipsum deprompta atque
allata ex sacris Litteris de universali Redemptoris nostri imperio testimonia plus quam satis
significant, atque est catholica fide credendum, Christum Iesum hominibus datum esse utique
Redemptorem, cui fidant, at una simul legislatorem, cui obediant (24). Ipsum autem evangelia non
tam leges condidisse narrant, quam leges condentem inducunt: quae quidem praecepta
quicumque servarint, iidem a divino Magistro, alias aliis verbis, et suam in eum caritatem
probaturi et in dilectione eius mansuri dicuntur (25). Iudiciariam vero potestatem sibi a Patre
attributam ipse Iesus Iudaeis, de Sabbati requiete per mirabilem debilis hominis sanationem
violata criminantibus, denuntiat: Neque enim Pater iudicat quemquam, sed omne iudicium dedit
Filio (26). In quo id etiam comprehenditur — quoniam res a iudicio disiungi nequit — ut praemia
et poenas hominibus adhuc viventibus iure suo deferat. At praeterea potestas illa, quam
exsecutionis vocant, Christo adiudicanda est, utpote cuius imperio parere omnes necesse sit, et ea
quidem denuntiata contumacibus irrogatione suppliciorum, quae nemo possit effugere.
Verumtamen eiusmodi regnum praecipuo quodam modo et spirituale esse et ad spiritualia
pertinere, cum ea, quae ex Bibliis supra protulimus, verba planissime ostendant, tum Christus
Dominus sua agendi ratione confirmat. Siquidem, non una data occasione, cum Iudaei, immo vel
ipsi Apostoli, per errorem censerent, fore ut Messias populum in libertatem vindicaret regnumque
Israel restitueret, vanam ipse opinionem ac spem adimere et convellere; rex a circumfusa
admirantium multitudine renuntiandus, et nomen et honorem fugiendo latendoque detrectare;
coram Praeside romano edicere, regnum suum de hoc mundo non esse. Quod quidem regnum tale
in evangeliis proponitur, in quod homines poenitentiam agendo ingredi parent, mgredi vero
nequeant nisi per fidem et baptismum, qui, etsi est ritus eternus, interiorem tamen
regenerationem significat atque efficit; opponitur unice regno Satanae et potestati tenebrarum, et
ab asseclis postulat, non solum ut, abalienato a divitiis rebusque terrenis animo, morum
praeferant lenitatem et esuriant sitiantque iustitiam, sed etiam ut semet ipsos abnegent et crucem
suam tollant. Cum autem Christus et Ecclesiam Redemptor sanguine suo acquisiverit et Sacerdos

14
se ipse pro peccatis hostiam obtulerit perpetuoque offerat, cui non videatur regium ipsum munus
utriusque illius naturam muneris induere ac participare? Turpiter, ceteroquin, erret, qui a Christo
homine rerum civilium quarumlibet imperium abiudicet, cum is a Patre ius in res creatas
absolutissimum sic obtineat, ut omnia in suo arbitrio sint posita. At tamen, quoad in terris vitam
traduxit, ab eiusmodi dominatu exercendo se prorsus abstinuit, atque, ut humanarum rerum
possessionem procurationemque olim contempsit, ita eas possessoribus et tum permisit et hodie
permittit. In quo perbelle illud: Non eripit mortalia, qui regna dat caelestia (27). Itaque principatus
Redemptoris nostri universos complectitur homines; quam ad rem verba immortalis memoriae
decessoris Nostri Leonis XIII Nostra libenter facimus: «Videlicet imperium eius non est
tantummodo in gentes catholici nominis, aut in eos solum, qui, sacro baptismate abluti, utique ad
Ecclesiam, si spectetur ius, pertinent, quamvis vel error opinionum devios agat, vel dissensio a
caritate seiungat: sed complectitur etiam quotquot numerantur cbristianae fidei expertes, ita ut
verissime in potestate Iesu Christi sit universitas generis humani» (28). Nec quicquam inter
singulos hac in re et convictiones domesticas civilesque interest, quia homines societate coniuncti
nihilo sunt minus in potestate Christi quam singuli. Idem profecto fons privatae ac communis
salutis: Et non est in alio aliquo salus, nec aliud nomen est sub caelo datum hominibus, in quo
