PIJO XI.

(PIUS XI.)

PAPINSKA ENCIKLIKA O KRŠĆANSKOM BRAKU

Encikličko Pismo Presvetog Gospodina Našega Pija XI.,
po Božjoj providnosti Pape.
- Casti Connubii -
„U braku krjepostan“
(1930.)

Časnoj Braći Patrijarsima, Primasima, Nadbiskupima, Biskupima i ostalim mjesnim

Ordinarijima, koji su u miru i zajednici sa Apostolskom Stolicom.

O kršćanskom braku obzirom na sadašnje obiteljske i društvene prilike,

potrebe, zablude i mane

Časna braćo,

pozdrav i apostolski blagoslov!

Koliko je dostojanstvo čista braka, može se, časna Braćo, najbolje uvidjeti otud, što Krist
Gospodin sin vječnog Oca, uzevši tijelo zalutalog čovjeka, u onom činu svoje velike ljubavi, kojim
je izvršio sveukupnu obnovu našeg roda, nije samo htio iskazati neku osobitu čast ovom osnovu i
temelju domaćeg društva i ljudske zajednice, nego mu je također vratio nekadašnju, na Božjem
uređenju osnovanu neporočnost, i još ga uzdigao na pravi i »veliki« 1 Sakramenat Novog Zakona i
zbog toga predao Crkvi, Svojoj Vjerenici, brigu oko pravilnog postupanja s njime.
Da bi se ipak iz ove obnove braka mogli dobivati željeni plodovi kod svih naroda svega
svijeta i svakog vremena, moraju se u prvom redu duše ljudi prosvijetliti nepatvorenom naukom
Kristovom o braku; zatim je potrebno, da kršćanski supružnici, okrepljeni u slabosti svojih volja
unutarnjom milošću Božjom, sav svoj rad i mišljenje prilagode onom prečistom zakonu
Kristovom, u kojem će naći mir i blaženstvo za se i za svoju obitelj.

1 Ephes., V, 32. 53
1
 No događa se baš protivno: ne samo da Mi, iz ovog Apostolskog, da tako kažemo,
promatrališta, svud naokolo vidimo, nego i Vi sami, Časna Braćo, i opažate i, zacijelo, skupa s nama
duboko žalite, da mnogi ljudi, zaboravivši ono božansko djelo obnove, ili potpuno zanemaruju
veliku svetost kršćanskog braka, ili ga bestidno niječu, ili ga, šta više, svakom zgodom nogama
gaze, upirući se na lažne osnovice neke nove i naopake nauke o ćudoređu. Kako su se ove pogubne
zablude i rđavi običaji počeli uvlačiti i među vjernike i prijete, da će se neopazice sve dublje i dublje
ušuljati, shvatili smo, da Nam je, u svojstvu Kristovog Zamjenika na zemlji i vrhovnog Pastira i
Učitelja, dužnost podignuti Apostolski glas i odvratiti od otrovnog korova ovce Nama povjerene i,
koliko je do Nas, sačuvati ih neokuženima.
Odlučili smo dakle, Časna Braćo, da progovorimo vama, i kroz vas sveukupnoj Crkvi
Kristovoj, i uopće u svemu kolikom ljudskom rodu o naravi i dostojanstvu ženidbe, o koristima i
probicima što iz nje pritječu obitelji i u samom društvu ljudskom, o zabludama suprotnim ovom
preznamenitom poglavlju evanđeoske nauke, o manama protivnim bračnom životu i napokon o
glavnim ustucima protiv njih. U tom ćemo kročiti stopama Leona XIII. Našega sretne uspomene
predšasnika, čije Encikličko Pismo Arcanum2 o kršćanskog ženidbi izdano pred pedeset godina,
ovim Našim Pismom i usvajamo i potvrđujemo. Ujedno, izlažući nekoje stvari prema suvremenim
prilikama i potrebama malo opširnije, izjavljujemo da sve ono ne samo nije zastarjelo nego da je
u punoj snazi.
Počinjemo dakle baš od ovog Pisma, koje gotovo čitavo ide za tim, da je ženidba uredba
Božja, da imade dostojanstvo sakramenta i neprekidnu čvrstoću. Ponajprije neka nam kao
nepokretni i nepokolebivi temelj služi ovo: ženidba nije osnovana niti utemeljena od ljudi, nego
od Boga; nijesu ljudi, nego je sam začetnik prirode, Bog, i obnovitelj iste prirode Krist Gospodin,
ženidbu zakonima utvrdio, učvrstio i podigao. Ovi zakoni, potom ne mogu biti podvrgnuti
nikakvim ljudskim prohtjevima, nikakvom protivnom ugovoru niti samih supružnika. Ovo je
nauka Svetog Pisma,3 ovo je postojana i općenita predaja Crkve, ovo je svečana definicija Svetog
Tridentskog Sabora, koji samim riječima Svetog Pisma propovijeda i tvrdi da neprekidni i
nerazrješljivi vez ženidbe i njezina jednota i čvrstoća izvire iz volje Božje.4
Ali, premda je ženidba po svojoj naravi od Boga osnovana, ipak i ljudska volja imade u njoj
svoju, i te kako zamašajnu riječ, jer svaka pojedinačna ženidba, u koliko je bračna veza između
određenog muža i određene žene, ne nastaje ni otkud nego iz slobodnog pristajanja obadvaju
vjerenika: ovaj slobodni čin volje, kojim obje stranke predaju i primaju pravo svojstveno braku, 5
tako je nuždan za sačinjenje prave ženidbe, da ga nijedna ljudska moć ne može naknaditi.6 Ipak
ova sloboda ide samo tako daleko, da se ustanovi imadu li oni koji sklapaju brak zaista volju da ga
sklope i to baš sa određenom osobom ili ne. Sama pak narav ženidbe sasvim je izvan dohvata
čovjekove slobode tako, da je onaj, tko jedanput sklopi brak podvrgnut njegovim božanskim
zakonima i bitnim svojstvima. Jer Anđeoski učitelj, raspravljajući o vjeri i djeci, veli: »to u ženidbi

2 Litt. Encycl. Arcanum divinae sapientiae 10. Febr. 1880.

3 Gen. I. 27, 28; II. 22, 23; Mat. XIX, 3. ss.; Ef. V. 23 ss.
4 Conc. Trident., sess. XXIV.
5 Cfr. Cod. iur. can., c. 1081. § 2.
6 Cfr. Cod. iur. can., c. 1081. § 1.

2
 proizlazi iz samog bračnog ugovora tako, da ne bi bila prava ženidba, ako bi se u pristajanju
nužnom za ženidbu izrazilo nešto ovom protivno.«7
Brakom se dakle duše vežu i srašćuju i to još prije i tješnje nego tjelesa, a ovo se vezanje ne
osniva na prolaznim porivima sjetila ili duša nego na promišljenom i čvrstom određenju volje: i iz
tog sraštavanja duša, po Božjoj odredbi, nastaje Svet i nepovredljiv vez.
Ova sasvim osobita i naročita narav tog ugovora čini ga skroz naskroz različnim, s jedne
strane, od parenja stoke, koje se vrši jedino pod uplivom slijepog nagona prirodnog bez ikakva
razuma i promišljene volje, a s druge strane, i od onih pustih brakova ljudskih, koji su daleko od
svakog pravog i poštenog vezanja volje i lišeni svakog prava domaće zajednice.
Iz ovog je već utvrđeno da zakonita vlast imade pravo ali i dužnost da obuzdava, spriječava,
kažnjava ružne brakove, protivne razumu i prirodi; ali, kako se radi o stvari, koja se osniva na
samoj prirodi čovjekovoj, ne manje je pouzdano utvrđeno i ono, na što opominje sretne uspomene
Leon XIII. Naš predšasnik:8 »S obzirom na izbor načina života, nema sumnje, da je pojedincima
ostavljeno na volju i slobodnu odluku da prigrle jedno od dvojeg: ili da poslušaju savjet Isusa
Krista o djevičanstvu, ili da se svežu sponama bračnim. Nijedan ljudski zakon ne može čovjeku
oduzeti prirodno i iskonsko pravo na brak niti bilo kako ograničiti glavni uzrok ženidbe, na
početku po Božjoj volji ustanovljen: »Rastite i množite se«.9
Prema tome je sveta zajednica nepatvorena braka ustanovljena ujedno božanskom i
ljudskom voljom: Od Boga je samo osnivanje ženidbe, njezina svrha, zakoni, dobra, a od ljudi je,
uz pomoć i dopuštenje Božje, svaka zasebna ženidba stvorena požrtvovnim predavanjem vlastite
osobe drugome za cijeli život i spojena su dužnostima i dobrima od Boga određenima.

I.

Dok se laćamo posla da izložimo, koja su i kolika ova od Boga dana dobra prave ženidbe,
padaju nam, Časna Braćo, na pamet riječi onog slavnog Crkvenog Učitelja, kojega smo nedavno
prodičili Našim Encikličkim pismom Ad salutem, izdanim prigodom navršenja XV. vijeka od
njegove smrti:10 »Sve ovo, veli Sv. Augustin, jesu dobra radi kojih je brak dobar: djeca, vjera,
sakramenat«.“11 Sam Sveti Učitelj rječito nam izjavljuje, na koji se način s pravom može reći, da
ove tri sastavine sadržavaju najblistaviji zbornik čitave nauke o kršćanskom braku. On kaže: »S
obzirom na vjeru se traži, da se mimo bračne veze, ne vrši prileg s drugim ili s drugom; s obzirom
na djecu, da se s ljubavlju primaju, s dobrotom hrane, u vjeri odgajaju, s obzirom na sakramenat,
da se brak ne rastavlja, odnosno, da se rastavljen muž ili rastavljena žena ne vjenča s drugim, pa
niti od želje da imaju djecu. Ovo je u neku ruku ravnalo ženidbe, kojim se, bilo, oplemenjuje
naravna plodnost, bilo, upravlja zla nesuzdržljivost.12

7 S. Thom. Aquin., Summa theolog., p. III., Supplem., q. XLIX. art. 3.

8 Litt. Encycl. Rerum novarum, 15 Maii 1891.
9 Gen. I. 28. I.
10 Litt. Encycl. Ad salutem 20. Apr. 1930.
11 S. August., Do bono coniug., cap; 24, n. 32.
12 S. August., De Gen. ad litt., lib. IX. cap. 7, n. 12.

3
 Dakle, među dobrima ženidbe prvo mjesto zapremaju djeca. I sam Stvoritelj ljudskog roda,
koji se za uzdržavanje života u svojoj dobrostivosti htio poslužiti ljudima kao pomagačima, poučio
nas je to, kad je u raju osnivajući ženidbu rekao prvim roditeljima i po njima svim budućim
supružnicima: »Rastite i množite se i napunite zemlju«.13 Baš to vješto otkriva Sveti Augustin u
riječima Svetog Pavla Apostola Timoteju,14 veleći: »Ovako svjedoči Apostol da se vjenčanje vrši
zbog rađanja: hoću, kaže, da se mlađe udavaju. I kao da bi mu tko rekao: U koju svrhu?, odmah
dodaje: da sinove rađaju, i budu majke obitelji«.15
Koliko je pak ovo dobročinstvo Božje i dobrota ženidbe, vidi se iz čovjekova dostojanstva i
uzvišene njegove svrhe. Čovjek naime nadvisuje sve druge vidljive stvorove već samom vrlinom
razumne naravi. K tome pristupa, što Bog ne želi da se ljudi rađaju samo zato, da napune zemlju,
nego mnogo većma zato, da Boga štuju, da ga spoznavaju i ljube i da konačno njega do vijeka
uživaju na nebu. Ova svrha, ustanovljena od Boga, po čudesnom podizanju čovjeka u svrhunaravni
red, nadmašuje sve, što je oko vidjelo i uho čulo i u srce ljudsko unišlo.16 Otud se lako vidi koliki
su dar božanske dobrote, kako odličan plod ženidbe, djeca rođena krepošću Svemogućeg Boga i
saradnjom roditelja.
Neka osim toga kršćanski roditelji razumiju, da nijesu određeni samo za rasprostranjivanje
i održanje ljudskog roda na zemlji niti, šta više, samo da odgajaju makar kakve poštivaoce pravog
Boga, nego da rađaju podmladak Crkvi Kristovoj, da donose na svijet građane Svetih i ukućane17
Božje, kako bi se sve većma množio puk predan poštivanju Boga i Spasa našega. Premda naime
kršćanski supružnici, uza sve to što su sami posvećeni, posvećenje ne mogu prenositi na djecu,
ipak oni na neki način uzimaju učešća na onom iskonskom braku u raju, jer je njihova dužnost
prinositi Crkvi njezin podmladak, da ga ova plodna majka sinova Božjih polijevanjem Krsta
preporodi na svrhunaravnu pravdu i učini živim udom Kristovim, učesnikom besmrtnog života i
napokon baštinikom vječne slave, za kojom svi od sveg srca čeznemo.
Ako bude to razmišljala prava kršćanska mati, zacijelo će, obuzeta nekim uzvišenim i
utješnim ganućem, razumjeti, da se nje tiču riječi našeg Otkupitelja: »Žena, kad rodi dječaka, ne
misli više na tjeskobu poradi radosti, što se rodio čovjek na svijet«.18 Nju će učiniti još većom svi
oni bolovi, brige i tereti materinskih dužnosti tako, da će se s mnogo većim i svetijim pravom nego
ona rimska gospođa, majka Grakha, dičiti rascvjetanim vijencem svoje djece. Oba pak supružnika
neka ovu djecu prime iz ruku Božjih srca spremna i zahvalna i neka ih smatraju kao talenat od
Boga njima povjeren, koji ne će utrošiti samo u korist svoju i zemaljske države, nego će ga, na dan
obračuna, Gospodaru povratiti s kamatama.
Briga oko djece nije završena dobročinstvom rađanja, nego treba da k ovom pristupi novo
dobročinstvo, sadržano u dužnom odgajanju djece. Slabo bi se zaista Premudri Bog bio pobrinuo
za rođenu djecu i uopće za čitav rod ljudski, da nije dao pravo i dužnost odgajanja onima, kojima
je udijelio moć i pravo rađanja. Nikome ne može biti nepoznato, da djeca ne mogu stati na svoje
noge ni brinuti se sama za se ni u stvarima naravnog i još manje u stvarima svrhunaravnog života

13 Gen. I. 28.
14 I. Tim. V. 14.
15 S. August, De bono coniug., c. 24, n. 32.
16 Cfr. I. Cor., II, 9.
17 Cfr. Ephes., II, 19.
18 Io. XVI, 21.

4
 nego da kroz mnogo godina trebaju pomoći, poduku i odgoju drugih. Utvrđeno je, da po zapovjedi
Boga i prirode ovo pravo i dužnosti odgajati djecu pripada u prvom redu onima, koji su rađanjem
započeli djelo naravi i da je ovima strogo zabranjeno načeto djelo ostaviti nesvršenim i izložiti ga
sigurnoj propasti. Ovom tako nužnom odgajanju djece dano je najbolje jamstvo što je bilo moguće
u ženidbi, u kojoj su roditelji međusobno spojeni nerazrješljivim vezom, pa je tako sudjelovanje
obadvaju i uzajamno pomaganje pri ruci.
Kako smo o kršćanskom uzgajanju mladeži drugom zgodom opširno raspravili,19 obuhvatit
ćemo sve to ponavljajući riječi Svetog Augustina: »S obzirom na djecu (se traži), da se s ljubavlju
primaju… u vjeri odgajaju«.20 To isto se jezgrovito izriče i u Kodeksu Kanonskog Prava: »Prvotna
je svrha ženidbe rađanje i odgajanje djece«.21
Ne valja, napokon, prešutjeti niti ovo: Kad je tako veliko dostojanstvo, tih dviju dužnosti
roditeljima povjerenih za dobro djece, razumije se samo sobom, da je svako čestito vršenje
sposobnosti dobivene od Boga za stvaranje novog života, povlastica i pravo jedine ženidbe i da ga
treba ograničiti na svete granice braka.
Drugo je dobro ženidbe, za koje rekosmo, da ga spominje Augustin, dobro Vjere. Ova se
sastoji u međusobnoj vjernosti supružnika u vršenju bračnog ugovora. To znači da se niti ne smije
bračnom drugu uskratiti ono što mu pripada na temelju ovog ugovora, okrepljenog zakonom
Božjim, niti drugome kome prepustiti, i da se niti samome bračnome drugu ne smije dopustiti ono,
što mu nikad ne može biti dopušteno, jer je suprotno zakonima i pravima Božjim i u potpunoj
opreci sa bračnom vjernošću.
Prema tome ova vjera u prvom redu zahtijeva bezuvjetnu jednotu braka, koju je sam
Stvoritelj odredio u ženidbi prvih roditelja, kad nije htio da ona udružuje više nego jednoga muža
i jednu ženu. Pak premda je Vrhovni zakonodavalac ovaj iskonski zakon za neko vrijeme malo
ublažio, nema ipak nikakve sumnje, da je iznova uspostavio onu nekadašnju savršenu jednotu i da
je Evanđeoski Zakon dokinuo svaku dispenzaciju, kako jesno pokazuju riječi Kristove i postojano
naučavanje i postupanje Crkve. S pravom je dakle Sveti Tridentski Sabor svečano ispovjedio: »Da
se pak ovom vezom spaja i združuje samo dvoje poučio nas je Krist Gospodin i suviše jasno, kad je
rekao: »Stoga više nijesu dvoje nego jedno tijelo.«22
No nije Krist Gospodin samo htio osuditi svaki oblik poligamije i poliandrije bile one
istodobne bile raznodobne i svako drugo tuđe i nepošteno djelo, nego je, šta više, zabranio o svemu
tome i same hotimične misli i želje, samo da bi se svete ograde braka čuvale nepovrijeđene: »A ja
vam kažem, da je svaki koji pogleda ženu, da je zaželi, već sagriješio s njome u srcu svomu«.23 Ove
riječi Kristove ne mogu se obeskrijepiti ni privolom kojega od bračnih drugova. One naime
izražavaju zakon Božji i prirodni kojega nije jaka slomiti niti prignuti nijedna ljudska volja.24
Šta više, da bi vjernost dobila doličan sjaj, mora i prijateljsko drugovanje među
supružnicima biti obilježeno znakom čistoće. Zato će se i supružnici u svemu vladati po propisu

19 Litt. Encycl. Divini illius Magistri, 31 Dec. 1929.

20 S. August., De Gen. ad litt., lib. IX, cap. 7, n. 12.
21 Cod. iur. can., c.1013, § 1.
22 Conc. Trident., sess. XXIV.
23 Matth., V, 28.
24 Cfr. Decr. S. Officii, 2 Mart. 1679, propos. 50.

5
 zakona Božjeg i prirodnog i nastojati da volju premudrog i presvetog Stvoritelja vrše s velikim
počitanjem prema djelu Božjem.
Ova pak vjernost čistoće, kako je vrlo zgodno naziva sveti Augustin, probujat će mnogo
lakša, mnogo ugodnija i plemenitija iz drugog predragocjenog vrela: naime iz bračne ljubavi, koja
prožimlje sve dužnosti bračnog života i imade u kršćanskom braku, da tako kažemo, prvenstvo
plemenštine. Bračna vjernost zahtijeva, osim toga, da muž i žena budu svezani nekom osobitom,
svetom i čistom ljubavlju; da se ne ljube međusobno kao preljubnici nego kao što je Krist volio
Crkvu. Ovo je naime pravilo propisao Apostol kad veli: Muževi, ljubite svoje žene, kako je i Krist
ljubio Crkvu;25 njoj je on zacijelo posvetio onu silnu ljubav ne poradi svojega probitka, nego
gledajući samo na korist vjerenice.26 O ljubavi dakle velimo, da nije osnovana samo na tjelesnoj
sklonosti, koja brzo prolazi, niti samo u laskavim riječima. Ona je postavljena i na dubokom
čustvovanju duše i zasvjedočena vanjskim činom - ako je naime istina da mora pokazati djelo, tko
hoće dokazati ljubav.27 A ovo djelo obuhvaća u domaćem društvu ne samo međusobno pomaganje,
nego treba da se proteže i na to, šta više, da u prvom redu ide za tim, kako bi se supružnici
međusobno pomagali u dnevnom nastojanju oko punijeg stvaranja i usavršavanja nutrašnjeg
čovjeka; tako će oni uzajamnim i zajedničkim obavljanjem životnih zadataka iz dana u dan sve
većma napredovati u vrlinama, a naročito rasti u pravoj ljubavi prema Bogu i bližnjima, na kojoj
konačno visi sav Zakon i Proroci.28 Svi naime ljudi makar kojeg bili staleža i makar koje si izabrali
čestito životno djelovanje mogu i moraju nasljedovati najbezuvjetniji i od Boga predloženi uzor
svake svetosti, naime Krista Gospodina i doći do najvišeg vrhunca kršćanske savršenosti, kako
dokazuju primjeri mnogobrojnih Svetaca.
Ovo uzajamno unutarnje izgrađivanje supružnika, ovo neprestano nastojanje da jedan
drugog usavrše, može se s potpunim pravom, kako uči Rimski Katekizam,29 nazvati prvotnim
razlogom i značajkom ženidbe, ako se naime ženidba ne uzima u užem smislu, u koliko je uređena
za zakonito rađanje i odgajanje djece, nego u širem, u koliko je zajednica, drugarstvo i društvo
čitavog života.
S ovom istom ljubavlju treba da se podudaraju preostala prava i dužnosti braka; zato će
ona riječ Apostolova sačinjavati ne samo zakon pravde nego i pravilo ljubavi: »Ženi neka muž daje
njezino pravo; slično žena mužu.«30
Kad je konačno vezom ove ljubavi učvršćeno domaće društvo, treba da u njem cvate onaj,
kako ga Augustin zove, red ljubavi. Ovaj red obuhvaća i prvenstvo muža pred ženom i djecom i sa
strane žene spremna i dragovoljna podvrženost i pokoravanje, koje preporučuje Apostol ovim
riječima: »Žene neka budu muževima svojim podložne kao Gospodinu; jer muž je glava žene kao
što je Krist glava Crkve.«31
Ovo pokoravanje ne niječe ni ne otima slobode, koja ženi pripada jednako poradi odličja
ljudske osobe kao i poradi njezinih plemenitih dužnosti kao supruge, majke i drugarice. Ono joj

25 Ephes., V, 25; cfr. Col., III, 19.

26 Catech. Rom., II, cap. VIII, q. 24.
27 Cfr. S. Greg. M., Homil. XXX in Evang. (Io., XIV, 23-31), n. 1.
28 Matth., XXII, 40.
29 Cfr. Catech. Rom., p. II, cap. VIII, q. 13.
30 I Cor., VII, 3.
31 Ephes. V, 22-23.

6
 niti ne zapovijeda da pristaje uz sve želje muža, makar se one možda manje podudarale sa samim
razborom i njezinim dostojanstvom žene; iz njega, napokon ne slijedi da se žena mora stavljati na
isti stepen sa osobama, koje se u pravu zovu malodobnima i kojima se zbog nedostatka zrelog
suđenja i nepoznavanja ljudi ne običava dopuštati slobodno vršenje njihovih prava; ali, zato ono
zabranjuje onu pretjeranu slobodu, koja ne mari za dobro obitelji, zabranjuje dijeliti srce od glave,
jer to cijelom tijelu donosi silnu štetu i neposrednu opasnost propadanja. Ako je naime muž glava,
žena je srce, i, kao što on drži prvenstvo upravljanja, tako ona sebi može i mora prisvajati, kao
vlastito, prvenstvo ljubavi.
Zatim ovo pokoravanje žene prema mužu može, gledom na stepen i način, biti različno
prema različitim prilikama osoba, mjesta i vremena; šta više, dužnost je žene, da naknađava muža
u upravljanju obitelji, ako bi on iznevjerio svoju dužnost. Ali nikad i nigdje nije slobodno izvraćati
ili dirati samu zgradu obitelji i glavni njezin zakon od Boga određen i ustaljen.
O tom redu, koji treba da vlada između žene i muža, vrlo mudro naučava Naš sv. usp.
predšasnik Leon XIII. u spomenutom već Encikličkom pismu o kršćanskom braku: »Muž je prvak
u obitelji i glava žene; ipak se ona mora, jer je put od njegove puti, kost od njegovih kostiju, njemu
pokoravati i podvrgavati, ne onako kao sluškinja nego kao drugarica, to jest, da u poslušnosti ne
nestane časti i dostojanstva. U onome pak, koji je na čelu, i u njoj, koja sluša, neka kao neprestano
mjerilo dužnosti bude božanska ljubav, jer jedan od njih odrazuje sliku Kristovu, a drugi Crkve«32
Ovo je dakle obuhvaćeno pod dobrom vjere: jednota, čistoća, ljubav, časna i plemenita
poslušnost. Kolikogod je ovih riječi, toliko je supružnicima i braku probitaka, kojima se zajamčuje
i unapređuje mir, dostojanstvo i sreća ženidbe. Zato nije zaista nikakvo čudo, ako se ova vjera
uvijek brojila i smatrala izvanrednim i ženidbi svojstvenim dobrom.
Uza sve to ovaj se skup tolikih dobročinstava upotpunjuje i gotovo prevršuje onim dobrom
kršćanskog braka, koje smo riječju Augustinovom prozvali sakramentom. Njime se označuje i
nerazrješljivost veza i od Krista učinjeno posvećivanje i podizanje na djelotvorni znak milosti.
Ponajprije dakle sam Krist ističe nerazrješljivu čvrstoću bračnog ugovora, kad kaže: »Što je
Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja«33 i: »svaki koji otpušta ženu svoju i drugu uzima, čini
preljub; i tko uzima onu, koju je muž otpustio, čini preljub«.34
Sveti Augustin ono, što naziva dobrom sakramenta, stavlja očevidnim riječima u ovu
nerazrješljivost: »A u sakramentu se traži, da se brak ne rastavlja, odnosno, da se rastavljen muž
ili rastavljena žena ne vjenča s drugim, pa niti u želji da imaju djecu«.35
Ova nepovredljiva čvrstoća pripada svim pravim brakovima, premda ne pripada
pojedinima u istoj i najsavršenijoj mjeri. Ona naime riječ Gospodinova: »Što je Bog sastavio, neka
čovjek ne razvrgava« treba da se beziznimno odnosi na sve prave ženidbe, jer je rečena o braka
praroditelja, prvom uzoru svakog budućeg braka. Premda je dakle prije Krista ona uzvišenost i
strogost isprvičnog zakona u toliko ublažena, da je Mojsije građanima samoga naroda Božjeg
prema tvrdoći njihova srca dopustio iz određenih razloga davati otpusnicu, Krist je ipak svojom

