211

Neven Sesardić

NA TRAGU PIVČEVIĆEVIH SJEĆANJA

Osobno poznajem čovjeka koji je 1949. kao maturant u Hrvatskoj

već imao iza sebe boravak u komunističkom zatvoru jer je bio poli-
tički sumnjiv i koji je te iste godine odlukom Ministarstva prosvjete
NRH zbog „rovarenja protiv tekovina naše herojske Narodnooslo-
bodilačke borbe“ bio „isključen iz svih škola bez prava polaganja
privatnog ispita“. Ubrzo nakon toga, bez izgleda da bi mogao na-
staviti školovanje, a kamoli da bi s takvom etiketom mogao otići u
inozemstvo, prihvatio je jedino zaposlenje koje mu je bilo ponuđeno
– da u nekom poduzeću radi kao „pripravnik mlađeg knjigovođe sa
zadatkom zbrajanja izdataka za krumpire i kupus“.
I što je kasnije bilo s tim nesretnikom? Koliko se u svojoj dalj-
njoj karijeri uspio odmaknuti od vođenja evidencije o krumpirima i
kupusu? Poprilično, ustvari. Samo petnaest godina nakon izbacivanja
iz škole i oduzimanja prava na daljnje obrazovanje taj je čovjek,
ipak završivši gimnaziju i fakultet, te već s njemačkim i britanskim
doktoratom iz filozofije za pojasom, počeo predavati filozofiju na
uglednom engleskom sveučilištu u Bristolu gdje je, postigavši zvanje
redovitog profesora, radio sve do umirovljenja. Naravno, govorim
o Edi Pivčeviću.
Edo je imao veliku sreću da ga jugoslavenske vlasti nisu pove-
zale s njegovom glavnom i vrlo opasnom antidržavnom aktivnošću
odmah po završetku rata. Ne želimo niti razmišljati o tome kako bi
se inače proveo. Naime, u vrijeme prvih izbora u Jugoslaviji krajem
1945. godine, Edo je, kao četrnaestogodišnjak, predložio dvojici
svojih prijatelja da na neki način iskažu svoje protivljenje faktički već
uspostavljenom komunističkom režimu. Ali kako? On je došao na
ideju da na pisaćem stroju svoje majke otipka u stotinjak primjeraka
letak na kojem će pisati „Nećemo Tita – šumskog bandita!“ pa da njih
212 Neven Sesardić

trojica onda raspačaju te letke noću pred sam dan izbora. Rečeno,
prihvaćeno – i učinjeno.
Je li to bila samo luda hrabrost ili je tu bila riječ i o tinejdžerskoj
zaigranosti i nedovoljnoj svijesti o mogućim tragičnim posljedicama
tog postupka? Ne znamo, ali što god da je bilo, takva smjelost sigurno
zavređuje respekt. Na kraju, srećom, nijedan od trojice kontrare-
volucionara nije bio uhvaćen na djelu niti ih je kasnije stigla „ruka
pravde“. Dakle, OZNA – ipak – sve NE dozna!
Edo je od ranih dana imao taj pobunjenički duh ne samo u vezi
s političkim pitanjima, nego i o drugim stvarima, kao npr. u vezi s
mišljenjem o nekim uglednim Hrvatima koje je sretao tijekom svog
života. Ja se u većini slučajeva slažem s njegovim „disidentskim“
stavom o tim ljudima koji smatram korisnim i zato što on unosi
prijeko potrebni balans u vrednovanje nečijih sveukupnih doprinosa,
o kome god da je riječ. Bit ću stoga slobodan dodati i nešto svojih
vlastitih opservacija u sličnom duhu. Četiri su osobe o kojima će biti
govora: Miroslav Krleža, Vanja Sutlić, Vlado Gotovac i Ivan Supek.

Miroslav Krleža
Edo opisuje kako su on i neki njegovi školski kolege doživljavali do-
maće „napredne“ pisce, poput Cesarca i Krleže, koji su bili forsirani
na satovima hrvatskog:
Nitko od nas nije htio čitati Krležine dosadne drame […] sve su te sumorne
drame po jeziku i stilu toliko odisale nekim purgersko-antikvarnim za-
grebačkim ambijentom i austrijsko-cesarskim naftalinom, da su kod svih nas
izazivale samo mučninu. To se jednako odnosilo na svu Krležinu književnu
prozu1.

Mnogi će se usprotiviti ovom stavu, ali ovdje nije najbitnije je li Edo

u pravu ili ne. On je pokazao duhovnu samostalnost i spremnost
vjerovati vlastitoj prosudbi, za razliku od brojnih drugih ljudi koji će
u sličnoj situaciji pognuti glavu pred snagom autoriteta i zaključiti,
premda su ih predstave Gospoda Glembajevi i U agoniji ostavile pot-
puno ravnodušnima, da mora da je Krleža ipak veliki dramski pisac
te da će oni – možda? – jednog dana to i doživljajno uspjeti potvrditi.
Ne valja, naravno, držati se kruto svog subjektivnog dojma i ne biti
1
Edo PIVČEVIĆ: Slike iz pamćenja, Matica hrvatska, Zagreb 2019, p. 193.
 Na tragu Pivčevićevih sjećanja 213

otvoren prema drukčijem stavu, no vjerojatno je još gore naslijepo

i u potpunosti prihvatiti stav autoriteta ili većine, bez pokušaja
iznalaženja bar nekih vlastitih razloga za prihvaćanje tog mišljenja.
Edo je kasnije osobno upoznao Krležu i u susretima s njim
je doživio nova razočarenja. Ponavljane nagovore 1953. da dođe
na Filozofski fakultet i porazgovara sa studentima Krleža je odbio
rekavši: „Netko će sigurno pokušati to izvrnuti u političku provo-
kaciju.“ Neobično bojažljiva reakcija za nekoga tko je tada imao
60 godina, bio slavan književnik u naponu snage i imao iskustvo
znatno opasnijih konflikata nego što bi bila rasprava sa studentima
u fakultetskom seminaru. Kasnije je Edo uvidio i da je Krleža bio
nespreman iskoristiti svoj znatan politički kapital da bi pomogao
onima koji su u vremenu komunističke autokracije zapali u teške
nevolje zbog izražavanja „nepoćudnih“ stavova. Najgore je to što je
definitivno bilo načina da se Krleža ozbiljnije založi za one kojima
je to bilo najpotrebnije, a da time čak niti ne ugrozi ozbiljnije svoj
vlastiti, vrlo povlašteni, položaj. Ali jednostavno nije postojala volja.
Krleža obično dobiva pohvale za svoju ranu kritiku moskovskih
procesa, ali i tu je pitanje u kojoj mjeri ih stvarno zaslužuje. Stanko
Lasić spominje dvije „snizilice“: prvo, to da Krležina kritika nije
nikada postala javna jer on „nije napisao ni retka protiv procesa“, i
drugo, da „Krleža ne brani princip demokratske slobode, nego re-
volucionarne koristi: revoluciji šteti ovo što se događa u Sovjetskom
Savezu“2
Dodajmo i treću snizilicu. Krleža je 5. srpnja 1948. u govoru
na izvanrednoj skupštini JAZU odbacio kritiku kojoj je KPJ bila
izvrgnuta u netom objavljenoj Rezoluciji Informbiroa, ali je u isto
vrijeme nazvao genijalnom „Staljinovu političku strategiju, izgrađi-
vanu sistematski minuciozno od god. 1925 – 1941“3. Dakle, prema
Krleži, „genijalnost“ Staljinove političke strategije odnosi se na pe-
riod koji uključuje ne samo moskovske procese, nego i Holodomor,
Ježovščinu te pakt Molotov-Ribbentrop.
Kada su pisci, studenti i neki njegovi dobri poznanici bili na-
kon Hrvatskog proljeća uhićeni i optuženi u biti za delikt mišljenja,

2
Stanko LASIĆ: Krleža: Kronologija života i rada, Grafički zavod Hrvatske,
Zagreb 1982, p. 260.
3
Ibid., p. 346. – kurziv: N. S.
214 Neven Sesardić

Krleža je šutio.4 Kao što kaže Josip Šentija, pet mjeseci nakon ope-
racije Karađorđevo, Krleža u Zagrebu sudjeluje u ceremoniji u kojoj
prima orden od Tita: „Dok jedni idu u zatvor, on prima odličje iz
iste ruke koja odlučuje o jednome i drugome“.5 A nekoliko godina
kasnije čestita Titu rođendan poltronskim riječima koje ne priliče
uglednom književniku: „Da nam poživiš, dragi naš Tito, još dugo,
dugo, jer dok si Ti s nama, svi mi mirnije spavamo.“
Štoviše, dok su mnogi od proljećara još bili u zatvoru, on je na-
pisao prijedlog da Nobelova nagrada za mir bude dodijeljena Josipu
Brozu, upravo onom čovjeku koji je inicirao te staljinističke procese
svojom glasovitom izjavom da se suci ne smiju držati zakona „kao
pijan plota“. Krležin prijatelj Josip Vaništa u jednom intervjuu kaže
kako se Krleža bojao Tita te dodaje kako mu je sam Krleža jednom
otvoreno rekao: „Nikada nisam o Titu ništa loše rekao, u društvu, u
razgovorima... To je vrlo opasno.“
Na osnovi svega ovoga (kao i mnogo toga drugoga6), ne izgle-
da nerazuman sljedeći stav koji je o Krleži iznio književnik Zlatko
Tomičić:
Krleža je bio neobično moćan. Bio je nedvojbeno jedan od najutjecajnijih
ljudi u Hrvatskoj, pa i u Jugoslaviji. I baš zbog toga ostat će zabilježeno da je
za hrvatske pisce, buntovnike, disidente, oporbenjake, učinio malo i premalo.
On, doduše, nije nikad zaboravio da je Hrvat, ali su mu njegov vlastiti položaj,
građanska sigurnost, kavica u „Esplanadi“ i obilan stol bili uvijek prečim od
Hrvatske, a kamoli od nas obespravljenih, nas koji smo bili nezaštićeniji od
progonjenih zvijeri. Krleža se jako bojao UDB-e, a da za to nije imao razloga
[…] Zbog svoje se mekoputnosti Krleža zapravo prešutno solidarizirao s
proganjanjem hrvatskih intelektualaca i to će uvijek, kao najcrnja sramota,
stajati uz njegovo ime.7