oporteat nos salvos fieri (29); idem et singulis civibus et rei publicae prosperitatis auctor
germanaeque beatitatis: Non enim aliunde beata civitas, aliunde homo; cum aliud civitas non sit,
quam concors hominum multitudo (30). Nationum igitur rectores imperio Christi publicum
reverentiae obtemperationisque officium per se ipsi et per populum praestare ne recusent, si
quidem velint, sua incolumi auctoritate, patriae provehere atque augere fortunam. Nam quae,
Pontificatus initio, de valde imminuta iuris auctoritate verecundiaque potestatis scribebamus, ea
ad praesens tempus haud minus apta dixeris ac congruentia: «Deo et Iesu Christo — ita
conquerebamur — a legibus et re publica aubmoto, iam non a Deo derivata sed ab hominibus
auctoritate, factum est, ut... ipsa auctoritatis fundamenta convellerentur, principe sublata causa,
cur aliis ius esset imperandi, aliis autem officium parendi. Ex quo totam oportuit concuti
societatem humanam, nullo iam solido fultam columine et praesidio» (31).
Itaque, si quando regiam Christi potestatem homines privatim publiceque agnoverint,
incredibilia iam beneficia, ut iustae libertatis, ut disciplinae et tranquillitatis, ut concordiae et
pacis, civilem consortionem pervadere omnem necesse est. Regia enim Domini nostri dignitas,
quemadmodum humanam principum ac moderatorum auctoritatem religione quadam imbuit, sic
civium officia atque obtemperationem nobilitat. Quamobrem Apostolus Paulus, licet uxoribus et
servis praeciperet, ut in viro suo, ut in suo domino Christum vererentur, monuit tamen, ut non iis
tamquam hominibus obedirent, sed unice quia. Christi gererent vicem, cum homines a Christo
redemptos dedeceret hominibus servire: Pretio empti estis, nolite fieri servi hominum (32). Quodsi
principibus et magistratibus legitime delectis persuasum erit, se, non tam iure suo, quam divini
Regis mandato ac loco imperare, nemo non videt, quam sancte sapienterque auctoritate sua usuri
sint et qualem in legibus ferendis urgendisque rationem communis boni et humanae inferiorum
dignitatis sint habituri. Hinc tranquillitas ordinis profecto effiorescet ac stabit, quavis seditionis
causa remota: quod enim in principe ceterisque rei publicae gubernatoribus civis homines
spectaverit sibi natura pares aut aliqua de causa indignos ac vituperabiles, non idcirco eorum
recusabit imperium, quando in iis ipsis propositam sibi Christi Dei et Hominis imaginem
auctoritatemque intuebitur. Ad concordiae autem pacisque munera quod attinet, liquet omnino,

15
quo latius regnum producitur atque ad universitatem humani generis pertinet, eo magis mortales
sibi eius communionis conscios fieri, qua inter se copulantur: quae quidem conscientia, cum
frequentes conflictiones praevertat ac praeoccupet, tum earundem asperitatem omnium
permulcet ac minuit. Eccur, si Christi regnum omnes, ut iure complectitur, sic reapse
complectatur, de ea pace desperemus, quam Rex pacificus in terras intulit, ille, inquimus, qui venit
reconciliare omnia, qui non venit ut ministraretur ei, sed ut ministraret, et, cum esset Dominus
omnium, humilitatis et se praebuitexemplum et legem statuit praecipuam cum caritatis praecepto
coniunctam; qui praeterea dixit: Iugum meum suave est et onus meum leve (33)? O qua frui liceret
beatitate, si a Christo et singuli homines et familiae et civitates se gubernari sinerent. «Tum
denique — ut verbis utamur, quae decessor Noster Leo XIII ante annos quinque ac viginti ad
universos sacrorum Antistites adhibuit — licebit sanare tot vulnera, tum ius omne in pristinae
auctoritatis spem revirescet, et restituentur ornamenta pacis, atque excident gladii fluentque
arma de manibus, cum Christi imperium omnes accipient libentes eique parebunt, atque omnis
lingua confitebitur quia Dominus Iesus Christus in gloria est Dei Patris» (34).