32 Litt. Encycl. Arcanum divinae sapientiae, 10 Febr. 1880.

33 Matth. XIX, 6.
34 Luc., XVI, 18.
35 S. August., De Gen. ad litt., lib. IX, c. 7, n. 12.

7
 vlašću vrhovnog zakonodavca opozvao ovo dopuštanje veće slobode i ponovno uspostavio
isprvični zakon onim riječima, kojih nikad ne valja zaboravljati: »Što je Bog sastavio, neka čovjek
ne razvrgava.« Zato je vrlo mudro odgovorio Naš sv. usp. predšasnik Pijo VI. biskupu Agrijskom i
rekao: »Potom se jasno vidi, da je ženidba još u samom stanju naravi, i to, daleko prije nego li je
bila dignuta na dostojanstvo sakramenta u pravom smislu, od Boga tako osnovana, da sa sobom
donosi neprekidni i nerazrješljivi vez, koji se stoga ne može razriješiti nikakvim građanskim
zakonom. Premda se, dakle, Sakramenat može rastaviti od ženidbe, kao na pr. među nevjernicima,
ipak još i u takovoj ženidbi, u koliko je prava ženidba, mora trajati i svakako traje onaj neprekidni
vez, koji po božanskom pravu od prvog iskona tako prianja uz ženidbu, da nije podvrgnut nijednoj
građanskoj vlasti. Kadgod se dakle kaže, da netko sklapa ženidbu, onda je taj ili sklapa tako, da je
zaista prava ženidba, i u tom će slučaju s njom biti združen onaj neprekidni vez, što po božanskom
pravu prianja uz svaku pravu ženidbu, ili je sklapa s mišlju, da će biti bez onog neprekidnog veza,
onda to nije ženidba nego nedopušteno združivanje, koje se objektom svojim protivi božanskom
zakonu, ono se dakle ne može niti započeti niti zadržati«.36
No ako bi se i činilo, da ova čvrstoća poznaje i iznimku, premda je izvanredno rijetka, kao
na primjer u nekim naravnim brakovima između samih nevjernika, ili u kršćanskim brakovima
koji su, doduše, sklopljeni, ali još nijesu izvršeni, to ova iznimka ne ovisi o ljudskoj volji niti o volji
makar koje često ljudske vlasti, nego o zakonu Božjemu, čija je jedina čuvarica i tumačiteljica
Crkva Kristova. Zato ipak ne će nijedna takova ovlast, niti s nikojeg razloga, nikada moći pogoditi
kršćansku ženidbu, koja je sklopljena i izvršena. Kakogod se naime u njoj potpuno dovršava
ženidbeni ugovor, tako, do volji Božjoj, iz nje odsijeva najveća čvrstoća i nerazrješljivost, koju ne
može rasklimati nijedan ljudski autoritet.
Ako bismo s počitanjem htjeli istraživati najdublji razlog ove Božje volje, lako bismo ga,
Časna Braćo, pronašli u mističkom značenju kršćanskog braka, koje se potpuno i savršeno nalazi
u izvršenoj ženidbi vjernika. Apostol naime svjedoči u svojem pismu (koje smo već na početku
natuknuli) Efežanima,37 da je kršćanski brak odraz onog najsavršenijeg združenja, kakovo je među
Kristom i Crkvom: »Sakramenat je ovaj velik, a ja velim, u Kristu i u Crkvi:« ovo se združenje ne će
moći razvrgnuti nikad nikakvom rastavom, dokle god će živjeti Krist i Crkva po njemu. To i Sv.
Augustin rječito uči ovim riječima: »To se naime čuva u Kristu i Crkvi, da živi sa živom dovijeka i
da se nikakvom rastavom ne razdružuju. Ovaj se sakramenat tako strogo vrši u gradu Boga
našega… to jest u Crkvi Kristovoj, da usprkos toga što se i žene udavaju i muškarci žene zbog
rađanja djece nije slobodno niti nerotkinju ženu ostaviti i drugu uzeti. Ako bi to tko učinio, krivac
je zbog preljuba kao i ona, ako bi se za drugoga udala. Nijesu doduše krivi po zakonu ovog svijeta
(u kojemu se po uručenju otpusnice dopušta bez krivnje sklopiti druge brakove sa drugima. To
isto je, kako svjedoči Gospodin, Mojsije dopustio Izraelcima poradi tvrdoće njihova srca) nego po
zakonu Evanđelja«.38
Onom pako, koji, makar i površno, razmišlja bilo o dobru supružnika i djece, bilo o spasenju
ljudskog društva, ne može ostati sakriveno, kolika i kako velika dobra izviru iz nerazrješljivosti
ženidbe. Ponajprije dakle imadu supružnici u ovoj čvrstoći sigurno potkrepljenje doživotnosti,

36 Pius VI, Rescript. ad Episc. Agriens., 11 Iul. 1789.

37 Ephes., V, 32.
38 S. August., De nupt. et concup., lib. I, cap. 10.

8
 koju po svojoj naravi toliko zahtijeva požrtvovno predavanje vlastite osobe i tijesno združenje
njihovih duša, jer prava ljubav ne poznaje svršetka.39
Osim toga se ovom nerazrješljivošću podiže pred vjernom čistoćom čvrst bedem protiv
poticanja na nevjeru, koje bi se ispoljilo bilo iznutra, bilo izvana; zatvaraju se vrata tjeskobnom
strahu, ne će li u času nevolje i starosti drugi supružnik uzmaknuti i na njegovo mjesto stavlja se
mirna sigurnost. Jednako se njome na veoma zgodan način osigurava dostojanstvo jednog i drugog
supružnika i međusobno pružanje pomoći, jer nerazrješljivi vez, neprekidno trajući, neprestano
opominje supružnike da u bračnu zajednicu, koja se jedino smrću može razriješiti, nijesu stupili
zbog prolaznih stvari niti zato da služe požudi nego zato, da si međusobno pribavljaju vječna
dobra. Njome se najbolje vodi briga i oko zaštite i odgoje djece, koja se mora protezati na mnogo
godina, jer sjedinjene sile roditelja lakše snose teške i dugotrajne terete ove dužnosti. Ne manja
dobra nastaju i za čitavu ljudsku zajednicu. Iz iskustva nam je naime poznato da je nepokolebljiva
čvrstoća brakova najbogatije vrelo čestita života i neokaljanog ćudoređa. Ako se ovaj red čuva,
zajamčena je sreća i blagostanje države, jer ova je takova, kakove su obitelji i ljudi, od kojih je
sastavljena kao tijelo iz udova. Zato su u najvećoj mjeri zaslužni, u jednu ruku, za posebno dobro
supružnika i djece, u drugu ruku, za opće dobro ljudskog društva oni, koji žilavo brane
nepovredljivu čvrstoću ženidbe.
Ali su u ovom dobru sakramenta osim nerazrješljive čvrstoće sadržani još mnogo uzvišeniji
probici, što ih sama riječ Sakramenat najtočnije označuje. Kršćanima naime ovo nije prazna i pusta
riječ, jer je Krist Gospodin, osnivatelj Sakramenata«,40 dižući ženidbu svojih vjernika na pravi i
istiniti Sakramenat Novog Zakona, nju time zbiljski učinio znamenjem i vrelom one naročite
unutarnje milosti s tom nakanom da joj ta milost usavrši onu naravnu ljubav i učvrsti
nerazrješljivu jednotu i posvećuje supružnike.41
A budući da je Krist samu valjanu ženidbenu privolu vjernika učinio znamenjem milosti, to
je bit Sakramenta s kršćanskim brakom tako tijesno spojena, da medu krštenima ne može biti
prave ženidbe »koja ne bi baš zato bila i Sakramenat«.42
Vjernici dakle, kad iskrena srca davaju takovu privolu, otvaraju sebi riznicu sakramentalne
milosti, iz koje će crpsti svrhunaravne snage za vjerno sveto i ustrajno ispunjavanje svojih
dužnosti i posala do smrti.
Ovaj naime Sakramenat kod onih koji, štono riječ, ne stavljaju preda nj zapreke, ne samo
da povećava milost posvećujuću, to trajno počelo svrhunaravnog života, nego i dodaje osobita
dobra umnožavajući i usavršavajući plemenita nadahnuća, klice milosti i snagu prirode tako, da
supružnici ne samo mogu umom razumjeti nego i do dna prozreti, čvrsto držati, uspješno htjeti i
stvarno djelom izvršiti sve ono, što se odnosi na ženidbeni stalež i njegove ciljeve i dužnosti;
napokon im daje pravo da mogu toliko puta izmoliti djelujuću pomoć milosti, koliko puta im je
potrebna za vršenje dužnosti ovoga staleža.
Međutim; budući da u svrhunaravnom redu vrijedi zakon Božje providnosti, da ljudi iz
Sakramenata, koje primaju nakon što su došli k razumu, ne mogu ubrati potpun plod, osim ako se

39 I Cor., XIII, 8.
40 Conc. Trident., sess. XXIV.
41 Conc. Trident., sess. XXIV.
42 Cod. iur. can., c. 1012.

9
 odazivaju milosti, zato će milost ženidbe iz velike česti ostati beskorisni talenat zakopan u polju,
ako supružnici ne budu vježbali svrhunaravske sile i ako primljeno sjemenje milosti ne budu gajili
i razvijali. Naprotiv, ako budu vršili sve što je u njihovoj vlasti i poslušno se predavali djelovanju
milosti, moći će podnositi terete svojeg staleža, i ispunjavati dužnosti i dobiti u tolikom
sakramentu snagu spojenu sa nutarnjim i vanjskim posvećivanjem. Jer kao što se po Krstu i Redu
čovjek priređuje i pomaže bilo da provodi život kršćanski, bilo da vrši službu svećeničku i nikad
mu se ne uskraćuje odnosna sakramentalna pomoć, tako se, prema riječima Sv. Augustina, gotovo
na isti način (premda to ne biva po sakramentalnom karakteru), vjernicima, koji su jedanput bili
združeni vezom ženidbe, nikad ne može oteti njezina sakramentalna pomoć i vez. Šta više, kako
dodaje isti Sveti Učitelj, onaj sveti vez vuku sa sobom i onda, kad su postali preljubnici, ali sad više
ne za slavu milosti nego za nesreću grijeha, »kao što duša, koja se odmetnula i tim u neku ruku
ostavila brak Kristov, niti nakon gubitka vjere ne gubi Sakramenat vjere, koji je primala
očišćenjem preporođenja.43
Isti dakle supružnici neka ne smatraju zlatnu svezu Sakramenta za okove nego za ukras,
neka je ne osjećaju kao smetnju nego kao vrelo snage i neka se svim silama naprežu, da njihov
brak, ne samo po kreposti i znamenovanju Sakramenta nego i po njihovoj duhovnoj i ćudorednoj
vrijednosti, bude i ostane živa slika onog najplodonosnijeg ujedinjenja Kristovog s Crkvom, koji je
zaista časni misterij najsavršenije ljubavi.
Tkogod bude, Časna Braćo, sve ovo pomnom pažnjom i živom vjerom promatrao i u pravo
svijetlo postavio ova izvanredna dobra ženidbe; djecu, vjeru, sakramenat, morati će se zadiviti
Božjoj mudrosti, svetosti i dobroti, koja se tako darežljivo pobrinula s jedne strane sa dostojanstvo
i sreću supružnika, s druge strane odredila, da se uzdržanje i širenje ljudskog roda imade zajamčiti
jedino u čistoj i svetoj zajednici braka.

II.

Čim rađe promatramo, Časna Braćo, toliku krasotu čistoga braka, to se većma moramo
žalostiti, kad vidimo, kako je ova božanska uredba baš u naše doba često prezrena i svuda
odbačena.
Jer danas se svetost ženidbe više ne gazi i ne izvrgava ruglu potajno i u skrovitosti nego
javno i bez ikakva stida: riječju, pismom; svakakvim pozorišnim igrama; romanima; ljubavnim i
humorističkim pripovijetkama; tako zvanim kinematografskim slikama, radiofonskim govorima i
napokon svima izumima novije znanosti. Rastava braka, preljubi i svi najgadniji poroci ili se u
zvijezde kuju ili se, barem, crtaju takovim bojama, da se, kako izgleda, rješavaju svake krivnje i
sramote. Ima i takvih knjiga - ne krzmaju ih proglašivati znanstvenima - koje su zapravo ne rijetko
samo oličene nekom patvorenom znanošću, ne bi li tako lakše našle puta, da se ušuljaju. Nauke,
koje se u njima brane, prodavaju se kao vanredne tečevine novijeg umovanja, onog, dabome,
umovanja, za koje se tvrdi, da je, u svojoj isključivoj težnji za istinom, odbacilo sve predrasude

43 S. August., De nupt. et concup., lib. I, cap. 10.

10
 starih, te da uklanja i skida s dnevnog reda, među ovim zastarjelim mnijenjima i predanu nauku o
kršćanskom braku.
I to se ucjepljuje ljudima svake vrste: bogatašima i siromasima, radnicima i gospodarima,
učenima i neukima, oženjenima i neoženjenima, pobožnima i bezbožnima, odraslima i mladeži.
Ovoj se stavljaju osobite zamke, jer je ona plijen, koji je lakše uhvatiti.
Ipak ne dolaze svi pristaše ovakovih novih nauka do skrajnih zaključaka neobuzdane
pohote: ima ih koji su pregnuli stati nekako nasred puta i misle, da treba samo u nekim propisima
božanskog i naravnog zakona nešto popustiti našem vijeku. Ali i ovi su, čas više, čas manje svjesni
izaslanici onog Našeg neprijatelja koji uvijek nastoji usred pšenice posijati kukolj.44 Mi dakle, koje
je Domaćin postavio za čuvare svoga polja, i na kojima počiva sveta dužnost brinuti se, da ne bi
dobro sjeme bilo ugušeno od škodljivog drača, smatramo, da je upravo Nama samima Duh Sveti
rekao one prezamašajne riječi, kojima Apostol Pavao opominje svog dragog Timoteja »A ti bdij...
Službu svoju ispunjavaj… Propovijedaj riječ, pristupaj u zgodan i nezgodan čas, pobijaj, moli, karaj
u svoj strpljivosti i nauci«.45
A budući da je potrebno da se spletke neprijateljeve najprije otkriju, ako hoćemo da im
umaknemo, i budući da je vrlo korisno njegove lukavštine dojaviti neopreznima, ne možemo ih ni
mi, poradi probitka i spasenja duša, sasvim šutke mirnoći, premda bismo, naravski, najvoljeli da
ovakve opačine niti ne imenujemo »kao što se pristoji Svetima«.46
Počnimo dakle od izvora ovih grjehota. Njihov je glavni korijen u tom, Što se za ženidbu
stalo govorkati, da nije osnovana od začetnika prirode niti od Krista Gospodina uzdignuta na
dostojanstvo pravog Sakramenta, nego od ljudi izmišljena. Jedni tvrde da u samoj prirodi i
njezinim zakonima nijesu pronašli nikakve ženidbe nego da su zatekli samo sposobnost
proizvoditi život i žestoki nagon da se ona pošto poto zadovolji. Drugi ipak priznaju, da se u
ljudskoj prirodi nalaze neki počeci i, da tako kažemo, klice pravog braka, ukoliko dostojanstvo
supružnika i naravna svrha rađati i odgajati djecu ne bi bila dobro zajamčena, ako se ljudi ne bi
združivali nekim postojanim vezom. Ipak i ovi uče, da je sama Ženidba, jer prekoračuje one klice,
uz suradnju raznih uzroka izumljena jedino od ljudskog duha i osnovana jedino od ljudske volje.
Koliko se ovi svi varaju i kako ružno zastranjuju od poštenja, vidi se već iz onog što smo Mi
u ovom Našem Pismu izložili o podrijetlu i naravi braka, o ciljevima i dobrima, koja su mu
prirođena. Da su to vrlo pogubne izmišljotine jasno je i iz zaključaka, koje iz njih vuku sami njihovi
branitelji: da su zakoni, uredbe, običaji, kojima je podvrgnut brak, proizvedeni jedino od ljudske
volje i njoj jedinoj podložni i da se stoga prema ljudskom prohtjevu i promjenljivim ljudskim
odnošajima mogu i moraju osnivati, mijenjati, ukidati; da je na samoj naravi osnovani nagon za
rađanjem i svetiji i dalekosežniji nego ženidba: da se dakle može vršiti i izvan i unutar bračnih
ograda i bez obzira na ciljeve ženidbe kao da bi naime razuzdanost bestidne žene uživala gotovo
ista prava kao čisto materinstvo zakonite supruge.
Oslanjajući se na ova načela nekoji su tako daleko zabrazdili, da su izmislili nove vrsti
združivanja, prilagođene, kako misle, sadašnjim potrebama ljudi i vremena, u kojima oni gledaju

44 Cfr. Matth., XIII, 25.

45 II Tim., IV, 2-5.
46 Ephes, V, 3.

11
 nove oblike ženidbe. Tu je po najprije ženidba privremena, zatim pokusna i napokon prijateljska,
koja si prisvaja potpunu slobodu ženidbe i sva prava, ali ukida nerazrješljivi vez i isključuje djecu,
osim ako bi stranke svoju životnu zajednicu i drugovanje kasnije promijenile u punopravnu
ženidbu.
Ima, šta više, i ljudi, koji žele i sile, da se ovakova čuda i zakonima odobre ili barem da im
kao isprika služe javni običaji i uredbe naroda. Oni, čini se, niti ne slute, da u svemu tome nema ni
traga novije kulture, s kojom se toliko razmeću, nego da je to pogana izopačenost, koja bi i kulturne
narode bez sumnje bacila natrag u barbarske običaje nekih divljih plemena.
Ali pristupimo sad, Časna Braćo, k raspravljanju pojedinih zabluda, što se protive
pojedinim dobrima. ženidbe. Ponajprije ćemo govoriti o djeci, koju se neki usuđuju nazivati
tegobnim teretom braka i naučavaju, da ju treba brižno suzbijati, ali ne poštenom suzdržljivošću
(ta je i u ženidbi kod privole obadvaju supružnika dopuštena) nego izopačivanjem prirodnog čina.
Dok ovu zločinsku slobodu jedni zahtijevaju, jer ne će imati djece, a žele uživati nasladu bez tereta,
dotle drugi govore, da ne mogu živjeti suzdržljivo, ali da ipak ne mogu dopustiti rađanje djece bilo
zbog svojih, bilo zbog materinih, bilo zbog imovinskih poteškoća.
Ali nijedan razlog, pa niti najznamenitiji ne može učiniti da bi s prirodom bilo u skladu i
pošteno ono, što je u sebi protiv prirode. Budući da je bračni čin po svojoj naravi određen za
rađanje djece, to oni, koji ga vrše, ali tako, da mu hotimice otimaju ovu njegovu silu i krepost, rade
protiv prirode i nešto sramotno i u sebi nepošteno.
Za to nije nikakvo čudo, ako i samo Sveto Pismo svjedoči, da Božansku Veličanstvo
najvećma mrzi ovu poganu opačinu i da ju je kadšto smrću kaznilo, kako spominje Sveti Augustin:
»Nedozvoljeno i ružno vrši se prileg i sa zakonitom ženom, kad se obilazi začimanje djeteta. To je
radio Onan, sin Judin, i ubio ga je zato Bog.«47
Budući da su dakle neki očevidno odstupili od kršćanske nauke, kako je otpočetka predana
i nikad prekinuta, te odnedavna našli za shodno da o tom pitanju propovijedaju drugu nauku, to
Crkva Katolička, kojoj je sam Bog povjerio učenje i obranu ćudoredne čestitosti i poštenja, nalazeći
se odasvud okružena ovim propadanjem ćudoređa, a želeći čistoću braka sačuvati neokaljanom
od ove sramotne ljage, po ustima Našim, u znak svog božanskog poslanja, visoko diže glas i
ponovno proglašuje: svaka upotreba ženidbe, ako se vrši tako, da joj se ljudskom nakanom
oduzima njezina prirodna sila rađanja života, krši zakon Božji i naravni, a oni, koji takova što čine,
kaljaju se ljagom teškog grijeha.
Opominjemo dakle one svećenike, koji se bave ispovijedanjem i druge, koji su u duhovnoj
pastvi, na temelju naše vrhovne vlasti i brige za spasenje svih duša, da u ovom zamašnom zakonu
Božjem ne puštaju u zabludi sebi povjerene vjernike i još mnogo više da sami sebe čuvaju, da ih
ne bi okužila ovakova lažna mnijenja i da im na nijedan način ne bi gledali kroz prste. A ako li bi
koji Ispovjednik ili Dušobrižnik, što ne dao Bog, sebi povjerene vjernike ili u takove zablude sam
zaveo ili ih barem u njima utvrdio bilo odobravajući, bilo zlonamjerno šuteći, neka znade, da će
Vrhovnome sucu, kao izdajnik svoje službe polagati strogi račun i neka bude uvjeren, da su njemu

47 S. August., De coniug. adult., lib. II, n. 12; cfr. Gen., XXXVIII, 8-10; S. Poenitent., 3 April., 3 Iun. 1916.
12
 rečene riječi Kristove: »Slijepi su, i vodiči slijepaca: a slijepac, ako slijepca vodi, oba u jamu
padnu.«48
Uzroci pak, poradi kojih se brani zlo upotrebljavanje braka, ne rijetko su - da ne govorimo
o ružnima - izmišljeni ili pretjerani. Međutim, sveta Majka Crkva, jako dobro uviđa i osjeća
opravdanost onoga, što se govori o zdravlju majke, koja dolazi u životnu opasnost. Zar je moguće
da netko o tom misli, a he osjeća samilosti? Koga ne bi obuzelo najveće udivljenje, kad bi vidio
majku gdje se izlaže jedva dvojbenoj smrti, da sačuva život začetom djetetu. Jedini će Bog,
najbogatiji i najmilosrdniji moći uzvratiti što ona pretrpi, da potpuno ispuni naravnu dužnost. Ta
On će zacijelo i dati mjeru ne samo natrpanu nego i prepunu.49
Vrlo dobro zna Sveta Crkva i to, da ne rijetko jedan od supružnika voli i trpjeti, nego li
griješiti, kad zbog izvanredno važnog razloga dopušta izopačenje pravog reda, uz koje sam ipak
ne pristaje da je on zato bez krivnje, samo ako se i tada sjeća zakona ljubavi i ne zanemari drugoga
odvraćati i odbijati od griješenja. Ne smije se također reći, da rade protiv naravnog reda oni
supružnici, koji se svojim pravom služe pravim i naravnim načinom, premda odatle ne može
nastali novi život iz naravnih razloga bilo vremena, bilo kakvih mana. I u samoj naime ženidbi kao
i u vršenju bračnog prava imade također i drugotnih svrha, kao na pr.: međusobno pomaganje,
gajenje međusobne ljubavi i utišavanje požude. Supružnicima nije ni najmanje zabranjeno da idu
za postizanjem ovih svrha, ali samo pod tom pogodbom, da uvijek ostane netaknuta unutrašnja
narav onog čina i njegovo nužno određenje k prvoj svrsi.
Žestoko nas također potresaju i uzdisaji onih supružnika, koji zbog krutog siromaštva
podnašaju najteže poteškoće u prehrani djece.
Ali treba se svakako čuvati, da ne bi pogubne vanjske prilike pružile zgodu za nastajanje
još pogubnijih zabluda. Jer nikakve poteškoće ne mogu iskrsnuti, koje bi bile jake ukinuti obveznu
snagu zapovijedi Božjih, što zabranjuju čine zle po svojoj unutrašnjoj naravi; u svim pak prilikama
uvijek mogu supružnici, okrjepljeni milošću Božjom, vjerno vršiti svoju službu i u braku »čuvati
čistoću netaknutu od ove sramotne ljage; jer stoji istina kršćanske vjere izražena u naučavanju
Tridentskog Sabora: »Nitko ne smije izustiti ono nesmotrenu i od Otaca pod anatemom
zabranjenu riječ, da je opravdanu čovjeku nemoguće vršiti Božje zapovjedi. Jer Bog ne zapovijeda,
što je nemoguće, nego zapovijedajući opominje da činiš što možeš, i tražiš, što no možeš, i pomaže,
da uzmogneš.«50 Istu je nauku ponovno i svečano propisala Crkva i potvrdila u osudi Jansenijevske
hereze, koja se na Božju dobrotu ovako usudila huliti: »Nekoje su Božje zapovijedi pravednim
ljudima usprkos volje i pokušaja da ih izvrše, prema sadašnjim silama, koje imadu, nemoguće:
nedostaje im i milost kojom bi postalo moguće.«51
Treba, Časna Braćo, da spomenemo drugi preteški zločin, kojim se nastoji ubiti život djeteta
sakrivenog u krilu materinom. Jedni hoće da je zločin dopušten i prepušten miloj volji majke ili
oca, a drugi ipak vele, da nije slobodan, osim ako nadođu osobito teški razlozi, koje nazivaju
imenom medicinskog, socijalnog i eugeničkog propisa. Ovi svi s obzirom na kaznene zakone
državne, kojima se zabranjuje ubijanje začetog ali još ne rođenog djeteta, zahtijevaju, da onaj

48 Matth., XV, 14; S. Offic., 22 Nov. 1922.

49 Luc., VI, 38.
50 Concil. Trident., sess. VI, cap. 11.
51 Const. Apost. Cum occasione, 31 Maii 1653, prop. 1.

13
 propis, što ga oni pojedinci svaki drugog brane, također i javni zakoni priznadu i proglase
slobodnim od svake kazne. Šta više, ne fali ni takovih, koji traže, da ovom smrtonosnom
izrezivanju javne vlasti pruže ruku pomoćnicu, a da se to - strašne li tuge! - gdjegdje vrlo često i
događa svakome je poznato.
A što se tiče »medicinskog i terapeutičkog propisa« - da govorimo njihovim izrazima -
rekosmo već, Časna Braćo, koliko nam je žao majke, kojoj po naravnoj dužnosti prijete teške
opasnosti ne samo zdravlju nego i samom životu: ali kakav bi ikad mogao razlog iole opravdati
izravno ubistvo nevinog? O tom se naime u ovom predmetu radi. Bilo da se ono vrši na majci, bilo
na djetetu, protivi se zapovijedi Božjoj i glasu prirode: »Ne ubij!«52 Život je naime jednoga i
drugoga jednako sveta stvar, pa ni sama državna vlast ne će moći nikada imati ovlaštenje da ga
uništi. Sasvim je naopak posao temeljiti ovakovo ovlaštenje protiv nevinih na pravu mača, koje
vrijedi jedino protiv krivaca; ovdje također ne vrijedi nikakvo pravo krvave obrane protiv
nepravednog napadača (jer tko bi nedužnog mališa nazvao nepravednim napadačem?); nema
također nikakva »prava skrajne nužde«, kako ga nazivaju, koje bi se moglo protegnuti do ubistva
nevinog. Pohvalno je dakle nastojanje čestitih i iskusnih liječnika, da obrane obadva života i majčin
i djetetov; naprotiv bi se pokazali sasvim nedostojnima plemenitoga staleža i dostojanstva
liječničkog oni, koji bi kojega god od njih pod izlikom liječenja ili pod uplivom lažne samilosti
zasjednički ubili.
Ovo se potpuno slaže sa strogim riječima biskupa hiponskog, kojima napada izopačene
supružnike, kad se žele zaštititi od djeteta, pa ne uspiju, i ne ustručavaju se tada zločinački ga ubiti:
»Katkad ova požudna okrutnost ili okrutna požuda pode tako daleko, da sprema otrovna sredstva
za jalovost, a ako ništa ne postigne, onda začet plod u utrobi na neki način zatre i pobaci u želji da-
dijete prije pogine nego li poživi, ili, ako je u utrobi već živjelo, da prije bude ubijeno nego li se
rodilo. Ako su oboje takovi, tada nijesu sasvim nikakvi supružnici: i ako su otpočetka bili takovi,
nijesu se ujedinili u braku nego u bludu; a ako nijesu oboje takovi, usuđujem se reći: ili je ona na
neki način bludnica muža, ili je on preljubnik žene«.“53
Što se navodi u obranu socijalnog i eugeničkog propisa, u koliko se vrši dopuštenim i
poštenim načinom i unutar dužnih granica, s tim se može i mora računati, ali htjeti potrebama, na
kojima se to osniva, doskočiti ubijanjem nedužnih nerazumno je i protivno zapovijedi Božjoj, koja
je proglašena i u apostolskim riječima: Ne smije se činiti zlo, da se dogodi dobro.54
Oni, napokon, koji kod raznih naroda drže prva mjesta i donose zakone, ne smiju zaboraviti,
da je dužnost javne vlasti braniti život nedužnih prikladnim zakonima i kaznama i to tim većma
što manje se mogu sami braniti oni; čiji se život dovodi u opasnost i napada, među kojima zacijelo
zapremaju prvo mjesto djeca sakrivena u utrobi matera. A ako državna poglavarstva one mališe
ne samo ne bi štitila, nego bi ih, naprotiv, svojim zakonima i odredbama, pustila i predala
liječnicima i drugim da ih ubijaju, neka se sjete da je Bog sudac i osvetnik krvi pravedne, koja sa
zemlje viče k nebu.“55

52 Exod., XX, 13; cfr. Decr. S. Offic. 4 Maii 1898, 24 Iulii 1895, 31 Maii 1884.
53 S. August. De nupt. et concupisc., cap. XV.
54 Cfr. Rom. III, 8.
55 Cfr. Gen., IV, 10.