4
Točnije, šutio je tada o proganjanjima intelektualaca. Ali s druge strane, kao što je
konstatirao Lasić (op. cit., p. 416.), Krleža je objavio tridesetak puta više stranica 1972.
(u godini nakon sloma Hrvatskog proljeća) nego 1971. (za vrijeme samog „maspoka“).
Lasić komentira: „To znači: imao je rukopise i 1971, ali ih nije htio objavljivati […] Ne
bih rekao da je u tim danima uvijek znao sačuvati mjeru i smisao za položaj drugoga.“
5
Josip ŠENTIJA: S Krležom, poslije ‘71.: zapisi iz leksikografskog rokovnika, Ma-
smedia, Zagreb 2000, p. 40.
6
Vidi npr. Vlado GOTOVAC: Moj slučaj, Cankarjeva založba, Ljubljana – Zagreb
1989, pp. 148-152.
7
http://www.tomislavjonjic.iz.hr/IV_tomcic.html
 Na tragu Pivčevićevih sjećanja 215

Vanja Sutlić
U svojem je filozofskom razvoju Edo uvelike bio samouk. Studiranje
filozofije u Zagrebu od 1950. do 1954. bilo je povezano s kroničnim
nedostatkom literature, ogromnim naglaskom na marksizam (i to
najsirovije staljinističke varijante) te dosadnim i uglavnom besko-
risnim predavanjima: „Instruirali smo sami sebe i jedan drugoga,
kako smo najbolje znali i umjeli […] i šalili se na račun nepismenih
neznalica koje su nam predavale na Fakultetu, a mnogima od njih
je jedina kvalifikacija za službu bila partijska knjižica“.8
Edo se sjeća da se tadašnji asistent Vanja Sutlić „izdizao za
glavu“ nad ostalim nastavnicima „neukalupljenošću svoga duha i
svojom inteligencijom“. Njegov su interes bili Husserl i Heidegger,
a studenti su bili impresionirani i njegovom fizičkom pojavom jer je
kao predavač odavao „dojam sveca pri molitvi“. Iz ovoga vidimo da
je Sutlić od početka svoje karijere njegovao onaj svoj prepoznatljivi
svečani nastup, važan faktor u njegovu stjecanju statusa filozofa-gurua
među brojnim obožavateljima. Edo nastavlja:
Malo nas studenata bilo je u stanju pratiti u detalje njegova zamršena razgla-
banja, i nemoguće je bilo prosuditi koliko pouzdana su, na primjer, bila
njegova tumačenja Husserlove fenomenološke logike, ali sve to je bilo od
sporedne važnosti. Stroga ozbiljnost kojom se hvatao u koštac sa svojom te-
mom i dramatičke modulacije njegova glasa imale su na nas magičan učinak
i poslije svakog predavanja činilo nam se da smo misaono bogatiji.9

Očigledno je da jasnoća izlaganja nije bila jača strana ovog nastav-

nika. Ali to nije smetalo slušačima. Dapače, kod mnogih je učinak
bio upravo suprotan. Divljenje se zbog teške razumljivosti samo
povećavalo. Ipak, u Edinu se opisu, unatoč općenito pohvalnom
tonu, može detektirati i stanovita rezerviranost. Izraz „zamršena
razglabanja“ jamačno ima negativnu konotaciju, a i spominjanje
„dramatičkih modulacija glasa“ čini se da sugerira kako je tu riječ o
pokušaju postizanja efekta na jeftin način, a ne jedinim legitimnim
putem, tj. najvećom mogućom jasnoćom i uvjerljivošću filozofskih
argumenata. I na kraju, izgleda da govor o „magičnom učinku“
ima ironični odmak, a po svemu sudeći to vrijedi i za tvrdnju da se

8
Edo PIVČEVIĆ, op. cit., p. 249.
9
Ibid., p. 268.
216 Neven Sesardić

studentima nakon svakog Sutlićevog predavanja činilo da su misaono

bogatiji. Privid misaonog obogaćivanja!
Edo, koji je oduvijek cijenio jasnoću, jednostavnost i nepreten-
cioznost izražavanja, morao je vrlo rano primijetiti koliko je poza
igrala veliku ulogu u Sutlićevoj samoprezentaciji, a i u kojoj je mjeri
ona bila izvor njegove popularnosti među vjernim sljedbenicima i
oponašateljima. To, međutim, nije u opreci s odavanjem priznanja
Sutliću na tome da je on prvi među mlađim nastavničkim kadrom
nakon 1945. omogućio studentima neki uvid u diskusije u novijoj
njemačkoj filozofiji.
Treba, međutim, upozoriti na neobičan obrat (die Kehre) do ko-
jeg je kasnije došlo u Sutlićevu razvoju. Naime, dok je on početkom
pedesetih (bar prema Edi) bio dašak svježeg zraka zbog svoje manje
ideologiziranosti, posebice u usporedbi s tadašnjim partijskim do-
gmaticima u filozofiji poput Petrovića, Kangrge i Vranickog, situacija
se poslije u nekoj mjeri preokrenula. Naime, ovi drugi su s vremenom
ponešto evoluirali postavši meta napada vodećih političara u posve
minornom političkom konfliktu koji je u biti bio svađa unutar
(komunističke) obitelji, a Sutlić se pak sve više ulagivao Partiji dok
na kraju nije kao sluga opresivnog režima bio upregnut i u njegove
najodioznije aktivnosti. Najeklatantniji primjer je njegov pristanak
da bude prominentni sudionik zloglasnog savjetovanja koje je 1984.
organizirao CK SKH i na kojem je bio diskutiran dokument o idej-
nim tendencijama s „politički neprihvatljivim porukama“, poznat
kao Šuvarova Bijela knjiga. Dakle, filozof kojeg su studenti nekad
poštovali zbog „neukalupljenosti“ njegova duha u međuvremenu
je dogurao do komunističkog komesara, a prijašnji su staljinistički
dogmatici razvili stanoviti interes za nekad omraženu „građansku“
filozofiju.
Također, kad je 1984. pokrenut časopis kumrovečke političke
škole „Josip Broz Tito“, pod naslovom Kumrovečki zapisi, u prvom
su broju te bjelodano agitpropovske publikacije objavljeni članci
četvorice istaknutih marksističkih „teoretičara“: Josipa Broza Tita,
Edvarda Kardelja, Dušana Dragosavca i … Vanje Sutlića.
Te iste godine Sutlić se u izlaganju na spomenutom savjetovanju
o Bijeloj knjizi poprilično uživio u svoju ulogu ideološkog žandara
pa je najprije, ne navodeći ikakve razloge, za jednog srpskog pisca
rezolutno ustvrdio da „dotični ne može biti urednik nijednog lista u
 Na tragu Pivčevićevih sjećanja 217

Jugoslaviji“, a potom je upozorio da mnoga politička djelovanja nisu

bila na liniji Partije, da treba aktivnije nastupiti protiv „neprijatelja
marksizma i socijalizma“ te je pozvao na „organiziranu borbu“ protiv
njih koja će uključivati i pravne, tj. administrativne mjere.10 To je
bilo teško drukčije shvatiti nego kao prijetnju sudskim procesima i,
u konačnici, zatvorskim kaznama.
Uvodničar tog skupa bio je mladi pisac koji je objasnio kako
„idejna borba kao element klasne borbe […] u suštini uvijek teži
monologu“, a „njen idealni cilj je ušutkivanje druge strane […] te
uklanjanje protivnika promjene i napretka kao organizirane snage s
povijesne pozornice“. Ton tadašnjih partijskih napada na nepoćud-
ne intelektualce dobro ilustrira i stav drugog sudionika tog skupa,
Gorana Babića, jednog od glavnih Šuvarovih ljudi. On je u jednom
intervjuu (koji je pred spomenuto savjetovanje uz veliki publicitet
bio objavljen u Borbi) govoreći o domaćoj inteligenciji „s druge
strane barikade“ – koju je nazvao „bagažom“ i „marvom“ – rekao
kako su „štakori izmiljeli iz rupa“ te da „sad čekamo kugu da bismo
ih zatukli“. Sam Šuvar je u završnom govoru na spomenutom savje-
tovanju tvrdio da je Vlado Gotovac (ne spominjući ga poimence)
bio dvaput osuđen nakon 1971. „zbog svog šovinističkog ponašanja
i djelovanja“ kojima se mogu izazvati „nova ubijanja i klanja“. Da-
kle, jasna i dobro poznata poruka: Hrvatsko je proljeće moralo biti
zaustavljeno jer je vodilo u ponavljanje ustaških zločina.
To je bilo društvo koje je Sutlić tada sam izabrao i u kojem se
dobro osjećao. Neobičan prizor: filozof koji se rado uključuje u idejnu
borbu kojom Partija nastoji krhki i rudimentarni dijalog zamijeniti
monologom, što brže ušutkati one s drukčijim mišljenjem te u polju
kulture provesti ono što se, na tragu Babićeve retorike, moglo nazvati
intelektualnom deratizacijom.
Kao da njegovi prorežimski istupi u Kumrovečkoj školi i na
savjetovanju o Bijeloj knjizi već nisu bili dovoljni, Sutlić se i na
sastanku Centra za idejno-teorijski rad zagrebačkog partijskog ko-
miteta (opet 1984.) pridružio oštrim osudama objavljivanja prvog
sveska Hrvatskog biografskog leksikona. Upitao je: „Zar inicijative za
takav rad ne bi trebale dolaziti od Saveza komunista i na toj osnovi
izvršenih diferencijacija i ispitivanja odgovornosti…?“ Upozorio