Iamvero, quo optatissimae eiusmodi utilitates uberius percipiantur et in societate
christiana stabilius insideant, cum regiae Salvatoris nostri dignitatis cognitionem disseminari
quam latissime oporteat, ad rem nihil magis profuturum videtur, quam si dies festus Christi Regis
proprius ac peculiaris instituatur. Etenim in populo rebus fidei imbuendo per easque ad interiora
vitae gaudia evehendo longe plus habent efficacitatis annuae sacrorum mysteriorum celebritates
quam quaelibet vel gravissima ecclesiastici magisterii documenta; siquidem haec in pauciores
eruditioresque viros plerumque cadunt, illae universos fideles percellunt ac docent; haec semel,
illae quotannis atque perpetuo, ut ita dicamus, loquuntur; haec mentes potissimum, illae et
mentes et animos, hominem scilicet totum, salutariter afficiunt. Sane, cum homo animo et corpore
constet, debet is exterioribus dierum festorum sollemnibus ita commoveri atque excitari, ut
divinas doctrinas per sacrorum varietatem pulcritudinemque rituum copiosius imbibat, et, in
sucum ac sanguinem conversas, sibi ad proficiendum in spirituali vita servire iubeat.
Est, ceteroqui, litterarum monumentis proditum, celebritates eiusmodi, decursu
saeculorum, tum, aliam ex alia, inductas esse, cum id christianae plebis necessitas utilitasve
postulare visa est: nempe cum debuit populus aut in communi roborari discrimine aut ab
serpentibus haeresum erroribus muniri aut ad recolendum maiore cum studio pietatis aliquod
fidei mysterium beneficiumve divinae bonitatis permoveri acrius atque incendi. Itaque, inde a
prioribus reparatae salutis aetatibus, cum christiani acerbissime vexarentur, coepti sunt sacris
ritibus Martyres commemorari, ut sollemnitates martyrum — teste Augustino — exhortationes
essent martyriorum (35); qui autem sanctis Confessoribus, Virginibus ac Viduis delati postea sunt
liturgici honores, ad exacuenda in christifidelibus virtutum studia, vel quietis temporibus
necessaria, mirifice ii valuerunt. At potissimum quae in Beatissimae Virginis honorem institutae
sunt festorum celebritates, effecere illae quidem, ut populus christianus non modo Dei
Genetricem, praesentissimamquePatronam, religiosius coleret, sed etiam Matrem sibi a
Redemptore quasi testamento relictam amaret ardentius. In beneficiis vero a publico legitimoque
Deiparae et sanctorum caelitum cultu profectis non postremo illud loco numerandum, quod
haeresum errorumque luem Ecclesia a se nullo non tempore depulit invicta. Atque hoc in genere
Dei providentissimi consilium admiremur, qui, cum ex ipso malo bonum elicere soleat, passus
identidem est aut fidem pietatemque popularium remittere aut falsas doctrinas veritati catholicae

16
insidiari, eo tamem exitu, ut haec novo quodam splendore colluceret, illa autem e veterno
experrecta ad maiora ac sanctiora contenderet. Nec dissimilem profecto duxere ortum nec fructus
peperere dissimiles quae in annuum liturgiae cursum recepta sunt, minus remotis aetatibus,
sollemnia: ut, cum Augusti Sacramenti reverentia et cultus deferbuisset, institutum Corporis
Christi festum, ita peragendum, ut magnificus pomparum apparatus et supplicationes in octo dies
productae populos ad Dominum publice adorandum revocarent; ut Sacratissimi Cordis Iesu
celebritas tum inducta, cum, Iansenistarum tristitia ac morosa Reveritate debilitati atque abiecti,
animi hominum frigerent penitus et a Dei caritate fiduciaque salutis absterrerentur.
