BENEDIKT XV.

(BENEDICTUS XV.)

ENCIKLIKA PAPE BENEDIKTA XV.

O MIRU I KRŠĆANSKOM POMIRENJU
- Pacem, Dei Munus Pulcherrimum -
„Mir, najljepši Božji dar“
(1920.)

Časnoj Braći Patrijarsima, Primasima, Nadbiskupima, Biskupima i ostalim mjesnim

Ordinarijima, koji su u miru i zajednici sa Apostolskom Stolicom.

Časna braćo,

pozdrav i apostolski blagoslov!

Mir, najljepši Božji dar, »od kojega, kako kaže Augustin, i medu zemaljskim i smrtnim
stvarima ne običajemo ništa slađe slušati, ništa žarče željeti, ništa bolje naći1«; mir, za kojim kroz
više od četiri godine uzdisahu žudnje dobrih, molitve pobožnih i suze majka, konačno je stao
obasjavati narode, a time Nas prije svih raduje i veoma razveseljuje. Međutim ovu istu radost, koju
osjetismo u očinskom duhu, premnoge i pregorke stvari uzmućuju: jer i ako je gotovo svagdje rat
donekle prestao, i ako su mirovni ugovori potpisani, preostaje ipak još sjemenja starih mržnja: i
vi dobro znate, Časna Braćo, da nijedan mir nije trajan, nikakvi mirovni ugovori nisu jaki, pa makar
bili dugim i mučnim vijećanjima ustanovljeni j nepovredivo utvrđeni, ako se ujedno u izmjeničnom
uspostavljanju ljubavi ne utalože mržnje i neprijateljstva. O ovoj se dakle stvari, koja je od najveće
važnosti za opće dobro, s vama, Časna Braćo, odlučismo porazgovoriti i ujedno narode Vaše točno
podučiti.
Mi se naime, otkad smo tajnom Božjom odlukom uzdignuti do dostojanstva ove stolice,
nijesmo nikad dok je rat bjesnio, prestali svim silama, koje smo imali, upinjati, da se svi narodi
svijeta povrate u uzajamni odnošaj bratske ljubavi. Zbog toga smo ustrajno molili, ponovno
opominjali, putove za uspostavljanje prijateljstva predlagali, konačno sve pokušavali, da, ako bi
bilo moguće, uz pomoć Božju ljudima otvorimo ulaz i vrata k miru, koji će biti pošten i stalan; uza

1 De Civitate Dei, lib. XIX, c. XI.

1
 to smo očinskim srcem brižno nastojali, da svakakve nevolje i jade, koji su slijedili iz golemog
hrvanja barem donekle olakšamo. A sada Nas ona ljubav Isusa Krista, koja Nas je od tako teškog
početka našeg papinstva nagnala, da radimo bilo za povratak mira, bilo za ublaženje ratnih
strahota, ta nas ista ljubav sili danas, kad se je konačno sklopio neki mir, da sve sinove Crkve, šta
više sve ljude opomenemo, neka predugotrajne mržnje izbace iz srdaca i usade u njih slogu i
uzajamnu ljubav.
Nije doista potrebno, da opširno dokazujemo, da bi društvo roda ljudskog trpjelo najveće
štete, ako bi i nakon sklapanja mira dalje postojala medu narodima potajna neprijateljstva i
zadjevice. Ne obaziremo se na štete u svim onim stvarima, kojima se napredak građanskog života
ukrepljuje i promiče, kao što primjerice trgovinom, obrtom, umjetnošću i književnošću, koje sve
u dobrim međunarodnim odnošajima i u miru napreduju. Što je mnogo znamenitije: najteže bi
ranjen bio kršćanski život, kojega sva snaga stoji u ljubavi, pogotovo kad se samo propovijedanje
kršćanskog zakona zove Evanđeljem mira.2
Kako naime znate i kako smo mi i u drugim zgodama opsežno spominjali, ništa nije
Gospodin Isus tako često i tako živo usađivao u uši učenika kao ovu zapovijed o uzajamnoj ljubavi,
jer u njoj je sadržano sve drugo. Ovu je zapovijed Krist nazvao novom i svojom i htio da bude kao
neko znamenje kršćana, po kojem će se moći lako raspoznati od drugih. Konačno je i umirući ovo
isto svojima zasvjedočio i molio ih, da se međusobno ljube i ljubavlju nastoje nasljedovati ono
neizrecivo jedinstvo, koje se nalazi u Trojstvu božanskih osoba: »Da svi jedno budu ... kao i mi što
smo jedno... da budu dovršeni u jedno«.3
Apostoli dokle slijedeći tragove božanskog Učitelja i dobro podučeni njegovom riječju i
njegovim zapovijedima divnim su marom ovako podučavali vjernike: »Prije svega pak imajte u
sebi uzajamnu neprestanu ljubav«4 »Nad sve pak ovo imajte ljubav, koja je vez savršenosti«. 5
»Predragi, ljubimo se međusobno, jer je ljubav od Boga«.6 Spremno su se pak pokoravala
opomenama i Kristovim i apostolskim ona braća naša iz davnih vremena: oni naime, premda
bijahu svaki iz svoje međusobno protivne narodnosti, ipak uspomenu na nesloge hotimičnim
zaboravljanjem uništavahu i posve složno življahu. I doista se od smrtnih mržnja, koje tada harahu
u krilu ljudskog društva, na divan način odvajaše tolika sloga duša i srdaca.
Što smo sada naveli, da istaknemo zapovijed uzajamne ljubavi, to isto vrijedi i za
zaboravljanje nepravda: jednako naime izričito i to zapovijeda Gospodin: »A ja vam kažem: ljubite
neprijatelje svoje: činite dobro onima, koji Vas mrze i molite se za one, koji vas progone i kleveću:
da budete djeca oca svoga koji je na nebu: koji čini, da sunce njegovo izlazi nad dobrim i zlima«. 7
Zatim je ona ozbiljna riječ apostola Ivana: »Svatko, tko mrzi na brata svojega, ubojica jest. A znate
da nijedan ubojica nema u sebi vječnog života«.8 Konačno tako nas je Krist Gospodin naučio Bogu
se moliti, da ispovijedamo, da hoćemo oproštenie grijeha, ako drugima opraštamo: »Otpusti nam
duge naše, kako i mi odpuštamo dužnicima svojim«.9 A ako je kadikad prenaporno i preteško