14
 Napokon treba zabaciti onaj pogubni običaj, koji se neposredno, doduše, odnosi na naravno
pravo čovjeka da se ženi, ali pravo uzevši, smjera na dobro djece. Ima naime ljudi; koji u svojoj
prevelikoj brizi za eugeničke ciljeve, ne samo da davaju neke korisne savjete, da se budućemu
djetetu sigurnije zajamči zdravlje i krepčina - što, dakako, nije u protivštini sa zdravim razumom
- nego i većma cijene eugeničku svrhu od svake druge svrhe višega reda i htjeli bi, da državna vlast
zabrani brak svima onima, od kojih će se po pravilima i slutnjama njihove nauke roditi kržljavo i
nezdravo dijete, makar su za ženidbu sposobni. Šta više, hoće da im se po zakonu liječničkim
zahvatom i preko njihove volje otme ona naravna sposobnost. To ne će biti dopušteno niti kao
krvava kazna izvršena u ime države za počinjeni zločin, niti kao sredstvo da se spriječe "njihovi
budući zločini, jer se građanskim poglavarima protiv svakog prava i poštenja pripisuje ovlast, koju
nijesu nikad imali niti je mogu imati.
Koji tako rade, u zao čas zaboravljaju da je obitelj svetija od države i da se ljudi u prvom
redu ne rađaju zemlji i vijeku nego nebu i vječnosti i nije ni najmanje pošteno ljudima, inače s
sposobnima za ženidbu, za koje se nakon brižne i temeljite pretrage tek sluti, da će roditi kržljavo
dijete, natovariti teški grijeh, ako bi sklopili ženidbu, premda ih često treba od ženidbe odvraćati.
Državna pak poglavarstva nemaju nikakve neposredne vlasti nad udovima podložnika. Ne
mogu dakle nikad niti s eugeničkih ni s kojih mu drago razloga, izravno oštećivati i dirati tjelesnu
potpunost, gdje nije nadošla nikakva krivnja i nema uzroka za krvavo kažnjavanje. To isto uči Sveti
Toma Akvinac, istražujući, mogu li ljudski suci, da spriječe buduća zla, čovjeka osuditi na kakovu
kaznu. On to dopušta s obzirom na neke druge kazne, ali s punim pravom zabranjuje ozlijediti
tijelo: »Nikad se ne smije na temelju ljudskog suda kazniti bez krivnje bičevanjem, smrću,
sakaćenjem ili šibanjem.«56
U ostalom kršćanska nauka tvrdi i sasvijem je uglavljeno iz samog svijetla ljudskog razuma,
da i sami privatni ljudi nad udovima svojeg tijela nemaju druge vlasti osim one, koja se tiče
njihovih prirodnih ciljeva i da ih ne mogu uništiti ili osakatiti ili drugim putem onesposobiti za
njihove prirodne radnje, osim kad se dobro čitavog tijela ne može drukčije osigurati.
Prijeđimo sada na drugo vrelo zabluda, koje se odnosi na bračnu vjernost. Štogod se griješi
protiv djeteta, dosljedno će se donekle sagriješiti i protiv bračne vjernosti, jer su oba dobra
ženidbe u međusobnu savezu. Ali osim toga treba pojedince nabrojiti toliko izvora zabludama i
izopačenostima protiv bračne vjernosti, koliko ista vjera obuhvaća domaćih vrlina. Te su: čista
vjernost obadvaju supružnika, čestito pokoravanje žene prema mužu, i napokon, čvrsta i
nepatvorena ljubav među obome.
Vjernost dakle ponajprije kvare oni, koji misle da valja popuštati mnijenjima i običajima
ovoga vremena o nekom lažnom i ne bezazlenom prijateljstvu s drugima i da u ovim međusobnim
odnošajima supružnicima treba dati nešto veću slobodu misli i djela, i to tim više, što je, kako
tvrde, ne rijetkima prirođena takova seksualna narav, da joj u uskim granicama jednoženstvenog
braka ne mogu zadovoljiti. Ovi stoga ono strogo poimanje čestitih supružnika, koje osuđuje i
zabacuje svaki požudni osjećaj i čin s drugima, smatraju nekom zastarjelom slabošću uma i srca
ili ružnim i prostim opadanjem i ljubomorom; zato hoće, da svi kazneni zakoni državni, koji su
doneseni da se čuva bračna vjera, nemaju snage ili da se stave van snage.

56 Summ. theolog., 2a – 2ae, q. 108 a. 4 ad 2m.

15
 Plemenita duša čistih supružnika već na poticaj same prirode sasvim zabacuje i prezire ove
laži kao isprazne i sramotne. Ovaj glas prirode odobrava i potvrđuje s jedne strane nalog Božji:
»Ne sagriješi bludno,57 s druge strane riječ Kristova: »Svaki, tko pogleda ženu da je poželi, već je
sagriješio s njome u srcu svojem«.58 Snagu ove Božje zapovijedi ne će moći oslabiti nikakvi ljudski
običaji ili rđavi primjeri, nikakvi površni sjaj naprednog čovječanstva. Jer kao što je jedan te isti
»Isus Krist jučer i danas sam i u vijekove«,59 tako ostaje jedna te ista nauka Kristova, od koje ne će
niti jedan trun proći, dok se sve ne zbude.60
Svi oni učitelji zabluda, koji zamračuju sjaj bračne vjere i čistoće pismom ili govorom, lako
uzdrmaju poslušnost žene prema mužu. Veći dio ovih i suviše drzovito brbljaju, da je nedostojno
ono robovanje jednog supružnika prema drugome; da su među supružnicima sva prava jednaka;
budući da se ova krše robovanjem jednoga, govore na sva usta s najvećom ohološću o nekoj
emancipaciji žene, koja da je već izvršena ili da je treba izvršiti. Za emancipaciju tvrde da je
trovrsna: jedna u upravljanju domaće zajednice, druga u upravi imovine, treća u suzbijanju i
ubijanju poroda. Zovu ih: socijalnom, ekonomskom i fiziološkom. Fiziološka je ona, na temelju koje
tvrde, da je žena, po svojoj slobodnoj volji, slobodna ili da se imade osloboditi od tereta supruge,
bilo bračnih, bilo materinskih (dosta smo dokazali, da ovo nije emancipacija nego opaki zločin);
ekonomska je ona, po kojoj, tvrde, da žena može i bez znanja i privole muža slobodno imati, voditi
i upravljati svoje poslove zapostavivši djecu, muža, obitelj; socijalna je, u koliko od žene uklanjaju
domaće brige bilo za obitelj, bilo za djecu, da bi se mogla baviti izobrazbom svojega uma i posvetiti
se također javnim poslovima i dužnostima.
No ovo niti nije prava emancipacija žene, a nije to niti ona, sa razumom skladna i
najdostojnija sloboda, koja se duguje zvanju kršćanske i plemenite žene i supruge; to je prije
kvarenje ženske duše i materinskog dostojanstva i izvraćanje čitave obitelji, po kojemu muž ostaje
bez žene, dijete bez matere, kuća i čitava obitelj bez neprestano budnog čuvara. Šta više ova se
lažna sloboda i nenaravna jednakost sa mužem obraća na propast samoj ženi; jer ako žena siđe sa
onog kraljevskog prijestolja, na koje ju je evanđelje podiglo unutar stijena njezinog doma, doskora
će biti stjerana u staro ropstvo (ako i ne na očigled, ali u stvari) i biti će, kako je bila kod pogana,
pusto oruđe muža.
Ona pak toliko pretjerana i toliko naglašena jednakopravnost treba da se razabire u
stvarima, što su svojstvene ljudskoj osobi i dostojanstvu ili slijede iz bračnog ugovora i braku su
prirođene. U ovima zacijelo oba supružnika imadu sasvim jednaka prava i veže ih ista dužnost, a
u drugome mora biti neka nejednakost i ovisnost, koju zahtijeva dobro obitelji i nužna jednota i
čvrstoća domaćeg društva i reda.
A ako se ipak gdjegod, poradi promjene životnih prilika, mora mijenjati socijalni i
ekonomski položaj udate žene, dužnost je državne vlasti prilagoditi građanska prava supruge sa
potrebama i zahtjevima ovog vremena, ali, obazirući se kod toga na različnu narav ženskog spola,
na ćudorednu čestitost, na zajedničko dobro obitelji i ostavljajući netaknut bitni red domaćeg

57 Exod., XX, 14.

58 Matth., V, 28.
59 Hebr., XIII, 8.
60 Cfr. Matth., V, 18.

16
 društva, koji je osnovan ugledom i mudrošću većom od ljudske, to jest Božjom i ne mogu ga
mijenjati niti javni zakoni niti privatni prohtjevi.
Ali noviji mrzitelji braka idu i dalje, te na mjesto nepatvorene i snažne ljubavi, tog temelja
bračne sreće i dubokog uživanja, stavljaju neko slijepo podudaranje značajeva i skladnost duša,
koju zovu simpatijom; kad ova prestaje, vele, da se rasklimava i razrješuje i vez, kojim se jedinim
vežu duše. Zar ovo znači išta drugo nego graditi kuću na pijesku? Za ovakovu kuću kaže Krist
Gospodin, da se odmah mora pokolebati i porušiti, kad bude prvi put izložena udarcima
nevremena: »I dunuše vjetrovi i nasrnuše na kuću onu i pade i bude rušenje njezino veliko.«61
Naprotiv, ne će nijedno nevrijeme niti uzdrmati, a kamoli porušiti onu kuću, koja bude izgrađena
iznad pećine, naime na međusobnoj ljubavi medu supružnicima, i koja bude učvršćena
hotimičnom i postojanom vezanošću duša.
Evo smo dosele, Časna Braćo, obranili prva dva najodličnija dobra, kojima zasijedaju
današnji rušitelji društva. Ali, kao što ova dobra kudikamo nadvisuje treće, naime: dobro
Sakramenta, tako nije nikakvo čudo, što naročito ova odlika braka mora, kako vidimo, da izdrži
mnogo žešće njihove napadaje. Ponajprije, kažu, da je ženidba sasvim svjetovna stvar i čisto
građanska i da se nipošto nema povjeriti religioznom društvu, kakva je Crkva Kristova, nego
jedino građanskom društvu; zatim dodavaju, da se bračni ugovor mora osloboditi od svakog
nerazrješljivog vezanja i da se imadu razilaženja supružnika ili razvodi ne samo podnositi nego i
zakonom okrijepiti. Na taj će način konačno doći do toga, da će brak biti oboren među svjetovne
stvari.
S obzirom na ono prvo tvrde, da se sam građanski čin ima smatrati pravim bračnim
ugovorom (to oni zovu civilnom ženidbom); za vjerski čin pak vele, da je nešto dodano, ili nešto
takovo što se, u najboljem slučaju, imade prepustiti praznovjernijem puku. Ovi isti, zatim, žele, da
bude bez ikakve smetnje slobodno katolicima sklapati mješovite brakove sa nekatolicima ne
obazirući se ni najmanje na vjeru niti tražeći pristajanje vjerske oblasti. Drugo, što za tim slijedi,
jest ispričavanje potpunih raspita i hvaljenje i unapređivanje onih zakona, koji prijaju razrješenju
samoga veza.
Sve što se odnosi na vjerski značaj svakog braka a pogotovo kršćanske ženidbe, opširno je
obrađeno i poduprto snažnim dokazima u Encikličkom pismu Leona XIII, koje smo često
spomenuli i izričito već proglasili Našim. Na ovo pismo sada upućujemo i mislimo, da nam je ovdje
tek gdješto opetovati.
Već je samim svijetlom razuma, a osobito ako se pomno pretraže drevni historijski
spomenici, ako se upita postojana savjest naroda, ako se prouče uredbe i običaji svih plemena,
dostatno utvrđeno, da i u samom naravnom braku imade nešto sveto i religiozno, »što nije
pridošlo nego je urođeno, što nije od ljudi primljeno nego je od naravi prirođeno,« čemu je »Bog
začetnik i što je već od početka bilo neko naslućivanje utjelovljenja Riječi Božje«.62 Sveti naime
značaj braka, koji je tijesno vezan sa vjerom i sa redom svetih stvari, izvire, ponajprije, iz njegovog
božanskog podrijetla, a kojem smo gore govorili, zatim, iz njegove svrhe; a ta je: da rađa i odgaja
Bogu podmladak te da supružnike pomoću kršćanske ljubavi i međusobnog pomaganja Bogu
posvećuje i, napokon, iz naravne svrhe ženidbe, kako ju je utemeljio premudri um Boga Osnivača,

61 Matth., VII, 27.

62 Leo XIII, Litt. Encycl. Arcanum, 10 Febr. 1880.
17
 naime: da bude neko, da tako rečemo, prevozno sredstvo za prenošenie života i da u njem roditelji
Božjoj svemoći služe kao pomagači. K tome pridolazi novo dostojanstvo dobiveno iz Sakramenta,
po kojem je ženidba kršćana postala kudikamo najplemenitija i podignuta do takove uzvišenosti,
da se Apostolu prikazala kao »veliki misterij« i »časna u svemu«.63
Ovaj vjerski značaj ženidbe i uzvisito označivanje prijateljstva i udruženja između Krista i
Crkve zahtijeva od vjernikâ sveto počitanie prema kršćanskom braku i sveto nastojanje, da brak,
koji kane sklopiti, bude što vjernija prilika onog izvornika.
Ali u tome mnogo griješe i katkada ne bez opasnosti za svoj vječni spas, oni koji nesmotrenu
sklapaju mješovite brakove, od kojih materinsku ljubav i briga Crkve odvraća svoje, kako se vidi
iz mnogih dokumenata sabranih u onome kanonu Zakonika, koji ovo naređuje: Crkva svugdje
najstrože zabranjuje da sklope brak dvije krštene osobe od kojih bi jednu bila katoličke vjere, a
druga bi pripadala heretičkoj i shizmatičkoj sekti; a ako bi se radilo o opasnosti, da se katolički
supružnik i djeca odmetnu, zabranjen je brak i samim zakonom Božjim«.64 Crkva doduše katkada,
već prema prilikama vremena, stvari i osoba ne uskraćuje dispenzaciju od ovih strožih propisa
(ne dirajući u Božje pravo i uklonivši, koliko se dâ, zgodnim jamstvima opasnost odmetanja). Ali
uza sve to teško će biti moguće, da katolička stranka ne bi iz toga braka trpjela nikakve štete.
Iz takovih se brakova u potomstvo nerijetko uvlači žalosno odmetanje od vjere ili barem
strmoglavo rušenje u onu nemarnost prema vjeri, koju nazivaju indiferencijom i koja je sasvijem
blizu nevjernosti i bezbožnosti. K tome još pristupa, što bi se u mješovitim brakovima veoma
otežalo, ono sukladno razvijanje duša, koje imade da bude odrazom spomenutog misterija, to jest,
tajanstvenog združenja Crkve sa Kristom.
Lako će se naime rasklimati tijesna zajednica duša, koja, kao što je znak i biljeg Crkve
Kristove, tako treba da bude znak, ukras i nakit kršćanskog braka. Jer sveza duša običava se
raskinuti ili barem rasklimati, kad u posljednjim i najvišim stvarima, kojima se čovjek klanja, to
jest, u istinama i osjećajima vjere, postoji raznolikost mišljenja i oprečnost volji. Otud nastaje
pogibao da ne bi među supružnicima smalaksala ljubav i pokolebao se mir i sreća domaće
zajednice, koji u prvom redu izvire iz jednote srdaca. Jer, kao što je već prije toliko vijekova
definiralo Rimsko Pravo: »Brak je sveza muža i žene i drugarstvo čitavog života i zajednica Božjeg
i ljudskog prava.«65
Kako već opomenusmo, Časna Braćo, ovu obnovu i usavršenje ženidbe naređeno od Isusa
Krista spriječava iz dana u dan sve veća lakoća rastave. Šta više, pristaše novije poganštine,
zanemarujući žalosnu poduku iskustva, svaki dan sve žešće navaljuju na svetu nerazriješljivost
braka i zakonâ, koji je pomažu i tvrde, da treba izdati naređenje, da je rastava slobodna, zato da bi
se na mjesto zastarjelih zakona metnuo drugi čovječji.
Oni navode mnoge i različne izlike za rastavu: od kojih jedni proističu iz grješke ili krivnje
osoba, a drugi leže u stvarima (one zovu subjektivnim, ove objektivnima); na treće mjesto stavljaju
sve što nedjeljivu životnu zajednicu čini preoporom i nezahvalnom. Mnogi su obziri, koje izmisliše,
da bi ove izlike i zakone učinili prihvatljivijima. Ponajprije: dobro jednog i drugog supružnika, ako

63 Ephes., V, 32; Hebr. XIII, 4.

64 Cod. iur. can., c. 1060.
65 Modestinus (in Dig., lib. XXIII, II: De ritu nuptiarum), lib. I, Regularum.

18
 je jedan od njih, bilo nekriv i, potom, u pravu da od krivog ode, bilo, izvrgnut zločinstvu drugoga,
pa ga zbog toga treba rastaviti od nezahvalne i prisilne zajednice. Drugi je takav obzir; dobro djece,
koja ostaju bez prave odgoje ili, barem, gube njezine plodove, jer im se i suviše lako iz roditeljske
nesloge i drugih zlodjela povrijedi nevino srce i budu zavedena sa puta kreposti, Treći se, napokon,
obzir uzima iz općeg dobra društva, koje, tobože, zahtijeva da se, ponajprije, do kraja unište
brakovi nezgodni za postizavanje ciljeva prirode, zatim, da se zakonom dade supružnicima ovlast
razilaženja, jer se time sprečavaju krivična djela, kojih bi se trebalo bojati u zajedničkom
združenom životu istih supružnika. Osim toga se time postizava, da se sud i ugled zakona
danomice ne izvrgavaju ruglu na taj način, što supružnici, samo da bi dobili željenu presudu o
rastavi, katkada hotimice počinjaju krivična djela, radi kojih sudac može po pravilu zakona
razriješili svezu, a katkada opet bestidno lažu i krivo se zaklinju pred sucem, koji i sam jasno vidi
šta je na stvari. Zbog toga se brblja, da treba zakone sasvijem prilagoditi svim ovim potrebama i
promijenjenim prilikama, mišljenju ljudi, uredbama i običajima država. Ove stvari i pojedine, a
nekmoli sve zajedno da jasno svjedoče, da bezuvjetno treba iz stalnih razloga dati ovlast
rastavljanja.
Drugi su opet u neobičnoj drzovitosti pošli još i dalje, pa tvrde, da je ženidba samo privatni
ugovor, koji se zato, kao što biva u drugim privatnim ugovorima, mora sasvijem prepustiti
privatnom pristajanju i prohtjevu i da se mora razriješiti iz svakog razloga.
Međutim, Časna Braćo, i protiv ovih bezumnosti stoji najnedvoumniji zakon Božji, od Krista
obilno utvrđen, kojega ne mogu oslabiti nikakve ljudske odredbe ili zaključci niti nijedna volja
zakonodavaca: »što je Bog svezao, čovjek neka ne rastavlja«.66 Ako bi dakle čovjek to nepravdom
htio rastaviti, uzaludan bi m ovihu bio posao. S pravom je, osim toga, kao što smo ne jedamput
vidjeli Krist ustvrdio: »Svaki, koji otpušta svoju ženu i drugu uzima, čini preljub; i koji uzima od
muža otpuštenu, čini preljub«.67 I ove se Kristove riječi odnose na svaku ženidbu, dakle i na samu
prirodnu i zakonsku: svakoj naime pravoj ženidbi pripada ona nerazrješljivost, koja ju, s obzirom
na razrješenje veza, izuzimlje od samovolje stranaka i od svake svjetovne vlasti.
Treba podsjetiti i na svečanu onu presudu, kojom je Tridentski Sabor pod prijetnjom
anateme zabacio ovu tvrdnju: »Ako bi tko rekao da se poradi hereze ili zato, što je teško zajedničko
obitavanje ili poradi hotimične odsutnosti od bračnog druga može razriješiti brak: neka bude
anatema«68 i: »Ako bi tko rekao, da je Crkva u zabludi, kad je učila i uči, da se prema evanđeoskoj
i apostolskoj nauci ženidbeni vez ne može razriješiti poradi preljuba jednoga supružnika i da
nijedan, dakle čak niti onaj nevini, koji nije dao povoda za preljub, ne može, dok mu je drugi
supružnik živ, sklopiti drugog bruka i da čini preljub onaj, koji otpusti preljubnicu i uzme drugu i
ona, koja otpusti preljubnika te pođe za drugoga: neka bude anatema«.69
Ako dakle nije pogriješila, niti griješi Crkva, kad je tu učila i uči i posvema je stalno da se
žennidbeni vez ne može niti poradi preljuba razriješiti, onda nema dvojbe, da i preostali,
kudikamo slabiji razlozi rastava, što se običavaju navoditi, mnogo manje vrijede i da im ne valja
davati sasvim nikakve važnosti.

66 Matth., XIX, 6.
67 Luc., XVI, 18.
68 Concil. Trident., sess. XXIV, c. 5.
69 Concil. Trident., sess. XXIV, c. 7.

19
 Uostalom, lako je pobiti ono što prigovaraju čvrstoći bračnog veza iz ona tri gore navedena
obzira. Svo se one poteškoće odbijaju i opasnosti uklanjaju, ako se u onim slučajevima skrajnje
potrebe dopusti nepotpuno razilaženje supružnika, to jest, takovo u kojem je vez ostao čitav i
netaknut, Ovakovo razilaženje dopušta sam crkveni zakon jasnim riječima kanona, koji sadržavaju
propise o rastavi od kreveta i stola i stanovanja.70 Sveti pak zakoni, u barem donekle i građanski,
za građanske, dakako, stvari i posljedice, imati će odrediti uzroke ovakvog razilaženja, uslove,
način i jamstva, kojima će se zadovoljiti odgoji djece i nepovredljivosti obitelji, i suzbiti, koliko
bude moguće, svaka šteta, što bi zaprijetila bilo bračnom drugu, bilo djeci, bilo samoj građanskoj
zajednici.
Štogod se običava navoditi, a što smo mi ukratko gore naveli kao dokaz za nerazrješljivu
čvrstoću braka, to sve, nedvojbeno, vrijedi istim pravom i da se isključi nužda i ovlast rastava i da
se uskrati makar kojoj oblasti nadležnost dopuštati rastave. Jednako je istina i ovo: Kolikogod
krasnih probitaka vojuje za nerazrješivu čvrstoću, toliko se nasuprot tome na drugoj strani javlja
škodljivih posljedica, veoma pogubnih i za pojedince i za sveukupno društvo ljudsko.
Stoga, da ponovno donesemo mnijenje Našega predšasnika: jedva je potrebno govoriti da,
koliko obilje dobara u suhi sadržava nerazrješljiva čvrstoća braka, toliku žetvu zla obuhvaćaju
rastave. S jedne strane, naime kod netaknutog veza, opažamo zaštićene i sigurne brakove, a s
druge strane, to jest, kad su supružnicima otvorena vrata razilaženja ili im prijete opasnosti
rastave, vidimo, da su sami bračni ugovori promjenljivi ili barem izvrgnuti tjeskobnim sumnjama.
Na jodnoj je strani uzajamna dobrohotnost i udruženje dobara divno utvrđeno, a na drugoj ovo
oboje jadno ograničeno iz same činjenice, što je dana mogućnost razilaženja. Na jednoj su strani
čistoj vjeri supružnikâ dodana veoma prikladna uporišta; na drugoj je strani nevjera dobila
opasnih pobuda. Ovdje se djeca primaju, i provodi njihova uspješna odgoja; tamo ih biju svakakve
teške nedaće. Ovdje su zatvorena sva vratu neslogama među obiteljima i rođacima, ondje se zgoda
za nesloge daje veoma često. Ovdje se lakše zatomljuju klice svađanja, tamo su obilnije i šire
posijane. Ovdje se, sretno obnovilo i uspostavilo dostojanstvo i dužnost žene, bilo u građanskom,
bilo u domaćem društvu; tamo je to nedostojno potlačeno, jer su žene bačene u opasnost »da će ih
smatrati ostavljenima, nakon što su poslužile pohoti muževa.«71
A budući da za propadanje obitelji - da se opet poslužimo znamenitim riječima Leona XIII.
- i za razbijanje moćnih carstva ništa nije tako prikladno kao ćudoredna pokvarenost, lako je
uvidjeti, da su najveći neprijatelj blagostanja obitelji i država rastave brakova koje nastaju od
izopačenosti puka i, kako pokazuje iskustvo, širom otvaraju vrata naopakim navikama u
privatnom i javnom životu. Da su to još i mnogo teža zla, uočit ćemo, ako uzmemo u obzir, da
nikakve uzde ne će biti dosta jake, da bi mogle jedanput podijeljenu ovlast rastavljanja zadržavati
unutar stalnih i unaprijed predviđenih granica. Veoma je velika sila primjerâ, a još veća požudâ:
ove pobude su uzrokom da strast rastavljanja danomice kroči sve dalje, spopada duše mnogih kao
kužna bolest ili struja vode, koja je prevršila nasipe i razlijeva se.72

70 Cod. iur. can., cc. 1128 sqq.

71 Leo XIII, litt. Encycl. Arcanum, 10 Febr. 1880.
72 Litt. Encycl. Arcanum, 10 Febr. 1880.

20
 I zato, kao što čitamo u istom Pismu »ako se ne promijene volje, uvijek će morati biti u
strahu obitelji i ljudsko društvo, da ne budu jadno bačeni u tešku i opasnu borbu za sve
vrijednosti«.73
Kako je sve ovo već prije pedeset godina istinito naviješteno, izobila pokazuje iz dana u dan
sve veća ćudoredna pokvarenost i nečuveno izopačenje obitelji u onim krajevima, gdje
komunizam vrši svu vlast.

