mkbk1 Prirucnik

SVEUČILIŠTE J. J.
STROSSMAYERA U OSIJEKU
MEDICINSKI FAKULTET OSIJEK
Katedra za medicinsku kemiju, biokemiju i kliničku kemiju
PRIRUČNIK ZA SEMINARE I VJEŽBE

IZ MEDICINSKE KEMIJE I BIOKEMIJE 1
za studente medicine
(interna skripta)
Osijek, 2013.
SVEUČILIŠTE J. J. STROSSMAYERA U OSIJEKU
MEDICINSKI FAKULTET OSIJEK
Katedra za medicinsku kemiju, biokemiju i kliničku kemiju
PRIRUČNIK ZA SEMINARE I VJEŽBE IZ

MEDICINSKE KEMIJE I BIOKEMIJE 1
za studente medicine
(interna skripta)
Osijek, 2013.
Autori:
Prof.dr.sc. Ljubica Glavaš-Obrovac

Izv.prof.dr.sc. Vesna Babić-Ivančić
Doc. dr. sc. Goran Ćurić
Doc. dr. sc. Jasenka Wagner
Doc. dr. sc. Snježana Džijan
Dr. sc. Barbara Viljetić
Dr. sc. Saška Marczi
Student:……………………………………………………………………….
Broj indeksa: …………………………………………………………………
Grupa (seminari) …………………….……… Grupa (vježbe) …………….

Sadržaj
Seminari (uredila prof.dr.sc. Ljubica Glavaš-Obrovac)

Seminar 1: Kiseline, baze i jednostave soli (S. Džijan) ........................................................... 1
Seminar 2: Stehiometrija (B. Viljetić, S. Džijan, J. Wagner, G. Ćurić) ................................... 7
Seminar 3: Puferske otopine (Lj. Glavaš-Obrovac) .............................................................. 14
Seminar 4: Voda kao otapalo (Lj. Glavaš-Obrovac) .............................................................. 22
Seminar 5: Fotokemijske reakcije (V. Babić-Ivančić)............................................................. 30
Seminar 6: Ravnoteža kemijskih reakcija (V. Babić-Ivančić)................................................. 44
Seminar 7: Izomerije; Karakter. reakcije ugljikovodika i aromatskih spojeva (S. Marczi)... 52
Seminar 8: Karakteristične reakcije alkohola, aldehida i ketona (B. Viljetić)......................... 63
Seminar 9: Monosaharidi (S. Džijan)........................................................................................75
Seminar 10: Karbonske kiseline (J. Wagner).......................................................................... 86
Seminar 11: Aminokiseline (B. Viljetić)................................................................................. 95
Seminar 12: Peptidi (J. Wagner)........................................................................................... 103
Seminar 13: Enzimi (B. Viljetić)............................................................................................ 111
Seminar 14: Koenzimi (G. Ćurić)......................................................................................... 119

Vježbe (uredila: dr. sc. Barbara Viljetić)
Vježba 1: Opće upute i osnovna pravila rada u praktikumu (Lj. Glavaš-Obrovac).............. 128
Vježba 2: Određivanje osmotske otpornosti eritrocita .........................................……….…132
Vježba 3: pH i puferi...............................................................................................................136
Vježba 4: Razdvajanje tvari....................................................................................................145
Vježba 5: Optičke metode: spektrofotometrija i polarimetrija...............................................151
Vježba 6: Razdvajanje tvari kormatografskim metodama......................................................155
Vježba 7: Hemoglobin ...........................................................................................................160
Vježba 8: Kinetika enzimskih reakcija.................................................................................. 164

Seminari
Medicinska kemija i biokemija 1 – seminari
S1 Kiseline, baze i jednostavne soli
Osnovne skupine elektrolita čine soli, kiseline i baze. Najbrojnije reakcije u biološkim
sustavima su reakcije u kojima sudjeluju kiseline i baze. Definiramo ih ovisno o svojstvima
sredine, pa postoje tri definicije kiselina i baza.
S. Arrhenius je definirao kiseline i baze obzirom na svojstva koja pokazuju njihove

vodene otopine. Heterocikličko cijepanje veze koja sadrži vodikov atom omogućeno je u
vodenim otopinama vezanjem nastalog protona H+, u stabilan hidronijev ion, H3O+:
H+ + H2O H3O+
Prema ovoj teoriji spojevi koji disocijacijom u vodenim otopinama daju hidronijev
ion, H3O+, nazivamo kiselinama. Vodene otopine takvih spojeva pokazuju kiselu reakciju,
odnosno imaju kiseli okus i mijenjaju boju nekih indikatora kao što je npr. lakmus koji u
kiseloj otopini mijenja modru boju u crvenu. S obzirom na to da li su kiseline u vodenim
otopinama jako ili slabo disocirane, razlikujemo jake i slabe kiseline. Jake kiseline su npr.:
nitratna kiselina, HNO3; perkloratna kiselina, HClO4; kloridna kiselina, HCl; sulfatna kiselina,
H2SO4, itd. Slabe kiseline su npr.: fosfatna kiselina, H3PO4; sulfitna kiselina, H2SO3;
fluorovodična ili fluoridna kiselina, HF; oksalna kiselina, H2C2O4; octena kiselina,
CH3COOH, itd.
Kiselina, HA + H2O H3O+ + A-
HNO3 + H2O H3O+ + NO3-

Baze su spojevi koji disocijacijom u vodenim otopinama daju hidroksid-ion, OH-.
Vodene otopine takvih spojeva pokazuju lužnatu reakciju, odnosno imaju lužnati okus i
mijenjaju crvenu boju lakmusa u modru. Zbog lužnate reakcije takve otopine nazivamo
lužinama. Razlikujemo jake i slabe baze. Slabe baze su metalni hidroksidi s više OH- iona,
dok su hidroksidi alkalijskih i zemnoalkalijskih metala jake baze.
Baza, MOH M+ + OH-
NH3 + H2O NH4+ + OH-

Amfoliti, odnosno amfoterni elektroliti u vodenim otopinama daju i ione H3O+ i ione
OH-, te mogu djelovati i kao kiseline i kao baze. Primjeri takvih spojeva su: aluminij
hidroksid, Al(OH)3; cink-hidroksid, Zn(OH)2; olovo-hidroksid, Pb(OH)2 itd. I voda je
amfoternog karaktera i vrlo slabo provodi električnu struju jer je slabo disocirana na
hidronijev ion i hidroksid-ion. Koncentracije iona H3O+ i OH- su jednake u čistoj vodi i
iznose samo 10-7mol dm-3, zbog čega voda ne reagira ni kiselo ni lužnato te kažemo da je
voda neutralna. Biokemijski važni amfoliti su aminokiseline i proteini. To su spojevi čije
Medicinska kemija i biokemija 1 1

molekule sadrže kiselu karboksilnu skupinu (–COOH) i bazičnu amino-skupinu (–NH2), a

oblik molekule u otopini ovisi o pH.
Općenitiju definiciju kiselina i baza dali su 1923. god J. Brönsted i T. Lowry. Prema
tzv. Brönstedovoj definiciji kiselina je tvar koja daje proton (protondonor), a baza je tvar koja
prima proton (protonakceptor). Odatle slijedi da su kiseline sve molekulske vrste (bilo
molekule ili ioni) koje mogu odcijepiti proton te se nazivaju i protonskim kiselinama.
HCl H+ + Cl- H2O H+ + OH-
H2SO4 2H+ + SO4- HNO3 H+ + NO3-
HCN H+ + CN- NH4 H+ + NH3
Kako su baze sve molekulske vrste koje mogu primiti proton, one predstavljaju upravo
one molekulske vrste koje nastaju odcjepljivanjem protona od kiselina. U skladu s definicijom
odnos između kiseline i baze prikazuje osnovna acido-bazna ravnoteža:
kiselina H+ + baza
Par kiselina-baza koji je povezan gubitkom odnosno primitkom protona naziva se
konjugirani par. Drugim riječima, svaka kiselina ima svoju konjugiranu bazu i obrnuto.
Obzirom na jakost kiseline i baze vrijedi pravilo koje kaže: što je kiselina jača, tj. što lakše
odcjepljuje protone, to je njena konjugirana baza slabija i obrnuto. Tako je npr. HCl jaka
kiselina koja ima slabu konjugiranu bazu Cl-. H3O+ je jaka kiselina pa je H2O slaba baza, a
budući je OH- jaka baza H2O je i slaba kiselina.
Kada kiselina otpušta proton neka druga tvar mora biti prisutna da taj proton primi. Ta
druga tvar mora biti baza koja primitkom protona prelazi u svoju konjugiranu kiselinu. To
znači da svaka acido-bazna reakcija mora sadržavati dva konjugirana para kiselina-baza:
HA + H2O A- + H3O+
kiselina1 baza2 baza1 kiselina2
B + H2O BH+ + OH-

baza1 kiselina2 kiselina1 baza2
Baza je nuleofilna čestica (veže proton), kiselina je elektrofilna čestica (veže slobodan
elektronski par). Reakcije spajanja kiseline i baze nazivamo neutralizacijom. Kada završi
neutralizacija u otopini se nalaze kation baze i anion kiseline, tj. neutralizacijom nastaje
otopina soli. Na primjer, neutralizacijom otopine kloridne kiseline s otopinom natrijeve lužine
nastaje otopine natrij-klorida koja je neutralna:
Na+ + OH- + H3O+ + Cl- Na+ + Cl- + 2 H2O

neutralizacija hidroliza

Dakle, otopina Na+Cl- kao i otopina svake soli jake kiseline i jake baze je neutralna.
No ako otopimo u vodi sol slabe baze ili sol slabe kiseline, otopina reagira kiselo, odnosno
lužnato. To znaci da se sol slabe baze i jake kiseline ponaša kao kiselina, a sol slabe kiseline i
jake baze kao lužina. Kao primjer soli slabe kiseline i jake baze može se navesti natrij-acetat.
U vodenoj otopini, acetat-ioni, kao prilično jaka konjugirana baza slabe octene kiseline,
reagiraju s vodom uz stvaranje hidroksid-iona. U otopini se pojavljuje višak OH- iona i ona
djeluje lužnato.
CH3COO- + H2O CH3COOH + OH-

baza kiselina kiselina baza
Amonij-klorid (NH4Cl) je primjer soli slabe baze i jake kiseline čijim otapanjem u
vodi dolazi do disocijacije:
NH4+Cl-(c) NH4+ + Cl-

Ion NH4+, kao konjugirana kiselina slabe baze NH3, jača je kiselina od molekule H2O. Zbog
toga se molekula H2O ponaša kao baza primajući proton iona NH4+, te nastane hidronij-ion:
NH4+ + H2O NH3 + H3O+

kiselina baza baza kiselina
S druge strane je ion Cl- (kao konjugirana baza jake kiseline HCl) vrlo slaba baza te ne dolazi
do izmjene protona s vrlo slabom kiselinom H2O. Dakle, otopina NH4Cl reagira kiselo, jer je
koncentracija iona H3O+ veća od 10-7 moldm-3.
Takvu reakciju između soli slabih baza, odnosno soli slabih kiselina i vode, pri čemu
ponovno djelomično (ravnoteža) nastaju kiselina i baza, nazivamo hidrolizom. Hidroliza je
suprotan proces neutralizaciji.
Jakost Brönstedovih kiselina i baza. Jakost kiseline određuje težnja kojom otpušta
proton, a jakost baze težnja kojom prima proton. Jakost kiselina i baza iskazuju se u odnosu
na odabrano otapalo, obično vodu. U vodenoj otopini, jakost kiselina HA određena je
konstantom ravnoteže reakcije,
HA + H2O H3O+ + A-
što predstavlja konstantu disocijacije kiseline, Ka. Što je konstanta disocijacije kiseline veća
kiselina je jača. Jakost baze B u vodenoj otopini određuje ravnoteža
B + H2O BH+ + OH
s odgovarajućom konstantom disocijacije baze, Kb. Što je konstanta disocijacije baze veća,
baza je jača.

G. N. Lewis (1923.) je dao mnogo općenitiju definiciju kiselina i baza prema kojoj je
baza donor slobodnog elektronskog para, a kiselina je tvar koja se zbog nedostatka elektrona
može vezati na taj slobodni elektronski par, tj. kiselina je akceptor elektronskog para. Dakle,
baze su nukelofilne, a kiseline elektrofilne tvari. Reakcija između Lewisove baze i Lewisove
kiseline dovodi do stvaranja kovalentne veze. S tog stajališta je bor-fluorid, BF3, kiselina koja
reagira s NH3 kao bazom, jer se na slobodan elektronski par dušika može vezati borov atom,
kojemu manjka elektronski par:
H3N: + BF3 H3N:BF3

baza kiselina sol
Tvari koje su prema Brönstedovoj definiciji baze ujedno su i Lewisove baze, ali
Lewisova definicija kiselina znatno povećava broj tvari koje se mogu svrstati u kiseline.
Lewisova kiselina je svaka tvar koja ima praznu orbitalu sposobnu primiti elektronski par od
baze, a proton je samo jedna od Lewisovih kiselina. Zato mnogi jednostavni kationi mogu
reagirati kao Lewisove kiseline.
Cu2+ + 4 :NH3 Cu(:NH3)42+
Fe2+ + 6 :CN:- Fe(:CN:)64-

kiselina baza kompleksni ion
Literatura:
1. I. Filipović, S. Lipanović, Opća i anorganska kemija, Školska knjiga Zagreb, 1987.,VI
izdanje.
2. V. Hankonyi, V. Ondrušek, Izabrana poglavlja fizikalne kemije, Zagreb, 1990.
Seminar pripremila: doc. dr.sc. Snježana Džijan, dipl.inž.

S1 Radni list

S1 Radni list
Potpis studenta: Voditelj seminara:
__________________ ______________________

S2 Stehiometrija
Kemijsko računanje ili stehiometrija omogućava računanje kvantitativnih (mjerljivih) odnosa

između reaktanata i produkata u izjednačenim kemijskim reakcijama.
Temelji stehiometrije su zakon o očuvanju mase, zakon stalnih omjera masa, zakon
umnoženih omjera masa i zakon spojnih masa. Prema tome, jedan od temeljnih principa, koji
slijedi iz činjenice da se tijekom kemijske reakcije ne može niti stvoriti nova materija, niti
uništiti postojeća, govori da masa i količina svakog elementa sa jedne strane reakcije
(reaktanti) mora biti jednaka drugoj strani reakcije (produkti).
Budući da se stehiometrija zasniva na izračunima, važno je definirati i poznavati
jednice u kojima se određuju pojedine veličine. Sadašnja verzija SI (međunarodni sustav
jednica), usvojena 1971., temelji se na sedam osnovnih jedinica za sedam osnovnih veličina
koje su medusobno neovisne.
Tablica 1.1. Osnovne jedinice SI sustava
Osnovna veličina Jedinica oznaka

dužina metar m
vrijeme sekunda s
masa kilogram kg
kolicina tvari mol m
termodinamicka temperatura kelvin K
jakost struje amper A
Intezitet svjetla kandel cd
Tablica 1.2. Prefiksi SI jedinica
PREFIKS OZNAKA FAKTOR PREFIKS OZNAKA FAKTOR

Eksa E 1018 Deci d 10-1
Peta P 1015 Centi c 10-2
Tera T 1012 Mili m 10-3
Giga G 109 Mikro µ 10-6
Mega M 106 Nano n 10-9
Kilo k 103 Piko p 10-12
Hekto H 102 Femto f 10-15
deka da 10 ato a 10-18

1.1. Količina tvari

Jedinica količine
čine tvari je mol.
mol
Prema definiciji:
Mol je ona množina (engl. amount - količina)ina) tvari definirane kemijske formul koja
to no 0,012 kg izotopa ugljika 12C.
sadržava isto toliko jedinki koliko ima atoma u točno
Pri upotrebi mola moraju se specificirati elementarne čestice koje mogu biti atomi,
molekule, ioni, elektroni, te druge čestice ili specificirane grupe takvih čestica.
Broj molekula ili jedinki definirane kemijske formule po molu tvari naziva se
Avogadrova konstanta,, a označava
označ se simbolima L ili NA, L= 6,022 x 1023 mol-1.
emo onoliko grama neke tvari definirane kemijske formule, kolika je

Kada odvažemo
njezina relativna molekulska masa (Mr) odvagali smo upravo 1 mol te tvari, odnosno 6,022 ×
1023 jedinki navedene formule.
Množina tvari označava se sa n, a njezina mjerna jedinica je mol.
Formula za množinu tvari glasi:
Primjer 1:
U ambulantu vam stiže majka s novorođenčetom
novoro etom koja ima pelenski osip. Preporučujte
Preporu
joj kupke djeteta u blagoj otopini kalijevog permanganata (KMnO4), koji se u ljekarni nalazi u
pakiranju od 5 g. Koliko molova KMnO4 je sadržano u tih 5 g?
m 5g
m (KMnO4) = 5 g n= = = 0032 mol
M 158,034 g / mol
n (KMnO4) = ?
Mr (KMnO4) = 158,034 g/mol
Rješenje: U 5 g KMnO4 sadržano je 0,032 mol KMnO4.

1.2. Koncentracija otopina
Koncentracija je skupni naziv za veličine koje određuju sastav neke smjese. Smjese
mogu biti plinovite, čvrste i tekuće. Otopine su homogene smjese čistih tvari. Otopine sadrže
dvije ili više tvari (komponente) pomiješanih u stanju molekularne disperzije. Komponenta
koja se nalazi u otopini u većoj količini od ostalih naziva se otapalo, a ostale komponente
nazivaju se otopljenim tvarima. Potrebno je naglasiti da i samo otapalo može biti smjesa. Za
rad s otopinama nužno je poznavati njihovu koncentraciju.
Kvantitativan sastav otopine može se izraziti: koncentracijom (množinska, masena i
volumenska), udjelom (množinski, maseni i volumenski), omjerom (množinski, maseni i
volumenski) i molalitetom.
Množinska koncentracija je omjer množine otopljene tvari (nB) i volumena otopine:
SI jedinica je mol m-3, no najčešća jedinica koja se koristi je mol dm-3.
Primjer 2.: Kolika je koncentracija otopine koja sadrži 40 g natrij-karbonata otopljenog u 5 L

otopine? M (Na2CO3) = 106 g mol-1
n
Za izračunavanje koncentracije otopine vrijedi formula: c (Na2CO3) =
V
m
Za izračunavanje količine Na2CO3 u molovima vrijedi formula: n (Na2CO3) =
M
40 g
n (Na2CO3) = = 0,3774 mol
106 g / mol
0,3774mol
c (Na2CO3) = = 0,0755 mol/L
5L
Rješenje: Množinska koncentracija ove otopine je 0,0755 mol/L.

Masena koncentracija je omjer mase otopljene tvari (mB) i volumena otopine.
SI jedinica je kg m-3. Najčešća jedinica koja se koristi je g dm-3.
Primjer 3.: Fiziološka otopina (0,9%-tna otopina NaCl ili 0,15 mol/L) je neophodna
elektrolitska otopina za nadoknadu unutaržilnog volumena kod različitih patoloških stanja
(dehidracija, povraćanje, intenzivna diareja, itd.). Kako biste pripremili 800 mL fiziološke
otopine NaCl iz izvorne (stock) otopine NaCl koncentracije 6,0 mol/L? Kolika je masena
koncentracija fiziološke otopine?
c1= 6,0 mol/L

c2=0,15 mol/L c1 · V1 = c2 · V2
V2=800 mL = 0,8 L 6,0 mol/L · V1 = 0,15 mol/L · 0,8 L
V1=? V1 = 0,02 L = 20 mL
Da bi pripremili 800 mL fiziološke otopine, najprije trebate odmjeriti 20 mL stock otopine

menzurom te je nadopuniti do 800 mL.
m m
γ= ; w (NaCl) = 0,9% ⇒ m (NaCl) = 0,9 g ⇒ γ=
V V
0,9 g
V (otopine) = 100 mL; γ= = 0,009 g/ mL ⇒ 9 g/L
100mL
Rješenje: Masena koncentracija fiziološke otopine je 9 g/L.
Odnos između množinske i masene koncentracije te masenog udjela i gustoće otopine

dan je izrazom:
gdje je M – molarna masa otopljene tvari.

Volumna koncentracija je omjer volumena otopljene tvari i volumena otopine (SI

jedinica je m3/m3):
Primjer 4.:
Nakon masnog obroka (bureka od mesa) u sitnim noćnim
no nim satima, student 1. godine
medicine je popio u roku od 30 min 4 'mala bambusa' (od po 0,2 L). Burek mu nije 'najbolje
sjeo', što je rezultiralo povraćanjem.
povrać U povraćenom želučanom
anom sadržaju, nakon uklanjanja
uklanjan
poluprobavljene hrane, kolika bi bila približna volumna koncentracija alkohola. (Vino je
imalo 12% alkohola - 0,12 volumnih udjela, a činilo
inilo je ½ volumena 'bambusa'.) Rezultat
izrazite u promilima (‰).
V(bambus) = 0,8 L
φ(EtOH u vinu) = 0,12
φ(vina u bambusu) = 0,5
σ(EtOH) = ?
φ(vina u bambusu) = V(vino)) / V(bambus)

V( → V(vino) = φ(vina u bambusu)
bambusu x V(bambus)
V(vino) = 0,5 x 0,8 L = 0,4 L
φ(EtOH u vinu) = V(EtOH)) / V(vino)

V( → V(EtOH) = φ(EtOH u vinu) x V(vino
vino)
V(EtOH) = 0,12 x 0,4 L = 0,048 L
σ(EtOH) = V(EtOH) / V (želučani

(želuč sadržaj)
σ(EtOH) = 0,048 L / 0,8 L = 0,06 = 6 % = 0,6 ‰
Rješenje: Volumna koncentracija u povraćenom

povra želučanom
anom sadržaju je oko 0,6
0, ‰.
Literatura: Sikirica M. Stehiometrija, Školska knjiga, Zagreb, 1994.
Seminar pripremili: Dr.sc. Barbara Viljetić,

Viljeti prof.biol.kem., viša asistentica (teorijski dio,
primjer 1)
Doc.dr.sc.
r.sc. Snježana Džijan, dipl.inž. (primjer 2)
Doc.dr.sc.
r.sc. Jasenka Wagner, mag.med.biochem. (primjer 3)
r.sc. Goran Ćurić, dr.med. (primjer 4)
Doc.dr.sc.

S2 Radni list

S2 Radni list
__________________ _____________________

S3 Voda kao otapalo
U ljudskom organizmu ima oko 75% vode. U živim

organizmima voda služi kao otapalo, prenositelj hranjivih tvari i kao
okružje u kojem se odvijaju biokemijske reakcije. Sastavni je dio
ine stanica u našem tijelu i čini
većine č glavninu krvnih i limfnih sustava
te ujedno prenosi hranu i kisik u stanice, a iznosi štetne tvari.
Ima ključnu
nu ulogu u metaboličkim
metaboli reakcijama koje se odvijaju u
stanicama.
Voda sudjeluje u pročišćavanju

pročišć bubrega kako bi se riješili
toksičnih tvari i pomaže u uravnoteživanju elektrolita pri kontroli
krvnog tlaka. Voda vlaži naše oči,
o usta i nazalne puteve. Pomaže u
podmazivanju zglobova i dio je naše krvi, znoja, suza i sline.
Slika 3.1. Struktura vode
ionizirajućih tvari. Budući

Voda je jedna od najpoznatijih ionizirajućih Budu da se većina
tvari otapa u vodi, vodu se često
esto naziva univerzalnim otapalom.
Svaka molekula vode može stvoriti 4 vodikove veze
Molekule vode imaju tendenciju hidratizirati ione. To je posljedica razmjerno velikog električnog
elektri
dipolnog momenta vode uzrokovanog njezinom molekulskom građom. gra
3.1. Ionizacija vode i ionski produkt vode (KW)
Pod ionizacijom podrazumijevamo proces u kojem atom, molekula ili ion gube
elektron. Isto tako, pod ionizacijom podrazumijevamo i disocijaciju kiseline ili elektrolita.
Voda je amfolit (amfoterna molekula) koja stupa u kemijske reakcije i kao slaba
kiselina i kao slaba lužina pri čemu
č donira proton koji je vezan u klaster molekula vode.
Vodene otopine i taline ionskih spojeva provode električnu elektri nu struju pa ih nazivamo
elektrolitima. Voda je izuzetno slab elektrolit i slabo provodi elektricitet. Voda dobro otapa
ionske spojeve jer ima velik električni
elektri dipolni moment µ=6,14 x10-30 C m. Molekule vode
orijentiraju se u blizini iona tako da je prema pozitivnom ionu okrenut negativni dio dipola a
prema negativnom ionu pozitivni dio dipola pri čemu nastaje ion-dipolna dipolna veza.
veza Proces
vezanja molekula vode na ione naziva se hidratacija. Proces raspadanja
spadanja molekula na manje
molekule,
ule, atome ili ione naziva se disocijacija. Ionizacija vode je među-molekularni
molekularni prijenos

protona koji stvara hidronijev ion (H3O+) i hidroksidni ion (OH-). Voda disocira (tj. ionizira)
ionizira
prema jednadžbi:
H2O + H2O H3O+ + OH-

Jednostavnije prikazano:
H2O H+ + OH-
Ovu rekaciju nazivamo još i autoionizacija vode.
Primjenom zakona o kemijskoj ravnoteži može se

s izračunati
unati konstanta disocijacije vode
prema formuli:
KH2O (pri 25 °C) = 1,82 x 10-16

16
mol dm-3. Kako je mali broj molekula vode ioniziran
koncentracija vode [H2O] ostaje nepromijenjena i pri 25 °CC je konstantna i iznosi 55,3
55, mol
–3
dm .
ne provodljivosti čiste vode nađeno je da je kod 25 °C koncentracija

Mjerenjem električne
vodikovih i hidroksidnih
ih iona nastalih disocijacijom vode:
[H+] = [OH–] = 1 x 10–7 mol dm–3
Ionski produkt vode (KW)

čnu ulogu ima
Za proučavanje kiselo--baznih reakcija u vodenim otopinama ključnu
bazičnost otopine.
koncentracija vodikovih iona koja pokazuje kiselost, odnosno bazičnost
Ionski produkt vode (KW) je umnožak koncentracija

koncentracija hidronijevih i hidroksilnih iona. Ovisan
je o temperaturi i kod 25 °C iznosi 10 mol2 dm-6.
-14
KW = KH2O · [H2O]= [H+]·[OH-] = 10-14 mol2 dm-6
koj je KW = 10-14 mol2 dm-6 . Neutralna vodena otopina sadrži

Neutralna otopina : otopina kod koje
jednaku koncentraciju vodikovih (hidronijevih) i hidroksilnih iona.
Kisela otopina: otopina kod koje je koncentracija vodikovih iona veća od 10–7 mol dm–3.
Lužnata otopina: otopina kod koje je koncentracija vodikovih iona manja od 10–7 mol dm–3 .

Prema tome, koncentracija vodikovih iona služi kao mjera kiselosti otopina. Kisele
otopine sadrže više vodikovih iona, odnosno [H+] > [OH-], za razliku od lužnatih koje sadrže
više hidroksilnih iona, odnosno [H+] < [OH-]. U praksi je moguće mijenjati ili koncentraciju
vodikovih ili koncentraciju hidroksidnih iona. Promjenu koncentracije jednog iona nije
moguće načiniti neovisno o promjeni koncentracije drugog iona. Ako se promijeni
koncentracija vodikovih iona mora se promijeniti koncentracija hidroksilnih iona.
Ionski produkt vode (KW) malo je manji od 10-14 mol dm–3 pri temperaturama nižim
od 25 °C, dok je pri temperaturama višima od 25 °C nešto veći od 10-14 mol dm–3. Unutar
navedenog učinka temperature, KW je jednak 10-14 (mol dm-3)2 za sve vodene otopine, čak i
za otopine kiselina ili baza. KW koristimo za računanje pH-vrijednosti kiselih i bazičnih
otopina.
Primjer 1: Ako dodamo 1 mol HNO3 (jaka kiselina) u vodu, a ukupan volumen je 1 dm3, sve
molekule HNO3 dati će svoje protone vodi:
HNO3 + H2O NO3- + H3O+
tako da ćemo dobiti otopinu u kojoj je [H3O+] = 1.00 mol dm–3. Iako je ova otopina izrazito
kisela ipak imamo još hidroksidnih iona. Pa prema tome, koncentracija OH- računa se na
slijedeći način:
Primjer 2: Izračunajte koncentraciju H3O+ u 0,306 mol dm-3 otopini Ba(OH)2.

(Ba(OH)2 je jaka lužina). Budući 1 mol Ba(OH)2 daje 2 mol OH– u otopini imamo
[OH–] = 2 × 0.306 mol dm–3 = 0.612 mol dm–3

3.2. Koncentracija vodikovih iona (Vodikov eksponent, pH)
Brojčane vrijednosti koncentracija vodikovih i hidroksidnih iona u vodenim

otopinama kreću u rasponu od 1x10-14 mol dm-3 do 1 mol dm-3. Brojeve koje koristimo da
bismo izrazili [H+] i [OH–] u mol dm-3 su izuzetno mali, pa se iz praktičnih razloga
koncentracija H+ i OH–izražava kao negativni dekadski logaritam množinske koncentracije,
odnosno bezdimenzijskim veličinama pH i pOH:
[H+]/ mol dm-3 = 10-pH [OH-]/ mol dm-3 = 10-pH
pH= -log ([H+]/ mol dm-3) pOH= -log ([OH-]/ mol dm-3)
Logaritmiranjem izraza za ionski produkt vode [H+][OH-] = 10-14 mol2 dm-6 i množenjem s -1
dobije se:
pH + pOH = pKw = 14
Izraz pH uveo je danski kemičar P.L. Sörensen, koji ga je definirao kao negativan
logaritam koncentracije vodikovih iona. Ova postavka vrijedi za jako razrijeđene otopine.
Vrijednosti pH mogu se kretati od 0 – 14. Što je koncentracija H+ veća, vrijednost pH otopine
je niža. Neutralna otopina ima vrijednost pH = 7. Vrijednosti pH od 0 - 7 znače kiselost, a
vrijednosti od 7 – 14 predstavljaju lužnatost. Jake kiseline potpuno se disociraju na anione i
katione i pri niskom pH, dok su slabe kiseline u uvjetima nisikog pH samo djelomično
disocirane. Jake baze potpuno disociraju kod visokog pH za razliku od slabih baza.
U ljudskom tijelu nalazimo različite pH vrijednosti u tkivima i tjelesnim tekućinama.

Tako, u zdravom organizmu pH sline bi trebao biti 6,5 – 6,8 , a pH urina 6,5- 7,0. Raspon pH
vrijednosti venozne krvi je od 7,30–7, 35, a pH arterijske krvi treba biti između 7,4 i 7,45.
Normalni želučani sokovi imaju pH 1,0–3,5. Izlučevine gušterače imaju pH of 8,0 – 8,3 i td.
Kako slabi elektroliti samo neznatno disociraju u vodenoj otopini, za izračun

koncentracije H+ ili OH- moramo upotrijebiti konstantu disocijacije kako bismo izračunali
množinske koncentracije H+ ili OH- na koje disociraju ove slabe kiseline ili baze. Iz izračuna
[H+], odnosno [OH-]), moguće je izračunati vrijednosti pH, odnosno pOH.
Važno je imati na umu da je pH logaritamski povezan s koncentracijom H+.

Primjer 3: Izmjerena pH vrijednost neke otopine je 3. To znači da je koncentracija H+ u

otopini 0,001 mol dm-3, dok pH = 4 znači da otopina ima 0,0001 mol dm-3 vodikovih iona.
Prema tome, otopina sa pH = 3 brojčano ima deset puta više vodikovih iona od otopine pH =
4.
Ovaj primjer nam pomaže da shvatimo i zapamtimo da čak i najmanja promjena u pH

vrijednosti zapravo znači važno povećanje ili smanjenje broja vodikovih iona!
Primjer 4: Izračunajte pH i pOH za svaku od otopina: (a) 1.00 M HNO3; b) 0.306 M

Ba(OH)2.
4a) Rješenje: na osnovi primjera 1. znamo da je za HNO3 [H+] = 1.00 mol dm–3 i [OH–] =
1.00 x 10-14. Prema tome:
4 b) Rješenje: na osnovi primjera 2. znamo da je za 0.306 M Ba(OH)2, [H+] = 1.63 × 10–14

mol dm–3 and [OH–] = 6.12 × 10–1 mol dm–3. Prema tome:
pH = -log1,63 x 10-14 = -(-13,79) = 13,79
pOH = -log 6,12 x 10-1 = -(-0,213) = 0,213
Primjer 5: Ako otopimo 3.53 g NaOH u 10 dm3 H2O. Izračunajte pH otopine.

Izračunamo koncentraciju NaOH u otopini:
Budući je NaOH jaka lužina, svaki mol otopljenog NaOH daje 1 mol OH– iona, tako da je:

[OH-] = 8,82 x 10-3 mol dm-3
pOH = -log (8,82 x 10-3) = -(0,95-3,00) = 2,05
Rješenje: pH = 14,00 – pOH = 11,95
Zadaci:
1. Pri 37 °C koncentracija H+ u krvi je 4·10-8 mol dm-3. Izračunajte koncentraciju OH-

ako znate da ionski produkt vode pri toj temperturi iznosi 2,39·10-14 mol2 dm-6.
(R: 5,98 ·10-7 mol dm-3).
2. Izračunajte pH otopine dobivene miješanjem 16 cm3 0,16 mol dm-3 NaOH, 15 cm3
0,32 mol dm-3 NaOH i 95 cm3 0,08 mol dm-3 HCl.
(R: pH=2,72)
3. Izračunajte koncentraciju OH- u 0,01 M vodenoj otopini amonijaka. Koncentracijska
konstanta NH3OH je 1,79·10-5 mol dm-3.
(R: 4,1 ·10-5 mol dm-3)
Literatura:
1. Rupčić, J., Milin, Č., Domitrović, R., Tota M. Priručnik za seminare i vježbe iz
medicinske kemije i biokemije I; Medicinski fakultet Rijeka, Rijeka 2008.
2. Sikirica M. Stehiometrija, Školska knjiga, Zagreb, 1981.
Seminar pripremila: prof.dr.sc. Ljubica Glavaš-Obrovac, dipl.inž.

