Tanja Hrvatin Šimičić

Tanja Hrvatin Šimičić
ODGOJ
S MANJE STRESA
Alati za poticanje cjelovitog
razvoja djece, preveniranje
snažnih emocionalnih reakcija i
dobivanje suradnje
Priručnik za roditelje
(i one koji rade s djecom)
Tanja Hrvatin Šimičić
ODGOJ
S MANJE STRESA
Alati za poticanje cjelovitog razvoja djece,

preveniranje snažnih emocionalnih reakcija i
dobivanje suradnje
Priručnik za roditelje
(i one koji rade s djecom)
Vlastita naklada
Rijeka, ožujak, 2021.
Autor: Tanja Hrvatin Šimičić, mag.praesc.educ.
Naslov: Odgoj s manje stresa: Alati za poticanje cjelovitog razvoja

djece, preveniranje snažnih emocionalnih reakcija i dobivanje
suradnje
Vlastita naklada: Tanja Hrvatin Šimičić
Lektorira i korektira: Željko Bosanac
Grafičko oblikovanje: Emil Piršić (EMPIRIUM)
URL: https://tanja-savjetovanje.hr
Mjesto i godina izdavanja: Rijeka, 2021.
ISBN: 978-953-49397-0-3
Pojmovi koji se koriste u ovom radu, a koji imaju rodni

značaj, bez obzira na to koriste li se u muškom ili ženskom
rodu, obuhvaćaju na jednak način muški i ženski rod.
Sva prava pridržana. Nijedan dio ove publikacije ne smije se

reproducirati, pohraniti ili prenositi u cijelosti ni djelomično, ni u
kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem,
snimanjem ili drugačije bez dopuštenja autora.
SADRŽAJ
1. UVOD 01
2. ZAŠTO DJECA IMAJU TAKO

SNAŽNE EMOCIONALNE REAKCIJE? 05
Što se događa tijekom tantruma? 07
Boljim razumijevanjem do bolje reakcije 12
3. PREDVIDLJIVOST I JASNOĆA 16
Vizualni plan dana ili rutine 20
Koraci za izradu vizualnog plana za djecu 21
Zašto nagrađivanje nije dobro? 25
4. DAVANJE IZBORA DJECI 28
5. DAJ MI DA SE OSJEĆAM KORISNO,

UKLJUČI ME! 37
Praktični primjeri kako možemo u bilo kojem trenutku uključiti
dijete i dati mu priliku da se osjeća važno i korisno 39
”Mogu sudjelovati u pomoći” bolji je osjećaj od ”Moram se
pokoriti” 40
6. NE! 43
A čemu je da?! 44
Kako da onda kažemo NE onome čemu želimo i moramo
reći ne? 46
Ali što ako nastavi s tantrumom/”neposluhom” i nakon
toga? Kako da dijete prestane raditi nešto što ne želim da
radi? 48
7. UVAŽAVANJE I
RAZUMIJEVANJE EMOCIJA 52
Što znači uvažiti emocije djece? 55
8. POSTAVLJANJE GRANICA U ODGOJU 64
Kako postaviti granicu? 67
9. ŠTO KADA DIJETE NA POSTAVLJENU

GRANICU REAGIRA SNAŽNIM
EMOCIJAMA? 70
Kako da reagiram u trenutku snažnih emocionalnih
reakcija djeteta? 73
Što ako dijete ozljeđuje sebe ili nas tijekom tantruma? 76
Dosljednost 78
10. KAKO REAGIRATI SMIRENO? 82

Koraci do smirene reakcije 85
11. I ZA KRAJ... 95
12. VJEŽBE 99
KAKO KORISTITI OVAJ
RAD ?
„ Kvalitetan odnos s djetetom omogućit će djetetu
razvoj u stabilnu, mentalno snažnu, odgovornu i
uspješnu osobu, a Vama da uživate u roditeljstvu i
povezujućem odnosu.
O AUTORICI
TKO SAM JA I ZAŠTO PIŠEM O ODGOJU?
„
Tako sam sve više osvještavala ljubav prema osobnom razvoju i
prema pomaganju ljudima, a posebno djeci i roditeljima. Nakon
fakulteta i rada u dječjem vrtiću život sam nastavila u Engleskoj
gdje sam neko vrijeme radila u Montessori vrtiću.
Ubrzo sam potvrdila svoje uvjerenje da želim

individualno raditi s roditeljima te sam nakon što
sam postala majkom, tijekom života u Londonu,
završila međunarodnu edukaciju za life coacha.
Nakon tri i pol godine života u Engleskoj, sa svojom sam se obitelji

vratila u Hrvatsku gdje sam htjela nastaviti svoju strast i pretvoriti
ju u zanimanje. Tu sam nastavila svoje obrazovanje kojim sam
dobila međunarodni certifikat Edukatora za roditelje, a zatim
završila i RIE američku edukaciju (po Magdi Gerber) kojom sam
proširila svoje znanje na području ranog i predškolskog odgoja.
Trenutno radim individualna savjetovanja, dok su u pripremi i on-

line tečajevi. Promjene koje roditelji doživljavaju nešto je što me
svaki dan gura naprijed, a vidjeti djelovanje svega o čemu učim i
na vlastitu obitelj i odnos s djecom, ispunjava moje srce. Zato
vjerujem da će i vama znanja iz ovog rada pomoći na vašem putu
roditeljstva.
Moje tekstove, informacije o savjetovanjima i online resursima za

učenje možete pratiti na web stranici www.tanja-savjetovanje.hr
kao i na Instagram i Facebook adresi @tanjahrvatin.simicic.
PREDGOVOR
O
vaj je rad nastao kao rezultat svakodnevne komunikacije i
rada s roditeljima koji su odlučili unijeti promjene u svoj
odnos s djecom, a koji su me gotovo svakodnevno podsjećali da
čekaju moje tekstove sabrane na jednom mjestu. Ovo je samo prvi
korak na tom putu.
Odgoj je kompleksan i toliko važan proces, a nitko nas za njega ne

priprema. Roditelj postanemo, ali nema uputa o tome kako da
razumijemo svoju djecu i kako da postignemo suradnju s njima.
Nije ni čudno što mnogi roditelji svakodnevicu s djecom nazivaju
borbom.
Odgajati nije lako, posebno zato što na naš odgoj utječe sve ono
što smo i mi doživljavali tijekom djetinjstva. Odgajamo najviše
nesvjesno, svojim najdubljim uvjerenjima, iskustvima sakrivenim
ispod svijesti, trenutnim stanjem i raspoloženjem. Djeca su tu kao
savršen podsjetnik da nam pokažu ako i što trebamo promijeniti
kod sebe.
Ovaj rad nije stvoren kako bi vam dao recept kojim postajete
idealan roditelj. Takav ne postoji.
Cilj mi je pomoći vam unaprijediti odnos s djecom i pokazati
„
načine kojima možete ostvariti kvalitetan, povezujući i suradnički
odnos sa svojom djecom kako bi vam bilo lakše u svakodnevnom
odgoju i kako biste stvorili dobre temelje za život vaše djece.
Odnos koji danas stvaramo s djecom utječe na njihov cijeli život.
Kada se naš odgoj temelji na principima

poštujućeg roditeljstva, onda taj odnos postaje
partnerski. Tada se djeca ne bore s nama već su s
nama u timu. Ovaj će vam rad pomoći da to
postignete.
Tanja Hrvatin Šimicic

Odgoj s manje stresa
1.
UVOD
Iako temperament uvelike određuje

osobnost djeteta, istraživanja pokazuju kako
kvaliteta primarnih odnosa koje dijete stvara
u velikoj mjeri određuju smjer razvoja i
prevenciju određenih ponašanja.
1
Naslov odjeljka
Uvod
O
dnos se s djecom stvara od prvih dana. Kako se
ponašamo prema njima danas, povezano je s time kakvi
će oni ljudi biti sutra. Dobra vijest je da se promjenom
ponašanja roditelja mijenja i ponašanje djece. Dok god
pokušavamo promijeniti svoju djecu i stavljamo fokus na njih i
njihovo ponašanje, a mi nastavljamo s jednakim postupanjima, ne
možemo postići napredak.
Dakle, umjesto da pokušavamo popraviti i modelirati djecu,

fokusirajmo se na oblikovanje okruženja u kojem će djeca razvijati
svoju autentičnost.
Iza svakog ponašanja djeteta stoji određena potreba. Kada na taj
način gledamo na djetetovo ponašanje, moći ćemo djelovati na
uzrok i onda kada nam je najteže. Dijete usvaja određene obrasce
ponašanja u odnosu s roditeljima, zato često nailazimo na to da s
jednim roditeljem ima jako puno tantruma¹, a s drugim nema; u
vrtiću jede, a kod kuće ne, i slično.
Dijete nije neposlušno ili razmaženo, samo smo mi

stvorili uvjete u kojima je ono naučilo koristiti određeni
način ponašanja da bi zadovoljilo potrebe koje mu nisu
zadovoljene.
¹ Tantrum podrazumijeva snažnu promjenu raspoloženja djeteta ili izljev bijesa. On može varirati od
plakanja i negodovanja, vrištanja, bacanja po podu, zatvaranja u sobu uz plač i hvatanje zraka do udaranja
sebe i drugoga u toj navali emocija.
U ovom se radu termin tantrum koristi za sve oblike negodovanja djeteta kada ne uspijevamo dobiti
njegovu suradnju, a ne samo za snažne izljeve bijesa.
2
Primarni cilj u roditeljstvu nam je stvaranje kvalitetnog

povezujućeg i poštujućeg odnosa s djetetom, jer će takav odnos
dovesti do razvoja svih onih osobina, vještina i vrijednosti koje za
dijete želimo (dugoročan cilj) ali i trenutnih rezultata u smislu
suradničkog odnosa – odnosa u kojem nas dijete mnogo više čuje,
u kojem se emocionalno više kontrolira(mo), odnosa u kojem
svakodnevica nije borba već suradnja s djetetom.
Cilj ovog rada je pomoći vam u tome da postanete svjesni roditelj.

Cilj svjesnosti u odgoju je vježbanje promišljenog i ciljanog
odgovora prema djeci i njihovom ponašanju umjesto da reagiramo
emocionalno i u trenutku. Jer odgajamo sobom! Svojom nutrinom,
onime kako reagiramo u trenutku, kako se osjećamo i kako se
ponašamo, a promjenom naše perspektive, mijenja se sve.
3
Uvod
U temelju poštujućeg roditeljstva koje se zagovara u ovom radu

stoje tri stvari:
1.
Podržavanje autentičnog djeteta
2.
Prakticiranje poštujućeg načina
komunikacije, odnosa i bivanja s
djetetom koji dovodi do zdravog
odnosa i poštovanja u oba
smjera
3.
Pokazivanje bezuvjetne ljubavi
djetetu – pritom ne mislim na
osjećanje bezuvjetne ljubavi već
pokazivanje bezuvjetne ljubavi
svojim postupcima prema
djetetu
Ovaj će vam rad pružiti brojne alate i znanja koji će vam omogućiti
prakticiranje ovih triju načela što će imati nevjerojatan pozitivan
utjecaj na vašu djecu, a svakodnevica će vam s njima biti mnogo
lakša i ispunjenija.
4
2.
ZAŠTO DJECA IMAJU

TAKO SNAŽNE
EMOCIONALNE REAKCIJE?
Iako je najčešće pitanje roditelja - kako se riješiti

tantruma, odnosno emocionalnih izljeva djece
(intenzivnijih ili manje intenzivnih) - morat ću vas
razočarati i reći kako su oni razvojno normalni i
kako ih ne moramo prekidati.
5
Zašto djeca imaju tako snažne emocionalne reakcije?
Č
ak i djeca najlakšeg temperamenta ponekad imaju snažne
izljeve emocija. Oni su normalan dio razvoja i nisu loši sami
po sebi. Važno je samo kako se mi roditelji nosimo s njima.
Poneki mi roditelji nakon savjetovanja kažu: „Ali napravila sam sve

kako si rekla, prihvatila sam njegove emocije i ništa se nije
dogodilo“. O dogodilo se, dogodilo! Dogodilo se to da je dijete
dobilo poruku da je voljeno i prihvaćeno uvijek i u svakoj situaciji,
bez obzira na ponašanje. To je bezuvjetna ljubav u koju se svi mi
roditelji kunemo, ali u praksi ju ne pokazujemo dovoljno. Najzrelije
i najodgovornije dijete će biti ono koje zna da je voljeno i
prihvaćeno i onda kad se ne kontrolira i ne ponaša kako bi mi htjeli.
To ne isključuje važnost postavljanja granica, ali granice ne

podrazumijevaju uskraćivanje ljubavi. Osim toga, dijete je dobilo
poruku da smo mi sigurna zona u kojoj može izbaciti svoje
frustracije.
Dijete koje ima učestale izljeve emocija, ima ih zbog

nečeg. Uvijek postoji razlog. One nisu tu stoga što nas
dijete ne poštuje, već stoga što se u određenom trenutku
ne može kontrolirati.
6
Što se događa tijekom tantruma?
Ponašanje djeteta je u najvećoj mjeri pod utjecajem naših

postupaka (i svjesnih i nesvjesnih) te odnosa koji imamo s njim.
Iako naš odnos s djetetom uvelike utječe na intenzitet, učestalost
i trajanje emocionalnih ispada i otpora kod djece, njihov mozak nije
potpuno razvijen i zato su intenzivne i promjenjive emocije nešto
uobičajeno.
Donji dio mozga koji je zadužen za primitivne funkcije, razvijen je

jako dobro već i kod djece, ali onaj gornji prefrontalni, koji je
zadužen za sofisticiranije i složenije razmišljanje - nije. On se razvija
čak do 25. godine. Taj prefrontalni, gornji dio mozga, zadužen je za
uvid u sebe, empatiju, fleksibilnost, prilagodljivost, moralnost,
regulaciju emocija te donošenje odluka i planiranje. Kada to
znamo, onda možemo smanjiti očekivanja od djece i promijeniti
pogled na njihove neočekivane i snažne emocionalne reakcije
praćene „nepoželjnim“ ponašanjima.
Također, zanimljivo je kako sebi dopuštamo da „poludimo“ na

ponašanje djece, dakle dopustimo si ne kontrolirati svoje emocije
i ponašanje opravdavajući to nepoželjnim ponašanjem djeteta, a
dijete kažnjavamo jer ono ne može kontrolirati svoje.
7
„ Moramo biti svjesni da, dok god mi ne kontroliramo
svoje emocije u odnosu s djetetom, ono nema od
koga naučiti kontrolirati svoje.
Primjerice, dijete upadne u tantrum jer mu nismo kupili čokoladu.

