LUDI ŠEŠIRDŽIJA

RUŽIČASTO MAGARE

Kako to da ova priča počinje jednim magaretom, i ne samo da počinje već će to magare i ostati
jedan od glavnih junaka, ne samo ove, već i mnogih drugih priča. Naravno, nije to onaj obični,
dobro poznati, domaći magarac (equus asinus asinus), sive ili braon boje, koga smo nekad
gledali na imanju kod rođaka, na seoskom vašaru, ili u cirkuskoj šatri. Takvi magarci nas ne
interesuju: o njima ćemo možda nekom drugom prilikom, nekim drugim povodom, u neko
drugo, sretnije vrijeme. Ali ne i sad. Da bi se shvatilo zašto jedan magarac, makar on bio i
ružičast, igra tako važnu ulogu u našem izlaganju, moramo zaploviti kroz vrijeme, vratiti se
vjekovima unazad, i otići u drevni Misir, u Egipat u punome sjaju.

Egipat, u dolini Nila, na sjeveroistoku Afričkog kontinenta, na trideset i tri stepena geografske
dužine (manje-više). Egipćani, vrijedni mravi (zapravo, više mravi nego vrijedni), bavili su se
zemljoradnjom i stočarstvom, lovom i ribolovom. Izmislili su hijeroglife i papirus, navodnjavnje
zemljišta i pješčani sat, mumiju i sarkofag. Bili su dobri matematičari i astronomi, zanatlije i
alhemičari. Bili su i vješti graditelji: podizali su piramide i hramove, sfinge i obeliske. Kao i svi, u
to davno vrijeme, bili su mnogobošci. Glavni protagonisti njihovih mitova dva su brata rođena,
Oziris i Set, i njihova mila seja, mila seja Isis boginjica.

Ovako je sve počelo: Set, da bi preoteo prijesto svom bratu Ozirisu, ubio ga je, raskomadao na
četrnaest djelova i komade pobacao po čitavom Egiptu, tako da ih niko ne bi mogao sakupiti, i
ponovo sastaviti Ozirisa u jedni cjelinu (kao što i dolikuje jednome bogu). Njihova sestra, Isis,
prokrstarivši Egipat, uzduž i poprijeko, uspjela je da nađe trinaest djelova, ali ne i onaj četrnaesti
(najvažniji), koji je upao u Nil i zauvjek nestao u njegovom mulju. Da bi nadomjestila gubitak,
napravila je falus od čistoga zlata: Oziris je ponovo bio kompletan! Vradžbinama i bajalicama,
koje su joj bile uža specijalnost, uspjela je da oživi Ozirisa, na kratko, ali dovoljno dugo da začne s
njim sina im Horusa, koji će, kad odraste, razvlastiti Seta i osvetiti oca Ozirisa.

Interesantno je da su Egipćani na slikama često prikazivali svoje bogove kao kombinaciju ljudi i
životinja; dok su Oziris, Isis i Horus obično bili predstavljani kao mješavina čovjeka i ptice, Set je
često bio prikazivan kao mješavina magarca i šakala: na tjelu šakala magareća glava (sivkasto-
smeđe, pacovske, boje).

Davno, davno bilo je, ne zna se tačno kad, ali se zna gdje, na kojem se mjestu prvi put pojavilo
tajno društvo Hermetičko Bratstvo Luksora - obožavaoci boga Seta (u njegovoj magarećoj
varijanti). Da li su ga obožavali zbog njegove pameti, ili ljepote, ili i jednog i drugog, ili ni jednog
ni drugog, već zbog nečeg sasvim trećeg – to se ne zna, ali se zna da je baš tu, u gradu Luksoru,
u gornjem Egiptu, sve ovo o čemu namjeravam da pišem i započelo. Bratstvo se sastajalo po
podrumima i ambarima, sumnjivim krčmama i birtijama zatvorenog tipa. Pravili su planove i
kovali zavjere: protiv vlastele, protiv sveštenstva, protiv faraona. I protiv Ozirisa (čak i njega, išli
su toliko daleko). Spletkarili su oni dugo, i još bi duže, da im se moglo, ali nije: otkriše njihove
planove, prozreše njihove namjere. Utekoše im ipak, u poslednji čas, odrpani i bez para, ali s
tajnim spisima koje su sa sobom ponijeli: zapisnici sa njihovih sastanaka, knjige proročanstava i
vradžbina, i najvažnije - alhemijske formule (u njih su se najviše i uzdali).

Od tada se bogu Setu i njegovim vjernicima (i tajnim spisima) gubi svaki trag, sve dok se jednoga
dana nije pojavio neki magarac, u bogatoj zemlji Fenikiji, a u Sidonu - gradu bijelome. Magarac i
to ružičast. Ružičast kao Pink Panter, kao Praško proljeće, kao donji veš porno glumice.

Kako je taj magarac od pacovsko-smeđeg postao drečavo-ružičast? i da li je to uopšte taj isti

magarac - ovozemaljsko ovaploćenje boga Seta? ili je u pitanju neki sasvim drugi magarac? i gdje
je u međuvremenu bio? i čime se bavio? od čega je živio? i, ako je promjenio dlaku, da li je
promjenio i ćud? Na ta, a i na mnoga druga pitanja nauka još nije dala konačan odgovor, i možda
i neće nikad. Možda zato što odgovora zaista i nema, ili ga ima, ali se nije ni tražio, ili se i tražio,
ali na pogrešnom mjestu. Kako god bilo, to će najvjerovatnije ostati jedna od onih misterija
zanavjek prekrivenih velom tajne, dok je svijeta i dok je vijeka, i dokle god postoji ova naša
multikulturna planeta Zemlja.

Oni zlonamjerni, oni koji se ne uklapaju, oni koji svemu nađu manu, skeptici i buntovnici, oni koji
nisu elita i nikad neće ni biti, autsajderi i marginalci, reći će „Na kraju krajeva, zar je to važno,
magarac ko magarac, smeđ ili ružičast, cirkuski ili vašarski, strani ili domaći - svaki od njih njače,
na manje-više isti način, tome ne moraš da ih učiš, jer kad ne bi njakao ne bi ni bio magarac, bio
bi nešto drugo, a on nije ništa drugo nego magarac, pa ako je i ružičast, to ne mjenja mnogo
stvar“.
Naravno, ne bismo se složili s njima, jer nama, koji poštujemo zakone i pravila, koji smo politički
korektni i moralno podobni, koji vjerujemo izjavama i saopštenjima, nama je jako važno da
saznamo zašto je taj magarac postao ružičast. Isto tako, stalo nam je da saznamo i sve druge
detalje iz Njegovog života, a naročito one koji se odnose na period između Njegova dva istorijska
nastupa: prvi put u Egiptu, a drugi u Fenikiji, prvi put u Luksoru, a drugi u Sidonu. Jer sve što je u
vezi s Njim (tim magaretom) za nas je od presudnog značaja, od životne važnosti, od krajnje
konsekvence.

„E, samo nam je još i on trebao, magareći bog“ reći će svi oni ružni, prljavi i zli. Oni koji zaslužuju
da budu pominjani samo u krajnje negativnom kontekstu, sa otvorenim prezirom, i opravdanim
nipodaštavanjem: onako kako i zaslužuju. Reći će opet oni „Kako je uopšte došao? Da li se
provukao kroz ozonsku rupu? Da li je seo u leteći tanjir? Jeli platio kartu? Ili ga je dovezo
prijatelj, isto neki magarac kao i on, samo možda narandžast, kao Obojena revolucija; ili
kloniran, kao ovca Doli?“ Na takva pitanja se nećemo obazirati, nit ćemo pokušati da damo
odgovor na njih - ne zaslužuju našu pažnju (kratko i jasno). Isti ti majstor-kvariši, nezadovoljnici,
saboteri koji podmeću klipove u točkove Našeg poretka, koji dovode u sumnju našu istorijsku
misiju i civilizacijska dostignuća, svi oni imaju svoje teorije, koje su krajnje proizvoljne,
neozbiljne, i neosnovane. Navešćemo samo neke od njih, među kojima ima i takvih da se ne
preporučuju mlađima od osamnaest godina, osim ako već nisu položili ispit iz seksualnog
obrazovanja i stekli diplome u skladu s pravilima Bolonjske konvencije.
Najveći broj zlih jezika tvrdi da je nekada živio u dalekom svemiru, u nekom, nama nepoznatom
sazvežđu, na nekoj, nama nepoznatoj planeti. Nije on tamo bio ništa neobično, tamo su svi
magarci ružičasti (takva je valjda ta planeta; to je tamo normalno). Čitava ta planeta bila je, kažu,
jedinstveni ekonomski prostor, u kome su ti magarci (a bilo je i druge marve) bezbrižno živjeli,
veselo se družili, ludo se zezali. Nisu imali nikakvih briga ni nevolja, već su po vasdugi dan
radosno trčkarali i veselo skakutali: od kafane do kafića, od plaže do diskoteke, od stadiona do
šmrkaonice. Tu su i počeli problemi: nestalo je praška. Skupiše se da vijeć vijećaju, i odlučiše da
pošalju jednog od njih (ovog našeg) da negdje nađe, kako zna i umije, ovu supstancu neophodnu
za pravilno funkcionisanje ove, nama sad već bratske, Ružičaste planete. I tako se ovaj naš
ružičasti brat obreo ovdje, među nama Zemljanima.
Po nekim drugim teorijama on je proizvod genetskog inžinjeringa, kao i gorepomenuta ovca
Doli. Međutim, usled nestručnosti ili nemarnosti, traljavo urađen posao za posledicu je imao
različitu boju dlake između davaoca i klona. Pomoći više nije bilo (Što se grbo rodi, vrijeme ne
ispravi), morao je da se pomiri sa sudbinom, da stisne zube, prihvati situaciju na terenu, i da
nastavi da živi kao da se ništa nije desilo.
Neki od njih iznose pretpostavku da je on jednostavno bio žrtva nekog ondašnjeg Kodeksa
alimentaris, koji je lišio njegovu ispašu osnovnih hranljivih sastojaka, učinivši da njegova dlaka
od sivo-smeđe postane blijedo-ružičasta.
Neki, pak, kažu da je to jedan običan domaći magarac, iz ergele tegleće marve s obližnjeg
poljoprivrednog dobra. Kao i svi drugi magarci, vukao je kola, okretao žrvanj, nosio drva i
džakove. I, kao i svi drugi magarci, bio je plaćen po principu štapa i šargarepe (kažu, bilo je
mnogo više štapa, vjerujem, to tako i biva). Elem, tukli su ga i za uši vukli (ekonomski
iskorišćavali), sve dok jednoga jutra nije ustao na dvije lijeve noge: uvidio je da mu krše
magareća prava, smrklo mu se pred očima, pukao mu film. Napustio je farmu i krenuo u grad. U
predgrađu Sidona, dok je prolazio kraj hrama boginje Astarte, primjetiše ga njeni svještenici,
evnusi obučeni u ružičaste haljine, uhvatiše ga, prefarbaše i njega u ružičasto (takav im je, valjda,
bio smisao za humor), i pustiše ga niz ulicu.

Iskreno, i meni ova teorija izgleda najvjerovatnija. Normalno, nećemo je prihvatiti kao tačnu, već
kao krajnje destruktivnu, društveno štetnu, a samim tim i opasnu za postojeći poredak.
Proglasićemo je za govor mržnje, što ona, u stvari, i jeste (gledano iz magarećeg ugla).

Bilo kako bilo, sve su to pretpostavke, nagađanja, i insinuacije, i to one zlonamjerne, i kao takve
na vrijeme prepoznate, to tančina raskrinkane i u potpunosti izolovane (skoro u potpunosti, u
tome je problem, u onome skoro). I, kao što rekosmo, definitivnog odgovora još uvijek nema: ko
je taj magarac, odakle je došao, i zbog čega. I možda će tek neko novo naučno otkriće, iz oblasti
psihijatrije, genetike, ili neke druge nauke, omogućiti da shvatimo otkud on uopšte ovdje, šta
traži na ovim našim prostorima, da li ga je iko pozvao, i, ako jeste - ko.
Samo još da kažem, ovom problematikom se više nećemo baviti, i ne znam zašto sam uopšte
pravio ovu digresiju. Možda imaju i pravo oni što kažu da nije uopšte važno odkud taj magarac,
kako je postao ružičast, i na koji se način obreo ovdje, na ovoj našoj palneti. Važno je da je posle
toliko vjekova ponovo isplivao na površinu, i to u Fenikiji - zemlji ružičastoj, u Fenikiji - zemlji
trgovačkoj, u Fenikiji - kraj plavoga mora.

LUDI ŠEŠIRDŽIJA

Fenikija (Ružičasta zemlja), na istočnoj obali Sredozemnog mora: sjeverno od Egipta, južno od
Asirskog carstva, zapadno od arapske pustinje. Fenikija, nazvana po specifičnoj ružičastoj boji
koju su njeni stanovnici dobijali iz jedne vrste morskog puža (Murex trunculus) kojega je, u to
doba, bilo u izobilju kraj njihovih obala (da bi vremenom, nemilosrdno eksploatisan, nestao sa
ovih prostora, ustupivši mjesto drugim puževima - onim nekorisnim). Vadili su murekse iz mora,
gnječili ih i cijedili, filtrirali i destilovali, te bi tako dobijenu boju prodavali širom Mediterana. I
upravo ta ružičasta boja bila im je glavni izvor prihoda (odmah posle davanja para pod kamatu i
trgovine robljem). Bili su dobri brodograditelji i moreplovci, proizvođači nakita i tekstila, vina i
grnčarije.
Imali su i oni svoje bogove: staroga Bala, poročnu Astartu, nezajažljivog Moloha. O Astarti se
ponešto i zna, o Balu mnogo manje, o Molohu gotovo sve: daleko od svjetlosti Sunca, duboko
pod zemljom, u podrumima njegovih hramova, roditelji su mu prinosili na žrtvu sopstvenu
novorođenčad bacajući ih u vatru da bi umilostivili svog krvožednog boga. Astarta je bila boginja
ljubavi i životinja u čijim su hramovima sveštenici bili isključivo evnusi. Zašto baš evnusi? Zašto
su nosili ružičaste haljine? Zašto su se brijali po čitavom tijelu? Sve to mi ne znamo, kao što ne
znamo gotovo ništa o starome Balu i njegovim idejama; i to je razlog, a ne moj lični animozitet
prema njemu, što on (Bal) neće igrati značajniju ulogu u ovom izlaganju, za razliku od Moloha,
koji je taj koji usmjerava tok čitave ove priče (iz sjenke, naravno; odnosno, iz svoje jazbine u
tmini Ništavila).
Fenikija - samo naizgled zemlja veselja i radosti - bila je prožeta licemerjem i servilnošću,
nasiljem i nepravdom, pohlepom i podlošću. Razjedali su je nepotizam i korupcija, duhovno
propadanje i intelektualna jalovost, kult potrošnje i ludačka sebičnost. Fascinirani spoljašnjim,
bili su pompeznog ponašanja, izgleda i načina izražavanja: prostrane čakšire i široke pelerine,
kovrdžane kose i visoki turbani; veselo su ćeretali i stalno se smješkali, laskali i podvaljivali,
tračali i potkazivali. Bili su puni strepnji i strahova: bojali su se smrti, bojali su se siromaštva,
bojali su se moćnika, bojali su se Moloha. Takvi su bili Feničani.
Treba upamtiti: Fenikija - to su Astarta i Moloh; Fenikija - to su mureks i evnusi; Fenikija - to su
podlost i pohlepa. A u Fenikiji, grad Sidon. Sidon - o kome pričaju legende, Sidon - o kome
govore predanja, Sidon – koga pamte pokoljenja. Drevni Sidon - sjaj daleke prošlosti; gordi Sidon
- morem umivani; slavni Sidon – pjesmom opjevani.

