Professional Documents
Culture Documents
Chambers
Kralj u Žutom
Naslov originla
Robert W. Chambers - The King in Yellow (1895)
Prevod:
Mihajlo Dasukidis
Aleksandra Rajković
Milena Dasukidis
Sadržaj
KRALJ U ŽUTOM
MAJSTOR ZA REPUTACIJE
II
III
MASKA
II
III
IV
U ZMAJEVOM SOKAKU
ŽUTI ZNAK
II
III
GOSPA OD ISA
II
RAJ ZA PROROKE
Atelje
Fantom
Žrtva
Sudbina
Gomila
Pajac
Zelena Soba
Ispit Ljubavi
II
I
II
III
IV
II
III
IV
VI
ULICA BARE
II
III
IV
BELEŠKA O PISCU
KRALJ U ŽUTOM
Robert V. Čejmbers
HOBERK, ORUŽAR
Bacio sam pogled kroz vrata i video Hoberka, uposlenog u svojoj maloj
radnji na kraju hodnika. Digao je pogled i, ugledavši me, uzviknuo
dubokim srdačnim glasom: „Uđite, gospodine Kastenj!” Konstans, njegova
kćer, pridigla se da me dočeka dok sam prelazio preko praga i pružila je
svoju lepu šaku, ali video sam rumenilo razočaranja na njenim obrazima i
znao da je očekivala drugog Kastenja, mog rođaka Luja. Nasmejao sam se
na njenu zbunjenost i pohvalio barjak koji je vezla po uzoru na obojenu
ploču. Stari Hoberk je sedeo, kujući pohabani grev[5] nekog starog oklopa,
i ting! ting! ting! njegovog malog čekića zvučalo je umilno u živopisnoj
radnji. Ubrzo je spustio čekić i na trenutak se vrzmao s majušnim ključem
za odvijanje. Nežna zvonjava oklopa slala je drhtaje zadovoljstva niz moje
telo. Voleo sam da slušam muziku dvaju komada čelika u međusobnom
maženju, blagi udarac malja po štitnicima za butine i zveket verižnjače. To j
e bio jedini razlog iz koga sam otišao da vidim Hoberka. Nikad me nije
lično zanimao, a nije ni Konstans, osim po pitanju svoje zaljubljenosti u
Luja. To jeste zaokupljalo moju pažnju i ponekad me čak držalo budnim
tokom noći. Ali u svom srcu sam znao da će sve doći na svoje mesto i da
treba da uredim njihovu budućnost na isti način na koji sam nameravao da
uredim budućnost mog dobrog doktora Džona Arčera. U svakom slučaju,
tog dana se nikako ne bih zamarao posetom njima da nisam, kao što sam
rekao, osećao taj jaki zanos prema muzici zveckajućeg čekića. Sedeo bih
satima, slušajući i slušajući, i kad bi se zalutali zrak sunčeve svetlosti
sudario sa ukrašenim čelikom, snagu osećaja koji mi je to pružalo skoro da
je bilo nemoguće izdržati. Pogled bi mi se fiksirao, a oči raširile u uživanju
koje je zatezalo svaki nerv skoro do pucanja, sve dok neki pokret starog
oružara ne bi presekao zrak sunca. Tada bih se, krišom još drhteći, zavalio
unazad i nanovo slušao zvuk krpe za poliranje, vrš! vrš! dok straže rđu sa
zakivaka.
Konstans je radila s barjakom preko kolena, tu i tamo se zaustavljajući
da pobliže ispita mustra na obojenoj ploči iz Metropoliten muzeja.
„Za koga je to?” upitao sam.
Hoberk je objasnio da je, pored riznice oklopa u Metropoliten muzeju,
za koju je radio kao imenovani oružar, takođe bio zadužen za nekoliko
kolekcija koje su pripadale bogatim amaterima. Ovo je bio izgubljeni grev
poznatog oklopnog odela koji je njegova mušterija pronašla u maloj radnji u
Parizu u ulici Kej d’Orsej[6]. On, Hoberk, bio je pregovarao za grev i
osigurao ga, te je sad oklop bio upotpunjen. Spustio je čekić i pročitao mi
istorijat oklopa praćenog od 1450. godine, od jednog vlasnika do dragog,
dok ga se nije domogao Tomas Stejnbridž. Kad je njegova izvanredna
kolekcija bila prodata, ovaj Hoberkov klijent kupio je oklop i potraga za
grevom koji nedostaje od tada je bila u toku sve dok, gotovo slučajno, nije
pronađen u Parizu.
„Nastavili ste potragu s takvom upornošću, bez ikakve izvesnosti da
grev i dalje postoji?” upitao sam.
„Naravno”, odgovorio je smireno.
Tada sam se po prvi put lično zainteresovao za Hoberka.
„Imao je za vas neku vrednost?” usudio sam se.
„Ne”, odgovorio je, smejući se,”zadovoljstvo pronalaženja bilo je moja
nagrada.”
„Zar nemate ambicija ka bogatstvu?” upitao sam, uz osmeh.
„Moja jedina ambicija je da budem najbolji oružar na svetu”, odgovorio
je ozbiljno.
Konstans me je pitala da li sam gledao ceremonije kod Smrtonosne
dvorane. Ona lično je primetila konjicu koja je prolazila duž Brodveja tog
jutra i želela je da vidi inauguraciju, ali njen otac je želeo da barjak bude
završen, te je ostala po njegovom zahtevu.
„Da li ste tamo videli svog rođaka, gospodine Kastenj?” upitala je uz
jedva primetno podrhtavanje mekih trepavica.
„Ne”, odgovorio sam nemamo. „Lujev puk manevriše u okrugu
Vestčester.” Ustao sam i uzeo svoj šešir i štap.
„Idete opet gore kod luđaka?” smejao se stari Hoberk. Da je znao koliko
prezirem reč „luđak”, nikad je ne bi koristio u mom prisustvu. Ona budi u
meni određena osećanja koja ne želim da objašnjavam. Kako god,
odgovorio sam mu tiho: „Mislim da ću svratiti do gospodina Vajlda na
minut-dva.”
„Jadničak”, reče Konstans, klimajući glavom,”mora da je teško živeti
siromašan, osakaćen i skoro dementan u samoći, godinu za godinom. Baš je
lepo od vas, gospodine Kastenj, što ga posećujete toliko često.”
„Ja mislim da je on zao”, olako je izgovorio Hoberk, počevši ponovo
da,radi čekićem. Slušao sam zlatnu zvonjavu na ploči greva; kad je završio,
odgovorio sam:
„Ne, nije on zao, i nije ni najmanje dementan. Njegov um je dvorana
čuda iz koje izvlači blaga za koja bi vama i meni bile potrebne godine da ih
steknemo.”
Hoberk se smejao.
Nastavio sam pomalo nestrpljivo: „On zna istoriju bolje od bilo koga
drugog. Ništa, koliko god beznačajno bilo, ne uspeva da umakne njegovoj
pretrazi, i njegovo pamćenje je do te mere potpuno, tako precizno u
detaljima, da ljudi, kad bi se u Njujorku znalo da takav čovek postoji, ne bi
mogli da mu ukažu dovoljnu počast.
„Gluposti”, promrmljao je Hoberk, tragajući po podu za nitnom koja je
pala.
„Je li glupost”, upitao sam, uspevajući da potisnem ono što sam
osećao’je li glupost kad on kaže da je tasete[7] i nabutnice[8] emajliranog
oklopnog odela poznatijeg kao Prinčev dragulj moguće pronaći u kršu
zarđalih pozorišnih eksponata, pokvarenih šporeta i klošarskog smeća na
tavanu u Ulici Pel?”
Hoberkov čekić je pao na zemlju, ali on ga je podigao i upitao, u velikoj
meri smireno, kako sam znao da tasete i izgubljene nabutnice nedostaju na
Prinčevom dragulju.
„Nisam znao dok mi gospodin Vajld nije pomenuo pre neki dan. Rekao
je da se nalaze na tavanu broja 998 u Ulici Pel.”
„Gluposti”, uzviknuo je, ali primetio sam da mu ruka drhti ispod kožne
kecelje.
„Je li i ovo glupost?” upitao sam ljubazno,”je li glupost to što gospodin
Vajld neprestano govori o vama kao o markizu od Ejvonšira, a o gospođici
Konstans…”
Nisam završio, jer je Konstans skočila na noge sa užasom ispisanim na
svakoj crti lica. Hoberk me je pogledao i polako poravnao svoju kožnu
kecelju.
„To je nemoguće”, izneo je,”gospodin Vajld možda zna štošta…”
„O oklopu, na primer, i Prinčevom dragulju”, dodao sam, smešeći se.
„Da”, nastavio je sporo”,i o oklopu, možda, ali greši u vezi s markizom
od Ejvonšira koji je, kao što znate, pre mnogo godina ubio klevetnika koji
mu je uvredio ženu i otišao u Australiju gde je umro nedugo nakon svoje
supruge.”
„Gospodin Vajld greši”, mrmljala je Konstans. Usne su joj bile blede,
ali glas joj beše sladak i miran.
„Usaglasimo se, ako dozvolite, da je u ovoj jednoj okolnosti gospodin
Vajld pogrešio”, rekao sam.
II
Popeo sam se uz tri oronula reda stepenica kojima sam se već toliko puta
penjao, i pokucao na mala vrata na kraju hodnika. Gospodin Vajld je
otvorio vrata i ja sam ušao.
Kad je dvaput zaključao vrata i ispred njih gurnuo tešku škrinju, došao
je i seo pored mene, piljeći u moje lice svojim sitnim svetlim očima.
Desetak novih ogrebotina prekrivalo mu je nos i obraze, a srebrne žice koje
su mu pridržavale veštačke uši bile su izmeštene. Pomislio sam kako ga
nikad nisam video tako odvratno fascinantnog. On nije imao uši. One
veštačke, koje su sad stajale iskrivljene u odnosu na finu žicu, bile su
njegova jedina slabost. Bile su napravljene od voska i obojene u
svetloružičastu, ali ostatak njegovog lica bio je žut. Možda bi bilo bolje da
je uživao u luksuzu veštačkih prstiju za svoju levu šaku, koja je bila u
potpunosti bez prstiju, ali izgleda da mu to nije predstavljalo nikakvu
smetnju i da je bio zadovoljan svojim voštanim ušima. Bio je veoma nizak,
jedva viši od desetogodišnjeg deteta, ali ruke su mu bile izvanredno
razvijene, a butine debele kao u kakvog atlete. Ipak, najupadljivija stvar u
vezi sa gospodinom Vajldom bilo je to što je čovek njegove veličanstvene
inteligencije i znanja imao takvu glavu. Bila je pljosnata i šiljata, poput
glava mnogih nesrećnika koje zatvaraju u azile za maloumne. Mnogi su ga
nazivali ludim, ali ja sam znao da je duševno zdrav koliko i ja.
Ne poričem da je bio ekscentričan; njegova manija držanja i
zadirkivanja te mačke dok mu ne poleti na lice poput demona svakako je
bila ekscentrična. Nikad nisam mogao da shvatim zašto je držao tog stvora,
niti kakvo je zadovoljstvo nalazio u tome da se zatvori u sobu s tom
nabusitom, zlobnom zveri. Sećam se da sam jedanput, nakratko digavši
pogled s rukopisa koji sam proučavao pod svetlošću nekih uljanica[9],
video gospodina Vajlda kako nepomično čuči na svojoj visokoj stolici sa
očima koje su naizgled plamtele od uzbuđenja, dok se mačka, koja se
pridigla sa svog mesta ispred peći, šunjala preko sobe pravo ka njemu. Pre
nego što sam uspeo da se pomaknem, pripila je stomak uz tlo vrebajući,
stresla se i bacila na njegovo lice. Urlajući i besneći, kotrljali su se tamo-
amo po podu, grebući i cepajući kandžama, dok mačka nije vrisnula i
pobegla pod kredenac, a gospodin Vajld se okrenuo na leđa dok su mu se
udovi grčili i uvijali poput nogu umirućeg pauka. Jeste bio ekscentričan.
Gospodin Vajld se popeo na svoju visoku stolicu i, pošto je proučio
moje lice, podigao je glavnu knjigu[10] oivičenu mnogim ’ušima’ i otvorio
je.
„Henri B. Metjuz”, čitao je,”knjigovođa u firmi Vajsot Vajsot i
kompanija, trgovci crkvenim ornamentima. Zvao 3. aprila. Reputacija
oštećena na trkama. Poznat kao grebator. Reputacija da se popravi do 1.
avgusta. Naplata pet dolara.” Okrenuo je stranicu i preleteo zglavcima bez
prstiju preko gusto ispisanih kolona.
„P. Grin Djusenberi, propovednik, Ferbič, Nju Džerzi. Reputacija
oštećena u Baueriju. Da se popravi što je pre moguće. Naplata 100 dolara.”
Nakašljao se i dodao: „Zvao 6. aprila.”
„Onda vam nije potreban novac, gospodine Vajld”, upitao sam.
„Slušaj”, opet se nakašljao.
„Gđa K. Hamilton Čester iz Čester Parka, grad Njujork. Zvala 7. aprila.
Reputacija oštećena u Djepu, Francuska. Da se popravi do 1. oktobra.
Naplata 500 dolara.”
„Napomena - K. Hamilton Čester, kapetan broda mornarice SAD
Avalanš, po naređenju poslat kući 1. oktobra iz eskadrile Južnog mora.”
„Pa”, rekao sam,”posao majstora za reputacije je unosan.”
Njegove bezbojne oči su tražile moje. „Hteo sam samo da demonstriram
da sam bio u pravu. Rekao si da je nemoguće biti uspešan majstor za
reputacije; da bi me, čak i da uspem u određenim slučajevima, koštalo više
nego što bih na njima stekao. Danas, ja imam pet stotina ljudi koji rade za
mene, koji su slabo plaćeni, ali koji obavljaju posao sa entuzijazmom koji
se verovatno izrodio iz straha. Ti ljudi zadiru u svaku senku i svaki nivo
društva; neki čak predstavljaju stubove najekskluzivnijih društvenih
hramova; drugi su temelj i ponos sveta finansija; treći pak drže
neprikosnovenu prevlast među ’izvanrednima i talentovanima’. Biram ih u
slobodno vreme među onima koji se jave na moje oglase. Prilično je lako,
svi su oni kukavice. Da želim, mogao bih da utrostručim broj za dvadeset
dana. Tako da, vidiš, ja plaćam one koji čuvaju reputaciju svojih
sugrađana.”
„Mogli bi da se okrenu protiv vas”, nagovestio sam.
Protrljao je palcem svoje isečene uši i podesio voštane zamene. „Mislim
da ne”, promrmljao je zamišljeno,”retko moram da koristim bič, a i tada
samo jedanput. Pored toga, zadovoljni su svojim platama.”
„Kako koristite bič?” tražio sam objašnjenje.
Njegovo lice je na trenutak bilo užasno gledati. Oči su mu se suzile
toliko da od njih ostadoše samo dve zelene iskre.
„Pozovem ih da dođu da malo proćaskamo”, rekao je nežnim glasom.
Kucanje na vratima ga je prekinulo i lice mu je povratilo prijatan izraz.
„Koje?” upitao je.
„Gospodin Stejlet”, bio je odgovor.
„Dođite sutra”, odgovorio je gospodin Vajld.
„Nemoguće”, započe ovaj drugi, ali ga gospođin Vajld ućutka glasom
nalik na lavež.
„Dođite sutra”, ponovio je.
Čuli smo ga kako se udaljava od vrata i zalazi za ugao pored stepeništa.
„Ko je to?” upitao sam.
„Arnold Stejlet, vlasnik i glavni urednik velikog novinskog lista Njujork
Dejli.”
Dobovao je po glavnoj knjizi šakom bez prstiju, dodavši: „Izuzetno loše
ga plaćam, ali on misli da je to dobra pogodba.”
„Arnold Stejlet!” ponovio sam zaprepašćeno.
„Da”, rekao je gospodin Vajld, nakašaljavši se samozadovoljno.
Mačka, koja je ušla u sobu dok je on govorio, oklevala je, digla pogled
ka njemu i zafrktala. On je sišao sa stolice i, čučnuvši na pod, uzeo
stvorenje u ruke i pomilovao ga. Mačka je prestala da frkće i ubrzo se
oglasila bučnim predenjem koje kao da se pojačavalo kako ju je mazio.
„Gde su beleške?” upitao sam. Pokazao je na sto i po stoti put sam podigao
svežanj rukopisa pod nazivom:
G. VAJLD
MAJSTOR ZA REPUTACIJE.
