1.

SUVREMENI ODGOJITELJ
Odgojitelj - stručno osposobljena osoba koja provodi OO rad s djecom predškolske dobi i stručno promišlja
OO proces u svojoj OO skupini. Pravodobno planira, programira i vrednuje OO proces, prikuplja, izrađuje i
održava sredstva za rad s djecom te vodi brigu o uređenju prostora za izvođenje aktivnosti. Važno je stalno
usavršavanje, što je potrebno radi stjecanja znanja i vještina potrebnih za unaprjeđenje vlastite prakse.
Individualno stručno usavršavanje podrazumijeva: čitanje stručne literature, sjednice odgojiteljskog vijeća,
stručne grupe, radionice, suradnja s roditeljima te seminari izvan vrtića.
Odgojitelj sudjeluje u stvaranju godišnjeg plana i programa valorizacijom, anketama, prijedlozima i projektima.
Suvremeni odgojitelj svakodnevno promišlja o svojoj praksi, kao i o praksi suradnika, drugih odgojitelja,
dokumentira OO rad i sudjeluje u refleksijama kao načinu osobnog profesionalnog razvoja.
Osobine kvalitetnog odgojitelja:
1. Fleksibilnost
2. Susretljivost
3. Smirenost
4. Pažljivost
5. Zabavnost
6. Nasmijanost
7. Nenametljivost
8. Spontanost
9. Kreativnost
10. Maštovitost
11. Prilagodljivost
12. Sklonost inovacijama
U suradnji s roditeljima odgojitelj treba posjedovati sljedeća načela suradnje:
1. Funkcionalnost
2. Pedagoški optimizam
3. Taktičnost
4. Integrativnost
Zadaće odgojitelja:
1. Vođenje i organiziranje djelatnosti djece radi unaprjeđivanja njihovog tjelesnog, intelektualnog,
društvenog i emocionalnog razvoja
2. Organiziranje i provođenje različitih djelatnosti i sadržaja rada radi poticanja razumijevanja fizičkog i
društvenog okruženja djece, stimuliranja i razvijanja njihovih interesa i mogućnosti, samopouzdanja,
samoizražavanja i socijalnog ponašanja
3. Unapređivanje tjelesnog razvoja, navikavanja djece na čistoću, pozornost, strpljenje, toleranciju te dr.
elemente društvenog ponašanja
4. Razmatranje procesa razvoja djece i njihovih postignuća, zajedno s roditeljima
Obveze odgojitelja:
1. Stvaranje uvjeta za razvoj svakog djeteta
2. Uvažavanje i primjena novijih znanstvenih spoznaja iz područja pedagogije, psihologije, sociologije i dr.
Odgojitelj kao refleksivni praktičar je onaj odgojitelj koji u svoj rad uvodi suvremene metoda, koje potom
ocjenjuje, procjenjuje i uspoređuje. Odgojitelj mora biti spreman istraživati i mijenjati vlastitu praksu i
djelovanje u skladu s razvojem djece, kao i nastojati svoje djelovanje usmjeriti upravo u pravcu stvaranja vrtića
kao dječje kuće. Od refleksivnog praktičara se očekuje da otkrije kakav je odnos između dječjih socio-
emocionalnih, tjelesnih, intelektualnih karakteristika i načina odgajanja djece u institucijskom okruženju.
2. ULOGA ODGOJITELJA U RAZVOJU SOCIJALNIH KOMPETENCIJA DJETETA
Strategije poučavanja koje pojačavaju socijalnu kompetenciju:
1. Otvorena komunikacija s roditeljima
2. Poštivanje dječjih osjećaja
3. Uspostava povjerenja i autoriteta
4. Pozitivno etiketiranje dječjeg karaktera
5. Uvažavanje individualnih razlika
Socijalno kompetentna mala djeca upuštaju se u zadovoljavajuće interakcije i aktivnosti s odraslim osobama i
vršnjacima i kroz takve interakcije poboljšavaju vlastitu kompetenciju.
Sastavnice socijalne kompetencije su:

 Regulacija emocija (reagiranje na socijalno prihvatljiv način, sposobnost odgode spontanih reakcija)
 Socijalna znanja
 Socijalno razumijevanje (poznavanje normi i pravila grupe)
 Socijalna umijeća (pristupanje grupi djece koje se već igra)
 Socijalne dispozicije (često ponašanje bez prisile nad kojim postoji dijelom svjesna kontrola)

Mješovite grupe pogoduju razvoju socijalne kompetencije. Temeljno načelo prema kojem bi se trebao odvijati
OO rad s predškolskom djecom je uvažavanje i poštivanje osjećaja djece, kako bi postali kompetentni sudionici
u skupini.
Socijalna kompetencija – pojedinčeva sposobnost iniciranja te održavanje zadovoljavajućih recipročnih
odnosa s vršnjacima tj. Sposobnost da potakne i održi odnos s vršnjacima
Socijalne vještine – sposobnosti prilagođavanja i pozitivnog ponašanja koje nam omogućuju da se uspješno
nosimo sa zahtjevima i izazovima koje nam postavlja život.
3. ULOGA ODGOJITELJA U AKTIVNOSTIMA DJECE
uloga odgojitelja u aktivnostima djece je organizacija prostora i organizacija aktivnosti. Oboje treba uskladiti s
razinom razvoja svakog djeteta u skupini. Treba osigurati vrijeme kada odgojitelj može promatrati aktivnosti
djece te vrijeme za slobodan izbor aktivnosti gdje dijete razvija svoje interese i sposobnosti.
Uloga odgojitelja u aktivnostima podrazumijeva:
1. Razumijevanje razvoja djeteta
2. Promatranje djece u igri
3. Planiranje grupnih i individualnih ciljeva temeljenih na interesima i potrebama djece
4. Osiguravanje promjenjivog, fleksibilnog ambijenta
5. Pokazivanje poštovanja prema djeci, štovanje njihovih ideja
6. Ohrabrivanje djece pri rješavanju problema
7. Poticanje djece
8. Uloga promatrača
9. Proširiti i obogatiti igru kada je to potrebno, potaknuti djecu na daljnje razmišljanje