Nakon nekoliko minuta vrištanja, većina roditelja počne osjećati
frustraciju, ljutnju i nemoć i onda vrlo često reagiraju vikanjem,
uvjetovanjem, kaznom i prijetnjama kako bi naučili dijete da se
kontrolira jer je takvo ponašanje za njih nepoželjno.
Takvim postupanjem dijete nije dobilo primjer što znači kontrolirati

se kada je u teškoj situaciji. Jer sve su te, nama banalne situacije,
njima teške. Nama je gornji dio mozga razvijen, a njima nije. Tako
da trebamo uskladiti očekivanja i potruditi se da ne očekujemo od
djece više nego od sebe, te da osvijestimo da odgajamo našim
suptilnim reakcijama u svakodnevnim situacijama – svojim
unutarnjim stanjem, emocijama, postupcima, verbalnom i
neverbalnom komunikacijom.
Dakle, kada znamo da dio mozga zadužen za kontrolu emocija,

donošenje racionalnih odluka, planiranje i slične funkcije, kod
našeg djeteta nije još dovoljno razvijen, onda možemo razumjeti
zašto tako lako izgube kontrolu. Kada je dijete uznemireno, izvan
sebe, ono funkcionira u donjem ili reptilnom (primitivnom) dijelu
mozga. Taj dio mozga nije racionalan, on je odgovoran za
primitivne funkcije poput hranjenja, spavanja, snažnih emocija,
instinkata i slično. Kažemo da taj dio mozga zapravo reagira tako
da daje poruku „bježi“, „smrzni se“ ili „bori se“. Kako bi se dijete
smirilo i surađivalo, ono se mora vratiti u gornji, frontalni, odnosno
racionalni dio mozga. E, tu mu trebamo pomoći mi roditelji. Kako?
9
Ako je vaše dijete izvan kontrole, ne reagira na uputu, suprotstavlja

se, ne čuje vas, plače ili je ljuto - iz kojeg dijela mozga biste trebali
reagirati? Iz 'donjeg' (primitivnog): tražiti dijete poslušnost
pojačavanjem tona glasa, prijetnjama, zahtjevima, komentarima
poput ništa ne slušaš, poslušaj me i slično ili iz 'gornjeg'
(racionalnog) dijela: racionalno, smireno, uočavajući zašto se dijete
zapravo tako sada ponaša i koristeći neke od alata koje ćete
naučiti dalje u radu?
Kada reagiramo iz svog racionalnog dijela (smireno i promišljeno)

onda se obraćamo istom tom dijelu mozga kod djece. Dijelu
mozga koji ima potencijal smiriti se, razmisliti, suosjećati se,
razumjeti i ispričati se. Tada taj dio može nadvladati onaj reaktivni,
instinktivni dio.
A što roditelji najčešće rade? Svojom se ljutnjom, prijetnjama i

nerazumijevanjem u tom trenutku obraćaju reptilnom dijelu
„
mozga djeteta. Kada krenemo prijetiti i zapovijedati, od djeteta
nećemo dobiti zrelu reakciju. Dobiti ćemo jednu od one tri gore
navedene opcije (3 naredbe primitivnog mozga). Dijete će se ili još
više boriti, uzvraćati i suprotstavljati, ili će se zatvarati u sebe,
ignorirati ili „bježati“.
Dakle da bismo se povezali s racionalnim djelom

djetetova mozga, mi moramo biti u svom
racionalnom djelu mozga. Kada discipliniramo
djecu putem prijetnji (vikanje, zastrašivanje tonom
glasa, držanje, zatvaranje u sobu, kažnjavanje i sl.)
tada kod djeteta aktiviramo mehanizme za obranu
u reptilnom dijelu mozga.
10
„ Možemo zaključiti - kada je dijete u najgorem
stanju, mi bismo trebali ostati u pribranom stanju
jer ga tako možemo poučiti onome što želimo.
Primjerice, kada se dijete ne ponaša kako bismo htjeli, ne želi

pokupiti igračke ili pospremiti sobu, a mi mu zapovijedamo kako
mora odmah krenuti pospremati, kako je neodgovorno i kako će
biti kažnjeno ako ne pospremi, tada u njemu izazivamo primitivne
reakcije donjeg dijela mozga koje neće dovesti do rješenja.
Tada dijete najvjerojatnije još burnije reagira. Ako djetetu i u

trenucima najgoreg ponašanja iskažemo poštovanje i empatiju,
postanemo otvoreni za komunikaciju, aktivirati ćemo gornje katove
mozga što će omogućiti da dobijemo suradnju i razumijevanje od
njega.
Boljim razumijevanjem do bolje reakcije
Dijete se nikada ne ponaša neprihvatljivo zato jer je zločesto, jer

provocira ili stoga što nas ne poštuje. Svako ponašanje djeteta ima
uzrok, odnosno neku nezadovoljenu potrebu. Svako ponašanje
djeteta krije potrebu za pripadanjem i potrebu za osjećajem kako
je ono važno i značajno.
Kada se god s djetetom nalazimo u nekoj teškoj situaciji i ne

uspijevamo dobiti povratnu suradnju, kada primijetimo da gubimo
strpljenje, tada je najvažnije uočiti što je ispod ponašanja djeteta.
Moći zapitati se - „Zašto on to sada radi? Što mu zapravo treba?
Koja je to nezadovoljena potreba?“ - ključ je dobrog odgoja.
12
Zato je važno promatrati djecu. Magda Gerber (američka

stručnjakinja na polju ranog djetinjstva, 1910.-2007.) kaže: „Više
promatraj, manje reagiraj“. Dakle, ako dijete krene negodovati za
doručkom, ništa mu ne valja, dobro je stati i pogledati što je ispod
tog ponašanja, zašto to dijete baš sada radi. I tek onda reagirati.
Sada, kada razumijemo zašto se javljaju snažne

emocionalne reakcije kod djece i koja je naša uloga,
možemo vidjeti kako da te emocionalne reakcije
preveniramo i pritom pružamo svojoj djeci temelje za
mentalno zdrav i sretan život.
Snažne emocionalne reakcije djeteta i otpori se ne mogu potpuno

ukloniti jer su razvojno normalna pojava. Ono što možemo je
umanjiti ih, mnoge prevenirati te naučiti kako reagirati da bismo
potaknuli dijete da izraste u sretnu i mentalno snažnu osobu.
To je dovoljno da nam roditeljstvo ne predstavlja svakodnevni

napor, dovoljno da sačuvamo živce, dovoljno da nas odlazak na
spavanje, kupanje ili odlazak iz parka ne iscrpe.
13
Dovoljno da nam život s našom djecom bude opušteniji i

ispunjeniji. Dovoljno da budemo svjesni roditelji.
Strategijama koje slijede ne samo da ćete naučiti kako prevenirati

tantrume i kako dobiti suradnju od djece na svakodnevnoj bazi,
već ćete naučiti i načine kako s djetetom ostvariti odnos u kojem
vlada suradnja, razumijevanje, poštovanje i kako stvoriti temelje za
odnos pun povjerenja koji će onda smanjiti pojavu nepoželjnih
ponašanja u budućnosti.
14
„ Poštovanje djece ključ je uspješnog roditeljstva i
zdravog razvoja djece.
Naslov odjeljka
3.
PREDVIDLJIVOST
I
JASNOĆA
Tantrumi, otpor i razni oblici negodovanja djece

najčešće se javljaju prilikom tranzicija, odnosno
prelaska na nove aktivnosti koje dijete u tom
trenutku nije odabralo.
16
O
snovna potreba koju djeca, i općenito ljudska bića, trebaju
zadovoljiti je potreba za sigurnošću. Potrebu za
sigurnošću bebe zadovoljavaju fizičkom prisutnošću
roditelja, a zatim predvidljivošću. Sigurno ste čuli kako su rutine za
djecu važne. To je zato što im one daju osjećaj predvidljivost, a
predvidljivost zadovoljava potrebu za sigurnošću.
Iz naše je perspektive jasno kako navečer slijedi kupanje, spavanje

i još svašta nešto, ali djeca žive u sadašnjem trenutku i oni baš i ne
razmišljaju što će se dogoditi kasnije ili što bi se trebalo uskoro
dogoditi, ona jednostavno teško prihvaćaju tranzicije s jedne
aktivnosti na drugu pogotovo kada je ta tranzicija naša potreba i
odluka, a ne njihova.
Tranzicije nisu teške samo za djecu, teške su i nama odraslima.

Primjerice, dolazak kući s posla, odlazak na posao, prelazak s
vikenda u radni tjedan, odlazak na tuširanje, spremanje za
spavanje dok skrolamo po mobitelu na kauču i slično.
Dakle, iako svaku večer idu na spavanje, kada odjednom shvate da

sada moraju na spavanje, djeca se često uznemire. Jednako može
biti s bilo kojom aktivnošću. Kada unaprijed ne znaju što će se
dogoditi sljedeće, tada se osjećaju nesigurno, svijet za njih postaje
nesigurno mjesto i onda se prebacuju u mod za preživljavanje -
aktivira se onaj stražnji, reptilni dio mozga. E sada im trebaju
roditelji koji neće otići u reptilni dio mozga zajedno s njima, nego
će ostati u racionalnom i probati njih povući gore.
Dakle, kada dijete zna unaprijed što će se dogoditi sljedeće, onda

se ono osjeća mnogo sigurnije jer može vidjeti širu sliku i može
17
Predvidljivost i jasnoća
predviđati. Ne samo to: ono osjeća da sudjeluje i da pripada, da je

važno i da je dio tima. Slijedi nekoliko svakodnevnih primjera kako
možemo koristiti ovu tehniku za različite dobi djece.
Odlazak u trgovinu:
„Sada ćemo ići u trgovinu. Kupit ćemo hranu, kruh, voće i povrće.
Tebi ćemo kupiti čokoladu (ili ako djetetu ne želimo ništa kupiti
kažemo: 'Samo to ćemo kupiti i ništa više.'). Onda ćemo platiti, izaći
iz trgovine, sjesti u auto i odvesti se kući. Kada dođemo kući,
možeš se igrati s onim autićima ili s vodom. “ Ili ga pitamo „S čim
ćeš se igrati kad dođemo kući?“
Večernje aktivnosti:
Dijete se igra. Uskoro će večera pa kupanje, pranje zubi i spavanje.
„Uskoro ćemo večerati. Kada pojedeš, idemo se okupati. Nakon

kupanja peremo zube i onda čitamo jednu priču za laku noć u
krevetu.“
I tako ponovimo nekoliko puta. I tijekom aktivnosti ponavljamo što

slijedi dalje.
„Sada kad te okupam, obrisat ću te. Zatim ćemo se obući u

pidžamu i čitati jednu priču u krevetu. Koju priču želiš večeras u
krevetu?“
Ono što je također važno je da tijekom određene aktivnosti čvrsto

i odlučno ponavljamo što sada radimo. Dakle ako se dijete stane
uznemiravati, samo ponovimo: „Sada se kupamo“.
18
Odlazak u školu ili vrtić:
Ukoliko se vi sami spremate u zadnji čas, neka vam ne bude čudno

da prilikom odlaska imate problema s djetetom. Njemu trebate
ranije najaviti kada odlazite van, a ne tek tri minute prije izlaska.
Također, ako ste vi užurbani i nervozni, vaše će dijete to sigurno
pokupiti na sebe. Dakle, najavite kada izlazite iz stana i kažete što
ćete sve raditi do tada: „Sada ćemo doručkovati, oprati zube pa
ćeš se obući i obuti. Zatim ćeš ići na wc, uzeti svoju torbu i onda
idemo. Nakon što sjedneš u sjedalicu, odvesti ćemo se do vrtića/
škole. Tamo ćemo se zagrliti, poljubiti i mahati si, pa ću ja otići i
onda popodne doći po tebe.“
Rečenice prilagođavamo situaciji i dobi. Važno je i djetetu od jedne

godine govoriti što ćemo raditi i kako ćemo ih u vrtiću ostaviti pa
se vratiti. Nikako ne treba prešućivati istinu oko odlaska jer se
dijete onda neće osjećati sigurno. Roditelji na taj način pokušavaju
izbjeći plač djece, ali dugoročno takav postupak donosi još više
tantruma jer se dijete više ne osjeća sigurno. Ono ne zna kada će
roditelj nestati kao što je već bio nestao.
Volim se prisjetiti poruke jedne polaznice nekoliko dana nakon

savjetovanja: „Mislila sam da mu govorim sve unaprijed ali tek sad
vidim da nisam, i vidim koliko mu to znači i pomaže“.
Izvrstan način za postizanje suradnje u svakodnevnim

aktivnostima i prevenciju tantruma je i Vizualni plan dana ili rutine
jer omogućuje djeci osjećaj predvidljivosti, a zadovoljava i mnoge
druge potrebe.
19
Vizualni plan dana ili rutine
Izrada slikovitog plana dana je odlična za razvoj vještina planiranja,

organizacije, suradnje te zadovoljavanje potrebe djeteta za
vlastitom sigurnošću (vizualni plan mu daje osjećaj predvidljivosti,
a predvidljivost daje sigurnost) i doprinosom. Umjesto da sami
izrađujemo plan za djecu, potrebno je i njih uključiti u izradu,
ovisno o dobi. Tako će djeca mnogo radije pratiti pravila i rutine
nego kada im ih mi namećemo.
Cilj nam je da dijete razvije samodisciplinu, a to će mnogo lakše

ovim putem nego da mu mi namećemo što mora napraviti. Neće
se naše dijete razviti u odgovornu i samodiscipliniranu osobu onda
kada ga raznim odgojnim metodama natjeramo da nas posluša
kada nešto kažemo. Odgovornost i samodisciplina se razvijaju ipak
malo drugačije - postupcima koji će u djetetu zadovoljiti bazične
potrebe i razvijati unutarnji osjećaj kontrole, motivacije i
samodiscipline.
Jednako kao što mi odrasli radimo to-do liste, ili liste nekih
dnevnih ciljeva, pa onda osjećamo unutarnje zadovoljstvo kada
sve obavimo, tako je i s djecom. Ona će osjećati zadovoljstvo što
su učinili nešto iz tog plana kojeg su napravili zajedno s nama.
Jedino što ga za djecu nećemo ažurirati svaki dan kao za sebe,
nego ćemo ga ostaviti relativno trajnim.
20
Stvaranjem plana dana ili plana rutina u danu, dijete

razvija vještine upravljanja vremenom i vlastitim
postignućima. To je mnogo bolji način od ucjenjivanja ili
nagrađivanja djece.
Koraci za izradu vizualnog plana za djecu
Primjer na rutini pripreme za spavanje:
PITAMO DIJETE ŠTO SVE RADI PRIJE

1.
SPAVANJA
Sjednemo s djetetom na pod ili za stol, uzmemo papir i pitamo ga

što sve radi navečer za pripremu za spavanje (ili neki drugi dio
dana za koji radimo plan). Pišemo redoslijedom kojim govori. Ako
nije navelo neku od aktivnosti, poput pranja zubi, pitamo ga: „Što
još radimo sa zubima?“ ili neko slično pitanje. Cilj je da se dijete
osjeća moćno, da ono sudjeluje.
21
PITAMO DIJETE KOJIM REDOSLJEDOM

2.
RADI TE AKTIVNOSTI
Stavljamo brojeve ispred aktivnosti, označavamo redoslijed. Ako

dijete pobrka redoslijed, pokušamo ga usmjeriti pitanjem, na
primjer: „A kada se kupaš?“ ili „Što radiš prije oblačenja pidžame?“
Čak i ako dijete predloži sasvim pomiješani raspored, naravno da

on na Planu rutine neće biti takav, cilj je da dijete dobije osjećaj da
je ono to koje određuje svoj plan, da sudjeluje, jer tada će se
osjećati sposobno, moćno i uvaženo, i spremnije će slijediti plan.
3. FOTOGRAFIRAMO DIJETE
Sada, kada smo to napravili, kažemo djetetu da ćemo sve ove

aktivnosti fotografirati dok ih ono bude radilo. Fotografiramo dijete
u aktivnostima koje smo zapisali i onda ih isprintamo ili razvijemo
u veličini u kojoj želimo. Važno je da fotografije uključuju sve nama
važne aktivnosti.
22
LIJEPIMO FOTOGRAFIJE NA PAPIR ILI