III.

Dosad smo, Časna Braćo, sa počitanjem i udivljenjem promatrali, što je premudri Stvoritelj
i otkupitelj našeg roda odredio za ljudski brak i ujedno smo bili bolno ganuti, što dandanas tako
svetu odluku božanske Dobrote ljudske požude, zablude, opačine posvuda izigravaju i nogama
gaze. Sasvim je dakle u redu da duh Naš očinski brižno obratimo na traženje zgodnih sredstava,
kojima bi se nabrojena pogubna zla dala ukloniti i ženidbi svagdje povratiti dužno poštivanje.
U tom smjeru želimo prije svega u pamet dozvati onu nedvoumnu istinu, koja zauzima
odlično mjesto u zdravoj filozofiji i svetoj teologiji, naime: štogod je zastranilo od pravog reda, ne
može se dovesti natrag u pređašnje i svojoj prirodi prikladno stanje nijednim drugim putem osim
vraćajući se k ideji Božjoj, koja je, kako uči Anđeoski,74 uzor svake valjanosti. To je s pravom
naglašivao naš sv. usp. predšasnik Leon XIII. protiv naturalista ovim preznamenitim riječima:
»Zakon je od Boga dan zato, da ono što su Bog i priroda osnovali i uredili, upoznamo na samom
iskustvu kao tim korisnije i spasonosnije, čim većma to ostaje u svom iskonskom stanju čitavo i
nepromijenjeno, jer je, bez sumnje, Bog, sačinitelj svih stvari dobro znao, što je na korist uređenju
i održanju pojedinih i on ih je sve voljom svojom i duhom tako rasporedio, da svaka izađe onako,
kako njoj najbolje odgovara. Ali ako bi ljudska smionost i zloća htjela mijenjati i mutiti ovaj
premudro sastavljeni red svega, tada, dabome, i ono, što je najmudrije i najkorisnije uređeno,
počinje ili biti na štetu, ili prestaje koristiti, bilo zato, što je mijenjanjem izgubilo sposobnost
pomaganja, bilo opet radi toga, što sam Bog najvoli ovako kažnjavati ljudsku oholost i drzovitost.75
Potrebno je dakle, ako hoćemo u bračnim stvarima uspostaviti pravi red, da svi promatraju
Božju ideju o ženidbi i s njom se nastoje saobraziti.
Međutim, kako se ovom nastojanju opire sila neobuzdane pohote, koja je sigurno glavni
razlog, što se toliko griješi protiv svetih zakona ženidbe, i budući da čovjek ne može imati svoje
požude sebi podvrgnute, ako prije sebe Bogu ne podvrgne, treba prema redu od Boga osnovanom
najprije ići za tim podvrgavanjem. Jer čvrst je zakon, da svaki koji se podvrgava Bogu, radostan
opaža, kako su njemu, uz pomoć Božje milosti, podvrgnute pohote i porivi njegove duše. A tko se
protiv Boga buni onaj mora žalosno iskusiti, da su mu žestoke požude navijestile unutarnji rat. Sv.
nam Augustin ovako izlaže, kako je mudar taj zakon: »Ovo je naime pravo: da se niže podvrgava
višemu; da se i onaj, koji hoće, da mu se podvrgava što je niže od njega, podvrgne višemu od sebe.
Priznavaj red, traži mir! Ti Bogu, tebi tijelo. Šta je pravednije? Što je ljepše? Ti većemu, manji tebi;

73 Litt. Encycl. Arcanum, 10 Febr. 1880.

74 S. Thom. Aquin., Summ. theolog., 1a–2ae, q. 91, a. 1-2.
75 Litt. Encycl. Arcanum, 10 Febr. 1880.

21
 robuj ti onome, koji te je učinio, da tebi robuje ono što je poradi tebe učinjeno. Mi naime ne
poznajemo ovog reda niti preporučujemo ovaj red; Tebi tijelo i ti Bogu! nego: Ti Bogu i tebi tijelo!
A ako prezireš ovu zapovijed: Ti Bogu, nikad ne ćeš postići da Tebi tijelo. Kad se ne ćeš pokoravati
Gospodaru, stavit će te rob na muke«.76
Ovaj red božanske Mudrosti svjedoči i sam blaženi Učitelj Narodâ nadahnut Duhom Svetim.
Spomenuvši naime stare mudrace, koji se ustegnuše poštivati i častiti Stvoritelja svih stvari,
premda ga upoznaše i pronađoše, veli: »Stoga ih je predao Bog u želje srdaca njihovih, u
prljavštinu, da pogrdama osramote svoja tjelesa u sebi samima«, i opet: »Stoga ih je predao Bog u
strasti sramote«.77 »Bog se naime opire oholima, a poniznima daje milost«,78 bez koje, kako
spominje isti Učitelj Naroda »čovjek ne može obuzdavati buntovnu pohotu«.79
Budući da se, dakle, njezini neobuzdani nasrtaji nipošto ne će moći oslabiti, kako bi trebalo
da bude, osim ako sam duh prije iskaže svom Stvoritelju poniznu pokornost i pobožno počitanje,
zato je prije svega drugoga nužno, da one, koji se udružuju svetim bračnim vezom, potpuno
preuzme duboka i nepatvorena ljubav prema Bogu, da im čitav njihov život izobrazi, a duh i volju
napuni najvećim počitanjem prema Veličanstvu Božjem.
Veoma valjano, dakle, i skladno sa pravilom kršćanskog osjećanja rade oni dušobrižnici,
koji supružnike, bojeći se da ne bi u braku otpali od zakona Božjeg, ponajprije opominju da se
vježbaju u svetosti i pobožnosti, da se potpuno predaju u volju Božju, da neprestano njegovu
pomoć prose, često primaju Sakramente, te da u sebi uvijek i u svim zgodama čuvaju i njeguju
svetu i pobožnu sklonost prema Bogu.
Ljuto se varaju oni, koji omalovažavaju ili zanemaruju ova sredstva, što izlaze iz okvira
naravi, i koji misle, da je moguće ljude i skloniti, na zauzdavanje tjelesnih želja pomoću prirodnih
znanosti i njihovih izuma (naime biologije i znanosti o hereditarnom prenošenju svojstava i
drugih takovih). Ovim riječima ne dajemo takav smisao kao da bi trebalo malo cijeniti prirodne
stvari, koje nijesu nepoštene; jedan te isti je naime začetnik i prirode i milosti, Bog, koji je udijelio
dobra jednoga i drugoga reda na korist ljudi. Vjernici dakle mogu i smiju dobivati pomoć i iz
prirodnih umještava; ali su na krivu putu oni, koji misle, da su ova dostatna da ustale čistoću
bračnog ugovora, kao i oni što misle, da je u ovima veća sila nego u pomazanju svrhunaravne
milosti.
Za ovo dovođenje braka i ćudoređa u sklad sa božanskim zakonima o ženidbi, bez kojega
sklada nema uspješne obnove braka, potrebno je, da svi te zakone brzo, sasvim pouzdano i bez
ikakve zablude upoznadu. No svatko vidi, kolikim bi se varkama širom otvorila vrata i kolike bi se
zablude primiješale istini, ako bi se pustilo da pojedinci istražuju ovu stvar samim svijetlom
razuma ili kad bi se ona ispitivala u privatnom tumačenju objavljene istine. Ako je tome tako kod
mnogih drugih istina ćudorednog reda, onda se baš u ovim stvarima, koje se odnose na brak, mora
tome obratiti osobita pažnja. Jer tu može požuda za nasladom najlakše prodrijeti u slabu narav
ljudskog roda i prevariti je i pokvariti. Tim više, što je za obdržavanje zakona Božjeg supružnicima

76 S. August., Enarrat. in Ps. 143.

77 Rom., I, 24, 26.
78 Iac., IV, 6.
79 Rom., VII, VIII.

22
 često nužno podnijeti teške terete, i još k tome kroz dugo vrijeme, a to slabi čovjek, kako znamo iz
iskustva, rado izrabljuje kao ispriku da se otme obdržavanju zakona Božjega.
Hoćemo li dakle da ljudske umove rasvijetli i njihovu ćudorednost upravlja pravo i
nepatvoreno a ne krivotvoreno i pokvareno poznavanje zakona Božjega, mora se pobožnosti
prema Bogu i nastojanju da se njemu pokoravamo dodati iskrena i ponizna poslušnost Crkvi.
Crkvu je naime postavio sam Krist Gospodin za učiteljicu istine i u onome što se tiče ravnanja i
upravljanja ćudorednosti, premda u tom mnoge stvari i same po sebi nijesu nepristupne ljudskom
razumu. Bog je naime s obzirom na naravne istine vjere i ćudorednosti svijetlu razuma dodao
objavu, da »i u sadašnjem stanju ljudskog roda svi mogu brzo, sasvim pouzdano i bez ikakve
zablude upoznati« dobrotu i istinu.80 Jednako je naime i sa istom svrhom osnovao Crkvu kao
čuvaricu cijele istine o vjeri i ćudorednosti. Zato je potrebno, da se njoj vjernici pokoravaju i da joj
podvrgavaju um i dušu, kako bi se sačuvali netaknuti od zabluda uma i ćudoredne pokvarenosti.
A da se ne bi lišili pomoći, koju im je Bog tako darežljivo dao, nužno je da ovakovu poslušnost
iskazuju ne samo svečanijim definicijama Crkve, nego i, u pravom razmjeru, ostalim
Konstitucijama i Dekretima, kojima se neka mnijenja zabacuju i osuđuju kao opasna.81
Zato neka se Kristovi vjernici čuvaju, da ni u ovim pitanjima ženidbe, kako se danas
posvuda obraduju, ne bi previše povjerovali svome sudu i pustili da ih zamami lažna sloboda ili
taku zvana »autonomija« ljudskog razuma. Pravom naime kršćaninu na nikoji način ne pristaje,
tako se oholo pouzdavati u svoj um, da je voljan pristajati samo uz ono, što je sam upoznao iz
unutrašnjeg bivstva stvari i smatrati, da Crkva, od Boga poslana učiteljica i upraviteljica naroda,
ne razumije sasvim dobro duh novog vremena, ili je, napokon, voljan samo onda se pokoriti, kad
ona nešto zapovijedi, kako rekosmo, svečanijim definicijama. Kao da je moguće razborito smatrati,
druge njezine naloge iskvarenim lažima ili nedostatno utemeljenima na istini i dobroti! Naprotiv
je svojstvo svakog pravog kršćanina, bio on učen ili neuk, da se u svemu, što pripada vjeri i
ćudoređu, daje voditi i upravljati od Svete Crkve Božje, po njezinom Vrhovnom Pastiru Rimskom
Velesvećeniku, koji je opet sam pod vodstvom Isusa Krista Gospodina Našega.
Budući dakle da (treba sve privoditi zakonu i volji Božjoj, da bi se izvršila općenita i
neprekinuta obnova ženidbe, od najvećega je zamašaja vjernike o ženidbi dobro poučiti: riječju i
pismom, ne jedanput i površno, nego često i temeljito, jasnim i jakim dokazima, da im ove istine
razum potresu i dušu ganu. Neka vjernici znadu i neumorno pomišljaju, koliku je prema ljudskom
rodu Bog pokazao mudrost, svetost, dobrotu, kad je osnovao ženidbu i utemeljio je na svetim
zakonima, a još više onda, kad ju je čudesnim načinom podigao na dostojanstvo Sakramenta, po
kojemu je kršćanskim supružnicima otvoreno tako bogato vrelo milosti, da uzmognu čisto i vjerno
služiti najplemenitijim ciljevima braka na dobro i spas svoj i djece i čitavog građanskog društva i
zajednice ljudske.
Ako se moderni rušitelji braka svim silama naprežu, da spisima, knjigama, brošurama i
drugim bezbrojnim sredstvima umove zavedu, duše iskvare, bračnu čistoću izvrgnu smijehu,
svaku najgadniju opačinu u zvijezde kuju, zacijelo morate kudikamo više vi, Časna Braćo, koje je
»Duh Sveti postavio za biskupe, da upravljate Crkvu Božju, što ju je stekao svojom krvlju«82

80 Conc. Vat., sess. III, cap. 2.

81 Conc. Vat., sess. III, cap. 4; Cod. iur. can., c. 1324.
82 Act., XX, 28.

23
 nastojati iz svih sila i sami lično i uz pomoć povjerenog vam svećenstva i ujedno, uzevši za
suradnike hijerarhičkog apostolata prikladne i izabrane laike iz Katoličke Akcije, koju Mi tako
želimo i toplo preporučamo, kako biste makar kojim zgodnim načinom, stavili istinu nasuprot
zabludi, svijetlu čistoću nasuprot sramotnoj opačini, slobodu sinova Božjih nasuprot robovanju
požudama,83 a nasuprot opake lakoće bračnih rastava doživotnu iskrenu ljubav u braku i, sve do
smrti neokaljan, sakramenat zadane vjere.
Tako će se dogoditi, da će Kristovi vjernici od sveg srca Bogu zahvaljivati, što ih njegov
nalog veže i nekom slatkom nuždom sili da što dalje bježe od svake idololatrije tijela i od niskog
robovanja požudi. Ujedno će bježati kao od kuge i s gađenjem se odvratiti od onih bezbožnih
izmišljotina, koje se na sramotu ljudskog dostojanstva, pod imenom »savršenog braka« riječju i
pismom baš danas posvuda obrađuju i koje, naravski, čine, da je taj savršeni brak isto što
»izopačeni brak«, kako je s potpunim pravom i nazvan.
Ova će zdrava nauka i vjerska znanost o kršćanskoj ženidbi biti i te kako daleko od onoga
pretjeranog fiziologičkog odgajanja, kojim neki, u ova naša vremena, hvastajući se kao popravljači
bračnog života, žele poslužiti supružnicima i u tu svrhu troše mnogo riječi o tim fiziološkim
odnošajima, u kojima se ipak više može naučiti umjetnost lukava griješenja nego krepost čista
života.
Stoga, Časna Braćo, svim srcem usvajamo riječi, što ih je Naš predšasnik sv. usp. Leon XIII.
u svom Encikličkom pismu o kršćanskom braku izrekao biskupima svega svijeta: »Poradite što
igda više možete i jakošću svojom i ugledom, da se kod naroda povjerenih Vašoj vjernosti zadrži
neokaljana i nepokvarena nauka, koju je predao Krist Gospodin i Apostoli, tumačitelji volje
nebeske i koju je katolička Crkva sama pobožno sačuvala i zapovijedila Kristovim vjernicima, da
je kroz sve vijekove čuvaju.«84
Međutim niti najbolje odgajanje Crkve samo za se ne dostaje, da se ženidba ponovno
dovede u sklad sa zakonom Božjim: i ako su supružnici obilno poučeni u kršćanskoj nauci o
ženidbi, treba da s njihove strane pridolazi najčvršća volja obdržavati svete zakone Božje i
prirodne o ženidbi. - Štogod se, napokon, bude htjelo riječju ili pismom ustvrditi i proširiti, neka
čvrsto i ustrajno supružnici smatraju svojom svetom i postojanom dužnošću: da budu u svemu,
što se tiče ženidbe, bez ikakvog oklijevanja spremni držati se zapovijedi Božjih davajući si uvijek
uzajamnu pomoć ljubavi, čuvajući vjeru čistoće, ne krnjeći nikad čvrstoću veza, služeći se pravima,
koja su u braku stekli, samo umjereno i kršćanski, a naročito u prvim vremenima braka. Tako će
se kasnije, ako kada prilike i vremena budu zahtijevala uzdržljivost, jedan i drugi lakše moći
uzdržavati, jer su već priviknuti.
Veoma će ih u stvaranju, zadržavanju i vršenju ove čvrste volje pomagati često razmatranje
njihovog staleža i marljivo sjećanje na primljeni Sakramenat. Neka se neprestano sjećaju, da su, za
dužnosti i dostojanstvo svog staleža, tako reći posvećeni i okrijepljeni Sakramentom, čija
djelotvorna snaga neprestano ustraje makar i ne bilježi karakterom. Neka stoga promatraju ove
riječi Svetog Kardinala Roberta Bellarmina, zaista pune dragocjene utjehe, koji, u skladu sa ostalim
blagoslovima velikog imena, sveto misli i piše ovako: »Sakramenat braka može se promatrati na
dva načina: na jedan način, dok postaje, a na drugi, dok traje, nakon što je postao. Ovo je

83 Io., VIII, 32 sqq. ; Gal., V, 13.

84 Litt. Encycl. Arcanum, 10 Febr. 1880.
24
 Sakramenat sličan Euharistiji, koja je sakramenat ne samo dok postaje nego i dok traje; dok naime
supružnici žive, uvijek je njihovo društvo Sakramenat Krista i Crkve«.85
Da bi milost ovog Sakramenta mogla razviti svu svoju snagu, mora pristupiti, kako već
upozorismo, rad supružnikâ. Ovaj mora sastojati u tom, da koliko igda više mogu ulažu napore u
ispunjavanje svojih dužnosti. Kao što naime i u naravnom redu treba da ljudi od Boga dane sile
iskorišćuju vlastitim naporom i marljivošću, ako hoće da one razviju svu svoju radnu sposobnost,
koja bez truda ne bi donosila nikakve koristi; tako i sile milosti, što su iz Sakramenta protekle u
dušu i u njoj ostaju, moraju ljudi vlastitim radom i naporom usavršivati. Zbog toga neka supružnici
ne zanemaruju milost Sakramenta, koja je u njima;86 budu li se marljivo dali na ispunjavanje svojih
dužnosti, makar kako teško ono bilo, opazit će, da je sama sila one milosti iz dana u dan sve
djelotvornija. A ako kada budu opazili, da ih teže pritištu napori njihovog položaja i života, neka
ne klonu duhom nego neka smatraju, da je na neki način njima rečeno ono, što je Sv. Pavao Apostol
o Sakramentu Reda pisao Timoteju, svom predragom učeniku, kad pod teretom napora i pogrda
malo da nije smalaksao: »Opominjem te da uskrisiš milost Božju, koja je u tebi po polaganju mojih
ruku. Nije nam naime Bog dao duh straha nego vrline i ljubavi i trijeznosti«.87
No sve je ovo, Časna Braćo, ovisno o dužnoj pripravi supružnika na brak, koja je ili dalja ili
bliža. Nema naime nikakve sumnje, da se čvrsti temelji sretnog braka i propast nesretnog
postavljaju i grade još u vrijeme nedoraslosti i mladosti u dušama dječaka i djevojčica. Bojati se je
naime, da će oni, koji su prije braka u svemu tražili sebe i svoje i popuštali svojim pohotama, biti i
u braku isto takovi, kakovi su bili prije ženidbe; da će, jednako, morati žeti ono što su posijali88 još
medu domaćim zidovima: žalost, tugu, međusobni prezir, svađu, zadjevice, odvratnost od
zajedničkog života i da će, što je najgore, naći sami sebe sa svojim neobuzdanim strastima.
Neka dakle vjerenici pristupaju k sklapanju braka s dobrom voljom i dobrom pripravom,
da se uzmognu dolično međusobno pomagati u podnašanju životnih udaraca i još mnogo većma u
radu za vječno spasenje i u izobražavanju nutarnjeg čovjeka prema punini dobi Kristove.89 To će
im pripomoći i u tom smjeru, da će i sami dragom potomstvu biti takovi, kakovi po Božjoj volji
roditelji moraju biti djeci; takovi naime, da će otac biti zaista otac, a mati prava mati; tako će po
njihovoj pobožnoj ljubavi i ustrajnim brigama i u velikom siromaštvu sred ove doline suza postati
djeci neki odsjev onog ubavog raja, u kome je Stvoritelj ljudskog roda smjestio prve ljude. Na taj
će način i sinove lakše učiniti savršenim ljudima i savršenim kršćanima i njih će prožeti pravim
osjećajem Crkve Katoličke i ucijepiti im onu plemenitu ljubav prema domovini na koju obvezuje
rodoljublje i zahvalnost.
Zato neka i oni, koji već misle da će ovaj sveti brak jedanput sklopiti, kao i oni, kojima je na
brizi odgoj kršćanske mladeži, ovo visoko cijene i neka spremaju dobra, suzbijaju zla i obnavljaju
u pameti sve ono, na što smo opomenuli u našem Encikličkom pismu o odgoju: »Od dječačke dakle
dobi treba sklonosti volje, ako su zle, obuzdavati, a ako su dobre, jačati, a naročito treba da se um
dječaka plemeni naukama od Boga poteklim, a duh čeliči pomaganjem milosti Božje; jer ako tog
ne bude, niti će itko moći upravljati svoje požude, niti će do potpunosti i savršenosti znanost i

85 S. Rob. Bellarmin., De controversiis, tom III, De matr., controvers. II, cap. 6.

86 I Tim., IV, 14.
87 II Tim., I, 6-7.
88 Gal., VI, 9.
89 Eph., IV, 13.

25
 izobrazbu moći dovesti Crkva, koju je Krist baš zato opremio nebeskim naukama i božanskim
Sakramentima, da bude uspješna učiteljica svih ljudi«.90
Na bližu pripravu dobrog braka u veoma velikoj mjeri pripada briga oko izbora bračnog
druga. Do toga naime najviše stoji hoće li brak biti sretan ili ne, jer jedan supružnik može drugome
biti ili na veliku pomoć za kršćansko provođenje života u braku ili na veliku opasnost i zapreku.
Ako li dakle ne će da čitav život trpe kaznu za nepromišljen izbor, neka vjerenici rano počnu
promišljati prije nego li će izabrati osobu, s kojom će zatim morati doživotno boraviti. U tom
promišljanju neka se u prvom redu obaziru na Boga i na pravu vjeru Kristovu, zatim neka se brinu
za dobro svoje, drugoga vjerenika, buduće djece, a ujedno i za dobro ljudskog i građanskog
društva, koje izvire iz braka kao iz svog vrela. Neka marljivo mole pomoć Božju, da izaberu po
kršćanskoj razboritosti i da se nipošto ne dadu voditi slijepom i neobuzdanom nasrtaju požude ili
jedinoj želji za dobitkom ili drugom kojem manje plemenitom nagnuću nego istinitoj i pravoj
ljubavi i iskrenom osjećaju prema budućem supružniku. Osim toga neka u braku traže one ciljeve
poradi kojih je od Boga osnovan. Neka, napokon ne propuste prigodom izbora bračnog druga
saslušati razboriti savjet roditelja. Taj savjet neka ne cijene malo, jer će pomoću njihovog zrelijeg
poznavanja ljudskih stvari i većeg iskustva izbjeći pogubnoj zabludi u ovoj stvari, i, pred samim
sklapanjem braka, obilatije postići božanski blagoslov četvrte zapovijedi: »Poštuj oca svojega i
mater svoju, (što je prva zapovijed u obećanju), da ti bude dobro, i da budeš dugovijek na zemlji«.91
A budući da savršeno obdržavanje božjih zapovijedi i poštenje braka, često trpi tešku štetu
odatle, što supružnike tišti nedostatak imutka i veliko siromaštvo na vremenitim dobrima, to
treba na svaki način pomoći njihovim potrebama što se bolje dade.
U prvom redu treba se, kao što je premudro naložio Naš predšasnik Leon XIII. uprijeti svim
silama i isposlovati,92 da gospodarski i socijalni odnošaji u građanskom društvu budu tako
uređeni, kako bi svi oci obitelji mogli zaslužiti i zaraditi dostatno za prehranu sebe samih, žene i
djece prema svom dostojanstvu i staležu: »jer je dostojan radnik svoje plaće«.93 Ovu uskratiti, ili
učiniti manjom negoli je pravo, teška je nepravda, koju Sv. Pismo stavlja među najveće grijehe.94
Jednako nije pravedno ustanoviti tako malu plaću, koja bi prema današnjim prilikama bilu
premalena za prehranjivanje obitelji.
Ipak treba nastojati da i sami supružnici, već puno prije nego li će sklopiti brak nastoje
predusresti, ili barem umanjiti poteškoće i potrebe budućeg života I dadu se poučiti od iskusnijih,
kako bi to mogli učiniti na pošten i uspješan način. Ako pojedince ne mogu izlaziti, treba nastojati,
da se ljudi slična staleža združe osnivajući privatna i javna udruženja i da tako doskoče životnim
potrebama.95
Kud se ni s ovim što rekosmo ne mogu smoći sredstva za obitelj, pogotovo ako je ova nešto
veća ili slabije stoji, to kršćanska ljubav prema bližnjemu na svaki način zahtijeva, da se iz
kršćanske požrtvovnosti dade oskudnima ono što treba; da u prvom redu bogataši siromašnijima
pomažu i da svoja suvišna dobra oni koji ih imadu ne troše na isprazne izdatke i ne rasipavaju bez

90 Litt. Encycl. Divini illius Magistri, 31 Dec. 1929.

91 Ephes., VI, 2-3; Exod., XX, 12.
92 Litt. Encycl. Rerum novarum, 15 Maii 1891.
93 Luc., X, 7.
94 Deut., XXIV, 14, 15.
95 Leo XIII, Litt. Encycl. Rerum novarum, 15 Maii 1891.