S3 Radni list

S3 Radni list
__________________ ___________________

S4 Puferske otopine
na ravnoteža je jedan od najvažnijih čimbenika

Kiselinsko-bazična imbenika za očuvanje
oč zdravlja i
normalan život. Ljudski organizam je iznimnoo osjetljiv na promjene pH vrijednosti i iz tog
razloga posjeduje posebne puferske sustave kojima se regulira kiselinsko-bazična
kiselinsko ravnoteža
odnosno održavaju pH vrijednosti u uskim granicama.
Mehanizmi kontrole kiselinsko-bazične

kiselinsko ravnoteže u organizmu su: sniženje koncentracije
vodikovih iona, puferski
uferski sustavi,
sustavi respratorni i bubrežni mehanizam.
Izuzetno je važno održavanje pH vrijednosti u normalnim okvirima kako bi se nesmetano

čki
mogli odvijati metabolički
ki procesi osjetljivi na promjenu koncentracije vodikovih iona. U
protivnom, kao posljedica nemogućnosti
nemogu nosti održavanja pH vrijednosti u normalnim granicama
dolazi do pojave acidoze
oze i alkaloze (Slika 4.1).
Slika 4.1. pH arterijske krvi
U kemijskom smislu puferske otopine su vodene otopine koje sadrže konjugirani kiselinsko-
kiselinsko
bazni par, a imaju svojstvo da se opiru promjeni pH otopine nakon nakon razrjeđivanja
razrje ili
nakon dodavanja malih količina
na jake kiseline ili jake baze.
baze
Puferske otopine sastoje se od slabe kiseline i njoj odgovarajuće će soli, nastale u reakciji s
jakom bazom, ili slabe baze i njoj odgovarajuće
odgovaraju e soli, nastale u reakciji s jakom kiselinom.
Za pripravu pufera u kiselom dijelu raspona pH vrijednosti uzimamo tvari čijač je pKa < 7, a za
podru tvari čija je pKa > 7. Najčešćee upotrebljavani
pripravu pufera u lužnatom pH području upotr puferi u
medicinsko-biokemijskim
biokemijskim i molekularno-biološkim
molekularno laboratorijima su fosfatni, citratni,
glicinski, karbonatni i tris pufer.
pufer

3.1. Henderson-Hasselbalchova
Hasselbalchova jednadžba
Henderson-Hasselbachova izračunati pH pufera ili

Hasselbachova jednadžbu koristimo kada želimo izračunati il odnos
komponenata pufera koje određuju
određ pH vrijednost otopine.
Za pufer koji je smjesa slabe kiseline (HA) i njezine

nje soli jednadžba glasi:
gdje su:
pH = - log [H+], koncentracija hidronijevih iona

pKa = - log Ka, konstanta disocijacije kiseline ( nižaa vrijednost pK odgovara jačoj
ja
kiselini)
[A-] – koncentracija konjugirane baze slabe kiseline
[HA] – koncentracija slabe kiseline
Za pufer koji je smjesa slabe baze i njezine

njezin soli jednadžba glasi:
pOH = -log [OH-], koncentracija hidronijevih iona

pKb = -log Kb, konstanta disocijacije baze
[B+] – koncentracija konjugirane baze slabe baze
[BOH] – koncentracija slabe baze
3.2. Kapacitet pufera
Kapacitet
pacitet pufera je sposobnost puferskog sustava da ublaži promjene pH izazvane dodatkom
kiseline ili baze. Izražava se količinom
količ vodikovih iona koje treba dodati u otopinu ili oduzeti
kako bi se pH otopine promijenio za jednu pH jedinicu . Kapacitet pufera može se izračunati
izra
prema jednadžbi:
∆ n (baze) ∆ n (kiseline )
c pufera = = −
V pufera ∆ pH V pufera ∆ pH
∆pH – promjena pH; ∆n (baza) – količina jake baze; ∆n (kis.) – količina

čina jake kiseline; V –
volumen pufera

Kapacitet pufera ovisi o:

a) količini pufera
b) koncentracijama komponenti – najveći kapacitet pufer ima kada je pH otopine = pK pufera
Puferski sustav učinkovit je u rasponu pH = pK ± 1
Kvantitativni grafički prikaz kapaciteta pufera može se prikazati titracijskom krivuljom. Za

primjer na slici 4.2. prikazana je titracijska krivulja octene kiseline (slaba kiselina) titrirane s
jakom bazom – NaOH.
Neutralizacijom slabe kiseline jakom

bazom nastaju soli koje mogu regirati
kiselo ili lužnato (zbog hidrolize).
Iz tog razloga točka ekvivalencije
za CH3COOH nije kod pH = 7, nego u
lužnatom području kod pH = 8,62.
Kada titriramo slabu bazu jakom

kiselinom, točka ekvivalencije biti će u
slabo kiselom području (pH = 4 do 6).
Slika 4.2. Krivulja titracije CH3COOH s NaOH
3.3. Puferski sustavi u tijelu čovjeka

Ljudsko tijelo ima nekoliko puferskih sustava koji održavaju konstantne pH vrijednosti u
organizmu:
a) bikarbonatni pufer (H2CO3 i NaHCO3)

b) izvanstanični pufer fosfata i amonijaka
c) međustanični pufer bjelančevina (glutation, hemoglobin, metionin, taurin)
d) sustav pufera karbonskih soli - kalcij, natrij, kalij, magnezij, željezo
e) hormonski puferski sustav- antidiuretički hormon (regulacija vode), aldosteron
(regulacija natrija i kalija)
f) pufer masti – LDL (lipoproteini niske gustoće) – vežu kiseline i pohranjuju ih u
masno tkivo ako je nedostatno izlučivanje preko bubrega
g) voda – učinak razrjeđivanja (dodavanjem vode koncentracija H+ pada)
učinak otapanja - disocijacijom voda se može ponašati kao donor i kao
akceptor protona
Sve prethodno navedene sustave koriste krv, respiratorni aparat, limfa, tkivna tekućina,
bubrezi i kosti, koji su glavni organi kiselinsko-bazične regulacije u organizmu čovjeka.
Najvažniji puferski sustavi našeg organizma su hemoglobinski, proteinski, fosfatni i

bikarbonatni pufer. Osnovna obilježja svakog od njih dana su u tablici 3.1.
Tablica 4.1. osnovna obilježja najvažnijih puferskih sustava u organizmu
Pufer Kiselina Konjugirana Mjesto Djelovanje

baza djelovanja
Hemoglobinski HHB Hb- Eritrociti Puferski kapacitet ovisi o
vezanju kisika. Pufersko
djelovanje ovisno je o
disocijaciji kiselih i bazičnih
skupina. Kod pH=7,4 pufersko
djelovanje hemoglobina
uglavnom ovisi o disocijaciji
imidazolne grupe histidina.
Proteinski H- proteini Protein- U stanici Najsnažniji puferski sustav;
djeluje preko slobodnih
funkcionalnih skupina
terminalnih aminokiselina
(donori ili akceptori protona)
Fosfatni pufer H2PO4- HPO42- U stanici U krvnoj plazmi (pH 7,4)
HPO42-: H2PO4- = 4:1;
U urinu (pH 4,8) nalazi se
uglavnom H2PO4- (štednja Na+)
Bikarbonatni CO2 → HCO3- Izvan stanice Održava 60% puferskog
H2CO3 kapaciteta krvi. Neophodan je za
učinak hemoglobinskog pufera
(čini preostali puferski kapacitet
krvi) i za funkciju bubrežnog
puferskog mehanizma (o
bikarbonatnom puferu ovisna
sekrecija protona). Omjer
H2CO3 i NaHCO3 u ovom
puferu je 1:20 što odgovara pH
od 7,4.

Primjer: 100 cm3 otopine 0,1 mol dm-3 glicina titrirano je s 2 mol dm-3 NaOH. Bilježen je pH
i utrošak lužine, te su na slici prikazani rezultati. Ključne točke titracije označene su od I – V.
Za svaku niže navedenu tvrdnju odredite ključnu točku na krivulji i obrazložite vaš izbor:
TVRDNJA OBRAZLOŽENJE
a) Glicin se većinom nalazi kao: I; - maksimalno protoniran kod najnižeg pH (najveća [H+]).
+
H3N-CH2-COOH
b) Prosječni neto naboj glicina je II; kod pK1 (2,34) polovica protona je uklonjena s α-karboksilne
+1/2 skupine (½ deprotonirana) pa se njoj mijenja naboj od 0 na -1/2. Zato je
prosječni neto naboj glicina (-1/2) + (+1) = +1/2.
c) ½ amino skupine je ionizirana IV; a-amino skupina je napola deprotonirana u svojoj pKa (pK2 = 9,60).
d) pH je jednak pKa karboksilne II; prema Henderson-Hasselbachovoj jednandžbi:

kiseline pH = pKa + log([A-]/[HA]).
Kako je [A-]/[HA] = 1; [A-] = [HA], slijedi da je pH = pKa.
e) pH je jednak pKa protonirane IV; vidjeti odgovore (c) i (d).
aminoskupine
f) Glicin ima najveći puferski II i IV; u područjima pKa kiselina predaje protone glicinu, odnosno
kapacitet baza prihvaća protone od glicina, pa su u tim područjima minimalne
promjene u pH vrijednostima.
g) Neto naboj glicina u prosjeku III; to je izoelektrična točka pI = (pK1 + pK2)/2 = (2,34 + 9,60)/2 =
je nula 5,97.
h) Karboksilna kiselina je u III; to je prva točka ekvivalencije, tj. jedan ekvivalent OH- je utrošen.To
potpunosti titrirana (1. točka je kod 5,97 što je 3,6 pH jedinica udaljeno od bilo koje pKa.
ekvivalencije)
i) Glicin je u potpunosti titriran V; pH 11,3 (1,7 pH jedinica iznad pK2).
j) Najgore pH područje za pufer I, III, V; svako ovo područje je nekoliko pH jedinica udaljeno od pKa,
tj. područja s najboljim puferskim kapacitetom.

Zadaci:
2. U 15,00 cm3 otopine mravlje kiseline koncentracije 0,0300 mol dm-3 doda se 12,00
cm3 otopine kalijeva formijata koncentracije 0,1500 mol dm-3. Izračunajte pH
dobivene smjese.
(R: pH=4,35)
3. Koliko grama natrijeva acetata treba dodati u 200,00 cm3 otopine kloridne kiseline
koncentracije 0,2000 mol dm-3 da se dobije otopina pH = 4,5?
(R: m(CH3COONa)=5,148 g)
4. Izračunajte pH otopine dobivene miješanjem 30,00 cm3 otopine octene kiseline

koncentracije 0,1000 mol dm-3 i 50,00 cm3 otopine kalijeva acetata koncentracije
0,3000 mol dm-3. (R: pH=5,44)
5. Koliko grama NaOH treba dodati u 1 litru otopine glicin-hidroklorida c=0,1 M, da se

dobije potpuno deprotonirani oblik glicina, a koliko da se dobije pufer s pH 9,0? Mr
NaOH = 40; pKa1=2,3; pKa2=9,6;
(R: m (NaOH) = 4.8 g)
Literatura:
1. Karas-Gašparec V., Pinter T., Kankonyi V. Praktikum kemije za studente medicine,
Školska knjiga, Zagreb, 1991.
2. Štraus B. Medicinska biokemija, Jug. Med. Nakladam, Zagreb, 1988.
3. Sikirica M. Stehiometrija, Školska knjiga, Zagreb, 1981.
Seminar pripremila: prof.dr.sc. Ljubica Glavaš-Obrovac, dipl.inž.

S4 Radni list

S4 Radni list
__________________ _____________________

S5 Fotokemijske reakcije
5.1. Fotokemijske reakcije

Za kemiju elemenata važne su elektronske konfiguracije i energija njihovih elektrona. Glavna
karakteristika atomske spektroskopije je da se pri prijelazu elektrona iz orbitale više energije u
čenja. Zraka svjetlosti
orbitalu niže energije, razlika energija dviju orbitala emitira u obliku zračenja
frekvencije ν (grčko energij E = h ⋅ ν , gdje
ko slovo ni) je struja fotona u kojoj svaki foton ima energiju
je h Planckova konstanta, temeljna ću 6,63·10−34 Js. Oslobođene
eljna prirodna konstanta s vrijednošću
energije su strogo kvantizirane tj., definirane energijama orbitala, pa je energija emitiranih
fotona jednaka:
h ⋅ ν = E (viša ) − E ( niža )
enja je njegova valna duljina λ (lambda). Valna duljina i frekvencija

Karakteristika zračenja
povezane su jednadžbom:
c ( m s −1 )
λ=
ν ( s −1 )
8
gdje je c brzina svjetlosti (c = 2,998×10
2,998 m s-1).
Veza izmeđuu energije i valne duljine prikazana je izrazom:
c
E = h⋅
λ
đer mogu promatrati kao apsorpcija a to se događa
Atomski spektri se također događa ako energija fotona
E = h ⋅ ν odgovara energiji pobuđivanja
pobu atoma.

Ljudsko oko detektira elektromagnetsko zračenje od 700 nm (crveno) do 400 nm (ljubičasto)

– vidljivo područje, a ultraljubičasto područje (bezbojno) karakteriziraju veće frekvencije
dok su valne duljine manje od 400 nm.
U vidljivom i ultraljubičastom području apsorpcija je često rezultat prisutnosti u molekuli

određenih skupina atoma (kromofori). Svaki atom daje karakteristične spektre pa se
spektroskopija koristi kao analitička metoda vrlo korisna za otkrivanje tragova elemenata u
vodi i hrani, analizi industrijskih materijala, odnosno proizvoda itd. (još davne 1929.g.
spektroskopija je upotrebljena pri identifikaciji ispaljenih metaka u Chicagu - primjena u
sudskoj praksi).
Fotokemijske reakcije imaju primjenu i u svakodnevnom životu kao što su npr. blijeđenje
boja koje se postiže dodatkom nekih spojeva u detergente, a osnova fotografije je
fotokemijska razgradnja srebrnog halogenida (AgBr).
Fotografski proces je također fotokemijska reakcija kod koje je fotokemijska senzibilizacija

od velikog značaja. Kristali srebrnog bromida, AgBr, apsorbiraju zračenje, čije energije
korespondiraju s valnim duljinama u ultraljubičastom području. To zračenje je fotokemijski
djelotvorno i izaziva reakciju u krutom kristalu koji se sastoji od srebrnih i bromidnih iona.
Primarni proces se zasniva na oslobađanju elektrona iz bromidnog aniona:
Br − 
h×ν
→ Br 0 + e −1
koji reducira srebrni kation:
Ag+ + e- ↔ Ag0
Nereducirani srebrni bromid odstranjuje se otapanjem u natrijevom tiosulfatu (fiksiranje).
5.2. Biološke fotokemijske reakcije

Fotosinteza je osnovni proces pretvorbe svjetlosne (sunčeve) energije u kemijsku energiju.
Reakcije ovog tipa susreću se pri sintezi vitamina D koja se zbiva u koži pod utjecajem UV
svjetlosti. Kod sunčanja dolazi do pigmentacije kože pri čemu se često koriste kreme kao što
je npr. p-aminobenzojeva kiselina (NH2-C6H4-COOH) koja ima apsorpciju u UV području.
Asimilacija CO2 najvažnija je biološka fotokemijska reakcija kojom biljke sintetiziraju

saharide (glukozu) iz ugljičnog dioksida i vode uz oslobađanje kisika prema jednadžbi:
6 CO2 + 6 H2O ↔ C6H12O6 + 6 O2
Reakcija teče u prisutnosti zelenog klorofila koji je fotosenzibilator i apsorbira svjetlost valne
duljine, λ = 590−670 nm. To je endotermna reakcija koja dobiva samo dio energije od
svjetlosne energije a veći dio energije dolazi iz stanica u obliku kemijske energije koja nastaje
oksidacijom produkata asimilacije.

5.2.1. Proces vida
Na svjetlost osjetljiva boja oka jeste vidni purpur kromoprotein rodopsin. To je

membranski protein koji se nalazi u membranskim strukturama a sadrži vidne stanice koje su
receptori svjetlosne energije. Rodopsin se sastoji od proteinske komponente opsina i
fotoaktivnog retinala (nezasićeni aldehid s 15 C atoma). Apsorpcijom svjetlosti pregrađuje se
cis-retinal u izomerni trans-retinal i opsin pri čemu promjena strukture proteinske
komponente dovodi do promjene propusnosti membrane za ione, osobito za ione natrija čija
promjena koncentracije rezultira živčanim impulsom. U mraku dolazi do regeneracije trans-
retinala u cis-retinal i ponovnog povezivanja u rodopsin (ova je pregradnja moguća kao
fotokemijska reakcija ili kao reakcija u tami ovisna o kisiku).
5.3. Apsorpcija svjetla u otopini

- svjetlost je skup transferzalnih elektromagnetskih valova koji se međusobno razlikuju po
frekvenciji i valnoj duljini,
- prenose ju fotoni,
- prolaskom svjetlosti kroz otopinu moguće su apsorpcije, lomovi i sl.,
- vidljiva svjetlost obuhvaća valne duljine od 380 do 750 nm, a UV svjetlost obuhvaća valne
duljine u rasponu približno od 200 do 380 nm,
- kada svjetlost prolazi kroz obojenu otopinu, njena boja odgovara valnim duljinama
propuštene svjetlosti, a molekule u otopini apsorbiraju valne duljine komplementarne boje,
- prolaskom svjetlosti kroz otopinu, molekule u otopini apsorbiraju samo one valne duljine
zračenja čija je energija dovoljna da poveća karakterističnu unutarnju energiju molekule,
- energija molekule je kvantizirana i mora poprimiti točno određenu količinu energije (kvant),
- fotoni UV i vidljive svjetlosti imaju dovoljnu energiju za pobudu vanjskih elektrona u
molekuli (Π elektrona-dvostruke i trostruke veze), ali ne i za unutarnje (σ elektrone),
-apsorpcijski spektar - ovisnost apsorbancije o valnoj duljini, specifičan je za svaku
molekulu, spektar je posljedica specifičnih prijelaza na kvantizirana energijska stanja-odraz
kemijske grade,
-kromofori-apsorbirajuće skupine s dvostrukom ili trostrukom vezom,
-auksokromi-zasićene skupine s nevezanim parovima-uzrokuju povećanje valnih duljina
maksimalno apsorbirane svjetlosti kao i povećanje intenziteta apsorbirane svjetlosti

5.4. Lambert-Beerov zakon

Optičke metode su fizikalno-kemijske metode analize, kvalitativne, kvantitativne, imaju
veliku primjenu jer su točne, osjetljive, i relativno jednostavne. Međusobna ovisnost upadne i
propuštene svjetlosti kod apsorpcije elektromagnetskog zračenja opisuje eksponencijalna
jednadžba.
Znači :
- promatra se prolaz svjetla kroz kivetu,
- kada monokromatsko svjetlo intenziteta I0 prolazi kroz otopinu koncentracije c u kiveti
duljine brida l njegov inetnzitet će se smanjiti zbog apsorbcije u otopini (Ia), a djelomično i
zbog refleksije na stijenkama kivete (zanemaruje se) tako da iz kivete izlazi svjetlost manjeg
intenziteta Ip,
I 0 ≈ I a + Ip
-dio svjetlosti koju je otopina propustila opisuje se transmitancijom (T):
Ip
T= ⋅ (100%)
I0
Tok propuštene svjetlosti je to veći što je veći tok upadne svjetlosti, što je manji molarni
apsorpcijski koeficijent, manja koncentracija ispitivane tvari i manja debljina sloja kroz koju
svjetlo prolazi.
Apsorbancija (A) otopine definira se jednadžbom:
I0
A = −log T = log
Ip
Nasuprot transmitanciji, apsorbancija otopine se povećava s prigušenjem osnovnog snopa.

Gornji izraz zahtijeva da apsorbancijska ljestvica bude logaritamska, u spektrofotoemtrima
uređaj za očitanje kojih je baždaren za pokazivanje vrijednosti i transmitancije i apsorbancije.

Funkcijski odnos između veličine mjerene apsorbancijskom metodom (A) i one koja se
određuje (koncentracija) poznat je kao Lambert-Beerov zakon:
A = ε⋅c ⋅l
gdje je:
A – apsorbancija (bezdimenzionalna veličina),
c – koncentracija (mol dm−3),
ε - konstanta mjernog sustava, molarna apsorptivnost (molarni apsorpcijski koeficijent)
izražava se u dm3 mol−1 cm−1,
l – duljina puta zrake kroz uzorak, debljina mjerne posudice (cm).
Linearna ovisnost apsorbancije o koncentraciji obično vrijedi samo za određeno

koncentracijsko područje i to za jako razrijeđene otopine - jedan od razloga je činjenica da
promjene koncentracije mogu izazvati promjene molekulskog stanja otopljene tvari.
5.5. Kemiluminiscencija: primjena u medicini

Luminiscencija se dijeli na fluorescenciju i fosforescenciju. Kemiluminiscencija je
pojava luminiscencije koja je posljedica kemijske reakcije. Ako je proces biokemijskog
porijekla govori se o bioluminiscenciji.
Oksidacija fosfora je jednostavan primjer kemiluminiscencije:
4P + 3O2 →P4O6 * → P4O5 + foton
Oksidacija luminola u bazičnom mediju također emitira foton kao i aminoftalatni ion pri
fluorescenciji.
Kemiluminiscencija Oksidacija luminola

luminola

Reakciju kataliziraju kompleksni spojevi željeza (III). Dodatak malih količina hemoglobina
reakcijskoj smjesi izaziva intenzivnu kemiluminiscenciju pa se ova reakcija koristi u sudskoj
medicini za dokazivanje tragova krvi.
Pojavu bioluminiscencije pokazuju neki organizmi kao što su neke bakterije, gljive,
dubinske ribe, krijesnice.
Kod krijesnice luciferin se oksidira uz djelovanje enzima luciferaza i uz sudjelovanje

molekule ATP u oksiluciferin uz emisiju fotona:
Luciferin + ATP 

luciferaza
→ luciferin − AMP + PP 
O2
→ oksiluciferin
Fluorescenciju i fosforescenciju karakteriziraju sekundarna svjetlosna zračenja.
Kod fosforescencije zračenje traje i nakon prestanka osvjetljenja, javlja se kod krutih
tvari, u tekućinama koje su vrlo viskozne ili na niskoj temperaturi a pokazuju je sulfidi
zemnoalkalnih elemenata.
Kod fluorescencije emisija traje samo u toku osvjetljenja, javlja se kod para, tekućina i
otopina, pokazuje ju fluorit, CaF2 po kojem je dobila i ime. U prisutnosti drugih molekula
(npr. H2, O2, N2) fluorescencija prvih može biti poremećana, ta pojava se naziva gašenje
fluorescencije a kao primjer može se navesti da se fluorescencija razrijeđene živine pare gasi
malenim količinama vodika:
h⋅ν
Hg  → Hg*
Hg* + H2 → Hg + 2H*
U vidljivom području intenzivnu fluorescenciju pokazuju neka bojila: fluorescein,

uranin, eusin, eskulin i sl. (biljna boja klorofil). Kod jako razrijeđenih otopina intenzitet
fluorescencije je malen (malo molekula koje fluoresciraju), s povećanjem koncentracije ona
raste ali samo do određenog maksimuma nakon kojeg opet pada.
5.5.1. Spektrofotometrija
- temelji se na apsorpciji UV i vidljivog zračenja,

- 2 tipa instrumenata koji se koriste: fotometri i spektrofotometri,
- fluorometri analiziraju fluoroscenciju,
- spektrofotometrom se najčešće određuje masa, tj. količina ili koncentracija određenog spoja
koji se nalazi u ispitivanom uzorku (kvantitativna analiza),
- u kombinaciji s drugim metodama moguća je i kvalitativna analiza,
- u kvantitativnoj analizi se za mjerenje odabire valna duljina upadnog zračenja koja
odgovara apsorpcijskom maksimumu ispitivanog uzorka jer su tada promjene apsorbancije s
promjenama koncentracije najveće, a utjecaj nečistoća minimalan,

-koncentracija spoja u otopini može se izračunati iz Lambert-Beerovog zakona iz izmjerene

apsorbancije otopine u kiveti, uz poznavanje molarne apsorptivnosti i konstantnu duljinu puta
zračenja,
-snimanjem spektra serije otopina čistog spoja poznatih (različitih) koncentracija (standardne
otopine) dobiju se vrijednosti apsorbancija za potrebnu duljinu kivete,
- iz tako dobivenih podataka se nacrta baždarni pravac (ovisnost apsorbancije o
koncentraciji), čiji nagib predstavlja molarnu apsorptivnost (molarni apsorpcijski koeficijent),
-zatim se snimi otopina uzorka nepoznate koncentracije koja se može izračunati pomoću
jednadžbe Lambert-Beerovog zakona.
5.5.2. Turbidimetrija
-metoda koja se zasniva na rasipanju zračenja nakon prolaza svjetlosne zrake kroz sustav koji
sadrži suspendirane ili emulgirane cestice,
-zračenje koje se rasipa na takvim česticama najčešce se detektira pod kutem od 180o u
odnosu na smjer ulazne zrake,
-za jednostavna turbidimetrijska mjerenja koriste se valne duljine ulaznog zračenja od 320 do
1000 nm.
Optička aktivnost tvari može biti posljedica asimetrične građe kristala ili molekule, npr.
asimetričnih ugljikovih atoma-kiralnih centara, dolazi do pojave stereoizomera, enantiomera
koji se međusobno odnose kao predmet i njegova zrcalna slika, odnosno desna i lijeva ruka -
kiralan i kiralnost. Kiralnost je česta u životu, kiralni su ugljikohidrati, škrob, enzimi, proteini,
aminokiseline (osim glicina), lipidi, vitamini, alkaloidi itd,
- Kiralnost se očituje tako da su tvari optički aktivne, tj. zakreću ravninu polarizirane
svjetlosti u smjeru kazaljke na satu ili u suprotnom smjeru (+) i (-) polarizirane tvari.
- Ljudsko oko ne vidi razliku između polarizirane i nepolarizirane zrake.
- Kut zakretanja linearno polarizirane svjetlosti za danu optički aktivnu tvar može biti
izražen stupnjevima ili radijanima i u jednostavnom je odnosu prema njezinoj masenoj
koncentraciji:
α ⋅m⋅l
α= m
V
gdje je :
αm je specifična moć optičkog zakretanja a jedinica je: ° cm3 g-1 dm-1,
m je masa koja se izražava u gramima, volumen otopine V u cm3, l je debljina sloja
otopine kroz koju polarizirano svjetlo prolazi u dm (u biti je to debljina kivete u kojoj
je smještena optički aktivna tvar). Kut zakretanja α onda je izražen u stupnjevima.
Vrijednost αm karakteristična je za svaku optičku aktivnu tvar i može se odrediti
mjerenjem kuta zakretanja otopine koja sadrži 1 g otopljene tvari u 100 cm3 otopine u
kiveti duljine 1 dm.

Primjeri:
5.1. Molarni apsorpcijski koeficijent (molarna apsorptivnost) triptofana u lužnatoj otopini pri
280,5 nm iznosi 5430 dm3 mol-1 cm-1. Kolika je koncentracija triptofana u lužnatoj otopini
koja uz debljinu kivete 2 cm pokazuje apsorbanciju 0, 520?
c(triptofana) = ?
ε = 5430 dm3 mol−1 cm−1
l = 2 cm
A = 0,520
A 0,520
c= = = 4,788×10− 5 mol dm − 3
ε ⋅ l 5,43 × 10 dm mol −1 cm −1 × 2,0 cm
3 3
5.2. Vodena otopina fenilalanina C6H5CH2CH(NH2)COOH, koncentracije 1,5 mmol dm−3

apsorbira u kiveti debljine 1 cm 50% toka upadne svjetlosti valne duljine 257 nm. Izračunajte
molarnu apsorptivnost pri toj valnoj duljini.
ε=?
c = 1,5 mmol dm−3 = 1,5×10−3 mol dm−3
l = 1 cm3
T = 50 %
T = 0,50
1
A = log = − log T
T
A = − log( 0, 50) = 0, 30103
A = 0, 30103
A
ε =
c⋅l
0, 30103
ε=
1, 5 × 10 mol dm−3 × 1 cm
−3
ε = 0, 2007 × 103 dm3 mol −1 cm−1
ε = 200, 7 dm3 mol −1 cm−1

5.3. Kolika je koncentracija otopine mliječne kiseline koja zakreće ravninu polarizirane
svjetlosti za 0,5 ° ako je αm (mliječna kiselina) = 2,9 ° cm3 g-1 dm-1, a l = 1,5 dm?
c (mliječne kiseline.) = ?
α = 0,5 °
αm (mliječne kiseline) = 2,9 ° cm3 g-1 dm-1
l = 1,5 dm
αm ⋅ m ⋅ l
α=
V
2, 90 cm3 g−1dm−1 × m × 1,5 cm

0, 50 =
V
m α
=
V αm ⋅ l
m 0, 5 0
=
V 2, 9 0 cm3 g−1 dm−1 × 1, 5 dm
m
= 0,1149 g cm−3
V
0,11493 g cm −3 1000 cm3

c(mliječne kiseline) = ×
90, 08 g mol−1 1dm3
c(mliječne kiseline) = 1,276 mol dm −3
5.4. Koliki će biti kut zakretanja polarizirane svjetlosti otopine koja sadrži 7,5 g glukoze u
200 cm3 otopine smještene u kivetu debljine 1 cm? αm (glukoze) = 52,7 ° cm3 g-1 dm-1
α=?
m (glukoze) = 7,5 g
V (otopne) = 200 cm3
l = 1 cm V = 1x10−3 dm
αm (glukoze) = 52,7 ° cm3 g−1 dm−1
αm ⋅ m ⋅ l
α=
V
52,7 0 cm3 g -1 dm-1×7,5 g ×1×10-3 dm

α=
200 cm3
α = 1,976 0

5.5. U biološkom sustavu NAD+ + H+ + 2e− → NADH samo reducirani oblik apsorbira pri 340
nm (ε = 6220 dm−3 mol−1 cm−1). Izračunajte omjer koncentracija oksidiranog i reduciranog
oblika u otopini sustava ukupne koncentracije 7,5·10−5 mol dm−3 koja u kiveti debljine 1 cm
pokazuje apsorbanciju 0,311.
c (NAD + )
=?
c (NADH)
( )
c NAD + + c ( NADH ) = 7, 5 × 10−5 mol dm − 3
l = 1 cm
ε = 6220 dm-3 mol−1 cm−1

A (sume) = 0,311
A (sume) = A (NAD+) + A(NADH)
A (sume) = 0 + A(NADH)
A (NADH) = 0,311
A = ε ⋅c ⋅l
ε ( NADH ) = 6220 dm−3mol−1cm−1
A
c=
ε ⋅l
0,311
c (NADH) =
6220 dm3 mol-1 cm -1 ×1 cm
c (NADH) = 5 × 10−5 mol dm− 3
c (NAD+ ) = (7,5 − 5) ×10−5 mol dm−3
c (NAD+ ) = 2,5 ×10−5 mol dm−3
c (NAD+ ) 2, 5 × 10−5 mol dm−3

=
c (NADH) 5 × 10−5 mol dm−3
c (NAD+ )
= 0, 5
c (NADH)

5.6. Aceton se u biološkim otopinama može određivati spektrofotometrijski. Mjerenjem

apsorbancije standardnih otopina acetona dobiveni su podaci za konstruiranje baždarnog
dijagrama.
m(acetona) / mg u 100 cm3 A
0,0 0,045
0,5 0,057
1,0 0,069
2,0 0,092
4,0 0,137
6,0 0,182
8,0 0,229
a) Izračunajte molarnu apsorptivnost otopine acetona.
b) Analizom uzoraka krvi i urina zdrave i bolesne osobe dobiveni su slijedeći podaci:
A
krv urin
zdrava osoba 0,068 0,097
bolesna osoba 0,189 0,198
Izračunajte koncentracije acetona u svim uzorcima uz pretpostavku da su navedene vrijednosti

apsorbancija korigirane za vrijednost «slijepog uzorka».
0.25
0.20
b.u.
0.15
b.k.
A
0.10
z.u.
0.05 z.k.
0.00
0 2 4 6 8
3
c(acetona) / mg u 100 cm
A A2 − A1
a) ε = ; ε=
c ⋅l c2 − c1
0,137 − 0,045
ε= −3
4×10 g 0 ×10− 3g
−
0,10dm3 ×58 g mol−1×1cm 0,10dm3 ×58 g mol −1×1 cm
ε = 133,4 dm3 mol−1cm −1

b)
0,068
z.k. : c= = 5,097×10− 4 mol dm − 3
133,4dm mol −1 cm −1×1cm
3
0,189
b.k . : c= = 1,417×10− 3 mol dm -3
133,4 dm 3 mol−1 cm −1×1cm
0,097
z.k. : c= 3 −1 −1
= 7,21×10− 4 mol dm − 3
133,4dm mol cm ×1cm
0,198
b.k . : c= 3 −1 −1
=1,484×10 −3 mol dm − 3
133,4 dm mol cm ×1cm
5.7. Otopina tablete tolbutamine (Mr = 270) ima molarnu apsorptivnost 703 pri 262 nm. Jedna
tableta je otopljena u malo vode i otopina zatim razrijeđena do volumena od 2 dm3. Koliko
grama tolbutamina je prisutno u tableti ako otopina ima apsorbanciju 0,687 pri 262 nm u
mjernoj posudici debljine 1 cm.
A = ε ⋅c⋅l
A
c=
ε ⋅l
0,687
c= 3 −1 −1
= 9,77×10 − 4 mol dm − 3
703 dm mol cm ×1cm
m( tolbut .)u tableti = 9, 77 × 10−4 × 2 × 270 = 0, 526 g u 2dm3
5.8. Spoj formulske mase 180 g mol−1 ima apsorptivnost 286 dm3 g−1 cm−1. Koja je molarna
apsorptivnost ispitivanog spoja?
A = a ⋅ c ⋅l
a = 286 dm3 g −1cm −1
1g dm− 3
c= =5,56×10−3mol dm −3
180 g mol−1
Seminar pripremila: izv. prof.dr.sc. Vesna Babić-Ivančić, dipl.inž.