4.
TRAKU
Plan možemo napraviti tako da isprintane fotografije izrežemo,

uzmemo neki čisti papir i ljepilo u stiku. Zamolimo dijete da nam
namaže ljepilo i lijepimo fotografije jednu ispod druge ili u 2 stupca
– kako god nam se čini najpreglednije (imajući na umu da će
manja djeca teže pratiti fotografije s lijeva na desno i da je
preglednije lijepiti jednu ispod druge).
Drugi način je da razvijene fotografije zalijepimo jednu ispod

druge na neku široku vrpcu pa ih tako možemo i složiti jednu na
drugu i rastegnuti ili objesiti negdje na zid. Umjesto fotografija to
mogu biti fotografije s interneta, ali moramo naglasiti da djeca
mnogo radije prate aktivnosti kada su na fotografijama oni sami.
Tada još više osjećaju vlastitu vrijednost.
Na vrhu papira stavimo neki naslov ili nacrtamo simbol. Na primjer,

ako je to Plan rutine spavanja, onda možemo staviti mjesec i
zvijezde, ako je to Plan jutarnjih rutina, spremanja za vrtić i slično,
onda sunce, ako je to plan sredine dana ili vremena nakon vrtića,
stavite i neki drugi naslov koji vam se čini najprikladnijim.
Neka bude jednostavno, neka slike govore više od vas i od riječi te

neka bude pregledno. Ovo je primjer plana za spavanje, ali vi
možete napraviti i plan za cijeli dan. Ukoliko vam neki dijelovi dana
23
predstavljaju podosta teškoća, onda ih je korisno napraviti

posebno (poput spavanja ili pripreme za vrtić – jutarnje rutine).
Sada, kada je Plan rutina tu, na nama je da samo pitamo dijete što
mu je sljedeće na njegovom planu. Ono će otići i vidjeti. Ili, ako
pored svake fotografije zalijepite redni broj, tijekom neke rutine,
kao što je priprema za spavanje, možete djetetu reći neka provjeri
na kojem je sada broju. Po završetku izrade, zajedno s djetetom
odlučimo gdje ćemo zalijepiti ili objesiti plan. Neka to bude negdje
gdje će vam najviše biti pri ruci. Benefiti ovoga na razvoj su jako
veliki.
Djeca starija od 6 godina preferiraju malene grafike skinute s

interneta s tekstom. Ostali su koraci isti, samo malo prilagođeni
njihovoj dobi. Ta djeca mogu sama rezati, lijepiti, pomoći napisati i
slično. Pitajte dijete gdje želi zalijepiti Plan dana/rutine.
Kada govorimo o večernjoj rutini, u nju je važno ubaciti i aktivnosti

pripreme za jutro. Primjerice, dijete od 3 godine koje ujutro plače
da ne želi nešto obući, navečer može izabrati u ormaru što će
obući ujutro prije vrtića i to staviti na točno određeno mjesto.
24
„
Ta aktivnost treba biti u planu pripreme za spavanje. Jednako tako,
navečer može spremiti svoj ruksak i staviti ga na točno određeno
mjesto. Jednako je i s obućom. Dakle, priprema ruksaka i obuće
spadaju u večernju rutinu.
Djeca vole predvidljivost jer im ona daje osjećaj

sigurnosti, a tada se javlja mnogo manje otpora i
tantruma bilo kojeg intenziteta. Korištenje
vizualnog plana poticat će unutarnji osjećaj
zadovoljstva kod djece – što nam je cilj.
Zašto nagrađivanje nije dobro?
Roditelji vrlo često koriste nagrade (slatkiši, stickersi, crtani i slično)

kako bi dobili određenu suradnju od djece, međutim na taj način
potiču vanjsku motivaciju – radim nešto samo da me drugi pohvali,
da drugi bude zadovoljan ili da nešto dobijem. Poticanje unutarnjeg
osjećaja zadovoljstva kada dijete nešto napravi, u odnosu na to da
radi zbog nagrade, vrlo je važno jer će takvo dijete izrasti u odraslu
osobu koja je sretna kada izvrši neki zadatak, koja pobjeđuje sama
sebe umjesto da se uspoređuje s drugim, koja radi nešto zato što
to voli i želi, a ne zato što drugi to žele od nje. Takva će osoba biti
mnogo uspješnija i sretnija.
25
Korištenje nagrada korisno je samo kratkoročno. Ono

dovodi do toga da se dijete ponaša na određeni način
samo zato što će dobiti nagradu, umjesto stoga što će se
osjećati dobro.
Svjesno i povezujuće roditeljstvo nije usmjereno na trenutne

učinke i alate za trenutni učinak, već na stvaranje povezujućeg
odnosa koji onda omogućuje djetetu da bude i da se razvije u
stabilnu, mentalno snažnu, sretnu i uspješnu osobu. Takav,
povezujući odnos, neće nam dati samo dugoročne rezultate, već
će nam i svakodnevica s djecom biti lakša jer će ona manje
razvijati nepoželjna ponašanja. Upotrebom Plana rutina ne znači
da svi problemi ove prirode nestaju, ali će se uvelike smanjiti te
ćemo potaknuti dijete da postane odgovornije, neovisnije i da
razvija unutarnji lokus kontrole.
26
„ Mi smo ti koji trebamo otpuštati kontrolu nad njima
- jer što je više imamo, oni se više opiru. Dopustimo
da Plan rutina bude šef umjesto nas!
4.
DAVANJE IZBORA DJECI
U odnosu roditelj-dijete, djeca su najčešće pasivni

recipijenti od kojih očekujemo da se ponašaju
onako kako bismo mi htjeli i da prate naš plan koji
nama itekako ima smisla, ali njima vrlo često nema.
Nije im važan.
K
ao što je već spomenuto do sada, nepoželjna se
ponašanja javljaju iz potrebe za zadovoljenjem određene
potrebe. Dakle, dijete stvori krivo uvjerenje o tome kako
najbolje može zadovoljiti neku potrebu. Pa tako dijete može
stvoriti uvjerenje da pripada i da je voljeno samo kada se roditelj
stalno bavi njime, u protivnom ono je jako nesretno, tužno, plače,
vrišti, baca se i sl. pa tako pokušava dobiti to što mu treba.
Kako biste ovo bolje razumjeli slijedi primjer iz stvarnog života -

dijete može razviti ponašanje da dnevno po nekoliko sati plače i
vrišti, pritom se zatvarajući u sobu ili kupaonicu, lupa glavom o
pod i slično, čekajući da roditelj dođe i da mu prida pažnju jer je
stvorilo uvjerenje kako je to način na koji može dobiti pažnju
roditelja.
To dijete na taj način zadovoljava potrebu za tim da je značajno,

voljeno i da pripada. Čak i ako roditelj reagira autoritarno –
udarcima, vikom, prijetnjama, dijete može i dalje nastaviti s tim
ponašanjem dok god ne stvori drugo uvjerenje o tome na koji
način može zadovoljiti svoje potrebe. Davanjem izbora
omogućavamo djetetu da osjeća da je važno i da ono može
odlučivati. To mu daje osjećaj kontrole nad svojim životom, a to je
potreba koju svi imamo.
Ovu tehniku trebamo koristiti u mnogim situacijama, a

posebno djeluje za prevenciju emocionalnih ispada i
otpora kod djece te prihvaćanja suradnje, kada
govorimo o kratkoročnim ciljevima.
29
Davanje izbora djeci
Ako govorimo o dugoročnim, stvara osjećaj povjerenja među

roditeljem i djetetom, zadovoljava potrebu djeteta da je viđeno, da
pripada, da je dio tima, da može odlučivati i da ima kontrolu nad
svojim životom.
Dakle, kada god osjetite da se lagano gubi povezanost između vas

i djeteta (ali ne samo tada) u smislu da lagano gubite suradnju i da
dijete postaje nezainteresirano - dajte mu izbor i završite ga s „ti
izaberi“ što više puta!
30
• Krećemo u školu, hoćeš li ti pozvati lift ili ja?
• Ajmo u grad, kojeg ćeš medu uzeti sa

sobom u auto, ti izaberi.
• Idemo se obuti. Hoćeš najprije obuti desnu

ili lijevu tenisicu, ti izaberi? Ili: Hoćeš ovu plavu
ili žutu jaknu?
• Vrijeme je za spavanje. Koju priču želiš da ti

večeras ispričam?
• Vrijeme je za pranje zubi. Hoćeš sam staviti

pastu ili da ti ju ja stavim?
• Hoćeš li oprati zube prije nego obučeš

pidžamu ili nakon, ti izaberi.
• Vrijeme je za pranje zubi. Hoćeš danas prati

zube kao prijatelj Tomo ili kao ujak?
• Vrijeme je doručka, kruh i humus ili zobene

PRIMJERI :
pahuljice, ti izaberi?
• Vrijeme je doručka. Danas jedemo zobene

pahuljice. Želiš li ovu smeđu ili ovu žutu
zdjelicu/žlicu?
• Vrijeme je ručka, možeš li mi molim te

pomoći staviti tanjur / tanjure na stol (ovisno o
dobi: jedan tanjur ili tanjure za sve)?
• Vrijeme je spavanja, kojeg medu želiš

večeras uzeti? Ti izaberi.
31
Prilikom davanja izbora, jako je važno limitirati izbor. Dakle,

nećemo pitati: “Ljubavi što želiš za doručak?“ jer ćemo vjerojatno
ostati frustrirani ako ne budemo mogli uslišiti želju, već: „Ljubavi,
hoćeš za doručak zobene pahuljice ili kruh s humusom? Ti izaberi.“
Kod odabira mede i slikovnice u redu je dati slobodan izbor ali
„
treba unaprijed ograničiti broj, inače će čitanje ili izabiranje
potrajati satima, a dijete će se uznemiriti jer ne zna gdje je granica.
Za djecu je važno da unaprijed znaju jesu li za čitanje jedna ili dvije
slikovnice i da se roditelj drži toga. Djeca se osjećaju sigurnije kada
im unaprijed damo izbor.
Ukoliko ostajemo konzistentni, postat ćemo nježni

lideri svoga doma. Tada će djeca osjećati da smo
uz njih, da smo njihovi partneri, a ne da smo protiv
njih te će se ponašati kao da su „s nama u timu“, a
ne „protiv nas“.
Kako davanje izbora primjenjujemo u vrlo čestoj situaciji kao što je

– pospremanje igračaka?
Dijete primjerice ne želi pokupiti igračke niti nakon što smo

ponovili pravilo pitajući: “Što radimo s igračkama nakon igre?“ - mi
tada nastavimo zahtijevati i zapovijedati da pokupi igračke, a za
rezultat dobivamo snažnu emocionalnu reakciju djeteta. Nikako
suradnju. Zato upotrebljavamo strategiju davanja izbora koja će
djetetu dati osjećaj moći i kompetentnosti, osjećaj da ono može
odlučivati u i o svom životu.
32
Dakle, ako nakon našeg pitanja „Što radimo s igračkama nakon

igre?“ dijete ne pokupi igračke, onda možemo pitati: „Koju ćeš prvu
pokupiti, ovu ili onu? Ti odluči“ ili „Ja ću pokupiti ovu, a ti koju
hoćeš?“.
Jedna je polaznica savjetovanja imala takav izazov sa sinom koji

nikako nije htio pospremati igračke u svojoj sobi. Govorim o djetetu
ispod šest godina. Osim što sam joj predložila klasičnu ponudu
izbora ‘što ćeš prije pospremiti?', fokusirale smo se na to što se u
mozgu djeteta događa kada dobije uputu da pospremi sobu ili
igračke. I nama se teško snaći: otkuda početi, gdje što staviti, a
zamislite sada dijete. Što za njega znači vaša izjava 'pospremi
sobu'? Mislim da djetetu sama formulacija upute predstavlja
konfuziju, ali ju ne zna izreći.
Ukoliko mu taj zadatak razložimo na manje zadatke uz pomoć

davanja izbora - „Hoćeš najprije posložiti ove igračke ispod ove
police ili ove puzle? Ti odluči.“ - biti će mu mnogo jasnije kuda
krenuti i kako, a osjećat će i da ono odlučuje. Ako pritom u svaki
određeni kutak sobe stavimo papirić određene boje i kažemo da
kad pospremi određeni kutak papirić stavi na određeno mjesto
kao znak da je taj kutak sređen, imati će dodatnu motivaciju i
smisao. Jer, ako djecu pitaš, zašto bi nešto uopće trebalo biti
uredno?!
Kada djeci damo osjećaj kontrole, oni se osjećaju kao dio tima,
osjećaju da su ravnopravni i važni. Jer ako pogledamo
komunikaciju roditelja i djece, ona je većinom zasnovana na
hijerarhijskom modelu gdje je roditelj „šef“ sa zahtjevima,
naredbama i očekivanjima, što za dijete uopće nije lako.
33
Oni se zato moraju opirati kako bi razvili osjećaj da su važni i da

imaju kontrolu nad svojim životom. Razvoj samosvijesti i kontrole
nad svojim životom, te razvoj onog osobnog „ja“, „ja sam osoba sa
svojim pravima“ i „ja sam osoba odvojena od okoline, pojedinac“,
događa se intenzivno baš oko druge godine života kada roditelji
još više pritišću djecu misleći kako ih moraju „ukrotiti“ i disciplinirati
jer ako „to“ sada ne srežu u korijenu, neće biti dobro.
To je ona „nemoguća druga

godina“, kako ju roditelji
vole zvati. Sada možemo
bolje razumjeti zašto su
zapravo „nemogući“,
možemo shvatiti da je
to zdravi dio njihovog
razvoja, ali uveliko i
rezultat našeg
ponašanja prema
njima.
Moram naglasiti jednu od rečenica iz samog uvoda, a to je da

odgajamo svojom nutrinom. Djeca nas jako dobro osjećaju! Oni će
jako dobro osjetiti iz kojeg osjećaja ili stava vi postavljate izbor. Je
li to stav „Idem mu dati izbor da me posluša“ ili je to stav „Ok, da,
on treba sada zadovoljiti potrebu da je važan i da može odlučivati
u svom životu, što je normalno, nitko se ne želi pokoravati i cijeli
dan slušati naredbe, razumijem da je sada izgubio kontrolu jer
njegov mozak još nije razvijen do kraja“ ili „Pa što za jedno malo
dijete znači 'sredi sobu', ne vidi to on kao ja, gdje bi što trebalo ići,
kojim putem krenuti, ja ću mu pomoći davanjem izbora i
razlaganjem zadatka na manje zadačiće“.
Dijete će jako dobro osjetiti jeste li prisutni ili niste, radite li što iz
osjećaja ljubavi, razumijevanja ili poštovanja ili samo da konačno
istjerate vodu na svoj mlin. I tako će vam i odgovoriti. Zato je važno
smirivati se, stati i osvijestiti što je u pozadini nekog ponašanja,
razumjeti i svoje osjećaje i svoje tijelo.
Volim se prisjetiti još jednog iskustva s polaznicom individualnog

savjetovanja koja je imala baš veliki izazov u odnosu sa svojim
trogodišnjim sinom. Uz jako puno tantruma, nikako nije mogla
doseći suradnju. Nakon samo nekoliko savjetovanja, odnos je bio
potpuno drukčiji. Rekla je, sada nam je tako lijepo, tako uživam,
prije bi me gurnuo i rekao „bježi“, a sada mi kaže „mama dođi bliže“.
Budi se i ide u vrtić bez problema (normalno je da nekad imaju
problema), lijepo reagira na granicu. Pitala sam ju: „Što misliš da je
dovelo do toga?“
35
Odgovorila je „… ne znam, ja sam nekako opuštenija, čvršća sam (o

tome ćemo kratko u dijelu o granicama, jer biti opušteniji – nježniji
ali čvrst, temelj je poštujućeg roditeljstva). Više ga vidim, više ga
razumijem, razumijem njegove emocije!“
Spominjem to kako biste vidjeli da promjena u stanju i perspektivi

roditelja dovodi do toga da dijete tako čarobno reagira. Ne postoji
jedan brzi recept, samo promjena korak po korak. Iako je riješila
prve i one najveće probleme, ta je majka i dalje nastavila
savjetovanje kako bi još više učvrstila odnos s djetetom.
36
5.
DAJ MI DA SE OSJEĆAM
KORISNO, UKLJUČI ME!
Najbolji način za riješiti i prevenirati nepoželjna

ponašanja je da korisno uposlimo dijete.
Daj mi da se osjećam korisno, uključi me!
U
ključivanje djeteta u određene aktivnosti je i dobra nagrada za
neko ponašanje. Mnogo bolja od uvjetovanja - „Ako pojedeš,
dobiti ćeš čokoladu!“ Umjesto toga možemo reći: „Ajde pojedi pa
ćemo zajedno spremati posuđe iz perilice / staviti rublje na pranje
/ pa ćeš nositi ključeve do automobila / pozvati lift…“
Formulacija čini razliku između toga potičemo li vanjsku ili

unutarnju motivaciju; hoće li dijete nešto učiniti stoga da dobije
potvrdu i pohvalu izvana ili stoga što ima unutarnji poriv da to učini
kako bi se osjećalo uspješno, zadovoljno, odgovorno, vrijedno i da
pripada.
38
Praktični primjeri kako možemo u bilo

kojem trenutku uključiti dijete i dati mu
priliku da se osjeća važno i korisno
• Ne želi hodati do auta ili odbija otići u auto i krenuti u vrtić

Možeš li ti meni otvoriti vrata od auta, baš su mi teška kada
nosim toliko stvari?
• Izazovi oko obroka (ali i bez izazova) Molim te postavi

tanjure za doručak.
• Ne želi oprati ruke prije jela Možeš li ti meni oprati ruke?