Treće zvono.
III
Jednog jutra početkom maja stajao sam ispred čeličnog sefa u svojoj
spavaćoj sobi, isprobavajući zlatnu krunu s draguljima. Dijamanti su
vatreno bleštali kad sam se okrenuo ka ogledalu, a sasvim istanjeno zlato
gorelo je poput oreola oko moje glave. Setio sam se Kamilinog vriska
punog očaja i užasnih reči koje su odjekivale maglovitim ulicama Karkose.
To su bile poslednje rečenice prvog čina i nisam se usuđivao da mislim na
ono što je sledilo - nisam se usuđivao, čak ni na prolećnom suncu, tu, u
svojoj sopstvenoj sobi, okružen poznatim predmetima, razuveren vrevom s
ulice i glasovima posluge iz hodnika vani. Jer, te otrovne reči su polako
kapale u moje srce kao što samrtni znoj kaplje na posteljinu koja ga upija.
Drhteći, skinuo sam dijademu sa glave i obrisao čelo, ali u mislima mi beše
Hastur i moja sopstvena punopravna ambicija; setio sam se gospodina
Vajlda onakvog kakvog sam ga poslednji put ostavio, s licem potpuno
izgrebanim i krvavim od kandži tog đavolskog stvora, i onoga što je rekao -
ah, šta je rekao. Zvono alarma u sefu počelo je promuklo da zuji i znao sam
da je moje vreme isteklo; ali, nisam se obazirao na njega i, vraćajući
bleštavi venac na glavu, okrenuo sam se prkosno ka ogledalu. Dugo sam
stajao zadubljen u promenljivi izraz mojih rođenih očiju. Ogledalo je
odražavalo lice koje je bilo poput mog, ali belje i tako mršavo da sam ga
jedva prepoznao. I sve vreme sam ponavljao kroz stisnute zube: „Taj danje
došao! Taj danje došao!” dok je alarm u sefu zvonio i brujao, a dijamanti
svetlucali i plamteli nad mojim čelom. Čuo sam vrata kako se otvaraju, ali
nisam se obazirao na njih. Tek kad sam ugledao dva lica u ogledalu, kad je
drugo lice niklo nad mojim ramenom i druga dva oka se susrela sa mojim,
poleteo sam poput munje i zgrabio dugačak nož s toaletnog stočića. Moj
rođak je, veoma bled, poskočio unazad, kriknuvši: „Hildred! Za ime boga!”
Zatim, kad mi je šaka pala, rekao je: „Ja sam - Luj, zar me ne prepoznaješ?”
Stajao sam nem. Ne bih uspeo da progovorim ni da mi je život od toga
zavisio. Prišao mi je i uzeo nož iz moje šake.
„Šta je sve ovo?” upitao je, nežnim glasom. „Jesi li bolestan?”
„Ne”, odgovorio sam. Ali sumnjam da me je čuo.
„Dođi, dođi, stari moj”, uzviknuo je,”skini tu mesinganu krunu i dovući
se u radnu sobu. Ideš na maskenbal? Čemu uopšte sve ove pozorišne
drangulije?”
Bilo mi je drago što je mislio da je kruna napravljena od mesinga i
bižuterije; ipak, nije mi se ništa više sviđao zbog tog mišljenja. Pustio sam
ga da mi je uzme iz ruke, znajući da je najbolje da mu povlađujem. Bacio je
predivnu dijademu u vazduh i, uhvativši je, okrenuo se ka meni, osmehujući
se.
„Ne vredi ni pedeset centi”, rekao je. „Čemu služi?”
Nisam odgovorio, već sam uzeo venac iz njegovih ruku i, stavivši ga u
sef, zatvorio masivna čelična vrata. Alarm je istog trenutka prekinuo svoju
paklenu galamu. Posmatrao me je radoznalo, ali kao da nije primetio
iznenadni prekid alarma. Govorio je, međutim, o selu kao o kutiji za kekse.
Bojeći se da će se upustiti u ispitivanje kombinacije, poveo sam ga u radnu
sobu. Luj se bacio na sofu i peckao je muve svojim dugačkim jahačkim
bičem. Nosio je radnu uniformu, žaket sa upletenim gajtanima i uglađenu
kapu, i primetio sam da su mu jahačke čizme potpuno isprskane crvenim
blatom.
„Gde si bio?” upitao sam.
„Preskakao blatnjave potoke u Džerziju”, rekao je. „Još nisam imao
vremena da se presvučeni, bio sam u priličnoj žurbi da te vidim. Imaš li
čašu nečega? Mrtav sam umoran, ceo dan sam bio u sedlu.”
Dao sam mu iz svojih medicinskih zaliha neki brendi koji je ispio sa
grimasom.
„Prokleto loša stvar”, primetio je. „Daću ti adresu na kojoj prodaju
brendi koji je stvarno brendi.”
„Dovoljno je dobar za moje potrebe”, rekao sam ravnodušno. „Koristim
ga da trljam grudi njime.” Zurio je u drugu muvu i pecnuo je.
„Vidi ovamo, stari”, počeo je,”Imam nešto da ti predložim. Ima već
četiri godine otkako si se zatvorio ovde kao neka sova, nikad nikuda ne
ideš, nikad se ne baviš zdravim vežbama, nikad ne radiš prokleto ništa osim
što bleneš u te knjige iznad kamina.”
Bacio je pogled duž reda polica. „Napoleon, Napoleon, Napoleon!”
čitao je. „Za ime božje, imaš li ti nešto drugo osim tih Napoleona?”
„Voleo bih da su izvezene zlatom”, rekao sam. „Ali čekaj, da, ima još
jedne knjige - Kralj u žutom.” Gledao sam ga pravo u oči.
„Nisi je nikad čitao?” upitao sam.
„Ja? Ne, bože me sačuvaj! Ne želim da siđem s uma.”
Video sam da je zažalio zbog tih reči čim ih je izustio. Postoji samo
jedan izraz koji prezirem više od reči „luđak”, a to je izraz „sići s uma’. Ali
kontrolisao sam se i upitao ga zašto misli da je Kralj u žutom opasan.
„Uh, ne znam”, izgovorio je užurbano. „Samo se sećam uzbuđenja koje
je stvorio i osude sveštenstva i štampe. Mislim da je autor pucao u sebe
nakon što je iznedrio tu nakaznost, zar ne?”
„Ja sam shvatio da je još živ”, odgovorio sam.
„Verovatno je tako”, promrmljao je,”meci ne mogu da ubiju takvog
demona.”
„To je knjiga velikih istina”, rekao sam.
„Da”, odgovorio je, ’istina koje ljude čine frenetičnim i upropašćuju im
živote. Ne zanima me da li to čudo predstavlja, kao što kažu, upravo samu
suštinu umetnosti. Zločin je što je uopšte napisana i, što se mene tiče, nikad
neću otvoriti njene stranice.”
„Jesi li došao to da mi kažeš?” upitao sam.
„Ne”, rekao je,”Došao sam da ti kažem da se ženim.”
Verujem da je srce na trenutak prestalo da mi kuca, ali oči sam zadržao
na njegovom licu.
„Da”, nastavio je, radosno se osmehujući,”ženim se najmilijom
devojkom na svetu.”
„Konstans Hoberk”, rekao sam mehanički.
„Kako si znao?” uzviknuo je, zapanjen. „Ni ja sam nisam to znao do
one večeri prošlog aprila kad smo se pre večere šetali do nasipa.”
„Za kad je zakazano?” upitao sam.
„Trebalo je da bude sledećeg septembra, ali pre sat vremena stigla je
depeša s naredbom da se naš puk prekomanduje u Presidio, San Francisko.
Krećemo sutra u podne. Sutra”, ponovio je. „Zamisli samo, Hildred, sutra
ću biti najsrećniji čovek koji je ikad disao na ovom divnom svetu, jer
Konstans ide sa mnom.”
Pružio sam mu ruku da mu čestitam i on ju je prihvatio i rukovao se sa
mnom kao prava dobrodušna budala kakva je bio - ili se pretvarao da jeste.
„Dobiću sopstveni odred kao svadbeni poklon”, brbljao je. „Kapetan i
gospođa Luj Kastenj, ha, Hildred?”
Onda mi je rekao gde treba da se održi i ko treba da prisustvuje i tražio
je od mene da obećam da ću doći i biti mu kum. Stisnuo sam zube i slušao
njegova dečačka razglabanja, ne pokazujući šta osećam, ali…
Bližio sam se granici izdržljivosti; kad je poskočio i, tresući mamuzama
dok nisu zazveckale, rekao da mora da ide, nisam ga zadržao.
„Želim samo nešto da te zamolim”, rekao sam tiho.
„Tvoja želja je moja zapovest”, smejao se.
„Hoću da se nađemo večeras na petnaest minuta da porazgovaramo.”
„Naravno, ako želiš”, rekao je, donekle zbunjen. „Gde?”
„Bilo gde, tamo u parku.”
„U koje vreme, Hildred?”
„Ponoć.”
„Šta, za ime…” počeo je, ali se sabrao i pristao uz smeh. Posmatrao sam
ga dok je silazio niz stepenice i žurno odlazio, sa sabljom koja je lupala pri
svakom koraku. Skrenuo je u Ulicu Bliker i znao sam da ide da vidi
Konstans. Sačekao sam deset minuta da se izgubi, a zatim sam krenuo
njegovim stopama, ponevši sa sobom krunu s draguljima i svileni ogrtač sa
izvezenim Žutim znakom. Kad sam skrenuo u Ulicu Bliker i ušao u hodnik
u kome se nalazio znak:
G. VAJLD
MAJSTOR ZA REPUTACIJE.
Treće zvono.
Kasildina pesma
„Kralj u žutom”; čin I, scena 2
Iako nisam znao ništa o herniji, opčinjeno sam slušao. On podiže uskršnji
ljiljan koji je Ženevjev tog jutra donela iz Notr Dama i ubaci ga u bazen.
Tečnost odmah izgubi kristalnu bistrinu. Ljiljan je na trenutak bio okružen
mlečnobelom penom, koja je nestavši ostavila za sobom tekućinu sa
opalnim prelivom. Narandžasta i grimizna boja su igrale po površini,
smenjujući se, a zatim se nešto sto je izgledalo kao zrak čiste sunčeve
svetlosti probi sa dna na kom je ležao ljiljan. On istog trenutka uroni ruku u
bazen i izvuče cvet. „Nema opasnosti”, objasnio je,”ako pogodiš pravi
momenat. Signal je zlatni zrak.”
Pružio mi je ljiljan i ja ga uzeh u ruku. Pretvorio se u kamen, najčistiji
mermer.
„Vidiš”, rekao je,”bez greške je. Koji vajar bi mogao da napravi takvu
kopiju?”
Mermer je bio beo kao sneg, ali su žilice ljiljana u dubini bile osenčene
najbleđom modrom, a duboko u njegovom centru zadržao se prigušeni sjaj.
„Ne pitaj me za razlog”, osmehnu se on, primetivši moje čuđenje.
„Nemam pojma zašto su žilice i središte obojeni, ali uvek je tako. Juče sam
pokušao sa jednom od Ženevjevinih zlatnih ribica - evo je.”
Ribica je izgledala kao da je isklesana u mermeru. No, ako biste je
okrenuli prema svetlu kamenje postajao predivno išaran bledoplavim
žilicama, a odnekud iznutra je dopirala ružičasta svetlost nijanse koja se
preliva u opalu. Pogledah u bazen. Ponovo je izgledao kao da je ispunjen
najčistijim kristalom.
„A ako bih ga sad dodirnuo?” upitao sam.
„Ne znam”, odgovori on,”ali bolje da ne pokušavaš.”
„Zanima me jedna stvar”, rekoh”,a to je - odakle dolazi zrak sunčeve
svetlosti?”
„Istina, izgledalo je kao zrak sunca”, reče on. „Ne znam, uvek se
pojavljuje kad uronim neko živo biće. Možda”, nastavio je, smešeći
se,”možda je to iskra života tog stvorenja koja beži ka izvoru koji ju je
stvorio.”
Primetio sam da se ruga i zapretio mu slikarskim štapom[30], ali se on
samo nasmeja i promeni temu.
„Ostani na ručku. Ženevjev će odmah doći.”
„Video sam da je otišla na jutarnju misu”, rekoh”,i izgledala je sveže i
ljupko kao taj ljiljan - pre nego što si ga uništio.”
„Misliš da sam ga uništio?” reče Boris ozbiljno.
„Uništio, sačuvao, kako to možemo da znamo?”
Sedeli smo u uglu ateljea, u blizini njegove nedovršene grupe Suđaja
[31]. On se nasloni na sofu, obrćući kiparsko dleto, i baci pogled na svoje
delo.
„Usput”, rekao je,”završio sam onu staru Arijadnu[32] u akademskom
stilu i pretpostavljam da će ona morati da ide na Salon[33]. To je sve što
imam za ovu godinu, ali posle uspeha koji mi je donela Madona sramota me
je da pošaljem nešto ovakvo.”
Madona, izvrstan komad mermera za koji je Ženevjev pozirala, bila je
senzacija na prošlogodišnjem Salonu. Pogledao sam Arijadnu. Bilo je to
tehnički savršeno delo, ali slagao sam se sa Borisom da će svet od njega
očekivati nešto bolje od toga. Ipak, sada je bilo nemoguće i pomisliti da će
stići da za Salon završi tu veličanstvenu užasnu grupu koja je stajala iza
mene, dopola još skrivena u mermeru. Suđaje će morati da sačekaju.
Bili smo ponosni na Borisa Ivena. Smatrali smo ga svojim, a i on nas,
na osnovu toga stoje rođen u Americi, iako mu je otac bio Francuz, a majka
Ruskinja. Svi sa Akademije[34] su ga zvali Boris. A ipak, on je samo
dvojici od nas uzvraćao tu bliskost — Džeku Skotu i meni.
Možda je moja zaljubljenost u Ženevjev imala neke veze sa njegovom
naklonošću prema meni. To svakako nikada nismo jedan drugom priznali.
Ali kad je sve već bilo rešeno, i ona mi sa suzama u očima rekla da je Boris
onaj koga voli, otišao sam do njegove kuće i čestitao mu. Uvek sam
smatrao da savršena srdačnost tog razgovora nije zavarala ni jednog ni
drugog, ali je bar jednom od nas dvojice predstavljala veliku utehu. Mislim
da on i Ženevjev nikada nisu između sebe razgovarali o tome, ali Boris je
znao.
Ženevjev je bila dražesna. Čednost Madone na njenom licu možda je
bila izazvana svetošću Gunoove mise[35]. No uvek mi je bilo drago kada bi
to raspoloženje promenila u ono koje smo nazivali „aprilskim manevrima”.
Često je bila promenljiva kao aprilski dan. Ujutru ozbiljna, dostojanstvena i
ljupka, u podne bi se ćudljivo smejala, uveče - kakva god bi se najmanje
očekivalo.
Takva mi se više dopadala nego u toj smirenosti Madone koja je
uzburkivala dubine mog srca. Sanjario sam o Ženevjev kada je ponovo
progovorio.
„Šta misliš o mom otkriću, Alek?”
„Mislim da je vredno divljenja.”
„Neće mi biti od koristi, znaš, osim što će do krajnjih granica
zadovoljiti moju radoznalost, i ta tajna će umreti zajedno sa mnom.”
„Bio bi to priličan udarac za vajarstvo, zar ne? Mi slikari smo sa
fotografijom izgubili mnogo više nego što smo dobili.”
Boris klimnu glavom, igrajući se ivicom dleta.
„Novo zlokobno otkriće uništilo bi umetnički svet. Ne, nikada nikome
neću poveriti ovu tajnu”, rekao je bez žurbe.
Tesko bi bilo pronaći nekoga ko o takvim fenomenima zna manje od
mene, ali naravno da sam čuo za mineralne izvore toliko prezasićene
silikatom da se lišće i grančice koje u njih upadnu vremenom pretvore u
kamen. Maglovito sam shvatao proces u kom silikat zamenjuje biljnu
materiju, atom po atom, i rezultat toga je duplikat predmeta u kamenu. Ovo
me, priznajem, nikada nije mnogo interesovalo, a što se tiče drevnih fosila
koji su nastali na ovaj način - gadili su mi se. Boris je, kako se činilo,
osećajući radoznalost umesto odvratnosti, istraživao na tu temu i slučajno
nabasao na rastvor koji je, napadajući uronjene predmete sa nečuvenom
svirepošću, u sekundi činio ono za šta su potrebne godine. To je bilo sve što
sam uspeo da izvučem iz čudnovate priče koju mi je upravo pričao. Posle
duge tišine, ponovo je prozborio.