2 Ef 6, 15.
3 Iv 17, 21-23.
4 1 Pet 4, 8.
5 Kol 3, 14.
6 1 Iv 4, 7.
7 Mt 5, 44-45.
8 1 Iv 3, 15.
9 Mt 6, 12.

2
 pokoriti se ovom zakonu, imademo, da svaku poteškoću lakše uklonimo, božanskog Otkupitelja
ljudskog roda ne samo sa zgodnom pomoću njegove milosti nego li sa njegovim vlastitim
primjerom, koji se, dok na križu višaše, za one, koji ga tako nepravedno i nedostojno mučahu, Ocu
ovako moli ispričavajući ih: »Oče oprosti im: ne znadu naime, što rade.«10 Mi dakle, budući da prije
svih drugih moramo slijediti milosrdnost i dobrostivost Isusa Krista, kojega, i ako bez ikakve
zasluge zamijenjujemo, po njegovom primjeru Našim neprijateljima, koji su bilo hotimice ili
nehotice osobu i djelo Naše makar kakvim pogrdama vrijeđali ili vrijeđaju svima i pojedincima od
sveg srca opraštamo i svima najveću odanost i sklonost iskazujemo i želimo nepropustiti nijednu
zgodu, da ih po mogućnosti obaspemo dobročinstvima. To isto neka čine ljudi kršćani, koji su
dostojni toga imena prema onima, koji su im za vrijeme rata nanijeli nepravde.
No kršćanska se ljubav ne zadovoljuje samo tim, da neprijatelje ne mrzimo i da ih kao braću
ljubimo; ona zahtijeva, da im i dobro činimo slijedeći stope našeg otkupitelja, koji je »prošao čineći
dobro i liječeći one koje je potlačio đavo«11 i koji je sav vijek smrtnog života proživio u najvećim
dobročinstvima prema ljudima i konačno ga dovršio prolivši za njih krv. Zbog toga veli Ivan: »U
tom upoznasmo ljubav Božju; što je on dušu svoju za nas dao: i mi moramo za braću dušu dati.
Tko ima imetka ovog svijeta i vidi brata svog u nevolji i zatvori srce svoje od njega, kako ostaje
ljubav Božja u njemu? Sinci moji, ne ljubimo riječju i jezikom nego djelom i istinom«.12 A čini se,
da »nikad nije trebalo većma raširiti polje ljubavi« nego baš u ovim danima, kad su neprilike, koje
nas sve pritištu i muče najveće, a možda i inače nikad nije ljudskom rodu bilo tako potrebno opće
izvršivanje dobročinstava, koje potiče iz iskrene ljubavi prema drugima i puno je odanosti i
spremnosti. Ako naime pogledamo naokolo, kuda je prohujao bijes rata, iskrsavaju nam pred oči
beskrajni pojavi zemlje, gdje vlada pustoš i zapuštenost, gdje je neobrađeno i zanemareno sve,
gdje je dotle dotjeran narod, da nema ni hrane, ni odijela, ni istih kuća; udovice i siročad, koja je
potrebna svake pomoći, bezbrojna je; nevjerojatno je mnoštvo slabih, pogotovo djece i dječaka,
koji sa svojim bolesnim tjelesima svjedoče o okrutnosti ovog rata.
Čovjek se, kad promatra ove tolike nevolje, u kojima se guši rod ljudi, nehotice sjeća onog
evanđeoskog putnika,13 koji je silazeći iz Jeruzalema u Jeriho zapao medu razbojnike, koji ga
orobiše, izraniše i ostaviše napola mrtva. Između obojice imade naime sličnosti; kao što je naime
k ovomu, pun milosrđa, pristupio Samaritanac, koji mu je povezao rane, nalio na njih ulja i vina,
poveo ga u štalu i starao se za nj: tako treba da za vidanje rana ljudskog društva pruži svoju ruku
Isus Krist, kojega je onaj Samaritanac predočivao.
Ovo djelo i službu prisvaja sebi kao svoje vlastito Crkva, koja čuva duh Isusa Krista kao
baštinica; Crkva, velimo, čiji je čitav život isprepleten prerazličnim divnim dobročinstvima: ona
naime »kao najistinskija mati kršćana ljubav prema bližnjemu tako obuhvaća, da je snaga njenih
lijekova za različite bolesti, od kojih zbog grijeha boluju duše, veoma moćna te zbog toga: »vježba
i uči na dječačku dječake, snažio mladiće, mirno starce, već kakva je čija ne samo tjelesna nego i
duševna dob.«14 Nevjerojatno je pak, kako ova služba kršćanske dobrotvornosti duše umiruje i
potpomaže uspostavljanju općeg mira.