(onda će oprati i svoje jer je dobilo osjećaj da je vrijedno,
sposobno, ima osjećaj moći i osjećaj punine što može pomoći).
Ukoliko je dijete
nestrpljivo i ne
može nešto
dočekati, pitajte
ga za pomoć,
dajte mu neki
zadatak koji
može obavljati
dok čeka.
39
'Mogu sudjelovati i pomoći' bolji je

osjećaj od 'Moram se pokoriti'
Kada od djeteta želite dobiti suradnju, umjesto da zapovijedate,

što češće tražite pomoć. Ovo je vrlo važna tema, budući se djeca
nepoželjno ponašaju kada na krivi način pokušavaju zadovoljiti
osjećaj za pripadanjem i osjećaj da su važni i vrijedni.
Čini mi se da je djeci danas podosta teško zadovoljiti potrebu da

mogu pridonositi, a to je najvažnije u životu ljudi, jer tada
zadovoljavaju sve bazične potrebe - sigurnost, raznolikost,
značajnost i pripadanje, ljubav i povezanost te osobni rast. Vrlo
često možemo čuti kako su danas djeca nemoguća, kako ne
poštuju odrasle, kako imaju više tantruma nego ikad… Je li to zbilja
stoga što ih, kako kažu, „više ne tučemo“? Nisam sigurna.
Dopustite mi da objasnim.
Ako gledamo prošlost, djeca su imala mnogo više obveza, dok im

se danas, u želji da im se pruže što bolji temelji, ili pak u krivoj
interpretaciji poštujućeg roditeljstva, pruža sve na dlanu. Prije su
obitelji imale i mnogo više djece pa je situacija zahtijevala da se
obveze podijele, da se pripomogne mlađoj djeci i roditeljima. Prije
je bilo puno više poljoprivrednih aktivnosti i brige o životinjama.
Sigurno ste čuli kako su vaše mame, ali čak i vi, brinuli o
životinjama, obavljali neke aktivnosti važne za održavanje obitelji i
imali tako velike odgovornosti koje ne možemo ni zamisliti za našu
djecu.
40
Danas, u užurbanom životu gdje i majke rade do 16 ili 17 sati, gdje

najčešće živimo u stanovima i nemamo obveza vezanih uz brigu o
okolišu, gdje malo tko ima životinje, gdje je u obitelji jedno ili dvoje
djece – djeca često ne dobivaju priliku pridonositi. Još kad k tome
dodamo ekrane i preveliki broj igračaka koje su često „gotove“ i
nepoticajne umjesto da budu nestrukturirane, djeci je jako teško
na adekvatan način zadovoljiti potrebe da pridonose, da su korisna
i važna, da pripadaju. Iz tog razloga ona pokušavaju zadovoljiti te
potrebe na bilo kakav način - često i onaj nepoželjan. Mi onda
mislimo da je to frustrirajuće za nas i želimo popravljati djecu, ali ja
bih rekla da je još više frustrirajuće za djecu te da mi trebamo
mijenjati svoj pristup. Opušteno roditeljstvo je itekako moguće ako
slažemo stvari na malo drugačiji način.
Vrlo česti problem s kojim mi polaznici dolaze na individualno

savjetovanje je ne želi se igrati sama!
I to je zbilja problem današnje djece. Ona se ne znaju igrati sama

jer smo ih mi tako naučili. Djeca se savršeno znaju, mogu i moraju
igrati sama.
Didaktičke su igračke stvorene za to, a kućanske aktivnosti su

savršena prilika za povezivanje s djecom. Ako im tada posvetimo
pažnju, zadovoljit ćemo potrebe za kojima žude i lakše će se onda
igrati sama s igračkama na podlozi ili u centrima aktivnosti koje
smo napravili u stanu.
41
Dakle, djecu treba uključiti u kućanske aktivnosti kao i u ostale

obiteljske obveze. Već s dvije godine mogu raspremati suđe iz
mašine, sudjelovati u rastezanju odjeće, mogu obrisati kada nešto
proliju, zatim odabrati odjeću za obući, s 2.5 godine otprilike mogu
sama ići na školjku, postaviti stolčić, nastavak za školjku, skinuti se,
obrisati i oprati ruke, brisati s nama prašinu. Dozvolite da se smoče,
sruše, razbiju…
Dopustite djeci da se uključe kada žele već od prvih dana. To će im

pomoći razviti snažan osjećaj kompetencije, osjećaj da su dio
„
zajednice, da vrijede, da pripadaju. Takva djeca su mnogo
staloženija, slobodnija, sigurnija u sebe i pokazuju mnogo manje
nepoželjnih ponašanja koja su zapravo krik da im neke potrebe
nisu zadovoljene. Kako odrastaju, svako dijete može imati neku
kućansku obvezu koja se svaki tjedan izmjenjuje.
Mlađu djecu, dakle, uključujemo što više gdje god

se sjetimo, a sa starijom djecom napravimo plan
tko će što koji tjedan raditi. Djeca koja imaju
odgovornosti imaju mnogo više prilika za rast.
42
6.
NE!
Kada biste zapisivali koliko puta dnevno odbijete

dijete s riječi NE ili ne mogu / ne sada ili kasnije
ćemo, sigurno biste ostali začuđeni.
NE!
A čemu je da?!
A
tek kad biste se spustili u razinu djeteta i osjetili poziciju iz
koje vam to roditelj govori, onako usput, nezainteresirano
dok vas uopće istinski ne vidi ili pak to kaže impulzivno… Ne
bi vam bilo lako.
Kada djetetu kažemo NE, ono to shvaća vrlo osobno, točnije,

osjeća kao da odbijamo njega u cjelini. Obzirom da mozak djece
još nije razvijen, ona vrlo teško mogu kontrolirati emocije i
ponašanje oko toga. U teškim situacijama s djetetom, nikad ne
smijemo zaboraviti da ispred nas stoji osoba koja još nije razvila do
kraja sve dijelove mozga i kojoj treba pomoć, a ne kažnjavanje,
prekidanje i zabranjivanje osjećaja i sl.
Sada kad smo osvijestili koliko puta kažemo NE djeci, znači li to da

im sve trebam dopustiti? Ne, to ne znači da moramo početi
dopuštati primjerice da jede čokoladu kada god pita, ili da u
trgovini skače po namještaju, da se penje na stol ili otvara sve
ladice u gostima, da jede kod drugih na kauču (makar nam je
doma to u redu), da ide spavati kada ono bude spremno ili bilo što
drugo što zahtijeva granicu.
Što onda možemo?

Možemo NE zapakirati u DA!
Krenut ću s primjerom za nas roditelje. Zapravo, nas žene 😉
44
Jako želite neki kaput. Ali eto, ne odlučujete se kupiti ga jer imate
doma tri, malo je skup… i znate da nije baš neka pametna ideja
toliko trošiti ili pak ne radite i nemate na svom računu novac.
Govorite partneru kako je divan kaput, trepćete očima i govorite

kako ga želite, u nadi da će reći: „Ma ja ću ti ga kupiti“ (jer, iako je to
zajednički novac, lakše je ako ga on pokloni, zar ne?;) ili da samo
kaže: „Ma kupi si!“
I sada imamo dvije moguće reakcije našeg partnera:
Prvu: „Ma daj! Imaš ih 10 doma!“ ili drugu: „Joj ljube, vidim da jako
želiš taj kaput. Ovaj mjesec nemamo to u planu u budžetu pa
možemo isplanirati za sljedeći. Što kažeš? Hoćemo sada na kavicu
ti i ja?“ - i stavi vam ruku na rame.
Kako ste se osjećali pri prvom odgovoru na zahtjev za kaputom, a

kako pri drugom? Mogu pretpostaviti? U prvom ste se osjećali
totalno odbijeno, niste osjećali da vas partner „vidi“ osjeti i razumije
niti da mu je stalo do vas i vaših želja u tom trenutku (iako ste
svjesni da stvarno ne trebate kaput).
U drugom odgovoru ste se osjećali sretno kao (ili gotovo kao), a

možda i više nego kao da ste kupili kaput. Osjećali ste ogromnu
ljubav, osjećali ste da ste važni svom partneru, da vas vidi. I to je i
više od onog što vam je mogao priuštiti kaput. Isto je tako s
djecom. Naš NE djeci uglavnom izgleda kao čista odbijenica koju
oni doživljavaju kao odbijenicu cijelog sebe i svojih osjećaja i
potreba.
45
NE!
Kako da onda kažemo NE onome čemu

želimo i moramo reći NE?
Tako da NE zapakiramo u DA.

Pa krenimo s primjerima:
• Mama, želim čokoladu!

Može ljubavi nakon ručka.
• Mama želim tempere!

Može, popodne nakon spavanja možemo slikati temperama.
• Želim crtani!
Može, čim pospremiš igračke.
• Mama, mogu kod prijateljice?

Super ideja. Možeš ići kod prijateljice sutra/popodne kada
završimo s pospremanjem kuće i zadaćom.
• Mama, želim kod bake!

O i meni nedostaje baka. Danas imamo vrtić i onda druženje
s prijateljicom. Hoćemo baku pozvati da sutra dođe kod nas?
• Mama želim kupiti ovu čokoladu

Danas si već pojeo čokoladu. Možemo ju kupiti sutra.
46
• Mama želim novu igračku.

Ovaj smo tjedan kupili puzzle. Sljedeći tjedan možemo ovo.
• Mama želim novu igračku.

Može, samo pogledaj imaš li dovoljno ušteđevine za to
pošto si prošli tjedan kupio ono.
• Mama, dođi se igrati sa mnom!

Da, može čim pospremim suđe iz mašine poigrati ću se s
tobom. Jedva čekam!
• Mama dođi se igrati sa mnom!

Jako rado bih se igrala s tobom. Kasnije imamo vrijeme za
nas. Sjećaš se? Kao svaki dan kada se igramo zajedno nakon
popodnevnog spavanja. Jedva čekam!
47
NE!
Ali što ako nastavi s

tantrumom/“neposluhom“ i nakon
toga? Kako da dijete prestane raditi
nešto što ne želim da radi?
Djeca uče kroz istraživanje. Bebama je sve novo. I kutija i čaša i

namještaj. Kako odrastaju, tako se susreću s drugim novim
stvarima i njihov im mozak jednostavno nalaže da to istraže,
opipaju, bace, isprobaju, iako smo im rekli da to ne rade. Roditelji
uglavnom govore djetetu da nešto prestane raditi pa to izgleda
ovako: „Siđi s kauča! Prestani skakati!“ ili „Ne na cestu!“ i sve to
ponove mnogo puta dok god ne izgube kontrolu pa posegnu za
disciplinskim mjerama koje ne daju dobre dugoročne rezultate.
Ponekad daju kratkoročni efekt, ali uzrokuju daljnje probleme u
ponašanju djece i u našem odnosu s njima. Kada djetetu kažemo
da ne skače po kauču, ono samo čuje „skači, skači, skači“. Kada mu
govorimo da ne ide na cestu, ono čuje „cestu, cestu, cestu“. Zašto?
Stoga što stavljamo preveliki fokus na ono što ne smije raditi i

njegova pažnja ostaje na toj aktivnosti. Osim toga, dijete teško
može napraviti tranziciju u smislu da odluči što će onda raditi ako
nešto ne može. Jednako je i s nama odraslima. Tako mozak
funkcionira. Dakle, ako si konstantno govorimo: „Previše jedem“
konstantno ćemo jesti, jer nam je fokus na jedenju i na problemu,
točnije, na onome što ne želimo.
48
Gdje je fokus, tamo ide i energija. „Raste“ ono na što se fokusiramo.

Ako si u toj situaciji još postavimo pitanje: „Kako mogu danas jesti
zdravije?“ - mnogo je veća vjerojatnost za promjenom.
Jednako je i s djecom. Umjesto „Prestani ići na cestu“ kažemo:

„Hodamo po nogostupu“ pa možemo dodati i pitanje: „Kako hoda
slon?“ ili ako je dijete veće: „Hoćemo probati hodati na prstima?“.
Umjesto „Prestani skakati po kauču! Siđi dolje!“ dobro jer reći:

„Skakati možeš po podu.“ ili ako ne želimo da uopće skače, što ne
preporučujem da postoji kao pravilo jer djeca imaju jako veliku
potrebu za kretanjem i treba im pronaći adekvatan način
zadovoljenja te potrebe, možemo reći: „Ne želim da skačeš po
kauču. Možeš bacati ove loptice u košaru.“ ili „Ne želim da skačeš,
možeš se igrati s ovim vlakićem. Što kažeš na to da spojiš sve
vagone?“
Rado se prisjetim primjera sa svojom kćerkom u kafiću. Dakle pili

smo kavu i svjesna sam bila da to nije idealna situacija za nju te da
ne mogu od djeteta koje ima 2.5 godina očekivati da mirno sjedi i
da se ponaša pristojno kako ja želim - dok su baka i djed za stolom
do mene, svom puno mlađem unuku rekli nekoliko puta da je
zločest jer je istraživao i još su ga uspoređivali s mojom 'mirnom'
kćerkom. Dakle nisu bili svjesni što je u redu očekivati od djeteta
od godine i pol. Sigurno ne da mirno sjedi, a posebno ne u kafiću.
49
NE!
Moja je Eva malo legla na kauč i nekoliko puta nogama lupila po

stolu (jednom je noga završila i blizu šalice). Umjesto da ju korim i
kažem da prestane lupati nogama, pitala sam ju: „Eva, što možeš
napraviti s nogama a da ne lupaš?“ Rekla je: „Smiriti“.
„
Tim pitanjem nisam izazvala reakciju borbe iz primitivnog dijela
mozga već sam ju uvažila, dala joj osjećaj važnosti samim time što
je trebala razmisliti kako može smiriti noge.
Kada reagiramo poštujućim postupcima na njihova

ponašanja, vjerujte, vrati nam se deseterostruko.
Nevjerojatni su rezultati koje svakodnevno
doživljavam s roditeljima s kojima radim
individualna savjetovanja.
Dakle, kada god želimo prekinuti neku dječju radnju, umjesto da

konstantno govorimo što ne smiju, moramo im dati alternativu što
smiju. I uvijek je dobro sagledati koja potreba djeteta stoji iza
njegovog ponašanja pa ćemo djetetu koje piše po zidu reći: „Ne
želim da pišeš po zidu. Pišemo samo po papiru.“ i damo mu papir,
ali ne samo to, uočiti ćemo potrebu za šaranjem po velikim
površinama što je tipično za djecu do otprilike treće godine, tada
ćemo im na pod staviti veliki hamer papir ili ako ga nemamo, spojit
ćemo nekoliko manjih papira i tako dobiti veliku površinu. Djeca
rane dobi imaju potrebu raditi pokrete iz ramena, pokrete širokog
luka, zato im taj jedan mali papir često nije dovoljan.
50
Ukoliko dijete često prolijeva vodu uočiti ćemo njegovu potrebu

za istraživanjem vode i ostalih sličnih, rastresitih materijala pa
„
ćemo mu pružiti adekvatnu aktivnost za zadovoljenje te potrebe.
Možda nećemo moći baš u tom trenutku, ali ćemo mu dati neku
drugu opciju, a onda osmisliti aktivnost koja će mu zadovoljiti
potrebu kada to bude izvedivo.
Djeca se mnogo sigurnije, slobodnije i zadovoljnije

osjećaju kada na taj način komuniciramo s njima.
Tada dobivamo dijete koje umjesto da se bavi
preispitivanjem naših granica i nepoželjnim
načinima zadovoljenja svojih potreba, istražuje,
surađuje, veseli se i poštuje nas.
Kod postavljanja granica, važno je naglasiti dob djece i razvojnu

potrebu.
U redu će mi biti ako dijete od godine dana i nekoliko mjeseci neko

vrijeme, svaki put nakon što popije malo vode prolije tu vodu iz
čaše, jer vidim da istražuje i da mu je u tom periodu to jako važno.
U redu je da dijete do nešto prije druge godine života baca hranu

iz tanjura, gnječi ju i stavlja u čašu s vodom jer je to njegova
razvojna potreba - oni istražuju bacanje predmeta na pod i jako je
važno da gnječe hranu.
U redu je ako dijete do druge godine prosipa pijesak iz posude

dok se igra, ali ću nakon druge godine postavljati granicu da se s
pijeskom može igrati samo unutar posude.
51
7.
UVAŽAVANJE
I
RAZUMIJEVANJE EMOCIJA
Emocije su jako važan faktor u odgoju.