„Skoro da se uplašim kad pomislim na ono što sam pronašao. Naučnici
bi poludeli za ovim otkrićem. A bilo je tako jednostavno, samo se pronašlo.
Kad samo pomislim na tu formulu i taj novi element koji se taloži na
metalnim opiljcima…”
„Koji novi element?”
„O, nisam smislio kako da ga nazovem i ne verujem da ću ikada
smisliti. Na svetu već postoji dovoljno dragocenih metala oko kojih se
hvatamo za gušu.”
Načuljio sam uši. „Da li si pronašao zlato, Borise?”
„Ne, još bolje… ali pazi ovamo, Alek!” nasmeja se on, ustajući. „Ti i ja
imamo sve što nam je potrebno u životu! Ah! Već izgledaš tako zlokobno i
pohlepno!” I ja sam se nasmejao i rekao mu da me razdire želja za zlatom i
da je bolje da pričamo o nečem drugom, i tako smo, kad je ubrzo zatim ušla
Ženevjev, već odustali od priče o alhemiji.
Ženevjev beše od glave do pete obučena u srebrnastosivo. Svetlost je
obasjavala blage talase njene svetle kose dok je pružala obraz Borisu; zatim
me ugleda i uzvrati mi pozdrav. Nikada pre toga se nije desilo da mi
vrhovima svojih belih prstiju ne pošalje poljubac, pa se odmah požalih na
taj propust. Nasmešila se i ispružila ruku, koja se povukla maltene pre nego
što je uopšte i dotakla moju, a zatim je rekla, gledajući Borisa:
„Moraš zamoliti Aleka da ostane na ručku.” I ovo je bilo nešto novo. Do
danas me je uvek lično pozivala.
„Jesam”, kratko reče Boris.
„A ti si, nadam se, prihvatio?” Okrenula se ka meni sa šarmantnim
konvencionalnim osmehom. Kao da sam samo poznanik od prekjuče.
Duboko joj se naklonih. „J’avais bienl’honneur, madame[36]„, ali ona je,
odbijajući da prihvati naš uobičajeni sarkastični ton, promrmljala neku
banalnu dobrodošlicu i nestala. Boris i ja se pogledasmo.
„Bolje da odem kući, šta misliš?” upitah.
„Ubij me ako znam”, iskreno je odgovorio.
Dok smo raspravljali o uputnosti mog odlaska, Ženevjev se ponovo
pojavi na vratima, bez šešira. Bila je čudesno predivna, ali joj lice beše
previše rumeno, zanosne oči previše sjajne. Odmah mi priđe i uze me za
ruku.
„Ručak je spreman. Da li sam bila grozna, Alek? Učinilo mi se da imam
glavobolju, ali nije tako. Dođi, Borise”, i drugom rukom uhvati njega pod
ruku. „Alek zna da, posle tebe, na svetu ne postoji niko ko mi se dopada
koliko on, pa ga neće povrediti ako se ponekad istresem na njemu.”
„A la bonheur![37]” povikah,”ko kaže da u aprilu nema oluja?”
„Da li ste spremni?” intonirao je Boris. „Spreee-mni”, i mi, držeći se za
ruke, odjurismo u trpezariju, na zgražavanje posluge.
Naposletku, nije nas trebalo kriviti; Ženevjev je imala osamnaest, Boris
dvadeset i tri, a ja još ni punu dvadeset jednu.
II
III
Kada sam svratio sledećeg dana u podne, zatekoh Borisa kako uznemireno
hoda po ateljeu.
„Ženevjev samo što je zaspala”, rekao mi je,”uganuće je sitnica, ali
zbog čega bi imala tako visoku temperaturu? Lekar to ne može da objasni -
ili ne želi”, promrmljao je.
„Ženevjev ima temperaturu?” upitao sam.
„Rekao bih da je tako, a zapravo je s vremena na vreme bila pomalo
pometena čitave večeri. Kakva zamisao! - mali veseljak Ženevjev, bez
ijedne brige pod kapom nebeskom - i stalno ponavlja da joj je srce
slomljeno i da želi da umre!”
Moje srce je stalo.
Boris se naslonio na vrata ateljea, gledajući u zemlju, sa rukama u
džepovima; njegov inače ljubazan i dubok pogled sada je bio zamućen, crta
koja znači nevolju bila mu je „preko lepog na usnama znaka koji osmeh
stvara’[39]. Služavki je bilo naređeno da ga pozove čim Ženevjev otvori
oči. Čekali smo i čekali i Boris je, postajući nespokojan, tumarao naokolo,
nervozno se igrajući voskom za modeliranje i crvenom glinom. Iznenada je
krenuo ka drugoj prostoriji. „Dođi da vidiš moje ružičasto kupatilo prepuno
smrti!” povikao je.
„Da li je to smrt?” upitah, da udovoljim njegovom raspoloženju.
„Rekao bih da nisi spreman da to nazoveš životom”, odgovori on. Dok
je govorio, on izvuče iz staklene kugle jedinu zlatnu ribicu koja se
praćakala i uvijala. „I ovu ćemo poslati za onom drugom - gde god to bilo”,
rekao je. U njegovom glasu se čulo grozničavo uzbuđenje. Imao sam tup
osećaj groznice u udovima i mozgu dok sam ga pratio do kristalnog
jezerceta sa rože stranama, a on je ubacio stvorenje. Dok je padalo,
previjajući se i uvrćući, njegove krljušti su blještale žarkim narandžastim
sjajem; čim je dodirnulo tečnost, ukočilo se i od težine potonulo na dno.
Zatim se pojavi mlečna pena, divni prelivi su blistali na površini, a onda se
zrak čiste, jasne svetlosti probi iz naizgled beskrajnih dubina. Boris uroni
ruku i izvuče savršen mermerni predmet koji je svetlucao opalnim kapima,
izbrazdan plavim žilicama i ružičast.
„Dečja igra”, promrmljao je i izmučeno i čežnjivo me pogledao - kao da
bih ja mogao da imam odgovor na takva pitanja! No tada uđe Džek Skot i
vatreno se pridruži „igri”, kako je on to nazivao. Ništa nije bilo dovoljno
sem da se istog trenutka pokuša sa belim zecom. Slagao sam se da Borisu
treba skrenuti misli sa briga koje ima, ali sam se užasavao mogućnosti da
gledam kako život ističe iz toplokrvnog, živog stvorenja, pa sam odbio da
prisustvujem. Uzevši nasumičnu knjigu, seo sam u atelje da čitam. Avaj!
Uzeo sam Kralja u žutom. Posle nekoliko trenutaka koji su delovali kao
godine, upravo sam ga odlagao ježeći se od nervoze kada su Boris i Džek
ušli unoseći svog mermernog zeca. U isto vreme, gore zazvoni zvono, a iz
bolesničke sobe dopre vrisak. Boris nestade u trenu i sledećeg momenta
pozva: „Džek, požuri po doktora; dovedi ga sa sobom. Alek, dođi.”
Otišao sam i stao na njena vrata. Preplašena služavka je u žurbi izašla i
otrčala da donese neki lek. Ženevjev, sedeći uspravno kao sveća, zažarenih
obraza i sjajnih očiju, neprekidno je buncala i opirala se dok ju je Boris
nežno zadržavao. Pozvao me je da pomognem. Na prvi moj dodir ona
uzdahnu i zavali se, zatvarajući oči, a zatim - zatim - dok smo se još
naginjali nad njom, ponovo ih otvori, pogleda Borisa pravo u lice - sirota
devojka, izluđena temperaturom! - i izgovori svoju tajnu. Istog trenutka
naša tri života krenuše potpuno novim putevima; veza koja nas je toliko
dugo držala na okupu zauvek se raskinula, a zamenila ju je jedna nova veza,
postoje ona izgovorila moje ime i, izmučena temperaturom, zbacila sa duše
teret skrivene tuge. Zapanjen i nem, spustio sam glavu, dok mi je lice
gorelo kao žar, a krv mi pojurila u uši, ošamućujući me šumom.
Nesposoban da se pomerim, nesposoban da govorim, slušao sam njene
grozničave reči u agoniji stida i patnje. Nisam mogao da je ućutkam, nisam
mogao da pogledam Borisa. Tada osetih ruku na ramenu, a Boris okrenu
prema meni svoje potpuno beskrvno lice.
„Nisi ti kriv, Alek; ne žalosti se što ona tebe voli…” no nije mogao da
završi, a pošto je lekar žurno stupio u sobu govoreći: „Ah,
groznica!”zgrabio sam Džeka Skota i požurio da izađemo na ulicu,
govoreći: „Boris bi više voleo da ostane sam.” Prešli smo ulicu i otišli do
svojih stanova, a te noći je, videvši da ću se i ja razboleti, on ponovo otišao
po lekara. Poslednje čega sam se iole jasno sećao bili su Džek koji govori
„Zaboga, doktore, šta mu je, zbog čega mu je lice takvo?” i misao na Kralja
u žutom i Bledu masku.
Bio sam jako bolestan, pošto su dve godine koje sam podnosio od onog
kobnog majskog jutra kada je Ženevjev promrmljala: „Volim te, ali mislim
da Borisa volim više”, konačno uzele danak. Nikad nisam ni pomislio da će
to prevazići ono što mogu da podnesem. Naoko smiren, zavaravao sam
sebe. Iako je bitka u meni besnela iz noći u noć, a ja sam, ležeći sam u
svojoj sobi, proklinjao sebe zbog nepokornih misli, nelojalnih Borisu i
nedostojnih Ženevjev, jutro je uvek donosilo olakšanje i ja sam se vraćao
Ženevjev i mom dragom Borisu srca očišćenog noćnom burom.
Nikad, ni rečju, ni delom, ni mišlju, nisam svoj jad priznao čak ni
samome sebi.
Maska samoobmane za mene više nije bila maska, već deo mene. Noć
ju je skidala, ogoljujući zataškanu istinu, ali nije bilo nikog osim mene da to
vidi, i, kada svane dan, maska se ponovo dobrovoljno vraćala. Ove misli su
prolazile mojim izmučenim umom dok sam ležao bolestan, ali su bile
beznadežno upetljane sa prikazama belih stvorenja, teških kao kamen, koja
gmižu okolo po Borisovom bazenu… vučje glave na tepihu kako peni i
škljoca u pravcu Ženevjev koja, smešeći se, leži pored nje. Setio sam se i
Kralja u žutom umotanog u čudne boje svog dronjavog ogrtača i Kasildinog
gorkog uzvika „Ne na nas, o, Kralju, ne na nas!” Grozničavo sam se borio
da to odagnam, ali video sam jezero Hali, jadno i pusto, bez daška vetra da
ga uzburka, i video sam tornjeve Karkose iza meseca. Aldebaran, Hijade,
Alar, Hastur plovili su kroz pukotine u oblacima koji su se komešali i
lelujali dok su prolazili, nalik na iskrzane rite Kralja u žutom. Između svega
ovoga, istrajavala je jedna razumna misao. Uopšte se nisam kolebao, šta
god da se događalo u mom poremećenom umu, oko toga da je glavni razlog
mog postojanja da ispunim neku dužnost prema Borisu i Ženevjev. Šta je ta
obaveza bila, njena priroda, nikada nije bilo jasno; ponekad se činilo da je
to zaštita, ponekad podrška u velikoj krizi. Šta god da se u nekom trenutku
činilo, taj teret je ležao samo na mojim plećima i nikada nisam bio ni toliko
bolestan ni toliko slab da ne bih na to reagovao ćelom svojom dušom. Oko
mene je uvek bila gomila lica, uglavnom stranaca, ali neka sam
prepoznavao, a između njih i Borisovo. Kasnije su mi rekli da se to nije
moglo dogoditi, ali ja sam znao da se bar jednom on nagnuo nada mnom.
Beše to samo dodir, slabašni odjek njegovog glasa, a zatim se oblaci
ponovo navukoše na moja čula i izgubih ga, ali on jeste tamo stajao i
nagnuo se nada mnom barem jednom.
Najzad, jednog jutra sam se probudio i na krevetu zatekao sunčevu
svetlost, a Džeka Skota kako čita pored mene. Nisam bio dovoljno snažan
da bih naglas govorio, niti sam mogao da razmišljam, a još manje da se
sećam, ali sam mogao da se malaksalo osmehnem kada mi se oči sretoše sa
Džekovim i, kada on skoči i revnosno upita da li mi nešto treba, mogao sam
da prošapćem: „Da - Boris.” Džek se približi uzglavlju i naže se da bi mi
namestio jastuk; nisam mu video lice, ali odgovorio je srdačno: „Moraš da
sačekaš, Alek, suviše si slab da bi video čak i Borisa.”
Čekao sam i jačao; za nekoliko dana sam bio u stanju da se vidim s kim
želim, no u međuvremenu sam razmišljao i setio se. Od trenutka u kom se
celokupna prošlost ponovo razbistrila u mom umu, uopšte nisam sumnjao
šta bi trebalo da uradim kad dođe vreme, a bio sam siguran da se, sa svoje
strane, Boris odlučio za isti pravac; što se mene samog ticalo, znao sam da
će to shvatiti isto kao i ja. Više nikoga nisam tražio. Nikad nisam pitao
zašto od njih ne stiže nikakva poruka, zašto tokom nedelje kad sam ležao,
čekajući i jačajući, nikad nisam čuo da su izgovorena njihova imena.
Zaokupljen svojim sopstvenim traganjem za pravim putem i svojom
nejakom ali odlučnom borbom protiv očaja, jednostavno sam se pomirio sa
Džekovom uzdržanošću, uzimajući zdravo za gotovo da se plaši da govori o
njima, iz straha da se ne pobunim i počnem da navaljujem da ih vidim. U
međuvremenu sam sebi iznova i iznova ponavljao: kako bi život izgledao
kada ponovo počne za sve nas? Uspostavili bismo odnose baš onakve kakvi
su bili pre nego što se Ženevjev razbolela. Boris i ja bismo se pogledali u
oči i u našem pogledu ne bi bilo ni ogorčenosti ni malodušnosti ni
nepoverenja. Uskoro bih ponovo bio sa njima u dragoj prisnosti njihovog
doma, a zatim, bez izgovora ili objašnjenja, zauvek bih nestao iz njihovih
života. Boris bi znao; Ženevjev… Jedina uteha beše da ona nikad ne bi
saznala. Činilo se, dok sam sve to ponovo promišljao, da sam pronašao
značenje onog osećaja obaveze koji je istrajavao kroz ćelo moje bunilo i
jedini mogući odgovor na njega. I tako, kada sam bio potpuno spreman,
jednog dana pozvah Džeka i rekoh:
„Džek, hoću Borisa odmah, i prenesi moje najtoplije pozdrave
Ženevjev…”
Kada je najzad uspeo da me ubedi da su oboje mrtvi, upao sam u stanje
divljeg besa, koje je moju slabašnu snagu rekonvalescenta razdiralo na
atome. Vikanjem i psovanjem sam doveo sebe do recidiva, iz kog sam posle
nekoliko nedelja izmileo kao mladić od dvadeset i jedne koji je verovao da
je njegova mladost zauvek prošla. Delovalo je da sam izgubio sposobnost
da dalje patim i, kada mi jednog dana Džek predade jedno pismo i ključeve
Borisove kuće, uzeh ih a da nisam ni zadrhtao, i zamolili ga da mi sve
ispriča. Bilo je surovo sa moje strane da ga to zamolim, ali nije moglo
drukčije i on se umorno nasloni na svoje sitne šake, da bi ponovo otvorio
rane koje se nikad neće potpuno zaceliti. Počeo je veoma tiho - „Alek, ako
ne znaš nešto o čemu ja nemam pojma, nećeš ništa više nego ja biti u stanju
da objasniš to što se desilo. Pretpostavljam da radije ne bi slušao ove
detalje, ali moraš da ih znaš, inače bih te poštedeo izveštaja. Bog zna koliko
bih želeo da poštedim sebe pričanja. Biću kratak.
Onog dana kad sam te ostavio na staranje lekaru i vratio se kod Borisa,
zatekao sam ga kako radi na Suđajama. Ženevjev je, rekao je, spavala pod
uticajem lekova. Bila je potpuno van sebe, rekao je. Nastavio je da radi i
nije više pričao sa mnom, a ja sam ga gledao. Uskoro sam primetio da je
treća figura u grupi - ona koja je gledala pravo napred, van celog sveta -
imala njegovo lice; ne onakvo kakvo si ti ikad mogao da vidiš, nego kako je
izgledalo tada pa do kraja. To je jedna od stvari za koje bih voleo da
pronađem objašnjenje, ali nikada neću uspeti.