Vratimo se sad našem Magaretu, da vidimo dokle je ono doguralo. Jednoga dana, neznano
otkud, pojavi se on, tu, u drevnom Sidonu, pod užarenim suncem Levanta. Pojavi se u glavnoj
ulici, kao što i priliči glavnome junaku. Hodao je pognute glave, sporim, teškim koracima: bio je
umoran kao pas. Vidješe ga prvo prodavačice ljubavi što su ordinirale na kraju ulice, tu, kod
Crvenog Fenjera - najpopularnije gostionice u gradu. Ćutu, pušu, u Magare gledu. Na njih ne
ostavi neki poseban utisak: jasno im je bilo da nije devizni mušterija, da nije platežno sposoban,
da je go ko pištolj. Dućandžije, domaćice, kafedžije, a i svi ostali koji su se tu zadesili, ne obratiše
posebnu pažnju na njega; robovima je ionako bilo svejedno (njima ni iz džepa ni u džep). Prošao
bi on, tog popodneva, kroz glavnu ulicu (i kroz mnoge sporedne), tumarao bi možda danima kroz
grad, dok ga, opet ne bi upregli u neka kola, natovarili naramak drva na njega, ili ga, možda, i
okrenuli na ražanj (mada ovo manje vjerovatno, bio je kost i koža). Sudbina nije tako htjela.

Tu, među prijateljicama noći (koje su ordinirale i danju), šibicarima i šanerima, švercerima i
džeparošima, koji su, kao i obično, bili u dobrom raspoloženju, sam, malo po strani od njih,
stajaše jedan mračni lik. U dugačkom kaputu (dubokih džepova), s izlizanim cilindrom na glavi
(koji je naslijedio), u čizmama od zmijske kože (koje je ukrao): bio je to lokalni besposličar,
lakrdijaš i prevarant. Zvali su ga Ludi Šeširdžija. Davno su već zaboravili kako mu je bilo pravo
ime, i kad se prvi put pojavio, tu, na ulici, i da li je rođen u njihovom gradu ili je odnekud došao.
Znali su, međutim, čime se bavi: lihvario je ispred Crvenog Fenjera, tapkao ulaznice ispred Luna
parka, valjao je travu i prašak, petarde i prskalice. Stajao je naslonjen na uličnu svjetiljku, stajao
je tu svaki dan, uvijek na ulici, od jutra do mraka, i ljeti i zimi, po kiši i žezi.
Bijaše neispavan: prošle noći, Moloh mu je došao u san. Ovako mu reče: „Zaboravio si me, o
Šeširdžijo, zaboravio si Moloha, ali Moloh nije zaboravio tebe. Moli mi se, Šeširdžijo, prinosi mi
žrtve, pjevaj mi himne. Poslušaj me, o Šeširdžijo, nećeš pogriješiti.“
Trgao se iz sna. Širom otvorenih očiju ležao je u potpunom mraku. Dugo mu je trebalo da
ponovo zaspi. Malo kasnije, i djed mu se javio u snu: „Nisi mi vjerovao, Ludi Šeširdžijo, nisi
vjerovao svome djedu, a djed je bio u pravu. Povjeruj mi, o Šeširdžijo.“
Probudio se u cik zore, bio je sav mokar od znoja. Obuče se na brzinu i istrča iz kuće. I, evo sad,
dok je brojao pare, mukom zarađene od poslednje lihve, baci pogled niz ulicu: „Gle, ružičasto
magare! Kakva glupost! Gdje baš sad da naiđe! Baš je morao ovuda da prođe! Smrdi kao tvor, ko
zna od kad se nije kupao. Pun je buva. Razjuriće mi i ovo malo mušterija što ih imam. Svašta li
ćeš vidjeti u ovom Sidonu, svega ćeš se nagledati, čuda ćeš se načuditi.“ Bio je ozlojeđen:
„Rospije, šverceri, lopovi - ne možeš ni dinar od njih da izvučeš, u crno su me zavili, život su mi
upropastili. Muka mi je od svega: od njih, od Fenikije, od Sidona. I sad se još i ovaj smrdljivi
magarac pojavio. I to ružičast. Bože sačuvaj! Rebra mu se vide, kao vuk je gladan, vola bi pojeo.
Kako podlo gleda, kako mudro ćuti, kako tiho gazi. Spreman je na sve. Nećeš se ti, njuško glupa,
ovdje hljeba najesti. Ja ti to garantujem, ja to najbolje znam. Mene pitaj.“ Tako je razmišljao
Šeširdžija dok je gledao magare kako vuče noge kroz prašinu.

I htjede da se vrati brojanju para, jedino ga je to radovalo, činilo ga srećnim, činilo da se osjeća
kao čovjek. A onda mu sinu kroz glavu, puče mu pred očima, bi mu sve jasno. Sjeti se sna i svoga
djeda, i straćare na kraju grada, u kojoj su on i djed živjeli. I sjeti se staroga kovčega, i kako ga je
kopkalo zašto je kovčeg stalno zaključan, i sjeti se kako je razvalio bravu (dok se djed napijao u
obližnjoj krčmi), i kako je bio razočaran: „Papirusi, sve sami papirusi: nacrti, proračuni, formule!
Kakva glupost! Ne shvatam šta će staroj budali sve to, rijetko sam ga viđao s knjigom, i zna li
uopšte da čita, sumnjam.“ Među papirusima ugleda i jednu sliku, a na slici glava nekakvog
magarca. „E, ljudi moji“ reče u sebi „da sam juče umro, ne bih ovo vidio, on (misli se na djeda)
drži magaretovu sliku u kovčegu. Normalni ljudi drže slike žene ili ljubavnice, neke starlete ili
fudbalera, a on sliku magarca.“ Spusti poklopac i poče da se smije na sav glas (od muke).
„Bogati djede“ pitao ga je pošto su izgladili odnose (poremećene razvaljivanjem brave) „kakav je
ono magarac čiju sliku držiš u kovčegu.“ „Kad me pitaš pravo ću ti kazat,“ odgovori mu djed, i
poče da priča o ružičastom magarcu, iz dalekog svijeta, koji će se pojaviti u sred bjela dana, na
ulicama učmalog Sidona, kad ga niko ne bude očekivao, kad mu se niko ne bude nadao.
Objašnjavao mu je zašto je pojava tog magarca od presudne važnosti, ne samo za njega,
Šeširdžiju, već i za sami ovaj grad, za čitavu Fenikiju, pa i za svijet u cjelini. Ovako mu reče:
„Sinko, tek tad, kad se pojavi Ružičasti Magarac, kad se njegova dreka bude čula diljem
Zemljinog šara, tek onda će, ne prije toga, lihvari zavladati svijetom.“ Nije tad vjerovao djedovim
riječima: mislio je da halucinira, da mu je trava udarila u glavu, da mu je rakija popila mozak. „Ali
djede, nema ružičastog magarca, nije ga bilo, i neće ga ni biti“ bunio se mali Šeširdžija. „Moli se
Molohu, sine,“ odgovori mu djed „Moloh misli na nas.“ I molio se Molohu mali Šeširdžija, molio,
pa mu dosadilo; zaboravi Moloha, zaboravio bi i djeda, da ga na njega nisu podsjećali udžerica u
kojoj je još uvijek živio, i drveni kovčeg, koji nikako nije uspjevao da proda (zbog polomljene
brave) mada ga je često iznosio na buvljak. I sad, posle toliko godina, sjeti se djeda i njegovog
proročanstva.

„Stari lisac je bio u pravu, moralo se dogoditi kad-tad, mi ćemo vladati Plavom planetom“ reče u
sebi. U momentu je imao gotov plan, pare koje je brojao, na brzinu strpa u džep, i, kao nehajno,
priđe Magarcu idući uporedo s njim. „Vidim da si sa daleka puta" reče mu „da si prošo sito i
rešeto, i da ti je velika nevolja, te se danas po Sidonu šećeš.“ Magare, koji daleko od toga da je
bio naivan (prošao je sito i rešeto), ne reče ništa, samo mudro klimnu glavom. „No, ti hajde sa
mnom u mehanu“ nastavi Šeširdžija „da odmoriš svoje stare kosti, da popiješ čašu rujna vina, da
bi ti se snaga povratila." Magare klimnu glavom.

Šeširdžija je bio zadovoljan sobom: „Dobra mi je ova ideja da iskoristim ovu njušku za svoje
potrebe: podal je i pohlepan, lukav i bezobziran, i, najvažnije - očajan je, treba mu lova.“

KOD CRVENOG FENJERA

„Vidiš i sam, Magare, teško se živi“ započe Šeširdžija „kapne po nešto, tu i tamo: po koja sitna
lihva, po neka preprodata karta, valjaš bijelo i zeleno, balone i prskalice. Mršavo je to. Tanko. A
moglo bi bolje, mnogo bolje. Moglo bi biti živahnije, unosnije, zabavnije. Znam ja odakle ti
dolaziš, znam i kako je tamo, znam i zašto si ovdje. Egipat je inertan i uspavan, statičan i
dosadan: bez mogućnosti, bez šansi, bez perspektive. Ali, siguran budi, ni nama ovdje, u Fenikiji,
ne cvjetaju ruže. Gorak se, Magare, i kod nas hljeb jede.“
Magare ga je slušalo ćuteći. Šesto čulo mu je govorilo da je dolaskom u Sidon napravio pravi
izbor: konačno je na pravom mjestu, s pravim ljudima, i u pravo vrijeme. Znao je da za njega više
nema prepreka, da su mu sva vrata otvorena, da je budućnost pred njim. Nepopravljivi
optimista, kao i uvijek, vjerovao je u sebe.
„Nije baš sve tako crno“ nastavi Šeširdžija „ako si ambiciozan, ako hoćeš da radiš, ako voliš lovu,
bolje je nego bilo gdje na svijetu. Vjeruj mi, imaju Sidonci kvaliteta, ima tu materijala, kažem ti,
samo ih treba politički organizovati, međusobno povezati, ideološki potkovati. Ti si ovdje novi,
tebe ne znaju, ti treba da odigraš svoju ulogu: da ih zainteresuješ za svoje ideje, da im objasniš
svoje stavove, da im izložiš svoj pogled na svijet. Moraš da ih zagriješ za promjene, da ih preneš
iz učmalosti, da im otkriješ novi svijet. Imaš harizmu, visoku inteligenciju, lice koje se pamti. Ti
ćeš im biti zvijezda vodilja, ti ćeš im proširiti vidike, ti ćeš ih izvesti na pravi put. Ti ćeš im,
Magare, udahnuti dušu. Logističku podršku prepusti meni. Znam ja ljude, znam moćnike, znam
svakoga. Čitav život sam proveo, ili ovdje u Fenjeru, ili tu ispred, na ulici. Znam kako ovaj grad
živi, kako diše, kako pulsira. Imam ti ja veze među ministrima i tajkunima, starletama i lopovima,
policajcima i akademicima. Prodavo sam im ja svima travu i prašak, davao pare na zajam,
podvodio pevaljke. Svačije tajne ja znam: ko prima mito, ko vara ženu, ko gubi na kocki. Imam
čitavu mrežu lažova i špijuna, tračara i spletkaroša. Još koliko danas, sve ću ih staviti u pogon:
hvaliće te na sav glas, do neba dizati, u zvijezde kovati. A one koji nas budu pročitali, njih ćemo
podmićivati, zastrašivati, ogovarati, opanjkavati, olajavati, otrcavati...“
Magare je shvatilo da mu je ovo životna šansa da ostvari svoje snove. Ovako je razmišljalo: „Ovu
priliku ne smijem propustiti, došlo je mojih pet minuta, kucnuo je moj čas.“ Znao je da ovaj put
neće omanuti, da će iskoristiti datu mu šansu, da će opravdati ukazano mu povjerenje.

Glasine se brzo raširiše po čitavom gradu, a onda i po ostalim gradovima, pa i dalje van granica
zemlje Fenikije: o Magičnom Magarcu, iz naprednog svijeta, sa bogatih pašnjaka, iz zemlje
Dembelije. Govorili su da ima dobre namjere, da za sve ima dara, da svima donosi sreću, da ima
mnogo para. Hvalili su njegove hrabre vizije, njegov vitak stas, njegovo pametno lice, njegov
školovan glas.

A on je zaista znao da iskoristi pruženu mu šansu: zablistao je u punome sjaju (razvivši do kraja
svoje potencijale, briljirao je kao nikad u životu). Za početak, da bi se prilagodio novonastaloj
situaciji, to jest, da bi se uklopio u namjenjenu mu ulogu, morao je da promjeni imidž. Nekada je
bio: egoista i hedonista, oportunista i nihilista. Privlačilo ga je sve ono što draži čula, što mami
nagone, što podstiče instikte. Takav je barem bio u Egiptu, u Luksoru, u starome kraju. Stočarima
je dobro poznato da magarac niti mjenja dlaku, a još manje ćud. Ali ovaj naš dlaku je promjenio,
i to bez ikakvog napora. Sada je postao: racionalista i realista, konformista i pragmatista. Mislilac
bez mane, logičar bez premca: imao je svoju ideologiju, svoje viđenje događaja, svoj pogled na
svijet (koji se, gle čuda, uvijek poklapao sa Šeširdžijinim interesima). Naravno, ćud nije
promjenio: ostao je onaj isti samoživi sebičnjak i demagog, cinik i licemjer, kakav je uvijek bio.

Ovako redefinisan, ideološki potkovan, materijalno situiran (zahvaljujući Šeširdžijinim, tada još
uvijek skromnim sredstvima) počeo je da njače. Siguran u sebe, raspomamljen, u ekstazi, njakao
je kao što nikad njakao nije: besomučno, iz petnih žila, svom silinom svoga bića. Obećavao je
med i mlijeko, raj na zemlji, svijetlu budućnost, bolja vremena. Nalazio je izlaz iz bezizlazne
situacije, ostvarivao je neostvarivo, omogućavao je nemoguće. Bio je nepredvidiv, neustrašiv,
neumoljiv, neuhvatljiv; vispren i pronicljiv, na momente lucidan, prijatan i nasmijan, iskren kad
zatreba. Ukratko, bio je to lik koji uliva povjerenje, koji ne zna za poraz, koji sigurno vodi u bolju
budućnost.

Ovaj čudni telal, govornik bez mane, postao je lice sa naslovne strane, sa malog ekrana, sa
izborne plakate. Stekao je širok krug obožavalaca (iz svih slojeva društva), što nekima može
izgledati čudno, s obzirom da se ipak radi o jednom magarcu, ali kao što kaže izreka - o ukusima
ne vrijedi raspravljati (ili, možda to još bolje definiše trgovačka mudrolija - svaka roba ima svoga
kupca).

Mnogi su ga pročitali, još na samom početku, čim su mu vidjeli njušku, još i prije nego što je
zanjakao. Govorili su da je običan hohštapler, da je podmukli komedijaš, da je ovejana bitanga,
licemjerni lakrdijaš... Znali su oni da će se sve to loše završiti, ne za njega, već za njih. Naravno,
niko ih nije slušao.

Šeširdžija je bio zadovoljan: sve je teklo po planu, sreća mu se smiješila prvi put u životu. Bio je
siguran da će njegov plan uspjeti, da će mu se ispuniti želje, da će mu se ostvariti snovi. Kao
čovjek neograničenih ambicija, kakav je nesumnjivo bio, sanjao je o svjetskom carstvu (čiji je on
poglavnik), o svjetskoj banci (čiji je on vlasnik), o svjetskoj religiji (čiji je on prorok).