P
ravilnim postupanjem s i prema emocijama djeteta
ostvarujemo odnos povjerenja i pomažemo djetetu postati
mentalno snažna osoba koja se zna nositi s vlastitim
emocijama, zna ih regulirati, 'proraditi', a koja je onda u odrasloj
dobi i otpornija na stres, koja jako dobro uspostavlja odnose
razumijevajući svoje kao i emocije drugih ljudi.
Dijete ne učimo empatiji tako da mu kažemo da zagrli nekoga

koga je udarilo. Učimo ga empatiji kada smo mi empatični. Kada
razumijemo svaku njegovu emociju i kada smo mi „sigurna zona“
u kojoj dijete može izraziti sve svoje emocije.
Dakle, naša djeca uče i razvijaju se prema onome kako

se mi ponašamo prema njima, a ne onome kako ih
navodimo da se ponašaju prema nama i drugima.
Kada mi izgubimo kontrolu jer dijete vrišti kada nije dobilo

sladoled, tada ga ne učimo što znači kontrolirati emocije i
ponašanje. A mi upravo to radimo - pokušavamo ga naučiti kontroli
pokazujući mu primjer ne-kontrole vlastitog ponašanja. Smiješno,
zar ne?
Suvremeno roditeljstvo najveći naglasak u odgoju stavlja na

akademski uspjeh. Roditelji se trude da djeca budu što pametnija,
da budu što bolja u školi, da znaju puno jezika, nađu dobar posao
53
Uvažavanje i razumijevanje emocija
i slično, pa kreću s različitim izvanvrtićkim aktivnostima u tako

ranoj dobi. Ali se zaboravljaju usmjeriti na odnos koji grade sa
svojom djecom.
Zaboravljaju na emocije i emocionalnu inteligenciju. Jer - što će
„
nam poslovni i akademski uspjeh ako se ne možemo i ne znamo
nositi s vlastitim emocijama, osjećamo anksioznost, ponekad
osjećamo da jedva dišemo i slično. Što je najzanimljivije,
emocionalna (EQ) je inteligencija jednako važna za uspjeh u životu
(i uspjeh u poslu i akademski uspjeh) kao i IQ.
Emocije su te s kojima se trebamo pozabaviti u

odnosu s djecom kako bismo stvorili temelje za ovo
drugo. U odgoju nam vrlo važan cilj treba biti taj da
'sagradimo' mentalno snažnu djecu.
54
Što znači uvažiti emocije djece?
Ukoliko uvažimo i razumijemo emocije svog djeteta i kada nam je

najteže s njima, oni će moći naučiti kontrolirati svoje emocije i
ponašanje, te će razviti mentalnu snagu. Zbog vlastitih loših
osjećaja s kojima se ne uspiju nositi, a koji se jave u trenucima kada
dijete izgubi kontrolu nad emocijama, roditelji pokušavaju riješiti,
popraviti, potisnuti ili negirati emocije djece. Djeca ne moraju cijelo
vrijeme biti sretna. Djeca rastu iz izazova. Ona neće biti razmažena
ako imaju tantrum! Mnogo korisnije je da prihvatimo njihove
emocije i na taj im način pomognemo razviti emocionalnu
inteligenciju.
Evo kako to najčešće biva.
- Mara je isfrustrirana jer mama hrani malog bracu koji ima

nekoliko mjeseci i želi ga udariti. Mama uglavnom kaže: „Daj Maro,
pa ti voliš svog bracu. On je tvoj mali braco i on tebe voli. Vidiš kako
je mali."
- Ivo plače jer ne želi ići kući iz parka, mama kaže: „Daj Ivo, pa tu
smo već dva sata. Zašto sada plačeš!?“
- Sara plače jer je malo pala. Mama kaže: „Ma daaaj, nije to ništa,
vidiš!? Prošlo je. Ma ne boli to. Ššššš!“
55
Može se dati i primjer s nama odraslima. Jako nam je bilo teško na

poslu, a kad se požalimo kod kuće partneru, on kaže: „Joj, stalno
nešto.“ - Kako se osjećaš? Osjećaš li da možeš izraziti i osjećati to
što osjećaš? Osjećaš li da te partner razumije? Osjećaš li empatiju
ili nerazumijevanje? E tako i dijete ne dobiva ništa bolju poruku
kada na njegove emocionalne reakcije poput plača, tuge, ljutnje,
frustriranosti, straha, tantruma reagiramo s „prestani, to nije ništa,
ne plači, izvoli u sobu i razmisli o svom ponašanju, nema te čega
biti strah“ i slično.
Kažnjavanje djece zbog emocionalnih reakcija (koje su popraćene

određenim ponašanjem koje nam se ne sviđa) je snažan čin
neprihvaćanja djeteta i njegovih emocija. Dijete tada dobiva
poruku da je voljeno samo kada se osjeća i ponaša onako kako se
roditelju sviđa. Takvo se dijete može zatvarati u sebe, potiskujući
emocije cijeli život i/ili razvijajući još više nepoželjnih ponašanja i
nemogućnost kontrole emocija.
Nemali sam broj puta od majki čula kako im dijete ima tantrume, a
obitelj kaže da treba dobro istući dijete pa će prestati to raditi, jer
će inače biti razmaženo. Nakon što ste do sada sve pročitali o
razvoju mozga, čini li vam se da je to rješenje? Što dobivamo time?
Hoće li dijete biti razmaženo ako ne prekinemo tantrume, pa
makar i silom?
56
Nije to rješenje, to je reakcija iz našeg osjećaja nemoći, straha ali i

neznanja. Kažnjavanjem će to dijete imati mnogo posljedica, a
prihvaćanjem njegovog ispada emocija dobiti će ljubav i
prihvaćanje i primjer roditelja kako se kontrolirati. Njima samo
treba da prihvatimo te njihove emocije jer oni jednostavno
izbacuju sve što im se nakupilo. Sigurno znate za faze razvoja kod
novorođenčeta u kojima postoji period kada dijete plače navečer
po par sati, a nisu grčevi. Sigurno ste išli istraživati i došli do
informacija kako bebe otpuštaju tijekom dana nakupljene tenzije,
one naše i one koje su nastale upijanjem mnogo novih informacija.
Jednako je i s malo starijom djecom.
57
Vrlo često nije samo sladoled problem ili bilo što što nam se čini
kao uzrok tantruma već su to nakupljene tenzije, a trenutna
situacija je okidač. Većinom nije do te pidžame koju baš sad ne želi
obući već je do određene potrebe koja djetetu nije zadovoljena i
do uvjerenja koje ima o tome kako tu potrebu može zadovoljiti.
Možda je to samo umor i glad, a možda nešto drugo.
Dijete se jednostavno u tom trenutku ne uspijeva iskontrolirati, a

naša je uloga dozvoliti im da izbace sve svoje frustracije. Ako viču,
„
neće zauvijek vikati, ako se bacaju, neće se zauvijek bacati. Opet,
ponavljam, sve je to pod velikim utjecajem našeg odnosa prema
njima i u velikoj mjeri možemo prevenirati, smanjiti intenzitet i
trajanje tih stanja. A kada su tu, naš je zadatak prihvatiti ih
objeručke.
Zato, kada se sljedeći put nađete u situaciji gdje

prepoznajete da negirate, popravljate ili
potiskujete emocije vašeg djeteta, pokušajte s
time da prihvatite i uvažite njihove osjećaje.
Prije nego u takvim situacijama i sami upadnemo u tantrum

zajedno s njima, valja se prisjetiti da je naš mozak razvijen, a njihov
još nije i da su ti njihovi osjećaji stvarni. Naš je zadatak da njihove
osjećaje prihvatimo objeručke i s ljubavlju. Ono što će nam u tim
trenucima pomoći stav je i svijest iz koje polazimo, a to je: Ja sam
tu da pomognem svom djetetu tako da ga prihvatim. Sasvim je u
redu da se osjeća kako se osjeća i da se ponaša kako se ponaša.
58
Ja sam ovdje odgovorna osoba, a ono je samo dijete kojemu

mozak još nije dovoljno razvijen da bi moglo potpuno kontrolirati
svoje emocije, donositi u svim trenucima racionalne odluke,
promisliti i imati uvid u sebe. Svi alati i sva znanja iz ovog rada
pomoći će vam da stvorite odnos koji će rezultirati da dijete to što
bolje radi. Da manje preispituje vaše granice, da bolje kontrolira
svoje emocije, da je odgovorno i sigurno u sebe. Dakle, mi smo ti
koji utječemo na razvoj svih tih faktora.
Vraćamo se na one primjere iz početka poglavlja:
- Mara je isfrustrirana jer mama hrani malog bracu koji ima nekoliko
mjeseci i želi ga udariti.
Uobičajena reakcija:
„Daj Maro, pa ti voliš svog bracu. On je tvoj mali braco i on tebe

voli. Vidiš kako je mali.“
Uvažavanje emocija:
„Vidim da si jako uznemirena jer hranim brata. Neću dopustiti da ga

udariš, smiješ ga samo maziti. Znam da ponekad nije lako imati
malog brata. Hoćeš ti složiti ove puzzle dok ja završim hranjenje?“
ili ako je dijete starije - „Hoćeš li nacrtati kako se osjećaš? Ili „Hoćeš
li stisnuti jako ovaj jastuk ako se osjećaš ljuto?“ (granica se utvrđuje
uvijek prije nuđenja alternative koja će zadovoljiti određenu
potrebu djeteta).
59
- Ivo je ljut i plače jer ne želi iz parka.
Mama kaže: Pa bio si dva sata u parku. Vidi koliko si se puno igrao.
Uvažavanje emocija:
„Vidim da si jako tužan što idemo kući. Lijepo ti je tu. Sada idemo
pa ćemo se vratiti sutra. I meni je ponekada teško otići kući kada
mi je lijepo.“
- Sara plače jer je malo pala.
„Ma daaaj, nije to ništa, vidiš!? Prošlo je već. Ššššš!“
Prihvaćanje emocija:
„O jooj, vidim osjećaš se tužno. Boli te, vidim.“
Ponekad je dovoljno i samo pitati dijete: „Kako se osjećaš?“ Već

samim tim pitanjem, dijete, da bi dalo odgovor, odlazi iz stražnjeg
- reptilnog dijela mozga u kojem funkcionira prilikom snažnih
emocija i tantruma, u racionalni prednji dio mozga, što ga umiruje
i daje mu priliku da postupa racionalnije i odgovornije. Prihvaćanje
osjećaja ponekad može biti i samo: „Mmmm, vidim…“ i zagrljaj uz to.
60
Slijedi još praktičnih primjera u kojima možemo vidjeti što znači

prihvatiti emocije djece.
• Ne želi ići doma iz parka

O, vidim želiš još ostati. Znam da se osjećaš razočarano i tužno
što je vrijeme da idemo doma. U redu je da se osjećaš tako. - i
nastavljamo ići kući, ako treba uzmemo dijete u ruke i kada
se opire. Važno je da osjete da smo dosljedni.
• Osjeća se ljuto jer ne može dobiti čokoladu

Vidim, osjećaš se ljuto. Ok je da se tako osjećaš. Svi smo
ponekada ljuti. (Ovdje kao i u mnogim drugim situacijama ide
i postavljanje granice o kojem ćemo pričati dalje u tekstu).
• Odjednom je tužno i plače

O vidim nešto te rastužilo. U redu je da se osjećaš tužno. Svi se
ponekad osjećamo tužno.
• Plače jer mu je prijatelj uzeo igračku

O vidim, osjećaš se baš tužno i ljuto/razočarano. Razumijem, to
može biti teško. Ok je osjećati se tužno kada ti prijatelj uzme
igračku. (Time stvaramo dijete koje je otporno na teške
emocije jer mu šaljemo poruku da su one u redu, da su tek
trenutno stanje i da će proći.)
61
„
Sada već sigurno primjećujete kako sebi dopuštamo reagiranje u
trenutku, emocionalne ispade kada nas djeca izbace iz takta i
opravdavamo ih njihovim lošim ponašanjem, a djeci to isto ne
dopuštamo. Upravo se to događa kada oni imaju izljeve emocija i
kada ne mogu surađivati kako bismo mi htjeli.
Svaki put kada djetetu postavimo pitanje o

njegovim emocijama, ono ih počinje bolje shvaćati.
Kada imate konstantne tantrume, na primjer cijelo jutro, više ne

znate što ćete i već vam je teško, probajte se tu i tamo samo
spustiti do djeteta i pitajte ga kako se osjeća, istinski razumijevajući
da mu nije lako. Vidjeti ćete koliko će vaše dijete naučiti iz toga i
koliko će to djelovati na njegovu kontrolu vlastitih emocija. Ali
zapamtite, djeca jako dobro osjećaju našu nutrinu i namjeru. Sve
što je „umjetno“ oni će prepoznati. Budite ustrajni i svjesni trenutka.
Prihvaćanje djetetovih emocija jako je važno i jako efektivno. Na taj
način smirujemo, skraćujemo ali i preveniramo mnoge tantrume.
Ali ne samo to. Ako na taj način prihvaćamo njihove emocije djeca
će učiti razumjeti, prepoznati i imenovati svoje emocije. Ta će
djeca postati odrasli ljudi koji su emocionalno zreli i koji znaju
upravljati svojim emocijama, koja bolje uspostavljaju odnose s
drugima te su otpornija na stres. Djeca razvijaju otpornost kada im
dozvolimo da 'prorade' svoje osjećaje umjesto da ih negiramo i
popravljamo. Na taj način usvajaju uvjerenje da emocije dođu i
prođu, umjesto da ih preplave.
62
Kada prihvaćamo emocije djece kakve god da one bile (znam da

je teško), onda ih možemo i naučiti da „osjećati se“ nije isto što i
„činiti“. U redu je osjećati se kako god se osjećamo ali ponašanje
prilagođavamo. Tako da, ako se dijete osjeća ljuto, ne znači da zato
ne mora pospremiti igračke. Kada prihvatimo njihove osjećaje,
razumijemo ih i priznamo, dajemo djeci priliku da ih 'prorade', da se
smire i da onda djeluju mnogo racionalnije. Jednako je i s tugom i
plačem prilikom, primjerice, odlaska iz parka - možemo uvažiti te
emocije ali one ne znače da nećemo otići iz parka.
Ovakvim postupanjem prema emocijama djece, stvoriti

ćemo odnos u kojem će se dijete osjećati prihvaćeno i
voljeno u svakom trenutku i u budućem životu će osjećati
da nam može doći i povjeriti se kada mu je to potrebno.
Mi ćemo za njega uvijek biti sigurna zona.
Prihvaćanje emocija i razumijevanje djece ne podrazumijeva

odsustvo granica. Poštujući i svjesni stil roditeljstva kojeg
zagovaramo čine dvije glavne odrednice: (1) ljubav i poštovanje te
(2) granice - o kojima govorimo dalje u tekstu.
63
8.
POSTAVLJANJE GRANICA
U ODGOJU
„Granice su jedan od najviših oblika ljubavi.“

(Janet Lansbury)
P
ostavljanje granica baza je odgoja. Adekvatno i dosljedno
postavljanje granica neizmjerno su važni. Roditelji u želji da
iz autoritarnog odgoja prijeđu u onaj poželjniji stil koji će
omogućiti njihovoj djeci da izrastu u mentalno snažne i uspješne
ljude, vrlo često odlaze u popustljivi stil odgoja gdje nema
adekvatno postavljanih granica.
Čak i autoritarni (kažnjavajući) roditelji ne postavljaju zapravo

granice na vrijeme, zbog čega naposljetku izgube kontrolu i onda
reagiraju kaznom. Kada postavimo granicu na vrijeme,
preveniramo to da izgubimo kontrolu.
Postoji više razloga zbog kojih roditelji ne postavljaju granice u

odgoju, a neki od njih su ti da se boje reakcije djeteta (tantruma,
plača), misle da dijete treba biti stalno zadovoljno i sretno te da će
ga određena frustracija „oštetiti“ i konačno smatraju da granicom
uskraćuju ljubav djetetu.
„
Činjenica je da se djeca koja nemaju dosljedno i pravilno
postavljene granice osjećaju jako nesigurno zbog čega nas još
više i češće testiraju. Jednostavno nas mole: „Pokaži mi do kuda
mogu ići“.
Postavljanje granica djeci je sofisticiran način

pokazivanja bezuvjetne ljubavi, to je stvaranje
duboke povezanosti s djetetom i odnosa
povjerenja.
65
Postavljanje granica u odgoju
Djeca koja odrastaju u okruženju bez adekvatno

postavljenih granica pokazuju brojna nepoželjna
ponašanja budući bez granica ne osjećaju sigurnost. Iz
tog razloga imaju potrebu stalno testirati roditelja.
Roditeljima je najteže određivanje kada i kako uopće postaviti

granicu, a onda i držati se iste. Dosljednost je jako važna jer ona
djeci daje osjećaj sigurnosti. Ako unaprijed znaju što će se
dogoditi, odnosno ako kažete da je vrijeme za TV gotovo i onda
održite svoju riječ bez obzira na njihovu reakciju, oni će ubuduće
znati što slijedi i to će im dati osjećaj sigurnosti i smanjivati
vjerojatnost snažnih emocionalnih reakcija. Važno je da su granice
unaprijed postavljene, da su u skladu s dobi djeteta i da ih se
držimo do kraja.
66
Kako postaviti granicu?
- Dijete želi čokoladu prije ručka:
„Vidim da jako želiš čokoladu. Čokoladu jedemo nakon ručka. Želiš

li sada jabuku ili krušku?“
Što smo obuhvatili u granici? VIDIM TE - vidim da ti je teško, vidim