I tako, on je radio, a ja sam ga gledao u tišini i tako smo nastavili skoro
do ponoći. Tada smo čuli kako se vrata otvaraju i snažno zatvaraju i
kratkotrajnu žurbu u susednoj sobi. Boris je jurnuo kroz vrata, a ja sam ga
pratio, ali zakasnili smo. Ležala je na dnu bazena, sa rukama prekrštenim
preko grudi. Zatim se Boris ustrelio u srce.” Džek je prestao da priča,
kapljice znoja su mu se zadržale ispod očiju, a mršavi obrazi su mu se
trzali. „Preneo sam Borisa u njegovu sobu. Zatim sam se vratio i ispustio tu
đavolsku tečnost iz bazena i, pustivši vodu, sprao sa mermera i poslednju
kap. Kad sam se naposletku usudio da se spustim niz stepenike, pronašao
sam je tamo kako leži bela kao sneg. Najzad, kada sam odlučio šta je
najbolje da učinim, otišao sam u laboratoriju i najpre prosuo rastvor u
slivnik bazena, zatim sam za njim sipao sadržaj svih tegli i flaša. U kaminu
je bilo drveta, pa sam upalio vatru i, razbivši katanac na Borisovoj vitrini,
spalio svaki papir, beležnicu i pismo koje sam u njoj pronašao. Maljem iz
ateljea sam razbio u deliće sve prazne flaše, a zatim, ubacivši ih u kantu za
ugalj, odneo sam ih u podrum i ubacio u užareno telo peći. Šest puta sam se
vraćao i najzad nije ostalo ni traga od bilo čega što bi moglo da posluži da
se ponovo pronađe formula koju je Boris otkrio. Tek tada sam se usudio da
pozovem lekara. On je dobar čovek i zajedno smo se izborili da sve
sačuvamo od javnosti. Bez njega nikad ne bih uspeo. Na kraju smo isplatili
poslugu i poslali ih na selo, gde ih stari Rosije smiruje prčama o Borisovim
i Ženevjevinim putovanjima po dalekim zemljama sa kojih se neće vratiti
godinama. Borisa smo sahranili na malom groblju u Sevru. Lekar je
blagorodno stvorenje i ume da se sažali nad čovekom koji više ne može da
podnese. Izdao je uverenje o bolesti srca i nije mi postavljao pitanja.”
Zatim, podižući glavu iz šaka, on reče: „Otvori pismo, Alek; za obojicu
je.”
Pocepah koverat. Bio je to Borisov testament sa datumom od pre godinu
dana. Sve je ostavljao Ženevjev, a u slučaju da ona umre bez dece, trebalo
je da ja preuzmem kuću u Ulici Sen Sesil, a Džek Skot upravljanje Eptom.
Posle naše smrti, imovina se vraćala porodici njegove majke u Rusiji,
izuzev mermernih skulptura koje je on napravio. Njih je ostavio meni.
Stranica nam se zamaglila pred očima i Džek je ustao i otišao do
prozora. Začas se vratio i ponovo seo. Užasavao sam se da čujem ono što će
reći, ali govorio je sa istom jednostavnošću i blagošću.
„Ženevjev leži ispred Madone u mermernoj sobi. Madona se nežno
nadvija nad njom, a Ženevjev uzvraća osmeh tom smirenom licu koje nikad
ne bi postojalo da nije bilo nje.”
Glas mu se slomio, ali je zgrabio moju ruku, govoreći: „Hrabrosti,
Alek.” Sledećeg jutra je otišao u Ept da preuzme svoje nasledstvo.
IV
Iste večeri sam uzeo ključeve i otišao u kuću koju sam tako dobro
poznavao. Sve je bilo u redu, ali je tišina bila jeziva. Iako sam dvaput prišao
vratima mermerne sobe, nisam mogao da se nateram da uđem. To je
prevazilazilo moje snage. Uđoh u sobu za pušenje i sedoh za spinet. Na
dirkama je ležala mala čipkana maramica, pa sam se okrenuo na drugu
stranu, gušeći se. Bilo je jasno da ne bih mogao da ostanem, pa sam
zaključao sva vrata, sve prozore, glavnu i zadnju kapiju, i otišao. Sledećeg
jutra mi je Alsid spakovao putnu torbu i ja, ostavivši njega zaduženog za
moj stan, uhvatih Orijent ekspres za Konstantinopolj. Tokom dve godine
koje sam proveo lutajući Istokom, u prvo vreme u pismima nikad nismo
pominjali Ženevjev i Borisa, ali se postepeno njihova imena uvukoše u
prepisku. Naročito se sećam pasusa iz jednog od Džekovih pisama kojim
odgovara na jedno moje:
„To što mi govoriš da si, dok si ležao bolestan, video Borisa kako se
naginje nad tobom, i osetio njegov dodir na licu, i čuo njegov glas,
uznemirava me, naravno. To što opisuješ mora da se dogodilo dve nedelje
posle njegove smrti. Govorim sebi da si sanjao, da je to bilo u bunilu, ali to
objašnjenje me ne zadovoljava, a ne bi ni tebe.”
Pred kraj druge godine, u Indiju mi je stiglo pismo od Džeka, tako
različito od svega što bih od njega očekivao da sam odlučio da se smesta
vratim u Pariz. Pisao je: „Dobro sam, a slike prodajem kao slikari koji
nemaju potrebu za novcem. Nemam svojih briga, ali nemirniji sam nego što
bih bio da ih imam. Ne uspevam da se otresem čudnog osećanja straha u
vezi sa tobom. To nije strepnja, već iščkivanje bez daha - čega, to samo bog
zna! Jedino što mogu da kažem jeste da me muči. Noću uvek sanjam o tebi
i Borisu. Kasnije ne mogu ničega da se setim, ali ujutru se budim sa
lupanjem srca i uzbuđenje se ceo dan povećava, dok uveče ne legnem da
spavam i ponavlja se ista stvar. Potpuno sam iscrpljen time i odlučio sam da
prekinem to patološko stanje. Moram da te vidim. Da dođem u Bombaj ili
ćeš ti doći u Pariz?”
Poslao sam mu telegram da me očekuje sledećim parobrodom. Kad smo
se sastali pomislih da se vrlo malo promenio; ja sam, insistirao je on,
izgledao savršeno zdravo. Bilo je lepo ponovo čuti njegov glas i, dok smo
sedeli i brbljali o tome šta još život može da nam ponudi, osetismo kako je
prijatno biti živ po sunčanom prolećnom vremenu.
Nedelju dana smo ostali zajedno u Parizu, a zatim sam na nedelju dana
otišao sa njim u Ept, no pre svega smo otišli na groblje u Sevru na kom je
ležao Boris.
„Hoćemo li da postavimo Suđaje u mali gaj iznad njega?” upitao je
Džek, a ja sam odgovorio:
„Mislim da bi Borisov grob trebalo da čuva jedino Madona.”
No, Džeku nije bilo ništa bolje od mog povratka kući. Snovi iz kojih
nije mogao da se seti ni najmanjeg jasnog obrisa nastavili su se, a govorio je
da ga osećanje iščekivanja bez daha povremeno guši.
„Vidiš da ti štetim, a ne činim dobro”, rekao sam. „Pokušaj nešto da
promeniš, bez mene.” I on je krenuo sam na krstarenje po ostrvima Kanal, a
ja sam se vratio u Pariz. Od svog povratka nisam ušao u Borisovu kuću,
sada moju, ali znao sam da se to mora učiniti. Džek ju je održavao,
postojala je i posluga, pa sam otkazao stan i otišao da živim tamo. Umesto
nemira koji sam očekivao, shvatih da sam u stanju da tamo slikam u miru.
Ulazio sam u sve sobe - osim u jednu. Nisam mogao da se nateram da uđem
u mermernu sobu u kojoj je ležala Ženevjev, a ipak sam osećao žudnju koja
je rasla svakog dana da pogledam njeno lice, da kleknem pored nje.
Jednog aprilskog popodneva, leškario sam sanjareći u sobi za pušenje,
kao i dve godine ranije, i nesvesno među žutosmeđim istočnjačkim tepisima
potražih vučju kožu. Na kraju uspeh da razaznam šiljate uši i pljosnatu
svirepu glavu i pomislih na svoj san u kom sam video Ženevjev kako leži
pored nje. Šlemovi su još uvek visili na pohabanoj tapiseriji, među njima i
jedan stari španski morion[40] za koji se sećam da ga je Ženevjev jednom
stavila dok smo se zabavljali delovima drevnih oklopa. Preneo sam pogled
na spinet; svaka žuta dirka kao da je govorila o milovanju njene ruke, i ja
sam ustao, snagom svoje životne strasti privučen zapečaćenim vratima
mermerne sobe. Teska vrata se pod mojom drhtavom rukom zanjihaše ka
unutra. Sunčeva svetlost se ulivala kroz prozor, darujući zlatom
Kupidonova krila, i kao nimbus lebdela nad Madoninim čelom. Njeno
blago lice se saosećajno naginjalo nad mermernim oblikom tako savršeno
čistim da sam kleknuo i prekrstio se. Ženevjev je ležala u senci ispod
Madone, a ipak, kroz njene bele ruke videh blede modre žilice, a pod
njenim blago sklopljenim šakama nabori haljine behu blago obasjani
ružičastom koja kao da je dopirala od neke blede tople svetlosti iz njenih
grudi.
Savijajući se, dok mi se srce slamalo, dotaknuh usnama mermernu
tkaninu, a zatim se iskradoh nazad u tihu kuću.
Došla je slušavka i donela mi pismo, pa sam seo u mali staklenik da ga
pročitam; no baš kad sam nameravao da polomim pečat primetih da je
devojka još tu i upitah je šta želi.
Izmucala je nešto o belom zecu kog su uhvatili u kući i upitala šta da
radi s njim. Rekoh joj da ga pusti u ograđenu baštu iza kuće i otvorih pismo.
Bilo je od Džeka, ali tako nerazumljivo da sam pomislio kako mora da je
pomerio pameću. Beše to samo niz preklinjanja da ne napuštam kuću dok se
on ne vrati; nije mogao da mi kaže zbog čega, postoje ti snovi, rekao je -
nije mogao ništa da objasni, ali je bio siguran da ne smem da napuštam
kuću u Ulici Sen Sesil.
Kada sam završio sa čitanjem, podigao sam pogled i video onu istu
služavku kako stoji na ulazu i drži staklenu činiju u kojoj su plivale dve
zlatne ribice: „Vratite ih u akvarijum i kažite mi zašto me prekidate”, rekao
sam.
Dopola potiskujući cmizdrenje, ona usu vodu i ribice u akvarijum u dnu
staklenika i okrenuvši se ka meni zatraži dozvolu da napusti službu. Reče
da je neko zavitlava, očigledno sa namerom da je uvali u nevolju; mermerni
zec je ukraden a živi ubačen u kuću; dve predivne mermerne ribice su
nestale, a upravo je zatekla ta dva najobičnija živa stvora kako se praćakaju
na podu u trpezariji. Smirio sam je i otpustio, rekavši da ću lično proveriti.
Otišao sam do ateljea; tamo nije bilo ničega, samo moja platna i neki
odlivci, izuzimajući mermerni uskršnji ljiljan. Video sam ga na stolu na
drugom kraju sobe. Zatim sam ljutito zakoračio prema njemu. No cvet koji
sam podigao sa stola beše svež i krhak i ispuni vazduh mirisom.
Tada iznenada shvatih, i jurnuh kroz hodnik do mermerne sobe. Vrata se
otvoriše, sunčeva svetlost pokulja u moje lice, a kroz nju se, u slavu nebesa,
Madona smešila, dok je Ženevjev podizala svoje rumeno lice sa mermerne
postelje i otvarala sanjive oči.
U ZMAJEVOM SOKAKU
III
Prizor potpune pustoši počeo je da vrši uticaj. Seo sam da razmislim o svom
položaju, pokušavajući da u sećanje prizovem neki orijentir koji bi mi
pomogao da se ispetljam iz trenutne situacije. Kad bih samo mogao ponovo
da pronađem okean, sve bi bilo jasno, jer sam znao da sa litica može da se
vidi ostrvo Groa.
Spustio sam pušku i, klečeći zaklonjen iza stene, pripalio lulu. Pogledah
na ručni sat. Beše gotovo četiri popodne. Moguće je da sam, otkako je
svanulo, odlutao daleko od Kerseleka[64].
Prethodnog dana, dok sam stajao na stenama podno Kerseleka sa
Gulvanom i posmatrao tmurne močvare u kojima sam se sad izgubio, ovi
brežuljci su mi izgledali ravni poput livade, kao da se protežu sve do
horizonta; i mada sam znao kako udaljenost ume da zavara, nikako nisam
mogao da shvatim da ono što je iz Kerseleka ličilo na travnate poljane
zapravo behu udoline pod štipavicom i vresom, a ono što je izgledalo kao
raštrkano kamenje uistinu behu ogromne granitne stene.
„Nije ovo mesto za stranca”, rekao je stari Gulvan, „bolje da uzmeš
vodiča”; ja sam odgovorio: „Neću se izgubiti.” U tom trenutku, dok sam
sedeo tu i pušio, a vetar me udarao po licu, znao sam da sam se izgubio.
Vresište se prostiralo svud uokolo, prekriveno žukovinom u cvatu, vreskom
i granitnim stenjem. Ne beše ni stabla na vidiku, nekmoli kuće. Nakon
nekog vremena, podigao sam pušku i nastavio da koračam leđima okrenut
suncu.
Nije bilo svrhe u praćenju nekog od žuborećih potoka koji su mi svaki
čas presecali put, jer je većina, umesto da se uliva u more, tekla kroz kopno
do trskom opasanih jezeraca u uvalinama vresišta. Sledio sam ih nekoliko,
ali svi su vodili do močvara ili utihnulih malenih bara iz čijih bi visokih
vlati pokoja šljuka sramežljivo izvirila, pa pobegla u zanosu straha. Počeo
sam da osećam iznurenost, a puška mi je, uprkos dvostrukom ulošku, gulila
rame. Sunce je tonulo sve niže i niže, a zraci su se pružali vodoravno preko
polja žute štipavice i ribnjaka po tresetištu.
Moja ogromna senka se pružala preda mnom kao da usmerava moj hod
i činilo se da se produžava sa svakim korakom. Žbunići žukovine grebali su
mi o nogavice, lomili se pod stopalima i posipali mrku zemlju cvetićima,
dok se šipražje povijalo i talasalo duž staze kojom sam koračao. Iz bokora
vresa zečevi su iskakali i jurcali kroz paprat, a među travkama što su
opkoljavale močvare mogao sam da čujem dremljivo gakanje divlje patke.
Jednom mi lisica pretrča put, a drugi put, kad sam zastao da pijem vode iz
užurbanog potočića, jedna čaplja tromo zalepeta krilima u ševaru blizu
mene. Okrenuh se da pogledam sunce. Izgledalo je kao da dodiruje ivicu
doline. Kad sam napokon shvatio da bi bilo uzalud da nastavim dalje i da
moram da se pomirim sa tim da ću provesti najmanje jednu noć napolju u
vresištu, spustio sam se na tlo sasvim iznuren. Toplina večernjeg sunca je
pod uglom padala na mene, ali vetrovi sa mora počeše da se podižu, i iz
mokrih lovačkih čizama hladnoća mi prostruja kroz ćelo telo. Visoko iznad
mene, galebovi su se okretali i prevrtali kao komadi belog papira; iz neke
udaljene bare začu se zov usamljene barske šljuke. Malo po malo, sunce
potpuno potonu u dolinu, a svod poprskaše rumeni ostaci svetlosti.
Posmatrao sam kako nebo menja boju od najbleđe zlatne u ružičastu, a
zatim poprima tonove tinjajućeg plamena. Rojevi mušica plesali su oko
mene, a u visinama, u pojasu nepokretnog vazduha, slepi miševi su ponirali
i ponovo uzletali. Kapci počeše da mi padaju. Odmahnuo sam glavom u
pokušaju da otresem pospanost, ali razbudi me iznenadan tresak usred
bujadi. Otvorio sam oči. Velika ptica drhturavo je lebdela u vazduhu iznad
mog lica. Nekoliko trenutaka ostao sam da zurim, nesposoban da se
pokrenem; zatim nešto poskoči pored mene i ode u paprat, ptica se uzdiže,
okrenu se, i obruši se strmoglavce u šiprag.
