O Romanu Svadba

CRN GAVRANE NE NADLEĆI ČESTO
(O umjetničkoj strukturi i dometima Lalićeve Svadbe)
Sve se vrednosti još ratno cene.

Isidora Sekulić
Lalićev roman Svadba ponio je atribuciju ,,književnog prvijen-

ca“ iz dva razloga: prvo je Lalićevo literarno djelo većeg obima, time
i prvi iz serije njegovih romana i drugo, gledano u kontekstu južnoslo-
venske književnosti – on je rodonačelnik južnoslovenskog romana
s tematikom iz NOB-a. Objavljivan je 1949. godine u beogradskom
časopisu Književnost ‒ roman je prvi put objavljen u izdanju Prosve-
te u Beogradu 1950. i od tada svoju životnost i aktuelnost potvrđuje
brojnim izdanjima i prisutnošću u školskim programima. Nalazi se i u
Sabranim delima Mihaila Lalića iz 1979. godine.
Lalićev prijelaz od pripovijetke ka romanu prirodan je i logičan
slijed zrenja umjetnikovog talenta. Za pisca Lalićeve vokacije i este-
tičkih pogleda, po kojima je društvena stvarnost izvor pjesnikovog
nadahnuća, ništa prirodnije od Lalićeva umjetničkog hoda ispoljenog
u orijentaciji na slikanje života na širim platnima, i freskama mozaički
strukturiranim. Budućnost je potvrdila opravdanost piščeve globalne
orijentacije.
Do pojave Svadbe Lalić se ogledao u poeziji i, kako se zna,
tom književnom radu dao doprinos zbirkom Staze slobode i u prozi,
odnosno pripovijeci, i u toj književnoj vrsti ostavio zbirke Izvidnica i
Izabrane pripovijetke. Iako Jovan Deretić kaže da se ,,i kasnije istraj-
no bavio pripovijetkom“264, navodeći zbirke Prvi snijeg, Na mjesečini,
264
Jovan Deretić, Istorija srpske književnosti, Nolit, Beograd, 1983, str. 622.
569
Krsto Pižurica
Gosti, Posljednje brdo ‒ treba spomenuti da su samo prva i posljednja
zbirka prave zbirke pripovjedaka, a da su Na mjesečini i Gosti izbori
već objavljenih, te da zabunu u tome smislu treba i otkloniti. Svoj pri-
povjedački opus u Sabranim delima, već smo spomenuli, Lalić je sveo
na Prvi snijeg i Posljednje brdo, pa Deretićevu tvrdnju treba uslovno
prihvatiti. Svadba je najavila Lalića romansijera, u tom književnom
rodu ostavio je najznačajnija ostvarenja.
Uskoću pripovijetke za svoj umjetnički iskaz Lalić je ośetio i
u fazi izvidničkog kušanja pera, što smo pokazali na pripovijetkama
Rade Bašić, Na Tari, Otac i sin i još ponekim pripovjedačkim ostvare-
njima. Iako je ostavio pedesetak pripovjedaka, među kojim, neospor-
no ima vrijednih – ipak je pripovijetka, kao žanr, sputavala Lalićevu
rečeničku raspjevanost, lirske digresije, sjajne opise prirode, epsku ra-
spričanost i još dosta toga što je pokazao u romanu. Roman je pokazao
pravu mjeru umjetničkog talenta Mihaila Lalića. U njemu su došle do
izražaja Lalićeve spisateljske mogućnosti i makar kud da je išao (pu-
topisu, pjesmi, pripovijetki) vraćao se matičnoj luci, u kojoj je roman
bio najsnažniji oslonac. Svadba je, uz drugu simboliku, obilježila i La-
lićevo svadbeno veselje na kome je obavljen čin njegovog vjenčanja s
romanom, čije ga tajne nikad nijesu navele na plićake i sprudove.
Na Lalićevu ranu sklonost ka romanu ukazuje i geneza rukopisa
Svadbe, na šta skreće pažnju Jovan Čađenović u svome radu o Laliću.
Tamo stoji: ,,Lalić je prvobitno namjeravao da o kolašinskom zatvoru
u vrijeme četničke strahovlade napiše pripovijetku od pedesetak stra-
na, ali se pripovijedanje razlilo iz okvira koji je pisac bio predvidio i
prozno djelo postalo je pet puta duže. Kasnije je pisac izjavio da mu se
Svadba ’izmakla iz ruku’, da se ,’sama napisala’“.265 Prerada Svadbe i
romani poslije nje učvrstili su Lalića romansijera, a saznanje o njemu
kao romanopiscu postalo je dominantno i u svijesti njegovih čitalaca i
u opciji književne kritike.
Kolašin i revolucija u njemu značajna su tema u djelu Mihaila
Lalića. Do pojave Svadbe to je bilo veoma važno inspirativno područ-
je u nizu pripovjedaka (Predsmrtne poruje, Rade Bašić, Topovi, Čoba-
265
Jovan Čađenović, ,,Roman Svadba kao prelomni događaj u našoj književnosti“,
zbornik radova Mihailu Laliću u počast, CANU, 1984.
570
Poetika romana Mihaila Lalića
nica) ovoga pisca, a gro pripovjedaka Prvog snijega tematski je vezan
za Kolašin i njegovu okolinu, kako onu prema Morači, tako i onu niz
Taru, prema Mojkovcu i Poljima. U vrijeme pisanja Svadbe Lalić je
bio tematski opredijeljen, a etički i estetički usmjeren i vaspitan, pa je
roman došao kao rezultat zanosa ratnom prošlošću i izraz želje da se
istorija prenese u pamćenje kroz slike umjetničkog teksta. Roman je
imao da postane središnjim tekstom svoga autora o četničkoj izdaji i
otporu na jednom geografskom prostoru, koji je, sticajem uslova, slo-
vio kao centar mraka smutnih vremena, pa je Lalić od fragmenta išao
prema sintezi za šta je imao i literarnog iskustva, i književnog talenta,
i bogatstvo doživljenog svijeta.
Sintezu određenog stanja i psihološkog života ljudi na geograf-
skom prostoru śeveroistočnog dijela Crne Gore, Lalić je nagovijestio
motom teksta, čiji sjaj i značenje književna kritika osobito ne nagla-
šava. A moto djela: ,,U stanju društva hvalisavo nazvanom u ono vri-
jeme civilizacijom, jedini izvor nade bila je postojanost hrabrosti“,
sinteza je etike Lalićeve Svadbe, u njemu se zrcali duh vremena i apo-
strofira bezumlje hrabrih sintetizovano u glavnom junaku djela. Za ra-
zliku od dosadašnjeg načina slikanja revolucije u Kolašinu i njegovoj
okolini – Lalić je Svadbom zakoračio u složenije društvene odnose i
raznovrsniji svijet koji se mogao izraziti u složenijoj proznoj strukturi
od one koju je pružala pripovijetka. I piščev odnos prema građi zahti-
jevao je drugačiji postupak od dotad primjenjivanog, a zasnovanost
teme složeniju strukturu, pa smo u rezultatu tih, i drugih, komponenti
dobili roman. Vojnička premoć retrogradnih snaga nad nosiocima ot-
pora zlu i izdaji, u jednom istorijskom trenutku, na prostoru Kolašina
omogućila je zavođenje nečuvenog terora i sijanje straha među svim
koji su drugačije mislili i radili od onih koji su silu imali za savezni-
ka. Kolašin je postao dvostruki simbol: moći i represije, i otpora zlu
i nasilju. Četnički zatvor u njemu postao je poligon za iživljavanje
moćnika nad bespomoćnim narodom koji je radije išao u smrt nego
okupatoru na kazan.
Četnički zatvor u Kolašinu u periodu 1942–43. godine, kao tema
Lalićeve Svadbe, piscu ni dotad nije bio van domašaja senzibilnog
aparata. Tu je temu načinjao, doticao je se već ranije u pripovijetkama:
571
Krsto Pižurica
Rade Bašić, Čobanica, Predsmrtne poruke. Tamo, međutim, tema nije
iscrpljena, ali ne zato što je bila ,,neosvojiva“ ili nedoživljena, nego
jednostavno što je bivala tema u temi (ako se tako može reći), što je
bila u drugom planu piščeve opservacije. U Svadbi, međutim, tema je
svestrano zahvaćena i posmatrana u svim pojedinostima značajnim za
doživljavanje tamničkog ambijenta i njegovih stanovnika. U nekim
elementima prokleta avlija kolašinskog četničkog zatvora iz Lalićeve
Svadbe nameće se za paralelu s prokletom avlijom iz poznatog Andri-
ćevog djela, posebno okolnošću da se obje prazne, kroz obje prolaze
zatvorom unesrećeni ljudi, a one ostaju iste, pune zatvorenika. I jedna
i druga doživljaju se kao simboli moći vlasti i tragičnosti tamničara. U
Svadbi od zatvora ili prema zatvoru idu svi misaoni impulsi pisca, koji
određenu društvenu stvarnost drži pod posmatračkim okom i putem
transpozicije stvara umjetničke slike života te stvarnosti. Tamnička
atmosfera stvara određenu psihologiju ljudi, koja se ispoljava u zavi-
snosti od njihove pozicije.
U slikanju zatvorske atmosfere u Svadbi Lalić je nastavio da
primjenjuje realistički metod primijenjen u pripovijetkama u kojima
je doticao temu i motive obrađene u ovome romanu. Na pozadini tra-
gičnosti uslova života izrasta ljudska upornost da se zlo u čovjeku
pobijedi i nastojanje izdaje da se održi u sumanutoj primjeni metoda
zastrašivanja i represije. Ta dva oblika ljudskog postojanja, javlja li se
u staroj Grčkoj ili carskoj Rusiji, ili u Kolašinu i Crnoj Gori za vrijeme
Drugog svjetskog rata, ili bilo đe drugđe na planeti, dio su univerzal-
nog čovjekovog života, bez obzira što u ishodištu nose pečat regional-
nosti ili lokalne obojenosti. Otuda i privlačnost i životnost Svadbe. Na
pozadini lokalnih slika, autentičnost ambijenta i u velikom procentu
uz slikanje autentičnih likova Lalić je stvorio djelo šireg značaja, koje
u nekim segmentima nosi opšteljudske poruke.
U tajne četničkog zatvora u Kolašinu Lalić je ušao dovođenjem
u nj partizana osuđenog u Podgorici na dvadeset godina robije. Od
uvođenja Čemerkića u zatvor do njegovog bijega i naoružavanja puš-
kom – on će biti u središtu zbivanja i piščevog posmatranja do mjere
koja mu obezbjeđuje primat glavnog junaka. Prateći Tadiju Čemerkića
u kontaktu s drugim junacima i zatvorskim ambijentom – Lalić je sve
572
više širio sliku zatvora i sučeljenih strana: četničku vlast i zatvor, i
partizanske osuđenike u njemu. Našavši siže vlastitog pričanja u ko-
vitlacu društvenih zbivanja na području Kolašina i śeverne Crne Gore
– Lalić je šire započeo konstrukciju romana, čije je tkanje efektno
sveo u simboličnu sliku opštijeg značaja. Poizdalja priča o kretanju
talijanskih kamiona od Podgorice, preko Vjetarnika, Lijeve Rijeke i
Mateševa, do Kolašina kao odredišnog mjesta, pruža čitaocu sveobu-
hvatniju sliku ratnih zbivanja na prostoru Crne Gore i nosi materijal
od značaja za konstrukciju romana. Iz te priče vidi se položaj okupa-
torske vojske u okupiranoj zemlji, dioba okupiranog naroda u odnosu
prema okupatoru, otpor naroda i njegova riješenost da u borbi istraje.
Piščeva konstatacija s početka romana da se od Podgorice ,,gla-
đu umorene“ kreće ,,kolona talijanskih kamiona prema snjegovitim
krajevima Crne Gore“, sugeriše tehniku pisanja romana i metod stva-
ralačkog postupka, a dalja konstatacija da ,,svako već odavno zna“ da
talijanski kamioni vuku ,,džakove bijelog brašna, pirinča i makarona,
sanduke municije i oružja za limske četničke odrede“266 sugeriše po-
stojanje izdaje, personifikovane u četništvu, značajne komponente u
fabularnom toku romana. I okupatorska osuda Čemerkića, budućeg
glavnog junaka romana, i njegovo dovođenje u četnički kolašinski
zatvor vidno pokazuje spregu izdaje i okupatora. Ovaj sloj nije be-
značajan u strukturi romana i pisac ga se usput ne dotiče. Njegovo
unošenje u sižejne tokove romana imalo je za posljedicu bliže odre-
đenje njegove teme (u smislu njene vremenske uslovljenosti) i omo-
gućavanje sučeljenim stranama da potpunije dođe do izražaja njihova
ratna psihologija. To posljednje najpotpunije se da viđeti iz onih slika
kad zatvorenici prolaze ispred četničkih oficira koji ih posmatraju sa
stepeništa kuće Marića, ili kad u izmiješanoj koloni (četnika i zatvore-
nika) na putu do Mateševa i na Pilarevini četnici hoće da izdejstvuju
privilegovan položaj za sebe. Rat riječima zatvorenika i četnika oživio
je ,,sve psovke i kletve koje je ljudsko očajanje stvorilo i prelilo u srp-
ski jezik u toku dugih vjekova“, a distanciranje četnika od komunista,
pred njemačkim sprovodnicima, najzagriženije je ispoljio onaj Leko
Šumić riječima: „Mene strijeljaj, jeste! Bolje da me strijeljaš nego da
266
M. Lalić, Svadba, Biblioteka ,,Luča”, Grafički zavod, Titograd, 1966, str. 24.
573
Krsto Pižurica
idem s komunistima. Ja sam se borio protiv njih, ja sam krv prolivao,
mene su oni ranjavali... Ranjavali, jeste, evo da vidiš. A ti mene tje-
raš da idem s njima. Neću i kvit“.267 I četnički zatvor u Kolašinu je
posljedica domaće izdaje i umišljenosti četničkih prvaka o njihovoj
istorijskoj ulozi da stvaraju državu na izvorištima Tare, Pive i Lima.
O Kolašinu i četničkom zatvoru u njemu Lalić je pisao i prije
objavljivanja Svadbe. Kao centar četničke izdaje u tom dijelu Crne
Gore – Kolašin je u Lalićevom djelu već bio označen kao krvava va-
roš (,,krvavi Kolašin“)268, a neposredno prije Čemerkićevog dolaska u
njegov zatvor ,,Kolašin je bio originalna batinaška varoš đe nošenje
toljage, mačuge ili kijače nije samo vladajuća moda nego i spoljni
znak nacionalne ispravnosti i četničke vjere u talijansku, njemačku,
englesku i japansku ili američku – bilo čiju – pobjedu nad ruskim i
jugoslovenskim komunizmom“.269 U vrijeme koje Lalić slika u Svadbi
Kolašin je ,,tužan i žalostan grad pogubljenja“, koji je ,,vidio i okusio
sve nesreće vezane s ratom“. ,,Tara nije zapamtila goreg proljeća“,
kaže Lalić u Čobanici, od onog koje je prethodilo Čemerkićevom do-
lasku u Kolašin. Simbol četničke moći i bezvlašća, središtem mučenja
ljudi u Kolašinu postao je po zlu čuveni kolašinski zatvor. On je u
središtu Lalićeve Svadbe.
Kako je pisao o Kolašinu prije Svadbe, Lalić je i o njegovom
zatvoru ranije govorio. Za Svadbu on je imao ,,gotov materijal“ čak i
u dijelu koji se odnosio na zatvor u koji je doveo glavnog junaka dje-
la. Spoljni izgled ,,strogog zatvora“ sa njegovih ,,dvadeset i pet soba“
svojevremeno je obogaćen ,,dodatkom koji nije bio nimalo manje
strog“, a činila ga je ,,jednospratna zgrada bivšeg načelstva sa svojih
deset soba označenih brojevima“. Tu su zgradu ,,pretvorili u zatvor
kad su zloglasni ’voltovi’ kralja Nikole bili već prepuni okovanih ne-
srećnika“270. Kad se prihvatio čitanja Svadbe i počeo da prati dalju
sudbinu Tadije Čemerkića, čitalac je već u svijesti nosio sliku ,,viso-
kim zidovima ograđenog prostora – dvorišta Nikolinog zatvora, sivog
267
Svadba, str. 276.
268
M. Lalić, Izabrane pripovijetke, Narodna knjiga, Cetinje, str. 97.
269
Svadba, str. 55.
270
Izabrane pripovijetke, str. 94.
574
i hladnog, podijeljenog po sredini razgaženom šljunčanom stazom“271.
U Svadbi je slika zatvora i njegovog dvorišta nadopunjavana novim
elementima (žičanom ogradom na visokom zidu, stražarnicom, Mar-
kovićevim prebivalištem, uzdignućem na zapadnom dijelu zatvorskog
dvorišta, zidom i dr.) iz kojih izrasta kolašinska prokleta avlija.
Zatvor kao potopna kazna u svijesti ljudi postao je simbol re-
presije i smaknuća. U strukturi Svadbe on čini onaj sloj romana koji
potencira jezivost slike ratnog života. Pohvatani i u njemu zatvoreni
ljudi slobodu i patriotizam ne samo što su plaćali životom, već onim
što je strašnije – gubitkom dostojanstva. Za mnoge je, po ocjeni autora
romana, zaista bio ,,gori od smrti“. Jedan od Čemerkićevih sprovod-
nika koji je bio čuo ,,strašnih priča o ovoj zgradi“, kad ga je Ančić
uzeo pod ruku u namjeri da mu pokaže da u zatvoru nema mjesta
za novajliju, od straha ,,ciknu, istrže ruku i odskoči nasred ulice“272.
U ,,ovu žalosnu kuću“ dospio je Tadija Čemerkić polovinom marta
1943. godine i živio njenim životom nepuna dva mjeseca, do četnič-
ke predaje zatvorenika njemačkom okupatoru uoči pete ofanzive. Od
toga trenutka lako se prati Čemerkićeva aktivnost u sklopu fabularnog
toka romana.
Poetika realizma, primijenjena u oblikovanju materije u romanu
Svadba, uslovila je Lalićevo objektivno slikanje društvene aktivnosti.
Lalić u romanu nije ništa izmišljao, ništa u njemu nema što bi se de-
šavalo iza granice mogućeg, sve je tu proživljeno i u domenu moguće
stvarnosti. Primjenjujući metod objektivne analize stanja i odnosa u
sredini u kojoj je vlast bila iznad ljudi – Lalić, koji je i sam bio zatoče-
nik zatvora, izbjegao je autobiografsko ređanje događaja, što se moglo
pretvoriti u dosadu, i stvorio tekst koji se nameće životom i sugestiv-
nošću. U umjetničkom postupku građenja likova i slikanja situacija
Lalić je ispoljio i oživotvorio jedan od osnovnih kriterija umjetničkog
djela – iskrenost. Lav Nikolajević Tolstoj govoreći o Mopasanu i nje-
govoj umjetnosti rekao je: ,,Posjedovao je iskrenost, to jest nije se
pretvarao da voli ili mrzi, nego je upravo volio ili mrzio ono što je
opisivao, a to je uslov za vrijednost umjetničkog djela bez čega ono
271
Isto, str. 114.
272
Isto, str. 40.
575
Krsto Pižurica
nema djejstva“273. Tolstojeve maksime Lalić kao da je bio svjestan od
početka svoga književnog rada, nije ju iznevjerio ni u Svadbi, niti u
narednim književnim ostvarenjima. Dejstvo Svadbe na kasnije pisce
bilo je na nivou ,,śemene važnosti“.
Prvi kontakt sa svijetom koji ne voli (ili mrzi) u romanu Lalić
je uspostavio slikanjem fašističke vojske, gušene smrtnim strahom od
osvete naroda čiju je zemlju ta vojska okupirala. Iako je relativizi-
rao subjektivnu krivicu te vojske njenim položajem u društvu i izra-
zom ,,dotučene crkvom, policijom i fašizmom“,274 Lalić je nastavio
da ismijava i omalovažava, i dio humora na njen račun stavio u usta
onog mališana, koji joj se, u nemoći da posegne za drugim sredstvima,
sveti pjesmom-rugalicom: ,,Žabarane, kaparane – ne odlazi u Berane“.
U razgranatoj šemi romana ova linija (odnosa prema neprijateljskom
vojniku) vidna je i na drugim mjestima, što uz druge epizode, Svadbi
daje višeznačnost. Od okupatorske vojske, međutim, sasvim je malo
individualisanih pojedinaca koji bi ulazili u kategoriju književnih por-
treta: onaj krakati njemački podoficir ,,kao da je do ispod pazuha ra-
skrojen, s konjskim zubima“275 i dva mitraljesca iz posljednje trećine
romana, od kojih je jedan Čemerkiću ličio na fotografa, i to slabog.
Piščev odnos prema okupatorskoj vojsci je odbojan. Drugi dio svijeta
što ga pisac ne voli, a značajan je u strukturi Svadbe je ‒ četništvo.
Onaj prvi je prolazan, u drugom je planu romana, dočim ovaj drugi, u
spoju sa drugim elementima u njegovom je središtu.
Roman Svadba ne bi bio cjelovita istorijska slika vremena i pro-
stora da u strukturi tkivne građe nije donio sloj četništva, u masi i li-
kovima. Princip stepenaste konstrukcije djela, stvaranog s određenim
ciljem, naprosto je usisavao u svoje sižejne tokove svijet koji bi s teo-
rijskog stanovišta imao funkciju kontrakcije aktivnosti glavnog juna-
ka romana. Konflikt (ili skoro svi sukobi) dejstvujućih junaka romana
je na osnovi protivurječnosti njihovih interesa, obojenih više politič-
kom pripadnošću grupe i grupacija nego socijalnim problemima koji
ih motivišu na akciju. Politička pripadnost kao krivica sa stanovišta
273
Sabrana djela Lava Nikolajeviča Tolstoja, knj. XV, Beograd, 1968.
274
Svadba, str. 29.
275
Svadba, str. 258.
576
postojeće vlasti razlog je sukobu sučeljenih strana, ona je kao takva
utemeljena u osnove romana izjavom bezimenog mališana: ,,Ujače,
vidio sam komunistu. U kamionu, onom tamo posljednjem. Vezan je.
Traži nož da mu dodam, hoće da pokida konopce pa da bježi”.276 U
piščevom prosedeu i njegovoj stvaralačkoj estetici politička aktivnost
junaka dobila je, tako, prevagu u kreiranju njegovog lika. Lalić ma-
kar koliko se, kao umjetnik, trudio da bude što objektivniji u slikanju
društvene stvarnosti nije mogao da potisne ili umanji značaj ideološke
komponente i zbivanja posmatra sa distance, već je u svoje pjesničke
konstrukcije unosio i svoja društvena opredjeljenja i ponekad lična
politička ubjeđenja. Književni tekst u tom slučaju ostajao je i kao isto-
rijski dokument u širem značenju i kao izražen stav pisca i njego-
vo određenje prema društvenim kretanjima. Iz korelativnosti piščeve
književne mašte i njegovog životnog iskustva nastajale su pjesničke
slike koje nose duboku piščevu angažovanost i odražavaju njegova
ubjeđenja.
Svoj karakterističan stav prema četništvu Lalić je u Svadbi pre-
dočio pri prvom kontaktu Čemerkića sa zatvorom i njegovim domaći-
nima. Takav stav Lalić je zadržao do kraja pisanja. Ako je do Svadbe
u kolašinsko-mojkovačko-poljskoj gerili slikao, uglavnom autentične
slike revolucije (i predstavnike druge strane) od Svadbe dalje primje-
njivao je isti postupak ali je književna mašta više dolazila do izražaja.
Uostalom, mnogi realistički pisci imali su prototipove u kreiranju svo-
jih likova, pa se ni Lalić, kao pristalica realizma, tom postupku nije
opirao. Manje je važno jesu li likovi četnika među koje je Čemerkić
u kolašinskom zatvoru upao imali prototipove ili ne, značajan je piš
čev odnos prema njima kao literarnim ostvarenjima, a on ih uistinu
ne voli. Psihološki trenutak razvoja radnje nije zahtijevao da se pisac
zadržava na otkrivanju strujanja emocija u njima, pa ih je obilježio
uglavnom spoljnim znacima. I sižejna usmjerenja išla su u drugom
pravcu. Njihov fizički izgleda postao je kapija kukavne atmosfere koja
je Čemerkića u zatvoru očekivala. A oni kao dio četništva odista su
markantni: Risto Obradović, ,,crno i žučljivo stvorenje s licem koje
kao da je pozajmljeno od najmršavije mačke u ovom gladnom gra-
276
Svadba, str. 32.
577
Krsto Pižurica
du“, žandar Rajačević, ,,jedan od onih što mučki ujedaju svoje i tuđe“,
Kojo Raub, ,,pogrbljen, s bajonetom iskošenim kao da mu je glavni
zadatak da u slučaju napada odbrani svoju modru i krivu nosinu“, idi-
ot Majkić, Marinko ,,koljač iskezio žvale pune sluzi, čak mu se kosa
na vratu naježila, toliko je žedan krvi i kivan na svakog“, narednik
Palačko ,,skitnica bez zavičaja, pije noću a ne trijezni se danju i du-
guje kamenu i drvetu“, Bulić ‒ ,,Bakin kokot“ bradato ništavilo puno
laži, Rajo Neorić, ,,pljačkaš iz Breze“.277 Mora se priznati – vitezi po-
put Gogoljevih! I na jednom mjestu toliko takvih mnogo je. Pojava,
međutim, ovih likova nije opterećivala radnju romana, koja se većim
dijelom bogatila baš susretima glavnog junaka s nosiocima četničke
vlasti u zatvoru. Iako ih u ovoj epizodi, pisac dalje nije razvijao – oni
su ne samo ilustracije vremena, što će reći stanja i odnosa u ,,gradu na
Tari“, već, što nas posebno zanima, poslužili su za piščevo određenje
prema protivnicima akcije glavnog junaka na čijoj su strani piščeve
simpatije.
Jezikom i stilom kojim je karakterisao navedene likove Lalić
je slikao i druge predstavnike četništva i nosioce vlasti u zatvoru. Ta-
kav način slikanja likova djelu daje posebnu oštrinu, koja poprima
elemente obračuna i osude. Neki od ovih likova ostali su nerazvijeni
(Ilija Tutov, Milena kafedžijka, sudije Vlahović i Mijović, Vojović,
Lašić, major Vešković), ali po kratkoj ocjeni saopštenoj o njima dā
se zaključiti da su odiozni. Više pažnje Lalić je posvetio Markoviću,
Đurišiću, Kukoviću, Ančiću. Marković, Kuković i Ančić ispoljavaju
se u odnosu na zatvorenike, Đurišić dolazi u kontakt s njima ali je
njegova uloga šira, veća. O Đurišiću Lalić govori i u drugim djelima i
svugđe negativno i potcjenjivački. U Svadbi on je umišljena veličina
,,kojega su laskavci zaludili upoređenjem s Nemanjom“; u vlastitoj
samoobmani je ,,jašući bijelca, u svoju korist upoređivao sebe i Na-
poleona“.278 Đurišić ne imponuje niti jakim moralom, niti vojničkim
sposobnostima, ali se prilagodio vremenu i služi ideologiji čiji je ek-
sponent. ,,Sedam godina je kapetan – zlopamtilo nosio uvredu“, koju
mu je, štiteći seosko zemljište, nanio zatvorenik Reljić, a sad mu se
277
Svadba, str. 50, 51.
278
Svadba, str. 218.
578
pružila prilika da mu se osveti: ,,Obnevidjelog starca ’vojvoda’ Đuri-
šić je osudio da umre u zatvoru“.279 I poricanje Đurišićevih vojničkih
sposobnosti dio je književnog kreiranja toga lika.280
Đurišićeva aktivnost u Svadbi je dio opšteg straha i beznađa,
kojim su zahvaćeni i zatvorski sužnji i sredina u kojoj se zatvor nalazi.
Posredno preko četničke vlasti i neposredno svojim ponašanjem – on
je u srži onog dijela romana u kome pisac govori o moralnom ljud-
skom posrnuću. Zaboravljajući na tok vremena poslovično iskazan ,,i
to će proći“ Đurišić i nasilje favorizuju moć jačeg kao prirodni zakon,
kao da poslije njih neće biti života. Psihologija takvog ponašanja pro-
istekla je iz Ciceronove maksime ,,inter arma silent leges“ i u tekstu
ima konkretne pojavne oblike. Oslanjajući se na ,,pomoć njemačkih i
bugarskih jedinica“ najavljivanu kao posljednju nadu, nošen željom
da zastraši protivnike, Đurišić u odgovarajućoj situaciji ,,naredi da se
po mraku smakne desetak ljudi“,281 čime ostavlja trag samodršca pro-
stora i vremena. Njegovu ličnost osvjetljava i drugi postupak: ,,Ugle-
dajući se na Hitlera, volio je okrugle datume, naredi iz Mojkovca da se
30. aprila likvidira sa zatvorom. Toga dana je naređeno da se strijelja
50 ljudi. Za ostalih tri stotine pedeset ljudi naređeno je da se povežu,
da se pod jakom stražom prebace talijanskim kamionima do Podgori-
ce”.282 Đurišić je i u epizodi susreta s kolašinskim građanstvom opak,
drznik, nekulturan, nekomunikativan. Takva mu je i vojska. ,,Oko
sebe je okupio samo žandarske očajnike, finanse, nešto podoficira,
špijunčića i probisvijeta, sinove seoskih bogataša zamjerene i uprljane
u četničkim pljačkama i ostatak izbjegličkog ološa”.283
U vojničkoj hijerarhiji major Kuković je stariji od Markovića,
ali je Marković odgovorniji za bezbjednost zatvora. Njemu je pisac
dao više prostora u romanu, pružio mu je više mogućnosti za iskazi-
vanje, učinio ga markantnijim za posmatranje. Posljednja značajnija
uloga majora Kukovića bio je obračun s Ančićem, od tog trenutka iz-
279
Svadba, str.135.
280
Svadba, str. 138.
281
Svadba, str. 141.
282
Svadba, str. 144.
283
Svadba, str. 218.
579
Krsto Pižurica
gubio se u sivilu događaja koji su slijedili. Marković je i dalje ostao
pod lupom piščevog interesovanja.
Marković, šef kolašinskog četničkog zatvora, svojom psihič-
kom i fizičkom konstitucijom, položajem i odgovornošću pred vlašću
pružio je Laliću povoljnu priliku da njegovim slikanjem upotpuni sli-
ku zatvora i predoči personal odgovoran za njegovo postojanje. Nastao
prije Andrićevog Karađoza – upućuju jedan na drugoga, nadopunjuju-
ći se u besmislu postojanja i bezośećajnosti prema zatvorenicima. Ne
upuštajući se dalje u njihovo poređenje – konstatujemo Markovićevu
lijenost i priprostost u odnosu na duševnu mašineriju Karađoza, ali i
to što jeste čini ga uzornim dijelom ljudskog mučilišta.
Spoljni znak Markovićeva raspoznavanja je ,,ružna kila na vra-
tu”,284 Karađoza jedno oko, Gogoljevih viteza detalj fizičkog ili psi-
hičkog porijekla. Prije Andrića, ali poslije Gogolja, Lalić je fizički
detalj lika, kao krst na njemu, iskoristio kao pojedinost stila da junaka
izdvoji i učini ga objektom posebnog posmatranja. Žalostan položaj i
zanimanje pojačavaju stepen Markovićeve tragičnosti i pružena šansa
piscu koji je ośetio tragiku proklete avlije za igru duha.
Markovićev lik izrasta iz piščeve projekcije i susreta i dijaloga s
drugim junacima Svadbe. Bez duhovnih želja i intelektualnih impulsa,
zadovoljan time što jeste i ima, bez duhovnog života – Marković je
čovjek prošlosti i trenutka koji mu pruža lagodnije trajanje. Široko dat
njegov portret, uspješan i sveobuhvatan, odražava piščev ondos prema
junaku i sugeriše čitaočevo opredjeljenje prema njemu. Kad je Čemer-
kić doveden u zatvor Marković je bio ,,na radnom mjestu”, u prostor-
nom ambijentu koji mu odgovara, budio je u naratoru i asocijacije i
poređenja: ,,Šef kolašinskog četničkog zatvora Jovan Marković sjedio
je tada u kancelariji smještenoj do stražarske sobe u prizemnoj zgradi
usred zatvorskog kruga. Ta zgradica, mala među sumornim zdanjima
– ličila je na kokošarnik i bilo je malo nevjerovatno kako se u tom
kućerku nađe dovoljno prostora za ogromnu tjelesinu Markovićevih
razmjera. Međutim, krupan dugajlija, koji i u mladosti (ako takva bića
uopšte imaju mladost) mora da je bio lijen – debeo kao čabar, s obje-
šenim bezbojnim licem evnuha i ružnom kilom na vratu – volio je da
284
Svadba, str. 54.
580
sjedi ili leži ma gdje i ma kako, a najviše u toj svojoj ’kancelariji’. Kad
bi morao da se pokrene odatle – smatrao je to nezasluženom kaznom,
jer je zaista bio nevješt u kretanju onako nadudučen i težak ne samo
svojim stupastim nogama nego i kaldrmi kolašinskoj”.285 Odbojnost
prema liku, u daljoj njegovoj stilizaciji, vodila je pisca, na momente,
do karikiranja junaka, pa je realizam u slikanju atmosfere prelazio u
osvetu i obračun. Markovićeva gojaznost i duhovna inertnost povod su
šali i ruganju kad god se za to ukaže prilika. Pisac, nerijetko, konstru-
iše takvu epizodu da bi se Markoviću narugao narator ili lice u akciji:
Kuković je, tako vikao na Markovića ,,nadudučenog i ukipljenog”,
naziva ga kravom, za njemačkog oficira on je ,,veliko šajze”, masa ga
je išćerala ,,u kraj kao konja iz gumna”. Aludirajući na Markovićevu
fizičku i duhovnu inertnost, pisac u jednoj epizodi djela konstatuje i
sljedeće: ,,Po dvorištu zatrapaše teši koraci Jovana Markovića – naj-
zad se usudio da izađe iz jazbine da bi potražio hranu”.286 Od te kon-
statacije sve asocijacije vode negativnim sudovima o ličnosti o kojoj
je riječ. Vrhunac piščevog negativnog određenja prema tom liku je u
epizodi u kojoj onaj Šiljak, zatvorenik, da bi se Markoviću dodvorio,
pravi ovome štap – simbol moći – ukrašen ,,zmijama i cvjetićima,
pticama i tačkicama”. Štap je s ručicom ,,u obliku debele i oble pseće
glave” za koju kaže ,,opasno slične Markoviću”.287
Marković je po zanimanju prije rata bio žandar. Njega se priśe-
tio Čemerkić pri ulasku u zatvor, budući da je u brojnim krijumčare-
njima duvana nailazio na zaśede u kojima je bivao i Marković. Nespo-
sobnost za obavljanje kakvih-takvih poslova tog žandara Čemerkić je
potvrdio draženjem da je stotinu džakova pronio ispod njegovog nosa,
a da ga je samo jednom uhvatio i, naravno, kaznio. Posmatrajući ga iz
svoje vizije svijeta i ljepote borbe za nj Čemerkić Markoviću saopšta-
va svoje viđenje: ,,Pogledaj kakav si: trbuh, kao da si u drugom stanju,
vrat nabrekao, druga glava počela da raste iz njega... Daj bože da ti
ta nova glava bude štogod pametnija od stare! Ono što pop u molitvi
kaže ’nakazanije i prokletstvije’ tebe je stiglo i napalo, bez obzira na
285
Svadba, str. 54.
286
Svadba, str. 108.
287
Svadba, str. 57.
581
Krsto Pižurica
kokardu kralja Petra. Bre-e, pa tebe objesiti – to bi, ako ćemo pravo i
pošteno, bilo baš bogougodno djelo. Znaš: svijet bi ljepše izgledao bez
takvih dvoglavih džakova”.288Svijet bez Markovića, Đurišića, Rajače-
vića, Neorića, Artukovića! – je li moguć? Svijet, vjerovatno, i postoji
na izbalansiranosti dobra i zla, na protivurječnostima sila i paradoksi-
ma, pa ,,bez ostrijeh zubah, ledne zime, bi l’ toplote blagost poznava-
li?“ Markovićevo siromaštvo opažanja i doživljavanja svijeta odraz je
zatvorske atmosfere i otupjelosti nosilaca vlasti za nevolje drugoga. U
hijerarhiji vlasti on je na posljednoj ljestvici, ali i tu mogućnost koristi
da bi pred drugim bio neko. Do ovog nivoa literarnog opusa Marković
je najpotpunije dat negativni junak Lalićeve proze, poslije koga će
doći serija Gizdića i Markovića.
U proporciji dobra i zla, negativnih i pozitivnih junaka, da se
roman ne bi prelamao linijom razdvajanja simpatičnog i asimpatičnog
svijeta, Lalić je u roman uveo žandara Ančića čime je izvjesno uspo-
stavljena ravnoteža života i slika. Ančić je, naime, moralna protivteža
negativnim likovima Svadbe iako i sam pripada idejnom svijetu Mar-
kovića, Đurišića i drugih. Žandar po zanimanju, nevelike naobrazbe i
sitnih želja, koje ne sežu dalje od dnevnih potreba – Ančić, ipak u da-
toj situaciji nalazi u sebi toliko hrabrosti da se usprotivi ne samo snazi
okupatora, već i četništvu, u čijem duhovnom okrilju egzistira. Pod
plaštom ljutnje što su italijanski vojnici doveli u Kolašin zarobljenog
svezanog partizana Čemerkića – Ančić izliva bujicu mržnje na talijan-
skog okupatora, pri čemu neki izrazi direktno omalovažavaju vojnički
ponos okupatoske vojske. Lukavo se krijući iza neznanja talijanskog
jezika, on kaže i ono što u drugoj prilici, možda, ne bi ni smio. Razlika
u odnosu na okupatora između njega i onih ,,brkatih lašićevaca” koji
su kavaljerski i bogato čašćavali talijanske vojnike u ljevorečkim krč-
mama potpuna je: ima on ponosa i viteštva. Ljutnja njegova povodom
primopredaje Čemerkića dvosmislena je: ruga se talijanskom okupa-
toru i osporava etičke vrijednosti četništva zbog toga što pripadnici
četničke vojske dovode zarobljene partizane u Kolašin i tu ih strije-
ljaju. I Kolašin optužuje za zločine koji se u njemu dešavaju. ,,Zašto
moraju, pita se u čuđenju, svi komunisti da se poubijaju u Kolašinu?“
288
Svadba, str. 64.
582
i nastavlja: ,,Eto, dovode ih iz Foče, iz Pive, iz Polimlja i iz božje
majke, naši ih zarobe, naši će ih strijeljati gdje im bude volja i ćef“.
Tu je klica njegovog budućeg sukoba sa zatvorskim vlastima. Preči je,
međutim, cilj ruganja okupatorskoj vojsci: ,,Ne razumijem“, kaže tali-
janskom sprovodniku Čemerkića, „da kod vas nema junaka koji može
ispaliti pušku na vezana čovjeka. Vojska nijeste, to svako zna. Vi ste
lukave lisice i zavađate narod da vam se jeftinije prođe. Znam da ste
gadovi i podmuklaći, znamo mi vas, latinske lisice“.289
Lukavo ili zaštićen nevelikom inteligencijom, Ančić usput
ostavlja slike zatvorskog života. Njemu u tome pogledu treba i vje-
rovati: na izvoru je zbivanja, pa zna. Koristeći ga u ocjeni zatvorskog
života – Lalić pojačava stepen uvjerljivosti pričanja i oslobađa sebe
prigovora da je pristrastan u stvaranju realističke slike teksta. A Ančić
kaže: ,,Zatvor nam i ovako neće biti prazan – čim ubiju komuniste,
dovode one što su negdje večerali s komunistima, pa i njih smaknu, a
kad i ovih nestane, narašće njihova djeca, pa tako redom. Pun je za-
tvor, stalno pun“.290
Lalić je Ančića iskoristio da saopšti još neke karakteristične
istine zatvorskog života, vjerodostojne baš zato što ih izriče neko ko
je unutra, odnosno ko četnicima pripada. Posmatrajući uplašene čet-
ničke stražare, uoči mogućeg osvajanja Kolašina od partizanskih je-
dinica, Lalić uz pripomoć Ančića izvodi zaključak da strah stražara
potiče otuda što će izgubiti opljačkano bogatstvo. Vidljivi su i izvori
bogaćenja i objekti pljačkanja. ,,Gledajući ih, śećao se Ančić – „ne
samo Neorić nego su se i ostali stražari obogatili mitom i trgovinom
koju vode s porodicama zatvorenika pri unošenju hrane. Sve što imaju
na sebi (osim cokula, koje su dopremljene iz Italije) opljačkano je od
udovica i siročadi. Koliko su pojeli i popili, kući otpremili i pod ze-
mlju sakrili – to nikad niko neće moći da izračuna“.291 U samokritici
i kritici četništva on otkriva bijedu izdaje i poziciju društvenih snaga
kojim pripada. U nekim od njegovih razmišljanja (,,Ne treba žaliti što
nijesmo junaci: da smo hrabri – prišili bi petokrake, pa ko bi onda
289
Svadba, str. 39.
290
Svadba, str. 40.
291
Svadba, str. 51.
583
Krsto Pižurica
grickao Musolinijeve makarone“292) nazire se klica njegovog kasnije
razlaza s četništvom. Biva to ponekad kad se u njemu, kao složeni-
joj strukturi od ostalih, sučele istorijski čovjek i čovjek savremenog
trenutka, koji po intuiciji naslućuje da, ako hoće da nadživi vrijeme,
mora biti okrenut budućnosti i društvenim snagama koje su u koli-
ma progresa. On kao iz ljutnje, što mu tobože smeta, psuje gomilu
radoznalaca (u kojoj ima i odbjeglih s fronta), a u stvari gadi mu se
i na sebe i na četništvo kad masu rašćeruje pogrdnim izrazima: ,,Šta
je tikvani, bukvani, balvani božji, stoko neslana – što ste zinuli! Zar
nikada nijeste vidjela čovjeka i komunista? Be-e-e, ka’ ovce na soli-
lo!“293 Drastičan je bio i u prijekoru upućenom onom Miroviću koji je
pokret i Partiju izdao i u zatvoru, radi ličnog spasenja, potkazivao dru-
gove i ,,provaljivao” partizanske simpatizere: ,,Nijesi ti pravnik nego
jadnik“, rekao mu je Ančić.294 Sumirajući ono što je Ančić pokazivao,
u analizi njegovog psihološkog stanja Lalić zaključuje: ,,Ma kako je
to nevjerovatno izgledalo, tih dana je ovaj žandar iskreno i tajno pri-
željkivao kraj podmuklom ’makaronskom vremenu’ koje je do nevje-
rovatnosti prevrnulo sve pojmove o časti, slobodi i junaštvu, a iznad
svega uzdiglo podvalu, izdaju, lopovluk i zločin; krijući od svakog,
vapio je da dođe kraj vremenu mangupske vladavine koja je uništila
iskrenost i drugarstvo, zabranila riječ ’drug’, a zakletvu časnom riječ-
ju proglasila partizanskom oznakom...“295
Lalić je, na njemu karakterističan način, označio vanjski izgled
Ančića: ,,Vitak mladić rumena lica, žandar po struci i profesiji“. Ne
osporava mu profesionalno ponašanje na poslu, ali stalno naglaša-
va njegovu odvratnost prema onome što radi. Njegov budući razlaz
sa zatvorskim vlastima i četništvom psihološki je pripremljen, i kad
je major Kuković dreknuo stražarima: ,,Sabo-o-te-e-r! Veži ga od-
mah! Odmah smjesta! Odmah, odmah, odmah, čujete li!“,296 čitalac
ne samo što nije iznenađen, već je to primio kao normalnu posljedicu
292
Svadba, str. 44.
293
Svadba, str. 52.
294
Svadba, str. 75.
295
Svadba, str. 44.
296
Svadba, str. 165.
584
Ančićeve dotadašnje aktivnosti. Lalić sa simpatijom konstatuje u jed-
nom trenutku fabularnog tkanja, kako je ,,Ančić čudno strpljiv prema
ljudima iz sedmice“,297 a zna se, tamo je Čemerkić s drugovima. On
ni od pretpostavljenih ne krije naklonost prema partizanskoj vojsci,
pa Kukoviću, kao u povjerenju ,,tihim glasom i nasamo saopštava da
je kraj blizu“, misleći pri tome na četništvo i leden prezir Njemaca
prema četničkoj vojsci.
Intenzivni dramski sukob stalno je uočljiv u psihološkom ži-
votu Ančića i u njemu narasta srazmjerno rastu opšteg zapleta radnje
romana. Iako žandar, sa službom na najośetljivijem mjestu u zatvoru,
Ančić nikako nije mogao srasti sa ponižavajućim životom zatvorenika
i vlašću čiji je eksponent bio. Podvojenost svoje ličnosti on i ne po-
kušava da prikrije, a ona je vidna od prvog kontakta s Čemerkićem i
njegovim partizanima i manifestuje se do kraja. U svim situacijama u
kojima učestvuje on ispoljava vrijednosti koje ga izdvajaju od ostalih
stražara i zatvorskih moćnika. Humanističku osnovu njegovog lika pi-
sac uočava i skreće pažnju na nju onoliko koliko je potrebno da bi se
razlikovao od drugih. Prema tajanstvenosti komunističke ideologije i
komunistima Ančić se nikad potpunije nije mogao odrediti, što je, u
njegovom slučaju, s obzirom na posao koji je obavljao, imalo tragične
posljedice po njega. U tom pogledu pisac upotpunjuje njegov portret
sljedećim zapažanjem: ,,Uvijek je Ančić u susretu s tim ljudima imao
neprijatno osjećanje lične slabosti i stida zbog nje i uvijek mu se činilo
da taj stid bar jednim dijelom viri ispod zveketa oružja i poziva na
zakon kojim je pokušavao da ga prikrije“.298 Metodom samoanalize i
Ančić otkriva slojeve vlastitog psihološkog života, pri čemu namjerno
(ili podsvjesno) omalovažava sebe i (posredno) pokret kome pripada,
a izražava divljenje prema suprotnoj strani. U tom pogledu osobito je
karakteristično njegovo obraćanje samome sebi u sceni kad po naređe-
nju nadređenih lica veže kolašinske zatvorenike uoči predaje zatvora
njemačkim vojnicima. U sceni je i iskren i misaon i samokritičan i pun
divljenja prema komunistima: ,,Dušu ti žandarsku”, kaže, ,,pokvarenu
i poganu – dokle ćeš ti, bre, vezivati boljega od sebe? A nećeš mimo
297
Svadba, str. 154.
298
Svadba, str. 41.
585
Krsto Pižurica
danas, nek si živ i zdrav! Nećeš mimo danas ni kozu vezati, to ti ruke
ne otpale, a ne bi šteta bila i da otpadnu!...“299
Književna kritika s posebnim uvažavanjem i naklonošću prema
Ančiću, kao dokaz njegovog poštenja i odbojnosti prema poslu koji je
obavljao u zatvoru, navodi njegove riječi oproštaja s Čemerkićem, kad
ga (Ančića) svezanog vlast otprema u njemačko zarobljeništvo. Viđeli
smo – on se vlasti zamjerio tobožnjom neukošću koju ispoljava dok
veže onemoćale zatvorenike, pa je razoružan, osramoćen i uhapšen. U
njegovom obraćanju Čemerkiću na rastanku vjerovatno ima srdžbe i
razljućenosti zbog ponašanja četničkog komandanta prema njemu, ali
je nesporno – njegova je riječ puna divljenja i poštovanja: ,,Zbogom,
Tado Čemerkiću, čovurino ljudska! Drž’ se kao što priliči, nek ti i na
smrti zavide ove kukavice, a ja ti već odavno zavidim!“300 Riječ odsli-
kava dvije stvari: junakovo podsvjesno priznanje vlastitog pada zbog
zabluda u kojima je dotad živio, i uvažavanje moralnih vrijednosti
svoga ideološkog protivnika. Ančić se tako približio granici od koje
počinje pozitivni junak Lalićeve proze, čime je relativizirana pristras
nost ovoga pisca u odnosu na ideološku poziciju svojih junaka.
II
Paralelno s četništvom i njegovim predstavnicima, osobito no-