10 Lk 23, 34.
11 Dj 10, 38.
12 1 Iv 3, 16-18.
13 Lk 10, 30 sqq.
14 Usp. Augustin, De moribus Ecclesiae catholicae, knj. 1, p. XXX.

3
 Zbog toga vas, Časna braćo u duhu ljubavi Kristove, molimo i zaklinjemo, da svom snagom
i marom oko toga uznastojite, ne bi li sve one, koji su vašoj brizi povjereni sklonuli ne samo na to,
da se okane mržnje i oproste nepravde, nego i ne bili ih nagnali, da djelom spremnije promiču one
ustanove kršćanske dobrotvomosti, koje pomažu siromasima, tješe tužne, jačaju slabe, koje
konačno već prema prilikama pružaju zgodnu pomoć svima ratom osobito oštećenima. Osobito
pak hoćemo, da opomenete svećenike, pomagače kršćanskog mira, da budu revni u stvari koja u
sebi najvećma sadržava kršćansku ljubav, to jest, u preporučivanju ljubavi prema bližnjemu, pa
makar on bio i neprijatelj: i da tako »oni, koji su postali svima sve« 15 drugima prednjače
primjerom, mržnji i neprijateljstvu da navijeste rat i vode ga uvijek nemilosrdno ugađajući Srcu
Isusovom, koje je puno ljubavi i onom koji ga, premda ne po zasluzi, zamjenjuje na zemlji. Ovdje
valja također opomenuti i osobito staviti na srce onim katolicima, koji pišu knjige, smotre ili
dnevnike, neka bi se »kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni, duhom milosrđa i dobrostivosti«16
proželi te ovu dobrostivost u svom pisanju izražavali, kloneći se ne samo ispravnog i lažnog
objeđivanja, nego i svih žestokih i pogrdnih riječi, koje su u jednu ruku protivne zakonu
kršćanskom, a u drugu ruku mogu napolak zarasle rane ponovno povrijediti, pogotovo kad svježe
izranjeni duh i najmanji dodir nepravde suviše teško podnaša.
Što pak ovdje pojedince opominjemo o nastojanju oko gajenja ljubavi, to isto hoćemo, da
se tiče naroda, koji su netom izašli iz dugotrajnih ratnih napora, naime, da u koliko je moguće
uklone razloge svađanja i da — držeći se zahtjeva pravde — jedni s drugima obnove prijateljske
veze. Evanđeoski naime zakon o ljubavi nije drukčiji za pojedine ljude, a drukčiji za same države i
narode, koji se konačna svi stapaju i sastoje od pojedinih, ljudi. Čini se pak, da sad nakon svršetka
rata, prilike ne samo s razloga ljubavi, nego i zbog neke nužde, naginju na neko općenito izmirenje
među narodima, budući da ih baš sad ponajvećma veže spona uzajamne potrebe i dobrohotnosti
zbog naprednijeg kulturnog stanja i divotno povećane lakoće saobraćaja.
Ovo dakle zaboravljanje uvreda i bratsko izmirenje naroda, koje nalaže presveti zakon
Krista Isusa a zahtijeva i sama bit društvenog i građanskog života ljudskog, ova Apostolska Stolica,
premda ga, kako gore spomenusmo, i dok je razbjesnio, nikad nije prestajala isticati niti je
dopustila, da ga makar kakve zadjevice i mržnje izbrišu, sada, kad su uglavljeni mirovni ugovori,
kud i kamo više njeguje i propovijeda, kako je učinila nedavno odaslavši jedno pismo svim
biskupima Njemačke17 a drugo kardinalu nadbiskupu pariškom.18 Budući pako, da ovu slogu
kulturnih naroda u velike zajamčuje i promiče dandanas učestali običaj, da se prvaci i vladari
država u svrhu rješavanja znatnijih poslova sastaju i jedan drugog pohađaju, to niti Mi,
pomišljajući o svemu: i o promjenjenim prilikama i o velikim smjernicama Svjetskog položaja ne
bismo bili posve neskloni niti pomisli, da nešto odstupimo od strogosti onih pogodaba, koje su
Naši Predšasnici zbog toga, što je Apostolskoj Stolici oteta svjetovna vlast, s pravom ustanovili, da
spriječe svečanije posjete katoličkih vladara u Rimu. Ali najotvorenije izjavljujemo, da se ovo
popuštanje s naše strane, koje, kako se čini vanredno ozbiljna vremena savjetuju ili čak
zapovjedaju, ne smije tumačiti tako, kao da se Apostolska Stolica mučke odriče najsvetijih prava i
kao da je konačno pristala na sadašnji abnormalni položaj, u kojem se nalazi. Šta više i ovom

15 1 Kor., 9, 22.
16 Kol 3, 12.
17 Apostolsko pismo Diuturni, od 15. srpnja 1919.
18 Apostolsko pismo Amor ille singulararis, od 7. listopada 1919.

