JU Srednja Ekonomsko- trgovinska škola Tuzla

Lektira iz Bosanskog jezika

Bunar- Ćamil Sijarić

Učenica: Profesorica:
Avdihodžić Azemina Milošević Mirela
ĆAMIL SIJARIĆ – BUNAR
 KRATAK SADRŽAJ
Bunar je novela koja govori o potrazi za vodom nepokolebljivog
Džimšira, koji je uložio cijelo svoje zdravlje i imanje doslovno
sljedeći svoj san, riskirajući propast svog braka, osudu obitelji i
ismijavanje društva. Prozvan luđakom i opisan od svojih
sugrađana kao osoba koju je đavo osobno poveo za ruku ka
putu najbrže propasti! Džimšir je primjer "Cervantesovskog
lovca na vjetrenjače. Neumoljivo sljedeći svoje snove i vizije
spreman im je podrediti sve aspekte svog života pa i život sam,
pokazujući čeličnu volju i disciplinu svojstvenu samo
natprosječnim karakterima ili mentalnim bolesnicima.
Autor vješto i suptilno opisuje promjene Džimširovih
razmišljanja, kao i način na koji njegova opsesija za potragom za
vodom polako, ali sigurno preuzima sve njegove ostale želje i
interese, utječući čak i na njegovu fizičku pojavu. Iako priča
graduirano vodi prema vrhuncu i sretnom završetku kojeg
čitatelj očekuje pronalaskom vode u pustom polju, autor ipak
završava antiklimaksom jer glavni lik Džimšir, nakon ispunjenja
svog sna, gubi motivaciju za nastavak života i rezigniran umire,
vrativši se u okrilje svoje obitelji. Džimšir je neprekidno sanjao
isti san o vodi, u kojoj se odražavalo nebo, dok je vjetar povijao
travuljine koje su iz nje rasle. Na površini vode nalazio se bijeli
cvijet i golo dijete, koje se sa šipkom u ruci prijetilo da neda tu
vodu. Džimšir se probudio prestravljen jer je sanjao i da ga voda
pokušava poplaviti. Iako je prepoznao svoju spavaću sobu,
predmete u njoj i suprugu na jastuku pored sebe, nije se mogao
osloboditi utjecaja tog živopisnog sna. Slušao je zvukove svoje
kuće, konje kako jedu zob i brata Sejdula dok broji pare cijelu
noć, ali snovi o vodi su ga i dalje proganjali. Džimšir je bio
uvjeren kako se voda nalazi negdje na putu njegove
karavane kroz suhi Pešter, koju je vodio kroz Ugljansko i
Melajsko polje, još od kada je bio momak. Prvi put je usnio san
o vodi dok je noćio s karavanom u Melajskom polju i od tada
nije imao mira. Platio je vještake koji su mu nakon ispitivanja
rekli da u Melajskom polju vode nema, ali on je idalje sanjao
san o vodi, bijelom cvijetu i golom djetetu. Nije povjerovao ni
vještacima ni svom bratu i uporno se mučio misleći o vodi u
tom suhom kraju. Počeo je sve češće sanjati te iste snove,
razmišljajući gdje da prvo počne kopati u svojoj potrazi. Odluči
porazgovarati o tome s bratom, kod kojeg su bile pare od
zajedničkog posla. Džimšir je, naime, dvaput nedjeljno vodio
karavanu kroz Pešter i donosio robu koju bi onda njegov stariji
brat Sejdul prodavao u dućanu. Braća su se najzad posvađala
zbog Džimširove opsjednutosti vodom i odlučila podijeliti, a
žena mu zaprijeti da će ga ostaviti zbog te uzaludne potrage za
vodom. Džimšir se nije dao odgovoriti, pa nakon tri dana počne
po gradu skupljati radnike koji su trebali poći s njim u Melajsko
polje tražiti vodu. Iako su ljudi bili uvjereni da je Džimšir
poludio, odlučili su ga pratiti zbog neuobičajeno vioske nadnice
koju im je ponudio. Iz kuće su ga ispratili kuknjavom, ali Džimšir
se nije dao obeshrabriti, neprekidno imajući pred sobom
viziju iz svoga sna- golo dijete, bijeli cvijet i vodu. Cijelo ljeto
plaćao je radnike uz osmijeh, kopajući neprekidno nove rupe u
suhom Melajskom polju. Radnici su ga smatrali čudnim, a on se
brzo saživio sa zemljom postajući sve bljeđi i šutljiviji, pogleda
neprekidno uperena u zemlju. Veselio se svakom novom
pokušaju kopanja bunara, a žalostio kada bi ga zatrpavali. Ljudi
su ga žalili, ali on je ostao nepokolebljiv u svom strpljenju i
upornosti dok je nadnice redovito isplaćivao. Rijetko se vraćao
kući ženi i djeci, a i tada bi bio odsutan, dok je izlazak u čaršiju
sasvim izbjegavao. Tada bi došao do novaca, brzo se vraćao
svojim radnicima u polje. Jednom ga je posjetio brat Sejdul i
pokušao ga odgovoriti od njegovog pothvata kojeg je smatrao
uzaludnim, a s njim se vratio u grad i dobar dio radnika.
Brzo je stigla zima pa se i Džimšir vratio kući. Iako je bilo puno
snijega, odlučio se zaputiti svojom karavanom na put ne bi li što
zaradio, ali vratio se kući bolestan. Dok je ležao u groznici, snovi
o vodi, bijelom cvijetu i golom djetetu bili su još češći i učinilo
mu se da vidi točno mjesto gdje se voda nalazi. Odlučio je iduće
proljeće nastaviti iskapanje, prodavši svog konja, štavljene kože
i vosak koji mu je ostao nakon diobe s bratom. Radnici su
ponovno prionuli na posao i dalje se čudeći Džimširu. Počele su
padati jake kiše, a Džimšir je uočio kako je zemlja na nekim
mjestima manje, a negdje je više propusna. Radovi su stajali
cijeli tjedan, ali on je svejedno isplatio radnike i uputio ih gdje
da kopaju nove rupe, ovaj put dublje od onih prije. Ponestalo
mu je novaca pa je prodao ženine dukate, a ubrzo su ga radnici
obavijestili da im se čini da čuju žubor vode. Džimšir je svakoga
dana izgledao sve lošije, naočigled propadajući, ali svejedno
je odlučio sam ući u bunar, ne bi li tako čuo žubor vode. Čuvši
vodu duboko u zemlji, postao je svjestan svog lošeg zdravlja i
shvatio da će za njim ostati samo ta voda i karavana. Vidio je
opet pred sobom vodu i na njoj bijeli cvijet, a onda se vratio u
staju u kojoj je iznemogao ležao, čekajući samo da vidi tu
vodu. Nakon tri dana voda je izbila na površinu, a radnici su mu
donijeli kapu natopljenu vodom, ne bili se i sam uvjerio.
Iznemogao, tek je sutradan skupio snage da bi se i sam mogao
nagnuti nad bunar i promatrati vodu. Odlučio je otići kući i
ozdraviti, a vodu nije ni okusio jer će se, kad ozdravi, vratiti sa
svojom karavanom pa napojiti i svoje konje i sebe. Kući je
dojahao polumrtav, a bolovao je sjedeći kraj ženinog sanduka
miran, prazan i tužan jer više nije mogao vidjeti ni vodu, ni bijeli
cvijet ni dijete iz svog sna. Tako je i umro, u tišini, okružen
svojom obitelji, nikada ne okusivši vodu iz svoga bunara.