4. ULOGA IGRE U RAZVOJU DJETETA

Uloga odgojitelja u igri je učenje načina igranja radi osposobljavanja djece za samostalnu igru. Odgojitelj bi
trebao neizravno razvijati i bogatiti dječju igru. Trebao bi biti usmjeren ulozi zainteresiranog promatrača koji
zna procijeniti kada je trenutak za uvođenje nekog novog elementa i obogaćivanje igre. No dok se dijete igra, ne
treba ga prekidati nepotrebnim interakcijama, jer mu se narušava koncept igre, koncentraciju i onemogućuju
razvoj ideje i zamišljenog tijeka igre. odgojitelj treba procijeniti kada igru treba otežati ili možda olakšati.
Kroz igru dijete aktivno angažira sve svoje mogućnosti te iskušava sve ono čemu u stvarnom životu još nije
doraslo. U igri preuzima odgovornost, planira svoje postupke, prihvaća razne životne uloge, razvija
samostalnost i demonstrira svoje kompetencije. Dijete kroz igru najbolje i najviše uči. Igra potiče razvoj djeteta,
jer odgovara prirodi djeteta i zakonitostima njegovog psihofizičkog razvoja.
Igra je specifičan oblik učenja predškolskog djeteta i najbolji put za suočavanje sa zadacima koje mu nameće
okolina, za samostalno i stvaralačko razmišljanje, za mijenjanje svog ponašanja zbog novih iskustava i
razvijenih sposobnosti.
dvije razine igre:
1. Spoznajna razina
Funkcionalna igra (vrsta igre u kojoj dijete koristi, isprobava i tako razvija svoje sposobnosti)
Započinje između 1. i 3. mjeseca. Dijete se igra glasovima, kričanjem i gugutanjem. Dijete u igri opipava,
razgledava, okreće, lupa predmetima, stavlja u usta, drugim riječima istražuje.
Konstruktivna igra (igra u kojoj se dijete služi predmetima, barata njima da nešto stvori)
Javlja se u 2. godini života.
Simbolička igra (vrsta igre u kojoj dijete koristi predmet ili osobu kao zamjenu za nešto drugo)
Najsloženiji oblik igre. vrlo je važna za spoznajni razvoj jer djetetu stvara poticajnu situaciju za razvoj, bez
prisile i opušteno. Dijete u igri isprobava ono čemu u stvarnom životu nije doraslo. Predškolsko dijete kroz
simboličku igru prevladava egocentrizam. Kod djeteta se razvija suosjećanje i empatija. Značajna je i za razvoj
govora jer da bi se dijete moglo igrati sa drugom djecom ono mora pronaći način kako drugima prenijeti svoje
ideje i zamisli te objasniti postupke u igri. Djeca kroz simboličku igru obično oponašaju odrasle iz bliže
okoline, te na taj način kroz igru pokazuju kakvi su odnosi u obitelji, koje su socijalne norme, običaji i navike
obitelji. Karakteristična je upotreba raznih simbola ili znakova koji imaju funkciju da reprezentiraju stvari i
pojave iz stvarnosti. Tako štap može predstavljati konja, žlica mikrofon i slično.
Igra s pravilima (igre koje se igraju prema unaprijed poznatim pravilima i ograničenjima)
2. Društvena razina
Promatranje (dijete gleda bez uključivanja u igru)
Samostalna igra (nema približavanja drugoj djeci, dijete se samostalno igra)
Usporedna igra (djeca se igraju jedno pored drugog bez komuniciranja i zajedničkog sudjelovanja)
Povezujuća igra (igraju se u blizini, započinje razgovor)
Suradnička igra (igra u grupi koja je nastala radi postizanja nekog cilja, postupci djece su usklađeni)

5. SURADNJA I PARTNERSTVO
Obitelj je djetetova primarna zajednica. U toj zajednici započinje njegov odgoj. Prilikom polaska u jaslice,
dijete se susreće sa okolinom koja mu nije poznata i to za njega predstavlja veliki stres. Suradnja roditelja i
odgojitelja vrlo je važna u tom periodu ako želimo pozitivno utjecati na cjelokupan rast i razvoj djeteta, i to ne
samo u vrijeme adaptacije nego i tijekom cjelokupnog OO procesa.
Partnerstvo predstavlja, ne samo podržavanje interpersonalne komunikacije odgojitelja i roditelja u kojoj se
izmjenjuje znanje o djetetu i konkretnoj odgojnoj praksi, nego predstavlja i izravno sudjelovanje roditelja u
izboru programa i odgojne prakse, a ne samo sudjelovanje u nekim odlukama u njoj.
Partnerstvo traži veliko povjerenje, otvorenost i toleranciju, a prije svega objektivnost i sposobnost za razmjenu
informacija.
oblici suradnje s roditeljima:

 Individualni
 Skupni (roditeljski, predavanja, priredbe)
 Frontalni (otvoreni dani vrtića)