da jako želiš, vidim da se osjećaš tužno, GRANICU - čokoladu
možeš dobiti nakon ručka i ALTERNATIVU / ŠTO SE MOŽE - sada
možeš dobiti jabuku ili krušku.
Slijedi još praktičnih primjera.
- Dijete od 2 godine prolijeva i želi prolijevati vodu iz čaše po podu.
1. GRANICA - Ne želim da prolijevaš vodu.
2. VIDIM TE - Vidim da ti je to zabavno.
3. ŠTO MOŽE - Čime ćeš sada to obrisati? 'Ajmo po krpu. Možeš

se igrati s ovim kockama… (ili uputimo dijete prema igračkama da
samo izabere. Idealno bi bilo: „s vodom se možeš igrati ovdje“ i
pripremiti mjesto za aktivnost s vodom).
67
Postavljanje granica u odgoju
- Dijete ne želi na spavanje, uporno govori da se još želi igrati.
„Vidim da se jako želiš igrati. I meni je ponekad teško prestati kada

nešto radim i krenuti na spavanje (vidim te). Sada idemo spavati, pa
ćeš se nastaviti igrati sutra (granica i alternativa – idemo spavati i
igrati ćeš se sutra)
Jako je važno da granica sadržava tri faktora. A to su: (1)

validacija osjećaja, (2) postavljanje same granice - ne
smije nešto raditi ili oblikovati u kada ili kako može, te (3)
redirekcija ponašanja (što smije). Ponekad će se 2. i 3.
faktor preplesti i to je u redu, a ponekad će koraci
promijeniti redoslijed.
Adekvatno postavljanje granica također neće apsolutno isključiti

pojavu negativnih emocija ili tantruma, neće učiniti uvijek da dijete
bespogovorno posluša, a to nam niti nije primarni cilj iako je
činjenica da će dijete odraslo u takvom odgoju i biti „poslušnije“. To
nam nije primarni cilj kada znamo zašto se određena ponašanja
kod djece javljaju. Međutim, takav će odnos prema njima dovesti
do toga da mnogo više surađuju (poslušaju), da nas mnogo više
čuju i uvaže, da se bolje kontroliraju, a onda posljedično imamo
mnogo manje teških situacija s njima.
68
Djeca vole predvidljivost i sigurnost, a granice im to pružaju. Naša

dosljednost i postavljanje tih granica na način kojim ne izazivamo
u djetetu otpor već da osjeća da ga razumijemo, jako su važni.
Ukoliko dijete na granicu reagira tantrumom, možemo iskoristiti
neke od gore navedenih tehnika, a posebno prihvaćanje osjećaja,
razumijevanje i puštanje da se dijete smiri.
„
U odgoju je jako važna strpljivost. Ne možemo očekivati da će
dijete prestati prolijevati vodu samo zato što smo postavili granicu,
ili da će prestati trčati na cestu.
Naša je uloga da postavimo granicu i djelujemo -

preusmjerimo ga, držimo ga za ruku da ne ode na
cestu, maknemo vodu i čaše da ne prolijeva. Važno
je da prilagodimo očekivanja. Na nama je da
pomognemo djetetu da se kontrolira. Strpljivost je
ključ.
Dakle svo znanje stečeno ovim radom dovodi do suradničkog

odnosa, odnosa s manje tantruma i problema u ponašanju i do
cjelovitog razvoja djeteta - ali ne možemo očekivati da će ili da bi
dijete trebalo poslušati kada mu kažemo da ne trči na cestu.
Razvojno to mnogo puta ne bude tako. Jednako je i sa snažnim
emocionalnim reakcijama stoga što su one kod djece razvojno
„normalne“ jer im prefrontalni dio mozga nije još dovoljno razvijen.
69
9.
ŠTO KADA DIJETE NA

POSTAVLJENU GRANICU
REAGIRA SNAŽNIM
EMOCIJAMA?
Potpuno je prirodno da snažni plač, ljutnja ili bilo

kakve snažne emocionalne reakcije djece u nama
izazivaju osjećaj straha, nemoći i nervoze. To je
zato što osjećamo da im moramo pomoći. To je i
dobro, jer bez tih instinkata, ne bi mogli biti uz njih
kad nas trebaju.
„
D
okazano je kako se roditeljima povisuje krvni tlak, srce
počinje ubrzano raditi i steže se želudac kada djeca plaču.
Dobro je toga biti svjestan u trenucima kada nam dijete
ima tantrum ili jednostavno negoduje na postavljenu granicu.
Dakle, svijest o svom tijelu i svojim emocijama je u

tom trenutku krucijalna.
Najvećim dijelom odgajamo nesvjesno, a djeca reagiraju više na

naše stanje nego na ono što im govorimo. Oni jako dobro osjećaju
što je ispod našeg ponašanja. Zato sljedeći put kada se dogodi da
vam dijete ima snažni izljev emocija pokušajte biti svjesni sebe i
onoga što se događa u vašem tijelu.
Steže li vam se želudac? Osjećate li da vas hvata lagana

panika? Sve je to u redu. Uočite te osjećaje i fizičke
senzacije. Sama svijest o njima dovodi do toga da si
olakšamo situaciju i da reagiramo smirenije. Postajemo
svjesni da su to naši osjećaji i da smo mi odgovorni za
njih, a ne naše dijete.
71
„ Ne moramo, niti bismo trebali dijete spašavati iz
tantruma, plača, tuge ili bilo kakvih emocionalnih
reakcija.
Kako da reagiram u trenutku snažnih

emocionalnih reakcija djeteta?
Kada na snažne izljeve emocija krenemo gledati kao na nešto

normalno i zdravo, sve je lakše. Dakle, dobro je i zdravo da dijete
izbaci svu frustraciju. Kada reagira snažnom emocionalnom
reakcijom zbog neke granice ili neke želje, to uopće ne znači da je
baš to uzrok njegove reakcije. Najvjerojatnije izbacuje sve ostale
stresove nakupljene tijekom dana, a određena je situacija samo
triger (okidač). Dobro je da to sve izbace van, a mi, mi smo ti koji im
trebamo biti sigurna zona i svojim im ponašanjem poslati poruku –
siguran si, ja sam u redu s time.
Kako ćemo to postići? Najprije tako da promijenimo svoj mindset.

Da osvijestimo kako je izljev emocija potpuno normalan, da je sve
u redu i da će proći za 2, 5 i 10 minuta ili sat vremena. Nije uopće
bitno. Na nama je da djetetu pružimo prihvaćanje i sigurnu zonu.
Dakle, kada dijete krene plakati, vrištati, lupati i sl. mi najprije

uvažimo njegove osjećaje. To radimo tako da suosjećajno
kažemo: „Tužan si, vidim“ ili „Ljut si jako“ možemo reći i „U redu je
ponekad biti jako ljut“ i slično. Važno je da to budu vrlo kratke
rečenice.
73
„ Što kada dijete na postavljenu granicu reagira snažnim emocijama?
Ono što roditelji najčešće rade je da smišljaju sto

načina da dijete izbave iz tantruma. Nude
svakojake aktivnosti, skreću mu pažnju i
pokušavaju uvjeriti dijete zašto ne može dobiti ili
učiniti to zbog čega plače. Dijete savršeno zna to
što mu mi objašnjavamo, samo mu je potrebno da
izbaci frustraciju iz sebe.
Stoga naša uloga nije svim snagama pokušati izbaviti dijete iz

tantruma, već mu poslati poruku da je sigurno i da je u redu što
ima određene emocije. To ćemo prenijeti svojim unutarnjim
stanjem, uvažavanjem osjećaja, kako smo gore opisali, i vlastitom
prisutnošću. U tim trenucima govorom tijela pokazujemo
prihvaćanje djetetovih osjećaja.
Tijelo nam mora biti u otvorenom stavu. Možemo sjesti kraj

djeteta, 'otvoriti' ruke (da nisu prekrižene), kao da šaljemo poruku
„tu sam ako me trebaš, znam da ti je teško“. Tada dijete stvara
osjećaj da je svijet sigurno mjesto za njega, da je on siguran i da
smije izraziti svoje emocije. To će povratno dovesti do manje
frustracija u budućnosti i odnosa punog povjerenja koji rezultira
većom suradnjom i lakšom svakodnevicom.
U radu s polaznicima individualnih savjetovanja nailazim na

situacije pri kojima djeca imaju jako puno tantruma, plakanja,
vrištanja i sl., a roditelji uporno žele prekinuti ta ponašanja nudeći
djetetu razne igre, igračke, čokoladice ili pak prijetnjama, kaznama
i slično.
74
Uglavnom ih pitaju „Zašto plačeš?“, ili „Nemoj plakati, dođi!“ - uz

različite izvedbene varijante. Maleno dijete nam ne zna odgovoriti
zašto plače. Jednostavno mu je teško. A pitanje zašto dodatno
stvara težinu djetetu i stavlja naglasak na taj događaj koji postaje
važan „event“, a što povećava vjerojatnost ponavljanja. Ono što je
tu potrebno je naše prihvaćanje. Prihvaćanje da je u redu što je
tako kako je, da je dijete trenutno u svom primitivnom dijelu
mozga, da se ne može kontrolirati i da nije naša uloga svim ga
snagama izbavljati iz toga.
Naša uloga je prihvaćanje i ljubav koji uključuju jednu ili dvije

kratke rečenice. Ostalo je šutnja i odašiljanje te emocije. Djeca nas
osjećaju. Moramo komunicirati s njima sa svim neverbalnim
alatima jer ih oni osjećaju vrlo snažno.
Što kada dijete na postavljenu granicu reagira snažnim emocijama?
Što ako dijete ozljeđuje sebe ili nas

tijekom tantruma?
Neka djeca tijekom emocionalnih izljeva lupaju glavom o pod, zid

ili se grebu po licu. U takvim slučajevima, naša je uloga da ih
zaštitimo i to tako da stavimo ruku između poda i glave, poda i zida
te čvrsto ali s ljubavlju i poštujuće svojim rukama spriječimo da
njegove ruke idu po njegovom licu uz riječi „pomoći ću ti da se ne
ozlijediš“. To, i ništa drugo.
Udara li nas tijekom tantruma ili u nekoj drugoj situaciji, tada je

važno adekvatno postaviti granicu. Dakle, uvažimo osjećaje - „Ne
želim da me udaraš.“ i onda kažemo „Vidim jako si ljut.“, vrlo čvrsto
ali istovremeno s ljubavlju i poštovanjem.
Ukoliko uspijemo, dok to govorimo i prije nego nas udari, stavimo

svoju ruku da se zaštitimo, lagano uhvatimo njegovu ruku ili nogu
kojom nas pokušava udariti (pomažemo mu kontrolirati se), ali i
ako ne stignemo reagirati unaprijed, opet svojim rukama
zaustavimo (dotaknemo) njegove ruke ili noge uz riječi „Ne želim
da me udaraš.“ Vrlo je važno da smo čvrsti, a ljubavni i poštujući, te
da su nam rečenice kratke i jasne kao što su gore napisane. Sve
ostalo još više dijete vraća u njegov reptilni, odnosno primitivni dio
mozga. Zapamtite, neka vaše ponašanje govori više od riječi.
76
Mnogo je važnije i djelotvornije izreći „Ne želim da me udaraš,

vidim ljut si. Možeš lupati o jastuk.“ (primijenite ona 3 koraka
postavljanja granice), te svojim tijelom zaustaviti dijete čvrsto ali
poštujuće, nego li samo pričati i pričati kako to boli, govoriti ne ili
prestani, ne smiješ udarati, rukice su za maženje i slično tome. Djeca
ne reagiraju na to niti im to pruža sigurnost koju trebaju, a to im niti
ne pomaže da se iskontroliraju.
Postavljanje pitanja „Kako se osjećaš?“ umjesto „Vidim, tužan si.“

može djetetu pomoći da se smiri jer da bi odgovorilo, ono mora ići
iz tog primitivnog dijela mozga u kojem je tijekom tantruma, u onaj
gornji receptivni, što smo već spomenuli.
Nakon što smo to sve učinili, jedino što nam preostaje je čekati i
dalje slati poruku prihvaćanja i uvažavanja te kontinuirano
osvještavati svoje emocije, svoje senzacije u tijelu. Na taj ćemo
„
način moći djetetu dati osjećaj sigurnosti, prihvaćanja i poruku da
ono može samo 'proraditi' svoje emocije te da su one apsolutno
prihvatljive, one dođu i prođu kroz nas, nisu nešto trajno. Time
pomažemo djetetu i da izraste u osobu koja se jako dobro nosi s
teškim emocijama i koja je otporna na stres.
Jer, život nije lak. Sastoji se od lijepih i manje lijepih

emocija. Na nama je samo koliko ćemo alata pružiti
djetetu da se nosi i s onim teškim emocijama kojih
će uvijek biti.
77
Dosljednost
Plakanje, vriskanje i bilo koje vrste emocija koje dijete snažno

izražava nisu, niti bi smjele biti razlog da odustanemo od svoje
granice, popustimo i učinimo ono što smo prvotno odbili učiniti
samo kako bi dijete prestalo. Dakle, sada kada znamo zašto se
tantrumi javljaju, zašto nam predstavljaju toliki stres, možemo
ostati ustrajni u svojim granicama, a istovremeno dati djetetu sve
što mu treba. Ne što želi, već što mu treba. To je velika razlika.
U praksi vrlo često nailazim na popuštanje roditelja zbog straha od

protesta djece. Evo jednog primjera:
Obitelj ruča za stolom. Dječak od 2.5 godina, koji je već pojeo, želi
upaliti svijeću na adventskom vijencu. Mama mu dade da upali
(upali s njim naravno) i onda on puhne i ugasi ju. Dječak želi to
učiniti ponovno, mama baš i ne želi i govori mu da je dosta. On
inzistira. Mama kaže „može, ajde još jednom“. Upale svijeću, dječak
puhne. Ali, on želi još jednom. Mama je već nervozna, objašnjava
mu kako ne može više, ali ga na kraju pusti da još jednom to
napravi. Dakle učinio je radnju tri puta iako je mama htjela samo
jednom. Nakon ta tri puta, kada ona više nije dala, počela ga je
izvlačiti iz stolice u kojoj jede, a on je isfrustriran stao lupati
nogama prema vijencu.
78
Pitala sam ju što bi se dogodilo da je nakon prvog puta rekla da je

gotovo s paljenjem. Rekla je da bi krenuo u tantrum. Ovdje se vidi
popuštanje zbog straha od reakcije djeteta. Ako djetetu adekvatno
postavimo granicu te ostanemo dosljedni, ono tada postaje
sigurno u odnosu s nama. Ono nauči i zna da kad nešto kažemo
onda smo mi sigurni oko toga i to se i dogodi pa nemaju toliko
potrebu testirati naše granice.
Kada konstantno testiraju naše granice, to je zato što ih ne

postavljamo dobro i dosljedno pa oni traže tu sigurnost i
dosljednost od nas. Djeca koja konstantno testiraju granice žude
za nježnim liderstvom, žude da im pokažemo do kuda mogu.
Djeca koja odrastaju s roditeljima koji dosljedno postavljaju

granice su djeca koja se osjećaju sigurnije i stoga imaju manje
nepoželjnih ponašanja. Ta djeca su više usmjerena na istraživanje,
učenje i igru, a manje na konstantno preispitivanje nas i naših
granica. U ovoj situaciji s vijencem, može se jako dobro iskoristiti
prva strategija iz ovog rada, a to je - predvidljivost ali i granice koje
trebaju biti što više unaprijed postavljene, točnije da su
konstantne. Dakle: U redu, možeš upaliti svijeću samo jednom.
Nakon što jednom upališ svijeću i ugasiš, ja ću vijenac skloniti (na
drugi dio stola, u kuhinju, bilo gdje) i onda ćeš jesti (ili s obzirom da
je pojelo - ići se igrati i sl.). Tako dijete zna unaprijed što ga očekuje
i imat će manju potrebu „kopati“ za još i još i još. Znati će što se od
njega očekuje. Kada dugoročnije odgajamo na taj način, dijete
postaje sigurnije, slobodnije i manje testira.
79
Svako je testiranje granica posljedica neke potrebe koju to dijete

pokušava zadovoljiti. To može biti iz potrebe za istraživanjem i
učenjem, ali to može kod djeteta koje konstantno plače i ima
tantrume biti i zadovoljavanje potrebe za „vidi me istinski, mene,
prihvati me, pokaži mi da sam siguran i ok takav kakav jesam“.
Svaka situacija ima dublju pozadinu od onog što isprva vidimo.
80
Kada na taj način tek krećemo unositi promjene u naš odnos,

