Luigi Pareyson, Estetika. Teorija formativnosti, prev.

Miroslav Fridl,
Demetra, Zagreb 2008., str. 311-321.
r
Umjetnost i druge djelatnosti

11. Umjetnost i druge djelatnosti. Ta duboka i konstitutivna čovječ­

nost umjetnosti, zbog koje se u konkretnosti osobe umjetnost vrši u
strogoj povezanosti s čitavim duhovnim životom, objašnjava kako gra­
nice između umjetnosti i ostalih djelatnosti, iako su poprilično jasne
i precizne, ipak uzrokuju najrazličitije zaplete i najsloženije susrete.
Umjetnost je nedvojbeno jedna ljudska djelatnost koju se, snagom nje­
zine vlastite autonomije što ne podnosi podređivanje drugim ciljevima,
izvršava između drugih djelatnosti; ali to ne dokida da bi ona mogla
postići vlastiti cilj izvršavajući se unutar ili preko drugih djelatnosti, ili
da bi druge djelatnosti mogle postići vlastite ciljeve preko nje, bez da bi
se time upalo u neku konfuziju vrijednosti ili, još gore, u podređivanje
nekih vrijednosti drugima i različitima.
Prije svega, čitavo područje ljudskoga života ostaje otvoreno umjet­
ničkoj radinosti, pružajući joj najrazličitije prigode da se izvrši, u
skladu s vlastitom prirodom, unutar tih različitih djelatnosti. Činjenica
da svaka ljudska radnja zahtijeva, radi vlastitog uspjeha, neko izvr­
šenje formativnosti, uspostavlja mogućnost da se to formativno obi­
lježje naglasi na osobito očigledan način, koji je intencionalno tražen
u samom času dok se provodi specifičan naum radnje koja je u tijeku;
time se umjetnost može uklopiti u razna očitovanja ljudskoga života, a
da niti nestane u svojoj specifičnoj prirodi umjetnosti niti da kompro­
mitira ishod koji je vlastit djelatnosti koju se vrši. Posvuda, gdje postoji
neko pravljenje koje se može ispoljiti u fizičke i osjetilne likove, može
nastupiti umjetnost, iako nakana nije neposredno umjetnička; i često je
umjetnost tražena i ostvarivana unutar drugih djelatnosti, uz umjetničko

311
---------------------- VII. Umjetnost u čovjekovom životu-----------------------

nastavljanje formativnosti tražene radi dobrog ishoda dotičnih radnji, te

čak iskorištavajući samu uspješnost umjetnosti radi postizanja ciljeva
specifičnih za izvršavanu djelatnost. Sudska, politička ili vjerska rje­
čitost ne gubi svoj govornički cilj ako se formativnost unutar psihago-
gije shvati kao jedan cilj koji je provediv u samom sebi, sve do toga da
se govornički naum i umjetnički naum na kraju podudaraju, a govor je
to uvjerljiviji što je umjetničkiji, te je to umjetničkiji što je uvjerljiviji;
ceremonije društvenog života, bilo javnog bilo privatnog, bilo politič­
kog bilo vjerskog, obojane su umjetnošću, te se ponekad ne može reći
ni da potrebe obreda ili kulta prevladavaju nad umjetničkim naumom,
ni obratno, jer oba pronalaze istodobno i jednako zadovoljenje; ugoda
razgovora postaje to veća što se više otvara mogućnosti da se govor­
nik prepusti, štoviše da ih zna slušati, samim zahtjevima govora što ga
vrši, govora koji tako postaje cilj samome sebi; držanje osobe i intim­
nost kuće, preko zahtjeva za prikladnim načinima odijevanja i namješ­
tanja, pružaju široko polje za naume umjetnosti, koja, upravo u času
dok u njih unosi vlastitu intencionalnost, stvara u njima nove zahtjeve,
postavljajući se ujedno u stanje da ih zadovolji; te čak i proizvodnja
korisnih predmeta može otvoriti tehniku za umjetničke mogućnosti,
te je jednako istina da su stari među mehaničke umjetnosti uključivali
neke koje su se potom smatrale lijepima, a suvremeno se doba, s druge
strane, sprema za estetsko vrednovanje strojeva i za umjetnički ishod
funkcionalnosti.
Formativnost svake radnje uvijek je dakle u stanju naglasiti si, u
nekom stupnju očiglednosti, cilj samoj sebi, tj. dozvati čistu formativ­
nost umjetnosti, i u tom slučaju neumjetnički ciljevi ne bivaju potis­
nuti umjetnošću niti dolaze do toga daje niječu ili potiskuju. Tako su
vremena, koja su provodila umjetnost u najrazličitijim očitovanjima
ljudske radinosti, uslijedila za vremenima koja su s druge strane više
voljela odvojiti umjetnost od drugih djelatnosti, izolirajući je u neku
ljubomornu i neonečišćenu čistoću. Naravno da se na taj način mogao
otvoriti put estetizmu, u smislu da se umjetnička intencionalnost, utis­
nuta u formativnost koja je unutarnja nekoj određenoj radnji, može
naglasiti do te točke, da sebi podredi cilj ove, te da se posluži njome
kao građom za neki čisto umjetnički naum; no ne treba zaboraviti da se
s tim oblikom estetizma, koji do te točke zahtijeva umjetnost u svakoj
stvari da svaku drugu vrijednost podređuje onoj estetskoj, često izmje-