10
Vanja SUTLIĆ: Dijagnoza naših slabosti, Naše teme 28, 1984, pp. 1141-1142.
218 Neven Sesardić

je na političku nebudnost: „Ne ukazuje li to na bolju spremnost i

izgrađenost nama tuđih idejnih snaga?” A završio je svoje izlaganje
riječima: „Postavljam pitanje glavnog urednika i uredništva, pitanje
njihove idejne i druge odgovornosti… Postavljam pitanje o politič-
kom stanju u [Leksikografskom] Zavodu!“11
Kad je Sutlić zahtijevao da urednici budu pozvani na idejnu i
drugu odgovornost, on nije specificirao što bi ta druga odgovornost
uključivala. Drugovi iz Komiteta mora da su bili zahvalni da im je
profesor koji je uživao ugled dubokog mislioca dao takvu bjanko
podršku za kasnije disciplinske mjere.
Kada već spominjemo Sutlićevu prijetnju represijom sredinom
osamdesetih, treba podsjetiti da je on i četrdesetak godina ranije,
neposredno nakon završetka rata i u puno opasnijim vremenima,
isto tako u ime Partije prijetio svojim kolegama studentima filozofije,
pristašama HSS-a, koji su se spremali istaknuti listu kandidata na
fakultetskim izborima koja ne bi bila pod kontrolom komunista. On
ih je upozorio da će, ukoliko ne odustanu od svoje liste, to „skupo
platiti“. I nije to bila prazna prijetnja. Znao je što govori. Na kraju,
od onih koji su ipak ustrajali u podršci neovisnoj listi, sedam je stu-
dentica bilo ošišano, ispljuskano, izudarano, popljuvano i namazano
kolomazom, a muški su studenti bili brutalno izmlaćeni nogama,
šakama, revolverskim dršcima i pivskim bocama. (U kasnijoj žalbi
tih studenata bile su predočene liječničke potvrde mnogih njihovih
povreda.)
Sutlić je, štoviše, stekao zasluge u borbi protiv „reakcije“ i izvan
fakulteta. Stjepan Radić, pijanist i unuk političara Stjepana Radića,
sjeća se:
Ima još jedna jako zgodna epizoda: u knjižari [Marije Radić, udovice Stjep-
ana Radića, političara] je na galeriji bila obješena velika slika na kojoj Radić
i Maček zajedno sjede. Jedan dan u kasnu jesen 1945. upala je bulumenta
mladih skojevaca kojima je na čelu bio naš viđeni filozof Vanja Sutlić. Dok
su skidali tu sliku moja ga je sestrična koja je bila na kasi, upitala: „Tko ste
vi?“ A Sutlić je rekao: „Mi smo narod.“12

11
Sanja VRHOVEC (ed.): Aporije Hrvatskog biografskog leksikona, Centar za
idejno teorijski rad GK SKH Zagreb, Zagreb 1984, p. 31.
12
Marijan LIPOVAC, Jana RADIĆ: Dobro ugođena politika: sjećanja Stjepana
Radića mlađeg, Sandorf, Zagreb 2020, p. 85.
 Na tragu Pivčevićevih sjećanja 219

Nedovoljno je poznato da se u Sutlićevoj najpoznatijoj te za neke i

danas kultnoj knjizi Bit i suvremenost još uvijek govori o partijnosti
filozofije:
Velika misao partijnosti filozofije, vezanosti uz perspektivnu povijesnu kla-
su, jedini put da se u realitet društveno-povijesnog zbivanja unese svjetlo
smisla jednog novog svijeta, zanemaruje se u ime nemisaonog insistiranja
na faktičkom i realnom, baš tamo gdje je sama povijest postavila zadatke
revolucionarnog, u budućnost okrenutog mišljenja novog svijeta13.

Ovako otvoreno veličanje servilnosti filozofije u odnosu na ondašnju

svemoćnu komunističku partiju nekako ne ide baš skupa s onim
što je mnoge privuklo Sutlićevoj filozofiji, naime, njegova navodno
duboka razmišljanja o Heideggeru, bitku, itd. Taj je nesklad lako
objasniti. Čitava ta knjiga je u stvari nezgrapno sklepana od njegovih
kraćih članaka o različitim temama koji su bili odvojeno objavljivani
u različitim vremenima. Budući da je znatan broj tih članaka bio
napisan samo nekih desetak godina nakon onih opisanih događaja
kad je Sutlić prijetio studentima HSS-ovcima i kad je zajedno s
ostalim komsomolcima „u ime naroda“ vandalizirao knjižaru Marije
Radić, nije čudno da ta sirova ideja partijnosti nije još mogla potpuno
nestati iz njegovog „filozofskog“ vokabulara. Uostalom, ako je Sutlić
još 1948. u Studentskom listu pozivao na ispunjavanje zadataka koje
je filozofima postavio „drug Ždanov“,14 bilo bi nelogično očekivati
da će se taj staljinistički mentalni sklop potpuno izgubiti u onim
brojnim njegovim člancima iz, recimo, 1957. ili 1958. godine koji
su najprije bili objavljeni uglavnom u Našim temama (izdavač: Cen-
tralni komitet Narodne omladine Hrvatske), a potom uvršteni u Bit
i suvremenost. Kad, nasuprot navedenim činjenicama, Sutlić kasnije
tvrdi da „nijednog trenutka nije bio tako nešto kao staljinist“,15 on
svjesno govori neistinu.
U Sutlićevoj se knjizi Bit i suvremenost znatno češće od samog
Heideggera spominje čak i jedan Engels, kojeg i suptilniji marksisti

13
Vanja SUTLIĆ: Bit i suvremenost: s Marxom na putu k povijesnom mišljenju,
Veselin Masleša, Sarajevo 1967, p. 200.
14
Vanja SUTLIĆ: Naučni kružok studenata filozofije, Studentski list 24. siječnja
1948.
15
Vanja SUTLIĆ: Praksa rada kao znanstvena povijest: povijesno mišljenje kao kritika
kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb 1987, p. 6.
220 Neven Sesardić

uglavnom ignoriraju ili preziru.16 Zanimljivo je da ni ovakve lako

primjetljive natruhe zaostale iz faze ranog (staljinističkog) Sutlića
ni njegova spremnost da svoj filozofski ugled revno stavlja u službu
jednopartijskog režima nisu među njegovim vjernim sljedbenicima
izazivali neku veću brigu (Sorge) ili potrebu za samopreispitivanjem.
Čak i povremene Sutlićeve tvrdnje s očito apsurdnim implikaci-
jama nisu mogle probuditi njegove poklonike iz drijemeža permanen-
tne zadivljenosti. Npr. on piše: „Marxa ne mogu razumjeti oni koji
nisu in extenso čitali Heideggerova djela.“17 Ali ukoliko je to točno,
onda budući da niti Marx nije čitao Heideggera, moramo zaključiti
da ni Marx sam nije razumio svoje filozofsko stajalište! A odatle dalje
slijedi da niti Sutlić niti itko drugi ne može ustvari razumjeti što je
Marx zapravo želio reći jer, kao što je Sutlić upravo „dokazao“, ni
sam Marx to nije mogao razumjeti. Dakle, citirana Sutlićeva misao
može nekome na početku zvučati intrigantno, impresivno ili čak
duboko, ali svakome tko nije začaran trebat će samo kratko vrijeme
da shvati njezinu besmislenost.18
Znakovito je, također, da prema jednom od najvažnijih mjerila
nečijeg intelektualnog doprinosa, Sutlić jako loše kotira. Naime,
njegovi radovi nisu imali praktično nikakav međunarodni odjek.
U Hrvatskoj je pak za mnoge filozofe on bio (a za neke i ostao)
predmet ogromne fascinacije. Nije uvijek posve jasno zašto. Objasnit
ću to jednim primjerom. Sutlić je 1987. objavio drugo, prošireno
izdanje svoje knjige Praksa rada kao znanstvena povijest, koja je u
prvom izdanju, i pod istim naslovom, bila objavljena 1974. Drugo
izdanje započinje intervjuom sa Sutlićem iz 1986., kojeg naravno
nije bilo u prvom izdanju. Na zamolbu da objasni što zapravo znači
naslov njegove knjige, Sutlić najprije kaže:
Ni jedna riječ u toj formuli nije uzeta u svakodnevno-kolokvijalnoj upotrebi.19
[kurziv: N. S.]

