Professional Documents
Culture Documents
SUVREMENI ODGOJITELJ
Odgojitelj - stručno osposobljena osoba koja provodi OO rad s djecom predškolske dobi i stručno promišlja
OO proces u svojoj OO skupini. Pravodobno planira, programira i vrednuje OO proces, prikuplja, izrađuje i
održava sredstva za rad s djecom te vodi brigu o uređenju prostora za izvođenje aktivnosti. Važno je stalno
usavršavanje, što je potrebno radi stjecanja znanja i vještina potrebnih za unaprjeđenje vlastite prakse.
Individualno stručno usavršavanje podrazumijeva: čitanje stručne literature, sjednice odgojiteljskog vijeća,
stručne grupe, radionice, suradnja s roditeljima te seminari izvan vrtića.
Odgojitelj sudjeluje u stvaranju godišnjeg plana i programa valorizacijom, anketama, prijedlozima i projektima.
Suvremeni odgojitelj svakodnevno promišlja o svojoj praksi, kao i o praksi suradnika, drugih odgojitelja,
dokumentira OO rad i sudjeluje u refleksijama kao načinu osobnog profesionalnog razvoja.
Osobine kvalitetnog odgojitelja:
1. Fleksibilnost
2. Susretljivost
3. Smirenost
4. Pažljivost
5. Zabavnost
6. Nasmijanost
7. Nenametljivost
8. Spontanost
9. Kreativnost
10. Maštovitost
11. Prilagodljivost
12. Sklonost inovacijama
U suradnji s roditeljima odgojitelj treba posjedovati sljedeća načela suradnje:
1. Funkcionalnost
2. Pedagoški optimizam
3. Taktičnost
4. Integrativnost
Zadaće odgojitelja:
1. Vođenje i organiziranje djelatnosti djece radi unaprjeđivanja njihovog tjelesnog, intelektualnog,
društvenog i emocionalnog razvoja
2. Organiziranje i provođenje različitih djelatnosti i sadržaja rada radi poticanja razumijevanja fizičkog i
društvenog okruženja djece, stimuliranja i razvijanja njihovih interesa i mogućnosti, samopouzdanja,
samoizražavanja i socijalnog ponašanja
3. Unapređivanje tjelesnog razvoja, navikavanja djece na čistoću, pozornost, strpljenje, toleranciju te dr.
elemente društvenog ponašanja
4. Razmatranje procesa razvoja djece i njihovih postignuća, zajedno s roditeljima
Obveze odgojitelja:
1. Stvaranje uvjeta za razvoj svakog djeteta
2. Uvažavanje i primjena novijih znanstvenih spoznaja iz područja pedagogije, psihologije, sociologije i dr.
Odgojitelj kao refleksivni praktičar je onaj odgojitelj koji u svoj rad uvodi suvremene metoda, koje potom
ocjenjuje, procjenjuje i uspoređuje. Odgojitelj mora biti spreman istraživati i mijenjati vlastitu praksu i
djelovanje u skladu s razvojem djece, kao i nastojati svoje djelovanje usmjeriti upravo u pravcu stvaranja vrtića
kao dječje kuće. Od refleksivnog praktičara se očekuje da otkrije kakav je odnos između dječjih socio-
emocionalnih, tjelesnih, intelektualnih karakteristika i načina odgajanja djece u institucijskom okruženju.
2. ULOGA ODGOJITELJA U RAZVOJU SOCIJALNIH KOMPETENCIJA DJETETA
Strategije poučavanja koje pojačavaju socijalnu kompetenciju:
1. Otvorena komunikacija s roditeljima
2. Poštivanje dječjih osjećaja
3. Uspostava povjerenja i autoriteta
4. Pozitivno etiketiranje dječjeg karaktera
5. Uvažavanje individualnih razlika
Socijalno kompetentna mala djeca upuštaju se u zadovoljavajuće interakcije i aktivnosti s odraslim osobama i
vršnjacima i kroz takve interakcije poboljšavaju vlastitu kompetenciju.
Sastavnice socijalne kompetencije su:
Regulacija emocija (reagiranje na socijalno prihvatljiv način, sposobnost odgode spontanih reakcija)
Socijalna znanja
Socijalno razumijevanje (poznavanje normi i pravila grupe)
Socijalna umijeća (pristupanje grupi djece koje se već igra)
Socijalne dispozicije (često ponašanje bez prisile nad kojim postoji dijelom svjesna kontrola)
Mješovite grupe pogoduju razvoju socijalne kompetencije. Temeljno načelo prema kojem bi se trebao odvijati
OO rad s predškolskom djecom je uvažavanje i poštivanje osjećaja djece, kako bi postali kompetentni sudionici
u skupini.