siocima vlasti u zatvoru, tekla je linija Svadbe koja pokazuje život
utamničenih ljudi i njihove reakcije na uslove života koje nameće sila.
Ovaj sloj romana je i važniji od onog koji slika četništvo, budući da
donosi likove draže piscu, s više je simbolike i asocijacije. Veći dio
misaonosti i lirskih pasaža vezan je za ovaj sloj romana, ali mjestimič-
na patetičnost, karakteristična za Svadbu u cjelini, ośeća se i u onim
strukturnim elementima romana u kojima se slika zatvorenička masa
sa nama dobro znanim sekstetom iz sedmice.
Dovodeći Čemerkića među ostale zatvorenike Lalić je razotkri-
vao ne samo zatvorsku atmosferu, u kojoj je neizvjesnost śutrašnjeg
dana dominirajuće ośećanje zatvorenika, već je posmatrao i pojedin-
299
Svadba, str. 161.
300
Svadba, str. 169.
586
ce iz te mase i pratio njihovo integrisanje s masom i zatvorskim am-
bijentom. Dosljedno realističkom postupku pisac je, prateći sudbinu
glavnog junaka, skoro izvještajno, naveo imena ostalih junaka među
koje je Čemerkić doveden i objasnio uzroke i okolnosti njihovog pada.
Na njihovoj sudbini prelomljena je specifičnost istorijskog trenutka i
psihologija vremena, u čijoj su se mutnoći mnoge vrijednosti izgu-
bile i mnoge strasti proključale. Izbjegavajući psihološke zaplete (s
izuzetkom Vuka Nedića) u životu svojih junaka – Lalić dosta pojed-
nostavljeno saopštava neke važnije činjenice iz njihovog života, koje
su mogle uticati na formiranje njihovog karaktera ili uticati na ishod
aktivnosti u prelomnom trenutku vremena. U njihovom uvođenju u
čitaočev saznajni krug ima shematičnosti i uniformisanosti što proiz-
laze djelimično iz koncepta romana, a većim dijelom iz početničkog
piščevog iskustva da na većim umjetničkim freskama slika društveni
život vremena i čovjeka u njemu. Pisac se zadržava na trima važnim
etapama života junaka iz zatvoreničke sobe u koju je Čemerkić dos-
pio: socijalnom porijeklu, političkoj pripadnosti i okolnostima koje su
junaka dovele u četničko ropstvo. U nekim slučajevima postoji sud-
binska povezanost između onoga što ličnost jeste i onoga što je bila.
Doba starosti i socijalno porijeklo ljudi iz tzv. Čemerkićeve
sedmice su različiti. Tu je student (M. Lukić), finans (Vuko Nedić),
seljaci (Dragušić, Tomeljić), učitelj (Savović), popov sin (Vuković),
tu su uz mladiće i stariji ljudi (Pešić, Reljić, Tomeljić), ali svi ujedinje-
ni u riješenosti da se pruži otpor nasilju i okupatoru. Zatvorska atmos-
fera nije ubila u ovim ljudima ljubav prema životu, niti ih je učinila
pasivnim posmatračima zbivanja, koje bi val sudbine nosio nezavisno
od njihove aktivnosti: ovi ljudi se nadaju i u nadanju nalaze oslonac za
postojanje, a inicijative koje ispoljavaju u borbi za opstanak i inven-
tivne su i smjele i mobilne.
Segment Svadbe u kome Lalić saopštava sociopolitičke podatke
iz života junaka iz tzv. sedmice je realistički intoniran, uoblične stilom
koji pruža informacije. Ovaj dio romana pruža istorijsku sliku zbiva-
nja na terenu i osvježava ratne uspomene, koje, zbog protoka vreme-
na, već postaju dio istorije. Slika vremena i čovjeka u njemu – karate-
ristika je za Svadbu u cjelini, ali tu osobenost naglašavamo u odnosu
587
Krsto Pižurica
na segment o kome je riječ s posebnim razlogom, budući da se iz njega
nazire zabrinutost društvenih snaga koje su odlučujuće djelovale na
terenu i romantičarsko zanešenjaštvo, a time i pad, onih pojedinih koji
su ,,komunističku revoluciju (zamišljali) nejasno i lijepo, otprilike kao
27. mart ili 13. jul – kad je vedar dan i toplo sunce i kad zbunjen ne-
prijatelj jedva daje neki traljavi otpor“.301 Nepripremljenost za nošenje
bremena koje je vrijeme nosilo i nametalo osvetila se, pa je revolucija
svoj tok skupo plaćala. Piščeva konstatacija da je ,,ovo bilo užasno i
vjerovatno, sa glađu, štednjom municije i rđavim konacima, beskrajno
i bezizgledno mučenje teže i strašnije od smrti“302 objašnjava kako je
dolazilo do pada pripadnika komunističkog pokreta i njihovog ulijeta-
nja u đavolju mrežu četništva, personifikovanu u zatvorima, od kojih
je jedan i onaj u koji dospijeva Čemerkić. U tom pogledu izdvajamo
sudbinu dvojice – a) Dragušića i b) Vuka Nedića.
Pad Ljuba Dragušića u četničko zarobljeništvo karakteristična
je koliko za vrijeme toliko i za članove Partije, koji su, zbog gubitka
perspektive revolucionarne borbe, postajali žrtve sumnje i opšte dez
organizacije revolucionarnih snaga na geografskom prostoru s kojeg
su motivi djela. Sav predan ciljevima borbe, obuzet rodoljubljem, oja-
čan revolucionarnim zanosom – Dragušić je smisao života našao u
služenju revoluciji. Neposredno angažovan, kao skojevski povjerenik,
na obavezama kurira sreskog partijskog komiteta, Dragušić se ,,lomio
po putovima između Gostilja, Radovča, Morače, Mojkovca i Konjuha,
gubio se u Mrčavi i Bjelasici, noćivao sam u gustim planinama i zapa-
dao u smetove do ispod pazuha“.303 Tako je njegov život trajao do jed-
nog trenutka kad je revolucija počela da zapada u osjeku i malaksalost,
a onda su i partijski kadrovi počeli zapadati u malodušnost i beznađe.
Dragušić je došao u kontakt s jednim od drugova ,,odozgo“ i taj su-
sret je sudbinski djelovao na njega. Umjesto ohrabrenja i razjašnjenja
trenutne pozicije u kojoj su se našle snage kojim je Dragušić služio
drug ’odozgo’ mu je rekao sljedeće: ,,Mi smo žrtvovani ili još gore do
toga... Nije se radilo kako treba i sad se to ne može popraviti. Snađi
301
Svadba, str. 85.
302
Isto.
303
Svadba, str. 89.
588
se kako sam znaš, a ja se sjutra predajem četnicima“.304 Četnički obra-
čun s Dragušićevom porodicom, u znak odmazde, ranjavao je njegovu
dušu, ali se on nije predavao – opirao se i izdržavao. Susret, međutim,
s Martićem, drugom ,,odozgo” imobilisao je u njemu i posljednji atom
energije i od svoje ,,crne ure pred očima“ svjetlost dalje nije mogao
nazirati. ,,Pred veče”, konstatuje pisac, ,,blijed i ljut na Partiju i sve
drugo, Ljubo Dragušić siđe do Barutane i predade oružje“.305
Dragušićeva drama – manifestovana u dilemi ‒ ubiti Martića
(zato što mu je otrovao dušu), ostati u neizvjesnosti i predati se valu
vremena, ili se predati neprijatelju i time dokrajčiti svoju egzistenciju
i revolucionarnu aktivnost slična je psihološkoj drami u kojoj se na-
šao, u isto vrijeme, i Vuko Nedić, takođe jedan od junaka ,,sedmice“.
Sin junaka iz balkanskog rata ,,koji je hrabro poginuo s neispunjenom
željom da bar jednom vidi svoje dijete“ ‒ Vuko Nedić je imao dodat-
nu nesreću u rođenoj majci Zorki. U uslovima četničke strahovlade
(,,boli su noževima i odvodili čeljad u ropstvo, premlaćivali ono što
ostaje, pa su čak zaplijenjenu stoku zlostavljali psujući joj Kominternu
i Staljinove brkove“) – četnici ,,batinama premlatiše staru udovicu“,
Nedićevu majku i ona ne izdrža psihičku i fizičku torturu, već oduši na
svoga sina prisilivši ga na očajničke korake. ,,Pseto, pseto” ‒ siktala
je. ,,Predaj se, pseto, ili me utuci! Neću ja, nekrste, da me zbog tebe
toljagaju. Predaj se ili me, evo sad ubij! Što da živim, koju sreću da
doživim, kad sam poganog nekrsta rodila? De ubij, izrode, de!”306
Sukob između majke i sebe Nedić nije doživljavao kao rodbin-
ski konflikt koji bi se tek tako mogao riješiti prihvatanjem ili nepri-
hvaranjem zahtjeva o predaji. Sukob je imao dublje korijene čije su
klice sezale do esencijalnih sadržaja Nedićeva bića. U pitanju je bila
odbrana ili izdaja svih načela na kojima je dotad izrastao. S druge
strane – strah da može majku omrznuti i da je već mrzi pustošila je
njegovo biće. Priklonio se majci i predao se: ,,Dobro, majko. Predaću
se i mi se više nikad nećemo vidjeti“.
304
Isto.
305
Svadba, str. 91.
306
Svadba, str. 99.
589
Krsto Pižurica
Lalić je liku Vuka Nedića posvetio (i podario) dosta ljubavi i
prostora. ,,Ogroman, crven i brkat“, on pojavom i izjavom pomirljivo
djeluje na zatvorenike, koji u bijedi i zlu vide svoju propast, a da bi
dane skratili posežu za svađom. U njegovoj izjavi da je zatvor pratilac
života i da su tamo ,,zapadali samo boljševici“, da i u ,,ovim rupama
neko mora da trune i na strelištima da se gine“ jer – ,,nema svadbe bez
mesa“, pisac prvi put koristi široku sliku u čijem je središtu riječ koja
je u naslovu djela. Nedić je iskreno odan ideji komunizma, požrtvovan
je i neuništiv. Tipičan za prostor s koga potiče – on životnim putem i
načinom školovanja, takođe, podśeća na prośečnog crnogorskog mla-
dića čije porijeklo vodi sa sela, a utočište političkih ubjeđenja nalazi u
tajanstvenosti ideje komunizma. Zbog učestvovanja u ustanku Nedić
je bio ucijenjen od talijanske komande, što govori o njegovom uticaju
na ustanike i maniru neprijateljske vojske da putem odmazde uništi
ustaničko jezgro i osigura mirniji život u okupiranoj zemlji. Njegov
pad je dio osjeke revolucije u trenutku oporavka onih snaga protiv
kojih je revolucija i podignuta.
U životu i načinu pada u neprijateljske ruke ostalih zatvorenika
,,sedmice“, među koje je dospio Tadija Čemerkić nema specifičnosti,
kojima bi privlačili čitaočevu pažnju, sve je to dio i slika vremena.
Jedino se odvaja od ostalih, kako godinama tako i životnom snagom,
učitelj iz Brežđa Veličko Savović, s nadimkom sveti Sava. Bivši ratnik
crnogorske vojske i međuratni učitelj, nemiran i nestalan, opozicionar,
,,pa su ga zato trideset i sedam puta po kazni premještali u zabačena
sela Metohije, Sandžaka i Makedonije“ ‒ više nespretnošću nego par-
tijskim usmjerenjem dopao je u zatvor, a odatle je, na jedan ili drugi
način, put vodio u smrt. Prvi njegov značajniji susret s komunistima
zbio se u trenutku kad su ga ustanici oslobodili zatvora, a kasnije je
lavirao. Ipak, prevagnule su u njemu simpatije prema partizanskoj
vojsci. Svađalački raspoložen, Savović je svađu unio u zatvor.
Autorovo unošenje u tekst junaka poput Savovića, posebno gle-
dano iz perspektive ,,sedmice“ dvojakog je smisla: razbijena je jed-
nobojnost dejstvujućih likova i nastavljena je piščeva generalna etič-
ko-estetička orijentacija uspostavljanja kontakata s istorijom. Svadba
je pokušavana da se gleda iz perspektive jednostranosti, jednobojno-
590
sti likova, pristrasnosti određivane partijskom dogmom, a to je ra-
đeno bez dovoljno zalaženja u izdiferencirane individualnosti, kojih
naravno nije lišen ni ovaj roman. Lalić je, osobito u doba procvata i
cvjetanja umjetničke opservacije, vodio računa o simetričnosti duha,
i karaktera, i aktivnosti svojih junaka, a simetričnosti nije lišena ni
Svadba. U ovu kategoriju estetičkih vrijednosti spada i Savović, ova-
kav kakav jeste, ali naravno ne jedino i on.
III
Od dolaska Tadije Čemerkića u zatvor, Svadba se razgranava-

la, kako u elementima fabularnog toka tako i u sferi jezika i izraza.
Harmonično raspoređujući misaono-tematske blokove u odnosu na
zamišljenu osu djela Lalić zadržava u središtu glavnog junaka, koji
svojom aktivnošću zasjenjuje ostale nosioce radnje. Glavni junak u
priči nadopunjuje izjave svojih prethodnika osobito u onom dijelu koji
se odnosi na dekomponovanost društvene svijesti manifestovanu u po-
manjkanju čvrste povezanosti odlučujućih faktora u borbi za progres.
,,Ostaviše me partizani“, kaže, ,,bez zbogom i doviđenja, odoše preko-
noć nekud u neznan“.307 Čemerkićeva izjava, na ovom stepenu radnje,
o rastočenosti društvene svijesti poslužiće piscu kasnije kao osnova
za isticanje ideje o odnosu jedinke i političke organizacije u suprot-
stavljanju snagama koje guše čovjekovu slobodu. Iskakanje glavnog
junaka djela iz organizovanih društvenih snaga, bilo je dodatni razlog
da se on imobiliše, da se pasivizira i vrati dnevnim obavezama od či-
jeg je ispunjenja zavisila njegova porodica, i bratova. Da glavni junak
ne bi ostao na nivou pustolova, da bi ga do kraja očovječio – Lalić je
u Čemerkiću, jedan od primarnh razloga njegovog dospjeća u zatvor,
našao u njegovim obavezama prema porodici. Time je junaka Svad-
be, a kasnije i nekih drugih djela, učinio prijemčljivim i plemenitijim.
Umjesto robusnog heroja, kakav nam ponekad izgleda, naoko bezośe-
ćajnog i bezobzirnog – pred nama, ipak, izrasta borbeni humanista
koji imponuje i rodoljubljem i humanošću i energičnošću. Na pitanje
jednog iz ,,sedmice“: „Kako si dozvolio da im padneš u ruke? Ti!“ –
307
Svadba, str. 109.
591
Krsto Pižurica
on odgovara: ,,Znaš, burazeru: nevolja nagna... Porodica moja i brato-
va, dvanaest članova – mora to da se hrani. Ne živi se od slave, naro-
čito u ovakva vremena. Lakše je čovjeku dok je neženjen, lakše mu je
istinu reć i pravdu učinjet. Šta ga veže? Pušku preko ramena, slobodan
je uz vjetar i niz vjetar, gdje mu glava, tu mu hrana. Ej, da sam imao
sreće – ova revolucija bi se izvodila prije deset godina, kad Tadija nije
imao pilež oko sebe! Zar bi onda Tadija pustio da ga okiva onakav
gad što mu se i po glasu vidi da je gad? Ne, vjeru ti dajem, nego bi se
za mene znalo i na dalja mjesta!“308 Dalje junakovo objašnjenje kako
mu je četnička vlast nudila vojnički čin ako joj se prikloni, zatim kako
su mu četnici tražili oružje pa da ga dalje ne diraju, pa kako, iz lju-
bavi prema oružju nije predao ni pušku ni revolver i kako je, najzad,
silom savladan i predat nacionalističkom sudu na nadležnost, te kako
je osuđen – samo ga čini junačnijim, humanijim, privrženijim tradiciji
i bližim herojskom poimanju slobode i ratništva, osnovnom obilježju
naroda kome pripada. Ljubavlju prema osveti, slobodi i oružju Čemer-
kić je učvrstio temelje vrijednosti svoga bića, čime se približio kako
borbenom hrišćanstvu, tako vrhunskim etičkim vrijednostima svoga
naroda. Na tim ljubavima pisac je i gradio Čemerkićev književni lik.
U sižejnom razgranavanju Svadbe, koje se uglavnom odvija u
sjenci glavnog junaka interesantne su epizode koje slikaju pokušaje
zatvorenika da se bjekstvom dočepaju slobode, Čemerkićevo simulira-
nje bolesti i njegovo odvođenje u bolnicu, susret s bolničkim osobljem
i sl. U nekim od tih epizoda ima prenaglašenosti zasnovane na humo-
ru, ima intimnog proživljavanja junaka, ali ima i istorijskog podteksta
na kojem su neke epizode zasnovane. Tzv. Vučeljina epizoda ne slika
samo Vučeljine nevolje sa svojom ženom već i bolničku atmosferu,
traženje mišje rupe od strane četničkih zabušanata i posebno donosi
portret dr Perolina i njegov način ulaska u istoriju medicine. Kod sve-
ga toga zanimljiv je Lalić pripovjedač, koji slika atmosferu prizemnog
duha, bolesnike i ranjenike ćiftinsko-balkanskog nivoa rezonovanja i
razmišljanja.
Od središnjeg dijela romana razuđenost fabule očituje se u
slikama brojnih epizoda i uvođenju u akciju novih junaka, čija ak-
308
Svadba, str. 109.
592
tivnost bogati slojevitost romana i upotpunjuje saznanja o procesima
društvenih kretanja prostora i vremena. Čemerkićev lik od povratka
iz bolnice postao je dinamičniji i preduzimljiviji, ne miri se s krahom
jednog svog pokušaja da se dočepa slobode i spasi se, već kuje nove
planove, a oslonac za akciju traži u aktivnosti drugih zatočenika koji
su bjekstvom smrt već pobijedili. U tom pogledu njemu služe kao uzor
Milovan Dožić, Rajo Bosnić i drugi. Lalić tako prvi put u svome djelu
spominje bjekstvo partizana iz kolašinskog zatvora, pa Svadba živi i
kao izvor istorijskih saznanja.
Izlaz iz psihološke krize u koju je mogao zaspati poslije ne
uspjelog bjekstva iz bolnice – Čemerkić je nalazio u prkosu vlastima,
saznanju da je drugovima – zatvorenicima potreban i misaonom opu-
štanju lirski intoniranom i prožetom simbolikom. ,,Nije čovjek stoka
za klanje, još ćemo se mi pogledati“,309 poručuje on prkosno, a on
je junak koji riječ pretvara u akciju. Depresija nije svojstvo njego-
ve psihe, čak ni onda kad je vidio da četnički stražari iznose breme
konopaca, namijenjenih vezanju zatvorenika. U psihološkoj analizi
ovoga lika, pisac je zapazio i ovakav trenutak njegove reakcije: ,,Spu-
sti glavu, sklopi oči i vidje djelić beskrajne grozne tame kako pada
na ovo ljudstvo željno sunca“.310 Obradova se kad je čuo partizansko
oružje, koje je budilo usnule nade zatvorenika da mogu biti spaseni.
,,Tako, tako-tako-tako, tako!... To je moj melem“, kaže, ,,to mi rane
liječi. Produži, mali moj, nagari mi ti samo, mali moj druškančiću!
Ej, da mi je da te poljubim za tu muziku, ozdravio bih od svake bo-
lesti“.311 Nemirna duha i smišljenih poduhvata, on je stalno u akciji i
procjeni okolnosti, za šta se često upotrebljava pojam situacija. ,,Ako
je i teško“, kaže, ,,ne treba pamet izgubiti... Pamet je važna stvar“.312
Iz mase likova pisac ga odabira da kroz njega saopšti ideju djela, da
bude tumač njegovih misli i nosilac ideje otpora. Seljačkog porijekla
i poznavalac narodnog života – on se priśeća narodnih običaja i jedan
od njih – svadbu – prenosi na teren revolucionarnih zbivanja, videći u
309
Svadba, str. 129.
310
Svadba, str. 153.
311
Svadba, str. 147.
312
Svadba, str.175.
593
Krsto Pižurica
njemu simboliku rata i revolucije. Čemerkić, tako, na momente biva
i etnolog, čijem kazivanju treba vjerovati. Epizoda u kojoj on priča o
svadbi i atmosferi na njoj ide u značajnija mjesta Svadbe. ,,Lijep je
običaj svadba“, kaže, ,,i pametan: tu se slavi muška snaga sposobna da
stvori, i ženska mekota od prirode pripremljena da održi novi život, da
ne ostane pusta i ružna zemlja bez ljudi i njihove stalne borbe sa svim
i svačim“.313 Po Čemerkićevoj ocjeni svadba na selu je višestrukog
značaja. Slikajući je on se dotiče crnogorske istorije, čija se surovost
ośeća i u narodnom životu. ,,Kod nas“, kaže, ,,po zloj sudbini i goroj
navici, zazorno je svima koji nijesu budale ili guslari da pjevaju kad
nije svadba ili slava“.314 Ne može se pjevati u nesrećnoj zemlji u kojoj
u vrijeme borbi za slobodu nestaje prostor oko crkve da bi se mrtvi
sahranili već po šestoricu u jedan grob kopaju, a što se guslar čuje –
zna se: gusle utiru suze za poginulim. Duševan i na momente duhovir
Čemerkić drugovima priča priču o svadbi i svatovima da bi im skra-
tio predsmrtne časove i umiranje učinio lakšim, odnosno da bi pisac
razvojne linije romana držao u domenu naslova. Čemerkić je lirski
raspoložen u priči o svatovima, osobito kad ističe nevjestino bacanje
jabuke na mladoženjinu kuću i svatovsko grabljenje oko jabuke koja
predstavlja sreću. Kaže: ,,Mnoge od tih nevjestačkih jabuka pale su mi
u ruke – po tome, a i po nekim drugim znacima procijenjeno je da ću
biti valjan čovjek...“315
Priśećajući se svadbenog veselja u kontekstu zatvorskog života
i šire – ratnih zbivanja, koja su i njega i drugove mu dovela u zatvor,
Čemerkić hoće slikovito da prikaže rat i revoluciju i u simboličkom
spoju revolucije iz koje se rađa novi život i svadbe koja je uvod u bio-
lošku obnovu života nalazi nešto zajedničko, nešto što ih spaja i pod
śeća na simboličko jedinstvo. Sličnost u Čemerkićevoj viziji između
svadbe i revolucije, saopštena jezikom simbola, dio je Lalićevog sim-
boličkog izraza, stilske odlike njegovog pjesničkog jezika. To mjesto
u kome Čemerkić upoređuje svadbu i konkretnu istorijsku stvarnost
opšte je poznato, ali se interpretator teksta ne može odreći intimnog
313
Svadba, str. 185.
314
Svadba, str. 184.
315
Svadba, str. 185.
594
ośećanja potrebe da ga navede i u ponovom izdanju: ,,Kod nas ti je sad
stanje takvo: partizani su kao svatovi – otmičari: pošli su i ugrabili i
dovode narodnu nevjestu – slobodu. Studenti i uopšte partijci tu svad-
bu zovu revolucija, a ja ne mogu nego kako se meni sviđa: Svadba,
samo velika. Blizu su stigli svatovi, čuje se njihova pjesma i šenluk, a
djevojka – pravda i sloboda, meni se čini da su one ujedno – priprema
jabuku sreće da je baci na šljeme“.316
Pravi narodni predstavnik, nosilac u romanu ideje otpora, Če-
merkić je silovit i simboličan i u drugim prilikama u kojima se iska-
zuje odnos i konstatuje stanje. On je u središtu piščevih interesovanja,
čak i onda kad se roman razuđuje i novi junaci uvode u akciju. On
je epicentar zbivanja i događaja. Oglašavajući se darom za pjesničko
pričanje on u jednom trenutku razvoja radnje romana kaže kako su mu
neprijatelji slobode poorali njive i livade, plotove provalili, rasad po-
gazili, kaleme obrstili i posušili, košnice prosuli, psa ubili. Na pitanje
jednog od zatvorenika šta bi sijao ako bi izišao iz zatvora, odgovara
kivno, ali i pjesničkim jezikom: ,,Pravo da ti kažem, odavno sam na-
mjeravao da sijem kuršume – dako bi mi niklo malo pravde i sinulo
malo slobode za onu djecu“.317
Stotinak središnjih stranica romana Svadba, od Čemerkićeva
povratka iz bolnice do ulaska Njemaca u Kolašin, sadržajno su bo-
gatije i raznovrsnije od drugih djelova romana. Prisustvo glavnog ju-
naka ośeća se svugđe, ali i druge epizode upotpunjuju sliku ratnog
stanja, a neke donose i nove likove. Među njima su zanimljivi četnič-
ki bjegunci Mano Radonjić i Ivo Margić, ,,jedan od novih (je), bivši
podoficir Grujić, kovrčav, plećat i jedar ljepuškasti mladić okruglih
obraza i podsmješljivih očiju zelenih kao trava“, doveden je u zatvor
i Ivan Rajčić; u tom dijelu spominju se i drugi zatvorenici (Nikola
Ojdanić, Gojko Oklijević, Šuković, Vuksanović, Peković, Medenica,
Mali Pođanin, Ratko Lješević, Guslar), među kojima se ističe Obren
Tanjić: djelićem sudbine kako je uhapšen on podśeća na onog junaka
iz Andrićeve Proklete avlije. Čvorišne tačke ovog dijela romana su:
vojvodina odluka da se likvidira četnički zatvor u Kolašinu (i zbivanja
316
Svadba, str. 186.
317
Svadba, str. 208.
595
Krsto Pižurica
oko toga), sukob Ančićev s vlašću, predaja zatvorenika (od strane vla-
sti) Talijanima i vojvodin susret s predstavnicima kolašinskog građan-
stva. U tom dijelu i Čemerkićevi snovi, o čemu kasnije. I o Guslarevoj
hajdučkoj pjesmi, kao završnom ehu ovog dijela romana, na drugom
mjestu.
Umjetnički domet ovoga dijela Svadbe je na nivou ostalih kom-
pozicionih djelova romana. Među scenama ima onih koje su pune
dramskog naboja, kakva je npr., ona u kojoj se slika odvajanje zatvore-
nika osuđenih na smrt. U grupi tih nesrećnika je i Čemerkić. Scena je
jeziva, ali heroji hoće i tu da budu junaci. Kad je osuđenike pozdravio
Čemerkić ,,zvonkim, skoro veselim glasom“: ,,Srećna vam sloboda,
Crnogorci – oni se nasmijaše, ne što im je bilo do smijeha nego što su
htjeli da pokažu da i to mogu“.318 Lalić je tako poentirao heroičnost
djela, pri čemu je pokazivao mjeru: nije dozvolio da herojsko bude
nadvladano patetičnim. Smijeh i veseo glas uoči prisilne smrti dosta
govori i o osuđenicima i o Čemerkiću koji ih pozdravlja. U etičkom
smislu to su nasljednici Mažuranićevih zatočnika ,,mrijet naviknutih“,
čijem držanju se i neprijatelj divi: za takvo držanje (zatočnika) pred
agom Mažuranić je rekao ,,posmica ih srca ne iskali, što bez straha
svi su pred njim pali“, a četnički oficir za nove zatočnike kaže to isto,
samo malo drugačije – ,,Još i sad se rugaju“. U literarnom smislu te
epizode izoštravaju umjetničku sliku i potenciraju autentičnost lika i
ratne atmosfere.
Jedna epizoda iz ovog dijela romana je lirična, uobličena je ele-
gičnim tonom i baladičnim jezikom. Ona je odjek bolnog dostojanstva
u čovjeku koji proživljava tragične trenutke u situaciji kad je nemoćan
da se odupre nasilju, a htio bi da ostane ponosan i ne obruka potom-
stvo. Scena u kojoj Toma Kašević s bolom u duši posmatra osuđenike,
spušta tenziju propagandnog jezika Svadbe, umanjuje jednosmjernost
naracije i otkriva liričnost u piscu, koji (ponekad) piše s didaktičkim
ciljem. U Kašićevoj riječi jezička izražajnost je na visokom nivou, ona
je suma piščevih mogućnosti, panorama klasne pripadnosti i zanima-
nja ljudi koje nasilje tjera u smrt. ,,Ima tu toliko orača da ishrane devet
sela“, kaže on, ,,kosača i čobana da izime hiljadu ovaca, ima đaka i
318
Svadba, str. 145.
596
studenata koji bi proslavili bistrinu i obdarenost čitavog naroda i ima
boraca dovoljno da razbiju talijanski bataljon ili njemačku četu – a sve
im to ne pomaže i, upravo – baš to je razlog da ovako prerano nestanu.
Noć je otvorila ponore za ove ljude, potoke koji će do jutra teći mutni
od krvi, i mračne šume kolašinske, čije će se zvjerke presititi ljudskim
mesom. Više od pedeset porodica nema sna u ovu noć i sva ljubav i
otkupi, i sve želje i molitve i savjeti – uzalud su...“319 Ovaj monolog
jednog od junaka romana, uz kvalifikative koje smo mu dali, sumira
sudbine ljudi kojim je zatvor napunjen, lelek je nad njihovom sudbi-
nom i optužba nasilja ispoljenog u gaženju čovjekove egzistencije.
Raspoloženje ispoljeno u njemu odvelo je pisca prema duhu i smislu
ispoljenim u dvijema pjesmama kojima se ovaj kompozicijski dio ro-
mana završava: prva od njih (ona o Starini Novaku) naglašava razloge
eksplozije gnijeva i poniženog čovjeka, druga je simbolično upozore-
nje nasilju da je ranjen čovjek (kao i ranjena zvjerka) najopasniji kad
se čini da je na izdisaju. Grubost spoljnih faktora, čiji je daleki odjek
i sam zatvor, u kome se dosad odvijala radnja romana, uzrokovala je
eksploziju gnijeva i radnju romana dovela do kulminacione tačke, s
koje su njegove dalje linije vodile razrješenju, odnosno raspletu. Uz
sudbine drugih junaka romana, u tom, uslovno rečeno, trećem dijelu
romana – raspletena je i sudbina Tadije Čemerkića, protagoniste rad-
nje romana.
Pritisak na čovjekovu sudbinu u Svadbi kulminirao je u pojavi
Njemaca u gradu na Tari i predaji kolašinskog zatvora novom okupato-
ru. Bilo je to novo iskušenje i za zatvorenike i za Čemerkića. Opasnost,
međutim, po život zatvorenika samo se prividno povećala, a u suštini
nije tako. Danteova misao uklesana kao natpis na ulasku u pakao, u
Laliću je dobila refleks u misli Miša Vukovića, zatvorenika: ,,Ko ovdje
dođe, nek otpiše svaku nadu“,320 prema tome zatvor nije pružao nikakve
šanse da se preživi. Bjekstvo Bosnića i Dožića ne demantuje Mišovu
spoznaju. Izručenje zatvorenika Njemcima stvorilo je privid pogoršanja
njihovog položaja, a zapravo bila je to šansa za borbu: ko se ne bori
nema izgleda da pobijedi. U susretu s vazduhom i širokim prostorom,
319
Svadba, str. 202.
320
Svadba, str. 236.
597
Krsto Pižurica
po izlasku iz zatvora, pred zatvorenicima su se pojavile i zamke i teš-
koće, ali se budila i nada. Prije drugog – iz zatvora je izašlo više neoko-
vanih nego što ih je bilo unutra, a raskovani nadali su se ,,u onaj jedan
od sto ili onaj nula – nula – jedan od sto“321 da će u borbi za slobodu
uspjeti. Glavni junak, Čemerkić, pošto je razbio svoj okov, ,,pozvao je
okovane drugove da dođu i počeo da (ih) otkiva daleko brže i vještije
nego što bi to radio Džogaz“. Oslobodio je gvožđa skoro desetoricu
ljudi, a zatim je, uz savlađivanje nepreviđenih teškoća, ,,stezao zube i
grčevitim kratkim udarcima sjekire produžavao da kida gvozdene ve-
ze“322 svojim drugovima. Eto jedna prilika da neko preživi. Hajdučka
lozinka: „stići i uteći na strašnu mjestu postojati“ bila je sastojak u krvi
ovih Lalićevih ljudi, koje je život prisiljavao da mnogo štošta nauče od
zvjerinja.323 I prva ukazana prilika potvrdila je heroičnost junaka Svad-
be: bježanje u slobodu platili su životima, ali je ipak neko ostao živ da
ispriča ,,sve kako je bilo“. Među preživjelima je bio i Tadija Čemerkić.
IV
Od kompozicionih elemenata Svadbe izdvajamo govor i san,

kao činioce koji djelu daju osobenosti za njegovu individualizaciju.
Govor nekih dejstvujućih lica, posebno Lašića i Đurišića, idu u onu
specifičnost stilskog izraza koja potencira retoričnost djela. U vrijeme
pisanja Svadbe Lalić se nalazio pod svježim utiscima ratnog krvopro-
lića, pa je ta okolnost njemu nametala i obavezu da svoje likove dono-
si u vremenskom kontekstu i naznači njihovu ideološku pripadnost. Iz
Lašićeva govora izbija njegovo drugo lice, surevnjivost i nepovjere-
nje u međusobnim odnosima četničkih komandanata, a iz Đurišićeva
govora zasljepljujuća mržnja prema utamničenim ljudima, koje silom
ćera u smrt. Uz element retoričnosti – govor četničkih komandanata
u Svadbi nosi i stilski sastojak koji djelu daje natrunu propagandnog
teksta. Lašićev govor je posredno saopšten, predočava ga autor dje-
la, dok se Đurišićev govor neposredno čuje i vrši uticaj na slušaoce.
321
Svadba, str. 173.
322
Svadba, str. 244, 245.
323
Svadba, str. 173.
598
Leksika njegovog govora konotira i prijetnju i srdžbu i gnijev, nosi u
sebi osvetništvo, pomamu i žestokost čovjeka koga je mržnja prema
suprotnoj strani zaslijepila. Poput svoga uzora – dučea – Đurišić je po-
zer, teatralan je, misaonost mu je u sjenci pokreta. ,,Čitavo je vrijeme
zabacivao na potiljak, zatim navlačio na oči svoju mrku šubaru, vukao
gore i dolje crni gajtan sa parabelumom ili tresao kožnim rukavicama
iznad raznobojnih zatvoreničkih kapa i perčina“.324 Naznačeni govor
je dio njegovog psihološkog profila, odraz uplašenosti čovjeka koji
prijetnjom robu hoće da umanji njegovu moralnu pobjedu.
Čemerkićevi snovi u Svadbi u tijesnoj su vezi s poetikom naslo-
va djela i poetikom djela u cjelini. Ti snovi su dio stilske tehnike pisa-
ca koji u Njegošu i narodnoj poeziji nalaze uzore stilsko-izražajne or-
namentike, a u junacima Gorskog vijenca i epske deseteračke pjesme
psihološki i fizički habitus kao proizvod nadahnuća Čemerkića i nje-
govih mu drugova. Svi Čemerkićevi snovi (i jedan učitelja Savovića)
simboličkog su značenja, odraz su (i izraz) psihološke uznemirenosti
lica koje ih sanja, projekcija su junakove želje i barometar raspolože-
nja sredine u kojoj se sanjač nalazi. Snovi u Svadbi su odbrambenog
karaktera. Snagom mašte ili intuicije sanjači ,,dosanjaju“ ono što se
hoće ili se želi, a njihova prezentacija slušaocima ima snagu moralnog
činjenja ili ,,duševnog pića“, koje ne uzrokuje obamrlost, već podstiče
na podvige. I Savovićev i Čemerkićevi snovi su strukturirani na leksi-
ci ruralne sredine, čije dekodiranje ne predstavlja posebnu teškoću.
Simbolika snova Svadbe je istorijski uslovljena: uz raspolože-
nje junaka ona odražava i vrijeme. Gledano u istorijskoj perspektivi
– san učitelja Savovića predskazuje i ličnu katastrofu četničkog ,,voj-
vode“ Đurišića i katastrofu vojske koju predvodi. ,,Neka, neka, sve su
izopačili“, kaže učitelj, ,,al’ se, bogme, i njima izopačilo: sanjao sam
’vojvodu’ Đurišića kako jaše niz Taru glavom obrnutom konjskom
repu; to mu, vala, ne sluti na dobro“.325 Dva su ključna elementa u
Savovićevu snu: kretanje jahača nizbrdicom i njegov naopački položaj
na konju. Prvi treba da predskaže (po narodnom vjerovanju) totalni
krah junaka akcije, a drugi zadire u sferu ruganja, sprdanja.
324
Svadba, str. 159.
325
Svadba, str. 167.
599
Krsto Pižurica
Savović saopštava san u trenutku dok masa zatvorenika čeka da
bude izručena talijanskom okupatoru, pa je očito da junak predskazi-
vanjem nesreće dojučerašnjeg mučitelja hoće koliko-toliko da ublaži
nesreću svoju i svojih drugova. Element naslade vidljiv je u njegovoj
naraciji.
S iste psihološko-strukturne etape je i ‒ prvi san Tadije Čemer-
kića. On je razuđeniji od Savovićeva, ima više simbolike, više junaka
oblikuje atmosferu u kojoj treba da dođe do izražaja poruka sna. Dok
san učitelja Savovića predskazuje ličnu katastrofu četničkog koman-
danta od čije riječi zavisi sudbina zatvorenika – dotle je Čemerkićev
san šire osnove i porukom koja se odnosi na širi krug ljudi. Čemerkić
ga saopštava u odlučujućem trenutku za zatvorenike, u pravom smislu
u njihovom biti ili ne biti, što podśeća na pričanje snova Njegoše-
vih junaka u Gorskom vijencu uoči sudbonosnog događaja – boja s
poturicama. U Čemerkićevu snu prepliće se java sa željom, a na toj
osnovi strukturirani su i snovi Njegoševih junaka. Podsvjesnu želju
svojih drugova da doznaju hoće li ih četnici poubijati na Brezi ili će ih
predati talijanskom okupatoru Čemerkiće razrješava odlučnom izja-
vom: ,,A ne, neće oni nas ni strijeljati ni zakopavati“326 i saopštava na
čemu zasniva tvrdnju: ,,Snijevao sam san po kome znam da neće“. I
san priča, kaže: Sanjao je brdeljak, šumovit i krševit. Kad se peo uz
njega pojavila se iznad njega zmija, digla je glavu i hoće pravo među
oči da ga ujede. ,,Te ja“, kaže, ,,uzmem ploču, oštra ploča ka’ sjekira,
zavitlam je: presjekoh onu zmiju kao kosom na dvije polovine“. Na
putu uz brdo pojavila se druga: ,,I taman da iskoračim na vrh brda“,
kaže, ,,kad li ti izbi druga zmijurina, pa k meni! Opet ja ploču u ruku;
gađam je, a ona ciknu dok mi uši probi, pa se praćnu i sunu pravo do
u nebo...“327
Posmatran u kontekstu razvoja radnje romana – prva etapa Če-
merkićeva sna (pobjeda nad zmijom) treba da odgovara sučeljavanju
zatvorenika s opasnošću koja je prijetila smrću pri bjekstvu na Mata-
ševu i preko rijeke Drcke, a druga etapa nagovještava Čemerkićevu
borbu s okupatorom, poslije vjenčanja s puškom i bijega u slobodu.
326
Svadba, str. 148.
327
Svadba, str. 150.
600
Leksika kojom je san uobličen simboličkog je značenja, odgovara
duhu vremena i nosi emocionalne vrijednosti i slušalaca i pričaoca
sna. Ona odgovara Čemerkićevu porijeklu, stepenu njegove naobraz-
be i silovitosti njegovog zamaha. Elementaran u svojoj duhovnosti i
temeljan u odlučnosti i procjeni situacije – Čemerkić sanja ono što
priželjkuje i time hrabri drugove da izdrže. U simbolici predmeta koje
sanja i njihovom suodnosu – on se izdaje za narodnog pametara koji
poznaje psihologiju puka i način njegovog razmišljanja, a asocijativ-
nošću slika i predmeta ilustruje konkretni istorijski trenutak i vrijeme
koje dolazi.
Jedan od duhovnih Čemerkićevih prethodnika, svojevremeno i
sam bez slobode, u tami ropstva pjevao je: ,,Slobode koji nema, taj o
slobodi sanja – Ah, ponajljepši san“ ‒ što bi trebalo da znači da u pod-
svijest čovjeka pristiže ono čega nemamo, za čim žudimo. Tu omekša,
uznese ga u vilinske prostore đe ima vazduha i slobode. Drugi njegov
san u Svadbi nadoknadio mu je ono što mu je zatvorsko zatočeništvo
uskratilo: odnio ga je u predjele geografskih širina i neograničene slo-
bode. Predmet njegovih snova nijesu carske dvorane i urbana naselja
s pogodnostima što čovjeku nude, već pejzaž u kome je rođen i na
kome je odrastao. Zato on u jednom trenutku, kad je sklopio oči i
ispružio umorno tijelo sanja bjelasičke kose, vjetar koji huji u borovi-
ni, kazune, dolove i prodole, lavež tornih pasa i brenčanje ovčarskih
zvona, ljepotu sunca i toplinu njegovih zraka. Zakliktao bi od sreće,
kao onaj Brankov putnik na uranku, što će na kosi Bjelasice morati da
sačeka noć i što ima ,,još dosta vremena da se grije na suncu“. Njemu,
umornom putniku, vojniku revolucije, san i godi: ,,Čeka ga mučno
noćno putovanje, treba se za njega pripremiti slatkim snom gustom
kao jesenje mlijeko...“328 I ovaj san, kao prethodni, ima simboličko
značenje, unosi element lirskog u djelo, otkriva san i javu glavnog
junaka Svadbe.
U osnovi trećeg Čemerkićeva sna je moralni problem: Čemer-
kić je, naime, od početka ulaska u četnički zatvor u Kolašinu preo-
kupiran mišlju kako iz zatvora da pobjegne i dočepa se slobode. Sve
njegove psihičke i fizičke sposobnosti usmjerene su tome cilju. Kako
328
Svadba, str. 187.
601
Krsto Pižurica
je svoju sudbinu poistovjetio sa sudbinom ostalih zatvorenika, kako
je brzo postao jedan od članova te nesrećne porodice, ,,na čije se mi-
šljenje mnogo polaže“ kad je vidio ,,koliko je potreban ovim ljudima
naviklim da ih vodi i uči“ ‒ bilo mu je jasno da ih ne može napustiti:
ličilo bi to na izdaju, a on to sebi nije mogao da dozvoli. Uslovi nijesu
pružali šansu da svi budu spašeni, a on je htio: sve ili ništa. Psihološku
dilemu svoga lika Lalić je obukao u san smisleno ukomponovan u
tekst, ispričan odgovarajućom leksikom i primjerenom stilskom teh-
nikom. I ovaj put se Čemerkić našao u prirodi: sanja ,,kako gazi neko-
šenu travu proplanka na Štavnoj, odakle se vide Berane i Andrijevica
i onih desetak kuća Mateševa na Tari i dobar dio Limske doline“. Pod
nagorjelom bukvom naišao je na partizanskog stražara i fiktivni govor
koji vodi s njim razotkriva Čemerkićevu psihološku uznemirenost:
,,Došao si veli on, a Tadija ne može da odredi je li to pitanje, prijekor
ili prijetnja i bojažljivo priznanje: ‒ Došao. – A one drugove što si
ostavio u Kolašinu... Briga tebe za njih, je l’? šta im mogu ja, ne može
se... – A mogao si svoju kožu izvući čim ti je privrućilo! Da nećeš
možda i medalju da tražiš što si pobjegao – ispituje onaj dalje i vješto
ga pribija uz onu bukvu, zatim i njenu vatrom proširenu duplju“.329
San je i u ovom slučaju projekcija straha u čovjeku koji se javlja kao
posljedica činjenja. Kako se vidi: Čemerkić bi mogao pobjeći i spasiti
se, ali šta će reći drugovi, s čim će izaći pred Miloša, „žertvenika za
opšte dobro“ – kako će, dakle, otrpjeti prijekor i optužbu egoističkog
podteksta ako se sam spasi a drugovi mu slobodu plate životom! I iz
ovog razloga Čemerkić je svijetli lik naše literature.
Četvrti san Čemerkić je sanjao na slobodi. U jednom dijelu on
sadrži prijekor poput onog iz prethodnog sna, a u prvom dijelu do-
nosi priśećanje zatvorskih dana i reprodukovanje minulog vremena
u svijesti glavnog junaka. U prvom dijelu Čemerkićeva sna Lalić je
razrješavao problem odnosa sužnja/zatočenika prema vlastitom idealu
u trenutku kad mu sila nudi život u zamjenu za odricanje od sebe,
odnosno od svojih moralnih načela. U širokom značenju to je etika
Njegoševih junaka, nekih junaka Marka Miljanova Popovića, Jevre i
Jagoša Rabrena (Lalićevih junaka), to je esencijalna misao crnogor-
329
Svadba, str. 212.
602
skog nacionalnog bića. Lalićev junak Svadbe se śeća zatvorskih dana
u Kolašinu kad su nosioci vlasti nudili zatvorenicima slobodu za izda-
ju. Iako u odgovoru zatvorenika na ponudu ima propagandno-didak-
tičkog (,,Idite vi do đavola, a izjave prikačite mačku na rep; komunisti
ne potpisuju takve stvari“330) što se ośeća u stilu i jeziku, ipak se u
akterima radnje otkriva viteška etika nacionalnog bića, odnosno kod
silnika sluganstvo, moralni pad i bestidnost. I odluka glavnog junaka
– Čemerkića je u saglasju s mišlju cjeline, pa njegov lik dobija na pu-
noći i heroičnosti. Pisac romana s vidnim simpatijama prati psihološke
reakcije Čemerkića i konstatuje: ,,Sad je Tadiji mučno i nezgodno:
zna, bolje je ubiti se nego potpisati takvu izjavu, a nezgodno mu osta-
jati da trune u zatvoru“.331 Opsjednut mišlju da se spasi bjekstvom, on
je došao (sanja) do mjesta koje pruža šansu na uspjeh, ali – s druge
strane uznemiren je mogućnošću da će mu drugovi prigovoriti zašto ih
je ostavio. To junakovo stanje Lalić predočava na sljedeći način: ,,Ta-
man da skoči, a odozgo ga prijekorno zove Tomeljić: ’Jaki prijatelju,
ode li ti to? Rekao sam ti ja: ljudi na svoj način, a jegulje opet na svoj...
Pa pozdravi one naše tamo’“.332 Pisac konstatuje da su Čemerkića te
riječi zbunile: mučno mu od prijekora, a još mučnije od žalosti, pa
zaključuje: ,,Žalost nadvlađuje i on skače nazad; u dvorište – bolje je
s ljudima i na ljudski način“.
Očito je da ovaj posljednji Čemerkićev san nosi piščeve poruke,
osobito u dijelu šta kominista može (i treba) da učini u situacijama
koje nazivamo teškim, kao i u dijelu u kome je projekcija psihološkog
stanja glavnog junaka u kome se egoizam suzbija saznanjem o potre-
bi dijeljenja sudbine s kolektivom. San je, kao forma iskaza, pružio
piscu mogućnost da svoga junaka pogleda koristeći njegovo iskustvo,
zapravo snovi su tako strukturirani da glavni junak pogleda sebe kao
u ogledalu i tako se predstavi svijetu koji ga okružuje. Postupkom
integracije glavni junak govori o sebi, svojim preokupacijama i dijelu
vlastite svijesti. Svi su njegovi snovi sračunati na to da on, kao glavni
junak, istakne homogenost svoje svijesti i dosljednost etičkim i poli-
330
Svadba, str. 306.
331
Svadba, str. 307.
332
Isto.
603
Krsto Pižurica
tičkim idealima nosilaca otpora zlu. I mišlju i akcijama, i projekcijom
stvarnosti u snovima on je etablirao jedinstvo svoje individualnosti i
oslobodilačke borbe, čemu je ostao dosljedan u svim okolnostima u
koje ga je život unosio.
Kritičareva orijentacija da iz mnoštva likova izdvoji i prati ak-

tivnost i psihološku strukturu glavnog junaka Lalićeve Svadbe – po-
drazumijeva i njegovu obavezu da istakne da Čemerkić, glavni junak
romana, nije član Komunističke partije. Isto tako i usputna konstata-
cija o sraslosti Čemerkića i oslobodilačkog pokreta, odnosno opaska
da glavni junak djela spominje odnos jedinke i političke organizacije
skreće pažnju i nameće obavezu da se tom fenomenu posveti više pro-
stora. Prva rečenica ovog pasusa odvela me Griši Melehovu, slavnom
junaku Šolohvljeva Tihog Dona. Ne pada mi na pamet mogućnost
kompariranja ovog djela i junaka, ali je činjenica: niti glavni junak
Tihog Dona nije član Komunističke partije (boljševika), niti je član
Partije glavni junak Svadbe. Zašto Čemerkić nije član Partije sazna-
jemo iz njegove ispovijesti Guslaru, što ostavljamo bez komentara.333
Pored tog dodirnog elementa (nijesu članovi kompartije), asocijacije
od Čemerkića prema Melehovu pokrenute su sličnošću njihovih izja-
va u važnim trenucima njihove aktivnosti u fabularnom toku romana.
Šolohovljev junak uzroke svojih stranputica objasnio je Prohoru Zri-
kovu na sljedeći način: ,,Od belih sam se odvojio, crvenima nisam
prišao, pa tako plivam kao šušanj na vodi“. Čemerkić dvaput spominje
vodu kao metaforu svojih životnih nedaća: ,,Vezaše (me) budalu, pa
onda – voz – zi Drino – pravo u ruke Talijanima“,334 i drugi put ,,ra-
skandidovaše me i ovako... gurnu me to niz mutnu vodu“. Oba juna-
ka isposvijesti daju potkraj romana. Međutim, dok Šolohovljev junak
dalje kaže ,,a meni je i do ovog trenutka sve nejasno“, dotle Lalićev
Čemerkić, na Guslarevu primjedbe da se nije dao da ga voda odnese
kaže sljedeće: ,,Dadoh, bogme, dosta. Nosila me evo godinu dana i
333
Svadba, str. 319 (i dalje).
334
Svadba, str. 111.
604
obijala mojom glavom zidove tri zatvora crnogorska. Moj druže, a šta
bih za to vrijeme uradio da sam išao pravim putem? Vidiš, došlo je
tako vrijeme, danas nema ništa bez organizacije. Ko se odvoji i usami
i ostane na svoju glavu i ruku – teško će se taj iskobeljati ili će se uošte
utopiti. Zalud ti junaštvo i snalažljivost i sve, ne umiješ naći pravi put
i ne možeš ga naći apsolutno, jer je jedan. Jedan je samo taj pravi put
i Partija ide pravo njime, a ti, čim si vrdnuo na stranputicu, ode! Ode
zbogom i nema te više. Ne-e, tek u zatvoru sam vidio šta je Partija, to
ti je: mozak naroda“.335
Ostavljajući po strani Šolohovljeva junaka, vraćajući se Laliće-
vu Čemerkiću – valja nam konstatovati da Čemerkićevo plivanje niz
Drinu nije oznaka njegove ideološke zbrke (prisutne kod Melehova),
već metafora za njegove nedaće i potucanje od zatvora do zatvora.
Lalićeva je namjera očita: on hoće da istakne mobilizatorski značaj
političke organizacije za usmjerenje aktivnosti plebsa na planu borbe
za njegovo oslobođenje. Cijela Čemerkićeva izjava sračunata je na
to da se suzbija individualizam u uslovima kolektivnog otpora zlu, a
da se inauguriše autoritet Partije i prizna joj se svemoć u kanalisanju
bujice narodnog gnjeva. Konstatacijom da je ,,Partija mozak naroda“,
metaforički je istaknut značaj u organizovanju svenarodnog otpora zlu
oličenom u okupatoru i domaćoj izdaji, pa se i bez posebnog traga-
nja za značenjem navedene sintagme ośeća piščevo uplitanje u izjave
svojih lica. Tadija Čemerkić, glavni junak Svadbe, primjer je ličnosti
ideologizirane svijesti u Lalićevom djelu: njega je Lalić ,,nakljukao“
principima i ideologijom, partijskim dogmama i moralom onoliko ko-
liko je potrebno da se vjernik revolucije razlikuje od drugih likova i
saboraca.
Svadba je prolegomena u Lalićev svijet revolucije i poetiku nje-
govog književnog djela. Lalić je u glavnom junaku djela ovaplotio
duh, moral, filozofiju i nacionalne osobenosti crnogorskog čovjeka u
tolikoj mjeri da se može reći da poslije Njegoševih i Ljubišinih liko-
va crnogorska proza reprezentativnije ličnosti od njega nije imala. U
strukturnom pogledu, kao i u pogledu stila i jezika Svadba anticipira
skoro sve odlike Lalićeva budućeg književnog oblikovanja društvene
335
Svadba, str. 321.
605
Krsto Pižurica
stvarnosti. Oslanjajući se na poetiku Njegoša i narodnog pjesništva, on
je u svoje djelo unosio sve oblike narodnog pjesništva koji su doprino-
sili njegovom potpunijem uronjavanju u narodni život i adekvatnijem
iskazu svijeta što ga je u sebi nosio. Usputno napominjući da je i u
Svadbi koristio poslovice i proverbijalan izraz, kletvu, govor i zdravi-
cu, zadržaćemo se na pjesmi kao strukturnom segmentu ovog Lalićeva
romanesknog prvenca.
Stekavši iskustvo korišćenja pjesme u ranim pripovijetkama –
Lalić je nastavio da pjesmu, kao pomoćno sredstvo iskaza, koristi i u
romanima. Roman je svojom epskom širinom i tematskom razuđeno-
šću pružao Laliću neograničene mogućnosti za interpoliranje pjesme i
narodnih izreka u strukturu teksta i on je, korišćenjem te mogućnosti,
tekst romana činio etičnijim i slikovitijim. Nije prećerano reći da je
Lalić na taj način roman učinio utočištem poezije, budući da neke stra-
nice romana, u koje su ukomponovani stihovi, predstavljaju biserje
Lalićeve epske poezije u prozi.
VI
Već na prvim stranicama Svadbe sretamo stihove narodnog apo-

strofiranja slobode, koji su istovremeno zavjet imperativnog značenja:
Oj slobodo, sunce jarko

za tebe je mrijet slatko...336
U dubokom mraku četničke vladavine početkom 1943. godine

ova ustanička pjesma odzvanjala je u ušima grbavog Ivana Rajčića,
koji u Lijevoj Rijeci posmatra kolonu talijanskih kamiona što se kreće
prema Kolašinu, a priželjkuje plamen koji bi sam potpalio da tu kolo-
nu proguta. Ni tada čini mu se ,,ne bi osvetio mlađeg brata – zaštitnika,
stasitog i dobroćudnog dječaka, koji je, zajedno sa Šćepanom Đuki-
ćem poginuo od Lašićeve zasjede...“.337 Kažnjen od prirode grbom
koju nosi, ostavljen u nemoći da se bori za život – mališan je ostao i
336
Svadba, str. 31.
337
Svadba, str. 30.
606
bez brata pa ,,mjesecima sanja o tom plamenu..., noći su mu bile ispu-
njene radosnim snovima, a jutra očekivanjem“.
Pjesmu-rugalicu pjeva ,,bjeloglavi dječak” u pokušaju da se
osveti talijanskom okupatoru za represiju nad crnogorskim narodom.
Ogorčen što nije uspio da Čemerkiću, koga svezanog sprovode u ko-
lašinski zatvor, doda nož i pomogne mu da se oslobodi, bjeloglavi
dječak poigravao je ,,u polukrugu oko stražara. Izazivao ga je i svetio
mu se nakrivivši glavu u stranu, podskakujući na jednoj nozi i prateći
svoju igru kratkim stihovima pjesme rugalice:
Žabarane, kaparane,
ne odlazi u Berane,
u Berane – tvoji jadi,
Kompartija radi...“338
U uvjerenju da pjesmom postiže cilj osvete talijanskom vojni-

ku, mališan je i dalje skakutao oko njega, dražio ga i svetio mu se
novom pjesmom:
Ako stigneš do Kraštice –

skratiće ti nogavice;
ako stigneš do Zubače –
ostaće ti u njoj gaće;
Ako stigneš u Dubravu –
izgubićeš glavu...339
Gledani u kontekstu razvoja radnje i stvaranja umjetničke slike

– stihovi upućeni talijanskom vojniku imaju dvojako značenje: pjesma
je sastojak moralnog profila mališana, ona odslikava njegovu mržnju
prema okupatoru. Sa stanovišta stila mališanova pjesma je onaj kon-
stitutivni element koji doprinosi manifestaciji piščevog humornog
odnosa prema pojavama opredmećenim u pojmu život bez slobode i
naglašava osobenost Lalićeva književnog izraza. Lalićev humoristički
338
Svadba, str. 34.
339
Svadba, str. 35.
607
Krsto Pižurica
stil poprima ponekad rugaličku obojenost, što se vidi i iz navedenih
mališanovih stihova i iz nekih drugih mjesta njegovog književnog
izraza. Potvrda ove konstatacije može se naći ne samo u jeziku i stiho-
vima suprotnih ideoloških polariteta, već i govoru i odnosu lica koja
pripadaju istoj strani. Raju Neoriću ,,pljačkašu iz Breze“ (kolašinske)
i njegovoj bradi, koji se ,,za posljednji mjeseca dana otkad se čuju gla-
sovi o partizanskom napredovanju, osušio od brige za sudbinu svoje
znatne ušteđevine, (a) istopio se, počađao u licu, otromboljio usne i
brkove, obrijao bradu, stražari su pjevuckali pjesmu“, koji su zatvore-
nici pjevali:
Neoriću, što obrija bradu?