U trenu se nađoh na nogama, zureći kroz šiblje. Iz obližnjeg žbunja se
zaori metež borbe, a onda se sve utiša. Zakoračih napred s podignutom
puškom, ali kad se probih kroz šiblje, spustih je ponovo pod ruku i ostadoh
nepokretan u nemom zaprepašćenju. Mrtav zec je ležao na zemlji, a nad
njim stajaše veličanstveni soko: jedna mu kandža beše zarivena u vrat
životinje, druga čvrsto posađena na njen mlitavi bok. Ali ono što me je
zapanjilo ne beše tek prizor sokola nad plenom. To sam već bio video više
puta. Začudilo me je to što je soko oko obe pandže nosio nekakvu uzicu sa
koje je visio okrugli komad metala nalik na praporac. Ptica okrete
zažagrene oči ka meni, a onda se povi i zari zakrivljeni kljun u plen. Istog
trena među šibljem se začuše užurbani koraci, i u zaklon od rastinja ulete
devojka. Pođe ka sokolu ni ne pogledavši me, podmetnu mu ruku u rukavici
pod grudi i podiže ga sa lovine. Zatim vešto navuče malenu kukuljicu preko
glave ptice i, držeći sokola na ispruženoj ruci u rukavici, savi se i uze zeca.
Obavila je uže oko nogu životinje i pričvrstila kraj remena za svoj
opasač. Zatim pođe istim koracima kojim je ušla u ovo malo skrovište. Dok
je prolazila mimo mene, podigoh šešir, a ona obznani daje uočila moje
prisustvo jedva primetnim naklonom.
Bejah tako zapanjen, tako obuzet divljenjem prizoru koji se odvijaše
pred mojim očima, da mi ni na kraj pameti ne bese da tu leži moj spas. Ali
kako se ona udaljavala, dosetih se da bez odlaganja moram da povratim
moć govora, ako ne želim da tu noć prospavam na vetrovitoj čistini. Ona
ustuknu na moje prve reči, a kad sam se isprečio pred njom, učinilo mi se
da njene lepe oči zamrači sena straha. Međutim, čim sam ponizno objasnio
nepriliku u kojoj sam se našao, njeno se lice zarumene i ona se zagleda u
me sa čuđenjem.
„Zasigurno ne dođoste iz Kerseleka!” reče ona.
U njenom ljupkom glasu nije bilo ni traga bretonskog naglaska, niti
ijednog naglaska koji sam poznavao; pa ipak, beše u njemu nečega što mi
se učinilo poznatim, kao da sam ga već čuo ranije, nečega starinskog i
neodredivog, poput melodije neke stare pesme.
Objasnih joj da sam Amerikanac koji ne poznaje Finister i koji je došao
da lovi zabave radi.
„Amerikanac”, ponovi ona istim onim starinskim tonovima. „Nikada
ranije nisam videla Amerikanca.”
Nedugo je stajala bez reči, a onda me pogleda i reče: „Čak i da pešačite
ćelu noć, sad ne biste mogli da stignete do Kerseleka, čak i kada biste imali
vodiča.”
Ovo behu prijatne vesti.
„Ali”, započeh, „kad bih samo pronašao kolibu nekog meštanina gde
bih dobio nešto za jelo i zaklon.”
Soko na njenom ručnom zglobu zaleprša krilima i odmahnu glavom.
Devojka pogladi sjajni kljun i pogleda u mene.
„Osvrnite se”, izgovori ona nežno. „Vidite li negde kraj ovog vresišta?
Pogledajte: sever, jug, istok, zapad. Vidite li išta osim pustare i šiblja?”
„Ne”, odgovorih.
„Močvara je divlja i nenaseljena. U nju se lako ulazi, ali ponekad oni
koji uđu nikad ne odu odavde. Nema ovde koliba.”
„Onda”, rekoh ja, „ako biste hteli da mi kažete u kom pravcu se nalazi
Kerselek, sutra mi neće biti potrebno da se vratim duže nego što mi je
trebalo da dođem.”
Ona me ponovo pogleda sa gotovo sažaljivim izrazom.
„Ah”, reče, „doći je lako i traje nekoliko časova; otići je drugačije - i
može da potraje vekovima.”
Zurio sam u nju zapanjeno, ali na kraju sam zaključio daje sigurno
nisam dobro razumeo. Pre nego što stigoh da ponovo progovorim, ona
izvuče zviždaljku iz pojasa i oglasi je.
„Sedite i odmorite se”, reče mi ona; „prešli ste dalek put i umorni ste.”
Potom skupi naborane suknje i, pokazavši mi daje pratim, opreznim
koracima pođe kroz rastinje do zaravnjenog kamena usred paprati.
„Oni će svakog časa biti ovde”, reče i sede na jedan kraj kamena, a
mene pozva da se spustim na drugu ivicu. Ostaci dnevne svetlosti bledeli su
u visinama i jedna usamljena zvezda slabunjavo zasvetluca kroz ružičastu
izmaglicu. Jato pataka, izduženo u obliku treperavog slova V, nadlete nas
ploveći ka jugu; iz obližnjih bara orio se zov zviždovki.
„Veoma su lepe - ove močvare”, reče ona tiho.
„Lepe, ali okrutne prema strancima”, odgovorih.
„Lepe i okrutne”, ponovi ona sanjalački, „lepe i okrutne.”
„Kao žena”, rekoh glupavo.
„Oh”, jeknu ona zadržavši dah na tren, i okrete se ka meni. Njene tamne
oči se susretaše sa mojim i pomislih kako je ljuta ili uplašena.
„Kao žena”, ponovi ona jedva čujno, „kako je okrutno reći tako nešto!”
Zatim nakon kratke stanke ponovi kao da se sama sebi obraća: „Kako je
okrutno to što je rekao!”
Ne znam kakvo sam tačno izvinjenje ponudio za svoje isprazne ali
bezazlene reči, ali znam da ju je to toliko žacnulo da sam počeo da verujem
kako sam rekao nešto strašno, a da toga nisam ni bio svestan, i sa užasom se
setih svih zamki i klopki koje francuski jezik postavlja pred strance. Dok
sam pokušavao da domislim šta sam to tako loše mogao da kažem, preko
močvare se zaoriše glasovi i ona ustade.
„Ne”, reče ona sa senkom osmeha koja joj zaigra na bledom licu, „ne
prihvatam vaša izvinjenja, mesje, već moram da vam dokažem koliko ste u
krivu, i to će biti moja osveta. Pogledajte. Evo Hastura i Raula.”
Dvojica muškaraca pomoliše se kroz sumrak. Jedan je preko ramena
imao džak, a drugi je pred sobom nosio obruč kao što konobar nosi
poslužavnik. Obruč beše pričvršćen kaiševima za njegova ramena, a po
ivici kruga sedela su tri zakukuljena sokola sa zvoncima. Devojka priđe
sokolaru i brzim pokretom ruke prebaci svog sokola na obruč. On brzo
napravi nekoliko koraka postrance po obruču i smesti se među svojom
braćom koja stadoše da tresu pokrivenim glavama i perušaju perje dok
zvonca na kaiševima ponovo ne zazvečaše. Drugi muškarac iskorači
napred, i uz naklon pun poštovanja, uze zeca i ubaci ga u vreću.
„Ovo su moji pikeri[65]” reče devojka okrenuvši se ka meni pokretom
uzdržanog dostojanstva. „Raul je dobar sokolar i jednog dana ću ga
proizvesti u glavnog lovca. Hastur je nenadmašan.”
Dvojica muškaraca me ćuteći pozdraviše.
„Nisam li vam rekla, mesje, da ću vam dokazati da niste u pravu?”
nastavi ona. „Ovo je, onda, moja osveta: učinićete mi ljubaznost time što
ćete prihvatiti hranu i prenoćište u mojoj kući.”
Pre nego što sam stigao da odgovorim, ona se obrati sokolarima koji
smesta pođoše kroz vresište. Ona mi dade znak ljupkim pokretom, a onda i
sama pođe za njima. Nisam znao jesam li joj stavio do znanja koliko
duboko sam bio zahvalan, ali činilo se da beše raspoložena za razgovor dok
smo pešačili orošenom pustarom.
„Niste li iscrpljeni?” upita me ona.
U njenom prisustvu bejah sasvim zaboravio na umor, i to joj i rekoh.
„Ne čini li vam se da je vaša galantnost pomalo staromodna?” reče ona,
a kad joj uputih zbunjen i ponizan pogled, tiho je dodala: „Oh, meni se to
dopada, ja volim sve što je staromodno, i zaista je divno čuti kako govorite
tako lepe stvari.”
Močvara oko nas je sada bila vrlo mirna, pod sablasnim pokrovom od
magle. Zov plovki beše utihnuo; zrikavci i sva ostala malena bića što
obitavaju u poljima behu nemi dok smo prolazili, ali činilo mi se da čujem
kako ponovo započinju svoju večernju pesmu daleko iza nas. Nešto dalje
pred nama dvojica visokih sokolara batali su dugim koracima preko čistine,
a udaljeno zveckanje praporaca na nogama sokolova dopiralo je do naših
ušiju u prigušenom mrmoru.
Iznenada, iz magle ispred, izlete prelep lovački pas, za njim još jedan,
pa još jedan, i naposletku pola tuceta ili više njih stade da skakuće oko
devojke kraj mene. Ona ih je mazila i umirivala rukom u rukavici,
obraćajući im se starinskim izrazima koje sam, kako se setih, viđao u starim
francuskim rukopisima.
Sokolovi na prstenu koji je sokolar nosio ispred nas počeše da lupaju
krilima i kriče, a odnekud, van vidika, preko močvara razlegoše se zvuci
lovačkog roga. Psi pojuriše ispred nas i nestadoše u sutonu, sokolovi
zalepetaše krilima i zaskičaše sa svojih mesta, a devojka prihvati melodiju
roga i stade da pevuši. Njen glas u večernjem zraku zvučaše čisto i meko.
Dok sam slušao njen divni glas, pred nama se ukazivalo nešto sivo i
masivno što se svakog trena sve bolje razaznavalo, a sred buke koju su
stvarali goniči i sokolovi, veselo se oglasi rog. Na kapiji je blistala baklja, a
kroz vrata koja su se otvorila prosu se svetlost. Stupismo na drveni most
koji je pod našim nogama drhtao, a onda se uz škripu i naprezanje podigao
za nama kad smo prešli preko šanca i ušli u malo kameno dvorište opasano
zidovima. Kroz otvorene dveri izađe čovek i, poklonivši se u znak
pozdrava, predade devojci pehar. Ona ga uze, prinese usnama, zatim ga
ponovo spusti, okrete se ka meni i reče: „Želim vam dobrodošlicu”
U tom trenutku, jedan od sokolara priđe sa drugim peharom, ali pre
nego što ga dade meni, pruži ga devojci koja okusi iz njega. Sokolar načini
pokret kao da će ga uzeti, ali ona oklevaše na trenutak, a zatim zakorači
napred i predade mi ga iz svojih ruku. Osetih da je to čin izuzetne milosti,
ali kako nisam znao šta se od mene očekuje, nisam ga odmah prineo ustima.
Devojka smesta porumene. Uvideh da moram brže da delujem.
„Madmoazel”, promucah, „stranac kojeg ste spasli od opasnosti kojih
on možda nikad neće ni biti svestan, ispija ovaj pehar u čast najplemenitije i
najljupkije domaćice u Francuskoj.”
„U Njegovo ime”, prošapta ona i prekrsti se dok sam ja ispijao sadržaj
pehara. Zatim zakorači u dovratak, graciozno se okrete k meni, uze moje
ruke i povede me u kuću jednako ponavljajući: „Veoma ste dobrodošli,
doista ste dobrodošli u zamak Is.”
II
Kad sam otvorio oči, osvrnuo sam se u užasu. Žane nije bilo. Video sam
potok i zaravnjen kamen; ugledao sam mrtvu zmiju u travi blizu sebe, ali
sokolovi i njihovi stubovi behu nestali. Skočih na noge. Vrt, voćke, pokretni
most i ozidano dvorište - ničega ne beše. Zaprepašćeno sam gledao hrpu
izdrobljenih ruševina, sivih i pokrivenih puzavicama, kroz koje se probijalo
drveće. Krenuo sam da puzim napred vukući utrnulu nogu. Kako sam se
pomerio, jedan soko uzlete sa vrha drveta nad minama, stade da jezdi kroz
vazduh, a zatim se vinu i, opisujući sve uže i uže krugove, poče da bledi i
nestade u oblacima.
„Žana, Žana”, zaplakah, ali glas zamre na mojim usnama, i padoh na
kolena u visoku travu. I kako je Gospod želeo, ja sam, i ne znajući, pao i
ostao da klečim pred trošnim svetilištem isklesanim od kamena za našu
Žalosnu gospu. Ugledao sam tužno lice device urezano u hladan kamen.
Video sam krst i trnje pod njenim nogama, a ispod toga pročitah:
„MOLITE SE ZA DUŠU
GOSPE ŽANE OD ISA,
KOJA JE UMRLA MLADA
OD LJUBAVI PREMA
FILIPU, STRANCU,
LETA GOSPODNJEG 1573.”
Ali na studenoj ploči ležala je ženska rukavica koja još beše topla i
mirisna.
RAJ ZA PROROKE
Atelje
Fantom
Žrtva
Otišao sam u polje cvetova čije su latice belje od snega, a čija su srca čisto
zlato.
Daleko u polju, žena je kriknula: „Ubih onog koga voleh!” i iz tegle
prosula krv na cvetove čije su latice belje od snega i čija su srca čisto zlato.
Daleko u polju sam pratio i na tegli pročitao hiljadu imena dok je iz nje
sveža krv ključala do oboda.
„Ubih onog koga voleh!” plakala je. „Svet je žedan, neka sad pije!”
Prošla je, i daleko u polju gledao sam njenu prosutu krv na cvetovima čije
su latice belje od snega, a čija su srca čisto zlato.
Sudbina
Gomila
Tamo gde je gomila na ulici bila najgušća, stajao sam sa Pjeroom. Sve oči
behu uprte u mene.
„Čemu se smeju?” pitao sam, ali on se cerio, čisteći kredu s mog crnog
ogrtača. „Ne mogu da vidim, mora daje nešto neobično, možda kakav
pošteni lopov!”
Sve oči behu uprte u mene.
„Ukrao ti je novčanik!” smejali su se.
„Moj novčanik!” uzviknuo sam, „Pjero, upomoć! To je lopov!”
Smejali su se: „Ukrao ti je novčanik!”
Onda Istina istupi, držeći ogledalo. „Ako je on pošteni lopov”, uzviknu
Istina, „Pjero će ga pronaći pomoću ovog ogledala!” Ali on se samo cerio
čisteći kredu s mog crnog ogrtača.
„Vidiš”, rekao je, „Istina je pošteni lopov, ona ti vraća tvoje ogledalo.”
Sve oči behu uprte u mene.
„Uhapsite Istinu!” uzviknuo sam, zaboravivši da nisam ogledalo već
novčanik izgubio, dok sam stajao s Pjeroom tamo gde je gomila na ulici
bila najgušća.
Pajac
„Je li bila divna?” upitao sam, ali on se samo kikotao, slušajući zvončiće
koji su zveckali na njegovoj kapi.
„Izboden”, cerekao se. „Pomisli na dugo putovanje, dane opasnosti,
užasne noći! Zamisli kako je lutao, nje radi, godinu za godinom, kroz
neprijateljske zemlje, žudeći za bližnjima, žudeći za njom!”
„Izboden”, cerekao se, slušajući zvončiće koji su zveckali na njegovoj
kapi.
„Je li bila divna?” upitao sam, ali on je samo zarežao, mrmljajući
zvončićima koji su zveckali na njegovoj kapi.
„Poljubila ga je pred kapijom”, kikotao se, „ali u hodniku mu je
dobrodošlica njegovog brata dotakla srce.”
„Je li bila divna?” upitao sam.
„Izboden”, smejuljio se. „Pomisli na dugo putovanje, dane opasnosti,
užasne noći! Zamisli kako je lutao, nje radi, godinu za godinom kroz
neprijateljske zemlje, žudeći za bližnjima, žudeći za njom!”
„Poljubila ga je pred kapijom, ali u hodniku mu je dobrodošlica
njegovog brata dotakla srce.”