312
-------------------------- Umjetnost i druge djelatnosti--------------------------

njivao oprečni estetizam, koji do te točke odvaja umjetnost od svake

druge djelatnosti da je čini predmetom nekog misterijskog i profinje­
nog kušanja, ograničujući umjetnost unutar neke razrijeđene i sterilizi­
rane atmosfere, lišene života i čovječnosti.
No često se obistinjuje neki splet koji je složeniji i od djelatnosti,
kao kad se dogodi da se neki umjetnički ishod postigne putem ostva­
renja neumjetničkih ciljeva ili da se neumjetničke svrhe poluče putem
umjetničke nakane.
S jedne strane postoji mogućnost nekog umjetničkog ishoda radnji
koje po sebi ciljaju k ostvarenju drugih vrijednosti, u smislu da niti je
umjetnička vrijednost podređena specifičnoj ostvarivanoj vrijednosti,
niti daje ova posljednja zamisliva u svojoj vlastitoj prirodi kao nepra-
ćena prvom; kao u slučaju kultura s velikim estetskim osjećajem, kao
što su primjerice grčka i humanistička kultura, gdje ne samo da se u
osobitu očiglednost postavlja formativnost koja je unutarnja svakoj rad­
nji, već je također teško pomisliti na bilo koju djelatnost koja bi bila
lišena nekog umjetničkog ishoda, te je primjerice nemoguć neki znan­
stveni ili filozofski govor ili neka politička ili vjerska praksa koji ne bi
kulminirali u nekoj vrijednosti umjetnosti. Intencionalnost, specifična
za radnju, bilo praktičnu ili spekulativnu, ne može u tim slučajevima
biti cijenjena u svojoj točnoj samostalnoj vrijednosti ako se ne vodi
računa o njezinoj unutarnjoj nužnosti da ima neki umjetnički rezultat,
jer onoj misli ili onoj praksi nije svejedno da li kulminiraju u umjetnos­
ti, kao što i onoj umjetnosti nije svejedno da li je privržena ciljevima
koji po sebi nisu umjetnički.
Ponekad pak sama umjetnost, izvršavana kao takva, poprima neku
daljnju funkciju, kao što se događa čitavim narodima ili pojedinim
umjetnicima, koji su stvarali umjetnost, i to istinsku umjetnost, razvija­
jući istodobno primjerice filozofiju i religiju, do toga daje njihov način
filozofiranja ili moljenja bila sama umjetnost: radi se o takvom načinu
stvaranja umjetnosti koji je, po sebi, razvijanje filozofije i moljenje,
tako da umjetnost ima funkciju filozofije i molitve ostajući umjetnost,
štoviše baš kao umjetnost, i što je snažnija umjetnost, to je dublja filo­
zofija i uzvišenija molitva; niti je tom obliku umjetnosti svejedno da li
preuzima funkciju filozofije ili religije, niti je filozofskoj misli ili vjer­
skoj težnji svejedno da li prosijavaju i zrače umjetnošću.