S5 Radni list

S5 Radni list
__________________ ______________________

S6 Ravnoteža kemijskih reakcija
6.1. Ravnoteža u homogenom i heterogenom sustavu
Sustav se nalazi u stanju ravnoteže ako pri danim vanjskim uvjetima u njemu ne dolazi do
spontane pretvorbe tvari ili izmijene energije pri čemu on ostaje u ravnoteži sve dok se ne
promijene vanjski uvjeti. Kemijski procesi koji se događaju između tvari koje reagiraju u
sustavima dovode do kemijskih ravnoteža a one mogu biti homogene (ravnoteža u jednoj
fazi) i heterogene (ravnoteža u sustavu koji obuhvaća više faza, ovdje spadaju i adsorpcijske
ravnoteže). Homogene ravnoteže se susreću u kemijskim reakcijama koje teku u otopini ili
plinskoj fazi. Kemijske ravnoteže pokazuju reverzibilnost, tj. mogućnost da reakcija
istovremeno teče u oba međusobno suprotna smjera, brzine su im iste, rezultantne količine
komponenata koje sudjeluju u reakciji više se ne mijenjaju te se takvo stanje naziva
dinamičkom ravnotežom. Kao primjer možemo navesti da kisik i vodik koji čine praskavac ne
reagiraju sve dok katalizator (sitno razdijeljena platina) ne ubrza reakciju. Konstanta
ravnoteže, K, jednaka je omjeru konstanti brzine reakcije k1/k2, i mijenja se s temperaturom
(veća vrijednost znači da je ravnoteža pomaknuta na stranu produkata, niže vrijednosti
pokazuju da preteže reakcija u obrnutom smjeru, ravnoteža je pomaknuta prema ishodnim
tvarima, reaktantima). Termodinamičke reakcije izvedene za homogene kemijske ravnoteže
vrijede i za heterogene.
6.2. Ravnoteže u otopinama elektrolita
Kod slabih elektrolita molekule se raspadaju, uspostavlja se ravnoteža između nedisociranih

molekula i iona. I za ove ravnoteže vrijedi zakon o djelovanju masa.
U vodenoj otopini slabog elektrolita, BA, zbog hidratacije dolazi do disocijacije elektrolita na
katione, B+ i anione A− prema jednadžbi:
BA(aq) ↔ B+(aq) + A-(aq)
Disocijacijska ravnoteža može se izraziti jednadžbom:
 B+  ×  A − 
Kc =    
[ AB]
gdje su:  B+  i  A −  ravnotežne koncentracije iona, a koncentracije iona, a [ AB] ravnotežna
koncentracija nedisociranog elektrolita.
Ako se upotrijebe aktiviteti

aB+ × aA−
K0 =
aAB

Ova konstanta ravnoteže naziva se konstanta disocijacije, a ovisno da li je elektrolit kiselina

ili baza definirane su konstante disocijacije kiseline (Ka), odnosno konstanta disocijacije baze
(Kb). Ona je mjerilo za jakost elektrolita u danom otapalu (obično voda), a što je veća
vrijednost konstante to je veća koncentracija iona u odnosu na nedisocirane molekule. Kod
višebaznih kiselina postoji više disocijacijskih ravnoteža-koliko H atoma toliko disocijacija
(veći stupanj disocijacije imaju viši stupnjevi disocijacije takvih kiselina, nije točno; npr. U
H3PO4 Ka1 ima višu vrijednost u odnosu na Ka2, pa je više disociranih iona u otopini) bolje
disociraju niži st)
pK je stupanj disocijacije izražen u logaritamskom obliku
pK = − log(K c / mol dm − 3 )
Kao primjer možemo pokazati disocijacijsku ravnotežu amonijaka koji reagira s vodom
prema jednadžbi:
NH3 + H2O ↔NH4OH
Pri čemu nastaje amonijev hidroksid koji otpušta amonijeve i hidroksidne ione.
NH4OH ↔ NH4+ + OH-

Prema tome konstanta disocijacije amonijaka je:
 NH +4  OH − 
Kb = 
[ NH 4OH ]
gdje je [ NH 4OH ] ravnotežna koncentracija amonijaka. Koncentracija vode koja sudjeluje u

disocijacijskoj ravnoteži i koja se u razrijeđenim otopinama praktički ne mijenja obuhvaćena
je u vrijednosti konstante ravnoteže Kb.
W. Ostwald je prvi provjerio valjanost izraza za konstantu disocijacije slabih elektrolita na

više organskih kiselina. Pri tome je stupnjeve disocijacija ovih kiselina odredio prema
Arrheniusu iz omjera ekvivalentne vodljivosti pri određenom i beskonačnom razrijeđenju.
Stupanj disocijacije, α, pokazuje koji dio elektrolita je disociran na ione a kreće se od 0 do 1.
6.3. Zakon razrjeđenja

-konstanta disocijacije slabih elektrolita može se prikazati stupnjem disocijacije α i
uvrštenjem α ⋅ c u formulu za konstantu
disocijacije dobiva se Ostwaldov zakon razrjedenja
Kc =
( a× cT )× ( a× cT ) = a 2 × cT 2 = a 2 × cT
cT - ( a× cT ) cT ( 1 - a ) 1- a

-ovaj zakon se može primjeniti na razrjeđene otopine slabih elektrolita koji disociraju na 2
iona (binarni elektroliti). Kod slabih elektrolita on je manji od jedinice, ali kod vrlo slabih
elektrolita je mnogo manji od jedinice tako da je (1–α) ≈ 1, odnosno:
K c ≈ α 2 ⋅ cT
Za izračun konstante dovoljno je da se mjeri vodljivost elektrolita pri nekoliko razrijeđenja.

Ekvivalentna vodljivost pri beskonačnom razrjeđenju izvodi se ili ekstrapolacijom ili kao
suma pokretljivosti iona elektrolita.
6.4. Produkt topljivosti

-odnosi se na ravnotežu u heterogenom sistemu koja se uspostavlja prilikom otapanja neke
teško topljive soli,
-kada dođe do zasićnja otapala tom solju uspostavlja se ravnoteža-koliko se soli u procesu
otopi, toliko se istaloži:
BA(s) ↔ B+(aq) + A-(aq)
-molni udio u čvrstoj fazi je jedan i zakon ravnoteže ima oblik
i konstanta Ksp se zove produkt topljivosti
BmAn ↔ mBn+ + nAm-

-
iznosi
K sp = Bn+  ⋅  A m− 
-što je veća topljivost tvati veći je i produkt topljivosti
Kod procesa taloženja može se jedna komponenta dodati u suvišku, ta povećana koncentracija
iona koji je dodan pomiče ravnotežu procesa u smjeru taloženja. Opisana pojava pomicanja
ravnoteže u skladu je s Le Chatelierovim principom.
6.5. Kalcificirana tkiva i stvaranje konkremenata
U tjelesnim tekućinama živih bića nalaze se otopljene mnoge tvari, dosta njih u ionskom
obliku. Ako dođe do poremećaja ravnoteže u kompleksnim ionskim sistemima kao što su krv,
limfa, žuč, urin, slina idr. može doći do reakcija u kojima nastaju teško topljivi spojevi. Tada
dolazi do stvaranja kamenaca, konkremenata. Kamenci koji nastaju mogu sadržavati fosfate,
oksalate ili karbonate kalcija, mokraćnu kiselinu ili njezine soli, kolesterol, derivate ksantina i
dr. Kemoterapija takvih stanja često se osniva na ponovnom otapanju nastalih taloga.
I u zdravom organizmu dolazi do procesa u kojima se stvaraju teško topljivi spojevi. Apatit
kosti je veoma teško topljiv a produkt topljivosti minerala zubne cakline iznosi brojčano čak
Ksp = 10−130.
Zadaci:
6.1. Octena kiselina u otopini množinske koncentracije 0,0800 mol dm−3 je 1,5 %
ionizirana. Izračunajte konstantu disocijacije.
HAc H+ + Ac −
c T = 0,0800 mol dm −3
α = 1,5 % = 0,15
H+  =  Ac −  = cT × α = 0,0800 mol dm−3 × 0,015 = 0,0012 mol dm−3
[HAc ] = cT −  Ac −  = 0,0800 mol dm −3 − 0,0012 mol dm −3 = 0,0788 mol dm −3
H+  ⋅  Ac −  0,0012 mol dm-3 × 0,0012 mol dm-3

Ka =    = = 1,83 × 10 −5 mol dm−3
[HAc ] 0,0785 mol dm-3
6.2. Treba odrediti stupanj disocijacije octene kiseline u vodenoj otopini koncentracije 0,1
mol dm−3 uzimajući u obzir da koncentracijska konstanta disocijacije pri 25 °C iznosi
1,75×10−5 mol dm−3.
cT (CH3COOH) = 0,10 mol dm−3
α=?
α2 ⋅c
Ka =
1−α
Obzirom da konstanta disocijacije ima vrijednost reda veličine 10−5 može se zanemariti
nazivnik u izrazu za konstantu pa se računa prema izrazu:
K a = α 2 ⋅ cT
Ka
α=
cT
1, 75 × 10−5 mol dm−3

=
0,10 mol dm−3
α = 1,32 × 10−2
α = 0, 0132 (×100 ) = 1, 32%

6.3. Izračunajte koncentraciju svih vrsti prisutnih u 0,40 mol dm−3 NH3. Koliko posto
amonijaka je disociralo?
NH3 + H2O NH+4 + OH−

NH+4  = OH− 
[NH4OH] = cT − NH4+  = 0,40 mol dm−3 − NH4+  mol dm−3 ≈ 0,40 mol dm-3
2
OH− 
Kb =
[NH3 ]
OH−  = K b ⋅ [NH3 ]
= 1,75 × 10 −5 mol dm−3 ⋅ 0,40 mol dm−3
OH−  = 2, 65 × 10−3 mol dm−3
NH4+  = OH−  = 2,65 × 10−3 mol dm−3
[NH3 ] = 0,40 mol dm−3 − 2,65 × 10−3 mol dm−3 = 0,397 mol dm−3
OH−  2,65 × 10 −3 mol dm−3

α= ⋅ 100 = ⋅ 100 = 0,663 %
cT 0,40 mol dm−3
6.4. Izračunajte Kpt srebrovog kromata, ako je topljivost soli 1,3×10−4 mol dm−3.
Ag2CrO4 (s) 2 Ag+(aq) +CrO24−(aq)
1 mol Ag2CrO4 2 mol Ag+ 1 mol CrO24−
CrO24−  = s
 Ag+  = 2s
K sp (Ag2CrO4 ) =  Ag+  CrO24−  = ( 2s ) ⋅ s = 4s 3

2 2
( )
3
K sp = 4 ⋅ 1,3 × 10−4 moldm−3 = 8,8 × 10−12 mol3 dm−9

6.5. Mnogi živini spojevi su vrlo otrovni. Međutim liječnici su 60 stoljeća kalomel,
Hg2Cl2, koristili kao lijek. Njihovi pacijenti ipak najčešće nisu umirali od trovanja živom jer
je kalomel vrlo slabo topljiv. Izračunajte topljivost Hg2Cl2, (mol dm−3) te koncentraciju
živinih i klorovih iona. Kpt (Hg2Cl2) = 1,1×10−18
Hg2Cl2 (s) Hg22+(aq) +2Cl−(aq)
1 mol Hg2Cl2 1 mol Hg22 + 2 mol Cl−
2  = s
Hg2+ 
Cl−  = 2s
Kpt (Hg2Cl2 ) = Hg22+  ⋅ Cl−  = s ⋅ ( 2 s ) = 4 ⋅ s 3

2 2
K pt 1,1× 10 −18 mol3 dm−9

s(Hg2Cl2 ) = 3 = 3 = 6,52 × 10 −7mol dm−3
4 4
Hg22+  = 6,52 × 10−7mol dm−3
Cl−  = 2 ⋅ Hg22+  = 2 ⋅ 6,52 × 10 −7mol dm−3 = 1,30 × 10 −6 mol dm−3
Seminar pripremila: izv. prof.dr.sc. Vesna Babić-Ivančić, dipl.inž.

S6 Radni list

S6 Radni list
__________________ ______________________

Izomerije
S7 Karakteristične reakcije ugljikovodika i aromatskih spojeva
7.1. Izomerije
Dva ili više kemijskih spojeva mogu imati istu molekulsku formulu i molekulsku
masu, ali različita svojstva zbog različitog rasporeda ili prostornog usmjerenja atoma u
molekuli. Takvi se kemijski spojevi nazivaju izomerima. Razlikujemo dvije osnovne skupine
izomera: konstitucijske izomere i stereoizomere.
Konstitucijski izomeri
Promjenom redoslijeda kovalentno vezanih atoma dobivaju se konstitucijski izomeri
koji imaju istu molekulsku formulu, no različita fizička svojstva i imena. Broj mogućih
konstitucijskih izomera raste s porastom broja atoma. Na primjer, postoje dva izomera s
formulom C4H10 i 18 izomera s formulom C8H18.
A) Izomeri lanca – razlikuju se u stupnju razgranatosti molekule.
B) Položajni izomeri – razlika je u položaju supstituenata u lancu ili

prstenu.
C) Izomeri veza – razlika je u položaju dvostrukih i trostrukih veza
D) Izomeri funkcijskih skupina – razlika u vrsti funkcijske skupine
E) Keto-enolni tautomeri

Stereoizomeri
Spojevi koji imaju istu molekulsku formulu i isti redoslijed kovalentno vezanih atoma,
a različito prostorno usmjerenje tih atoma, nazivaju se stereoizomeri.
Načini prikazivanja molekula:
klinasta perspektivna Newmanova model s kalotni

“okruglicama i
formula formula formula štapićima” model
Geometrijski izomeri (cis-trans izmerija)
Cis-trans izomeri imaju isti slijed atoma, ali se uzajamno razlikuju zato što je položaj
pojedinačnih atoma (atomskih skupina) zbog određenih razloga sputan. Ti su izomeri
strukturno kruti (rigidni) i teško prelaze jedan u drugoga. Cis-trans izomerija javlja se kod
cikličkih spojeva i kod spojeva s dvostrukom vezom.
Cis-trans izomerija kod cikloalkana
Primjer:
1,4-dimetilcikloheksan javlja se u cis- i

trans-konfiguraciji. Mogu se pojaviti dvije
(a) (b) trans-konfiguracije: (a) s obje metilne
skupine u aksijalnom položaju (b) s obje
metilne skupine u ekvatorijalnom položaju,
te dvije cis-konfiguracije: (c) i (d) gdje je
jedna metilna skupina u aksijalnom, a
(c) (d)
druga u ekvatorijalnom položaju.
Ograničena rotacija oko dvostruke veze

Rotacija oko dvostruke veze C=C vrlo je ograničena jer je paralelno usmjerenje
međudjelujućih p-orbitala, do kojeg dolazi pri ovakvom rasporedu, energetski povlašteno.
Prisutnost dvostruke veze nije dovoljan uvjet za pojavu cis-trans-izomerije. Kao cis- odnosno

trans-izomeri mogu se javiti samo molekule u kojima je svaki ugljik dvostruke veze vezan na
dvije različite skupine.
Prefiksima cis- i trans-

konfiguracija može se označavati
kada se radi o najmanje jednom
paru istovrsnih skupina vezanih
na oba ugljikova atoma.
cis-2-penten trans-2-penten
U složenijim spojevima najprije se na osnovu CIP-sustava (Cahn, Ingold i Prelog) svrstavaju

skupine vezane na pojedine nezasićene atome ugljika prema prioritetnom redoslijedu (atomi
višeg atomskog broja imaju
viši stupanj prioriteta). Zatim
se uspoređuju prioritetnije
skupine na oba C atoma. Ako
su propritetnije skupine
smještene s iste strane
dvostruke veze pripisuju se konfiguraciji Z (njem. zusammen, zajedno), a ako se nalaze na
suprotnim stranama dvostruke veze, radi se o konfiguraciji E (njem. entgegen, nasuprot). Ako
atomi vezani na nezasićene ugljikove atome imaju isti stupanj prioriteta promatraju se
posredno vezani atomi supstituenata.
Optički izomeri
Ravnina simetrije
Molekule čiji je središnji C atom supstituiran s najmanje dva istovrsna atoma (skupine) imaju
najmanje jednu ravninu simetrije.
Molekula CHBrClF nema ni jednu Molekula FeCl3F3 posjeduje ravninu

ravninu simetrije, te stoga posjeduje simetrije, te je akiralna i nema
optičke izomere. Ta je molekula optičke izomere.
kiralna.

Zrcalni odnos
Molekule koje su u zrcalnom odnosu, tj. odnose se kao predmet i njegova slika, a koje
se uzajamno ne mogu preklopiti, nazivamo enantiomerima.
Enantiomeri se uzajamno odnose kao desna i lijeva ruka pa se nazivaju kiralnim

molekulama (grč. cheir = ruka). Kiralnost je posljedica asimetrije, odsutnosti ma kojeg
elementa simetrije molekule. Središte asimetrije je tzv. kiralni centar. S porastom broja
kiralnih centara naglo se povećava broj stereoizomera. Najveći mogući broj stereoizomera je
2n, pri čemu je n broj kiralnih centara.
Kiralnost ima značajnu ulogu u prirodnim procesima. U većini slučajeva samo je jedan
enantiomer iz para biološki aktivan, tj. živi ga organizam može koristiti.
Enantiomeri imaju svojstvo zakretanja ravnine polariziranog svjetla. Iako je kiralnost
potreban uvjet za optičku aktivnost, kiralni spojevi ne moraju nužno pokazivati optičku
aktivnost.
Smjesa jednakih količina enantiomera naziva se racemat. Racemat ne pokazuje

optičku aktivnost i označava se sa (±). Fizička svojstva enantiomera su, osim smjera optičkog
zakretanja, jednaka.
Stereoizomeri koji se ne odnose kao predmet i njegova zrcalna slika (nisu u zrcalnom odnosu)
nazivaju se dijastereoizomeri. Dijastereomeri imaju različita fizička i kemijska svojstva.
Pretvorba enantiomera, čija se fizička svojstva ne razlikuju, u dijastereomere omogućava

njihovo razdvajanje iz smjese.
Konformacijski izomeri
Atomi ili atomske skupine povezane jednostrukom
vezom podložne su rotaciji oko te veze, a molekulski
oblici (izomeri) koji nastaju nazivaju se
konformacijama molekule, konformerima ili
rotamerima.
Kod zvjezdaste konformacije diedarski kut (kut zvjezdasta zasjenjena

između C-H susjednih ugljikovih atoma, kada se konformacija konformacija
gleda u smjeru veze C-C) iznosi 60°. Vrtnjom jedne “staggered” “eclipsed”
metilne skupine za 60°, diedarski kut iznosi 0° (ili
Molekulska geometrija rotacije
120°), svaka veza C-H jednog C atoma tada je
metilnih skupina oko σ-veze etana.
najbliža pojedinačnim C-H vezama drugog C atoma. Takav se raspored atoma zove
zasjenjena konformacija. Na sobnoj temperaturi međusobna pretvorba konformacija je brza, a
konformacijskih izomera ima beskonačno mnogo.
7.2. Karakteristične reakcije ugljikovodika i aromatskih spojeva
U reakcijama organskih spojeva najprije se stvara aktivirani kompleks bogat energijom iz

kojega u jednom stupnju ili u više stupnjeva, prijelaznih stanja, nastaju produkti.
Osnovni tipovi reakcija organskih spojeva su adicija, eliminacija i supstitucija.
karakteristične reakcije
ADICIJA ELIMINACIJA SUPSTITUCIJA OKSID. / RED.
alkani • •
alkeni • •
alkini • •
halogenalkani • •
alkoholi • • •
eteri •
aldehidi i ketoni • •
karboksilne kiseline • •
aromatski ugljikovodici •
7.2.1. Adicija
Reakcije adicije karakteristične su za nezasićene organske spojeve. Atomi ili skupine atoma
vežu se na dvostruke i trostruke veze pri čemu se π-veze prevode u jednostruke σ-veze.
• Adicija vodika
(hidrogeniranje)

• Adicija halogena
(halogeniranje)
• Adicija halogenovodika (hidrogenhalogeniranje), adicija vode (hidratacija) i td.

•
Reakcija adicije može se odvijati na vezama C = C, C ≡ C, C = N, C ≡ N, C = O.
HC ≡ CH + HCl → CH2 = CHCl
RHC = CHR + Br2 → RBrHC – CHBrR
Adicija se može opisati i kao nukleofilna ili elektrofilna adicija. Nukleofili su reaktanti bogati
elektronima (“vole” jezgru), dok se reaktanti siromašni elektronima nazivaju elektrofili
(“vole” elektrone). Nukleofili su donori elektronskog para i obično su neutralni ili negativno
nabijeni (HO-, RO-, CN-, F-, Cl-, Br-, I-, ROH, H2O). Elektrofili su neutralni ili pozitivno
nabijeni akceptori elektronskog para (H+, Br+, NO2+, BF3, AlCl3).
7.2.2. Eliminacija
Kod reakcije eliminacije, suprotno adiciji, iz molekule se uklanjaju atomi ili skupine atoma uz
nastanak višestrukih veza, ili u nekim slučajevima nastanak prstena. Uklanjanje atoma ili
skupina sa susjednih atoma ugljikove okosnice nazivamo 1,2-eliminacijskim reakcijama.
• Dehidratacija (gubitak vode iz alkohola) reakcija je suprotna reakciji hidratacije.

• Dehidrohalogeniranje (eliminacija halogenovodika)
• Dekarboksilacija (eliminacija CO2)
RCOCOOH → RCHO + CO2
7.2.3. Supstitucija
Reakcije u kojima se pojedini atom ili atomska skupina zamjenjuje atomom ili skupinom
odgovarajućeg reagensa nazivaju se reakcijama supstitucije.
Reakcije supstitucije mogu se odvijati na zasićenim i nezasićenim ugljikovim atomima.
Prema prirodi reagensa reakcije supstitucije mogu biti nukleofilne i elektrofilne.
7.2.4. Pregradnja
Pregradnje predstavljaju promjene u razmještaju atoma ili skupina atoma u molekuli kao
posljedice reakcija adicije, supstitucije i eliminacije.

OKSIDACIJA I REDUKCIJA
Oksidaciju i redukciju valja shvatiti kao promjene elektronske gustoće na ugljikovim

atomima koje su popratne adiciji, eliminaciji ili supstituciji. U anorganskoj kemiji se
oksidacija odnosno redukcija odnose na potpuni prijenos elektrona s jedne čestice na drugu. U
organskim spojevima prijenos elektrona često nije potpun iz razloga što izmjena kovalentne
veze dovodi do veće ili manje promjene elektronske gustoće na ugljikovom atomu. Tako je
vezanje s atomom koji je elektronegativniji od ugljika oksidacija, dok je vezanje s atomom
koji je elektropozitivniji od ugljika redukcija.
Primjer oksidacijsko-redukcijskih reakcija predstavlja pretvorba primarnih alkohola u

aldehide i karboksilne kiseline reakcijama oksidacije. Obratno, karboksilne kiseline se
reakcijama redukcije mogu prevesti u aldehide i alkohole.
Zadaci:
1. Odredite u slijedećim reakcijama reagens i supstrat, svrstajte reakcije prema tipu
(adicija, eliminacija, supstitucija) i prema elektronskom karakteru reagensa (nukleofil,
elektrofil).
HO- + CH3Br → CH3OH + Br-
H+ + H2C = CH2 → H3C – CH2+
CN- + CH3CH2Br → CH3CH2CN + Br-
2. Adicijom bromovodika na 1-buten, ovisno o reakcijskim uvjetima, dobivaju se dva
produkta (C4H9Br). Ovi se izomeri razlikuju po položaju atoma broma. napišite
strukturne formule i imena tih spojeva.
3. Svrstajte alijedeće reakcije u supstituciju, adiciju ili eliminaciju.
Zn + C6H5CHClCHClC6H5 → C6H5CH = CHC6H5 + ZnCl2
4. Poznata su dva spoja molekulske formule C3H6. Oba su plinovi. Nacrtajte strukturne
formule oba spoja.

5. Koliko izomera ima aciklički ugljikovodik molekulske formule C4H10?

a) 2
b) 3
c) 4
d) 5
6. Koliko mogućih strukturnih izomera ima ugljikovodik molekulske formule C4H8?
7. Nacrtajte cis- i trans-1-brom-2-kloreten
8. Nacrtajte sve strukturne formule cis-trans izomera 2,4-heptadiena.
9. Nacrtajte strukturne formule konfiguracijskih izomera 1-brom-2-klor-1-propena i 1-

jod-1-butena, i dodijelite im odgovarajuće oznake E ili Z.
10. Rotacija oko središnje veze ugljik-ugljik u butanu dovodi do različitih prostornih
rasporeda. Prilikom vrtnje jednog dijela molekule u odnosu prema drugome javljaju se
tri zasjenjene i tri zvjezdaste konformacije. Nacrtajte Newmanove projekcije svih šest
spomenutih konformacija butana.
Literatura: Stanley H. Pine, Organska kemija, 5th ed, Školska knjiga, Zagreb, 1994
Seminar pripremila: dr.sc. Saška Marczi,prof.biol.kem., viša asistentica

S7 Radni list

Radni list
S7
__________________ ______________________

S8 Karakteristične reakcije alkohola, aldehida i ketona
Osim ugljika i vodika kisik je najzastupljeniji element u organskim spojevima, često

kao dio funkcionalnih skupina. Brojni su spojevi s kisikom, npr. alkoholi, aldehidi, ketoni,
kiseline, eteri, esteri i dr., a prema sličnim svojstvima se i proučavaju zajedno kako bi se
uočile sličnosti i razlike u njihovim fizikalnim i kemijskim svojstvima.
Alkoholi
Alkoholi su spojevi opće formule R-OH koji sadrže jednu ili više hidroksilnih (–OH)
skupina. Možemo ih podijeliti prema nekoliko kriterija:
-prema građi lanca ih dijelimo na: alicikličke (CH3CH2OH)
cikličke (cikloheksanol – C6H11OH)
i aromatske (benzilni – C6H5CH2OH)
-prema položaju –OH skupine na: primarne (CH3CH2OH)
sekundarne (CH3)2-CH-OH
i tercijarne (CH3)3-C-OH
-te prema broju –OH skupina na: monovalentne (alkoholi s jednom –OH skupinom)
dvovalentne (dioli s dvije –OH skupine)
trovalentne (trioli s tri –OH skupine)
polivalentne (polioli s više –OH skupina).
Prema pravilima IUPAC-a alkoholi se imenuju tako da se imenu osnovnog spoja

dodaje sufiks -ol (npr. etan – etanol), ali se može i imenu alkilne skupine dodati riječ alkohol
odvojena crticom (npr. etil-alkohol).
Svojstva alkohola
Fizikalna svojstva. Alkoholi imaju viša vrelišta od pripadajućih alkana što je
posljedica građe molekula. Imaju polarnu –OH skupinu u kojoj je vodik vezan na vrlo
elektronegativni kisik na kojem se nalaze dva slobodna elektronska para. Oni privlače atome
vodika drugih molekula te se zbog toga molekule alkohola međusobno vežu vodikovim
vezama:
Upravo zbog vodikovih veza za čije se kidanje troši energija, alkoholi imaju iznimno visoka
vrelišta. Topljivost alkohola u vodi ovisna je o dužini alkilnog lanca. Metanol, etanol i
propanol se neograničeno miješaju s vodom, međutim alkoholi koji slijede sve se slabije
otapaju u vodi. Što je alkilni lanac duži, to više prevladava njegov hidrofobni utjecaj pa su
alkoholi s 11 i više C atoma krutine netopive u vodi.
Kemijska svojstva. U vodenim otopinama i fiziološkim uvjetima, alkoholi gotovo i
nisu disocirani nego su neutralni. No, ovisno o reagensu, alkoholi pokazuju svojstva i slabih
kiselina i slabih baza što im omogućuje polarna –OH skupina.

Alkoholi su slabije kiseline od vode (metanol je izuzetak) pa do gubitka iona iz –OH

skupine i stvaranja alkoksida može doći samo u reakciji s metalnim ionom (npr. natrij,
magnezij, aluminij, i dr). Vodik se najlakše odcjepljuje kod primarnih, a najteže kod
tercijarnih alkohola. Alkoksidi su vrlo jake baze i dobri nukleofili.
CH3CH2-OH + Na CH3CH2O-Na+ + H2
etanol natrijev etoksid
Na kisiku se nalaze slobodni elektronski parovi pa zbog toga hidroksilna skupina u jako
kiseloj sredini može vezati proton. Iz toga vidimo da se alkoholi ponašaju i kao slabe baze. U
takvoj reakciji dolazi do stvaranja protoniranog alkohola, ROH2+ koji je nestabilan spoj, a uz
gubitak vode može dati alken.
CH3CH2OH CH2 = CH2 + H2O

etanol eten
U reakciji s jakim oksidansima kao što su CrO3 ili KMnO4, primarni i sekundarni alkoholi se
oksidiraju u karbonilne spojeve. Primarni alkoholi se oksidiraju u aldehide i dalje vrlo lako u
kiseline, a sekundarni alkoholi u ketone. Tercijarne alkohole nije moguće oksidirati na ovakav
način.
Ista reakcija se koristi u alkotestovima, odnosno Cr(VI) (koji je žućkaste boje) oksidira etanol
u octenu kiselinu pri čemu dolazi do redukcije kroma na Cr(III) koji je zelenkaste boje.
Slika 8.1. Uređaj za alkotest

S kiselinama alkoholi daju estere pri čemu dolazi do zamjene –OH

OH skupine s alkoksidnom
skupinom.
Dobivanje alkohola
Najstarija metoda dobivanja alkohola je alkoholno vrenje prilikom kojeg se iz šećera
(šećer iz voća, šećerne
erne trske ili škrob) djelovanjem enzima dobiva etanol. Međutim,
Me
Međ u velikim
količinama čisti
isti etanol se proizvodi hidratacijom etena.
Osim ovih metoda, alkoholi se mogu dobiti i hidratacijom i hidroksilacijom alkena.
Takođerer mogu nastati i redukcijom karbonilnih spojeva pri čemu
emu iz aldehida nastaju primarni
alkoholi, a iz ketona sekundarni. Mogu nastati i iz estera hidrolizom.
Primjena nekih alkohola

Metanol, CH3OH, se najviše koristi za sinteze organskih spojeva. Dobiva se
oksidacijom metana ili sintezom iz ugljikova (II) oksida i vodika. Čisti metanol je bezbojna,
vrlo otrovna tekućina. sljepoću pa i smrt, a toksičnost
ina. Trovanje metanolom može uzrokovati sljepoću toksi
potječe od formaldehida koji se u organizmu stvara enzimskom oksidacijom metanola. Može
se koristiti kao gorivo u motorima i za denaturiranje etanola što ga onda čini neupotrebljivim
za proizvodnju pića.
Etanol, CH3CH2OH, je najmanje otrovan od svih alkohola, iako iako uzrokuje vrtoglavicu,
povraćanje pa čakak i smrt. Sastojak je svih alkoholnih pića,
pi a, a ima i veliku primjenu u industriji
za proizvodnju lijekova, boja, kao otapalo i dr. Spiritus dilutus ili 70%-tna
70% tna otopina alkohola se
koristi kao kožni antiseptik i kao dezinfekcijsko
dezinfekcijsko sredstvo jer sprječava
sprje razvoj
mikroorganizama. Velike količine
količine alkohola dobivaju se alkoholnim vrenjem šećera še koji se
najviše koristi u proizvodnji alkoholnih pića.
pi a. Još se više proizvodi iz etena adicijom vode pri
povišenoj temperaturi i tlaku uz katalizator.
1,2-etandiol ili etilen--glikol, HOCH2CH2OH, je slatkasta gusta usta tekućina
teku koja se
najviše upotrebljava kao antifriz, odnosno kao sredstvo protiv smrzavanja u hladnjacima
automobila. Dobro se miješa s vodom, mješavina jednakih dijelova vode i etilen-glikola ima
najniže ledište, približno – 40°C. Otrovan je, a u organizmu se oksidira u oksalnu kiselinu.