26
 ikakvog smisla nego da ih upotrebljavaju za pomaganje života i zdravlja onih, koji nemaju ni
nužnih sredstava. Koji budu od svoga Kristu dali u siromasima, oni će od Gospodina, kad dođe
suditi ovaj svijet primiti bogatu plaću; koji budu protivno radili, trpjet će svoju kaznu.96 Jer ne
opominje uzalud Apostol: »Tko bude imao bogatstva ovog svijeta, ako vidi brata svoga u nuždi i
zatvori srce svoje od njega: kako ljubav Božja ostaje u njemu?«97
A ako privatne potpore nijesu dostatne, dužnost je državne vlasti naknađivati premalene
sile privatnika osobito u stvari tolikog zamašaja za opće dobro kao što je čovjeka dostojan položaj
obitelji i supružnikâ. Ako naime obitelji, a naročito one sa mnogobrojnom djecom, nemaju
prikladnih stanova; ako muž ne može naći prilike za rad i zaslužbu; ako se stvari svagdanje
potrebe mogu kupiti samo za pretjeranu cijenu; ako i majka mora, na veliku štetu domaćeg
ognjišta, služiti novac vlastitim radom; ako ona u redovnim ili izvanrednim naporima materinstva
nema prikladne hrane, lijekova, iskusnog liječnika i drugih stvari te vrste: svatko uviđa, kako bi
supružnicima, ako bi izgubili pouzdanje, domaći život i održavanje zapovijedi Božjih postalo
tegobno i osim toga, kolika bi otud mogla nastati pogibao za javnu sigurnost i život i spas samog
građanskog društva, ako bi takvi ljudi u očajanju bili dotle dotjerani, da bi, uvjereni da nemaju
ništa što bi im se moglo oduzeti, smiono pristali uz nadu, da će možda mnogo postići u državnom
i općem prevratu.
Zato upravnici države i javnog dobra ne mogu ovakove nužde obitelji i supružnika
zanemariti, a da ne bi tim ujedno učinili tešku štetu državi i javnom dobru; neka dakle u donošenju
zakona i u razređivanju javnih izdataka toliko nastoje olakšati oskudicu bijednih obitelji, da im ta
briga zapremi najvažnije mjesto u vršenju njihove vlasti.
U ovom predmetu vidimo, ali ne bez tuge, kako se dandanas ne rijetko događa, da se izvraća
pravi red i nezakonitoj majci i djetetu (premda i ovima treba, da se predusretnu još veća zla,
pomagati) vrlo lako daje brza i obilata potpora, koju zakonita ili ne dobiva ili joj se daje tako škrto
da izgleda kao da je preko volje oteta.
Ali državnoj vlasti nije, Časna Braćo u velikoj mjeri korisno samo to, da je ženidba i obitelj
s obzirom na vremenita dobra valjano uređena, nego i s obzirom na duševna dobra u pravom
smislu riječi: treba da se donašaju i vjerno obdržavaju pravedni zakoni, kojima je cilj čistoća vjere
i uzajamno pomaganje supružnika, jer, kako svjedoči historija, opstanak države i vremenita sreća
građana ne može biti zajamčena niti ostati čila, gdje je raskliman temelj na kom ona počiva, naime,
valjani ćudoredni red, i gdje građani svojim opačinama začepiše vrelo iz kojega se rađa država,
naime: brak i obitelj.
Za čuvanje ćudorednoga poretka ne dostaju niti spoljne snage države i kazne, niti ljepota i
nužda vrline predočena ljudima, nego treba da pridođe vjerski auktoritet, koji će dušu prosvijetliti
istinom, volju upravljati, i ljudsku slabost jačati pomaganjem milosti Božje; a to je samo Crkva
osnovana od Krista Gospodina. Zato mi najozbiljnije opominjemo sve koji obnašaju vrhovnu
građansku vlast, da slogu i prijateljstvo s ovom Kristovom Crkvom započnu i učvršćuju, kako bi se
združenim radom i brigom obadviju vlasti suzbile grozne nevolje, koje od nasrtaja drskog
slobodarstva na brak i obitelj jednako prijete Crkvi kao i samom građanskom društvu.

96
Matth., XXV, 34 sqq.
97
I Io., III, 17.
27
 Ovu tešku dužnost Crkve mogu veoma izdašno pomagati građanski zakoni, ako se kod
stvaranja propisa obaziru na ono što je određeno božanskim i crkvenim zakonom i ako kažnjavaju
prekršitelje. Jer imade i takvih ljudi koji misle, da je i po ćudorednom zakonu slobodno ono što
građanski zakoni dozvoljavaju ili, u svakom slučaju, barem ne kažnjavaju, a i takovih, koji ta po
građanskom zakonu dopuštena djela vrše i usprkos otpora savjesti jer se niti Boga ne boje i vide
da se ni od ljudskih zakona nemaju ničega strašiti. Potom ovi ne rijetko i sebi samima i drugim
vrlo mnogima uzrokuju propast.
No ni prava i neovisnost države ne će iz ovog združenja sa Crkvom niti pretrpjeti nikakvu
štetu ni biti okrnjena, jer je prazno i bezumno svako ovakvo sumnjičenje i strah, kako je već Leon
XIII. razgovijetno pokazao. »Nitko, veli on, ne sumnja, da je Isus Krist osnivač Crkve htio, da sveta
vlast bude rastavljena od građanske i da jedna i druga bude u vršenju svojih posala slobodna i
nesmetana; ali s tim dodatkom, da u stvarima, što koriste obadvjema i važne su za sve ljude, budu
međusobno združene i slobodne. Ako se sa svetom crkvenom vlašću bude prijateljski podudarala
građanska vlast, nužno će se jednoj i drugoj veoma umnožiti korisne posljedice. Jednoj naime raste
dostojanstvo, a isključeno je nepravedno carstvo, dok je na čelu vjera: druga dobiva pripomoć
zaštite i obrane na opće dobro vjernika«.98
Tako se, da navedemo nov i sjajan primjer, u nedvoumnom skladu sa pravim redom i
Kristovim zakonom dogodilo ono miroljubivo izmirenje i prijateljsko postupanje odnoseći se i na
brakove, što je uređeno u svečanom Ugovoru sklopljenom između Svete Stolice i Kraljevine Italije,
kako se i dolikovalo slavnoj povijesti talijanskog naroda te drevnim i svetim njegovim
spomenicima. A u Lateranskim se Pogodbama čitaju ove odredbe: »Talijanska država želi ustanovi
braka, koja je temelj obitelji, povratiti onakovo dostojanstvo kakovo je u skladu sa predanim
običajima njezinog naroda i priznaje Sakramentu ženidbe, koja se ravna po kanonskom pravu,
»građanske učinke«;99 ovom su pravilu i temelju dodana dalja poglavlja sklopljenog ugovora.
Ova stvar može svima služiti kao primjer i dokaz, da je i u ovo naše doba (u kojem se, na
žalost, tako često propovijeda najpotpunija rastava građanske vlasti od Crkve, dà, i od svake vjere)
moguće združiti i sastaviti jednu suverenu vlast sa drugom bez ikakve štete za prava i vrhovnu
vlast bilo jedne bilo druge, u uzajamnoj slozi i prijateljskom savezu za zajedničko dobro jednoga i
drugoga društva, i da jedna i druga mogu zajedno nad ženidbom voditi brigu, koja će od kršćanskih
brakova daleko suzbijati pogubne opasnosti, šta više, i skoru propast.
Naša je, Časna Braćo, želja, da sve ovo, što smo s vama, potaknuti pastirskom brigom,
promotrili, bude u dovoljnoj mjeri, prema pravilima kršćanske razboritosti, razglašeno i
protumačeno svima dragim sinovima, koji su neposredno povjereni vašoj brizi, da bi tako svi
dobro upoznali zdravu nauku o braku i brižno izbjegavali pogibli namještene po glasnicima
zabluda i ponajvećma »da bi, odričući se bezbožnosti i svjetovnih želja, trijezno i pravedno i
pobožno živjeli u ovom vijeku očekujući blaženu nadu i dolazak slave velikoga Boga i Spasitelja
našega Isusa Krista«.100

98 Litt. Encycl. Arcanum, 10 Febr. 1880.

99 Concord., art. 34: Acta Apost. Sed., XXI (1929), p. 290.
100 Tit., II, 12-13.

28
 Dao dakle svemogući Otac »iz kojega se sve Očinstvo na nebu i na zemlji imenuje«,101 koji
slabe jača, a nejakim i plašljivima ulijeva hrabrost; dao Krist Gospodin i Otkupitelj, »časnih
Sakramenata osnivatelj i sačinitelj«,102 koji je htio i učinio da ženidba bude mistična slika
njegovoga neizrecivog ujedinjenja sa Crkvom; dao Sveti Duh, Bog-Ljubav, svijetlo srdaca i snaga
uma, da ono, što smo Mi u ovom Pismu izložili o svetom Sakramentu ženidbe, o čudesnoj Božjoj
volji i zakonu za taj Sakramenat, o zabludama i opasnostima, koje mu prijete, o sredstvima, kojima
bi ih bilo moguće suzbiti, da sve ovo svi umom razumiju, spremnom voljom prihvaćaju, uz pomoć
milosti Božje djelom vrše, da bi potom u kršćanskim brakovima ponovno procvala i ojačala Bogu
posvećena plodnost, netaknuta vjera, nepokolebana čvrstoća, sakramentalna svetost i punina
milosti.
Da bi to Bog, početnik svih milosti, od koga je svako htijenje i svršavanje103 po svojoj dobroti
i svemoći učinio i dostojao se darivati, upravljamo smjerna duha k Prijestolju njegove milosti
usrdne molitve i ujedno vama, Časna Braćo, i kleru i puku povjerenom marljivim brigama vašeg
bdijenja, vrlo rado podjeljujemo Apostolski Blagoslov kao zalog obilatog blagoslova Svemogućeg
Boga.

Dano u Rimu, kod Sv. Petra, dana 31. mjeseca decembra god. 1930., Pontifikata Našega
devete.

Papa Pijo XI.

_____________________________________________________________________________
Prijevod na hrvatski:
u Katoličkom listu, Zagreb, 1931, br. 4-7.

www.tradicionalnamisa.com

101 Eph., III, 15.

102 Conc. Trident., sess. XXIV.
103 Phil., II, 13.

29
 PIUS XI.

LITTERAE ENCYCLICAE
- Casti Connubii -
(1930.)

Venerabilibus Fratribus, Patriarchis, Primatibus, Archiepiscopis, Episcopis, aliisque

locorum Ordinariis, pacem et communionem cum Apostolica Sede habentibus:

De matrimonio christiano spectatis praesentibus familiae et societatis condicionibus,

necessitatibus, erroribus, vitiis.

Venerabiles Fratres,

salutem et Apostolicam benedictionem

Casti connubii quanta sit dignitas, ex eo maxime dignosci potest, Venerabiles Fratres, quod
Christus Dominus, Aeterni Patris Filius, carne lapsi hominis assumpta, non solum amantissimo
illo consilio, quo universam nostri generis instaurationem peregit, hoc quoque societatis
domesticae atque adeo humanae consortionis principium et fundamentum peculiari quadam
ratione complecti voluit; sed illum etiam, ad pristinam divinae institutionis integritatem
revocatum, ad verum et «magnum» (1) Novae Legis Sacramentum evexit, eiusque propterea
disciplinam curamque totam Ecclesiae Sponsae Suae commisit.

Ex hac tamen matrimonii renovatione ut apud omnes totius orbis et cuiusque temporis
gentes exoptati colligantur fructus, hominum mentes in primis debent germana Christi de
matrimonio doctrina illuminari ; deinde christiani coniuges, interiore Dei gratia infirmas
voluntates roborante, omnem suam cogitandi agendique rationem ad purissimam illam Christi
legem componant oportet, unde veram sibi ac familiae suae beatitudinem et pacem nanciscantur.

At contra, non modo Nos ex hac Apostolica quasi specula circumspicimus, sed vos ipsi,
Venerabiles Fratres, et cernitis et una Nobiscum profecto vehementer doletis complures homines,
divinum illud instaurationis opus oblitos, tantam christiani coniugii sanctitatem aut penitus

30
ignorare aut impudenter negare aut etiam, falsis novae cuiusdam et perversae admodum morum
doctrinae principiis innixos, passim conculcare. Qui quidem perniciosissimi errores pravique
mores cum etiam inter fideles induci coepti sint et sensim sine sensu altius in dies se se insinuare
contendant, pro Christi in terris Vicarii ac supremi Pastoris et Magistri munere, Nostrum esse
duximus Apostolicam attollere vocem, ut oves Nobis commissas a venenatis pascuis deterreamus
et, quantum in Nobis est, immunes servemus. Vos igitur, Venerabiles Fratres, et per vos universam
Ecclesiam Christi, atque adeo humanum genus universum, de christiani matrimonii natura,
dignitate, commodis beneficiisque inde in familiam atque humanam ipsam societatem
emanantibus, de erroribus gravissimo huic evangelicae doctrinae capiti contrariis, de vitiis eidem
coniugali vitae adversis, de praecipuis denique remediis adhibendis, alloqui statuimus, vestigiis
inhaerentes fel. rec. Leonis XIII, decessoris Nostri, cuius de matrimonio christiano Encyclicas
Litteras Arcanum (2), ante quinquaginta annos datas, hisce Nostris et Nostras facimus et
confirmamus et, dum nonnulla pro aetatis nostrae condicionibus ac necessitatibus paulo fusius
exponimus, non modo non obsolevisse sed plenam suam vim retinere declaramus.

Atque ut ab his ipsis Litteris initium faciamus, quae totae fere sunt invindicanda divina
matrimonii institutione eiusque sacramentali dignitate et perpetua fumitate, primum quidem id
maneat immotum et inviolabile fundamentum: Matrimonium non humanitus institutum neque
instauratum esse, sed divinitus; non ab hominibus, sed ab ipso auctore naturae Deo atque eiusdem
naturae restitutore Christo Domino legibus esse communitum, confirmatum, elevatum; quae
proinde leges nullis hominum placitis, nulli ne ipsorum quidem coniugum contrario convento
obnoxiae esse possint. Haec Sacrarum Litterarum est doctrina (3), haec constans atque universa
Ecclesiae traditio, haec sollemnis Sacrae Tridentinae Synodi dennitio, quae perpetuum
indissolubilemque matrimonii nexum eiusdemque unitatem ac fumitatem a Deo auctore manare
ipsis Sacrae Scripturae verbis praedicat atque confirmat (4).

At, quamquam matrimonium suapte natura divinitus est institutum, tamen humana
quoque voluntas suas in eo partes habet easque nobilissimas; nam singulare quodque
matrimonium, prout est coniugalis coniunctio inter hunc virum et hanc mulierem, non oritur nisi
ex libero utriusque sponsi consensu: qui quidem liber voluntatis actus, quo utraque pars tradit et
acceptat ius coniugii proprium (5), ad verum matrimonium constituendum tam necessarius est ut
nulla humana potestate suppleri valeat (6). Haec tamen libertas eo tantum spectat ut constet,
utrum contrahentes re vera matrimonium inire et cum hac persona inire velint an non; libertati
vero hominis matrimonii natura penitus subducitur, ita, ut, si quis semel matrimonium
contraxerit, divinis eius legibus et essentialibus proprietatibus subiciatur. Nam Angelicus Doctor
de fide et prole disserens, «haec» inquit «in matrimonio ex ipsa pactione coniugali causantur, ita
quod si aliquid contrarium his exprimeretur in consensu qui matrimonium facit, non esset verum
matrimonium» (7).

31
 Coniugio igitur animi iunguntur et coalescunt, hique prius et arctius quam corpora, nec
fluxo sensuum vel animorum affectu, sed deliberato et firmo voluntatum decreto: et ex hac
animorum coagmentatione, Deo sic statuente, sacrum et inviolabile vinculum exoritur.

Quae contractus huius natura propria omnino et singularis, eum toto caelo diversum facit
cum a coniunctionibus pecudum solo naturae caeco instinctu factis, in quibus nulla ratio est nec
voluntas deliberata, tum ab iis quoque hominum vagis coniugiis, quae ab omni vero honestoque
voluntatum vinculo remota sunt et quovis domestici convictus iure destituta.

Exinde iam constat legitimam quidem auctoritatem iure pollere atque adeo cogi officio
coercendi, impediendi, puniendi turpia coniugia, quae rationi ac naturae adversantur; sed cum de
re agatur ipsam hominis naturam consesequente, non minus certo constat id quod fel. rec. Leo XIII
decessor Noster palam monuit (8): «In deligendo genere vitae non est dubium, quin in potestate
sit arbitrioque singulorum alterutrum malle: aut Iesu Christi sectari de virginitate consilium, aut
maritali se vinclo obligare. Ius coniugii naturale et primigenum homini adimere, causamve
nuptiarum praecipuam, Dei auctoritate initio constitutam, quoquo modo circumscribere lex
hominum nulla potest : Crescite et multiplicamini» (9).

Itaque germani connubii sacrum consortium divina simul et humana voluntate

constituitur: ex Deo sunt ipsa matrimonii institutio, fines, leges, bona; Deo autem dante atque
adiuvante, ex hominibus est, per generosam quidem propriae personae pro toto vitae tempore
factam alteri traditionem, particulare quodlibet matrimonium cum officiis ac bonis a Deo statutis
coniunctum.

I.

Quae vero quantaque sint haec veri matrimonii bona divinitus data dum exponere
aggredimur, Venerabiles Fratres; illius Nobis praeclarissimi Ecclesiae Doctoris verba occurrunt,
quem non ita pridem, Nostris Encyclicis Litteris Ad salutem pleno ab eius obitu saeculo XV datis
(10), celebravimus: «Haec omnia, — inquit S. Augustinus, — bona sunt, propter quae nuptiae
bonae sunt: PROLES, FIDES, SACRAMENTUM» (11). Quae tria capita qua ratione luculentissimam
totius de christiano connubio doctrinae summam continere iure dicantur, ipse Sanctus Doctor
diserte declarat, cum ait: «In fide attenditur ne praeter vinculum coniugale cum altero vel altera
concumbatur; in prole, ut amanter suscipiatur, benigne nutriatur, religiose educetur; in
sacramento autem, ut coniugium non separetur, et dimissus aut dimissa, nec causa prolis, alteri
coniungatur. Haec est tamquam regula nuptiarum, qua vel naturae decoratur fecunditas vel
incontinentiae regitur privatas» (12).

32
 Itaque primum inter matrimonii bona locum tenet PROLES. Et sane ipse humani generis
Creator, qui pro sua benignitate hominibus in vita propaganda administris uti voluit, id docuit
cum in paradiso, matrimonium instituens, protoparentibus et per eos omnibus futuris coniugibus
dixit: «Crescite et multiplicamini et replete terram» (13).

Quod ipsum Sanctus Augustinus ex Sancti Pauli Apostoli verbis ad Timotheum (l4) perbelle
eruit, dicens: «Generationis itaque causa fieri nuptias, Apostolus ita testis est: «Volo, inquit,
iuniores nubere. Et quasi ei diceretur: «Utquid?, continuo subiecit: Filios procreare, matres
familias esse» (15).

Quantum vero hoc Dei beneficium sit et matrimonii bonum ex hominis dignitate et
altissimo fine apparet. Homo enim vel solius rationalis naturae praestantia omnes alias creaturas
visibiles superat. Accedit, quod Deus homines generari vult, non ut solum sint et impleant terram,
sed multo magis, ut Dei cultores sint, ipsum cognoscant et ament eoque tandem perenniter
fruantur in caelis; qui finis ex mirabili hominis per Deum in supernaturalem ordinem elevatione,
omne superat quod oculus vidit, et auris audivit et in cor hominis ascendit (16). Ex quo facile
apparet proles, omnipotenti Dei virtute, coniugibus cooperantibus, orta, quantum divinae
bonitatis sit donum, quam egregius matrimonii fructus.

Christiani vero parentes intelligant praeterea se non iam solum ad genus humanum in terra
propagandum et conservandum, immo vero, non ad quoslibet veri Dei cultores educandos
destinari, sed ad pariendam Ecclesiae Christi subolem, ad cives Sanctorum et domesticos Dei (17)
procreandos, ut populus Dei et Salvatoris nostri cultui addictus in dies augeatur. Etsi enim
christiani coniuges, quamvis ipsi sanctificati, sanctificationem in prolem transfundere non valent,
immo naturalis generatio vitae facta est mortis via, qua originale peccatum transeat in prolem;
aliquid tamen quodammodo participant de primaevo illo paradisi coniugio, cum eorum sit
propriam subolem Ecclesiae offerre, ut ab illa matre filiorum Dei fecundissima per lavacrum
baptismatis ad supernaturalem iustitiam regeneretur, et vivum Christi membrum, immortalis
vitae particeps, atque aeternae gloriae, quam omnes toto pectore concupiscimus, heres tandem
fiat.

Quae si perpendat mater vere christiana, intelliget profecto, celsiore quodam et pleno
solatii sensu, de se illud Redemptoris nostri dictum esse: «Mulier... cum peperit puerum, iam non
meminit pressurae, propter gaudium, quia natus est homo in mundum» (18); omnibusque
materni officii doloribus, curis, oneribus maior effecta, multo iustius et sanctius quam matrona
illa romana, Gracchorum mater, florentissima liberorum corona in Domino gloriabitur. Uterque
vero coniux hos liberos, prompto gratoque animo e manu Dei susceptos, ut talentum sibi a Deo
commissum intuebitur, quod non in suum neque in terrenae tantum reipublicae commodum
impendat, sed in die rationis Domino cum fructu restituat.

33
 Procreationis autem beneficio bonum prolis haud sane absolvitur, sed alterum accedat
oportet, quod debita prolis educatione continetur. Parum profecto generatae proli atque adeo toti
generi humano providisset sapientissimus Deus, nisi, quibus potestatem et ius dederat generandi,
iisdem ius quoque et officium tribuisset educandi. Neminem enim latere potest prolem, ne in iis
quidem quae ad naturalem vitam, multoque minus in iis quae ad vitam supernaturalem pertinent,
sibi ipsam sufficere et providere posse, sed aliorum auxilio, institutione, educatione per multos
annos indigere. Compertum autem est, natura Deoque iubentibus, hoc educandae prolis ius et
officium illorum in primis esse, qui opus naturae generando coeperunt, inchoatumque,
imperfectum relinquentes, certae ruinae exponere omnino vetantur. Iamvero huic tam
necessariae liberorum educationi optima qua fieri potuit ratione provisum est in matrimonio, in
quo, cum parentes insolubili inter se vinculo connectantur, utriusque opera mutuumque auxilium
semper praesto est. Cum autem de christiana iuventutis educatione alias copio se egerimus (19),
haec omnia nunc iteratis Sancti Augustini verbis complectamur: «In prole [attenditur], ut amanter
suscipiatur... , religiose educetur» (20); quod quidem ipsum in Codice iuris canonici quoque
nervose edicitur: «Matrimonii finis primarius est procreatio atque educatio «prolis» (21).

Neque id denique silendum quod, cum tantae dignitatis tantique momenti sit utrumque
hoc munus parentibus in bonum prolis commissum, facultatis a Deo ad novam vitam procreandam
datae honestus quilibet usus, ipso Creatore ipsaque naturae lege iubentibus, solius matrimonii ius
est ac privilegium et intra sacros connubii limites est omnino continendus.

Alterum matrimonii bonum, quod diximus ab Augustino commemoratum, est bonum

FIDEI, quae est mutua coniugum in contractu coniugali implendo fidelitas, ut quod ex hoc
contractu divina lege sancito alteri coniugi unice debetur, id neque ei denegetur neque cuivis
permittatur; neque ipsi coniugi concedatur quod, utpote divinis iuribus ac legibus contrarium et
a fide coniugali maxime alienum, concedi nunquam potest. Quapropter haec fides in primis
postulat absolutam coniugii unitatem, quam in protoparentum matrimonio Creator ipse
praestituit, cum illud noluerit esse nisi inter unum virum et mulierem unam. Et quamquam deinde
hanc primaevam legem supremus Legislator Deus ad tempus aliquantum relaxavit, nullum tamen
dubium est quin illam
pristinam perfectamque unitatem ex integro restituerit omnemque dispensationem
abrogaverit Evangelica Lex, ut Christi verba et constans Ecclesiae sive docendi sive agendi modus
palam ostendunt. Iure igitur Sacra Tridentina Synodus sollemniter professa est: «Hoc autem
vinculo duos tantummodo copulari et coniungi Christus Dominus apertius docuit, cum ... dixit :
Itaque iam non sunt duo, sed una caro» (22).

Nec verotantum damnatam voluit Christus Dominus quamlibet, sive successivam sive
simultaneam, quae dicitur, polygamiae et polyandriae formam, externumve aliud quodvis
inhonestum opus, sed, ut sacra connubii septa inviolata prorsus custodiantur, ipsas quoque de his
omnibus cogitationes voluntarias atque desideria prohibuit: «Ego autem dico vobis quia omnis
qui viderit mulierem ad concupiscendum eam, iam moechatus est eam in corde suo» (23). Quae

34
Christi Domini verba ne alterutrius quidem coniugis consensu irrita fieri possunt; Dei enim et
naturae exhibent legem, quam nulla unquam hominum voluntas infringere aut flectere valet (24).

Quin et mutua inter ipsos coniuges familiaris consuetudo ut bonum fidei debito splendeat
nitore, nota castitatis insigniri debet, ita ut coniuges ad Dei naturaeque legis normam sese in
omnibus gerant, et sapientissimi sanctissimique Creatoris voluntatem cum magna erga Dei opus
reverentia semper sequi studeant.

Haec autem, quae a Sancto Augustino aptissime appellatur castitatis fides, et facilior et
multo etiam iucundior ac nobilior effiorescet ex altero capite praestantissimo: ex coniugali scilicet
amore, qui omnia coniugalis vitae officia pervadit et quemdam tenet in christiano coniugio
principatum nobilitatis. «Postulat praeterea matrimonii fides ut vir et uxor singulari quodam
sanctoque ac puro amore coniuncti sint; neque ut adulteri inter se ament, sed ut Christus dilexit
Ecclesiam; hanc enim regulam Apostolus praescripsit, cum ait: Viri, diligite uxores vestras sicut et
Christus dilexit Ecclesiam (25); quam certe immensailla caritate, non sui commodi gratia, sed
Sponsae tantum utilitatem sibi proponens, complexus est» (26). Caritatem igitur dicimus, non
carnali tantum citiusque evanescente inclinatipne innixam, neque in blandis solum verbis, sed
etiam in intimo animi affectu positam atque, — siquidem probatio dilectionis exhibitio est operis
(27), — opere externo comprobatam. Hoc autem opus in domestica societate non modo mutuum
auxilium complectitur, verum etiam ad hoc extendatur oportet, immo hoc in primis intendat, ut
coniuges inter se iuventur ad interiorem hominem plenius in dies coformandum
perficiendumque; ita ut per mutuam vitae consortionem in virtutibus magis magisque in dies
proficiant, et praecipue in vera erga Deum proximosque caritate crescant, in qua denique
«universa Lex pendet et Prophetae» (28). Scilicet absolutissimum totius sanctitatis exemplar
hominibus a Deo propositum, quod est Christus Dominus, omnes cuiuscumque sunt condicionis
et quamcumque honestam vitae rationem inierunt, possunt ac debent imitari atque, Deo
adiuvante, ad summum quoque christianae perfectionis fastigium, ut complurium Sanctorum
exemplis comprobatur, pervenire. Haec mutua coniugum interior conformatio, hoc assiduum sese
invicem perficiendi studium, verissima quadam ratione, ut docet Catechismus Romanus (29),
etiam primaria matrimonii causa et ratio dici potest, si tamen matrimonium non pressius ut
institutum ad prolem rite procreandam educandamque, sed latius ut totius vitae communio,
consuetudo, societas accipiatur.

Cum hac eadem caritate reliqua coniugii tam iura quam officia componantur necesse est;
ita ut non solum iustitiae lex, sed etiam caritatis norma sit illud Apostoli : «Uxori vir debitum
reddat; similiter autem et uxor viro» (30).

Firmata denique huius caritatis vinculo domestica societate, floreat in ea necesse est ille,
qui ab Augustino vocatur ordo amoris. Qui quidem ordo et viri primatum in uxorem et liberos, et
uxoris promptam nec invitam subiectionem obtemperationemque complectitur, quam

35
commendat Apostolus his verbis: «Mulieres viris suis subditae «sint sicut Domino; quoniam vir
caput est mulieris, sicut «Christus caput est Ecclesiae» (31).