4
 zgodom »zahtjeve, koje u više navrata učiniše Naši Predčasnici ne doduše iz ljudskih razloga, nego
potaknuti svetošću svoje službe, da naime brane prava i dostojanstvo Apostolske Stolice, iste iz
istih razloga ovdje ponavljamo« ponovno i ozbiljnije zahtijevajući, da se, pošto je mir medu
narodima sklopljen, i »Glava Crkve prestane nalaziti u ovom nemogućem položaju, koji s više
razloga samome miru naroda veoma škodi.«19
Pošto su se prilike tako obnovile, pošto se je povratio red pravde i ljubavi i pošto su se
međusobno izmirili narodi, treba željeti, Časna braćo, da se sve države uklonivši svako
sumnjičenje kao u jedno udruženje i kao u jednu obitelj srastu, u jednu ruku, da svaki sačuva svoju
slobodu, a u drugu ruku, da se sačuva poredak u ljudskom društvu. Da valja sklopiti ovakovo
udruženje naroda, potiče nas, da mimoiđemo ostalo, opće poznata nužda, da se mora svim silama
poraditi oko dokidanja ili umanjenja vojničkih troškova, kojih ogromni teret države već ne mogu
podnašati, zatim oko toga, da više ne bude tako pogubnih ratova, ili barem, da se ova pogibao
odbije što dalje i da se svakom narodu uz samostalnost sačuva u pravednim granicama i cjelovitost
njegovog teritorija.
Narodima pak po kršćanskom zakonu udruženim, kadgod budu što poduzeli s razloga
pravde i ljubavi ne će uzmanjkati nastojanja i pomoći Crkve, koja koliko je najsavršeniji uzor
društva u opće, toliko po svom vlastitom ustrojstvu i po svojim ustanovama obiluje divnom
snagom, da ljude ne samo za njihovo vječno spasenje, nego i za udobnost ovog života tako vodi
kroz vremenska dobra, da ne gube vječnih. Po svjedočanstvu povijesti znamo, da su stari, surovi i
barbarski narodi Evrope, otkad ih je prožeo duh Crkve, malo pomalo izravnali mnogostruke i
veoma velike međusobne razlike, da su se konačno okanivši se nesloge udružili u jedno društvo
iste vrste, pa da je nastala kršćanska Evropa, koja je pod vodstvom i nadzorom Crkve zadržala
razliku narodnosti, a ipak uz to težila za nekim jedinstvom, blagostanja i slave željnim jedinstvom.
Sjajno o tom govori Augustin: »Ova nebeska država, dok boravi na ovoj zemlji sebi stranoj, iz svih
naroda poziva građane, sakuplja društvo stranaca, koji govore svim jezicima ne brinući se ni za
kakvu razliku u značajevima, zakonima i uredbama, kojima se zemaljski mir bilo stječe bilo
zadržava, no dokidajući i ne rušeći ništa od tog, šta više čuvajući i obdržavajući sve, što, premda je
kod raznih naroda različito, ipak smjera jednom istom cilju zemaljskog mira, ako ne smeta vjeri,
koja naučava, da valja poštivati jednog, najvišeg i pravog Boga.20 I taj isti sveti naučitelj ovako je
progovorio o Crkvi: „Građane, narode, i sve ljude, ti ćeš, prisjećajući se njihova zajedničkog
podrijetla, ne samo ujediniti međusobno, nego ćeš ih učiniti braćom.“21
Zbog toga Mi, da se vratimo onamo, odakle smo smo počeli, najprije sinove Naše, sve
zajedno u ime Gospodina našega Isusa Krista ponovno molimo i zaklinjemo, da nastoje sve
međusobne zadjevice i uvrede dragovoljnim zaboravljanjem uništiti i jedan uz drugoga prianjati
najsvetijim vezom kršćanske ljubavi, kojoj nitko nije niti stranac niti tuđin; zatim svekolike
narodnosti uporno opominjemo, da se trse međusobno pravi mir uglaviti duhom kršćanske
dobrohotnosti i složiti se u jedan savez, koji će pod nadzorom pravednosti biti trajan, konačno sve
ljude i narode pozivamo, da se dušama i srcima Crkvi Katoličkoj, a po njoj Kristu, ljudskog roda
Otkupitelju pridruže, da tako posve istinito uzmognemo nagovoriti sve istim riječima, kojima je
Pavao nagovorio Efežane: »Sada ste pak u Kristu Isusu, koji nekad bijaste daleko, postali blizu u

19 Enciklika Ad beatissimi, od 1. studenog 1914.

20 Augustin, De civitate, knj. XIX. p. XVII.
21
De moribus Ecclesiae catholicae, I, p. XXX.
5
 krvi Kristovoj. On je naime mir naš, koji je oboje učinio jednim i porušio ogradu zida, koja nas je
rastavljala... ubijajući nepravde u sebi. I dolazeći propovijedao je evanđelje mira vama, koji ste bili
daleko i mir onima koji su bili blizu«.22 A ne manje zgodno dolaze riječi, koje isti Pavao govori
Kološanima: »Nemojte lagati jedan drugome vi, koji skidate starog čovjeka sa njegovim djelima i
oblačite novog, onog, koji se obnavlja u priznanje, po prilici onog, koji ga je stvorio; gdje nema
neznabošca i Židova, obrezivanja i neobrezanosti, Barbarina i Skićanima, roba i slobodnog: nego
sve i u svima je Krist«.23
Međutim se Duhu Svetom Paraklitu, pouzdavajući se u zagovor Marije Djevice Bezgriješne,
koju smo nedavno svima zapovijedili zazivati pod naslovom »Kraljice mira«, pouzdavajući se
nadalje u zagovor trojice blaženih, kojima smo nedavno odredili čast svetaca — ponizno molimo,
da »Crkvi svojoj milostivo udijeli darove jedinstva i mira«24 i lice ovog svijeta novim obiljem svoje
ljubavi obnovi za opće spasenje.
Apostolski blagoslov, koji neka bude čuvar ovog božanskog dara i Naše dobrohotnosti
svjedok, dajemo, Časna Braćo, puni ljubavi vama i kleru i puku vašemu.