„Je li bila divna?” upitao sam, ali on je samo zarežao, slušajući zvončiće
koji su zveckali na njegovoj kapi.
Zelena Soba
Ispit Ljubavi
„Ako je istina da voliš”, reče Ljubav, „onda nemoj više čekati. Daj joj ove
dragulje koji će je obeščastiti i tako obeščastiti i tebe u ljubavi prema onoj
koja je obeščašćena. Ako je istina da voliš”, reče Ljubav, „onda nemoj više
čekati.”
Uzeo sam dragulje i otišao njoj, ali ona ih je zgazila, jecajući: „Nauči
me da čekam - volim te!”
„Onda čekaj, ako je to istina”, reče Ljubav.
ULIGA ČETIRI VETRA
II
„Sva sreća”, reče Severn, podižući se u sedeći položaj i protežući se, „da
smo prespavali vreme za večeru, jer nemam da te ponudim ničim do onim
što bi moglo da se kupi za jedan srebrni franak.”
Mačka se podiže na njegovim kolenima, izvi leđa u luk, zevnu i pogleda
u njega.
„Pa, šta ćemo onda? Pečeno pile sa salatom? Ne? Možda više voliš
govedinu? Naravno, a ja ću uzeti jaje i malo belog hleba. A što se tiče pića -
mleko za tebe? Dobro. Ja ću uzeti malo vode, sveže, iz šume,” Uz ove reči
on pokaza rukom na koficu u sudoperi.
On stavi šešir i izađe iz sobe. Mačka pođe za njim do vrata, a kad ih je
zatvorio za sobom, ona ostade mirna da njuška po pukotinama i čulji jedno
uho na svaki škripavi zvuk neobične stare zgrade.
Vrata su se dole otvorila i zatvorila. Mačka poprimi ozbiljan izgled, na
trenutak sumnjičav, a uši joj se spustiše u napetom iščekivanju. Odjednom
ustade uz trzaj repom i stade nečujno da obilazi atelje. Kinula je na lonac sa
terpentinom, pa se naglo povukla ka stolu, na koji se odmah popela; čim je
zadovoljila radoznalost u pogledu valjka crvenog voska za modelovanje,
vratila se do vrata i sela, pogleda usmerenog ka pukotini iznad praga. Zatim
se oglasi visokim, tankim mjaukom negodovanja.
Severn beše ozbiljan kad se vratio, ali mačka se radosno i naklono
motala oko njega, tarući mršavo telo o njegove noge, željno je gurala glavu
u njegovu šaku, i prela dok joj se glas nije popeo do visine piska.
Stavio je na sto komad mesa uvijen u smeđ papir i isekao ga na kriške
džepnim nožićem. Uzeo je mleko iz boce koja mu je služila za lekove i
sipao ga u tanjirić na ložištu.
Mačka čučnu pred njega i stade istovremeno da prede i lapće.
Skuvao je sebi jaje i pojeo ga sa kriškom hleba, posmatrajući mačku
zaokupljenu nasečenim mesom. Kad je završio, nasuo je i ispio šolju vode
iz kofe koja je stajala u sudoperi, seo i uzeo mačku u krilo, gde se odmah
sklupčala i počela da se umiva. On ponovo poče da govori, milujući je
nežno s vremena na vreme, kao da nešto naglašava.
„Maco, otkrio sam gde živi tvoja gazdarica. Nije daleko - ovde je, pod
istim ovim krovom koji prokišnjava, ali u severnom krilu za koje sam
mislio daje nenastanjeno. To mi je rekao nastojnik. Igrom slučaja, večeras je
gotovo trezan. Kasapin iz Senske ulice, gde sam ti kupio meso, kaže da te
poznaje, a stari pekar Kaban te je prepoznao uz nepotrebnu zajedljivost.
Ispričali su mi neke ružne priče o tvojoj gospodarici u koje ne želim da
verujem. Kažu daje isprazna i tašta i da juri za zadovoljstvima; kažu da je
površna i nemarna. Onaj mali skulptor iz prizemlja, koji baš beše kupovao
rolnice kod starog Kabana, večeras mi se po prvi put obratio, iako se uvek
pozdravljamo naklonom. On je rekao daje veoma lepa i veoma dobra. Video
ju je samo jednom i ne zna kako se zove. Zahvalio sam mu se - ne znam
zašto sam mu se tako toplo zahvalio. Kaban je rekao: „U ovu prokletu Ulicu
četiri vetra ta četiri vetra nanose samo zle stvari.” Skulptor bese zbunjen, ali
kad je izašao sa rolnicama, ovaj mi reče: „Siguran sam, mesje, daje dobra
koliko je i lepa.”
Mačka beše završila sa toaletom, i sad je meko doskočila na pod, otišla
do vrata i počela da njuška. On kleče pored nje, otkopča ogrlicu i zadrža je
u rukama nekoliko trenutaka. Nakon nekog vremena reče: „Na srebrnoj
kopči ispod šnale stoji ugravirano ime. Lepo ime, Silvija Elven. Silvija je
ime žene, Elven je ime grada. U Parizu, u ovoj četvrti, a iznad svega, u ovoj
Ulici četiri vetra, imena se istroše i odbacuju kao što se moda menja iz
sezone u sezonu. Znam jedan gradić Elven, tamo sam se sreo sa Sudbinom
licem u lice; i Sudbina ne beše ljubazna. Ali znaš li daje Sudbina u Elvenu
imala drugo ime i da se zvala Silvija?” Vratio je ogrlicu na mesto i ustao,
posmatrajući mačku kako čuči pred zatvorenim vratima.
„Ime Elven ima draži za mene. Ono mi govori o livadama i bistrim
rekama. Ime Silvija me uznemirava poput mirisa mrtvog cveća.”
Mačka mjauknu.
„Da, da”, reče on umirujuće, „vratiću te tamo. Tvoja Silvija nije moja
Silvija; svet je veliki, a Elven nije nepoznat. Ali u mraku i prljavštini
siromašnijeg Pariza, u žalosnim senkama ove vremešne kuće, ta su mi
imena vrlo draga.”
Podiže je u ruke i pođe dugim koracima, tihim hodnikom do stepeništa.
Siđe pet spratova i dospe u mesečinom obasjano dvorište, prođe pored
sobice malog skulptora, a zatim ponovo uđe kroz kapiju severnog krila i
uspe se crvotočnim stepeništem dok ne naiđe na zatvorena vrata. Dugo je
stajao i kucao, kad se nešto pomače iza vrata; ona se otvoriše i on stupi
unutra. Soba beše mračna. Kad je prešao preko praga, mačka mu se ote iz
ruku i odskoči u senke. On osluškivaše, ali ne ču ništa. Tišina je pritiskala;
on upali šibicu. Kraj njega stajaše stočić i na stočiću sveća u pozlaćenom
svećnjaku. Upali je i obazre se. Odaja beše prostrana, zastori bogati vezom i
teški. Nad kaminom se uzdizaše rezbareni okvir, posiveo od pepela mrtvih
plamenova. U dubokoj niši pokraj prozorskih okana stajaše krevet, sa kojeg
su se posteljina i prekrivači, meki i fini poput čipke, spuštali do uglačanog
poda. Podiže sveću iznad glave. Pred njegovim nogama ležaše maramica,
blago naparfemisana. Okrenuo se k prozorima. Ispred njih je stajalo kanabe,
a preko njega behu u zbrci pobacane svilena odora, hrpa čipkastih odevnih
predmeta, belih i nežnih poput paukove mreže, duge, izgužvane rukavice, a
na podu ispred behu dugačke čarape, malene špicaste cipele ijedna traka od
ružičaste svile, posuta cvetićima i sa srebrnom šnalom. On u čuđenju
zakorači unapred i povuče teške zavese iza kojih beše krevet. Sveća u
njegovoj ruci na trenutak se razbukta; tada njegove oči presretoše pogled
druga dva oka, širom otvorena, nasmejana, a plamen sveće prosu svetlost
po kosi teškoj poput zlata.
Ona beše bleda, ali ne koliko on; oči joj behu spokojne, kao u deteta, ali
on je zurio, drhteći od glave do pete, dok mu je sveća treperila u ruci.
Napokon prošapta: „Silvija, to sam ja.”
I ponovo reče: „To sam ja.”
A onda, znajući da je mrtva, poljubi je u usta. I tokom dugih noćnih sati
mačka je prela na njegovim kolenima, stezala i opuštala kandže u
jastučićima, dok je nebo belelo nad Ulicom četiri vetra.
ULICA PRVE GRANATE
U sobi već bese mračno. Visoki krovovi preko puta presecali su ono malo
preostale svetlosti decembarskog dana. Devojka privuče stolicu bliže
prozoru, odabra veliku iglu, proturi kroz nju nit, i uveza čvor oko prsta.
Zatim raširi preko kolena komad odeće za bebu, nagnu se, prekinu zubima
nit i izvuče manju iglu koje bese zadenuta u porub. Kad je očetkala suvišne
končiće i komadiće čipke, ponovo ga položi na kolena, gladeći ga. Onda
uze iglu sa udenutim koncem iz svoje bluze i proturi je kroz dugme, ali se
dugme zavrte niz konac, ruka joj zadrhta, nit puče, i dugme se otkotrlja po
podu. Ona podiže glavu. Pogled joj se zadrža na traci blede svetlosti iznad
dimnjaka. Odnekud iz grada dopirahu zvuci poput udaljenog dobovanja
bubnjeva, a dalje, mnogo dalje, nejasno mumlanje koje se čas pojačavalo,
narastalo, tutnjalo u daljini kao lomljenje talasa o stenje, čas se ponovo kao
talas stišavalo, režalo, pretilo. Hladnoća postade oštrija, gorka, prodorna
hladnoća što se napreže i pucka u gredama i pragovima i pretvara
jučerašnju lapavicu u kamen. Sa ulice ispod razlegahu se oštri i metalni
zvuci - klepetanje klompi, lupetanje žaluzina i vrlo retki ljudski glasovi.
Vazduh beše težak, pritisnut crnom hladnoćom kao pokrovom. Disanje je
predstavljalo bol, kretanje trud.
Na turobnom nebu bese nečega što mori, u smrknutim oblacima nečega
što rastužuje. To nešto je prodiralo u smrznuti grad presečen smrznutom
rekom, raskošni grad sa kulama i kupolama, kejovima i mostovima, i
stotinama šiljatih tornjeva. Puzalo je po trgovima, obavijalo avenije i vile,
prikradalo se po mostovima i vuklo se uskim ulicama Latinske četvrti[72],
sivo pod još sivljim decembarskim nebom. Tuga, beskrajna tuga. Oštra,
ledena susnežica je posipala pločnik kao sitan kristalni prah. Prosejavala se
po prozorskim oknima i gomilala se u nanosima po simsu. Svetio sa prozora
beše gotovo uminulo, i devojka se naže nad svoj rad. Ubrzo podiže glavu
sklanjajući lokne sa očiju.
„Džek?”
„Draga?”
„Ne zaboravi da očistiš paletu.”
„U redu”, reče on i, uzevši paletu, sede na pod ispred peći. Glava i
ramena mu behu u senci, ali je svetlost vatre padala preko njegovih kolena i
sjajila crveno na metalu slikarske špatule. Kraj njega je stajala kutija sa
bojama, sasvim osvetljena. Na poklopcu beše ugravirano:
Dž. TRENT.
Škola lepih umetnosti
1870.
„Dragi Džek,
Verujem da je Brejt potpuno švorc, a siguran sam daje i
Falobi. Brejt se kune da nije, a Falobi se kune da jeste, pa
možeš i sam da izvučeš zaključke. Imam plan za večeru i ako
upali, pozvaću i vas, drugari.
Iskreno tvoj,
Vest.
„Aux armes!
Formez vos bataillons!”
„Marchons! Marchons!”[79]
Riba.
Sardine a la Per Lašez.
(Belo vino)
Dezert.
Suve šljive - beli hleb,
žele od ribizli,
čaj - kafa, likeri,
lule i cigarete.
III
IV
Kad se ponoć oglasila sa zvonika Sen Sulpisa, kapije Pariza još behu
zakrčene onim što je nekad bila vojska.
Ušli su sa tamom noći - sumorna horda, poprskana blatom, malaksala
od gladi i iznemoglosti. Isprva ne beše mnogo pometnje, vreva na kapiji
tiho se razilazila dok su čete teškim korakom stupale zaleđenim ulicama.
Kako su časovi prolazili, nastajala je zbrka. Sve brže i češće kroz kapiju
navaljivaše, gomilajući se, odred za odredom, baterija za baterijom, konji
koji su se propinjali i kola sa municijom koja su se tresla i drmusala, ostaci
sa fronta, konjica i artiljerija koje su se u rasulu borile za pravo na prolaz.
Tik uz njih teturala se pešadija; ovde je marširao ojađeni puk u očajničkom
pokušaju da održi red, tamo je nasrtljiva rulja mobilnih vojnika grabila ka
ulicama. Zatim su u metežu nailazili konjanici, top, trupe bez oficira, oficiri
bez ljudstva; za njima pak red bolničkih kola čiji su točkovi stenjali pod
teškim teretom.
Gomila je, nema od očaja, posmatrala.
Tokom čitavog dana pristizala su bolnička kola, i tokom čitavog dana
podrpana gomila je cvilela i tresla se na barijerama. U podne, rulja se
udesetostručila, ispunivši gužvom trgove oko kapije i rojeći se oko
unutarnjih utvrđenja.
U četiri sata posle podne, nemačke baterije iznenada se obaviše dimom,
i granate hitro popadaše po Monpamasu. Dvadeset minuta posle četiri, dva
projektila pogodiše kuću u Ulici de Bak, a trenutak kasnije prva granata
pade u Latinsku četvrt.
Brejt je slikao u krevetu kad Vest utrča veoma uplašen.
„Voleo bih da siđeš dole; kuća nam se pretvorila u trorogi šešir, i bojim
se da bi pojedini pljačkaši mogli da se namerače da nas posete noćas.”
Brejt iskoči iz kreveta i zaogrnu se komadom tkanine koji je nekad bio
kaput.
„Je li iko povređen?” upita on, boreći se sa rukavom čija se postava
raspadala.
„Ne. Kolet se zabarikadirala u podrumu, a domar je pobegao u
utvrđenja. Sakupiće se opake bande ako se bombardovanje nastavi. Mogao
bi da nam budeš od pomoći…”
„Naravno”, reče Brejt; ali tek kad su stigli do Ulice Serpente i skrenuli u
pasaž koji je vodio do Vestovog podruma, ovaj prvi uzviknu: „Jesi li video
Džeka Trenta danas?”
„Ne”, odgovori Brejt sa zabrinutim izrazom, „nije bio u sedištu
ambulante.”
„Ostao je da vodi računa o Silviji, pretpostavljam.”
Bomba pade razvalivši krov kuće na kraju sokaka i provali u podrum,
zapljusnuvši ulicu kamenom i malterom. Druga pogodi dimnjak i odlete u
baštu, izazvavši lavinu cigala, a još jedna zaglušujuće eksplodira u susednoj
ulici.
Oni požuriše kroz pasaž do stepeništa koje je vodilo u podrum. Brejt
opet zastade.
„Šta misliš da ipak otrčim i vidim da li su Džek i Silvija dobro
zaštićeni? Mogu da se vratim pre mraka.”
„Ne. Uđi i pronađi Kolet, a ja ću otići.”
„Ne, ne, pusti mene, nema opasnosti.”
„Znam”, odgovori Vest mimo, povuče Brejta u sokak i pokaza ka
stepenicama za podrum. Vrata behu gvozdena i sa rešetkama.
„Kolet! Kolet!” pozva on. Vrata se zanjihaše ka unutrašnjosti i devojka
izađe na stepenište da ih dočeka. U tom trenutku, pogledavši iza sebe, Brejt
uzbuđeno dreknu, pogura ovo dvoje ispred sebe u podrum, uskoči i sam za
njima i zalupi gvozdena vrata. Nekoliko sekundi kasnije, snažan potres
spolja zatrese vrata u šarkama.
„Ovde su”, promumla Vest sasvim bled.
„Ta vrata”, primeti Kolet spokojno, „neće popustiti.”
Brejt ispita nizak gvozdeni okvir koji se sad tresao pod naletima udara
spolja. Vest uputi uznemiren pogled Kolet, ali ona izgledaše sasvim
samouvereno, i to ga donekle umiri.
„Ne verujem da će se zadržavati ovde”, reče Brejt; „u podrume
provaljuju samo zbog akohola, rekao bih.”