Haec autem obtemperatio non libertatem negat neque aufert, quae ad mulierem tam pro
humanae personae praestantia quam pro nobilissimis uxoris, matris, sociae muneribus pleno iure
pertinet ; neque obsecundare eam iubet quibuslibet viri optatis, ipsi forte rationi vel uxoris
dignitati minus congruentibus; nec denique uxorem aequiparandam docet personis, quae in iure
minores dicuntur, quibus ob maturioris iudicii defectum vei rerum humanarum imperitiam
liberum suorum iurium exercitium concedi non solet ; sed vetat exaggeratam illam licentiam, quae
familiae bonum non curat, vetat in hoc familiae corpore cor separari a capite, curo maximo totius
corporis detrimento et proximo ruinae periculo. Si enim vir est caput, mulier est cor, et sicut ille
principatum tenet regiminis, haec amoris principatum sibi ut proprium vindicare potest et debet.

Haec dein uxoris viro suo obtemperatio, ad gradum et modum quod attinet, varia esse
potest pro variis personarum, locorum., temporum condicionibus; immo si vir officio suo defuerit,
uxoris est vices eius in dirigenda familia supplere. At ipsam familiae structuram eiusque legem
praecipuam, a Deo constitutam et firmatam, evertere aut tangere numquam et nusquam licet.
Persapienter de hoc uxorem inter et virum ordine servando fel. rec. decessor Noster Leo XIII in
iis, quas commemoravimus, de christiano coniugio Encyclicis Litteris docet: «Vir est familiae
princeps et caput mulieris; quae tamen, quia caro est de carne illius, et os de ossibus eius,
subiciatur pareatque viro, in morem non ancillae, sed sociae; ut scilicet oboedientiae praestitae
nec honestas nec dignitas absit. In eo autem qui praeest, et in hac quae paret, cum imaginem
uterque referant alter Christi, altera Ecclesiae, divina caritas esto perpetua moderatrix officii»
(32).

Haec sunt igitur, quae bono fidei comprehenduntur: unitas, castitas, caritas, honesta
nobilisque oboedientia; quae, quot sunt nomina, tot sunt coniugum atque coniugii emolumenta,
quibus pax, dignitas, felicitas matrimonii in tuto collocentur atque promoveantur. Quare mirum
profecto non est, hanc fidem inter eximia et matrimonii propria bona semper fuisse numeratam
atque habitam.

Attamen tantorum beneficiorum summa completur et quasi cumulatur illo christiani

coniugii bono, quod Augustini verbo nuncupavimus SACRAMENTUM, quo denotatur et vinculi
indissolubilitas et contractus in efficax gratiae signum per Christum facta elatio atque consecratio.

Et primo quidem, indissolubilem foederis nuptialis firmitatem ipse Christus urget dicendo:
«Quod Deus coniunxit, homo non separet» (33) ; et : «Omnis, qui dimittit uxorem suam, et alteram
ducit, moechatur: et qui dimissam a viro ducit, moechatur» (34).

36
 In hac autem indissolubilitate Sanctus Augustinus hoc quod vocat bonum sacramenti ponit
apertis his verbis : «In sacramento autem [attenditur], ut coniugium non separetur, et dimissus
aut dimissa, nec causa prolis, alteri «coniungatur» (35).

Atque haec inviolabilis firmitas, quamquam non eadem perfectissimaque mensura ad

singula, ad omnia tamen vera coniugi a pertinet : nam illud Domini: Quod Deus coniunxit, homo
non separet, cum de protoparentum connubio, cuiusvis futuri coniugii prototypo, dictum sit, ad
omnia prorsus vera matrimonia spectare necesse est. Quamquam igitur ante Christum illa
primaevae legis sublimitas et severitas adeo temperata est, ut Moyses ipsius populi Dei civibus ad
duritiam cordis eorum libellum repudii certis de causis dare permiserit; Christus tamen pro sua
supremi legislatoris potestate hanc maioris licentiae permissionem revocavit et primaevam in
integrum restituit legem per illa verba nunquam oblivioni danda: Quod Deus coniunxit, homo non
separet. Quare sapientissime fel. rec. Pius VI decessor Noster ad Agriensem Episcopum
rescrìbens: «Quo manifesto patet, inquit, matrimonium vel in ipso statu naturae, ac sane ante
multo quam ad proprie dicti Sacramenti dignitatem eveheretur, sic divinitus institutum esse, ut
secum afferat perpetuum indissolubilemque nexum, qui proinde nulla civili lege solvi queat.
Itaque licet Sacramenti ratio a matrimonio seiungi valeat, velut inter infideles, adhuc tamen in tali
matrimonio, siquidem verum est matrimonium, per stare debet, omninoque perstat perpetuus ille
nexus, qui a prima origine divino iure matrimonio ita cohaeret, ut nulli subsit civili potestati.
Atque adeo quodcumque matrimonium contrahi dicatur, vel ita contrahitur ut reapse sit verum
matrimonium, tumque adiunctum habebit perpetuum illum nexum divino iure omni vero
matrimonio cohaerentem; vel contrahi supponitur sine illo perpetuo nexu, tumque matrimonium
non est, sed illicita coniunctio divinae legi ex obiecto repugnans; quae proinde nec iniri potest nec
retineri» (36).

Quod si exceptioni, etsi rarissimae, haec firmitas obnoxia videatur, ut in quibusdam

coniugiis naturalibus solum inter infideles initis vel, si inter christifideles, ratis illis quidem sed
nondum consummatis, ea exceptio non ex hominum voluntate pendet, neque potestatis cuiuslibet
mere humanae, sed ex iure divino, cuius una custos atque interpres est Ecclesia Christi. Nulla
tamen, neque ullam ob causam, facultas huiusmodi cadere unquam poterit in matrimonium
christianum ratum atque consummatum. In eo enim, quemadmodum maritale foedus plene
perficitur, ita maxima quoque ex Dei voluntate firmitas atque indissolubilitas, nulla hominum
auctoritate relaxanda, elucet.

Huius autem divinae voluntatis intimam rationem si reverenter investigare velimus,

Venerabiles Fratres, facile eam inveniemus in mystica christiani connubii significatione, quae in
consummato inter fideles matrimonio plene perfecteque habetur. Teste enim Apostolo, in sua
(quam ab initio innuimus) ad Ephesios epistola (37), christianorum connubium perfectissimam
illam refert coniunctionem, quae Christum inter et Ecclesiam intercedit: «Sacramentum hoc
magnum est, ego autem dico, in Christo et in Ecclesia»: quae quidem coniunctio, quamdiu Christus
vivet et Ecclesia per ipsum, nulla profecto separatione unquam dissolvi poterit. Quod etiam

37
Sanctus Augustinus diserte docet his verbis: «Hoc enim custoditur in Christo et Ecclesia, ut vivens
cum vivente in aeternum nullo divortio separetur. Cuius Sacramenti tanta observatio est in
civitate Dei nostri, ... hoc est in Ecclesia Christi ..., ut cum filiorum procreandorum causa, vel nubant
feminae, vel ducantur uxores, nec sterilem coniugem fas sit relinquere ut alia fecunda ducatur.
Quod si quisquam fecerit, non lege huius saeculi (ubi, interveniente repudio, sine crimine
conceditur cum aliis alia copulare connubia; quod etiam sanctum Moysen Dominus propter
duritiam cordis illorum Israelitis permisisse testatur); sed lege Evangelii reus est adulterii, sicut
etiam illa si alteri nupserit» (38).

Quot vero quantaque ex matrimonii indissolubilitate fluant bona, eum fugere non potest
qui vel obiter cogitet sive de coniugum prolisque bono sive de humanae societatis salute. Et
primum quidem coniuges in hac firmitate certum habent perennitatis signaculum, quod generosa
propriae personae traditio et intima suorum animorum consociatio suapte natura tantopere
exigit, cum vera caritas finem nesciat (39). Firmum praeterea adstruitur fidae castitati
propugnaculum contra infidelitatis incitamenta, si qua interius exteriusve obiciantur; anxio timori
num adversitatis aut senectutis tempore alter coniux sit recessurus, quivis praecluditur aditus
eiusque loco quieta statuitur certitudo. Servandae item utriusque coniugis dignitati ac mutuo
auxilio praestando quam aptissime providetur, cum per insolubile vinculum perpetuo
perseverans coniuges continenter admoneantur se non caducarum rerum causa, nec cupiditati ut
inservirent, sed ut altiora et perpetua bona sibi mutuo procurarent, nuptiale iniisse consortium,
quod nisi morte solvi non queat. Liberorum quoque tuitioni et educationi, quae ad multos annos
produci debet, optime consulitur, cum gravia et diuturna huius officii onera unitis viribus facilius
a parentibus ferantur. Neque minora toti humanae consortioni oriuntur bona. Usu enim cognitum
habemus matrimoniorum inconcussam firmitatem uberrimum esse honestae vitae morumque
integritatis fontem ; hoc autem ordine servato, felicitas salusque rei publicae in tuto positae sunt:
nam talis est civitas, quales sunt familiae et homines, ex quibus ea constat, ut corpus ex membris.
Quapropter, cum de privato coniugum et prolis, tum de publico societatis humanae bono optime
merentur, qui inviolabilem matrimonii firmitatem strenue defendunt.

Verum hoc sacramenti bono, praeter indissolubilem firmitatem, multo etiam celsiora
emolumenta continentur, per ipsam Sacramenti vocem aptissime designata; christianis enim hoc
non inane et vacuum est nomen, cum Christus Dominus «Sacramentorum institutor atque
perfector» (40), suorum fidelium matrimonium ad verum et proprium Novae Legis Sacramentum
provehendo, illud re vera effecerit peculiaris illius interioris gratiae signum et fontem, qua eius
«naturalem illum amorem perficeret, et indissolubilem unitatem confirmaret, coniugesque
sanctificaret» (41).

Et quoniam Christus ipsum coniugalem inter fideles validum consensum signum gratiae
constituit, ratio Sacramenti cum christiano coniugio tam intime coniungitur, ut nullum inter
baptizatos verum matrimonium esse possit, «quin sit eo ipso Sacramentum» (42).

38
 Cum igitur sincero animo fideles talem consensum praestant, aperiunt sibi sacramentalis
gratiae thesaurum, ex quo supernaturales vires hauriant ad officia et munera sua fideliter, sancte,
perseveranter ad mortem usque adimplenda.

Hoc enim Sacramentum, in iis qui obicem, ut aiunt, non opponunt, non solum permanens
vitae supernaturalis principium, gratiam scilicet sanctificantem, auget, sed etiam peculiaria addit
dona, bonos animi motus, gratiae germina, naturae vires augendo ac perficiendo, ut coniuges non
ratione tantum intelligere, sed intime sapere firmiterque tenere, efficaciter velle et opere
perficere valeant quidquid ad statum coniugalem eiusque fines et officia pertinet; ius denique iis
concedit ad actuale gratiae auxilium toties impetrandum, quotiescumque ad munera huius status
adimplenda eo indigent.

Attamen, cum divinae providentiae in ordine supernaturali lex sit ut homines ex

Sacramentis, quae post adeptum rationis usum recipiant, fructum plenum non colligant, nisi
gratiae respondeant, gratia matrimonii magna ex parte talentum inutile, in agro reconditum,
inanebit, nisi coniuges supernaturalis vires exerceant ac recepta gratiae semina colant atque
evolvant. Si autem, faciendo quod in se est, ad gratiam se dociles praebeant, sui status onera ferre
atque officia implere poterunt eruntque tanto Sacramento roborati et sanctificati et quasi
consecrati. Nam, ut Sanctus Augustinus docet, sicut per Baptismum et Ordinem homo deputatur
et iuvatur sive ad vitam christiano more degendam sive ad sacerdotale munus gerendum,
eorumque sacramentali auxilio nunquam destituitur, eodem fere modo (quamquam non per
characterem sacramentalem), fideles, qui semel matrimonii vinculo iuncti fuerint, eius
sacramentali adiutorio ac ligamine privari nunquam possunt. Quin immo, ut addit idem Sanctus
Doctor, vinculum illud sacrum, etiam adulteri facti, secum trahunt, quamquam non iam ad gratiae
gloriam, sed ad noxam criminis, «sicut apostata anima, velut de coniugio Christi recedens, etiam
fide perdita, Sacramentum fidei non amittit, quod lavacro regenerationis accepit» (43).

Iidem vero coniuges, aureo Sacramenti ligamine non constricti sed ornati, non impediti sed
roborati, omnibus viribus ad hoc nitantur, ut suum connubium non solum per Sacramenti vim et
significationem, sed etiam per ipsorum mentem ac mores sit semper et maneat viva imago
fecundissimae illius unionis Christi cum Ecclesia, quae est venerandum profecto perfectissimae
caritatis mysterium. Quae omnia, Venerabiles Fratres, si attento animo et viva fide perpendantur,
si eximia haec matrimonii bona, proles, fides, sacramentum, debita luce illustrentur, nemo potest
divinam sapientiam et sanctitatem et benignitatem non admirari, quae cum dignitati ac felicitati
coniugum, tum humani generis conservationi propagationique, in sola nuptialis foederis casta
sacraque consortione procurandae, tam copiose providerit.

II.

39
 Quo libentius tantam casti connubii praestantiam perpendimus, Venerabiles Fratres, eo
magis Nobis dolendum videtur, quod divinum hoc institutum, nostra potissimum aetate, spretum
saepe ac passim abiectum conspicimus.

Non iam enim occulte neque in tenebris, sed palam, quovis pudoris sensu deposito, qua
voce qua scriptis, scaenicis cuiusque generis ludis, fabulis romanensibus, amatoriis ludicrisque
narrationibus, cinematographicis quae dicuntur imaginibus, radiophonicis orationibus, omnibus
denique recentioris scientiae inventis, matrimonti sanctitas vel conculcatur vel deridetur;
divortia, adulteria, turpissima quaeque vitia aut laudibus extolluntur aut saltem iis depinguntur
coloribus, ut ab omni culpa et infamia vindicari videantur. Nec desunt libri, quos scÌentificos
praedicare non verentur, sed qui re vera non raro solum quodam scientiae fuco idcirco illiti sunt,
quo faciliorem inveniant sese insinuandi viam. Quae autem in iis propugnantur doctrinae, eae
venditantur tamquam recentioris ingenti portenta, illius nimirum ingenti, quod, veritatis unice
studiosum, praeiudicatas quaslibet veterum opiniones abdicasse perhibetur, quodque inter has
obsoletas opiniones etiam traditam de coniugio christianam doctrinam amandat atque relegato

Et instillantur haec omne genus hominibus, divitibus et egenis, operariis et heris, doctis et
indoctis, solutis et connubio ligatis, Dei cultoribus et osoribus, adultis et iuvenibus; his praesertim,
utpote faciliori captu praedae, peiores struuntur insidiae.

Non omnes quidem novarum huiusmodi doctrinarum fautores ad extrema quaeque

indomitae libidinis consectaria devehuntur: sunt qui, medio quasi itinere consistere enisi, in
quibusdam tantum divinae naturalisque legis praeceptis aliquid nostris temporibus
concedendum putent. Sed hi quoque, plus minusve conscii, emissarii sunt illius inimici nostri, qui
semper conatur zizania superseminare in medio tritici (44). Nos igitur, quos Paterfamilias agri sui
custodes posuit, quosque sacrosanctum urget officium cavendi ne bonum semen herbis
nocentibus opprimatur, Nobismet ipsis a Spiritu Sancto dicta existimamus gravissima, quibus
Apostolus Paulus dilectum suum Timotheum hortabatur verba : «Tu vero vigila... Ministerium
tuum imple... Praedica verbum, insta opportune, importune, argue, obsecra, increpa in omni
patientia et doctrina» (45).

Et quoniam, ut inimici fraudes vitari possint, detegi eas ante necesse est, multumque iuvat
eius fallacias incautis denuntiare, quamvis profecto mallemus huiusmodi flagitia nec nominare
«sicut decet Sanctos» (46), propter animarum tamen bonum et salutem, ea penitus silere non
possumus.

Ut igitur ab horum malorum fontibus incipiamus, praecipua eorum radix in eo est quod
matrimonium non ab Auctore naturae institutum neque a Christo Domino in veri Sacramenti
dignitatem evectum, sed ab hominibus inventum vocitent. In natura ipsa eiusque legibus alii se
nihil matrimonii invenisse asseverant, sed deprehendisse tantum procreandae vitae facultatem

40
ad eamque quoquo pacto satiandam impulsum vehementem; alii tamen initia quaedam ac veluti
germina veri connubii in hominis natura inveniri agnoscunt, quatenus, nisi stabili quodam vinculo
consocientur homines, dignitati coniugum et naturali prolis propagandae et educandae fini bene
provisum non esset. Nihilominus hi quoque docent matrimonium ipsum, quippe quod illa germina
excedat, variis concurrentibus causis, sola hominum mente inventum, sola :hominum voluntate
esse institutum.

Quanto opere autem hi omnes errent quamque turpiter ab honestate deflectant, iam ex his
constat quae de origine ac natura coniugii, de finibus bonisque in eo insitis Nostris his Litteris
exposuimus. Perniciosissima vero haec commenta esse, ex consectariis etiam elucet, quae ipsi
illorum defensores inde deducunt: leges, instituta ac mores quibus connubium regatur, cum sola
hominum voluntate sint parta, ei soli subesse, ideoque pro humano lubitu et humanarum rerum
vicissitudinibus condi, immutari, abrogari et posse et debere; generativam autem vim, quippe
quae in ipsa natura nitatur, et sacratiorem esse et latius patere quam matrimonium: exerceri
igitur posse tam extra quam intra connubii claustra, etiam neglectis matrimonii finibus, quasi
scilicet impudicae mulieris licentia eisdem fere gaudeat iuribus, quibus legitimae uxoris casta
maternitas.

Hisce principiis innixi, quidam eo devenerunt, ut nova effingerent coniunctionum genera,

ad praesentes hominum ac temporum rationes, ut opinantur, accommodata, quae totidem novas
matrimonii species esse volunt: aliud ad tempus, aliud ad experimentum, aliud amicale quod
plenam matrimonii licentiam omniaque iura sibi vindicat, dempto tamen indissolubili vinculo et
prole exclusa, nisi partes suam vitae communionem et consuetudinem in pleni iuris matrimonium
deinde converterint.

Immo non desunt qui velint et instent ut etiam legibus huiusmodi portenta probentur aut
saltem publicis populorum usibus institutisque excusentur; et ne suspicari quidem videntur talia
nihil sane habere recentioris culturae de qua tantopere gloriantur, sed nefandas esse corruptelas,
quae ad barbaros quarumdam ferarum gentium usus etiam cultas nationes procul dubio
redigerent.

Sed, ut ad singula iam, Venerabiles Fratres, tractanda accedamus, quae singulis matrimonii
bonis opponuntur, primum de prole sit sermo, quam multi molestum connubii onus vocare
audent, quamque a coniugibus, non per honestam continentiam (etiam in matrimonio, utroque
consentiente coniuge, permissam) sed vitiando naturae actum, studiose arcendam praecipiunt.
Quam quidem facinorosam licentiam alii sibi vindicant, quod prolis pertaesi solam sine onere
voluptatem explere cupiunt, alli quod dicunt se neque continentiam servare, neque ob suas vel
matris vel rei familiaris difficultates prolem admittere posse.

41
 At nulla profecto ratio, ne gravissima quidem, efficere potest, ut quod intrinsece est contra
naturam, id cum natura congruens et honestum fiat. Cum autem actus coniugii suapte natura proli
generandae sit destinatus, qui, in eo exercendo, naturali hac eum vi atque virtute de industria
destituunt, contra naturam agunt et turpe quid atque intrinsece inhonestum operantur.

Quare mirum non est, ipsas quoque Sacras Litteras testari Divinam Maiestatem summo
prosequi odio hoc nefandum facinus illudque interdum morte puniisse, ut memorat Sanctus
Augustinus: «Illicite namque et turpiter etiam cum legitima uxore concumbitur, ubi prolis
conceptio devitatur. Quod faciebat Onan, filius Iudae, et occidit illum propter hoc Deus» (47).

Cum igitur quidam, a christiana doctrina iam inde ab initio tradita neque umquam
intermissa manifesto recedentes, aliam nuper de hoc agendi modo doctrinam sollemniter
praedicandam censuerint, Ecclesia Catholica, cui ipse Deus morum integritatem honestatemque
docendam et defendendam commisit, in media hac morum ruina posita, ut nuptialis foederis
castimoniam a turpi hac labe immunem servet, in signum legationis suae divinae, altam per os
Nostrum extollit vocem atque denuo promulgat: quemlibet matrimonii usum, in quo exercendo,
actus, de industria hominum, naturali sua vitae procreandae vi destituatur, Dei et naturae legem
infringere, et eos qui tale quid commiserint gravis noxae labe commaculari.

Sacerdotes igitur, qui confessionibus audiendis dant operam, aliosque qui curam
animarum habent, pro suprema Nostra auctoritate et omnium animarum salutis cura,
admonemus, ne circa gravissimam hanc Dei legem fideles sibi commissos errare sinant, et multo
magis, ut ipsi se ab huiusmodi falsis opinionibus immunes custodiant, neve in iis ullo modo
conniveant. Si quis vero Confessarius aut animarum Pastor, quod Deus avertat, fideles sibi
creditos aut in hos errores ipsemet induxerit, aut saltem sive approbando sive dolose tacendo in
iis confirmarit, sciat se Supremo Iudici Deo de muneris proditione severam redditurum esse
rationem, sibique dicta existimet Christi verba: «Caeci sunt, et duces caecorum: caecus autem, si
caeco ducatum praestet, ambo in foveam cadunt» (48).

Causae vero, ob quas matrimonii malus usus defenditur, non raro, — ut de iis quae turpes
sunt taceamus, — fictae aut exaggeratae proferuntur. Nihilominus pia Mater Ecclesiae optime
intelligit atque persentit quae de matris sanitate, vita periclitantis, dicuntur. Ecquis nisi miserenti
animo haec perpendere possit? Quis non summa afficiatur admiratione, si quando matrem cernat
vix non certae se se morti, heroica fortitudine, offerentem, ut proli semel conceptae vitam
conservet? Quod ipsa fuerit perpessa ut naturae officium plene impleret, id unus Deus ditissimus
et miserentissimus retribuere poterit, dabitque profecto mensuram non tantum confertam sed
superefluentem (49).

Optime etiam novit Sancta Ecclesia, non raro alterum ex coniugibus pati potius quam
patrare peccatum, cum ob gravem omnino causam perversionem recti ordinis permittit, quam

42
ipse non vult, eumque ideo sine culpa esse, modo etiam tunc caritatis legem meminerit et alterum
a peccando arcere et removere ne negligat. Neque contra naturae ordinem agere ii dicendi sunt
coniuges, qui iure suo recta et naturali ratione utuntur, etsi ob naturales sive temporis sive
quorundam defectuum causas nova inde vita oriri non possit. Habentur enim tam in ipso
matrimonio quam in coniugalis iuris usu etiam secundarii fines, ut sunt mutuum adiutorium
mutuusque fovendus amor et concupiscentiae sedatio, quos intendere coniuges minime vetantur,
dummodo salva semper sit intrinseca illius actus natura ideoque eius ad primarium finem debita
ordinatio.

Vehementer item Nos percellunt illorum coniugum gemitus, qui, dura egestate oppressi,
gravissimam in alendis liberis difficultatem patiuntur.

At cavendum omnino est ne funestae externarum rerum conditiones multo funestiori

errori occasionem praebeant. Nullae enim exsurgere possunt difficultates quae mandatorum Dei,
actus, ex interiore natura sua malos, vetantium, obligationi derogare queant; in omnibus vero
rerum adiunctis semper possunt coniuges, gratia Dei roborati, suo munere fideliter fungi et
castitatem a turpi hac macula illibatam in coniugio conservare; nam stat fidei christianae veritas,
Synodi Tridentinae magisterio expressa: «Nemo temeraria illa et a Patribus sub anathemate
prohibita voce uti [debet], Dei praecepta homini iustificato ad observandum esse impossibilia.
Nam Deus impossibilia non «iubet, sed iubendo monet et facere quod possis, et petere quod non
possis, et adiuvat ut possis» (50). Eademque doctrina iterum sollemniterque praecepta est ab
Ecclesia et confirmata in damnatione haeresis iansenianae, quae contra Dei bonitatem haec
blasphemare erat ausa: «Aliqua Dei praecepta hominibus iustis volentibus et conantibus,
secundum praesentes, quas habent, vires, sunt impossibilia : deest quoque illis gratia, qua
possibilia fiant» (51).

Sed aliud, etiam, Venerabiles Fratres, gravissimum commemorandum est facinus, quo vita
prolis, in sinu materno reconditae, attentatur. Id autem permissum volunt alti et matris patrisve
beneplacito relictum; alli tamen illicitum dicunt, nisi pergraves accedant causae, quas medieae,
socialis, eugenicae indicationis nomine appellant. Hi omnes quod ad poenales reipublicae leges
attinet, quibus genitae necdum natae prolis peremptio prohibetur, exigunt, ut quam singuli, alti
aliam, defendunt indicationem, eandem etiam leges publicae agnoscant et ab omni poena liberam
declarent. Immo nec desunt qui postulent, ut ad has letiferas sectiones magistratus publici
praebeant auxiliatrices manus; id quod, proh dolor, alicubi quam frequentissinle fieri omnibus
notum est.

Quod vero attinet ad «indicationem medicam et therapeuticam» — ut eorum verbis

utamur — iam diximus, Venerabiles Fratres, quantopere Nos misereat matris, cui ex naturae
officio gravia imminent sanitatis, immo ipsius vitae pericula: at quae possit umquam causa valere
ad ullo modo excusandam directam innocentis necem? De hac enim hoc loco agitur. Sive ea matri
infertur sive proli, contra Dei praeceptum est vocemque naturae : «Non occides!» (52). Res enim

43
aeque sacra utriusque vita, cuius opprimendae nulla esse unquam poterit ne publicae quidem
auctoritati facultas. Ineptissime autem haec con tra innocentes repetitur e iure gladii, quod in
solos reos valet; neque ullum viget hic cruentae defensionis ius contra iniustum aggressorem
(nam quis innocentem parvulum iniustum aggressorem vocet?); neque ullum adest «extremae
necessitatis ius» quod vocant, quodque usque ad innocentis directam occisionem pervenire
possit. In utraque igitur et matris et prolis vita tuenda ac servanda probi expertique medici cum
laude enituntur; contra, nobili medicorum nomine et laude indignissimos se li probarent,
quotquot alterutri, per speciem medicandi, vel falsa misericordia moti, ad mortem insidiarentur.

Quae quidem plane severis consonant verbis quibus Episcopus Hipponensis in coniuges
depravatos invehitur, qui proli quidem praecavere student, at, si nullo exitu, nefarie eam
interimere non verentur: «Aliquando eo usque, inquit, pervenit haec libidinosa crudelitas vel
libido crudelis, ut etiam sterilitatis venena procuret, et si nihil valuerit, conceptos fetus aliquo
modo intra viscera exstinguat ac fundat, volendo suam prolem prius interire quam vivere, aut si
in utero iam vivebat, occidi antequam nasci. Prorsus, si ambo tales sunt, coniuges non sunt: et si
ab initio tales fuerunt, non sibi per connubium sed per stuprum potius convenerunt; si autem non
ambo sunt tales, audeo dicere: aut illa est quodammodo meretrix mariti, aut ille adulter uxoris»
(53).