Suradnja odgojitelja i roditelja kod djeteta jača osjećaj sigurnosti i vlastite vrijednosti.
6. KOMUNIKACIJSKA UMIJEĆA ODGOJTIELJA
Komunikacija je proces utemeljen na otvorenosti ljudi za komuniciranje, a jedna od osnovnih značajki
komuniciranja u prostoru socijalnih interakcija jest njegova spontanost, stoga ga je teško kontrolirati i mjeriti.
Odgojitelj mora imati komunikacijska umijeća koja su vrlo značajna u njegovom cjelovitom i profesionalnom
radu. Odgojitelj je svojim komuniciranjem model za komunikaciju djece. Uključuje nastojanje razumijevanja
misli i osjećaja druge osobe i odgovor na djelotvoran način. Za uspješnu komunikaciju treba posjedovati
vještine slušanja, promatranja, razumijevanja poruka drugih te vještine prenošenja svojih ideja i osjećaja
drugima. Najznačajnije komunikacijske komponente i umijeća su:
1. Uzajamnost - Svi uključeni u komunikaciju imaju jednak udio u njoj i svi su u njoj ravnopravni. Dijete
ili roditelj može s lakoćom razgovarati s odgojiteljem, kao i odgojitelj s njima.
 2. Međusobno povjerenje-Čak i onda kada se ne slažu, sugovornici trebaju imati veliko poštovanje jedni
prema drugima kao osobi. Izraz je velikog nepoštovanja kada odrasli razgovaraju o djetetu pred njim
kao da nije prisutan.
3. Pažljivo slušanje-Kada netko govori slušatelj treba pažljivo slušati sugovornika do kraja.
4. Aktivno slušanje – To je tehnika prihvaćanja u kojoj se ne samo sluša nego aktivno sluša, što znači da
se dekodiraju i provjeravaju informacije dobivene od djeteta tako da mu se šalje poruka o tome kako
smo je čuli i razumjeli.
5. Otvorenost – Svi uključeni u komunikaciju trebaju pokušati vidjeti stvari iz sugovornikove perspektive,
tj. uživiti se. To se odražava u govoru tijela.
6. Razumijevanje – Međusobno razumijevanje je moguće čak i onda kada nam se riječi i izrazi ne čine
jasnima. Pravo razumijevanje postiže se onda kada odgojitelj odgovara na stvarno značenje dječjih
riječi, a ne na djetetovo nespretno izražavanje.
7. Prednost – Da bi se postiglo zajedničko razumijevanje u komunikaciju je potrebno uložiti vrijeme i trud
(postavljati pitanja, objašnjavati).
8. Raznovrsnost – Za uspješnu komunikaciju potrebno je upotrijebiti verbalne, auditivne, pismene,
grafičke i taktilne oblike komunikacije.
9. Ne pretpostavljati unaprijed – U komunikaciji lako i često može doći do nerazumijevanja, stoga je
treba stalno prakticirati. Dobar sugovornik nikad neće misliti, posebno nakon prvog slušanja, da je sve
potpuno shvatio.
10. Izravnost i sažetost – Odrasli trebaju govoriti jasno koristeći "ja" poruke. To znači da kažu ono što
misle bez okrivljavanja i optuživanja drugih.

7. ODGOJITELJ I POVUČENO DIJETE

Povučenost je psihološki pojam koji označava sklonost pojedinca da se povlači u sebe i izbjegava
socijalne kontakte. Očituje se kao suzdržanost u iskazivanju emocija, kontroliranost u ponašanju, osjetljivost na
kritike i neuspjehe, zaokupljenost analiziranjem samog sebe. Svako dijete predškolske dobi može se tako
ponašati u razdoblju prilagodbe. Njegova početna povučenost postupno će se preobratiti u znatiželju, aktivnost,
isprobavanje, ispitivanje, . . . Neka djeca međutim zadržavaju povučenost prema svijetu i drugima, kao trajan i
pasivan način reagiranja, koji nije koristan za djetetov razvoj.
Povlačenje, dakle, može biti samo privremena djetetova reakcija, može biti često ponašanje, a može odražavati i
trajno djetetovo obilježje.
Postoje 2 tipa povučenosti: genetski uvjetovana (naslijeđena, dio je nečijeg temperamenta i na nju se ne može
previše utjecati) i stečeno naučena (rezultat okolnih odgojnih utjecaja)
Postupci odgojitelja prema povučenoj djeci:
1. Poručiti mu da je prihvaćeno
2. Stvoriti odnos u kojemu mu dijete bez rizika može iskazivati svoje osjećaje i misli
3. Stvoriti uvjete u kojima će dijete moći iskazivati svoje potrebe
4. oblikovati sigurno i poticajno materijalno i socijalno okruženje koje će pobuditi zanimanje za vanjski
svijet
važno je organizirati prostor tako da je u njemu uvijek moguća barem jedna osamljena aktivnost
 8. SLIKOVNICA I DIJETE
Slikovnica je prva dječja knjiga i u prvom redu ima OO ulogu. Bitna je za govorni razvoj. Razgledavanje
slikovnica, opisivanje slika, imenovanje stvari, poznatih na crtežima potiče i razvija dječje govorno izražavanje.
Ona se treba mijenjati s djetetovim odrastanjem, onako kako se mijenjaju djetetova znanja, sposobnosti i
interesi. Kako je slikovnica zapravo oslikana knjiga, upravo odnos teksta i ilustracije bit će važan kako dijete
odrasta. Manjem djetetu trebaju slikovnice s više slika i malo teksta jer ono stječe informacije i uči gledajući
slike i povezivajući ih s onim što vidi u okolini. Starijem predškolskom djetetu tekst postaje sve važniji, a
ilustracije više nemaju naglašenu informativnu ulogu, već ponajprije estetsku i doživljajnu. Slika više ne
pomaže primarno shvaćanju teksta već obogaćuje doživljaj.