Partizani da me ne poznadu!
Magarčino, sijeci i uši
da te ne bi prepoznali Rusi.340
Boraveći u bolnici, Čemerkić nije mogao da podnese hvalisa-

vost jednog ,,bolesnika“ kolašinskog hospitala i njegovu izraženu ,,že-
lju da kolje komuniste“. Hvalisavi ljigavac bio je dosadio i drugima,
dosađivao bi se i dalje da mu nijesu našli slabu stranu u odnosu prema
ženi i njenom moralu. Ona ,,nikako ne razlikuje stranke. Daje Jela i
šakom i kapom, onom ko prije stigne“. Obračun s njim dobio je epilog
u pjesmi:
Da-a popijem ko-ju čašu

i pre-eskočim Je-lu našu,
da po-pijem...341
Zavisno od umjetničke slike i stilskih sredstava kojim je obli-

kovao, Lalić je koristio i pjesmu, prema slici je podešavao ton i duh
pjesme, njen rječnik, ritam, poruku. Pjesma je bogatila umjetnički
doživljaj što ga je slika nudila. Na semiotskoj ravni ona je dobijala
značenje kohezivnog spoja između pripovjedačeve tačke gledišta, ak-
340
Svadba, str. 51.
341
Svadba, str. 121.
608
tera zbivanja i epskog razvoja kazivanja. U etičkom smislu pjesma je
vrlo često sadržavala moralni stav i odnos prema revoluciji, problemu
života i smrti kad su pretpostavka višim ciljevima – ciljevima življe-
nja. Lalić je pjesmom doprinosio epopeizaciji slike i stvaranju heroj-
ske atmosfere u kojoj junaci djeluju. Kad su zatvorenike spremali za
predaju Njemcima i Talijanima – zaorila se Kolašinom zatvorenička
pjesma zavjeta i oproštaja:
Naša borba zahtijeva

kad se gine da se pjeva...
Zbogom brda i doline,
Zbogom, krvav Kolašin...
Zbogom Taro i Lugovi,
zbogom braćo i drugovi.
Lalićevi junaci pjevaju kad ih dželati vode na strijeljanje, kad

ih transportuju u druge logore, kad hoće da prkose i unize izdajnike.
Njegov jezik pjesme bogat je značenjima i onda kad su u stihu naoko
jednostavne, svakodnevne riječi. Pjesma
Popruzi su od pamuka
da vojvodi nije muka...
izvanredno dočarava istorijsku realnost iz 1943. godine, kad su Njem-

ci razoružali kolašinske četnike i nasamarili ih u bukvalnom značenju
,,da im nose sanduke s municijom uz strme staze Sinjajevine i Durmi-
tora gdje ni konj ni mazga ne mogu da posluže tako dobro kao dvo-
nožna životinja“.342 Pjesma je i umjetnička slika, i istorija, i rugalica s
brojnim asocijacijama o položaju četnika u Kolašinu u perodu o kome
je riječ.
Gusle i deseteračka pjesma imaju vidno mjesto i značenje u
strukturi Lalićeve proze. Kao konstitutivnom elementu umjetničkog
postupka Lalić im je pribjegavao vrlo često. Korišćenjem gusala i
onoga što ovaj instrument znači u svijesti ljudi koje je prikazivao, La-
342
Svadba, str. 251.
609
Krsto Pižurica
lić je naglašavao i etnogenezu njihovog bića, podneblje u kome su se
tu ljudi duhovno formirali, njihov viteški moral, svijet njihove svijesti
i sl. Iako je u kolašinskom zatvoru bivalo ljudi i iz krajeva van Crne
Gore, ipak je tu najviše bilo Crnogoraca, za koje su gusle nacionalni
instrument, kao harmonika ili frula recimo za Srbe. Gusle su zname-
nje, simbol, podśećanje, pjesma njihova je eliksir života. Više nego
drugi – za guslama posežu zatvorenici crnogorskog porijekla. ,,Gusle
su često hrabrile i veselile zatvorenike lišene drugih radosti“, kaže na
jednom mjestu Lalić. Guslar iz Drobnjaka ispred drugih – smjenjuje
se s Obrenom Tanjićem.
Deseteračka pjesma drobnjačkog Guslara u Svadbi uslovljena
je pripovjedačevom potrebom da ritam narativnog kazivanja vođenja
života u zatvoreničkim sobama bude zamijenjen pjesmom i njenim
muzičkim akordima. Pjesma nije djelovala samo kao stilska novina
u kojoj se potvrđivala raznovrsnost piščevog izraza, već je, uz to, ot-
krivala nove svjetove u koje su se zatvornici povlačili i iz njih crpili
pouku i podsticaj. Ona je proistekla iz određenog trenutka života za-
tvorenika, a po principu povratnog dejstva našla je eho u njihovom
raspoloženju:
Zor-planina nebo zaparala,

Romajlija borom okićena,
javorikom lisnom prošarana –
granom krije trideset hajduka...
Progovara Starina Novače...
Kad Jerina Smederevo gradi,
pa naredi mene u argatluk,
argatovah tri godine dana
sve uz moja kola i volove –
ne zaradih na noge opanke...343
Poslije pjesme pripovjedač je nastavio pričanje u lirskom tonu

i raspoloženju. Njegov komentar učinka pjesme na aparat slušalaca je
pozitivan, lirski intoniran i s pjesmom čini estetsku cjelinu. Oko Gu-
343
Svadba, str. 228.
610
slara se „okuplja desetak ili više ljudi željni ljepote što je borba pruža,
a pjesma dočarava (...) Eto: argatin je napustio rad na tvrđavi Đurđe-
ve Jerine, na gradu koji se neće dugo održati jer je građen mukom i
kulukom više nego opekom i malterom, i odlazi ’čovjek siromašan’ s
budakom na ramenu, tim jednim drugom i oružjem, putem na kome
ga čekaju kandžije i poniženja; čvrstu dušu ima taj čovjek, dobro snosi
udarce, ’a kad ga je malo zaboljelo” ‒ svali s konja turskog mlado-
ženju i uzima njegovo oružje... Sve je tako prosto i prirodno i toliko
jednostavno, i osvetnički lijepo. Čak je i pravda (...) zadovoljna činom
osvetnika i vijencem koji mu pjevač pruža. I sve to živo prikazuje
pjesma – ta jedina sestra u nevolji!... Kakve li će tek pjesme doći, i o
kakvim će ljepotama junaštva pričati”.344
Lalićev izbor pjesme o Starini Novaku i njeno inkorporiranje
u tekst svoje epske proze smišljen je, stilski i umjetnički opravdan.
U položaju Starine Novaka, ponižavajućem i ropskom, zatvorenici
su nalazili svoju sudbinu, a u njegovoj riješenosti na pružanje otpora
našli su tačku oslonca za svoju aktivnost koju su u odgovarajućim
okolnostima pokazali. Novakova Romanija bogata borom i javorikom
podśećala je zatvorenike na šume oko Kolašina koje će postati njihovo
utočište ako rizikuju bjekstvo ili i dalje sužanjstvo. Kontrastna slika
Zor-planine i osužnjenog čovjeka, asocijativne slike o šumovitoj pla-
nini, budaku, kandžijanju i druge brojne slike što ih pruža stil epskog
deseterca, oslobodile su autora epske proze stvaranja slike proznom
rečenicom i uslovile ekonomičnost riječi. U smjeni proze i poezije La-
lić je, i ovđe, našao odmora i dobio zamah za novo oblikovanje slike
života kolašinskih zatvorenika.
Jedna od najljepših epizoda u Svadbi je ona koja ima poentu u
guslarskoj pjesmi o vuku, gavranu i ranjenom junaku. Po bogatstvu
ideja i asocijacija, po simbolici, po punoći doživljaja, po životnosti,
po mnogo čemu, ova epizoda spada među najljepše stranice Lalićeve
proze. Uz Guslara iz Drobnjaka u njenom prvom planu je neumorni,
nesalomljivi, životnim optimizmom bogati Tadija Čemerkić. U trenu-
cima kad Kolašinom kruže vijesti o prispjeću njemačkih vojnika koji
predstavljaju novu opasnost i zatvorenicima, Čemerkić se ne predaje,
344
Svadba, str. 229.
611
Krsto Pižurica
pokazuje herojsku odlučnost i prilagodljivost, zasnovanu na načelu
borbe neprestane. ,,Pa iako dođu“, nastavi Čemerkić, ,,šta mi je to?
Kao da se partizani nijesu i prije sretali s tim Švabama... Nema ti kod
mene krivudanja i svakojakog tugovanja... Kamo onaj Guslar, sveca
mu kalajisanog, nešto mi se noćas srozao u oportunizam! Dajte da
mu čujem glas!“345 I kad su ga pronašli dali su mu gusle, ugurali ga u
sredinu – on ,,najzad okide reskim klikom koji šiknu u visinu kao da
hoće da probije svod i krov nad njim i odvede ukleto ljudstvo u druge
prostore, u visine i ljepote posljednje oproštajne pjesme:
Vuk zavija u gori zelenoj,

grakće gavran sa jelove strane.
Pod jelikom junak rane broji,
nabrojio rana sedamnaest.
Ispod rana mrko progovara:
mrki vuče, ne prilazi blizu,
crn gavrane, ne nadleći često;
ako su mi noge polomljene,
ma su zdrave ruke u ramenu,
i u glavi oči obadvije,
opaliću tanka džeferdara,
slomiću ti noge sve četiri
a gavranu oba mrka krila...“346
Simboli u pjesmi o nesreći i gladi, upozorenje ranjenog juna-

ka vuku i gavranu, isticanje ruku i očiju kao sredstava na odbranu
života, pośedovanje džeferdara – sve je to bila projekcija okovanog
Čemerkića, kome će kasnije hrabrost pomoći da se oslobodi ropstva i
okova i pridruži osvetnicima. Guslareva pjesma spasonosno je djelo-
vala na Čemerkića i njegovo društvo, što ističe i pripovjedač. ,,Polako
se pridižu glave, postepeno se vraća boja u lice i sjaj u oči. Opet ljudi
zaboravljaju na okove koji tište i na tjeskobu što pritiska. Rasplinjuju
se brige i strepnje kao priviđenje iz ružna sna. Prema velikoj stvarnosti
345
Svadba, str. 237.
346
Svadba, str. 238.
612
borbe i pjesme, borbe koja je stari zakon i pjesme koja je umjela zado-
biti i izgubljene bitke, gubi se sitno i lično, zaboravlja izgubljeno i sve
što je tuga obojila nestaje zajedno s njom kao rukom odneseno“.347 La-
lić je Svadbu završio pjesmom. Ona ovđe ima izuzetnu vrijednost i u
skladu je s konceptom romana. Ocijenimo li Svadbu kao Lalićevu hi-
mnu hrabrosti kolašinskih zatvorenika iz 1942/43. godine, shvatićemo
pjesmu na kraju ovoga romana kao neminovnost umjetničkog postup-
ka, bez koje roman ne bi bio zaokružena cjelina. Tadija Čemerkić je
davno ocijenio svadbu kao ,,lijep običaj, i pametan: tu se slavi muška
snaga sposobna da stvori, i ženska mekota od prirode pripremljena da
prihvati i održi vatru novoga života, da ne ostane pusta i ružna zemlja
bez ljudi i njihove stalne borbe sa svim i svačim“. Bilo da je shvatimo
kao običaj, ili simboliku, ili kao ,,svadbu“ ‒ pjesma je stalni pratilac
tog lingvističkog pojma, pa je jedno bez drugog nezamislivo.
Prva pjesma s kraja Svadbe odjeknula je iz grla mladića okuplje-
nih oko Čemerkića i njegovih drugova, u kući Gara Goričića, i simboli-
zuje partizanske pobjede i stupanje novih boraca u njihove redove:
Preko Bosne i Srbije

Crveni se barjak vije...
Aj neka ga nek se vije,
gledati ga milo mi je
pod njim biti još milije...348
Drugu pjesmu pjeva drobnjački Guslar. On poziva na osvetu i

nagovještava borbu ,,do istrage“ naše ili neprijateljske:
Oj, što mi se Kom zazelenio;

Čemerkić se puškom oženio;
Svatovi mu komunisti mladi
pravde žedni i osvete gladni...
Zorom rane te drugove brane,
gorom lete te drugove svete...
347
Svadba, isto.
348
Svadba, str. 354.
613
Krsto Pižurica
he-ej, zeleni se, Kome, veseli se
nek sve muško s puškom sastavi se!...349
Guslarevom pjesmom, svatovskim veseljem i Čemerkićevom

zdravicom o revoluciji, pravdi i slobodi Svadba se i završava. Te pje-
sme i zdravice su skladan spoj revolucionarnog zanosa, odlučnosti i
vjere da žrtve nijesu uzaludne, a to čini osnovu Lalićeva humanistič-
kog aktiviteta i srž njegovog djela. Inkorporiranjem pjesme u tokove
Svadbe Lalić je razbijao jednosmjernost i monotoniju epskog propovi-
jedanja i tekstu djela davao magnetnu snagu, koja apsorbuje čitaočevu
pažnju. Pjesma je doprinos umjetničkim kvalitetima ove proze.
VII
Istraživaču etičko-estetičkih valera Lalićeve Svadbe svojim

značenjem u sveukupnosti djela nameće se i motiv osvete, vidno pri-
sutan u Lalićevu djelu u cjelini. Lepeza uzročnika osvete kod La-
lićevih junaka je široka i kreće se od individualne želje za osvetom
do njenih surovih tragova iz doba komitskog pokreta u Crnoj Gori.
Lalić nastoji da osveti (u akciji svojih junaka) dade širu, humaniju,
osnovu i iščupa je iz prizemnih strasti onih koji se svete. Osveta u
Lalićevom djelu kao i u Svadbi, više je moralni čin u ime viših ciljeva
i ideala, a manje odmazda motivisana svakodnevnom prolaznošću, što
će reći banalnošću života. Laliću je bliska filozofska maksima – sve
će proći ostaje samo čovjek i njegovo djelo, pa je i motiv osvete kod
njega kosmopolitskog značenja. Utisak da je shvatanje motiva osve-
te u akciji Lalićevih junaka blisko shvatanju borbenih romantičara, a
njihovo opet blisko borbenom hrišćanstvu, koje ga kao takvo svojom
filozofijom i propagira. Bez sveobuhvatnije tog fenomena kod Njego-
ša – ističemo akciju Ivana Crnojevića u Gorskom vijencu: Turci mu
uzeše ,,polu zemlje“, obliše je krvlju, ,,izgubiše mu brata“ ‒ zmaja lju-
ta vojvodu Uroša, a on, rasrđen, ojađen svestranim gubitkom ,,čašom
nazdravi osvete“, po pjesniku ,,svetim pićem, Bogom zakršćenim“.
Dalja slika je impozantna.
349
Svadba, str. 357.
614
Motiv osvete prisutan je i kod Mažuranića. U Smrti Smail-age
Čengića polarizovane snage različito ga doživljaju: aga na svoj način,
zatočnici slobode na svoj. Sadistički agini prohtjevi da se osvetom nad
Crnogorcima razgali i ohrabri doživjeli su slom u hrabrosti Crnogora-
ca. Pjesnik konstatuje:
Ljutit aga mrko gleda

gdje se silom divit mora
silan arslan gorskom mišu.
Tko si junak osvetit se ne moš
na junaka dotle dok ne preda.
Smaknu Ture toliko junaka,
posmica ih srca ne iskali,
što bez straha svi su pred njim pali.350
Pobude Crnogoraca da se osvete agi za njegova zlodjela sa-

svim su druge prirode. Na njihovoj strani je i pjesnik. Literatura je
na to davno ukazala, pa je za naše trenutno interesovanje dovoljno
i ovo: Agini grijesi su veliki, krvca je iz zemlje provrela. Treba se
osvetiti, ali kako? Pjesnik osveti ne daje impulse lične prirode, ili
bolje: osveta je izdignuta na nivo božanskog zahtjeva. Ona ne smije
biti individualan čin, ona je oruđe pravde, slobode, Boga. Osvetnič-
ka četa Crnogoraca je „personifikacija osvete, oruđe višnje pravde“.
Putevi čete su tajni:
Ide četa. Kuda? Kamo?

Sam on znade koj’ je gori:
Valjda da je grješnik težak
Na kog hoće da obori
Taku silu svrh nebesa
sud njegove pravde vječne.
U zaključku ‒ ,,srdžbe božje hrabri osvetnici“ kako pjesnik

naziva Crnogorce, pošli su u akciju osvete nad agom kao izaslani-
350
Ivan Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića, NOPOK, 1950, str. 10.
615
Krsto Pižurica
ci Boga, ,,a on je u Mažuranićevoj koncepciji vrhovni jamac etičkih
principa kojima je i četa puki izvršilac“.
Svetost osvete nad neprijateljem slobode apostrofira u svojoj
poeziji i pjesnik Đura Jakšić. Ni kod Jakšića osveta nije čin individu-
alnog očaja i nepromišljenosti, već potreba života u širem smislu. U
pjesmi Crnogorac Crnogorki ranjeni Crnogorac poručuje:
Oh, sveti me, Crnogorko,

Ne kukanjem i sa plačem,
Već krvavim ljutim mačem:
U boj, u boj, Crnogorko!
A na domu hrani sinke,
Moju nadu, Crnogorko;
One divne muške slike,
One hrabre osvetnike,
Hrani, neguj, Crnogorko,
I lep nauk kazuj njima:
Sveti se dušmanima, -
Moja vjerna Crnogorko!
Kako se vidi u sva tri slučaja pjesnici osvetu doživljaju kao mo-
ralni čin u službi višeg smisla ljudskog postojanja. Ni kod jednog od
navedenih pjesnika osveta nije izraz individualnog beznađa, odnosno
trenutnog pomračenja ljudskog uma, već akt zaštite ljudskog posto-
janja. Ni kod Mihaila Lalića osveta nije metod ličnog obračuna, već
i kad taj prizvuk ima ona je motivisana širim društvenim interesima.
Treba se śetiti npr., slučaja obračuna Lada Tajovića i Masnika u Lelej-
skoj gori: Masnik je obilježen kao izdajnik. A i na drugom mjestu
Lado Tajović kaže da je u lelejskoj samoći štošta radio ,,baš u ime više
pravde i morala“.
Ideja osvete dušmanima nalazi se u poenti Svadbe. Čemerki-
ćeva četica hrabrih poslije djelimičnog naoružanja krenula je u akci-
ju, a njeni članovi su ,,pravde žedni i osvete gladni, (pa) gorom lete
te drugove svete“. S obzirom na karakter proze Svadbe i doživljaje
utamničenih partizana u kolašinskom zatvoru – osveta nad dušma-
616
nima slobode, iako tek mjestimično explicite naznačena, u osnovi je
djela. U pitanju je jedan širi aspekt društvenog odnosa đe sila na vlasti
metodom represije guši slobodu ljudi i fizički uništava njene nosioce.
U odupiranju sili, a u cilju osvete, i glavni junak i njegovi drugovi
pronalaze vid otpora i osvete zavisno od uslova i konkretnog trenutka:
nekad je to ruganje, nekad verbalni dvoboj sa stražarima, nekad simu-
liranje bolesti da bi se iz zatvora pobjeglo, nekad draženje četničke
mase, nekad divljenje hrabrosti onih što su se spasili bjekstvom i sl.
Osvetom brata koga je ideološki protivnik ubio na podmukao
način – glavni junak Svadbe se i pročuo. Njegova glasovitost bila je
naznačena u pitanju zatvorenika ,,sedmice“ pri njihovom prvom su-
sretu: ,,A dobro, Čemerkiću... jesi li ti onaj što osveti brata u Brdima?“
Potvrdan odgovor Čemerkić je šire obrazložio: ,,Jeste, osvetio sam
brata da bolje ni biti ne može. I znaš, ‒ da ga nijesam živa u ruke
uhvatio, onog podoficira, ne bi mi bilo dosta. Onako, kad sam ga ste-
gnuo, kao u mengele, pa kad sam počeo da ga saslušavam i mečim, da
mu izbijem kralja Petra i Engleze i svaki drugi bezobrazluk iz glave,
pa kad je počeo da drhti i da moli, ‒ e, ja sam svoje srce nasladio... A
ostavio sam, naći će se neko da mene osveti ako bude trebalo“.351
Čemerkić je u priči ekstatičan. Govori jezikom naroda i silovi-
tošću pobjednika. U njegovoj priči ni trunke kajanja za djelo koje je
učinio. U zdravom seljačkom jeziku ima ironije koja naginje ideolo-
giziranoj svijesti junaka, ali to ne smeta uvjerljivosti priče. Na strani
junaka je i autor romana: ,,Tom brzom i pravičnom osvetom“, kaže on,
,,donekle je ublažen bol za izgubljenim drugovima“, a zatim nastavlja:
,,U svoje vrijeme se ta stvar brzo pročula: Partija je upozoravala na
budnost prema podmuklom neprijatelju, a narod uzdizao ljepotu i sve-
tost osvete“. Junakova napomena da je ostavio nekoga da ga ,,osveti
ako bude trebalo“, pokazuje da fenomen osvete živi u svijesti naroda
čiji je i sam predstavnik. Misao je sasvim bliza potvrdnom odgovoru
Vuka Tomanovića na pitanje kneza Janka iz Gorskog vijenca hoće li
braća osvetiti Batrića Perovića, što ukazuje na tragove etičke poveza-
nosti Svadbe i crnogorskog etosa.
351
Svadba, str. 107.
617
Krsto Pižurica
U kontekstu razmišljanja o motivu osvete u Svadbi i akciji ju-
naka djela zanimljivo je spomenuti da je i Guslarova pjesma o Starini
Novaku i razlozima njegovog odlaska u hajduke takođe podsticala Če-
merkića na osvetništvo i osvetoljubivost. Pjesma nije slučajno odabra-
na budući da je i u njoj, uz ostalo, riječ o povredi moralnog integriteta
ličnosti i osveti nasilju, a osveta motiviše i Čemerkićevu aktivnost.
Spomenućemo i ovđe Njegoševe stihove: ,,A Bogu je žertva najmi-
lija – potok krvi kad prospe tirjanske“, što u Čemerkićevom slučaju
znači daleku potvrdu onoga što je on radio na planu osvete. Pjesni-
kovo ukazivanje na Novakovo stradanje i njegov obračun s nasiljem
podstaklo je Čemerkića da pogleda sebe i sagleda svoj položaj, koji
se s Novakom sretao u tački moralnog poniženja, pa je pregnuće da se
,,tirjanstvu stane nogom za vrat“, moralno opravdano. Autor romana
saopštava šta je bilo s Novakom na putu na kome su ga čekale kan-
džije i poniženja, i kaže: ,,A kad ga je malo zaboljelo – svali s konja
turskog mladoženju i uzima njegovo oružje“ i ne krije svoje određenje
prema činu osvete: ,,Sve tako prosto i prirodno i toliko jednostavno, a
osvetnički lijepo. Čak je i pravda, o kojoj ne vodi računa ni slijepa pri-
roda, ni zla sudbina, ni ljudski plašljivci i nasilnici, zadovoljna činom
osvetnika i vijencem koji mu pjevač pruža. I kako sve to lijepo kaže
pjesma“.352 Zanimljivo je spomenuti da Čemerkić, kao glavni junak
Svadbe, podstiče Guslara na dalje pjevanje (,,Guraj dalje, da vidimo
šta ima da kaže Novak“), čime se poistovjećuje njegov stav, stav glav-
nog junaka djela, sa stavom pisca.
Da bi psihološko-motivski pripremio i izvjesno obrazložio po-
entnu ideju osvete djela i glavnog junaka – Lalić je uzgred uveo u dje-
lo i Zara Goričića i predočio njegovu psihološku uznemirenost. Autor
romana – Goričića je uveo u tekst kazivanjem maloga Ivana Rajčića.
On, naime, priča spašenom Čemerkiću i njegovim drugovima da na
području, na kome se Čemerkićeva četica nalazi, živi taj Goričić, koji
čeka trenutak da se nekome priključi kako bi osvetio sinovca, koga
je ubio ranije jedan od četničkih komandanata. ,,Sinovac mu je bio
komunista“, priča Rajčić, ,,pa ga je prošle godine Vešković zarobio i
svojom rukom strijeljao, te im ugasio ognjište. Sad taj naš, Zaro Go-
352
Svadba, str. 229.
618
ričić, hoće da osveti sinovca i moli me imam li kakvu vezu i mogu li
naći koga da mu pomogne“.353 Goričić je na osvetu duboko motivisan,
odlučan je, a ,,malo rukah, malena i snaga“. Kaže: ,,Ne mogu sam na
tolike lupeže, a čovjek nijesam i gaće ne treba da nosim, nego žensku
rašu, ako ga sad propustim“.354 Osveta sinovca za Goričića je sveta
obaveza. Lalić je sa činom osvete saobrazio junakovo odijelo, govor
i ponašanje. Junak ne krije da je to za njega ,,najveći životni podvig“,
pa je, kao da ide na svadbenu svečanost ,,obukao džemadan od crve-
ne čohe, izvezen zlatnim granama, onaj što ga čuva ’za ukop’ i samo
u najrjeđim prilikama obukuje, i sve novo od opanka do kape“.355 U
namjeri da bude što objektivniji u slici i riječi junaka, Lalić je pustio
njega samog da kaže šta ośeća: ,,Sad bi mi svadba bila da zagazim u
onu pasju krv, a ako pri tom i poginem – neće to biti ni šteta ni sramo-
ta, samo bih htio da se vidi da sam se spremio na to“.356
Lalić je Goričićevu krv ,,oladio“, ali je ostala psihološka veza
između njegovog čina osvete i akcije Čemerkića i njegove čete. Ra-
zrijeđenost njegove krvi u piščevoj analizi ogleda se u tome što je
pisac njegovu osvetu doveo u širi tradicijski kontekst. Asocijacije i
ovđe naviru: Čemerkić nije izvršio osvetu brata nad bespomoćnom
žrtvom (,,pucali su jedan na drugog“) već po principu ,,puška ti, puška
mi“, a Mažuranić nije dozvolio Novici da se agi lično osveti zato što
mu je ovaj ubio oca. Osveta je nad agom izvršena, ali, viđeli smo, na
ljudskiji način. Iako je išao u zaśedu da sačeka krvnika (koji se vraćao
od drugog četničkog komandanta) Goričić, lično motivisan za osvetu,
nije pucao u bespomoćnu žrtvu, niti je njegov metak žrtvu usmrtio.
Osvetu su izveli osvetnici Čemerkićevi, čiji je član i stari Goričić. La-
lić je učinio da iz Goričića progovori viteštvo i tradicija. ,,On se nije
mogao zadovoljiti jednom mučkom osvetom“, kaže Lalić, ,,ni dozvo-
liti svome neprijatelju da umre brzo, kratko i iznenada. Htio je prvo
da ga pozove, pripremi i kaže zašto, da ga nagna na kajanje koje je u
smrtnom času gorka stvar. On ga i pozva glasom koji je predstavljao
353
Svadba, str. 338.
354
Isto.
355
Svadba, str. 339.
356
Isto.
619
Krsto Pižurica
nešto između režanja mržnje i likovanja pobjede“.357 Kao i u slučaju
Mažuranićevih osvetnika – i ovđe je osvetničko zrno našlo cilj: krvnik
je platio glavom za ono što je radio, ali osveta nije dobila pečat indivi-
dualnog čina.
Lalić je ideju naznačenu naslovom Svadbe dosljedno realizo-
vao, nenametljivo povezujući fabularno tkanje romana s emanacijom
značenja koja se iz naslova šire. Naslov Svadbe potpuno odgovara
poetici kasniji Lalićevih djela, a ona se najvećma naslanja i iskazuje
u simbolici i asocijacijama. Kad se danas (s distance, budući da Lali-
ćevo djelo, uglavnom, poprima zaokruženost) piščevo djelo sagleda,
vidi se da je Lalić od početka umjetničkog iskazivanja naslovu po-
klanjao i brižnu i značajnu pažnju, te da u većini naslova simbolika
nosi prevagu nad informacijom. Lalić, pjesnik pejzaža i ljudske po-
stojanosti – poetičnost je unosio i u naslove svojih djela, što govori
o odnjegovanosti njegove pjesničke riječi i simbolici kao značajnom
obilježju njegova stila. Očito je da je Lalić naslove svojih književnih
djela namjerno odabirao i njima najavljivao sadržinsku osnovu i smjer
akcije glavnih junaka djela. Uvažavajući semantičko značenje riječi
svadba, čuvajući ga, Lalić je izrazu davao šire dimenzije i dovodio ga
u vremenski kontekst, čime mu je davao podastor istorijskih događa-
nja. Koristeći metaforu za imenovanje ratnog krvoprolića, on često u
odnosnim segmentima teksta, najčešće jezikom glavnog junaka, poe-
tičnost naslova (djela) objašnjava dodirujući njegove osnove. Metafo-
ru svadba kao oznaku za ratni sukob iz koga se rađa novi život, prvi
je upotrijebio Vuko Nedić, onaj junak iz tzv. sedmice, kad je mirio
Savovića i Dragušića. Zadojen boljševizmom i zaslijepljen ljubavlju
prema Rusiji, a da bi u analogiji boljševičke revolucije s našom, na-
lazio opravdanje i oslonac za borbu svoje generacije i stradanja u toj
borbi, Nedić asocira: ,,Kao i da u Rusiji nije bilo tamnica i kao da tamo
nijesu zapadali i sami boljševici! A to im nije smetalo da raspale po
carizmu i da ga smlate. Mora i u ovim rupama neko da trune, mora i na
strelištima da se gine – nema svadbe bez mesa“.358 Pisac je prihvatio
jezik svoga junaka, pa je i objašnjenje njegova jezika i srdžbe nastavio
357
Svadba, str. 343.
358
Svadba, str. 94.
620
svojim jezikom i stilom u očitoj namjeri da potencira naslov djela kao
važan element koji ulazi u strukturne tokove romana. ,,Ta poslovična
svadba s mesom“, konstatuje pisac sa svoje tačke gledišta, ,,koja ih je
vodila u zasjede, i na zasjede, u borbe i opasnosti, a sada u očiglednu
smrt, i za koju je Lukić ponekad smatrao da je preskupa, prekrvava –
bila je nekako jedan od glavnih Nedićevih aduta“. Shvatajući značaj
naslova u opštoj recepciji djela Lalić navodi i riječi drugog junaka
Svadbe, nekog Vukaševića, koji je tu riječ upotrijebio svojevremeno u
trinaestojulskom ustanku na položajima oko Plava: ,,Mora da se gine,
nema svadbe bez mesa“, rekao je Vukašević (nastavlja pisac), ,,rado-
stan što mu se eto pružila prilika da učini nešto za velike stvari – Rusi-
ju, Revoluciju, jednom riječju Svadbu. Otada je ta riječ, koja je nastala
u sličnim danima u davnini, stalno pratila ovo ljudstvo odabrano po
srcu i poštenju na pogibeljnim putovima“.359
Vremensko-istorijsku dimenziju naslovu romana Lalić j davao i
drugim epizodama teksta. U jednom trenutku to je učinio riječju Zara
Goričića koji je osvetu nad krvnikom Veškovićem nazvao malom
svadbom, a ona je samo dio opšte svadbe, opšte borbu koju oslobodi-
oci vode: ,,Prvo ova naša mala svadba, a poslije ona velika. Na nju ću i
ja s vama“.360 U tom kontekstu je i često Čemerkićevo objašnjenje ove
metafore. Poslije spašavanja kod Mateševa i formiranja četice u kojoj
je vojnik, za pucanj koji je dolazio od Bioča on kaže: ,,Znači: Svadba,
ona što sam vam pričao s ljudskim mesom! Ako, ako, nek plamti za
sreću, zasvagda“.361 I na drugom mjestu u tom smislu: ,,Eto, zato ja
kažem da je crveni barjak proletera u neku ruku svatovski barjak: pošli
su ljudi u borbu da osvoje i privječaju narodu najljepšu ljepoticu na
zemlji, pravdu i slobodu zajedno, sreću jednom riječi“.362
Najpotpunije i najpoetičnije ,,objašnjenje“ riječi svadba, u kon-
tekstu naslova Lalićeva romana, dao je glavni junak djela u razgovoru
sa starim Reljićem dok su još bili u kolašinskom zatvoru. Tamo su dati
svi aspekti riječi (folklorni, običajni, revolucionarni, istorijski) i mi na
359
Svadba, str. 96.
360
Svadba, str. 350.
361
Isto.
362
Svadba, str. 353.
621
Krsto Pižurica
ovom mjestu apostrofiramo samo one asocijacije koje ova riječ nosi,
a tiču se obnove života. I revolucija je obnova života, rađanje novog.
Čemerkić kaže da se na svadbi ,,slavi muška snaga sposobna da stvori,
i ženska mekota od prirode pripremljena da odži novi život.“363 Uz
istorijsku dimenziju, s obzirom na naslov Lalićevih romana, leksem je
dobio i šire značenje, koje implicira rađanje života u svim vidovima.
Zato simboliku Svadbe ne treba vezivati samo za bjekstvo partizana s
Mateševa, za rat i revoluciju i Čemerkićevo vjenčanje s puškom, već
je njena simbolika sveobuhvatnija, šira i sadržajnija. Istina, posljednji
stihovi posljednje pjesme djela glase: Čemerkić se puškom oženio,
svatovi mu komunisti mladi, ali je i ta ,,ženidba“ dio svadbe šireg zna-
čenja, a za njenom sofrom su i mladići i đevojke, i ratnici i pametari.
Riječju, Svadba je simboličan naslov za tekst koji nije pisan isključivo
(i samo) iz umetničkih pobuda.
VIII
Među simbolima koji Svadbi daju specifičnost i doprinose epo-

peizaciji nije beznačajno spomenuti ljubav glavnog junaka djela prema
oružju. Tom komponentom djelo je postalo bliže nacionalnoj tradiciji,
a glavni junak psihološki uvjerljiviji u svjoj elementarnosti. Junakova
ljubav prema oružju seže do opsesivnosti. Ratna proza kakva je data
u Svadbi bila bi neuvjerljiva kad u svojoj strukturi ne bi imala glavnu
ličnost čija ratna sreća zavisi dobrim dijelom od pośedovanja oružja.
U crnogorskoj istoriji oružje je ogledalo junaka, dio njegovog bića,
često i smisao njegovog postojanja. Crnogorska epika je za to rječiti
primjer, a iznad drugog to najslikovitije pokazuje Njegoš na primjeru
Vuka Mandušića, junaka Gorskog vijenca.
Stihovi partizanske lirike: ,,Puško, moja, mali garabinu, kako
ćemo preživjeti zimu?“, kao i kod Njegoša, pokazuju neodvojivost
junaka od puške, svoga najvjernijeg druga. I Čemerkić je iz reda par-
tizanskih boraca, pa je njegova ljubav prema oružju shvatljiva i du-
boka. U stalnoj borbi s vukom i planinom, njegovim zavičajnim am-
bijentom, u oružju je nalazio saveznika, ono mu je bilo i brat i drug,
363
Svadba, str. 185.
622
i prijatelj i oslonac, ono je nadomještalo slabost organizma u stalnoj
borbi za opstanak. U Čemerkićevoj ljubavi prema oružju Lalić je na-
šao jedan od glavnih motiva njegovog sukoba s postojećom vlašću.
Predaju oružja vlasti smatrao je beščašćem, aktom koji vrijeđa njegov
ponos i dostojanstvo. U ratničkoj sredini u kojoj je rođen pośedovanje
oružja bilo je biljegom ne samo porodične glasovitosti, već i element
povezanosti s istorijom i psihologijom podneblja. Gusle i oružje u Če-
merkićevoj sredini bili su znamenja i simboli. Iako u priči o pośedova-
nju oružja nema ispovijesti odakle mu ,,tri puške – dvije belgijanke“ i
treća ,,manliherka“, valja pretpostaviti da ih je naslijedio od predaka,
te da ih je dobio u amanet. Sa strašću i zanosom priča o njima, od kojih
su prve dvije bile ,,vitke i lijepe da od njih oko ne mož’ odvojiti...“.364
Uz puške Čemerkić je pośedovao i revolver, skoro, dakle, mali arsenal
oružja. Dramatičniju borbu (riječima) vodio je s četnicima oko predaje
revolvera od one koju je vodio da bi sačuvao puške. Taj duel odra-
žava Čemerkićev psihološki profil, njegovu uznemirenost, čvrstinu,
hrabrost i odlučnost da istraje u odbrani svog integriteta. Ova epizoda
odslikava i uzavrelost vremena u kome se radnja zbiva, zatrovanost
nasilja i stepen neprijateljstva strana u sporu. Čemerkić je elementaran
u priči kojom saopštava susret s četničkom patrolom koja je došla da
mu oduzme revolver. ,,Taman sam zasijao okućnicu“, kaže, ,,kad evo
l’ ti ih opet – Ne vele da sam ih prevario za pušku, nego traže revolver,
nagan moj... E, ne dam – kažem ja kratko i jasno. – Daš, čoče! – Ne
dam! – Daš! – Ne dam, nako svakom metak u glavu... I tako ih otjeram
otkud su došli“.365 Kratke rečenice vođenog dijaloga i prijetnja svje-
dok su usijane atmosfere, u kojoj je svaki trenutak mogao biti obojen
krvlju. To iz razloga što je junak djela svoju sudbinu poistovjetio s
pośedovanjem oružja i mogućnošću njegovog korišćenja, u trenutku
kad je vlast krenula da ga razoruža.
Ljubav prema oružju jedno je od dominirajućih ośećanja glav-
nog junaka Svadbe. Uz ośećaj bjekstva iz zatvora poslije prispjeća
tamo, ljubav prema oružju je njegova opsesija. Prva zamjerka upuće-
na Koju Raubu, zatvorskom stražaru, bila je otuda što Kojo ponižava
364
Svadba, str. 109.
365
Svadba, str. 110.
623
Krsto Pižurica
pušku načinom držanja. ,,Drži pušku“, kaže, ,,kao vilu za đubre“, a to
je bio dovoljan razlog da se naruga i njegovim ljudskim i vojničkim
kvalitetima. Boraveći u zatvoru Čemerkiću često dolazi na pamet po-
misao i želja da do puške dođe, da se naoruža. On se, ponekad, toliko
uživi u odgovarajuću atmosferu pri pomisli šta bi bilo da se dočepa
puške da mu stepen emotivnog stanja prelazi u blaženstvo. Pri tome
nije egoističan – misli na društvo (svoje) i dijeljenje sudbine s njim.
Sljedeća epizoda uvjerljivo razotkriva njegovo psihološko stanje i po-
ziciju među drugovima čija je sudbina neizvjesna: ,,Dva čovjeka, ako
su makar malo kuražna, mogu jednog stražara za tren oka osloboditi
puške, a s puškom... Ej, moj ti, šta se njom ne može učiniti! Ako se Ta-
dija dočepa ruku i nogu, evo vam predsmrtnu riječcu dajem, dočepaće
se i puške i napraviće džumbus“.366 I kad se puške dokopao ubistvom
njemačkog stražara sreći nije bilo kraja: podśećala ga je na mladalač-
ku ljubav, postala je njegov fatum.
Sve do momenta obračuna s njemačkim stražarom na mostu
Drcke – Čemerkić je u neizvjesnosti da li će u bjekstvu uspjeti ili neće.
Jer – iako je probio, malo ranije, neprijateljski obruč i izbjegao mitra-
ljeske rafale postojala je stalna opasnost da će ga neprijateljsko pušča-
no zrno naći. Sad se prvi put sigurnije susreo sa slobodom koju mu
je u izvjesnom smislu obezbjeđivala puška koju je oteo njemačkom
vojniku. Čemerkić se tako našao između jave i sna. Od ovog trenutka
počeo je i rasplet romana, koji, istina, nije nagao ali mu se kraj mogao
nazirati. Kad se dokopao puške i zaklona tek tada je mogao natenane
da razgleda trofej: šljem, vojničku bluzu i pušku. Dosljedno primje-
njujući narativni postupaku Lalić je scenu, u kojoj se Čemerkić našao
sam sa sobom, puškom i slobodom, ispripovijedao, uskraćujući, tako,
junakov samogovor, ali ne iznevjeravajući ga. ,,U vrbovom gustišu
Čemerkić prvo skide i pažljivo pregleda pušku. Učini mu se da nema
mane, da nije gora od njegove ’belgijanke’ i da bolje brzometke nema
u sve četiri vojske što lome i obijaju noge po nesrećnoj Crnoj Gori,
koja izdaleka privlači ne samo kišne nego i ljudske oblake i gromove.
Odjednom, shvativši da je konačno osvojena i njegova, on poče da
mahnito ljubi hladnu i glatku puščanu cijev, njene rubove, zglobove i
366
Svadba, str. 176.
624
sastave. Svaki šaraf, svaki njen prsten bio mu je mio. Ogromno blago
osvojeno smjelošću i snagom nagna ga da se požuri da taj dragocjeni
plijen iznese iz kritičnog prostora u bolja i sigurnija mjesta“.367
Prva misao koja je Čemerkiću pala na pamet bila je: može li ova
puška, njegova nova suđenica, biti onoliko vjerna koliko je vjernosti
imao u prvoj ljubavi. Odatle su se granala druga ośećanja, ali sva u
ravni zadovoljstva. Lalić je glavnog junaka Svadbe vidio u naznače-
noj sceni kao trijumfalnog pobjednika, spašenog koliko zahvaljujući
ratnoj sreći, toliko i hrabrosti, samokontroli i strpljivosti. Andrićeva
poredba da je između života i smrti odnosnog junaka bilo kolika je oš-
trica noža, u Čemerkićevom slučaju pojavljuje se kao prizvuk (priśen)
njegovog razmišljanja o tome šta se maločas s njima moglo desiti. U
oduševljenju što se dočepao slobode i puške on razmišlja (na trenutak)
kako je ,,ta prosta vojnička puška“ prije samo nekoliko minuta mo-
gla ugasiti njegov život, a zapravo smilovala se i život mu produžila.
Tako je i došlo do njihovog zajedništva, koje će pjesnik kasnije nazva-
ti svadbom.
Lalić je svoga junaka vidio i u drugim prilikama kako se odu-
ševljava puškom, pa je normalno što je ta ljubav krunisana ,,brakom“
i obznanjena stihom ,,Čemerkić se puškom oženio“. Uz Guslarov
usklik ,,nek sve muško s puškom oženi se“ ‒ to je posljednji akord
svadbe. I prije ,,ženidbe“, u epizodi poslije one u kojoj je pušku ljubio,
Čemerkić je ,,opet s uživanjem“ razgledao pušku, prebrojao municiju,
glačao i namještao fišeklije. Tako je kraj Svadbe posve u saglasju s
razvojnim linijama romana i sveukupnim djelovanjem glavnog juna-
ka. Više puta ponavljana od strane književne kritike simbolika ovog
romana ne može se zaobići ni ovom prilikom, premda mi simboliku
vidimo u više značenja. Lalić je u djelu zapazio život onako kako ga
je predočio, a uspio je da ośeti i ljude i život i o svemu dade svoj sud i
umjetničku sliku koja će trajati u vremenu.
Stvaralačka i životna istina Svadbe čuva svježinu djela i budi
interesovanje za njega i kod generacija koje nadolaze. Njen nastanak
nije motivisan samo razlozima umjetničke prirode, već je, kao slika ži-
votnog iskustva, imala (i ima) ,,zadatak“ da čuva sliku ratne prošlosti
367
Svadba, str. 304.
625
Krsto Pižurica
u svijesti i senzibilitetu autora koji je vlastito iskustvo pretočio u tekst
umjetničkih vrijednosti. U zametku djelo nosi sve piščeve literarne vri-
jednosti koje su kasnije došle do izražaja u njegovom bogatom djelu.
Svadba je dočekana od književne kritike kao tekst koji otvara
nove stranice jugoslovenske proze.368 Kritika je saglasna da je tekst
romana pisan svježim jezikom i stilom ,,špikovanim“ poslovicom i
pjesmom različitog porijekla, da je pisac s posebnom simpatijom sli-
kao partizane, a osobito glavnog junaka djela, da je ostvario kompo-
ziciono jedinstvo djela, da je pričanjem postigao visok stepen uvjer-
ljivosti, da je djelo vrijedno čak i za standarde razvijenijih literatura
nego što je naša. Motivski utemeljeno u našu bližu prošlost, djelo je
etičnošću i poetikom utemeljeno u najsvetlije osnove naše tradicional-
ne etike i poetskog izraza. Korijeni etičnosti glavnog junaka i poetike
teksta sežu do Njegoša i Gorskog vijenca, o čemu posebno, a posebno
i o verzijama ovog Lalićevog djela.
IX
Epsko-lirsko-dramski sklop Gorskog vijenca i romaneskna

struktura Lalićeve Svadbe na prvi pogled isključuju šansu u nasto-
janjima da se otkrije poetska istovjetnost ovih dvaju djela, nastalih u
vremenskoj udaljenosti od stotinak godina. Međutim, misaoni tokovi,
filozofska određenost prema problemima opredmećenim u njima, stil-
sko-jezička simbolika djela, strukturiranje glavnih junaka, osnova po-
lariteta zavedenih Crnogoraca i sl., ne samo što omogućavaju traganje
za sličnostima u ovim djelima, već ga čine i nužnim.
Atributi ,,borbena“, ,,aktivistička“, ,,humanistička“ ili poetika
,,borbe neprestane“, koji najčešće idu uz Njegoša i njegovo djelo, sami
nijesu dovoljni da izraze svu slojevitost pjesnikovih inspirativnih tre-
nutaka. Otuda potreba za traganjem i iznalaženjem adekvatnijih kate-
gorija za označavanje pjesnikova mišljenja i pjevanja.
Njegoševi sithovi iz pjesme Mojem društvu na Petrovdan:
368
Jovan Čađenović, cit. tekst.
626
Ne, ja više na Olimpu neću,
već se krila k njemu mi ne kreću,
već predmetom poezije mje –
najsvetije mojoj duši što je –
čovjek dobar, duše blagorodne,
koji ima darove prirode,
biće vazda početak i dika,
moja dika i slava velika
nijesu dosad ostali neproučeni. Često su navođeni kao graničnik Nje-

