MODERNIZAM I HRVATSKA MODERNA

MODERNIZAM (početak 1857., Cvjetovi zla)

- naziv za više književnih pravaca u 19. i 20. st. kojima je zajedničko suprotstavljanje realizmu i naturalizmu,
težnja za pronalaženjem novih stvaralačkih postupaka i esteticizam
- esteticizam – umjetnost treba imati samo estetsku ulogu
- najprije se javlja u poeziji, a zatim u drami i prozi
- književni pravci: parnasovstvo, larpurlatizam, simbolizam

larpurlartizam
- estetska teorija koja ističe da je jedina svrha umjetnosti stvaranje ljepote (estetska uloga), umjetnost mora
biti sama sebi svrhom, ne smije imati poučnu ulogu, mora biti neovisna o društvu, politici, filozofiji ili
znanosti
- njeguje se kult ljepote i savršene forme koju smatraju sredstvom ostvarivanja ljepote
o Theomphile Gautier – utemeljitelj larpurlartizma

simbolizam
- književni pravac koji se javlja pod utjecajem Baudelaireove poezije
- reakcija na sentimentalizam romantizma i na objektivnost parnasovaca
- romantičarsko shvaćanje pjesnika kao buntovnik, odnosno naglašavanja apsolutne slobode stvaralaštva
- simboli su individualni i njima se naznačuje, sugerira značenje
- pjesnički program simbolizma: Suglasja; smisao poezije je u nagoviještanju čiste ideje koju treba tražiti iza
materijalnog svijeta
- obilježja: sugestivnost, evokacija, individualni simboli, stoga forma, cilj pjesnik je reći neizrecivo
- žele iznenaditi i šokirati čitatelja te se narugati malograđanskom ukusu
o Rimbaud, Alkemija slova
 govori o stvaranju univerzalnog jezika koji bi imao neograničenu sposobnost izražavanja i
kreacije, on se prodire u misterij života, njime razgovaraju duše, on sažima sve mirise,
zvukove, boje

parnasovstvo
- razvio se iz larpurlartizma; umjetnost treba imati samo estetsku ulogu
- žele ostvariti savršenu ljepotu pjesničkih slika koju ne žele pomutiti čak ni iznošenjem svojih osjećaja;
hladne i objektivne pjesme
- impersonalnost – u pjesmi se ne osjeća postojanje lirskog subjekta koji bi iznosio svoje emocije i doživljaje;
pjesme ostavljaju dojam hladnoće
- objektivnost – ne iznose se osjećaji, nego razmišljanja i opažanja
- deskriptivnost – detaljno opisivanje, preciznost, slikarska tehnika u opisivanju
- kult savršene forme – ljepota pjesme ovisi o ljepoti forme tj. ljepoti strofe, stiha, rime; njeguju kult
savršene forme koja postaje sama sebi svrhom
- teme – pejzažne, mitološke, povijesne, objektivna analiza osjećaja
- najvažnija je forma jezik kao materijal pjesničkoga stvaranja
o Leconte de Lisle
Ibsen, Lutkina kuća
- tema: emancipacija žene i njezino pravo na slobodan razvoj (univerzalna tema)
- mjesto radnje: stan obitelji Helmer (sustav zatvorenog prostora)
- vrijeme radnje: Badnjak, Božić i dan poslije

kompozicija
- vanjska kompozicija: 3 čina
- unutarnja kompozicija:
o UVOD – Norina priprema za Božićnu proslavu
o ZAPLET – Krogstadova ucjena
o VRHUNAC – Torvald otvara Krogstadovo pismo
o PERIPETIJA – Krogstad u drugom pismu vraća zadužnicu
o RASPLET – Nora napušta obitelj

dramska vrsta:
1. simbolističko – naturalistička drama: sibolistička zbog simbola, naturalistička zbog biološkog nasljeđa
2. drama u užem smislu (komorna drama) – univerzalne teme, jedan prostor, likovi nisu plemići, težište na
psihologiji likova, a ne na dramskoj radnji
3. psihološka drama – Nora je psihološki oblikovan lik koji se mijenja kroz okolnosti
4. drama s tezom – oblikovan određeni društveni problem (feminizam i emancipacija žene)