1,2,3-propantriol ili glicerol, HOCH2CHOHCH2OH, je higroskopna tekućina

slatkastog okusa, dobro se miješa s vodom. Dobiva se hidrolizom triglicerida, masti i ulja.
Osnovna je komponenta lipida, a oksidacijski produkti i esteri su česti međuprodukti
metabolizma. Blagom oksidacijom glicerola mogu nastati najjednostavniji ugljikohidrati,
gliceraldehid i 1,3-dihidroksiaceton.
Inozitol ili heksadihidroksicikloheksan je važan aliciklički alkohol, sastavni je dio

fosfolipida (fosfoinozitol).
Fenoli
Fenoli su spojevi kod kojih je –OH skupina vezana izravno na ugljikov atom
aromatskog prstena. Opća formula im je Ar-OH. Ime su dobili prema najjednostavnijem
predstavniku fenolu. Metilni derivati fenola nazivaju se krezoli, a dihidroksi i trihidroksi
fenoli su često poznati pod trivijalnim imenima.
Svojstva fenola
Fizikalna svojstva. Fenoli su bezbojne tekućine ili krute tvari koje lako podliježu
oksidaciji, a čiji su oksidacijski produkti četo crveno obojeni. Sam fenol je kristalna tvar
karakterističnog mirisa, a stajanjem na zraku dobiva žutu ili crvenu boju. I male količine vode
snižavaju talište fenola ispod sobne temperature pa se zbog toga dobiva fenol koji je u
tekućem stanju i naziva se karbolna kiselina. Dobro je topiv u etanolu. Veza između kisika i
vodika u –OH skupini je polarnija nego kod alkohola zbog čega su i vrelišta puno viša nego
kod pripadnih alkohola.
Kemijska svojstva. Fenoli pokazuju svojstva slabih kiselina, ali su jače kiseline od
alkohola i vode. Disocijacijom fenola nastaje fenoksid-anion. Fenol i fenoksid-anion su
rezonantni hibridi s pet mogućih struktura. a u vodi se povezuju vodikovim vezama.
ArOH ArO- + H+
fenol fenoksid-anion
S lužinama fenoli daju fenokside (npr. s NaOH).

U reakcijama elektrofine supstitucije fenoli su vrlo reaktivni. Hidroksilna skupina značajno

utječe na svojstva benzenske jezgre. Npr, brom vrlo sporo reagira s benzenom dok fenol brzo
reagira s bromnom vodom dajući 2,4,6-tribromfenol.
Ako se radi reakcija nitriranja fenola koncentriranom nitratnom kiselinom, nastati će
2,4,6-trinitrofenol ili pikrinska kiselina čije su soli, pikrati, eksplozivni. Žute je boje, a
upotrebljava se za dokazivanje proteina.
Fenoli lako podliježu oksidaciji, bilo sa zrakom bilo s nekim drugim oksidansom, dajući
kinone. Obzirom da je aromatski karakter prstena kod kinona narušen, smatramo ih cikličkim
diketonima.
Para-benzokinon se redukcijom može prevesti ponovno u hidroksikinon pa tu zapravo dolazi

do stvaranja redoks sustava.
Primjena nekih fenola
Fenol, C6H5OH, je bezbojna higroskopna tvar koja je nekada bila popularno

antiseptičko sredstvo. Otrovan je i oštećuje kožu i ostala tkiva jer denaturira proteine. Metilni
derivati fenola, krezoli, su aktivniji i manje otrovni od fenola te se u obliku sapunske otopine
upotrebljavaju kao dezinfekcijsko sredstvo.
Ubikinon. Kinonski prsten sadrže mnogi biološki važni spojevi. Kako je već
spomenuto, mogu tvoriti redoks sustav te zbog toga sudjeluju u metaboličkim procesima gdje
dolazi do oksidacije i redukcije, odnosno djeluju kao reverzibilni redoks sustavi. Jedan od
takvih spojeva je ubikinon ili koenzim Q10. To je zapravo 1,4-benzokinon, Q označava
kinonsku grupu, a 10 označava broj izoprenilnih jedinica. Nalazi se u većini eukariotskih
stanica posebice u mitohondrijima gdje sudjeluje u transportu elektrona i aerobnom staničnom

disanju, odnosno u stvaranju energije u obliku

obli ATP-a. a. Zbog toga se najveće
najve koncentracije
Q10 nalaze u organima koji imaju najveću
najve u potrebu za energijom kao što su srce i jetra.
2,3-dimetoksi-5--metil-6-(3-metilbut-2-enil)-benzo-1,4-kinon
m-dihidroksibenzen
dihidroksibenzen ili rezorcionol, C6H4(OH)2, se koristi sti u dermatologiji kao
keratolitik, odnosno omekšava keratinski sloj kože.
p-dihidroksibenzen
dihidroksibenzen ili hidroksikinon i 1,2,3-trihidroksibenzen
1,2,3 trihidroksibenzen ili pirogalol su jaki
reducensi pa se upotrebljavaju kao razvijači
razvija u fotografiji.
Aldehidi i ketoni
Aldehidi i ketoni su spojevi koji su široko rasprostranjeni u prirodi (šećeri,

(še cimet
aldehid, citrat, vanilin, kamfor, testosteron, progesteron i dr.). Karakterističnog
Karakteristi
Karakteristič su mirisa i
okusa. Često
esto se nazivaju karbonilnim spojevima jer imaju istu karbonilnu funkcionalnu
skupinu, >C=O. Opća ća formula aldehida je R-CHO,
R a ketona je R-CO--R. Aldehidi imaju
–C(=O)H
C(=O)H skupinu vezanu za atom ugljika dok ketoni imaju >C=O skupinu vezanu za dva
atoma ugljika. Zbog razlike u elektronegativnosti izmeđuizme u ugljika i kisika u karbonilnoj
karboni
skupini, aldehidi i ketoni su više polarni nego njihovi analozi alkani.
Prema pravilima IUPAC-a

IUPAC a imena aldehida se tvore tako da se imenu osnovnog
ugljikovodika doda nastavak -al - (npr. metan – metanal). Trivijalna imena se izvode iz imena
karboksilnih kiselina s istim brojem ugljikovih atoma tako da se osnovi naziva kiseine doda
riječ -aldehid
aldehid (npr. metanal ili formaldehid). Ketoni se imenuju tako da se koristi nastavak -on
(npr. propan – propanon). Nekad se njihova imena tvore i tako da se dodaje prefiks okso- okso
(npr. pentanon ili oksopentan).
Svojstva aldehida i ketona

Fizikalna svojstva. Polarna karbonilna skupina određuje
odre uje svojstva ovih spojeva. Niži
aldehidi i ketoni se dobro otapaju u vodi što je posljedica stvaranja vodikovih veza između
izme
kisika karbonilne skupine i molekula vode, no međusobno
me usobno se ne mogu povezivati jer ne dolazi
do stvaranja vodikovih veza. Odlikuju se karakterističnim
karakteristi mirisom.
Kemijska svojstva. Iako su im svojstva vrlo slična,
sli na, aldehidi su uglavnom reaktivniji i
lakše oksidiraju od ketona. Oksidacija aldehida je mogućaa i s vrlo blagim oksidansima kao što

su ioni metala, npr. Fehlingova otopina, Tolensov reagens i dr., pri čemu nastaju karboksilne
kiseline. Pri oksidaciji ketona mora doći do kidanja veze između dva ugljika pa je zbog toga
ona moguća samo uz jake oksidanse kao što su CrO3 ili KMnO4.
Redukcijom aldehida i ketona mogu se dobiti primarni i sekundarni alkoholi. Reakcija

se izvodi s vodikom u prisutnosti katalizatora. S jačim reducensima aldehidi i ketoni se mogu
prevesti u odgovarajuće ugljikovodike.
Za obje vrste spojeva su karakteristične reakcije nukleofilne adicije na karbonilnu

skupinu. Zbog veće elektronegativnosti kisika u odnosu na ugljik, na kisiku se stvara mali
višak elektronegativnog naboja, a na ugljiku pozitivnog. Zbog toga će se u reakcijama
nukleofilne adicije nukleofilni reagens (odnosno baze) lako vezati s ugljikom.
Adicijom alkohola na aldehid nastaje poluacetal, spoj koji je i eter i alkohol. Ako je prisutna
kiselina, poluacetal će se ponašati kao alkohol te će s drugom molekulom alkohola stvarati
eter-acetal. Kod ketona će se stvarati poluketali i ketali. Reakcije nastajanja acetala i ketala su
reverzibilne pa se ovi spojevi lako cijepaju na polazne alkohole i karbonilne spojeve uz
pomoć razrijeđenih kiselina.
Stvaranje poluacetala i acetala te poluketala i ketala značajno je u kemiji ugljikohidrata.

Poluacetali su dosta nestabilni spojevi, no ako na istoj molekuli postoji i hidroksilna i
karbonilna skupina, doći će do zatvaranja prstena te će nastati stabilni ciklički poluacetali.

Adicijom derivata amonijaka s karbonilnim spojevima nastat će adicijski produkt, odnosno

intermedijer koji će eliminacijom vode prijeći u konačni produkt s dvostrukom vezom između
ugljika i dušika. Spojeve susrećemo u živim organizmima, kao lijekove i dr.
U reakciji s aminima nastaju Schiffove baze koje su i važni međuprodukti enzimskih reakcija.
Druga reakcija karakteristična za aldehide i ketone je vezana za povećanje kiselosti α-

vodika. Karbonilna skupina olakšava kidanje veze između ugljika i vodika na α-C atomu jer
preuzima dio negativnog naboja i stabilizira negativno nabijeni ion koji se naziva karbanion, a
koji nastaje ionizacijom, odnosno gubitkom H+ iona. Za reakciju je potrebna baza.
Karbanion se još naziva i enolat-ion jer je on intermedijer između keto i enolnog oblika.
Jedna od reakcija koja uključuje karbanion je aldolna adicija. U toj reakciji karbanion se veže
kao nukleofilni reagens na karbonilnu skupinu druge molekule, one koja nije enolizirana.

Reakcija teče u prisutnosti baze. Produkt reakcije je aldol (β-hidroksialdehid) prema kojemu
je reakcija i dobila ime. Aldolni produkti lako gube vodu i prelaze u nezasićene spojeve.
Ove su reakcije posebno važne u metabolizmu ugljikohidrata. Npr. fruktoza-1,6-

bisfosfat cijepa se na dvije trioze – dihidroksiaceton-fosfat i gliceraldehid-3-fosfat. Ta
reakcija je reverzibilna. U povratnoj reakciji iz nastalih trioza ponovno se stvara heksoza. To
je jako egzergona reakcija pa je ravnoteža sasvim na strani fruktoza-1,6-bisfosfata. Pretvorbu
katalizira enzim aldolaza.
Primjena nekih aldehida i ketona
Metanal ili formaldehid, HCHO, je plin oštrog mirisa, dobro se otapa u vodi, a dobiva
se oksidacijom metanola. U prodaju dolazi kao 30 ili 40%-tna vodena otopina pod nazivom
formalin. Upotrebljava se kao sredstvo za dezinfekciju te za konzerviranje bioloških
preparata. Otrovan je jer denaturira proteine. U industriji se upotrebljava u izradi bakelita,
plastične mase iz koje se izrađuju tefloni, plastične ploče, alat i ručke za lonce i tave. Može se
dobiti oksidacijom smjese ugljikovodika iz nafte te oksidacijom metanola.
Etanal ili acetaldehid, CH3CHO, je vrlo hlapljiva tekućina karakterističnog mirisa,

otapa se u vodi te lako oksidira u octenu kiselinu. Polimerizira se u trimer paraldehid
(CH3CHO)3 koji je dobar hipnotik.
Propanon ili aceton, CH3COCH3, je bezbojna tekućina koja se miješa i s vodom i s

organskim otapalima, a i sam je izvrsno otapalo. Zbog niskog vrelišta lako isparava i stvara

eksplozivne smjese sa zrakom. Aceton se normalno nalazi i u krvi (manje od 0,01 mg/mL),
međutim kod poremećaja u metabolizmu kao što je šećerna bolest, dolazi do pojave znatno
veće koncentracije u krvi. Zajedno s acetoctenom kiselinom i 3-hidroksimaslačnom kiselinom
čini ketonska tijela. Slatkasti miris acetona u dahu i izlučivanje urinom su simptomi
neliječenih dijabetičara. Također, pri povećanoj potrošnji pričuvnih masti u organizmu dolazi
do pojave ketonskih tijela u urinu, što se osjeća po mirisu acetona u urinu.
Literatura:
1. Jeremy M. Berg, John L. Tymoczko i Lubert Stryer: Biochemistry 6th Edition, Freeman
and Company, New York, 2007.
Seminar pripremila: dr. sc. Barbara Viljetić, prof.biol.kem., viša asistentica

S8 Radni list

S8 Radni list
__________________ ______________________

S9 Monosaharidi
Monosaharidi su najjednostavnija vrsta ugljikohidrata opće molekulske formule

CnH2nOn. U molekuli monosaharida uvijek je jedna karbonilna skupina i jedna ili više
hidroksilnih (–OH) skupina. Monosaharidi se razlikuju prema broju atoma ugljika i prirodi
karbonilne skupine. Imena monosaharida završavaju nastavkom „-oza“. Lanac od n C atoma
ima n-1 hidroksilnu skupinu i ovisno o vrsti šećera, jednu aldehidnu ili jednu keto skupinu te
se dijele na aldoze i ketoze. Prema broju C-atoma dijele se na trioze, tetroze, pentoze,
heksoze, itd. Najjednostavniji monosaharidi su dvije trioze – gliceraldehid (aldotrioza) i
dihidroksiaceton (ketotrioza).
Svi monosaharidi osim dihidroksiacetona su kiralni spojevi, jer imaju jedan ili više
asimetričnih C-atoma. Gliceraldehid ima jedan asimetrični C-atom i javlja se u dva izomerna
oblika, D-gliceraldehid i L-gliceraldehid.
Monosaharidi se svrstavaju u D- ili L- niz ovisno o konfiguraciji kiralnog centra s

najvišim rednim brojem odnosno prema položaju OH-skupine na predzadnjem C-atomu i to u
usporedbi sa L i D gliceraldehidom. Ako je OH-skupina na predzadnjem C-atomu usmjerena
udesno, šećer pripada D-nizu i dobiva prefiks D, a ako je usmjerena u lijevo dobiva prefiks L.
U prirodi se uglavnom susreću D oblici šećera. Epimeri su strukture koje se međusobno
razlikuju po prostornom uređenju samo jednog asimetričnog C atoma. Molekule ovih šećera
razlikuju se samo po položaju OH-skupine na nekom od C-atoma.
Produljivanjem lanca za po jedan C-atom od najjednostavnijih trioza gliceraldehida i

dihidroksiacetona dobivaju se tetroze, pentoze i heksoze. Polazeći od D-gliceraldehida,
produljivanjem lanca za po jedan C atom mogu se izvesti aldoze D-serije.

Na isti način
in se od L-gliceraldehida
L mogu izvesti aldoze L-serije.
serije. Broj mogućih
mogu
ćava
stereoizomera povećavaava se s porastom broja kiralnih C atoma u molekuli. mo Iz
dihidroksiacetona, produljivanjem lanca mogu se izvesti ketoze. Broj stereoizomera kod
ketoza je upola manji nego kod aldoza s istim brojem C atoma.
Na prikazanoj strukturi aldoheksoze

kiralni atomi označeni
eni su zvjezdicama.
zvjezdicama
Najrasprostranjeniji
rostranjeniji monosaharid u prirodi
pri je glukoza. Pripada skupini aldoheksoza sa
šest C-atoma.
atoma. Aldoheksoza ima 4 asimetrična
asimetri C-atoma pa ima 24 ili 16 stereoizomera.
Galaktoza, kao izomer glukoze, razlikuje se od glukoze po položaju OH-skupine
OH na C-4
atomu.

Prikazane strukture otvorenih lanaca, npr. pentoza i heksoza, ne odgovaraju njihovim

stvarnim strukturama. Navedeni monosaharidi javljaju se uglavnom u cikličkom obliku.
Cikličke strukture monosaharida
Cikličke strukture nastaju reakcijom karbonilne skupine s hidroksilnom skupinom na

C-4 ili C-5 atomu iste molekule reakcijom intramolekulske nukleofilne adicije na karbonilnu
skupinu. Ovakvim reakcijama nastaju stabilne cikličke strukture s pet ili šest atoma u prstenu.
Kod aldoza nastaju ciklički poluacetali, a kod ketoza poluketali. Ciklički poluacetali ili
poluketali u prstenu, osim atoma ugljika, sadrže i jedan atom kisika. Takvi spojevi u kojima je
jedan ili više C-atoma u prstenu zamijenjeno atomima nekog drugog elementa, kao npr. dušik,
kisik ili sumpor, nazivaju se heterociklički spojevi.
S obzirom na veličinu prstena, ciklički poluacetali i poluketali imenuju se prema

odgovarajućim heterocikličkim spojevima s kisikom: piranu i furanu. Prsten s četiri atoma
ugljika i jednim atomom kisika zove se furanski prsten (prema furanu), pa se peteročlani
ciklički monosaharid naziva furanoza. Prsten s pet atoma ugljika i jedni atomom kisika zove
se piranski prsten (prema piranu), pa se šesteročlani ciklički oblik monosaharida naziva
piranoza.
Ako uzmemo za primjer glukozu reakcijom karbonilne skupine i –OH skupine na C-5
atomu iste molekule glukoze nastaje ciklički poluacetalni oblik glukoze tzv. glukopiranoza.
To je šesteročlani heterociklički prsten u kojem su C-1 i C-5 atomi povezani preko atoma
kisika. Pri ciklizaciji C-1 atom postaje asimetričan i naziva se anomerni C-1 atom. Na
anomernom C-1 atomu moguće su dvije konfiguracije, pa nastaju dva izomera koji se još
nazivaju i anomeri. α -glukopiranoza ili α-glukoza je izomer u kojemu se –OH skupina na
C-1 atomu nalazi s desne strane, a β-glukopiranoza ili β-glukoza je izomer u kojemu se –OH
skupina nalazi s lijeve strane. U vodenoj otopini stvara se ravnotežna smjesa dvaju anomera
koji prelaze jedan u drugi preko otvorenog aldehidnog oblika.

Fruktoza se kao ketoza pojavljuje u poluketalnim oblicima koji nastaju reakcijom

karbonilne skupine na C-22 atomu s –OH skupinom na C-55 atomu. Tom reakcijom nastaje
cilička
ka struktura s pet atoma u prstenu.
U odnosu na Fischerove projekcijske formule vjerniju

v sliku
liku stvarnog oblika molekule
daju Haworthove perspektivne formule. U perspektivnoj formuli piranozni prsten je planarni
šesterokut sa supstituentima ispod i iznad ravnine prstena. Atomi ugljika broje se u smjeru
kazaljke na satu, tako da je atom C-1
C 1 u desnom uglu šesterokuta. Skupine koje se u Fisherovoj
projekcijskoj formuli nalaze s desne strane u Haworthovoj perspektivnoj formuli dolaze ispod
ravnine prstena, a skupine s lijeve strane dolaze iznad ravnine prstena.
prstena. U stvarnosti je prsten
najtočnije može prikazati
izlomljen i postoji pretežno u konformaciji stolice, pa se najtočnije
konformacijskom formulom.
β-D-glukopiranoza ranoza
α-D-glukopirano

Kod glukoze i ostalih aldoheksoza, stabilna konformacija je općenito

op
opć ona u kojoj
najveća skupina, –CH2OH, zauzima ekvatorijalni položaj. Kod β-D-glukoze
glukoze sve velike
skupine zauzimaju ekvatorijalne položaje zbog čega je β-D-glukoza,
glukoza, kao monosaharidna
jedinica celuloze, najrašireniji organski spoj u prirodi.
Reakcije monosaharida
a) Utjecaj kiselina
Djelovanjem jakih kiselina, uz povišenu temperature, molekule pentoza i heksoza gube

vodu i prelaze u furfural ili hidroksimetilfurfural.
b) Utjecaj baza
U koncentriranim otopinama alkalija monosaharidi se cijepaju u manje molekule, a u

razrijeđenim
enim otopinama se pregrađuju
pregra u izomerne oblike enediolnom pregradnjom.
pregra Ovim
reakcijama dolazi do pregradnje aldoze preko enolata pri čemu
emu može nastati ketoza. Reakcije
pretvorbe su reverzibilne.

c) Oksidacija monosaharida
Šećeri
eri koji imaju slobodnu –OH skupinu na anomernom C-atomu atomu su reducirajući
reduciraju
šećeri.
eri. S blagim oksidansima, kao što su bromna voda i Fehlingov reagens, aldoze se
oksidiraju u odgovarajućeće aldonske kiseline.. Imena kiselina izvode se iz imena aldoza
zamjenom sufiksa “-oza”
oza” s “-onska
“ onska kiselina”. Takvom opreznom oksidacijom glukoze
nastaje glukonska kiselina. Postoje četiri načina oksidacije:
1. Oksidacija bromnom vodom.

vodom Bromna voda oksidira aldehide,
aldehide ali ne i ketone.
Produkti su aldonske kiseline.

2. Oksidacija Fehlingovim ili Tollensovim reagensom. Tollensov ov reagens reagira s

aldehidima ali i ketoze također
tako reduciraju Tollensovu otopinu. Šećeri koji stvaraju
reducirajući šećeri
srebrno zrcalo sa Tollensovim reagensom su tzv. reducirajući šeć
čnom kiselinom. Jačom

3. Oksidacija dušičnom Ja om oksidacijom aldoza ili aldonskih kiselina
nastaju dikarboksilne, aldarne kiseline.. Imena takvih kiselina izvode se iz imena
aldoza zajenom sufiksa „-oza“
„ s „-arna
arna kiselina“. Do oksidacije dolazi na
krajevima lanca, tj. na aldehidnoj
aldehidnoj i primarnoj alkoholnoj skupini.
4.
4. Oksidacija pomoćuću perjodne kiseline, HIO4. Perjodna

erjodna kiselina cijepa vicinalne
diole pri čemu nastaju dva karbonilna spoja.
spoja Odvajanjem i identifikacijom nastalih
produkata mogućeće je odrediti veličinu
veli prstena.

5. Ako se oksidacija zbiva samo na posljednjem C-atomu

C atomu aldoza, aldehidna skupina
ostaje sačuvana,
uvana, a primarna alkoholna skupina prelazi u karboksilnu. Takve aldoze
su poznate kao uronske kiseline.
kiseline. Iz glukoze nastaje glukoronska, a iz manoze
manuronska kiselina.
kiselina
CHO
(CHOH)n uronska kiselina
COOH
d) Redukcija monosaharida
Redukcijom monosaharida nastaju polihidroksi-alkoholi.

polihidroksi alkoholi. Iz glukoze nastaje sorbitol, a iz
manoze manitol.
CH2OH
(CHOH)n polialkohol
CH2OH
e) Stvaranje osazona
Monosaharidi reagiraju s fenilhidrazinom dajući

daju 1,2-difenilhidrazone,
difenilhidrazone, poznate kao
osazone. Fenilhidrazin reagira na C-1
C i C-22 položaju aldoze i ketoze.
ketoze Osazoni se
mođusobno
usobno razlikuju po talištu, obliku kristala i brzni stvaranja pa se koriste za
identifikaciju šećera.

f) Stvaranje estera
Hidroksilne skupine ugljikohidrata mogu lako stvarati estere. Esteri s fosfatnom

ćeri,
kiselinom, fosforilirani šećeri,
eri, osobito su važni jer se pojavljuju kao međuprodukti
me
metabolizma, npr. α-D-glukoza
glukoza-1-fosfat i glukoza-6-fosfat.
Nastajanje estera – anhidrid

nhidrid octene kiseline u prisutnosti katalizatora piridina transformira sve
kisikove atome do acetatnih estera.
estera
g) Stvaranje glikozida
čki
Glikozidi su ciklički
ki acetali ili ketali dobiveni spajanjem poluacetala ili poluketala i
alkohola. Reaktivna poluacetalna ili poluketalna –OH OH skupina zamjenjuje se alkoksilnom
skupinom. Veza između monosaharida i alkohola (R-OH) zove se glikozidna
glikozidn veza. Prema
konfigiraciji na anomernom C-atomu
C govorimo o α-glikozidnoj i β-glikozidnoj
glikozidnoj vezi. Ime
glikozda tvori se uz pomoć sufiksa „-ozid“.
„ ćenito je moguće
Stvaranje glikozida općenito mogu s
alkoholima, fenolnim hidroksilnim grupama i karboksilnim kiselinama ("ester-glikozidi").
Glikozidi se pod utjecajem kiselina hidroliziraju u poluacetale. Hidrolitički
Hidroliti se cijepaju i pod
utjecajem enzima koje nazivamo glikozidazama.

Kod prirodnih
rirodnih glikozida alkoholna (ili fenolna) komponenta zove se aglikon (nešećerni
dio), a šećerna komponenta glikon.. Ukoliko je aglikon spoj koji sadrži –NH-skupinu s
poluacetalnom –OHOH skupinom, uz izdvajanje
izdva vode, stvorit će tzv. N-glikozidnu
glikozidnu vezu. U N-
N
glikozidaze spadaju biokemjski vrlo važni glikozidi – nukleotidi i nukleinske kiseline.
Najvažniji predstavnici monosaharida
Trioze gliceraldehid i dihidroksiaceton nastaju u metabolizmu glukoze. Kao

međuprodukt
uprodukt metabolzma nastaje tetroza D-eritroza. Od aldopentoza najvažniji su D-
riboza i 2-deoksi-D-roboza
roboza ili dezoksiriboza koje nalazimo u strukturi nukleinskih kiselina.
Najvažnija aldoheksoza je D-(+)-glukoza.
D U prirodi
irodi se javlja slobodna ili kao sastavni dio
složenih ugljikohidrata. Izgrađuje
Izgrađuje polisaharide škrob, glikogen i celulozu. Slobodna se nalazi
u krvi i ostalim tjelesnim tekućinama,
tekućinama, te u biljnim sokovima. Glavni je izvor energije. D-(+)-
manoza i D-(+)-galaktoza nalaze se u strukturi nekih polisaharida, a galaktoza je sastavni
dio mliječnog šećera,
era, laktoze. Od ketoheksoza najvažnija je D-(-)- fruktoza koja se nalazi u
voću,
u, a sa glukozom gradi saharozu.
Kod aminošećera je jedna –OH skupina zamijenjena amino-skupinom.

skupinom. Nalazimo ih u
nekim polisaharidima, glikolipidima i glikoproteinima, a biokemijski su najvažniji:
glukozamin (2-amino-2-dezoksiglukoza),
dezoksiglukoza), galaktozamin (2-amino-2-dezoksigalaktoza)
(2 dezoksigalaktoza) i
neuraminska kiselina.
Literatura:
1. S. H. Pine, J. B. Hendrickson, D. J. Cram, G. S. Hammond, Organska kemija, Školska
knjiga Zagreb, 1984.
2. D. E. Lewis, Organic Chemistry, A Modern Perspective, WCB (Wm. C. Brown
Publishers), 1996.
3. V. Hankonyi, Organska kemija za studente medicine, Zagreb
Z 1996.
č ć, J. Matijević,
4. M. Pavela-Vrančić, Matijevi , Primijenjena organska kemija u konzervaciji i
čilište u Splitu, Prirodoslovno-matematički
restauraciji, Sveučilište Prirodoslovno ki fakultet, 2009.
Seminar pripremila: doc. dr.sc.

r.sc. Snježana Džija, dipl.inž.

S9 Radni list
__________________ ______________________

S10 Karboksilne kiseline
Funkcionalna skupina karboksilnih kiselina je karboksilna skupina (-COOH), koja je

odgovorna za kisela svojstva ovih spojeva. Karboksilne kiseline u reakciji s bazom lako gube
proton uz stvaranje karboksilat iona, no disocijacija je nepotpuna pa su karboksilne kiseline
relativno slabe kiseline.
Sustavno ime karboksilne kiseline tvori se tako da se imenu najduljeg lanca u molekuli
doda riječ “kiselina”, s tim da se ugljikov atom karboksilne skupine numerira s brojem 1. U
velikoj su upotrebi i uobičajena ili trivijalna imena kiselina koja porijeklo vuku od prirodnog
izvora pojedine kiseline ili nekog njenog svojstva (npr. etan kiselina ili octena kiselina, cis-9-
oktadecen kiselina ili oleinska kiselina). U takvim slučajevima se ugljikovi atomi u lancu
često označuju grčkim slovima i to tako da je prvi ugljik do karboksilne skupine α ugljik.
Zbog izrazite polarnosti karboksilne skupine, karboksilne kiseline mogu stvarati

vodikove veze međusobno i s drugim spojevima. Međusobno se povezuju s dvije vodikove
veze tvoreći dimere koji su prisutni u čvrstom, tekućem, a djelomično i u plinovitom stanju.
Upravo je prisutnost vodikovih veza uzrok relativno visokih tališta i vrelišta karboksilnih
kiselina. Zbog mogućnosti stvaranja vodikovih veza i s molekulama vode, karboksilne
kiseline s manjim brojem ugljikovih atoma su u vodi dobro topljive.
Niži članovi homolognog niza alifatskih monokarboksilnih kiselina su tekućine oštra

mirisa koji je osobito neugodan kod kiselina s 4 do 6 ugljikovih atoma. Više kiseline su zbog
slabe hlapljivosti praktički bez mirisa. To su čvrste tvari netopljive u vodi. Topljive su u
obliku kalijevih i natrijevih soli dok su soli zemnoalkalijskih i teških metala u vodi netopljive.
Jedno od svojstava karboksilnih kiselina je lako odcjepljenje i zamjena protona

hidroksilne skupine. Ako dođe do zamjene hidroksilne skupine s nekim drugim skupinama,
npr. atomom halogena, amino- ili alkoksi-skupinom, nastaju derivati karboksilnih kiselina.
Ove reakcije moguće su zahvaljujući prisutnosti karbonilne skupine. Postoje još i reakcije
supstitucije u ugljikovodičnom ostatku kiseline čiji produkti su supstituirane kiseline, te
reakcije dekarboksilacije supstituiranih kiselina i oksidacije masnih kiselina.
Karboksilne kiseline mogu sudjelovati u nekoliko različitih tipova kemijskih reakcija:
• reakcijom s bazama dolazi do neutralizacije i nastajanja soli

• zamjenom hidroksilne skupine kiseline s halogenim elementom nastaju kiselinski
halogenidi → kiselinski halogenidi su vrlo reaktivni spojevi preko kojih se mogu
dobiti drugi derivati kiselina (drugi acilni spojevi) pa tako u reakciji s amonijakom
nastaju amidi, a s alkoholom esteri
• halogeniranje alifatskih kiselina – djelovanjem halogena uz prisutnost male količine
fosfora dolazi do α-halogeniranja (zamjene α-vodika u kiselinama s halogenom);
dobivena halogena kiselina je supstituirana kiselina; kako halogen lako podliježe

nukleofilnoj supstituciji, druge važne supstituirane kiseline se često priređuju preko

halogenkiselina npr.djelovanjem amonijaka nastaju aminokiseline, a s lužinama
hidroksi-kiseline
• dekarboksilacija (eliminacija karboksilne skupine)
• β-oksidacija masnih kiselina (skraćivanje lanca masnih kiselina za po 2 C-atoma sve
do potpune rezgradnje na acetil-CoA)
Najvažnije mono- i dikarboksilne kiseline prikazane su u tablici:
FORMULA SUSTAVNO IME TRIVIJALNO IME IME SOLI
HCOOH metan-kiselina mravlja formijati
CH3COOH etan-kiselina octena acetati
CH3CH2COOH propan-kiselina propionska propionati
CH3(CH2)2COOH butan-kiselina maslačna butirati
CH3(CH2)14COOH heksadekan-kiselina palmitinska palmitati
CH3(CH2)16COOH oktadekan-kiselina stearinska stearati
CH(CH2)7COOH cis-9-oktadecen- oleinska oleati

kiselina
II ili uljna
CH(CH2)7CH3
HOOC-COOH etan-dikiselina oksalna oksalati
HOOC-CH2-COOH propan-dikiselina malonska malonati
HOOC(CH2)2COOH butan-dikiselina jantarna sukcinati
HOOC(CH2)3COOH pentan-dikiselina glutarna glutarati
HOOCCH=CHCOOH trans-buten- fumarna fumarati

dikiselina
HOOCCH=CHCOOH cis-buten-dikiselina maleinska maleinati
Od navedenih kiselina, najjača je mravlja kiselina. Slijedeća u nizu, octena kiselina,

oko deset puta je slabija od mravlje. To je jedna od najvažnijih karboksilnih kiselina koja se
pojavljuje u mnogim prirodnim procesima. Ostale kiseline također nalazimo u prirodi,
najčešće kao sastavne komponente masti i kompleksno građenih lipida. Najviše su zastupljene
kiseline s 16 i 18 ugljikovih atoma (dugolančane masne kiseline), odnosno, palmitinska i
stearinska kao zasićene te oleinska, linolna i linolenska kao nazasićene kiseline. Oleinska,
linolna i linolenska kiselina imaju po 18 ugljikovih atoma te jednu, dvije, odnosno tri

dvostruke veze u molekuli. Uvijek se pojavljuju u cis-konformaciji. Kiselina s jednom

dvostrukom vezom ima npr. dva izomerna oblika. Oleinska kiselina je kod sobne temperature
tekućina dok je elaidinska kiselina čvrsta tvar (trans izomer obično ima više talište).
CH(CH2)7COOH CH(CH2)7COOH
II II
CH(CH2)7CH3 H3C(CH2)7CH
cis-izomer / oleinska kiselina trans-izomer / elaidinska kiselina
Kod linolne i linolenske kiseline dvostruke veze su izolirane, tj. odvojene jednom CH2
skupinom. Njihove formule su:
CH3(CH2)4CH=CHCH2CH=CH(CH2 )7COOH linolna kiselina
CH3CH2CH=CHCH2CH=CHCH2CH=CH(CH2)7COOH linolenska kiselina
Lanci nezasićenih kiselina zbog cis-konfiguracije dvostrukih veza imaju na dvostrukoj

vezi zavoj pa ne mogu u prostoru dobro prileći uz druge masne kiseline. Nezasićene kiseline
zato snizuju tališta masti. U uljima ih nalazimo u većim količinama od zasićenih kiselina, a
naročito puno ih ima u tzv. sušivim uljima koja zbog toga lako podliježu autooksidaciji i
polimerizaciji. Takva ulja, poput npr. lanenog ulja, sadrže uglavnom linolnu i linolensku
kiselinu.
Supstituirane karboksilne kiseline
Halogen kiseline
Supstituenti u ugljikovodičnom ostatku kiseline utječu na njenu kiselost. Ako su to

supstituenti koji privlače elektrone i na taj način raspršuju negativni naboj aniona, stabilnost
aniona će se povećavati pa će se povećati i kiselost. Izrazito elektronegativni atomi halogena
znatno povećavaju kiselost (npr. kloroctena kiselina je 100 x jača od octene kiseline). Utjecaj
supstituenata na α-C-atomu je općenito najveći, a naglo opada s većom udaljenošću od
karboksilne skupine. Važan predstavnik ovih kiselina je trikloroctena kiselina (CCl3COOH).
To je kristalna tvar lako topljiva u vodi, a upotrebljava se za taloženje proteina.
Hidroksi kiseline
Hidroksilna skupina također je elektronegativnija od vodika, privlači elektrone i

povećava kiselost supstituirane kiseline u odnosu na kiselinu iz koje je izvedena. Hidroksi-

kiseline su i alkoholi i kiseline pa, ukoliko je moguće, stvaraju cikličke estere koji se nazivaju
laktoni. Laktoni mogu nastati intramolekulskim gubitkom vode kod γ- ili δ-hidroksi-kiselina,
jer tad postoji mogućnost stvaranja stabilnog peteročlanog ili šesteročlanog prstena.
Hidrolizom laktona nastaju hidroksi-kiseline.
Do stvaranja laktona može doći i oksidacijom šećera. Iz glukoze se dobiva

glukonolakton koji se lako hidrolizira u glukonsku kiselinu. U laktone ubrajamo i askorbinsku
kiselinu (vitamin C).
Mnoge hidroksi-kiseline su važni prirodni spojevi. Ima ih u voću, a neke od njih su

međuprodukti i produkti metaboličkih procesa u organizmu. Neki od njih su i lijekovi,
izvedeni iz aromatske hidroksi-kiseline, salicilne kiseline.
Najjednostavnija je glikolna kiselina ili hidroksietan-kiselina (HOCH2COOH), a slijedi

mliječna kiselina ili 2-hidroksi-propan-kiselina koja se nalazi u kiselom mlijeku. Nastaje
mliječno-kiselim vrenjem ugljikohidrata pomoću bakterija, a njene soli se zovu laktati.
*
CH3 ─ CH ─ COOH mliječna kiselina
I
OH
Laktat nastaje redukcijom piruvata (anion pirogrožđane kiseline) uz laktat-

dehidrogenazu, a njegov ulazak u daljnje metaboličke putove, u srčanom mišiću ili u jetri,
uključuje oksidaciju ponovno u piruvat.
COO─ COO─
I I
HO ─ C ─ H ↔ C=O
I I
CH3 CH3
L-(+)-laktat piruvat
Glicerinska kiselina ili 2,3-dihidroksipropan-kiselina (soli: glicerati) nastaje kao međuprodukt

u procesima izgradnje i metabolizma ugljikohidrata.
*
CH2─CH─COOH glicerinska kiselina
I I
OH OH
Od dikarboksilnih hidroksi-kiselina važne su jabučna kiselina ili hidroksibutan-

dikiselina (soli: malati) i vinska kiselina ili 2,3-dihidroksibutan-kiselina (soli: tartarati).
Jabučna i vinska kiselina nalaze se u sokovima različitog voća, a vinska kiselina se smatra
najraširenijom kiselinom u biljnom svijetu.