možemo u početku očekivati i još veći otpor kod djece. Još veće
emocionalne izljeve. Zato treba biti dosljedan kako bi se dijete
uvjerilo u to da smo im mi sigurna i stabilna zona, kako bi
uspostavilo novi način odnosa s nama koji će mu dati mnogo više
sigurnosti i vještina za budući život.
Nakon što je dijete upalilo i ugasilo jednom svijeću mama može

reći: „Jednom si upalio. Sada možeš… (ono što smo prethodno rekli
„
da će raditi nakon što upali)“ - i to i napravi. Dakle makne vijenac i
upaljač. Ukoliko dijete snažno reagira, na roditelju je da uvaži te
osjećaje i bude uz dijete onako kako je opisano gore. Tada će
dijete za neke sljedeće pute znati da postoji granica i mnogo će
lakše moći kontrolirati svoje ponašanje.
Svako kritiziranje djeteta, održavanje „lekcija“ i

kažnjavanje zbog snažnih emocionalnih ispada i
ponašanja dovodi do odnosa u kojem nema
povjerenja, zbog čega će dijete pokazivati još više
nepoželjnih ponašanja te neće moći izrasti u
emocionalno stabilnu i mentalno snažnu osobu.
Vjerujem da se sada već pitate „No kako da reagiram smireno kad

me potpuno izbaci iz takta neko njegovo ponašanje?!“ Reagirati
morate tako da se u tim situacijama prvenstveno usmjerite na
sebe i svoje emocije. Jer odgajamo svojim bićem, svojom
nutrinom, svojim postupcima i osjećajima, a da toga uopće nismo
svjesni.
81
10.
KAKO REAGIRATI
SMIRENO?
Roditeljstvo je emocionalno najzahtjevniji posao i

zato nije uvijek jednostavno ostati smiren.
V
rlo često govorim o tome kako i zašto se događa određeno
ponašanje djece, govorim o njihovim potrebama
skrivenima ispod tog ponašanja i ulazim u dubinu kako
biste dobili bolje razumijevanje i širu slike te onda i reagirali
adekvatnijim odgojnim postupcima koji će dovesti i do trenutnog
rezultata ali i do onih dugoročnih koje želimo za svoje dijete. Kojeg
god roditelja pitamo što želi za svoje dijete, on kaže: da je
snalažljivo, sigurno u sebe, odgovorno, fleksibilno, da ima
samokontrolu, da je uspješno, sretno i tako dalje. Ali kad
pogledamo u postupke prema djeci, oni vrlo često ne potiču
razvoj vrijednosti, osobina i vještina koje želimo za našu djecu.
Zašto je to tako? Prvo jer je roditeljstvo jedan od emocionalno

najzahtjevnijih poslova. Drugo, kada u tim emocionalno teškim
situacijama nemamo alate i znanje (a njih ne dobivamo samo time
što postajemo roditelji) onda gubimo kontrolu i reagiramo u
afektu. I to je u redu. Bit će jako puno takvih situacija. Ne možemo
biti savršeni roditelj. Ono što je važno je da djetetu pokažemo kako
smo uvidjeli svoju pogrešku i da ćemo nešto naučiti iz nje. Kada
pokažemo svoju ranjivost u tom smislu, dijete će nas više
poštovati. Nećemo biti tamo negdje na drugoj autoritarnoj strani,
nego na istoj strani na kojoj je i ono. Umjesto da smo „bezgrešni
roditelj“ i tako se postavljamo pred djecom - pokažimo da smo i mi
ljudi koji pogriješe. Tada će nas djeca mnogo više poštovati, manje
će se boriti protiv nas, a i naučiti će da je u životu u redu i pogriješiti,
važno je što smo naučili iz pogreške i kako smo dalje postupili.
83
„ Najveći problem u odgoju nisu emocije i ponašanje
djece - jer su oni razvojno prihvatljivi i/ili su
posljedica našeg odnosa s njima - problem su naše
emocije i naša samokontrola jer oni odgajaju i
njima se trebamo baviti. Zato vam želim pružiti
neke od alata koji pomažu da ostanemo sabrani
kada nas dijete izbaci iz takta. Pa krenimo!
Koraci do smirene reakcije
Svojim klijentima uvijek naglašavam - stani, budi svjestan. Što to

znači u praksi? Sljedeća tri koraka pomoći će nam da budemo
svjesniji te da reagiramo smireno u situacijama koje su nam
izazovne, a takvih je puno jer nas djeca testiraju jako puno.
1. Svjesnost trenutka, misli i osjećaja!
Prvi korak je da uđemo u sadašnji trenutak i izađemo iz svog

primitivnog dijela mozga. Umjesto da reagiramo impulzivno, kada
god osjetimo da nas je ponašanje djeteta jako naljutilo, trebamo
stati i napraviti razmak između djetetova ponašanja i naše reakcije
na način:
- Udahni duboko 2-3 puta. Samo stani i udahni.
- Osjeti svoje tijelo. Gdje ti je napetost - zapitaj sam/a sebe. Stavi

ruku na taj dio tijela. Osjeti svoje cijelo tijelo, skeniraj ga od glave
do pete i zaustavi se na stopalima. Osjeti kako ti stopala dodiruju
pod. S vremenom ćeš postati majstor u tome.
- Spusti se na razinu djeteta - kada se spustimo na razinu djeteta,

nevjerojatno je kako smo mnogo nježniji i manje vičemo nego
kada smo gore ili udaljeni i ne gledamo ga u oči. Ta nas blizina
udaljava iz stanja ega.
85
Kako reagirati smireno?
Sva ova tri koraka mogu ti oduzeti tek minutu.
Iako se ne čini lagano to učiniti, praksa čini čuda, a osjećaj

zadovoljstva kada vidimo posljedice takvog odnosa na svoje dijete
je – neprocjenjiv!
Ova minuta, odnosno ovakvo naše postupanje će dijete naučiti što

znači samokontrola. Jer vikanje i kažnjavanje (naša nemogućnost
samokontrole) zbog toga što se oni nisu kontrolirali, neće ih naučiti
samokontroli. Dakle, svaka naša reakcija poučava dijete i gradi ga
kao osobu.
Nakon prvog koraka, slijedi drugi - upravljanje svojim mislima.
2. Reguliraj svoje misli
Nakon što ste si dozvolili minutu stanke, osvještavanja i smirivanja,

vrijeme je da prizovete u svoj um realne misli, a ne one koje je um
prve izabrao. Ukoliko promijenimo svoje misli, promijeniti će se
način na koji vidimo situaciju.
Vidjeti ćemo ju realnijom i to će nam omogućiti da reagiramo s

ljubavlju i poštovanjem (ali i čvrstoćom) i u skladu s potrebama
djeteta u tom trenutku. Sada već možete iskoristiti bilo što od
znanja kojeg ste usvojili čitajući ovaj rad.
86
Što možete misliti:
• Što bi mi stručnjak za odgoj rekao? Na tjednoj bazi dobivam

poruke u kojima mi pišete kako sami sebi govorite: „Što bi Tanja
sada napravila?“ i to je odlično!
• Što zapravo sada mom djetetu treba? Nedostaje li mu pažnje

pa me priziva nepoželjnim ponašanjem? Umorno je? Jednostavno
ne može kontrolirati emocije jer mu mozak još nije dovoljno
razvijen? Ima potrebu za osjećajem kontrole nad svojim životom?
Potrebu da ono odluči, umjesto da se pokori mojoj uputi? Privlači
moju pažnju jer želi da ga istinski vidim, svjesno i bez osuda? Kako
mu mogu zadovoljiti tu potrebu? Osluškujte i promatrajte, otkrit
ćete svašta.
• Prisjetiti se da je potpuno razvojno normalno da dijete gubi

kontrolu i testira nas jako puno puta u danu - U redu je da se sada
tako osjeća i da me testira. To je posao djece. A moj je posao da
reagiram smireno kako bih što bolje utjecao/la na njega.
• Pogledati situaciju iz perspektive djeteta - primjerice: „Koliko

zahtjeva sam mu dao/la?“ Primijetiti ćemo da stalno tražimo od
njih da nešto učine (pojedu, prestanu, obuku se, idu spavati,
pokupe igračke… konstantno samo zahtjevi) pa ćemo možda doći
do zaključka da je ovo je očajnički poziv za: „Pusti da ja imam
kontrolu nad svojim životom!“, „Je li dijete umorno, ima li previše
podražaja, kako se ono osjeća?“
87
„ Sada kada ste se smirili (prvi korak) zatim
kontrolirali i preusmjerili svoje misli u one realne
(drugi korak) dolazimo do toga kako reagirati, a to
je treći korak u reakciji na stresnu situaciju s
djetetom.
3. Reakcija i poučavanje
Mi roditelji imamo tendenciju poučavati dijete (ja iz milja kažem -

pametovati djetetu) u trenutku kada se situacija dogodi, kada smo
i mi i dijete izvan sebe. Međutim, tada nas dijete ne može čuti. Ne
možemo ga ničemu dobrom poučiti. Zato su nam prva dva koraka
važna. Nakon njih, kada smo mi smireni i kada je dijete smireno,
možemo krenuti poučavati.
Sada kada ste smireniji i kada ste preusmjerili svoje misli na pravi
put, dobivate mnogo više opcija kako reagirati. Jer opcija je puno.
Što smo smireniji to ćemo pronalaziti više odgojnih postupaka koji
će imati trenutačni i dugoročni dobar utjecaj na dijete.
Evo nekih opcija kako reagirati:
• Poveži se
Sada kad ste smireni, možete uvidjeti dublje potrebe vašeg

djeteta a one su uvijek potreba za pripadanjem,
značajnošću, ljubavlju, povezanošću… Sada se možete
povezati s njim. Spustite se na njegovu razinu, zagrlite ga,
pitajte ga kako se osjeća, recite mu da vidite da mu je teško
kontrolirati se, uvažite njegovu emociju, duboko dišite.
Tako ćete smiriti sebe i dijete. Tako ćete mu pomoći da iz
primitivnog dijela mozga ode u racionalni i da donosi bolje
odluke. Pokušajte ostati u ulozi promatrača, osobe koja uči.
89
• Postavi granicu koristeći konstruktivnu povratnu informaciju
Ukoliko je nešto jako važno kao udaranje, rušenje,

otimanje, reći ćemo - „Ne želim da to radiš jer… možeš to i
to“. Primjerice, umjesto „Prestani prolijevati“, reći ćemo: „Ne
želim da prolijevaš jer će onda sve biti mokro. Evo ti krpa pa
možeš obrisati.“ Umjesto „Prestani me tući“ reći ćemo: „Ne
želim da me udaraš, vidim ljut si. Možeš udarati jastuk“.
Ukoliko je, primjerice, dijete neko vrijeme glasno, umjesto

„Šuti“, „Budi tiho“ i „Ne deri se“, reći ćemo tihim glasom:
„Možeš li razgovarati ovako?“. Čak je i „Molim te budi tiho“
bolje od „Prestani“ i „Ne viči“.
• Uoči koju potrebu dijete pokušava zadovoljiti
Ovo ću objasniti putem primjera: Dijete skine jaknu pri

dolasku u kuću i samo ju baci na pod, vi kažete da ju digne
ili pitate gdje stoji jakna, a ono jasno kaže da ju neće
dignuti. Tada je dobro stati i uvidjeti da dijete tada
najvjerojatnije zadovoljava svoju potrebu za tim da bude
značajno i da ono može odlučivati. Zato se suprotstavlja i
zato se ne želi „pokoriti“. To je potpuno zdrava reakcija.
Treba mu malo prostora. U tim trenucima je vrlo korisno to
osjetiti i reći: „Aaa, ma ne moraš sada. Podigni kada budeš
spremna!“ – i potom gledajte kako se „događaju čuda“.
Ponekad ćete samo čuti nakon nekog vremena: „Spremna
sam!“, ponekada ćete sami podsjetiti dijete: „Jesi sada
spremna?“ uz osmijeh i razumijevanje. Ponovno je važno da
to govorimo iz razumijevanja za potrebu koju dijete
pokušava zadovoljiti. Dijete osjeti jesmo li iskreni!
90
• Koristi vrlo malo riječi
Broj riječi prilagođavamo dobi djeteta, međutim za svaku

dob vrijedi pravilo - kratke i jasne upute. Kada previše
govorimo, naše riječi gube značenje, dijete nas ne razumije
i gubimo njegovu pažnju i priliku da budemo nježni lider.
Kratko i jasno ali čvrsto, s ljubavlju i poštujuće. To ćemo
postići ukoliko slijedimo upute o postavljanju granica.
Dakle, ako naše dijete udara drugu djecu, makar to radilo

vrlo često, svaki dan i više puta tijekom jednog druženja,
naše objašnjavanje kako se to ne smije, kako smo se
dogovorili, pa vidiš, znaš, rekli smo, zašto to radiš, pa on je
samo htio… i sva objašnjavanja, ne dovode do rješenja. Prvo,
jer dijete dobro zna da ne bi trebalo udariti, čulo je ono nas
od prve, ali se ne može kontrolirati.
Neku svoju potrebu zadovoljava tim ponašanjem i

jednostavno ne uspijeva naći drugi način. Drugo, kada
koristimo toliko rečenica i kada toliko pažnje dajemo tom
događaju, mi od njega radimo čitav jedan mali event.
Event u kojem dijete dobiva puno naše pažnje, ma kakva

god ona bila, i vrlo brzo usvaja obrazac da je to super način
za dobivanje našeg vremena. Kad se djeca ponašaju super,
mi uglavnom šutimo sretni da možemo obaviti sve svoje
poslove. Slažete se? A kada se ne ponašaju poželjno, onda
skačemo i tu smo odmah.
91
Treći razlog zašto ta naša silna objašnjavanja i reakcije ne

dovode do zadovoljavajućeg ponašanja jest taj da nas
dijete rane dobi jednostavno ne može toliko pratiti i slušati,
posebice ako mu govorimo u vrijeme ponašanja - tada je
još najvjerojatnije i u primitivnom dijelu mozga, a tada ne
poučavamo jer nema rezultata.
I četvrto - dijete treba pomoć da se kontrolira, pomoć u

trenutku, treba i granicu jer mu granica dugoročno i
najdublje gledano daje slobodu. Daje mu osjećaj olakšanja
kada mu pomognemo odrediti i pokazati do kuda smije.
Dakle: „Ooo, vidim želiš joj/mu ponovno uzeti igračku. A-a
to je njezina/njegova igračka. Ti možeš uzeti neku od ovih“
i sve to popratimo svojom rukom i tijelom.
Neka naša neverbalna komunikacija također postavlja

granicu. I u tome budemo dosljedni i kad ili ako dijete
ponavlja ponašanje.
Kako dijete raste, prema trećoj godini, vrlo je dobro, ukoliko

se pokaže dobar trenutak, pitati ga što ono misli kako se
sada osjeća drugo dijete, ali ne zbog okrivljavanja nego iz
namjere učenja i razvijanja empatije. Kada ustanovite kako
se osjeća, možete pitati dijete kako mu možete pomoći.
92
Ako još od toga napravimo svaki put jedan maleni, lijepi

eventić opet potičemo da se dijete nastavi tako ponašati.
Trebamo biti oprezni da izrečemo vrlo malo rečenica, da su
one bez okrivljavanja, da se usmjerimo na činjenice (on
sada plače, kako se osjeća, kako mu možeš pomoći) jer
ćemo u protivnom, koristeći previše rečenica i poučavanja
od toga napraviti jedan mali event što će potaknuti da se
dijete nastavi tako ponašati.
Vjerujte, kada stvore uvjerenje poput „vrijedim i pripadam

kada se stalno bave sa mnom“, njima je svaka pažnja
dragocjena. To može biti samo jedno od uvjerenja u
pozadini ponašanja djeteta i vrlo su česta kao obrasci koji
se ponavljaju.
Tako da trebamo pripaziti koji nam je cilj pitanja „Što misliš

kako se osjeća?“ i „Kako mu možemo pomoći?“ kad nam
dijete udari drugo dijete. Sve to trebamo držati u domeni
onog kratkog, jasnog, čvrstog i poštujućeg..
Vjerujem da ćete biti ponosni na sebe kada odradite ta tri koraka

u stresnim i emocionalno nabijenim situacijama s djecom. Ako je
potrebno, ostavite, odmaknite se na nekoliko minuta od djeteta
prije reakcije i smirite se uz pomoć neke od vježbi mindfulnessa iz
radnog dijela s kraja teksta.
U tom trenutku djetetu kažemo kako smo jako uzrujani i kako nam
treba time-out. Ovo je i jako dobra situacija učenja za dijete, budući
mu pružamo primjer kako da se i ono nosi s teškim emocijama,
kako da ih 'proradi' i kako da se smiri i sačeka prije nego reagira.
93
„ Roditeljstvo počinje od prvog dana, a Vaš odnos s
djecom danas, utječe na to kakvi će oni ljudi postati
sutra!
11.
I ZA KRAJ…
Ukoliko želimo poboljšati odnos s djetetom,

ostvariti sklad, riješiti probleme u ponašanju - to
znači da trebamo osobno rasti. Roditeljstvo je
upravo zato izazovno - jer nas tjera da gledamo u
sebe i mijenjamo sebe.
I za kraj...
N
aša djeca ne trebaju savršene roditelje, trebaju ranjive
roditelje koji im pokazuju i priznaju svoju imperfekciju, od
kojih uče kako se osobno razvija, kako se ispravlja greške i
koji se znaju ispričati. Roditelje koji promišljaju o tome zašto dijete
nešto radi i zašto oni reagiraju na određeni način umjesto kako da
promijene dijete. Djeca trebaju roditelja koji se brine o sebi jer oni
uče promatrajući nas.
Promjena se ne događa samo čitanjem ovog rada i pukim

sakupljanjem informacija. Promjena se događa primjenom
stečenih znanja u praksi, prilagođavanjem, isprobavanjem,
pogreškama, samorefleksijom i ponovnim pokušajima. Važno je
promatrati svoje dijete i na temelju toga iskoristiti stečena znanja.
„
I za kraj želim podijeliti s vama svoju najdražu poruku koja će
vjerujem mnogima od vas biti vodilja na putu roditeljstva i onda
kada je najteže:
Ne želim da me moje dijete sluša jer me se boji ili

da izbjegne kaznu, želim „da me sluša“ jer me
poštuje, jer mu je stalo do mene i jer se osjeća
dobro u svojoj koži i u svom odnosu sa mnom.
S ljubavlju,
Tanja Hrvatin Šimicic