313
---------------------- VII. Umjetnost u čovjekovom životu-----------------------

Ta dva različita načina ukrštanja umjetničke vrijednosti s drugim i

različitim vrijednostima izmjenjuju se i stapaju jedan u drugi u povi­
jesti kulture, uzrokujući umjetnička djela složene pa ipak jedinstvene
naravi, u koja bi bila velika pogreška htjeti unijeti razlike ili proizves­
ti razdvajanja, dopuštajući si da na taj način izmakne onaj organski i
nerazdjeljivi splet, po kojemu umjetnička vrijednost prianja drugim vri­
jednostima ili ih uključuje. Tako u primitivnoj umjetnosti likovi imaju
magijska značenja što zaokupljaju čitavi život; a u drevnoj umjetnosti
je teško razdvajati umjetnički naum od onog političkog i religioznog; u
kršćanskoj pak umjetnosti, moral i religija su usko povezani i nerazdru-
živi; moderno motrenje onih djela, koje bi se htjelo zaustaviti na čisto
umjetničkom promatranju, dopustilo bi da mu promakne sama umjet­
nička vrijednost, kao što primjerice neko filozofsko, političko, etičko ili
religiozno promatranje, koje ne bi vodilo računa o njihovoj umjetničkoj
kvaliteti, ne bi uspjelo u svom naumu.

12. Umjetnost i moralnost. Između mnogih spletova umjetnosti s

drugim djelatnostima ljudskoga duha, zaustavit ću se na promatranju
samo dva od njih, koji su uostalom najviše gorući i najkontroverzniji:
odnosi između umjetnosti i moralnosti, te odnosi između umjetnosti i
filozofije.
Možda je to pitanje tek prekinuto, a ne riješeno, kada se kaže da
umjetnost po sebi nije ni moralna ni nemoralna, te da svaki sud oko
toga podređuje umjetnost drugim vrijednostima te na kraju kompromi­
tira njezinu nužnu samostalnost. Također se ne isplati sud o moralnosti
upraviti na umjetnikovu osobnost koja je različita od osobnosti djela,
kao da ona ne bi u ovoj imala svoju vlastitu potvrdu, i kao da druga ne
bi bila prva fiksirana u samu oblikovanu građu djela.
Ono čega se ljudi u obrađivanju ovog problema u osnovi boje jest
eventualni kontrast između umjetničke vrijednosti i moralne vrijednosti,
kao i mogućnost da neko djelo, što ostvaruje neku vrijednost na nekom
određenom polju duhovnog života, može s druge strane biti promatrano
kao bezvrijednost na nekom drugom polju. I tada, već prema tome da li
se više zanimaju za moralnu vrijednost ili za umjetničku vrijednost, ima
onih koji kažu da neko umjetničko djelo nije umjetničko ako je nemo­
ralno, te onih koji kažu da neko djelo, ako je umjetničko, nije nemoralno;

314
-------------------------- Umjetnost i druge djelatnosti---------------------------

tako se razlikuju moralisti i antimoralisti, prvi spremni žrtvovati određene

vrijednosti umjetnosti u ime moralnih vrijednosti, a drugi spremni pro­
naći više ili manje skrivene etičke vrijednosti samo da spase umjetnost od
optužbi prvih; tako ostaju, i prvi i drugi, na istom planu, kao što potvrđuje
popuštanje koje prvi čine drugima, uz priznanje da nije dovoljna postig­
nuta moralna vrijednost da se po sebi jamči jednako tako umjetničku vri­
jednost, te popuštanje koje drugi prave prvima, zaokupljeni oko toga da
umjetnosti priznaju neku njezinu unutarnju moralnost.
To je pitanje nepopravljivo kompromitirano ako ga se svede na neko
pitanje pukog subjekta, kao kada se kaže daje neka po sebi nemoralna
tema preoblikovana umjetnošću, u smislu da autor, ako sudjeluje na
njoj i prianja joj uz očigledno zadovoljstvo, upada u nemoralnost i pre­
staje stvarati umjetnost, ali ako uspije izvući iz nje umjetnost, samim
time je iz nje iskupio nemoralnost, a njegovo umjetničko preoblikova­
nje već je po sebi jedna osuda, postignuta samim dodirom umjetnosti,
bez izričitog suda ili proglašenog moraliziranja, a sam iščitavatelj, koji
unatoč tome ostaje tom temom moralno uzdrman, je taj koji je unio u
nju svoju unutarnju nemoralnost. Sve je to očigledno moguće, i događa
se tisuću puta; no pitanje je jedno drugo: na stranu moralnost ili nemo­
ralnost nekog predmeta, može li se pronaći moralnost ili nemoralnost u
samom načinu kako ga se tretira, ili općenitije, u stilu nekog autora, te
stoga može li neki oblik umjetnosti biti prosuđivan moralnim ili nemo­
ralnim baš u svojoj umjetničkoj kvaliteti.
Sve u svemu, ostati na pitanju teme znači ostati na pragu problema,
kao što i pokušati popraviti stvari na način da se uvijek dovodi do pokla­
panja umjetničke vrijednosti i moralne vrijednosti znači izbjegavati
problem i zaobilaziti ga; i u oba se slučaja ne vodi računa neću reći
o pedagoškim odjecima tog pitanja, koji ne predstavljaju neku poteš­
koću, jer je očigledno da već loše raspoloženi duhovi ili još nezrele i
nespremne pameti mogu primiti štetu i od djela u kojima je umjetničko
pročišćenje nemoralnih tema strogo i bjelodano; nego, prije svega se
zaboravlja strašan i dramatičan problem da je za određene oblike kul­
ture postojala nužnost da se iz moralnih ili vjerskih razloga odbaci one
oblike umjetnosti, za koje se uopće nije osporavalo umjetničku vrijed­
nost, koji su štoviše bili to više cijenjeni u umjetnosti što su više bili
okrivljeni u moralu, sve do toga da se kao prikladno, iako drastično i