COOH COOH
I I
*CHOH *CHOH
I I
CH2 *CHOH
I I
COOH COOH
jabučna kiselina vinska kiselina
Važne monohidroksitrikarbonske kiseline su limunska kiselina (soli: citrati) i njezin izomer

izolimunska kiselina (soli: izocitrati).
CH2─COOH HO─*CH─COOH
I I
HO ─ C─COOH *CH─COOH
I I
CH2─COOH CH2─COOH
limunska kiselina izolimunska kiselina
Poznata aromatska hidroksi-kiselina je salicilna kiselina ili o-hidroksibenzojeva

kiselina (soli: salicilati). Radi se o bijeloj kristalnoj tvari slabo topljivoj u vodi, a dobro u
alkoholu. U obliku alkoholne otopine upotrebljava se kao antiseptik i kao keratolitik. Natrij-
salicilat i acetilsalicilna kiselina koriste se kao blagi analgetici i antipiretici, a djeluju i
antireumatski. Acetilsalicilna kiselina je ester kod kojeg je octena kiselina esterski vezana za
hidroksilnu skupinu salicilne kiseline.
Kao važan antituberkulotik poznata je 2-hidroksi-4-aminobenzojeva kiselina i naziva se p-

aminosalicilna kiselina.
Galna kiselina je 3,4,5-trihidroksibenzojeva kiselina (soli: galati). Nalazi se u listićima čaja i u

mnogim drugim biljkama. U taninu se nalazi esterski vezana za glukozu. Tanini su vrlo
rašireni u kori, drvetu, lišću i plodovima nekih biljaka. Opora su okusa, a nekad su se koristili
kao adstringensi: talože proteine na površini sluznice što izaziva stezanje tkiva pa djeluju
protuupalno.
Okso-kiseline
Okso-kiseline su važni sudionici metaboličkih procesa, a poznate su pod trivijalnim imenima.

Aldehidnu skupinu ima glioksilna kiselina (OHC-COOH). Soli se zovu glioksilati. Nastaje u
glioksilatnom ciklusu kojim se vrši sinteza ugljikohidrata iz masti, a moguć je kod
mikroorganizama i biljaka.

Pirogrožđana kiselina (piruvat) najvažniji je metabolit u metabolizmu ugljikohidrata. Javlja se

u dva izomerna oblika koji su u ravnoteži (keto i enolni oblik).
COOH COOH
I I
C=O --------→ C─OH
I II
CH3 CH2
keto- enolni- oblik pirogrožđane kiseline

Enolni-oblik pirogrožđane kiseline fosforilira se sa fosfatnom kiselinom u fosfoenol-piruvat,
čijom hidrolizom se oslobađa velika Gibsova energija, odnosno, reakcija hidrolize fosfoenol-
piruvata je jako egzergona. U stanici se fosfat obično ne prenosi na vodu već na neki drugi
akceptor fosfata pa se umjesto o energiji hidrolize govori o „potencijalu prijenosa grupa“.
COO─ O
I II
C─ O─ P─O─ fosfoenolpiruvat
II I
CH2 O─
Acetooctena kiselina (acetoacetat) nastaje u metabolizmu masti. Pripada ketonskim tijelima

koja se u patološkim stanjima javljaju u većoj količini u krvi i urinu. Kod acetooctene kiseline
susrećemo pojavu tautomerije (postoji keto- i enolni-oblik). Redukcijom acetoacetata (3-
oksobutirata) nastaje 3-hidroksi-butirat (CH3CH(OH)CH2COOH), a dekarboksilacijom
nastaje aceton. To su tzv. ketonska tijela.
COOH COOH
I I
CH2 CH2
I ↔ I
C=O C─OH
I II
CH3 CH2
keto- enolni-oblik acetooctene kiseline
Polazna tvar u ciklusu limunske kiseline za sintezu citrata, zajedno s acetil-CoA, je

oksalecetat (oksalooctena kiselina). To je okso-dikarboksilna kiselina.
HOOC ─ CH2 ─ C ─ COCH oksalooctena kiselina

II
O
Zadatak: Nacrtati kemijske strukture:
oksalacetata, malata, fumarata, benzojeve kiseline, salicilne kiseline, acetilsalicilne kiseline,

p-aminosalicilne kiseline i galne kiseline!
Literatura:
1. Stanley H. Pyne: Organska kemija (3. promijenjeno izdanje), Školska knjiga, Zagreb,
1994.
2. V. Hankonyi, Organska kemija za studente medicine, Zagreb 1996.
Seminar pripremila: doc. dr. sc. Jasenka Wagner, mag.med.biochem.

S10 Radni list

S10 Radni list
__________________ ______________________

S11 Aminokiseline
Osnovne građevne jedinice proteina su aminokiseline (AK). Sastoje se od amino

skupine, karboksilne skupine, vodikova atoma i bočnog ogranka (R skupina) vezane za α-
atom ugljika.
Slika 11.1. Struktura aminokiselina (L-aminokiselina)
Proteine u organizmu čovjeka grade α-aminokiseline, tj. samo one koje imaju amino
skupinu vezanu na ugljikov atom na koji je vezana i karboksilna skupina. U općem
metabolizmu međutim sudjeluju i druge aminokiseline npr. ornitin, teurin, β-alanin, GABA i
dr.
Aminokiseline pokazuju optičku aktivnost, što znači da imaju optički aktivni ili kiralni
centar. To je atom ugljika na koji su vezana četiri različita atoma ili skupine. Proteini u
organizmu čovjeka sastoje se isključivo od L-aminokiselina (stereoizomer kod kojeg je amino
skupina lijevo od kiralnog α-C-atoma). S obzirom na to da sadrže i amino i karboksilnu
skupinu, mogu se ponašati i kao kiseline i baze pa kažemo da aminokiseline pokazuju
amfoterna svojstva. U kiseloj sredini –NH2 skupina prima H+ i aminokiselina ima funkciju
baze dok u alkalnoj sredini disocira H+ iz karboksilne skupine i cijela se molekula nabija
negativno (ponaša kao anion). U vodenim otopinama pri neutralnoj reakciji disociraju obje
skupine, -COOH otpušta, a -NH2 prima H+, pa su aminokiseline u dipolarnom obliku (u obliku
"zwitter ion"-a). Kod pH koji zovemo izoelektričnom točkom, aminokiselina ima ukupan
naboj 0 i nalazi se u zwitterionskom obliku. Izoelektrična točka neutralnih aminokiselina je u
neutralnom pH području, kiselih aminokiselina je u kiselom pH području, a bazičnih
aminokiselina je u bazičnom pH području.
Slika 11.2. Amfoterna svojstva aminokiselina2

Neutralne AK imaju jednu karboksilnu i jednu aminoskupinu, a bočni ogranak može

biti nesupstituiran (glicin, alanin, valin, leucin, izoleucin), heterociklički (prolin), aromatski
(fenilalanin, tirozin, triptofan), tioeterski (metionin), hidroksi (serin, treonin), merkapto
(cistein) ili karboksiamidni (asparagin, glutamin). Kisele AK imaju dvije karboksilne kupine
(asparaginska i glutaminska kiselina), dok bazične AK osim α-NH2 skupine imaju još po
jednu bazičnu skupinu (lizin, arginin, histidin).
Tablica 11.1. Svojstva aminokiselina
Aminokiselina Skraćenica Mr pK1 pK2 pKR
/simbol (-COOH) (-NH3+) (R skupina)
Nepolarne, alifatske a.k.
Glicin Gly / G 75 2.34 9.60

Alanin Ala / A 89 2.34 9.69
Prolin Pro / P 115 1.99 10.96
Valin Val / V 117 2.32 9.62
Leucin Leu / L 131 2.36 9.60
Izoleucin Ile / I 131 2.36 9.68
Metion Met / M 149 2.28 9.21
Aromatske a.k.
Fenilalanin Phe / F 165 1.83 9.13
Tirozin Tyr / Y 181 2.20 9.11 10.07
Triptofan Trp / W 204 2.38 9.39
Polarne nenabijene a. k.
Serin Ser / S 105 2.21 9.15
Treonin Thr / T 119 2.11 9.62
Cistein Cys / C 121 1.96 10.28 8.18
Asparagin Asn / N 132 2.02 8.80
Glutamin Gln / Q 146 2.17 9.13
Pozitivno nabijene a.k.
Lizin Lys / K 146 2.18 8.95 10.53
Histidin His / H 155 1.82 9.17 6.0
Arginin Arg / R 174 2.17 9.04 12.48
Negativno nabijene a.k.
Aspartat Asp / D 133 1.88 9.60 3.65
Glutamat Glu / E 147 2.19 9.67 4.25
Svi proteini u ljudskom organizmu građeni su od 20 aminokiselina. Neke od njih

čovjek može sam sintetizirati i ne mora ih unositi hranom. To su neesencijalne aminokiseline
koje se sintetiziraju u organizmu procesom transaminacije. Esencijalne aminokiseline moraju
se unositi hranom jer ih organizam ne može sintetizirati.
Esencijalne AK: Valin (Val), Leucin (Leu), Izoleucin (Ile), Metionin (Met), Fenilalanin
(Phe), Treonin (Thr), Tirozin (Tyr), Triptofan (Trp), Lizin (Lys), Arginin (Arg), Histidin
(His).
Neesencijalne AK: Glicin (Gly), Alanin (Ala), Prolin (Pro), Serin (Ser), Cistein (Cys),
Asparagin(Asn), Glutamin (Gln), Asparaginska kiselina (Asp), Glutaminska kiselina (Glu).

Sli 11.3. Strukture aminokiselina1

Slika
Neki proteini sadrže posebne AK koje nastaju modifikacijom uobičajene

uobič AK nakon
njezine ugradnje u polipeptidni lanac. Npr. kolagen sadrži hidroksiprolin (hidroksilirani
derivat prolina), protrombin sadrži γ-karboksiglutamat i sl.
karboksiglutamat hidroksiprolin selenocistein
Slika 11.4. Strukture modificiranih aminokiselina

11.1. Karakteristične reakcije aminokiselina
Aminokiseline se međusobno povezuju peptidnom vezom koja nastaje između

karboksilne skupine jedne i aminoskupine druge aminokiseline uz eliminaciju molekula vode.
Ravnoteža ove reakcije jako je pomaknuta prema hidrolizi, a ne sintezi. Na ovaj način nastaju
oligopeptidi ili se zovu samo peptidi (do 50 AK) i polipeptidi (više od 50 AK). Peptidni,
odnosno polipeptidni lanac se odlikuje smjerom jer njegovi građevni elementi sadrže različite
krajeve (amino ili karboksilne skupine). Za početak lanca uzima se amino kraj te se slijed
aminokiselina piše se počinjući od aminotermalnog ostatka.
Slika 11.5. Nastajanje peptidne veze2
Peptidna veza je čvrsta i planarna (svi atomi veze leže u jednoj ravnini). Vodik
supstituirane amino skupine gotovo je uvijek u trans-položaju prema kisiku karbonilne
skupine. Oko veze između karbonilnog ugljika i dušikova atoma peptidne jedinice nema
slobodne rotacije jer ta veza djelomice ima svojstva dvostruke veze. Nasuprot tome, spoj α-
ugljikova atoma i karbonilnog ugljikova atoma čista je jednostruka veza jednako kao i veza
između α-ugljikova atoma i dušikova atoma. Prema tome, oko tih veza s obje strane peptidne
jedinice postoji visok stupanj rotacijske slobode. Rotacije oko tih veza označavaju se
kutovima ψ i φ.
Slika 11.6. Svi atomi u peptidnoj vezi leže u jednoj ravnini

Kod nekih proteina disulfidne veze povezuju nekoliko ogranaka. Te se unakrsne veze
stvaraju oksidacijom cisteinskih ostataka. Disulfid koji nastane zove se cistin. U proteinima
nema drugih kovalentnih unakrsnih veza.
Slika 11.7. Nastajanje disulfidne veze2
Dekarboksilacijom, koju kataliziraju dekarboksilaze s piridoksal-fosfatom kao

koenzimom, iz različitih AK nastaju odgovarajući amini, od kojih su neki vrlo važni za
organizam i nazivaju se biogeni amini (navedeni u tablici). Dekarboksilacijom diamino-
monokarboksilnih kiselina nastaju diamini kao što su 1,4-butandiamin ili putrescin i 1,5-
pentandiamin ili kadaverin. Putrescin nastaje dekarboksilacijom ornitina, a kadaverin lizina,
neugodnog su mirisa i nalazimo ih, npr. u pokvarenom mesu.
+ CO2
Tablica 11.2. Biogeni amini
AMINOKISELINA AMIN ULOGA U ORGANIZMU
histidin histamin povećava krvni tlak
triptofan triptamin
5-hidroksitriptofan serotonin vazokonstriktor
serin etanolamin sastavni dio fosfolipida
3,4-dihidroksifenilalanin dopamin, noradrenalin hormon
asparaginska kiselina α-alanin sastavni dio koenzima A
cistein cisteamin sastavni dio koenzima A

Ključnu ulogu u metabolizmu AK imaju procesi transaminacije. Djelovanjem enzima

aminotransferaza amino skupina se prenosi na ketokiselinu (2-okso-glutarna ili oksaloctena) i
pri tome aminokiselina, donor -NH2 skupine, prelazi u odgovarajuću ketokiselinu, a iz
ketokiseline koja je primila –NH2 skupinu nastaje aminokiselina. Većina AK može
transaminacijom prijeći u odgovarajuće ketokiseline, a kao akceptor aminoskupine obično
služi α-ketoglutarna kiselina. Transaminacija je reverzibilni proces i čini vezu između
metabolizma proteina, odnosno AK, i metabolizma ugljikohidrata i lipida.
Oksidativnom deaminacijom iz AK nastaju ketokiseline. Pri tome se najprije stvara

iminokiselina, koja uz adiciju molekula vode prelazi u ketokiselinu uz oslobađanje amonijaka.
Amino-skupina AK može se alkilirati i to tako da amino-skupina reagira s

alkilhalogenidom u lužnatom mediju, dolazi do supstitucije vodika vezanih na dušiku s
alkilnim skupinama. Tako se metiliranjem glicina dobiva N-metilglicin ili sarkozin koji se
nalazi u nekim peptidima. Krajnji produkt metiliranja je betain, kvaterni amonijev spoj.
+ HI
Literatura:
1.Geoffrey M. Cooper, Robert E. Hausman: Stanica-molekularni pristup, Medicinska naklada,

Zagreb, 2004.
2. Jeremy M. Berg, John L. Tymoczko i Lubert Stryer: Biochemistry 6th Edition, Freeman
and Company, New York, 2007.
Seminar pripremila: dr. sc. Barbara Viljetić, prof.biol.kem., viša asistentica

S11 Radni list

S11 Radni list
__________________ ______________________

S12 Peptidi
Aminokiseline su osnovne građevne jedinice iz kojih nastaju peptidi. Međusobnim

povezivanjem aminokiselina peptidnim vezama nastaju peptidi. Većina prirodnih polipeptida
sadrži između 50 i 2000 aminokiselina. Najveći poznati protein je mišićni protein titin kojeg
izgrađuje više od 27 000 aminokiselina. Peptidi koje izgrađuje manji broj aminokiselina
nazivaju se oligopeptidima ili jednostavno peptidima (do 100 AK).
12.1. Fiziološki aktivni peptidi

Proteini su široko rasprostranjeni u organizmu i imaju brojne uloge u njegovom
funkcioniranju. Iako manje zastupljeni, i peptidi imaju važne uloge u organizmu. Tako se,
npr., glutation – tripeptid čija je sekvenca γ -glutamil-cisteinil-glicin, u stanicama nalazi u
visokim koncentracijama (oko 5mM). Glutation štiti eritrocite od oksidativnog oštećenja
(sprječava oksidaciju hemoglobina u methemoglobin) tako što djeluje kao sulfhidrilni pufer.
Reducirani oblik glutationa ima slobodnu sulfhidrilnu grupu kojom veže reaktivne kisikove
radikale te se oksidira. Za vraćanje oksidiranog oblika u reducirani potreban je enzim
glutation reduktaza, flavoprotein koji koristi NADPH kao izvor elektrona. Glutation igra
glavnu ulogu u detoksikaciji tako što reagira s vodikovim i organskim peroksidom, štetnim
produktima aerobnog života.
12.1. Molekula glutationa2
Neki peptidi su hormoni. Sintetiziraju se kao neaktivni polipeptidni prekursori koji na

N-kraju imaju signalni slijed od 20-tak aminokiselina. Taj signalni slijed usmjerava peptid u
endoplazmatski retikulum, a uklanja se prije dovršetka translacije. Neaktivni pro-hormon
sadrži pro-slijed koji se uklanja specifičnom proteolizom u vezikulama u citoplazmi. Aktivni
hormon se pohranjuje u vezikulama u citoplazmi te se nakon poticanja izlučuje. Takvi se
hormoni izlučuju, npr., u gušterači koja proizvodi 3 peptidna hormona – inzulin (51 AK),
glukagon (29 AK) i stomatostatin (14/28 AK). Inzulin i glukagon imaju važnu ulogu u
metabolizmu ugljikohidrata, odnosno inzulin regulira unos glukoze iz krvi u stanice, a
glukagon potiče sintezu glukoze. Somatostatin je hormon kojeg osim pankreasa luči i
hipotalamus, a sudjeluje u regulaciji lučenja hormona rasta i u regulaciji probavnog sustava.
Somatostatin unutar gušterače djeluje parakrino tako da smanjuje proizvodnju inzulina i
glukagona.

Neke živčane stanice izlučuju neuropeptide umjesto malih molekula neurotransmitera.

Njihovo djelovanje je sporo, ali izaziva dugotrajne promjene u živčanom sustavu.
Sintetiziraju se u tijelu neurona, aktivno prolaze duž aksona do živčanog završetka. Do sada
ih je otkriveno više od sto vrsta, a djelovanje im može biti inhibitorno, ekscitatorno ili
modulacijsko. Neki su otprije poznati kao hormoni u drugim vrstama tkiva ili kao peptidi
neurosekrecijskih stanica. Utvrđeno je i da neki od njih sudjeluju u modulaciji prijenosa
osjetilnih informacija (posebno boli) i emocionalnih stanja ili u reakcijama što su izazvane
stresom. Može ih se podijeliti u nekoliko grupa od kojih su neke: endorfini, enkefalini,
tahikinini (npr. tvar P), hormoni hipotalamusa (npr. oksitocin, vazopresin). Oksitocin (9 AK)
potiče kontrakciju glatkih mišića, a vazopresin ili antidiuretski hormon (9 AK) potiče
reapsorpciju vode u bubregu čime se čuva voda u tijelu.
Peptidi mogu imati ulogu i antibiotika. Jedan od njih je jako poznati pencilin koji je
zapravo izmijenjeni dipeptid valina i cisteina.
Osim navedenih fizioloških uloga, peptidi su često vrlo jaki otrovi. Npr. mnogi zmijski
otrovi po kemijskom sastavu su peptidi. Peptidi su i citostatici te se upotrebljavaju u

terapijama liječenja zloćudnih tumora.
12.2. Princip izgradnje i određivanje sekvencije peptida

Peptidi su molekule, odnosno makromolekule koje nastaju međusobnim povezivanjem
aminokiselina. U peptidnim lancima α-karboksilna skupina jedne aminokiseline se veže na α-
amino skupinu druge aminokiseline peptidnom vezom pri čemu se gubi jedna molekula vode.
Ravnoteža te reakcije jako je pomaknuta prema hidrolizi zbog čega je za biosintezu peptidnih
veza potrebno uložiti energiju, a za njihovu hidrolizu nije. Prema dogovoru za početak
polipeptidnog lanca uzima se amino kraj (N-kraj), odnosno ona aminokiselina na kraju lanca
koja ima slobodnu amino skupina. Za završetak se uzima karboksilni kraj (C-kraj), odnosno
ona aminokiselina na drugom kraju lanca koja ima slobodnu karboksilna skupina.
Polipeptidni lanac se sastoji od glavnog lanca ili okosnice i promjenljivog dijela koji sadrži
međusobno različite ogranke, aminokiselinske R ostatke. Sljedovi aminokiselina do 100
peptidnih veza uglavnom se nazivaju peptidima, a preko 100 proteinima.
Obzirom da peptidi i proteini imaju važne uloge gotovo u svim biološkim procesima,
jedan od glavnih ciljeva biokemije je određivanje sekvence aminokiselina koje ih izgrađuju te
otkrivanje kako ta sekvenca određuje konformaciju i funkciju određenog peptida.
Prije samog sekvenciranja istraživani proteini moraju se pročistiti. Proteini se odvajaju

jedni od drugih na temelju njihove različite topljivosti, veličine, naboja i sposobnosti vezanja.
Kada su pročišćeni, može se pristupiti određivanju primarne strukture ili sekvence
aminokiselina. Ako su u pitanju manji peptidi, npr. heksapeptid, postupak je jednostavniji jer
se peptid hidrolizira grijanjem u 6 M HCl na 110˚C tijekom 24 sata. Ovim postupkom se
peptid hidrolizira na aminokiseline koje se mogu razdvojiti ionsko izmjenjivačkom

kromatografijom. O kojim se aminokiselinama radi može se odrediti pomoću volumena

pufera potrebnog za eluiranje, a u kojim su one koncentraciji određuje se reakcijom s
ninhidrinom, odnosno mjerenjem intenziteta plavog obojenja. Međutim, ovim načinom
dobijemo samo informacija o sastavu aminokiselina, ali ne i točan slijed u peptidu.
Sljedeći korak je identificiranje N-terminalne aminokiseline uz pomoć metode koja se

naziva Edmanova odgradnja. Pehr Edman je razvio metodu za obilježavanje amino-
terminalnog ostatka i njegovo cijepanje bez narušavanja ostatka sekvence peptida. Za to se
koristi fenil-izotiocijanat koji reagira s nenabijenom amino-terminalnom grupom peptida i
formira feniltiokarbamoil derivat. Nakon toga, u blago kiselim uvjetima, taj derivat se
oslobađa od ostatka peptida koji se tako skraćuje za jednu aminokiselinu. Oslobođeni derivat
je feniltiokarbamoil (PTH)-aminokiselina koja se determinira kromatografskim postupkom
(npr. HPLC - tekućinska kromatografija visoke djelotvornosti). Tako se Edmanova odgradnja
ponavlja za svaku pojedinu aminokiselinu te se na kraju dobiva točna sekvenca peptida.
Kada je u pitanju veća molekula, odnosno protein, najprije se pristupa cijepanju

proteina na manje fragmente. Može se raditi kemijsko cijepanje s cijanogen-bromidom koji
cijepa polipeptidni lanac samo na karboksilnoj strani metioninskih ostataka. Na taj način će se
protein koji ima 10 metionina u lancu pocijepati na 11 peptida. Proteini se mogu pocijepati i
enzimima. Najčešće se koristi tripsin, enzim kojeg proizvodi gušterača (cijepa polipeptidni
lanac na karboksilnoj strani arginina i lizina). Protein koji sadrži 9 lizina i 7 arginina
digestijom s tripsinom će se pocijepati na 17 peptida. Osim tripsina se koristi još i
kimotripsin, stafilokokalna proteaza, trombin i karboksipeptidaza A. Peptidi nastali
specifičnim kemijskim ili enzimatskim cijepanjem pročišćavaju se kromatografijom, a zatim
se sekvenca svakog peptida determinira Edmanovom odgradnjom. Na ovaj način se dobiva
sekvenca pojedinih segmenata, ali je redoslijed nepoznat pa se zbog toga radi preklapanje
peptida. Za to je potreban još jedan enzim koji će pocijepati protein na drugim specifičnim
mjestima, npr. kimotripsin koji cijepa lanac na karboksilnoj strani aromatskih i još nekih
velikih nepolarnih ostataka (leucin, metionin). Ovakvim cijepanjem s kimotripsinom se dobiju
dva ili više drugačija peptida, odredi se njihova sekvenca na temelju koje se može utvrditi
točan redoslijeda sekvence početnog proteina.
Shematski prikaz Edmanove odgradnje

12.3. Pregled metoda proteinske kemije

METODE ODREĐIVANJA UKUPNIH PROTEINA
Metode za određivanje ukupnih proteina mogu se svrstati u tri skupine:
a. Metode u kojima se određuje proteinski dušik

Ove metode temelje se na klasičnoj Kjeldahlovoj metodi. Ona je vrlo točna, ali previše
dugotrajna za rutinsku primjenu. Primjenjuje se kao referentna metoda prema kojoj se
kalibriraju druge metode za određivanje koncentracije ukupnih proteina. Princip
Kjeldahlove metode je pretpostavka da proteini sadržavaju 16% dušika pa se onda
količina dušika množi faktorom 6.25 (100/0.16) da bi se dobila masa, odnosno
koncentracija proteina. Obzirom da svi serumski proteini nemaju točno 16% dušika i
da taj postotak varira od 15.1 do 16.8, za razne serumske proteine trebalo bi uzimati
faktore od 6 do 6.65.
b. Spektrofotometrijske metode
Spektrofotometrijske metode za određivanje ukupnih proteina mogu se podijeliti na
metode u vidljivom dijelu spektra i na one u ultraljubičastom dijelu spektra.
Prvima pripada metoda s biuret reagensom (ioni bakra u alkalnoj sredini reagiraju s
peptidnom vezom dajući ljubičasto obojeni kompleks) i metoda s Folin-Ciocalteuovim
fenolskim reagensom u kojoj je, osim biuretske reakcije, prisutna i dodatna reakcija
tirozina i triptofana iz proteina s fenolskim reagensom. Metoda po biuretu primjenjuje
se za određivanje koncentracije ukupnih proteina u serumu, a metoda po Folin-
Ciocalteu za određivanje niskih koncentracija proteina u drugim tjelesnim tekućinama.
Mjerenje molekularne apsorpcije u ultraljubičastom dijelu spektra temelji se na

svojstvu otopina proteina da apsorbiraju elektromagnetno zračenje u UV dijelu spektra
i to pri 210, 215 i 280 nm. Sposobnost apsorpcije ovisi o broju peptidnih veza (215
nm) i prisutnosti aromatskog prstena tirozina (280 nm). Metoda je vrlo osjetljiva
(serum se mora razrijediti prije mjerenja) te se koristi za određivanje niskih
koncentracija proteina.
c. Metode u kojima se mjeri refrakcija

Indeks refrakcije neke otopine ovisi o koncentraciji otopljenih krutih tvari u toj
otopini. Refrakcija seruma ili plazme također ovisi najvećim dijelom o sadržaju
proteina. Kod ovih metoda se pomoću gotovih tablica na osnovu refrakcijskog indeksa
očita koncentracija proteina.

METODE ODREĐIVANJA KONCENTRACIJE ALBUMINA
Metode za određivanje albumina mogu se podijeliti na:
a. Metode u kojima se albumin određuje kjeldahlizacijom nakon isoljavanja

globulina
b. Metode u kojima se nakon isoljavanja globulina albumini određuju biuretskom
metodom
c. Metode u kojima se albumin izravno određuje tako da se veže s bojom
(indikatorom)
d. Imunokemijske metode (nefelometrija i turbidimetrija)
Preporučene metode za određivanje albumina u serumu su imunonefelometrija i
imunoturbidimetrija te spektrofotometrijska metoda s brom-krezol zelenilom, koje su
ujedno i prilagođene za rad na automatskim analizatorima.
ELEKTROFOREZA PROTEINA
Eletroforezom nazivamo putovanje nabijenih čestica u električnom polju. Ono ovisi o

naboju čestica koji mora biti konstantan. To se postiže tako da elektroforeza teče u puferiranoj
sredini uz pufere određenog pH, ionske jakosti i vodljivosti. Kod elektroforeze proteina
koristi se svojstvo proteina da su amfoterni, odnosno, da njihov naboj ovisi o pH sredine u
kojoj se nalaze. Pri pH nižem od pI protein ima pozitivan naboj i u električnom polju putuje
prema katodi. Kod alkalnijeg pH od pI proteina, putuje prema anodi. Kod pH koji je jednak pI
proteina, ne putuje jer se nalazi u obliku Zwitteriona i električki je neutralan.
Brzina putovanja ovisi o naboju čestice, veličini i obliku čestice, jakosti električnog polja,
ionskoj jakosti te o prirodi nosača na kojem se elektroforeza provodi. Postoje različite
varijante ove analitičke tehnike kao što su: slobodna elektroforeza, zonska elektroforeza na
nosačima (filtar papir, celuloza-acetat, agar-gel, agarozni gel, škrobni gel, poliakrilamidni
gel), izoelektrično fokusiranje, izotahoforeza, dvosmjerna elektroforeza, kapilarna
elektroforeza…
Preporučene metode za razdvajanje serumskih, urinskih i likvorskih proteina su zonska

elektroforeza na agaroznom gelu i kapilarna zonska elektroforeza.
IMUNOKEMIJSKE METODE ZA DOKAZIVANJE I ODREĐIVANJE PROTEINA
Sve imunokemijske metode temelje se na reakciji antigena i protutijela. Antigeni (Ag)

su proteini, polipeptidi, nukleinske kiseline ili neke druge tvari koje ulaskom u organizam
izazivaju stvaranje protutijela. Antigeni imaju sposobnost vezanja s protutijelima i križnim
vezanjem stvaranja velikih imunokompleksa. Protutijela (Pt) su proteini sposobni specifično
vezati razne prirodne ili sintetičke antigene. Po svojoj kemijskoj strukturi su imunoglobulini.