16
A Marx? Ako vjerujemo PDF-ovu brojaču riječi, po broju spominjanja u Sutli-
ćevoj knjizi Marx uvjerljivo pobjeđuje Heideggera rezultatom 431 prema 32.
17
Vanja SUTLIĆ:, Kako čitati Heideggera: uvod u problematsku razinu „Sein und
Zeit“-a i okolnih spisa, August Cesarec, Zagreb 1988, pp. 16-17.
18
Sutlićevci će nam, naravno, reći da je on zapravo htio reći nešto sasvim drugo.
Ali zašto onda nije jednostavno rekao to sasvim drugo?
19
Valjda je riječ „kao“ iz naslova tu ipak iznimka, ili čak i ona možda ima neko
skriveno „dublje“ značenje?
 Na tragu Pivčevićevih sjećanja 221

Sutlić potom nadugačko objašnjava na što je zapravo mislio kad je

u naslov svoje knjige stavio riječi „praksa“, „rad“, „znanstveno“ i
„povijest“. Ta njegova objašnjenja, eufemistički rečeno, nisu nimalo
jednostavna, a pogotovo izgleda izvjesno da čitatelji prvog izdanja
njegove knjige ne bi bili u stanju dati interpretaciju tih ključnih ter-
mina ni približno sličnu onoj koju je on dao trinaest godina kasnije,
a niti je vjerojatno da bi se ti čitatelji (prvog izdanja) međusobno
mogli složiti o točnom značenju tih pojmova.
Radi ilustracije, navodim samo jedan dio Sutlićeva objašnjenja
pojma prakse:
„Praksu“ ovdje ne upotrebljavamo ni kao u sebi dovršavajuću i dovršenu
djelatnost koja, za razliku od tehnopoeze, svoj telos nosi u sebi. „Praksa“,
kakvu mi ovdje na Marxovu tragu mislimo, je i ishodište teorije, prakse u užem
(etičkopolitičkom) smislu i tehnopoeze. Ona je njihova sinteza i istovetnost
iskona. Samo zato može ona, na primjer, biti kriterij istine po Marxu. Jer,
teorijski sud preobražajnom reproducira ono što kazuje praksa obuhvaćajući
društveno zajedničke relacije i tehnopoietičku njihovu djelatnost, transfor-
maciju, No „praksa“ u naslovu je i nešto mnogo više. Ona je djelatna mani-
festacija, pokazivanje i očitovanje biti svega što jest (esse-essentiae), kao ono
što se na kraju pokazuje, objava onog po čemu sve jest i što se u tome „jest“
kao „kaža“, „java“ za filozofijski govor javlja i pokazuje20.

Ovo objašnjenje nije od velike pomoći jer unosi više novih nepozna-
nica nego što pridonosi rasvjetljavanju. Dakle, obscurum per obscurius.
Najbolji je komentar takvog bistrenja pojmova ono što je u jednoj
sličnoj prilici rekao fizičar Enrico Fermi: „I ranije me je zbunjivalo
to što govorite. Nakon što sam čuo vaše objašnjenje još sam uvijek
zbunjen. Ali sada na višoj razini.“
Ovdje se postavljaju dva pitanja.
Prvo, ako ključni termini iz naslova te knjige nisu bili korišteni
u kolokvijalnom smislu, niti su lako prepoznatljivi tehnički termini,
a niti se mogu pojasniti jednostavnim pozivanjem na kontekst neke
specifične filozofske diskusije, zašto Sutlić to očigledno neophodno
terminološko objašnjenje nije dao već u prvom izdanju te svoje
knjige koja je imala isti naslov? Nije li želja svakog intelektualno
poštenog autora da čitatelji razumiju naslov njegove knjige, a ne da
za dešifriranje moraju godinama čekati na novo izdanje?
20
Vanja SUTLIĆ: Praksa rada kao znanstvena povijest, p. 16.
222 Neven Sesardić

I drugo, na temelju čega su onda mnogi Sutlićevi sljedbenici

bili toliko oduševljeni prvim izdanjem njegove knjige, ako im autor
tada još nije otkrio ključ za razumijevanje centralnih pojmova tog
navodnog filozofskog remek-djela? Dakle, kako je uopće moglo
doći do komunikacije između autora i čitatelja kad nužni preduvjet
uspješnog prenošenja poruke nije bio ispunjen? Ili je to možda ipak
bio samo privid komunikacije?
Za bolje razumijevanje fenomena Sutlić, posebice u vezi s no-
tornim pitanjem dubiozne smislenosti mnogih njegovih tekstova,
preporučujem odličan članak Dana Sperbera u kojem on detaljno
objašnjava kako dolazi do toga da „mnogi neprozirni tekstovi i
njihovi autori bivaju na apsurdan način precijenjeni, ne unatoč nego
upravo zahvaljujući toj njihovoj neprozirnosti“.21 Nerazumljivost nekog
teksta, sama po sebi, ne mora se automatski negativno reflektirati
na samog autora (npr. možda čitatelji nemaju prethodna znanja,
nužna za razumijevanje). Ali duboko je iracionalna ideja da bi sama
nerazumljivost teksta mogla povećati ugled autora tog teksta, kao što
se događa u slučajevima nekih filozofa-gurua.22 Ta ideja ima paradok-
salnu implikaciju da bi, kao što opisuje Sperber, u začaranom krugu
pozitivnog feedbacka i stalnog rasta ugleda zbog nerazumljivosti tada
taj mislilac među svojim pristašama ubrzo stekao status nepogrešivog
autoriteta. A nakon toga, budući da je svako suprotstavljanje nepo-
grešivom guruu nerazumno, izlaz iz sekte postaje, praktično gledano,
gotovo nemoguć.
Izlaz iz sekte može biti otežan do nemogućnosti i iz još jednog
razloga. Ako investirate veliki dio svog vremena i ugleda u veličanje
nekog mislioca, u jednom trenutku više nećete biti u stanju priznati
ni sami sebi (a kamoli drugima) da ste zapravo protratili godine (ili
desetljeća) svog jedinog života na proučavanje neke parohijalne na-
dri-filozofije koja zapravo zavređuje samo prezir. Cijena osvješćivanja
jednostavno postaje previsoka i psihološki obrambeni mehanizmi
neizbježno stupaju u akciju skrivanja neugodne istine.

21
Dan SPERBER: The guru effect, Review of Philosophy and Psychology 1, 2010,
p. 592. – kurziv: N. S.
22
Sutliću je godilo imati oko sebe nekritičke obožavatelje. Kad su ga jednom pitali
o njegovim filozofskim sljedbenicima koji su ga gledali kao gurua, on je odgovorio:
„Meni su trebali oni, a ja sam vjerojatno trebao njima.“ (Boris JURINIĆ (ed.): Sve je
samo putovanje: razgovori s Vanjom Sutlićem, Irida, Zagreb 1999, p. 111. – kurziv: N. S.)
 Na tragu Pivčevićevih sjećanja 223

Vlado Gotovac
Edo je poznavao Vladu Gotovca, cijenio je njegovu hrabrost i bio
mu je blizak politički, ali u svojim sjećanjima nije mogao izostaviti
i jednu kritičku notu:
… premda sam se u suštini slagao s idejama koje je on tada artikulirao u
svojim uvodnicima u Tjedniku, nikad nisam posebno mario za njegovu
liturgijsku retoriku. (Vlado je, čini se, uvijek iznova pisao Bibliju.) Stil mi se
tih uvodnika uvijek činio nabijen nekim nepotrebnim artificijelnim patosom,
suviše teatralnim i jezično samodopadljivim.23

Slažem se s Edom. Gotovčeva verbalna eksplozivnost često nije više

bila niti puka stvar stila jer je znala postati prepreka komunikaciji
ili, štoviše, dovesti do osiromašenja sadržaja njegove poruke. Dobra
ilustracija je Gotovčeva iznimno česta upotreba uskličnika. Evo
jednog od brojnih primjera:
I usred te temeljne nemoći — reformira se školstvo! Tu se samoupravni način
tjera do takvih razmjera, da se uskoro uopće i neće moći ići u školu! To je
potpuno nepotrebno brukanje Reforme! i upropaštavanje školstva!24

U tri rečenice, četiri uskličnika. A sličnih primjera ima na-

pretek. Čovjek se ovdje mora prisjetiti savjeta koji je Francis
Scott Fitzgerald dao jednoj svojoj prijateljici: „Izbaci sve te usk-
ličnike. Uskličnik je kao da se smiješ vlastitom vicu.“25
Tu prenaglašenu retoriku uočio sam čim sam upoznao Gotovca
na samom početku osamdesetih, a to se nastavilo i tijekom naših
povremenih susreta od tada pa sve do mog odlaska u Njemačku
u ljeto 1989. Družili smo se, ponekad s našim zajedničkim prija-
teljima, iznimno dragim ljudima, slikarom Franom Šimunovićem
i kiparicom Ksenijom Kantoci, a ponekad smo se i posjećivali ili
odlazili u šetnje po gradu i razgovarali. U stvari, to je često bio ma-
nje razgovor, a više govor, i to Vladin govor. Njegov tipičan način
komunikacije bile su duge tirade nabijene patosom (koji ne pomaže