Ali, ako ste i za momenat pomislili da je taj čovjek opasan ludak - bili ste u pravu, on to i jeste. To
je ludak mnogo opasniji od Ružičastog Magarca (koji daleko od toga da možeš na ranu da
priviješ), jer Magareće želje su uglavnom bile usmjerene na zadovoljenje fizičkih potreba, uz
nešto sujete, na koju, čak ni on, nije bio potpuno imun. Ali, u suštini, on je bio običan hohštapler
osrednjih kvaliteta, mediokritet, kako se to kaže, koji se čitav život uzdao u sve (poznanstva,
veze, mito i usluge svih vrsta) sem u svoje sposobnosti. I nikad mu nije padalo na pamet da on
bude nekakav idejni vođa, sve dok ga toga dana, kod Crvenog Fenjera, Ludi Šeširdžija nije
ubjedio da je on (Magarac) taj izabranik visoke inteligencije, širokih shvatanja, neprevaziđenih
kvaliteta. Za razliku od njega, Šeširdžija je teško bolestan čovjek (bolesno je i Magare, ali ne
toliko), čovjek ludačkih ambicija, koji hoće da vlada pomoću novca, i što više novca - to više
moći, i po svaku cijenu želi da novac bude jedini kriterijum vrijednosti, jednostavno, zato što ga
on najviše ima. A onda, kad konačno bude ovladao svijetom, pokušaće da ga uredi po svom
nahođenju, i možda će, čak, i željeti da svi u tom, Njegovom svijetu budu srećni, htjeli to oni ili
ne. A ako ne - kukala im majka, ispariće kao što isparuju likovi iz Orvelove Okeanije: jednostavno
nestanu i niko ih više ne pominje (kao da ih nikada nije ni bilo), i nema ih više ni na fotografijama
(a imali su ih mnogo), i niko ih se više i ne sjeća (čak ni oni koji su ih poznavali čitav život). Samo
još da napomenem da ovo ne znači da Ružičastog Magarca treba potcenjivati, daleko od toga,
jer iako on nije, da se izrazim tehničkim žargonom - pogonska snaga čitave ove mašinerije, on je
glavna osovina bez koje ne bi mogle da funkcionišu mnoge druge osovinice, točkići i zupčanici,
polugice i cjevčice.

I tako bi Feničani živjeli vjekovima: kupovali, prodavali, gnječili murekse, potkazivali prijatelje,
ogovarali komšije. Ali, kao što kaže narodna poslovica - ničija nije do zore gorjela, pa nije ni
njihova. Tako i nad njihovom srećom počeše da se nadvijaju crni oblaci. Moralno propadanje,
koje je i prije toga uzelo maha, kao nigdje u starome svijetu toga doba, dolaskom Ružičastog
Magarca dostiglo je neslućene proporcije. Država poče da se ljulja iz temelja, porezi da se
povećavaju, biznisi da se zatvaraju, banke da bankrotiraju. Čak su i skupljači puževa ostajali bez
posla, a i berza robova bila je pred kolapsom. Jedino je prostitucija cvjetala: ružičasta zemlja,
ružičasto magare - crveni fenjeri. To je valjda neko zlatno pravilo koje važi za sva vremena, pa
tako i za ovo. Vjerujem da su dame slobodnih shvatanja i te kako dobro znale da iskoriste ovakav
razvoj situacije. Naravno, njima su ipak pripale samo mrvice sa već počišćene trpeze, ono što je
bilo suviše sitno za Šeširdžiju i Magare (raspodjela se vršila po formuli - jači tlači). No, bolje išta
nego ništa, bolje vrabac u ruci, pa koliki toliki. Vrapcu se ionako u zube ne gleda (valjda zato što
ih i nema), konju da, i magarcu takođe. Ali to su Feničani izgleda zaboravili da urade sa ovim
svojim Ružičastim (ili Magičnim, kako su ga često zvali) Magarcem. Umjesto da ga pažljivije
procjene, da ga osmotre sa svih strana, da mu dobro u zube pogledaju, kao što je i običaj,
vjerovali su mu na riječ. Sad su se našli u ćorsokaku: bez posla, bez para, bez vjere u bolje sutra.
Opljačkani i ojađeni, obamrli i otupjeli, tumarali su besciljno ulicama Sidona, sedjeli satima po
klupama u parku, ili ubijali vrijeme buljeći u televizor.

Čovjek koji voli da logično razmišlja pomislio bi da je ovakvo vrijeme dušu dalo za špijune,
cinkaroše, potkazivače, doušnike, dostavljače, dojavljivače, žbire i uhode (sve ovo su sinonimi
jedne iste društvene djelatnosti). Nije tako bilo. Potkazivanje, koje je i prije dolaska Ružičastog
Magareta bila uspješna privredna grana na ovim područjima, njegovim dolaskom doživjela je
neviđeni procvat, međutim, sada, u sveopštem rasulu, njihove usluge više nikome nisu trebale.
Bio je to hladan tuš za njih kad su jednog dana na vratima policijske stanice pročitali
obavještenje „Ne radimo više sa špijunima.“ Prešli su i oni u opoziciju. I, kao i svi ostali (čak i
grlatije) počeli su da kude i psuju „tog ogavnog magarca, stranca i nevjernika, lopova i
špijuna(!?), kome treba izvući uši, iščupati rep, oderati kožu...“ Bili su neumoljivi.

Magare, reformator ljudske svijesti, propovjednik ružičaste budućnosti, Čika Paja što donosi jaja,
bio je svjestan da to što se dešava na ulicama Sidona ne sluti na dobro. „Nešto je trulo u državi
Fenikiji“ razmišljao je, „nisu tome krive moje ideje, moji savjeti, moje reforme. Ja sam čovjek (!?)
koji ide ispred svog vremena, zagledan u daleku budućnost, s vizijom koju ova tegleća marva
(!!!) ne može da shvati. Eventualno, ako bih promjenio imidž (zar opet?), promjenio taktiku,
možda ima šanse da se i dalje održim na površini. Da im, možda, ponudim svoju ekspertizu:
novu ekonomsku platformu, novi program stabilizacije, novi paket privremenih mjera. Možda bi
to urodilo plodom? Teško. Smijaće mi se: 'Zar ti da nas vadiš iz krize? Ti, koji si nas dovdje i
doveo? Ti, koji si nas lagao tolike godine? Ti, koji si napunio džepove?' Štap će opet da radi. A
možda i gore, čujem ih kako urlaju na ulici, hoće kožu da mi deru, u kobasice da me melju. Ne
mogu se oni civilizovati, to je valjda već svima jasno. Čak i ako izvučem živu glavu, degradiraće
me, daće mi da opet vučem neka kola, da okrećem mlinski kamen, ili da me djeca jašu u Luna
parku. To nipošto ne smijem dopustiti, tako nisko ne smijem pasti. Slušaj ih samo kako urlaju,
sve ih je više, i sve su bješnji. Neprijatno su me iznenadili, ovo zaista nisam očekivao: razbijaju
izloge, blokiraju ulice, prijete meni, prijete Šeširdžiji. Mnogo su ljuti, a ima ih masa. Znao sam ja
oduvjek da su to primitivci i prostaci, ali da će baš ovako da reaguju... Najbolje je ne obraćati
pažnju na njih, praviti se da ne postoje, ignorisati ih, kao da ih nema. Ne ignorišu oni mene,
malo-malo pa me pomenu: 'Magare majmune, Magare lopove'. Šta im ja smetam? Ja sam
ugledni građanin, uspješan biznismen, poznat i poštovan u čitavom svijetu, jedino me ovdje ne
cijene, u ovom smrdljivom Sidonu. Čitav grad je napolju. Šta će na ulici? Što ne gnječe murekse?
Što ne tapkaju ulaznice? Uvijek ima šta da se radi. 'Magare iziđi, Magare iziđi', izići ću, al' na
zadnja vrata, čim se smrkne. Moram što prije da se nađem sa onim Šeširdžijom, možda on ima
neko rješenje? Njemu svašta padne na pamet.“ Tako je naše Magare (koje je inače bilo sklono
panici) razmišljalo u ovom odsudnom momentu, dok je raspomamljena gomila na ulici tražila
njegovu glavu.

Šeširdžija - sad već uspješan poslovan čovjek (dobrostojeći, mada još uvijek ne i tajkun) - sjedio
je sam, u polumraku svoje radne sobe u kojoj je provodio veći dio dana (otkad je postao ugledni
građanin rijetko je navraćao u Fenjer): „Izmuzoh ih do kraja, istresoh im i zadnju paru, do gole
sam ih kosti oglodao. Nije ni čudo što su bijesni, i ja bih bio da sam na njihovom mjestu, ali
nisam. To su i zaslužili. Da su valjali ne bi propali. Kako ja nisam propao? Zašto Magare ne
propada? Zašto nije propala Spasenija, ili Bubamara? Kupila si je novo auto, ide na skijanje svake
godine, u Pariz po garderobu, na Tajland da se kupa, na Maui. Njima je dobro. Njima nije kriv
Ludi Šeširdžija, njima nije krivo Magare, njima nije kriva korupcija, pljačka, nepotizam... Nema
ovdje više šta da se traži, propada Fenikija, propada Sidon, da i ja ne propadnem s njima.
Moram da mijenjam mjesto boravka, moram naći neku drugu zemlju - ali koju? neki drugi grad -
ali koji? neke druge ljude - ali koje? Svi imaju svoje bogove, svoja vjerovanja, svoje običaje. Kako
će me dočekati? Kako će prihvatiti moj način rada? Kako će prihvatiti Magareću priču? Hoće li
nasjesti na nju? Valja mi putovati, ali u kom pravcu? Moram nešto da smislim i to vrlo brzo.“ Tako
je Šeširdžija razmišljao, hladan i proračunat, miran i staložen; kao i uvijek, nije gubio glavu.

Te noći Moloh mu je došao u san: „Kraj velike mutne rijeke/ a na vrhu kule bijele/ živi, radi i
preživa/ od žeženog zlata tele.“ To mu je poručio.

U MIŠIJOJ RUPI

Sastali su se u raskošnom salonu Šeširdžijine vile, koju je sagradio na istom onom mjestu gdje se
nekada nalazila djedina udžerica. Vila je imala preko trideset soba (okićenih djelima
najpoznatijih umjetnika), osam kupatila (sa italijanskim pločicama), dva bazena (od čega jedan
olimpijski), tri garaže (najveća za Hamera). Izlišno je, vjerujem, i napominjati da je Šeširdžijina
vila bila najveća i najskuplja u čitavom kraju, pravljena po njegovim instrukcijama, i po njegovom
ukusu, a za njegovo zadovoljstvo. Ipak, te večeri, atmosfera u domu Šeširdžijinih, daleko od toga
da je bila karnevalska. Magarac je bio zabrinut, dekoncentrisan, unezvjeren; Šeširdžija -
nervozan, ljut, ozlojeđen.

- E, pa Šeširdžijo, zaigra mečka i pred našim vratima. Propada moćna Fenikija, propada drevni
Sidon, propašćemo i ti i ja, zajedno s njima. Kao što si i sam već shvatio, situacija je više nego
kritična, skoro bezizlazna. Ekonomski propala, duhovno zanemoćala, moralno istrulila, Fenikija je
postala lak plijen za okolne zemlje. Kao hijene nanjušili su crkotinu. Smrad raspadajućeg kvazi-
carstva na daleko se osjeća; mnogi su se već nakostriješili sjetivši se nekih starih računa koje baš
sad hoće da izravnaju. Čak su se i ovi moji, inače miroljubivi Egipćani, uskomešali oko granica
ove propale države, a Asirci su već prešli granicu drage nam Fenikije, napreduju prema Sidonu, i,
kako izgleda, ne nailaze ni na kakav otpor: ni puška da pukne, ni top da grune, ni sablja da
zazveči. Kakav je ovaj pokvareni narod, traže moju glavu, umjesto da brane čast i dostojanstvo,
slobodu i blagostanje, red i zakon, oni samo gledaju da izbjegnu obaveze koje u ovom odsudnom
momentu istorija postavlja pred njih. Istorija, učiteljica života, koja trasira put...
- Ne lupaj. Pa i sam si rekao da su duhovno zanemoćali i moralno istrulili. Kako onda očekuješ od
njih da se bore kao junaci, sad odjednom? Nema ti tu boraca, moje Magare, ovakvo društvo ne
daje heroje, ljude od časti, od karaktera, od integriteta, već samo kukavice, podlace i
spletkaroše, jednom riječju - ološ. Ne možeš da ga vaspitavaš da bude sebičan, licemjer, špijun i
ulizica, a onda da ga pretvoriš u heroja, kad to tebi zatreba. To može samo u bajci, moje Magare,
da se krastava žaba pretvori u princa na bijelom konju, ali mi nismo u bajci, već u stvarnosti, i u
toj stvarnosti Feničani su takvi kakvi su. U njih ne polaži nade, već u sebe, u svoju pamet i u svoj
novac.
- Ipak, sjećam se jednom, Šeširdžijo, kad uhvatiše nekog lopova što je krao krofne i đevreke po
bazaru, kako su svi zdušno, kao jedan, časa ne časeći, skočili na njega, bacili ga na zemlju, odvalili
od batina. Zadivilo me je tada njihovo samopožrtvovanje, osjećaj građanske dužnosti, njihova
visoka svijest o potrebi društva da se zaštiti od kriminogenih elemenata. Čak i kasnije, dok su ga
vukli ulicama Sidona, i domaćice i buregdžije, i starci i školarci, svi su prišli da daju doprinos
opštem dobru: ko nogom, ko štapom, ko kamenom. I ne nađe se baš niko, u čitavom Sidonu da
brani tog lupeža, da se stavi na njegovu stranu, da kaže: „Nemojte ljudi, dosta ste ga tukli, dosta
je bilo“, kao što bi se, zasigurno, našli mnogi takvi u nekim drugim, primitivnim, sredinama
(Magare griješi - ne bi se našli više ni tamo). Sjećam se da sam tad pomislio: „Blago zemlji koja
ima ovakav narod, i blago narodu što je takav kakav je: jedinstven i odlučan, hrabar i talentovan,
ali bogami, i surov kad zatreba. Tako se brani sloboda i sve ostale vrijednosti koje mi baštinimo“
Tada sam tako razmišljao. Zato sam se mnogo iznenadio kad sam vidio da se kao prepelice
raspršiše pred Asircima. Mislio sam da će krenuti na njih kao sivi vuci, kao gorski lavi, kao divlji
vepri, da ih rastrgnu na komade, kao što rastrgoše onog zlotvora. A oni... utekoše sa svake
međe, okrivljuju jedni druge, traže krivce... Šeširdžijo, moram ti reći, uvrijedio se ti ili ne, imao
sam mnogo bolje mišljenje o ovim tvojim Feničanima. Neprijatno su me iznenadili.
- Mene nisu. No, pusti sad njih, imamo preča posla. Naime, valja nam putovati. Moramo da
brišemo što prije, što brže i bez zadržavanja; koliko nas noge nose, čizmama od sedam milja.
- Ali ja nemam takve čizme, o, Šeširdžijo!
- Znam, nemam ih ni ja, o, Magare! To se samo tako kaže, to je naš lokalni izraz, znači: bježati
bez odugovlačenja, bez gubljenja vremena, i bez griže savjesti.
- Ali mene savjest ne grize.
- Znam, ne grize ni mene. To se samo tako kaže.
- Da li se baš mora bježati? Možemo li se dogovoriti s tim Asircima, ponuditi im naše usluge, ili
ih, jednostavno, podmititi, kao što smo to i do sad radili? Pa i oni su ljudi, a svaki čovjek ima
svoju cijenu, to si i sam govorio. Nisu ni oni imuni na ovozemaljska dobra. Imaju i oni neku slabu
tačku, i mi ćemo je naći.
- Najslabija tačka je ta tvoja magareća glava, otkinuće ti je čim te vide takvog ugojenog. Nema ti
pogađanja s njima i nema dogovora. Oni mogu da uzmu sve sa stola, moje Magare, kad god
hoće: jer oni su složni, a mi nismo; oni su ljudi od časti, a mi nismo; oni imaju cilj, a mi ga
nemamo.
- Nisam o tome razmišljao na taj način, moram priznati.
- Znam. Razmišljao si na drugi nači. I dok si ti razmišljao i smišljao, opažao i zapažao, ja sam već
napravio plan: znam u kom pravcu treba ići, znam gdje treba stići, znam kome se obratiti za
savjet i moralnu podršku. Kao što znaš, Magare, ja sam poklonik boga Moloha, i taj moj bog,
Moloh, javio mi se noćas u snu: rekao mi je da idem u zemlju Mesopotamiju, u grad Vavilon. U
tom gradu vlada nekakvo Zlatno Tele. Njega ćemo pitati za savjet, i ono će nam ga dati; ono će
nam pomoći. To Tele.
- Kakvo je to Tele? Kakav mu je pogled na svijet? Čudi me da nikad nisam čuo za njega. Bojim se
da nije neki laik, neki diletant, neki štreber, neki folirant. Da nas ne uvali u još veće probleme
nego što ih već imamo? Da nas skupo ne iskošta ta njegova ekspertiza? Kažem ti, ne znam kakvo
je to Tele.
- Usrećitelj je, kao i ti, samo finansijsko-bankarskog usmjerenja. Usko specijalizovan u domenu
plemenitih metala, dragog kamenja i hartija od vrijednosti.
- Kakve su to hartije? Nisam čuo...
- Ne znam ni sam. Mora da su dobre, čim su od vrijednosti. Vidjećemo kad dođemo tamo. Tamo
će se sve razjasniti, iskristalisati, dobiti konačan oblik i doći na svoje mjesto. Tamo nas čeka novi
život, nova šansa, novi početak: u zemlji Mesopotamiji, kraj moćnog Eufrata, u bajnom Vavilonu.
- Nego, Šeširdžijo, brine me i jedna druga stvar: kako ću se ja uklopiti u Vavilonski mozaik? Kakva
će biti moja uloga? Moj društveni status? Moje radno mjesto?
- Ne brini Magare, bićeš i dalje to što jesi: veliki mislilac, nezamenjivi ideolog, genijalni vizionar.
Moloh mi te je preporučio, a Moloh zna šta radi.
- Što se tiče Moloha, a i Bala, i Astarte, ne čini li ti se da su i oni doprinijeli propasti Fenikije:
njihovi morbidi običaji, njihovi krvavi rituali, njihovo bizarno sveštenstvo. Jer da su im bogovi bili
bolji, i oni bi bolji bili. Ne bi ovako jadno završili, prodavani kao marva po pijacama širom
Mediterana, po istim onim pijacama po kojima su i oni sami nekada prodavali robove. Da su im
bogovi valjali, ne bi ni oni propali.
- Mućni malo glavom, Magare. Propao je Sidon, propali su i Sidonci, propala je Fenikija, propali
su i Feničani, ali ima ko nije propao: mi nismo propali. Nama nikad bolje nije bilo. Puni smo ko
brod, i ti i ja. Dobri su ovi bogovi. Za nas.
- Znam, ali ipak, obožavanje boga kao što je Moloh moglo bi negativno da se odrazi na tvoj, a i
na moj imidž, tamo u Vavilonu. Moglo bi da nam napravi probleme, da izazove sumnju u naše
dobre namjere, da dovede u opasnost čitav naš projekat. Pokupi usput neke druge, bolje
bogove: življe, visprenije, mlađe, savremenije. Bogove koji ne izazivaju strah i sumnju. Ovima je
već istekao rok upotrebe, pregazilo ih je vrijeme.
- Magare, kako ne shvataš? Moloh je od ključnog značaja u čitavoj ovoj priči. Bez njega čitav naš
plan pada u vodu. Moloh je moja pokretačka snaga, moja zvijezda vodilja. Naravno, tamo u
Vavilonu, obožavaću ga tajno, da niko ne zna. Astartu poštuju i u Vavilonu, tako da s njom neće
biti problema. A što se tiče one budale Bala, njega moram da se otresem, on je bog lokalnog
karaktera, ograničanog roka trajanja, bez perspektive, bez harizme. Cijene ga samo ovdje u
Fenikiji, kojoj su dani i onako odbrojani.
- Ja ću i dalje da se držim Seta, tajno, kao i ti. Set je dobar Bog, ali mu nisu dali šansu, tamo u
Egiptu. Nisu bili u stanju da spoznaju njegove kvalitete, da shvate suštinu njegove ideje, da
uhvate esenciju njegove misli. A što se tiče ovih Feničana, uopšte mi ih nije žao. Kakvi su bili,
tako su i prošli. Nikakva šteta.
- Nikakva. Ionako su bili budale.
- Da. Bili su budale.