Specifičnost protutijela određuje različit slijed aminokiselina na N-terminalnom kraju

imunoglobulinskog lanca.
Zahvaljujući specifičnosti reakcije Ag i Pt, imunokemijske metode su vrlo osjetljive,

reproducibilne i jednostavne. Mogu se podijeliti obzirom na primjenu obilježivača na
neobilježene ili direktne (npr. imunodifuzija, imunoturbidimetrija) i metode koje zahtijevaju
uporabu nekog obilježivača (izotopa, enzima, fluorofora i sl.). Obzirom na medij u kojem se
reakcija odvija, mogu se podijeliti na imunokemijske metode u gelu (imunodifuzija,
elektroimunoprecipitacija) i u otopini (imunoturbidimetrija, imunonefelometrija, RIA, IRMA,
EIA, ELISA, FIA, FPIA, LIA), a ovisno o tome dokazujemo li ili mjerimo neki protein, na
kvalitativne i kvantitativne.
Najčešće korištene imunokemijske metode su ELISA, imunoturbidimetrija i

imunonefelometrija. Kod turbidimetrije se mjeri koncentracija antigena na temelju apsorpcije,
a kod nefelometrije na temelju rasapa zračenja uzrokovanog nastankom kompleksa Ag – Pt.
Literatura:
1. Geoffrey M. Cooper, Robert E. Hausman: Stanica-molekularni pristup, Medicinska

naklada, Zagreb, 2004.
2. Jeremy J. Berg, John L. Tymoczko, Lubert Stryer: Biochemistry, 5th edition, WH
Freeman, New York, 2002.
3. Štrausova Medicinska biokemija, D. Čvorišćec i I. Čepelak (urednice), Medicinska
naklada, Zagreb, 2009.
Seminar pripremila: doc.dr. sc. Jasenka Wagner, mag.med.biochem.

S12 Radni list

S12 Radni list
__________________ ______________________

S13 Enzimi
Enzimi su specifični biokatalizatori kemijskih reakcija koje se svakodnevno i

kontinuirano odvijaju u metaboličkim procesima. Enzimi mijenjaju konstantu ravnoteže
reakcije, a katalitički djeluju samo na one reakcije koje bi i bez njih tekle samo znatno
manjom brzinom. Aktivni su samo u nativnoj konformaciji, a aktivnost gube u uvjetima
ekstremnih temperatura, pH, ionske jakosti i prisutnosti različitih čimbenika (npr. detergenata,
temperatura.itd.) koji denaturiraju proteine, a time narušavaju i njegovu biološku ulogu.
Reakcije uz enzime su 108-1020 puta brže od nekataliziranih reakcija. Tako, primjerice,
enzim karboanhidraza katalizira reakciju otapanja ugljičnog dioksida u vodi koji se oslobađa
u tkivima, a u otopljenom se obliku prenosi krvlju, i to 107 molekula CO2 u sekundi.
u tkivima, visoka koncentracija CO2
u plućima, niska koncentracija CO2
Enzimi mijenjaju put kojim reaktanti idu u produkte. Enzimski katalizirane reakcije
teku uz nižu energiju aktivacije (Ea‡), što znači da teku znatno većom brzinom od
nekataliziranih reakcija, a pri tome ne mijenjaju položaj kemijske ravnoteže, K (Slika
1). Enzimi ubrzavaju samo termodinamički povoljne reakcije (∆G = ∆GP - ∆GS < 0), znači
samo one koje bi tekle i bez prisutnosti enzima, te olakšavaju nastajanje prijelaznog stanja.
Slika 13.1. Enzimi smanjuju energiju aktivacije

Enzimski katalizirana reakcija događa se u aktivnom mjestu i na njega se veže

supstrat mnogobrojnim slabim vezama. To je zapravo trodimenzionalna udubina koju čine
aminokiseline koje mogu biti udaljene u primarnoj strukturi enzima. Katalitičko mjesto
osigurava stvaranje enzim-supstrat (E-S) kompleksa, stabilizaciju prijelaznog stanja i
smanjenje energije aktivacije. Specifičnost enzima prema supstratu uvjetovana je prostornom
strukturom aktivnog mjesta i prostornim rasporedom skupina koje se vežu na supstrat. Tako
razlikujemo enzime čiji aktivni centar ima oblik komplementaran obliku supstrata (model
ključa i ključanice (brava)) i one enzime kod kojih se komplementarni oblik stvara tek
nakon vezanja supstrata (model induciranog pristajanja) (Slika 2).
Slika 13.2. Vezanje enzima i supstrata. a) model ključa i ključanice; b) model

induciranog pristajanja
Iako su većina enzima proteini, postoje i katalički aktivne RNA molekule koje se zovu
ribozimi. Oni kataliziraju samo ograničeni broj reakcija povezanih s kidanjem veza u RNA
molekulama, a mehanizam djelovanja je bitan za razumijevanje evolucije, obzirom da su
RNA molekule starije i od proteina i od DNA molekula.
Katalitička aktivnost mnogih enzima ovisi o prisutnosti malih molekula koje se zovu
kofaktori. Enzim bez kofaktora naziva se apoenzim, a katalitički aktivan enzim na koji je
vezan koenzim naziva se holoenzim.
Za razliku od kemijskih, anorganskih katalizatora, enzimi pokazuju specifičnost prema
tvarima na koje djeluju. Na temelju specifičnosti enzime djelimo na apsolutno specifične
(koji djeluju samo na određeni supstrat) kao što su npr. ureaza ili arginaza, te na grupno
specifične kao što je npr. alkohol-dehidrogenaza ili alkalna-fosfataza. Stereokemijska
specifičnost je također karakteristika mnogih enzima, pa oni tako razlikuju par stereoizomera
i kataliziraju reakciju samo jednog od njih (primjerice: D-šećeri, L-aminokiseline)

13.1. Kinetika enzimskih reakcija

Općenito reakciju kojom enzimi djeluju na neki supstrat možemo prikazati slijedećom
reakcijskom shemom:
k1 k2
E+S ES E+P
k-1
gdje E označava enzim, S označava supstrat, ES nastali kompleks enzim-supstrat a P

označava produkt reakcije. Iz ove jednadžbe moguće je zaključiti da brzina nastajanja
produkta P ovisi o konstantama k1 i k2, a također i o koncentraciji slobodnog enzima i
slobodnog supstrata. Na samom početku reakcije brzina je konstantna te se kinetička mjerenja
provode upravo u tim uvjetima gdje je brzina proporcionalna promijeni koncentracije
supstrata S. Pri visokim koncentracijama supstrata, brzina reakcije prestaje biti linearna i
približava se maksimalnoj brzini vmax.
v0
vmax
v max
2
[S]
Slika 13.3. Grafički prikaz utjecaja koncentracije supstrata na brzinu reakcije Michaelis –
Mentenina kinetika
Matematičkom obradom sheme enzimske reakcije dolazi se do Michaelis-Menetenine

jednadžbe brzine reakcije.
vmax ⋅ [S]
v0 =
K M + [S]
Radi pojednostavljenja računanja Mihaelis-Mentenina jednadžba se može linearizirati
uvođenjem recipročnih vrijednosti za koncentraciju supstrata i brzinu reakcije te cijeli izraz
izgleda:
1 K M + [S]
=
v0 vmax ⋅ [S]
1 KM 1 1
= ⋅ +
v0 vmax [S] vmax
Y = a · x + b
Nanošenjem eksperimentalnih vrijednosti u recipročnom obliku na apscisu i ordinatu dobiva
se graf iz kojeg je moguće jednadžbom pravca izračunati KM, vmax.
Slika 13.4. Lineweaver – Burk-ov dijagram
Michaelisova konstanta se definira kao ona koncentracija supstrata pri kojoj se postiže
polovica maksimalne brzine. Upravo pri toj koncentraciji supstrata polovica ukupne količine
enzima je vezana u kompleksu ES. U praktičnom smislu brojčana vrijednost Michaelisove
konstante govori o afinitetu enzima prema određenom supstratu - manja vrijednost KM znači
veliki afinitet prema supstratu. KM ima dimenziju koncentracije i za većinu enzima kreće se u
rasponu od 10-2 – 10-6 mol/L.
Slika 13.5. Konformacijske

promjene alosteričkih enzima
Alosterički enzimi koji se sastoje od više podjedinica ne pokoravaju se Michaelis-

Mentenovoj kinetici. Mogu postojati u dva oblika – T (napeti) koji ima niski afinitet za
supstrat i R (relaksirani) koji ima visoki afinitet. Vezanje prve molekule supstrata na enzim

uzrokuje konformacijske promjene jedne podjedinice. Druga molekula supstrata mijenja

konformaciju cjelovite enzimske molekule iz napete u relaksiranu.
Aktivnost enzima ovisi o različitim
razli čimbenicima
imbenicima kao što su: zasićenost
zasić supstratom,
temperatura, ionska jakost, pH kao i prisutnost aktivatora ili inhibitora (npr. ioni teških metala
–olovo, kadmij)
13.2. Inhibicija enzimske reakcije

Inhibicija enzimskih reakcija može biti ireverzibilna kada enzim i inhibitor stvaraju
ču za vezanje na enzim.
kovalentni kompleks ili reverzibilna kada se inhibitor i supstrat natječu
Reverzibilna inhibicija može biti kompetitivna (konkurentna) ili nekompetitivna
(nekonkurentna).
Slika 13.6.
6. Mehanizam kompetitivne i
nekompetitivne inhibicije
Kod kompetitivne inhibicije, ču za vezanje na isto mjesto

inhibicije inhibitor i supstrat se natječu
na enzimu i ne mogu se vezati istovremeno. Čestoesto kompetitivni inhibitori jako sliče
sli supstratu.
Maksimalno zasićenje
enje reakcije se kod ove vrste inhibicije ne mijenja, ali da bi se ona postigla,
pos
potrebne su većee koncentracije supstrata te se povećava
pove KM .
Slika 13.7.
7. Kompetitivna inhibicija

Kod nekompetitivne inhibicije inhibitor se veže na enzim istovremeno kada i supstrat

i on se nikada ne veže u aktivno mjesto enzima nego mijenja konformaciju enzima, te se
supstrat ne može vezati na enzim. I enzim-inhibitor
enzim i enzim-supstrat-inhibitor
inhibitor kompleksi su
neaktivni. Kako se inhibitor
hibitor ne može maknuti s enzima dodatkom veće veće koncentracije
supstrata (kao kod kompetitivne inhibicije), vmax se mijenja. No, supstrat se i dalje može vezati
na enzim i zbog toga se Km ne mijenja.
Slika 13.8.
8. Nekompetitivna inhibicija
Obzirom da mijenjaju funkciju enzima, inhibitori se često

esto koriste kao lijekovi,
primjerice aspirin inhibira cikooksigenazu-1
cikooksigenazu 1 i 2, enzime koji produciraju upalne
čin sprječava
prostaglanidine, te na taj način sprje upalu i bol. Međutim,
utim, mnogi inhibitori su otrovi.
Npr., cijanidi (elektron donori) su ireverzibilni enzimski inhibitori koji se vežu s bakrom ili
željezom (elektron akceptori) u aktivnom mjestu citokrom-C-oksidaze
citokrom oksidaze i na taj način
na blokiraju
staničnu respiraciju.
Literatura:
Tymoczko i Lubert Stryer: Biochemistry 6th Edition,

1. Jeremy M. Berg, John L. Tymoczko
Freeman and Company, New York, 2007.
ć: Medicinska biokemija za zdravstveno-laboratorijske
2. Ljerka Išgum-Vorgić: zdravstveno laboratorijske tehničare,
tehni
Medicinska naklada, Zagreb 1995.
1995
Seminar pripremila: dr. sc. Barbara Viljetić,

Viljeti prof.biol.kem., viša asistentica

S13 Radni list

S13 Radni list
__________________ ______________________

S14 Koenzimi
Katalitička aktivnost mnogih enzima ovisi o prisutnosti malih molekula nazvanih

kofaktori, koji pomažu pri aktiviranju enzima. Kofaktori mogu biti neorganskog porijekla,
kao na primjer ioni metala (esencijalni ioni), ili mogu imati organsko porijeklo te se tada
nazivaju koenzimi. Enzim (proteinski lanac) bez vezanog kofaktora se u takvim slučajevima
naziva apoenzim i kataliticki je inaktivan, dok se katalitički aktivan enzim koji sadrži
kofaktor naziva holoenzim (apoenzim + kofaktor = holoenzim).
Koenzimi su relativno male organske molekule (male u odnosu na enzime) koje
sudjeluju u enzimski kataliziranoj reakciji, a njihov međuodnos varira kod različitih enzima i
koenzima. Većina koenzima nije kovalentno povezana s enzimima, tj. reverzibilno se vežu na
enzim i nalaze se u slobodnom stanju u otopini i oni se nazivaju još i (1) kosupstratima.
Koenzim koji se kovalentno veže na enzim naziva se (2) prostetska skupina. Mnogi se
koenzimi kemijski mijenjaju tijekom reakcije, no nakon reakcije ih neki drugi enzimski sustav
vraća u prvobitni oblik.
Različiti enzimi koji kataliziraju isti tip kemijskih reakcija i prema tome imaju iste ili
slične mehanizme katalize, koriste iste koenzime ili prostetske skupine. Preteče sinteze većine
koenzima su u vodi topljivi vitamini, što objašnjava fiziološku aktivnost ovih vitamina.
Koenzimi se s obzorom na tip reakcije u kojoj sudjeluju mogu podijeliti na:

1. Koenzimi prenositelji elektrona
2. Koenzimi prenositelji skupina
3. Koenzimi metabolizma C,
4. Koenzimi metabolizma C2
5. Koenzimi Izomeraza i liaza
________________________________________________________________________
1. Koenzimi prenositelji elektrona
1.1 Nikotinamidni nukleotidi
Nikotinamidni nukleotidi su najvažniji koenzimi u stanici. Sintetiziraju se iz

nikotinske kiseline i ATP, pri čemu nastaje NAD+, koji se pomoću NAD+ kinaze pretvara u
NADP+. Nikotinska kiselina se može u našem tijelu sintetizirati iz triptofana (Trp) ako je
njegov dijetni unos dostatam.

Pirofosfatna
veza
Nikotinamid adenin dinukleotid

di (NAD+) je glavni prenositelj elektrona u oksidaciji
hranjivih tvari. Reaktivni dio NAD+ je njegov nikotinamidni prsten – piridinski derivat koji se
sintetizira iz niacina (nikotinska kiselina, vitamin B3). Nikotinamidni prsten NAD+ prima
vodikov ion (H+) i 2 elektrona, što je ekvivalent hidridnog iona (H-). Nastali reducirani oblik
se naziva NADH. U oksidiranoj formi dušikov atom nikotinamidnog prstena nosi pozitivni
naboj te se stoga ovaj oblik redoks-koenzima
redoks označava kao NAD+, te u stanici ima otprilike
500 molekula NAD+ na 1 molekulu NADPH.
NAD+/ NADH sudjeluje u oksido-redukcijskim
oksido redukcijskim reakcijama stanice (glikoliza,
ciklus limunske kiseline i oksidativna fosforilacija) te je kosupstrat laktat dehidrogenaze
(LDH), MDH …
Nikotinamid adenin dinukleotid

di fosfat (NADP+) je prenositelj elektrona (oksidacijsko
sredstvo) u većini
ini reduktivnih biosinteza, odnosno, njegova reducirana forma NADPH je
donor elektrona. Od NADH se razlikuje po tome što je 2'-OH 2' OH skupina adenozinskog dijela
esterificirana fosfatom, tj. ima treću
tre u fosfatnu skupini vezanu na 2' ugljikovom atomu šećernog
še
djela molekule. NADPH prenosi elektrone kao i NADH, no on se skoro isključivo isklju koristi u
reduktivnoj biosintezi, dok se NADH prvenstveno upotrebljava za stvaranje ATP. Dodatna
fosforilna grupa na NADPH je poput oznake enzimima, radi razlikovanja visoko-energijskih
visoko
elektrona za upotrebu u anabolizmu, od onih za upotrebu u katabolizmu.
NADPH je reducirajući
reducirajući agens koji nastaje u reakcijama fotosinteze te sudjeluje u
raznim anaboličkim
kim reakcijama animalne stanice.

Nedostatak nikotinske kiseline (niacin, vitamin

vitam B3) uzrokuje pelagru (dermatitis,
depresija, dijareja).
dinukleotid (FAD)
1.2. Flavin-adenin-dinukleotid
FAD je drugi važni prenositelj elektrona u oksidaciji hranjivih tvari. Reaktivni dio
FAD je njegov izoaloksazinski prsten, derivat vitamina riboflavina. Riboflavin
Riboflavin se fosforilira
uz ATP u riboflavin-5'-fosfat
fosfat (zvan još i flavin mononukleotid, FMN), na koji se dodaje još
AMP te nastaje FAD. Poput NAD+, FAD može primiti 2 elektrona, no može primiti i 2
protona te se u reduciranom obliku označava
ozna kao FADH2.
čka skupina uključena
FAD je prostetička uklju ena u nekoliko važnih metaboličkih
metaboli reakcija u
stanica, poput ciklusa limunske kiseline (dio kompleksa piruvat dehidrogenaze – uz 4 druga
koenzima) i β-oksidacije
oksidacije masnih kiselina.

1.3. Koenzim Q
Ubikinon ili koenzim Q (CoQ) je ubikvitarani

ubikvitaran kinon u biološkim sustavima. On je
hidrifoban te brzo difundira unutar unutrašnje membrane mitohondrija gdje je i
najzastupljeniji. Sastavni je dio lanca prijenosa elektrona i sudjeluje respiratornom lancu te
kao kosupstrat
trat sudjeluje u prijenosu elektrona s FADH2 (nastalog u reakciji sukcinat
dehidrogenaze u ciklusu limunske kiseline) do Q-citokrom
Q c oksidoreduktaze (preko
djelovanja sukcinat-QQ reduktaze).
CoQ je kinonski derivat s dugim izoprenoidnim repom. Broj izoprenoidnih
izopren ostataka
(sačinjenih
injenih od 5 C atoma) varira među
me vrstama, a međuu sisavcima je najčešći
najč koenzim Q10,
čnu funkciju. Oni združuju reakcije prijenosa elektrona s vezanjem i
iako svi imaju identičnu
otpuštanjem protona, što je ključno
ključ za transmembranski transport port protona. Mogu postojati u
3 oksidacijska stanja: CoQ ima dvije keto skupine, a dodavanjem jednog elektrona i jednog
protona nastaje semikinonski (QH·, intermedijer). Dodavanjem drugog elektrona i protona
nastaje ubikvinol (QH2), potpuno reduciran oblik
obli CoQ.
2. Koenzimi prenositelji skupina
2.1. Adenozin-trifosfat
trifosfat (ATP)
Molekula ATP je glavni “prenositelj” kemijske energije unutar stanice,

stanice no ujedno je i
kosupstrat i prenositelj fosfatne skupine. Građen od tri dijela; molekule šećera še riboze,
adeninske baze vezane na 1' ugljikov atom riboze i fosfatnog lanca vezanog na 5' ugljikovu
atomu riboze.. ATP sudjeluje kao koenzim u biosintetskim reakcijama,
reakcijama stanicnoj diobi i
signalnim
ignalnim putovima u stanici.
stanici ATP predstavlja supstrat kinaza koje fosforiliraju
fosforiliraj proteine i
lipide, te supstrat adenilat-ciklaze
ciklaze (sinteza cikličkog AMP-a).
2.2. Koenzimi za prijenos šećera

še (UTP i CTP)
Uridin trifosfat (UTP) i citidin trifosfat (CTP)

( ) su spojevi 'bogati' energijom, kao i
ATP, no njihove su uloge u organizmu puno specifičnije.
specifi nije. Oni su kosupstrati u metaboličkim
metaboli
putovima poput sinteze glikosfingolipida i glikozilacije proteina.
Pri biosintezi glikogena potreban je aktivirani oblik glukoze
glukoze (donor glukoze), a to je
UDP-glukoza.
glukoza. Ona nastaje iz UTP i glukoza 1-fosfata, 1 fosfata, uz enzim UDP-glukoza
UDP
pirofosforilazu. Glikogen sintaza (ključan,
(klju an, regulatorni enzim sinteze glikogena) katalizira

prijenos aktivirane jedinice glukoze s UDP-glukoze

UDP na 4'-OH skupinu
upinu kraja glikogena, uz
nastanak α-1,4-glikozidne
glikozidne veze.
3. Koenzimi metabolizma C
3.1. Adenozil-metionin
metionin
metionin (SAM) je glavni donor metilne grupe u ogranizmu, iako metilnu

S-adenozil-metionin
skupinu prenosi i tetrahidrofolat na svojem N-5
N atomu (no potencijal ijal prijenosa je nedovoljan
za većinu
inu biosintetskih metilacija). SAM se sintetizira prijenosom adenozilne skupine ATP na
atom sumpora metionina, a prijenosom metilne skupine s atoma sumpora metioninskog dijela
molekule na akceptor, ostaje molekula S-adenozil-homocisteina.
homocisteina. Ovo je ujedno i početak
po puta
razgradnje aminokiseline metionina (Met).
3.2. Tetrahidrofolna kiselina
Tetrahidrofolat, FH4, služi kao intermedijerni

intermedijerni prenosilac grupa s 1C-atomom;
1C metilne
(-CH3), metilenske (-CH2-), ), formilne (-CHO), formimino (CHNH) ili metenikne (-CH=)
skupine. Derivati FH4 služe kao donori C jedinice u različitim
razli itim biosinteskim putovima. Važan
je u biosintezii DNA (purini), proteina,
proteina nekih aminokiselina (metionina,
metionina, glicina, serina),
serina
kolina…Sintetizira
…Sintetizira se iz folne kiseline
kisel (vitamin B), tako da se prevodi u dihidrofolat, a zatim
u tetrahidrofolat.
Pteroil glutaminska
kiselina (folna kiselina)
Tetrahidrofolna
kiselina
Sisavci mogu sintetizirati podjedinice folne kiseline, no ne mogu ih konjugirati, tako

da ovise o dijetnom unosu folne kiseline ili o sintezi u crijevnoj flori. Nedostatak
N folne
kiseline se javlja kod alkoholičara,
alkoholič a tijekom trudnoće i dojenja je povećana
pove potreba za

čni simptom nedostatka folne kiseline su jako veliki

folatima. Karakteristični liki eritrociti čije je
sazrijevanje usporeno (makrocitna anemija).
Strukturni analog FH4 je metotreksat, ogledni primjerak kompetitivnog, reverzibilnog
inhibitora. On se 1000 puta čvršće
č e veže za dihidrifolat reduktazu, na taj način
na inhibirajući
sintezu purina
rina i pirimidina i posljedično
po no sintezu DNA. Metotreksat se rabi u liječenju
lije raka.
3.3. Biotin (vitamin H)
Biotin je prostetična skupina različitih

razli karboksilaza (piruvat-karboksilaza
karboksilaza-prvi enzim
glukoneogenze: acetil-CoA-karboksilaza
karboksilaza – ključni
ni regulatorni enzim metabolizma
met masnih
kiselina, itd.). Ima ulogu u ciklusu limunske kiseline, u metabolizmu masnih kiselina, leucina
i u procesu glukoneogeneze. On služi kao aktivirani nosač CO2, i to na način na da
karboksibiotin može prenijeti CO2 na akceptor bez ulaganja dodatne energije.
Manjak biotinaa je rijedak, jer ga i više nego je potrebno stvara crijeva flora. Glavni
uzrok manjka biotina kod čovjeka je konzumacija velikih količina ina sirovih jaja,
jaja zbog proteina
avidina, koji veže biotin i onemogućava
onemogu apsorpciju. Veza biotina i avidina je vrlo snažna (tek
nešto slabije od kovalentne veze) te se ova pojava često esto koristi za različite
različ biotehnološke
primjene. Razni kozmetičkički
ki pripravci za kožu i kosu sadrže biotin, no on se tako ne može
apsorbirati.
4. Koenzimi metabolizma C2
4.1. Koenzim A (CoA)
CoA je jedna od ključnimnim molekula u metabolizmu, kosupstrat i aktivirani nosač

nosa C2
fragmenta. Acilne skupine su važne i u razgradnji (npr. oksidacija masnih kiselina) i u
izgradnji različitih
itih biomolekula (npr. sinteza membraniskih lipida). Terminalna sulfhidrilna
skupina CoA je mjesto acetilacije, gdje se stvara tioesterska veza, pri čemu
mu nastaje acil CoA.
Često
esto je acilna skupina acetil te se stoga nastala molekula naziva acetil CoA. Ona ima visok
potencijal za prijenos acetilne skupine (egzergona reakcija).

adenozin
cistein
Mjesto acetilacije
↑ ↑
pantotenska kiselina
CoA se sintetizira iz pantotenske kiseline, vitamina prisutnog u gotovo svim

namirnicama.
5. Koenzimi Izomeraza i liaza
5.1. Tiamin-pirofosfat (TPP)
čka
ka skupina tri važna enzima: piiruvat dehidrogenaze, α.ketoglutarat
TPP je prostetička
dehidrogenaze i transketolaze (važne u putu pentoza fosfata). TPP se sintetizira iz tiamina
(vitamin B1).
Tiamin stvaraju bakterije, gljive i biljke, te je prisutan u velikom broju namirnica, pri
tome da su žitarice njegov najznačajniji
najzna izvor. Manjak dijetnog
etnog unosa tiamina može
uzrokovati bolest poznatu kao beriberi bolest. Berberi karakterizira gubitak težine, srčanesr
tegobe i neurološka disfunkcija,
disfunkcija a povezana je sa ishranom rafiniranom rižom. Kod teških
alkoholičara može doćii do istih simptoma,
simptoma radi nemogućnosti nosti jetre da sintetizira TPP,
koenzim.
5.2. Kobalaminski koenzimi
Kobalaminski koenzimi (koenzim B12, 5'-deoksiadenozil deoksiadenozil-kobalamin) su

cijanokobalamin i metilkobalamin kataliziraju 3 tipa reakcija; (1) intramolekularna
preslagivanja, (2) metilacije,
ilacije, poput one u sintezi metionina, te (3) redukciju ribonukleotida u
deksiribonukleotide. U sisavaca su prijelaz L-metilmalonil
L metilmalonil CoA u sukcinil CoA te stvaranje
metionina metilacijom homocisteina jedine reakcije za koje se zna da zahtijevaju koenzim
B12. Potonja reakcija je radi stvaranja metionina potrebnog za stvaranje koenzima koji
sudjeluju u sintezi purin u timina.
Vitamin B12 je kemijski najsloženiji od svih vitamina, a osnovu kobalamina čini jezgra
na porfirinskom prstenu u hemu, klorofilu i citokromu. Korinsku jezgru čine 4
korina, slična
reducirana pirolna prstena koji su međusobno
me povezani, dok kobalt čini središte molekule i
čvrstom je kovalentnom vezom vezan za 4 dušikova atoma. Vitamin B12 sadržava i
nukleotidni ostatak (baza, šećer,
šeć fosfat).). Ovisno o skupini koja je kompleksno vezana na

kobalt razlikuju se mnogi derivati (cijanokobalamin, hidroksikobalamin, metilkobalamin,

deoksiadenozilkobalamin).
Manjak vitamina B12 može dovesti do anemije i nekih neuroloških oštećenja.
ošte Bogati
izvori vitamina
mina B12 su riba, plodovi mora, mlijeko, jetra, srce i fermentirani sirevi. Meso je
siromašan izvor ovog vitamina, a u povrću
povr ga uopće ni nema.
Koenzimi s vitaminskim pretečama:

prete
KOENZIM ILI AKTIVNI REAKCIJA U KOJOJ

VITAMIN
OBLIK UČESTVUJU
ČESTVUJU
prenošenje aldehidne
Tiamin - B1 tiamin-pirofosfat (TPP)
grupe
flavin-mononukleotid
(FMN)
riboflavin prenošenje elektrona
flavin-adenin-dinukleotid
(FAD)
nikotinamid-adenin-
dinukleotid (NAD)
nikotinska kiselina prenošenje elektrona
nikotinamid-adenin-
dinukleotidfosfat (NADP)
pantotenska kiselina koenzim A (CoA) prenošenje acil grupe
piridoksin piridoksal-fosfat prenošenje amino grupe
biotin biocitin prenošenje CO2
prenošenje grupe sa
folna kiselina tetrahidrofolna kiselina
1C-atomom
vitamin B12 koenzim B12 prenošenje alkil grupe
lipoinska kiselina lipoil-lizin prenošenje acil grupe

Literatura:
1. Jeremy M. Berg, John L. Tymoczko i Lubert Stryer: Biochemistry 6th Edition,

Freeman and Company, New York, 2007.
2. Wikipedia
Seminar pripremio: doc.dr.sc. Goran Ćurić, dr.med.

S14 Radni list
__________________ ______________________

Vježbe
V1 Opće upute i osnovna pravila rada u praktikumu
UPUTE ZA RAD U LABORATORIJU
Rad u laboratoriju je bitan i neizostavan dio vašeg

obrazovanja. Opažanje promjena i pojava tijekom pokusa koje će te
provoditi pomoći će vam u razumijevanju i usvajanju temeljnih
kemijskih i biokemijskih principa i znanja.
Pored toga, radom u laboratoriju usvajaju se tehnike i vještine
laboratorijskog rada, te usvaja način razmišljanja svojstven svim
eksperimentalnim znanostima.
Da bi rad u laboratoriju bio što uspješniji i postoji nekoliko općenitih napomena kojih se treba
pridržavati:
Proučiti pokuse prije svake vježbe

Prije svake vježbe potrebno je dobro proučiti pokuse koje će se izvoditi i razmisliti o
njihovim teorijskim osnovama. Ako vam nešto nije jasno vezano za izvođenje pokusa ili postoje
nejasnoće vezane za načela na kojima se temelji pokus zamoliti voditelja vježbi da ih razjasni.
Mehničko odrađivanje vježbi u praktikumu nema nikakve svrhe – troši se vrijeme i skupe
kemikalije. Pored toga, dolaskom u laboratorij bez temeljito proučenih uputa za izvođenje pokusa i
osnovnih znanja o mjerama opreza koje se pri tome moraju poduzeti ugrožava se vlastita sigurnost i
sigurnost ostalih studenata u laboratoriju.
Samostalnost i kritičnost u izvođenju pokusa

Potrebno je razvijati samostalnost i sve pokuse osim onih koji zahtijevaju grupni rad, izvode
se samostalno.
Prije izvođenja pokusa pokušati predvidjeti sve što može utjecati na rezultate mjerenja. Na
temelju već postojećih teoretskih znanja procijeniti u kojim granicama bi se trebao kretati rezultat i
usporediti ga sa rezultatima vlastitog mjerenja.
Organiziranost
Urednost i sistematičnost su na prvom mjestu tijekom izvođenja pokusa. Pokus neće uspjeti
i dati očekivani rezultat ako se koristi prljavo laboratorijsko posuđe i pribor. Opažanja i rezultate
pokusa bilježiti uredno, pregledno i logičkim slijedom.
129
MJERE OPREZA I ZAŠTITE U KEMIJSKOM LABORATORIJU
Priroda rada u laboratoriju je takva da uvijek postoji potencijalna mogućnost ozljeda.
Da bi se ta mogućnost svela na minimum, odnosno eliminirala, svaki student je dužan radu

pristupiti ozbiljno, pridržavajući se mjera opreza i zaštite:
1. U laboratoriju se ne smije jesti, piti i pušiti.