23
Marinko ŠIŠAK: Filozof i zavičaj: razgovori s Edom Pivčevićem, ArTresor naklada,
Zagreb 2004, p. 146.
24
Vlado GOTOVAC: op. cit., p. 87.
25
Citirano u: Sheilah GRAHAM, Gerold FRANK: Beloved Infidel: the Education
of a Woman, Bantam Books, New York 1959, p. 149.
224 Neven Sesardić

uvijek razumijevanju26) i ukrašene citatima iz djela njegovih omi-

ljenih pisaca i filozofa.27 O tome koliko je Vladi bilo teško odoljeti
iskušenju da održi dugi govor i onda kad to očigledno nije imalo
nikakvog smisla govori sljedeća anegdota:
Meni je već kao robijašu u Staroj Gradiški poslan robijaš-provokator s pitanjem
[o praksisovcima]. […] Iskoristio sam tu priliku i održao mu četverosatno
predavanje o stanju u marksizmu u 20. stoljeću. Kasnije sam saznao da je
jadan čovjek bio posve ošamućen, kad je podnosio izvještaj. Rekao je: ništa
nisam mogao zapamtit. Govorio je strašno brzo i spomenuo stotine imena!28

Haha, čovjeku gotovo dođe da se sažali nad jadnim robijašem-pro-

vokatorom!
Vlado je općenito smatran izvanrednim govornikom, ali ja
osobno nisam mogao dijeliti to oduševljenje. Moj se pristup u
ocjeni nekog govora svodi na sljedeće jednostavno načelo: ako su
ljudi puno manje impresionirani čitanjem nego slušanjem govora,
to je stanoviti znak da je sadržaj tog govora deficijentan. A sadržaj
je znatno važniji od forme. Razumijem, naravno, da u političkim
govorima emocionalni naboj, glasno obraćanje i visoko podignuta
ruka s ispruženim kažiprstom mogu imati važnu ulogu, ali ipak mi
se čini da uza sve to govor bez odlično osmišljenog i impresivnog
sadržaja neće moći dobiti najvišu ocjenu. Ne znam, dopuštam da je
to možda moja profesionalna deformacija analitičkog filozofa.
Premda je Vlado iz nekog razloga preferirao taj svoj (kako je meni
izgledao) rastegnuti, kitnjasti i bombastični izričaj, on je definitivno
imao sposobnost jasnog, jezgrovitog i fokusiranog pisanja. Najbolji
je primjer njegovo pismo HFD-u (Hrvatskom filozofskom društvu)
iz 1981. u kojem je postavio pitanje zašto je HFD stao u zaštitu be-
ogradskih filozofa povodom njihovog izbacivanja s fakulteta, a nije

26
Na primjer: „Moj najveći protivnik je prostaštvo – kao prezir prema obliku,
što znači kao odbijanje Vječnosti na zemlji, što znači kao odbijanje čovjekove uloge u
Apsolutnom.“ (Vlado GOTOVAC: op. cit., p. 113.)
27
Npr. oni na koje se Vlado pozivao u obrani na svom drugom procesu (u
lipnju 1981.) bili su: apostol Pavao, Koestler, Bohr, Heraklit, R. Luxemburg, Lenjin,
Saint-Just, Wittgenstein, Bloch, Marx, Goethe, Kierkegaard, Kafka, Bulgakov, S. Weil,
Broch, Weizsäcker. Mnogi od tih citata nisu uopće pojačavali Vladin argument protiv
besmislene optužnice već su ga samo razvodnili jer nisu imali jasnu izravnu relevantnost
za njegov slučaj.
28
Vlado GOTOVAC: op. cit., p. 162.
 Na tragu Pivčevićevih sjećanja 225

reagirao u povodu nove optužnice protiv njega, također filozofa i,

štoviše, člana HFD-a29. Ubojit tekst – kratak, činjeničan, efektan,
bez ijedne suvišne riječi. Šah-mat!
Ja sam tada bio tajnik HFD-a i na sastanku Upravnog odbora
sam se jedini zalagao za to da HFD javno prosvjeduje protiv nado-
lazećeg suđenja Vladi. Većina se izjasnila protiv toga, ali na kraju
je ipak prevladao kunktatorski stav da se s donošenjem konačne
odluke pričeka do početka suđenja (iako je bilo prilično jasno da će
podrška izostati). No, prije nego što je do suđenja uopće došlo ja sam
u međuvremenu već bio podnio ostavku na članstvo u Upravnom
odboru jer je to tijelo u međuvremenu, kukavički i pod političkim
pritiskom, odlučilo ne objaviti svoj vlastiti prosvjed zbog otpuštanja
beogradskih profesora.
I još nešto. Nije mi bilo posve jasno kako je točno došlo do toga
da se Vlado opredijelio za liberalizam kao svoj politički credo. On je,
doduše, uvijek naglašavao slobodu pojedinca kao temeljnu vrijednost,
ali to nije bilo popraćeno specifičnim objašnjenjima kako se, po
njegovu mišljenju, ta sloboda treba štititi i koje su glavne prijetnje
kojima je ona izložena. A kakav je netko stvarno liberal otkriva se
upravo u odgovorima na ta pitanja.
Vlado je u svojoj knjizi iz 1989. još uvijek spominjao vlastitu
raniju izjavu da je „cijelog života bio uvjereni socijalist“,30 i to bez
ikakve bilješke u kojoj bi se eventualno ogradio od takve političke sa-
moidentifikacije.31 Tu evidentno nastaje problem jer, kao što znamo,
mnogi liberali smatraju da je socijalizam kao takav jedna od najvećih
suvremenih prijetnji slobodi pojedinca. Zašto? Zato što nalaže ma-
sovne državne intervencije u ekonomiju, što otvara zabrinjavajuću
mogućnost ograničavanja ili ukidanja nekih fundamentalnih ljudskih
sloboda. Pitao sam jednom Vladu vidi li on neku tenziju u svojoj
političkoj poziciji koja kombinira takve dubiozno koherentne sta-
vove, ali nisam dobio zadovoljavajući odgovor.

29
Ibid., pp. 145-146.
30
Ibid., p. 128.
31
Drugdje je Vlado, u vrijeme Hrvatskog proljeća, pisao da podržava i samoupravni
socijalizam i politiku nesvrstanosti. Poznavajući ga osobno, ne vjerujem da je to tvrdio
iz pukih taktičkih razloga, a da ništa od toga nije stvarno vjerovao. Ako sam u pravu,
to će učiniti još kompleksnijim objašnjenje njegove transformacije u političkog liberala.
226 Neven Sesardić

Svoje dojmove o susretima s Vladom iznio sam otvoreno i sasvim

iskreno, ali sa stanovitom nelagodom. Jer riječ je o čovjeku koji je
šest svojih potencijalno najproduktivnijih godina proveo u zatvoru u
neljudskim uvjetima, a oba puta se vratio s robije narušena zdravlja
i sa zabranom javnog istupanja, što je značilo biti vrlo daleko od
prilike za puni kreativni rad. Ni od koga se u takvoj situaciji ne može
očekivati da će uspjeti realizirati sav svoj stvaralački potencijal. Stoga
je vrlo vjerojatno da smo, pored svega što je on napravio, ostali ipak
lišeni mnogih Vladinih vrijednih postignuća samo zbog drastično
ograničavajućih okolnosti njegova iznimno teškog života.

Ivan Supek
Edinih nekoliko sjećanja na susrete s Ivanom Supekom uglavnom
se svodi na Edine neuspješne pokušaje da nagovori Supeka na neke
relativno blage kritičke istupe protiv jugoslavenskog komunističkog
režima. Na jednu takvu Edinu inicijativu Supek je samo odmahnuo
rukom i rekao: „Ti uvijek imaš neke grandiozne ideje…“32 Mnogi
bi pak grandioznost prije asocirali upravo sa Supekom i njegovom
sklonošću da rado preuzima vrlo različite uloge poput znanstvenika,
filozofa, romanopisca, dramatičara, humanista, mirotvorca, antinu-
klearnog aktivista, menadžera, pjesnika, političara, moralista, itd.
Edo još kaže:
Dobro se sjećam da sam ga u nekoliko navrata pokušao nagovoriti da nešto
javno kaže o situaciji u zemlji. Međutim, on se sav bio zavio u oblak svoga
apstraktnoga globalističkoga humanizma (čak je svojoj autobiografiji isprva
bio dao naslov „Humanistička poruka“). Rekao sam mu: „Dragi Ivo, ne možeš
biti svjetski mesija, ali u ovom času barem možeš biti govornik svoga naroda.“33

Izraz „svjetski mesija“ očigledno je ovdje ironičan, ali u vezi sa Su-

pekovim ambicijama ne izgleda uopće neprimjeren.
Supek je objavljivao radove i u mom užem području, filozo-
fiji znanosti, ali ne s previše uspjeha. Nije glavni problem u tome
što Supek ni u filozofiji znanosti ni u filozofiji općenito nije osta-
vio ikakvog značajnijeg traga u raspravama u tim disciplinama u