Razgledavajući slikovnicu dijete:

1. Uočava odnose među predmetima na slici
2. Slika je zamjena za realni predmet, o njoj se može samo razmišljati, zamišljati i govorno komentirati
3. Kombinacija govornog izričaja odrasle osobe i vizualnog jezika slike u procesu komunikacije
omogućuje djetetu da shvati sliku, razumije je kao događaje
4. Pričajući slikovnicu osoba svojim govornim komentarom ispunjava one praznine koje na slici nisu
prikazane
5. Čitanje i prepričavanje važno je za razvoj govora, mašte, spoznaje, stvaralaštva

9. TIMSKI RAD
Tim je skupina ljudi koja radi zajedno kako bi postigli cilj u koji svi vjeruju, a koji ne bi mogli postići kada bi
svatko od njih radio sam.
Osobine timskog rada:
1. Zajednički cilj ili svrha
2. Korist za svakog člana
3. Ljudi su upućeni raditi zajedno
U timskom radu stvaraju se nova znanja i rješenja, skupna kreativnost, radna motivacija
Karakteristike idealnog tima:
1. Ugodna radna atmosfera
2. Članovi tima slušaju jedni druge
3. Svaki prijedlog se prihvaća ili odbija
4. Razlike u mišljenju
5. Ne potiskivati mišljenja
6. Kritika je česta, ali se ne shvaća kao osobni napad
7. U timu netko mora biti vođa
8. Nema borbe za prestiž, u prvom je planu izvršenje zadatka

Načela koja moramo poštivati u timskom radu su:

1. Uočiti pozitivno, očekivati pozitivno
2. Ponašati se s poštovanjem
3. Pitati
 4. Pohvaliti
5. Naučiti ispraviti teškoće

10. POTREBE DJETETA I ORGANIZACIJA ŽIVOTA U VRTIĆU

Potreba je stanje u organizmu koje je odraz manjka ili viška nečega. Može biti izazvana unutarnjim stanjima ili
utjecajima iz okoline. Svaka potreba utječe na promjenu ponašanja dovodeći do završne situacije koja smiruje
organizam. Dijete većinu svojih potreba mora zadovoljiti odmah. Potreba tjera dijete na akciju i moramo je
prihvaćati kao jaku motivacijsku silu
Potrebe prema Glasseru: potreba za preživljavanjem, psihičke potrebe (potrebe za pripadanjem, potreba za
moći, potreba za slobodom, potreba za zabavom)
Osnovne potrebe su:
1. Tjelesne
2. Stvaralačke
3. Radoznalost
4. Komuniciranje

11. INTEGRALNA METODA

Integralnu metodu utemeljili su Maslow, Glasser, Rogers, Lewin i Godon. Ova metoda ukazuje na uvažavanje
psiholoških potreba kao osnovnih pokretača ljudskog ponašanja u svim dobnim uzrastima.
Značajke metode: kompleksnost (ogleda se u činjenici da je riječ o metodi koja u sebi integrira nekoliko
različitih teorijskih utemeljenja, kao i nekoliko gotovih i djelomično gotovih metoda i tehnika rada s ljudima),
otvorenost (očituje se u činjenici da je otvorena za mogućnost ugradnje novih teorijskih spoznaja i postupaka u
radu s ljudima)
Integralna metoda je razvojna metoda jer se na čovjeka gleda kao na biće koje se neprekidno razvija i mijenja
12. INTEGRIRANI PREDŠKOLSKI KURIKULUM
Integrirani kurikulum djeci daje mogućnost da istražuju i produbljuju svoje razumijevanje određenog
područja, organizira se oko teme koja djecu zanima i pomaže im bolje razumjeti svijet u kojem žive, potiče
dublje istraživanje teme u okviru određene integrirane jedinice, potiče i olakšava osobni angažman u
istraživanju i rješavanju problema te samostalnost djeteta
Okruženje mora biti dinamično, treba stimulirati djetetove potencijale, omogućiti interakciju materijalima i
socijalnu interakciju, ponuđeni materijali moraju biti stvarni, konkretni da dijete može njima manipulirati, treba
omogućiti eksperimentiranje.
Sadržaji učenja proizlaze iz različitih područja povezanih zajedničkom temom koja djecu zanima. Kroz
integrirani pristup djeca jednu pojavu sagledavaju sa različitih strana i na različite načine te je njihov doživljaj
cjelovitiji.
13. RAZVOJ SLIKE O SEBI KOD PREDŠKOLSKOG DJETETA
u trenutku rođenja dijete ne posjeduje svijest o sebi. Za razvoj svijesti važni su momenti prepoznavanja majčina
lica te socijalna interakcija. U prva tri mj. Dijete je orijentirano na promatranje izraza lica drugih osoba. Do
osmog mjeseca dijete počinje prepoznavati svoj lik u ogledalu, a svijest o vlastitom ja javlja se krajem 2.
godine. dijete se osjeća dobro kada sebe doživljava kao osobu prihvaćenu od drugih, sposobnu, sigurnu i
bezbrižnu, voljenu, vrijednu, dobru i samostalnu. Osjeća se dobro kada mu odrasli daju osmijeh, pohvalu,
zagrljaj, prijatne riječi.
Da bi dijete razvilo pozitivnu sliku o sebi, trebaju biti zadovoljenje njegove potrebe za ljubavlju, sigurnošću i
osjećajem pripadnosti. Ne treba rješavati probleme umjesto djeteta, nego mu treba pomoći kako da ih sam riješi.
Dijete treba pohvaliti kada se za to pojavi prilika, treba isticati njegove talente, te postaviti realna očekivanja.
Odrastanjem djeteta slika o sebi se obogaćuje i ugrađuje se ono u što kasnije nazivamo identitetom.
14. RAD DJECE NA PROJEKTU
Projekt je sklop aktivnosti u kojima jedno ili više djece proučava neku temu ili problem, uz primjerenu podršku
odgojitelja. On određuje način na koji će se ta aktivnost odvijati kako bi dovela do određenog cilja.
Rad na projektu u OO radu poduzimaju sama djeca, no može započeti i na inicijativu odgojitelja. djeca trebaju
biti inicijatori projekta i zainteresirani za rad na projektu, jer će se samo tako doći do očekivanih rezultata.
Odgojitelji pomažu djeci formirati sve što bi željela znati. Osnovni cilj rada na projektu je stjecanja određenih
spoznaja i sposobnosti te uspješniji socio-emocionalni odnos djece.
tijekom rada na projektu od djece se traži da istražuju razne stvari vezane uz projekt. Istraživanje mora biti
primjereno njihovim sposobnostima. Važno je dati djetetu preciznu uputu.
Faze rada na projektu:
1. Određivanje teme projekta
2. Određivanje cilja i zadatka projekta
3. Izrada plana projekta
4. Provođenje projekta
5. Vrednovanje postignuća
Aktivnosti djeteta tijekom rada na projektu:
1. Sakupljanje (raznih materijala na temu projekta djeca razvijaju motornu sposobnost te razvijaju
intelektualne sposobnosti kroz odabir sakupljenih i prepoznavanje veze s projektom)
2. Istraživanje
3. Promatranje
4. Identificiranje
5. Klasificiranje
6. Bilježenje
7. Objašnjenje
8. Vježbanje komunikacijskih vještina