2. Pridržavati se uputa za izvođenje pokusa, upozorenja o mjerama opreza i zaštite pri radu s
opasnim kemikalijama, te uputa o postupanju s otpadnim kemikalijama.
3. Ne izvoditi pokuse za koje nema uputa u skriptama ili za koje upute nije dao voditelj vježbi.
4. Ne dozvoliti da reagensi dođu u dodir s kožom i odjećom. Za to postoje zaštitne rukavice,
radni mantil, pinceta itd. U slučaju da kemikalija dođe u dodir s kožom, to mjesto treba
odmah oprati mlazom vodovodne vode. Daljnji tretman ovisi o prirodi kemikalije.
5. Ako kemikalija dođe u dodir s kožom ozljedu obavezno prijaviti voditelju vježbi.
6. Ne smije se zavirivati u otvor posuda u kojima se odvija pokus.
7. U cilju zaštite očiju potrebno je nositi bezdioptrijske naočale.
8. Ako u oko dođe kemikalija, treba ga odmah isprati mlazom vodovodne vode u trajanju ne
dužem od 3 do 4 minute. Ozljedu obavezno prijaviti voditelju vježbi.
9. Uvijek je potrebno provjeriti naziv kemikalije na boci, jer pogrešno uzeta kemikalija može
izazvati nesreću.
10. Ukoliko je potrebno mirisom ispitati kemikaliju, to se radi na način da se boca odmakne od
lica i dlanom ruke približe pare do nosa.
11. Kod otvaranja boce u kojoj je lako hlapljiva kapljevina bocu treba držati podalje, kako se ne
bi udisale pare.
12. Pokusi kod kojih se razvija otrovan plin, kao i oni kod kojih se razvija previše plina ili para
izvode se u digestoru.
13. Pretakanje lako zapaljivih kemikalija ne smije se izvoditi u blizini plamena.
14. Tekućine u pipetu nikada usisavati ustima, nego propipetom.
15. Pri zagrijavanju kapljevine u epruveti, zbog opasnosti od prskanja, otvor epruvete ne smije
se okrenuti prema sebi, niti prema drugim osobama.
16. Nikada ne dodavati vodu u koncentriranu kiselinu (nikad VUK), već kiselinu u vodu uz
obavezno miješanje. Dodavanje vode u kiselinu izazvati će prskanje kapljevine.
17. U radu sa staklenim priborom potrebno je paziti da ne dođe do loma istog i ranjavanja ruku
ili nekog drugog dijela tijela. U slučaju loma staklenog pribora potrebno je odmah ukloniti
krhotine i izvjestiti voditelja vježbi.
18. Predmeti od običnog stakla ne smiju se zagrijavati jer lako pucaju.
19. Manji požari u laboratoriju gase se vlažnim krpama ili pijeskom. Veći požari gase se
aparatima za gašenje požara.
20. Radni stol održavati u svakom trenutku čistim. Razlivene ili prosipane kemikalije najprije
nekoliko puta obrisati mokrom krpom, a tek potom stol obrisati suhom krpom. Radni stol
nipošto ne brisati laboratorijskom kutom.
21. Tijekom rada u laboratoriju perite ruke što češće. Na kraju vježbe, prije izlaska iz
laboratorija, obavezno operite ruke sapunom.
130
PRAVILA ODIJEVANJA U LABORATORIJU
1. Tijekom rada u laboratoriju student mora nositi zaštitni mantil (kutu) jer zaštitni mantil štiti
gornji dio tijela i ruke do šaka. Ukoliko dužina radnog mantila nije do koljena hlače su
obavezne.
2. Obuća mora zaštiti stopala sa svih strana: u laboratoriju nije dozvoljeno nositi sandale,
papuče, šlape, klompe.
3. Duga kosa mora biti skupljena.
4. Kontaktne leće ne nose se u laboratoriju. Materijal od kojeg su izrađene kontaktne leće
može apsorbirati pare kemikalija iz zraka te izazvati nadraživanje oka, a pare kemikalija
mogu trajno zamutiti neke kontaktne leće. U slučaju da kemikalija dospije u oko, kontaktne
leće onemogućuju brzo i učinkovito ispiranje oka. Preporučljivo je umjesto kontaktnih leća
u laboratoriju nositi dioptrijske naočale, koje će ujedno štititi vaše oči od prskanja
kemikalija.
5. Tijekom izvođenja pokusa studenti su dužni nositi bezdioptrijske naočale, a kod opasnijih
eksperimenata, kada je to navedeno u uputama vježbi, lice je potrebno zaštititi zaštitnom
maskom.
6. U laboratorij nije preporučljivo unositi nakit. Neke od kemikalija s kojima se radi u stanju
su nakit trajno oštetiti, a neki od plemenitih metala, popu platine, djeluju kao katalizatori.
PRAVILAN RAD S KEMIKALIJAMA
1. Tijekom rada s kemikalijama držati se jednostavnog pravila: sve kemikalije su otrovne,

ovisno o količini koja je unesena u organizam!
2. Kemikalije se čuvaju u staklenim i plastičnim bocama.
3. Tekuće kemikalije čuvaju se u bocama s uskim grlom, a praškaste u bocama sa širokim
grlom.
4. Boce za reagense moraju biti propisno označene i zatvorene. Nikada ne uzimati reagens iz
neoznačene boce ili boce na kojoj nije moguće jasno pročitati natpis. U nekim slučajevima
pogreška bi mogla biti opasna po život! Ako na boci ništa ne piše, tada je u njoj sigurno
krivi reagens!
5. Boce uvijek moraju biti začepljene čepom.
6. Čepovi su najčešće od stakla, ali mogu biti od plastike, gume ili pluta, ovisno o prirodi
kemikalije.
7. Praškaste kemikalije uzimaju se iz boce čistom plastičnom ili metalnom žlicom, žlicu prije
uzimanja reagensa treba obavezno oprati deioniziranom vodom, a potom dobro obrisati,
najbolje, staničevinom ili komadom čistog papira za filtriranje.
8. Prilikom uzimanja tekućih kemikalija ne smije se ići pipetom direktno u bocu, jer se na taj
način može onečistiti otopina u boci već se kemikalija iz boce prelijeva u epruvetu ili čašu,
te se odatle pipetom uzima potrebna količina.
9. Izbjegavati neumjereno trošenje reagensa. Uzeti samo onoliko reagensa koliko je potrebno
za izvođenje pokusa.
131
10. Višak reagensa se iz epruvete ili čaše ne smije vratiti natrag u bocu, već se baca u posudu za
prikupljanje otpadnih kemikalija, ili u izljev, ako je to dopušteno. Ako se reagens baca u
izljev, uvijek izljev isprati većom količinom vodovodne vode.
11. Organska otapala nikada ne bacati u izljev, već u pripremljene boce za otpadna otapala.
Odvodne i kanalizacijske cijevi načinjene su većinom od plastike i organska otapala ih
mogu oštetiti.
12. Koncentrirane kiseline i lužine prije bacanja u izljev razrijedite s većom količinom
vodovodne vode, a nakon bacanja u izljev pustiti vodu da teče barem pola minute.
13. Nikada ne otvarati više od jedne boce istovremeno. Ako se otvore dvije ili više boca, lako
može doći do zamijene njihovih čepova, čime bi se nepovratno onečistio reagens u boci.
Ako se zabunom dogodi da je istovremeno otvoreno više boca, tada sve čepove prije
zatvaranja boca obavezno oprati deioniziranom vodom i osušiti. Kad se iz boce vadi čep,
treba ga staviti na stol tako da leži na svojoj široj bazi.
OSNOVNA PRAVILA PONAŠANJA U LABORATORIJU MEDICINSKU

KEMIJU I BIOKEMIJU
• vježbe iz kemije i biokemije održavaju se u biokemijskom praktikumu Medicinskog

fakulteta (prostorija 1.2)
• studenti koji kasne na vježbe neće moći prisustvovati vježbi
• studenti na vježbe trebaju doći pripremljeni; asistenti će na početku svake vježbe provesti
ulazni kolokvij (pismeni/usmeni); studenti koji ne zadovolje na kolokviju bit će udaljeni s
vježbe
• studenti na vježbe donose: skriptu, kutu, vodootporni flomaster, grafitnu olovku, gumicu,
kalkulator; sve preostale stvari ostavljaju na vješalicama
• studenti sjede uvijek na istom mjestu u praktikumu
• studenti su se dužni ponašati u skladu s pravilima ponašanja u laboratoriju;
o pribor koji zaduže na svom radnom mjestu dužni su čuvati i po završetku vježbi
vratiti u ispravnom stanju
o nakon završetka rada dužni su pospremiti svoje radno mjesto
o eksperimente izvode na svojem radnom mjestu ukoliko nije drugačije navedeno u
uvodnim uputama asistenta
• referat za pojedinu vježbu piše se nakon izvođenja praktičnog dijela vježbe i to u skriptu, a
referat pregledava asistent; student je završio vježbu nakon što asistent utvrdi da je
student ispunio sve predviđene zadatke
• studenti koji izostanu s vježbe imaju mogućnost nadoknade iste dolaskom u neku od drugih
vježbovnih grupa; u protivnom dužni su je kolokvirati u roku od dva tjedna kod
asistenta koji je vodio pojedinu vježbu (termin kolokvija po dogovoru)
Upute pripremila: prof.dr.sc. Ljubica Glavaš-Obrovac, dipl.inž.
132
V2 ODREĐIVANJE OSMOTSKE OTPORNOSTI
ERITROCITA
2.1. PRIPREMA OTOPINA
Otopine su homogene smjese dvaju ili više sastojaka pri čemu je jedan sastojak u velikom
suvišku i naziva se otapalo. Tvari koje nisu u suvišku su otopljene tvari. Molekule otopljenih tvari
su međusobno izolirane zbog velike količine molekula otapala, tako da otapalo diktira svojstva
otopljenih tvari u otopini. Sposobnost otapanja tvari u nekom otapalu naziva se topljivost. Osnovno
svojstvo svih otopina je homogen sastav, što znači da u svakom svom djeliću ima jednak sastav. Od
svih tekućina voda je najčešće i najzanimljivije otapalo. Otopine u kojima je otapalo voda zovu se
vodene otopine. Otopine koje sadrže relativno velike količine otopljene tvari zovu se koncentrirane,
a one koje sadrže malo otopljene tvari razrijeđene otopine.
Zadatak 2.1: Pripremite različite otopine NaCl koncentracija 9 g/L, 7 g/L, 5 g/L, 4 g/L, 3 g/L
Pribor: odmjerna tikvica, satno staklo, čaša, kapalica, menzura i laboratorijska vaga
Reagensi: NaCl, destilirana voda
Za priređivanje otopina različitih koncentracija potrebni nam je vaga na kojoj ćemo uz pomoć
satnog stakla ili lađice izvagati masu neke tvari i odmjerna tikvica u koju ćemo prenijeti izvaganu
tvar i nadopuniti je otapalom, npr. voda, do baždarne oznake. Nakon toga tikvicu je potrebno
promućkati kako bi se otopina homogenizirala.
Slika 2.1. Priprema otopina u odmjernoj tikvici.
133
Medicinska kemija i biokemija 2 – vježbe
2.2. OSMOTSKA HEMOLIZA
Hemoliza (grč. haima krv, lysis razlaganje) označava raspadanje eritrocita u tkivima
ili unutar krvnih žila. Kako su stjenke eritrocita polupropusne membrane, one propuštaju
vodu, ali ne i čestice otopljenih tvari stanične tekućine. Zbog toga eritrociti u otopini manje
koncentracije od koncentracije unutar stanice (u hipotoničnoj otopini) bubre jer voda ulazi u
njih, a kada više ne mogu primati vodu, pucaju. Obrnuto se događa kada se eritrociti nalaze u
otopini veće koncentracije od one stanične (u hipertoničnoj otopini), odnosno gube vodu,
smežuraju se i na kraju propadaju.
Slika 2.2. Utjecaj hipertonične, izotonične i hipotonične otopine na živu stanicu (Wiki).
Upravo zbog toga injekcije, kapi za oči, infuzije i druge otopine moraju imati isti
osmotski tlak kao i stanična tekućina, odnosno moraju biti izotonične. Otopina koja je
izotonična sa staničnom je 0,9 % otopina NaCl ili 0,52 % otopina glukoze.
Hemoliza može nastati in vitro kao posljedica niza pogrešnih postupanja s uzorkom
tijekom predanalitičke faze analize, npr. neadekvatna venepunkcija, lipemija, smrzavanje
uzorka pune krvi, zakašnjelog odvajanja seruma ili plazme od stanica ili zakašnjelog
prijenosa uzorka. Međutim, hemoliza se javlja i in vivo kod nekih tipova hemolitičke
anemije.
Hemolizu možemo opaziti makroskopski (golim okom) i odrediti
spektrofotometrijski.
Zadatak 2.2: Pomoću spektrofotometra odredite osmotsku rezistenciju erotrocita u različitim

otopinama NaCl.
Pribor: automatska pipeta, epruvete za centrifugiranje, centrifuga, epruvete, stalci za epruvete,

spektrofotometar i kivete
Reagensi: otopine NaCl različitih koncentracija (9 g/L, 7 g/L, 5 g/L, 4 g/L, 3 g/L), destilirana voda
Uzorak: svježa krv vađena s antikoagulansom
133
Medicinska kemija i biokemija I – vježbe
Tablica 1.
epruveta br. 1 2 3 4 5 6
koncentracija NaCl 9 g/L 7 g/L 5 g/L 4 g/L 3 g/L 0 g/L
osmolalnost Osm/L 0,3 0,23 0,17 0,14 0,1 0
apsorbancija 540 nm
Uzorak krvi promiješajte kako bi dobili homogenu suspenziju stanica. Priredite 6

epruveta i prema podacima iz tablice 1 odpipetirajte po 5 mL od svake otopine NaCl. Zatim u
svaku epruvetu odpipetirajte po 0,1 mL krvi, promućkajte i ostavite stajati 30 minuta na
sobnoj temperaturi. Nakon toga otopine centrifugirajte 5 minuta na 2000 okretaja/min.
Promjene se mogu uočiti i makroskopski: hemoliza je vidljiva kao crvenkasto obojenje plazme
iznad taloga eritrocita. Stupanj hemolize moguće je i izmjeriti mjerenjem apsorbancije
hemolizirane plazme. Iz svake epruvete pažljivo odpipetirajte supernatant u kivete te izmjerite
absorbanciju pri 540 nm. Rezultate upišite u tablicu 1, a zatim na milimetarskom papiru
prikažite ovisnost γ (NaCl) i dobivenih apsorbancija (A). Na os x nanesite vrijednosti
masenih koncentracija otopine NaCl, a na os y očitane vrijednosti apsorbancija. Dobivena
krivulja bi trebala imati sigmoidalni oblik. Preko uskog raspona koncentracija krivulja ima
strmi pad, iz čega možemo zaključiti da eritrociti imaju uzak raspon osmotske otpornosti.
Minimalna otpornost eritrocita može se definirati kao koncentracija NaCl pri kojoj je
započela hemoliza. Maksimalna otpornost eritrocita može se definirati kao koncentracija
NaCl kod koje je hemoliza potpuna. Raspon od minimalne do maksimalne otpornosti zove se
širina otpornosti.
PITANJA
1. Što je hemoliza i kako dolazi do nje?
2. Kakve moraju biti otopine za injekcije, infuzije ili kapi za oči?
3. Koja je otopina izotonična sa staničnom?
134
V2 Radni list
Potpis studenta: Voditelj vježbe:
__________________ ______________________
135
V3 pH i PUFERI
Gotovo su svi biološki procesi ovisni o vrijednosti pH. pH vrijednost je negativan

logaritam koncentracije vodikovih iona, odnosno pH je mjera za kiselost ili bazičnost.
Budući da je pH skala logaritamska (a ne aritmetička), male razlike u pH vrijednosti
odgovaraju velikim razlikama u koncentraciji vodikovih iona (Tablica 2). Možemo zaključiti
da je otopina kisela kada je pH < 7, neutralna kada je pH = 7, a bazična (lužnata) kada je pH
> 7.
Tablica 3.1. Skala kiselosti i bazičnosti u obliku pH vrijednosti i odgovarajuće koncentracije

vodikovih, odnosno hidroksilnih iona u otopini
pH [H+] [OH-] pOH
0 100 10-14 14
1 10-1 10-13 13
2 10-2 10-12 12
kiselo
3 10-3 10-11 11
4 10-4 10-10 10
5 10-5 10-9 9
6 10-6 10-8 8
neutralno
7 10-7 10-7 7
8 10-8 10-6 6
9 10-9 10-5 5
10 10-10 10-4 4
11 10-11 10-3 3
12 10-12 10-2 2 lužnato
13 10-13 10-1 1
14 10-14 100 0
Različite kiseline i baze različito se ponašaju u vodenim otopinama, tj. neke su

izrazito kisele odnosno bazične, dok su neke vrlo slabo kisele odnosno bazične. Tako, npr.
klorovodična kiselina (želučana kiselina) u vodenoj otopini djeluje izrazito kiselo, dok je
octena kiselina iste koncentracije znatno manje kisela. Za to je odgovorna njihova sposobnost
da oslobode i vodi predaju veću ili manju količinu vodikovih iona, odnosno njihova
sposobnost ionizacije (Slika 3).
136
Slika 3.1. Disocijacija jake i slabe kiseline
3.1. ODREĐIVANJE VRIJEDNOSTI pH
pH vrijednost vodenih otopina može se određivati kolorimetrijski ili elektrokemijski.

Kolorimetrijsko određivanje se zasniva na upotrebi indikatora koji kod različitih
koncentracija vodikovih iona imaju različitu boju. Indikatori su obično organske boje, a po
svojoj prirodi su i sami slabe kiseline ili baze čiji ionizirani i neionizirani oblik imaju
različito obojenje. Koristeći različite indikatore moguće je pokriti cijelu pH skalu (Tablica 3).
Tablica 3.3. pH područja djelovanja različitih indikatora

boja u
Indikator pH područje boja u kiselom
lužnatom
timolno modrilo 1,2 – 2,8 crveno žuto
bromfenolno modrilo 2,8 – 4,6 žuto modro
metiloranž 3,1 – 4,4 crveno žuto
kongo crvenilo 3,0 – 5,2 modro crveno
metilno crvenilo 4,2 – 6,3 crveno žuto
lakmus 6,5 crveno plavo
bromtimolno modrilo 6,0 – 7,6 žuto modro
krezolno crvenilo 7,2 – 7,8 žuto crveno
timolno modrilo 8,0 – 9,6 žuto modro
fenolftalein 8,2 – 10,0 bezbojno crveno
Elektrokemijsko mjerenje pH zasniva se na mjerenju potencijala članka sastavljenog

od dvije elektrode na kojima se napon mijenja ovisno o koncentraciji vodikovih iona u
usporedbi s referentnom elektrodom koja je nesenzibilna na promjenu u koncentraciji
137
vodikovih iona. Potencijali ovih elektroda ovise o njihovoj građi i vrsti elektrolita u koji su
uronjene. Kao mjerna elektroda najčešće se upotrebljava staklena elektroda, a kao referentna
kalomel elektroda. Staklena elektroda na donjoj strani ima proširenje u obliku kuglice s vrlo
tankom staklenom membranom koja je propusna samo za H+) i hidroksilne (OH-) ione.
Unutar cjevčice je srebrna žica presvučena slojem AgCl i uronjena u pufer poznatog pH. S
unutarnje je strane dakle poznata koncentracija vodikovih iona, a s vanjske strane membrane
ona varira. Zbog razlike u koncentraciji vodikovih iona unutar elektrode i izvan nje, stvara se
potencijal koji je dakle ovisan o pH.
Slika 3.2. Indikatorski papir Slika 3.3. pH metar
Zadatak 3.1: Pomoću indikatorskog papira i pH metra odredite pH zadanih otopina
Pribor: epruvete, kapalice, automatski pipetor, univerzalni indikator papir, pH metar

Reagensi: otopina HCl (c=0,1 mol/L), otopina NaOH (c=0,1 mol/L), otopina CH3COOH (c=0,1 mol/L)
Tablica 3.4.
epruveta br. 1 2 3 4 5
destilirana voda 5 mL 5 mL 5 mL 5 mL
vodovodna voda 5 mL
otopina HCl 0,1 mL
otopina CH3COOH 0,1 mL
otopina NaOH 0,1 mL
pH izmjeren
indikatorskim papirom
pH izmjeren pH
metrom
138
Priredite 5 epruveta te prema podacima iz Tablice 4 otpipetirajte zadane volumene

otopina i promućkajte ih. Zatim nanesite kap-dvije pripremljenih otopina na indikatorski
papir, pričekajte 30-tak sekundi te usporedite boju s referentnom skalom koja je priložena uz
indikatorski papir. Rezultate upišite u Tablicu 3.4!
Određivanje pH pomoću indikatorskih papirića nije prikladno za obojene otopine,
viskozne tekućine, bezvodne sustave te u prisustnosti jakih oksidansa ili reducensa.
Zatim pažljivo u epruvetu uronite staklenu elektrodu pH metra, pričekajte da se pH
metar uravnoteži te očitajte vrijednost. Vrh staklene elektrode je izrazito lomljiv te je nužno
paziti da se njime ne udari u rub ili dno epruvete! Rezultate upišite u Tablicu 3.4! Nakon
svakog mjerenja blago isperite elektrodu upotrebom destilirane vode iz boce štrcalice.
pH metri se mogu upotrebljavati za mjerenje različitih vrsta otopina, viskoznih,
obojenih, otopina koje sadrže oksidanse, reducense soli teških metala pa čak i za
nehomogene otopine ili tkiva. Mjerno područje pH metra je od 1 do 12. Mjerenje pH
vrijednosti ovim instrumentom je vrlo precizno i brzo (0,05 pH jedinica).
PITANJA
1. Usporedite dobivene rezultate! Koja je metoda mjerenja vrijednosti pH točnija?
2. Kakva je pH vrijednost destilirane vode? Kako to objašnjavate?
3. Kakva je pH vrijednost klorovodične kiseline, a kakva octene kiseline? Kako to

objašnjavate?
4. Zašto se pH metar mora kalibrirati?
139
Zadatak 3.2: Pomoću pH metra odredite pH različitih bioloških otopina
Pribor: epruvete, kapalice, automatski pipetor, pH metar, boca štrcalica s destiliranom vodom, čaša
Reagensi: sok od limuna, bijelo vino, crno vino, mlijeko, sok od naranče, detergent, pivo, Coca-cola, kava
Tablica 3.5.
epruveta br. biološka otopina izmjereni pH [H+]

1 sok od limuna
2 sok od naranče
3 bijelo vino
4 crno vino
5 Coca-cola
6 mlijeko
7 detergent
8 pivo
9 kava
Pomoću pH metra izmjerite vrijednost pH različitih bioloških otopina koje su

navedene u tablici. Pažljivo uronite staklenu elektrodu pH metra u svaku otopinu, pričekajte
dok se uređaj ne uravnoteži i očitajte pH vrijednost s uređaja. Zapišite izmjerene vrijednosti
za svaku otopinu u Tablicu 3.5 te izračunajte kolika je koncentracija H+ iona.
3.2. PUFERI
Puferi su smjese slabih kiselina i njihovih soli ili slabih baza i njihovih soli. Prema
Brönstedovoj teoriji kiselosti, puferi su smjese slabe kiseline (octena kiselina, CH COOH) i 3
njene konjugirane baze (acetatni ioni, CH COO-), odnosno smjese slabe baze (amonijev
3
hidroksid, NH OH) i njene konjugirane kiseline (amonijev ion, NH +).

4 4
Razrijeđujemo li puferske otopine vodom, pH se gotovo i ne mijenja. Koncentraciju

vodikovih iona održava konjugirani par kiselina-baza dok drugi ioni, npr. ioni natrija ili
kloridni ioni nisu bitni za održavanje pH vrijednosti. Slaba kiselina u vodenoj otopini slabo
ionizira te se zbog toga u ravnotežnom stanju nalazi pretežito u neioniziranom obliku (proton
donor) za razliku od soli koja je u pravilu potpuno disocirana. Upravo zbog potpune
disocijacije, pufersku sol čine anioni koji djeluju kao bazna komponenta pufera (proton
akceptor). U vodenoj je otopini umnožak K × K za svaki konjugirani par kiselina-baza jednak
a b
ionskom produktu vode Kw.

H CO odnosno CO2 1
U biološki značajne pufere ubrajamo: karbonatni ( 2 3 −
= ), fosfatni
HCO3 20
140
−
H 2 PO4 1
( = ), proteinski i hemoglobinski pufer.
2− 4
HPO4
Zadatak 3.3. Priprema acetatnog pufera
Pribor: epruvete, automatski pipetor, pH metar, boca štrcalica s destiliranom vodom, čaša
Reagensi: otopina HCl (c=0,1 mol/L), otopina NaOH (c=0,1 mol/L), otopina CH3COOH (c=0,1 mol/L),
otopina CH3COONa(c=0,1 mol/L)
U epruvetu dodajte 4,5 mL otopine octene kiseline (c=0,1 mol/L) i 4,5 mL natrijevog
acetata (c=0,1 mol/L). Sadržaj promućkajte i razdijelite u tri epruvete (u svaku po 3 mL). U
četvrtu i petu epruvetu dodajte po 3 mL destilirane vode. Prema Tablici 3.6 u označene
epruvete s acetatnim puferom ili destiliranom vodom dodajte određene volumene otopine
NaOH, odnosno HCl. Izmjerite vrijednosti pH te ih upišite u Tablicu 3.6.
Tablica 3.6.
Epruveta V NaOH (mL) V HCl (mL) izmjereni pH

1 - -
2 0,5 -
3 - 0,5
4 0,01 -
5 - 0,01
PITANJA
1. Koliki je ∆pH acetatnog pufera - prije i nakon dodatka otopine HCl?
2. Koliki je ∆pH acetatnog pufera - prije i nakon dodatka otopine NaOH?
3. Koliki je ∆pH vode - prije i nakon dodatka otopine HCl?
4. Koliki je ∆pH vode - prije i nakon dodatka otopine NaOH?
5. Što je kapacitet pufera?
141
Zadatak 3.4: Priprema fosfatnog pufera
Pribor: epruvete, automatski pipetor, tikvice

Reagensi: otopina Na2HPO4 (c=1/15 mol/L), otopina KH2PO4 (c=1/15 mol/L), 0,5 % otopina bromtimolnog
modrila u etanolu
Tablica 3.7. Sastav puferskih smjesa fosfatnog pufera i njihov pH (po Sörensenu)
epruveta broj V (Na2HPO4) /mL V (KH2PO4) /mL pH
1 10.00 0.00 9.18

2 9.50 0.50 8.04
3 9.00 1.00 7.73
4 8.00 2.00 7.38
5 7.00 3.00 7.17
6 6.00 4.00 6.98
7 5.00 5.00 6.81
8 4.00 6.00 6.64
9 3.00 7.00 6.47
10 2.00 8.00 6.24
11 1.00 9.00 5.91
12 0.50 9.50 5.59
13 0.00 10.00 4.49
Prema podacima u Tablici 3.4 priredite 13 epruveta te u svaku otpipetirajte određene

volumene otopina Na2HPO4 i KH2PO4. Nakon toga u svaku dodajte 2 kapi bromtimolnog
modrila.
Zadatak 3.5: Određivanje kapaciteta fosfatnog pufera
Pribor: epruvete, automatski pipetor, tikvice

Reagensi: otopina Na2HPO4 (c=1/15 mol/L), otopina KH2PO4 (c=1/15 mol/L), otopina NaOH (c=0,01 mol/L),
otopina HCl (c=0,01 mol/L), 0,5 % otopina bromtimolnog modrila u etanolu
Prema podacima u Tablici 3.4 priredite 2 epruvete fosfatnog pufera čiji je pH ____.
Sadržaje prebacite u Erlenmayerove tikvice.
U prvu dodajte _____ mL 0.01 mol/L otopine HCl, dodajte još dvije kapi bromtimol
modrila (jer se volumen promijenio), promućkajte te sadržaj ponovno vratite u epruvetu i
usporedite sa skalom po Sörensenu.
Nakon toga u drugu Erlenmayerovu tikvicu dodajte _____ mL 0.01 mol/L otopine NaOH,
dodajte još dvije kapi bromtimol modrila (jer se volumen promijenio), promućkajte te sadržaj
ponovno vratite u epruvetu i usporedite sa skalom po Sörensenu.
142
PITANJA
1. Koliki je ∆pH fosfatnog pufera - prije i nakon dodatka otopine HCl?

Izračunajte kapacitet pufera!
2. Koliki je ∆pH fosfatnog pufera - prije i nakon dodatka otopine NaOH?

Izračunajte kapacitet pufera!
143
V3 Radni list
__________________ ______________________
144
V4 RAZDVAJANJE TVARI
4.1. DIJALIZA
Metoda odjeljivanja tvari pomoću polupropusne membrane naziva se dijaliza. Koristi

se za odvajanje visokomolekularnih tvari (npr. proteini) od malih molekula (manjih od
15.000 Da) i iona koje difuzijom mogu proći kroz polupropusnu membranu (npr. NaCl,
CaCl2, mokraćevina, kreatinin).
Otopina iz koje se želi izdvojiti koloidne čestice stavlja se u dijalizator. To je posuda s
polupropusnom membranom koja se uranja u kupelj kroz koju stalno teče destilirana voda.
Ioni i male molekule difundiraju kroz polupropusnu membranu u vodu, dok se potpuno ne
odvoje iz ispitivane otopine od čestica koje ostaju u dijalizatoru. Na brzinu dijalize utječu
naboj i kemijski karakter specifičnih skupina, temperatura i pH.
Slika 4.1. Dijaliza (Stryer)
Dijaliza se zasniva na tri osnovna načela: difuzija, osmoza i ultrafiltracija. Difuzija je

prolazak otopljene tvari kroz membranu iz prostora višega koncentracijskog gradijenta u
prostor nižega koncentracijskog gradijenta, dok se koncentracije s obje strane membrane ne
izjednače. Osmoza je prolazak otapala kroz membranu iz područja niže koncentracije
otopljene tvari u područje više koncentracije do izjednačenja koncentracija. Ultrafiltracija je
postupak pri kojemu povišeni pritisak s jedne strane membrane tjera vodu i otopljene tvari iz
jednoga odjeljka preko membrane u drugi odjeljak gdje je pritisak manji dok se tlakovi s
jedne i druge strane membrane ne izjednače.
U medicini dijaliza se primarno koristi u liječenju bubrežne insuficijencije kada se u
krvi povećava koncentracija dušikovih katabolita kao što je npr. urea. Kod zatajenja rada
bubrega poremeti se acido-bazična ravnoteža kao i ravnoteža elektrolita (povećanja K+,
Mg2+). Takva dijaliza naziva se hemodijaliza jer se tim procesom dijalizira krv. U liječenju
bubrežne insuficijencije prakticira se peritonealna dijaliza, intestinalna perfuzija i umjetni
145
bubreg. Sve navedene vrste dijaliza temelje se na principima difuzije kroz polupropusnu
membranu. Obzirom da tijekom dijalize krv mora ostati u tekućem stanju, u krv u
izvantjelesnoj cirkulaciji dodaje se heparin koji sprečava zgrušavanje krvi. 1943. godine
provedena je na čovjeku prva uspješna hemodijaliza, dok je njena masovnija primjena
započela dvadesetak godina kasnije.
Zadatak 4.1. Napravite dijalizu otopine bjelanjka u 5%-tnoj otopini NaCl
Pribor: epruvete, stalci za epruvete, menzura, dijalizatori, polupropusne membrane, gumice, stakleni štapići,
čaše
Reagensi: 5%-tna otopina NaCl, 10%-tna otopina NaOH, 1%-tna otopina AgNO3, 10%-tna otopina HNO3
Uzorak: bjelanjak
Pripremite otopinu bjelanjka u 5%-tnoj otopini NaCl (20 kapi bjelanjka na 10 mL

NaCl) te je ulijte u dijalizator. Treba paziti da dijalizator bude u potpunosti ispunjen
otopinom za dijalizu kako ne bi došlo do ulaska vode osmozom. Na dijalizator stavite
prethodno namočenu polupropusnu membranu, dobro je zavežite gumicom te sve stavite u
čašu s destiliranom vodom i ostavite oko 1 h. Ako dijaliza traje predugo može doći do
taloženja proteina. Nakon 2 do 3 sata, kada peptizirajući ioni prijeđu u dijalizat, u dijalizatoru
će se koagulirati globulini, dok albumini koji su u vodi koloidno topljiviji ostaju u otopini.
Nakon otprilike sat vremena, napravite analizu otopine u dijalizatoru i dijalizata!
Analiza otopine u dijalizatoru:

Dokazivanje klorida - u epruvetu kapalicom dodajte 1 mL otopine za dijalizu, a
zatim u nju kapnite kapi 2 kapi 10%-tne otopine HNO3 i 2 kapi 1%-tne otopine AgNO3. Ako
u otopini za dijalizu ima klorida, izlučit će se bijeli, sirasti talog srebrovog klorida.
Dokazivanje proteina - u epruvetu kapalicom dodajte 1 mL otopine za dijalizu i 0,5

mL 10%-tne otopine NaOH i 2 kapi 1%-tne otopine CuSO4. Ako u otopine za dijalizu ima
proteina, otopina se oboji ljubičasto (pozitivna reakcija). Ako proteina nema, otopina se oboji
plavo (negativna reakcija).
Ova reakcija se naziva Biuret reakcija kojom se dokazuju proteini. U slabo lužnatom
mediju Cu2+-ion se koordinativnim vezama veže na dušikove atoma iz peptidnih veza
proteina, pri čemu nastaje ljubičasto obojeni kelatni spoj. Pojava ljubičastog obojenja dokaz
je peptidne veze. Ako u otopini nema proteina, otopina će ostati plava (boja potječe od
plavog CuSO4 – "modra galica"). Reakciju pokazuju proteini i polipeptidi, dok amonijak,
aminokiseline i dipeptidi ne daju pozitivnu reakciju (nemaju peptidne veze).
146
Analiza dijalizata:
Na potpuno isti način napravite dokazivanje na kloride i proteine Biuret reakciju
s dijalizatom!
PITANJA
1. Koje su reakcije pozitivne u otopini za dijalizatu, a koje u dijalizatu? Kako to

objašnjavate?
2. Ako je Biuret reakcija negativna, otopina se boji plavo. Od kuda potječe ta boja?
3. Što je hemodijaliza? Koji se toksični sastojci moraju uklanjati iz krvi?
4.2. ADSORPCIJA
Adsorpcija je osnovno svojstvo koloidnih otopina. To je pojava nakupljanja neke

tvari na površini druge pri čemu se smanjuje površinska energija, a ovisi o temperaturi i
površini adsorbensa.Kako su koloidi sastavni dio stanica, adsorpcija ima važnu ulogu u
biološkim procesima. Adsorbensi mogu biti univerzalni ili selektivni. Aktivni ugljen (carbo
medicinalis) je univerzalni adsorbens koji se često koristi kod različitih vrsta trovanja pri
čemu ugljen reducira apsorpciju štetnih tvari iz probavnoga trakta.
Zadatak 4.2. Ispitajte adsorpcijske sposobnosti škroba
Pribor: epruvete, stalci za epruvete, menzura, stakleni štapići, čaše

Reagensi: škrob, razrijeđena otopina joda
U epruvetu stavite 2 do 3 žličice škroba i 2 mL razrijeđene otopine joda (1 kap

koncentrirane otopine u 2 ili više mL destilirane vode, do svijetlo žute boje). Epruvetu dobro
protresite i ostavite dok se škrob ne sedimentira. Zabilježite promjenu boje otopine.
147
PITANJA
1. Do kakve je promjene boje došlo? Kako to objašnjavate?
2. Koji se adsorbens koristi u medicini i kako djeluje?
4.3. OSMOZA
Osmoza je prodiranje otapala kroz polupropusnu membranu iz područje gdje je

koncentracija otopljenih tvari manja u područje gdje je koncentracija otopljenih tvari veća.
otapalo, npr. voda, se preko membrane kreće s mjesta više slobodne energije na mjesto niže
slobodne energije zbog razlika u koncentracijama otopljenih tvari (iona i manjih molekula).
Molekule vode teže difuziji iz otopine s nižom koncentracijom otopljenih tvari (hipotonična
otopina) u otopinu s višom koncentracijom otopljene tvari (hipertonična otopina). Kao
polupropusna membrana mogu se upotrijebiti celofan, pergament, životinjski mjehur i svaka
membrana koja ne propušta čestice otopljenih tvari.
Zadatak 4.3. Dokažite osmozu Tamanovim pokusom
Pribor: epruvete, stalci za epruvete, kapalice