Nije dugo prošlo, pokoriše čitavu Fenikiju, nametnuše joj poreze, drumarine, dažbine,
mostarine. Marginalizovaše je kao međunarodnog činioca, izbrisaše je sa geopolitičke karte,
poslaše je u zaborav. Za sva vremena. Zauvjek.

I tako, ode Fenikija iz istorije, a naši drugari odoše iz Fenikije. Ohrabreni uspjehom, naoružani
optimizmom, podstaknuti znatiželjom, ispunjeni entuzijazmom, krenuše u tu novu, obećanu
zemlju, u taj novi, nepoznati grad - Vavilon, grad u kome je sve na prodaju, grad u kome sve ima
tržišnu vrijednost, grad u kome vlada Zlatno Tele. Imali su zadnje namjere.

Moloh, vladar iz sijenke, iz svoje mračne jazbine, budnim okom pratio je aktivnosti svojih
pulena. Zavist i pohlepa, i mržnja koja uz to ide, bili su mu hrana - u Vavilonu toga je bilo na
pretek. „Dobra mi je ova ideja“ razmišljao je „da ih pošaljem tamo, u Vavilon, da se tamo okale,
da očvrsnu, da izgube i zadne ostatke ljudskosti u sebi; ako ih još uvijek imaju. Dobro sam ovo
smislio." Bio je zadovoljan sobom.

TELEĆE GODINE

Mesopotamija - zemlja između dvije rijeke (međurječje): aluvialna ravan na jugozapadu Azije,
između Tigra i Eufrata, istočno od Fenikije, zapadno od Elama. Kažu, kolijevka civilizacije.
Moguće. Vavilon - najčuveniji grad Mesopotamije, slavom ovjenčan i neizmjerno bogat (a
korumpiran do srži te kao takav samo naizgled moćan) bio je česta meta mnogih osvajača:
svojim sjajem podstičući njihovu pohlepu, a svojom slabošću dajući im podstrek da ostvare svoje
ambicije (da dođu do para). Opsedali su ga i osvajali, pljačkali i pustošili, rušili i palili, ostajali na
duže ili na kraće, odlazili a onda se vraćali, ti isti ili neki drugi: sa okolnih brda, iz dalekih stepa, iz
obližnjih ravnica, sa dalkih mora. Posle godina uspona i padova, procvata i čupanja iz kriza,
dostigao je vrhunac ekonomskog prosperiteta baš u vrijeme kad su se junaci ove priče prvi put
pojavili u njemu. Stigli su u pravo vrijeme u, za njih, najpovoljnijem trenutku; kao da su znali
pravi momenat kad treba tamo da se pojave (a u stvari i jesu - pronicljivi Moloh im ga je lično
preporučio, kao mjesto boravka u kome će njihovi, nesumnjivi, kvaliteti doći do punog izražaja, u
kojem će njihovi, inače ogromni potencijali, biti do kraja iskorišćeni, u kome će njihove
morbidne sklonosti, nastranosti, i izopačenosti, moći da se razbuktaju svom žestinom). No, o
njima ćemo malo kasnije, pošto prethodno kažemo još po nešto o Vavilonu i Vaviloncima, da bi
se mogla steći podrobnija slika o ovom čuvenom megapolisu iz starih vremena, sagrađenom od
blata, od kojega danas, na žalost (ili na sreću) nije ostalo nikakvog traga (kiše su ga sprale) i o
njegovim egzotičnim stanovnicima, poklonicima Mamona - boga beskrajnog bogaćenja.

Najpopularniji Vavilonac svih vremena nesumnjivo je Hamurabi, kralj koji je donio čuveni
Zakonik i tim činom okrenuo novi list u istoriji ovih geografskih prostora. Visoko drugo mjesto na
listi popularnosti zauzima kraljica Semiramiza, poklonica boginje Astarte (iste one, već
pominjane Astarte čiji su sveštenici bili evnusi u ružičastim haljinama), čarobnica okultnih
znanja, magije i horoskopa, čini i vradžbina. Od građevinskih poduhvata izdvojićemo nadaleko
čuvene Viseće Vrtove - jedno od sedam čuda Staroga svijeta, i, naravno, već pomenutu Kulu
Vavilonsku: kulu, koju gradiše - ali je ne sagradiše; kulu, u koju su polagali nade - koje su se
izjalovile; kulu, u koju su uložili novac - koji se nije oplodio. Vavilon, to je isto što i Sidon, ali
hipertrofiran do grotesknog, izvitoperen do karikature, doveden do apsurda. Vavilonci, skupljeni
tu, sa svih strana svijeta, sa svih geografskih širina, iz svih vremenskih zona. Raznoliko i šaroliko
društvo, izmješano tu, u gradu Vavilonu, na uvijek prepunom bazaru, oko tezgi uličnih
prodavaca, oko uvijek otvorenih dućana. Okupljeni i sjedinjeni u jednoličnu i bezobličnu masu
(po formuli iz mnoštva jedno): bez vizije, bez ideje, te kao takvi, i bez budućnosti. Mora se reći
da su Vavilonci (Vavilonezi) bili praktičniji, energičniji i preduzimljiviji od inertnih i lenjih (ali ništa
manje pohlepnih) Feničana. Bili su dobri geometri i matematičari, astronomi i astrolozi: znali su
da proračunavaju putanje nebeskih tijela, da predviđaju zalazak Sunca i Mjeseca, da rješavaju
kvadratne i kubne jednačine. U tome su bili dobri; to im se mora priznati.

Budući da su pripadali istom tipu društva, kao i Feničani, imali su manje-više iste osobine kao i
oni. Nisu se mnogo razlikovali, ni u načinu privređivanja, ni u načinu razmišljanja. Vještinu glume
i pretvaranja, licemjerja i cinizma, doveli su do savršenstva. Bili su sentimentalni, ali ne i
saosjećajni; rasipnici, ali ne i velikodušni; nasmijani, ali ne i srećni; uvijek u grču, uvijek u žurbi,
uvijek u trci za novcem: novcem se kupovala milost božija, novcem se kupovalo junačko
znamenje, novcem se sticao ugled u društvu. Bilo je tu bogataša, ali ne i gospode, bilo je tu
vojnika, ali ne i vitezova, bilo je tu vlastele, ali ne i plemića.

Obožavaoci Mjeseca i mraka, vezani za svakodnevne probleme, brige i obaveze, već odavno
zahvaćeni duhovnim propadanjem, bili su duboko zaglibljeni u ovozemaljsko blato. Nesposobni
da se uzdignu iznad materijalne sfere, bivaju privučeni crnoj zemlji umjesto plavom nebu, tami
umjesto svjetlosti, životinjama umjesto bogovima (otud valjda i obožavanje jednog teleta).

Da sad rezimiramo sve ovo: između dvije rijeke – Mesopotamija; u Mesopotamiji – Vavilon; u
Vavilonu – kula; u kuli - tele. To je tele od suvoga zlata. Tele kao predmet obožavanja, tele kao
mjerilo vrijednosti, tele kao parodija božanstva. Za razliku od Moloha koji je zahtjevao ljudske
žrtve, Tele je bilo prijemčivije, lukavije, podlije. Odnos s njim bio je jednostavan: koliko para -
toliko muzike; koliko ti je dubok džep - toliko si u milosti božijoj. Sjajno i blještavo, blago i
umilno, smišljeno da zasjeni i očara, da obmane i zavede, to Tele je izaslanik boga Mamona na
zemlji - boga onih osoba koje imaju potrebu za moći, a do koje se u ovom tipu društva stiže
novcem (takvi ljudi, ako žive u drugačijem društvu imaju i drugačijeg boga; taj bog neki put može
biti i običan čovjek; živ čovjek, od krvi i mesa).

Dok se o tačnom porijeklu Ružičastog Magarca ne može ništa sa sigurnošću reći, već postoji više
teorija, od kojih smo neke, sjetićete se, i naveli na početku ove priče, dotle se o porijeklu ovog
Teleta (tele s velikim T) podosta zna. Objasnićemo ukratko: kad je Mojsije otišao na Sinajsku
goru, na kratko je ostavio svoje pleme pod nadzorom svog starijeg brata, Levoga Arona: bila je to
kobna greška, nesagledivih posledica, ali ne za Arona i društvance oko njega, već za njegovo
pleme, i za čitavo čovječanstvo. Naime, Aron je bio je visoki svještenik Izraelaca kome su
pripisivane proročke sposobnosti (nešto kao ćorava, ali vidovita, baba Vanga, ili Nostradamus -
stihoklepac, ili misteriozni Uri Geler, koga sam nedavno gledao na televiziji kako prorokuje ko će
biti sledeći prvak svijeta u fudbalu). Iskoristivši odsustvo Mojsija, Levi Aron je napravio Tele od
zlata (da li je to stvarno bilo zlato ili neka žuta legura koja se samo sija kao zlato, to se sa
sigurnošću ne može znati). Predstavivši ga svojim saplemenicima, obratio im se sledećim
riječima: „Izraelci, ovo tele, ovo je vaš bog. Slijedite ga.“ Kad je Mojsije stigao nazad, vidjevši šta
su Aron i njegovi istomišljenici u međuvremenu uradili, pokušao je da spasi što se spasit može:
pokušao je da razbije njihove iluzije, da otkloni njihove zablude, da ispravi njihove greške. Nije
mu to pošlo za rukom: nisu ih uplašile njegove prijetnje, nisu ih ubjedila njegova uvjeravanja,
nisu ih se ticala njegova obećanja. Odbacili su Deset Božijih Zapovjesti koje je Mojsije donio sa
Sinajske gore - slijedili su Tele. To Tele, nije ih odvelo u junačku Spartu, nije ih odvelo u stoički
Rim, nije ih odvelo u pobožni Delfi - odvelo ih je pravo u Vavilon. U Vavilon - grad potrošačkih
orgija, u Vavilon - grad vašarske kulture, u Vavilon - grad boga Mamona. Životinjski instikt
nepogrešivo ga je vodio u tom pravcu, znao je da će tu doživjeti veliki uspjeh, da će tu steći
ogromnu popularnost, da će tu biti ovjenčan neprolaznom slavom. Tako je i bilo.
I Magareći uspjeh u Fenikiji bio je spektakularan, ali ovaj Teleći, u Vavilonu, nadmašio ga je za tri
koplja. Dočekaše ga Vavilonci raširenih ruku, bolje nego rođenog svoga, kao nikoga prije (a ni
posle) njega. A ono je imalo priču, od koje se vrti u glavi, od koje se ubrzava puls, od koje zasjaje
oči. Propovjedalo je otvoreno tržište i vladavinu kapitala, strane investicije, bespovratnu
pomoć... (a sve to u okviru novog ekonomskog modela kojeg je on lično smislio, postavio na
noge, dao mu konačnu formu, i na kraju doveo do savršenstva). Vidio je zemlju kao jedinstveni
ekonomski prostor: kao ogromnu robnu kuću, kao uvijek otvoreni supermarket, kao vječito
uzavreli bazar. Kao globalno selo u kome su svi stanovnici i kupci i prodavci; i proizvođači i
potrošači; i prevaranti i prevareni; i roba i trgovci.

Mi i dan-danas živimo u svijetu osmišljenom i formatizovanom, prije mnogo vijekova, od strane

Zlatnoga Teleta, i to nas uči da je sve ovo što se danas dešava rezultat njegove (Teleće)
genijalnosti. Nažalost, dugo vremena je njegov genije bio prepoznat i prihvaćen samo u manjem
dijelu svijeta, a evo danas, on obasjava ne samo našu domovinu, već i čitavu planetu. Dakle,
Vavilonezi (stari mufljuzi) bili su u pravu kad su ga oberučke prihvatili, ugostili i, na kraju, udomili
u svojoj sredini, jer zaista, isplatilo im se, na određeno vrijeme, a posle tog određenog vremena
nestadoše, ne ostavljajući gotovo nikakav trag za sobom, zbrisani i oni s lica Zemlje kao Feničani
prije njih.

To Tele je i učinilo da Vavilon bude to što jeste, da mu se ime na daleko čuje, da svima bude na
usnama, da zablista u punome sjaju: bajni Vavilon - grad rajskoga obilja; veseli Vavilon - grad
duginih boja; sjajni Vavilon - grad drečave raskoši. Blješti-šljašti prelijepi Vavilon, u hladu Visećih
vrtova, u sijenci nedovršene Kule, pod budnim okom Zlatnoga Teleta. Vavilon koji golica maštu,
Vavilon koji raspaljuje strasti, Vavilon koji podgrijeva nade. Vavilon - Hamurabi i njegov Zakonik;
Vavilon - Semiramiza i njene čarolije; Vavilon - Tele i njegov kult.

Vratimo se sad našim drugarima: uspjeli su da pobjegnu iz Fenikije (na jedvite jade). Stigoše u
Vavilon. Vavilonci, naviknuti na sve i svašta ne obratiše posebnu pažnju na njih. U gradu u kome
vlada Zlatno Tele, Ružičasti Magarac i nije neka novost. Materijalno dobro situirani, naoružani
velikim iskustvom, puni vedrog optimizma, vjerovali su da će se tu ostvariti njihovi planovi,
realizovati njihovi snovi, ispuniti njihove želje.
Šeširdžija se savršeno uklopio u novonastale okolnosti: osjećao se kao kod kuće, kao da tu
pripada, kao da je tu oduvjek živio. Nije ga mučila nostalgija: brzo je zaboravio prljavi Sidon,
njegove uske i krivudave uličice, smrad raspadajućeg mureksa, trošnu kolibicu na kraju grada.
Čak je i Crveni Fenjer počeo da blijedi u njegovom sjećanju: pojavljivao mu se i dalje pred očima,
s vremena na vrijeme, ali kao kroz maglu, sve bleđi i nestvarniji, kao u snu. Znao je da je
dolaskom u Vavilon napravio pravi izbor, da mu se sreća opet nasmješila. Shvatio je da su
Vavilonci (Vavilonezi) daleko ispred Feničana u gotovo svim granama privrede: spretniji trgovci,
lukaviji bankari, bolji prevaranti. Shvatio je koliko ne zna, koliko još mora da uči. I nije se štedio,
davao je sve od sebe, učio je mnogo, shvatao je brzo. Shvatio je kako funkcionišu finansijske
institucije, tržišni fondovi, novčani derivati, hartije od vrijednosti - naučio je da upravlja
nevidljivom rukom tržišta. Postao je vladar iz sijenke, gospodar života i smrti, ljubazni džentlmen
koga se svi boje. Ostvario je svoje snove.
S Magaretom je bila druga priča, ne što se tiče nostalgije, nije je imao ni on: na Fenikiju je rijetko
pomišljao, na Egipat još ređe, zaboravio je učmali Luksor, zaboravio je mutni Nil, zaboravio je
smrdljivi Sidon. Ipak, ovdje u Vavilonu, osjećao se nekako zanemaren, zaboravljen, u zapećku.
Materijalista po ubeđenju, režimlija po opredjeljenju, melanholik po raspoloženju, pričao je i
dalje on, svoju priču. Međutim, na ovim prostorima, ta njegova već ižvakana frazeologija i
izlizane floskule o ljudskim pravima iako još uvijek aktuelne, nisu imale onaj ubojiti efekat kao
nekad u Sidonu. Nije više mogao da zagrije srca, nije mogao da zapali gomilu, nije mogao da
zatalasa mase. I dalje su se skupljali oko njega dok bi držao govore, po trgovima, po parkovima,
po napuštenim fabričkim halama. Ali nije više bilo to to.
Magare nije shvatalo da je prošlo njegovo vrijeme: prvo nastupa humanistička retorika, kojoj je
jedina svrha da utre put Zlatnome Teletu, a kad se Tele popne na prijesto, sav taj humanizam se
svodi na zaštitu izvjesnih društvenih grupa (pa čak i to samo na papiru), dok kategorije kao što
su sloboda govora, objektivno informisanje ili jednake šanse bivaju gurnute u zapećak. A
promotere ovih ideja, Teleća oligarhija, koja se domogla vlasti zahvaljujući njima, sada smatra
svojim najljućim neprijateljima, koje treba proganjati i marginalizovati na svaki mogući način. U
tu svrhu upotrebljavaju i svoje nekadašnje klasne neprijatelje - aristokrate revidirce, bivše
lumpen-proletere koji su se dobro snašli u sveopštoj pljački, a uz njih i raznorazne mentalno i
emocionalno poremećane osobe. Sve ovo naše Magare nije moglo da shvati.
Zbog toga je i bilo u nedoumici: nije znalo šta mu je činiti, koje korake preduzeti, kojim li se
putem uputiti. U jedno je bio siguran - nije volio to Tele: zauzelo je njegovo mjesto, kvarilo mu je
planove, ispriječilo mu se na put. Zamjenilo ga je u ulozi glavnog ideologa, velikog reformatora,
vrsnog filozofa. Koliko god pokušavao, nikako mu nije polazilo za rukom (to jest, nogom) da
zasjeni Tele: nikako da povrati staru slavu, nikako da povrati izgubljenu popularnost, nikako da
povrati naklonost gomile. Ne, nije volio to Tele.

- Ne sviđa mi se ovo Tele - reče on jednom Šeširdžiji, u povjerenju, dok su se napijali kod
Zabranjenog Voća, - pomračilo je moju slavu, potisnulo me je u drugi plan, i što je najgore:
obezvrijedilo je moje ideje.
- Pusti sad ideje - odgovori Šeširdžija - ideje dođu i prođu: danas jedne, sutra neke druge; danas
savremene, sutra prevaziđene; danas genijalne, sutra banalne. Teleće su ovo godine, moje
Magare: ovo je sad njegovo vrijeme, sad prolazi njegova priča, sad se sluša njegova riječ. Ne
brini, doći će ponovo tvojih pet minuta, izbićeš ti opet u prvi plan. Za sad, hvataj se ti nečeg
opipljivog, nečeg što zaista vrijedi, hvataj se ti srebra i zlata, dragog kamenja, antiviteta... to ti ja
preporučujem. Puni džepove koliko god možeš, kao što si ih punio i u Fenikiji, a za ideje ne brini,
snaći će se one i bez tebe.
I, konačno, tu, Kod Zabranjenog Voća, Magarac je shvatio o čemu se radi: odgonetnuo je
zagonetku, prozreo je igru, rješio je rebus. Iznenadio je prisutne, prevazišao je sebe: odbacio je
svoje ideje, odrekao se svojih ideala, redefinisao se iz korjena - obožavao je Tele.

Žarili su i palili oni dugo, ova tri musketara, Vavilonom i okolinom, i još bi duže, sve dok ga ne bi
do kraja izmuzli, ali i tome dođe kraj. Pojavi se osvajač pred kapijama ovog blatnjavog grada.
Dadoše se u bjeg, svi zajedno - i Šeširdžija, i Tele, i Magare. Uspjeli su da ponesu sa sobom
koliko-toliko stečenog blaga, ne onoliko koliko su imali, ne onoliko koliko su željeli, ne onoliko
koliko im je trebalo. Dovoljno ipak za novi početak. Međutim, iskrsao je drugi problem. Kuda
otići? Gdje se nastaniti? Kojem li se carstvu (zemaljskom) privoljeti? Neprijatelj je bio svuda, i u
Mesopotamiji i oko nje. Sva vrata su im bila zatvorena, svi putevi blokirani, svi gradovi
zabranjeni. Nije se imalo kud.

Tavorili su tako dugo u sredini koja im nije bila naklonjena, u neprijateljskom okruženju, koje im
nije dozvoljavalo da do kraja razviju svoje potencijale, da se razmahnu kako to samo oni znaju. I
to bi tako trajalo ko zna koliko da Šeširdžiji nije priskočio u pomoć njegov stari zaštitnik,
ljudožder sa onoga svijeta, bog podzemnog pakla, koji ga sve ove godine, iako mu se nije javljao,
nikako nije gubio iz vida.

A onda, jedne noći, došao mu je u san: „Postaće Kraljica mora/ a onda lihvarska drolja/ do tamo
vodi staza/ kroz carstvo na sjeveru Kavkaza.“ Tako mu je rekao.

OSTRVO DOKTOR MOROA

Krenuše na dalek put. Sva trojica. Putovali su noću, uglavnom, pod okriljem mraka i pod plaštom
tame. Stazama i bogazama, puteljcima i prečicama, jarugama i gudurama. Kroz polja, kroz livade,
kroz šume. U strahu od seoskih straža, od drumskih razbojnika, i od divljih zvjeri. Domogoše se
Hazarije. Hazarije, u planinama Kavkaza, između Crnog i Kaspijskog mora, sjeverno od Persije,
južno od Rusije. Brzo se uvukoše u sam vrh vlasti: što mitom, što ucjenama, što molbama, što
prijetnjama. Zavladaše ovim priprostim narodom, namjetnuše mu se kao vođe, predstaviše mu
se kao spasioci. Zavadiše ih sa susjedima, sa susjedima većim i moćnijim od sebe, kojima nisu bili
ravni, s kojima nisu mogli da se mjere. Kad su im bili najpotrebniji, ostaviše ih na cjedilu: kao
ispušen cigar, kao oglodanu kost, kao potrošen vic. Odoše da nađu neku bolju zemlju, neku bolju
klimu, neke bolje ljude. Odoše i ne okrenuše se. A Hazarija, kao nekad Fenikija, ode iz istorije,
ode za sva vremena, ode da se nikada više ne vrati.
I tako, od Fenikije do Vavilonije, od Vavilonije do Hazarije, a odatle, u širokom luku, kroz Rusiju i
Srednju Evropu, usput postajući sve moćniji i bješnji, domogoše se obala Atlantika.

Prvo uzeše vlast u Holandiji, toj zemlji ispod nivoa mora, zemlji lala i klompi, zemlji brana i
vjetrenjača; zemlji javnih kuća i Haškog (ad hok) Tribunala. Lako su stavili u svoju službu
prezaduženo holandsko plemstvo koje je, pobrkavši Boga i Đavola, vitešku skromnost svojih
predaka zamjenilo rasipništvom i bonvivanstvom.

Opisavši Nizozemce u par rečenica, a nemajući nikakvog razloga da se njima i dalje bavimo,
ostavljamo ih za sobom i upućujemo se u svijet naučne fantastike. Mi u ovaj svijet ne idemo zato
što to volimo, iz hira ili puke radoznalosti, iz želje da upoznamo neke nove, egzotične, krajeve,
neku novu floru i faunu, već tamo idemo prateći trag naših junaka, koji nas vodi u ovaj čudni
svijet, između sna i jave, između mašte i stvarnosti. Do ovoga svijeta oni ne stižu nikakvim
zvjezdanim stazama (kako bi se to moglo očekivati), već tamo stižu u potpalublju broda, bez
pompe i ceremonija, bez prigodnih govora i svečanih ručkova - oni tamo stižu inkognito. Tamo ih
vode Molohove instrukcije, Šeširdžijino nadahnuće, Magareća vizija, i Teleća nepogrešiva
intuicija. Naravno, kao i uvijek imali su nešto na umu.

Da bismo shavtili kakav je taj svijet u koji su se zaputili naši junaci, moramo se prisjetiti filma
Ostrvo Doktor Moroa, s Marlon Brandom u glavnoj ulozi (na koga se, uzgred budi rečeno,
mnogo godina kasnije, iz nekih obskurnih razloga, izlio bijes mondijalističkih komesara
korektnog mišljenja, koji ni do dan-danas ne mogu da mu oproste te njegove, nikad jasno
definisane, grijehe). Elem, u tom fimu izvjesni Doktor Moro, koji živi na jednom malom ostrvu
negdje u Pacifiku, vrši eksperimente, pokušavajući da od životinja napravi ljude. Eksperimenti ne
daju očekivane rezultate, životinjski element u tim kreaturama na kraju preovlađuje (čitav posao
je bio uzaludan), Dr Moro biva ubijen, a ljudi-životinje se, malo po malo, vraćaju u svoje
pređašnje - životinjsko stanje. Postavlja se pitanje: zašto je za nas važan ovaj film? Odgovor je
jednostavan: završivši s Holandijom, naši junaci se upućuju baš na jedno takvo ostrvo, u namjeri
da tu izgrade bazu koja će im poslužiti kao odskočna daska za ostvarivanje njihovih budućih, a
sve grandioznijih planova.

Dakle, stigoše u Veliku Britaniju, i s njihovom aristokratijom napraviše pakt, i odreče se ova
svojih mitova i legendi, svojih heroja i pjesnika, svoje tradicije i kulture - odrekoše se svog
identiteta. Posjekoše svoje korjene, raskinuše svoje rođačke veze, zaboraviše ko su. Nađoše spas
u vjeri, njima stranoj, vjeri koja pripada drugim ljudima, vjeri koja ih ne jača, već rastače. Nađoše
spas u kultovima staroga svijeta, u obožavanju bogatstva i raskoši: nađoše spas u Zlatnom
Teletu. Od zemlje kralja Artura i Robina Huda, zemlje Šekspira i Budike, zemlje viteških turnira i
velikih ljubavi, postadoše zemlja ludačkih eksperimenata, zemlja multikulturne papazjanije,
zemlja genetskog inžinjeringa. Postadoše perjanica unipolarnog svijeta, naučna fantastika koja je
postala stvarnost, ružan san koji je postao java. Ostrvo Doktor Moroa, smješteno ne u toplim
južnim morima, već u hladnom Sjevernom, smješteno tamo gdje mu nije mjesto, tamo gdje
nikad ranije i nije bilo. Ostrvo-laboratorija, plod izopačenih ideja, ne jednog ekscentričnog
doktora, već vjekovnih napora grupe ludaka, željnih da budu vladari od ovoga svijeta, ne samo
na jednom ostrvu, već na čitavoj planeti, i ne nad životinjama pretvorenim u ljude, već nad
ljudima pretvorenim u životinje. Tu im je bila baza iz koje su pružali pipke na sve četiri strane, i
kopnom, al' još više morem. Preuređivali su zemlje i narode po svom nahođenju, oblikovali ih po
svojoj želji, mjenjali ih po sopstvenom ukusu.

Na primjer, odlučiše jednom da uvedu demokratiju u Francusku, da oslobode Francuze od njih

samih, i da im podare slobodu i blagostanje. Kratko rečeno - da ih usreće. Ideološki obrađeni po
instrukcijama Ružičastog Magarca (koji se vratio u igru), finansijski pomognuti od Ludog
Šeširdžije, a zasjenjeni sjajem Zlatnoga Teleta, pomahnitala gomila jurnu na zloglasnu Bastilju,
osvojiše je i, na opšte iznenađenje, umjesto hiljade izgladnjelih paćenika, nađoše u njoj svega
sedam zatvorenika (među kojima i parižanima dobro poznatog manijaka Markiza de Sada,
kojega na licu mjesta razriješiše krivice i pustiše među nebranjen narod). To ih, međutim, ni
najmanje nije obeshrabrilo, niti ih je navelo da posumnjaju u priče o ostalim zlodjelima
kraljevske porodice, već naprotiv, osokoljeni prvim uspjesima, još većim žarom nastaviše da se
bore za slobodu. Odsjekoše glavu Luju XVI i kraljici Mariji Antoaneti, istrijebiše gotovo čitavo
francusko plemstvo i pobiše dobar dio seljaštva i prave inteligencije (među kojima i čuvenog
naučnika, osnivača moderne hemije - Antoana Lavazjea, koga se možda još uvijek sjećate sa
časova hemije). U tim krvavim orgijanjima, kasnije nazvanim Vladavina terora, koja su
podsjećala na orgijanja u slavu boga Moloha, u davnoj Fenikiji, nezaobilaznu ulogu je odigrala
novoizmišljena sprava, simbol slobodarske Francuske, čedo industrijske revolucije, vjesnik
Novoga doba - giljotina. Može se, bez preterivanja, reći da s giljotinom počinje nova stranica u
istoriji Evrope, stranica puna krvavih obračuna, stranica puna bratoubilačkih ratova, stranica
puna masovnih zločina. Stigla je sloboda (kako je to Šeširdžija i njegovi saučesnici vide).
Naravno, ovakvih primjera ima još mnogo, i još gorih, međutim, ovdje ćemo se zadržati samo na
ovom jednom.

Vratimo se veselijim temama, ili bolje rečeno, vratimo se našim nastranim junacima i
pogledajmo ih ponovo s njihove komične strane, budući da i oni kao i svi beskurpulozni, te
samim tim i nedovršeni ljudi, uz svoju mračnu, imaju i svoju smijšnu stranu. Sjetimo se samo
našeg druga Tita, borca za prava uvrijeđenih i potlačenih, kako na palubi svog Galeba, dok ćarlija
vjetrić mio, iživljava svoje mladalačke fantazije: u po mjeri krojenom bijelom odijelu, s bjelim
panama šeširom na glavi, u društvu svojih najbližih saradnika - koji mu se neprestano dive - priča
neku anegdotu iz svog života, na sveopšte ushićenje. Dakle, vratimo se našoj životinjskoj farmi i
pogledajmo čime su trenutno zabavljeni naši bizarni drugari, koje smo na kratko zapostavili (ali
nikad zaboravili): da li su smislili neki novi trik? neku novu glupost? neku novu gadost? To jest,
da li su izvukli još jedan kec iz rukava? Odgovor je potvrdan. Jesu. I to ne jedan, već dva.

Kako rekosmo, put ih je doveo do obala Atlantika, do Britanije - zemlje pretvorene u

eksperimentalni centar, u multikulturnu menažeriju, u genetsku laboratoriju. I upravo iz te
laboratorije trojici naših junaka dolazi (ne)očekivano pojačanje: prva je na scenu stupila
Klonirana Ovca, u stopu ju je pratila Luda Krava.
 KLONIRANA OVCA

U Sjevernom moru - Velika Britanija, u Britaniji - laboratorija, u laboratoriji - epruveta, u epruveti

- ovca. Ta ovca je klonirana, ali to joj neće smetati da bude još jedan od junaka ove priče (kad
može tele, može i ovca): prva predstavnica nežnijeg pola, prva dama među tri džentlmena,
četvrti musketar među trojicom već postojećih (ili bolje da je nazovem musketarica, ili
musketarka - da ne bih došao pod udar neke od kancelarija zaduženih za rodnu ravnomjernost,
humanizam i novogovor). To je ista ona ovca koje će se sjetiti svi oni koje pamćenje dobro služi,
jer smo je već pominjali (i to više nego jednom) u toku ovog kazivanja. I uvijek smo to činili s
posebnom pažnjom, s dužnim poštovanjem i visokim uvažavanjem: onako kako ona i zaslužuje.
Tako ćemo se i ubuduće odnositi prema njoj. A i kako bismo drugačije: ona je nezaobilazni dio
ove priče, osnovni sastojak unipolarne mućkalice, kamen temeljac masonske piramide, spiritus
movens novoga doba, glavni akter kraja istorije.

Ugledala je svjetlost dana u podzemnoj laboratoriji Rozlin instituta u Edinburgu, u kojoj je

provela čitav svoj kratak ali beznačajni život. Kao što junaci Platonove priče, živeći u pećini iz
koje nikad ne izlaze, misle da je ta pećina čitav svijet, da je vatra koja u njoj gori Sunce, a od
sjenki misle da su stvarna bića, tako je, pretpostavljam, i naša Doli mislila da osim te laboratorije
ništa drugo ne postoji, za neonske je sijalice vjerovala da su Sunce, a za sebe samu da je
slobodno i nezavisno biće, koje, uživajući sve pogodnosti savremene tehnologije, živi jedan
srećan, slobodan i ispunjen život. Pravo ime joj je 6LL3, ali je mnogo poznatija pod nadimkom
Doli, koji su joj dali farmeri sa obližnjeg poljoprivrednog dobra, navikli valjda, po nekom svom
običaju, da živim bićima daju imena, a ne brojeve. Proizvedena iz somatske ćelije jedne druge
ovce (kojoj istorija nije zapamtila ime), bila je prvi klonirani sisar na planeti Zemlji. Nastala je kao
rezultat udruženih napora grupe genijalaca, odlučnih u namjeri da na svijet donesu ovo svoje
klonirano čedo i na taj način, istom tom svijetu, obznane širinu svoje erudicije, dubinu svojih
misaonih procesa i lepršavost svog neukrotivog duha, vjerujući da će im to donijeti neprolaznu
slavu. Ispalo je kako nisu predvidjeli (van laboratorije događaji često poprimaju neženjeni tok):
posle kratkotrajne popularnosti padaju u zaborav, zauvjek ostajući u sjenci, ne samo ovog svog
remek djela, već i svih drugih kloniranih ovci, koje su stupile na scenu posle neponovljive Doli.
Ne znam da li je neponovljiva prava riječ, budući da je Doli klonirana, a samim tim i ponovljena. I
to ponovljena do poslednje ćelije, u svim detaljima mitohondrijalnog matriksa, duž čitavog DNK
lanca, do zadnjeg hromozoma. Da pojednostavim: ona je falsifikat originala, plagijat tuđe
genetske strukture, vjerna kopija neke druge ovce. Ali neka ostane tako - neponovljiva Doli.

Neko bi mogao pomisliti, i pored svega što je do sad rečeno, da ona (Doli) nije nikakav slučaj bez
presedana i nikakvo čudo neviđeno, već da su legende, mitovi, bajke i predanja prepuni bića
nastalih na neki neobičan način, te da naša Doli nije niti po tome, niti po ičemu drugom
jedinstvena. Taj neko grdno se vara, a lako je objasniti i zašto. Pokazaćemo to na par primjera.

Istina je da i nastanak boginje Afrodite, iz morske pjene, nije ništa manje spektakularan, ako ne i
spektakularniji, od nastanka ovce Doli. Međutim, tu se završava sva ta, kakva takva sličnost, a
počinju nepremostive razlike. Arogantna i moćna Afrodita veći dio svog vremena provodi na
vrhu sniježnoga Olimpa, među sebi ravnima, a tek ponekad siđe među nas smrtnike, najčešće da
nekoga opomene, kazni, ili posavjetuje. I odmah po obavljenom poslu, ignorišući silu gravitacije,
vine se natrag u svoje nebesko prebivalište. Za razliku od nje, Doli svoje vrijeme ne provodi u
nebeskim visinama obasjana svjetlošću Sunca, već, kao što smo rekli, u nekoj laboratoriji ili
mišijij rupi, što dalje od dnevnog svjetla (i nepotrebnih rizika, koji u stvarnom svijetu vrijebaju
iza svakog ćoška, a što dobro znaju svi oni na čija se slabašna pleća ikada spustila ljigava,
zombijevska, ruka, lokalnog ili svjetskog, posjednika moći). Dalje, vidjeli smo da za Afroditu i
ostale Bogove ne važe fizički zakoni. Za Doli važe, i te kako: ophrvana silom gravitacije, koja ne
samo što joj onemogućava da leti, već i da uspravno hoda, Doli, i da hoće (a to ona i ne želi), ne
može, ni za trenutak, da se odlijepi od majčice Zemlje. Zatim, Afrodita ima moć, Doli je nema (a
voljela bi da je ima). Afrodita izbjegava da bude viđena, Doli se slika kad god joj se ukaže prilika,
ne bi li je svi vidjeli: otvoriš novine - sretne te njen blago-ovčiji pogled, uključiš televizor - ona
bleji, odeš na Tviter - ona mekeće.
Ili uzmimo, recimo, pticu Feniks, simbol ranog hrišćanstva, koja se neprestano obnavlja iz
sopstvenog pepela. Obnavlja se i Doli; istina je to. Ne iz pepela, doduše, već iz somatske ćelije,
ali ta razlika je najmanje važna. Važnije je nešto drugo: Feniks može da leti, Doli, kao što smo već
vidjeli, ne samo da ne leti već najčešće puzi; Feniks klikće, Doli cvili; Feniks je ptica, Doli je ovca;
Feniks je simbol nastanka hrišćanstva, Doli je simbol njegovog nestanka; Feniks je simbol života i
neuništivosti, Doli je simbol smrti i prolaznosti.

Mogli bismo i dalje da nabrajamo i da nađemo još mnogo ovakvih primjera, ali zadržaćemo se
samo na ova dva. Prije nego što krenemo dalje, samo da napomenem još jednu stvar: možda
ipak postoji jedna kreatura koja ima nekakve sličnosti sa našom Doli. Mislim na proizvod
imaginacije književnice Meri Šeli i glavnog junaka njene priče, poznatog široj javnosti kao
Frankeštajnovo čudovište. Ova spisateljica, koliko je meni poznato, bila je ta koja je prva došla na
ideju da se živa bića mogu konstruisati u laboratorijama. Najvjerovatnije, ona je tu novelu
napisala s namjerom da zabavi čitalačku publiku i da se, možda, pomalo naruga toj pomami za
naukom i tehnologijom, koja je vladala u Britaniji tog doba. Sumnjam da je ikad pomislila da će
je neki drugi doktor frankeštajni, njeni zemljaci, iz ne tako daleke budućnosti, uzeti za ozbiljno i
njenu ideju sprovjesti u djelo. Uz mnoge sličnosti između njih dvoje (Doli i Čudovišta) ipak
postoje izvjesne razlike: njeno čudovište nije nikada stvarno zaživjelo, ovo naše jeste; njeno
čudovište se s neprijateljima obračunava brutalnom fizičkom silom, ovo naše najčešće
ucjenama, uslovljavanjima i tračevima (mada ne preza ni od upotrebe sile, kad joj se može);
njeno čudovište je pobjeglo iz laboratorije čim mu se ukazala prilika, ovom našem to nikad ne bi
palo na pamet; njeno čudovište je čeznulo da bude kao i svi ostali (a nije moglo da bude jer je
bilo drugačije od svih), naša Doli želi po svaku cijenu da se razlikuje od drugih, a ne može, jer je
potpuno ista (klonirana je, pa kako bi se i mogla razlikovati). Nije naša Doli Frankeštajnovo
čudovište. Čak ni to.

Nema ona mnogo veze ni sa nekom običnom domaćom ovcom, koja svoj život provodi po
poljima i proplancima, po livadama i pašnjacima, po dolinama i brdašcima; a još manje ima
zajedničkog sa svojim dalekim pretkom divljim muflonom, koji se pentra po vrhovima i vrletima,
po prevojima i padinama, po planinama i gorama. Smućkana u staklenom lončiću, život je
provela u sterilnoj laboratoriji, nenaviknuta na rizike i opasnosti, držala se devize - najbolje je biti
klonirana ovca. To je bila njena životna filozofija, i s njene tačke gledišta potpuno je u pravu.

Kao i svaka ovca, nije bila ni previše lijepa, ni previše vrijedna, niti luda nit previše mudra; ali nije
kao i svaka ovca živjela ovčijih dvanaest, već svega šest ljeta. Naime, ovca iz čije je somatske
ćelije Doli klonirana, bila je stara šest godina, tako da je i Doli, još u trenutku začeća, imala istu
genetsku starost. Bila je ovca u jagnjećoj koži: tek začeta, a već prošla; još uvjek živa, a već bivša;
tek rođena a prohujala s vihorom. Beznadežan slučaj od samog začeća, uvenula je još u ranoj
mladosti. Za druge početak životnog puta - za nju je bio kraj balade.

Da li joj se računica isplatila? Da li bi ponovo prihvatila da živi kao klonirana ovca, pa makar
svega šest godina? Ili bi izabrala neki drugačiji životni put, pun rizika i neizvjesnosti? Da li bi drugi
put željela da živi kao lav? ili vuk? ili orao? To samo ona zna. A mislim da znam i ja: zombirana do
nivoa nežive materije, obezličena do neprepoznatljivosti, obezduhovljena do nepostojanja,
prihvatila bi ona ponovo te iste uslove, uz molbu da joj ovaj put život bude malo duži, a
laboratorija malo sterilnija. Što je i normalno, jer ona je duhovno čedo Velikog brata, vrhunac
njegovog stvaralaštva, njegova najblistavija umotvorina, njegovo najveće djelo. Nastala ne iz
ljubavi, već iz interesa, ne omaškom, već planski, ne da bi živjela, već da bi blejala.

Umorena eutanazijom, ova kontroverzna ovca bila je samo prva u nizu kloniranih kreatura
nastalih u eksperimentalnim centrima Novog svjetskog poretka. Posle nje došla je Poli, pa je
došla Moli (isto ovce), ali nijedna od njih nije ni izbliza dostigla takvu slavu, takvu medijsku
popularnost, takvu naklonost javnog mnjenja. Doli ostaje neprikosnovena na prijestolu, simbol
jednog vremena, nečija vizija svjetle budućnosti. Preparirali su je, kao faraone nekad u Egiptu (u
pradomovini Ružičastog Magarca), napunili su je slamom i starim novinama, nisu je stavili u
sarkofag, već u staklenu kutiju, i ne u piramidu, već u muzej. Izložena je tu svakim danom, gdje
je znatiželjni posetioci mogu razgledati do mile volje, sa svih strana, iz svih uglova, izdaleka ili
izbliza. Mogu pročitati njenu kratku biografiju, čuti zanimljivosti iz njenog života, poneku
anegdotu ili trač.

Iako je već odavno nema među nama, njena i slične njuške svugdje su oko nas; i sve ih je više,
kloniraju se same od sebe, bez laboratorije i epruvete, bez majstor Frankeštajna i doktor Moroa.
To su proizvodi programa kontrole uma, naraštaj novoga svijeta, u kojem nema mjesta za
različitosti, u kojem svi moraju isto da misle, ili, još bolje, da uopšte ne misle. Zakržljalog duha,
kratke pameti, zle ćudi, ubjeđeni da su zvijezde, a ustvari su pokusni kunići, klonovi stvoreni da
proizvode ostale klonove, po mjeri Velikog brata, a na zadovoljstvo boga Tame, nesuđenog
vladara od ovoga svijeta, vječitog pretendenta na prijesto, unaprijed znanog gubitnika,
autsajdera koji uvijek izgleda kao favorit.

Ništa ne oslikavava vjernije današnju tragedi-komediju - čiji smo i mi (ne)voljni statisti - nego što
to čine klonirane ovce: to džet-set društvo (i njihovi fanovi, koji su još komičniji) čija glamurozna
venčanja, pompezne promocije, ekscentrične egzibicije i blještave šou programe gledamo na
televizijskim kanalima, o kojima čitamo u žutoj štampi, o kojima se priča na ulici, na radnom
mjestu, u gradskom saobraćaju. Njihovi životi predstavljeni su nam kao predivna bajka, kao
neizmjerna sreća, kao beskrajna radost, kao veliko veselje. A, u stvari, njihovi životi su kao loša
predstava, kao jeftin roman, kao mastan vic. Jer kakav može biti život jedne klonirane ovce, bez
duha i bez svoje ideje u glavi, nego dosadan i prazan, te kao takav i nesrećan.

Te noći, sanjala je strašnoga vuka. „A što su ti toliki zubi, vuče?“ pitala ga je.

PACTUS DOMUS

Razjedali su je iznutra, Kraljicu mora, kao crvi: uporno, dugo, sistematski. Bez žurbe, bez milosti,
bez stida. Utonula u dugove, preplavljena emigrantima i domaćim kloniranim ovcama,
demoralisana i dezorijentisana, Kraljica mora poče da tone. I baš tad, kad je propadanje stiglo do
završne faze, do poslednjeg čina, do samoga kraja, na scenu stupa Luda Krava - za boj spremna.
Ali, ne dolazi ona - kao vila iz starih vremena, s rujnog vina krčagom u ruci - da spasi što se spasit
može, da pomogne pa koliko-toliko, ili makar da ne odmogne. Dolazi da iživi svoje fantazije, da
razriješi svoje fiksacije, da izliječi svoje frustracije.

Ova psihički labilana heroina (ili histerična anti-žena), nije došla na svijet planski, po precizno
pripremljenom scenariju, uz asistenciju renomiranih znanstvenika, kao što je na svijet došla Doli,
već je nastala više nehotično, kao nus-proizvod, kao sekundarna sirovina - što je u očima Velikog
Brata ne čini manje upotrebljivom, manje vrijednom, manje ubojitom. Ta mentalno
neuravnotežena ratnica nije ni loša kopija, a ni blijeda sijenka divlje Amazonke, već njena
parodija; nije ona moderna Atalanta, već njena karikatura; nije ona sa Lovćana zlatokosa Vila,
već njena sušta suprotnost.

Kao pobornik vrijednosne horizontale, zalagala se za rodnu ravnomjernost, umjesto polne

ravnopravnosti; za sveopšte nivelisanje, umjesto jednakih šansi; za uklanjanje polnih razlika,
umjesto seksualnog dimorfizma; za mondijalističku uniformisanost, umjesto kulturne
diverzifikacije. Bilo joj je mrsko sve što odstupa od utvrđenih normi, sve što se ne uklapa u
unaprijed pripremljen kalup, sve što se izdiže van granica prosječnosti. Ona je dobro plaćena
aktivistkinja humanitarnih organizacija (u čvrstoj valuti), beskompromisna borkinja za ljudska
prava (mada zna da mobuje), nemilosrdna zaštitnica marginalizovanih grupa (na riječima),
nepogrešiva detektorka govora mržnje (osim u nekim slučajevima). Obožavateljka prizemne i
mentalno poremećene boginje Astarte, Sigmunda Frojda i njegove falusne kabale, Velikog Brata
i njegove čvrste, ali i široke ruke (i zaista, zna da nagradi).

Gleda nas sa malih ekrana, očima punim ljubavi, ne samo za sve narode na Zemlji, već i za sve
kučiće i mačiće, bubamare i bubašvabe, dinosauruse i pterodaktile, mamute i trilobite (voli sve,
sem bližnjega svoga). Naoko savremenih pogleda, pristalica promjena i progresa, a u duši gatara,
puna je predrasuda i sujevjerja, strahova i praznovjerja. Fascinirali su je vračevi i žreci, magovi i
čarobnjaci, vještice i proročice. Zanimale su je astrologija i spiritualizam, egzorcizam i okultizam,
hiromantija i nekromantija. Ukratko, to je kompleksna ličnost, širokog polja interesovanja,
vizionarskog pogleda na svijet (u tome je nalikovala Magaretu), te je, stoga nikako ne bi trebalo
potcijenjivati, zanemarivati, ili ismijavati (što ja i ne činim, da se odmah razumijemo).

Pozvala ih je da provedu kraj nedjelje u njenoj vili koju je stekla boreći se za ljudska prava,
otvoreno društvo i humanizam, a protiv sila mraka, zaostalosti i primitivizma. Iako domaćica
prijema, iako u po mjeri krojenoj haljini, nakinđurena i nafrakana, nikako nije uspjevala da bude
u centru pažnje. Ovca ju je zasjenila. Briljirala je te večeri - ne inteligencijom, duhovitošću,
rečitošću, ili nekim drugim (ljudskim) kvalitetima, već, kao i uvijek, samom svojom pojavom, koja
se obraćala isključivo životinjskoj prirodi svojih kompanjona (logično, jer drugu prirodu nisu ni
imali). Da ne bi bilo zabune, nije ona (Ovca) nikakva bajna ljepotica, daleko od toga: osrednjeg
izgleda, tupoga pogleda, prerano omlitavela (i fizički i mentalno), jedino je načinom oblačenja,
koji je otkrivao i obećavao mnogo, a skrivao još više (bila je majstor u prikrivanju svojih
deformiteta), bila u stanju da privuče pažnju muškoga pola, a i to samo pod uslovom da su joj
družbenici već dobro pijani ili drogirani. A bili su te večeri.

Sjedeli su u prijemnoj dvorani, njih trojica i ona, dok je domaćica večeri, izvinivši se, otišla u
kuhinju da, kako reče, tamo još nešto dovrši. Nije ona tamo ništa dovršavala, razumije se, jer
ništa nije ni započinjala: to bi se kosilo sa njenim principima, njenim stavovima, njenim
pogledom na svijet. Gledala ih je kroz ključaonicu. To se nije kosilo s njenim principima:
špijuniranje, ogovaranje, i potkazivanje za nju su bile tekovine savremenog društva, dok su samo
stare, prevaziđene i zaostale kulture prezirale takvu vrstu aktivnosti, smatrajući je nedostojnom
slobodnog čovjeka, već sredstvima slugu i robova. A ona je bila savremena, i to od malih nogu,
još od osnovne škole. Ipak, iako savremena, čučeći tu, iza vrata, s okom na ključaonici, kiptela je
od bijesa: „Svi joj se nabacuju. Ovci. Šta li samo nalaze u njoj: silikonske usne, silikonske grudi,
silikonski nos, silokonske uši“. (I silikonske uši, dakako, jedan od neophodnih rekvizita u
savremenoj demokraturi). Da, izluđivala ju je ta Doli, iako se oficijelno zalagala baš za njena
prava, i bila dobro plaćena za to. „Ovo ti je da pukneš od muke“ reče u sebi „nećemo mi još
dugo ovako, doći će i moje vrijeme, vidjeće oni s kim imaju posla.“
Obožavala je Tele (Zlatno) - što je i prirodno; bojala se Šeširdžije - klanjala mu se do crne zemlje;
nije podnosila Magare - ipak, izbjegavala je sukobe sa njim. Istresala se na Doli. „Doli, dolazi
vamo, ne mogu sve sama!“ zamuka iz kuhinje. Doli zableja, ali se ne pomjeri s mjesta. „Doli“
zamuka ponovo, iz sveg glasa, na ivici histerije. „Umukni“ zareža Šeširdžija, možeš ti to i sama.
Ona umuknu.

Po običaju, Šeširdžija je bio ozlojeđen: „Dakle to su ti aduti s kojima ću da osvojim svijet, to su ti

eksperti koje mi je Moloh preporučio, to su ti stratezi od kojih zavisi uspjeh čitave operacije. Da
budem iskren, ne ulivaju mi povjerenje: Luda Krava, Zlatno Tele, Ružičasto Magare i Klonirana
Ovca. Kao da živim u stripu, ili crtanom filmu, u nekoj lošoj komediji. Čini mi se da je Moloh
počeo da gubi kontakt sa stvarnošću. Misli li on ozbiljno da će jedno tele, pa makar i zlatno, ili
jedna ovca, pa makar i klonirana, biti u stanju da osvoje svijet. I pored mojih sredstava,
Magarećih ideja i Kravlje rike, bojim se, snage su nam preslabe. Mora da Moloh ima još nekog u
planu." Za razliku od ostalih članova ekipe, jedini je on znao ko stoji u pozadini ideje o
uspostavljanju svjetske vlade, o pretvaranju čitave Zemljine kugle u globalnu plantažu, na kojoj
će raditi najslobodniji i najsrećniji robovi u istoriji čovječanstva. Robovi koji razmišljaju pozitivno,
robovi puni entuzijazma, robovi koji vole svoje gospodare (a mrze se međusobno). Jedini je on
znao pravi cilj velikog plana, jedini je on bio u direktnom kontaktu s Molohom, jedini je on bio
iniciran (u stvari, bili su i ostali, ali samo djelimično, čak je i ovca Doli dogurala do trećeg
stepenika, što je za nju nesumnjiv uspjeh). „Moloh je u pravu: treba istrajati, traba biti uporan,
treba se boriti do zadnjeg čovjeka. Ne odustajati, ne predavati se, ne gubiti nadu. Moloh je u
pravu, Moloh zna šta radi“, reče u sebi i bi mu mnogo lakše.

„Odoh na spavanje,“ reče ustajući od stola „nemojte samo mnogo da se derete, znate da me
galama nervira.“ „Bićemo mirni kao mušice“ zanjaka Magare, „beee“ potvrdi Ovca, „muuu“
pridruži im se Tele. „Ali gospodine Šeširdžijo,“ zamuka Krava umilnim glasom „zašto nas
napuštate tako rano, pa još niste ni probali voćnu tortu koju sam sama spremila, specijalo za vas.
Znam da je obožavate, to ste mi vi sami rekli jednom prilikom, sjećate se, dok smo sjedeli Kod
Velike Sestre, vi i ja, nekoliko dana pošto smo se upoznali. A ima i hladnog piva u frižideru, baš
onaj brend koji vi najviše volite - najskuplji.“ Sva se topila od miline. „Umukni“ zareža Šeširdžija i
zalupi vratima umjesto laku noć. Ona umuknu.

„Ja preferiram koktele: Rabo-de-Gallo, Mai-Tai, Brandy Manhattan, Smoky Martini..." poče da
nabraja Klonirana Ovca, koja je uprkos svoje, već bezbroj puta, osvjedočene gluposti, kad su u
pitanju marke i brendovi, bila pravi ekspert. „A možda bih mogla da vas naučim jedan koktel koji
sam probala kad sam bila pratilja visokog izaslanika...“ „Umukni“ zareža Krava (i Krava reži, kad
Šeširdžija nije u blizini). Nažalost, nikada nećemo saznati ko je bio taj visoki izaslanik koji je učio
Doli kako se prave kokteli: toliko ih je prodefilovalo ovim našim prostorima, da bi svako
nagađanje bilo uzaludno; ili možda to uopšte i nije bio izaslanik već izaslanica, što, na kraju
krajeva, ne mjenja mnogo stvar.

Te noći, pošto su se gosti razišli, sela je ispred svoje kristalne kugle. Počela je da priziva duhove.
Pala je u trans: ukazala joj se Astarta kako jaše na usisivaču. Počela je da vrišti, van sebe od
bijesa.

Te noći, Moloh mu je došao u san: „Kada skokneš preko bare/ ti povedi i drugare/ te drugare
dobre stare/ koji vole lake pare.“ Dakle, dobio je instrukcije da je vrijeme za pokret. Kraljica
Mora postala je premala za njihove ambicije. Moralo se ići dalje, dalje na zapad, preko Velike
bare, u Ameriku, zemlju zalazećeg Sunca, u Ameriku, zemlju dembeliju. Tu ih je čekalo konačno
razrješenje.

TAMNI VILAJET

Legenda kaže - nekada davno, negdje na kraju svijeta, bilo je neko carstvo. Ne, nije to bilo
Carstvo Božije. Ni nalik. Bilo je to carstvo bez Sunca, i bez Mjeseca, bez zvijezda na nebu i bez
Neba. Bilo je to neko mračno, podzemno carstvo: tužno i sumorno, pusto i zlokobno. Vladala je
tu večita tama, tama tako neprobojna, tako gusta, da ako bi se našao neko da zapali svijeću, ta
svijeća bi se odmah ugasila, prije nego što bi iko i znao da je upaljena, prije nego što bi ikoga
ogrijao njen plamen, prije nego što bi ikoga obasjala njena svjetlost. Bilo je to carstvo vječitog
mraka. Tako su ga i zvali: Tamni vilajet. I ljudi su se držali što dalje od toga carstva i niko tamo
nije odlazio: ni pametni ni ludi, ni zdravi ni bolesni, ni stari ni mladi. Ali, desi se jednom, te odoše
tamo neki ljudi, iz radoznalosti, ili iz neznanja, iz pohlepe, ili iz inata; ne znam. I dugo su išli oni
kroz to carstvo, i zraka svjetlosti ne vidješe, i živoga stvora ne sretoše: samo aveti i utvare,
vampire i spodobe. I baš krenuše da se vrate iz toga carstva, kad se začu jedan glas: „Ko ne uzme
kajaće se“ reče im glas. Stadoše ovi ljudi, razmisliše i odlučiše da uzmu; i uzeše koliko su god
mogli: napuniše i džepove, i džakove, i čizme, i šešire.

I tu se legenda završava, a počinje stvarnost. I u toj stvarnosti postoji neko carstvo. Ali, ako ste
pomislili da je to, kao što kaže ona dječija pjesmica, carstvo u kome caruje drugarstvo, pogriješili
ste. Nije to. To je carstvo u kome caruju ljudska prava, ljudska prava i opšteljudske vrijednosti (a
koje su se u međuvremenu izvitoperile u svoju suprotnost). A mislili su mnogi da će se baš tu
okrenuti nova stranica u istoriji čovječanstva: da će se tu razriješiti svi nagomilani problemi,
pomiriti dijametralne suprotnosti i izgladiti nepomirljive protivurječnosti. Izgledalo je da će baš
tu konačno zaživjeti velike ideje i uzvišeni ideali, nadahnute vizije i najsmjelija stremljenja. Bilo je
to carstvo otvorenih mogućnosti i neograničenih kapaciteta: davane su mu sve šanse, na
njegovoj strani bile su sve prognoze, u njega su polagane velike nade. U njegov integritet se nije
sumnjalo, njegova prošlost je bila besprekorna, a njegove namjere kristalno jasne. Ukratko, bilo
je to carstvo koje je mnogo obećavalo, ali od kojega se mnogo i očekivalo. Avaj, sve se to
izjalovilo.

Stigli su u prvi mrak. Privukle su ih, kao magnet, svjetlosti velegrada, široke ulice bulevara,
blještavi trgovački centri, sjaj neonskih reklama. Željeli su da upoznaju ovo carstvo, da otkriju
njegove tajne, da ga osjete kako diše. Upijali su njegove mirise, osjećali njegove vibracije,
osluškivali svaki njegov šum. Fasciniralo ih je ovo Novo carstvo: znali su da su na pravom mjestu,
na samom kraju puta, na domaku svog cilja. Stiglo je Zlatno doba. Za njih. Odlično su se uklopili.

Ludi Šeširdžija: u uslovima virtuelnog finansizma, konačno je počelo da se ostvaruje djedovo

proročanstvo - lihvari će vladati svijetom. Prevejani bankar i kleptoman zgrtao je i šakom i
kapom. Sve je bilo njegovo: i naftna polja, i rudna blaga, i plavo nebo, i morsko dobro. Bio je pun
kao brod.