modernistička drama. (psihološka, komorna): zamjenjivanje vanjskih sukoba unutarnjim, simbolistički motivi,
psihološka karakterizacija lika, prostor (1 prostorija) – zagušljiva atmosfera, kratko vrijeme, univerzalna tema,
reduciran broj likova (cilj je prebacivanje pozornosti s dramske radnje na psihologiju likova), retrospekcija
(prikazivanjem događaja iz prošlosti znamo zašto dolazi do sukoba)

simboli u djelu: kostimirana zabava – brak u kojem su supružnici pod maskama, Norin očajnički ples –
odgađanje vlastite sudbine, kuća lutaka – umjetan, zaštićen svijet, svijet privida i manipulacije

- drama s tezom – dramsko oblikovanje određenog društvenog problema; feminizam i emancipacija žene
(oslobođenje od ugnjetavanja i predrasuda, zadobivanje samostalnosti), na kraju drame Nora shvati da je
prije svega čovjek pa majka i supruga te da dužnost prema samoj sebi pretpostavi bračnim dužnostima

- biološka motivacija u oblikovanju likova: Nora (određena sredinom i obilježena očevim karakterom;
lakomislenošću i rasipnošću, površnosti, djetinjasta) dr. Rank (nasljedna bolest od oca, sifilis)

- Zašto je ovo psihološka drama? Nora je psihološki oblikovan lik koji se mijenja pod utjecajem okolnosti; na
početku je prikazana kao nezrela, djetinjasta, površna mlada žena koja udovoljava svakoj želji svoga muža i
jedva primjećuje tuže probleme, a na kraju kao osviještena žena koja shvaća da nije dostojna uloge majke
dok ne izgradi svoju osobnost

- Zašto je ovo drama u užem smislu? Univerzalne teme, jedan prostor, likovi nisu plemići, težište na
psihologiji likova, a ne na dramskoj radnji, što se postiže smanjenjem broja likova

- naslov – njihov dom bio je kao soba za igru, Nora je bila Helmerova lutka supruge kao što je doma bila
očeva lutka djeteta, njihova djeca bila su njezine lutke
- glavni pokretač radnje: Norina tajna
- vanjski sukob: Nora – Torvald, Nora – Krogstad
- unutarnji sukob: sukob koji Nora ima sama sa sobom

- kritika društva: kritizira postojeće društvo, njegove običaje, moral, obiteljske odnose i prava, zanima ga
odnos pojedinca prema drugima i sebi, kritizira položaj žene u društvu i braku, zalaže se za njihova prava,
bori se za njihovu emancipaciju, oštro kritizira laž
HRVATSKA MODERNA (1892. – 1914.)
- 1892. početak moderne, A.G. Matoš, novela Moć savjesti
- 1914. kraj moderne, Matoševa smrt, zbirka pjesama Hrvatska mlada lirika
- obilježio sukob starih i mladih – stari su zastupnici tradicionalne uloge književnosti, a mladi traže raskid s
tradicijom i nove književne puteve – osnivanje Društva hrvatskih književnika
- djelo je autonomno i ima isključivo estetsku ulogu

dvije skupine hrvatskih modernista

praška skupina bečka skupina
program socijalni realizam-književnost ima i društvenu ulogu potpuna autonomija umjetnosti
časopis Hrvatska misao 1897. Mladost 1898.
književni kritičari Milan Šarić; Naša književnosti Milivoj Dežman Ivanov
(programatski članak)

dvije faze hrvatske moderne

I. faza (1897.-1903.)
- generacijski pokret mladih koji ustaju protiv tradicije zahtijevajući drukčije društvo
- suprotstavljanje tradicionalističkom shvaćanju uloge književnosti
- časopisi, programatski tekstovi, književna kritika
- dominantno stvaralaštvo realističkih autora