Quae autem afferuntur pro sociali et eugenica indicatione, licitis honestisque modis et intra
debitos limites, earum quidem rerum ratio haberi potest et debet; at necessitatibus, quibus eae
innituntur, per occisionem innocentium providere velle absonum est praeceptoque divino
contrarium, apostolicis etim verbis promulgato: Non esse facienda mala ut eveniant bona (54).

Iis denique, qui apud nationes principatum tenent feruntve leges, oblivioni dare non licet
auctoritatis publicae esse, congruis legibus poenisque, innocentium vitam defendere, idque eo
magis, quo minus ii, quorum vita periclitatur et impugnatur, se ipsi defendere valent, inter quos
primum sane locum tenent infantes in visceribus maternis abditi. Quod si publici magistratus
parvulos illos non solum non tueantur, sed, legibus suisque ordinationibus, permittant atque adeo
tradant medicorum aliorumve manibus occidendos, meminerint Deum iudicem esse et vindicem
sanguinis innocentis, qui de terra clamat ad caelum (55).

Reprobetur denique oportet perniciosus ille usus, qui proxime quidem naturale hominis
ius ad matrimonium ineundum spectat, sed ad prolis quoque bonum vera quadam ratione
pertinet. Sunt enim qui, de finibus eugenicis nimium solliciti, non solum salubria quaedam dent
consilia ad futurae prolis valetudinem ac robur tutius procurandum — quod rectae rationi utique
contrarium non est — sed cuilibet alii etiam altioris ordinis fini eugenicum anteponant, et
coniugio auctoritate publica prohiberi velint eos omnes ex quibus, secundum disciplinae suae
normas et coniecturas, propter hereditariam transmissionem, mancam vitiosamque prolem
generatum iri censent, etiamsi iidem sint ad matrimonium ineundum per se apti. Quin immo
naturali illa facultate, ex lege, eos, vel invitos, medicorum opera privari volunt; neque id ad

44
cruentam sceleris commissi poenam publica auctoritate repetendam, vel ad futura eorum crimina
praecavenda, licebit, scilicet contra omne ius et fas ea magistratibus civilibus arrogata facultate,
quam numquam habuerunt nec legitime habere possunt.

Quicumque ita agunt, perperam dant oblivioni sanctiorem esse familiam Statu,
hominesque in primis non terrae et tempori, sed caelo et aeternitati generari. Et fas profecto non
est homines, matrimonii ceteroqui capaces, quos, adhibita etiam omni cura et diligentia, nonni si
mancam genituros esse prolem conicitur, ob eam causam gravi culpa onerare si coniugium
contrahant, quamquam saepe matrimonium iis dissuadendum est. Publici vero magistratus in
subditorum membra directam potestatem habent nullam; ipsam igitur corporis integritatem, ubi
nulla intercesserit culpa nullaque adsit eruentae poenae causa, directo laedere et attingere nec
eugenicis nec ullis aliis de causis possunt unquam. Idem docet Sanctus Thomas Aquinas, cum,
inquirens num humani iudices ad futura mala praecavenda hominem possint malo quodam
plectere, id quidem concedit quod ad quaedam alia mala, sed iure meritoque negat quod ad
corporis laesionem «Numquam secundum humanum iudicium aliquis debet puniri, sine culpa,
poena flagelli, ut occidatur, vel mutiletur vel verberetur» (56).

Ceterum, quod ipsi privati homines in sui corporis membra dominatum alium non habeant
quam qui ad eorum naturales fines pertineat, nec possint ea destruere aut mutilare aut alia via ad
naturales funetiones se ineptos reddere, nisi quando bono totius corporis aliter provideri nequeat,
id christiana doctrina statuit atque ex ipso humanae rationis lumine omnino constat.

Iam ut ad alterum caput errorum, quod fidem coniugii respicit; veniamus, quidcumque in
prolem peceatur, consequens est in fidem quoque coniugii peccari quodammodo, cum alterum
alteri sit connexum matrimonii bonum. At totidem praeterea contra coniugii fidem singillatim
enumeranda sunt errorum et corruptelarum capita, quot eadem fides complectitur domesticas
virtutes: castam scilicet utriusque coniugis fidelitatem, uxoris honestam viro obtemperationem,
firmam denique germanamque inter utrumque caritatem.

Fidelitatem igitur primo corrumpunt, qui huius temporis opinionibus ac moribus de falsa
quadam nec innocua amicitia cum extraneis indulgendum putant, et maiorem quandam in mutuis
hisce rationibus sentiendi atque agendi licentiam coniugibus concedendam esse asserunt, idque
eo magis quod (ut autumant) non pauci habeant congenitam indolem sexualem, cui intra angustos
connubii monogamici limites satisfacere non possint. Quapropter honestorum coniugum rigidum
illum animi habitum, qui omnem cum extraneis libidinosum affectum et actum damnat et recusat,
obsoletam quandam esse censent mentis animique debilitatem, aut abiectam et vilem
obtrectationem seu zelotypiam; et ideo, quaecumque de fide coniugali retinenda latae fuerint
poenales reipublicae leges, eas irritas esse volunt, aut certe irritandas.

45
 Nobilis quidem castorum coniugum animus commenta haec, vel sola natura duce, ut vana
et turpia respuit profecto atque contemnit; et hanc naturae vocem approbat sane atque confirmat
cum Dei mandatum «Non moechaberis» (57), tum illud Christi: «Omnis, qui viderit mulierem ad
concupiscendum eam, iam moechatus est eam in corde «suo» (58). Nullae autem humanae
consuetudines vel exempla prava, nullaque progressae humanitatis species poterunt unquam
huius divini praecepti vim infirmare. Nam quemadmodum unus idemque «Iesus Christus heri et
hodie ipse et in saecula» (59), ita una eademque Christi doctrina permanet, ex qua ne unus quidem
apex praeteribit, donec omnia fiant (60).

Quicumque vero nuptialis fidei et castimoniae nitorem scribendo dicendoque obscurant,

iidem errorum magistri fidam honestamque mulieris viro obtemperationem facile labefactant.
Audacius etiam complures ex iis indignam illam esse alterius coniugis erga alterum servitutem
effutiunt; aequalia inter coniuges omnia esse iura; quae cum unius servitute violentur, quandam
mulieris emancipationem superbissime praedicant peractam esse vel peragendam. Hanc autem
triplicem, sive in domestica societate regenda, sive in re familiari admnistranda, sive in prolis vita
arcenda vel perimenda, statuunt, et socialem, oeconomicam, physiologicam vocant:
physiologicam quidem, quatenus mulieres ab oneribus uxoris, sive coniugalibus, sive maternis,
pro sua libera voluntate solutas aut solvendas volunt (hanc autem non emancipationem, sed
nequam facinus esse iam satis diximus); oeconomicam vero, qua volunt mulierem, etiam inscio et
repugnante viro libere posse sua sibi negotia habere, gerere, administrare, liberis, marito
familiaque tota posthabitis; socialem denique, quatenus ab uxore curas domesticas sive liberorum
sive familiae removent, ut iis neglectis, suo ingenio indulgere valeat, et negotiis officiisque etiam
publicis addicatur.

At ne haec quidem est vera mulieris emancipatio neque illa rationi congruens et dignissima
libertas, quae christianae nobilisque mulieris et uxoris muneri debetur; potius est muliebris
ingenii et maternae dignitatis corruptio et totius familiae perversio, qua maritus privatur uxore,
proles matre, domus familiaque tota vigili semper custode. Quin immo in ipsius mulieris
perniciem vertitur haec falsa libertas et non naturalis cum viro aequalitas; nam si mulier ab regia
illa descendit sede, ad quam per Evangelium intra domesticos parietes evecta est, brevi in veterem
servitutem (sin minus specie, re tamen vera) redigetur, fietque, ut apud ethnicos erat, merum viri
instrumentum.

Aequalitas autem illa iurium, quae tantopere exaggeratur et praetenditur, in iis quidem
agnosci debet, quae propria sunt personae ac dignitatis humanae, quaeque nuptialem pactionem
consequuntur et coniugio sunt insita; in iisque profecto uterque coniux eodem omnino iure gaudet
eodemque debito tenetur; in ceteris, inaequalitas quaedam et temperatio adesse debet, quam
familiae bonum ac debita domesticae societatis et ordinis unitas firmitasque postulant.

Sicubi tamen sociales et oeconomicae condiciones mulieris nuptae, ob mutatos

conversationum humanarum modos et usus, aliquo pacto mutari debent, auctoritatis publicae est,

46
civili a uxoris iura ad huius temporis necessitates et indigentias aptare, habita quidem ratione
eorum, quae exigunt diversa sexus feminei indoles naturalis, morum honestas, commune familiae
bonum, modo etiam essentialis ordo societatis domesticae incolumis maneat, qui altiore quam
humana, id est, divina auctoritate atque sapientia conditus est, et nec legibus publicis nec privatis
beneplacitis mutari potest.

Sed ulterius etiam progrediuntur recentiores coniugii osores, eo quod germano solidoque
amori, coniugalis felicitatis et intimae dulcedinis fundamento, caecam quandam sufficiunt indolis
convenientiam consensionemque ingenii, quam sympathiam vocant; qua cessante, relaxari
vinculum docent quo solo uniuntur animi, ac plene dissolvi. Quid hoc erit aliud nisi domum super
arenam aedificare? Quam, cum primum obiecta fuerit adversitatum fluctibus, ait Christus
Dominus labefactandam esse continuo et collapsuram: «Et flaverunt venti et irruerunt in domum
illam, et cecidit et fuit ruina illius magna» (61). At contra, quae supra petram constituta fuerit
domus, mutua nempe inter coniuges caritate, et deliberata ac constanti animorum coniunctione
solidata, nulla concutietur adversitate, nedum evertatur.

Praestantissima quidem hactenus duo priora christiani coniugii bona vindicavimus,

Venerabiles Fratres, quibus hodierni societatis eversores insidiantur. Sed sicut haec bona tertium,
quod sacramenti est, longe antecellit, ita nil mirum quod hanc imprimis excellentiam multo acrius
videmus ab iisdem oppugnari. Et primum quidem tradunt, matrimonium rem esse omnino
profanam mereque civilem, nec ullo modo religiosae societati, Ecclesiae Christi, sed uni societati
civili committendam; tum vero addunt a quovis indissolubili vinculo nuptiale foedus esse
liberandum, coniugum secessionibus seu divortiis non modo toleratis, sed lege sancitis; ex quo
denique fiet ut, omni spoliatum sanctitate, coniugium in rerum profanarum ac civilium numero
iaceat.

Primum illud in eo statuunt, quod actus ipse civilis sit pro vero contractu nuptiali habendus
(matrimonium civile id vocitant); actus religiosus autem sit additum quiddam, vel ad summum,
plebi superstitiosiori permittendum. Deinde, sine ulla reprehensione volunt ut liceat connubia a
catholicis hominibus cum acatholicis misceri, nulla religionis habita ratione neque quaesito
religiosae auctoritatis consensu. Alterum, quod sequitur, in perfectis divortiis excusandis ponitur,
et in legibus iis civilibus laudandis ac provehendis, quae ipsius vinculi solutioni favent.

Quod ad religiosam cuiusvis coniugii et multo magis christiani matrimonii et sacramenti

indolem attinet, cum quae de hac re notanda sunt, Leonis XIII Litteris Encyclicis, quas saepe
commemoravimus quasque Nostras quoque diserte iam fecimus, fusius tractentur gravibusque
fulciantur argumentis, ad eas hinc remittimus nec nisi perpauca nunc Nobis repetenda ducimus.

Vel solo rationis lumine, maxime si vetusta historiae monumenta investigentur, si constans
populorum conscientia interrogetur, si omnium gentium instituta et mores consulantur, satis

47
constat sacrum quiddam ac religiosum inesse in ipso naturali coniugio, «non adventitium sed
ingenitum, non ab hominibus acceptum, sed natura insitum», cum «habeat Deum auctorem,
fueritque vel a principio quaedam Incarnationis Verbi Dei adumbratio» (62). Consurgit enim sacra
coniugii ratio, quae intime cum religione et sacrarum rerum ordine coniuncta est, cum ex origine
illa divina, quam supra commemoravimus, tum ex fine ad ingenerandam educandamque Deo
subolem, ac Deo item coniuges christiano amore mutuoque adiumento addicendos; tum denique
ex eiusdem naturali coniugii officio, providentissima Dei Conditoris mente instituto, ut quoddam
sit transvehendae vitae quasi vehiculum, quo parentes divinae omnipotentiae velut ad ministri
inserviunt. Ad haec accedit nova dignitatis ratio ex Sacramento petita, qua matrimonium
christianorum evasit longe nobilissimum atque ad tantam excellentiam provectum, ut
«mysterium magnum», «honorabile ... in omnibus», apparuerit Apostolo (63).

Quae religiosa matrimonii indoles, celsaque eius gratiae et coniunctionis Christum inter et
Ecclesiam significatio, sanctam ab sponsis postulat erga christianum connubium reverentiam
sanctumque studium, ut matrimonium quod ipsi inituri sunt, ad archetypum illud ipsum quam
proxime accedat.

At multum in hoc deficiunt, et aliquando non sine salutis aeternae periculo, qui temere
mixtas ineunt nuptias, a quibus maternus Ecclesiae amor et providentia, gravissimis de causis,
retrahit suos, quemadmodum ex multis apparet documentis, illo Codicis canone comprehensis,
qui haec decernit: «Severissime Ecclesia ubique prohibet, ne matrimonium ineatur inter duas
personas baptizatas quarum altera sit catholica, altera vero sectae haereticae seu schismaticae
adscripta; quod si adsit perversionis periculum coniugis catholici et prolis, coniugium ipsa etiam
lege divina vetatur» (64). Quod si Ecclesia interdum, pro temporum, rerum, personarum
rationibus, a severioribus his praescriptis (salvo iure divino, et per opportunas cautiones remoto,
quantum fieri potest, perversionis periculo) dispensationem non recusat, difficulter tamen fieri
potest ut coniux catholicus nonnihil detrimenti ex istis nuptiis non capiat.

Unde in prognatos haud raro derivatur lugenda a religione defectio vel saltem praeceps
decursus in religiosam illam negligentiam seu, quam vocant, indifferentiam, infidelitati
impietatique proximam. Illud etiam accedit quod in mixtis nuptiis multo difficilior reddatur viva
illa animorum conformatio, mysterium, quod diximus, arcanam nimirum Ecclesiae cum. Christo
coniunctionem, imitatura. Facile enim deficiet arctior animorum communio, quae sicuti est
Ecclesiae Christi signum et nota, ita christiani coniugii signum sit oportet, decus et ornamentum.
Nam distrahi solet aut saltem relaxari animorum vinculum, ubi in rebus ultimis et summis, quas
homo veneratur, idest in religionis veritatibus et sensibus, dissimilitudo mentium habetur et
voluntatum intercedit diversitas. Ex quo periculum est, ne langueat inter coniuges caritas,
itemque labefactetur domesticae societatis pax et felicitas, quae ex cordium potissimum unitate
proficiscitur. Nam, ut iam ante tot saecula antiquum Ius Romanum definierat: «Nuptiae sunt
coniunctio maris et feminae et consortium omnis vitae, divini et humani iuris communicatio» (65).

48
 At maxime, ut iam monuimus, Venerabiles Fratres, restitutionem istam perfectionemque
matrimonii a Christo Redemptore statutam augescens in dies divortiorum facilitas impedit. Quin
immo neopaganismi fautores, tristi rerum usu nihil edocti, in sacram coniugii indissolubilitatem,
legesque eam iuvantes, acrius in dies invehi pergunt, ac licere divortia decernendum esse
contendunt, ut alia scilicet, eaque humanior, lex obsoletis legibus sufficiatur.

Divortiorum autem causas ii quidem multas in medium proferunt et varias; e personarum

vitio seu culpa alias profectas, alias in rebus positas (subiectivas illas, has obiectivas appellant);
quaecumque denique individuam vitae societatem asperiorem efficiunt atque ingratam. Has
porro causas ac leges multiplici ex capite probari volunt: ex utriusque bono coniugis in primis,
sive alter innocens est atque a reo propterea secedendi suo iure gaudens, sive sceleribus obnoxius,
eaque de causa ab ingrata et coacta coniunctione seiungendus; deinde e bono prolis, quae recta
institutione destituitur vel eiusdem fructus amittit, cum nimis facile, e parentum discordiis
aliisque male factis offensionem passa, a virtutis via abstrahatur; denique ex communi bono
societatis, quod postulet, primo ut ea matrimonia exstinguantur penitus, quae iam nihil valeant
ad id assequendum quod natura spectat; dein ut coniugibus discedendi potestas fiat lege, cum ut
avertantur crimina quae ex eorumdem coniugum convictu vel consociatione facile essent
pertimescenda, tum ne magis in dies ludibrio habeatur iudiciale forum et legum auctoritas, eo
quod coniuges, ad exoptatam divortii sententiam impetrandam, aut crimina, ob quae iudex ad
normam legis solvere valeat vinculum, consulto committant, aut eadem se commisisse, coram
iudice, licet rerum condicionem clare ipse perspiciat, insolenter mentiantur atque peiurent.
Quamobrem blateratur, leges omnibus his necessitatibus, mutatisque temporum condicionibus,
hominum opinionibus, civitatum institutis ac moribus esse omnino confirmandas: quae vel
singula, maxime vero omnia in unum collecta, facultatem divortiorum certis de causis
concedendam prorsus esse luculentissime testentur.

Alii, ulterius mira procacitate progressi, matrimonium utpote contractum mere privatum,
consensui item arbitrioque privato utriusque contrahentis, ut fit in ceteris privatis contractibus,
prorsus esse relinquendum opinantur, quavis propterea de causa dissolvendum.

Verum, contra has quoque insanias omnes stat, Venerabiles Fratres, una lex Dei certissima,
a Christo amplissime confirmata, nullis hominum decretis vel scitis populorum, nulla
legumlatorum voluntate debilitanda: «Quod Deus coniunxit, homo non separet» (66). Quod
quidem si iniuria homo separaverit, irritum id prorsus fuerit; iure propterea, ut plus semel
vidimus, Christus ipse asseveravit: «Omnis qui dimittit uxorem suam et alteram ducit, moechatur;
et qui dimissam a viro ducit, moechatur» (67). Et haec Christi verba quodcumque respiciunt
matrimonium, etiam naturale tantum et legitimum; omni enim vero matrimonio convenit illa
indissolubilitas, qua illud partium beneplacito et omni saeculari potestati, ad vinculi solutionem
quod pertinet, est omnino subtractum.

49
 Memoria item renovanda est sollemnis iudicii, quo Concilium Tridentinum sub poena
anathematis haec reprobavit: «Si quis dixerit propter haeresim aut molestam (cohabitationem aut
affectatam absentiam a coniuge dissolvi posse matrimonii vinculum: anathema sit» (68); et: «Si
quis dixerit, Ecclesiam errare, cum docuit et docet, iuxta evangelicam et apostolicam doctrinam
propter adulterium alterius coniugum matrimonii vinculum non posse dissolvi, et utrumque, vel
etiam innocentem, qui causam adulterio non dedit, non posse, altero coniuge vivente, aliud
matrimonium contrahere, moecharique eum, qui, dimissa adultera, aliam duxerit, et eam, quae,
dimisso adultero, alli nupserit: anathema sit» (69).

Quod si non erravit neque errat Ecclesia, cum haec docuit et docet, ideoque certum omnino
est matrimonii vinculum ne ob adulterium quidem dissolvi posse, in comperto est reliquas tanto
debiliores, quae afferri solent, divortiorum causas multo minus valere nihilique prorsus esse
faciendas.

Ceterum quae supra contra vinculi firmitatem e triplici illo capite obiiciunt, ea facile
dissolvuntur. Incommoda enim illa omnia arcentur ac pericula propulsantur, si quando, in
extremis illis adiunctis, discessio permittatur coniugum imperfecta, id est incolumi atque integro
vinculo, quam lex ipsa Ecclesiae concedit claris canonum verbis, quae de separatione tori et
mensae et habitationis decernunt (70). Iam secessionis huiusmodi causas, conditiones, modum
simul et cautelas, quibus et liberorum institutioni et familiae incolumitati fiat satis, atque
incommoda item omnia, sive ea coniugi, sive proli, sive ipsi civili communitati impendent, quoad
poterit, praecaveantur, legum erit sacrarum statuere, et ex parte saltem, etiam civilium legum, pro
civilibus scilicet rationibus atque effectibus. Quaecumque autem ad firmitatem coniugii
indissolubilem asserendam afferri solent et supra attigimus, constat eadem eodemque iure valere
sive ad necessitatem facultatemque divortiorum excludendam, sive ad potestatem ea concedendi
cuilibet magistratui negandam; quot item pro priore illa stant praeclara emolumenta, totidem
contra apparent in altera parte detrimenta, cum singulis tum universae hominum societati
perniciosissima.

Atque, ut iterum sententiam decessoris Nostri afferamus, quantam materiam bonorum in

se coniugii indissolubilis firmitas contineat, tantam malorum segetem divortia complecti, vix
attinet dicere. Hinc videlicet, incolumi vinculo, tuta ac secura matrimonia conspicimus, illinc,
coniugum secessionibus propositis vel ipsis divortiorum periculis obiectis, ipsa foedera nuptialia
mutabilia aut certe anxiis obnoxia fieri suspicionibus. Hinc mutua benevolentia consociatioque
bonorum confirmata mirifice; illinc, ex ipsa secessionis facta potestate, extenuata miserrime. Hinc
coniugum castae fidei addita peropportuna praesidia; illinc infidelitati perniciosa incitamenta
suppeditata. Hinc liberorum susceptio, tuitio, educatio provecta efficaciter; illinc gravioribus
usque detrimentis affecta. Hinc inter familias cognatosque discordiis multiplex praeclusus aditus;
illinc discordiarum occasio oblata frequentius. Hinc facilius oppressa, illinc iacta copiosius
multoque latius semina simultatum. Hinc potissimum dignitas officiumque mulierum, in societate
sive domestica sive civili, redintegrata feliciter ac restituta; illinc indigne depressa, siquidem in

50
periculum coniciuntur uxores «ne cum libidini virorum inservierint, pro derelictis habeantur»
(71).

Et quoniam ad perdendas familias, ut iam Leonis XIII gravissimis verbis concludamus,

«frangendasque regnorum opes nihil tam valet, quam corruptela morum; facile perspicitur,
prosperitati familiarum ac civitatum maxime inimica esse divortia, quae a depravatis populorum
moribus nascuntur, ac, teste rerum usu, ad vitiosiores vitae privatae et publicae consuetudines
aditum ianuamque patefaciunt. Multoque esse graviora haec mala constabit, si consideretur,
frenos nullos futuros tantos qui concessam semel divortiorum facultatem valeant intra certos, aut
ante provisos, limites coercere. Magna prorsus est vis «exemplorum, maior cupiditatum: hisce
incitamentis fieri debet, ut divortiorum libido latius quotidie serpens, plurimorum animos
invadat, quasi morbus contagione vulgatus, aut agmen aquarum, superatis aggeribus, exundans»
(72).

Ideoque, ut in iisdem Litteris legitur, «nisi consilia mutentur, perpetuo sibi metuere
familiae et societas humana debebunt, ne miserrime coniciantur in rerum omnium certamen
atque discrimen» (73). Quae quidem omnia quam vere ante quinquaginta annos praenuntiata
fuerint, abunde confirmat crescens in dies morum corruptio et inaudita familiae depravatio in iis
regionibub, ubi Communismus plene dominatur.

III.

Quid sapientissimus nostri generis Creator ac Redemptor de humano coniugio statuerit,

Venerabiles Fratres, huc usque venerabundi admirati sumus, simulque doluimus tam pium
divinae Bonitatis consilium ab humanis cupiditatibus, erroribus, vitiis frustrari conculcarique
nunc passim. Consentaneum igiitur est ut animum Nostrum paterna quadam cum sollicitudine ad
opportuna invenienda remedia convertamus, quibus perniciosissimi quos recensuimus abusus
tollantur et debita matrimonio reverentia ubique restituatur.

Ad quod in primis iuvat certissimum illud in memoriam revocare, quod in sana philosophia
atque adeo in sacra theologia sollemne est: quaecumque nimirum a recto ordine declinarunt, non
posse ea in pristinum ac suae naturae congruentem statum alia via reduci, quam ad divinam
rationem, quae (ut docet Angelicus) (74) omnis rectitudinis exemplar est, revertendo. Quae
quidem fel. rec. decessor Noster Leo XIII contra Naturalistas gravissimis hisce verbis iure urgebat:
«Lex est Provisa divinitus, ut quae a Deo et natura auctoribus instituta sunt, ea tanto plus utilia ac
salutaria experiamur, quanto magis statu nativo manent, integra atque incommutabilia,
quandoquidem procreator rerum omnium Deus probe novit quid singularum institutioni et
conservationi expediret, cunctasque voluntate et mente sua sic ordinavit, ut suum unaquaeque
exitum convenienter habitura sit. At si rerum «ordinem providentissime constitutum immutare
et perturbare hominum temeritas aut improbitas velit, tum vero etiam sapientissime atque

51
utilissime instituta aut obesse incipiunt, aut prodesse desinunt, vel quod vim iuvandi mutatione
amiserint vel quod tales Deus ipse poenas malit de mortalium superbia atque audacia sumere»
(75).

Oportet igitur ad rectum ordinem in re coniugali restituendum, ut omnes divinam de

matrimonio rationem contemplentur ad eamque se conformare studeant.

Verum, cum huic studio indomitae praesertim concupiscentiae vis obsistat, quae sane
potissima est causa cur contra sanctas matrimonii leges peccetur, cumque homo cupiditates suas
sibi subditas habere non possit, nisi prius se subiciat Deo, hoc primum curandum erit secundum
ordinem divinitus statutum. Nam firma lex est, ut quicumque se Deo subiecerit, gaudeat ille subici
sibi, divina gratia opitulante, concupiscentiam animique sui motus; qui vero rebellis Deo fuerit,
illatum sibi a violentis cupiditatibus intestinum bellum experiatur ac doleat. Quod quam sapienter
decretum sit, ita exponit S. Augustinus: «Hoc enim expedit: inferius subici superiori; ut et ille qui
sibi subici vult quod est inferius se, subiciatur superiori se. Agnosce ordinem, quaere pacem! Tu
Deo, tibi caro. Quid iustius? quid pulchrius? Tu maiori, minor tibi: servi tu ei, qui fecit te, ut tibi
serviat quod factum est propter te. Non enim hunc ordinem novimus, neque hunc ordinem
commendamus : Tibi caro, et tu Deo! sed: Tu Deo, et tibi caro! Si autem contemnis, Tu Deo,
numquam efficies, ut Tibi caro. Qui non obtemperas Domino, torqueris a servo» (76).