goševa pjevanja u duhu klasicizma i njegove poetike, vrijeme kidanja
veze s dotadašnjim načinom pjevanja i okretanje njegove pjesničke
muze novim vidicima i poetskom izrazu. A to novo upravo je izvira-
lo iz pjesnikova saznanja da sveukupnost ljudskog bića, obuhvaćena
sintagmom ,,čovjek dobar“, treba da bude predmet njegove pjesničke
inspiracije. I zaista, od kraja tridesetih godina prošloga stoljeća Njego-
ševa poetika sve manje je bivala knjiška, kanonizirajuća, formalistič-
ka, a sve više kreativna.
Pojam ,,dobar čovjek“ u Njegoševoj filozofiji je kompleksan
i obuhvata mnoštvo kategorijalnih sadržaja. Odnos prema narodnoj
tradiciji i nacionalnoj istoriji, značajan su činilac u formiranju pojma
dobrog čovjeka u poetici Njegoševog stvaralaštva. U određivanju in-
dividue prema spoljnom neprijatelju manifestovale su se sve vrijed-
nosti i slabosti čovjekova bića, pa je na toj osnovi građen i pjesnikov
odnos prema ličnostima i djelu. Na toj osnovi izrastala je i Njegoševa
poetika.
Odbrana narodne slobode s jedne strane i izdaja narodnih inte-
resa s druge strane osnova su za polarizaciju kolektiva kome je pripa-
dao Njegoš. Na toj osnovi, kako je poznato, nastao je gro crnogorske
epike. ,,Ne bojim se od vražjega kota, no se bojim od zla domaćega“
magistriralna je poetska misao vladike Njegoša, a narodna poslovi-
ca, takođe, kaže: ,,Ako nemaš krvnika, majka će ti ga roditi“. Spoljni
faktor bio je onaj udar u kamenu koji je uslovljavao polaritet interesa
i razvrstavanje naroda oko različitih simbola. Tako je bilo prije Nje-
goša, tako u njegovo vrijeme, a tako i hiljadu devetsto četrdeset prve
627
Krsto Pižurica
godine. Izdaja i borba protiv nje centralni je motiv Njegoševa Gorskog
vijenca, a izdaja četništva, borba protiv nje i egzistencijalna pitanja
narodnog života okvirna su tema Lalićeve Svadbe, pa se u toj tački,
u motivu šire shvaćenom, nalaze polazišne dodirne tačke Njegoševa
najkrupnijeg pjesničkog djela i romana – prvijenca Mihaila Lalića.
Dva vremenski i prostorno ograničena i omeđena motiva i do-
gađaja omogućila su Njegošu i Laliću da univerzalnije progovore o
problemima života, borbe i čovjeka u vremenu, i od lokalnih pojava i
karaktera stvore opštije simbole, jednako važeće za čovjeka crnogor-
skog podneblja kao i za čovjeka uopšte. Pojmovi dobra i zla, slobo-
de i neslobode, izdaje i privrženosti majčinom mlijeku, humanizma
i tiranije, utkani u pjesničke slike Njegoša i Lalića – imaju iste ili
slične specifične težine kao i kod ljudi raznih merijadana, pa su u tom
smislu oba ova naša velikana i svojina svjetske literarne baštine. Isto
tako, tematsko dodirivanje na širem planu Gorskog vijenca i Svadbe
omogućilo je Njegošu i Laliću da donesu autentične slike života na-
šeg čovjeka, iz periodā vremenski udaljenih, ali sličnih po mogućim
reprekusijama na dalju sudbinu naroda. Njegoš je tako ostao dosljedan
najavljenim načelima poetike o dobrom čovjeku iz naroda, a Lalić
nastavio, primjenu Njegoševe poetike i poetike narodnog stvaralaštva.
Naslanjujući se na narodnu tradiciju Njegoš je stvorio likove
mase, plebsa, koji su to ne samo porijeklom i psihološkom struktu-
rom, već i kategorijama u kojima misle, načinom govora, logikom
rasuđivanja i sl. Likovi iz Gorskog vijenca (a neki iz Šćepana Malog)
nijesu opterećeni u misaonoj sferi filozofiranjem kao takvim – sva nji-
hova aktivnost i misaono osmišljavanje čovjekove borbe za opstanak
i progres uslovljeni su načinom života Crnogoraca. Podrazumijeva se,
naravno, udio Njegoša pjesnika-filozofa u konačnom oblikovanju ovih
junaka, koji saopštavaju istine iz neposredne stvarnosti, ali isto tako i
filozofske maksime kao temeljne osnove razvoja prirode i čovjeka u
njoj. Slični u jednom – porijeklu i brizi o ishodu borbe koje započinju,
Njegoševi likovi ipak su individualisani i ne mogu se posmatrati kao
gomila bez ličnog života i različitog nivoa društvene svijesti. Njihov
zajednički imenitelj je ,,čovjek dobar, duše blagorodne“, cilj im je za-
jednički, ostalo je sve u sklopu imena i prezimena.
628
I Lalićev Tadija Čemerkić je ,,čovjek dobar, duše blagorodne“,
psihološke građe slične onoj iz koje su građeni Njegoševi likovi. Pre-
ma tome, Čemerkić je produžetak loze Njegoševih junaka, njihov du-
hovni nasljednik i nastavljač njihove revolucionarne misli.
U strukturiranju književnog lika Tadije Čemerkića, Lalić se slu-
žio sredstvima kojima se služio i Njegoš pri slikanju junaka svoga
spjeva. Životni optimizam, vjera u pobjedu, odlučnost da se istraje,
osnovna su obilježja Njegoševih junaka, čak i vladike Danila, a to su
osnovne karakteristike i ličnosti Tadije Čemerkića. Vuk Mićunović,
npr., već na početku Gorskog vijenca ističe misao da je sreća pratilac
hrabrih, a ta misao ga ne napušta ni u okolnostima otvorenog sučelja-
vanja s prijetnjom protivničke strane.
I Tadija Čemerkić u hrabrosti vidi vrlinu koja je pri vrhu lje-
stvice moralnih vrijednosti čovjeka. Iako doveden svezan u kolašinski
zatvor, iako biva u njemu okovan, iako je znao da se iz tog mučili-
šta, po pravilu, išlo samo na strelište, Čemerkić nijednog trenutka nije
sumnjao u mogućnost bijega i spasenja. Instinkt čovjeka – progonjene
zvjerke, jačan u rudimentu dok je ranije švercovao duvanom, sad u
ratno vrijeme, narastao i ojačao, vukao je Čemerkića na samoodbranu
i podsticao podsvjesna razmišljanja o tome kako da se izvuče. Njego-
ševa misao ,,junaštvo je car zla svakojega“, ostavila je u njemu trago-
ve u vidu vaspitanja volje i podsticanja voljnih aktivnosti, što se mani-
festovalo pri prvom susretu sa zatvorskom sredinom. Imenovavši sebe
,,čeličnim čovjekom“, Čemerkić je pred šefom četničkog zatvora, is-
poljio i hrabrost i optimizam. ,,Birajte za mene najteži okov, a ja ću ga
već nekako rasprcati prije nego on mene svede dolje“. Isto psihološko
stanje ispoljio je u prvom kontaktu s budućim drugovima iz zatvorske
sobe, kad na Dragušićevu sumnjičavost i klonulost odgovara: ,,Još se
ja ne dam, iako sam dovde stigao... Gvožđarija, sindžiri, voltovi – sve
je to ljudska ruka napravila, sve to, znači moja ruka može da razvali“.
Jedna od bitnih podudarnih sličnosti Tadije Čemerkića i Njego-
ševih junaka je njegov smisao za kolektivni rad i odgovornost. Poetika
Gorskog vijenca se i zasniva na glorifikaciji mase i kolektiva, i podre-
đivanju ličnih interesa opštim. Iako su Njegoševe ličnosti individuali-
zirane i predstavljaju skup predstavnika plemena i crkvene oligarhije,
629
Krsto Pižurica
one djeluju kao kolektiv i dijele sudbinu naroda kome pripadaju. Po-
vezane s istorijom brojnim nitima i vezama, Njegoševe ličnosti i ośe-
ćaju istorijsku odgovornost za mjere koje preduzimaju pa smjer radnje
Gorskog vijenca i ide u pravcu afirmacije kolektivne misli i zajedničke
odgovornosti.
I Tadija Čemerkić je ličnost iz mase. Sve njegovo podśeća na
način života i rezonovana naroda iz koga potiče. Svojim psihološkim
sklopom, habitusom, načinom govora, on podśeća na ličnosti Gorskog
vijenca. Od svih ponešto ima u svom karakteru i ponašanja: vitez je i
optimista Vukova kova, neposredan je kao vojvoda Draško, pregalac
je kao vojvoda Batrić i drugi Njegoševi junaci. On je čovjek od akcije
i dejstvujuće misli. Čemerkić nije individualista u smislu podvajanja
od kolektiva i izdvajanja svoje aktivnosti od rada kolektiva kome pri-
pada. Ne gubi nadu. Po prispjeću u zatvor odmah se dao na posao
hrabrenja drugova – zatvorenika i mobilizaciju kolektivne svijesti o
bijegu. Konstatuje da se bezizlaznošću i nikakvim izgledima za spa-
senje, o čemu govore pojedinci iz ćelije, ,,opravdaju strašljivci, a mi
smo stali na strašno mjesto gdje se ne traži opravdanje“. Tačno kao
i Njegoševi junaci i njihova odgovornost pred narodom i istorijom:
neka bude borba neprestana.
Čemerkić, dakako, ne bi bio njegoševki vitez kad svoje drugove
ne bi branio, kad bi ih ostavljao na mukama i izdao ih. Iz Lalićeve
ocjene vidi se i Čemerkićevo sagledavanje sopstvene pozicije među
zatvorenicima, i odnos drugova prema njemu, i odnos piščev prema
junaku. ,,Posljednjih dana“, kaže Lalić, ,,kad se broj zatvorenika sma-
njio, kad su ih događaji tijesno zbili i grubo suočili sa smrću – vidio je
Čemerkić koliko je potreban ovim ljudima naviklim da ih vodi i uči.
Jasno mu je bilo da ih više ne može napustiti: ličilo bi to na izdaju koju
je on mrzio više od krađe, pljačke ili bilo kojeg zločina...“
Poetika Gorskog vijenca zasnovana je na osudi izdaje, kao naj-
većeg zločina koji čovjek može da počini. Ta ideja leži u osnovi djela,
a svi pjesnički uzleti, najdublje misli i cjelokupna misaona aktivnost
glavnih junaka djela, lepezasto se šire od osude izdaje do veličanja
slobode. Rat protiv izdaje, Njegoševi junaci vode svim sredstvima i
do istrebljenja. Njegoševi izrazi za izdaju i izdajništvo višemisleni su
630
i imaju koliko denotativno, toliko i konotativno značenje. Osuđujući
izdaju ,,najtežim“ riječima i izrazima Njegoš se nije plašio zamjerki
da mu je jezik ,,psovački“, ,,prostački“ i sl., njemu kao umjetniku,
istovremeno borcu protiv izdaje, a za čovještvo, osnovno je bilo da
adekvatnošću izraza saopšti stanje i odnose pri čemu se i riječ javlja u
funkciji ubojitog oružja, pa će u tom kontekstu ona imati i opravdanje.
Pogrdnu riječ za izdaju i osudu izdajnika u Njegoševom pje-
sničkom jeziku označavala je predmet i pojave, ali istovremeno obi-
lježavala i stepen ozlojeđenosti i psihološki život lica koje riječ upo-
trebljava, kao i stav pjesnika prema problemima vremena i života u
njemu. Riječ je vršila i magnetsku funkciju aktivnog sredstva na slu-
šaoce, pa se njena mobilizatorska uloga u Gorskom vijencu ne može
svesti na značenje efemernog karaktera. U ružnim riječima osude iz-
daje, izdajnika i onih što se s izdajnicima druže, Njegoš suštinu stvari
nije samo nagovještavao, čime bi više ostajao u sferi poezije, već je
bivao do kraja konkretan i realističan. Izdaja i izdajnici za njega su:
izrod („Bog vas kleo pogani izrodi“), đavo („Što će đavo u kršće-
nu zemlju?“), zmija („Što gojimo zmiju u njedrima?“), poklisar („ne
držimo ove poklisare“), kučke i ližisahani („Kud su šćeli potrpezne
kučke, Brankovići i ližisahani“), pasja milet („Hvala Bogu, pasjega
mileta“), kurve i povukuše („Bezobrazne obrljane kurve, povukuše
te nam obrad grde!“), lisice („no im ne dā podmukla lisica“), paščad
(„pa ga ono pašče Ćorovića“), neprijatelj riče („odža riče na ravnom
Cetinju“), „obrljao (je) obraz pred svijetom“, „pohulio (je) vjeru pra-
đedovsku“, „zarobio sebe u tuđina“; on laže, guguće („đe guguće svrh
one stubline“), smrdi („nekršću se gore usmrđeše, kako smrde ove
poturice“), gubav je, lukav („ama punan gube i lukavstva“) i sl.
Njegoševi reski izrazi osude izdaje i otpadništva od naroda i
njegovih interesa, nastali u predvečerju badnjevečerskog rađanja crno
gorske slobode, morali su ostaviti traga u svijetu Lalićeva Tadije Če-
merkića i njegovih drugova i to baš u Svadbi, djelu koje je kao i Gor-
ski vijenac nastalo u kontinuitetu crnogorske borbe za dostojanstvo
čovjeka i označilo bijeg tog čovjeka, simboliziranog u Čemerkiću, iz
carstva mraka i smrti na staze slobode i borbe za nju. Lalićeva Svadba
i nije drugo do pjesma hrabrosti, pjesma neuništivosti čovječnosti u
631
Krsto Pižurica
čovjeku, makar se on nalazio i nad crnim grotlima smrti. Primjenjujući
Njegoševu poetiku Lalić je u Svadbi na jednoj strani slikao nasilje i sa-
vremeno „poturčenjaštvo“ u vidu četnika, a na drugoj zatočnike, oki-
vane zlom i nepravdom, ali zorne u trpljenju i odlučne u pokušajima
da se dočepaju slobode. Ugledajući se na Njegošev odnos prema izdaji
i jezik kojim je njegov veliki prethodnik o izdajništvu govorio, Lalić
nije zazirao od upotrebe adekvatnih jezičkih sredstava da odslika vri-
jeme i ljude u njemu, i naznači svoje određenje prema izdaji i njenim
akterima. Kao i Njegoš, Lalić je koristio najoštrije i najružnije riječi,
naglašeno ironizirajući stil i prezriv ton,da bi što plastičnije predstavio
pojavu i lik, i potpunije odslikao atmosferu u kojoj se likovi ostvaruju.
U ratu riječima s izdajom u Svadbi prednjači nesavitljivi Tadija
Čemerkić. I Mićunović iz Gorskog vijenca, u odgovarajućoj prilici,
riječju se rve s Hamzom kapetanom ili ridžalom Osmanom. U prilici s
Hamzom on je silovitiji i bespoštedniji, u duelu s ridžalom Osmanom
takođe je ubojit, ali iz razloga gostoprimstva i obazriv. Čemerkić nije
imao šta da izgubi, silovit je u riječi i držanju na prvom koraku po do-
lasku u Kolašin. Okupatorskim vojnicima je rekao da su paščad (,,ni-
jesam se uželio Kolašina, nego su me ova paščad prikatančila uz dasku
pa ne mogu maći“)..., a na primjedbu jednog od zatvorskih funkcione-
ra: ,,Pazi, ovdje bezobrazluk ne pomaže“, odgovara: ,,Ne znam poma-
že li bezobrazluk, ali poštenje sigurno ne pomaže. Kažu da je poštenje,
u ovoj vašoj državi, zabranjena rabota i kažnjava se smrću; a pričao mi
je istinit čovjek da se kod vas i plata dobija prema lupeštvu – najgori
najveću, a ostali po redu...“ Četnici su stokupljevina, („četnička stoku-
pljevina od dvije hiljade pljačkaša“) koja balježi pod sobom (,,Samo
si balježio pod sobom“) i planduje (,,...rang i pravo na plandovanje u
pozadini“). Lalićeva riječ odslikava duhovnu bijedu i moralnu pustoš
četnika i njihove organizacije, pa se četnici idiotski keze (...,,Bulić sa
Drijenka... sitno i bradato ništavilo, laž od laži, koje uvijek dobrovolj-
no nanjušio nešto...“), kad jedu lapću, (...,,čulo se kako lapću usne i
nestaju supe...“), kad pričaju mumljaju i riču (...,,kako se Mašan ne
osvrće na te potvrde i mrgodno mumla...“), (...,,zagluši ih Marković
pokušavajući da svojom rikom obrazloži...“).
632
Naoko neobični izrazi kojima se Njegoš i Lalić služe u osudi
izdaje, izdajnika i onih što se s njima druže moraju se posmatrati u
vremenskom kontekstu, jer, gledani van njega – mogu biti osuđeni i
ltierarno osporeni. Različitim kvalifikativima njima se može poricati
estetska vrijednost, a samim tim i umjetnički značaj teksta u okviru
širih cjelina đe su korišćeni. Međutim, i Njegoš i Lalić, služeći se oš-
trim, katkad istim, izrazima u osudi izdaje odražavali su dramatičnost
društvenih zbivanja i dramu psihe svojih junaka, zabrinutost za sudbi-
nu zemlje i gnijev zbog izdaje, a takva se psihološka stanja, kolektivna
ili individualna, na drugi način nijesu mogla ispoljiti sem onako kako
su oni učinili. Psovke i uvrede u jeziku Njegoševih i Lalićevih junaka,
upućivane izdaji, izraz su strastvenog angažovanja subjekata u doga-
đajima, stepena njihove svijesti, ideološke i klasne opredijeljenosti. A
poznato je, po narodnoj poslovici, kad se tuku batine ne biraju. Kad
su god ovi junaci u obraćanju drugoj strani upotrebljavali riječi osu-
de ili kletve, ośećalo se ječanje njihovog srca, a zvukovna realizacija
psihoemocionalnog naboja, kojim je to srce bilo ispunjeno, dobijala je
formu oštrijeg izraza. Otuda i kod Njegoša i kod Lalića toliko oštrih i
oporih izraza, toliko rasrđenosti u tonu i temperamenta u stilu. I u toj
razini su njihovi dalji kontakti.
U strukturnu građu Gorskog vijenca Njegoš je unio gusle i gu-
slare. Ovi elementi imaju značajnu funkciju u uobličavanju životne
slike Crnogoraca, ali i u kompoziciji djela i strukturiranju likova.
Unošenjem ovog narodnog instrumenta u spjev nacionalnog karaktera
Njegoš je naglašavao tematsku bliskost svoga djela narodnom životu
Crnogoraca i povezanost svojih junaka s nacionalnom istorijom. Igre,
pjesme i gusle, u Gorskom vijencu dokaz su prisustva narodne tradici-
je u djelu P. P. Njegoša.
Gusle i pjevanje uz njih, nezamjenjiv su dio crnogorskog narod-
nog folklora, ali istovremeno i jedan od simbola nacionalnog postoja-
nja. Stari slovenski instrument, u Crnoj Gori, dobio je kult svetinje i
nacionalnog znamenja koje simbolizuje vrhunske vrijednosti u pośedu
narodnog bića. Gusle su u Gorskom vijencu glorifikvoane u poznatoj
Mićunovićevoj izjavi Drašku, u razgovoru poslije Draškovog povrat-
ka iz Mletaka. One su u ovom djelu nešto više od spone s tradicijom
633
Krsto Pižurica
i Njegoš ih je više puta koristio u procesu odslikavanja načina života
Crnogoraca i vođenja radnje djela njegovoj kulminativnoj tački. Prvi
put u tekstu Gorskog vijenca Njegoš im je dao značajnije mjesto na
onoj etapi dramskog podśećanja na slavu predaka, sticanu u borbama
za slobodu. Na toj etapi vojvoda Batrić jedan od protagonista radnje i
nosilaca ideje spjeva, obraća se guslaru (Danu, Vuče, iz Lješeva Stu-
pa) uzmi gusle, da nas razgovoriš, i Vuk Lješevostupac pjeva poznatu
pjesmu o Čevu i oko njega...
U tami straha šta će biti ako se krene u boj protiv neprijatelja,
Vukovo pjevanje o crnogorskoj pobjedi nad ,,sto hiljada Turakah“ i
simbolici u vezi s borbom značilo je moralni podsticaj Crnogorcima
uoči borbe koja im predstoji. I odista poslije ove, i nekoliko narednih
scena, radnja Gorskog vijenca ušla je u fazu kulminacije i raspleta.
Ulogu sagovornika u Gorskom vijencu Njegoš je guslama dao i
u sceni u kojoj iguman Stefan, u osvit slobode na Božić, od đece traži
gusle: ,,Donesite, djeco one gusle, duša mi ih vaistinu ište, da propo-
jem, odavno, nijesam”.
Kontakte s narodnom tradicijom i istorijom, kao i Njegoševi,
Lalićevi junaci iz Svadbe uspostavljaju i preko gusala. Junacima Svad-
be često su padali na pamet stihovi epske poezije, Gorskog vijenca ili
vlastite produkcije i navodili su ih u različitim prilikama i u različite
svrhe. Kao i u Gorskom vijencu i u Svadbi je, među zatvorenicima,
pjevač – Guslar iz Drobnjaka, a uz njega i Obren Tanjić ,,koji je brzo
naučio ovu vještinu i, već kao stari guslar puštao da ga mole prije nego
počne pjesma“. Guslareva pjesma o Starini Novaku i Đurđevoj Jerini
imala je svrhu da podstakne bijeg Čemerkića i drugova iz zatvora i
raspali u njima osvetnička raspoloženja. Lalićevo umjetničko rješenje
o uspostavljanju analogije između položaja junaka naše epske poezije
i Čemerkića i njegovih drugova bilo je podsticajne prirode i imalo je
rezultirati u pregalačkoj akciji, koja je vodila u prostranstva borbe i
draži osvete.
Simbolizirajućeg je značenja i Guslareva pjesma o ranjenom
junaku, vuku i gavranu koji oko njega zloslutno oblijeću. Guslara i
njegovu pjesmu traži Čemerkić u stilu vojvode Batrića iz Gorskog vi-
jenca: uzmi gusle, da nas razgovoriš, i Guslar pjesmom nagovještava
634
odlučnost ranjenog junaka da pred nevoljama neće pokleknuti. Obje
Guslareve pjesme predstavljaju epizode koje doprinose narastanju sa-
znanja zatvorenika da se odlučnošću suprotstave ponižavajućim uslo-
vima života i izađu u svijet slobode.
Zvuk gusala i pjesma uz njih čuju se i na kraju Svadbe. Ovđe
se svode konci umjetničkog teksta djela, bilansira aktivnost zatvore-
nika, pjesmom se prsa ,,viteštvom nabrecaju“ i nagovještava borba do
pobjede. Lalićevo naglašavanje u guslarskoj pjesmi glavnog junaka,
kruna primjene Njegoševe poetike u djelu i poistovjećivanje piščevog
stanovišta s tačkom gledanja junaka djela. Autorov borbeni humani-
zam manifestovan u strukturiranju likova partizana – zatvorenika u
kolašinskom četničkom zatvoru, njegov odnos prema revoluciji ispo-
ljen na fabularno-tematskom planu, poetika u čijoj je osnovi ,,čovjek
dobar, duše blagorodne“, u Guslarevoj pjesmi na kraju Svadbe dobili
su svojevrsnu potvrdu. Pjesma sintetizuje osnovne poruke djela. U njoj
se, kao u sabirnom sočivu, ukrštaju spone glavnih junaka s tradicijom,
socijalni karakter borbe, što Čemerkić naglašava i u zdravici, način
vođenja borbe, optimizam i perspektiva. I u estetskom smislu pjesma
je sinteza Lalićevog izražajnog postupka.
Interferencija Njegoševe poetike u Svadbi očituje se i u drugim
vidovima Lalićevog umjetničkog čina, van onih koji su dosad nazna-
čeni. San, kletva, simbolično pojavljivanje orla i Čemerkićevo i Gu-
slarevo razmišljanje o njemu, naglašavanje potrebe za osvetom i sl.,
oni su oblici Lalićevog umjetničkog izraza koji se nameću sličnošću
s Njegoševim stilskim manirom. Njegošev knez Bajko je, npr., u snu
naslutio pogibiju svoga unuka, kakvog ,,Crnogorka jošt rađala nije“,
Obrad i Batrić svojim snovima hrabre Crnogorce, a kolektivni san Cr-
nogoraca o Obiliću nagovještaj je njihove sigurne pobjede.
I Čemerkić, viđeli smo, nekoliko puta sanja: u jednom trenutku
sanja bjelasičke kose, katune, dolove i prodole, obistinio mu se san da
četnici neće strijeljati zatvorenike, u snu udešava razgovor s partizan-
skim stražarom, od koga trpi prijekor što je sam pobjegao iz zatvora, a
ostavio svoje drugove četnicima da se s njima obračunavaju i sl. Me-
đutim, za razliku od sna Njegoševih junaka, kod kojih je san obično
projekcija budućnosti, kod Lalića je i to, ali je okrenut i uspomenama.
635
Krsto Pižurica
Njegoš je u Svadbi prisutan ne samo u misaono-kreativnoj sfe-
ri autorovog djela, već se ośeća i u jeziku i razgovoru lica. Četnički
vojvoda je pokušavao da svojim likom što više ,, liči na Meštroviće-
vog Njegoša“, a jedan od kolašinskih prvaka, u razgovoru s vojvodom
koristi Njegoša u izjavi: ,,Zlo se trpi od straha gorega, nad glavom se
nadodaju ruke“. Čemerkićevo obraćanje s Ridžale, Ristu Obradoviću
zatvorskom podnaredniku koji je ,,pogan spolja, a parapogan iznu-
tra..., gad, sin sedmorosise kučke“, nije samo ironični hipokoristik,
već i asocijacija na ridžala Osmana iz Gorskog vijenca. Obojica su
oličenje izdaje i otpadništva, pa se na toj osnovi asocijativna veza iz-
među njih i uspostavlja.
Lalićev umjetnički jezik je bogat značenjima i mogućnostima.
Njegova rečenica je vrlo često intonirana u duhu našeg narodnog pje-
sništva, što se može dokazati nizovima osmeračkih ili deseteračkih
cjelina, koje čine dio njegove rečenične strukture. Lalić se i s takvom
rečenicom naslanjao na narodnu tradiciju, čiji je nerazdvojni dio naša
lirska i deseteračka pjesma. I prisustvo nekih jezičkih izraza, koji se
najviše zasijecaju u naše pamćenje zato što ih je koristio Njegoš, uka-
zuje da su Njegoš i narodno pjesništvo dvije osnovne komponente na
kojima je Lalić gradio svoju poetiku. Koristiće ih u obliku u kojem
postoje i kod Njegoša, Lalić je pojačavao stilsko-jezičku izražajnost
oblika i rečeničkih djelova, poput ,,... bio je lijen – debeo kao čabar“,
,,... ja koji sam prošao sito i rešeto!“, ,,... da neće ostati oka za svjedo-
ka“, ,,... do Nasta lijepi bijeli starac sa srebrnom bradom“, a podśećaju
na Njegoševe stihove: ,,no si, eto ka čabar debeo“, ,,ja sam proša sito
i rešeto“, ,,... ne uteče ni oka ni svjedoka“, ,,sa srebrnom bradom do
pojasa, sa srebrnom kosom do pojasa“. Manje ih je u Svadbi nego u
drugim Lalićevim romanima, ali i oni upućuju na međuknjiževne kon-
takte ovih velikana crnogorske i jugoslovenskih književnosti.
Njegoš i Lalić su pjesnici koji vole simboliku kao vid iskazi-
vanja pjesničkog nadahnuća. Brojni Njegoševi simboli počev od vra-
ga, lune i krsta, i Lalićevi – svadba, grabulje, đavo, Lelejska šuma i
sl., oslonac su našoj konstataciji i upućuje ove pjesnike jednog prema
drugom. Među simbolima ima i negativnih i pozitivnih, a koji pre-
ovladavaju teško je ustvrditi bez prethodne analize. Simbolični su i
636
nazivi njihovih književnih djela, pa je Gorski vijenac vijenac slave
Crnogoraca, Luča mikrokozma je svjetlost čovjeka, ,,tamom obuzeta”,
svadba je lijep običaj i pametan; Raskid je bijeg od ropstva, Pramen
tame, nagovještaj zla i sl.
Njegoš je Gorski vijenac u znaku simbola i započeo, a tako ga
je i završio. Iako je scena s Mandušićem de facto označila kraj Gor-
skog vijenca, ipak se poslije šestog kola i Igumanovog činjenja spo-
mena ,,dušama vitezovah našega naroda“, u smislu vođenja radnje u
epsko-dramskom tekstu, ništa novo se ne dešava što bi doprinosilo
misaonom i stilsko-jezičkom zaokruženju radnje ovoga djela. Pre-
ma tome, šesto kolo Gorskog vijenca moglo bi se smatrati dramskim
završetkom djela. Čvor dramske radnje do ovog kola je razmršen i
Vladici je, kao organizatoru plana, ostala samo obaveza rezimiranja
ratnog iskustva i apostrofiranja aktera u smislu oblikovanja. Scena
s Mandušićevim džeferdarom više je preludijskog značenja smjera
daljih obaveza Crnogoraca, a manje epizoda koja je potrebna dram-
skom sklopu Gorskog vijenca. I scena u kojoj vladika Danilo i iguman
Stefan raspravljaju o novoj godini ,,što je danas ošćela ljudima” filo-
zofske je prirode, doživljava se kao razgovor koji se vodi u fazi hla-
đenja pjesničkog nadahnuća ispoljenog u prethodnim scenama, dakle
u fazi post festuma, i kao takva je bez uticaja na glavna čvorišta djela.
Riječki ulak i pismo kneza Nikole i njegovih Dupiljana izvještajne su
prirode, a takva je i ,,priča“ Vuka Mandušića o svome učešću u boju s
Turcima u Lješanskoj nahiji, pa su i to scene izvan toka događaja kru-
nisanih šestim kolom. Zato je posljednje kolo i simbolika i prirodan
završetak radnje Gorskog vijenca.
Simbolično, kolom, pjesmom i eksplozijom opšteg veselja za-
vršio je i Lalić roman – prvijenac Svadbu. U posljednjoj verziji teksta
Lalić je uz metaforičnost i simboliku svadbe, upriličio pravu svad-
bu između Zara Goričića i Milosave, što, možda, i nije bio neizbje-
žan umjetnički zahtjev teksta i njegove kompozicije. Lalić je pravom
svadbom djelo učinio ,,svadbenijim“, ali je zato tekst izgubio u sferi
nedorečenosti, i tajnovitosti bez čega velike umjetnosti nema. Među-
tim, taj detalj, sam po sebi, ne predstavlja veliko opterećenje na tasu
vage, čijom bi težinom izgubilo poene umjetničke prirode.
637
Krsto Pižurica
U šestom kolu Gorskog vijenca, uz ostalo, Njegoš je apostrofi-
rao ,,sokolove pet Martinovićah, dva Novaka s barjaktarom Pimom i
viteza Borilović Vuka“, kao prvoborce u obračunu s Turcima, i zaklju-
čio da će spomenik njihovog junaštva biti ,,Crna Gora i njena slobo-
da!“. U Guslarevoj pjesmi na kraju Svadbe Lalić je apostrofirao Kom
planinu, Čemerkića i njegove ,,svatove“, i najavio ,,biće rana i biće
pjesama...!“ Vladika Danilo u Gorskom vijencu plače poslije izvje-
štaja iz Crmnice, u kome je stih ,,po šestinu u jedan (grob) kopamo“,
otkrio grandioznost boja i heroizam Crnogoraca. U istoj sceni iguman
Stefan, slijedeći postulat svoje filozofije, ,,obrana je s životom skop-
čana“, smije se. U Svadbi Čemerkić se ne protivi pjesmi momaka i
đevojaka, ali odvraća Guslara od guslarske pjesme: ,,Nemoj pjesmu,
molim te, nije ni lijepo: naši mrtvi popadali, a ti pjesmu!“ Čemerkić u
zahtjevu nije odlučan, njegov stav je molbeno intoniran, što se vidi iz
priklanjanja Guslarevoj pjesmi. Njegova molba je emotivne prirode i
ne održava stav filozofije borbe neprestane, kojoj je on dosljedan. Gu-
slarov odgovor: ,,Osvetićemo ih, počeli smo. Ja baš hoću o toj osveti“
i prihvatanje njegovog stava od strane Čemerkića i drugova označio je
trijumf optimizma i konačnu potvrdu Njegoševe poetike o borbi dobra
protiv zla do istrebljenja.
Obilić je simbol u čijoj je sjenci ispjevan Gorski vijenac. Nje-
goš ga u spjevu pominje skoro dvadesetak puta, pa ličnosti ovoga dje-
la ,,krstu služe, a Milošem žive“. Obilić je prisutan i u posljednjim
vizijama igumana Stefana. On je nadahnuće i uzor, arbitar u procjeni
moralnih vrijednosti i čovjekovih postupaka, potvrđen stihom ,,sa čim
ćete izać prem Miloša?“
I Čemerkićevo ponašanje u Svadbi je u duhu Obilićeve etike.
Junak koji ,,prezire ljudsko ništavilo“, ostao je dosljedan svojim ži-
votnim principima o herojskom ponašanju čiju je sveukupnu ličnost
Ančić označio sintagmom ,,čovurino ljudska“. Obilić za njega nije
samo metafora već i podsticaj za savlađivanje konkretnih životnih teš-
koća. Procjenjujući snagu Partije i njen uticaj u organizovanju otpora
neprijatelju, on kaže: ,,(...) od nje ko se udaljio i ko se pouzda sam u
svoju glavu i ruku – taj neće perje iznijeti ni kad bi bio srca Obilića!“
638
Čemerkićeva izjava o Obiliću dvojakog je značenja: s jed-
ne strane on pokazuje svoje izrastanje u kontinuitetu naše borbe za
opstanak, pri čemu je Obilić najsjajnija tačka narodne tradicije, a s
druge strane on polazi od pretpostavke da Obilić nije nepoznat slu-
šaocima kojima se obraća, što dalje vodi zaključku da i Čemerkićevo
pokoljenje ,,Milošem živi“. Lalić u tome Čemerkića ne demantuje:
kraj Svadbe je, ,,njegoševski“, u sjenci je Obilića i Gorskog vijenca.
Poslije Guslareve pjesme o Komu, Čemerkiću, njegovoj ženidbi puš-
kom i svatovima, Lalić ocjenjuje dejstvo pjesme na slušaoce, pa kaže:
,,Zagrijani rakijom i guslama, starci udariše u dugačke govorancije uz
zdravice: navode stihove iz Gorskog vijenca pa pominju Obilića...“
Kolo je posljednji oblik u kome Čemerkić i njegovo društvo daju odu-
hu raspoloženju, i u njemu se, kako se vidi, vije duh Obilića i nago-
vještava nova borba. Sve je to u stilu Gorskog vijenca, u duhu poetike
borbe neprestane, pod teretom časne obaveze čuvanja junačkoga ama-
neta predaka.
Kako se vidi, Njegoševa etika čojstva i junaštva, poetika do-
brog čovjeka blagorodne duše dobila je izvrsnu primjenu u Lalićevoj
Svadbi, jednom od najboljih njegovih romana, a sam Lalić je time
naznačio kontinuitet crnogorske pisane riječi. Izdaja kao osnova za
polarizaciju Crnogoraca, odnos Njegoševih i Lalićevih junaka prema
istoriji i tradiciji, pjesničkoj i drugoj, likovi kao oličenje najplemeni-
tijih čovjekovih osobina, heroizam glavnih junaka i njihov optimistič-
ki odnos prema egzistencijalnim pitanjima, simbolično najavljivanje
borbe neprestane na kraju Svadbe i Gorskog vijenca, dodirne su tač-
ke Njegoševa i Lalićeva djela, koje upućuju ove pisce jednog prema
drugome. Njegoš time označava svoje stalno prisustvo u prostoru i
vremenu crnogorskom, a Lalić potvrdu osobenosti svoga umjetničkog
čina i originalnosti stila i jezika.
639
RATNA SREĆA MIHAILA LALIĆA I
RATNA SREĆA NESREĆNIH CRNOGORACA
Roman Ratna sreća (1973), svojevremeno najčitanija knjiga

godine, dio je poznate tetralogije Mihaila Lalića, koju čine (uz taj ro-
man): Zatočnici (1976), Dokle gora zazeleni (1982) i Gledajući dolje
na drumove (1985). Svojevrstan spoj prošlosti i sadašnjosti Peja Gru-
jovića, koji je narator i glavni junak, ovaj roman je mješavina uspome-
na, memoara, zapisa, razmišljanja i sve to pretpostavljeno određenom
cilju i ideji. Zbog toga je i privlačnost ovoga teksta i ipak određeni
domet njegove umjetničke vrijednosti. Lalić je iz ugla savremenosti,
kroz pričanja Peja Grujovića, ocijenio jedan period crnogorskog živo-
ta koji se poklapa s dijelom vladavine crnogorskog gospodara Nikole
Petrovića, ispoljivši izrazitu kritičnost kako prema dvoru, dinastiji i
dvorskoj kamarili, tako i prema prilikama u Crnoj Gori. I više od toga:
Lalić je ispoljio kritički odnos i prema surevnjivosti srpskih i crnogor-
skih vladajućih krugova s početka 20. vijeka i njeno reflektovanje na
stanje duha i svijesti narodnog života, osobito crnogorskog. Narator
Pejo Grujović je u romanu donosio slike života iz različitih sredina u
kojima je bivao, a primjenom paralelizma u postupku evociranja us-
pomena i slikanja savremenih zbivanja je priču o prošlom začinjavao
slikama savremenog života i tako je nastala specifična proza prošlosti,
sadašnjosti i razmišljanja, slična Hercenovim uspomenama iz Prošlo-
sti i razmišljanja.
Tekst što je pred nama sam Lalić je odredio kao roman, prema
tome analizu treba vršiti postupkom koji se, i kakav, najčešće sreta
pri analizi proze tako označene. Naše rezerve prema apriornom pri-
hvatanju Ratne sreće kao romana zasnovaćemo na elementima teo-
641
Krsto Pižurica
rijske misli o književnim žanrovima, a oni su standardni, prihvaćeni
i u ponečemu se mogu samo nadopunjavati, ali ne i zaobilizati. Nije
zgorega podśetiti da je roman široka epska forma, koja u svoje sižejne
tokove usisava životno bogatstvo skoro nemjerljivih razmjera. Mo-
deran evropski roman, začet Servantesom, doživio je vrhunac u kla-
sičnom 19. vijeku, a njegovo rastakanje uslijedilo je kasnije. Brojne
teorije romana zadržavaju se na otkrivanju poetike djela i njegovim
strukturama.
Do romana toka svijesti – romanu se prilazilo sa stanovišta je-
dinstva radnje djela, sižejnih linija djela, individualizacije glavnog ju-
naka, zapravo protagoniste radnje, pozicije epizoda i još ponečemu.
Govoreći arhaičnim jezikom teorije književnosti – tema romana je
bitan element za tematsko-motivsko određenje djela, prema tome ona,
tema, neotuđivi je element svojstva romana kao svojevrsne arhitek-
tonske građevine čovjekova duha. Podśetiću da je prema temi vršena
i žanrovska klasifikacija romana, a da su drugi elementi teme i knji-
ževnog postupka, iako važni, ipak bili prateći i kao takvi sagledavani
u ukupnoj vrijednosti djela. Tema djela, prema tome i romana, često je
ona vertikala od koje se zrakasto šire ostali strukturni elementi, a njoj
se i vraćaju putevi analize. Ona je kostur, kičma umjetničke tvorevine
koja održava na okupu skoro sve misaone aktivnosti autora teksta,
uključujući, naravno i epizode.
Radnja romana često se dešava ovđe i sad, što šire treba da zna-
či na prostoru i u vremenu. Van nekog vremena i nekog prostora malo
se šta može dešavati, a to što se dešava dostupno je našim čulima i
opažanjima. Trajanje radnje diktiraju okolnosti. Ponovimo, roman ima
i protagonistu radnje.
Opštosti na koje ukazujemo, a odnose se na roman, kao uvod
u analizu Ratne sreće, imaju smisla, budući da je pred nama Laliće-
vo novo djelo, koliko specifične tematike, toliko u nekim elementima
i specifičnog književnog postupka. Djelo naznačeno i autorom kao ro-
man budi pažnju nekolikim aspektima svoga postojanja, a tiču se koliko
samog naslova toliko i drugih komponenti romana kao književne vrste.
Svi Lalićevi romani do Ratne sreće imaju simbolične naslove
kojima je podređena struktura teksta i njihovo poentiranje. Simbolike
642
ima i u naslovu Ratna sreća, ali je ona opštija, prilično neodređena i
teško saglediva. Termin sreća za Lalića nije u ekvivalentu doživljaj-
nog čina pojedinca i onog spleta okolnosti koji sreću donose poje-
dincu, kakav imamo, na primjer, u poznatom stihu Bune na dahije ili
ratne sreće pojedinaca i naroda kako taj izraz, kao sintagmu, koristi
Čerčil u Memoarima.
U Lalićevom romanu (i njegovom naslovu) sreća je način ži-
vota ljudi određenog (geografskog) prostora, vid njegovog postojanja
i načina komuniciranja. Ratna sreća je u romanu vid sudbine i njena
manifestacija, ogledalo života. Polazeći od sudbine plemena Brzaka,
Lalić pojam proteže umjetničkom transpozicijom na sudbinu Crne
Gore, pa induktivno-deduktivni put dovodi do sinteze odnosa i shva-
tanja jednog naroda koji ima i istorijsko ime i prostor života i institut-
cije društvenih odnosa. U osnovi filozofije života Peja Grujovića je,
kao naratora ove proze, shvatanje da je svijet sastav paklene nesloge
te da opstojava na dijalektici suprotnosti. Lalićeve istorijske vizije ži-
vota Brzaka i Crne Gore zasnovane su na sagledanju njihovog života
u odnosu na okruženje koje je, uglavnom, neprijateljski raspoloženo i
održava se na sili. Ośećanje ugroženosti brzačko-crnogorskog života
prenosi se s koljena na koljeno i traje do Pejove mladosti i zrelih dana.
Jedno od osnovnih obilježja Ratne sreće je u tome što donosi
slike života u vrenju, uzavrelosti. Malo je situacija i odnosa nezasno-
vanih na suprotnostima, pa bi se bezmalo moglo kazati da su ratni
odnosi ona široka tema koja čini osnovu romana. Tamo se ratuje i puš-
kom i nožem, riječju i pogledom, na slavama i svečanostima, svugđe
đe se nađu gomile Brzaka i Crnogoraca. Ratuje čak i Pejo sa sobom i
Lastom, njenom majkom i društvom, ratuje i s ocem Vučkom. I otac
Lastin, iako univerzitetski profesor, ima nadimak Pištoljdžija. Lalićev
junak, saopštava da su, u ponekim situacijama, ratni odnosi postali
dio običaja, moda ponašanja, pa, ako u prolazu, pozdravite jednoga
iz trojke, ali ne i ostale, drugi dvojica već smatraju da ste sa njima u
ratnim odnosima, a tzv. ratna sreća imaće udjela u razrješenju odnosa
i navika.
Slikama o ratnim odnosima uokvirena je fabula Ratne sreće.
Na gozbi u kući Obra Vučkova, priređenoj povodom dolaska sinova
643
Krsto Pižurica
mu Iva i Veljka, ispod stolova i mačke nadražene mirisom mesa za-
podijevaju bitke, akamoli neće Brzaci, podgrijani rakijom i napunjeni
mezom, početi rat u vezi s junaštvom, glavarstvima i medaljama. Što
nije došlo do zakazanog dvoboja između Petka Goričića i Boža Popni-
kovića treba zahvaliti učinku rakije i preobilnog mezetluka, a dijelom
i ratnoj sreći, koja atmosferu ovija. Miris, međutim, ratne svađe nije
odstranjen.
Psihologija ratnih odnosa i onoga što podrazumijeva sintagma
ratna sreća, vidni u ponašanju Obrovih „gozbadžija“, lepezasto se šire
i čine kostur romana. Ma kako se razvijale sižejne linije djela – odsva-
kud vire ratničke śekire, često i krvavih posljedica. Već smo spome-
nuli – ratuje se. Lalić je jezikom Peja Grujovića, na samom početku
romana, svađu između brzačkih pojedinaca počeo prenositi i na druge
faktore koji čine strukturu djela. Da bi pleo i dopleo ratno-društvenu
mrežu odnosa u Brzacima i prenio je umjetničkim linijama na šire
– crnogorsko područje, Lalić je smisleno uveo u radnju starca Aka
Goričanina i doveo ga u vezu s Obrom i Pejom, koji u trenutku su-
sreta imaju tek po dvanaest, odnosno deset godina. I prve uspomene
tih Vučkovih sinova su vezane za iskustvo i ponašanje starca Aka. I
zanimljivo, njihova spoznaja svijeta i društvenih odnosa je vezana za
Akovo ratničko iskustvo. Dotrajao, ispreo, osipčalih kostiju i sužene
svijesti, stari Ako živi u svome vremenu, ratnom. Njegove neartiku-
lisane glasove Lalić je sveo u poklične uzvike pri sudaru s neprija-
teljem i to je njegov jedini način da uspostavi kakav-takav odnos sa
živućom sredinom. Kao ratnik, glavośek, koji hoće da je obdareniji
vrlinama od drugih, on zaspalošću svoje ratne sreće gubi korak zbog
jedne nesoj-glave neprijateljske, pa umjesto šest ubrao je samo četiri.
Sa šest pośečenih glava stigao bi trofej kučkog prvaka Novaka Mi-
loševa, ovako izdala ga je ratna sreća. Ta epizoda i brzačka svađa na
gozbi oko medalja, glavarstva, zasluga i nadgornjavanja, pojava Nići-
fora Čemerkića u prološkoj su funkciji, osvjetljavaju naslov romana i
usmjeravaju njegove sižejne tokove.
Dosta maglovita i neodređena tema kako je mi vidimo postaje
jasnija i stvarnija kad se oprostori i nadopuni podtemama koje ulaze
u strukturu djela. Vidno je da je pleme Brzaci objekat naratovog po-
644
smatranja, ali je takođe očigledno da radnja romana nije locirana samo
tamo, već se proteže i na druge prostore. Jedna žaoka s druge strane
romana upućena knjazu Nikoli Petroviću, nagovijestila je mogućnost
unošenja Petrovića u sižejne tokove djela što se kasnije i obistinilo.
Aplikujući sintagmu ratne sreće na širi prostor i vrijeme van plemena
Brzaka, Lalić je u tematsku orbitu unosio život drugih sredina koje je
narator Grujović centripetalnom snagom pripovjedača objedinjavao i
tako se postepeno formirala romaneska masa, objedinjavana ličnošću
naratora. Na pripovjedačkom horizontu dosta rano su se nazrela dva
plana naratorova postupka, onaj đe je pripovjedač neposredno prisutan
i onaj kojim pripovjedač revitalizuje slike prošlosti. Tako je u jednom
planu kazivač Grujović neposredni sudionik života, a u onom drugom
on slike života – prošlosti izvlači iz śećanja, memoara i zapisa. I tamo
je, naravno, on sudionik, učesnik u zbivanjima, ali se slike rekonstru-
išu i atmosfera priziva u śećanje. U sižejnim linijama Grujovićevih
priśećanja niču slike prošlosti, začinjene i propraćene autorovim raz-
mišljanjima i mislima filozofskog podteksta. Bilo da je kamo išao, bilo
đe da je boravio, bilo šta da je radio, junak-narator se vraćao Crnoj
Gori i plemenu Brzaka u kojem je ponikao. Zavičaju se konačno i
vratio. Boravak na Cetinju i često navraćanje u tu varoš nametnuli su
naratoru Grujoviću romanesknu tematiku, koju je on percipirao ža-
rom mladalačkih ośećanja i znatiželjom budućeg pripovjedača. Nje-
gov stric, Miraš Grujović, zajedno s boravkom na Cetinju nosio je
u sebi tragiku polimskog seljaka i crnogorskog ratnika i bio spona
između Peja i te varoši. Boraveći na Cetinju, kod strica, Pejo je bio u
izvanredno povoljnoj prilici da spozna nalet novog vremena i u nje-
mu sukob starog i novog sa svim protivurječnostima što ih sukobi sa
sobom nose. Guslarsko Cetinje otkrivalo je Peju sjaj i bijedu ne samo
cetinjskog dvora i našeg guslarstva, već i nacionalne prošlosti. Raskol
između kitnjaste istorije Crne Gore i cetinjske stvarnosti nametnuli
su se mlađahnom Peju surovošću zbilje i slomom iluzija. Politika što
ju je ośetio na Cetinju i seljakovo razmišljanje o iseljevanju i o jadu
svome rastočili su Pejove iluzije o životu Crnogoraca i formirali u
njemu tragično-humorni odnos i ośećanje kako prema Crnoj Gori tako
i prema Brzacima. Naravno i prema crnogorskoj prošlosti. Strina što
645
Krsto Pižurica
je ostala na Cetinju poslije Miraševe smrti bivala je razlogom više da
Pejo tamo i navraća. Cetinjsku atmosferu, dakle, s kraja 19. vijeka i
početka 20. vijeka i život plemena Brzaka zadržao je Pejo Grujović
u svojoj optici i kasnije o njoj pisao. Iz te crnogorske stvarnosti nikla
je i ona crnogorska mladež što se našla na beogradskim studijama, a
sve to ulazilo je u strukturne slojeve Ratne sreće. Zato je nedopustivo
svoditi koordinate Ratne sreće na slike života crnogorskih studenata
i piščev odnos prema crnogorskom dvoru; tema romana je šira od tog
omeđavanja. Zato mi ratnu sreću kao globalni obuhvat sižejnih linija
spuštamo na crnogorsku tematiku spominjanog perioda i konstatuje-
mo: tema romana je ratna sreća crnogorskog načina života i društve-
na stvarnost Crne Gore s kraja 19. vijeka i dva desetljeća 20. vijeka,
kao i perioda koji je neposredno prethodio izbijanju Drugog svjetskog
rata. Metaforično rečeno: vulkansko grotlo crnogorskog života prve
polovine dvadesetog vijeka je tema Lalićeva romana Ratna sreća.
Široke reminiscencije i istorijske vizije naratora Ratne sreće
učvršćuju kritičarevo uvjerenje da je život šire shvaćen, ne samo onaj
u vezi s dvorom i Klubom crnogorskih studenata u Beogradu, tema
romana. I cetinjski dvor i atmosfera u vezi s radom spomenutih stude-
nata samo su dio života što ga Ratna sreća donosi. Istorijska priśeća-
nja Peja Grujovića su brojna, od kojih spominjeno sudbinu crnogorske
vojske pod Skadrom 1913, ratovanje crnogorske Istočne vojske pod
komandom serdara Janka Vukotića, slom te vojske i Vukotićev po-
zdrav njoj i sl. Sežući korišćenjem dokumenata u dalju crnogorsku
prošlost, Pejo citira da je bivalo i prevjeravanja, pa kad se Brzak potu-
rči i postane paša otuđi se, više se ne vraća, imenuje našega vojvodu
koji u metanisanju pred neprijateljem kida cvijet svoje mladeži za šta
biva surovo kažnjen (pa neprijatelj biva plemenitiji od naših, doma-
ćih) od neprijatelja kojemu se klanja i sl. Roman je načičkan reminis-
cencijama na crnogorska istorijska zbivanja, a ratna sreća čučala je na
svakom od njih. A njezin učinak u radnji romana nije mali.
Radnja Ratne sreće nije kompaktna u onoj mjeri u kojoj su je-
dinstvene radnje u prethodnim Lalićevim romanima. Dekomponiraju-
ća radnja romana zbunjuje čitaoca, čija se zbunjenost iskazuje onim
„šta je htio pisac da kaže“. Ni najblagonakloniji kritičar Lalićeva djela
646
ne uspijeva s lakoćom da se odredi prema temi i radnji romana i da
radnju kroz fabulu svede u teorijske okvire pojma. Svođenje radnje na
aktivnost glavnog junaka djela, koji je ovđe i kazivač – pričalac, linija
je manjeg otpora, budući da radnje ima i izvan junakove aktivnosti
u zbivanjima đe je on posmatrač. Ako radnju romana posmatramo u
svjetlosti fabule, viđećemo da je i fabula teško uhvatljiva. Fabula Rat-
ne sreće je segmentirana, što znači nije u pravoj liniji. Zapažanje je
ovog autora da i nije uputno kategoriju glavnog junaka svoditi na ka-
zivača proze budući da on ne piše samo o sebi i svome porijeklu, i nije
samom sebi cilj. Prema tome, radnja romana je u akciji i glavnog ju-
naka i one mase likova što se u djelu pojavljuju. A među likovima ima
psihološki neizdiferenciranih, bez dovoljno lične fizionomije, spome-
nutih pa ostavljenih. Gomilanje likova je stara Lalićeva bolest i stara
slabost njegovog spisateljskog rada. Toga ima i ovđe. Znatiželjnom
čitaocu teško je pogoditi bratstveničku pripadnost junaka i najlakše je
zapamtiti Pejove Trbobolje (budući da im je kuća pokraj izvora hladne
vode) ili svadljive Čemerkiće. Dekomponirajuća radnja je rezultat i
„visećih“ epizoda što se u djelu pojavljuju, a po našoj procjeni dosta je
toga što razara i radnju i fabulu i kompoziciono jedinstvo romana. Di-
gresivnim epizodama mi smatramo, na primjer, onaj dio Ratne sreće
naslovljen kao Babologija, ili onu priču o Malkočima, ili ponavljanje
priče o glavarstvima, ili epizodu o „Velikoj nabači“, priču o Kadićima
i Petrovićima i sl. Istina je da to sve objedinjava aktivnost kazivača,
odnosno glavnog junaka i da se drži na okupu u okvirima date proze.
Nema sumnje da je roman Ratna sreća uveliko nadvladao za-
mjerke koje mu se čine i učvrstio se na visokom nivou Lalićeve sveko-
like literarne produkcije. Smisleno je sve što roman donosi, čak i hi-
poteze o tome šta smo mogli naslijediti i od koga (Babologija) ‒ dio
su piščeva istraživanja ko smo i šta nam je moglo ostati, šta smo u
etičkoj sferi mogli naslijediti. Sve je to dobro, svud se mogla ogledati
ćudljivost ratne sreće ‒ ali takvo pisanje miriše na hroničnost, odiše
hroničnošću. Folklorno-hroničarskog ima već na prvim stranicama
romana, a hronika se kasnije pomalja u vidu Pejovog putovanja i biva-
kovanja: Brzaci, Cetinje, Dubrovnik, Zagreb, Cetinje, Beograd, opet
Cetinje, opet Doganja, Beograd, Solun, Carigrad, Doganja i zavičaj.
647
Krsto Pižurica
Dio istorijskih reminiscencija ima hroničarsko obilježje, pomaljaju se
i literarne reminiscencije i sl. Ali, ako naglašavamo hroničarstvo u
Ratnoj sreći, onda ćemo tu odrednicu staviti i uz roman, pa će po našoj
procjeni Ratna sreća biti roman-hronika. Preteže u njemu društvena
crnogorska stvarnost (s onom uoči Drugog svjetskog rata) s kraja 19.
i početka 20. vijeka, što će reći u razmaku od pedesetak godina. Druš-
tveni roman društvene tematike do Ratne sreće crnogorska književ-
nost nije imala.
II
Za svoje viđenje crnogorske društvene stvarnosti Lalić je oda-