„Osim ako nisu načuli da tu ima sakrivenih dragocenosti.”
„Ali ovde svakako nema ničega skrivenog?” sa nelagodom je tražio
potvrdu Brejt.
„Nažalost ima”, zareža Vest. „Taj škrtac od mog gazde…”
Preseče ga zvuk razbijanja spolja, praćen povicima; udarac za udarcem
potresaše gvozdena vrata, začu se oštar škljocaj, zvečanje metala, a zatim
trouglasti komad gvožđa upade unutra ostavivši za sobom otvor kroz koji se
probijao zrak svetlosti.
Vest istog trenutka kleknu, proturi revolver kroz otvor i isprazni šaržer.
Nekoliko sekundi uličicom je odzvanjala buka revolvera, a onda nastade
potpuna tišina.
Odmah potom, jedan jedini izvidnički udar pade na vrata, sekundu
kasnije još jedan, i još jedan, a onda se dužinom čitave gvozdene ploče
ukaza krivudava pukotina.
„Ovuda”, reče Vest i zgrabi Kolet za ručni zglob, „prati me, Brejt!”
Brzo potrča ka kružnoj mrlji svetlosti u udaljenom kraju podruma. Svetlost
dopiraše kroz rešetkasti poklopac iznad. Vest dade znak Brejtu da mu se
popne na ramena.
„Odgurni ga. Moraš!”
Uz nešto napora Brejt podiže poklopac, ispuza na stomak i sa lakoćom
podiže Kolet sa Vestovih ramena.
„Brzo, stari moj!” povika ovaj.
Brejt obujmi nogama žičanu ogradu i ponovo se nadnese nad otvor.
Podrum beše poplavljen žutom svetlošću, a u vazduhu se osećao zadah
petroleja sa baklji. Gvozdena vrata su i dalje stajala, ali nedostajao je
poveliki komad, i sad ugledaše priliku koja se primicaše držeći baklju.
„Brzo!” šapnu Brejt. „Skači!” Vest je visio i klatio se dok ga Kolet ne
uhvati za okovratnik, i njih dvoje za izvukoše. Njoj tada živci popustiše, i
onda stade da plače histerično, ali Vest je obgrli rukom i povede je kroz
vrtove do susedne ulice. Nakon što je vratio poklopac sa rešetkom i
naslagao preko njega kamene ploče sa obližnjeg zida, Brejt im se pridružio.
Beše gotovo mrak. Pohitali su ulicom, sad osvetljenom samo zgradama koje
su gorele ili kratkotrajnim bljeskovima granata. Široko su zaobilazili vatru,
ali u daljini su mogli da vide užurbane prilike pljačkaša među ruševinama.
Ponekad bi se mimoišli sa nekom mahnitom ženom, izbezumljenom od
pića, koja vrišteći proklinje ceo svet, ili ponekim mangupom čiji su
nemaran hod i pocrnelo lice i ruke odavali udeo u razaranju. Napokon
stigoše do Sene, pređoše preko mosta, i Brejt reče: „Moram da se vratim.
Ne znamo šta je sa Džekom i Silvijom.” Izgovorivši to, on napravi mesta za
gomilu koja je batala preko mosta i duž rečnog nasipa pored kasarne na
Orseju. Usred gužve, Vest raspozna odmeren i jednak korak voda. Prođe
fenjer, mnoštvo bajoneta, zatim drugi fenjer koji obasja samrtničko lice u
pozadini; Kolet jeknu: „Hartman!” ali njega nestade. Bojažljivo su izvirivali
preko nasipa, zadržavajući dah. Na keju se začu komešanje stopala i kapija
kasarne se zalupi. Svetiljka na trenutak obasja zadnji ulaz gde gomila beše
pritisnuta uz rešetke, a zatim se iz kamenog dvorišta zaori paljba.
Jedna za drugom, petrolejske baklje palile su se duž nasipa, i sad je
čitav trg bio u pokretu. Odozdo sa Jelisejskih polja i preko Trga Konkord
rasipali su se delovi bitke, ovde družina, tamo čitava rulja. Nadolazili su iz
svake ulice praćeni ženama i decom, i sveopšti žamor, nošen ledenim
vetrom, prostirao se kroz Trijumfalnu kapiju i niz mračnu aveniju –
„Perdus!perdus![88]”
Razuđeni kraj bataljona tiskao se mimo njih, poput sablasti uništenja.
Vest uzdahnu. Neka prilika zatim izađe iz senovitih redova i pozva Vesta po
imenu. On se okrete, i stade da viče kad je video daje to Trent. Ovaj ga
uhvati, pobeleo od užasa.
„Silvija?”
Vest je samo zurio bez reči, ali Kolet poče da jadikuje: „Oh, Silvija!
Silvija! - a granatiraju Četvrt!”
„Trent!” povika Brejt; ali on već beše otišao i ne mogoše da ga sustignu.
Bombardovanje je prestalo kad je Trent prešao bulevar Sen Žermen, ali
ulaz u Sensku ulicu beše blokiran hrpom cigala koje su se pušile. Svud
uokolo granate su ostavile ogromne rupe u pločniku. Kafe je sad bio tek
ruina puna gelera i stakla, knjižara samo što se ne beše srušila, pokidana od
krova do podruma, a mala pekara, poodavno zatvorena, beše isturena
napolje iznad gomile kamena i lima.
On se uzvera uz brdo od cigala što su isparavale i odjuri u Ulicu de
Tumon. Na uglu je gorela vatra i osvetljavala njegovu ulicu, a na nagnutom
zidu, pod razbijenom uličnom svetiljkom, neko dete je ispisivalo komadom
uglja:
Ulica nije mondenska niti je sirotinjska. Ona je parija među ulicama - ulica
bez četvrti. Opšte je mišljenje da se nalazi izvan oblasti aristokratske
Avenije Opservatorije. Studenti iz četvrti Monpamas smatraju je kicoškom i
neće da znaju za nju. Latinska četvrt se, iz Luksemburške, sa svoje severne
granice, podsmeva njenoj uglednosti i s negodovanjem motri bez greške
obučene studente koji je zaposedaju. Malo stranaca zalazi u nju. Povremeno
je, međutim, studenti iz Latinske četvrti koriste kao prolaz između Renske
ulice i Bulijea, ali, osim toga i nedeljnih popodnevnih poseta roditelja i
staratelja samostanu u blizini Ulice Vavin, Ulica Gospe od polja je tiha kao
Bulevar Pasi. Njen možda najugledniji deo leži između Ulice Grande
Šomije i Ulice Vavin, to je bar bio zaključak do kog je došao prečasni Džoel
Biram, dok je švrljao njom pod Hejstingsovom komandom. Hejstingsu je
po vedrom junskom vremenu ulica delovala prijatno i već je počeo da se
nada da će nju odabrati, kada prečasni Biram upadljivo ustuknu od krsta na
samostanu preko puta.
„Jezuiti”, progunđao je.
„Pa”, umorno reče Hejstings, „pretpostavljam da nećemo naći ništa
bolje. Vi uvek kažete da u Parizu caruje porok, a čini mi se da u svakoj ulici
nalazimo jezuite ili nešto još gore.”
Trenutak kasnije ponovi: „Ili nešto još gore, što ja, naravno, ne bih ni
primetio bez vašeg ljubaznog upozorenja.”
Dr Biram se ugrize za usnu i pogleda oko sebe. Bio je impresioniran
očiglednim ugledom okruženja. Zatim, mršteći se prema samostanu, uze
Hejstingsa za ruku i odgega se preko ulice do gvozdene kapije koja je na
sebi imala beli broj 201 bis na plavoj podlozi. Ispod njega je bilo
obaveštenje odštampano na engleskom:
III
IV
VI
Jednog jutra kod Žulijana, jedan student reče Selbiju: „Ono je Fokshol
Kliford”, pokazujući četkicama na mladića koji je sedeo ispred štafelaja, ne
radeći ništa.
Selbi je, stidljiv i nervozan, prišao i otpočeo: ‘Zovem se Selbi… Upravo
sam stigao u Pariz i doneo pismenu preporuku..” Glas mu je nadjačala buka
rušenja štafelaja, čiji je vlasnik odmah nasrnuo na svog suseda i neko vreme
se larma bitke širila ateljeom gospode Bulanžera i Lefevra[140], ubrzo
iščeznuvši u gužvi na spoljnim stepenicama. Selbi, zabrinut kako će ga
prihvatiti u ateljeu, pogleda u Kliforda koji je mimo sedeo i posmatrao tuču.
„Ovde je pomalo bučno”, reče Kliford, „ali momci će ti se dopasti kad
ih upoznaš.” Njegovo nepromenjeno ponašanje je oduševilo Selbija. Zatim
ga je, sa jednostavnošću koja mu je osvojila srce, Kliford predstavio
petorici-šestorici studenata istog broja narodnosti. Neki od njih su bili
srdačni, a svi su bili učtivi. Čak se i veličanstveno stvorenje koje je držalo
poziciju masjea[141] raskravilo dovoljno da bi izgovorilo: ‘Prijatelju, kada
neko govori francuski tako dobro kao vi, a takođe je i prijatelj mesje
Kliforda, neće imati problema u ovom ateljeu. Računate, naravno, da ćete
ložiti peć dok ne dođe sledeći novajlija?”
„Naravno.”
„I ne smeta vam zadirkivanje?”
„Ne”, odgovori Selbi, koji je zadirkivanje u stvari mrzeo. Kliford, koga
je ovo veoma zabavljalo, stavi šešir, govoreći: ‘Računaj da će ga biti mnogo
u početku.”
I Selbi je stavio šešir na glavu i krenuo za njim prema vratima. Dok su
prolazili pored postolja za modele, začu se mahniti povik ‘Chapeau!
Chapeau![142]’ i jedan student poskoči od svog štafelaja, preteći Selbiju
koji pocrvene, ali pogleda u Kliforda. ‘Skini im šešir”, reče ovaj, smejući
se.
Pomalo postiđen, okrenuo se i pozdravio atelje.
„Jit moi?[143]” povika model.
„Vi ste dražesni”, odgovori Selbi, zapanjen sopstvenom smelošću, ali
atelje se podiže kao jedan čovek, vičući: ‘Dobro je uradio! Dobar je on!”
dok je devojka-model, smejući se, poslala poljubac rukom i povikala: „A
demain beau jeune homme![144]„
Cele te nedelje je Selbi radio u ateljeu i niko ga nije maltretirao.
Francuski studenti su ga krstili ‘l’Enfant Prodigue[145]’ što se slobodno
prevodilo kao ‘Čudesno dete”, „Klinac”, „Klinac Selbi’ i ‘Klinbi’. Ali
zaraza se brzo širila od ‘Klinbi’ do ‘Kombi”, a zatim prirodno do ‘Đumbir”,
gde ju je zaustavio Klifordov autoritet, i konačno vratio na ‘Klinac’.
Došla je sreda, a sa njom i mesje Bulanžer. Tri sata su se studenti grčili
pod njegovim oštrim sarkazmom - između ostalih i Kliford, kom je
saopšteno da o stvaranju umetnosti zna još manje nego o umetnosti
stvaranja. Selbi je imao više sreće. Profesor je njegove crteže pregledao u
tišini, oštro ga pogledao i nastavio dalje uz neodređen pokret. Ubrzo se
udaljio, ruku pod ruku sa Bugroom, na olakšanje Kliforda koji je tada dobio
slobodu da nabije šešir na glavu i udalji se.
Sledećeg dana se nije pojavio, i Selbi, koji je računao da će ga videti u
ateljeu, na šta je kasnije naučio da je sasvim uzaludno računati, odskita
nazad do Latinske četvrti sam.
Pariz mu je još uvek bio stran i nov. Njegova raskoš ga je pomalo
uznemiravala. Nikakve delikatne uspomene nisu nadirale u njegove
američke grudi na Trgu Šatele, čak ni kod Notr Dama. Palata pravde sa
svojim satom i tornjevima i kočopernim stražarima u plavom i cinoberu,
Palata Sen Mišel, trubljenje tramvaja, policajci koji su dangubili u
parovima, stolovi na terasi kafea Vaše, ništa mu nisu značili, još ne; nije čak
ni znao, dok je stupao sa kaldrme Trga Sen Mišel na asfalt Bulevara, da je
prešao granicu i ušao u studentsku zonu - čuvenu Latinsku četvrt.
Fijakerista ga je oslovio sa ‘bourgeois’ [146] i istakao nadmoćnost
vožnje nad šetanjem. Ulični zabavljač, sa izgledom velike brige, zahtevao je
najnovije telegrafske vesti iz Londona, a zatim, stojeći na glavi, pozvao
Selbija da okuša snagu. Jedna privlačna devojka ga okrznu pogledom svojih
ljubičastih očiju.
Nije je video, ali ona se, uhvativši svoj odraz u izlogu, začudila što joj
obrazi tako gore. Okrenuvši se da bi nastavila u svom pravcu, srela je
Fokshola Kliforda i požurila dalje. Kliford ju je, otvorenih usta, pratio
pogledom, a onda je pogledao za Selbijem koji je skrenuo u Bulevar Sen
Zermen prema Senskoj ulici. Zatim je proučavao svoj izgled u izlogu.
Činilo se da rezultat nije zadovoljavajući.
„Nisam lepotan”, razmišljao je, „ali nisam ni čudovište. Zašto li se tako
zacrvenela zbog Selbija? U životu je nisam video da gleda nekog momka -
niti je iko u Latinskoj četvrti. U svakom slučaju, mogu da se zakunem da
mene nikada ne gleda, a bog zna da sam učinio sve što se može učtivim
divljenjem.”
Uzdahnuo je i, mrmljajući proročanstvo koje se ticalo spasenja njegove
večne duše, prešao u graciozno lunjanje koje je oduvek bilo karakteristično
za Kliforda. Bez očiglednog razloga, sustigao je Selbija na uglu i zajedno su
prešli Bulevar obasjan suncem i seli pod nadstrešnicu kafea Krug. Kliford
se naklonio svima u bašti, rekavši: ‘Sve ćeš ih kasnije upoznati, ali sada mi
dozvoli da ti predstavim dva prizora Pariza, g. Ričarda Eliota i g. Stenlija
Roudena.”
„Prizori’ su izgledali druželjubivo i uzeli su vermut.
„Zaobišao si atelje danas?” rekao je Eliot, iznenada se okomivši na
Kliforda koji je izbegavao njegov pogled.
„Da bi opštio sa prirodom?” primeti Rouden.
„Kako se ona ovog puta zove?” upita Eliot, a Rouden brzo odgovori:
‘Ime: Ivet, nacionalnost: Bretonka…”
„Pogrešno”, odgovori Kliford umiljato, „zove se Ulica Bare.”
Tema se odmah promenila, a Selbi je iznenađeno slušao imena koja su
mu bila nova, i pohvale poslednjem dobitniku Rimske nagrade[147].
Oduševljavalo ga je da sluša hrabro izražena mišljenja i iskreno pretresana
pitanja, iako su prenošena uglavnom žargonom, i engleskim i francuskim.
Žudeo je za vremenom kada će se i on baciti u borbu za slavu.
Zvona Sen Sulpisa su izbila sate, a Palata Luksemburg se u odgovor
oglasi zvonjavom. Bacivši pogled na sunce koje se u zlatnoj prašini
spuštalo nisko iza Palate Burbona, podigli su se i, okrenuvši se na istok,
zaputili preko Bulevara Sen Žermen tumarajući u pravcu Medicinskog
fakulteta. Na uglu ih je prestigla devojka, užurbano hodajući. Kliford se
usiljeno nasmeši, Eliot i Rouden se uzbudiše, ali se svi nakloniše, a ona, ne
podigavši pogled, uzvrati pozdrav. No Selbi, koji je zaostao opčinjen nekim
veselim izlogom, podiže pogled da bi ugledao dva najplavlja oka koja je
ikad video. Oči mu se u momentu ponovo spustiše i mladić požuri da
sustigne ostale.
„Bogami”, rekao je, „da znate, momci, da sam upravo video najlepšu
devojku…” Trio ispusti uzvik, turoban, proročanski, kao hor u antičkoj
drami.
„Ulica Bare!”
„Šta?!” povika Selbi pometeno.
Jedini odgovor je bio Klifordov neodređeni pokret.
Dva sata kasnije, tokom večere, Kliford se okrenu prema Selbiju i reče:
‘Želiš nešto da me pitaš, vidim po tome kako se vrpoljiš.”