32
Marinko ŠIŠAK: op. cit., p. 149.
33
Ibid., p. 124.
 Na tragu Pivčevićevih sjećanja 227

međunarodnim razmjerima. Veći je problem u njegovoj frapantnoj

nekompetentnosti.
Zbog ograničenosti prostora, evo samo jedne od brojnih ilu-
stracija. U jednoj knjizi34 on govori o sudovima koji se u logici
nazivaju „istinosnim funkcijama“. To su složeni sudovi čija istinitost
ili neistinitost ovisi samo o istinitosti ili neistinitosti onih sudova od
kojih su oni sastavljeni. Supek daje uobičajeno objašnjenje za nega-
ciju, konjunkciju i disjunkciju, ali onda uvodi tablicu za istinosnu
funkciju koja se obično naziva kondicionalom (ili, ne najsretnije,
implikacijom), ali on tu istinosnu funkciju naziva – kauzalnom
vezom! To izgleda ovako:

„kauzalna veza“ (prema supeku)

p q pq
I I I
I N N
N I I
N N I

Kauzalna veza je ovom tablicom definirana kao onaj složeni sud koji
je uvijek istinit osim u jednom slučaju, naime kad je prvi njegov
element (p) istinit, a drugi (q) neistinit.
Svatko tko je ikad slušao uvod u logiku prepoznat će odmah
što je ovdje skandalozno pogrešno. Jednostavno rečeno, to da li p
uzrokuje q ne ovisi samo o istinosnim vrijednostima sudova p i q. To
znači da tvrdnja o kauzalnoj vezi nije istinosna funkcija. Iz Supekove
pak tablice slijedi da ukoliko su i p i q istiniti, to onda automatski
znači da p uzrokuje q, što je očigledno apsurdno.35 Recimo, ako je
istina da sam malo prije pogledao kroz prozor, a također je istina da
je nakon toga u stanu nestalo struje, to ne znači da je moj pogled
kroz prozor uzrokovao nestanak struje! Drugim riječima, sudovi o
kauzalnosti su logički znatno kompliciraniji od istinosnih funkcija
34
Ivan SUPEK: Filozofija, znanost i humanizam, HAZU i Školska knjiga, Zagreb
1995, pp. 112-113.
35
Slično Supek tvrdi i u ranijem izdanju iste knjige: Filozofija znanosti i huma-
nizam, SNL, Zagreb 1991, p. 138.
228 Neven Sesardić

pa stoga nema nikakvog smisla njihovo značenje pokušavati objasniti

navođenjem njihove tobožnje istinosne tablice.
Supek ovime pokazuje kolosalno nerazumijevanje računa su-
dova, najjednostavnijeg dijela logike koji se redovito uči u prvim
tjednima svakog elementarnog uvoda u logiku. Veliko je pitanje,
naravno, i kako su dvojica stručnih (?) recenzenata mogla preporučiti
objavljivanje knjige s takvim zapanjujućim pogreškama – i to, da
stvar bude gora, knjige koja je bila tiskana kao sveučilišni udžbenik.
Okrenimo se sada Supekovim aktivnostima u vezi s dvjema
temama po kojima je on vjerojatno najviše poznat. To su Hebrang
i Pugwash.
Supek ima vrlo nekritički stav prema Andriji Hebrangu kojeg
veliča kao demokrata, neboljševika i nacionalno osviještenog Hrvata,
što je sve vrlo teško pomirljivo s poznatim činjenicama o tom predrat-
nom komunistu, obožavatelju Sovjetskog Saveza i discipliniranom
vojniku Partije. Supek tvrdi da je ZAVNOH već na svojem prvom
zasjedanju 1943. „dobivao višestranački karakter“,36 nasuprot alter-
nativnom i znatno uvjerljivijem objašnjenju prema kojem je tobožnji
višestranački karakter bio samo varka kojom su komunisti (uključu-
jući i Hebranga) pridobili naivne da se priključe pokretu, a čime su
također, u skladu s direktivama iz Moskve, umirili zapadne saveznike
koji su se s dobrim razlozima pribojavali uvođenja jednopartijskog
sustava i suspendiranja demokracije u Jugoslaviji nakon rata.
Koliko je daleko od realnosti Supekova naivna predodžba o
ZAVNOH-ovom približavanju višestranačju najbolje se vidi iz jedne
bogato dokumentirane knjige o Hebrangu. Evo nekoliko relevantnih
odlomaka:
U [Hebrangu] je raslo neprijateljstvo prema vodstvu oko Mačeka koje je
eksplodiralo u prosincu 1942. izjavom kako su to obični „lješinari“ okuplje-
ni oko svjetske „reakcije“ i „velikosrpske vlade u Londonu“ […] Naglost i
antimačekovski inat bio je naročito vidljiv u partijskoj brošuri „Izdajničko i
reakcionarno vodstvo HSS-a i Narodno-oslobodilačka borba“, koja je tiska-
na u prosincu 1942. To nije bilo ništa drugo do li politički pamflet koji je
podupirao neodrživu tezu da je vrh HSS fašistički. Brošura je vrvjela brojnim
uvredama okrstivši vodstvo HSS-a „grobarima slobode hrvatskog naroda“,
„reakcionarima i izdajnicima“ koji „guraju narod u kandže fašizma“ (Kisić
36
Ivan SUPEK: Krivovjernik na ljevici, Globus, Zagreb 1992, pp. 100-101; Slično
u: Ivan SUPEK: Tragom duha kroz divljinu, Profil, Zagreb 2006, p. 134.
 Na tragu Pivčevićevih sjećanja 229

Kolanović 1996, 93.) […] U lipnju 1944. Hebrang se jadao Politbirou kako
je „Magovac [lijevi HSS-ovac] postao nemoguć i na svakom koraku podmeće
klipove“ […] Čaša strpljenja u Centralnom komitetu se prelila kad je Magovac
zatražio slobodno formiranje i djelovanje podružnica HSS-a na partizanskom
teritoriju. Njegov je prijedlog odbijen a raskid s Centralnim komitetom bio
je konačan […] Hebrang se u discipliniranju Magovca namjerava poslužiti
radikalnijim mjerama. […] Hebrang je u popratnom pismu naglasio: „Poslali
smo vam saslušanje iz kojeg ćete vidjeti koliko je [Magovac] zaglibio u nepri-
jateljske vode. Čekamo vašu odluku… Ne možemo ga doduše zbog raznih
obzira u ovom času osuditi na smrt, ali ako drugi budu osuđeni kao manji
krivci a on kao ideolog i njihov vođa ne bude, pravda će ispasti neobjektivna“
(97.). […] Hebrang je u lipnju [1944] izvijestio Tita kako vidi da „Košutić
[jedan od vođa HSS-a] i drugovi imaju velike iluzije“ jer drže da „oslobodi-
lačkoj borbi mogu dati svoju sadržinu i odigrati veliku ulogu“ (104.) […]
U lipnju [1944] je [Hebrang] otvorio izbornu kampanju za odbore JNOF-a
[Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta] dvosmislenom izjavom kako
oni neće biti „kopija partijskih komiteta“, ali u njima neće doći ni do „raz-
vodnjavanja partijske linije i labavljenja njene rukovodeće uloge“ (107.)…37

Neobična je to vrsta nastajućeg višestranačja gdje vam je glavni pro-

blem u vezi s vodećim političarem iz druge stranke koji je spreman s
vama surađivati to „što ga zbog raznih obzira u ovom času ne možete
osuditi na smrt“.
Zašto je Supek pokušavao uvjeriti ljude u bajku o tome kako je
Hebrang u jednom trenutku, ničim izazvan, doživio prosvjetljenje te
shvatio da je on zapravo liberal i autentični demokrat koji je zarobljen
u tijelu rigidnog staljinista s partijskim stažem od četvrt stoljeća? To
se pitanje akutno postavlja posebice zato što Supek nije za tu svoju
fantastičnu hipotezu ponudio ni približno zadovoljavajuće dokaze.
Također, zašto bi Supek uopće imao interesa bez dobrog svje-
dočanstva uljepšavati sliku o hrvatskim komunistima ako, kao što je
sam tvrdio, nikada nije niti bio član komunističke partije?38 Postoje,
međutim, jake indicije da to što je Supek tvrdio uopće nije istina.
Prije svega, on sam opisuje kako je 1934. otputovao u Austriju i kako
su mu „na Zagrebačkom kolodvoru dali kovčeg s dvostrukim dnom,
37
Nada KISIĆ KOLANOVIĆ: Andrija Hebrang: iluzije i otrežnjenja, Institut za
suvremenu povijest, Zagreb 1996.
38
Ivan SUPEK: Tko bi ubio Spasitelja?, Vijenac 4. rujna, 1997, a također u:
Nikola BILIŠKOV et al. (ur.): Preživljavati usprkos: zbornik povodom 100. obljetnice
rođenja Ivana Supeka, Izvori, Zagreb 2015, p. 30.
230 Neven Sesardić

adresu javke Kominterne u Beču i lozinku“.39 Prihvaćanje ovakvog

zadatka pokazuje da je Supek u tolikoj mjeri bio odan Kominterni
da je tada već bio poslušni vojnik partije iako u tom trenutku možda
(još) nije imao partijsku knjižicu.
Ima, ipak, i čvrstih – zapravo, teško opovrgljivih – dokaza o
Supekovu članstvu u KPJ. Naime, Supek sam na nekoliko mjesta to
eksplicitno potvrđuje i daje razne pojedinosti. Na primjer:
Postati član komunističke partije bilo je vrlo teško. Premda je bilo mnogo
simpatizera i aktivista, rijetko je kome bila iskazana ta čast koja bi se često
plaćala dugogodišnjom robijom ili bar prebijenošću na policiji. Ja sam to
zaslužio višegodišnjim radom u partijskoj tehnici i kurirskom službom, katkad
i preko jugoslavenskih granica.40

On kaže da je i njegova majka znala da je bio član partije.