Iam si Christum Regem ab universitate catholici nominis coli iusserimus, eo ipso et horum
temporum necessitati prospecturi et pesti, quae societatem hominum infecit, praecipuum
quoddam remedium adhibituri sumus. Pestem dicimus aetatis nostrae laicismum, quem vocant,
eiusdemque errores et nefarios conatus:
quod quidem scelus, Venerabilcs Fratres, nostis non uno maturuisse die cum iam pridem
in visceribus civitatum lateret. Christi enim in omnes gentes imperium negari coeptum; negatum,
quod ex ipso Christi iure exsistit, ius Ecclesiae docendi humanum genus, ferendi leges, regundi
populos, ad aeternam utique beatitatem perducendos. Tum vero paulatim Christi religio aequari
eum falsis in eodemque genere, prorsus indecore, poni; deinceps civili potestati subicii
arbitrioque principum ac magistratuum fere permitti; ulterius ii progredi, qui naturalem
quamdam religionem, naturalem quendam animi motum pro divina religione substitui oportere
cogitarent. Nec civitates defuere, quae censerent, posse se Deo carere et religionem suam in
impietate neglegentiaque Dei esse positam. Acerbissimos sane, quos eiusmodi a Christo et
singulorum civium et civitatum defectio tulit tam frequenter tamque diu, fructus in Litteris
Encyclicis Ubi arcano conquesti equidem sumus iterumque hodie conquerimur: scilicet sata
ubique discordiarum semina easque invidiae flammas simultatesque inter populos conflatas, quae
tantam adhuc reconciliandae paci moram inferunt; cupiditatum intemperantiain, quae haud raro
specie publici boni caritatisque patriae obteguntur, atque inde profecta, cum civium discidia, tum
caecum illum et immodicum sui amorem, qui curn nihil aliud, nisi privata commoda et
emolumerita, spectet, hisce prorsus omnia metitur; eversam funditus officiorum oblivione ac
neglegentia domesticam pacem; familiae communionem stabilitatemque labefactatam;
concussam denique atque in interitum actam hominum societatem. Quae futurum ut ad
amantissimum Salvatorem redire auspicato properet, agenda posthac annua Christi Regis
celebritas spem Nobis optimam commovet. Catholicorum utique foret, hunc actione operaque sua
maturare ac celerare reditum verum ex iis bene multi nec eum videntur in convictu, ut aiunt,
sociali obtinere locum nec ea valere auctoritate, quibus carere eos dedecet qui facem praeferunt
veritatis. Id fortasse incommodi bonorum est lentitudini vel timiditati tribuendum, qui ab
repugnando se abstinent vel mollius obsistunt: unde adversarios Ecclesiae necesse est maiorem
capere temeritatem atque audaciam. At si quidem fideles vulgo intellegant, sibi sub signis Christi
Regis et fortiter et perpetuo militandum esse, iam, concepto apostolatus igne, abalienatos rudesve
animos Domino suo reconciliare studeant eiusque iura tueri incolumia nitantur.
Atque praeterea nonne publicae eiusmodi defectioni, quam laicismus cum tanto societatis
detrimento genuit, accusandae et aliquo pacto resarciendae celebrata ubique gentium quotannis
Christi Regis sollemnia summopere conducere videntur? Etenim quo indigniore suavissimum

17
Redemptoris nostri nomen in conventibus inter nationes habendis et in Curiis silentio premitur,
eo altius illud conclamari et regiae Christi dignitatis potestatisque iura latius affirmari oportet.