315
---------------------- VII. Umjetnost u čovjekovom životu-----------------------

radikalno, rješenje činilo to da se uskrati povjerenje u samu umjetnost

koja je bila poistovjećena s onim egzemplarnim modelima.

13. Formativnost konstitutivna za moralnost i moralnost konstitu­

tivna za umjetnost. Tko si postavlja za cilj da taj problem malo dublje
dokuči, taj se ponajprije mora podsjetiti da, kao što postoji formativ­
nost konstitutivna za moralnost, tako postoji i moralnost konstitutivna
za umjetnost.
To, da moralni život iziskuje neprestano i žustro izvršenje formativ-
nosti, postaje odmah očito čim se pomisli na nužnu sposobnost domiš­
ljanja djelovanja što ga traži moralni zakon u nekoj određenoj situa­
ciji, i njegovog realiziranja tako što se domišlja način prevođenja nje­
gove nakane u prikladne čine, priklanjajući okolnosti da prihvate tako
dovršena djela i bdijući da se zadrži i sačuva njihovu izvornu moralnu
vrijednost; i čim se pomisli na inventivnu produktivnost što se izvr­
šava u brizi oko duboke koherencije vlastitog karaktera, tj. vlastitog
moralnog «lika», bilo preko čina, djelovanja i djela, bilo preko doživ­
ljaja i sklonosti duha, nakana i nauma, kajanja i žaljenja, sabranosti i
ustrajnosti; jer djela i karakteri su «forme», a njihova je etička vrijed­
nost dokučiva jedino stalnim izvršenjem formativnosti. No ta forma­
tivna djelatnost prodire u moralni život na tisuću drugih načina, kao
što primjerice posvjedočuju čini kojima se «uobličuju», u nekom pro­
cesu odlučivanja, moguće akcije i djela, za koje se nabacuje projekt te
se pokušava predvidjeti moguću realizaciju i moralni ishod, ili kojima
se «uobličuje» karakter ili osobu koje bi se htjelo ili moglo ili trebalo
biti, i možda se pokušava predstaviti njihov dio kao na nekoj pozornici,
ili kojima se «uobličuje» neki moralni ideal što ga valja dodijeliti vlas­
titom životu kao njegovu svrhu i značenje; i sama mogućnost moralnih
«genija», koji domišljaju i ostvaruju djela za pamćenje i egzemplarne
akcije, iznoseći tako kao cilj onomu tko se na njima nadahnjuje životne
«stilove» i «pravila» ponašanja, a čiji sam život, dan za danom posve­
ćen postizanju nekog najosobnijeg savršenstva, postaje paradigmatična
forma i idealni model moralnosti; sve do toga da «oponašanje», tako
usko povezano s formativnošću, jer je uvijek upućeno na egzemplarne
forme, često postaje normom i praksom moralnog života, te se čak upu­
ćuje na neki božanski i nedostiživ model.