Dano u Rimu kod sv. Petra, dana 23. svibnja, na blagdan Duhova god. 1920., a Papinstva
Našeg godine šeste, Benedikt PP. XV.

Papa Benedikt XV.

_____________________________________________________________________________
Prijevod na hrvatski:
u Katoličkom listu, Zagreb, 1920, br. 24-25.

www.tradicionalnamisa.com

22 Ef 2, 13 sqq.
23 Kol 3, 9-11.
24 Secreta in Solemnitate Corporis Christi.

6
 BENEDICTUS XV.

EPISTOLA ENCYCLICA
DE PACIS RECONCILIATIONE CHRISTIANA
- Pacem, Dei Munus Pulcherrimum -
(1920.)

Venerabilibus Fratribus, Patriarchis primatibus, Archiepiscopis episcopis, aliisque

locorum Ordinariis, pacem et communionem cum apostolica sede habentibus

Venerabiles Fratres,

salutem et Apostolicam benedictionem

Pacem, Dei munus pulcherrimum, « quo, ut Augustinus ait, etiam in rebus terrenis atque
mortalibus nihil gratius soleat audiri, nihil desiderabilius concupisci, nihil postremo possit melius
inveniri » [1]; pacem quadriennio amplius tantis et bonorum votis et piorum precibus et matrum
lacrimis imploratam, tandem coepisse affulgere populis Nos equidem ante omnes gaudemus
vehementerque laetamur. At vero hanc ipsam paterno conceptam animo laetitiam nimis multa
eademque acerbissima perturbant ; nam si fere ubique bellum aliqua ratione compositum est, et
pacis quaedam conventiones subscriptae, reliqua sunt tamen antiquarum semina inimicitiarum ;
vosque probe tenetis, Venerabiles Fratres, nullam pacem consistere, nulla pacis f oedera posse
vigere, quamvis diutinis laboriosisque consultationibus constituta sancteque firmata, nisi per
caritatis mutuae reconciliationem odia simul inimicitiaeque conquiescant. De hac re igitur, quae
maximi sane momenti est ad commune bonum, vobiscum, Venerabiles Fratres, colloqui placet ac
populos item vestros diligentius commonere.

Nos enimvero, ex quo ad huius Cathedrae dignitatem arcano Dei consilio evecti sumus,
numquam, dum bellum conf agravit, cessavimus, quacumque potuimus ope, contendere, ut
quamprimum omnes orbis terrarum populi fraternam inter se officiorum vicissitudinem
repeterent. Itaque instare precibus, hortationes iterare, amicitiae reconciliandae vias proponere,
denique omnia tentare, si liceret, favente Deo, ad pacem, quae iusta quidem et honesta futura esset
et stabilis, hominibus aditum iamiamque patefacere; interea studiosam paterno pectore dare

7
operam, ut maximis omne genus doloribus et aerumnis, quae immanem dimicationem
consequebantur, aliquid usque quaque levationis afíerremus. Iam vero quae Nos ab initio tam
difficili Nostri Pontificatus impulit Iesu Christi caritas vel ad elaborandum pro pacis reditu, vel ad
horrores belli mitigandos, eadem hodie, cum pax aliqua tandem aliquando convenit, urget nos ut
, omnes Ecclesiae filios atque adeo hominum universitatem hortemur, velint diuturniora iam odia
abiicere ex animis, concor» diamque suscipere mutuumque amorem.

Nec sane est cur multis demonstremus generis humani societatem maximis affectum, iri
detrimentis si, pace conventa, obscurae tamen gentium inter gentes inimicitiam simultatesque
perseverarent. Mittimus damna earum rerum omnium, quibus civilis vitae, progressio alitur et
promovetur, ut mercatoris, ut opificiis, ut artibus, ut litteris, quae quidem communi populorum
consuetudine ac tranquillitate vigent. At, quod maius est, gravissimum vulnus acceptura esset
christianae vitae ratio ac forma, cuius vis omnis in caritate consistit, cum ipsa christianae legis
praedicatio Evangelium pacis appelletur [2].

Etenim, ut scitis et ut Nos pluribus alias commemoravimus, nihil tam saepe tamque
vehementer a Iesu Domino inculcatum, est discipulorum auribus, quam hoc de mutua caritate
praeceptum, utpote quod cetera complecteretur omnia; idque et novum Christus ipse nominavit
et suum, et christianorum tamquam insigne voluit esse, unde internosci ab aliis facile possent.
Denique iam moriens id ipsum suis testatus est, rogavitque ut inter se diligerent ac diligendo eam
ineffabîlem unitatem imitari; contenderent, quae divinis Personis est in Trinitate: « Ut omnes
unum sint... sicut et nos unum sumus ... ut sint consummati in unum » [3] .