Quid quod ad hanc diei festi celebritatem instituendam, inde ab exeunte superiore saeculo,
viam feliciter egregieque munitam esse conspicimus? Nemo enim ignorat, quam sapienter
luculenterque is vindicatus sit cultus plurimis, qua late orbis terrarum patet, editis magna
linguarum varietate libris; itemque Christi principatum et imperium pia illa agnitum esse
consuetudine inducta, ut paene innumerabiles familiae se Sacratissimo Cordi Iesu dedicarent ac
dederent. Verum non modo familiae id prestitere, sed civitates quoque et regna: immo ipsa
universitas generis humani, Leone XIII auctore ac duce, eidem divino Cordi, Anno Sancto
millesimo nongentesimo vertente, consecrata auspicato est. Neque illud silentio praetereundum,
regiae huic Christi in consortionem humanam potestati sollemniter affirmandae mirum in modum
profuisse frequentissimos Eucharisticos Conventus aetate nostra cogi solitos, eo nimirum
spectantes, ut vel singularum dioecesium et regionum et nationum vel universi orbis populi, ad
Christum Regem sub Eucharisticis velis delitescentem venerandum colendumque convocati, per
habitas in coetibus inque templis contiones, per communem Augusti Sacramenti publice propositi
adorationem, per magnificas pompas, Christum sibi Regem divinitus datum consalutent. Iure
meritoque dixeris, christianam plebem, divino quodam instinctu actam, Iesum illum, quem impii
homines, in sua cum venisset, recipere noluerunt, e sacrarum aedium silentio ac veluti latebra
triumphantis more per vias urbium eductum, in regalia omnia iura velle restituere.
Iamvero, ad consilium, quod memoravimus, Nostrum perficiendum eam habet Annus
Sanctus, qui ad exitum properat, opportunitatem, qua nulla profecto maior videatur, cum fidelium
mentes animosque ad bona caelestia, quae exsuperant omnem sensum, evocatos, benignissimus
Deus aut gratiae suae dono iterum auxit aut, novis adiectis ad aemulanda charismata meliora
stimulis, in recto itinere pergendo confirmavit. Sive igitur tot Nobis adhibitas preces attendimus,
sive ea respicimus quae Iubilaei maximi spatio evenere, suppetit profecto unde coniiciamus, diem
tandem aliquando, omnibus optatissimum, adesse, quo Christum totius humani generis Regem
proprio ac peculiari festo colendum esse pronuntiemus. Hoc enim Anno, ut exordiendo diximus,
Rex ille divinus, vere mirabilis in sanctis suis, novo militum suorum agmine caelitum honoribus
aucto, gloriose magnificatus est; hoc item Anno, per inusitatum rerum ae paene laborum
conspectum, admirari omnibus licuit partas ab evangelii praeconibus Cbristo victorias in regno
eius proferendo; hoc denique Anno per saecularia Concilii Nicaeni sollemnia vindicatam
commemoravimus Verbi Incarnati cum Patre consubstantialitatem, qua eiusdem Christi in omnes
populos imperium, tamquam fundamento suo, nititur.
Itaque, auctoritate Nostra apostolica, festum D. N. Iesu Christi Regis instituimus, quotannis,
postremo mensis Octobris dominico die, qui scilicet Omnium Sanctorum celebritatem proxime
antecedit, ubique terrarum agendum. Item praecipimus, ut eo ipso die generis humani
Sacratissimo Cordi Iesu dedicatio quotannis renovetur, quam s. m. decessor Noster Pius X siugulis
annis iterari iusserat; hoc tamen anno dumtaxat, eam die tricesimo primo huius mensis peragi
volumus, quo die Nosmet pontificali ritu in honorem Christi Regis sacris operabimur et coram
Nobis eandem fieri consecrationem iubebimus. Neque Annum Sanctum posse Nos melius
aptiusque concludere videmur, nec Christo Regi saeculorum immortali ampliorem exhibere grati
animi Nostri. significationem — in quo gratas quoque totius catholici orbis voluntates

18
interpretamur — ob benefìcia tempore hoc sacro in Nos, in Ecclesiam universumque catholicum
nomen collata.