316
-------------------------- Umjetnost i druge djelatnosti--------------------------

S druge strane, postoji moralnost bez koje umjetničko djelo ne uspi­

jeva a umjetnik ne postaje umjetnik. Da bi uspio u svojem djelu, umjet­
nik je morao promatrati umjetnost kao jednu zadaću kojoj se valja
posvetiti, kao životni razlog svoje djelatnosti, kao neko zalaganje uzeto
pod njegovu odgovornost; te je morao shvatiti poetičke norme, koje je
njegov rad svaki put zahtijevao od njega, kao prave pravcate moralne
zakone, na čije je obdržavanje obvezan samim zalaganjem što ga je
početno i implicite preuzeo, a čije bi kršenje dovelo do ostvarenja neke
istodobno umjetničke i moralne bezvrijednosti; i morao je biti vje­
ran zalaganju oko toga da svoju umjetničku djelatnost ne podredi bilo
kojem drugom cilju, dobrom ili lošem kako ga on ili drugi prosuđuju,
kako bi išao za ciljem umjetnosti, jamčeći ga i čuvajući od beznačajnih
devijacija ili od neželjenih uplitanja, pa i onda kada su ovi sugerirani
ciljevima što po sebi nisu za osudu te su ponekad čak dostojni hvale.
Naravno, to je moralnost umjetnosti ukoliko je umjetnost, i tiče se duž­
nosti umjetnika prema samoj umjetnosti, i sastoji se u onoj nužnoj i
strukturalnoj eticizaciji, koja se preko konkretnosti i nedjeljivosti ljud­
skog života događa u svakoj radnji, i koja čini da zakoni misli i zakoni
umjetnosti neizbježno postanu moralni zakoni za onoga koji se dadne
na mišljenje ili oblikovanje, uslijed same inicijative kojom se specifi­
cira neka djelatnost; ali je također konkretno i stvarno izvršenje moral­
nosti, i dovoljno je napraviti tako da umjetničko djelo ujedno bude neka
moralna vrijednost, a ne samo neka umjetnička vrijednost.

14. Moralni estetizam i estetski moralizam. Dakako da postoji način

uklapanja umjetnosti u moralnost i moralnosti u umjetnost koji na kraju
kompromitira dotične vrijednosti te, podređujući ih naizmjence jednu
drugoj, dovodi do estetizma u moralnom životu i do moralizma na polju
umjetnosti.
Tako se može dogoditi da sam moralni život postane «građom» neke
isključivo formativne nakane, kao kada se od vlastitog života hoće
načiniti neko umjetničko djelo, ili se traga za lijepom gestom na mjes­
tu nekog dobrog djela, ili se izbjegavaju loša djela samo zato što nisu
otmjena te su vulgarna, ili se u čitavom svom ponašanju slijedi jedino
estetski kriterij; ili se može dogoditi da si moralna djelatnost ne propiše
drugi zakon doli onaj umjetnosti, što je zakon uspjeha, na način da se

317
 VII. Umjetnost u čovjekovom životu

moral svede na puku tehniku; i u jednom i u drugom slučaju djelo pre­

staje biti moralno da bi postalo jedino umjetničko, što zapravo završava
na način da se iskrivi ne samo etički sud, već, na duge staze, također
onaj estetski, budući da se vlastiti život ne nekažnjeno izuzima moral­
nom zakonu koji, u svom povlačenju, običava prepustiti mjesto pukom
hiru ili običnom interesu, tako daje sam umjetnički kriterij ubrzo zami­
jenjen onim čisto ekonomskim. Moralnost je tako predisponirana za
iskorištavanje od strane ciljeva i nauma koji nemaju nikakve veze ni
s moralom ni s umjetnošću, budući da zamjenjivanje dužnosti s uku­
som a etički zakon sa zakonom uspjeha znači otvoriti put samovolji i
snazi i poticati njihov trijumf, bez obzira kakvi su idealni izgledi kojima
sljedbe ili pojedinci preobražavaju ili prekrivaju tu surovu i inferiornu
čovječnost.
S druge se strane može dogoditi da umjetnik, umjesto da služi umjet­
nosti, polaže pravo na to da se služi njome radi moralnih ciljeva, te da
se umjetnost cijeni kao takvu jedino ukoliko uspijeva ostvariti etičke
ciljeve; time je izričito moraliziranje natjeralo umjetnost u bijeg, a ošte­
ćena je i moralnost, bilo stoga što je umjetnik posustao u svojim dužnos­
tima prema umjetnosti, bilo stoga što je slabo ispravna moralnost koja
će, da bi se proširila, tolerirati, štoviše zahtijevati, takve povrede. To
je tako neosporno, da se ne isplati inzistirati na tome, nego je važnije
ispravnu borbu protiv tog estetskog moralizma očuvati od krivih shva­
ćanja što su se nadahnula na prekrutom poimanju samostalnosti umjet­
nosti, koju netko vidi narušenom svaki put kada umjetnik u svojem
djelu pruža svjedočanstvo za etičke zahtjeve ili za neku moralnu strast,
sve do toga da kaže kako, ako se u tom slučaju postigne umjetnost, se to
događa unatoč i protivno moralnom naumu umjetnika. Naravno, valja
priznati da prisutnost nekog etičkog cilja, koji je zapovjeđen nekom
izričitom i isključivom nakanom više nego nekim dubokim nadahnu­
ćem, oslabljuje ili potiskuje umjetnost, te da se umjetnik, pa i ako se
pretpostavi da on u svojoj svijesti određene vrijednosti, ili etičke ili
religiozne, smatra na neki način višima spram umjetničke vrijednosti
promatrane po sebi, u svom radu ipak prije svega mora zaokupiti stva­
ranjem umjetnosti: potom će njegova duhovnost biti ta koja će, dok
postaje načinom oblikovanja te neki svijet i stil, uvući u svoje djelo
izričito ili implicitno veličanje onih moralnih ili religioznih vrijednosti
što mu na osobit način leže na srcu, a prema kojima njegov duh očituje