Reagensi: koncentrirana otopina kalijevog ferocijanida, K4[Fe(CN)6], otopina bakrovog sulfata, CuSO4 (c=100
g/L)
U epruvetu ulijte 10 mL bakrovog sulfata, zatim kapalicom pažljivo nanesite kap

koncentrirane otopine kalijevog ferocijanida tako da kap pliva na gornjem sloju otopine
bakrovog sulfata. Oko kapi kalijevog ferocijanida, na dodirnom sloju s otopinom bakrovog
sulfata, stvara se tanki sloj bakrovog ferocijanida koji se ponaša kao polupropusna
membrana, tj. propušta samo vodu, ali ne i u njoj otopljene tvari.
K4[Fe(CN)6] + 2 CuSO4 → Cu[Fe(CN)6] + 2 K2SO4
PITANJA
1. Zbog čega s vremenom kap pada prema dnu u obliku zrnaca smeđe boje?
2. Što je to osmoza i zašto se događa?
148
4.4. FILTRACIJA
Filtracija je postupak fizičkog odvajanja krutih čestica od otopljenih. Ovisno o

tvarima koje želimo odijeliti, upotrebljava se različito otapalo. Prema veličini pora
razlikujemo obične, ultrafiltre i polupropusne membrane. Obični filtri imaju pore veće od
100 µm, a ultrafiltri imaju veličinu pora od 1 do 100 µm.
Zadatak 4.4. Filtracija prave otopine, koloidne otopine i suspenzije
Pribor: epruvete, stalci za epruvete, stakleni lijevci, filtar-papir

Reagensi: aktivni ugljen, metilensko modrilo, berlinsko modrilo.
Od običnog filtar-papira napravite tri filtra te ih postavite u staklene lijevke (filtere

namočite u destiliranoj vodi kako bi se bolje priljubili uz stjenke lijevka). Kroz tako
pripremljene filtre profiltrirajte prethodno pripremljene otopine metilenskog modrila (prava
otopina), berlinskog modrila (kolidna otopina) aktivnog ugljena (suspenzija). Promatrajte
dobivene filtrate!
PITANJA
1. Kako se ponašaju ispitivane otopine?
2. Kako to objašnjavate?
149
V4 Radni list
__________________ ______________________
150
V5 OPTIČKE METODE – SPEKTROFOTOMETRIJA

I POLARIMETRIJA
Optičke metode su fizikalno-kemijske metode kod kojih se masa ispitivane tvari

dobiva mjerenjem neke fizičke veličine (stanja ili svojstva) tvari, a koja je direktno ovisna o
njenoj koncentraciji. U optičke metode ubrajamo fotometriju, spektrofotometriju,
polarimetriju, turbidimetriju itd.
5.1. SPEKTROFOTMETRIJA
Metodu u kojoj količinu neke tvari mjerimo na osnovi količine obojene tvari nastale
specifičnom reakcijom nazivamo kolorimetrija. Zasniva se na pojavi apsorpcije svjetlosti pri
prolazu kroz obojene otopine. Uređaji kojima se pritom služimo nazivaju se spektrofotometri
čije se mjerenje zasniva na usporedbi intenziteta svjetlosti koja je prošla kroz otopinu
nepoznate koncentracije s intenzitetom svjetlosti koja je prošla kroz otopinu poznate
koncentracije ili kroz čisto otapalo. Veličina kojom izražavamo propusnost otopine naziva se
transmitancija, a opisuje ju izraz:
T = I/I0 gdje je I0 = intenzitet ulaznog svjetla, a I = intenzitet izlaznog svjetla
Za mjerenje koncentracije se, umjesto transmitancije, koristi pogodnija veličina -
apsorbancija (A) koja je proporcionalna koncentraciji, a definira se izrazom:
A = log I0/I
Prema Beer-Lambertovu zakonu apsorbancija je jednaka umnošku koncentracije tvari u
uzorku (c) i dužini puta kojim je zraka svjetlosti prošla kroz uzorak (l).
A = Єλ c l Єλ – molarni ekstincijski koeficijent (L/mol cm)
Spektrofotometar je uređaj koji određuje apsorbanciju u obojenim otopinama uspoređivanjem
intenziteta ulazne i izlazne svjetlosti.
Mnoge tvari, otopljene u raznim otapalima, daju obojene otopine. U obojenim
otopinama boja otopine odgovara valnim duljinama propuštene svjetlosti, a molekule
otopljene tvari maksimalno apsorbiraju valne duljine svjetlosti komplementarne boje. Tako
otopina crvene boje maksimalno apsorbira svjetlost valnih duljina od oko 500 nm (zelena),
otopina plave boje valne duljine iznad 600 nm (crvenonarančasta), a otopina žute boje oko
450 nm (plava).
Zadatak 5.1: Odredite količinu fosfora u nepoznatom uzorku pomoću spektrofotometra
Pribor: birete, epruvete, stalci za epruvete, spektrofotometar i kivete

Reagensi: Otopina I – standardna otopina natrijevog fosfata dodekahidrata koja sadrži 0,2 µmola/mL fosfora
Otopina II – otopina amonijevog molibdata tetrahidrata
Otopina III – otopina željezovog(II) sulfata heptahidrata
151
Tablica 5.1.
epruveta
6
br.
1 2 3 4 5 (nepoznati
uzorak)
otopina
otopina I 0 mL 1 mL 1,5 mL 2 mL 2,5 mL x mL
destilirana voda 2,5 mL 1,5 mL 1 mL 0,5 mL 0 mL 2,5 ml - x
otopina II 1,5 mL 1,5 mL 1,5 mL 1,5 mL 1,5 mL 1,5 mL
otopina III 1 mL 1 mL 1 mL 1 mL 1 mL 1 mL
odrediti iz
količina fosfora
- 0,2 0,3 0,4 0,5 baždarne
n / μmol
krivulje
apsorbancija
Priredite 6 epruveta te prema podacima iz tablice 2.1 pomiješajte zadane volumene

otopina, promućkajte ih te im izmjerite apsorbanciju pri 650 nm. Na milimetarskom papiru
nacrtajte baždarnu krivulju (na apscisu nanesite odgovarajuće vrijednosti količine fosfora, a
na ordinatu se izmjerenu apsorbanciju) te iz baždarne krivulje očitajte količinu nepoznatog
uzorka fosfora. U kiseloj otopini fosfatni ioni s molibdatnim ionima reagiraju stvarajući slabo
topljivi kompleksni spoj amonijevog dodekamolibdatofosfata koji se sa željezo(II)-ionima
reducira na molibdensko plavilo.
5.2. POLARIMETRIJA
Polarimetrija je mjerenje kuta zakretanja ravnine polarizirane svjetlosti uz pomoć

polarimetra. Polarimetar obično svjetlo koje titra u svim mogućim ravninama okomito na
smjer širenja pretvara u polarizirano svjetlo koje titra samo u jednoj ravnini. Veličina koja se
mjeri na polarimetru je kut optičkog zakretanja, α. Prema kutu zakretanja ravnine
polarizirane svjetlosti određujemo kvantitativnu koncentraciju optički aktivne tvari u otopini.
Koristi se u analizi optički aktivnih tvari i spojeva. Npr, šećeri su optički aktivne tvari pa tako
ovom metodom možemo određivati njihovu koncentraciju u krvi, mokraći i sl.
Izraz: αm x m x l α = kut optičkog zakretanja

α=
V αm = specifična moć optičkog zakretanja
m = masa optički aktivne tvari otopljene u volumenu V
l = debljina sloja otopine (duljina kivete); mjeri u dm
152
odnosi se na kut optičkog zakretanja, α, za neku određenu tvar otopljenu u određenom

otapalu na konstantnoj temperaturi i za određenu valnu duljinu upotrjebljenog svjetla.
Kut zakretanja kod linearno polariziranog svjetla ovisi o vrsti tvari u otopini, debljini
sloja otopine kroz koju prolazi svjetlo, valnoj duljini upotrjebljene svjetlosti, temperaturi i
vrsti otapala.
Slika 5.1. Princip rada polarimetra
Zadatak 5.2: Polarimetrom izmjerite kut optičkog zakretanja glukoze.
Pribor: polarimetar,
Reagensi: otopina glukoze
Pomoću polarimetra odredite kut optičkog zakretanja glukoze u staklenoj kiveti te

izračunajte koje je koncentracije otopina glukoze! Kiveta je duljine 1 dm, a specifična moć
optičkog zakretanja glukoze je αm= + 52,54 °cm3g-1dm-1.
PITANJA
1. Na kojem principu radi polarimetar?
2. Gdje se upotrebljava?
153
V5 Radni list
__________________ ______________________
154
V6 RAZDVAJANJE TVARI KROMATOGRAFSKIM

METODAMA
Razdvajanje tvari kromatografskim metodama temelji se na različitoj razdiobi tvari

između dvije faze sustava: nepokretne (stacionarne) i pokretne (mobilne) faze. Proces
razdvajanja smjese tvari zasniva se na jednome od fizikalnih načela: adsorpciji, razdjeljivanju
između dvaju otapala koja se ne miješaju, razdjeljivanju između tekuće i plinovite faze,
razdjeljivanju prema veličini molekula, te ionskoj izmjeni. Promatrana se tvar pri
uspostavljanju ravnoteže raspoređuje na dio koji se nalazi u stacionarnoj fazi i na dio koji se
nalazi u mobilnoj fazi, ovisno o fizikalno-kemijskim svojstvima stacionarne i mobilne faze,
odnosno svojstvima ispitivane tvari.
Razlikujemo: adsorpcijsku, ionsko-izmjenjivačku, gel-filtracijsku, tankoslojnu, plinsku i
afinitetnu kromatografiju te tekućinska kromatografija visoke djelotvornosti (high performance
liquid chromatography, HPLC).
6.1. GEL-FILTRACIJSKA KROMATOGRAFIJA
Gel-filtracijska kromatografija se temelji na razdvajanju komponenata iz smjese

prema veličini molekula. Stacionarna je faza obično sastavljena od gelirajućih hidrofilnih
čestica dekstrana, poliakrilamida ili agaroze. Čestice stacionarne faze međusobno su
povezane tako da među njima ostaju porozni otvori i kanalići. Kada se na kolonu nanosi
smjesa koja se želi razdvojiti na komponente, molekule čija je veličina manja od veličine
pora lakše ulaze u pore i tu se zadržavaju, dok veće molekule prolaze brže. Na taj se način u
eluatu prvo pojavljuju velike molekule, a što je veličina molekula manja, zaostajanje će biti
veće.
Slika 6.1. Gel-filtracijska kromatografija
155
Zadatak 6.1: Razdvojite albumine od (NH4)2SO4 gel-filtracijskom kromatografijom
Pribor: kolona za kromatografiju, vata, epruvete, stalci za epruvete, kapalice

Reagensi: stacionarna faza – Sephadex G-25 gel, mobilna faza – destilirana voda, otopina BaCl2, otopina
ninhidrina
Uzorak: otopina albumina u (NH4)2SO4
Kolona za kromatografiju se priprema tako da se na dno stavi malo navlažene vate,

a na nju polako ulijeva suspenzija gela koja je prethodno dobro promućkana. Stezaljka se
otvori i pusti da voda polako kaplje dok se istovremeno gel taloži u koloni i stvara
homogeni stupac. Tako pripremljena kolona spremna je za korištenje.
Gel isperite s oko 2 mL destilirane vode i pri tome pazite da ne zamutite gel u
stupcu. Pustite da voda dođe do razine gela, ali pazite da se gel ne osuši (!), a zatim
zatvorite stezaljku. Ispod kolone stavite epruvetu te oprezno nanesite probu na gel. Pri
nanošenju probe treba paziti da se gel ne uzmuti. Nakon toga stezaljku polagano otvorite i
započnite s eluiranjem. U epruvete skupljajte 2 mL mobilne faze. Epruvete označite
rednim brojevima!
Kad ste završili sa skupljanjem eluata, u svakoj frakciji napravite test na prisutnost
proteina i sulfata.
Dokaz proteina: u epruvete stavite nekoliko kapi otopine ninhidrina te ih stavite u
vrelu vodenu. Pojava ljubičastog obojenja dokaz je proteina.
Dokaz sulfata: u epruvete stavite nekoliko kapi otopine BaCl2. Pojava bijelog
zamućenje dokaz je sulfata.
PITANJA
5. U kojim epruvetama ste dokazali proteine?
6. U kojim epruvetama ste dokazali sulfate? Koji je spoj nastao?
7. Kako to objašnjavate?
156
6.1. TANKOSLOJNA KROMATOGRAFIJA (TLC)
Kod tankoslojne kromatografije proces se odvija na tankom sloju adsorbensa

(silikagel, celuloza) koji je nanesen na čvrstu podlogu. Pokretnu fazu čini otapalo ili smjesa
otapala. Pomoću kapilare na adsorbens se nanese mala količina otopljene smjese i ostavi da
otapalo ishlapi. Pločica se zatim uroni u otapalo, ali tako da uzorak bude iznad razine otapala.
Zbog utjecaja kapilarnih sila otapalo se uspinje po adsorbensu, otapa uzorak i različitim
brzinama nosi komponente iz smjese. Da bi se zone na pločici mogle detektirati, nužno je
mrlje na kromatogramu, ako nisu obojene, učiniti vidljivima. U tu se svrhu primjenjuju
fizikalne, kemijske ili enzimno-biološke metode.
Brzina napredovanja tvari po pločici proporcionalna je prijeđenom putu, a definira se
Rf vrijednošću. Rf vrijednost jest omjer udaljenosti sredine mrlje (istraživane komponente)
od starta (x) i udaljenosti fronte otapala od starta (y): Rf = x/y
Rf vrijednosti se mogu upotrijebiti za identifikaciju tvari pod strogo određenim uvjetima.
U kliničkoj kemiji je najzastupljenija identifikacijska kromatografija je tankoslojna,
jer omogućava brzo i jednostavno razdvajanje velikog broja različitih osjetljivih spojeva koji
bi teško podnijeli druge separacijske metode. Značajna primjena tankoslojne kromatografije
je u identifikaciji otrova u toksikologiji.
Zadatak 6.2: Pomoću tankoslojne kromatografije razdvojite i odredite aminokiseline iz

uzorka
Pribor: celulozne ploče za tankoslojnu kromatografiju, čaše, poklopci za čaše, kapilare

Reagensi: pokretna faza - n-butanol:aceton:ledena octena kiselina:voda=28:28:8:16, otopina ninhidrina
Uzorak: otopina aminokiselina (Gly, Ala, Val i Leu)
Na ploči za TLC grafitnom olovkom označite startnu liniju 1 cm od donjeg ruba ploče
i liniju fronte 1 cm od gornjeg ruba. Kapilarama pažljivo nanesite uzorke na ploču i pustite
da se osuše. Ploču pažljivo stavite u čašu za kromatografiranje u kojoj se nalazi pokretna faza
s ninhidrina. Zbog kapilarnih sila smjesa otapala putuje i za sobom povlači aminokiseline
koje zaostaju na različitim visinama. Kada otapalo dođe do linije fronte, za što je potrebno
oko 50 minuta, ploču izvaditi iz čaše i osušite uz zagrijavanje. Položaj aminokiselina možete
raspoznati po ljubičastom obojenju (ili žutom u slučaju prolina) mrlja na kromatogramu.
Svoje pločice zalijepite u priručnik!
Izračunajte Rf vrijednosti za svaku aminokiselinu i za standard koji se sastoji od pet

aminokiselina navedenih u Tablici 6.1. Aminokiseline standarda poredane su prema Rf
vrijednostima tako da je prva aminokiselina s najvećom Rf vrijednosti.
157
Tablica 6.1
Rf Rf Rf Rf
Standard Uzorak 1 Uzorak 2 Uzorak 3
standarda uzorka 1 uzorka 2 uzorka 3
leucin 1. 1. 1.
valin 2. 2. 2.
alanin 3. 3. 3.
glicin 4. 4. 4.
PITANJA
1. Koje aminokiseline vam nedostaju u uzorcima?
2. Na čemu se temelji TLC?
3. Gdje se koristi TLC?
158
V6 Radni list
__________________ ______________________
159
V7 HEMOGLOBIN
Hemoglobin je najrasprostranjeniji respiracijski pigment, nalazi se u eritrocitima svih

kralježnjaka i u tekućinama nekih beskralježnjaka. Strukturom je to globularni metaloprotein
koji sadrži željezo u hemu, a uloga mu je prijenos molekularnog kisika iz pluća u sva tkiva u
kojima se odvija aerobni metabolizam. Osim kisika, hemoglobin je odgovoran i za prijenos
CO2 (nastaje staničnim disanjem) iz tkiva u pluća, kao i za održavanje acido-bazne
ravnoteže.
Slika 7.1. Struktura hemoglobina i hema
Za razliku od hemoglobina, mioglobin je jednolančana molekula koja sadrži samo

jednu prostetičku skupinu hem i ima samo jedno vezno mjesto za kisik. Hem je građen od
protoporfirina IX u čijem se središtu nalazi atom željeza koje se može nalaziti u dva
oksidacijska stanja +2 (fero) i +3 (feri). Atom željeza je heksakoordiniran - četiri vezna
mjesta popunjavaju elektroni dušikovih atoma iz pirolnih prstena protoporfirina, peto mjesto
popunjavaju elektroni dušika iz proksimalnog histidina, dok je šesto mjesto slobodno. U oba
oksidacijska stanja željezo pokazuje afinitet za vezanje tvari na šesto koordinacijsko mjesto.
Male molekule ili ioni poput CO, NO, H2S ili CN- imaju mnogo veći afinitet za vezanje na
šesto koordinacijsko mjesto željeza nego molekula O2. Upravo ih to svojstvo čini toksičnima,
jer i pri nižim koncentracijama u odnosu na kisik kompetitivno sprječavaju njegovo vezanje i
prijenos u krvi.
Hemoglobin koji vezanu molekulu kisika naziva se oksihemoglobin i kao takav se
nalazi u arterijskoj krvi. U venskoj krvi je šesto koordinacijsko mjesto hemoglobina
nepopunjeno i njega se naziva deoksihemoglobin. Methemoglobin je oblik hemoglobina kod
kojeg je atom željeza u oksidacijskome stanju +3. U tom oksidacijskom stanju ne može
vezati kisik, ali veže vodu koju potiče na ionizaciju, a prepoznaje se po smeđoj boji. Isto se
događa s mioglobinom u mišićima.
160
Patološke promjene hemoglobina nazivamo hemoglobinopatijama, mogu biti

kvalitativne i kvantitativne. Kvalitativne nastaju kao posljedica sinteze promijenjenog
hemoglobina (HbC, HbF, HbS), a očituju se kliničkom slikom hemolitičke bolesti.
Kvantitativne hemoglobinopatije posljedica su smanjene sinteze α- globinskih ili β-
globinskih lanaca (talasemije).
7.1. GEL-FILTRACIJA HEMOGLOBINA
Deoksihemoglobin iz venske krvi s heksacijanoferat(III) ionom daje methemoglobin.

Prolaskom kroz stupac gela Sephadex G-25 razdvajaju se smeđe obojeni methemoglobin od
žutog heksacijanoferat(III) iona. Ulaskom u sloj s unesenom Fe(II) soli methemoglobin se
reducira u deoksihemoglobin (tamnocrvena pruga). Reducirani hemoglobin potom dolazi u
sredinu koja sadržava pufer zasićen molekularnim kisikom, oksigenira se i to se može vidjeti
kao svijetlo crvena pruga.
Zadatak 7.1: Napravite gel-filtraciju hemoglobina
Pribor: staklene kolone, epruvete, stalci za epruvete, kapalice

Reagensi: suspenzija gela Sephadex G-25 (volumni odnos – slegnuti gel:otapalo=1:3), pufer Na2HPO4 (c=0,02
mol/L, pH 7), otopina A: FeSO4 (c=0,02 mol/L), otopina B: otopina Na2EDTA (c=0,04 mol/L) u
Na2HPO4 (c=0,1 mol/L) pH 7
Uzorak: hemolizat koji sadržava fericijanid
Polako otpustite stezaljku i pustite da se razina pufera spusti do vrha gela, ali se gel ni
u jednom trenutku ne smije osušiti! Zatim ponovo zategnite stezaljku.
Na kolonu kapalicom pažljivo nanesite 0,2 mL otopine koju ste dobili miješanjem
otopine A (0,02 M otopina FeSO4) i B (0,04 M otopina Na2EDTA u 0,1 M otopini
Na2HPO4) u omjeru 1:1 neposredno prije nanošenja na kolonu. Pri tome pazite da se ne
zamuti gel u stupcu. Polagano otpuštajte stezaljku da otopina uđe u kolonu, a zatim je
ponovno pritegnite.
Dodajte oko 0,5 mL pufera i pustite da uđe u stupac i pazite da vrh kolone ne ostane
suh! Zaustavite protok pritezanjem stezaljke.
Razrijedite uzorak krvi puferom u volumnom omjeru 1 : 10, te na stupac nanesite 0,5
mL razrijeđenog uzorka i potom otpustite stezaljku da uzorak uđe u gel. Dodajte 0.2 mL
pufera pažljivo da ne zamutite gel u stupcu.
Nastavite kontinuirano ispiranje stupca puferom i skupljajte male volumene eluata (~
1,5 mL).
161
PITANJA
1. Crtežom prikažite gel-filtraciju hemoglobina te objasnite što predstavlja koja pruga.
2. Što su hemoglobinopatije?
3. Zašto su neke male molekule ili ioni toksični?
162
V7 Radni list
__________________ ______________________
163
V8 KINETIKA ENZIMSKIH REAKCIJA
Enzimi su specifični biokatalizatori kemijskih reakcija koje se svakodnevno odvijaju

u metaboličkim procesima, kao što su: razgradnja hrane, mišićni rad, disanje,
biotransformacije itd. Za njih je karakteristično da ne mijenjaju konstantu ravnoteže reakcije,
a katalitički djeluju samo na one reakcije koje bi i bez njih tekle samo znatno manjom
brzinom tako što smanjuju energiju aktivacije. Prilikom odvijanja reakcija ne mijenjaju se
niti se troše. Reakcije uz enzime su 108-1020 puta brže od nekataliziranih reakcija.
Djelatni su u malim količinama pa je zbog toga mjerenje koncentracije enzima vrlo
osjetljiv način praćenja promjena u različitim tkivima, ali, analitički gledano, ispod granice
osjetljivosti većine rutinskih metoda za određivanje koncentracije proteina. Zbog toga je
lakše mjeriti količinu enzimske aktivnosti i način na koji se ona s vremenom mijenja. Metode
za određivanje enzimske aktivnosti se temelje na specifičnom djelovanju enzima na supstrat i
mjerenju količine proizvoda reakcije, koji je mnogo veći od količine samog enzima. Da bi
mjerenje enzimske aktivnosti bilo pouzdano, potrebno je osigurati optimalne analitičke
uvjete: pH, temperatura, koncentracija supstrata i koncentracija aktivatora i inhibitora.
Jedinice enzimske aktivnosti su međunarodna jedinica (IU/L) i katal. Enzimska
aktivnost od 1 IU/L predstavlja sposobnost pretvorbe 1 µmola supstrata u produkt tijekom 1
minute u standardiziranim uvjetima. 1 katal je aktivnost koja omogućuje pretvorbu 1 mola
supstrata tijekom 1 sekunde.
Enzime nalazimo u svim tkivima i serumu. Mnogi enzimi, osobito hidrolaze, nužno
za svoju aktivnost trebaju određene anorganske ione. Alkalna fosfataza je tako npr. ovisna o
magneziju i cinku, amilaza zahtjeva prisutnost klorida, dok je za optimalani rad alkohol
dehidrogenaze potreban također cink itd.
8.1. ALKALNA FOSFATAZA
Alkalna-fosfataza (ALP) je enzim iz grupe hidrolaza, a po specifičnosti ubrajamo je u

grupno specifične enzime jer katalizira hidrolizu različitih estera fosfatne kiseline. Nalazimo
je u serumu, ima je mnogo u osteoblastima, epitelu žučnih vodova, jetri, placenti, bubregu i
tankom crijevu, pa je zato u raznim bolestima koje zahvaćaju spomenute organe njena
aktivnost u serumu povećana. U kliničkoj praksi velika je dijagnostička vrijednost
određivanja alkalne-fosfataze u koštanim i bolestima jetre i žuči.
Alkalna-fosfataza katalizira reakciju hidrolize fosfomonoestera, pri čemu nastaju
produkti alkohol i fosfat. Enzim je dobio ime prema području u kojem djeluje - optimalni pH
enzima je u alkalnom području (9,8-10,5). Za određivanje aktivnosti fosfataza koristi se kao
supstrat p-nitrofenilfosfat (pNPP), koji hidrolizira prema reakciji:
164
OPO 32- OH
+ H2O + HPO42-
NO2 NO2
pNPP p-nitrofenol
pri čemu nastali p-nitrofenol u lužnatom mediju prelazi u žuto obojen p-nitrofenolatni ion,
čija se koncentracija određuje spektrofotometrijski pri λ = 400 - 420 nm. Intenzitet razvijene
boje proporcionalan je koncentraciji nastalog produkta u jedinici vremena odnosno aktivnosti
fosfataze.
Zadatak 8.1: Odredite KM i vmax alkalne fosfataze seruma
Pribor: epruvete, stalci, vodena kupelj, automatska pipeta, spektrofotometar, kivete

Reagensi: pNPP (p-nitrofenilfosfata); pufer glicin/NaOH, pH=10.5, otopina NaOH c=0,1
mol/L;
Uzorak: serum
Postupak:
epruveta br. 1 2 3 4 5
V pNPP / mL 0,2 0,4 0,6 0,8 1,0
V pufera / mL 0,8 0,6 0,4 0,2 -

pH =10,5
2 4 6 8 10
c(pNPP) / mmol/L
apsorbancija 405 nm
Priredite 5 epruveta u prema podacima iz tablice pripremite niz otopina različite

koncentracije supstrata p-nitrofenilfosfata, pNPP, c =10 mmol/L). Epruvete s pripremljenim
otopinama stavite u vodenu kupelj na 37 ºC. Nakon desetak minuta u svaku epruvetu dodajte
0,05 mL otopine enzima alkalne fosfataze (serum) i zabilježite vrijeme. Nakon točno 30
minuta dodajte 2 mL NaOH, c = 0,1 mol/L, a zatim izmjerite apsorbanciju pri 405 nm, uz
slijepu probu. Za svaku koncentraciju supstrata izračunajte brzinu enzimske reakcije (v)
prema jednadžbi:
165
A x Vu
v=
E x p x Ve x t
v = brzina enzimske reakcije (µmol cm-3 min-1)

c = koncentracija supstrata (mol/L)
Vu= ukupni volumen reakcijske smjese (mL)
E = molarni ekstinkcijski koeficijent pNPP (18 ,5 cm2 µmol-1)
p = debljina sloja (cm)
Ve= volumen enzima seruma (cm3)
t = vrijeme (min)
Na milimetarskom papiru nacrtajte Lineweaver-Burkov dijagram i grafički odredite KM i

vmax.
166
PITANJA
1. Kako koncentracija supstrata utječe na brzinu enzimske reakcije? Objasnite vmax i KM!
2. Kako povišena temperatura djeluje na aktivnost enzima?
3. U tablici je prikazane enzimska reakcija (koncentracija supstrata i pripadajuća brzina

enzimske reakcije). Djelovanje enzimske reakcije ometa inhibitor i u njegovoj su
prisutnosti izmjerene drugačije maksimalne brzine enzimske reakcije.
Tablica 1.
Maksimalna brzina reakcije

Koncentracija supstrata Maksimalna brzina reakcije
u prisutnosti inhibitora
(mmol/L) bez inhibitora (µmol/min/g)
(µmol/min/g)
0.0116 0,037 0,0185
0.0152 0.043 0.0217
0.0200 0.050 0.0252
0.0325 0.062 0.0311
0.0450 0.070 0.0349
0.0625 0.076 0.0380
0.0750 0.079 0.0396
Prikažite ovisnost brzine neinhibirane enzimske reakcije o koncentraciji supstrata

(apscisa = koncentracija supstrata, ordinata = maksimalna brzina enzimske reakcije).
Označite Vmax i Km neinhibirane enzimske reakcije. Prikažite istu reakciju uz prisutnost
inhibitora, označite Vmax i Km inhibirane enzimske reakcije.
167
V8 Radni list
168
V8 Radni list
_________________________ _____________________
169
Literatura za vježbe:
1. Renata Barić Rafaj, Josipa Kuleš: Vježbe iz biokemije za studente Veterinarskog

fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2010.
2. Jasna Lovrić: Priručnik za vježbe iz medicinske kemije i biokemije za studente
medicine, Medicinska naklada, Zagreb 2009.
3. Blaženka Foretić, Željka Vukelić: Pomoćni materijali za vježbe iz kemije za
stomatologe .
4. Štraus B. Medicinska biokemija, JUMENA, Zagreb, 1987.
Vježbe priremila i uredila: dr. sc. Barbara Viljetić, viša asistentica
170

mkbk1 Prirucnik

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

mkbk1 Prirucnik

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SVEUČILIŠTE J. J.

Katedra za medicinsku kemiju, biokemiju i kliničku kemiju

PRIRUČNIK ZA SEMINARE I VJEŽBE

Katedra za medicinsku kemiju, biokemiju i kliničku kemiju

PRIRUČNIK ZA SEMINARE I VJEŽBE IZ

Prof.dr.sc. Ljubica Glavaš-Obrovac

Broj indeksa: …………………………………………………………………

Grupa (seminari) …………………….……… Grupa (vježbe) …………….

Seminari (uredila prof.dr.sc. Ljubica Glavaš-Obrovac)

Seminar 2: Stehiometrija (B. Viljetić, S. Džijan, J. Wagner, G. Ćurić) ................................... 7

Seminar 3: Puferske otopine (Lj. Glavaš-Obrovac) .............................................................. 14

Seminar 4: Voda kao otapalo (Lj. Glavaš-Obrovac) .............................................................. 22

Seminar 5: Fotokemijske reakcije (V. Babić-Ivančić)............................................................. 30

Seminar 6: Ravnoteža kemijskih reakcija (V. Babić-Ivančić)................................................. 44

Seminar 7: Izomerije; Karakter. reakcije ugljikovodika i aromatskih spojeva (S. Marczi)... 52

Seminar 8: Karakteristične reakcije alkohola, aldehida i ketona (B. Viljetić)......................... 63

Seminar 9: Monosaharidi (S. Džijan)........................................................................................75

Seminar 10: Karbonske kiseline (J. Wagner).......................................................................... 86

Seminar 11: Aminokiseline (B. Viljetić)................................................................................. 95

Seminar 12: Peptidi (J. Wagner)........................................................................................... 103

Seminar 13: Enzimi (B. Viljetić)............................................................................................ 111

Seminar 14: Koenzimi (G. Ćurić)......................................................................................... 119

Vježba 2: Određivanje osmotske otpornosti eritrocita .........................................……….…132

Vježba 4: Razdvajanje tvari....................................................................................................145

Vježba 5: Optičke metode: spektrofotometrija i polarimetrija...............................................151

Vježba 6: Razdvajanje tvari kormatografskim metodama......................................................155

Vježba 7: Hemoglobin ...........................................................................................................160

Vježba 8: Kinetika enzimskih reakcija.................................................................................. 164

S1 Kiseline, baze i jednostavne soli

S. Arrhenius je definirao kiseline i baze obzirom na svojstva koja pokazuju njihove

Kiselina, HA + H2O H3O+ + A-

HNO3 + H2O H3O+ + NO3-

Baza, MOH M+ + OH-

NH3 + H2O NH4+ + OH-

Medicinska kemija i biokemija 1 1

molekule sadrže kiselu karboksilnu skupinu (–COOH) i bazičnu amino-skupinu (–NH2), a

HCl H+ + Cl- H2O H+ + OH-

H2SO4 2H+ + SO4- HNO3 H+ + NO3-

HCN H+ + CN- NH4 H+ + NH3

B + H2O BH+ + OH-

Na+ + OH- + H3O+ + Cl- Na+ + Cl- + 2 H2O

Medicinska kemija i biokemija 1 2

CH3COO- + H2O CH3COOH + OH-

NH4+Cl-(c) NH4+ + Cl-

NH4+ + H2O NH3 + H3O+

Medicinska kemija i biokemija 1 3

H3N: + BF3 H3N:BF3

Cu2+ + 4 :NH3 Cu(:NH3)42+

Fe2+ + 6 :CN:- Fe(:CN:)64-

2. V. Hankonyi, V. Ondrušek, Izabrana poglavlja fizikalne kemije, Zagreb, 1990.

Seminar pripremila: doc. dr.sc. Snježana Džijan, dipl.inž.

Medicinska kemija i biokemija 1 4

Medicinska kemija i biokemija 1 5

Potpis studenta: Voditelj seminara:

Medicinska kemija i biokemija 1 6

Kemijsko računanje ili stehiometrija omogućava računanje kvantitativnih (mjerljivih) odnosa

Tablica 1.1. Osnovne jedinice SI sustava

Osnovna veličina Jedinica oznaka

Tablica 1.2. Prefiksi SI jedinica

PREFIKS OZNAKA FAKTOR PREFIKS OZNAKA FAKTOR

Medicinska kemija i biokemija 1 7

1.1. Količina tvari

emo onoliko grama neke tvari definirane kemijske formule, kolika je