Ergo divini Magistri vestigia sectantes Apostoli, eiusque voce ac praeceptis probe
conformati, mirificae sedulitatis erant, ad fideles ita cohortandos: « Ante omnia autem mutuam in
vobismetipsis charitatem continuam habentes » [4]. « Supra omnia autem haec charitatem habete,
quod est vinculum perfectionis » [5]. «Chiarissimi, diligamus nos invicem: quia charitas ex Deo est
» [6]. Bene autem monitis exsequebantur et Christi et Apostolorum illi priscorum temporum
fratres nostri: qui quidem, etsi alii ex aliis contrariisque inter se nationibus erant, tamen
discordiarum memoriam voluntaria oblivione delentes, concordissime vivebant. Et vere cum
mortalibus inimicitiis, in societatis humanae sinu tum flagrantibus, mirandum in modum tanta
mentium animorumque consensio discrepabat.

Iam quae modo allata sunt ad praeceptum mutui amoris nr gendum, eadem ipsa valent ad
oblivionem iniuriarum: nec minus affirmate id praecipit Dominus: « Ego autem dico vobis: Dico
ligite inimicos vestros: benefacite his qui oderunt vos: et orate pro persequentibus et
calumniantibus vos: ut sitis filii Patris vestri qui in caelis est: qui solem suum oriri facit super
bonos et malos » [7]. Hinc illud gravissimum Ioannis Apostoli: « Omnis qui odit fratrem suum,
homicida est. Et scitis quoniam omnis homicida non habet vitam aeternam in semetipso
manentem » [8]. Denique sic a Christo Domino instituti sumus ad Deum orandum, ut profiteamur
ita nos nobis velle ignosci, si aliis ignoscamus: « Dimitte nobis debita nostra, sicut et nos

8
dimittimus debitoribus nostris » [9]. Quod si huic obtemperare legi nimis aliquando est arduum
et difficile, adest ad omnem submovendam difficultatem divinus humani generis Redemptor non
solum opportuno suae gratiae auxilio, sed etiam suo ipsius exemplo, qui cum in cruce penderet,
eos, a quibus tam iniuste indigneque torquebatur, Patri excusans: « Pater, inquit, dimitte illis: non
enim sciunt quid faciunt » [10]. Nos igitur, cum misericordiam benignitatemque Iesu Christi, cuius,
quamvis nullo merito, vicem gerimus, sequi ante omnes debeamus, ipsius exemplo, inimicis
Nostris quicumque, scientes imprudentesve, personam operamve Nostram quibusvis
contumeliarum aculeis vel lacerarunt vel lacérant, universis et singulis toto pectore veniam
damus, omnesque summo studio ac benevolentia complectimur, nullum etiam praetermittentes
locum eosdem benefactis pro Nostra facultate cumulandi. Quod ipsum christiani homines, qui hac
sint appellatione digni, faciant oportet erga eos qui se, tenente bello, iniuriis affecerint.

Neque enim eo contenta est christiana caritas ut non inimicos oderimus atque ut eos
fratrum loco dirigamus, vult quoque ut benigne eisdem faciamus, vestigiis insistentes
Redemptoris nostri, qui « pertransiit benefaciendo et sanando omnes oppressos a diabolo » [11],
et mortalis vitae cursum, quem totum maximis in homines beneficiis emensus erat, profuso pro
iisdem sanguine consummavit. Quare Ioannes: « In hoc cognovimus charitatem Dei, quoniam ille
animam suam pro nobis posuit: et nos debemus pro fratribus animam ponere. Qui habuerit
substantiam huius mundi et vident fratrem suum necessitatem habere et clauserit viscera sua ab
eo: quomodo charitas Dei manet in eo? Filioli mei, non diligamus verbo neque lingua, sed opere et
veritate » [12] . Numquam vero amplius « dilatanda spatia charitatis » visa sunt, quam hisce ipsis
diebus, in summis nempe angustiis quibus premimur omnes ac laboramus: neque alias fortasse
unquam hominum generi tam opus fuit, quam hodie communis beneficentia, quae a sincero
aliorum amore nascatur plenaque sit devotionis et alacritatis. Etenim si circumspiciamus
quacumque pervagatus est bellicus furor, immensi terrarum tractus obiciuntur ubi solitudo et
vastitas, ubi inculta et relicta omnia; redactae usque eo plebes ut victu vestitu tectisque ipsis
careant; viduae orphanique innumerabiles, qui cuiuslibet opis indigent; incredibilis multitudo
debilium, infantium potissimum ac puerorum, in affectis corporibus testantium belli huius
atrocitatem.

Has tantas miserias contemplanti, quibus premitur humanum genus, sponte venit in
mentem viator ille evangelicus [13] , qui, descendens ab Ierusalem in lericho, incidit in latrones, a
quibus despoliatus, plagisque impositis, est semivivus relictus. Magna enim est inter utrumque
similitudo ; et quemadmodum ad illum, misericordia motus, Samaritanus accessit, qui, alligatis
vulneribus, infusoque oleo et vino, duxit eum in stabulum, et curam eius egit: ita ad sananda
humanae societatis vulnera manum suam adhibeat oportet Iesus Christus, cuius quidem
Samaritanus ille personam sustinebat.