Socijalna kompetencija – pojedinčeva sposobnost iniciranja te održavanje zadovoljavajućih recipročnih
odnosa s vršnjacima tj. Sposobnost da potakne i održi odnos s vršnjacima
Socijalne vještine – sposobnosti prilagođavanja i pozitivnog ponašanja koje nam omogućuju da se uspješno
nosimo sa zahtjevima i izazovima koje nam postavlja život.
3. ULOGA ODGOJITELJA U AKTIVNOSTIMA DJECE
uloga odgojitelja u aktivnostima djece je organizacija prostora i organizacija aktivnosti. Oboje treba uskladiti s
razinom razvoja svakog djeteta u skupini. Treba osigurati vrijeme kada odgojitelj može promatrati aktivnosti
djece te vrijeme za slobodan izbor aktivnosti gdje dijete razvija svoje interese i sposobnosti.
Uloga odgojitelja u aktivnostima podrazumijeva:
1. Razumijevanje razvoja djeteta
2. Promatranje djece u igri
3. Planiranje grupnih i individualnih ciljeva temeljenih na interesima i potrebama djece
4. Osiguravanje promjenjivog, fleksibilnog ambijenta
5. Pokazivanje poštovanja prema djeci, štovanje njihovih ideja
6. Ohrabrivanje djece pri rješavanju problema
7. Poticanje djece
8. Uloga promatrača
9. Proširiti i obogatiti igru kada je to potrebno, potaknuti djecu na daljnje razmišljanje
5. SURADNJA I PARTNERSTVO
Obitelj je djetetova primarna zajednica. U toj zajednici započinje njegov odgoj. Prilikom polaska u jaslice,
dijete se susreće sa okolinom koja mu nije poznata i to za njega predstavlja veliki stres. Suradnja roditelja i
odgojitelja vrlo je važna u tom periodu ako želimo pozitivno utjecati na cjelokupan rast i razvoj djeteta, i to ne
samo u vrijeme adaptacije nego i tijekom cjelokupnog OO procesa.
Partnerstvo predstavlja, ne samo podržavanje interpersonalne komunikacije odgojitelja i roditelja u kojoj se
izmjenjuje znanje o djetetu i konkretnoj odgojnoj praksi, nego predstavlja i izravno sudjelovanje roditelja u
izboru programa i odgojne prakse, a ne samo sudjelovanje u nekim odlukama u njoj.
Partnerstvo traži veliko povjerenje, otvorenost i toleranciju, a prije svega objektivnost i sposobnost za razmjenu
informacija.
oblici suradnje s roditeljima:
Individualni
Skupni (roditeljski, predavanja, priredbe)
Frontalni (otvoreni dani vrtića)
Suradnja odgojitelja i roditelja kod djeteta jača osjećaj sigurnosti i vlastite vrijednosti.
6. KOMUNIKACIJSKA UMIJEĆA ODGOJTIELJA
Komunikacija je proces utemeljen na otvorenosti ljudi za komuniciranje, a jedna od osnovnih značajki
komuniciranja u prostoru socijalnih interakcija jest njegova spontanost, stoga ga je teško kontrolirati i mjeriti.
Odgojitelj mora imati komunikacijska umijeća koja su vrlo značajna u njegovom cjelovitom i profesionalnom
radu. Odgojitelj je svojim komuniciranjem model za komunikaciju djece. Uključuje nastojanje razumijevanja
misli i osjećaja druge osobe i odgovor na djelotvoran način. Za uspješnu komunikaciju treba posjedovati
vještine slušanja, promatranja, razumijevanja poruka drugih te vještine prenošenja svojih ideja i osjećaja
drugima. Najznačajnije komunikacijske komponente i umijeća su:
1. Uzajamnost - Svi uključeni u komunikaciju imaju jednak udio u njoj i svi su u njoj ravnopravni. Dijete
ili roditelj može s lakoćom razgovarati s odgojiteljem, kao i odgojitelj s njima.
2. Međusobno povjerenje-Čak i onda kada se ne slažu, sugovornici trebaju imati veliko poštovanje jedni
prema drugima kao osobi. Izraz je velikog nepoštovanja kada odrasli razgovaraju o djetetu pred njim
kao da nije prisutan.
3. Pažljivo slušanje-Kada netko govori slušatelj treba pažljivo slušati sugovornika do kraja.
4. Aktivno slušanje – To je tehnika prihvaćanja u kojoj se ne samo sluša nego aktivno sluša, što znači da
se dekodiraju i provjeravaju informacije dobivene od djeteta tako da mu se šalje poruka o tome kako
smo je čuli i razumjeli.