318
-------------------------- Umjetnost i druge djelatnosti---------------------------

iskrenu sklonost. No jednako tako treba priznati da će umjetnost u tom

slučaju biti doista umjetnost jedino ako je moralna umjetnost i religioz­
na umjetnost, i tko ne vodi računa o toj njezinoj unutarnjoj kvaliteti, uz
izliku daje umjetnost uvijek bez pridjeva, taj neće pronaći pristup do
nje, te će si dopustiti da mu izmakne ne samo značenje već i vrijednost
umjetnosti; također neće imati smisla reći da je ona umjetnost «uspr­
kos» nastupu religioznih težnji i moralnih osjećaja, jer je prije istina
ono suprotno, tj. da u nekom umjetniku, koji ima onu određenu duhov­
nost što je prožeta etičkim i religioznim zaokupljenostima, umjetnost
može biti jedino ona, budući da je jedino onaj stil vlastit onoj osobnosti,
i jedino u onom djelu njegov duh, njegovo poimanje stvari, čitava nje­
gova osobnost definira samu sebe i ujedno postaje načinom oblikova­
nja, tako da onaj svijet raste zajedno s onom formom: uglavnom, umjet­
nik je dosegnuo umjetnost jer je vlastitu osobu znao preokrenuti u obli-
kujuću energiju, koja iz sebe pronalazi vlastiti stil izlijevajući u njega
čitavu moralnu strast odakle je animirana i inspirirana.

15. Estetski ideal moralnosti i moralna funkcija umjetnosti. No ta

zbrka djelatnosti ne događa se onda kada se, bez podređivanja neke vri­
jednosti drugoj, iznese na vidjelo neki mogući estetski ideal moralnosti
ili neka moguća moralna funkcija umjetnosti, jer je tada svaka radnja
zadržana u svojoj specifičnoj vrijednosti u samom času dok, u konkret­
nosti duhovnog života, prima odraz druge ili u nju projicira svoj.
Tako je posve moguće da se u etičkom životu na osobito očigle­
dan način naglasi formativnost koja je u njemu izvršena, na način da
ona poprimi neku intencionalnost koja je na određeni način čini ciljem
samoj sebi, bez da to prevlada nad moralnim ciljem do toga da ga potis­
ne ili zamrači, nego da, štoviše, pospješi i promakne njegovo ispunjenje.
To je slučaj u kojem sam moralni život može postati pravom pravcatom
umjetnošću ne gubeći svoju karakterističnu etičnost, budući da se tada
jednako vodi računa o postizanju neke moralne vrijednosti i o inventiv­
nosti što je izvršena da bi se nju postiglo, a u djelu se jednakom snagom
cijeni etička savršenost i umjetnički sklad. U moralnom životu nema
ničeg složenijeg od oblikovanja nekog životnog ideala, budući da su u
to uključeni najstroža svijest dužnosti, najstrastvenija težnja osjećaja,
najživlja moć mašte i najproduktivnija snaga formativnosti; u toj tako