II. faza (1903.-1916.)

- nastaju najznačajnija modernistička djela
- časopis Suvremenik (1906. – 1917.)
- književno djelo je autonomno; estetska uloga djela; prvo treba izazvati estetski doživljaj, treba služiti
ljepoti

stilski pluralizam - uz tradicionalne stilove (realizam, naturalizam) javljaju se modernistički stilovi –

impresionizam, simbolizam

impresionistička poezija
- utemeljena na zaustavljanju trenutnog osobnog dojma (impresiji)
- dominantna je tema pejzaža kojom pjesnik izražava svoj dojam; tako pejzaž postaje slika pjesnikove duše
- obilježja: slikovitost, formalna savršenost (najčešće sonet), muzikalnost stiha
o Vladimir Vidrić (predstavnik)

simbolistička poezija
- teži idealu ljepote koji se krije iza pojavnosti vanjskog svijeta, a s njim je povezan individualnim simbolima
- obilježja: sugestivnost i muzikalnost

dijalektna poezija
- A. G. Matoš u noveli Nekad bilo sad se spominjalo lirsku minijaturu Hrastovački nokturna na kajkavskom
narječju – začetnik dijalektalne poezije
- Fran Galović, Z mojih bregov; impresionističko-simbolistički pjesnik koji krajolikom pokazuje stanje duše,
ali u njega unosi ekspresionističku slutnju smrti
- Dragutin Domjanić; impresionističke muzikalne pjesme
- Vladimir Nazor; čakavsko narječje

Hrvatska mlada lirika (1914.)

- pjesnička zbirka u kojoj se javlja dvanaest pjesnika rođenih krajem 19. st.; sinteza hrvatske moderne
- sastavio ju je Ljubo Wiesner
- uzori: A.G. Matoš, Vladimir Vidrić
- u poeziji se zalažu za lirski pejzaž i ističu kult forme
- svoje pjesme su objavili Fran Galović, Ivo Andrić, Tin Ujević
A. G. Matoš
- najznačajniji pjesnik hrvatske moderne, najviše se u svojoj poeziji približio simbolizmu
- sugestivna impresionistička-simbolistička poezija savršene forme (najčešće sonet) i sugestivnog
muzikalnog izraza
- glavni motivi: cvijet i smrt (teži cvijetu tj. idealu, a sputava ga malograđanština u kojoj živi)
- ideal ljepote: Maćuhica i Srodnost
- ljubav i smrt: Utjeha kose i U vrtu
- domoljubna lirika: 1909., Pri Svetom Kralju, Gospa Marija
- prva objavljena pjesma: Utjeha kose
- zadnja napisana pjesma: Notturno
- najčešće teme poezije su ljubav (Utjeha kose), pejzaž (Notturno) i domoljublje (1909.,)
- dok boravi izvan domovine piše zanosnu, osjećaju i patetičnu poeziju u kojoj idealizira domovinu; pjesma
Gospa Marija (ilirski, Kranjčević i Šenoa)
- u pjesmama koje piše nakon povratka u domovinu ironijski i kritično progovara o domaćim prilikama
depatetizirajući domoljubnu temu; 1909., Stara pjesma
- u poeziji mu je uzor Baudelaire, a u novelistici Edgar Allan Poe i zato je u središte umjetničkog stvaranja
stavio jezik i njegove izražajne mogućnosti
- novele dijelimo na simbolističke s bizarnom tematikom (Edgar Allan Poe; Moć savjesti, Camao, Cvijet s
raskršća) i impresionističke s temom zagrebačkog i zagorskog života (Kip domovine leta 188)
- približio se simbolizmu
- impresionističke zbirke: Iverje, Novo iverje i Umorne priče

Utjeha kose
- glavni motiv je smrt; smrt djevojke predočava u okvirima estetike lijepoga, ljepota njegove drage
pobjeđuje smrt koja odvraćanjem od svojih ružnih i zlokobnih obličja postaje ideal estetskog sklada i
prihvatljiva životna činjenica

- tema: motiv smrti usko je povezan s temom ljubavi, njihovo uzajamno prožimanje stvara kompozicijski
odnos suprotnosti između Erosa (ljubavi) i Thanatosa (smrti)
- motiv sna – govori o naravi realnosti događanja u pjesmi, sve o čemu pjesma govori ima status nestvarnog
- estetski elementi: nestvarno Matoš nadređuje stvarnom što se uklapa u njegovo shvaćanje književnosti
kao estetike koja u prvi plan stavlja umjetničko stvaranje i kreiranje novog svijeta nasuprot realističkom
preslikavanju postojećeg svijeta
- motiv odra stoji u službi razvoja glavnog motiva smrti, a motiv cvijeća isti motiv organizira oko pozitivnih
estetskih vrijednosti
- motive iz romantizma osmišljava po načelu modernističke epohe

