Sel@m

Treba li vjerskoj instituciji Bog?

Tagovi:

Senad Hevešević, Bog, religija, vjera, institucija

Lead 1:

Institucionalnost religije utječe na (samo)percepciju vjere, a sve je

veći broj onih koji u toj institucionalnosti najteže pronalaze Boga.
Dojam je da je kritika vjere, ustvari, postala kritika vjerske
institucije.

Lead 2:

Je li razlog za to upravo u samovoljnoj i nemarnoj

udaljenosti tih institucija od Boga ili u kontekstualnoj prisiljenosti
vjerskih institucija da svoju misiju provode na svim drugim
poljima, a najmanje na polju osobnog odnosa prema Bogu?

Religija je plodna tema za zapodijevanje razgovora. Neki je

napadaju, neki je podržavaju, neki se njome identificiraju, neki se
identificiraju nasuprot religije. Ravnodušnost prema religiji
donedavno je bio rijedak fenomen, no i ta pojava uzima maha. U
suvremenom dobu sveprisutno je razlikovanje između vjere i religije,
a pogotovo između vjere i vjerske organizacije u institucionalnom
smislu.

Institucionalnost religije utječe na (samo)percepciju vjere, a sve

je veći broj onih koji u toj institucionalnosti najteže pronalaze Boga.
Dojam je da je kritika vjere, ustvari, postala kritika vjerske institucije.
Takva kritika kritizira ono što je opipljivo, svakodnevno i, kao takvo,
podložno različitim tumačenjima i pristupima. Tko bi to mogao
negirati ako pogleda odnos prema katoličanstvu i Katoličkoj crkvi?
Najteže napade doživljava upravo Crkva kao institucija, a teološke
kritike svode se na anegdotalne trijumfalne citate kojima se
„dokazuje“ vlastito pravovjerstvo, a krivovjerstvo „onih drugih“.

Raznolika iskustva u institucionalnom djelovanju vjerskih

zajednica čine ovu pojavu kritike institucije poprilično širokim
poljem, no ono što ujedinjuje takvu vrstu kritike jeste odvajanje vjere i
organizirane religije.

Kritike vjerskih zajednica vežu se za administrativna, pravna,

politička, društvena ili moralna pitanja vezana za međuljudske odnose.
Pitanje odnosa prema Bogu rijetko nalazi mjesto u tim kritikama, već
se Bog spomene samo kao neki nejasni cilj ili smisao od kojeg su
vjerske institucije udaljene. Ovakvo definiranje stvari dovodi do
neobičnog pitanja postavljenog u naslovu i otkriva duboko
nerazumijevanje suštine postojanja vjerske institucije.

Je li razlog za to upravo u samovoljnoj i nemarnoj udaljenosti tih

institucija od Boga ili u kontekstualnoj prisiljenosti vjerskih institucija
da uvjete za svoju misiju stvaraju na svim drugim poljima, a najmanje
na polju osobnog odnosa prema Bogu?

Briga o izgradnji, održavanju i unapređivanju objekata vjerske

zajednice utkana je u svakodnevne pravno-političke okolnosti rada i
djelovanja. Na primjer, obredne aktivnosti koje se smatraju suštinom
te zajednice zahtijevaju izgrađenost, održavanje i povremeno
unaprjeđivanje objekta u kojem se aktivnost obavlja. Pripadnici te
institucije naviknuti su na određenu razinu uvjeta.

Dostizanje dovoljne razine kvalitete prostora nije moguće bez

uspostavljanja relacija sa svim onim društvenim faktorima koje se u
raznim kritikama pokušava jasno odvojiti od vjerskih institucija te se
čak izdajom vjere naziva suradnja s tim društvenim faktorima.

Financijsko-administrativno-pravne obaveze zauzimaju veći dio

„radnog vremena“ zaposlenika vjerskih zajednica na višoj razini
odgovornosti. U tom spletu, osjećaj razapetosti u društvenom
kontekstu političkih i drugih odnosa dolazi zbog nemogućnosti
potpunog distanciranja od društvenih događanja koji izazivaju osjećaj
gorke udaljenosti od onoga što se u islamskoj tradiciji naziva „ihsan“.
Božji poslanik Muhammed, a.s., ihsan definira na sljedeći način:
„Ihsan je da služiš Bogu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On
tebe zaista vidi.“

Kako služiti takvom idealu u visoko ideologiziranom i

kompleksnom, a opet postmodernom, svijetu koji obvezuje na moralni
stav, a koji je, pak, često neizbježno političan? Samo je jedan način, a
to je stalno i neumorno vraćanje na temeljnu postavku služenja samo i
jedino Bogu u svim aktivnostima. I zato, vjerska institucija ne može
bez Boga jer Ga ima u svakom svome koraku, u svakoj aktivnosti, kao
da Ga vidi. Ideal je to koji, kao i svaki ideal, nije uvijek dostignut.