Iam hoc opus et munus tamquam proprium sibi Ecclesia vindicat, quae Iesu Christi
spiritum custodit, ut haeres; Ecclesia, inquimus, cuius omnis vita mirabili beneficiorum varietate
contexitur: ipsa enim « mater christianorum verissima, proximi « dilectionem atque charitatem

9
ita complectitur ut variorum morborum, quibus pro peccatis suis animae aegrotant, omnis apud
ipsam medicina praepolleat »: unde « pueriliter pueros, fortiter iuvenes, quiete senes, prout
cuiusque non corporis tance tum, sed et animi aetas est, exercet ac docet » [14]. Haec autem
christianae beneficentiae officia animos permulcendo, incredibile est quam sint tranquillitati
publicae restituendae conducibilia.

Quare, Venerabiles Fratres, oramus et obsecramus in visceribus caritatis Christi, omni

studio ac diligentia in hoc incumbite ut, quotquot habetis vestrae mandatos curae, eos non
moderad odia deponenda iniuriasque condonandas excitetis, sed eificacius etiam ad ea omnia
christianae beneficentiae instituta provehenda impellatis, quae sint subsidio egenis, solatio
maerentibus, munimento infirmis, denique omnibus qui bello maximas iacturas fecerint,
opportunam varii generis opem afferant. Praecipue vero volumus sacerdotes hortemini,
administri qui sunt christianae pacis, ut in hac re, quae vitam christianam maxime continet,
assidui sint, id est in amore erga proximos vel 'inimicos commendando: atque « omnibus omnia
facti » [15] adeo ut ceteros antecedant exemplo, odio inimicitiaequë bellum indicant, acriterque
gerant usque quaque, gratissimum facientes et amantissimo Iesu Cordi, et ei, qui vices ipsius iii
terris, quamvis non digne, sustinet. Quo loco admonendi sunt etiam vehementerque rogandi
catholici homines, qui scribendis vel libris vel commentariis vel diariis dant operam, velint « sicut
electi Dei, sancti et dilecti, viscera misericordiae, benignitatem » [16] induere, eamque scribendo
exprimere, non modo a falsis vanisque criminationibus abstinentes, sed etiam ab omni violentia
contumeliaque verborum, quae quidem cum christianae legi contraria est, tum male obductas
refricare cicatrices dumtaxat potest, cum praesertim recens a vulnere animus sit vel levissimi
attactus iniuriarum impatientior.

Quae vero hic de colendae caritatis officio singulos admonemus, eadem ad populos diutina
belli contentione perfunctus volumus pertinere, ut, amotis, quantum fieri potest, dissidiorum
causis, - et salvis utique iustitiae rationibus - amicitiam inter se et coniunctionem redintegrant.
Nec enim alia est evangelica lex caritatis in singulis hominibus, alia in ipsis civitatibus et populis,
qui demum omnes e singulis hominibus confluantur et constant. Exacto autem bello, non ratione
tantum caritatis, sed quadam etiam necessitate in universalem quandam populorum inter
populos conciliationem inclinare res videntur, cum gentes naturali vinculo mutuae et indigentiae
simul et benevolentiae inter se nunc maxime copulentur, hoc exquisitiore humanitatis cultu et
commerciorum aucta mirum in modum facilitate.

Hanc igitur oblivionem offensionum fraternamque populorum reconciliationem quam

Christi Iesu lex sanctissima iubet ac rationes ipsae humani civilisque convictus flagitant, haec
Apostolica Sedes, cum, saeviente bello, ut supra docuimus, nunquam urgere praetermiserit, nec
passa sit unquam quibusvis simultatibus odiisve obliteran, multo nunc magis, pacis constitutis
foederibus, fovet ac praedicat, ut litteris datis haud ita pridem ad omnes Germaniae episcopos
[17] , alterisque ad Cardinalem Archiepiscopum Parisiensem [18]. Quoniam vero hanc excultorum
gentium concordiam tuetur multumque promovet ea, quae hodie increbruit, consuetudo ut ad

10
maiora negotia expedienda inter se visitent conveniantque civitatum gubernatores ac principes,
Nos, omnia reputantes et mutata rerum adiuncta et magnas communium temporum inclinationes,
eiusdem concordiae adiuvandae causa, ne ab eo quidem consilio alieni essemus aliquid remittendi
de illarum severitate conditionum, quas, ob eversum Apostolicae Sedis civilem principatum, iure
Decessores Nostri statuerunt, ut catholicorum principum solemniores ad Urbem adventus
cohiberent. Apertissime autem profitemur hanc Nostrae rationis indulgentiam, quam humanae
societatis gravissima praeter modum tempora suadere atque adeo postulare videntur,
nequaquam interpretandam esse tanquam Apostolicae Sedis abdicationem tacitam iurium
sanctissimorum, quasi in praesenti, quo utitur, abnormi statu ea tandem acquieverit. Quin potius
hanc ipsam Nos occasionem nacti « quas Decessores Nostri pluries expostulationes fecerunt, non
quidem humanis rationibus, sed officii sanctitate adducti, ut videlicet iura ac dignitatem
Apostolicae Sedis defenderent, easdem Nos iisdem de causis hic renovamus », denuo graviusque
postulantes ut, pace inter gentes composita, etiam « Ecclesiae Caput in hac desinat absona
conditione versari, quae ipsi tranquillitati populorum, non uno nomine, vehementer nocet » [19].