Neque est cur vos, Venerabiles Fratres, diu multumque doceamus, qua de causa festum
Christi Regis ab reliquis illis distinctum agi decreverimus, in quibus quaedam inesset regiae ipsius
dignitatis et significatio et celebratio. Unum enim animadvertere sufficit, quod, quamquam in
omnibus Domini nostri festis materiale obiectum, ut aiunt, Christus est, obiectum tamen formale
a regia Christi potestate ac nomine omnino secernitur. In diem vero dominicum idcirco indiximus,
ut divino Regi non modo clerus litando ac psallendo officia praestaret sua, sed etiam populus, ab
usitatis occupationibus vacuus, in spiritu sanctae laetitiae, obedientiae servitutisque suae
praeclarum Christo testimonium daret. Visus autem est ad celebrationem longe aptior, quam
reliqui, postremus mensis Octobris dominicus dies, quo fere cursus anni liturgici clauditur; ita
enim fit, ut vitae Iesu Christi mysteria ante per annum commemorata sacris Christi Regia
sollemnibus veluti absolvantur et cumulentur, et, ante quam Omnium Sanctorum gloriam
celebremus, Illius praedicetur efferaturque gloria, qui in omnibus Sanctis et electis triumphat.
Itaque hoc vestrum, Venerabiles Fratres, esto munus, vestrae hae partes sunto, ut annuae
celebritati praemittendas curetis, statis diebus, ad populum e singulis paroeciis contiones, quibus
is de rei natura, significatione et momento accurate monitus atque eruditus, sic vitam instituat ac
componat, ut iis digna sit, qui divini Regis imperio fideliter studioseque obsequuntur.
Placet interea vobis, Venerabiles Fratres, in extremis hisce Litteris breviter declarare, quas
demum publico ex hoc Christi Regis cultu utilitates, cum in Ecclesiae et civilis societatis, tum in
singulorum fidelium bonum, Nobis spondeamus ac polliceamur. Hisce profecto honoribus
dominico principatui deferendis in memoriam hominum redigi necesse est, Ecclesiam, utpote
quae a C
hristo perfecta societas constituta sit, nativo sane iure, quod abdicare nequit, plenam
libertatem immunitatemque a civili potestate exposcere, eandemque, in obeundo munere sibi
commisso divinitus docendi, regundi et ad aeternam perducendi beatitatem eos universos qui e
regno Christi sunt, ex alieno arbitrio pendere non posse. Immo haud dissimilem debet praeterea
respublica libertatem iis praestare religiosorum utriusque sexus Ordinibus ac Sodalitatibus, qui,
cum adiutores Ecclesiae Pastoribus adsint validissimi, tum in regno Christi provehendo
stabiliendove quam maxime elaborant, sive triplicem mundi concupiscentiam sacrorum religione
votorum oppugnantes, sive ipsa perfectioris vitae professione efficientes, ut sanctitas illa, quam
divinus Conditor insignitam Ecclesiae notam esse iussit, perpetuo auctoque in dies splendore ante
oculos omnium emicet et colluceat.
Civitates autem ipsa diei festi celebratio, annuo renovata orbe, monebit, officio Christum
publice colendi eique parendi, ut privatos, sic magistratus gubernatoresque teneri; hos vero
revocabit ad extremi illius iudicii cogitationem, in quo Christus non modo de publica re eiectus,
sed etiam per contemptum neglectus ignoratusve, acerrime tantas ulciscetur iniurias, cum regia
eius dignitas id postulet, ut respublica universa ad divina mandata et christiana principia
componatur cum in legibus ferendis, tum in iure dicendo, tum etiam in adulescentium animis ad
sanam doctrinam integritatemque morum conformandis.