15. DJECA S POSEBNIM POTREBAMA

To su djeca:
1. Osobe s oštećenjem vida
2. Osobe s oštećenjem sluha
3. S oštećenjem glasa i govora
4. Mentalna retardacija
 5. Autizam
6. Tjelesna invalidnost
7. Poremećaji u ponašanju
8. Teškoće u učenju
Bitna zadaće je poticati razvoj socijalnih vještina kod djece s posebnim potrebama. Uključivanjem djece u vrtić
njihovi se pojmovi proširuju, oni uče, igraju se i žive zajedno te se razvijaju u osobe koje razumiju i poštuju
jedni druge.
Potencijalne posebne potrebe može imati dijete koje je u svom razvoju ili životu imalo određene rizične
faktore (u trudnoći)
Prolazne posebne potrebe može imati svako dijete. Npr. Negativizam u 3. i 6. godini, fiziološko mucanje u 3.
godini…
Trajne posebne potrebe može na različite načine izražavati dijete u kojeg neke od prethodnih potreba nisu na
vrijeme uočene ili tretirane.
Egregacija – isključivanje djece iz prirodne sredine njegove poteškoće i smještanje u posebnu ustanovu ili u
grupu s ciljem prilagođenije edukacije
Inkluzija-proces kojim u isto stavljamo djecu iste kronološke dobi s i bez posebnih potreba radi njihove
zajedničke igre, druženja i učenja
Integracija – uključivanje djece s manjim teškoćama u redovan sustav odgoja i obrazovanja
16. EKOLOŠKI ODGOJ
Usmjeren je na razvijan je pozitivnih, humanih stavova i ponašanja prema okolišu. Cilj mu je pridonijeti razvoju
djeteta koje je svjesno ovisnosti čovjeka o okolišu i okoliša o čovjeku. Cilj mu je razvijanje ekološke kulture.
Zadatak ekološkog odgoja je pružiti djeci temeljna znanja o problemima okoliša i kako se oni mogu riješiti.
Zadatak mu je razvijanje vještine prepoznavanja, sprečavanja i ispravljanja zlouporabe okoliša, a najsloženiji je
trajno ponašanje pojedinca na razvijanje osjećaja brige za okoliš. Započinje još od najranije dobi, u obitelji.
Roditelji mogu djeci skrenuti pozornost na zaštitu okoliša tako što će više boraviti u prirodi, brinuti o biljnom i
životinjskom svijetu, šetati, ići na izlete i sl. .
Kao odgojitelj, važno je djetetu ponuditi aktivnosti koje su vezane uz ekologiju poput igru u travi i prirodi,
sadnje biljaka, brigu o biljkama i životinjama, uređenje okoliša vrtića i sl. isto tako, ekologija se ne odnosi
samo na razvijanje svijesti o okolišu već i obuhvaća stjecanje svijesti o sebi, drugim ljudima te općenito svijetu
u kojemu živi.
Tolerancija – temelji se na učenju jednakosti i osobnoj slobodi, ali i na razvoju odgovornosti prema drugima,
poštivanju drugih i njihovih prava, prihvaćanju različitosti, što uključuje razvijanje solidarnosti. U knjizi živjeti
i učiti prava ističu se zadaci odgoja za toleranciju, a to su: osigurati znanja o ljudskim pravima, demokraciji,
slobodi, nenasilju te različitosti u identitetu ljudi i kultura. Sve se to može postići kroz suradnju, uvažavanja
prava djeteta i čovjeka, komunikacije i nenasilnog rješavanja sukoba.
 17. DJEČJI VRTIĆ KAO DJEČJA KUĆA
Osnovni organizacijski oblik za provođenje programa predškolskog odgoja je dječji vrtić. Stoga vrtićka sredina
mora biti stručno i profesionalno vođena. Polazi se od humanističko – razvojnih vrijednosti (uvažavanja
individualnosti svakog čovjeka, te pravo na demokraciju), a ponajprije od vrijednosti samorazvijanja
(autonomija, samoostvarenje). Naglašava se obiteljski model odgoja u vrtiću, što podrazumijeva emocionalnu
povezanost i pripadnost. Odgajatelji postaju tim unutar skupine, grade zajedništvo između djece, drugih
odgajatelja i roditelja razvijajući osjećaj pripadnosti jednom timu, jednom vrtiću. Veliku ulogu u stvaranju
takvog vrtića ima druženje koje podrazumijeva vladanje ozračja podrške i suradnje. Djetetu treba omogućiti
slobodu pri izboru materijala, partnera i prostora, čime dječji vrtić postaje dječjom kućom u pravom smislu
riječi, budući da djeca ondje osjećaju i obavljaju sve aktivnosti sve aktivnosti iz praktičnog života kao da su u
svojoj vlastitoj kući. Također je važno da postoji prostor gdje se djeca mogu povući, osamiti. Kada dijete ima
mogućnost stupanja u interakciju s ostalom djecom u sigurnom i privlačnom okruženju, ono može graditi
povjerenje u sebe i svoje sposobnosti, što je osnova izgradnje pozitivne slike o sebi. Dijete se u vrtiću treba
osjećati emocionalno prihvaćenim od strane odgajatelja i ostale djece. Bitan je osjećaj pripadnosti grupi.
Prostor djeci mora biti poticajan da osigurava raznoliko, cjelovito i integrirano učenje. Prostor mora poticati
djecu na komunikaciju, grupiranju prema dječjim interesima. Sav materijal mora biti dostupan djeci da se njime
samostalno koriste, mora poticati njihovu maštu i omogućavati da se kreativno izraze. Prestrukturiranje sobe
događa se na inicijativu odgajatelja, ali s osnovom promatranja djece, kakvi su im interesi, gdje se najčešće
zadržavaju i sl. Pri strukturiranju sobe treba voditi računa o rasporedu »tihih« i »glasnih« kutića, svijetlosti....