O PISCU
Sijarić Ćamil je rođen 13. septembra 1913. godine u selu Šipovice kod Bijelog
Polja u Crnoj Gori. Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom
od 1927. do 1935. godine pohađa Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz
koje je, radi političke aktivnosti, istjeran. Školovanje nastavlja u Vranju i na
tamošnjoj gimnaziji maturira 1936. godine od kada studira pravo u Beogradu.
Diplomirao je 1940. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata radi kao sudski
činovnik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banja Luci, aktivno sarađujući sa
Narodnooslobodilačkim pokretom. Pred kraj rata prelazi na slobodnu teritoriju i
postaje dopisnik TANJUG-a. Po završetku rata postavljen je za sekretara Suda
narodne časti Bosanske krajine, nakog čega radi kao novinar u listu "Glas", a onda
kao sekretar i dramaturg Narodnog pozorišta u Banja Luci. U to vrijeme počinje da
piše drame i od tada se, uglavnom, orijentiše na prozu.

Početkom 1947. godine prelazi u Sarajevo i radi, najprije u redakciji lista "Pregled",
a onda u "Zadrugaru", iz kojeg, 1951. godine, prelazi u literarnu sekciju Radio
Sarajeva, u kojoj ostaje sve do odlaska u penziju, 1983. godine. Umro je u
Sarajevu, 6. decembra 1989. godine.