96
Ako želite učiti više o tome što
učiniti kad vas dijete ne posluša,
kako razvijati njegovu
samokontrolu i što napraviti kada
kaže „neću”, proučite više o
edukaciji „Kako da me posluša -
Postavljanje granica djeci”.
„Neposlušno ponašanje” nestaje iz

doma jer mi na njega gledamo
drugačije i sigurniji smo!
Saznajte više!
Imate novo dijete u obitelji i starije

reagira regresijama, ljutnjom,
ljubomorom, zahtjevnije je?
U edukaciji „Podrška starijem

djetetu” radimo na tome kako
podržati starije dijete i kako
„hendlati” njihove svađe kako biste
se osjećali sigurno, a vaše dijete
bilo podržano!
Saznajte više!
I za kraj...
U roditeljstvo dolazimo sa svim

svojim iskustvima, uvjerenjima i
svime što smo i mi prolazili u
djetinjstvu. Zato nas ponašanje
djeteta može jako okidati. Zato
nečega može biti premalo, a
nečega previše i u vlastitom životu,
i u odnosu s djetetom!
Ako osjećate da ste zapeli, da

puno brinete, da ste anksiozni,
nesretni, nemirni, teško postavljate
granice drugima onda je vrijeme
da se pobrinete za sebe! U
edukaciji „Ona koja je dobro”
Saznajte više! pronaći ćete sadržaj, video lekcije i
vođene psihoterapijske vježbe
nakon kojih ne može ostati isto!
Za sve roditelje koji pripremaju

svoju djecu za vrtić i jaslice, ili pak
nisu duže vremena bili a teško se
prilagođavaju, napravila sam
predivnu edukaciju „Priprema za
jaslice i vrtić” koju je prošlo više od
300 zadovoljnih roditelja u samo
dva mjeseca.
Saznajte više!
98
12.
VJEŽBE
Vježbe
Kratke vježbe disanja
Ove će vam vježbe pomoći da se smirite u trenutku. Prije nego

reagirate instinktivno, iz ega, naglo, stanite, odmaknite se od
djeteta i:
• Podižite ruke ispred sebe prateći dlanove pogledom.

Duboki udah traje dok se ruke dižu, izdah dok se ruke
spuštaju. Ponovite nekoliko puta.
• Dišete tako da ispružite lijevi dlan ispred sebe i

kažiprstom desne ruke prolazite po prstima s jedne strane
dlana prema drugoj, primjerice od malog prsta do palca.
Kada se dižete po prstu gore - udišete, kada se spuštate s
druge strane dolje - izdišete. Kada dođete do palca,
vraćate se jednako dišući natrag. Disanje uvijek ide
duboko, tako da se pri udahu proširuju rebra (i malo trbuh),
ne samo prsa niti samo trbuh. Dišemo dijafragmom.
Obje ove vježbe možete raditi zajedno s djetetom koje ima više od
otprilike 2.5 godine, možete ga poučiti vrijednom alatu za
smirivanje u stresnim situacijama.
Dvije liste
Ova će vam vježba biti jako dobra kao pomoć za refleksiju u

roditeljstvu. Ne postoji savršeni roditelj, ali onaj koji razmišlja kako
100
je reagirao i kako može bolje reagirati sljedeći put - korak je do

savršenstva.
Za ovu vježbu vam treba samo papir i olovka.
Na lijevu stranu papira ispišite sve što želite da vaše dijete

posjeduje (osobine, vrijednosti, vještine) oko 20. godine. Primjerice
da bude: fleksibilno, sigurno u sebe, sretno, razigrano, uporno, da
preuzima rizike, da zna da je ok pogriješiti, da ima samokontrolu,
disciplinu, samopouzdanje, povjerenje u ljude, da zna postaviti
granice…
Na desnu stranu ispišite listu osobina i vrijednosti koje ne želite za

svoje dijete: ovisnost, nedisciplina, agresivnost, depresija,
emocionalna nestabilnost, neorganiziranost, strah, nepovjerljivost,
osjećaj manje vrijednosti, manjak samopouzdanja… Kada ste sve
napisali, upitajte još svoju prijateljicu i partnera što oni žele za svoje
dijete da bude ili ne bude (ima ili nema) u odrasloj dobi jer će vas
oni vjerojatno podsjetiti na nešto što je možda i vama bitno, a
zaboravili ste. Neka ih bude po 20-ak u svakom stupcu.
Sada imate svoju listu kojoj se možete uvijek vratiti nakon nekog
svog postupka ili situacije, možete vidjeti jesu li vaši postupci
poticali razvoj vještina, osobina i vrijednosti iz prvog ili drugog
stupca. Do odgovora ćete najlakše doći kada se stavite u poziciju
djeteta i zamislite da se roditelj ponaša točno kako ste se i vi
ponašali. Kada dođete do odgovora, možete razmisliti o nekim
boljim alternativama ukoliko se želite više usmjeriti na prvi stupac.
Na kraju teksta ćete pronaći tabelu na koju možete napisati svoje
liste.
101
Vježbe
DVIJE LISTE
Za svoje dijete želim Za svoje dijete ne želim

(vrijednosti, osobine, vještine u 20-tima) (vrijednosti, osobine, vještine u 20-tima)
102
LITERATURA
Bohm, D. (2009). O dijalogu. Zagreb: Jesenski i Turk.
Cohen, R. (2005.). A new measure of children’s optimism and pessimism: the youth life
orientation test. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 46 (5), 548-558
Deborah, C. S. (2013). Baby knows best: raising a confiodent and resourceful child, the Rie
way. New York: Little, Brown & Company.
Deci, L.E, Ryan, M.R. (2000). Intrinsic and Extrinsic Motivations: classic Definitions and
New Directions. Contemporary Educational Psychology 25, 54–67 (2000).
DeNeve, K. i Cooper, H. (1998.), The happy personality: a meta analysis of 137 personality
traits and subjective well-being. Psychological Bulletin. 124 (2), 197-229.
Goleman, D. (2012). Emocionalna Inteligencija. Zagreb: Mozaik knjiga
Goleman, D. (2008). Socijalna Inteligencija: nova znanost o ljudskim odnosima. Zagreb:

Mozaik knjiga.
Gopnik, A., Meltzoff, A. N, Kuhl, K. P. (2003). Znanstvenik u kolijevci: što nam rano učenje
kazuje o umu. Zagreb: Educa.
Gerber, M. (2012). Your Self-Confident baby. United States: Turner Publishing Company.
Hamre, B. K., Pianta, R. C. (2001). Early teacher-child relationships and the trajectory of
children's school putcomes through eighth grade. Child Developement, 72(2), 625-638.
Juul, J. (2018). Kako biti vođa vučjeg čopora. Zagreb: Oceanmore.
Juul, J. (2011). Your competent child. Bloomington: Balboa Press.
Lansbury, J. (2014). Elevating the child care: a guide to respectful parenting. Los Angeles:
JLM Press.
Lansbury, J. (2013). No bad kids: Toddler diascipline without shame. Los Angeles: JLML
Press.
Lyubomirsky, S., Sousa, L., Dickerhoof, R. (2006). The costs and benefits of writing,
talking, and thinking about life’s triumphs and defeats. Journal of Personality and Social
Psychology, 90, 692——708.
104
Madanes, C. (1981). Strategic Family Therapy. San Francisco: Jossey-Bass Publishers.
Nelsen, J. (2006). Positive discipline. New York: Ballantine Books.
Nix, G., Ryan, R. M., Manly, J. B., Deci, E. L. (1999). Revitalization through self-regulation:
the effects of autonomous and controlled motivation on happiness and vitality. Journal
of Experimental Social Psychology, 35, 266-284.
Oaklander, V. (1991). Put do dječjeg srca: geštaltistički psaihoterapijski pristup djeci.

Zagreb: Školska knjiga.
Oakes, J., Lipton, M. (2003). Teaching to change the world. New York; McGraw-Hil.
Peysha M. Peysha, M. Strategic intervention handbook. Kindle verzija: Strategic

intervention Press.
Pervin, L. A., Cervone, D., John, O. P. (2008). Psihologija ličnosti: teorije i istraživanja.
Zagreb: Školska knjiga
Ryff, C. D. (1989). Happiness is everything, or Is it? Explorations on the meaning of

osychological Well-Being. Journal of Personality and Social Psychology. 57(6). 1069-
1081.
Ryff, C. D. (1989). Happiness is everything, or Is it? Explorations on the meaning of

osychological Well-Being. Journal of Personality and Social Psychology. 57(6). 1069-
1081.
Rothbart, M. K. (2011). Becoming who we are: temperament and personality in

development. New York: Guilford Press.
Shefaly, T. (2016). Osviještena obitelj. Zagreb: Planetopija.
Shefaly T. (2010). The conscious parent. London: Yellow kite.
Siegel, D., Bryson, P. T. (2017). Disciplina bez drame. Zagreb: Planetopija.
Seligman, M. (2006). Naučeni optimizam. Zagreb: IEP.
Siegel, J. D., Bryson, P. T. (2012). The whole-brain child: 12 revolutionary strategies to

nurtur your child's developing mind. London: Constable & Robinson.
105
Poštovani roditelji,
Ovaj vam je rad sigurno pružio drugačiju sliku o vlastitom

djetetu, njegovom ponašanju, odgoju i uopće roditeljstvu
koje je veoma kompleksan posao.
Kod već stvorenih obrazaca ponašanja potrebno je

djelovati sustavno i planirano, kako bi se došlo do
promjena i sasvim je očekivano da ne možemo sami
vidjeti sve što se događa u odnosu nas i djeteta. Osobni
razvoj je najbolji ulog u životu, a djetinjstvo najvažniji dio
života svakog čovjeka jer se tada stvaraju temelji za cijeli
život.
Za pomoć u svim roditeljskim izazovima uvijek se možete

javiti na mail thrvatin.simicic@gmail.com
POSJETITE WEB STRANICU
Vlastita naklada
Rijeka, ožujak, 2021.
Alati za poticanje cjelovitog razvoja djece,
preveniranje snažnih emocionalnih reakcija i
dobivanje suradnje
ISBN: 978-953-49397-0-3

Tanja Hrvatin Šimičić - Priručnik Odgoj S Manje Stresa

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Tanja Hrvatin Šimičić - Priručnik Odgoj S Manje Stresa

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Alati za poticanje cjelovitog razvoja djece,

Naslov: Odgoj s manje stresa: Alati za poticanje cjelovitog razvoja

Vlastita naklada: Tanja Hrvatin Šimičić

Lektorira i korektira: Željko Bosanac

Grafičko oblikovanje: Emil Piršić (EMPIRIUM)

Mjesto i godina izdavanja: Rijeka, 2021.

Pojmovi koji se koriste u ovom radu, a koji imaju rodni

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove publikacije ne smije se

2. ZAŠTO DJECA IMAJU TAKO

4. DAVANJE IZBORA DJECI 28

5. DAJ MI DA SE OSJEĆAM KORISNO,

8. POSTAVLJANJE GRANICA U ODGOJU 64

Kako postaviti granicu? 67

9. ŠTO KADA DIJETE NA POSTAVLJENU

10. KAKO REAGIRATI SMIRENO? 82

Ubrzo sam potvrdila svoje uvjerenje da želim

Nakon tri i pol godine života u Engleskoj, sa svojom sam se obitelji

Trenutno radim individualna savjetovanja, dok su u pripremi i on-

Moje tekstove, informacije o savjetovanjima i online resursima za

Odgoj je kompleksan i toliko važan proces, a nitko nas za njega ne

Kada se naš odgoj temelji na principima

Tanja Hrvatin Šimicic

Iako temperament uvelike određuje

Dakle, umjesto da pokušavamo popraviti i modelirati djecu,

Dijete nije neposlušno ili razmaženo, samo smo mi

Primarni cilj u roditeljstvu nam je stvaranje kvalitetnog

Cilj ovog rada je pomoći vam u tome da postanete svjesni roditelj.

U temelju poštujućeg roditeljstva koje se zagovara u ovom radu

ZAŠTO DJECA IMAJU

Iako je najčešće pitanje roditelja - kako se riješiti

Poneki mi roditelji nakon savjetovanja kažu: „Ali napravila sam sve

To ne isključuje važnost postavljanja granica, ali granice ne

Dijete koje ima učestale izljeve emocija, ima ih zbog

Što se događa tijekom tantruma?

Ponašanje djeteta je u najvećoj mjeri pod utjecajem naših

Donji dio mozga koji je zadužen za primitivne funkcije, razvijen je

Također, zanimljivo je kako sebi dopuštamo da „poludimo“ na

Primjerice, dijete upadne u tantrum jer mu nismo kupili čokoladu.

Takvim postupanjem dijete nije dobilo primjer što znači kontrolirati

Dakle, kada znamo da dio mozga zadužen za kontrolu emocija,

Ako je vaše dijete izvan kontrole, ne reagira na uputu, suprotstavlja

Kada reagiramo iz svog racionalnog dijela (smireno i promišljeno)

A što roditelji najčešće rade? Svojom se ljutnjom, prijetnjama i

Dakle da bismo se povezali s racionalnim djelom

Primjerice, kada se dijete ne ponaša kako bismo htjeli, ne želi

Tada dijete najvjerojatnije još burnije reagira. Ako djetetu i u

Boljim razumijevanjem do bolje reakcije

Dijete se nikada ne ponaša neprihvatljivo zato jer je zločesto, jer

Kada se god s djetetom nalazimo u nekoj teškoj situaciji i ne

Zato je važno promatrati djecu. Magda Gerber (američka

Sada, kada razumijemo zašto se javljaju snažne

Snažne emocionalne reakcije djeteta i otpori se ne mogu potpuno

To je dovoljno da nam roditeljstvo ne predstavlja svakodnevni

Dovoljno da nam život s našom djecom bude opušteniji i

Strategijama koje slijede ne samo da ćete naučiti kako prevenirati

Tantrumi, otpor i razni oblici negodovanja djece

Iz naše je perspektive jasno kako navečer slijedi kupanje, spavanje

Tranzicije nisu teške samo za djecu, teške su i nama odraslima.

Dakle, iako svaku večer idu na spavanje, kada odjednom shvate da

Dakle, kada dijete zna unaprijed što će se dogoditi sljedeće, onda

predviđati. Ne samo to: ono osjeća da sudjeluje i da pripada, da je

Dijete se igra. Uskoro će večera pa kupanje, pranje zubi i spavanje.