- opis interijera zamijenjen je opisom pjesnikovih osjećaja

- temeljno značenje pjesme: ljepota koja nadvlada smrt personificirana je kosom djevojke koja smiruje
pjesnikov očaj utjehom da je smrt samo san; djevojčina živa kosa nadvladava stravu smrti i daje nadu da se
život nastavlja u snu tj. u pjesmi koja je oličenje ljepote, savršenstva i vječnosti; govori o besmrtnosti
poezije i umjetnosti općenito
- formalni sklad: kompozicija i sadržaj pjesme govore o uzvišenosti ljepote i o njezinu prevladavanju smrti
- stih: trohejski dvanaesterac s cenzurom nakon šestog sloga

1909.
- ljubav prema Hrvatskoj isprepliće se s pjesnikovim intimnim proživljavanjem konkretnog političkog
trenutka u kome se nalazila domovina
- patnje Hrvatske prikazane su kao patnje žene na stratištu
- alegoriju uvodi kako bi izbjegao patetiku i providnost značenja; pojačava temeljni osjećaj privrženosti,
odanosti i ljubavi jer je domovina utjelovljena u liku žene/majke; alegorizira se politički kontekst u kome se
Hrvatska nalazila
- motiv stratišta: I. strofa; estetika ružnog; označava atmosferu i kontekstu kome će se odvijati događanje
pjesme; postaje mjesto radnje i metafora povijesnog stratišta u kome se našla Hrvatska
 - motiv žene: II strofa; estetika lijepog; ljubav prema ženi i majci te osjećaj odgovornosti i privrženosti koje
pjesnik razvija opisom skuta, majčina lica i očiju
- motiv preuzimanja žrtve: III. strofa; pjesnik na sebe preuzima žrtvu i umire umjesto voljene žene; tmurna
raspoloženja i ružne dojmove

- poanta: IV. strofa; preosmišljavanje prethodnih događaja; shvaćamo kako žena predstavlja Hrvatsku, kako
je prikazana ljubav ljubav prema domovini, a žrtva ustvari žrtva za dobrobit države koja proživljava teške
trenutke
- estetski elementi: postizanje visokog estetskog sklada i ljepote; izmjenjujući ružne dojmove s lijepim,
alegorizirajući viđenje domovine i povijesnog trenutka
- sadržaj je višeslojan; kompleksna forma odgovara kompleksnosti teme, sadržaja i motiva

Notturno
- u estetskom smislu predstavlja vrhunac Matoševa pjesnička rada; formalna dosljednost i intimno te
impresionističko doživljavanje pejzaža
- opis noćne tišine i usnulog sela postiže se predočavanjem zvukova; u svakoj se strofi noćna tišina
predstavlja nekim zvukom
- pojedinačni zvukovni elementi proizvode osjećaj tišine i usnulosti sela jer inzistira na krajnjem ugođaju što
je u skladu s impresionističkom estetikom

- stanje pejzaža je personifikacija duševnog stanja pjesnika, njegovih osjećaja i misli u trenutku doživljaja;
personifikacija težnje za estetskim savršenstvom i skladom između umjetnosti i iskustva
- temu krajolika razvija pomoću sinestezije

I. strofa
- četiri vrste osjeta: sluh, njuh, opip i vid – sinestezija; govori o skladnom životu prirode i civilizacije, o skladu
svih životnih pojavnosti
- motiv cvijeća pojačava osjećaj dobrohotnosti i blagosti; govori o pjesnikovoj privrženosti prema prirodi i
ljubavi prema njoj
- impresionistički utjecaj: statični motivi (jedan glagol u cijeloj kitici)

II. strofa
- osjet sluha i opipa
- razvoj motiva mira i blagosti; pejzaž prerasta u moralnu kategoriju tj. postaje odraz pjesnikova
svjetonazora

III. i IV. strofa

- potvrda uspostavljenih vrijednosti i odnosa
- čistoća prikazanog sadržaja; govorni stil, jednostavna rečenična forma, minimalna jezična slikovitost, ritam
je savršen i dosljedan – uspostavio sklad između sadržaja i forme
- odstupa od kompozicije klasičnog soneta; sadržaju i razvoju teme dao veću slobodu, a nije narušio
estetsko načelo savršenosti izraza