Ita igitur restitutis rebus, iustitiae et caritatis ordine revocato, reconciliatisque inter se
populis, optandum sane est, Venerabiles Fratres, cunctas civitates, quavis ultro citroque
suspicione remota, in unam tamquam consociationem seu potius quandam quasi familiam
coalescere cum ad propriam uniuscuiusque libertatem tuendam, tum ad ordinem conservandum
humanae societatis. Ad quam gentium consociationem contrahendam hortatur, ut alia multa
praetereamus, ipsa vulgo explorata necessitas omnem dandi operam ut, sublatis vel imminutis rei
militaris sumptibus, quorum immane pondus iam sustinere respublicae non possunt, nulla
posthac existant tam exitiosa bella, vel certe quam longissime eiusmodi periculum avertatur, et
unicuique populo, cum libera potestate, sua territorii, iustis quidem terminati finibus, integritas
conservetur.

Foederatis autem christiana lege nationibus, quicquid iustitiae et caritatis causa

susceperint, non studium operamque suam desiderari sinet Ecclesia, quae cum absolutissimum
sit societatis universalis exemplar, tum ex sua ipsius temperatione suisque institutis mirifica
virtute pollet ad homines copulandos non modo in aeternam eorum salutem, sed etiam in huius
vitae commoditatem, sic eos nempe deducens per bona temporalia ut non amittant aeterna.
Itaque, historia teste, cognovimus, veteres Europae gentes immanitate barbaras, ex quo in easdem
Ecclesiae spiritus penetraverit, extenuate sensim ipsarum inter ipsas multiplici maximoque
discrimine sublatisque discordiis, coivisse tandem in unam eiusdem generis societatem,
natamque esse Europam christianam, quae, ductu auspicioque Ecclesiae, nationum varietatem
retinens, tamen ad unitatem quamdam prosperitatis fautricem gloriaeque niteretur. Praeclare ad
rem ita Augustinus: « Haec caelestis civitas dum peregrinatur in terra, ex omnibus gentibus cives
evocat atque in omnibus linguis peregrinam colligit societatem, non curans quidquid in moribus,
legibus institutisque diversum est, quibus pax terrena vel conquiritur vel tenetur, nihil eorum
rescindens vel destruens, immo etiam servans ac sequens, quod licet diversum sit in diversis
nationibus, ad unum tamen eundemque finem terrenae pacis intenditur, si religionem qua unus
summus et verus Deus colendus docetur, non impedit » [20]. Sic igitur idem sanctus Doctor

11
Ecclesiam alloquitur: « Tu cives civibus, gentes gentibus et prorsus homines, primorum parentum
recordatione, non societate solum, sed quadam etiam fraternitate coniungis » [21].

Quare Nos, ut eo redeamus unde initium scribendi fecimus, primum filios Nostros,
quotquot sunt, amplectentes, in nomine Domini Nostri Iesu Christi rogamus iterum et obsecramus
inducant animum mutuas simultates offensionesque omnes voluntaria oblivione conterere, et
christianae caritatis, cui nemo extraneus est aut alienus, sanctissimo inter se cohaerere vinculo;
tum nationes universas magnopere hortamur, ut veram inter se pacem christianae benevolentiae
spiritu componere velint, coeuntes in unum foedus, auspice iustitia, mansurum; denique cunctos
homines populosque appellamus, ut mentibus et animis Ecclesiae Catholicae, et per Ecclesiam
Christo humani generis Redemptori sese adiungant : atque ita quibus verbis Paulus Ephesios,
iisdem Nos alioqui omnes ferissime possimus: « Nunc autem in Christo Iesu vos, qui aliquando
eratis longe, facti estis prope in sanguine Christi. Ipse enim est pax nostra, qui fecit utraque unum,
et medium parietem maceriae solvens, interficiens inimicitias in semetipso. Et veniens
evangelizavit pacem vobis, qui longe fuistis, et pacem iis qui prope » [22]. Nec minus apte cadunt
quae idem Apostolus habet ad Colossenses: « Nolite mentili invicem, expoliantes vos veterem
hominem cum « actibus suis, et induentes novum, eum qui renovatur in agnitione nem, secundum
imaginem eius, qui creavit illum: ubi non est Gentilis et Iudaeus, circumcisio et praeputium,
Barbaras et Scytha, servus et liber: sed omnia, et in omnibus Christus » [23].

Interea Spiritum Sanctum Paraclitum, - patrocinio confisi Mariae Virginis Immaculatae,

quam Reginae pacis titulo ab omnibus invocari nuper iussimus, itemque trium beatorum caelitum
quibus sanctorum honores proxime decrevimus - humilibus precibus exoramus, ut « Ecclesiae
suae unitatis et pacis propitius dona concedat » [24], et faciem orbis terrarum nova suae caritatis
effusione renovet ad communem salutem

Huius auspicem divini muneris benevolentiaeque Nostrae testem, apostolicam

benedictionem vobis, Venerabiles Fratres, et Clero populoque vestro amantissime impertimus.

Datum Romae apud S. Petrum, die XXIII Maii, in festo Pentecostes, MCMXX, Pontificatus Nostri
anno sexto.

BENEDICTUS PP. XV

_____________________________________________________________________________
*A.A.S., annus XII - vol. XII (1920), n. 6, pp. 209-218.

www.tradicionalnamisa.com

12