Quem divinae Sapientiae ordinem ipse beatissimus Doctor Gentium, amante Spiritu Sancto,
testatur; cum enim veterum sapientum meminisset, qui cognitum a se et exploratum omnium
rerum Conditorem adorare et revereri renuissent: «Propterea, inquit, tradidit illos Deus in
desideria cordis eorum, in immunditiam, ut contumeliis afficiant corpora sua in semetipsis»; et
iterum: «propterea tradidit illos Deus in passiones ignominiae» (77). «Deus (enim) superbis
resistit, humilibus autem dat gratiam» (78), sine qua, quemadmodum idem Doctor Gentium
monet, homo nequit rebellem coercere concupiscentiam (79).

Quoniam igitur huius indomiti impetus nequaquam, ut requiritur, temperari poterunt, nisi
prius animus ipse demissum pietatis et reverentiae obsequium Conditori suo praestiterit, prae
ceteris id est necessarium, ut eos, qui se sacro coniugii vinculo nectunt, intima et germana
pervadat totos erga Deum pietas, qriae universam eorum vitam in- formet, mentem et voluntatem
summa erga Dei Maiestatem impleat reverentia. Rectissime igitur et ad absolutissimam christiani
sensus normam faciunt illi animarum Pastores qui coniuges, ne in matrimonio a Dei lege
desciscant, in primis ad pietatis et religionis exercitia hortantur, ut Deo se totos tradant, eius
auxilium assidue implorent, Sacramenta frequentent, piam semper et in omnibus devotam erga
Deum voluntatem foveant atque servent.

Falluntur vero vehementer qui, posthabitis aut neglectis his, quae naturam excedunt,
rationibus, naturalium scientiarum usu et inventis (biologiae scilicet, scientiae transmissionis

52
hereditariae, aliarumque id genus) homines induce re posse putant, ut carnis desideriis frenos
iniciant. Quae non ita dicta volumus, perinde ac si res naturales, quae inhonestae non sint, parvi
sint faciendae; unus est enim auctor et naturae et gratiae, Deus, qui utriusque ordinis bona in
usum et utilitatem hominum contulit. Iuvari igitur possunt et debent fideles naturalibus quoque
artibus; sed errant qui has sufficere opinentur ad foederis nuptialis castitatem stabiliendam, aut
iis maiorem vim inesse putent, quam gratiae supernaturalis auxilio. Haec autem coniugii et
morum ad divinas de matrimonio leges conformatio, sine qua eius instauratio efficax esse non
potest, postulat ut ab omnibus expedite, firma certitudine et nullo admixto errore quaenam sint
eiusmodi leges dignosci possit. At nemo non videt, quot fallaciis aditus aperiretur et quanti errores
admiscerentur veritati, si res singulis relinqueretur solo rationis lumine exploranda, aut si privata
veritatis revelatae interpretatione investigaretur. Quod quidem si in multis aliis ordinis moralis
veritatibus locum habet, id tamen potissimum in his, quae ad coniugium pertinent, attendi debet,
ubi voluptatis libido irrumpere in fragilem humani generis naturam eamque decipere et
corrumpere facile possit; idque eo magis, quod ad legis divinae observationem, ardua interdum,
eademque diu coniugibus experiunda sunt, quibus, ut rerum usu docemur, debilis homo quasi
totidem utitur argumentis, ut a lege divina servanda se se eximat.

Quapropter ut legis divinae non fictio aliqua aut corruptio, sed vera germanaque cognitio
humanas mentes collustret hominumque mores dirigat, pietati erga Deum eique obsequendi
studio sincera atque humilis erga Ecclesiam oboedientia adiungatur oportet. Ecclesiam enim
constituit ipse Christus Dominus magistram veritatis, in his etiam quae ad mores pertinent
regendos ordinandosque, etsi in his multa humanae rationi per se impervia non sunt. Deus enim,
quemadmodum ad naturales religionis et morum veritates quod pertinet, rationis lumini
revelationem addidit ut, quae recta et vera sunt, «in praesenti quoque generis humani conditione
ab omnibus expedite, firma certitudine et nullo admixto errore cognosci possint» (80), ita
Ecclesiam in eundem finem constituit totius de religione et moribus veritatis custodem et
magistram; cui propterea fideles, ut a mentis errore et a morum corruptione immunes serventur,
oboediant, et mentem animumque subiciant. Et ne auxilio a Deo tam liberali benignitate collato se
ipsi privent, necessario hanc oboedientiam praestare debent non solum sollemnioribus Ecclesiae
definitionibus, verum etiam, servato modo, ceteris Constitutionibus et Decretis, quibus opiniones
aliquae ut periculosae aut pravae proscribuntur et condemnantur (81).

Quocirca christifideles caveant in his etiam, quae hodie de matrimonio circumferuntur,

quaestionibus, ne suo se iudicio nimis committant neve falsa rationis humanae libertate, seu
«autonomia» quam vocant, allici se sinant. Alienissimum enim est ab omni veri nominis christiano,
suo ingenio ita superbe fidele, ut iis solum, quae ipse ex interioribus rerum visceribus cognoverit,
assentiri velit, et Ecclesiam, ad omnes gentes docendas regendasque a Deo missam, rerum et
adiunctorum recentium minus gnaram existimare, vel etiam iis tantum, quae per sollemniores
quas diximus definitiones ea iusserit, assensum et oboedientiam praestare, perinde ac si opinari
prudenter liceat cetera eius decreta aut falso laborare aut veritatis honestatisque causa niti non
satis. Est proprium, contra, veri omnis christifidelis, sive doctus hic est sive indoctus, in omnibus

53
quae ad fìdem et mores pertinent se regi et duci sinere a Sancta Dei Ecclesia, per eius. Supremum
Pastorem Romanum Pontificem, qui regitur ipse a Iesu Christo Domino Nostro.

Cum ergo omnia ad Dei legem et mentem reducenda sint, ut in universum et perpetuo
matrimonii instauratio peragatur, summi sane momenti est, fìdeles bene de matrimonio edoceri:
verbo et scripto, non semel nec leviter, sed saepe et solide, claris gravibusque argumentis, ut
eiusmodi veritates intellectum percellant animumque permoveant. Sciant iidem assidueque
recogitent quantam Deus sapientiam, sanctitatem, bonitatem erga humanum genus ostenderit,
matrimonium instituendo, sacris legibus illud fulciendo, multoque tum magis cum ad Sacramenti
dignitatem mirifice evexit, per quam tam copiosus gratiarum fons christianis coniugibus patet, ut
nobilissimis connubii finibus caste fìdeliterque inservire queant in sui et liberorum, totiusque
societatis civilis atque humanae consortionis bonum et salutem.

Profecto, si hodierni matrimonii eversores toti in eo sunt, ut sermonibus, scriptis, libris et

libellis, aliisque innumeris modis mentes pervertant, animos corrumpant, coniugalem
castimoniam ludibrio dent, turpissima quaeque vitia laudibus efferant, multo magis Vos,
Venerabiles Fratres, quos «Spiritus Sanctus posuit episcopos regere Ecclesiam Dei, quam
acquisivit sanguine suo» (82) toti in eo esse debetis, ut per vos ipsi et per sacerdotes vobis
commissos, atque adeo per apte electos laicos Actionis Catholicae a Nobis tantopere exoptatae et
commendatae, in apostolatus hierarchici auxilium vocatos, omni qua par est via errori opponatis
veritatem, turpi vitio splendorem castitatis, cupuditatum servituti libertatem fìliorum Dei (83),
iniquae divortiorum facilitati perennitatem genuinae matrimonio caritatis et ad mortem usque
inviolatum datae fidei sacramentum.

Unde fiet, ut christifideles toto animo gratias Deo referant, quod eius mandato ligentur et
suavi quadam vi cogantur ut quam longissime fugiant a quavis carnis idololatria et ab ignobili
libidinis servitute ; itemque ut magnopere absterreantur omnique studio sese avertant a nefariis
illis commentis, quae, in dedecus sane dignitatis humanae, voce et scripto, sub nomine «perfecti
matrimonii» nunc ipsum circumferuntur, quaeque scilicet perfectum istud matrimonium idem
tandem esse faciunt ac «matrimonium depravatum», prouti etiam, iure meritoque, dictum est.

Haec salubris de matrimonio christiano instructio ac religiosa disciplina ab exaggerata illa

institutione physicologica longe distabit, qua, his nostris temporibus, nonnulli, qui se coniugalis
vitae emendatores iactant, servire coniugibus contendunt, plurima verba de physiologicis his
rebus faciendo, quibus tamen ars potius discitur callide peccandi quam virtus caste vivendi.

Itaque, Venerabiles Fratres, Nostra toto animo facimus verba quibus decessor Noster fel.
rec. Leo XIII in suis de matrimonio christiano Litteris Encyclicis universi orbis Episcopos est
allocutus: «Quantum contentione assequi, quantum auctoritate potestis, date operam, ut apud
gentes fidei Vestrae commendatas integra atque incorrupta doctrina retineatur quam Christus

54
Dominus et coelestis voluntatis interpretes Apostoli tradiderunt, quamque Ecclesia Catholica
religiose ipsa servavit, et a Christifidelibus servari per omnes aetates iussit» (84).

Verum, vel optima per Ecclesiam institutio sola non sufficit, ut matrimonii ad legem Dei
conformatio rursus habeatur; quamvis enim coniuges de christiano matrimonio doctrinam
calleant, accedat tamen oportet ex parte eorum firmissima voluntas sanctas Dei et naturae de
matrimonio leges servandi. Quidquid tandem verbo et scripto asseri et propagari velit, firmiter
constanterque coniugibus sanctum ac sollemne esto: in omnibus quae ad matrimomum pertinent,
sine ulla haesitatione Dei mandatis stare se velle: mutuo caritatis auxilio semper praestando,
castitatis fide servanda, vinculi firmitate numquam violanda, iuribus per coniugium acquisitis non
nisi christiane semper et moderate adhibendis, primo praesertim coniugii tempore, ut, si quando
postea rerum adiuncta continentiam postularint, uterque iam assuetus continere, faciliore
negotio, se queat.

Magnopere autem ipsos, ut hanc firmam voluntatem concipiant, retineant atque

exsecutioni mandent, iuvabit frequens sui status consideratio atque operosa recepti Sacramenti
memoria. Meminerint assidue, se ad suistatus officia et dignitatem peculiari veluti consecratos et
roboratos esse Sacramento, cuius efficax virtus, quamquam characterem non imprimit, perpetuo
tamen perseverat. Meditentur idcirco haec Sancti Cardinalis Roberti Bellarmino verba, solidi
profecto solatii plena, qui curo aliis magnae notae theologis ita pie sentit et scribit: «Coniugii
Sacramentum duobus modis considerari potest : uno modo, dum fit; altero modo, dum permanet
postquam factum est. Est enim Sacramentum simile Eucharistiae, quae non solum dum fit, sed
etiam dum permanet, Sacramentum est; dum enim coniuges vivunt, semper eorum societas
Sacramentum est Christi et Ecclesiae» (85).

Verum ut huius Sacramenti gratia vim suam totam exserat, coniugum opera, prout iam
monuimus, accedere debet, eaque in hoc esse, ut, quantum contentione possunt, in officiis
implendis suis studiose elaborent. Quemadmodum enim in naturae ordine, ut vires a Deo datae
plenam suam edant efficacitatem, eae ab hominibus proprio labore atque industria adhibendae
sunt, quod si negligatur, nihil inde emolumenti colligitur; ita etiam vires gratiae, quae ex
Sacramento in animum profluxere ibique manent, ab hominibus proprio studio et labore
exercendae sunt. Nolint ergo coniuges Sacramenti gratiam negligere, quae in ipsis est (86); sed
sedulam officiorum suorum observationem quamvis laboriosam aggressi, ipsam illius gratiae vim
efficaciorem in dies experientur. Et si quando condicionis suae vitaeque laboribus gravius se
premi sentiant, ne animos despondeant, sed sibi quodammodo dictum existimet quod Timotheo
discipulo carissimo, laboribus et contumeliis vix non deiecto, S. Paulus Apostolus de Ordinis
Sacramento scribebat: «Admoneo te ut resuscites gratiam Dei quae est in te per impositionem
manuum mearum. Non enim dedit nobis «Deus spiritum timoris sed virtutis et dilectionis et
sobrietatis» (87).

55
 Sed haec omnia, Venerabiles Fratres, magnam partem a debita coniugum pendent tam
remota quam proxima ad matrimonium praeparatione. Illud enim negari non potest, felicis
coniugii firmum fundamentum, et infelicis ruinam, iam pueritiae et iuventutis tempore in
puerorum puellarumque animis instrui ac poni. Nam qui ante coniugium in omnibus seipsos et
sua quaesiere, qui suis cupiditatibus indulgebant, timendum est, ne iidem in matrimonio tales
futuri sint quales ante matrimonium fuerint; item id tandem metere debeant quod seminaverint
(88) — intra domesticos nimirum parietes tristitiam, luctum, despectum mutuum, rixas, animi
simultates, vitae communis taedium — neve, quod maximum est, seipsos cum suis indomitis
cupiditatibus inveniant.

Bene igitur animati paratique, sponsi ad statum coniugii ineundum accedant, ut possint ea
qua par est ope se mutuo iuvare in adversis vitae vicibus subeundis, multoque magis in aeterna
salute procuranda et in interiore homine ad plenitudinem aetatis Christi (89) conformando. Id
etiam eo conferet, ut ipsi dilectae suboli tales re vera sese praebeant quales Deus voluit parentes
praestare se proli : ita videlicet ut pater vere pater sit, mater vera sit mater; per quorum pium
amorem assiduasque curas, domestica sedes, etiam in magna rerum inopia mediaque in hac
lacrimarum valle, evadat liberis quoddam illius iucundi paradisi vestigium, in quo primos
homines Creator generis humani collocavit. Hinc etiam sequetur ut filios facilius efficiant
perfectos homines perfectosque christianos, eos genuino Ecclesiae Catholicae sensu habuant,
iisdemque nobilem illam erga patriam caritatem iniiciant, ad quam pietatis gratique animi causa
tenemur. Itaque, tam illi, qui iam de sancto hoc connubio aliquando ineundo cogitant, quam qui
iuventutis christianae educandae curam habent, haec tanti faciant, ut bona praeparent, mala
praecaveant, memoriamque renovent eorum quae in Nostris de educatione Litteris Encyclicis
monuimus: «A pueritia igitur voluntatis inclinationes, si pravae, cohibendae, sin autem bonae,
promovendae sunt, ac praesertim puerorum mens imbuatur doctrinis a Deo profectis et animus
divinae gratiae auxiliis roboretur oportet, quae si defuerint, nec suis quisque moderari
cupiditatibus poterit neque ad absolutionem perfectionemque disciplina atque informatio ab
Ecclesia adduci, quam ideo Christus caelestibus doctrinis ac divinis Sacramentis instruxit, ut
efficax omnium hominum esset magistra» (90).

Ad proximam vero boni matrimonii praeparationem maximopere pertinet eligendi

coniugis studium; nam plurimum inde pendet utrum matrimonium felix futurum sit necne, cum
alter coniux alteri aut magno adiutorio ad vitam christiano modo in coniugio ducendam, aut
magno periculo atque impedimento esse queat. Ne ergo inconsultae electionis poenas per totam
vitam luere debeant, maturam sponsi deliberationem instituant antequam personam: seligant,
quacum deinde perpetuo sibi degendum erit; in hac vero deliberatione in primis rationem
habeant Dei veraeque Christi religionis, deinde sui ipsius, alterius sponsi, futurae prolis bono
consulant itemque societatis humanae et civilis, quae ex connubio tamquam ex suo fonte oritur.
Petant sedulo divinum auxilium, ut eligant secundum christianam prudentiam, minime vero caeco
et indomito cupiditatis impetu neque solo lucri desiderio aliove minus nobili impulsu ducti, sed
vero rectoque amore et sincero erga futurum coniugem affectu; praeterea eos fines in matrimonio
quaerant propter quos illud est a Deo constitutum. Neque omittant denique, de eligendo altero

56
coniuge prudens parentum consilium exquirere, illudque haud parvi faciant, ut, eorum maturiore
humanarum rerum cognitione et usu, perniciosum hac in re errorem praecaveant et divinam
quarti mandati benedictionem, matrimonium inituri, copiosius assequantur: «Honora patrem
tuum et matrem tuam, (quod est mandatum primum in promissione), ut bene sit tibi, et sis
longaevus super terram» (91).

Et quoniam non raro perfecta mandatorum Dei observatio et coniugii honestas graves inde
patiuntur difficultates, quod coniuges rei familiaris angustiis et magna bonorum temporalium
penuria premantur, eorum necessitatibus, meliore qua fieri potest ratione, subveniendum
profecto est.

Atque in primis est illud omni contentione enitendum ut, id quod iam sapientissime
decessor Noster Leo XIII decreverat (92), in Societate civili rationes oeconomicae et sociales ita
constituantur, ut omnes patresfamilias sibi, uxori, filiis pro dignitate et loco alendis necessaria
mereri ac lucrari possint: «dignus est enim operarius mercede sua». Hanc negare aut aequo
minorem facere gravis iniustitia est et a Sacris Litteris inter maxima ponitur peccata (93); neque
fas est mercedes statui tam tenues, quae, pro rerum condicionibus, alendae familiae sint impares.
Curandum tamen est, ut vel ipsi coniuges, idque iam diu ante quam matrimonium ineant, futurae
incommoda necessitatesque vitae praevertere aut saltem minuere studeant, et quomodo id
efficaci simul et honesto modo facere possint, a peritis edoceantur. Providendum etiam ut, si sibi
ipsi unis non sufficiunt, coniuncta similium opera conditisque privatis aut publicis sodaliciis, vitae
necessitatibus succurrant (94).

Quando vero haec, quae diximus, familiae, praesertim si grandior sit aut minus valeat,
sumptus aequare non possunt, amor proximi christianus requirit omnino, ut ea quae desunt
indigentibus christiana compenset caritas, ut divites praecipue tenuioribus opitulentur, neve qui
superflua habent bona in vanos sumptus impendant aut prorsus dissipent, sed in sospitandam
vitam et valetudinem eorum convertant, qui etiam necessariis carent. Qui Christo in pauperibus
de suo dederint, ii a Domino, cum venerit iudicare saeculum, uberrimam recipient mercedem; qui
contra fecerint, suas poenas luent (96). Non enim frustra monet Apostolus: «Qui habuerit
substantiam huius mundi, et viderit fratrem suum necessitatem habere, et clauserit viscera sua
ab eo: quomodo caritas Dei manet in eo?» (97).

Quod si privata subsidia satis non sunt, auctoritatis publicae est supplere impares
privatorum vires in re praesertim tanti momenti ad bonum commune, quanti est familiarum et
coniugum condicio hominibus digna. Si enim familiis, iis in primis quibus est copiosa proles, apta
desunt domicilia; si laboris victusque acquirendi occasionem vir nancisci nequit; si ad quotidianos
usus nisi exaggeratis pretiis res emi non possunt; si etiam materfamilias, haud exiguo domesticae
rei nocumento, necessitate et onere premitur pecuniae proprio labore lucrandae ; si eadem in
ordinariis vel etiam extraordinariis maternitatis laboribus, convenienti victu, medicamentis, ope
periti medici aliisque id genus caret: nemo non videt, si quidem coniuges animo deficiant, quam

57
difficilis eis reddatur convictus domesticus et mandatorum Dei observatio, praetereaque
quantum discriminis securitati publicae et saluti vitaeque ipsius civilis societatis inde obvenire
queat, si tales homines eo desperationis redigantur, ut, cum iam nihil habeant quod sibi timeant
auferendum, multa se fortasse assecuturos sperare audeant ex reipublicae rerumque omnium
perturbatione.

Quapropter qui curam rei publicae et boni communis habent, tales coniugum
familiarumque necessitates negligere non possunt, quin grave civitati et bono communi
nocumentum afferant; in legibus igitur ferendis et in publicis expensis statuendis huic egenarum
familiarum inopiae sublevandae sic prospiciant, ut eiusmodi curam inter praecipuas suae
potestatis partes habeant.

Quo in genere non sine maerore animadvertimus, id nunc haud raro evenire, ut, recto
ordine inverso, matri prolique illegitimae (cui equidem, etiam ad praecavenda maiora mala,
succurrendum est) facile admodum suppeditetur praesens copiosumque subsidium, quod
legitimae aut denegetur aut parce sic concedatur ut quasi ab invitis videatur extortum.

Sed non solum, Venerabiles Fratres, auctoritatis publicae plurimum interest, in his quae
temporalia bona sunt, matrimonium familiamque bene constitui, sed in iis etiam, quae bona
animarum propria sunt dicenda: leges videlicet ferri iustas et servari fideliter, quae ad castitatis
fidem et mutuum coniugum auxilium pertineant, propterea quod, historia teste, salus reipublicae
et temporalis civium felicitas tuta esse et salva manere non potest, ubi fundamentum, quo ipsa
innititur, rectus scilicet morum ordo, labefactetur et, vitio civium, obstruatur fons, ex quo civitas
gignitur, matrimonium nimirum et familia.

Ordini autem morali servando, neque externae civitatis vires et poenae sufficiunt nec
virtutis pulchritudo et necessitas hominibus proposita, sed accedat oportet auctoritas religiosa
quae mentem veritate illustret, voluntatem dirigat et humanam fragilitatem divinae gratiae
auxiliis confirmet, quaeque sola est Ecclesia a Christo Domino instituta. Quapropter ad
concordiam et amicitiam cum hac Christi Ecclesia ineundam firmandamque omnes, qui supremam
civilem potestatem habent, vehementer in Domino hortamur, ut consociata utriusque potestatis
opera et diligentia, immania propulsentur damna, quae, ex irruentibus in matrimonium et
familiam procacibus libertatibus, tam Ecclesiae quam ipsi civili societati impendent.

Summopere enim gravissimo huic Ecclesiae officio leges civiles favere possunt, si in
praeceptis dandis rationem habeant eorum, quae lege divina et ecclesiastica statuta sunt, et
poenis animadvertant in eos qui peccaverint. Nam non desunt qui, quod leges civitatis permittunt
aut certe poenis non prosequuntur, id quoque aut sibi secundum moralem legem licere putent,
aut, vel conscientia renitente, id opere exsequantur, quia nec Deum timeant nec ab hominum

58
legibus quidquam sibi metuendum cernant; unde haud raro sibi ipsi et aliis bene multis pariunt
ruinam.

Nec vero civitatis iuribus et integritati, ex hac cum Ecclesia consociatione, quidquam aut
periculi aut deminutionis accidet; inanis est enim et vana omnis eiusmodi suspicio et timor: quod
iam Leo XIII luculenter ostenderat: «Nemo autem dubitat, inquit, quin Ecclesiae conditor Iesus
Christus potestatem sacram voluerit esse a civili distinctam, et ad suas utramque res agendas
liberam atque expeditam; hoc tamen adiuncto, quod utrique expedit, et quod interest omnium
hominum, ut coniunctio inter eas et concordia intercederet... Si cum sacra Ecclesiae potestate
civilis auctoritas amice congruat, magna utrique necesse est fiat utilitatis accessio. Alterius enim
amplificatur dignitas, et religione praeeunte, numquam erit non iustum imperium: alteri vero
adiumenta tutelae et defensionis in publicum fidelium bonum suppeditantur» (98).

Atque ita, ut recens clarumque exemplum afferamus, secundum rectum ordinem et

secundum Christi legem id prorsus evenit, quod, in sollemni Conventione inter Sanctam Sedem et
Italiae Regnum feliciter inita, etiam quod ad matrimonia attineret, pacifica quaedam compositio
et amica actio statuta est, ut gloriosam decebat Italicae gentis historiam ac vetustas eius sacrasque
memorias. Et sane, haec in Lateranensibus Pactionibus decreta leguntur: «Civitas Italica,
matrimonii instituto, quod est familiae fundamentum, eam dignitatem restituere volens, quae
populi sui traditionibus congruat, Sacramento matrimonii, quod iure canonico regitur, effectus
civiles agnoscit» (99); cui normae ac fundamento ulteriora dein sociatae conventionis capita
adiecta sunt.

Ea res omnibus exemplo esse potest et argumento, hac etiam nostra aetate (qua, pro dolor,
civilis auctoritatis plenissima ab Ecclesia, immo vero ab omni religione separatio tam saepe
praedicatur), posse alteram supremam potestatem cum altera sine ullo alterutrius iurium
summaeque potestatis detrimento, mutua concordia et amico foedere; ad commune societatis
utriusque bonum, coniungi et sociari, curamque de matrimonio ab utraque potestate haberi posse
communem, qua perniciosa pericula, immo vero ruina iam imminens a coniugiis christianis procul
arceantur.

Quae omnia, Venerabiles Fratres, vobiscum, pastorali sollicitudine permoti, attente

perpendimus, ea inter universos dilectos filios vestris curis proxime commissos, quotquot sunt e
magna Christi familia, secundum christianae prudentiae normam, large evulgentur atque
illustrentur velimus, ut sanam de matrimonio doctrinam omnes plene noscant itemque pericula
ab errorum praeconibus parata sedulo caveant, et maxime «ut, abnegantes impietatem et
saecularia desideria, sobrie et iuste et pie vivant in hoc saeculo, exspectantes beatam spem et
adventum gloria magni Dei et Salvatoris nostri Iesu Christi» (100).

59
 Faxit ergo omnipotens Pater, «ex quo omnis paternitas in caelis et in terra nominatur»
(102), qui debiles corroborat et infirmis timidisque animum adicit; faxit Christus Dominus ac
Redemptor, «venerabilium Sacramentorum institutor atque perfector» (103), qui matrimonium
mysticam esse voluit effecitque imaginem suae ineffabilis cum Ecclesia coniunctionis; faxit
Sanctus Spiritus, Deus Caritas, lumen cordium et robur mentis, ut, quae hisce Nos litteris de sancto
matrimonii Sacramento, de mira Dei circa illud lege et voluntate, de erroribus et periculis quae
imminent, de remediis quibus possit illis occurri, exposuimus, mente omnes percipiant, prompta
voluntate assumant, Deique gratia iuvante in usum traducant, ut inde rursus florescat et vigeat in
matrimoniis christianis Deo dicata fecunditas, fides illibata, inconcussa firmitas, sacramenti
sanctitas et gratiarum plenitudo.

Quod ut Deus, auctor omnium. gratiarum, a quo est omne velle et perficere (103),
secundum suam benignitatem et omnipotentiam efficiat et largiri dignetur, dum enixas ad eius
gratiae Thronum preces demisso animo admovemus, eiusdem Omnipotentis. Dei copiosae
benedictionis pignus, vobis, Venerabiles Fratres, et clero populoque assiduis vigilantiae vestrae
curis commisso Apostolicam Benedictionem peramanter impertimus.

Datum Romae, apud Sanctum Petrum, die XXXI mensis Decembris anno MCMXXX,
Pontificatus Nostri nono.

PIUS PP. XI

_____________________________________________________________________________
*A.A.S., vol. XXII (1930), n. 13, pp. 539-592.

www.tradicionalnamisa.com

60