brao jednu crnogorsku porodicu, relativno visokog društvenog ranga i
s njenim članovima se šetao prostorom i vremenom. Barjaktarska poro-
dica Vučka Mašova Grujovića je u optici piščevog kazivanja, a nju čine
(uz Vučka): njegova bezimena žena, sinovi Pejo, Mašo i Obro, njihove
dvije sestre, Obrovi sinovi Ivo i Veljko, supruga Maga i Vučkov brat
Miraš. Je li porodica takvoga tipa srećno odabrana za piščeve ambicije
da preko njene sudbine odslika prostor i vrijeme – stvar je za razmišlja-
nje (a riječima i argumentima, po Laliću nikad kraja. I Čerčil saopštava
da priča post festuma ničemu ne vodi, često mami). Što je, dakle, tu je.
Mogao je Lalić, naravno, odabrati za objekat posmatranja neku poro-
dicu izrazito seljačkoga tipa, ili pečalbarsku, ili neke druge orijentacije
i zanimanja i sl. Ovaj autor misli da je Lalić s punom angažovanošću
svoga duhovnog bića, dosljedan svojoj etici i privrženosti crnogorskoj
nacionalnoj istoriji s pravom odabrao baš takvu porodicu čiji mu je mo-
ralni profil odgovarao. Ne može se reći da Lalić i ranije, prije ovog
romana, nije otvarao problem crnogorskog morala: ćiftinskog i viteš-
kog. Svedeno je to u Lalićevo: izdaja i istraga. Da podśetimo: junaki-
nja pripovijetke Jovan Drobnjak i drugovi Stanica, izdade, za novac,
neprijatelju zeta, sestrića i njihova dva druga, ili neće četnik Radenović
da kolje svezanog partizana (iako mu je dužnik) ili – neće četnički ko-
mandant Mirko Tomović da muči svezane partizane, a u Hajci gonjeni
partizanski ilegalac među goničima prepoznaje jedinca, zadrhtala mu je
ruka, neće da ga ubije, pet sestara bi se u crno obukle. Dakle, ne može
648
se reći da crnogorski moral nije bio u Lalićevoj optici do Ratne sre-
će, ali se s pravom može reći da Lalićeva demistifikacija crnogorskog
istorijskog morala ide uzlaznim intezitetom od Ratne sreće. Drugo je
pitanje je li Lalić naglašeno zagledao crnogorsku Pandorinu kutiju koju
je otvorio u svome četvoroknjižju. Pejo Grujović ili je mogao ponešto i
zaobići ili prećutati – ostaje činjenica da je Ratna sreća načela i široko
raskrilila probleme morala istorijske Crne Gore.
Porodica Vučka Mašova, barjaktara, čiji je član i Pejo Grujović
proteže se čitavom dužinom Ratne sreće i čini dio one materije koja je
u romanu glavna. Bez njenih članova teško se može govoriti o glav-
nim junacima romana i onome što roman čini romanom. Ona utiče i
na formiranje fabule romana. U istorijskoj Crnoj Gori barjaktari nijesu
imali vojničku moć koja su imala lica hijerarhijskog vojnog značaja,
ali su u moralnom smislu bili prestižni. Barjak pred vojskom je simbol
i oličenje. Alaj-barjak u barjaktarskim rukama je vojnički orijentir po
kome se ratnici ravnaju. Barjaktarska moralna čistota natkriljuje sva
vojnička zvanja, i u tome je barjaktarova moć, tu je njegov prestiž.
U bitkama (i bojevima) glava se daje, ali ne i barjak. Takva sudbina
je zadesila i Miraša Grujovića iz čijih je ruku Vučko spasio barjak, a
njega ranjenog ostavio na bojištu. Ovjenčana barjaktarskom slavom
– porodica je time i opterećena, osobito Vučko i Obro. To je i osnova
da u porodici raste duh egalitarizma među ostalim Musičićima i Brza-
cima što se manifestuje i na Obrovoj gozbi, bogatoj jestivom i pićem.
Bogata đakonija kod Obra Vučkova je ne samo ilustracija plemenskih
običaja u prilikama sličnim onoj u kojoj su se našli i Grujovići – ona
je takva kakva jeste vid prestiža, ogledalo moći i upliva. Seoski men-
talitet živi od gozbi koje se jedva iščekuju i to ne samo radi jela i pića
već zato što se na njima stvara atmosfera za sujete i nadgornjavanje.
Pojedinci, poput onog Baca Krstova ili Vojkana, potomka kosovskih
Vojinovića, pośetioci su gozbi iz ekonomskih interesa. Posljednji, uz
to, i da bi se nadgornjavao, dičio plemićkim porijeklom. Uzusi ple-
menskog ponašanja obavezuju domaćina da štiti gosta, ali da čuva čast
i ponos plemena. Na pomenutoj gozbi u Ratnoj sreći, u sporu između
Simona Vojvodića i Arsa Mirujevića funkciju čuvara gosta i pomirite-
lja obavljaju braća Obro i Pejo.
649
Krsto Pižurica
Sagu o porodici Vučka barjaktara Lalić je nastavio više pričom
o njenim članovima, manje o njihovom seoskom domaćinstvu. Nje-
ga, međutim, ne interesuje život same porodice (kao Krležu, recimo,
Glembajevi, ili druge porodice u evropskoj literaturi), koja je beočug
u hronici, već društveni procesi što porodicu nose. Da, i moral oličen
u barjaktarskoj čistoti, preciznije – u barjaku. Laliću slikaru prostora i
vremena bio je potreban kontrast, prije svega u sferi morala, nadolaze-
ćim plimama i našao ga je u brižljivo odabranoj porodici. Svi članovi
porodice ne doživljaju jednako transformacione oblike porodičnog,
dakako i društvenog života, pa je različit i njihov učinak u sižejnim to-
kovima Ratne sreće. Iz života i igre prvi je otpao najstariji član, Miraš
Grujović. Istorijska sudbina, ili ratna sreća, na njemu se surovo prelo-
mila: ranjen je u borbi s neprijateljem, brat ga je ranjenog ostavio na
bojištu, izgubio je sina jedinca, ostao bez oka, služio je za podsmijeh.
Sudbini se, ipak, nije predao malodušno. Ratne zasluge odvele su ga
put Cetinja i tamo je od crnogorskog gospodara dobio nagradu. Miraš
se na Cetinju okućio, stekao imetak, posao mu je donio poznanstva u
Dubrovniku, Trstu, Zagrebu i Beogradu. I posao što ga je obavljao i
blizina dvora i njegove veze s dvorom i društveni procesi prelamani na
Cetinju – sve ga je to dovelo u sukob s vlašću i gospodarom. Svoju po-
ziciju, međutim, iskoristio je na taj način što je doveo kod sebe sinovca
Peja, što mu je omogućilo dalje školovanje i što je na njega prenio dio
moralnih nazora. Bolestan je negđe, po Pejovu svjedočenju, otišao na
put i mrtav se skotraljao sa konja pred nečijom kućom u Bajicama.
Vučko je u moralnom smislu od Miraševa tijesta. Spasio je, u
ratu, čast barjaka. Ostvaruje se kao ratnik, roditelj, čuvar porodičnog
ugleda i djelimično kao učesnik u procesima što ih je vrijeme nanosilo.
On ne pokazuje znake zabrinutosti u trenucima kad sina Peja otprema
na školovanje, ali mu je srdito zamjerio kad je ortaklukom zagazio u
vode od kojih je sam zazirao. Godi mu što su mu se stari „u pjesmi pje-
vali“, što je odžaković, kućić, plemić od ohole kuće Musičića. Otkad
nema rata i juriša njemu se ratna sreća slabo osmjehuje. Kočoperan
je kad mu Pejo pravi društvo, ponosi se sinom. Živeći epskim duhom
narodnog pjesništva, on bi više volio da je Pejo u njegovom društvu
nego u društvu momčadije, čiji su dio Mašo i Obro. Ali, kad je čuo
650
za Pejove vratolomije na studijama u Beogradu ljut je bio do srdosti.
U jednoj od afera što ih Ratna sreća donosi, što ih slika, a knjaževoj
okolini nijesu se sviđale, Vučko se nešto malo izrekao, zamjerio se, te
su mu za kaznu oduzeli barjak. Njegova smrt, sličnošću, podśeća na
naša zbivanja polovinom 20. vijeka: Ljuban Rudaš, Vučkov sestrić, u
zatvoru zbog učešća u crnogorskoj bombaškoj aferi, popustio je među
prvima, pa su po njegovoj dostavi – priči zatvoreni i Mašo i Vučko.
Zatvorenici su od ćutanja i poniženja, neki, umrli, neki ne. Vučko je
preživio, pustili su ga prije suđenja, kod kuće je umro više od tuge za
barjakom, no od zatvorske torture. Obro i Mašo su platili za Vučkove
opačine i Pejovo bavljenje „badijavnom politikom“. A Mašo je pogi-
nuo u Ciganskim potocima, zajedno s drugim Brzacima, Vasojevićima
i Kučima, pored Skadra ispred Velikog Bardanjola.
I Obro Vučkov je grana porodičnog stabla Grujovića, brat Mašov
i Pejov. On je oličenje patrijarhalnog porodičnog morala, čuvar ognji-
šta, na neki način s obzirom na porod, i stožer porodičnog života. Nje-
govi su sinovi Ivo i Veljko, njegova je supruga Maga, koja sprema lijepe
priganice. Uz Peja, on je, od starijih, jedini ostao do kraja u sižejnim to-
kovima Ratne sreće. I njega je ratna sreća ispod oka gledala, čas mu se
osmjehujući, čas se zlobno vijoreći nad njim. U slučaju Obra Vučkova,
kazivač Ratne sreće je zadovoljio jedan od osnovnih uslova klasičnog
romana, budući da je junaka pratio na dužoj stazi njegovog životnog
puta. Śećajući se đetinjstva Pejo Grujović se śeća uspomene kad ga je
Vučko pošteno potegao za uvo zbog toga što se, zajedno s Obrom, pod-
smijavao starcu Aku Goričaninu i njegovim neartikulisanim zvucima
izazvanim śećanjem na ratne podvige. To što je gozba sa početka Ratne
sreće priređena u kući njegovoj i Maginoj, element je više da čitalac
zadrži u śećanju nosioce radnje romana, među kojima je, eto, i Obro.
Obro je slikan krupnijim potezima. Njegova individualizacija
tekla je linijom učešća u društvenim zbivanjima, odnosa s Pejom i
brižnošću šta će biti sa sinovima i domaćinstvom. Čitalac ga nalazi
i na samom kraju Ratne sreće kako stoji pred zgradom Hipotekar-
ne banke u Doganji u danima propasti Kraljevine Jugoslavije, dakle
1941: unutra je kartoteka s dokumentima o njegovim dugovima, a on
bi, iako mu je žao države, nekako više volio da te dokumente vidi u
651
Krsto Pižurica
dim i pepeo pretvorene, no tu da stoje. Taj element njegovog psihič-
kog stanja važan je i s aspekta seljakove zaduženosti i ekonomske
zavisnosti do rata. On je ipak okrenut k sebi. U drugim situacijama on
živi životom prošlosti i svog učešća u ratnim zbivanjima. Barjaktar
gornjobrzački iz balkanskog rata, on je, po Pejovom svjedočenju, u
mladosti bio ośetljiv na zvanja i glavarstva, makar i na prazna, pa je
zbog toga zavidljiv pri usponu nekoga drugog van njegovog bratstva.
Ne može on da podnese da glavarstvo i u novim istorijskim procesima
ne pripadne njegovoj porodici nego nekoj drugoj. Otuda Obrova đeči-
ja bolest do u starost. Što je prvo, novo, starješinstvo zaobišlo njegove
sinove Veljka i Iva, on pripisuje stričevom uticaju na njih. Potamnje,
kaže, u licu „moj brat Obro od zajadluka što oni nijesu predvodnici i
barjaktari, te mi probi uši“ prijekorima da su se na strica vrgli.
Na gozbi priređenoj povodom dolaska Veljka i Iva, Obro se do-
maćinski ponaša. U slučaju svađe među gostima, on djeluje pomiri-
teljski: moral nosi prevagu nad pizmom. Muku da li s gozbe da odstra-
ni nepoželjnog gosta ili ne prevlađuje obzirima dobrog domaćina koji
obavezuju da se gost poštuje. To nalažu patrijarhalni zakoni plemena.
Obraćajući se gostima riječima odmila, on poziva na slogu i izmirenje.
Domaćinski obziri šire shvaćeni su i u osnovi prijekora što ga upućuje
Milu Bukuru, zato što je mučki poubijao vojnike koji su se vraćali s
raspalog fronta. Lalić je tim elementom na tragu etike M. Miljanova
Popovića. Izraz nesojluk kojim imenuje Bukurovo ponašanje najbolje
odslikava moralno stanje i njegovu etičnost.
Onim elementom svoga mentaliteta koji dolazi do izražaja u
porodičnim odnosima, Obro je nježan i obrazriv. Kad god su u prilici,
Obro i Pejo su zajedno, pa se vide u podsmijavanju Aku Goričaninu,
iskradaju se iz kuće na sijelo u Vejovića, na onoj su simboličnoj ipaljci
zajedno, u kafani, na ispraćaju regruta, Obro zna Pejov intimni život i
sl. Najčešće je dobroćudan i zna da ispolji ironičan stav prema životu.
Istina, Pejo za njega kaže da je osmjehnut ponekad, ali je on ironičan
i prema Pejovom crkavanju za Lastom ili prema Avramu Vitkoviću,
ili prema Vučku kad hoće da odvoji Peja od momčadije od koje nema
šta da nauči. A Pejov osnovni stav prema Obru sažet je u mnogo puta
ponovljenoj odrednici „Moj brat Obro“.
652
U realističnijem slikanju crnogorske glavarske porodice, ne to-
liko i u propadanju koliko u prilagođavanju (novim) istorijskim pro-
cesima, Lalić je u Obru Vučkovu slikao Polimca – Vasojevića kome je
prošlost manje utočište, a više ambijent za poređenje. Dakako, on živi
životom stare barjaktarske slave, ali je okrenut i novim procesima, pa
se, izvjesno, prilagođava. On je tragičniji kao istorijski čovjek, nego
kao jedinka koja u novim uslovima teško nalazi tačke životnog oslon-
ca. Prirodno je što se priśeća ratne slave i ratne sreće ‒ bio je relativno
mlad kad je, kao barjaktar crnogorske vojske, učestvovao u bojevima
oko Skadra, ili na Drini. On pričuje topovski glas s Brdice i Bojane,
kad čuje topovske odjeke novog vremena, pa upoređujući novo sa sta-
rim ‒ hrabri se. On je opsjednut crnogorskom ratnom srećom i nada
se da neće omanuti niti u novim uslovima borbe za opstanak, već će
zasijati sjajem stare slave. Plašeći se, i plašeći njega novom tehnikom
neprijateljskom – on potrže ratnu sreću kao oslonac i njome hrani
svoje saplemenike, naravno, uz poziv da se izdrži. „Vazda je ona bila
nama barem pomalo naklonjena“ – njegove su riječi upućene malo-
dušnim pred naletom novog neprijatelja, pa shodno tome, kaže, „opet
se nadam da nas nije napustila naša stara zaštitnica ratnika i mučenika,
ratna sreća“. Po Obrovom shvatanju boj ne bije svijetlo oružje, već
čovjekovo srce koje se uvijek uzdaje u ratnu sreću.
Među onima koji se okupljaju u seoskim kafanama „Dobrič“ i
„Amerika“ uoči Drugog svjetskog rata je i Obro Vučkov. „Ne da mu
prošlost barjaktarska da kod kuće do podne drijema“ saopštava kazi-
vač. Čuje se njegova riječ u kafanskoj priči što se vodi o onome što
se nazire da donosi novi rat. U njegovom društvu su mahom njegovi
vršnjaci, predstavnici starije generacije: Petko Goričić, Đuro i Arso
Mirujevići, Beg Bjelišić, kazivač proze itd. I na ispraćaju novih regru-
ta oni su zajedno, ali prvači Obro. Kakav bi to ispraćaj bio bez njego-
vog prisustva, ali s druge strane on ima i psihološku potrebu da se na
skupovima viđa: brani se od starosti i nemilosrdnog zaborava. Noseći
ratno iskustvo – oni predlažu da oslonac našega otpora budu planine,
klisure i rijeke: kakva Mažino linija, kakva nova neprijateljska tehnika
i tarakovina i fortifikacini objekti pri našim planinama i ratnoj sreći.
Čak ako bi neprijatelj i zapośeo dio našeg prostora, mišljenje je Obro-
653
Krsto Pižurica
vo i njegovih sagovornika, ne smeta – treba sačekati dok se promijeni
ratna sreća, a ona mora da se mijenja, jer je promjenljiva po prirodi i
nama je vazda bila naklonjena. Nosi Obro u srcu i ima na umu crno-
gorsku vojsku oko Skadra 1913. godine, koja je bila šarena i umorna,
„a ipak je to bila možda jedina na svijetu vojska od koje je za pola
godine ratovanja samo jedan borac zarobljen, a i taj tek pošto je teško
ranjen“. U Obrovom viđenju istorijskih procesa, ta crnogorska vojska
i istorija služe za poređenje i oslonac novom naraštaju.
Makar u śećanjima okrenut prošlosti, Obro nije okoštalih rezo-
na, pa se nastoji prilagoditi novim strujanjima i istorijskim procesima.
Vjerovatno je bio pod Pejovim uticajem kad se našao pred hajkačima
knjaza Nikole u vrijeme tzv. bombaške afere i sama ga je sreća spasila
i boravak na prinudnom radu što u jednom trenutku nije ośetio nasilje
plemenskog silnika. I to što je podigao sinove Veljka i Iva, buduće
komuniste, markira ga kao ličnost koja, iako opterećena glavarskom
slavom, okreće glavu budućnosti i novim istorijskim izazovima. Nje-
govo uzdanje u ratnu sreću, Čemerkić, junak Ratne sreće ima na umu i
u posljednjoj epizodi romana, kad simbolično priprema oružje za nove
potrebe.
Vučkovu porodicu upotpunjuju i dva ženska lika, koji su, u smi-
slu literarnih junaka, nažalost ostali nerazvijeni. Riječ je o Vučkovoj
ženi, Pejovoj majci neimenovanoj, za koju Pejo kaže da se razboljela
u vrijeme Miraševe sahrane te da je i umrla i Magi, Obrovoj ženi. Tek
spomenuta u Ratnoj sreći, ona je život nastavila u narednim proza-
ma Peja Grujovića, u kojima su uspomene pomiješane s dnevničkim
bilješkama. Član Vučkove barjaktarske porodice je i Pejo Grujović,
kazivač Ratne sreće. Ta ličnost Lalićeve proze zaslužuje posebnu paž
nju. I tek uzgredno spominjemo Vučkovu sestru Zorku i Pejove sestre
Milju i Joku. Činimo to radi potpunijeg sagledavanja crnogorske (bar-
jaktarske) porodice koja je u centru Ratne sreće.
Zazirući od bezrezervnog prihvatanja Ratne sreće kao roma-
na, ali bez namjere sporiti se sa samim Lalićem koji je to djelo tako
odredio ‒ tragajući za elementima koji omogućavaju da se djelo tako
žanrovski odredi, mi se zaustavljamo na porodici Vučka barjaktara čiji
članovi spajaju kohezionom snagom materiju što se nudi i tako se, kao
654
roman, održava. Pejo Grujović je mlađi od braće, Maša i Obra, i on
govori o prošlosti ne samo plemena kojem pripada već i prošlosti Crne
Gore i svoje šire porodice. Uz ono što je kazao o Vučku, Mirašu, Mašu,
Obru, svojoj tetki i sestrama, Pejo je govorio i o sebi te na osnovu toga
mislimo da je Ratna sreća ‒ lični životopis Peja Grujovića i hroni-
ka crnogorske stvarnosti. Njegov životopis sabirnim sočivom okuplja
epizode i strukturne linije romana, o njega se sve kači, od njega idu
sižejne linije teksta. Prividni kazivač Lalićeve spomenute tetralogije,
Pejo Grujović je i njezin glavni junak, pa u onom dijelu Laićeve lite-
rarne materije do pojave Lada Tajovića – Pejo je glavni junak, dakle i
reprezent. Ta dva lika su dva himalajska vrha Lalićeve proze, ostalo su
podvrhovi, doline i brežuljci. Ako Peja Grujovića smatramo crnogor-
skom tradicijom, a ono što mi u njemu vidimo crnogorskom istorijom,
a Lada Tajovića, naravno uz drugo, izdankom crnogorskog tradicio-
nalnog duha – onda pisac ovih redova Peja Grujovića i njegov široki
filozofski spektar misli i ideja smatra, ponavljam, u jednom širem kon-
tekstu, duhovnim pretkom Lada Tajovića, ocem dijela njegove duhov-
nosti. Lado Tajović je, dakle proizašao iz Pejove duhovne atmosfere i
etičnosti, on je duhovna nadgradnja Pejove filozofije života.
Životopis Peja Grujovića bogatiji je od onoga što je sam osta-
vio bratu Obru. Odabravši ga za svoga glasnogovornika u zamišljenoj
tetralogiji, Lalić je i njegov etičko-psihološki profil postulirao na široj
osnovi sa koje se razgranato stablo razvijalo. U Ratnoj sreći Pejo je dat
u formiranju ne samo fizičkom, već opštem: duhovnom, socijalnom,
ideološkom, moralnom. Barjaktarski sin, on odrasta u seoskom ambi-
jentu koji ne nudi bogatstvo doživljaja, niti stimulans duhovnom na-
pretku, pa je njegov saldo života do odlaska u školu siromašan. Osta-
vio je o sebi iz doba đetinjstva samo dva-tri kroki doživljaja, vezana za
druženje s Obrom i to je sve što o njemu znamo do odlaska na Cetinje.
Uskraćeno đetinjstvo bacilo je sjenku na njegovo školovanje, pa kad
je pošao na Cetinje sam je priznao da je za školu „bio prerastao“. Od-
laskom na Cetinje, kod strica Miraša, dakle u školu, počela je Pejova
socijalizacija, odatle je počeo njegov hod po mukama.
O svome boravku na Cetinju Pejo Grujović je ostavio, relativ-
no, dosta zabilježaka. Tamošnji život je otvarao nove vidike i pružio
655
Krsto Pižurica
perspektivu novog načina života. Čudio se ne toliko cetinjskoj urbanoj
sredini, niti ambijentu školskom, koliko onome što je vidio u okruže-
nju. Konstatovao je da su kuće u varoši zbijene, te da nijesu rasute
kao u sredini iz koje je došao. To je bio izvjesno kontrast onome što
je dotad gledao. A u stričevoj kući, u početku, bio je onaj potrčko
koji se šalje od radnje do radnje kako bi se, kupovinom omogućavao
svakodnevni život. Složenost društvenog života na Cetinju izoštravala
je Pejovo kritičarsko oko, čiju je znatiželju podsticao i stric Miraš,
a kritika će sazrijevati srazmjerno njegovom boravku tamo. Postaće
on, vremenom, najveći kritičar toga društva i najveći demistifikator
lažnog crnogorskog morala.
Pejov odlazak iz Cetinja u Dubrovnik, na dalje školovanje, mo-
tivisan je stričevom željom da ga „sačuva od štetnog uticaja Zemlje
Dembelije“ što je drugo ime za Cetinje i Crnu Goru. I Miraš je imao
lični interes da Peja preseli u Dubrovnik. Ne bi se moglo reći da želja
za učenjem vuče Peja da ide iz Crne Gore, pa se o kvalitetu njegovog
učenja na prvom stepenu škole može samo nagađati. U Dubrovniku je
doživio dvije ljubavi: jednu prema muzici, drugu prema gazdinoj kćeri
Vuki. Gladan muzike još od prađedova brzačkih i, po majci, ljevorečkih
– bježao je crkvi Svetoga Vlaha da tamo sluša orgulje i muziku i nađe
„odmor od cjepidlačke oštrine riječi i stvarnosti“. Pejo je zadovoljan
bio boravkom u Dubrovniku, ali nije izdašan niti u hvaljenju tamošnjeg
života i kulture, niti u sadržaju svojih doživljaja. Priznao je da je tamo
naučio da mnogo ne priča te da njeguje vještinu uzapćene riječi.
Na ovom mjestu nameće mi se jedna istorijska paralela ili slič-
nost, koja u digresiji malo znači ili ne znači ništa: Dositej je mnogo
putovao da bi što više vidio, čuo i doživio. Putovanju kao modelu
strukturiranja proze (o čemu će biti riječi na drugom mjestu) Lalić je
u poetici svoga djela pridavao posebnu pažnju, ovđe – u vezi s Pejom
Grujovićem konstatujemo da se njegov junak iz Dubrovnika seli u
Zagreb da tamo nastavi školovanje. Zagreb je tako postao treća Pejo-
va stepenica na stazi školovanja. Takva Lalićeva orijentacija da tako
prati svoga junaka može se pravdati piščevom namjerom, željom, da
od njega stvori autoritativnu ličnost širokog obrazovanja, koja će za-
hvaljujući i školskoj spremi i opštoj naobrazbi, moći da se snalazi u
656
haosu života i meritorno sudi o pojavama i istorijskim procesima. I
odista – od Peja Grujovića Lalić je napravio intelektualca visokog
ranga i evropske naobrazbe. U tom smislu on je vrh Lalićeve proze.
Dejstvujuće ličnosti Pejova profila Lalićeva literatura nema. Time što
je Peja Grujovića, uslovno rečeno, uzeo za svoga ortaka, s obzirom na
ono kakvu će literaturu s njim stvoriti, Lalić se osiguravao od mogućih
prigovora neznalica i desperatora. I u tome je uspio.
Lalić je pružio sasvim malo podataka o prirodi Pejova školova-
nja u Zagrebu. Latinština koju spominje u vezi s razgovorom što ga
vodi s pravoslavnim protom Bikotom, stanodavcem u Zagrebu, nasli-
jeđena je iz Dubrovnika i ovđe se, izgleda, produbljuje. Činjenica da
se pri prvom susretu s Beogradom, kamo se zaputio iz Zagreba ekspo-
nira kao student matematike s nastavničkom praksom koji nudi kondi-
ciju iz matematike, navodi na pomisao da se spremao za prosvjetnog
radnika. Nezadovoljan doživljajima u Zagrebu, preselio se u Beograd
i to bi bila četvrta stepenica njegovog školovanja. Tu je završio studije
prava („diplomirao na pravnom fakultetu – matematika je odavno bila
otpisana“), a potom se zaposlio u Varoškom sudu, kao pisar. Saopšta-
va i da je doživio penziju. Boravak Peja Grujovića u Beogradu više-
struko je značajan. Fizički oformljen kao dugajlija, on je u Beogradu,
na studiju prava, nastavio nadopunu obrazovanja i duhovno sazrijevao
do stepena koji u životu nešto znači. Produbljivanjem nauke i stica-
njem opšte kulture stekao je kvalifikacije visokog nivoa, koje su mu
omogućavale da s brda posmatra brdašca života i nizine ljudskog živ-
ljenja. Ako je u dosadašnjim zabilješkama spominjao svoje Brzake,
više kao ratnike u društvu s ratnom srećom, i sporadično druga lica s
kojima se sretao, sad sa studija spominje masu novih likova, otkriva li-
nije njihovog djelovanja, sučeljava ih s društvenom stvarnošću i dijeli
sudbinu njihova života. Bilo da se radi o autentičnim likovima bilo o
literarnim – Pejo Grujović ih majstorski uklapa u sižejne tokove svojih
kazivanja i fabularne okvire Ratne sreće. Lalić je, tako, posredstvom
svoga kazivača otkrivao novi svijet i slikao atmosferu u kojoj je taj
svijet sazrijevao. Život crnogorskih studenata u Beogradu početkom
dvadesetog vijeka novo je poglavlje Ratne sreće i značajan dio fabule
romana.
657
Krsto Pižurica
U vrijeme pisanja Ratne sreće Lalić je imao zavidno iskustvo
u slikanju života crnogorske omladine na studijama u Beogradu. Taj
života inspirisao je dio Lalićevih pjesama i osobito uspješno (neke)
stranice Zlog proljeća. Bez mnogo ograda, mora se konstatovati da su
liričnije stranice iz života studentske mladeži u Zlom proljeću nego u
Ratnoj sreći. Istina je da se radi o grupacijama crnogorskih studenata
koje dijeli vremenski razmak od tridesetak godina, ali je istina i to da
su opšti uslovi života bili slični. O tome u Lalićevim pjesmama i Zlom
proljeću. Pejova ljubavna epizoda s Lastom začinila je opore stranice
studentskog sukoba s crnogorskom vlašću, ali ta ljubav je hladnija
od ljubavi studentkinja Zlog proljeća. Uostalom, prozu Zlog proljeća
pisao je ne baš četrdesetogodišnjak, a Pejo se śeća ljubavi kao šezde-
setogodišnjak.
Pejov boravak u Beogradu nije slikan u kontinuitetu, odlazio
je iz njega i vraćao mu se nekoliko puta. Time što se uključio u rad
studentske organizacije preuzeo je obaveze društvene angažovano-
sti te omladine, a ona je imala, u odnosu na otadžbinu Crnu Goru,
prevratničke ambicije. Pejovi višekratni odlasci iz Beograda ilustra-
cija su dinamičnosti života studentske organizacije, posebno one oko
Kluba studenata, i element visokog stepena Pejove angažovanosti u
tom Klubu. Na univerzitetu je stekao solidno obrazovanje i to ne samo
za obavljanje profesionalne aktivnosti kao pravnik, nego i šire. On
poznaje filozofiju, književnost, crnogorsku istoriju i tradiciju, fiziku
itd. Dug je spisak autora, različitog profila, što ih Pejo spominje, epi-
čara, pjesnika, filozofa, fizičara, istoričara itd. – mogao bi se sačiniti
telefonski imenik (od Ajnštajna i Biblije do Homera i Šekspira). Infor-
macijom da je s Lastom pričao i o naučnim novostima (gama-zraci,
beta-zraci, kvanti, fotoni, kosmičke magle) pružio je podatke o na-
učnim diskusijama vođenim među studentima početkom dvadesetog
vijeka. Pejova kasnija nadgradnja imala je odličnu osnovu u njego-
vom univerzitetskom obrazovanju. Njemu, građanskom intelektual-
cu demokratskog duha nije bilo teško da uoči Drugog svjetskog rata
pomjera svoje (društvene) simpatije prema komunističkoj ideologiji,
i vjerovatno pod uticajem sinovaca Veljka i Ive, priđe crnogorskim
ustanicima ljeta 1941. Doživio je vrijeme bitke na Pljevljima, bio od-
658
bornik partizanske vlasti i „ostroški gromovnik“, dospio u kolašinski
(četnički) zatvor, ali je iz njega izišao. Poslije toga datuma, Lalić se
(u prozi) rastao s Pejom Grujovićem, a to bi moglo biti proljeća 1942.
godine.
Ako apostrofiramo Veljka i Iva, sinove Obrove, sinovce Pejove,
zaokružili smo porodicu Vučka barjaktara, odnosno Obra barjaktara.
Oni se pojavljuju na početku Ratne sreće đe su, kao književna imena,
relativno inertni. Aktivni(ji) su u onom dijelu romana u kome Lalić
slika odlazak brzačkih regruta u vojsku, ili u onim epizodama Ratne
sreće kad dio brzačke (muške) omladine od nadležnih komandi traži
oružje, budući da rat počinje ili teku njegovi prvi dani i sl. Kako Rat-
na sreća završava slikama o povratku enervantnih vojnika s fronta
i simboličnom pojavom Tadije Čemerkića, kako su Veljko i Ivo kao
komunisti ušli u rat, a kako je to tema (dijelom) narednih djelova Pe-
jove tetralogije – to ih mi otud ovđe ne prenosimo: konstatujemo samo
njihovo učešće u novim crnogorskim borbama za slobodu, a dalje ih
ne pratimo. Crnogorska glavarska porodica, koja je u osnovi Ratne
sreće na makro planu doživjela je transformaciju (kako mi to vidimo),
a šta je u mikro planu kazivačeva doživljaja prostora i vremena neka
pokažu dalje analize.
III
Crnogorski život što ga kazivač Pejo Grujović opservira u Rat-

noj sreći je specifičan u mjeri po kojoj je prepoznatljiv kako u prošlo-
sti tako i u kazivačevoj sadašnjosti. Taj život odvija se na, metaforički
rečeno, vulkanskom grotlu zato se njegovi predstavnici i uzdaju ono-
liko u ratnu sreću, o kojoj često misle i govore. Ona je alfa i omega
njihovog opstanka. Prostorno-istorijski uslovi formirali su specifičan
način života, mentalitet tih ljudi i svijest o epskom trajanju. Mada je
piščeva zamisao bila da u središte zbivanja stavi jednu glavarsku crno
gorsku porodicu i njene metarmorfoze, mada je već na petoj stranici
fiksirao Baca Krstova kao istorijskog čovjeka koji živi navikama proš-
losti ‒ Lalić se, preko svoga kazivača, orijentisao na slikanje mase,
kolektivnog života i kolektivne svijesti naroda Brzaka i šireg crno-
659
Krsto Pižurica
gorskog prostora, pri čemu pojedinci izranjaju, ali je bitan kolektiv.
Način života i istorijska svijest formirali su mentalitet i psihologiju
plemenskog života, koju kazivač imenuje odrednicom kao obiljež-
jem, pa su Grujovići galamdžije, Čemerkići su svadljivi, Magići su
vrletni, Popnikovići slatkorječivi, Rudaši su prgavi, a Vojvodići uo-
braženi. Živeći na vulkanskom grotlu, taj svijet je okrenut prošlosti i u
reminiscencijama vaskrsava slike onoga što je minulo, što je istorija.
Nadmetanje je vid međusobnih odnosa tih ljudi, obilježje psihologije,
odraz istorijske vrijednosti tih ljudi i njihovo znamenje, zato je toliko
nadmetanja među njima. Pejo Grujović je, međutim, od početka ispo-
ljio ironičan odnos prema svijetu koji slika, pa saopštava da se busanje
u prsa i kočopernost bratstava zasniva i na svakodnevnim manifestaci-
jama postojanja, na prvačenju u pljačkaškim pohodima, ili na nadgle-
danjima izvođenja lokalnih radova, ili komandovanju bilo koje vrste.
Iako piščev kritički odnos prema društvenoj stvarnosti u posmatranju
nije prelazio granicu ironije i blagog humora – jetkosti, u Pejovu stilu
je ima. Otuda njegova osuda onih oblika crnogorskog morala koji ni-
jesu u skladu s humanističkim načelima. Pljačkaške navike brzačkog
čovjeka, oličenog u Bacu i njegovom ocu – došle su pod udar Pejove
kritike, čime je otvoren manir društvene kritičnosti što ga Ratna sreća
nosi. I svađa oko (budućih) medalja je ilustracija onog morala što ga
je Pejo Grujović uzeo pod posmatračku lupu. Plemenska nesloga Br-
zaka ispoljena na gozbi u kući Obra barjaktara na početku Ratne sreće
doživjela je metamorfozu, pa se na kraju romana sloga apostrofira kao
uslov opstanka.
Nesloga viđena na okultnom prostoru, za trpezarijskim Obro-
vim stolom, nije obilježje samo ograničenog prostora i brzačkog men-
taliteta ‒ ona je karakterističan vid življenja i drugih sredina u kojima
je Pejo živio, duže ili kraće. Na Cetinju, đe je došao da se školuje, Pejo
je neslogu vidio na svakom koraku i to ne samo u vidu borbe između
starog i novog, već osobito unutar plemenskih zajednica, predstavlje-
nih u pjesmama, guslama i guslarenju. Nerad i zgubidančenje što ih
je Pejo Grujović ponio u svome oku iz Doganje – sreo je u istom, ili
sličnom, obliku u cetinjskoj varošici, koja je, zahvaljujući društvenim
procesima, poprimila obrise urbane sredine. A dokolica rađa mnoge
660
opasnosti. U cetinjskim krčmama okupljao se dokon svijet da sluša i
gleda staro i novo. Staro je bilo u narodnim guslarskim pjesmama iz
kojih su vrcali junaci sa svojim junaštvom, novo se ośećalo u vazduhu
i poplavi „uskogaća“ koji su s diplomama u džepu nastupali skoro s
prosvjetiteljskim ambicijama. Pejo saopštava da se nesloga manifesto-
vala u jeci gusala i pjevu o junacima plemenskog porijekla i značaja. I
naravno u pjevačima. Koliko je bilo očito plemensko nadgornjavanje
u zovu gusala viđelo se i po tome što se oko guslara okupljala svjetina
različitog plemenskog porijekla koja je navijala za svoje guslare i nji-
hove pjesme. Uz nadgornjavanje i sujetu guslareva pjesma je razdraži-
vala i podsticala mržnju prema svemu što drugome pripada. A pjevač
je bio omeđen prostorom, rijekom, brdom i planinom. Cetinje Pejovog
boravka u njemu bilo je stjecište i okupljalište predstavnika crnogor-
skih plemena, onih dolje i onih gore, kao i onih po horizontalnoj ravni.
U njemu su se śekli, ukrštali zraci stare slave i novčanikovog doba.
Neslogu Brzaka i surevnjivost brzačkog mentaliteta, u drugom
obliku, Pejo je vidio i u Dubrovniku, kamo je s Cetinja pošao na dalje
školovanje. On je u tome izričit: i u Dubrovniku sam, kaže, naišao na
plemena i podjelu. Iako u osnovi isto, kao na Cetinju i Crnoj Gori – u
Dubrovniku se sve manifestovalo drugačije. Društveni razvoj razbrat-
stvio je bratstva čija je psihologija bila osnovna karakteristika sredina
iz kojih je došao, ali je nesloga prenešena na teren nacionalne pri-
padnosti i vjerske. Shodno tome i nadmetanja su bila drugačija, ali je
surevnjivost bila psihološka dominanta. Ironično aludirajući na crno-
gorske gusle s jagnjećim čaprama i konjskim dlakama, na plemenske
guslare i atmosferu iz koje je došao, Pejo Grujović saopštava da je u
Dubrovniku sreo drugačiju muziku, koja je prenosila događanja ali
drugačije no ona cetinjska. Zaljubljenik u muziku koju je slušao u
crkvenim horovima, Pejo je iznenađen saznanjem da i ta muzika pro-
povijeda međunacionalnu i međuvjersku borbu, dakle ne netrpeljivost
nego baš borbu. Gorko-ironična je njegova primisao da je i tamošnja
netrpeljivost mogla biti, zbog blizine, pod uticajem hvalisanja nemir-
nog crnogorskog soja i njegovog mentaliteta. Silazili su naši ljudi u
Primorje, konstatuje Pejo Grujović, prevjeravali se, postojali veći ka-
tolici od pape, prenosili gene razdora i nesloge i ostavljali za sobom
661
Krsto Pižurica
tragove podjela, mržnji i netrpeljivosti. Tamo đe naši nijesu stizali,
misli, mirniji su ljudi i blaže podjele.
Zanimljivo, Pejo Grujović riječ plemena ima u svojima zabi-
lješkama i pri śećanju na dane provedene u Zagrebu. On istina kaže
da su zatekli jednu vrstu plemena i tamo, ali ne kaže koju i u kojim
manifestacijama. To što spominje tamošnje izdijeljeno stanovništvo,
zatim što u govor unosi izraze Vlah, Šokac, Rim navodi na pomisao da
je dioba na nacionalno-vjerskoj osnovi. Ironično konstatuje da su se
predstavnici borbenih plemena utaborili u krčmama, što pokazuje nje-
govu dosljednost poetici iskazivanja primijenjenoj u slikanju atmosfe-
re u cetinjskim krčmama.
Pejovo saznanje o postojanju nesloge između Vlaha i Šokaca
u Zagrebu produbio je dijalog što ga je vodio s pravoslavnim protom
Bikotom. Stari proto, iskustven i obrazovan, širih shvatanja i bez na-
cionalne zagriženosti, vjerski tolerantan, predočava Peju i njegovom
drugu uzroke netrpeljivosti među različitim nacijama i time prorokuje
ona zbivanja što su se na jugoslovenskom prostoru dešavala krajem
dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog vijeka. Objašnjavajući sva-
đe i tučnjave proto kaže da se „sustiglo i susrelo“, a na pitanje šta je to,
dodaje: „Zlo naše rođeno s obje strane i sa sve četiri“. Prenoseći misao
na jezik množine, Bikota podrazumijeva ono zajedništvo u koje smo
upali stvaranjem bivše zajedničke države, a nesloga je pratila i nju.
Naše neslaganje Pejo stavlja u kontekst politike okruženja i penetra-
cije Kaptola na ove strane. To novo što podstiče neslogu stanovništva
Lalićev junak naziva „velikim ološarskim plemenom“.
Tokom boravka u Zagrebu Lalićev junak je stavio na probu svo-
ju ratnu sreću koja ga je izdala: u jednoj od kafanskih tuča izvukao je
batine. Prešavši u Beograd – i tamo je naišao na neslogu. U ličnosti
profesora Ivkovića našao je kompetentno lice koje mu je, kao i Biko-
ta u Zagrebu, govorilo o neslozi i crnogorskom nadgornjavanju, kao
negativnom svojstvu crnogorskog mentaliteta. Ironičan na račun Cr-
nogoraca, Ivković pokušava da kroti Pejovo nezadovoljstvo susretom
i utiskom koji iz njega nosi. Pejo interpretira Ivkovićevu priču o crno-
gorskoj istoriji i navodi konkretan slučaj kad ratna sreća nije išla na-
ruku niti Crnogorcima niti onoj hercegovačkoj nejači, koja je u datom
662
momentu, spašavajući se od neprijatelja, našla utočište među Crno-
gorcima. Ivkovićeva priča o sudbini Crne Gore situirana je u kontekst
zbivanja novog vremena i vladavinu crnogorskog knjaza tokom prve
decenije dvadesetog vijeka.
Razvijajući misao o našim neslogama, tragajući za primjerom te
pojave, Pejo Grujović se zadržao na jednom slučaju Ivkovićevih prije-
voda latinskih pisaca Diona Kasija i Veleja Paterkula o ustanku dalma-
tinsko-panonskih Ilira, sa samog početka naše ere. Teško je odgonetnuti
sa stanovištva sižejnih linija Ratne sreće zašto je Lalić sa svojim juna-
kom odabrao ustanak Batona za ilustraciju nesloge na ovim prostorima,
ako nije htio dvoje: da potencira Ivkovićevu naučnost (što bi bila mo-
tivska priprema za traženje tasta „prema sebe“) ili da istakne Batonovo
izdajstvo sadruga neprijatelju i obračun ustanika s njim – „postajući
prvi model za mnoge kasnije izdajnike na Balkanu“.
Ivković je svoj razgovor s Pejom o neslozi među Crnogorcima i
propratnoj pojavi ovih (naših) prostora sveo u pitanje: „Pa, šta misliš:
jesmo li danas složniji no onda?“ Ono danas je sadašnjost koja traje!
Poučan je Lalićev primjer koji sa svojim junacima, Pejom i Ivkovićem,
uočava neprijateljsko drobljenje ovih prostora kao modelom poroblja-
vanja. Ratna sreća je promjenljiva, nestalna – „tko bi gori eto j’ doli“.
To je i piščeva misao. Poslovica Rim prije Rim poslije multiplicira se
u Ivkovićem razgovoru s Pejom Grujovićem pa umjesto jednog Rima
konstatuje „sad su tri Rima, a ne jedan. Ni jedan nam dobra ne misli“.
Neslogu kao dominantan oblik postojanja Crnogoraca, Lalić je
sa svojim junakom Pejom Grujovićem osobito ilustrovao razmiricima
među crnogorskim studentima u Beogradu, u prvoj deceniji dvadese-
tog vijeka. Onu neslogu balkansku, ilirsku, južnoslovensku o kojoj su
razgovarali Ivković i Pejo, Lalić je sveo u vrh koji simbolizuje nesloga
crnogorskih studenata. Ta nesloga je eklatantan primjer trajanja crno-
gorskog nacionalnog bića, eho naše prošlosti, simbioza psiholoških
crta crnogorskog čovjeka. Svađe i podjele među crnogorskom univer-
zitetskom omladinom Lalić dovodi u kontekst nacionalnog bića izvan
kojeg se ne mogu posmatrati. Njihova literarna vrijednost, većim di-
jelom, upravo je u ilustraciji nacionalog porijekla te omladine i psiho-
loškoj strukturi njenih osobenosti. Množe se znaci u tekstu koji poka-
663
Krsto Pižurica
zuju da je ta omladina izrasla na tlu Crne Gore, a osobito oni znaci koji
se manifestuju kao ekstrem. Jedno poglavlje Ratne sreće ima naslov
„Ortodoksi i oportunisti“, a takvi naslovi podrazumijevaju postojanje
društvenih dioba i njihove nosioce. Lalić priznaje da su u početku ak-
cije studenti bili složni, budući da su prvi proglas (sa svojim oglaša-
vanjem) „potpisali predstavnici skoro svih plemena Crne Gore“, ali
kako se u svakoj zavjeri nađe izdajica tako je iznutra napukao i taj
pokret i na kraju doživio fijasko. Lalić imenuje izdajnike pokreta, bilo
da se javljaju kao špijuni, bilo kao plaćenici ili prebjezi. „Svaki rat ima
svoje dezertere, a svaki dezerter svoj put i način“, konstatuje kazivač
Pejo Grujović kad prati okom otpadnike pokreta. „Proklijaše sumnje,
iznikoše svađe, poče uzmicanje i usamljivanje“ ‒ jedna je od Pejovih
konstatacija, a u svjetlosti toga posmatra braću Crnogorce i njihovo
držanje. Plemenski duh prisutan je i u njegovim razmišljanjima, pa
konstatuje da su jednaki Starocrnogorci, Brđani ili Gornjozemci. Pejo
razliku među njima svodi samo na to što su drugi udaljeniji od držav-
nog centra i kamdžije.
Na talasanju pokreta, u bljeskanju njegove vode, u njegovim
plimama i osjekama, dolazile su do izražaja psihološke odlike učesni-
ka i njihova etičnost. Iz ironične iskošenosti Pejo posmatra studentsko
talasanje i s tugom doživljava ono što je tamo vidio. „Strpljenje nije
crnogorska osobina, a posebno se rijetko sreta u samozvanih aristokra-
ta“, konstatuje Lalićev junak i nastavlja da smo zavidljivošću „bogato
obdareni od prirode, i pakošću koja nam dolazi od navike da grabimo
da se makar unaprijed osvetimo“.
Crnogorsku brzopletost u prosuđivanju i nisku promišljenost u
osudama drugog lica, Lalić je sintetizovao na primjeru naših stude-
nata i formulisao: „Kad bi bili skloni da praštaju, kao što su brzi da
osuđuju, svi bi zaslužili u raju naselje“. On je, istina, u toj konstataciji
pošao od konkretne pojedinosti, ali se, s obzirom na simboličnost La-
lićeva stila, opštost u vidu sinteze ne može poreći. Ne može se poreći
ni inat, ispoljen među studentima, kao nacionalna odlika Crnogoraca,
isto kao ni olako prihvatanje tuđih ideja i njihovo presađivanje na naše
nacionalno tlo. Lalić i njegov junak Pejo Grujović izričiti su u pretpo-
stavci da je mlado crnogorsko pokoljenje, oličeno u Klubu studenata
664
u Beogradu između 1905–1910, omirisalo ruske događaje iz godine
1905, te da je svojom aktivnošću htjelo da sa zakašnjenjem oda po-
štovanje dekabristima i karbonarima i podrži iluzije na domaćem tlu
u vezi s ujedinjavanjem. Ta aktivnost odvijala se objavom malog rata
crnogorskom dvoru, a uzdala se u ratnu sreću. Pa kako je svaka ratna
sreća podešena da prvo gubi jedna strana, a poslije i ona druga – rat je
u cjelini izgubljen.
Iz lavine moralnih problema što ih je pokrenula Ratna sreća, a
mi ih podvodimo pod crnogorsku kapu, na ovom mjestu spominjemo
onu „napojnicu“ priređenu na Cetinju onim studentima što su odgova-
rali pred sudom za djela naznačena u optužnici. Naime, oslobođajuća
presuda za studente i njihov kontakt sa knjazom na Cetinju, njego-
vo „čašćavanje“ studenata u vidu „napojnice“ baca sjenku sumnje na
moralnu čistotu pokreta i osobito vođe pokreta. Napojnica je civili-
zacijska tekovina, nije bila nepoznata u Crnoj Gori Pejove mladosti,
vezuje je za crnogorskog suverena, Lalić je dovodi u kontekst odnosa
crnogorskih studenata i dvora na Cetinju.
Probleme što su iznutra rastakali aktivnost Kluba crnogorskih
studenata, kao i one što ih pokreće Ratna sreća, Lalić posmatra u
istorijskoj perspektivi. Sve je to, kako bi rekao Lalić, samo nastavak
duge tradicije. Sferi hipotetičnosti pripada Lalićeva misao da su „vr-
line Crnogoraca više izmišljene nego stvarne“, ali ju je on u Ratnoj
sreći izrekao. Mi misao ovđe prizivamo u śećanje, budući da nam je
potrebna u kontekstu sudbine Kluba studenata, o kojem je dosad išla
riječ. Sljedeća Lalićeva misao nikla je iz drugog konteksta, ali je ne-
kim kapilarnim cjevčicama povezana s onom atmosferom u kojoj je
radila crnogorska omladina o kojoj ide riječ, atmosferom promjenlji-
vosti ratne sreće, pa misao u izvornom obliku donosimo. Saopštena je
u romanu Dokle gora zazeleni: „Jeste borba, ali ovdje se borba izrodi
u nešto treće, a vazda po istim šablonima. Koliko sam ja čitao tu cr-
nogorsku mitologiju što je zovu istorija, ispada da se svakog rata taj
naš narod dijelio: jedni se bore za nekakve apstraktne principe, jed-
nom riječi za Kosovo, a oni drugi za svoju guzicu. Meni se čini da se
i sad opet nazire ta vječita pukotina što nas veže s neolitom ili dalje,
samo sad je mnogo više onih što su za guzicu. Zbog njih nam se svaka
665
Krsto Pižurica
borba degradira i razaspe u krvne osvete“. Iz Ratne sreće se vidi da
je omanuo u zamahu i pokret crnogorskih studenata te da im je akcija
bila uzaludna. Pejo Grujović, viđeli smo, nosioce izdaje u Klubu stu-
denata imenuje imenom i prezimenom. Ono što je ispustio da kaže o
prvacima iz Kluba studenata te nije kazao u Ratnoj sreći, nadopunio
je u Dokle gora zazeleni, a tamo priznaje poštenje Todoru Božoviću,
Marku Dakoviću i Iliji Preleviću, ali se pita „gdje se izgubiše i kako se
iskriviše i za šta se prodadoše oni drugi?...“ I na drugom mjestu istog
romana je spominjanje istih studentskih prvaka i pitanje – „zašto je
naše pokoljenje idealista – ujedinitelja pohulilo na svoj ideal i završilo
u razočaranju“. Među razočaranim Pejo spominje i samog sebe. Zala-
ženje u lavirint odnosa koji su uticali da Klub studenata doživi fijasko
izvan je okvira ove teme i mi se tamo ne pružamo. Naglašavamo da su
bili list naše gore. Svađa je bila jedan od uzroka njihove propasti ‒ „a
kad zapadnu u nevolje usljed napada i teških udaraca zlih i opasnih,
dobri ljudi se moraju mnogo čuvati toga da se ne zavade među so-
bom“.
Svađe i podjele u Klubu crnogorskih studenata u Beogradu u
periodu što je već spomenut samo su jedan dio sižejnih tokova Ratne
sreće. Njima prethodi bogata građa crnogorskog života, koja na iz-
vjestan način korespondira s onim što je rastakalo život crnogorske
mladeži u Beogradu. Pejo Grujović u kritičkom odnosu prema svojim
Brzacima i Crnogorcima – bespoštedan je, možda ponekad i prećerano
oštar. Da bi što bolje odslikao atmosferu na gozbi u kući Obrovoj i ono
raznoglasje što je tamo čuo on kaže da je pod utiskom da su se sazvali
iz različitih tragedija Šekspirovi junaci: ludi Lir, stravljeni Magbet, ša-
šavi Hamlet i mržnjom otrovani Ričard Treći i ostali neurastenici da tu
„odrecituju svoje ključne monologe“. Ne vidi u tome veliki grijeh kad
bi motivi bili različiti, ali – on ih svodi na dva: strah od skore budućno-
sti i želja da se strah prikrije. Pejova je maksima: „Ružan je ovaj svijet
kad se gleda trijeznim očima“, zato rakija sve liječi, traži se utjeha u
njoj. O našoj želji da prikrivamo slabosti on piše opširno, pri čemu
zaboravlja da je, ponekad, i to korisno. Ne krije se samo strah, krije
se: glad, mržnja, ljubav, tuga, slab vid, sluh, tragovi boginja ‒ uopšte
se kriju „sve slabosti“, „eda bi kako mrlju sprao i plemićku čast od-
666
branio...“ U Pejovom viđenju crnogorskog plemenskog života dosta je
toga što se, kao talog, ispoljava u našem mentalitetu. Navodeći uspo-
mene iz bogatog svoga ratovanja, tamo đe je sudbina bivala sinonim
za ratnu sreću, on, Pejo, spominje i averziju i podmuklost raznih naših
prebjega prema vojsci kojoj Pejo pripada. Naše gore list, kaže, svugđe
„gledaše na Crnogorce poprijeko“. Po Pejovom shvatanju (morala) i
izgon iz plemena je različito motivisan. Ironičan je kad kaže da za naš
„zakon časti“ ima tumača i previše. Citira misao o „aristrokratskoj
časti nastaloj unutar feudalnog društva“ kojoj se kao religija podižu
hramovi, ima je kaže i kod nas, ali njeno tumačenje je različito. Pejo
se oslanja na naučna istraživanja kad saopštava da su motivi izgona iz
plemena bivali različiti, da se prognani više nijesu vraćali, a da je bilo
slučajeva da su izgnanici često zahvaljivali izgoniteljima, budući da su
drugđe stekli bolje uslove za život.
Na hipokriziju crnogorskog morala i naša prećerivanja u ispo-
ljavanju srdačnosti, ukazuje i Tomo Magić, sin dobrodušnog Andra
Magića i majke Dade, koju je život prozlio, pa su joj dali nadimak
Zlična (Dada Zlična). Sticajem okolnosti Tomo je u Beogradu ste-
kao visoko obrazovanje i reputaciju, ali nikad nije ośetio želju da se
zavičaju vrati. Iz udaljene perspektive beogradske ismijavao je naša
svakovrsna prećerivanja. Ne bi se reklo da je taj manir beogradskog
našijenca oduševio Peja Grujovića, koji zapisuje: „Znam i ja da ima
dosta toga što bi trebalo da se ismije, kad već ne može da se odbaci,
ponekad se i meni otme da se narugam braći Brzacima, ali se tada i
zapitam: zar su bolji Lakci, Kuči, Crmničani ili Čevljani, Srbi, Grci,
Njemci, Pemci ili Francuzi?... I obično dođem do zaključka da smo,
uglavnom, ista braća – da ne kažem ono drugo...“.
Mada je kritičan prema slabostima crnogorskog morala, Pejo
Grujović naše mentalitetske osobenosti podvodi pod istorijske pro-
cese koji su nam određivali ratnu sreću. S uzdahom on konstatuje:
„Eh, kad bi moglo da se baci!...“ štošta iz našeg mentaliteta, a potom
dodaje: „Ali to je, čini mi se sraslo sa nama“. Istorijski procesi i bijeg
pred neprijateljem uslovili su i formiranje plemena na ovim prosto-
rima i autarhičnost njihovog unutrašnjeg života. Zanimljivo je kako
Lalićev junak objašnjava formiranje homo heroicusa na našem istorij-
667
Krsto Pižurica
skom prostoru i kako na njega gledaju naši suśedi. Pojam crnogorskog
čojstva, po zapisima Peja Grujovića, i nastao je u uslovima borbe i
promjenljivosti ratne sreće, pa Pejo i brani ono što pojam našeg čoj-
stva podrazumijeva. Jednim kratkim poređenjem „kao na Zapadu“,
Pejo konstatuje da se i kod nas ośećala potreba, radi ravnoteže, za tim
da junaci – ratnici „junaštvo opitome pjesmom i moralnim opravda-
njem“, pa bi se tako moglo reći „i za mačeve naših junaka da imaju
dvije oštrice – jedna da udara po bogatašu koji tlači siromaha, druga
da siječe nasilnika i brani nejač“. Varijanta našeg homo heroicusa je i
nastala što se tim putem iznad junaštva „uzdigao pojam čojstva ili he-
rojstva, to jest nešto skromnijeg viteštva oplemenjenog idealom zašti-
te čovjeka“. Ustajući u odbranu crnogorskog čojstva, prema kome nije
uvijek ironičan, Pejo Grujović saopštava da našim suśedima nije uvi-
jek jasan pojam toga čojstva i kaže tek „kad misliš da su shvatili, oni
odmahnu: hvalisanje crnogorsko...“. Pojašnjavajući, naravno u ljutnji,
on istovremeno i konstatuje: „Jer taj naš ideal od čovjeka, što mora
da bude i junak i čovjek i borac i svetac u isto vrijeme, taj pastirsko
– aristokratski, požrtvovani, vjerni, smjerni homo heroicus – za njih
je nešto nevjerovatno i nemoguće“. Toga našeg herojskog čovjeka,
po shvatanju Peja Grujovića, samljela je državna mašina Njegoševa,
Danilova, Nikolina, Pašićeva – zato je i nestao. S obzirom na to da
memoare piše u retrospektivi, dakle iz perspektive dana uoči Drugog
svjetskog rata – Pejo se uzda da će se junaštvo ponovo roditi te da će
mu „cijena skočiti“ ponovo. Bar junaka imamo i napretijek i za izvoz,
ironično kaže Pejo.
Dijelu crnogorskog morala što ga Pejo Grujović stavlja pod
svoju kritičarsku lupu, a ulazi u sižejne tokove Ratne sreće, pripada i
cetinjski život i atmosfera u kojoj se taj život odvija. Pejo je na Cetinju
boravio u nekoliko navrata, najduže, čini se, dok je bio tamo na školo-
vanju kod strica i strine. Čini se da je Lalić cetinjski život posmatrao
jednostrano, slikao ga je spolja, ono što je vidio. Nije zalazio u život
građanske porodice u formiranju, već je namjerno posmatrao nicanje
građanskog staleža u liku činovništva i ukrštanje starog i novog. Ono
što je vidio moglo ga je iritirati da kasnije doživi eksploziju u progla-
sima crnogorskih studenata u Beogradu. Kontrasti koji su počeli nicati
668
zasnivali su se na radu novopečene birokratije i plemenske psihologi-
je koja se održavala u krčmama i oko guslara. Lalić je kritiku nekih
vidova crnogorskog morala, osobito ono metanisanje prema vlasti i
ponašanje starih ratnika, izdigao do nivoa groteske. To je ljuta kritika
cetinjskih prilika, u kojoj je Lalić bio previše realističan.
Ni drugi susret Peja Grujovića s Cetinjem nije ublažio njegovu
kritičnost prema pojavama u opserviranju. Čak je neke stvari dublje
sagledavao, osobito sklonost crnogorskog mentaliteta prema privile-
gijama. U kritici mentaliteta Lalić ironično suprotstavlja hrabre Crno-
gorce onome što su civilizacijski nanosi, ali ne uspijevaju održati se,
već se pred novim povijaju i postaju nešto drugo no što su bili. To dru-
go je birokratski čovjek novoga kova. Novi susreti Pejovi s Cetinjem
motivisani su novim razlozima.
Pozamašan bi bio i sam popis iščašenosti crnogorskog mentali-
teta u Lalićevu navođenju u Ratnoj sreći. Sve to nije lako ni nabrojati
a kamoli predočiti u piščevim slikama i dovoditi u kontekst zbivanja.
Lalić, međutim, nije zloban, dakle nije maliciozan u isticanju slabosti
crnogorskog morala, pa se mora konstatovati da on s dubokom tugom
doživljava sve ono što je za žaljenje, a pripisuje se Brzacima i drugim
plemenima. Iz naše kitnjaste istorije on bi odstranio samo ono što sme-
ta egzistencijalnosti jednog istorijskog naroda, kome istorijski procesi
često stavljaju na probu ratnu sreću i sve ono što taj pojam obuhvata.
Ne opravdava provjereni podatak da je u jednom malom crnogorskom
mjestu, za vrijeme prve švabe, bilo u špijunskom poslu „sedamnaest
ljudi i žena“, a jedan od junaka Ratne sreće pita se: „Otkud toliko
potkazivača u narodu patrijarhalnih običaja i morala!...“ Dovoljnom
„dozom megalomanije“ objašnjava „širinu pogleda“ jednog naučnika
„porijeklom iz Drobnjaka“, a uzima na nišan i „našu opsesiju držav-
nim brigama“, zbog čega ośećamo da svi treba da budemo profesi-
onalni usrećitelji, spasioci, oslobodioci i uopšte javni ljudi. Lalić je
sa svojim junakom Pejom Grujovićem skeptičan, zabrinut – hoće li
crnogorski moral izdržati nalet što ga nosi vrijeme koje prethodi dani-
ma i događajima Drugog svjetskog rata: proradiće, kaže, pare, prodaće
mnogi vjeru za večeru. Ali, da vidimo šta Pejo Grujović kaže o našem
selu.
669
Krsto Pižurica
IV
Mučan život polimskog seljaka, Lalić je osobito uspješno slikao