5. Otvorenost – Svi uključeni u komunikaciju trebaju pokušati vidjeti stvari iz sugovornikove perspektive,
tj. uživiti se. To se odražava u govoru tijela.
6. Razumijevanje – Međusobno razumijevanje je moguće čak i onda kada nam se riječi i izrazi ne čine
jasnima. Pravo razumijevanje postiže se onda kada odgojitelj odgovara na stvarno značenje dječjih
riječi, a ne na djetetovo nespretno izražavanje.
7. Prednost – Da bi se postiglo zajedničko razumijevanje u komunikaciju je potrebno uložiti vrijeme i trud
(postavljati pitanja, objašnjavati).
8. Raznovrsnost – Za uspješnu komunikaciju potrebno je upotrijebiti verbalne, auditivne, pismene,
grafičke i taktilne oblike komunikacije.
9. Ne pretpostavljati unaprijed – U komunikaciji lako i često može doći do nerazumijevanja, stoga je
treba stalno prakticirati. Dobar sugovornik nikad neće misliti, posebno nakon prvog slušanja, da je sve
potpuno shvatio.
10. Izravnost i sažetost – Odrasli trebaju govoriti jasno koristeći "ja" poruke. To znači da kažu ono što
misle bez okrivljavanja i optuživanja drugih.
9. TIMSKI RAD
Tim je skupina ljudi koja radi zajedno kako bi postigli cilj u koji svi vjeruju, a koji ne bi mogli postići kada bi
svatko od njih radio sam.
Osobine timskog rada:
1. Zajednički cilj ili svrha
2. Korist za svakog člana
3. Ljudi su upućeni raditi zajedno
U timskom radu stvaraju se nova znanja i rješenja, skupna kreativnost, radna motivacija
Karakteristike idealnog tima:
1. Ugodna radna atmosfera
2. Članovi tima slušaju jedni druge
3. Svaki prijedlog se prihvaća ili odbija
4. Razlike u mišljenju
5. Ne potiskivati mišljenja
6. Kritika je česta, ali se ne shvaća kao osobni napad
7. U timu netko mora biti vođa
8. Nema borbe za prestiž, u prvom je planu izvršenje zadatka
Potrebno je:
Izleti u predškolsko doba su oblici odgojno-obrazovnog rada u kojima djeca upoznaju prirodu i okolinu.
Odgajatelj utvrđuje odgojno-obrazovne zadatke izleta u skladu s planom odgojno-obrazovnog rada u
dječjem vrtiću i konkretnim planom rada svoje odgojne grupe.
Odgovornost za pripremu i provođenje izleta snosi odgajatelj. On planira mjesto i vrijeme izleta i određuje
odgojno-obrazovnu vrijednost i zadatke.
Odgajatelj treba znati zašto je izlet predviđen baš u to vrijeme, upravo na to mjesto, što će djeca tamo
vidjeti i kako će se doživljaj uklopiti u odgojno obrazovni proces.
Zbog toga odgajatelj prethodno upozna mjesto predviđeno za izlet. Ako je izlet cjelodnevni on mora
predvidjeti mjesto gdje će djeca ručati, gdje će se odmoriti. Za odlazak djece na cjelodnevni/poludnevni
izlet potrebno je pripremiti roditelje, kao i djecu. Odgajatelj ih upoznaje kamo će se i što će tamo vidjeti.
Djecu treba upozoriti na ponašanje na javnim mjestima i u prijevoznim sredstvima. Priprema stvara u djece
vedro raspoloženje što pozitivno utječe na razvoj i odgoj djeteta.
Uspjeh izleta ovisi i o dobroj pripremi.
Prije polaska treba još jednom provjeriti jesu li djeca ponijela sve što je dogovoreno.
Putem, za vrijeme vožnje, odgajatelj upozorava djecu na vrijedne objekte pokraj kojih prolaze, imenuje
mjesta kroz koja putuju i sl.
Za vrijeme promatranja na izletu odgajatelj postavlja djeci pitanja, uspoređuje pojave, izvodi jednostavne
zaključke i potiče djecu na mišljenje.
Nakon završenih promatranja slijedi odmor i slobodne igre.
S povratkom kući ili u vrtić izlet nije završe.
U dječjem vrtiću raspravlja se, izražavaju se mišljenja, dojmovi o viđenom na izletu putem slike, modeliranjem,
kretanjem.
U predškolsko doba nije potrebno suviše izleta, ali bez izleta dječji vrtić ne može u potpunosti ostvariti zadatke
programa odgojno-obrazovnog rada