Svi oni koji su s divljenjem za njegovu intelektualnu neovisnost
godinama nekritički prihvaćali Supekova uvjeravanja da nikada nije
bio član KPJ-ota mogli su se uvjeriti u suprotno samo da su zavirili
u njegovu vjerojatno glavnu knjigu, Krivovjernik na ljevici. Tamo
sve lijepo piše, crno na bijelo: primljen u Partiju 1934. (p. 304), a
isključen u ljeto 1940. (p. 296). Podatak o Supekovu ulasku u Partiju
konzistentan je i s njegovom tvrdnjom (p. 52) da je primljen u KPJ
prije Ive Lole Ribara (koji je primljen 1936).
Na jednom mjestu Supek piše da su ga „pogotovo zgrozili“
moskovski procesi i Staljinov pakt s Hitlerom. Ali zašto bi čovjek koji
je stvarno bio zgrožen tim događajima čekao punih šest godina prije
nego što bi sam izašao iz takve „grozne“ partije?41 Tu nešto ne štima.
S obzirom na Supekove kontradiktorne tvrdnje o tako važnom
biografskom pitanju kao što je njegovo članstvo u komunističkoj
partiji, izgleda da se njegovim izjavama ne smije pridavati previše vje-
rodostojnosti. Po svemu sudeći, njegova su sjećanja i tumačenja često
bila prilagođavana danom trenutku, već prema tome što bi moglo
proizvesti najbolji dojam. Tako on, na primjer, kaže kako se s paktom

39
Ivan SUPEK: Krivovjernik na ljevici, p. 62.
40
Ibid., pp. 49-50. – kurziv: N. S.
41
Uostalom, Supek nije niti sam izašao iz Partije nego je bio iz nje izbačen – i
to otprilike godinu dana nakon sklapanja Ribbentrop-Molotov pakta. Premda je taj pakt
sam Supek nazvao „sramotnim“ (Tragom duha…, p. 114.), to mu ipak nije bio dovo-
ljan razlog da odmah izađe iz partije koja ga je od početka disciplinirano podržavala.
 Na tragu Pivčevićevih sjećanja 231

Hitler-Staljin 1939. godine Kominterna „vratila na boljševizam“.42

Odatle bi proizlazilo da u najvećem dijelu onog perioda kad je sam
Supek bio član partije Kominterna nije zastupala boljševizam. Dakle,
implicira se da je on vrlo kratko bio vjeran boljševičkoj organizaciji.
U stvarnosti, naravno, Kominterna se nikad nije „vratila“ na
boljševizam. Ona je, kao i Sovjetski Savez, od početka neprestano
bila boljševička, a najsmrtonosniji periodi Staljinove vlasti bili su
(1) upravo pred sam Supekov ulazak u partiju, kada je zapadni tisak
masovno izvještavao o strahotama u Ukrajini i milijunima ljudi
koji su tamo umirali od gladi za koju je punu odgovornost snosila
sovjetska vlast, i (2) za vladavine „velikog terora“ (dok je Supek
bio član KPJ, slijepo odane Moskvi) kad je više od pola milijuna
ljudi u Sovjetskom Savezu bilo egzekutirano, a više od 100 tisuća
je izgubilo živote u Gulagu. Supek nikada nije položio račun o toj
svojoj dugogodišnjoj i dubokoj povezanosti s organizacijom koja
je prouzročila smrt i patnje tolikog broja potpuno nevinih ljudi.
A hrvatska javnost ne samo da nije o tome nikad htjela postavljati
pitanja nego ga je gotovo jednoglasno uzdigla na pijedestal i tretirala
kao neprikosnovenu moralnu vertikalu.
S time u vezi, čini se doista da mit o velikom Hrvatu i demokratu
Hebrangu, okruženom zlim staljinistima, nije nastao i razvijao se
zato da bi se ispravila navodno pogrešna slika o tom čovjeku nego,
naprotiv, (posebice nakon 1990) zato da bi se iskrivila istina o ne-
kim preživjelim predratnim komunistima (poput Supeka) i kako bi
im se tim hokus-pokusom omogućilo da sebe prikažu kao tragično
poražene „ne-boljševike“ koji su se – na tobožnjoj Hebrangovoj liniji
– hrabro borili za pravu slobodu, snažnu hrvatsku autonomiju i, ni
manje ni više, neku vrstu višestranačja. Međutim, oduvijek su nepre-
mostiva prepreka za takve očajničke i patetične pokušaje retuširanja
vlastite prošlosti bile povijesne činjenice. Tim bolje po činjenice.
Ipak, ni činjenice nisu uvijek lako vidljive jer katkad bivaju oba-
vijane maglom mistifikacija i iskrivljavanja. Kao što kaže poslovica:
„Laž obiđe pola svijeta prije nego što istina obuje cipele“. Tako je i
predsjednik Vlade Republike Hrvatske, u govoru 22. lipnja 2021.
povodom Dana antifašističke borbe, s odobravanjem citirao Supeko-
vu očito neodrživu tvrdnju da je zahvaljujući ZAVNOH-u došlo do

42
Ibid., p. 290.
232 Neven Sesardić

„stvaranja demokratske hrvatske države usred zaposjednute Europe,

u obruču njemačkih i još talijanskih oklopnih divizija“.43 Stvari su
tu vrlo jednostavne. Vođe komunističkog pokreta u Hrvatskoj bili
su u ono vrijeme svi staljinisti, a staljinisti su oduvijek s prezirom
odbacivali zapadnu demokraciju. O tome kakvu su demokraciju oni
pripremali za svoju zemlju najbolje govori period njihove uskoro
uspostavljene vlasti od 1945. do 1990. Ideja da su godinu-dvije
prije prvih „izbora“1945. oni htjeli (i čak uspjeli!) uvesti istinsku
demokraciju u Hrvatskoj priča je za malu djecu.
I na kraju još nekoliko riječi o Pugwashkom pokretu, važnom i
često spominjanom aspektu Supekove javne djelatnosti i djelomič-
nom izvoru njegove karizme. To je pokret bio nominalno posvećen
smanjenju nuklearnog oružanja i borbi za mir u svijetu.44 Zalaganje
za takve plemenite ciljeve zaslužuje samo pohvale i ne može biti na
bilo koji način sporno, zar ne? Zapravo može.
Taj je pokret izrastao iz tzv. „Russell-Einstein manifesta“ iz 1955,
u kojem je grupa poznatih znanstvenika izrazila zabrinutost zbog rasta
nuklearnog naoružanja. Kasnije se prešlo na redovite konferencije o
tom pitanju koje se još uvijek održavaju. Početna uključenost Ein-
steina i Russella može izgledati kao garancija da su glavni potpisnici
manifesta bili lišeni političke pristranosti, ali samo ako ne znate da
su oni obojica u to vrijeme imali ekstremno antiameričke stavove.45
Ideja iz spomenutog manifesta o organiziranju konferencija
na kojima bi znanstvenici raspravljali o opasnosti od nuklearnog
oružja nije došla ni od Russella ni Einsteina, već je dobila mjesto u
tom dokumentu na „inzistiranje“46 francuskog fizičara i nobelovca
Frédérica Joliot-Curieja, koji je bio ne samo član Komunističke partije
Francuske nego je 1950. bio i smijenjen s položaja šefa Povjerenstva
za atomsku energiju na koji ga je 1945. postavio De Gaulle. Razlog
smjene je bila sumnja u njegovu lojalnost Francuskoj zbog toga što
je na 12. kongresu francuske komunističke partije izjavio da „znan-
43
Ivan SUPEK: Tragom duha…, pp. 117. – kurziv: N. S.
44
Naziv „Pugwashki“ dolazi od mjesta Pugwash u Kanadi gdje je održano nekoliko
početnih konferencija tog pokreta.
45
Vidi npr. Neven SESARDIĆ: When Reason Goes on Holiday: Philosophers in
Politics, Encounter Books, New York 2016, pp. 11-17 i 71-86.
46
Alison KRAFT, Carola SACHSE (eds.): Science, (Anti-)Communism and Di-
plomacy: The Pugwash Conferences on Science and World Affairs in the Early Cold War,
Brill, Leiden – Boston 2020, p. 45.
 Na tragu Pivčevićevih sjećanja 233