u djelovima Lelejske gore i Zlog proljeća. Nešto od tog života donosi
i Hajka. U sižejne tokove Ratne sreće on je taj život unosio onoliko
koliko mu je bilo potrebno za ilustraciju foklornog sloja u romanu,
ili za ilustraciju istorijskih procesa formiranja sela i zaselaka kad se
pojavljivala ćudljivost ratne sreće, ili kad je trebalo ukazati na kori-
jenske osnove crnogorske univerzitetske omladine u Beogradu. Lalić,
dakle, seljaka ne izdvaja u posebne strukturne epizode Ratne sreće,
već ga sagledava u procesu društvenih kretanja koja ne mimoilaze ni
selo. Oprostoreno na području omeđenom brdima, kao što su: Leleč,
Orlujan, Vranove stijene, Lakačke kape, ili drugim geografskim nazi-
vima: Koturača, Javorina, Zminica, Rujevica, Jezero, Tudor-gora, i sl.,
Lalićevo selo Brzaci ne ostavlja utisak izmišljene sredine, već se do-
življava kao realnost u kojoj pulsira život. Dodamo li tome „Doganju
našu jednouličnu“, varoš, „centar vlasti i trgovine, na terasi iznad ušća
Dobriča u Koturaču“ i spominjanje Lima (na putu od Brzaka do Beo-
grada, preko Rujevice, Obro je bio vodič Peju i Petru Ražnatu i Pejo
saopštava: „Dva sata kasnije pregazili smo Lim iznad Berana, a oko
podne na Polici...“), dakle kad sve to uzmemo u obzir neće biti teško
oprostoriti Brzake na geografkom području s one strane Bjelasice. Iz
Brzaka, u svijet nauke i putovanja otisnuo se i Pejo Grujović.
U fabularne tokove Ratne sreće seljak je unešen na početnim
stranicama, a u ambijentu sela je i kraj romana. Seljak Lalićeve pro-
ze uopšte je prosvijećen u onom smislu što doživljava sa sviješću
društvene tokove i prepoznaje istorijska kretanja. Dakle, nije nepro-
svijećen. Takav je i u Ratnoj sreći. Ovđe čak učeni Pejo brani Obru
da posiječe murvu ispred kuće, budući da liči „na košnicu u kojoj se
okupljaju duše kad su napuštene od tijela i beskućne“. Bogata trpeza
u kući Obra barjaktara, za kojom su pretežno seljaci, ne odaje njiho-
vo siromaštvo, ali rakija im je jeglen otvorila, pa i pokret i riječ ocr-
tavaju psihologiju sujete, nadgornjavanja, prvačenja, potcjenjivanja.
Ne svađaju se potričari ‒ svađe su na osnovu društvene aktivnosti i
plemićkog porijekla. Aludirajući na špijunsku aktivnost Novaka Po-
670
pnikovića, Pejo Grujović konstatuje: „Nema toga što naš čovjek neće
učiniti, samo da pobjegne od motike“, a Musičići su, za njega, sebični,
nepravični, prisvajači, sva su glavarstva prigrabili.
Lalić Brzake sagledava iz dva ugla – u istorijskoj perspektivi
formiranja plemenskih zajednica i iz ugla neposrednog doživljavanja
zavičaja od strane Peja Grujovića. Sagledavajući seljaka u istorijskoj
perspektivi, Lalić ne ispušta primarno ośećanje seljaka, a to je glad
za zemljom. U tom pogledu karakterističan je onaj neimenovani Va-
sojević s limenim grbom „desečaricom“ iz Pejovog karavana prema
Cetinju, koji ide na Cetinje da traži zaštitu od Gospodara, pa ako to ne
pomogne, zna on šta će. Naljutili su ga njegovi seljani što su kopali jaz
za vodu đe ga ranije nije bilo. „To bi im on oprostio, no su s tim jazom
udarili preko njegove livade i bašte, posred voćnjaka, ispod njegove
jabuke rumenke – voćku potkopali i žilu joj otkinuli“. Zloću ljudi u
Brzacima i na širem crnogorskom prostoru, Pejo objašnjava ekonom-
sko-društvenim kretanjima: selili su se ljudi odavde, a to što je ostaja-
lo, u borbi za opstanak, punjeno je ljutom zloćom i netrpeljivošću. A
kad je dolazilo do svađa – sukob se, po principu osmoze, prenosio na
grupe, bratstva i pleme. Svađa se nikad nije organičavala na dvojicu
koji je započinju – otud i sukobi među plemenima.
Zemlja i društvene raspre, reklo bi se političke, često su uzroci
plemenskih svađa. Istiskuju jedni druge, pa Selinjani čerupaju one iz
Bukurdola, Vojvodići se svađaju s kumovima Goričanima u Crnodi-
mu – hoće da ih zaplaše i istisnu, njihovi rođaci istisnuli su Bukuriće
iz Bukurdola i sl. Svađa između Vojvodića i Goričana motivisana je
i nadgornjavanjem, a u osnovi svađe Vejovića i Mijoljana je politika,
izbori. „Zapališe“, kaže Pejo, „jedni drugima stogove sijena u ogra-
dama, listove u dubravama, najzad i kuće. Ostaviše stoku bez zimni-
ce, čeljad bez krova, u prošnju zajmiše sirotinju koja ne znade šta su
klubaši ni šta oni drugi“. U takvu atmosferu Lalićev junak situira bi-
blijsku priču o Kainu i Avelju, po kojoj je, kako se zna, Kain „Javelja
mecnuo kamenom“. Ratna sreća promjenljiva je i u odnosima između
bratstava i u sukobima između plemena.
Lalić je u Zlom proljeću više pisao o svađi plemena različitih
konfesija nego ovđe, u Ratnoj sreći. Tamo su, u tom pogledu, prvačili
671
Krsto Pižurica
Đemići i Tajovići. Tu temu Pejo Grujović usputno dodiruje u Ratnoj
sreći. Lalićevu junaku lakše je shvatiti međuplemensku svađu zasno-
vanu na različitosti konfesija nego svađu jednorodne braće. Uslovi
života utiču da se ti ljudi ističu zulumom ili bunom. U vođstvu se
smjenjuju čas Vitkovići, čas Derepi, čas Trbobolje – „a Čemerkići se
ne smjenjuju, no su vazda na čelu tabele“. Od pojedinaca Pejo ističe
Nićifora Novova Čemerkića. Ponekad mu i tepa, pa ga zove Nićo. Či-
talac koji istražuje Lalićevo djelo śetiće se s koliko humora on govori
o licima koja hoće, u negativnom smislu, da istakne. Primio je to od
Gogolja. Ime i prezime Nićifora Čemerkića, Pejo Grujović je sveo na
Nićo, koji „bije ženu, izbije i snahu uzgred, merne majku dok posrne,
počeo je i oca, Nova, da pegla kad stigne“. Obro barjaktar ga ironično
oslovljava s delijo i kroti da od daljih posrtanja. Niću su Lakci rebra
namečili. Odgovor Nićov na pitanje zašto se svađa s Lakcima bio je:
„Tijesne me“.
To Nićovo „tijesne me“ zanimljivo je kako sa stanovišta psi-
hološke strukture lika, tako i sa stanovišta da društveno biće određuje
društvenu svijest. Lalić je sa svojim junacima problem našeg NEMA-
NJA iznio na nivo nacionalnog usuda. Ništa manje od problema gladi.
Taj problem nametnuo se Lalićevim junacima odmah poslije ustanka
1941, u vrijeme izvođenja tzv. diverzantskih akcija, pa u pripovijeci
Poslije ustanka Lado Tajović konstatuje: „Kako smo siromašni! Čak
nemammo šta ni rušiti“. (Lalić je davno zapisao da je riječ „nema“
bila prva riječ koju su Talijani čuli pri dolasku u Crnu Goru 1941). U
Ratnoj sreći, u lepezi njenih motiva što ih nosi je i ovo: „Ovdje zaista
ničeg nema osim kamenja, patnje i ljutnje. Godinama ja razmišljam
i pitam se: otkud u nas toliko svađa, busija i ubistava, toliko kletvi,
istraga, razura... Došao sam do odgovora koji se može dopuniti, ali se
ne može poricati: zbog nemanja...“ U situacijama kad nemanje ugrozi
egzistencijalnost, po zamislima Peja Grujovića, lako se sklizne u ćor-
sokak slijepe mržnje. Naše pustinjsko nemanje „na ispravnim kreč-
njačkim goletima Dinarida“ determiniše prgavu kičeljivost i borbeni
temperament ‒ iz siromaštva i svađe. Koliko prostor determiniše ka-
rakter – Pejo Grujović pokazuje na primjeru Čemerkića, koji su tako
nazvani „po katuništu Čemerdolu, gdje je prije rasla samo čemerika“,
672
a zbog porijekla bije crni narok i njihove odive, Čemeruše, koje su
ušle u poslovicu: „Nek te bog sačuva od sijena iz Orlujana i odive
Čemerana“.
Nizak nivo proizvodnih snaga uzrokuje i nizak nivo proizvodnih
odnosa. Pišući o svojim Brzacima iz perspektive jednog šezdesetogo-
dišnjaka, tj. iz perspektive dana uoči Drugog svjetskog rata, Pejo Gru-
jović konstatuje da su se u trajanju njegovog pamćenja desile „velike
promjene u svijetu“, a da najmanje novog ima u Crnogoriji i posebno
u njegovim Brzacima. Ima Pejo, naravno, na umu ekonomske uslove
polimskog seljaka, i crnogorskog. Povezujući uslove života sredina u
kojima su rasli crnogorski studenti iz Kluba studenata u Beogradu s
onim što je rastakalo njihovu aktivnost, Pejo Grujović u Ratnoj sreći
konstatuje: „Sve nam je malo i kržljavo, sve prokleti deminutivi: ko-
njići, volčići, kravice, njivice, livadice i kućice – slobodice... Samo
nam je inat veliki...“
Pejo Grujović o selu govori na osnovu neposrednih kontaka-
ta s njim ili na osnovu doživljaja što ih je iz sela ponio. Rastao na
selu do mladićkih dana, on mu se vraćao i tamo sticao nova iskustva
i saznanja. Selo ga je privlačilo koliko emotivnim razlozima toliko
i ambijentom psihičkog rasterećenja. „U avgustu sam“, kaže, „po-
bjegao u Leleč, kod mojih, da se odmorim“. U poetici Ratne sreće
ima deskripcije, naslijeđene iz prethodnih Lalićevih djela, ali ovđe,
u ovom romanu, malo je pejzaža, malo seoske idile, malo bukoličke
atmosfere. Vidio je selo u propadanju, u zapuštenosti kuća, pokleklih
vratnica, trulih greda, prozora i krovova. Dok posmatra kuće iseljeni-
ka, vine se mišlju u sfere filozofskog razmišljanja, posebno u katego-
rije uzaludnosti ljudskog roda. Kasnije, kad bude zbrajao, zajedno sa
studentskim istomišljenicima, krivice i grehove crnogorskog suverena
stavljaće mu na dušu nebrigu o selu i tamošnjem životu. Rujevice,
Leleča, Jezera, Tudor-gore Pejo se śećao u Beogradu, dok je bio na
studijama. Njegovo priznanje da je tugovao za Brzacima i da je opla-
kivao staze Vranovih stijena živa je oznaka Pejove privrženosti selu,
tamošnjem fokloru i rodbini. Ono gostoljublje brzačkog seljaka, Ma-
gine priganice i nutkanje gosta ićem i pićem, ona pokladna ipaljka,
ono kolo crnogorsko, ono okupljanje seoskih starješina, ono kad neki
673
Krsto Pižurica
od kokorana, pazarnim danom povede u Doganju snahe i šurnjaje, pa
se u kafani razmeće: „Svakoj po lokum, a za mene rakiju“ itd. elemen-
ti su realističkog stila u postupku Peja Grujovića da dočara ambijent
Brzaka.
Pejo Grujović dosta pažnje posvećuje i okupljanju seljaka u kafa-
nama „Dobrič“ i „Amerika“, kao i slikanju one atmosfere koja se nad-
nosila uoči Drugog svjetskog rata. Ti segmenti Ratne sreće proširuju
fabulu romana, potvrđuju Lalićeva seljaka kao društveno osviješćenog
činioca koji pamti i pribojava se. Svi ti Žutalji, Trbobolje, Čerenbabe,
Musičići, Čemerkići, i tutikvanti nose u sebi ožiljke prošlosti s ratnom
srećom kao pratiocem, plemensku oholost ili strepnju od nadolazećih
dana. Te stranice Ratne sreće zanimljive su kako sa stanovišta psiholo-
gije seljaka tako i po onoj filozofiji života koju njihova priča isijava. U
krčmama, niklim u Doganji kao gljive poslije kiše, seljaci koji se tamo
okupljaju podśećaju se na prošlost, ali su pritisnuti strahom šta nosi bu-
dućnost. I zanimljivo, svi su stručnjaci za vojna pitanja: umjesto jednog
generalštaba – „u svakoj su kričmi bar po dva, a svi nesložni“. Ali, o
tome, možda, na drugom mjestu. Sa seljakom među svojim koricama
Ratna sreća je bremenitija, slike o njemu doprinos su svestranijem La-
lićevom sagledavanju crnogorske realnosti, u kritičkom odnosu prema
selu Lalić je multiplicirao svoju kritičnost prema crnogorskoj društve-
noj stvarnosti, osnovom Ratne sreće.
Krčme u Doganji, krčme na Cetinju, pojava činovništva, trgo-

vina i pojava trgovaca, preprodaja šuma i sl. – eto pojave vrijedno-
sti novca u Crnoj Gori, eto pojave novog tematskog sloja u sižejnim
linijama Ratne sreće. Tim slojem roman je obogaćen, slika o Crnoj
Gori proširena, a Laliću eto prilika da plasira kritičke opservacije i
pridruži se poetici kritičkog realizma. Balzak bi rekao – mali, žuti,
svemoćni franak, a Lalić saopštava: „Dođe vrijeme para i žandara.
Ko ima para, može da kupi i ideje i njihova ostvarenja, a ko nema –
mora da se prilagođava ili da propada...“ Pojava novca u Crnoj Gori, u
doba đetinjstva i mladosti Peja Grujovića, uslovila je i šetnju kapitala
674
i činovništva. Promjene se ośećaju i u Doganji, koju prošlost nimalo
ne zanima, a čini se ni budućnost. U krčmama se karta do besvijesti,
igra bilijar i poslije podne spava. U varošici pekaru i kasapnice drže
Gusinjani, trgovinu (nikom znani) Sakarići, žandari su sa strane ‒ iz
Brzaka je malo činovnika, spominju se: šumar, upravnik pošte, šef
poreske uprave i egzekutori i sudski pozivari. Novčani tokovi vukli su
sa sobom i kvar morala u vidu mita i korupcije.
Lalić o toj pojavi piše esejističkim stilom i dosta uopšteno. Du-
hovno je angažovaniji kad jezikom Peja Grujovića spominje povlasti-
ce koje se s najvišeg mjesta daju pojedinim cetinjskim trgovcima, ili
kad spominje ponašanje u trgovini mladih i gladnih crnogorskih sko-
rojevića, ili spominje knjaževno izvlačenje dobiti iz povlastica koje
daje ili kad spominje lihvarenje u knjaževoj okolini i sl. U piščevom
jeziku ośeća se gorčina i prezir kad, s pozivom na istorijsku doku-
mentaciju, govori o tome kako se iz državne crnogorske kase uzimao
novac i davao uz kamatu stranim paucima ili kako je prodavano žito,
koje je, kao pomoć, bilo namijenjeno gladnom crnogorskom narodu.
Te pojave odslikane su u sižejnim tokovima Ratne sreće, a, kako se
zna, povezane su s formiranjem činovničkog sloja. Iz kritičarskog ugla
posmatra ih i Pejo Grujović i ukazuje na njih sa stanovišta propadanja
viteškog morala patrijarhalne Crne Gore. Nagrizenost crnogorskog
morala novim istorijskim tokovima, sukob starog i novog u svijesti
patrijarhalnog čovjeka, pomjeranje mjerila vrijednosti, pojava „usko-
gaća“ na Cetinju s diplomama (u džepu) stečenim na univerzitetima
van Crne Gore, bogotvorenje knjaza itd. ‒ one su životne pojave što
ih je Pejo vidio na Cetinju, a bile su propratna pojava birokratizirajuće
svijesti staleža ili klase u nastajanju.
S pozivom na Hercenovo djelo Prošlost i razmišljanja, u kome
na jednom mjestu Hercen „grmi protiv ruskog činovničkog staleža“ i
njegovog načina formiranja, Lalić jezikom Peja Grujovića slika pro-
ces nastajanja činovničkog staleža na Cetinju. On misli da je taj stalež,
kome je jedno vrijeme i sam pripadao, stvoren vještački, na brzinu i
odozgo, a da je većinom bio doveden sa strane, primamljen „mitom o
herojskoj komponenti i spartanskoj samodisciplini crnogorstva“. Pejo
ne personalizuje činovnički aparat, govori o njemu bezlično u stilu:
675
Krsto Pižurica
osvitali su za kartama, dolazili na rad iscrpljeni, drijemali nad spisima
i sl. U dvoru je vidio citadelu koja koči društveni napredak.
U kontekst priče o trgovcima i robno-novčanim kretanjima u
Crnoj Gori, Pejo Grujović je stavio i priču o Ljubanu Rudašu. Iako je
u Ratnoj sreći naslov poglavlja pod nazivom „Ljuban Rudaš“, priča o
tom junaku nije data u epizodi, već se o njemu kazuje i van tog poglav-
lja. Taj junak je dat u formiranju, u djelatnoj akciji, u prilagođavanju
i metamorfozi. On ima krvnu vezu s Grujovićima, ali nije opsjednut
barjaktarskom slavom i više je okrenut budućnosti nego prošlosti.
Bistar, okretan, snalažljiv, adaptivan Rudaš je čovjek novog doba.
Uključen u Klub studenata od početka njegovog osnivanja, Rudaš je
doživljavao, zajedno s njim, plime i osjeke njegovih zamaha i na kraju
razočarenje i slom iluzija. Zbog učestvovanja u tzv. bombaškoj aferi
odrobijao je četiri godine (zatvora) u Kolašinu i Jusovači i nehotično
podvalio Vučku i Mašu te su i oni okusili zatvorsku atmosferu. Pejo se
dvoumi da li je Rudaš u svojoj karijeri dogurao do špijunske aktivnosti
u korist engleske tajne policije (za šta predočava materijalne dokaze)
ili je nabijeđen od komunista za prljav posao za račun „svojih gazda“.
U radu studentske organizacije Rudaš nije imao značajniju
funkciju, mada ga pisac određuje kao lice vesele prirode i harizma-
tične moći. Možda je zbog lakovjernosti odrobijao neopreznost, ali je
u studentskoj idejnosti bio manja sanjalica od Peja Grujovića. Onim
detaljem, koji Pejo spominje, da je „bio naumio da mu rad o Brzaci-
ma bude predmet za doktorsku disertaciju, te da na lak način dođe do
uspjeha“, Rudaš se ocrtava s dva lica: bavi se naukom radi prilagođa-
vanja. Robijanje u Jusovači smelo mu je realizovanje naučnih ambici-
ja, pa se okrenuo realnosti i vijanju novih ideja. I Pejo kaže: „Poslije
izlaska iz Jusovače nije ga više interesovala ni nauka ni politika, samo
pare“. Dakle, drugi čovjek.
Svojstva čovjeka novog vremena Ljuban Rudaš je počeo ispo-
ljavati u ratovima što ih je Crna Gora vodila u drugom deceniju 20.
vijeka. Prva stepenica u tom smislu bila je u formi ortakluka s vlašću
pri prodajama šumskih kompleksa. Ali i kasnije, kad se završilo, crno-
gorsko vrijeme, Rudaš je nastavio da se bavi preprodajama, licitacija-
ma „i uopšte onim tajanstvenim mućkarenjem što se uljepšano naziva
676
privreda“. Stekao je novac i manipulisao njime. Lalić, međutim, od
svoga junaka nije stvorio crnogorskog Kir-Janju, pa je ta potencijalna
mogućnost otpala. Možda ni Lalić ni njegov junak nijesu bili predis-
ponirani za to ‒ čak je obrnuto: Ljuban Rudaš je postao čovjek široke
ruke, koji je novac „šakačke bacao u goli i gladan narod kao u bezda-
nju jamu“.
Rudaševo manipulisanje zlatom i srebrom i novčanom masom
u trgovinskim poslovima nije bilo bez uticaja na njegovu širu druš-
tvenu aktivnost. Sumirajući njegov životni put Pejo na jednom mjestu
Ratne sreće kaže da je Rudaš od nekadašnjeg ujedinitelja postao „na-
rodni poslanik, stub poretka i dinastije“, što dalje treba da znači da ga
je novac ponovo vodio u politiku i veze s vlašću. Saznanje o svemoći
novca je njegova misao vodilja. Njegovo je ono o odnosu pare i ideje.
Govoreći arhaičnim rječnikom reklo bi se da je Rudaš produkt buržo-
aske psihologije, primjer metamorfoze bivšeg anarhiste u čovjeku –
sluga vlasti. Rudaš, međutim, nije izgubio simpatije niti Lalićeve niti
Peja Grujovića. To što se potkraj mirnog života u Beogradu, dakle u
danima neposrednog izbijanja Drugog svjetskog rata, vratio zavičaju
da pod njegovim okriljem nađe utočište („Veljko reče da ga je vidio u
Doganji. Vidio ga je juče ispred noći kako izlazi iz velike crne limuzi-
ne, a za njim žena i koferi“) čini ga simpatičnijim i neotuđenim. Pejo
Grujović o svom druženju s Rudašem tih dana piše nadugačko i naši-
roko i iz tog pisanja vidi se da je Rudaš sačuvao trezveno razmišljanje
i patriotsko ośećanje. Njegov bijeg iz Beograda za Peja je bio siguran
signal da se rat ne može izbjeći, a k tome u njemu je našao kritičara
našeg mentaliteta i protivnika komunista. Pejo je zapanjen Rudaševim
saznanjem o neslozi u okviru naše bivše državne zajednice („izdijelje-
ni smo, zavađeni unaprijed, te svako ko dođe kod nas nađe izmećare,
i to besplatne“), a uz to ośeća njegovu kritičnost prema „onome s Te-
razija“ koji bi i pametan zahtjev Crnogoraca propratio invektivom:
„Neću da me uči kozar crnogorski, pa makar se sve na tumbe okrenu-
lo!“ U kritici crnogorskog mentaliteta Ljuban Rudaš spominje i znanu
nam Cvijićevu teoriju o tzv. dinarskoj tuzi, na šta Pejo nastavlja svoje
razmišljanje o toma da „svako (naše) novo pokoljenje pronađe novu
utopiju: oslobođenje, proširenje oslobođenog, ujedinjenje, socijalna
677
Krsto Pižurica
pravda, proleterska revolucija, Španija“. Od bavljenja opštim poslovi-
ma i briga o opštim, zajedničkim, temama, po saznanju Ljubana Ru-
daša Crnogorci nemaju vremena za lični život, porodicu i kuću. Takvo
Rudaševo saznanje otvorilo je Peju Grujoviću ventil za citat da je Crna
Gora „kraj u kojem se najmanje pjeva i gdje nema intimnog života“ i
saopštavanje svoga suda da Crna Gora „nema lirike i romana, od dra-
me je naša samo tragedija, i to sažeta na posljednji čin“.
Svodeći svoje razgovore s Ljubanom Rudašem, Pejo Grujović
je jedanput kazao: „Buljim u njega: je li Rudaš, ili je neki falsifika-
tor?“ Imponovala mu je Rudaševa okrenutost zavičaju i zavičajcima,
principijelnost u zaštiti sirotinje, kritika crnogorskog mentaliteta, kao
i kritika stanja u bivšoj nam, zajedničkoj državi. Pejov odnos prema
komunističkoj mladeži i onome što je ona nagovještavala neposredno
uoči Drugog svjetskog rata, valjda i pod uticajem sinovaca Veljka i
Iva, daleko je blaži od Rudaševa. U Rudaševim rezonima o novom
vremenu domirao je duh režimskog čovjeka, dok je Pejo bio okrenut i
budućnosti. U mladosti pripadnik Kluba studenata Crnogoraca u Beo-
gradu, kasnije robijaš i učesnik u ratovima crnogorske vojske, trgovac
i preprodavac, bogataš i narodni poslanik – Ljuban Rudaš je prošao
osoben put crnogorskog intelektualca prva četiri desetljeća dvadese-
tog vijeka, kome je vrijeme moduliralo rezone a novac otvarao per-
spektivu. Upoređen s Tomom Magićem, Brzakom, koji je u Beogra-
du stekao visoko obrazovanje kao i Rudaš ‒ Ljuban je u ponečemu
simpatičniji, ali su obojica na tragu kritike zavičajnog života. Ali dok
Magić kritikuje foklor i naravi, Ljuban Rudaš se osvrće na moralno
zdravlje šireg značaja, ali selu ne okreće leđa. Kad se našao s Pejom u
Brzacima, u danima predaprilskog sloma Jugoslavije, obojica su bili
iznureni starci osipčalih kostiju, koje su očekivala nova iskušenja i
dileme. Rudaš u jednom trenutku poseže za alkoholom ‒ jer „na svi-
jetu ništa nema bolje od rakije za ovako gadne dane“. Pejo je kritičniji
od Rudaša prema režimu u kome je Rudaš stekao karijeru i ne djelu-
je defetistički, kao Rudaš, u danima propasti Jugoslavije. Markiran
od komunista kao agent Intelidžensa, tamo je, vjerovatno, i završio.
To što Pejo revitalizira Rudaševu špijunsku stranputicu („Ne znam je
li engleski agent, ne vjerujem. Ne slažu se krvne grupe Intelidžensa
678
i Crnogoraca“) ne oslobođa Rudaša čitaočeve primisli da je Rudaš
agent, ali ga odioznošću ne prati ‒ odmahuje rukom, izdali su i drugi iz
Kluba studenata. Poslije otrežnjenja nakon izlaska s robije on je posve
nov čovjek kome se u životu ratna sreća osmjehivala i on je to znao
koristiti. Čovjek novih shvatanja i nove aktivnosti – Ljuban Rudaš
je i novi lik Lalićeve proze. Završetak priče o njemu je i kraj prikaza
činovničko-trgovačkog sloja Ratne sreće. Naglašavanje da je Ljuban
Rudaš ponikao, s Pejom Grujovićem, u Klubu studenata iz Crne Gore,
vodi vas prema studentskoj organizaciji iz perioda 1905–1910. godi-
ne, pa da vidimo.
VI
Iz dosadašnje analize sižejnih linija Ratne sreće vidi se da ono

što dolazi nije sržni dio toga romana, ali će se isto tako viđeti da se ovo
što je na redu, u analizama djela, ne može niti omalovažiti niti zaobići.
Riječ je o aktivnosti crnogorskih studenata, okupljenih u već spominja-
nom Klubu studenata u Beogradu, u drugoj polovini prvog desetljeća
20. vijeka i reperkusijama na društvenu zbilju Crne Gore. Nezadovolj-
stvo studenata koje je „eksplodiralo u groznu stvarnost“ potreslo je vla-
davinu knjaza Nikole na Cetinju i prenosilo se na ostale krajeve države
Crne Gore369. Poslije oglašavanja studentske organizacije, na Cetinju se
ośećala nova atmosfera i novi vjetrovi. A da će biti riječi u Ratnoj sreći i
o dvoru i Petrovićima vidno je bilo već od druge stranice romana, kad je
Pejo Grujović u riječi o Srbinu Petru Pešiću kazao da mu „u lukavstvu
ni sam knjaz Nikola nije bio ni do koljena...“
Lalićevo pisanje o prilikama na Cetinju početkom dvadesetog
vijeka je njegov vidan doprinos istoriji ustavnih i političkih borbi u
Crnoj Gori u prva dva desetljeća naznačenog perioda. Iz njegove pro-
ze, posebno iz romana Ratna sreća vide se ne samo pojedinci kao
nosioci aktivnosti u okviru Crnogorske univerzitetske omladine (u Be-
ogradu), već se naziru i njihove ideje, sukobi i razmimoilaženja unutar
organizacije, odnosno državne politike Srbije prema pokretu, podoz-
369
O kralju Nikoli i njegovom dvoru u prozi M. Lalića ovaj autor je objavio studiju
u knjizi Književne teme KPZ, Podgorica, 1998. god.
679
Krsto Pižurica
rivosti crnogorskog dvora prema Srbiji zbog podržavanja crnogorskih
studenata i sl. Isto tako, iz Lalićevih zapisa se vidi koliko se, kako i
zašto, srpska državna politika prema Crnoj Gori prelamala preko leđa
studentske organizacije i koliko je ta politika prethodila držanju srp-
skog političkog i vojnog vrha prema Crnoj Gori kasnije u balkanskim
ratovima i Prvom svjetskom ratu.
O motivima nezadovoljstva crnogorskih studenata u Beogradu
početkom 20. vijeka i njihovom organizacionom okupljanju u Klubu
studenata, Pejo Grujović je pisao u nekoliko navrata u romanu Rat-
na sreća. Na jednom mjestu romana on to vrijeme naziva „srećnim
vremenom djetinjih godina dvadesetog vijeka“, kad je studentska
omladina vjerovala „da je jedini izvor bolesti morala – stari knjaz,
njegova samovolja, njegova navika da bira poslušne, a ne pametne i
poštene, njegov režim i kamarila“. Pokret je, kaže on, bio „crnogorski,
antiapsolutistički, ujedinjaški“, koji je imao „veličanstvene projekte
vavilonskih kula na Balkanu“. Ljuteći se na Ljuba Bakića, jednog od
prvaka pokreta, koji bi se (moguće je) oportunistički ponašao u dele-
gaciji koja bi pohodila knjaza Nikolu, Pejo Grujović kaže: „Nama se
to ne dopada. Cilj nam nije bio da popravljamo staroga knjaza, nego
da ga se otarasimo. Kakva blesava delegacija, kad on zatvara bez su-
đenja!...“ U daljem misaonom toku Pejo je izričit: „Svrgavanje stare
vlasti i zamjena nekom boljom“, kaže, ,,bio je naš cilj“. Od spoljnih
uticaja na crnogorske studente, Pejo spominje Bakunjina i rusku revo-
luciju od 1905.
Crnogorska univerzitetska omladina objavila je 8. novembra
1905. godine u Beogradu proglas – manifest „protiv dvora i udvorica
na Cetinju“. Uzavrela crnogorska mladost je u tom manifestu izrazila
svoje nezadovoljstvo ne samo načinom vladavine crnogorskog dvora,
već i opštom slikom bijednog stanja Crne Gore s početka 20. vijeka.
Lalićev junak Pejo Grujović ne imenuje sve sastavljače manifesta,
premda ukazuje da je Marko Daković davao moralističku intonaciju
tekstu i saopštava da je jedan od potpisnika on, glavom Pejo Grujović.
Po Lalićevu navođenju, dio toga teksta glasi: „Iz malog, siromašnog
patrijarhalnog naroda naročito se istakao crnogorski dvor, čiji je sjaj i
raskoš prevazišao snagu i moć naroda... Uzdizanje autoriteta vladao-
680
čeva odskočilo je do na stupanj obožavanja. Između svemoćnog vla-
daoca i naivnog svijeta pojavili su se čitavi redovi udvarača i laskava-
ca, koji su mogli izniknuti i napredovati samo pod režimom kakav je
kod nas u posljednje vrijeme bio. Ta oruđa lažnog sjaja vladavine i sa-
movoljstva svojim kobnim i korumptivnim radnjama stvorili su, odr-
žavali i eksploatisali kod naroda pojmove o natprirodnosti i svemoći
vladaočevoj... Pod takvom vladavinom morale su se odomaćiti mane i
poroci... Moralna jačina u narodu opadala je dokle je mogao doprijeti
dah autokratske vladavine. Otvorenost i ponos pali su. Mjesto ovih
vrlina unosio se kvarež u dušu narodnu. Nad istinskim i otvorenim
pogledima i ubjeđenjima isticana je i preporučivana podlost, neznanje
i servilnost, koje su dostigle vrhunac...“ Lalić kaže, spomenuto je, da
su proglas „potpisali predstavnici skoro svih plemena Crne Gore“.
Pokret studentske omladine nije mnogo naudio crnogorskom
dvoru, ali ga dvor nije ni podnosio. Utoliko više što je njome manipu-
lisala srpska politika u potajnoj borbi protiv knjaza Nikole. Iz Ratne
sreće se vidi da je dvor organizovao mitinge protiv studenata, a na
onom na Rijeci Crnojevića su „nas nazvali izdajnicima“, kaže Lali-
ćev junak. Nemiri protiv dvora su počeli, a kasnije su dobili i druge
oblike. Za sebe Pejo Grujović kaže: „Bio sam se ukivio cetinjskom
knjaževstvu što nije ništa usvojilo od onoga što smo mu mi posavje-
tovali u proglasu“, a potom ukazuje i na stanje stvari: „Napravili su
se“, kaže, „kao da proglasa nije ni bilo i uobrazili da im se tako može
proći. Ne puštaju iz zatvora političke krivce, niti im sude – jer nemaju
za šta da im sude. Ne kazuju ko napravi pronevjere, ko pokrade pare
pa ih državi uzajmljivali uz kamate kakve su davane bečkom Jevrejinu
Ledereru...“ Tako je došlo do drugog proglasa studentske omladine, za
koji Pejo Grujović kaže da je „remek-djelo tromjesečnog kolektivnog
rada crnogorskih fakutetlija“. I u njemu su na nišanu knjaz i glavari,
koji su „smatrajući sebe našljednicima onih aga i begova koji su negda
u pojedinim krajevima Crne Gore gospodarili, porez kao harač kupili
i od njega se ni jedan groš u ma kom dobru narodu nije vratio“.
Proglasi studenata nijesu izazvali eksploziju i rušenje „ne-
izdržljivog stanja“ u Crnoj Gori. „Umjesto toga“, kaže Pejo Grujo-
vić, „uskoro smo osjetili prijeteće poglede preko brda i da nam naša
681
Krsto Pižurica
otadžbina nije baš zahvalna što pokušavamo da je otrgnemo iz letar-
gije s kojom se već pomirila“. Počelo je, čak, i suđenje, budući da
su svi potpisnici Proglasa optuženi „za uvredu i klevetu Gospodara
i njegovog doma“. Suđenje, međutim, studentima pokazalo je izukr-
štanost interesa – dvora, vlade, srpske politike. Knjaz Nikola je ośetio
priželjkivanje srpske politike da se njegov dvor što surovije obračuna
sa studentima, ne bi li se tako iskompromitovao i time joj pružio bolju
priliku za lakši obračun s njim, pa je čak prema studentima ispoljio
blagonaklonost. Htio je time, po Laliću, i da napakosti svojoj vladi
koja mu nije bila po volji. Lalić je sudijsku naklonost prema studen-
tima i knjaževo uzimanje studenata u zaštitu, što je (sve) rezultiralo u
presudi koja je studente oslobađala odgovornosti – pripisao knjaževoj
dvoličnosti. „Drugi kažu“, saopštava Pejo Grujović, „da je u tom na-
šem procesu knjaz našao željenu priliku da teatralno pokaže ’očinsku
brigu’ za omladinu, te da tako još jednom istakne svoje shvatanje Crne
Gore kao velike porodice čija je on glava“. Lalićev junak konstatuje
da je knjaz Nikola režirao i manifestacije da se proslavi pobjeda stu-
denata nad državnim tužiocem. Slavljenička masa, u kojoj su bili i
studenti, dospjela je „pravo pred dvor i pod balkon gdje je knjaz sa
sinovima odredio da se pojavi“. Za takav tok zbivanja Pejo kaže da je
„sve bilo proračunato i udešeno unaprijed da se naše inadžijsko pute-
šestvije iz pohoda i podviga prometne u podvorenje“. Pejo Grujović
saopštava da se studentska galama nije završila ispred knjaževa dvora,
a ne bi ni valjalo kaže „da se naš pohod i prva pobjeda završe knja-
ževom napojnicom kao poentom, što bi se moglo tumačiti kao ironija
sudbine“. Sadržaj parola što su ih izvikivali demonstranti pred zgra-
dom predśednika vlade odslikava socijalnu stranu bunta crnogorskih
studenata.
Pejo Grujović u Ratnoj sreći saopštava da je „čuven naš maj-
ski proglas iz 1907. god.“ i navodi ga. Bio bi to, dakle, treći proglas
crnogorskih studenata. I on je oštar po tonu i izrazima. „Naši viteški
preci prije puna dva vijeka digoše se i za jednu ciglu noć oslobodiše
ovu mučeničku zemlju od poturica i Turaka. A mi?... Mi evo već tri-
deset godina kako na zaprepašćenje Evrope, koja znade za herojsku
borbu naših starih, podnosimo nečuveno pljačkanje i ugnjetavanje od
682
naših krštenih domaćih Turaka...Ne dajmo se!... Crna Gora nije nji-
hova prćija. Crnogorci nijesu njihovo roblje“. Povodom tog proglasa
Grujović izražava bojazan od represije crnogorskog dvora. „Vidi se“,
kaže, „da je studentski proglas, a zna Jama po imenu sve studente cr-
nogorske iz Beograda, i gdje su im porodice i kako će ih pričepiti da
propište...“ Zanimljivo – metaforu Jama objašnjava na sljedeći način:
„To smo knjaza i njegov dvor nazivali Bezdanja Jama, ili prosto Jama
– zbog troškova i rasipanja kojih nikad nije bilo dosta“.
Lalićev junak procjenjuje da je crnogorska studentska omladi-
na u Beogradu osluškivala zov domovine da se oglasi onako kako je
učinila, ali je očekivala i nešto opipljivije. I knjaz Nikola bi se druk-
čije ponašao u tom slučaju. Saopštava i šta je knjazu bilo potrebno.
On stvar vidi ovako: „I zaista: da smo donijeli išta više osim prazne
priče o ’veličanstvenoj zajedničkoj srpskoj zgradi’ i o balkanskoj kon-
federaciji, lakše bismo se sporazumjeli sa starim knjazom, iako je bio
autokrat i grabljivac i iskrivljen profesionalno kao svi monarsi koji
dugo izdrže – pa bi naša istorija odonda tekla s manje mržnje i leleka,
tamničara i dželata“.
Po Lalićevu viđenju crnogorske istorije sa početka 20. vijeka
– desetogodišnju opoziciju knjazu Nikoli nije predstavljala samo crno
gorska studentska omladina, već i tzv. klubaši, Narodna stranka i sl.
„Podgorički učitelji i oficiri zasnovali su tajnu organizaciju da svrgnu
knjaza“. No, ni knjaz nije śedio skrštenih ruku. Crnogorski dvor s kn-
jazom na čelu krenuo je u osvetu i obračun sa svim i svačim što mu je
bilo na putu apsolutističke vladavine. U svim sukobima knjaza i pro-
tivnika ratna sreća najčešće je bila na njegovoj strani. Grozne su slike
obračuna knjaževe žandarmerije s protivnicima diljem Crne Gore. To
se graniči s pustahijsko-pustolovnim ponašanjem silnika prema neza-
štićenom življu, pri čemu se sredstva obračuna ne biraju. Oficir koji je
učestvovao u rasturanju nikšićke štamparije „Narodna misao“ bio je
nagrađen od strane državne vlasti, kojom prilikom je nikla pošalica da
je tu, na vratima štamparije „posjekao bega Gutemberga“. Pejo Gru-
jović saopštava u Ratnoj sreći da su Nikoline žace, uz dopuštanje au-
strijske vlasti „pretresale manastire po Hercegovini“ tražeći protivnike.
On plijeni primjerima samovolje crnogorskog suverena i propadanja
683
Krsto Pižurica
crnogorskog morala i kaže da je u desetljeću od 1905. dalje na Cetinju
i šire – u Crnoj Gori, bilo dosta gogoljevskih motiva, ali „mi Gogolja
nijesmo imali, a nećemo ga ni imati, pošto smo zemlja siromašna ne
samo materijalno no i duhovno, a moramo takvi biti kad su naši ljudi
brzi samo da se pohvale i uobraze, a ne i da malo dublje zadru“.
Sumirajući u Ratnoj sreći aspekt političkog ponašanja knjaza
Nikole i njegovog dvora u desetljeću od 1905. godine dalje, Lalićev
junak kaže da se „ne mogu nabrojati svi zulumi raspuštene Nikoline
vojne sile i policije, ni svi činovi tužne naše komedije – ako smo u
svemu drugom siromašni, u siledžijama i poganima ne, no smo boga-
ti“. Otužnu sliku vladavine knjaza Nikole Pejo Grujović nadopunjuje
konstatacijom: „Više smo se proslavili za tri godine skandalima knja-
ževog nasilja no za tri vijeka bitaka, pobjeda i junaštva u borbama za
slobodu“. Sličnu misao, ironičnog podteksta, nalazimo i u sljedećem
zapisu Lalićeva junaka: „Sad kad se sjetim izvještaja i pričanja iz tog
vremena, ja mislim da je Crna Gora zadužila evropsku civilizaciju,
ako ne naučnim proglasima, a ono bar uvođenjem nekih novih oblika
nasilja. I bojim se da će nam ih Evropa uskoro pokazati usavršene“.
U sižejnim linijama Ratne sreće, posebno u priči o Petrovići-
ma, Lalić ima razmišljanja o tome koliko je crnogorski suveren do-
prinio propadanju viteškog morala Crnogoraca. Naravno, propadanje
(ili pretvaranje) tzv. homo heroicusa u čovječuljka modernog doba
(ili doba kapitalističke ere) širi je proces, pa niti sam Lalić ne misli
da je taj proces u Crnoj Gori mogao zavisiti samo od jedne (istorij-
ske) ličnosti, makar (ona) imala i onoliko samodržačke vlasti koliko je
imao knjaz Nikola. Ali je očito da, na crnogorskom prostoru, Lalić taj
proces dovodi u vezu s načinom vladavine knjaza Nikole i uticajem
dvora na tekuća zbivanja. Lalić u analizi te pojave ne napušta poziciju
istorijskog materijalizma, ali i ne prenebregava uticaj ličnosti i u sferi
čovjekovog ponašanja, što obično obuhvatamo pojmom morala. Po
pisanju Peja Grujovića, Lalićeva junaka – dva osnovna kraka crno-
gorskog viteškog morala – čojstvo i junaštvo stradala su u sukobu s
novim dobom, pa je „junaštvo prilagođeno novim tehničkim potre-
bama“, a „našim susjedima i sabraći nije jasno šta je (crnogorsko)
čojstvo“. I Lalić eksplicira suštinu pojma.
684
U literarnoj obradi istorijskih zbivanja u Crnoj Gori početkom
20. vijeka, Lalić spominje i tzv. Bombašku aferu, u kojoj je, čini se,
kulminirao sukob knjaza Nikole i duha što ga je pokretao aktivnost
crnogorskih studenata. Epilog zbivanja sveden je na sudski proces kr-
vavih tragova. U slikanju zbivanja Lalić je i istorik i pjesnik tužnog
uzdaha. Sumoran je i u prikazu izgona crnogorskih studenata iz Be-
ograda, navodno po zahtjevu crnogorskog suverena. Pejo Grujović u
sjenci ostavlja Ljuba Bakića, jednog od prvaka iz Kluba studenata, ‒
inače s dužnim pijetetom spominje Jovana i Nikolu Đonoviće, Marka
Dakovića, Todora Božovića, Iliju Prelevića, Miljana Popovića, Rista
Nenezića, Petra Ražnata. Spominje i one koji su iz kojekakvih razloga
bili prolazni saputnici pokreta, a nijesu izdržali ćudljivost ratne sreće.
Divan je izraz bescvjetnice, pozajmljen od Hercena, za one koji su u
pokretu „mutili nešto zakulisno i kad treba i kad ne treba“. Tipujući
za Lalićevu vjerodostojnost slikanja istorijskih zbivanja o kojima je
riječ, a naglašavajući splet interesa u vezi s radom crnogorske omladi-
ne, kao kuriozitet ističemo sljedeće: Poglavlje „Mrtva usta ne govore“
romana Ratna sreća počinje: „Na suđenju bombašima, osim državnog
tužioca, još je samo Đorđe (Risto) Nastić, austrijski špijun, sin špijuna
i unuk špijuna, mogao da govori koliko je htio...“, a Nastić se spomi-
nje i na 322. stranici Ratne sreće. Isti Nastić kao agent bečke vlade“,
spominje se i u tzv. Veleizdajničkom procesu, 1909. g. u Zagrebu, u
Krležinoj ELZ-a.370 Ondašnjem Beogradu, kaže Pejo Grujović „mi
smo bili samo ’Crnogorci’, zamjena za Crnce i crne ovce“.
Dok je o učesnicima studentske organizacije govorio mahom
literarno-istorijskim jezikom, dok je o njima govorio s promjenljivim
simpatijama, zavisno od naklonosti ratne sreće (Jovanu Đonoviću je
bio zakazao dvoboj „noževima i bez svjedoka!...“), dotle je Pejo Gru-
jović o Petru Ražnatu govorio odista pjesničkim jezikom. Rekao je za
njega da je bio „jedini pjesnik našeg galamdžijskog pokoljenja“. Pori-
jeklom Ceklinjanin, rođen u Zeti, pjesnik Ražnat je od samog početka
rada u Crnogorskoj univerzitetskoj omladini u Beogradu budio Pejovu
ljubav prema sebi, ostavši do kraja prijatelji. Jedno (njihovo) zajedni
čko putovanje od Brzaka do Beograda, preko turskog Sandžaka, Pejo
370
ELZ, 7, Zagreb, MCMLXIV, str. 623.
685
Krsto Pižurica
je nazvao „našom malom romantičnom avanturom, bajronijadom u
smanjenim razmjerama – jer sve je kod nas zakržljalo zbog nema-
nja, i sve dolazi sa zakašnjenjem“. Spominjući Ražnatovićevu pjesmu
„Sokolovi“, koju je, kaže, znao napamet, Pejo je za Ražnata rekao da
je „zakašnjeli i nesuđeni Puškin crnogorski“, koji je imao dara za pje-
sništvo. Njegovo samoubistvo Pejo je ožalio.
Proglašeni u Crnoj Gori za izdajnike otadžbine i izrode, izgna-
ni iz Srbije tobože na zahtjev crnogorske vlasti – crnogorski studenti
bili su, po mnogim znacima, suvišni ljudi koji su se prosuli kojekud
i završavali kojekako: Jovan Đonović je o događajima toga vremena
i o teroru napisao debelu knjigu, Ilija Prelević se odao advokaturi, a
Todor Božović s Đonovićem spremio se da otputuje u Ameriku. Solun
i Istanbul bili su odredišta za proćerane crnogorske studente iz Beo-
grada. Tamo se našao i Pejo Grujović, koji je, u međuvremenu, uspio
da diplomira na pravnom fakultetu. U Pejovoj ocjeni: „sve nam je za-
ludu „– našla je mjesto i aktivnost Univerzitetske omladine, o kojoj je
išla riječ. A sloj posvećen toj omladini obogatio je fabulu Ratne sreće
i silno razmakao sadržajne okvire romana. U sumarumu – ratna sreća
se silno narugala i Peju i njegovim drugovima.
VII
Sloj etnološko-folklornog Ratne sreće osiromašili bismo ako

