1

CRKVA U SREDNJEM VIJEKU

Crkva je imala neprikosnoveno vodstvo u duhovnom i političkom životu ranog
srednjeg vijeka. U turbulentnim vremenima propadanja rimske centralne vlasti, zadržala je
tradicije efikasne organizacije i akcije, a ujedno je održavala na životu tradicije pismenosti,
retorike, logike…, u gotovo nepismenom okruženju. Jedan od povijesno najvećih paradoksa
(proturječnosti) je u činjenici da je Crkva, prilično negostoljubiva prema mnogim
vrijednostima klasične tradicije u znanosti, književnosti …itd., bila efikasnija od bilo koje
druge institucije u očuvanju tih istih tradicija.

Papinstvo
Papinstvo je najstarija živuća institucija Zapadne civilizacije, čiji se neprekinuti
trag može pratiti daleko u povijest, sve do vremena rimskih cezara.
Prema katoličkoj
tradiciji, Isus je osobno
ovlastio apostola Petra za
poglavara Njegove crkve:
"… kažem tebi Petre,
na ovoj stijeni sagradit ću
svoju crkvu, koju vrata pakla
neće progutati … (Matej
16,18)"
Na aramejskom jeziku,
kojim je govorio Isus, a isto
tako i na grčkom i latinskom –
Petar i stijena imaju isto
značenje, pa se Slika 1: S lika prikazuje trenutak kada Isus predaje Petru nebeske ključeve kao
Isusove riječi božanskom namjesniku i provoditelju duhovne i svjetovne kontrole na Zemlji, te
predstavlja temeljni papinski zahtjev za autoritetom unutar Kršćanstva. S lika je inače dio
mogu prevesti kao dekoracije u S ikstinskoj kapeli.
Njegova želja da
se crkva sagradi na Petru, a srednjovjekovna tradicija drži da je Petar postao prvi rimski
biskup, koji je umro mučeničkom smrću oko A.D. 60. Zato se i danas papinski položaj često
naziva Petrova stolica.
Nije čudno što je Rim postao središte crkve, jer Rim je bio središte careva,
prijestolnica svijeta, centar latinske kulture, kršćanska zajednica u Rimu postoji od vremena
apostola, a na kraju krajeva ljudi su navikli prihvaćati vodstvo Rima i duhovno i političko
(iako je službeno u crkvenoj hijerarhiji rimski biskup, tj. papa samo prvi među jednakima -
"primus inter pares"). Na Istoku se potpuno drugačije gleda na papu, tj. vide ga kao još
jednog biskupa, posebno oni iz moćnih gradova kao Antiochia, Alexandria, Jeruzalem ili
Konstantinopolis, koji misle da moraju biti moćniji od rimskog biskupa.

Papa Grgur Veliki (6/7 st.)

Ideja prevlasti Rima u duhovnoj i svjetovnoj sferi podržavana je već od prvih papa,
koji su željeli koristiti Crkvu za jačanje svoje administrativne vlasti, često se pozivajući na
navodnu Konstantinovu darovnicu. Navodno je car Konstantin ostavio svu vlast u
zapadnom dijelu Rimskog Carstva, rimskom biskupu Silvestru i njegovim nasljednicima. U
ranom srednjem vijeku, u razdoblju nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva nedostajalo je
konkretne svjetovne vlasti, tako da su tu prazninu najbolje iskoristili upravo rimski pape.
Tako su pape preuzele odgovornost za sigurnost Italije i obranu Crkve od mnogih napadača –
 2

Huni,Vandali, Ostrogoti, Langobardi … Papa koji se posebno istaknuo u takvim uvjetima bio
je papa Grgur Veliki.
Svoju je karijeru započeo još kao laik na najvišim
položajima u Rimu, a kada je postao svećenik služio je kao
papinski emisar u Konstantinopolisu. Svi ti položaji bili su
mu dobro iskustvo za papinske poslove i vodstvo Crkve kada
je izabran za papu.
Njegova slava počinje organiziranjem života u
vrijeme jakih navala Langobarda, kada je uspijevao sa
crkvenih imanja stalno dopremati namirnice u grad,
otkupljivao je zarobljenike, pomagao udovicama i siročadi i
možda najvažnije, organizirao sjajnu obranu Rima. Na kraju
je pregovorima uspio osigurati primirje s Langobardima (iako
ne zadugo).
Grgur nije ništa manje brinuo za blagostanje cijele
zapadne Crkve. Tijekom njegovog pontifikata misionarske
aktivnosti su ustostručene, a jedan od najvećih misionarskih
uspjeha bilo mu je pokrštenje Engleske. Poslao je redovnika
Augustina s nekoliko desetaka pratioca koji su uspješno
preobratili Anglo-Saxonce na kršćanstvo, čak toliko da se na