319
---------------------- VII. Umjetnost u čovjekovom životu-----------------------

isprepletenoj potki i te kako se može dogoditi, i mnogo puta se događa

u povijesti moralnih doktrina i iskustava, daje neki estetski ideal pred­
ložen moralnosti, a da time ne postane neobuzdana žestina osjećaja ili
živost uobrazilje, te stoga raspirena samovolja strasti ili hira, jer duž­
nost i ukus, ako su mudro uravnoteženi i združeni, nastupaju jedno uz
drugo, štoviše udruženi, te jedno izvlači korist od drugog i u njemu
pronalazi prikladnu potporu; kao kada se čovjeku, kao ideal moralnog
savršenstva, predloži mudar i recimo također umjetnički sklad dužnosti
i nagnuća, racionalnosti i senzibilnosti.
Ništa potom ne priječi da se estetskom cijenjenju nekog umjet­
ničkog djela pridruži etičko vrednovanje, koje vidi ili čini da iz same
umjetnosti, motrene i uživane kao takve, isijavaju moralna značenja i
duhovne pouke; na način da, dok djelo isijava svoju ljepotu i oslobađa
svoj moralni smisao, iščitavatelj je pozvan da ga promatra kao vodiča ne
manje svog života koliko i svog ukusa. Da i ne spominjemo daje samo
uživanje u umjetničkim djelima, ako je katkada naišlo na nepovjere­
nje od strane onoga tko je htio protjerati umjetnika iz grada, često bilo
dozivano kao uspješno odgojno sredstvo, u smislu da ono, baš dok se
okreće da dokuči djelo kao čistu formu, poziva pogled da postane vido­
vit, čime duh sabire u njemu samom, čuva ga od rastresenosti, privikava
ga na tumačenje, odgaja njegove interese, raspolaže ga za vrijednost te
ga otvara vrhuncima duhovnog života.

16. Djela koja su prosuđena lijepima i ujedno nemoralnima. Nije

dakle nužno pribjeći načelu konvertibilnosti vrijednosti, ili ideji lije­
poga kao simbolu dobra, a još je manje potrebno prepustiti se nekom
grubom naglašavanju sadržaja, da bi se uočilo moralnost koja obavija
umjetnost, bilo daje sačinjava iznutra, bilo da isijava iz forme; i ne treba
se zabrinutost oko samostalnosti umjetnosti ozlojediti do te mjere, da
se zabrani svaki moralni govor o umjetničkim činjenicama; a uostalom,
oni koji ironičnim sažaljenjem progone te govore u kraljevstvo lije­
pih duša potom su prvi koji od umjetnika zahtijevaju strogu i ozbiljnu
posvećenost vlastitom radu, te se smatraju poboljšanima i obogaćenima
posjećivanjem umjetničkih djela.
Prizna li se sve to, lako je vidjeti da, gledano s motrišta iščitavatelja
i uživaoca umjetničkog djela, i te kako postoji mogućnost da se neko

320
 Umjetnost i druge djelatnosti

djelo, koje se prosudi nemoralnim, ujedno prosudi lijepim, i obratno.

Jasno je da neki određeni stil, budući da sadrži konkretnu duhovnost
koja se u njemu načinila načinom oblikovanja, može izgledati nemo­
ralnim gledano s motrišta neke posve drukčije duhovnosti, koja uklju­
čuje neko drukčije tumačenje stvarnosti i drukčije držanje spram života.
Svakako da se može dogoditi da to duboko razmimoilaženje duhovnosti
proizvede u iščitavatelju toliku nekongenijalnost s određenim umjetnič­
kim formama, da mu zapriječi čak neko njihovo pozitivno umjetničko
vrednovanje; ali se također može dogoditi da mu neki kritički, stručan
i siguran osjećaj dopusti da odmah uoči prisutnost neke prave i istin­
ske umjetnosti, kojoj mu međutim njegov duh zabranjuje dati moralni
pristanak, te čak može doći do toga da on trpi zbog neugodnosti što mu
pruža taj sukob vrijednosti, te se tek nevoljko nuka da ga prizna ili da
izvuče iz njega određene posljedice. A to njegovo neodobravanje nema
u tom slučaju neku oznaku koja u grubom smislu naglašava sadržaj, niti
pretpostavlja neko apsurdno razdvajanje svijeta od forme, budući da se
moralni sud obraća izravno stilu, tj. baš onome po čemu je umjetnost
umjetnost.

321