bismo ga sveli na poglavlja: Babologija, Imena i priče, Brzaci i Velika
nabača. Tog sloja, osobito folklornog, ima i u drugim sižejnim linija-
ma romana, naročito u onim u kojima se slika kazivaču savremeni ži-
vot brzačkog seljaka. Naznačena poglavlja se izdvajaju specifičnošću
građe i postupkom kojim je oblikovana. Gledano sa stanovišta sižejne
struktuiranosti djela ta poglavlja naglašavaju hroničarski karakter ove
proze i kao takvima im treba i prići.
Široka tema Ratne sreće kako smo je mi shvatili u uvodnim
cjelinama ove studije jedva da ima tek kapilarnu vezu s naznačenim
poglavljima i tek tu i tamo pojašnjavaju ratnu sreću crnogorskog čo-
vjeka perioda u kojem se zbivanja dešavaju. Pada mi na pamet funk-
cija epizoda u epskim djelima u stihu ili prozi, pa sam sklon mišljenju
686
da i na naznačena poglavlja treba gledati kao na epizodna, što treba da
znači da i ona služe i piscu i čitaocu za odmor i relaksaciju od praćenja
glavne radnje ili sižejnih linija djela. Takva pojava nije nepoznata te-
orijama književnosti, od kojih jedna kaže da je „epizoda u narativnom
tekstu (ali i u dramskom) kraći umetak koji je nekad u vezi sa glavnom
temom, a nekada je cjelina za sebe. Služi pojačavanju interesovanja ili
odmoru čitaoca ili gledaoca. Nezavisno od toga da li je samo umetak
ili cjelina za sebe, može pretpostavljati posebno umjetničko zadovolj-
stvo“. Poglavlja Babologija, Imena i priče i Brzaci data su u umjetni
čkom slijedu a Velika nabača je na drugom mjestu i u drugačijem kon-
tekstu. Ni unutrašnja konstrukcija tih poglavlja nije jedinstvena, reklo
bi se koherentna, pa je, na primjer, u poglavlju Babologija i segment
izrazito ideološki obojen, u Velikoj nabači je uvodni dio drugačiji od
onog što čini srž poglavlja i sl. U odnosu na osu romana (ako je ima) ta
poglavlja su jedino povezana simbolikom i asocijacijama, prisutnošću
„glavne ličnosti“, a književna vrijednost im je manja od literarno-isto-
rijske. No, Velika nabača, čini se, ima isključivo simbolično značenje.
U narativnom postupku, na odnosnom mjestu fabularnog toka,
Pejo Grujović je saopštio da je imao ponudu od Etnografskog insti-
tuta Srpske kraljevske akademije da napiše studije o „istoriji, tradici-
ji, običajnom pravu, mitologiji, svojinskim odnosima i kolektivnom
iskustvu plemena Brzaka“, ali da je jedva uspio „da nešto napiše“ o
tragovima i starinama, o „nomenklaturi i običajima“. Njegov posao,
viđeli smo, trebalo je da nastavi Ljuban Rudaš. Rezultat Pejovog istra-
živanja prezentovan je u naznačenim poglavljima.
Izričući s rezervom ocjenu o epizodičnosti naznačenih poglav-
lja, upuštamo se u dublja razmišljanja pri čemu se treba čuvati da se
Lalić ne iznevjeri. Nije u pitanju naša nedosljednost nego mučenje pri
pronicanju u smisao svega onoga što je Lalić tamo istakao, a to je dato
baš u Ratnoj sreći ‒ ne i u drugim prozama. Mislim da je u pitanju
skrivena simbolika opstanka na prostoru Brzaka, a time i Crnogoraca
i Brđana, đe je ratna sreća stalno pokazivala svoju ćudljivost i nestal-
nost. Kad se simbolika pomenutih poglavlja sučeli s mentalitetskim
osobenostima Crnogoraca, o čemu se u Ratnoj sreći naširoko govori,
zatim s njihovim istorijskim hodom, s unutrašnjim rastakanjem za-
687
Krsto Pižurica
maha Univerzitetske crnogorske omladine u Beogradu, odnosom on-
dašnjeg okruženja prema Crnoj Gori itd. uočava se smisao poglavlja
u strukturi romana i simbolika koja se tamo krije. U kontekstu našeg
istorijskog trajanja („pošto smo i sami odnekud došli“), Lalić spomi-
nje „sedamdeset i sedam naroda koji su nam prethodili na ovoj zem-
lji“, a svaki je po principu osmoze ili zakona o spojenim sudovima
ostavljao u nasljeđe ponešto, što je vidno i u nazivima lokaliteta što ih
Pejo Grujović navodi. Između ostalih lokaliteta Pejo spominje: Leleč,
Crnodim, Čemerdo, Katunište, Lelejska gora, Kamena glava, Čivut-
sko groblje, Đavolov kamen, varijacije s lokalitetom Skočiđevojka,
spominje božanstvo Crnobog, spominje narode ili plemena: Leleje,
Orinoke, Apače, Uta Indijance itd. – a sve su to nazivi koji u lingvistič-
kom smislu imaju podtekst crna sreća. Zajedničku crtu, na primjer, s
jednim od tih naroda, Pejo Grujović kaže, imamo u „baksuzluku koji
nas prati na poslu, u borbi, na putu, u školi, i uopšte tamo gdje smo“. U
Pejovim śećanjima, jedno prezime u Brzacima je Čerenbabe, što aso-
cira na svađe i progone (i kod Vuka Karadžića je objašnjenje: Digoše
ga čerjen-babe (kad koga dignu od zemlje). Starobrzaci su Goričane
zvali Crni i Prokleti („a ni njima nijesu čiste ruke kao ni našima“).
Doganjane su zvali „đugumašima“ druge su zvali rajom, krmcima itd.
A sve to asocira na „strašna zvjerstva počinjena iz gluposti ili mržnje“.
Da su to sve simboli, aluzije i asocijacije na naš istorijski hod i Pejovu
savremenost, svjedoči, između ostalog, i Pejov komentar o božanstvu
praslavenskom Crnobog (u odnosu na Bjeloboga), u kome stoji: „Zna-
či li to da su naši, kad su se u pradomovini dijelili sa rođacima – zbog
nečega hitno zdimili i sa sobom ponijeli samo crnog boga, a bijelog
zaboravili“. Pejo komentar svodi: „Tu bi se dalo pretpostaviti i da je
seoba mogla nastati kao posljedica vjerske svađe: bjelobošci istjerali
crnobošce – ali ja u to ne vjerujem“.
Pejovo kopkanje po našoj arheologiji, kulturnoj i istorijskoj, ne
bi imalo smisla kad ne bi bilo njegovih izjava o tome šta je tražio i
šta nam je i od koga ostalo u nasljedstvo. On saopštava da nam je, na
primjer, naziv „Tudor-gore ostao od poromanjene dako-tračanske-slo-
venske mješavine“, da nam je od „Leleja, stiješnjenih i nesrećnih,
mogla doći riječ lelek i običaj muškog lelekanja za mrtvima“, a (ne-
688
čiju) tvrdnju da „smo ogranak starog makedonskog plemena Brsjaka
ili Berzita“, prokomentarisao je: „Moglo bi biti da je to istina: brzi
smo da napadnemo“. Za kapu Brsjaka kaže da „je slična crnogorskoj
– moglo bi biti da je otuda unesena preko naših starih“, a potom do-
daje: „Vole i oni da se prave važni kao naši, i umiju da uveličaju svo-
je zasluge i sposobnosti“. A u vezi s jednom teorijom da Crnogorci
nijesu slovenskog porijekla „no nekakva starorimska sorta koja je tu
zalutala“, Pejo saopštava da u to ne vjeruje. Smisleno je ovu analizu
završiti nešto dužim zaključkom (samoga) Peja Grujovića: „Ispada da
sam pomenuo mnoga mjesta u Brzacima i svakojake istorije, ali nekog
valjanog zaključka iz svega toga ja izvući ne umijem. Samo jedan:
ono što se događalo prije Brzaka, među narodima čija imena jedva
nagađamo, poslije se ponovilo i ponavlja. Ali ja ovo i ne pišem zbog
zaključka: svaki zaključak je sam po sebi greška – neminovna, jer je
prekid, to jest nešto nespojivo sa stalnim tokom koji nas nosi od nemi-
la do nedraga. Ne pišem ni da prikažem pozornicu događaja – znam
ja da su njeni događaji svojim mjestom u svijetu, osuđeni da ostanu
bez odjeka i značaja. U stvari sam potrgao ta imena kao ključeve: da
otvorim sanduke sjećanja, da preturam po uspomenama i da tražim...
To što sam tražio nijesam našao“.
Simbolika naznačenih poglavlja Ratne sreće šira je od onoga
što smo prezentovali. Ona se sagledava tek u sklopu opšte strukture
romana i dobija smisao kad se prisloni uz naše trajanje, ćudi i men-
talitet, a te probleme pokreće Ratna sreća. Odabrani simboli dosta su
daleki savremenom čitaocu, ali aluzije i asocijacije što iz njih zrače
dobijaju realnu osnovu tek u sagledavanju istorijske realnosti Brza-
ka i Crne Gore i onoga što je taloženo u našem mentalitetu. U tom
smislu valja relativizirati i našu ocjenu o epizodičnosti tih poglavlja,
a time i njihovoj svrhovitosti u sižejno-fabularnim tokovima Ratne
sreće. Ako kažemo da je simbolika Lalićevih tekstova specifična malo
smo kazali, ali ako se doda i da je čudna i sakrivena – znači da postoji
i da je treba tražiti (i otkrivati). Sakrivena je simbolika i poglavlja
Velika nabača, koja nije u smjeru prethodnih (naznačenih), ali s njima
korespondira kako „suvišnošću“ u strukturnim linijama romana tako
i elementima simbolike. U sižejnim tokovima romana, poglavlje je
689
Krsto Pižurica
raspoređeno poslije Pejovog prisustvovanja suđenju na Cetinju, u tre-
nucima kad se s drugom, Petrom Ražnatovićem, odmarao kod Obra
i njegove familije. Mora se pretpostaviti da je Pejov psihički život
bio opterećen do pucanja obruča, a o sadržini obremenjenosti može
se samo nagađati. Sad je nastupio trenutak opuštenosti, relaksacije.
Kupaste gomile od tamnog kamenja, zvane nabače, Peja su, saopštava
on, „još u djetinjstvu privlačile tajnom nad kojom su podignute“. I
sad je, eto prilika da se u tajne prozre. Po prirodi tajna nabače, ko-
jih je bilo više, stvar je etnologije, prethodnice su piramida ili njihov
daleki odsjaj. A zar tajna nije kako knjaz Nikola svojom vladavinom
melje psihu istorijskog, herojskog, čovjeka patrijarhalne Crne Gore,
ili zar nije tajna opstanak knjaževog režima, ili zar tajnom nijesu pre-
kriveni mnogi aspekti života knjaževog dvora, uključujući i onaj iz
diplomatske sfere i sl. Pejo je rijetko đe u strukturi Ratne sreće lir-
ski raspoložen kao u trenucima koji neposredno prethode jurišu na
nabaču, čiju tajanstvenost i ovom prilikom naglašava: „Odavno me
kopka da doznam kakva li se tajna krije ispod ovoga ovdje kamenja“.
I ovđe upitno-usklična intonacija – zar kamenje nije sama Crna Gora,
zar Pejo kopkanjem po kulturnoj i istorijskoj arheologiji, koja seže od
prethrišćanskog doba do novih vremena, nije tragao za time ko smo mi
i odakle, dakle tragao za našim identitetom i tajnama našeg kamenja, i
zar sudbina Crne Gore nije osnovni motivacioni impuls za zamah Uni-
verzitetske crnogorske omladine i sl. te zar nije sve to sublimisano u
želji da se vidi kakvu tajnu krije nabača! I zar golorukost nije sudbina
Crnogoraca, a to naglašava i Lalićev junak: „Razvršili smo je golim
rukama, a poslije donesoše trnokope i ćuskije“. I zar Crnogorci nijesu
bivali naoružani tek poslije povratka iz bojeva, u koje su ulazili „golih
ruku“ ili naoružani vilama i tojagama! Pogledajmo ogradu Vlaške cr-
kve na Cetinju ili se priśetiti Ćopićevih ustanika iz 1941, pa ćemo tek
shvatiti Pejovu simboliku da smo nabaču „razvršili golim rukama“, a
da je oruđe stiglo kasnije.
Lirski intonirana Pejova rečenica, kojom nagovještava posao u
vezi s nabačom ‒ Jesen „zlatna i svilena, crvenilom poštrapana, bješe
se već zamorila razmetanjem u bojama“, čitava se može ustrofičiti u
razmjer osmeračkog pjesništva:
690
Jesen zlatna i svilena,
crvenilom poštrapana,
bješe se već zamorila
razmetanjem u bojama.
Ona pokazuje i stepen piščeva raspoloženja u trenutku dok je

odgovarajuću sekvencu uobličavao. A Pejo je raspoložen, izazov je
pred njim. Misaonu poletnost o mogućoj široj simboličnosti Velike
nabače podstiče sam Lalić sa svojim junakom, iritiran stalno istica-
nom tajanstvenošću prirodnog fenomena u obliku nabače. Lalić, u psi-
hičkoj uznemirenosti, ili uzavrelosti spominje i otkrivanje mogućeg
amaneta, predavanog po pjesničkom principu „gdje ja stadoh, što ne
mogah, kud ja nisam, što ja počeh“, pa su uporni i Lalić i njegov ju-
nak da tajnu otkriju. Pejo Grujović saopštava: „Ama me nešto izaziva
kad god prođem, i stalno mi se pričanjava da je tu amanet ili poruka
upućena onome ko smije da je pročita. Jesmo li mi to pokoljenje koje
otkriva, ili još treba da čeka?“ Prenijevši ośećanje i radnju na formu –
množine, Pejo daje odgovor na gore postavljeno pitanje i saopštava:
„Jesmo, mi smo pokoljenje koje otkriva vječne tajne, mi sve smije-
mo – nema šta više da se čeka. Udarili smo Velikoj nabači kao što
ćemo nešto kasnije i karaulama na granici“. Možda previše rastežemo
Lalićevu misao, ako pokušamo da je prenesemo na Pejovu tekuću sa-
dašnjost (a Pejo piše, priśeća se, iz pozicije šezdesetogodišnjaka) i
pokoljenje Lada Tajovića, pa utvrdimo da simbolika Velike nabače
pomjera značenje od Petrovića i njihove vladavine prema silama koje
ugrožavaju razvoj i Ladova pokoljenja i obavezama, pred istorijom,
toga pokoljenja. I pokoljenje Lada Tajovića, kao i Pejovo, pokrenuto
je tajanstvenošću obećanja o gradnji vavilonskih kula na Balkanu. Zar
pozivom na čekanje nije opstruirana i aktivnost Ladovog pokoljenja i
zar odgovor Ladovog pokoljenja nije bio nema više da se čeka. Pejo
i Ražnat nijesu sami („okupili su se dokoni mladići da čuju štogod o
Cetinju i Beogradu – o svijetu“), pa i to omasovljenje znatiželjnika i
umnožavanje akcijaša zasvjedočuje okupljanje oko ideje i riješenost
da uspije. Svi glagoli Pejovog monologa prevedeni su u prezentsko
značenje, a ono „ćemo“ nagovještava buduću akciju. Zato mi i ističe-
691
Krsto Pižurica
mo opštiju simboliku Velike nabače, simboličnost epizode u sižejnim
linijama Ratne sreće i pomjeranje simbolike od knjaževa dvora i Crne
Gore prema pokoljenju Peja Grujovića, odnosno Lada Tajovića.
U simbolima i alegoričnosti odvija se i razgovor između Obra,
koji učestvuje u rasturanju nabače, i starca Avrama Vitkovića, koji je
tradicionalista. Aludirajući na posao što ga obavljaju Obro, Pejo i dru-
govi, Avram navodi proročku misao plemenskog (istorijskog) pameta-
ra: „Naići će manitluk u narod, te će ljudima pjesma biti ka kuknjava,
a igra im ka ludava“... Misao odslikava atmosferu u i oko Kluba stu-
denata u Beogradu, onu koja je nastupila u drugoj deceniji 20. vijeka,
kao i onu, mislimo, koju je nagovještavao Drugi svjetski rat. Treba
imati na umu da Pejo piše u retrospektivi, kao šezdesetogodišnjak, pa
nije deplasirano prosuditi da se Stanova misao odnosi i na dane koje
će donijeti Drugi svjetski rat. I Avramova prijetnja da će Kaznina Ka-
zna stići one što Nabaču oburdavaju, situirana je u prostor i vrijeme i
naš mentalitet.
Primarna simboličnost Velike nabače je u odnosu na knjažev
dvor i njegovo opstajanje. Njenu sudbinu Pejo Grujović sagledava u
svjetlosti rada Univerzitetske crnogorske omladine, suđenja zavjere-
nicima i na kraju u svjetlosti rezultata studentske aktivnosti. Ona je
metaforička slika atmosfere, postojanja jedne vlasti i juriša nezado-
voljnika da se vlast mijenja. Nabača ne silazi s uma Lalićevom junaku
i zagonetno će u post faktumu izjaviti da smo je „bez potrebe rasturi-
li“. Mi, međutim, ne mislimo da je posrijedi Pejovo kajanje ali misao
podvodimo pod Pejovo filozofsko načelo: svaki trud je uzaludan, sve
nam je zaludu. Onu supstancijalnu misao Pejova monologa o jurišu
pokoljenja na istorijske tajne mi dovodimo u vezu s Pejovim držanjem
u ustaničkim danima 1941. i pokoljenjem Lada Tajovića, pa se sim-
bolika primarnog značenja Nabače i misli oko nje preliva i dobija šire
dimenzije. Simbolika ostalih poglavlja, naznačenih u ovom segmentu
studije, nalazi se u etnološkoj građi, vješto je sakrivena u nazivima i
imenima i otkriva se dubljim poniranjem u Lalićev umjetničko-iska-
zni aparat. Ona nije sama sebi cilj, već je osnova za izvođenje šire
simbolike kako Brzaka tako i Crne Gore.
692
VIII
Dvokolośečna koncepcija Ratne sreće otkriva postojanje u ro-

manu i druge građe od one na koju smo dosad ukazivali. Spomenuto
je da Pejo Grujović piše memoare, čita vođene zabilješke, priśeća se
prošlosti iz pozicije šezdesetogodišnjaka, a to je vrijeme koje nepo-
sredno prethodi (ili su u toku) prvim danima Drugog svjetskog rata,
čija će stravičnost stavljati na probu ratnu sreću onih koji u njemu
budu učestvovali. Veći dio Pejove generacije dočekuje novo vrijeme i
nove dane, ali je stasala i njihova zamjena. Stiglo je, dakle novo poko-
ljenje, koje nastavlja tradiciju, ali je i pred novim izazovima. U novim
prilikama očevi i đeca (sinovi) nijesu suprotstavljeni jedni drugima –
očevi su se našli u novim prilikama, a đeca treba da se dokazuju. Lali-
ćeva je filozofska teza: „Istorija se ponavlja, ma to krije“, prema tome
i pojedince i narode prati ratna sreća nepredvidive ćudi. Iz pozicije
sagledavanja negdašnjeg ja, Pejo Grujović je prešao na slikanje savre-
mene mu sadašnjosti i sebe u toj sadašnjosti. Građom, slikama tekuće
sadašnjosti uokvirena je fabularna građa istorijskog homo heroicusa,
nastupilo je, dakle, pokoljenje Tadije Čemerkića.
Dah novog doba stigao je u kuću Obra barjaktara s dolaskom
njegovih sinova Veljka i Iva iz Beograda. Lado Tajović je kod Džane, u
Među, stigao zlog proljeća, jedva se izvukavši iz bombardovanog Beo-
grada i reklo bi se da su i Veljko i Ivo takođe stigli istog zlog proljeća,
samo što oni ne saopštavaju da je Beograd bombardovan. Umjetnički
postupak, u načelu, isti je pri transponovanju stvarnosti na jezik proze,
samo što je u Zlom proljeću Lado Tajović krenuo drugim smjerom od
onog kojim se kreće Pejo Grujović u Ratnoj sreći. Uboškoj atmosferi
Lada i Džane iz Zlog proljeća suprotstavljena je bogata gavansko-tra-
gikomična atmosfera u kući Obra Vučkova, barjaktara Gornjobrzačkog
bataljona, sa svim onim što takva atmosfera podrazumijeva.
Atmosferu od mirnog doba na ratno vrijeme, Lalić je u Rat-
noj sreći genijalno premostio s dva citata, jednim o ženama Anderbe,
koje, bježeći od neprijatelja, uzeše svoju đecu pa se „jedne baciše u
vatru, a druge skočiše u rijeku koja je tekla oko grada“, i drugim o
borbi Dalmata i Rimljana. Piščeve asocijacije na tu borbu genijalno
693
Krsto Pižurica
nagovještavaju borbu Davida i Golijata, zapravo našega čovjeka s nje-
mačkom aždajom. Pokoljenje Obra Vučkova, ne klone duhom, uzda
se, saopštava „da sačeka dok se promijeni ratna sreća“. Okupljaju se u
kafanama ,,Dobrič“, Makinoj kafani, i drugim, a ono što otud prekipi
je u „Americi“ i teferiče o nazirućem vremenu. Uz Obra su, znani
nam: Simon Vojvodić iz Bukurdola, „sa šiljatim brkovima kao kuke
čiviluka“, Janko Ujović, Đuro Mirujević, „dobrovoljac sa Solunskog
fronta“, Mlađo Čerenbaba, Borko Goričić i drugi. Spomenuto je – u
svakoj krčmi su bar po dva đeneralštaba, a svi nesložni. I svi rasprav-
ljaju o novom vremenu.
Novo vrijeme u Brzacima u Ratnoj sreći odslikava se etapno –
počev od nagovještaja rata, preko stizanja poziva i okupljanja pozva-
nih, gozbe i ispraćaja do pojave prvih zarobljenika i povratka iz rata.
Pokoljenje Obra Vučkova našlo se u tragično-komičnim okolnostima,
koje Pejo Grujović posmatra humornim očima i slika mjestima jetkim
stilom. Ti djelovi romana nijesu dati van konteksta prethodnih roma-
nesknih zbivanja, već s njima korespondiraju kako opštom atmosfe-
rom u kojoj će biti prisutna ratna sreća tako i likovima i njihovim
mentalnim sklopom. Psihologija očeva svodi se na priśećanja kako je
nekad bivalo i poređenja s onim što se vidi, što predstoji. Obro je no-
stalgično raspoložen, nada se da će novi ratnici, sinovi, stići i do Ska-
dra, a tamo će „u Ciganskim potocima“ naći grob brata mu Maša, a
potom se śeća ratovanja u Prvom svjetskom ratu, Romanije itd. Pore-
deći prilike prethodnog ratovanja s novim, Pejovo pokoljenje, slikano
u njegovim zabilješkama žalopojno konstatuje da napretka ni u čemu
nema. Slušajući pjesmu mladića, koji idu u rat, Pejo konstatuje da im
je „kao naša, prošlog rata“, a na drugom mjestu je i ovo: „Dok sam
gledao te mladiće, do juče djecu, kako se muče da pristignu i prikriju
svoju muku – sjećao sam se, upoređivao i mislio: nije se mnogo pro-
mijenilo, ne na bolje, za četvrt vijeka što je prošlo od početka prošlog
rata“. Pejova psihološka uznemirenost i poređenje s prošlim vidi se iz
zapisa: „Strah mi se vraća na mala vrata, prerušen u brigu za sinovce.
Brinem i za takve predrasude kao što je čast naroda, i za apstrakcije
kao budućnost, a stvarno me srce boli kad pomislim na nesrećnu mla-
đariju koja se dovijala na sto načina da bude što jače anestezirana ka-
694
kvom opojnom iluzijom koja obećava moguće i nemoguće. Zdravi su,
uzalud, i imaju snažna srca – biće tu, kao na Bardanjolu, da krv štrca
u visinu, pa sve crveni krvoskoci širom polja, da se kriči i škrguće i da
se od muke kamen grize“. Peja je strah – „dolazi nam ponovo ropstvo,
ovaj put teže i beznadnije no vavilonsko“, pa za svoje psihičko stanje
kaže „moja jeremijada“. Omane li ratna sreća, tješi se filozofskim
načelom: ničija pobjeda neće ostati da se porazom ne završi.
Recidivi prošlosti vide se, ośećaju se, u psihološkom stanju lju-
di novog vremena. Oni se ośećaju pri odabiru lokaliteta za zborna mje-
sta, potom u nadgornjavanju, u načinu pjevanja, strahu od gubljenja
prvijenstva u prestižu itd. Dioba lokaliteta za okupljanje je uslijedila
„kad su se naši s njihovima pokarabasili oko medalja“, a zato su se
„’prgavi Arapi’ naljutili, odmetnuli i zaveli da se skupljaju u Đedovu,
pored groblja gdje još stoje tri stara duba kao ostatak nekog zborišta
koje je bilo zaboravljeno“. A da bi se uspostavila veza s prošlošću kon-
statuje se: „Samo postojanje toga drugog zbornog mjesta pokazuje da
Brzaci ni u starijim vremenima nijesu bili jedinstveni, ili bar da su se
povremeno cijepali, te da se ni tu ne događa ništa više što se nije već
ranije događalo“.
I zavidljivost je recidiv prošlosti. Tu psihološku odliku Brzaka,
u novim uslovima, Pejo Grujović ilustruje na primjeru Mila Bukura i
ostalih Brzaka. Pejo konstatuje da „Obro sa zavišću gleda uzdizanje
Mila Bukura i ne krije što je prvo starješinstvo ovog rata izmaklo ne
samo našoj kući, barjaktarskoj, to jest njegovim sinovima, no i brat-
stvu Grujovića i Čemerkića, i cijeloj lozi Musičića“. Naširoko razgla-
banje o porijeklu Mila Bukurića vinulo je Peja u priče o starim Brzaci-
ma i Musičićima, pri čemu je izveo zaključak da se više starih Brzaka
„iselilo (sa svojih ognjišta) od zulumu Musičića no od zlih godina“.
U načinu ispraćaja vojnika u rat dosta je folklornog, ali duboka
Pejova analiza psihološkog stanja koliko regruta toliko i mase (što re-
grute prati) mjera je Lalićeva poniranja u psihu kolektiva. Te stranice
Ratne sreće, u poglavljima Ispraćaj, Igra, Poklade, Oko glavarstva
ilustruju Lalićeve spisateljske mogućnosti da sugestivno ocrta stanje
duha kolektiva i pronikne u opštije zakonitosti čovjekova unutrašnjeg
života. Izdašan je Lalićev Brzak i u pjesmi, i u bogatoj trpezi, i u Mi-
695
Krsto Pižurica
jaginoj svirci. Ali je i paradoksalan. To, valjda, i zbog nemanja koje ga
prati, koje je njegov udes.
U etici brzačko-crnogorskoj rat je tradicionalno stavljen na
visoko mjesto aksiološke ljestvice. U ratu je ljudima tog mentaliteta
ćudljivost pokazivala i ratna sreća. I ovaj rat, u koji se mladež ispraća,
proglašen je svečanošću, a kao svečanost je obilježen čitavom atmo
sferom: jelom, pićem, ispraćajem, zdravicama, rastanak se doživljava
kao poklade itd. Međutim, Lalić sa svojim junakom Pejom Grujovi-
ćem otkriva i drugu stranu brzačkog mentaliteta, za koju kaže da je, uz
to što je plemenska „možda čak i crnogorska varijanta defetizma“. Tu
odliku crnogorskog mentaliteta Lalić je pokazao na primjeru odnosa
vlasnika prema (svojoj) mobilisanoj zaprežnoj vuči, pri čemu su se
danima dovijali da joj umanje izgled u nadi da će biti pošteđena mo-
bilizacije. Situacija je tragikomična: zna seljak, ako preživi rat, da mu
bez konjića ili vočića nema života! Ta slika, u Pejovoj naraciji izgleda
ovako: „Neki su konje bose doveli, te da barem potkov uštede; drugi
su svoje kao nehotice ukovali – da ramlju. I sami su se konjovlasnici
udronjali, uprepodobili i snuždili. Glasove su utanjili kao bolesnici i
gladnici još na pola sata prije varošice. Gledao sam i mislio: kako smo
mi čudni neki patrioti i plemići: krv i djecu svoju ne žalimo za slobodu
domovine, ili se bar tako kaže, a konji su nam eto preči od obraza...
U stvari je nastala promjena, ali i nju treba razumjeti – pošto su vla-
snici, konja i drugih vrijednosti poznati kao ljudi škrti po prirodi: da
su puštali, ne bi imali, pa se ni tako od njih ne bi moglo ništa oduzeti
za zajednicu. Osim toga, svi imamo, iz prošlih ratova, loša iskustva s
davanjima: ko da jednom, traže mu i drugom i desetom, nikad da im
dosadi, nikad tome vuku prkno ne zaraste, i što god je država ščepala
– to kao da je voda odnijela“. Pisac je sveo zaključak u poentu: država
je, kao zahvalnost, svakome dala šupalj nos do očiju. Motivom uza-
ludnosti davanja, s tom sekvencom je u vezi i sljedeće mišljenje o ratu,
u kojem je relativizirano shvatanje o ratu do juče viteškog morala Br-
zaka i Crnogoraca, pa se i to gledište ima shvatiti kao znak propadanja
herojskog morala crnogorskog čovjeka. Pejo Grujović zapisuje: „Do-
tle pjevaju, i to im je još najbolje što su mogli da izaberu. Rat je za sve
velika lutrija koja mora da se igra bez obzira hoće li se ili neće. Svi su
696
prisiljeni da ulože: neko konja, neko vola, neko klavir i uštedu, kuću,
sina, mladost, glavu s ramenima; kad se već mora, svi se bar nadaju
zgodicima, i dobiće – neko slavu i medalju, neko ranu i protezu, neko
pljačku, neko sjenku na imenu, a većina ima da dobije nepobusan i
neznan grob, zajednički ili zaseban, u zabiti“. Ironizirajući Pejov od-
nos prema ratu proishodi iz paradoksalnosti čovjeka, do juče, viteškog
morala i psihologije tog istog čovjeka, koju moduliraju drugi odnosi i
drugačije vrijednosti. Na vidiku je promjenljivost ratne sreće koja od-
zvanja zloslutnošću, pa se čovjek prilagođava. To je potvrda Lalićeva
filozofskog shvatanja da psihologiju čovjeka ne formira samo prostor,
već i vrijeme i način življenja.
U Lalićevom slikanju odlaska mladića u rat ima nostalgije, me-
lanholije, ironičnosti, preovlađuju sjenke bola i tuge. Jedno razmišljanje
o sudbini tih mladića začinio je poslovicom da je „svakog proljeća na
kasapnicama više jagnjećih nego ovčijih koža“. Njihovu poziciju sagle-
dao je u kontekstu režimskih zbivanja, izjavljujući da „nemaju šta da
izgube“, a potom je Pejo našao razlog da njihovu sudbinu poredi sa sud-
binom svoga pokoljenja. „Zatvarali su nas“, kaže, „prebijali, optuživali
kao anarhiste, gurali su nas pred topove, mušketali i vješali, izmuzali
gladnom smrću u mađarskim logorima...“ A, onda je došao gorki uzdah:
šta smo dobili, i odgovor – smučilo nam se kad smo viđeli!
Sam čin odlaska mladića u rat Pejo Grujović je nazvao simbo-
lično pokladama. Simbolika je u svim elementima koji ulaze u struk-
turu uvoda poglavlja Poklade, a osobito u onoj „ipaljci“ na kojoj se
uzlijeće do neba, sa zanosom da će se „probiti kroz njegovo plavo
staklo“. Potirući vjersku semantičnost pojma, Pejo Grujović je, u kon-
tekstu zbivanja, zadržao njegovo primarno značenje – oproštaj, što
ovđe ima simboliku. Čin njegovog prijenosa poklada na jezik simbola
izgleda ovako: „I ovo tu poklade su: rastanak, zbogom, nikad više ne
vrati se ono što prođe... Nijesu poklade kalendarske, koje dolaze svake
godine u zavisnosti od rasporeda hrišćanskih praznika i postova, nego
vanredne i nenadne, a te se nikad ne završe bez nečije pogibije“. U na-
ratorovim filozofskim razmišljanjima, kategorije „vanredne i nenad-
ne“ gube smisao i podvedene su pod principe univerzalne zakonitosti
koje mi ne možemo čulima dosegnuti, nesagledive su, pripadaju sferi
697
Krsto Pižurica
agnosticizma. Prema tome i to što se dešava pred Pejovim očima dio
je opštijih kretanja. Komentarišući vanrednost dešavanja, Pejo kaže:
„Uistini, kad se razmisli, nijesu vanredne, nego se nama tako čini. Po-
stoji neki univerzalni mehanizam s časovnikom koji određuje kad da
nastupe, ali mi njegov ritam i melodiju ne poznajemo, otkucavanje mu
ne čujemo i kazaljke ne vidimo. Pa i kad bi bilo jasno sve to što nije,
mi bismo već našli način da ne vidimo, ne čujemo, i da se s istinom ne
suočimo. Nije ni čudno – odvratna je. Uglavnom, mladići, a i ovi neki
postariji što su se s njima zadesili, koji će danas sjesti na ipaljku, ovi
ovdje ili drugi, u stotinama drugih sela i varoši – nebu neće poletjeti
osim možda u komadima, negdje glava, nekud ruka, ali će mnogi u
tvrdu zemlju zaroniti ili u vodi odmorište naći“.
U prozi kocipiranoj na poglavljima Kako je počeo praznik
propadanja i Kako se završio, strukturnom slijedu, sasvim logično,
pridolaze, pripadaju poglavlja o prvim zarobljenicima, cirkusantima,
mrtvim i ranjenim, sahranama itd. Kako bi se bez slika o tome mogla i
sagledati prevrtljivost ratne sreće plemena Brzaka i Crnogoraca ‒ zato
poglavlja Zarobljenici, Najzad mrtvi i ranjeni pomažu zasvođivanju
tematike Ratne sreće i traže komentar. Pojava zarobljenika ima, prije
svega, psihološku dimenziju. Iako se u tekstu kaže „skupili su naši
pedesetak Talijana, zarobljenika, i smjestili ih privremeno u praznu
zgradu osnovne škole“ – njihova pojava u Doganji je odbljesak sla-
ve u zavičaju onih vojnika koji su u rat ispraćeni. Pejo saopštava da
će „tako brzačka Doganja, možda, postati poznata u svijetu“, pa je
radost Doganjana očita: ne pamti se da su ikad prije u Doganju stigli
zarobljenici. Pejov komentar pojave zarobljenika svodi se na sljedeće:
„Osim toga što su Talijani, drugi narod, narod čuven po lukavstvu – ta
gomila crnih nosonja u zelenim uniformama privlači pažnju (gleda-
laca) time što su očevidan i stvaran dokaz da se naši negdje bore bez
obzira na nadmoćnost s druge strane, te da su sve one ružne priče o
bjekstvima, predajama i rasulu izmišljene. Već smo bili obamrli od tih
priča – potrebno je da se dobro nagledamo zarobljenika dako bismo
oživjeli“.
Ima ironije u Pejovom slikanju Mura Čavića iz Lugova, Do-
njaka, dugajlije, prvog komandanta logora talijanskih zarobljenika.
698
Zanoveta Pejo dok ga predstavlja, pa kaže „duži no ja, u vojsci je,
kao graničar s naročitim zaslugama, dogurao do visokog naredničkog
čina“. Oslovljavali su ga Doganjani sa „veliki Muro Čaviću“ i pro-
baju dozivima „preko ograde da vide da li ih još poznaje sad kad se
popeo do te visine“. Iako dobroćudan i demokratski raspoložen, Muro
je uznešen počašću prvog komandanta, prvog logora zarobljenika u
Doganji, pa u stil sa zanovetalom zna da unese floskulu tipa – „ona-
nizme jedan, što si se tu ukurčio kao neki katolički svetac“. Čović
je poklonik stranih riječi, pa tom grotesknom stranom, potenciranom
trenutnom pozicijom, podśeti me na onog Mirkocija iz Lalićeve pripo-
vijetke Veliki dan.
Poglavlje Ratne sreće naslovljeno Na sahrani, simboličnošću
pripada najužem krugu simbola što ih roman isijava i zaokružuje sim-
boliku propadanja viteškog morala Crnogoraca, sagledavanog u kru-
govima romana. Na uvodnom mjestu je Pejov san o crikusu, sa sim-
boličnim imenom „Golijat“ i međunarodnom reputacijom. Po svom
karakteru cirkus je „malo talijanski, malo mađarski, ima i Bugara i
dosta čudnovatih životinja“. Struktura sna je u simbolima, a u cjelini
alegorična. Alegoričnost sna pisac razrješava onom cjevčicom, obave-
znom u toj vrsti pjesničkog jezika, na čijem se kraju, ovđe, spominje
talijanski ratni diktator, čijom prisutnošću, zapravo sudbinom, san se
i dešifruje. Simboliku sna naglašava sam narator, koji kaže: „Sad se
pitam: je li to moja podsvijest tražila i pronašla pogodne slike i sim-
bole da se podsmjehne Musoliniju i da mu se bar time osveti, ili je
možda moja duša, dovitljiva u rijetkim prilikama, projektovala razvoj
događaja, našla simbole, pa čak i rasplet kakav meni treba?...“ Nači-
nom odgonetanja sna i naglašavanjem simbolike njegovih strukturnih
elemenata, Pejo Grujović je zadržao ironičan odnos prema ratu, onu
humornost koju je prema njemu ranije ispoljavao. Humornog ima i
u onoj međuplemenskoj poslovici, koju Pejo navodi, u kojoj osobito
naglašava ono što se odnosi na gungulu. Saopštava da gungulu vole
i ostala plemena, ne samo Brzaci, a što se kod njih gregarni nagon
manifestuje jače nego kod drugih razlog su okolnosti. Humoran odnos
prema zbivanjima, čak sarkastičan, Pejo ispoljava i u slikanju sahrane
Jevrema Čavića (koji nije bez vrlina, ali mu se naglašavaju i mane), u
699
Krsto Pižurica
prijekoru onoj tužbalici što naglašava da je Jevrem okrenuo glavu od
stvarnosti ‒ jer zaboga, ne može se dopustiti, ni u ime pjesničke slo-
bode, pretpostavka da neko od naših, čak i kad umre, okrene glavu od
rata („Pošto je rat velika predstava, i pošto smo mi nasljedno zaduženi
da se u njoj istaknemo“). U kontekstu tih zbivanja je i zajedljivost is-
poljena prema Kučima, kao i Obrova zavidljivost prema usponu Mila
Bukura i komična situacija u traženju, u njemu śemena Grujovića.
Možda.
Oproštaj učitelja Čavića, od strica Jevrema, podstakao je Pejo-
vu zapitanost o tome šta naše, kao dio ljudskog, nije bilo uzalud. To
je stara teza M. Lalića i njegovog junaka, dakle: sve nam je zaludu.
Svojevrsnu žalopojku Pejo Grujović je ispoljio i pri slikanju psiho-
logije mase. Kontrastna situacija je očita: na jednoj strani žalost, na
drugoj juriš mase prema bogatoj trpezi. Pejo tim povodom konstatuje:
to je njima preči bio lonac no obraz. U Lalićevom postupku u slikanju
seljačke gozbe poslije jedne sahrane, mi vidimo dvije stvari: prosvje-
titeljsko ismijavanje jednog običaja i konkretan primjer propadanja
„plemičko-vlastelinskog“ morala. Došlo se do pitanja: šta Lalić sma-
tra primarnim u strukturi čovjekova bića – biološke nagone ili mo-
ral! Da bi obrazložio, čini se, životvornost prvoga nad drugim, Pejo
se upustio u žalopojni komentar pojave, koji pripada supstancijalnim
vrijednostima Ratne sreće, čime i opravdavamo sučeljenje s njim:
„Plemenski čovjek je zbunjen otkad vidi da mu pleme ne može po-
moći, da mu junaštvo više ne vrijedi i da ga dostojanstveno ponašanje
čini smiješnim. Zbunjen, on postaje kukavica – zbog nagle promjene,
čak i veća kukavica od običnog čovječuljka već obrađenog i prilično
prilagođenog procesima koji slijede. Najzad, to što se kod nas, zbog
zakašnjenja, tako naglo odigrava, te se prosto očima vidi proces pro-
mjene običaja i naravi – drugi narodi su proživjeli kao znatno sporiji
razvitak, čiji kontrasti nijesu bili tako oštri, pa se ni njegove komične
strane nijesu mogle uočiti. Na taj način bi Crnogorska komedija bila u
stvari opšteljudska, samo vremenski i prostorno zbijenija, po sredstvi-
ma i varijantama siromašnija i s manje raskošnim rezultatima“. U toj
sumarnoj misli je i dio onoga što je Lalić dosad saopštavao o moralu
plemena Brzaka i Crnogoraca.
700
Na epiloškim stranicama Ratne sreće je poglavlje Najzad sloga.
Kako je nesloga Brzaka i Crnogoraca često bivala oblik njihove rat-
ne sreće, to se kazivačev odnos prema plemenskoj tradiciji, saopšten
naslovom poglavlja, doživljava kao apelirno-prosvjetiteljsko geslo, s
elementima poruke. Iz vjerovanja u slogu među Brzacima i Crnogor-
cima i nade u njihovu ratnu sreću niče i junak Ratne sreće Tadija Bojin
Čemerkić.
To je onaj Tadija Čemerkić, čitaocu Lalićevog djela znan iz ro-
mana Svadba. Iako smo ga nazvali junakom Ratne sreće, to smo učini-
li s epskim prizvukom, a on, zapravo, u fabuli romana tako reći i nema
značajniju funkciju. U simbole romana Tadija se uvršćuje u njegovom
epilogu.
I pored nove tematike koju Ratna sreća donosi, roman je onim
motivima iz Pejove tekuće sadašnjosti, tačnije onom građom koja ne-
posredno prethodi izbijanju Drugog svjetskog rata i njegovih prvih
dana, dakle tom građom je Ratna sreća proširenje one tematike koju
je Lalić sllikao u romanima i pripovijetkama. Slikovito bismo rekli
– „vađenjem iz džepova“ neobrađenih motiva, Lalić je upotpunjavao
slike iz rata i time zaokužavao cjelovitost (svoje) ratne proze. U Svad-
bi nije sve rečeno niti o Tadiji Čemerkiću, junaku romana, pa to što
tamo nije rečeno, a bilo je potrebno, saopšteno je u Ratnoj sreći.
Čemerkića ne vidimo među onim vojnicima (regrutima) što ih
Brzaci ispraćaju u rat. Mlađem pokoljenju, đeci očeva s Bardanjo-
la, Skadra, Drine i Mojkovca, pripadaju: Voko Kapeš, Miro Ljiljanić,
Đoko Muko, Vukan Magić, Gavrilo Bacov, Mile Bukur, braća Bjelišić
– Idžo i Blažo, Šoro Ćorbeg i dr., ali među njima nije i Tadija Čemer-
kić. Reklo bi se da je od njih koju godinu stariji. Vremenski gledano,
Lalić je u romanu zašao u najraniju prošlost svoga junaka, u doba
đetinjstva i najranije njegovo društveno angažovanje. To što o Čemer-
kiću saznajemo iz Ratne sreće prethodni onome što je u Svadbi. U
sižejne tokove Ratne sreće Čemerkić je rano unesen, a onda je „zabo-
ravljen“ do sto šezdesete stranice, tu je izronio iz zaborava za trenutak
da bi zasvijetlio kao simbol tek u epilogu djela. Taj manir Laliću nije
nepoznat (npr. Miklja u Lelejskoj gori i sl.). Posrednu (i prvu) infor-
maciju o Čemerkiću pruža njegov brat, Grujo, na onoj gozbi u Vučko-
701
Krsto Pižurica
vom (i Obrovom) domu, priređenoj u čast Veljkova i Ivova dolaska.
Zabrinutost Jusa Ljiljanića (zbog đece i sna) Grujo Čemerkić tješi da
su i njegova braća rasturena, a „Tadija je odavno u vojsci, a vojska je
vazda na granici, svakom vragu na udarcu“. Tu je i prvo isticanje Ta-
dijinih ratnih vrijednosti: đe da se uporedi izdržljivost Jusovih sinova s
oprtošću Tadije Čemerkića! Saopštavajući genealogiju Tadijinu, Pejo
Grujović kaže da je Grujo bio „vojnik Javorske vojske u jesen 1915.
godine, a Tadija se u ono vrijeme pentrao po orasima Čemerdola kao
majmunčić“. Te godine (tom prilikom) poginuo je njihov otac Maro:
„Pogodi ga zrno u vjeđu na brdu Lupoglavu, putem gdje se ide od
Ivanjice prema Stupskoj česmi. Tu smo ga zakopali“.
Susret čelo u čelo dvojice čelnih junaka Lalićeve proze za
nimljiv je iz više razloga. Obraćanjem „Poznaješ li me, striko Pejo?“
Čemerkić ispoljava neposrednost, elementarnost i poštovanje prema
licu iz dalje rođačke loze, za koje pretpostavlja da mu zna trag i kori-
jen. A Pejo stigao tek na mukabetušu na terasi „Dobriča“, kao naklan
opštom atmosferom i svježinom jutra, psihološki pripremljen i za su-
jetno ponašanje, prije odgovora konstatuje: „(...) čuje se kako putem,
izdaleka pa sve bliže, kreše neko potkovanim cipelama po kamenju te
varnice izbijaju (...) Vojnik neki, preplanula i tamna lica, žuri nekud k
Dolovima (...) Mogao bih da ga poznam i po sujeti većoj od normal-
ne – jer on je, eto, u uniformi, vojnik, nešto izvanredno, posvećeno
otadžbini, i hoće da tu uveličanu svoju sliku u vojničkoj kabanici utje-
ra u oči svakom živom, pa da je tamo ovjekovječi“. Pejova konstata-
cija o prolazniku i stilski i intonaciono je u potpunom psihološkom
skladu s budućim robustnim junakom Svadbe i „upotpunjuje njegov
psihološki profil. I Tadijino predstavljanje: „Ja sam Tadija, Tadija Če-
merkić!... Tađo Marov!“ je u štimungu opšte atmosfere i psihološke
ravni. Pejova dalja karakterizacija Čemerkića ide uzlaznom linijom,
koja u sveukupnosti ima dobru osnovu za psihofizičko profiliranje
toga junaka. Čemerkić je naprasit, izvjesno tjesnogrud, znatiželjan,
teatralan („Hahahaha... šta pišeš to?“), hitronog („upade Tadija čvrs
tim vojničkim cokulama. Ustrčao je preskačući po tri stepenice“),
prijekoran do bjesnila na postojeću osvetoljubivost („ne može on ni
da zamisli da mu neko ostane dužan. Ako se i desi da nekom oprosti
702
zbog izuzetnih okolnosti, ubrzo će se pokajati i naći način da oproštaj
opozove“) i hajdučki izdržljiv („Sve što mora da se trpi, trpjeću i ja.
Mogu ja da trpim koliko drugi, mogu i više no neki drugi, a da plačem
i lelečem – znam da to meni ne bi pristajalo“). Čemerkićeva osvjedo-
čena osvetoljubivost i izdržljivost potvrdiće se u Svadbi.
U krug simbola Ratne sreće Čemerkić je ušao u epilogu romana:
poslije sloma frontova, poslije pojave dezertera, poslije sloma države,
Tadija skuplja oružje i sprema se da ga sakrije u pećinama Orlujana.
Izričit je u namjeri: „Nekome je svaki rat svršen prije no je i počeo,
ali za mene i moje društvo nije svršen dokle smo živi“. Čemerkić se
uzdaje u ratnu sreću i narodnu slogu. On sam sobom čudo sočinjava
– u svijesti Peja Grujovića on je „u stvari Duh naroda“ koji je, kaže
Pejo, „izabrao posljednji trenutak da mi se u Tadijinom liku javi i na-
govijesti važne stvari“. Pejo je poruku Duha naroda shvatio: uždiće se
srca naroda, biće bitke i krke, i biće sreće svakojake – neka bude borba
neprestana! Poslije tih prvih dana iz Tadijina života, Tadija Čemerkić
(ili prezime) javlja se u Raskidu (I i II), Zlom proljeću, Zatočnicima,
Dokle gora zazeleni i Gledajući dolje na drumove. U Zatočnicima on
se vidi kao komandir jedinice, u Gledajući dolje na drumove zatva-
raju ga rođaci Čemerkići, a u Svadbi poslije bijega s Mateševa on se
ženi puškom „Zorkom“ najljepšom đevojkom. Poslije Svadbe o Tadiji
Čemerkiću nema informacija. Niko Doselić je izvršio samoubistvo,
Lado Tajović je poginuo, a Pejo Grujović piše memoare. Šta je kazao
o Lasti?
IX
Lasta je junakinja Ratne sreće i tek ponegđe se pojavljuje u ro-