Camao i Cvijet s raskršća; zajednička obilježja

- tema: nemogućnost idealne ljubavi
- ključni motivi: ljubav, ljepota, sudbina, smrt, fantastični motivi
- stilska obilježja: simbolistička novela s bizarnom tematikom; karakteristični stilski postupci: simbolizam,
ilirizam, miješanje stvarnog i nestvarnog, arhaičan i poetski jezik
- glavni likovi nisu osobe nego simboli
- sporedni likovi pripadaju realnom svijetu, a uz njih se vezuje motiv sukoba s realnošću
Vladimir Vidrić
- objavio samo jednu pjesničku zbirku Pjesme
- programatska pjesma na početku: U oblacima
- zadnja pjesma: Adieu
- tematike ostalih dvadesetak pjesama: pejzažne, mitološke, ljubavne
- slikovitost- pri prvom čitanju ih doživljavamo kao sliku, ali to je samo prividna tema, prava tema je skrivena
ispod površine, njome se izražava čovjekovo raspoloženje, dojam, slutnja
- antologijske pjesme: U oblacima, Dva levita, Dva pejzaža, Mrtvac, Adieu
- izraz je jednostavan, slikovit, sažet, muzikalan
- svaka njegova pjesma je jedna slika: klasična arhitektura (hram, stube), mitološki ili pejzažni motivi
- uvijek je prisutan kontrast svjetlo-sjena; zumira prizor koji izvodi na svjetlo, a prizor dopunjava sjena u
pozadini

Baudelaire, Cvjetovi zla

- pjesnička zbirka objavljena 1857. i bila je optužena i osuđena zbog nemorala
- naslov je oksimoron – cvjetovi zla – izraz u sebi proturječan – njime se izražava pjesnikova podvojenost
između stvarnosti (spleen) i ideala kojemu teži
- na početku zbirke posveta Theophileu Gautieru – parnasovcu i začetniku larpurlartizma
- zbirka se sastoji od 6 ciklusa – etape pjesnikova životnoga i umjetničkog putovanja s težnjom da dosegne
apsolutnu idealnu ljepotu:
1. Spleen i ideal – pjesme o uzletima i padovima duha; umjetnost, ljepota, ljubav, apstraktne čežnje,
slom ideala i konačni pad u spleen (osjećaj tjeskobe, životnoga zamora, zlovolje, tuge)
2. Pariške slike – pokušaj bijega od samoga sebe i gubljenje u velegradu – mračni velegradski prizori i
poroci (estetika ružnoće)
3. Vino – pokušaj bijega i traganje za utočištem u alkoholu
4. Cvjetovi zla – dekadentno prepuštanje zlu i razvratu (estetika ružnoće)
5. Pobuna – ironična pobuna protiv Boga i sotonizam
6. Smrt – jedina mogućnost smirenja i razrješenje tajne postojanja; apsolutnu idealnu ljepotu čovjek ne
može dosegnuti jer ga prema dnu vuče zlo njegove naravi; nevažno je donosi li smrt nešto dobro ili zlo,
bitno je da donosi nešto novo

- cijela se zbirka temelji na u naslovu izrečenoj suprotnosti – cvijet je apsolutna idealna ljepota kojoj čovjek
teži, a zlo je ono što ga na tome putu sputava
- ideal ljepote – pjesme su formalno savršene, ali sadržaj odudara od uobičajeno shvaćane ljepote – prirodna
ljepota dosadna je i monotona, on ljepotu otkriva u stvarima koje su zapravo ružne i odvratne – u svijetu
koji ga okružuje (svijet siromaštva, gladi, bolesti, prljavštine i zloće) – estetika ružnoće

- antiteze: duhovno – materijalno, božansko – sotonsko, dobro – zlo, ljepota – ružnoća, težnja za spasenjem –
težnja za propašću – proturječan doživljaj svijeta – razapetost između ideala koje naslućuje i zla koje vlada
svijetom i čovjekom
- tematika – osobna egzistencija kao građa, ali on stvara – služeći se imaginacijom – nov pjesnički svijet u
čijem središtu nisu osjećaji lirskoga subjekta, nego pjesništvo, sam pjesnički jezik – nova pjesnička stvarnost
– u potrazi za apsolutnom ljepotom – intelektualno traganje potaknuto osjetilnošću
- pjesnički jezik – metafore, pjesničke slike, sinestezija, kontrast, oksimoron