18. ORGANIZACIJA PROSTORNOG I MATERIJALNOG OKRUŽENJA

Materijali i oprema u sobi dnevnog boravka raspoređeni su po centrima aktivnosti koji potiču dječju igru i
stvaralaštvo. Osnovni centri aktivnosti su:
1. Centar dramsko-obiteljskih igara
2. Centar građenja i konstruiranja
3. Centar početnog čitanja i pisanja
4. Likovni centar
5. Stolno-manipulativni centar
6. Centar za igre pijeskom i vodom

19. PRILAGODBA DJETETA U JASLICAMA

Vrlo je važno koliko je staro dijete kada se prvi put odvaja od roditelja. Dojenče teško podnosi odsustvo od
majke, jer je doživljava kao dio vlastite osobe. Razdvojenost će lakše podnijeti ako mu svakog dana, po
povratku iz jaslica, roditelji posvete potpunu pažnju. Adaptacijsko razdoblje je razdoblje uspostavljanja socio-
emocionalnih veza i komunikacije između djeteta, odgajatelja i roditelja. Ma koliko dijete bilo staro, valja ga
postepeno priviknuti na povremena razdvajanja. Dijete će se ranije naviknuti na jaslice ako je majka i ranije
izbivala od kuće.
Odgajateljeva je dužnost roditelje uputiti o načinu prehrane djeteta, vremenu i mjestu poslijepodnevnog
odmora djece, te načinu održavanja higijene. Na taj način roditelji doznaju što mogu poduzimati sami, kako
neke stvari djeci ne bi bile posve nove pri polasku u jaslice. Također je poželjno da roditelj dođe sa djetetom
nekoliko puta u jaslice u posjet, prije nego dijete krene u jaslice. Adaptacija se može olakšati i boravkom
roditelja u skupini tijekom prvih par dana, odnosno koliko je potrebno. Djetetu treba omogućiti da donese
neku igračku od kuće, može spavati sa nekim odjevnim predmetom roditelja. Prilikom odvajanja od majke
dijete se osjeća izgubljenim, bespomoćnim. Taj se strah od odvajanja uglavnom javlja oko osmog mjeseca te u
drugoj godini života. Tijekom adaptacijskog razdoblja djeca se razlikuju u svojim reakcijama, te su tako neki
skloni reakcijama na fiziološkom planu, a neki reakcijama izvanjskog karaktera. To su česti, ali i privremeni
poremećaji u ponašanja, a javljaju se upravo kao reakcija na polazak u jaslice. Takve poremećaje nazivamo
regresijom. Važno je i roditelje unaprijed upozoriti na moguća regresivna ponašanja. Da bi adaptacijska kriza
prošla, potrebno je uspostaviti i razvijati socioemocionalnu vezu između djeteta i odgajatelja. Preduvjet tome
jest osjetljivost odgajatelja na dječje signale, odnosno djetetovo ponašanje i reakcije. Odgajateljevo ponašanje
mora biti prilagođeno svakom djetetu individualno, te njegovim navikama i potrebama.

20. ŠETNJE I IZLETI

Odgajatelj tijekom planiranja treba znati što tim posjetom želi postići, kako osigurati ostvarenje tog cilja i
kako će izgledati aktivnost prije i nakon posjeta. Isto tako se treba dogovoriti sa roditeljima, da li uopće
dopuštaju da dijete ide u posjet ili na izlet, da li se žele uključiti i slično. Prije samog posjeta, odgajatelj to
mjesto treba posjetiti sam. Treba naravno organizirati i prijevoz, pratnju, hranu, primjerenu odjeću i obuću.
U interakciji s izvanjskim okruženjem dijete razvija sva područja svoga razvoja:
• tjelesni razvoj: razvoj motoričkih sposobnosti
• socijalni razvoj: kulturno ponašanje, razvoj suradnje, opuštena atmosfera, uče o društvenoj zajednici
• emocionalni razvoj: dijete razvija pozitivnu sliku o sebi, estetiku
• spoznajni razvoj: izravna interakcija s ljudima i predmetima, upoznaje se okolina u različita
godišnja doba, razvija se mašta i kreativnost Šetnje su dobar način istraživanja vanjskog okruženja,
ne trebaju velike pripreme. Odgajatelj treba usmjeriti dječju pažnju na određenu pojavu.

Potrebno je:

1. utvrditi odredište izleta koje mora biti sigurno za djecu

2. obavijestiti roditelje i dobiti njihovu suglasnost
3. dogovoriti koliko će roditelja pratiti djecu
4. utvrditi način odlaska i povratka, putne troškove
5. razgovarati s djecom o izletu
6. dati potrebne upute roditeljima i djeci o odjeći, obući, hrani, piću
7. precizno utvrditi mjesto i vrijeme povratka

Izleti u predškolsko doba su oblici odgojno-obrazovnog rada u kojima djeca upoznaju prirodu i okolinu.
Odgajatelj utvrđuje odgojno-obrazovne zadatke izleta u skladu s planom odgojno-obrazovnog rada u
dječjem vrtiću i konkretnim planom rada svoje odgojne grupe.
Odgovornost za pripremu i provođenje izleta snosi odgajatelj. On planira mjesto i vrijeme izleta i određuje
odgojno-obrazovnu vrijednost i zadatke.
Odgajatelj treba znati zašto je izlet predviđen baš u to vrijeme, upravo na to mjesto, što će djeca tamo
vidjeti i kako će se doživljaj uklopiti u odgojno obrazovni proces.
 Zbog toga odgajatelj prethodno upozna mjesto predviđeno za izlet. Ako je izlet cjelodnevni on mora
predvidjeti mjesto gdje će djeca ručati, gdje će se odmoriti. Za odlazak djece na cjelodnevni/poludnevni
izlet potrebno je pripremiti roditelje, kao i djecu. Odgajatelj ih upoznaje kamo će se i što će tamo vidjeti.
Djecu treba upozoriti na ponašanje na javnim mjestima i u prijevoznim sredstvima. Priprema stvara u djece
vedro raspoloženje što pozitivno utječe na razvoj i odgoj djeteta.
Uspjeh izleta ovisi i o dobroj pripremi.
Prije polaska treba još jednom provjeriti jesu li djeca ponijela sve što je dogovoreno.
Putem, za vrijeme vožnje, odgajatelj upozorava djecu na vrijedne objekte pokraj kojih prolaze, imenuje
mjesta kroz koja putuju i sl.
Za vrijeme promatranja na izletu odgajatelj postavlja djeci pitanja, uspoređuje pojave, izvodi jednostavne
zaključke i potiče djecu na mišljenje.
Nakon završenih promatranja slijedi odmor i slobodne igre.
S povratkom kući ili u vrtić izlet nije završe.
U dječjem vrtiću raspravlja se, izražavaju se mišljenja, dojmovi o viđenom na izletu putem slike, modeliranjem,
kretanjem.
U predškolsko doba nije potrebno suviše izleta, ali bez izleta dječji vrtić ne može u potpunosti ostvariti zadatke
programa odgojno-obrazovnog rada

21. MJEŠOVITE SKUPINE

Kako kriterij za grupiranje djece, s obzirom na njihove razvojne i individualne osobitosti, većinom ne može biti
njihova kronološka dob, stvaranjem mješovite skupine nastoji se izbjeći jedno umjetno ozračje. Dijete je tako u
jednoj prirodnoj socijalnoj situaciji, ima priliku doživljavati sebe u različitim odnosima. Tako djeca različite
starosti izmjenjuju svoja iskustva, mlađi uče od starijih, a stariji, poučavajući svoje mlađe prijatelje, zapravo
organiziraju svoje znanje i potvrđuju kompetenciju. Pozitivni afekti zajedničkog druženja djece različite dobi
primjećuju se najviše na socijalnom planu. Mlađa djeca osjećaju se zaštićenima, odnosno rado prihvaćaju skrb
svojih starijih prijatelja. Starija djeca vole se brinuti o mlađoj, igrajući pri tome razne zaštitničke uloge i
razvijajući osjećaj strpljivosti i odgovornosti. U mješovitoj grupi dijete spontano bira vrstu i duljinu trajanja
aktivnosti, kao i partnera. I u životu izvan vrtića dijete živi u interakciji sa starijom i mlađom djecom, kao i
odraslima različite dobi, te se mora naučiti odnosima s njima.