manima tzv. tetralogije Lalićeve. Zanimljivo, kao u slučaju Nede i
Mage, ili Vidre i Gare – i Lasta se javlja u paru sa svojom sestrom
Milom, kojoj pisac nije dao više prostora u djelu, pa je ostala samo
u nagovještaju ‒ kad su pridošlicu Peja, studenta, s kvartirom u sta-
nu profesora Ivkovića, upoznali s profesorovom porodicom, njemu
je više bila zapela za oko Mila „iz prvog učiteljske“, nego Lasta „iz
sedmog razreda gimnazije“. To je saopštio i u ocjenama: „Zlatokosa,
703
Krsto Pižurica
velikih očiju i zaista umiljata, Mila mi se osmjehnula u znak povje-
renja“, a njena starija sestra „Lasta više je ličila na oca; mršava, štr-
kljasta, samouvjerena kao svi odlikaši iz boljih kuća, s dvije bore do
nasred čela, samo me kratko pogledala i kao da je nekako nazrela da
naš susret neće biti srećan ni za jednu stranu“. U pogledu naše ocjene,
Pejo je izričitiji na drugom mjestu đe čitamo: „U početku mi je Lasta
bila daleka, šiljasta, uobražena. Zanimljivija, bliža i draža mi se uči-
nila njena mlađa sestra, Mila: ponekad bi zamolila da joj izradim neki
teži domaći zadatak, a pri tome pocrveni do ispod haljine. Lastinu
ljepotu ja vjerovatno ne bih opazio da ne dođoše božićni praznici i
mrazevi i led na bari Veneciji pored Save“. U tuči na ledu za Lastino
dostojanstvo došlo je do izraza Pejovo kavaljerstvo, što je, vjerovatno,
imalo znatnog uticaja na njihove dalje odnose.
Za Lastu i ljubav prema njoj, Pejo kaže da je ta ljubav „bila
samo ćef slučaja“, ali je vrijeme sazrijevalo pa i ta ljubav. U igri riječi
Pejo će da kaže da je Lasta bila „jedna od prvih lasta, to jest student-
kinja filozofskog fakulteta u ono vrijeme kad su žensku djecu jedva
puštali da završi osnovnu školu“. I u protoku vremena priznao je: „Bio
sam zaljubljen ili zaluđen, a to znači – nesposoban za kritičko poima-
nje stvari koje imaju veze s njome“. Da je zavolio Lastu, Pejo je ośe-
tio (i priznao) u vrijeme njene početne nezainteresovanosti za Pejovu
angažovanost u politici. Svoj zanos Lastom Pejo saopštava u lirskoj
ispovijedi i pita se: otkud ta ljubav, kako poče, s kakvim pravom ili
nadom, ili kaže „imalo bi i drugih pitanja oko toga“, budući da ga inte-
resuje sve što je u vezi „s čudnim neznancem koji bješe negdašnji ja“.
U potrazi za odgovorom na pitanje otkud njegova ljubav prema Lasti,
Pejo je posegao i za naukom i Frojdom.
Lastina ljubav prema Peju postepeno se pomaljala. Iz prikri-
venosti i nagovještaja prerasla je u pravu ljubav dvoje mladih koji se
žele i uvažavaju. U njihovoj ljubavi ima diskrecije i nemuštog jezika,
čime se, uz sve specifičnosti, ljubavi približavaju i tokovi šematizuju.
Pejo se približava istini kad, govoreći o ljubavi sa Lastom, kaže da se
„o ljubavi ne da govoriti“, a potom informiše kako su pri susretima
„zurili jedno u drugo kao u neka tajanstvena ogledala. To smo vrijeme
provodili skoro bez pokreta, s malo misli i riječi“. Nasuprot opštem
704
uvjerenju „da zaljubljeni rado govore o budućnosti i kako će je ukra-
sti“, Pejo kaže: „Nikakvih projekata nije bilo“.
Ljubav između Laste i Peja različito se manifestuje. Lasta ju
je ispoljavala, u početku, u prećeranoj brizi za Pejov izgled, a takva
ljubav, takva briga, pratilac je skoro svih školaraca pri susretu s vele-
gradskim sredinama u kojima su školovanje nastavljali. Od izgleda
seoskog mladića do „uskogaće“ proticalo je vrijeme. Pejo Grujović
nigđe u śećanjima ne govori o svome „ođelu“ i „obulu“, osim o ra-
stu (dugajlija), ali crnogorski Brzak, pa još Vasojević, rekli bismo niti
ponašanjem, niti odijelom i vanjskim izgledom (mada je, dotad, bio u
raznim sredinama) nije bio dovoljno uglađen da bi zadovoljio Lastine
kriterije i svih drugih koji su na njihove odnose mogli uticati. A śeti-
mo se: Lastin otac je bio univerzitetski profesor, baka, gospođa Reza,
prosijeda, buljooka sefardska Jevrejka stroga lica, a majka, rodom iz
Skoplja, trgovačka kćerka i miraždžika. E pa Peju, naše gore listu, u
toj kući (i sredini) nije bilo lako. Gospođa Tereza je jednom prijekorno
upitala Peja: „Kako vi to izgledate?“, a potom je uslijedilo Lastino
peglanje Pejovih neravnina.
Lasta je ljubav prema Peju ispoljavala i u danima njegove poli-
tičke angažovanosti u Klubu crnogorskih studenata. Bilo je to iz straha
da mu se šta ne desi, a i iz ličnog uvjerenja da se stvari u društvu crno-
gorskom neće mnogo promijeniti, ako se popu kaže da je popo, a bobu
bob. Međutim, u odvraćanju Peja od politike, Lasta je ispoljavala i
moralnost u smislu zahtjeva da Pejo bude dosljedan datoj riječi. Tako
je, vjerovatno, uticala na formiranje Pejove etičnosti, na šta ukazuje
sam Pejo, mada je to priznao kasnije: „Tako je ona, iako odsutna, pro-
dužila da utiče na formiranje moje veze s društvom“. Ona je uticala i
na Pejovo uravnoteženije, umjerenije, ponašanje u društvenim zbiva-
njima: „Ne priklonih se, kaže, ni jednim ni drugima. Ne znam kako
sam izdržao, neku mi je čudnu, možda žensku, mudrost i pravičnost,
velikodušnu, širokogrudu, trpeljivu, ulivala Lastina blizina“. Za La-
stin blagotvoran uticaj na Peja, nalazimo potvrdu i u drugom Pejovom
zapisu: „Još me jednom pomirila sa svijetom“, kaže Pejo, „ovakvim
kakav je, iskrivljenim, i s ljudima neugodnim i svakakvim koji taj svi-
jet neprestano i kvare i popravljaju“.
705
Krsto Pižurica
Lasta je, u građanskom smislu, ili omladinskom, održavala
distancu u kontaktima s Pejom. To što je činila vizitu u granicama je
ženske diskrecije. A u vezi s odnosima Laste i Peja, Lalić na jednom
mjestu saopštava sljedeće Pejove kazivanje: „To što sam ipak jednom
ili dvaput zaželio da Lastu poljubim, pretpostavljam da je bilo pod
uticajem literature ili pretjeranog hvalisanja naših prvih Donžuana“,
pa uzev uopšte, mislimo da Lalić nije bio majstor stvaranja ljubavnih
intriga, te da u obradi ljubavnog motiva na primjeru Laste i Peja ima
uticaja literature, ima šematizma, isforsiranosti. Linija odnosa ljubav-
nika je šematska: student na kvartiru, poznanstvo s đevojkom, pośete,
tuča (za nju), ranjavanje, bolničko liječenje itd. Ni pismo, kao tehnika
informacije, u ovom slučaju, nema draž iznenađenja. No, ta je ljubav
u doživljaju Lalićeva junaka ipak ostala kao velika i nastavila je život
u Pejovim śećanjima. Rastanak Pejov s Lastom bio je bolan, ali ipak
nije na nivou gubitka onih velikih ljubavi371.
Već smo istakli da je plemensko-bratstvenički moral crnogor-

skih plemena osobito došao pod udar Lalićeva pera u romanu Ratna
sreća. Saopšteno je i to da u tom smislu Crna Gora do Lalića nije
imala potpunijeg kritičara. Slikajući stanje na Cetinju u vrijeme svoga
boravka tamo – Pejo Grujović priča da su guslari pjevali pjesme koje
su bile plemenske zastave. „Svako pleme“, kaže, „a u plemenu svako
veće bratstvo – čim se nakrdi, digne glavu, sastavi svoju pjesmaricu,
odredi svoje Odiseje i Rolande, Obiliće, Brajotiće i ostale, te od svog
guslanja nema vremena da za nekog drugog čuje“. Pjesma koja se
sreta u Ratnoj sreći u funkciji je ove proze. Ona je u romanu izraz ras-
položenja, dogradnja slike, oslonac misaonog iskaza, jauk i tužaljka.
Posmatrajući zorli-Crnogorce na Cetinju, u crvenim džamadanima,
dimijama i dokoljenama, gledajući ih kako se hvataju u kolo „gdje
svako svoju pjesmu pjeva što može ljepše da zagluši i zasjeni druge“,
ośećajući paradokse crnogorskog života, Pejo Grujović zaključuje:
„(...) začela mi se sumnja da se sve to izvrgava u hvalisanje, a vidio
371
O tome liku više u knjizi Književne teme, op. cit.
706
sam da i stric misli nešto slično kad, gledajući šarenu gužvu na ulici,
zapjevuši raspuklim glasom:
Oj Cetinje, varoš mala

u tebi je praznik vazda.
Iz zaglušujuće pjesme kola, Pejo uspijeva da razabere pjesmu

pjevača o knjazu. U početku je ona glasila:
I u ovom našem kolu

bog da živi knjaza Nikolu,
„a onda su perjanici unijeli promjenu u to: „Niko kolo nek ne krene,

dokle knjaza ne pomene“. Kolo o knjazu i dalje pjeva:
Oj milosni knjaz Nikola,

ne daj tvojim junacima...
U ponoći, u tišini,
knjaz Nikola sabor čini,
oko njega svi glavari
i senator svaki stari.
Delirijum iz kola prenosi se i na okolinu, a ritam se mijenja:
Aj, uzdravlje sunca svijetloga,

Nikolaja, knjaza milosnoga!
U svojim uspomenama Pejo Grujović se śetio kako je stric mu

Miraš, „dok se brijao u kupatilu“ zapjevao knjaževe stihove sa željama:
Da Mostarom Danil vlada

a knjaz Mirko Dubrovnikom...
Miraš Grujović je pjesmom, vjerovatno, htio da baci zrak

svjetlosti na političke koncepcije knjaza Nikole, što Pejo potvrđuje
707
Krsto Pižurica
komentarom stihova: „Dok sam nagađao šta mu to bi i otkud odjed-
nom tolika promjena, stric se glasno podsmjehnu: „Hahahaha, snila
baba što joj milo bilo!... Misli: tamo jedva čekaju njegove sinove da
im dođu pa da brekću. A on da ih rasporedi, pa da vade oči jedan dru-
gom i dave narod naokolo. Ali ne izgleda da će biti išta od toga...“ Pje-
sma se tako uklopila u koncept proznog teksta, koji je jednom svojom
komponentom imao svrhu da realistički prikaže, umjetničkom slikom,
ambicije i položaj knjaza Nikole, kao i knjažev uticaj na formiranje
podaničke svijesti kod dijela naroda čiji je vođa bio.
U struktuiranju Ratne sreće Lalić je navodio Njegoševe stihove
i koristio ih onako kako je postupao s narodnim izrekama: da osvijetli
stanje, karakteriše društvenu klimu, pruži oslonac, uobliči sliku i sl.
Duh i smisao Njegoševa stiha doprinosio je punoći rečenice, njenoj
ritmičnosti, stilskom uobličavanju pripovjedačeve misaone aktivnosti
i snazi njegovog zamaha.
U poslovičnoj funkciji, u tekstu kao dio sintakse rečenice, Lalić
je Njegoševe stihove koristio u njihovom postojanju. Pada u oči da je
to najčešće bivalo u završnom dijelu rečenice, pri čemu se taj reče-
nični dio najčešće doživljava kao poenta ili ilustracija. Jedan ponovni
susret Peja Grujovića s Cetinjem, naveo ga je da konstatuje: Svud na-
okolo su bile krčme. I poslije, kad sam dolazio vidio sam da su ostale
svaka na svom mjestu. Mora da su i do danas ostale krčme – „što se
crnim zadoji đavolom, obešta se njemu do vijeka“. Isti je postupak i u
rečenici: „(...) vazda smo imali nekog Vuka Brankovića ili Konstan-
tina Dejanovića, koji zlo trpe od straha gorega i nad glavom nadoda-
ju ruke...“ Jedan od članova Kluba crnogorske omladine u Beogradu,
s početka prošlog vijeka, čiji su izvršni organi „ne uvijek uz znanje
članstva pisali proglase protiv knjaza Nikole i njegove uprave, ljut na
način pisanja proglasa, konstatuje: „Ostaviće nas i popovi i vojvode,
kad onaj brekne – ne ide se nikom na robiju za našu ćef i paradu. Osu-
kaće se i ostali, „poturči se plahi i lakomi“, ostaćemo na boraniji, a ona
ne može bez pritaka“.
Stihove serdara Vukote iz Gorskog vijenca, a odnose se na Crnu
Goru, Lalić je uzeo za moto jednog poglavlja Lelejske gore. Serdareve
stihove Lalić koristi i u Ratnoj sreći, ali ne kao moto već kao dio tek-
708
sta. Ovđe ih priziva Pejo Grujović, u izričitoj napomeni da se odnose
na Crnu Goru. U strukturu memoara Pejo ih unosi da bi ilustrovao
opšti položaj Crne Gore u razdoblju između dva rata, koja je „dobila
za to vrijeme četiri kilometra asfaltnog puta, od Budve do Miločera,
i priključak željeznice do Nikšića“. U toj Crnoj Gori propadali su i
pjesnički talenti, kakva je sudbina zadesila, po śećanju Peja Grujovića,
i njegovog druga Petra Ražnata. Obećavao je Ražnatović više nego je
ostvario. „Nadali smo se“, śeća se Pejo, „mnogo više, ali ne bi – takva
je sudbina Crne Gore koju je i Njegoš upoznao:
O prokleta zemljo, propala se!

Ime ti je strašno i opako...
Ili imah mladoga viteza.
Ugrabiš ga u prvoj mladosti,
Ili imah čojka za čovještvo,
Svakoga mi uze priđe roka...
U strukturi Ratne sreće vidno mjesto ima deseteračka pjesma.

Stihovi ove vrste imaju različitu funkciju, a mahom da dopune prozni
iskaz, da posluže kao oslonac pretpostavci ili saopšte stav, poruku.
Pejo Grujović śeća se npr. šarenila među studentima Crne Gore u Be-
ogradu pa ističe da se svugđe nađe „jedan sloj jeftinih, koji se brzo
prilagode, naročito za niske stvari“, a krijemo ga „i od drugih i od
sebe“. Taj sloj zadaje brige i donosi nevolje, ali se mora trpjeti. To
i Pejo ističe: „Mora se tako, i prije je bilo tako, a i muke što nam ih
zadaju imaju neko opravdanje:
Da ne pade muka na junaka,

Ko bi bio bolji od pogani?...
Govoreći o bratstvima plemena Brzaka, Pejo Grujović se ek-

sponira kao istoričar i etnolog, koji pretenduje na autoritet zaključka.
U tom smislu zanimljiva je njegova pretpostavka o pozadini narodne
pjesme o vojvodi Kajici, pa kaže da se njeni stihovi:
709
Krsto Pižurica
Jo, Kajica, moje čedo drago!
Diko moja svagda na divanu!
Sabljo britka svagda na megdanu!
I kreposti među vojvodama!
Suva zlata smederevski ključi!
Desno krilo od srpske krajine!
Kako će te preboljeti baba?
Kako će te ostaviti sama,
da mu čuvaš na Baljacu stražu
bez promene dokle je Krajine!...
koje izgovara Đurđe Smederavac, ne odnose na vojvodu Kajicu, već

na sina Miloša Bjelomuževića, iz Brzaka, te da Đurđe ne žali Kajicu
no Miloševa sina.
Pejovo interesovanje za narodnu poeziju, predanja i etnologiju
potvrđuje i njegova upornost da riješi imena nekih toponima s pod-
ručja Brazaka i navođenjem pjesama koje se u kraju pjevaju. Oblast
Dolova za njega je „dugo vremena bio prostor neviđenih čuda i divo-
ta s tajanstvenim događajima“, a posebno ga je interesovao toponim
Malkočev-do – porijeklo imena. Istraživanje Malkočeva porijekla, po
kojem je toponim dobio ime, bilo bi potisnuto u zaborav, kaže Pejo, da
„ne natrapah na narodne pjesme Valtazara Bogišića i na stihove:
Kad Malkočbeg Slovinju robio,

Svu Slovinju ognjem opalio,
i mlogo je zarobio roblje –
neko momka a neki divojku,
a gospodin beže Malkočbeže
Radivoja slugu Zrinjenskoga...“
Pejo zaključuje da je „osnova imena Malkoč albanska“, ali da

je zanimljivo kako su naša zapadna braća sačuvala u pjesmi uspomene
na događaje.
I drugi lokaliteti dražili su Pejovu želju da odgonetne njihova
imena. Bavio se dugo, i posebno lokalitetima: Velika međa, Djevič i
710
Tudor-gora. Za Tudor-goru, kaže, čuo je „kao za vile ili tamne vilajete,
pet ili deset godina prije no što sam mogao da je vidim (...) i odmah
sam osjetio da su joj to ime dali drugi ljudi, a ne naši“. Našima je
„neprihvatljivo da planini daju ljudsko ime, a oni nemaju sposobnosti
da jednim ’u’ provale odjednom u predjele nečuvenog. Naši znaju tek
poslije da osjete i zapjevaju:
Tudor-gora krvovara
s Komovima razgovara“.
Kasnije je, priča Pejo, pjesma izmijenjena u novu varijantu:
Tudor-gora sjenovita
Ranjenoga Bora pita:
Jesu li ti teške rane
Čemerkiću Borovane?...
Tvrdnjom da je „ime Tudor-gora ostalo od poromanjene dako

– tračansko-slovenske mješavine koja je hodala za stadima“, a da su
imena toponima u Brzacima ostatak od „onih sedamdeset i sedam na-
roda koji su nam prethodili na ovoj zemlji“, Pejo Grujović ne poriče
slovensko porijeklo nekih toponma brzačkog područja. U tom cilju
navodi toponim Radulovac u Leleču. Kaže: „(...) to takođe može da
bude trag vlaškog boravka u ovim stranama pošto ime sadrži tipično
vlaški slog ’ul,’ ali ne mora, jer ime Radule je usvojeno u nas vrlo dav-
no, što dokazuje njegova česta upotreba, kao i čobanska pjesma koja
mi se zapamtila još iz djetinjstva:
Od Radule, dundule,
Koze ti se nadule.
Dvije su ti vrane,
a četiri jalove –
rodile ti đavole,
Đavoli se poklaše,
Te Radula zaklaše“.
711
Krsto Pižurica
Lalićev smisao za šalu i humor, vidljiv i u navedenoj čobanskoj
brzalici, došao je do izražaja i u jednoj drugoj pjesmi, deseteračkog
stiha. Rugajući se izgledu seljačkih konjića, koje su vlasnici doveli u
Doganju na dan mobilizacije, Pejo iz mase izdvaja izvjesnog Miloša
Vojvodića, „zbog mršavosti nazvan Žolja, što znači komarac“ i nje-
govo kljusence, „jedva veće od juneta“. Grujović saopštava da ne zna
šta je vojna komisija rekla o brzačkom konjogojstvu, ali se śeća da je
„Metodije Magić, zvani Gorogan, izrekao značajne riječi, to pjevušeći
uz gusle:
Lako ti je njemačka aždajo,

perušati tice prepelice,
obarati tore i obore,
i rušiti po Evropi carstva,
ali ćeš se grdno zamisliti
kad te srete Žolja s kobilicom“.
U desetercu je i pjesma Goričana, koji pjevaju da bi parirali

Žutaljima i Musičićima, prilikom ispraćaja sinova na vojnu. Pjesma je
u duhu borbenih tradicija, iako ju je „ciriknuo Đoko Muko i trubecnuo
Ćorbeg Vojvodić:
Ova vojska što se kreće

pred fašizmom pobjeć neće“.
Sahrana Jevrema Čavića omogućila je memoaristi Peju Grujo-

vići da ostavi zapis o jednom običaju u kraju iz koga potiče. Proza
tipa Ratne sreće ne bila cjelovita bez slika ove vrste, pa je utoliko i
veći značaj ove epizode ukoliko upotpunjuje Grujovićeva saznanja o
životu brzačkog plemena potpunije zaokružuje domašaj ove proze. Uz
ceremonijal sahrane i obavezni grabež za bolje mjesto trpeze – Pejo
Grujović je ostavio tužbalicu, koju je za Čavićem naricala tužbalica
Jovana iz Crnodima:
712
Ti ratniče i patniče,
kud si se to uputio u daljine?
Il ćeš Skadru na Bojanu,
Da potražiš svoje društvo,
nekad mlade sokolove,
ili Bosni, Romaniji
il Srbiji, il krvavoj Bregalnici?
Svud si tamo ostavio
stope svoje i konake
i šančeve iskopane,
ostavio vjernu braću i drugove
u grobove,
koje niko ne posjeti, ni opoja...
No ti nećeš na te strane,
moj Jevreme, vjerolome!
Ili ti se uskanulo ratovanje,
ili ti se omrazilo
slušat mnoge starješine,
ili ti je omiljena druga strana,
ona tamna?...
Te si pute ostavio
a drugih se prihvatio,
pa si glavu okrenuo
da ne čuješ i ne vidiš
da se vode ljute bitke
i padaju mlade glave...
Epizodnog karaktera – tužbalica upotpunjuje Pejove slike o ži-

votu Brzaka i šireg područja. Ona je folklornog značaja i podśeća na
Njegoša. Iako je ne saopštava sestra za bratom kao u Gorskom vijencu,
ona podśeća na Njegoša već samim svojim postojanjem u strukturi
teksta, kao i aluzijom koju Pejo Grujović naslućuje. Akcija slušalaca
vidljiva kod Njegoša ovđe se ne primjećuje, ali, uz Peja, njen prije-
korni smisao ośetilo je čitavo njegovo društvo. U strukturi teksta tuž-
balica je dio pripovjedačevog postupka u donošenju realističkih slika
713
Krsto Pižurica
narodnog života i ima estetsku funkciju na nivou ostalih Lalićevih
sredstava literarnog izraza.
Pjesma u Ratnoj sreći dio je tematske strukture teksta i čini va-
žan element ove proze. Ona je doprinos piščevim nastojanjima da što
vjernije, dakle i potpunije, predoči jedno vremensko razdoblje koje je
u fokusu njegovog interesovanja i čitaocu pomogne da to razdoblje
svestranije doživi. Pjesma je i ovđe važan činilac umjetničkog obli-
kovanja slike spoljnjeg svijeta, načina piščevog izraza i odnosa prema
tom svijetu. Ona i u ovom romanu omogućuje da se prepozna Lalićeva
umjetnička individualnost i sagledaju velike mogućnosti njegovog, u
osnovu, pjesničkog talenta.
XI
U poetici Ratne sreće malo je čega neviđenog u dosadašnjem

Lalićevom umjetničkom iskazivanju. Tematsko-motivsko pomjeranje
fabule romana, nije nužno zahtijevalo inovacije i u umjetničkom po-
stupku, pa je poetika djela ostala u ravni dosadašnjeg stila i pjesničkog
jezika. Pristupanjem struktuiranju i poetskom oblikovanju romana,
Lalića inovativnost u sferi pjesničkog jezika i stila nije toliko ni za-
okupljala koliko tematika djela. Razmičući okvire literarnog stvara-
laštva, Lalić je posegao za zbivanjima i pojavama što su se dešavala
u crnogorskoj nacionalnoj istoriji, u namjeri da ih uobliči ne jezikom
istoričara, već pjesničkim jezikom i simbolikom realnih osnova, pre-
ma tome – zbivanja i pojave što ih je uobličavao nose prevagu nad
sredstvima njihovog oblikovanja. Životne situacije i pojave, naravno,
motivisale su razmah jezičkog izraza i misaonog potencijala, pri čemu
se potvrđivao stari Lalić realističke poetike. Posezanjem za socijal-
nom tematikom polimskog seljaka s kraja 19. i početka 20. vijeka,
zatim za društvenim zbivanjima crnogorske društvene scene iz prve
dvije decenije 20. vijeka – Lalić se otisnuo u namjeri da sintetizuje
svoju viziju crnogorskog društvenog života prve polovine 20. vijeka.
Dotičući se događaja iz treće decenije toga stoljeća i onog komitova-
nja iz toga perioda – on je na tome ostao, pa je socijalna strana života
ostala dosta blijeda. Ono što se nalazi u Zlom proljeću nedovoljno je
714
za potpuniju sliku socijalnog života polimskog seljaka, ali i ono što je
tamo pomaže da se ta strana društvenog života potpunije sagleda.
Prepoznatljiva atmosfera društvenih procesa nije mogla biti sli-
kana bez vidljivosti antropološkog i moralnog aspekta, zato u poetici
djela vijori društvena etičnost u mjeri u kojoj je iznad onoga što se
o toj psihološkoj kategoriji dosad pojavljivala u Lalićevoj prozi. Taj
proces, proces vivisekcije crnogorskog patrijarhalnog morala, Lalić
je nastavio u narednim romanima kojima je Ratna sreća u pročelju.
Ratna sreća, u ovom ili onom vidu, pratiće Lalićeve zatočnike i u na-
rednim romanima, a u njenoj svjetlosti manifestovaće se crnogorska
etičnost i piščev odnos prema toj strani društvenog života. Sukob pa-
trijarhalnosti i modernosti, u različitim oblicima započet Ratnom sre-
ćom, kulminiraće u tzv. tetralogiji.
Vidljiva novina Ratne sreće je u dvokolośečnoj kompoziciji ro-
mana. (Ali je i to relativno, budući da toga ima i u Zlom proljeću).
Lalić je tu novinu sveo na uspomene i bilješke Peja Grujovića i sadaš-
njost u vidu dnevnika. Trebalo bi istražiti ima li u tom modelu stvara-
nja kakvog uticaja Hercenovo djelo Prošlost i razmišljanja. Lalić se
na takav način pisanja odlučio iz dva razloga: preplitanjem prošlosti
i sadašnjosti monotonost istorijske građe svođena je na prihvatljivu
mjeru i drugo – Lalić je u novoj konstrukciji donosio „priśećanja“ iz
prvih dana (i godina) revolucije, ono što je iza lemeša ratnog slikanja
ostajalo u „džepovima“, a nije moglo biti saopšteno (iz kojekavih ra-
zloga) u dosadašnjim proznim strukturama i time je zaokruživao sliku
rata u svome djelu. Tek s pojavom dnevničke građe u tetralogiji može
se reći da je slika revolucije (u njegovom djelu) sveobuhvatna, dakle
u svim vidovima i pojavnostima.
U poetici Lalićevih djela zapaža se putovanje kao model struk-
tuiranja fabule. Ne zalazeći u estetsku ocjenu tog modela, podśeća-
mo na njegove tragove u prvim Lalićevim pripovijetkama: U Jelenjoj
gredi, u pripovijeci Ara (prerađena u Putujući na sastanak), Sastanak
i rastanak, Na Tari i sl., a potom u romanima: Svadba, Zlo proljeće
i Raskid. Putuje i Pejo Grujović u Ratnoj sreći (Cetinje – Dubrovnik
– Beograd – Doganja) i to podosta. Sažimajući informacije o putova-
nju kao modelu struktuiranja, podśećamo na sličnosti modelovanja,
715
Krsto Pižurica
tj. pjesničkih slika, ponegđe i na ponavljanje izraza. U Zlom proljeću
u dijalogu međanskih studenata koji putuju u Beograd na školova-
nje, Šumadinac koristi izraz (u obraćanju) „bogeti“ („Okrenu se Šu-
madinac prema njemu i posprda se: „Bogeti?“), a taj izraz koristi i
sagovornik (studenta) Peja Grujovića, u Ratnoj sreći („Hm, bogemi
Crnogorac“, posprdnu se on otprve“). Priroda ovoga rada ne dozvo-
ljava da se na tom motivu dulje zadržavamo i pada nam na pamet u
sklopu poetike Ratne sreće. A motiv je zanimljiv. Isto tako i pjesničke
slike Ratne sreće oblikovane na glagolu kretanja (i semantičkih izra-
za na tom značenju) česte su u romanu, a njih ima osobito u poetici
Lelejske gore. U poetici Ratne sreće funkcija tih slika je različite na-
mjene, a najčešće su informativne prirode, tipa: „Da se otresem od tih
misli, uputio sam se do Doganje“, „posla me stric u Dubrovnik“, „Kad
sam stigao na Cetinje“, ili su slika mirnijeg raspoloženja, tipa: „Korak
po korak, spuštam se prijekim putem u Doganju“, ili „izašli smo na
proplanak“. Nerijetke su i slike psihološke prirode govornog lica: „I
jutros me nervoza nagnala da po kiši i kaljavim putevima pođem u
sretanje...“.
U Lalićevoj poetici značajnu vrijednost imaju pismo i citat. Oba
ta elementa, kao vid poetskog iskazivanja i formiranja pjesničkih slika
sretaju se i u poetici Ratne sreće. Pismo ovđe nije frekventno kao npr.
u Lelejskoj gori, ali se pojavljuje kao nasljeđe dosadašnjeg piščevog
iskazivanja. Od više funkcija, u Ratnoj sreći ono je u funkciji pre-
nosnika informacije. Pejo Grujović pisma ne predočava (osim onog
Grujovića Mirašu) na uobičajeni način i u autentičnom obliku, već se
zadržava na nivou informacije: „Dođe pismo s Cetinja“, „kod kuće za
mene bješe stiglo pismo od Lastine prijateljice“, „pružio sam Obru
pismo“; ili „pismo je to uhvatila crnogorska policija“ ili: „Puniša, čim
je pročitao pismo“ i sl. U piščevom jeziku i stilu pismo je komunika-
cijski faktor i oslonac je daljoj naraciji.
U poetskom iskazu citat je oslonac misaonom toku, ilustracija,
dokument vremenskog toka, poslovičan faktor u misaonom sažima-
nju i sl. Taj oblik poetičkog iskazivanja u Ratnoj sreći frekventniji je
od pisma, ali ne opterećuje narativni postupak i ne izdvaja se svojom
agresivnošću. U poetici romana u kojem se pisac kreće kroz složeno
716
vrijeme opterećeno različitom ośećajnošću i različitim mentalitetom
ljudi i sredine, citat je dobro došao, čak i poželjan. Bilo da se javlja
kao posmatrač ili učesnik – glavni junak traži provjeru svoje vizije
prošlosti ili sadašnjosti i tako seže za dokumentacijom. Ispisivanje
biografije Kluba studenata univerzitetske crnogorske omladine suge-
stivnije je uz pozive na studentske proglase, zato ih Pejo Grujović i
koristi u obliku koji u Ratnoj sreći nalazimo. U poetici kritike menta-
liteta našeg patrijarhalnog čovjeka, Peju Grujoviću su, kao poređenje
ili ilustracija, dobro došla dva citata – jedan iz Aleksisa de Tovila, a
drugi iz Memoara Ljuba Bakića.
U sistem otvaranja pjesničkih slika, izvanredno su se uklopila
dva citata – o sudbini žena Anderbe i borbi Dalmata i Tiberijeve voj-
ske. Funkcionalnošću se uklapaju u poetiku slikanja one ratne atmo
sfere koju je na naše prostore donosilo vrijeme poslije kapitulacije
Kraljevine Jugoslavije. U poetici kritike crnogorskog dvora i njegove
nebrige prema (ekonomskom) raseljavanju Crnogoraca, zanimljiv je
citat iz novina: „Za samo tri dana otišlo je u Ameriku 363 Crnogor-
ca“, zatim misao Spiridona Gopčevića da je knjaz Nikola bio „veliko
odmaralo“, a stanje na crnogorskom dvoru Pejo Grujović ilustruje iz-
vještajem Vuka Popovića da se „Mirko nagrnuo dinara silnije“... Uz
navedene citate i autore, Pejo Grujović u Ratnoj sreći citira: Cvijića,
Bogišića, Skerlića, T. Kadića, E. Poa, J. Vukotića.
Poetika Lalićevog djela u cjelini dobrim dijelom zasniva se na
deskripciji. Lalić je izvanredan pejzažista. Taj stilsko-jezički manir
prenešen je i u poetiku Ratne sreće. Pejo Grujović ima izvanredan
smisao za uživljavanje u ljepotu prirode, o čemu svjedoči slika Cetinja
i šetnje oko toga grada, slike vezane za Leleč i Tudor-goru, zatim za
Solun („Gledam more vazda modro, nebo nad njim stalno vedro“ –
osmerac). Dvije pejzažne slike Ratne sreće su antologijske vrijednosti
‒ ona iz poglavlja Na jezeru, koja počinje rečenicom: „Izašli smo na
proplanak...“ i druga, s kraja romana: „Sjedim na kamenu pored puta
i gledam suncem obasjane lakačke terase s one strane Koturače. Same
terase još su gole od zime i nijesu zanimljive kao prla od pješčara koja
im služe umjesto podzida. Neka su prla crvenkasta, neka žuta, s mno-
gim plitkim pećinama kao čipke od ćilibara, ima ih boje limunova,
717
Krsto Pižurica
a druga su ljubičasta. Svaki od tih basamaka preko rijeke ima svog
dvojnika iste boje, i uglavnom na istoj visini...“
Struktura jednog sna iz rane Lalićeve pripovijetke U Jelenjoj
gredi (Meso) na dlaku se poklopila sa strukturom sna Ljubana Rudaša
u Ratnoj sreći. U naznačenoj pripovijeci, kao loš predznak budućno-
sti, lice saopštava: „Zamisli: meso sam sanjao, raskasapljeno, iskoma-
dano, prijesno meso – mesa, mesa...“, a Rudaš saopštava svoj san: „A
meso sam baš sanjao. Imaše ga na sve strane, na gomile – crveni se
kao gomile kukuruza kad je branje. Stavili gomile u dvojne redove, a
neke ne no po četiri u red i po velikoj njivi neke rasturili kao što se
đubre rastura pred oranje“. U oba slučaja meso u snu se tumači kao
zloslutnost, pa snijevač u pripovijeci kaže: „Snijevao sam ružan san“,
a lice – sagovornik u Ratnoj sreći to isto saopštava: „Bogami sam čuo
da ne valja sirovo meso kad se sanja“.
U vezi s tim elementom poetike Ratne sreće nameće nam se još
jedan detalj Lalićeve proze kao preteča ovom o kome je riječ. Ljuban
Rudaš saopštava Peju Grujoviću: „Juče nijesam ništa jeo, prekjuče jed-
va neke jade – jutros mi treba komad mesa kakvog bilo, samo da je
toplo, vrelo da proparim grkljan njime! De mi kaži gdje ću to naći!...“
Motiv gladi za mesom saopštava i Lado Tajović u Lelejskoj gori. Iz-
možden glađu i drugim nevoljama (u samoći planine) on samom sebi
priznaje: „Više bih volio parče mesa s ražnja, ono što opeče dlan i nep-
ca, nego tri dana ovog bljutavog samogladovanja. Maštam o jednom
takvom parčetu...“ Kad su se željenog zalogaja domogli – treba ga pri-
premiti. Pejo priča: „Nabacili smo grane na vatru, iskidali meso na ko-
made, osolili i sačekali da se napravi dovoljno žara“, a Tajović je skoro
u delirijumu: „Naložoh vatru. Sjenke naokolo mašu suknjama i igraju.
Zašiljio sam smrekovu granu, narezah meso u tanke listove, svaki li-
stić posebno sam osolio. Okrećem ražanj nad plamenom i slušam kako
voda šumi...“ Snovi, različitog smjera, upleteni su u oba slučaja.
Neke druge elemente poetike Ratne sreće, koji se ponavljaju
iz ranijeg Lalićevog djela kao: gusle, odlazak na školovanje, gazde i
gazdarice, problemi izdaje, uz pjesme – navođenje drugih oblika na-
rodnog stvaralaštva (lelek, zdravica, poslovice, basne), Cvijićevu „di-
narsku tugu“ i sl. samo kumulativno spominjemo. Već je spomenuto:
718
zanimljivo je da Lado Tajović dolazi u Među, kod Džane, u proljeće,
a da u proljeće dolaze kući i Veljko i Ivo. Naravno, smjer daljeg fa-
buliranja Zlog proljeća teče drugim pravcem od onog u Ratnoj sreći,
ali počeci su slični. I motiv oronulih kuća, opuzlih krovova, prozora i
dovratnika provlači se od Lalićevih pjesama, preko Lelejske gore do
Ratne sreće. Zbog toga nije teško dokazivati da u poetološkom smislu
Ratna sreća ne predstavlja novinu u Lalićevom djelu, ali je njena no-
vina u tematici i događajima, kompoziciji i slikanju sukoba prošlosti i
savremenosti na crnogorskom tlu.
U poetici Lalićeve proze upadljivo je uočljiv motiv smrti. I po-
godan je za istraživanje. Neke smrti ove proze su prave pjesničke, na
primjer, neke u Hajci. Smrt kao motiv ponovljen je i u Ratnoj sreći.
Sedamdesetak (71) smrti Ratne sreće otkriva Peja Grujovića kao pe-
simistu, tihog melanholika koga je zlo zlu dodavalo i baca svjetlo na
žalopojku pobjednika, u stvari samog Lalića.
Roman Ratna sreća je ideološki obojen. Ideološke obojenosti je
dosta u autopoetici Lada Tajovića u Lelejskoj gori, u Ratnoj sreći ona
je u svim segmentima kojima se Pejo približava ideologiji sinovaca
Veljka i Iva. Tu konstataciju nije teško potkrijepiti tekstom, budući
da je eksplikativne prirode. Pejo je izričit: komunisti su nasljednici
(svijetle) tradicije.
XII
Pejo Grujović prihvatio se pisanja memoara kao šezdesetogo-

dišnjak, a to je taman toliko koliko je imao godina M. Lalić u vrije-
me pisanja Ratne sreće. Oba su mogli podvući crtu ispod životnog
iskustva, okrenuti se unazad i sumirati pređeni put. To su i učinili. I
jedan i drugi, uz iskustvo, imali su dovoljno obrazovanja da se upuste
u filozofske kategorije mišljenja i stvarnost preseljavaju u apstraktne
pojmove. Junak Svadbe ,,haos“ je označio kao vid postojanja, a to
korespondira s mišlju da je svijet „sastav paklene nesloge“. To načelo
života sreta se i u Ratnoj sreći. Haos jedan, strašno je pomisliti – po-
navlja se kao misao i to haos u prostoru (zavičajnom) i vremenu. Dok
posmatra prostor Brzaka i okoline, Pejo zaključuje da je prije nastanka
719
Krsto Pižurica
(okolnih) lokaliteta „naokolo bio haos – podmukao tuđi svijet besmi-
slica i praznina“, a potom načelo iznosi na nivo univerzuma i saopšta-
va da se haos „vrti zaošijan oko sunca i vrti se zajedno sa suncem bez
početka i bez cilja“.
S haosom, kao načelom, u prostoru i vremenu korespondira
načelo uzaludnosti. Na tom načelu satkana je sržna filozofija Ratne
sreće. U različitim oblicima i aspektima to načelo se provlači čitavim
tokom romana i bitan je element filozofije Peja Grujovića. Stiče se uti-
sak da Pejo i piše memoare da bi na jednoj opštoj slici života pokazao
promjenljivost ratne sreće i opštu uzaludnost u kojoj se gube ljudski
napori duha i snage, tijela. Naslućujući novi haos života, nagovije-
šten Veljkovim i Ivovim dolaskom, Pejo Grujović razmišlja o životu
i omladini (koje ima i za Obrovom sofrom) pa saopštava: „Žao mi je
smao ovu mladež: nevična je, nastradaće, i to će joj biti uzalud. Ali
ni to nije novo: Kad je i šta je naše bilo, a da na nije uzalud bilo?...“
Navodeći misao strica Miraša: „Ovo je nama svaka borba uzaludna“,
Pejo Grujović donosi svoj komentar i stričevu misao iznosi na opštiju
razinu dajući joj univerzalnije značenje: „Sad, dok se sjećam, čini mi
se da je u tim riječima bilo više istine no što smo slutili mi što smo
ih slušali i on koji ih je govorio. I još mi se čini da ta istina nije bila
ograničena samo na prošlost, i ne samo na crnogorsku no i širu“. Pret-
postavka da će mladež koju posmatra prihvatiti borbu – završila se
u Pejovom zaključku da će biti uzaludna i upoređuje je sa sudbinom
borbe svoje generacije: sigurno ih neće dovesti boljoj sreći no što je
nas našla onda, kaže. Priśećajući se on saopštava: „Svud smo tamo bili
skupa u šančevima, pred mitraljezima, pod kišama, u brkljama i sve
nam je to bilo uzalud“. Nastavljajući misao o našoj uzaludnosti, Pejo
Grujović se pita – čemu smo se to nadali, kad je nama s neba suđeno
da se vazda s jačim sporimo, te da batine dobijamo i u ropstva zapa-
damo čas istočna čas zapadna“. Ta misao varira i na drugom mjestu,
u stilu da nam se ratna sreća rijetko osmjehuje te da izgleda kao da su
nam ruke svezane, a da je nevjernica Vidosava svakom našom Jabuči-
lu spalila krila i sve naše sablje s očima krvlju zalila.
Drastičan primjer uzaludnosti naše (crnogorske) borbe Pejo po-
kazuje na usudu crnogorske vojske na Mojkovcu 1916. godine i navo-
720
di zapovijest serdara Vukotića toj vojsci: „Vojsku odmah raspustite da
ide svojim kućama, a od moje strane izjavljujem oficirima, podofici-
rima i vojnicima najtopliju zahvalnost za junačko, slavno i dostojno,
i ako zaludu, vojničko držanje...“ Pejo Grujović komentariše serda-
rovu zapovijest, koju zbog poente (komentara) navodimo: „Otada mi
se usjeklo u sjećanje kao prigušen krik i lelek, ono njegovo ’i ako
zaludu’. Za njega je to bio prijekor Gospodaru što je vojsku i narod i
sve ostavio kad je teško, a za mene povod da se pitam šta to naše, i šta
ljudsko, nije bilo i ostalo zaludu. Godinama sam se to pitao – je li sla-
va ili osvajanje, je li blagostanje ili saznanje – i još ne nađoh odgovora
koji bi me zadovoljio: sve nam je zaludu!“ U tom kontekstu je i slje-
deća Grujovićeva misao: „No kad bi se istorija mogla praviti bez glu-
posti, ljudi bi odavno bili stigli do krajnjeg cilja i uvjerili se da se trud
i muka ne isplati, što bi za njih možda i fatalno bilo“. Po filozofskom
rezonu Peja Grujovića uzaludnost u društvenim sukobima je obostra-
na – nema pobjednika, svi gube. „Jedina je pravda u tome“, kaže Pejo,
„što ničija pobjeda ne osta da se porazom ne završi“, a slična je slje-
deća misao: „Ishodom su vazda bili nezadovoljni i nesrećni ne samo
poraženi no i pobjednici“. Korijene takvim mislima Lalićevih junaka
valja tražiti u piščevom shvatanju istorije koja se ponavlja. Jedan od
junaka Ratne sreće saopštava: „Ja ne vidim baš nikakvog uživanja u
mijenjanju, a ni koristi, naročito kad se stalno vrti u krugu i ponavlja
istu pjesmu“, a Pejo Grujović, procjenjujući raspoloženje Ljubana Ru-
daša, izjavljuje da svi putevi „koji izgleda da nekud vode, uistini nikud
ne vode no unaokolo pa nazad“. Lalićevo filozofsko načelo je da je
„život prostor za kajanje“, a to i iz razloga što mi ne idemo, nas nose
događaji života. Po njegovom shvatanju života čovjek uzalud misli da
vlada svojom sudbinom i svojim postupcima, a zapravo to je uzalud-
nost poređena sa svjetlacem koga zadnjica izdaje svjetlucanjem ‒ „što
ga često košta glave“.
Mada je tema čovjek, i priroda u Lalićevom djelu je šira i široka,
Pejo Grujović na jednoj pejzažnoj slici konstatuje da su „čovjekova
propinjanja, očajanja ili junaštva takozvana, tu bila i ostala uzaludna“.
Slika prirode poslužila je, u konkretnom slučaju, Lalićevom junaku da
uzaludnost proglasi širim principom. Transpozicionim postupkom on
721
Krsto Pižurica
slike iz prirode prenose na polje čovjekova života i putem analogije i
poređenja izvlači zaključke i formuliše načela života. Vječnu uzalud-
nost nesmirka i vrenja velikog ljudskog mravinjaka Pejo asocira i dok
posmatra Solun s obronka sa starom tvrđavom Jedikule. Posmatranje
solunskog mravinjaka s brdašca „kao s rasklimane osmatračnice“ i
mišlju i formulacijom podśeća na ono Njegoševo „Ko na brdo ak’ i
malo stoji“, iz čega je proizašao i odgovarajući zaključak filozofskog
podteksta.
Prenoseći princip uzaludnosti na ravan privatnog života, Pejo
Grujović konstatuje da to što važi za istorijske procese i prirodne poja-
ve u jednakoj mjeri važi i za čovjekov lični život ‒ dakle uzaludnost i
relativnost dostignutog su slika čovjekova postojanja. