Sistem zvani ljudski rod

Pandemijske okolnosti su nas, snažnije nego ikad, podsjetile na važnost solidarnosti.

Jednostavno je nemoguće ignorirati snažne podsjetnike koji nam govore da jedino saradnjom i
brigom jednih za druge možemo nadvladati trenutne okolnosti. Tek onda kad dovoljni procent
ljudi prihvati ovu činjenicu, društvo može nastaviti svoj uobičajeni put. Na žalost, primjetna
je velika količina sebičnosti koja izbija u borbi za činjenje cjepiva dostupnim stanovništvu
pojedinih država. Naddržavna zajednica poput Evropske Unije bori se sa svim svojim
unutarnjim paradoksima kroz institucionalni prilaz nabavci cjepiva koji se kosi sa
suverenističkim nastojanjima vlada pojedinih država da se pobrinu za svoje građanke i
građane. Iako taj suverenistički pristup služi da pokaže sposobnost pojedinih vlada, ipak je u
izravnom sukobu s logikom koja nam pokazuje da sebičnost nije put kojim ćemo nadvladati
pandemiju. Jedini način je saradnja i podjednaka briga za siromašne, kao i za one koji su
bogati.

U Hrvatskoj, kao članici Evropske Unije, pojavile su se „afere“ u kojima su novinari otkrivali
određeni broj ljudi koji su iskoristili bogatstvo, položaj, poznanstvo ili moć da bi cijepili sebe
i svoje bližnje „preko reda“. Objašnjenja koja su se nudila bivala su različita, ali je nemoguće
previdjeti nekoliko pouka koje nam ističu ovakve situacije: prvo, izrazito je kratkovido misliti
da će se time riješiti problem i osigurati vlastito preživljavanje. Time se pokazuje
nerazumijevanje zakonitosti odvijanja društvenih procesa i djelovanja virusa. Drugo, takvo
postupanje nam pokazuje nedostatak povjerenja u sistem od strane onih koji čine, grade i
nadograđaju taj isti sistem. Biti odgovoran za izgradnju sistema, a djelom pokazati shvaćanje
da se zaštita može dobiti samo izigravanjem tog istog sistema, posebna je vrsta patološkog
parazitiranja nad trudom iskrenih radnika.

Ovakve zakonitosti primjetne su i u drugim oblastima ljudskog djelovanja koje bi

praktikanti tih oblasti opisivali kao nesebično zalaganje. Uzmimo za primjer djelovanje
religijskih ljudi koji se nesebično zalažu za ljudski rod u cjelini, rade za boljitak ovoga i
budućeg svijeta, trudeći se promatrati širu sliku ljudskog postojanja, ulazeći u dubine ljudske
motivacije tragajući za motivacijama koje su sjajnije od novca, zlata, srebra, položaja,
ugleda… Ipak, u tom nastojanju potkradu se sistemske greške u obliku stavova koji su
isključivi, koji kratkovido ograničavaju spasenje (fizičko i duhovno) na vlastito shvatanje i
vlastite okolnosti, ignorišući okolnosti u kojima su se drugi našli. Sve se to čini zaboravljajući
istinsku empatiju, ili još gore od toga, zaboravljajući vjersku činjenicu o ličnoj ograničenosti u
sposobnostima da se shvati apsolutno cjelokupno ljudsko postojanje. Dato nam je malo znanja
i svijest o toj notornoj činjenici omogućava blaženu sigurnost u riječima „ne znam“. S druge
strane, polje ljudskog djelovanja koje često promiče religijskim ljudima, a vezano je za
boljitak ljudskog roda, briga je o zaštiti okoliša ili rad na ekološkim pitanjima. Rad na ovom
pitanju motiviran je očuvanjem okoliša u kojem živi, radi, djeluje cijeli ljudski rod, a isto tako
i brojni drugi sistemi unutar svega onoga što zovemo prirodom. Mračna ciničnost koja čuči u
dubinama političara koji je preko reda cijepio svoju familiju i vjerskog službenika koji
strahuje od dubinske mudrosti riječi „ne znam“, prijeti da zaskoči ekološkog aktivista koji
radeći za prirodu i ljude kao dio te prirode, počne prezirati ljudski rod kao bezočnog
uzročnika svih pojava protiv kojih se dobronamjerni aktivist bori.

U radu i djelovanju na društvenim pitanjima temeljna motivacija ostaje ljubav koja je

prirodan lijek protiv cinizma, vodi ka nesebičnosti i biva ugrađena u sistem koji se ustrajno
razvija – sistem bez kojeg se ne može, sistem zvani ljudski rod.

Senad Hevešević