22. KAKO DIJETE UČI

Dijete se razvija emocionalno, spoznajno, moralno, tjelesno, duhovno i socijalno i to različitim tempom. Malo
dijete uči iz svega što mu se događa i ne dijeli svoja iskustva i učenje na područja. Uči aktivno bolje nego
slušajući kako se nešto radi. Igra i razgovor temeljni su načini kako dijete uči o sebi i svijetu oko sebe.
Zadaća odgojitelja je stalo bogaćenje okruženja poticajima, što će djetetu omogućiti istraživanje pri čemu neće
koristiti riječi odgojitelja kao prečac. Odgojitelj će pratiti djetetove aktivnosti i na temelju njih planirati nove tj.,
omogućiti djetetu nova stjecanja uvida i iskustava.

23. HUMANISTIČKI PRISTUP TEORIJI I PRAKSI

Obilježje ovakvog kurikuluma jest usmjerenost na dijete i grupu djece, a manje na sadržaj obrazovanja. Sadržaji
su podređeni razvojnim potrebama i aktivnostima djece. Bitno je znati promatrati dijete,pratiti njegove interese i
potrebe,razvijati ih,bogatiti i stvarati nove.Odgajatelj slijedi interese djece,a ne obratno. Odgajatelj djeluje na
dijete svim svojim bićem. Odlučujući čimbenici razvoja djeteta su socijalna sredina i kakvoća odgoja.Zato se u
ovoj koncepciji posebna pozornost posvećuje djetetu i dječjem vrtiću kao izvan obiteljskom okruženju u kojem
je kakvoća življenja bitna odrednica odgoja i obrazovanja. Dijete se promatra,u skladu i s time djeluje kao:
-svako dijete je individua za sebe i cijeni se u svojoj osobnosti
-aktivni čimbenik svog razvoja,odrasla osoba mu samo u tome pomaže
-osoba dostojna poštovanja
-osobnost u razvoju koja posjeduje urođenu potrebu za osjećanjem,spoznajom,učenjem,komuniciranjem
i koja posjeduje unutrašnji dinamizam koji ga potiče da teži zadovoljavanju svojih potreba( ne samo
hranom,već i društvom,podrškom,slobodnom interakcijom).
-dijete uči putem interakcije sa socijalnom i fizičkom okolinom i to tako da neprestano transformira i
prerađuje svoje prethodno iskustvo
DV je mjesto življenja,igre i učenja djece i odraslih i treba biti otvoren i odgovarati na potrebe
djece,roditelja,kulture i društvene sredine. Kvaliteta življenja djece u DV bitna je za njihov razvoj,odgoj i
obrazovanje. Organizacija DV i to prostorna,vremenska i pedagoška na makro i mikro nivou reflektira se na
odgojni proces,na razvoj djeteta.Zato se cjelokupna organizacija DV treba uskladiti s potrebama djece. Zadatak
je DV da stvara uvjete djetetu da otkriva,upoznaje i ovladava sobom;razvija odnose,stječe iskustva i spoznaju o
drugim ljudima;spoznaje svijeta oko sebe i razvija tehniku djelovanja na njega

ODGOJITELJ I AGRESIVNO DIJETE

Agresija u dječjoj dobi ima svoje specifičnosti. Ona se može očitovati kao:
- fizička agresivnost
- napad bijesa
- indirektna agresivnost
Harbauer razlikuje 3 oblika dječje agresivnosti:
- normalna agresivnost
- neprijateljska agresivnost
- zakočena agresivnost
Normalna agresivnost nema neprijateljsko značenje. Ona je fiziološka, a osobito se ističe u nekim njezinim
fazama ka samostalnosti i prodornosti društva.
Ne prijateljska agresivnost, očituje se u otvorenom neprijateljstvu prema cilju.
Razlikuju se 2 tipa:
- heteroagresivnost (prema ljudima, životinjama i predmetima iz okoline)
- autoagresivnost (prema sebi, griženje noktiju, čupkanje kose, lupanje glavom u krevet ili zid)
Potisnuta ili zakočena agresivnost javlja se u slučajevima jakog straha od kazne i može imati heteroagresivan ili
autoagresivan oblik. Vrlo često se očituje u psihosomatskim simptomima. Uzroci agresije kod male djece mogu
biti različiti, najčešći su:
- frustriranost – napadne osobu ili predmet
- prenesena ljutnja – ne može izraziti ljutnju direktno prema osobi
- roditeljsko odbacivanje djeteta
- želja sa svraćanjem pažnje na sebe
- potreba za obranom sebe u situacijama kada se dijete osjeća nesigurnim
- identifikacija s agresivnošću
 - U dobi 2 – 3 godine kao prvi uzrok bijesa kod djece bio je autoritet, suprotstavljanje formiranju
navika, sukobi sa vršnjacima.
- U dobi 3 – 4 godine sukob s vršnjacima je na prvom mjestu, pa sukob s autoritetom doživljava
maksimum.
Nakon 4 godine uzrok bijesa je društveno okruženje djeteta.

Namjerne agresije se mogu podijeliti u dva tipa:

1. instrumentalna agresija – sredstvo pomoću kojega se želi doći do cilja
2. neprijateljska agresija – želja za oštećenjem nekoga
Najčešći uzroci agresije djece u dječjim vrtićima su:
- nesposobnost prilagođavanja režimu ustanove
- nesposobnost stjecanja ugleda na konstruktivni način
- navika da se prava brane silom
- nemogućnost podnošenja neuspjeha
- osjećaj da ga drugi izazivaju
- stereotipno reagiranje
- podsvjesno traženje konflikata
Uzrok agresivnom ponašanju u dječjim vrtićima može biti i sam odgajatelj:
- njegov odnos prema radu
- njegove crte ličnosti (nesigurnost, lažni autoritet, pedantnost, pesimizam)