At praeterea mirum quantum haurire vis atque virtutis ex harum commentatione rerum
christifidelibus licebit, ut animos suos ad germanum christianae vitae institutum effingant. Nam

19
si Christo Domino data est omnis potestas in caelo et in terra; si mortales, pretiosissimo eius
sanguine empti, novo quodam iure ipsius dicioni subiiciuntur; si denique potestas eiusmodi
humanam naturam complectitur totam, clare intellegitur, nullam in nobis facultatem inesse, quae
e tanto imperio eximatur. Regnare igitur illum oportet in hominis mente, cuius est, perfecta sui
demissione, revelatis veritatibus et Christi doctrinis firmiter constanterque assentiri; regnare in
voluntate, cuius est divinis legibus praeceptisque obsequi; regnare in animo, cuius est, naturalibus
appetitionibus posthabitis, Deum super omnia diligere eique uni adhaerere; regnare in corpore
eiusque membris, quae tamquam instrumenta vel, ut Apostoli Pauli verbis utamur (36), tamquam
arma iustitiae Deo, interiori animarum sanctitati servire debent. Quae quidem omnia si
christifidelibus penitus inspicienda ac consideranda proponantur, multo iidem facilius ad
perfectissima quaeque traducentur. Fiat utinam, Venerabiles Fratres, ut suave Christi iugum et
externi ad salutem suam appetant atque accipiant, et omnes, quotquot, misericordi Dei consilio,
domestici sumus, non gravate, sed cupide, sed amanter, sed sancte feramus: vita autem nostra ad
regni divini leges composita, laetissimam bonorum fructuum copiam percipiamus, et, servi boni
ac fideles a Christo habiti, in caelesti eius regno sempiternae cum ipso efficiamur beatitatis
gloriaeque compotes.
Sit quidem hoc omen et votum Nostrae erga vos, Venerabiles Fratres, paternae caritatis,
adventante D. N. Iesu Christi Natali die, documentum; et divinorum munerum conciliatricem
accipite apostolicam benedictionem, quam vobis, Venerabiles Fratres, et clero populoque vestro
peramanter impertimus.

Datum Romae apud Sanctum Petrum die XI mensis Decembris anno Sacro MCMXXV,
Pontificatus Nostri quarto.

PIUS PP. XI

20
(1) Eph., III, 19.
(2) DAN., VII, 13-14.
(3) Num., XXIV, 19.
(4) Ps. II.
(5) Ps., XLIV.
(6) Ps. LXXI.
(7) ISAI., IX, 6-7.
(8) Hier., XXIII, 5.
(9) DAN., II, 44.
(10) DAN., VII, 13-14.
(11) ZACH., IX, 9.
(12) LUC., I, 32-33.
(13) MATTH., XXV, 31-40.
(14) IO., XVIII, 37.
(15) MATTH., XXVIII, 18.
(16) Apoc., I, 5.
(17) Apoc. XIX, 16.
(18) Hebr., I, 1.
(19) I Cor., XV, 25.
(20) In Luc., X.
(21) I PETRI, I, 18-19.
(22) I Cor., VI, 20.
(23) Ibid., 15.
(24) Conc. Trid., Sess. VI, can. 21.
(25) Io., XIV, 15; XV, 10.
(26) Io., V, 22.
(27) Hymn. Crudelis Herodes, in off. Epiph.
(28) Enc. Annum Sacrum, d. 25 maii 1899.
(29) Act., IV, 12.
(30) S. AUG., Ep. ad Macedonium, c. III.
(31) Enc. Ubi arcano.
(32) I Cor., VII, 23.
(33) Matth. XI, 30.
(34) Enc. Annum sanctum, d. 25 maii 1899.
(35) Sermo 47, De Sanctis.
(36) Rom., VI, 13.

_____________________________________________________________________________
*A.A.S., Annus XVII - Vol. XVII (1925.), n. 15, pp. 593-610.

www.tradicionalnamisa.com

21