- pjesme
a) Čitatelju
o uvodna pjesma – najavljuje motive i teme, ljepotu ružnoće, privlačnost zla i poroka, neminovnost
moralnoga pada, osjećaj dosade i zamora životom
o djeluje šokantno i upozorava na svoju neobičnost; posljednja pjesma Epigraf osuđenoj knjizi
o tema: nezadovoljstvo s modernim čovjekom; smatra kako moderni čovjek propada u licemjernom
društvu
 o ključni motivi: grijeh, zabluda, glupost, sitničavost, Đavo, Pakao, razvratnik, Demon, Smrt, Otrov,
bodeži, kukavice, šakali, pantere, kuje, majmuni, pauci, zmije, Dosada, Hipokrit
o Prevladavaju motivi koji podsjećaju na sve loše stvari i bude crna razmišljanja
o Pisac govori o ljudskim grijesima i porocima, želi uživati bez posljedica, smatra kako čovjek teži
nečemu što je nisko, a ne uzvišeno
o Kažnjava čitatelja za njegove grijehe i naknadno neiskreno pokajanje; ističe dosadu kao pokretač
sveg zlog i nemoralnog u čovjekovu životu
o Predlaže vraga kao glavnu silu koja upravlja životom i ponašanjem čovječanstva

b) Suglasja
o programatska pjesma simbolističke poezije
o priroda je šuma simbola koja pjesnika povezuje s duhovnim svijetom koji se nalazi iza konkretnoga
svijeta, pjesnik čita te simbole služeći se osjetilima kojima prima podražaje iz svijeta pojavnosti
o čovjek se probija kroz „šumu simbola“ da bi spoznao ideju
o ti se osjeti slijevaju – u suglasju – u metaforičku pjesničku sliku
o simbol spaja apstraktno (metafizički svijet) i konkretno (materijalni svijet)

c) Albatros
o programatska pjesma pisana u obliku alegorije
o pjesnik je poput albatrosa – slobodan i veličanstven u nebeskim prostranstvima, u prostranstvima
mašte, a sputan u fizičkoj stvarnosti
o prikazan je nizom metafora: vladarice neba, putnik krilati, živjeti u buri, biti carskoga roda
o pjesnikova mašta u odnosu prema stvarnosti: I silna mu krila ne daju da hoda.
o pjesniku se ljudi – kao i mornari albatrosu – rugaju; neshvaćen je i odbačen, prizemljen je trom i
ružan, nespretan i otuđen
o pjesničke slike temelje se na kontrastima: nebo – paluba, mornari - albatros
o albatros je neshvaćeni pjesnik koji se neugodno osjeća među ljudima koji mu se podsmjehuju

d) Radosni mrtvac
o prezir prema životu i čežnja za smrću (pjesnikov prijezir prema ritualima žalovanja i pokopa – trulež
smrti doživljava kao oslobođenje)
o estetika ružnoće – odvratnost i zgražanje
o radosni mrtvac zapravo je pobunjeni čovjek
o figure suprotnosti i kontrast sadržaja i forme

- Baudelaire – dendi - dendizam (engl. dandy – elegantan čovjek) – elegantno odijevanje i birani predmeti
simboli su aristokratske superiornosti dendijeva duha – isticanje nepripadanja svijetu običnih ljudi
dovođenjem građanskih manira do stupnja rafiniranosti i posebnosti – cilj je izazvati šok kakav izaziva i
boemska sloboda

- simolistima simbol predstavlja vezu između stvarnoga, osjetilnoga, vidljivoga fizičkog svijeta i nestvarnoga i
nevidljivog metafizičkog svijeta – svijeta ideja
- sinestezija – za simboliste sugerira tajanstvenu povezanost svega u svijetu

- u Baudelaireovoj poeziji spaja se romantičarska pobuna protiv svijeta sa strogom pjesničkom formom –
njegove su pjesme formalno savršene (sonet), a poeziju doživljava u duhu larpurlartizma i parnasovstva kao
čistu jezičnu tvorevinu, impersonalnu i neovisnu o odnosu dobro - zlo