Slika 2: Sveti Patrick, svetac zaštitnik Irske. Kršćanska vjera i uvjerenost u tom području razvilo jako
njenu ispravnost nagnala je mnoge da svoju vjeru podijele s drugima. To je obožavanje Sv. Petra i
učinio i Sveti Patrick, jedan od najpoznatijih misionara, uputivši se u širenje učvrstila lojalnost prema
kršćanstva po Irskoj tijekom V st. Uz njegovo djelovanje vežu se mnoge priče,
a neke su i malo pretjerane, kao što je legenda o Patrickovom istjerivanju svih
Rimu.
zmija iz Irske. S a S vetim Patrickom se djetelina počela simbolički povezivati s Španjolski Vizigoti
Irskom i Ircima, jer je Patrick pomoću djeteline objašnjavao prvim kršćanima su također pokršteni za
neraskidivost Svetog Trojstva. Preko djeteline je i zelena boja postala gotovo pa Grgurova
irska nacionalna boja. Dan Svetog Patricka, koji se slavi svake godine 17. ožujka
pontifikata, a
(navodno je on umro 17. ožujka 461.) postao je jedan od najpoznatijih i cjelokupno njegovo aktivno
najveselijih svjetskih blagdana. uključivanje u svjetovni
život doprinio je širenju utjecaja Rimske biskupije širom Zapadne civilizacije. Svi ti razlozi
svrstavaju papu Grgura Velikog među najzaslužnije osobe u doprinosu jačanja papinskog
utjecaja.

Redovništvo
Kršćansko redovništvo započinje u III st. u Egiptu, kada je Sv. Antun otišao u
pustinju posvetiti se samačkom životu u potpunom asketizmu. Takvi oblici pokornosti Bogu
imali su nekoliko praktičnih problema, zbog čega se "samačko redovništvo" polako gasilo i
ustupalo mjesto redovničkim zajednicama. Usamljenom redovniku teško je bilo osigurati
prehranu, a pogotovo sudjelovati u zajedničkim liturgijskim molitvama koje se zahtijevaju od
kršćana.
Da bi riješio te praktične probleme, "pustinjski otac" Pachomius okupio je svoje
sljedbenike u zajednicu i napisao prva redovnička pravila. Morali su poštivati pravila
kreposti, siromaštva i poslušnosti prema duhovnom opatu (opat je predstojnik redovničke
zajednice, a sama riječ opat dolazi iz semitske riječi abba=otac).

Benediktinci – utemeljitelj Benediktinaca bio je Sv. Benedikt iz Nursije, koji je svojim

pravilima uveo reda u redovničke zajednice, a sam red Benediktinaca utemeljen je 529.g. u
Monte Cassinu na jugu Italije. Benediktinska pravila mogla bi se najlakše opisati riječima
 3

"ora et labora" (moli i radi), a njihov dnevni red bio je u potpunosti određen poslovima i
zajedničkim molitvama.
Benediktinci su bili posebno poznati
zbog svog korisnog rada, bez obzira da li to
bilo u poljoprivredi ili književnosti, a u
samim pravilima reda piše: "…lijenost je
neprijatelj duše".
Benediktinci (a i mnogi drugi
redovnici) su imali jak utjecaj u gotovo svim
aspektima srednjovjekovne civilizacije. Bili
su najuspješniji zemljoradnici svog vremena,
pa se njihov način obrade zemlje kopirao
širom Europe. Kraljevi su se često oslanjali
na samostanska imanja radi opskrbe vojske i
svog administrativnog Slika 3: Proizvodnja meda na posjedima benediktinskog samostana u Monte
aparata. Cassinu. Benediktinski samostani su bili centri gospodarstva svog vremena, a
Kulturno, redovnici su posebno su uspješni bili u poljoprivrednoj proizvodnji. Primjenjivali su
najnaprednija znanja svog vremena i kombinirali s iskustvima iz antike. Gotovo
bili jedina učena i svi svjetovni posjedi pokušavali su prihvaćati njihov način obrade zemlje i ostalih
pismena skupina ljudi, radnji. Zbog rijetkosti i skupoće šećera, med se koristio za zaslađivanje kolača i
a sama Benediktinska pića gotovo kroz cijeli srednji vijek.
pravila pretpostavljaju da redovnik zna čitati i pisati, pa su zato benediktinski samostani
organizirali prve škole i knjižnice, koje su obrazovale prve velike umove ranog srednjeg
vijeka. Redovnici su organizirali i skriptorije ili pisarnice u kojima su se prepisivale knjige,
najčešće antički rukopisi pa je tim putem
sačuvano i prenešeno znanje antičke
Grčke i Rima u srednjovjekovnu Europu.
Skriptoriji su također i sačuvali sve te
važne tekstove, bez kojih bi danas bilo
puno teže rekonstruirati neke povijesne
događaje. Mnogi su redovnici-skriptori
ubacivali vlastitu maštu u prijepise i
ukrasili ih rukopisnim iluminacijama,
što postaje jedna od najljepših
umjetničkih formi tog vremena.
Slika 4: Ovako je otprilike izgledao prosječan skriptorij u Benediktinski samostani postaju
samostanima gdje su vrijedni Benediktinci prepisivali mnoga centri bogatstva i moći. Kako su
značajna djela. redovnici jedini intelektualci u tadašnjem
društvu, plemići, pa čak i vladari ih često postavljaju za svoje savjetnike ili službenike, pa su
gotovo sve sačuvane vladarske bilješke iz tog vremena pisane od strane nekog benediktinskog
redovnika. Osim toga, mnogi plemići i kraljevi doniraju obližnjim benediktinskim
samostanima posjede, novce i ostale poklone u zamjenu za koju lijepu riječ kod Boga.

(ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI MALO VIŠE)

Odnos crkava prema j eziku
Znate već do čega su dovele razlike između Istoka i Zapada što se crkvene doktrine
tiče, ali postoje još neke razlike u praksi koje će dovesti i do različitih razvitaka i u
svjetovnom djelu života, kako na Istoku , tako i na Zapadu.
 4

Razlike između Crkava posebno su uočljive u odnosu prema upotrebi narodnih

jezika, u čemu je Istočna Crkva bila puno tolerantnija i dopuštala je upotrebu materinjih
jezika – grčki, sirijski, koptski, etiopski, armenski, slavenski, gruzijski…itd. Korištenje
narodnih jezika u liturgiji podiglo je vrijednost tih jezika, što je poticalo njihov daljnji
razvoj. Zato su Istočni Slaveni vrlo brzo nakon pokrštavanja imali bogatu literaturu na
narodnom jeziku, za razliku od Zapada gdje se književnost na narodnim jezicima vrlo sporo
razvijala, jer je Crkva učvrstila korištenje latinskog jezika kao univerzalnog.
S druge strane, sloboda narodnih jezika slabila je jedinstvo Istočne Crkve , jer
svećenik koji je poznavao samo svoj materinji jezik, na kojem je vodio crkvene obrede, imao
je problema u komunikaciji s crkvenim osobama iz drugih jezičnih prostora. Za razliku od
njega latinski svećenik na Zapadu vrlo se jednostavno sporazumijevao bilo gdje u Europi.
Zbog tih jezičnih razlika istočne crkve imaju tendenciju samostalnijeg razvoja u
međusobnim odnosima. Tolerancija prema narodnim jezicima na Istoku također je otežala
renesansu klasične znanosti, jer latinski svećenik je zbog znanja latinskog jezika imao
mogućnost čitati velike latinske klasike i crpiti znanje od njih, a njegov kolega na Istoku, ako
nije znao grčki bio je siromašniji za znanja koja su prikupili grčki klasici.

Odnos crkava prema svjetovnoj vlasti

Tijekom ranog srednjeg vijeka Zapadna Crkva se odvojila od svjetovne vlasti i
razvila vlastitu centraliziranu vladu pod vrhovnim vodstvom pape, koji postaje vrhovni
poglavar kompletne Zapadne Crkve, a crkveni zakoni postaju zajednički cijeloj crkvenoj
zajednici na Zapadu.
Istočna Crkva razvijala se u labavoj konfederaciji nacionalnih nezavisnih crkava, a
svaka od njih oslanja se na lokalnu svjetovnu vlast u obrani svojih interesa. Povezanost
Crkve i države na Istoku posebno je došlo do izražaja u borbi za opstanak prilikom provala
raznih naroda – Huni, Goti, Perzijanci, Arapi …., jer Crkva se mogla u potpunosti posvetiti
svojoj osnovnoj dužnosti – jačanju
duhovne snage stanovništva, a
svjetovna vlast koristila je veliko
crkveno bogatstvo što je osiguralo
obrane granica u mnogim kritičnim
vremenima.
Za razliku od Istoka, na
Zapadu su trajali dugotrajni
sukobi između Crkve i svjetovne
vlasti, koji su se pretvorili u moćan
stimulans za intelektualne
Slika 5: Veličanstven doček pape Ivana Pavla II u Poljskoj promjene i promjene u
sredinom 80-ih (papa je k tome bio Poljak Karol Woytila). I to svjetovnim upravama. Spomenuti
okupljanje oko Crkve pomoći će u razbuktavanju demonstracija
protiv ugnjetavačke vlasti tadašnjeg S ovjetskog S aveza.
sukobi također su dovodili do
korisnih i plodnih analiza u
odnosima u društvu, iz čega je proizašlo razmišljanje o balansiranoj vlasti, u kojoj niti kralj
niti Crkva ne bi imali monopol vlast. Rezultati takvih povijesnih okolnosti vidljivi su u
moderna vremena, jer Crkva je zbog svoje nezavisne tradicije igrala važnu ulogu u
suprotstavljanju komunističkoj vladavini u Europi, točnije u mnogim zemljama bila je jedina
opozicija komunistima (Poljska, Čehoslovačka…).