stvenici komunisti nikad neće dati ni djelić svoje znanosti da bi se

ratovalo protiv Sovjetskog Saveza“. Joliot-Curie je 1951. primio
Staljinovu nagradu za mir, za zasluge kao predsjednik Svjetskog
mirovnog savjeta, sovjetske paravan-organizacije izrasle iz sličnog
tijela koje je 1948. osnovao Informbiro (i to poslije Rezolucije IB-a
protiv KPJ). Također, kad je jedan kineski fizičar 1949. od netom u
Kini uspostavljene komunističke vlasti dobio novac u zapadnoj valuti
da u Europi ilegalno kupi instrumente za izradu kineske atomske
bombe, u tome mu je pomogao upravo Joliot-Curie nakon što su
se sreli na nekoj mirovnoj (!) konferenciji. Jednog drugog kineskog
znanstvenika Joliot-Curie je pak zamolio da prenese poruku Mao
Tse-tungu da Kina svakako mora nabaviti atomsku bombu.47
Čovjek koji je u početku nekoliko godina financirao pugwashke
konferencije i bez kojega tih konferencija ne bi ni bilo,48 kanadski
bogataš Cyrus Eaton, imao je toliko negativno mišljenje o Sjedi-
njenim Državama da ga je rijetko tko u tome mogao pratiti. Na
primjer, u intervjuu za američku nacionalnu TV mrežu ABC tvrdio
je 1958. da američka vlada više špijunira svoje građane nego što
su to u nacističkoj Njemačkoj činili Hitler i Gestapo.49 Kad ga je
novinar upitao ne slaže li se s time da Sovjetski Savez pomoću ba-
juneta nameće komunizam zemljama poput Poljske, Čehoslovačke
i Mađarske, Eaton je odgovorio: „Mislim da pretjerujete s tim što
je Rusija tamo napravila. Mislim da kad bi se tamo glasalo, mogli
biste biti iznenađeni“. Začudo, vodstvo Pugwashkog pokreta nije
smatralo da ih takvi istupi njihovog financijera kompromitiraju do
te mjere da bi trebali s njim što prije prekinuti svaku vezu. S druge
pak strane, što je posve razumljivo, Sovjetski Savez je samo dvije
godine nakon tog intervjua dodijelio Eatonu Lenjinovu nagradu za
mir, i to u samom Pugwashu50.
Komunistički disidenti bili su vrlo kritički nastrojeni prema
mirovnim pokretima na Zapadu, uključujući i Pugwash. Tu se ističe
47
John W. LEWIS, Xue LITAI: China Builds the Bomb, Stanford University Press,
Stanford 1988, p. 36.
48
Alison KRAFT, Carola SACHSE: op. cit., p. 112.
49
www.cia.gov/readingroom/docs/CIA-RDP75-00149R000200490004-6.pdf
50
Upravo u vrijeme sovjetske okupacije Čehoslovačke 1968, sovjetska je partija
Eatonu darovala trojku (konja). Mogao si je on, naravno i sam kupiti te konje ali, kao
što kaže jedan komentator, mora da mu je bio poseban užitak hvaliti se poznanicima
da je ta trojka bila poklon Centralnog komiteta.
234 Neven Sesardić

odličan članak sovjetskog disidenta Vladimira Bukovskog51 u ko-

jem on detaljno objašnjava naivnost i neinformiranost mnogih tih
vjerojatno dobronamjernih ljudi koji su mislili da su mirotvorci, a
zapravo nisu uopće razumjeli u kakvu su se mrežu upleli. U jednoj
drugoj publikaciji Bukovski iznosi za nas vrlo relevantno zapažanje
u vezi s nekom mirovnom inicijativom liječnika u SAD-u:
Temeljni posao su obavili liječnici sa svojim naširoko prenošenim apelom
njihovim sovjetskim kolegama pod elokventnim naslovom „Opasnost –
nuklearni rat“. Ne znam jesu li oni sami smislili taj duboki naslov ili su ga
preuzeli od nekog pugwashkog odbora kome je to sugerirao mudri Centralni
komitet. Ali nikad neću vjerovati da oni nisu pritom shvatili da zapravo nisu
apelirali na svoje kolege u SSSR-u, već na sovjetsku vlast, pružajući joj na taj
način fantastičnu priliku za propagandu.52

Da ne bi sve ostalo na razini spekulacije, Bukovski citira odlu-

ku sovjetskog ministra zdravstva kojom, prema odluci Centralnog
komiteta, njegovo ministarstvo „podnosi skicu odgovora koji će
sovjetski medicinski stručnjaci uputiti američkim liječnicima i koji
je sastavljen na temelju sugestija Ministarstva vanjskih poslova, Mi-
nistarstva obrane i KGB-a“.53 Dakle, zapadni su stručnjaci mislili da
komuniciraju sa svojim sovjetskim kolegama, ali odgovor tih kolega
je u stvari bio u velikoj mjeri djelo sovjetskih vlasti i tajne policije.
Drugi ruski disident, Andrej Saharov, kritizirao je Pugwashki
pokret i ostale zapadne mirovne inicijative iz drukčije perspektive.
On je tvrdio54 da smanjivanje ili čak uklanjanje nuklearnog naoru-
žanja neće doprinijeti stvari mira sve dotle dok SSSR ima znatnu
premoć u odnosu na Zapad u konvencionalnom naoružanju. Prema
njegovu mišljenju, uklanjanje nuklearnog oružja ostavilo bi Zapad
u slabijem položaju, narušilo bi ravnotežu i čak povećalo opasnost
od izbijanja rata.
Premda su argumenti Bukovskog, Saharova i drugih imali u naj-
manju ruku stanovitu snagu, Pugwashki pokret nije pokazao previše
51
Vladimir BUKOVSKI: The Peace Movement & The Soviet Union, Commen-
tary, svibanj, 1982.
52
Vladimir BUKOVSKI: Judgment in Moscow: Soviet Crimes and Western Com-
plicity, Ninth of November Press., WestlakeVillage 2019, p. 429.
53
Isto – kurziv: N. S.
54
Andrej D. SAHAROV: Letter to the Pugwash Conference, New York Times
1982, 10. rujna.
 Na tragu Pivčevićevih sjećanja 235

volje uzeti ih u obzir i suočiti se s njima. Bilo je lagodnije zauzeti

pozu moralne superiornosti („Mi smo protiv nuklearnog oružja i za
mir!“) i uglavnom ignorirati prigovore. To je najviše došlo do izražaja
na pugwashkoj konferenciji koja je održana u Varšavi 1982., nepo-
sredno nakon gušenja pokreta Solidarnost i uvođenja ratnog stanja
u Poljskoj. Nije bila baš najsretnija odluka doći propagirati mir u
zemlju u kojoj je upravo uvedena vojna diktatura.
New York Times je u članku pod naslovom „Dijalog sa zače-
pljenim ustima“55 izvijestio da su neki sudionici konferencije bili
zgranuti time što je poljski režim iskoristio njihovu prisutnost da
legitimira vojnu huntu. A što su za ime Boga očekivali? Konferen-
cija je održavana u zgradi ministarskog vijeća poljske vlade, a skupu
se obratio i general Jaruzelski te je imao i razgovor sa sudionicima.
S druge pak strane, kritički intonirano pismo koje je konferenciji
uputio nobelovac Saharov (koji je tada bio u internom progonstvu
pod policijskim nadzorom) bilo je samo privatno podijeljeno i to
bez pružanja prilike za diskusiju, a bilo je odlučeno i da to pismo
neće biti objavljeno u materijalima s konferencije.
Mnogi Varšavljani nisu baš najbolje primili posjet mirotvoraca.
Neki su sudionici konferencije šetajući po gradu i noseći Pugwash
bedževe čak doživjeli da su prolaznici na njih pljuvali. Novinarka
New York Timesa opisala je kako je neki sredovječan, loše odjeveni
Poljak, čuvši kako ona govori engleski, prišao i rekao joj: „Pugwash
je glup da je sad došao ovamo. Zapad je glup“.
I visoki dužnosnici zapadnih vlada često su prigovarali Pugwash-
kom pokretu da je bio iskorištavan od strane Sovjetskog Saveza. Kada
su taj pokret i njegov glavni lider Joseph Rotblat dobili Nobelovu
nagradu za mir 1995, jedan je zastupnik u francuskom parlamentu
i bivši savjetnik za strateška pitanja u uredu francuskog predsjednika
izjavio da je „savršeno skandaliziran činjenicom da je takvu počast
mogla dobiti organizacija za koju se zna da su ju Sovjeti otvoreno
manipulirali“. Dva bivša dužnosnika Reaganove administracije su,
također povodom dodjeljivanja Nobelove nagrade, nazvala pripad-
nike Pugwasha korisnim budalama, a jedan od njih je dodao: „U
svjetlu onoga što znamo o sovjetskoj propagandi nezamislivo je da

55
F. LEWIS: Dialogue with a Gag, New York Times 1982, 7. rujna.
236

bi se tu organizaciju [Pugwash] moglo vidjeti ikako drukčije nego u

najmanju ruku kao nesvjesno oruđe Kremlja, ako ne i nešto gore“.56
Znakovito da je ubrzo i sam Rotblat, glavni čovjek u Pugawsh-
kom pokretu, potvrdio da je bilo istine u tim optužbama. On je
rekao da je doista bilo članova Pugwasha „koji su u svojim tekstovima
izražavali simpatiju za komunistički režim“, a i „da je bilo razloga
za sumnju da smo bili naivni, lakovjerni i plijen za sovjetsku pro-
pagandu“.57

56
Richard W. STEVENSON: Peace Prize Goes to A-Bomb Scientist Who Turned
Critic, New York Times 1995, 14. kolovoza.
57
https://sounds.bl.uk/Oral-history/Science/021M-C0464X0017XX-2900V0