Ružičasti Magarac: u uslovima narastajućeg demokratizma, nije se toliko bavio ideologijom,

koliko psihološkom obradom širokih narodnih masa. Postao je ekspert manipulacije svješću,
kristalizacije javnog mnjenja, instrumentalizacije ljudskog ponašanja. Bio je gospodar mas-
medija, konstruktor nove realnosti, majstor kontrole uma. Čitan i citiran, hvaljen i osporavan,
stekao je belosvjetsku slavu. Ipak, uspjeh mu nije udario u glavu: ostao je uvjek isti.

Klonirana Ovca: u uslovima bezgraničnog imbecilizma, a u zemlji trave i praška, zasijala je u

punome sjaju. Obučena ili gola, pijana ili drogirana, bila je na naslovnim stranicama, na malim
ekranima, na blještavim prijemima. Postala je seks-simbol, idol mladih, vatreni humanitarac. Bila
je majstor svog zanata.
Luda Krava: u uslovima feminističkog fundamentalizma, njen glas, bijesan i histeričan, oštar i
prodoran, daleko se čuo - na svim kontinentima, u svim zemljama, u svakom kutku planete.
Optuživala je i zahtjevala, kritikovala i korigovala, kudila i karala: beskompromisno, neumoljivo,
bez poštede, bez pardona. Onako, kako samo ona to zna. Uvjek u službi moćnika, uvjek na strani
jačega, uvjek na sigurnom - zauvjek jajara.

Zlatno Tele: u uslovima totalitarnog konzumerizma, kao nekad u Vavilonu, bilo je

neprikosnoveno na prijestolu. Njegovo je ono oko što nas gleda s vrha piramide: oko koje zrači
dobrotom, oko koje budno motri, oko koje opominje.

Dakle, dobro su prošli, oni, a šta je bilo s Vilajetom? To je već stara priča: priča koju smo već čuli,
čije zaplete već znamo, čiji nam je kraj već odavno poznat. Ponovićemo je ukratko, za svaki
slučaj, za sve one koji nisu pratili pažljivo ovo izlaganje, ili jesu, ali nisu shvatili o čemu se radi, ili
su i shvatili, ali bi ipak htjeli da je čuju još jednom.

Elem, kao u nekoj morbidnoj bajci, očišćeni od ostataka prošlosti, odrekavši se bolje budućnosti,
bitisali su u sadašnjem trenutku iz koga su pokušavali da iščupaju što više zadovoljstava,
prijatnih momenata, trenutaka sreće. A moralo se biti srećan: po svaku cijenu, u svakom
trenutku, u svim okolnostima. Srećan do zadnjeg atoma snage, do poslednjeg daha, do
iznemoglosti. A sreće je bilo na pretek: svaki dan je bio lijep, svaki vikend bajan, svaki posao ko iz
snova, svaki provod sjajan. Bilo je to i Pinokijevo Ostrvo sreće, i Maricina Kuća od čokolade, i
Pizarov Eldorado, i Delijina Zemlja dembelija. Gledajući se u iskrivljenom ogledalu, omamljeni
materijalnim blagostanjem i sigurnošću, filmovima i šou programima, ubjeđeni u superiornost
svog društveno-ekonomskog modela, u univerzalnost svojih ideja, u mesijansko nadahnuće
svojih vođa, nisu primjetili da je zamajac propadanja već počeo da se okreće: ispočetka tiho,
lagano, kao da neće, a onda sve brže, odlučnije, sumanutije. Kad je Prosječni podanik primjetio
da tu nešto nije u redu, da nije baš sve kako valja, ili kako bi trebalo da bude, kad je shvatio da
negdje škripi, da zapinje, da klopara, bilo je već kasno. Deindustrijalizacija je već bila privedena
kraju, bankarski sistem doživio je krah, sva bogatstva bila su u rukama Ludog Šeširdžije, a
nadaleko čuvena ljudska prava postala su sredstvo ugnjetavanja.

Prosječni podanik se obreo u Orvelovoj Okeaniji, u Zoni sumraka, u kojoj je sve moguće, u kojoj
sve jeste, ali i nije; gdje je sve tačno ali i pogrešno; gdje je sve dozvoljeno, ali i zabranjeno. U
kojoj je tri isto što i četiri (ali ne uvijek), u kojoj je zlo isto što i dobro (ako ne i bolje), u kojoj
Spajedermen zaista postoji (ali ga i nema). U isto vrijeme tu postoje i jednakost pred zakonom i
pozitivna diskriminacija, i ljudska prava i prepuni zatvori, i sloboda govora i verbalni delikt.
Ali, to je i Zona zabave i zezancije: video igrice i mobilni telefoni, blještavi spektakli i šou
programi, internet provodi i opojne droge: mrežno priključenje, virtuelna stvarnost - globalna
halucinacija.
A onda, jedne noći, Moloh mu je došao u san: „S pet ćoškova to je kuća/ u njoj živi žilav borac/
propadne li njegov naum/ sve nas čeka glogov kolac.“ Posle dužeg vremena i djed mu se javio u
snu: „Ti razmisli dobro Šeširdžijo/ šta da radiš, šta ti je činiti/ dal' taj borac, što ga Moloh hvali/
dal' on ima, sve daske u glavi.“ To mu je djed poručio. Stari lisac.
 NA KRAJU BALADE

Na Velikoj šahovskoj tabli zastavica samo što nije pala. Eto, dotle je došlo. Isprobana su sva
otvaranja, potrošene su sve kombinacije, upotrebljeni su svi trikovi. I opet ništa. Protivno
njihovim očekivanjima (za koja se ne može reći da su bila skromna), došlo se u šah-mat poziciju,
iz koje teško da će se naći izlaz. Moguće je da će i uspjeti da se provuku kroz neku rupu u
protivničkim redovima: da uhvate lovce na spavanju (ili bar jednog od njih), da nađu zajednički
jezik s protivničkim konjem (ta misija bila bi povjerena Ružičastom Magarcu), da probaju da
podmite nekog od pješaka (što im, mora se priznati, često polazi za rukom). Moguće, ali teško.
Druga mogućnost bila bi da muški priznaju poraz, pruže ruku protivniku, i povuku se u svoj
vilajet, ali ne da tamo oplakuju izgubljenu partiju, već da marljivo rade, iskreno misle i svojim se
idealima vrate. Ipak, najvjerovatniji scenario je ovo: protivno pravilima igre (a i zdravoj pameti),
Ludi Šeširdžija ubacuje u vatru svoj poslednji adut: dominantnu figuru - koja će preokrenuti
ishod već izgubljene partije; lucidnog stratega - koji će povući potez koga se svi pribojavaju;
nadahnutog vizionara - koji će nas žrtvovati sve, za bolje sutra svih nas.

Zvali su ga Zodijak. Ali, nije to onaj Zodijak, manijak i bolesnik, koji je u strahu držao sela i
gradove, ribarska naselja i industrijske zone, stambene četvrti i turističke kapacitete. Nije to on,
samo im je ime isto, i ista im je rodna gruda - to je sve što ih spaja, u svemu ostalom se razlikuju:
onaj prvi zao, a ovaj drugi - dobar; onaj ubija, a ovaj spašava; onaj je lud, a ovaj - pametan.
Zvaćemo ga Super Zodijak (da bismo ih razlikovali).

Nisu ga našli u kući s pet ćoškova, kao što je to Moloh prorekao (mada je obično tu provodio
vrijeme), već u vojnoj bazi, čiji naziv, lokaciju i namjenu, iz razumljivih razloga ne mogu otkriti
(da ne bih završio živ zazidan u temelje Novog svjetskog poretka, kao Džulijan Asanž, na
primjer). Dakle, tu su se sastali. U centru pažnje bio je Zodijak. Super Zodijak. Upijali su svaku
njegovu riječ.

„Složena međunarodna situacija“ započeo je ozbiljnim glasom „postaje sve složenija pojavom
zemalja, grupa, ali i pojedinaca, koji ne samo da ne djele naše vrijednosti, već iskazuju visok
stepen animoziteta prema našim interesima, našim željama, našim nadama. Jasno je da nas
takav razvoj događaja“ nastavio je u istom tonu „ne može ostaviti ravnodušnim: moramo
dejstvovati u svim pravcima, angažovati se na svim nivoima i odgovoriti svim izazovima. Moraju
nam se povinovati svi entiteti, moraju nam se prepustiti svi resursi, moraju nam se otvoriti sva
tržišta. Naša borbena gotovost je na zavidnom nivou“ produžio je s nešto više optimizma „naš
odbrambeni sistem je u stanju pripravnosti, a naše trupe su spremne za dejstvo. Naš nuklearni
potencijal je bez premca u svijetu, naši razarači krstare svim morima, a naše rakete imaju najduži
domet. Prvi udar biće strahovit“ izložio je svoj plan „razorićemo njihovu strukturu, uništiti
njihove snage, i dovesti ih pred svršen čin." Slušali su ga otvorenih usta. Čuli su oni za njega i
ranije, ipak, njegov nastup ih je, ne malo, iznenadio.
S njegove desne strane, za okruglim stolom, sedio je Ludi Šeširdžija. Razmišljao je: „Spade knjiga
na šest glava, od čega je jedna Magareća, a jedna je Zodijakova. Moloh mi ga je preporučio. I
izgleda kao neko u koga se može imati povjerenja: zdravo razmišlja, kristalno jasno vidi stvari,
sveobuhvatno sagledava situaciju, zalaže se za konačno rješenje. On će nas odvesti u bolju
budućnost, on će uspostaviti Svjetski mir (Pax mondialese), on će spriječiti humanitarnu
katastrofu. Da, Zodijaku se može vjerovati; taj zna šta hoće. Magare je omanulo - izlizale su mu
se glasne žile; Krava je omanula - mada još uvjek dreči; Tele zasad odoljeva - ali neće dugo. Ovca
nije omanula, nije ni mogla da omane: od nje se ništa nije ni očekivalo. Ona je tu zbog brojnog
stanja, da izgleda da nas je više. Ona je kvantitet. 'Kvantitet pobjeđuje' govorio je Moloh, a
Moloh zna šta priča, inače ne bi bio Bog.“

Da, bog, ali s malim b, tu je pojedinost Šeširdžija izgubio iz vida i ta omaška će ga skupo koštati.
„Nikad ne vjeruj bogu s malim b“ kaže Marfijev zakon. Da je Šeširdžija čitao, znao bi za taj zakon,
nije čitao pa nije ni mogao da zna. Dakle, počele su da se pojavljuju prve pukotine u
Šeširdžijinim grandioznim planovima. Veliko B ili malo b, ne izgleda kao propust koji bi mogao
imati katastrofalne posledice i upropastiti dobro smišljen plan. Međutim, kad se igraju velike
igre, posle ovakvog previda, obavezno se gubi partija; tu ni mnogi drugi ljuti megdandžija ne bi
mogao da izvuče ni remi, ne bi mogao pa makar drečao ko jarac; a dreče koliko kod mogu:
besomučno, iz petnih žila, koliko ih grlo nosi. Brzo će im se izlizati glasne žice, neki mi osjećaj
govori. No, otom potom, doće na red i njihov zdravstveni karton, objelodaniću ga s velikim
zadovoljstvom.

Ostavili smo Ludog Šeširdžiju kako razmišlja o Zodijaku slušajući ga, a ovaj je bio neumoljiv:
pominjao je strategiju anakonde, leteće tvrđave, pametne bombe...

Magare, duboko u mislima, nepomičan kao statua (samo su mu uši mrdale), odluči da da svoj
doprinos diskusiji: „Pitam se, Zodijače, da li je ozbiljnost situacije zaista takva da opravdava te,
moram reći, nepopularne mjere? Postoji li neko drugo rješenje?" „Nema drugog rješenja“
odgovori Zodijak i ne pogledavši ga, i nastavi u istom (već prepoznatljivom) stilu.

Malo podalje od njih, sama za šankom (tu joj je bilo zgodnije zbog linija), sedjela je Doli. Do nje
su dopirali samo fragmenti Zodijakovog izlaganja: „... višak stanovništva ... baciti na kolena ...
milosrdni anđeo...“ I baš tad, tu za šankom, prvi put u životu poče i mozak da joj radi. „Ljudi
moji, pa ovaj je potpuno lud“ pomisli, i ušmrka još jednu liniju (da se sabere).

Interesantno, i teško objašnjivo, iako pacifista i humanitarac, zaštitnik žena i životinja, slabih i
bolesnih, najvatreniji pristalica Zodijakove teorije totalnog istrebljenja bila je upravo Luda Krava.
Gledala ga je netremice, slušala ga je s napetom pažnjom, primjećivala je svaki njegov gest. Ovaj
čovjek joj je ulivao nadu. I pored toga, bila je van sebe od bijesa: „Malo, malo, pa pogleda u onu
Doli, kao i svi ostali, kao i ovaj olinjali Šeširdžija, kao i ovo moje Tele. Oni su grozni!" zavrišta
odjednom. Magare se strese, Doli se naježi, Šeširdžija se trže. „Nema drugog rješenja!“ zaurla
ponovo. „Nema drugog rješenja" potvrdi Zodijak i nastavi po starom: „...kameno doba... razorna
moć ... preventivni udar... dum-dum ...“
Zlatno Tele, kao i obično, nije se uključivalo u razgovor. Pristalica punih jasala, sitnih
zadovoljstava, malih stvari, spokojno je žvakalo ponuđenu mu zakusku, jednim okom gledajući
Doli, drugim Zodijaka. A ovaj je padao u vatru: ... konačni obračun ... put bez povratka ...
poslednji dani ...

Prva se išunjala Ovca Doli, bez pozdrava, i bez laku noć. Otišla je pravo u diskoteku: da se izigra,
da se izdrogira, da sve zaboravi. Posle nje ode i Ružičasto Magare. Uljudno se pozdravio sa
svima. Rekao im je da žuri na večernju misu. „Vrijeme je za molitvu“ objasnio je. Za njim
odskakuta i Zlatno Tele. Ode da preživa. Eto, spade knjiga na tri glave. Da je makar jedna
Magareća...

„... spržena zemlja ... gama zraci ... alfa i omega ...“ do kasno u noć odjekivao je Zodijakov glas.

Posle sastanka, otišo je pravo u streljanu. Pucao je kao sumanut po glinenim golubovima. Sve ih
je pobio. Sve do jednoga. Dum-dum.

Na povratku kući svratila je u knjižaru. Priuštila si je Supe i čorbe na hiljadu načina, ni sama ne
zna zašto.

Moloh mu nikad više nije došao u san. Djed jeste, jednom. Bio je pijan kao čep. „Čekam te kod
Poslednje šanse“ poručio mu je.

A šta je bilo s Molohom? Ništa. Je li se razočarao? Nije. Nije se propio, nije se objesio, nije skočio
pod voz. On nikada nije ni išao na pobjedu, jer zna da ne može da je ima. On igra da prekrati
vrijeme, tek da nešto radi. Posle još jedne izgubljene bitke, ko zna koje po redu, uzeće odmor na
neodređeno vrijeme. A onda će započeti još jednu partiju, u nekom drugom sazvežđu (ili možda
ovom istom), sa nekim drugim figurama (ili možda ovim istim). A svog drugara, Šeširdžiju, već je
zaboravio: nikada ne pomisli na njega, nikad mu se ne javi, ne pošalje mu pismo, niti
razglednicu. Ostavio ga je da se sam snalazi. Zna Moloh: snaći će se on - Šeširdžija. Vidim ga
opet, u čizmama od zmijske kože, s izlizanim šeširom na glavi, u kaputu dubokih džepova, punih
petardi i prskalica, kako na nekom ćošku ponovo čeka svojih pet minuta. Ozlojeđen.