„Da, želim”, reče ovaj, sasvim naivno, „u vezi sa onom devojkom. Koje
ona?”
U Roudenovom osmehu je bilo sažaljenja, u Eliotovom gorčine.
„Njeno ime”, reče Kliford svečano, „nepoznato je svima”, pa dodade
veoma savesno, „barem koliko sam ja upoznat. Svi momci u Četvrti joj se
klanjaju, a ona dostojanstveno uzvraća, ali nije poznato da je ikome uspelo
da dobije više od toga. Ona je po zanimanju, sudeći po njenim fasciklama
sa notama, pijanista. Stanuje u skromnoj uličici koju gradske vlasti drže u
stalnom stanju opravke, a po crnim slovima odštampanim na prepreci koja
brani tu ulicu od saobraćaja, dobila je ime pod kojim je mi znamo - Ulica
Bare. G. Rouden, sa svojim nesavršenim poznavanjem francuskog jezika,
skrenuo nam je pažnju na to kao na Ulu Bari…”
„Nisam”, reče Rouden vatreno.
„A Ula Bari, ili Ulica Bare, do danas je ostala objekat divljenja svakog
mazala u Četvrti…”
„Mi nismo mazala”, ispravi ga Eliot.
„Ja nisam”, uzvratio je Kliford, „i, molim te, Selbi, dozvoli da ti
ukažem na to da su ova dva džentlmena u različitim i očigledno nesrećnim
trenucima ponudili da svoja tela i živote polože pod noge Ulice Bare.
Smešak koji ta dama koristi u takvim prilikama leden je i”, tu je postao
turobno upečatljiv, „bio sam prinuđen da poverujem da ni učena gracioznost
mog prijatelja Eliota niti jedra lepota mog prijatelja Roudena nisu dotakle to
srce od leda.”
Eliot i Rouden, ključajući od ogorčenja, povikaše: ‘A ti!”
„Ja se”, reče Kliford blago, „plašim da hodam tamo gde vi trčite.”
II
Dvadeset četiri sata kasnije, Selbi je potpuno zaboravio Ulicu Bare. Tokom
nedelje je iz sve snage radio u ateljeu i u subotu uveče je bio tako umoran
da je otišao u krevet pre večere i imao noćnu moru o reci žute zemlje u
kojoj se davio. U nedelju ujutru, apropo baš ničega, pomislio je na Ulicu
Bare, a deset sekundi kasnije ju je video. Bilo je to na tržnici cveća na
mermernom mostu. Proučavala je saksiju sa danom i noći. Bilo je očigledno
da je baštovan srce i dušu uložio da bi se trgovina obavila, ali je Ulica Bare
odmahnula glavom.
Pitanje je da li bi Selbi tada i na tom mestu zastao da pregleda galske
ruže, da Kliford pred njim nije razmotao klupko od prethodnog utorka.
Moguće je da mu je radoznalost bila podstaknuta, pošto je, sa izuzetkom
ćurke, dečak od devetnaest godina najradoznaliji dvonožac na svetu. Od
dvadesete pa sve do smrti, pokušava da prikrije radoznalost. Ali, da budemo
pošteni prema Selbiju, istina je i da je tržnica bila privlačna. Pod nebom bez
oblačka, cveće je bilo naslagano i nagomilano duž mermernog mosta uz
ogradu. Vazduh je bio blag, sunce je ispredalo čipku od senki između
palmovih grančica i sijalo u središtima hiljade ruža. Došlo je proleće - bilo
je na vrhuncu. Kolica za polivanje i prskalice su širili svežinu po Bulevaru,
vrapci su postali prostački nametljivi, a lakoverni senski pecaroš je brižno
pratio svoje drečavo pero koje je plutalo kroz sapunicu iz perionica. Kesteni
sa belim bodljama obloženi nežnom zelenom podrhtavali su uz zujanje
pčela. Uobraženi leptiri su lepršali svojim zimskim dronjcima kroz
sunčanicu. U vazduhu je lebdeo miris čiste zemlje, odjek šumskog potoka u
mreškanju Sene, a laste su uzletale i klizile među ukotvljenim rečnim
brodovljem. Negde je na prozoru ptica u kavezu pevala iz sve snage prema
nebu.
Selbi je pogledao galske ruže, a zatim u nebo. Nešto u pesmi ptice u
kavezu ga je dirnulo, ili je to možda bila ta opasna slatkoća majskog
vazduha.
Najpre teško da je uopšte bio svestan da je zastao, zatim je bio pomalo
svestan zašto je zastao, zatim je pomislio da će nastaviti dalje, zatim je
pomislio da neće, zatim je pogledao u Ulicu Bare.
Baštovan je rekao: ‘Madmoazel, ovo je bez sumnje odlična saksija dana
i noći.”
Ulica Bare je odmahnula glavom.
Baštovan se nasmešio. Ona očigledno nije želela dan i noć. Kupila je
mnogo saksija sa danom i noći na tom mestu, po dve ili tri svakog proleća, i
nikad se nije cenjkala. Sta je, dakle, ona želela? Dan i noć je očigledno bio
ispipavanje za važniju pogodbu. Baštovan je protrljao ruke i zapiljio se
ispred sebe.
„Ove lale su veličanstvene”, primetio je, „a ovi zumbuli…” Pao je u
zanos na sam pogled na mirisni gustiš.
„To”, promrmlja Ulica, pokazujući svojim sklopljenim suncobranom na
raskošni ražin žbun, ali kao za inat, glas joj je malo podrhtavao. Selbi je to
primetio, sram ga bilo što je slušao, i baštovan je to primetio i, zabivši nos u
raže, nanjušio je pogodbu. Ipak, da bismo bili pravedni prema njemu, nije
dodao ni santim pravoj vrednosti biljke, jer, uostalom, Ulica je verovatno
bila siromašna, a svako je mogao da vidi koliko je dražesna.
„Pedeset franaka, madmoazel.”
Baštovanov ton beše ozbiljan. Ulica oseti da bi cenjkanje bilo uzaludno.
Oboje su na trenutak stajali u tišini. Baštovan nije preuveličao cenu - ražino
drvo je bilo veličanstveno i to je svako mogao da vidi.
„Uzeću dan i noć”, rekla je devojka, i izvukla dva franka iz iznošene
tašne. Zatim je pogledala nagore. Jedna suza se isprečila pogledu, odbijajući
svetlost kao dijamant, ali kako se otkotrljala u uglić pored nosa, zamenila ju
je Selbijeva pojava, a kada je potez maramicom obrisao prepadnute plave
oči, Selbi je delovao veoma postiđeno. Brzo je pogledao u nebo, naizgled
razdiran žeđu za astronomskim istraživanjem, i kako je nastavio svoje
ispitivanje punih pet minuta, baštovan ga je pogledao i policajac je došetao.
„Šta bih”, rekao je baštovan, „mogao za ponudim mesjeu?”
Selbi nikada nije shvatio zašto, ali iznenada je počeo da kupuje cveće.
Baštovan je bio naelektrisan. Nikad pre toga nije prodao toliko cveća, nikad
po tako zadovoljavajućoj ceni, i nikad, nikad sa tako jednoglasnim
slaganjem sa mušterijom. Ali nedostajalo mu je cenjkanje, rasprava,
pozivanje boga za svedoka. Prodaji je falio začin.
„Lale su veličanstvene!”
„Zaista jesu!” povika Selbi žarko.
„Ali avaj, skupe su.”
„Uzeću ih.”
„Dieu![148]” promrmlja baštovan, preznojavajući se, „još je luđi od
većine Engleza.”
„Ovaj kaktus…”
„Je čaroban!”
„Avaj…”
„Pošaljite ga sa ostalim.”
Baštovan se pridrža za zid uz reku.
„Predivni ružin žbun”, počeo je malaksalo.
„To je prava lepota. Verujem da košta pedeset franaka…”
Zastao je, veoma crven u licu. Baštovan se naslađivao njegovom
smetenošću. Zatim je iznenadno hladno vladanje sobom zauzelo mesto
trenutne smetenosti i Selbi je držao baštovana na oku i kinjio ga.
„Uzeću taj žbun. Zašto ga mlada dama nije kupila?”
„Madmoazel nije bogata.”
„Kako znate?”
„Dame[149], prodajem joj mnogo dana i noći, dan i noć nije skup.”
„Ovo je dan i noć koji je ona kupila?”
„Ovaj, mesje, plavo-zlatni.”
„Dakle, nameravate da joj ga pošaljete?”
„U podne, kad se zatvori tržnica.”
„Ponesite, onda, i ovaj ružin žbun sa njim, i’ - na ovom mestu je besno
pogledao u baštovana - ‘da se niste usudili da kažete ko ga šalje.”
Baštovanove oči su bile kao tacne, ali Selbi, mimo i pobednički, reče:
‘Pošaljite ostalo u Hotel Senat, Ulica Tumon 7. Ostaviću uputstva kod
recepcionara.”
On zatim s mnogo dostojanstva zakopča svoje rukavice i ponosno
odšeta, ali kada je bio dobrano iza ugla i skriven od baštovanovog pogleda,
uverenje da je idiot vrati mu se uz mahnito rumenilo. Deset minuta kasnije,
sedeo je u svojoj sobi u Hotelu Senat ponavljajući sa maloumnim smeškom:
‘Kakva sam ja budala, kakva budala!”
Sat kasnije se još nalazio u istoj stolici, u istom položaju, još uvek u
šeširu i rukavicama, sa štapom u ruci, ali je bio tih, očigledno izgubljen u
posmatranju prstiju svojih čizama, a osmeh je bio manje slabouman i čak i
pomalo retrospektivan.
III
Oko pet sati tog popodneva, ženica tužnih očiju koja je bila na mestu
recepcionara u Hotelu Senat podiže ruke u zaprepašćenju kada je videla
čitav vagon cvetnih žbunova kako se zaustavlja ispred ulaza. Pozvala je
Žozefa, neobuzdanog momka koji je, dok je izračunavao vrednost cveća u
petits verres [150], snuždeno odrekao da ima bilo kakva saznanja o
njegovom odredištu.
„lovons”, rekla je mala recepcionerka, „cherchons la femme!”[151]
„Vas?” predloži on.
Ženica je jedan trenutak setno stajala, a zatim uzdahnu. Žozef je
pogladio svoj nos, koji se u drečavosti mogao takmičiti sa bilo kojim
cvetnim aranžmanom.
Zatim je ušao baštovan, sa šeširom u ruci, a nekoliko minuta kasnije
Selbi je stajao nasred svoje sobe, bez kaputa, sa podvrnutim rukavima od
košulje. Odaja je prvobitno sadržala, pored nameštaja, oko dve kvadratne
stope prostora za hodanje, a on je sada bio zauzet kaktusom. Krevet je
stenjao pod gajbicama dana i noći, ljiljana i sunčanice, divan je bio
prekriven zumbulima i lalama, a umivaonik je podupirao jednu vrstu
mladog drveta za koje je Selbiju garantovano da će danas-sutra procvetati.
Kliford je ušao malo kasnije, pao preko kutije španske grahorice, malo
psovao, izvinio se, a zatim, kad mu je pred očima pukla cvetna fete[152] u
punom sjaju, zaprepašćeno sedeo nad geranijumom. Geranijum je bio u
užasnom stanju, ali je Selbi rekao: ‘Nema veze”, i buljio u kaktus.
„Da li nameravaš da prirediš bal?” pitao je Kliford.
„N—ne… Mnogo volim cveće”, reče Selbi, ali je toj izjavi nedostajalo
entuzijazma.
„Izgleda da je tako.” Zatim, posle ćutanja: „To je dobar kaktus.”
Selbi je posmatrao kaktus, dodirnuo ga sa aurom poznavaoca, i ubo
palac.
Kliford je svojim štapom ćuškao dan i noć. Zatim je Žozef ušao sa
računom, glasno objavljujući ukupan iznos, delimično da bi ostavio utisak
na Kliforda, a delimično da bi zastrašio Selbija da ispovrne pourboire [153]
koju bi on, ako tako odluči, podelio sa baštovanom. Kliford je pokušavao da
se pravi da nije čuo, dok je Selbi plaćao račun i danak bez reči. Zatim se
lenjo vratio u sobu pokušavajući da glumi ravnodušnost, što je potpuno
propalo kada je pocepao pantalone na kaktus.
Kliford je izneo neku banalnu opasku, upalio cigaretu i pogledao kroz
prozor, da bi Selbiju pružio šansu. Selbi je pokušao da je iskoristi, ali se,
stigavši najdalje do - ‘Da, najzad je došlo proleće”, potpuno blokirao.
Pogledao je u Klifordov potiljak. Bio je veoma izražajan. Činilo se da te
malene načuljene uši bride od potisnute radosti. Načinio je očajnički
pokušaj da savlada situaciju i skočio da dohvati neke ruske cigarete da bi
podstakao razgovor, ali ga je osujetio kaktus, čija je žrtva ponovo postao.
Ovo je bila poslednja kap.
„Prokleti kaktus.” Selbi ovu primedbu izreče protiv svoje volje - uprkos
svom instinktu samoodržanja - ali trnje kaktusa je bilo dugo i oštro, a od
ponovljenih uboda je njegov prigušeni bes utekao. Sada je bilo prekasno;
učinjeno je, i Kliford se vrteo naokolo.
„Gledaj, Selbi, zašto si, dođavola, kupio to cveće?”
„Volim ga”, reče Selbi.
„Šta nameravaš da radiš s njim? Ne možeš da spavaš ovde.”
„Mogao bih, ako bi mi pomogao da sklonim dan i noć sa kreveta.”
„Gde da ga staviš?”
„Zar ne bih mogao da ga dam recepcionerki?”
Čim je to rekao, zažalio je. Šta će, za ime boga, Kliford misliti o njemu!
Čuo je iznos sa računa. Da li će pomisliti da je ovu raskoš kupio kao znak
stidljivog priznanja recepcionerki? I da li će Latinska četvrt to pretresati na
sebi svojstven, svirep način? Strahovao je od podsmeha, a znao je
Klifordovu reputaciju.
Tada neko pokuca.
Selbi pogleda Kliforda sa izrazom lovine koji dimu srce tog mladića.
Bilo je to priznanje, a u isto vreme i pokorna molba. Kliford skoči, provuče
se kroz cvetni lavirint i, gvireći kroz pukotinu na vratima, reče: ‘Koje to,
dođavola?”
Umilan doček je urođen ovoj četvrti.
„Eliot je”, rekao je, osvrnuvši se, „i Rouden, i njihovi buldozi.” Zatim
im se obrati kroz pukotinu.
„Sedite na stepenice, Selbi i ja odmah izlazimo.”
Diskrecija je vrlina. Latinska četvrt poseduje malo njih, a diskrecija je
retko na tom spisku. Oni sedoše i počeše da zvižduću.
Uskoro Rouden povika: ‘Namirisao sam cveće. Oni se unutra goste!”
„Trebalo bi da bolje poznaješ Selbija”, progunđa Kliford iza vrata, dok
je ovaj žurno presvlačio poderane pantalone.
„Znamo mi Selbija”, naglasio je Eliot., «
„Da”, reče Rouden, „on priređuje prijeme sa cvetnim dekoracijama i
poziva Kliforda, dok mi sedimo na stepenicama.”
„Da, dok se mladost i lepota četvrti zabavlja”, dodade Rouden; zatim, sa
iznenadnom strepnjom: ‘Da li je Odet tu?”
„Slušaj „vamo”, zahtevao je Eliot, „da li je Kolet tu?”
On zatim povisi glas do plačnog jauka: ‘Da li si tamo, Kolet, dok se ja
ubijam od čekanja na ovom podu?”
„Kliford je spreman na sve”, rekao je Rouden, „mrzovoljan je otkad ga
muči Ulica Bare.”
Eliot povisi glas: ‘Hej, momci, videli smo kako neko cveće unose u
kuću Ulice Bare u podne.”
„Bukete i ruže”, precizirao je Rouden.
„Verovatno za nju”, dodade Eliot, mazeći svog buldoga.
Kliford se okrenu ka Selbiju sa iznenadnom sumnjom. Ovaj je pevušio
neku melodiju, uzeo jedan par rukavica i, izabravši desetak cigareta, stavio
ih u kutiju. Zatim je prilazeći kaktusu namerno otkinuo cvet, zadenuo ga u
rever i, pokupivši šešir i štap, nasmešio se Klifordu koji se na to silno
zabrinuo.
IV
ULICA BARE.
- KRAJ -
JESTE LI VIDELI ŽUTI ZNAK?
Dejan Ognjanović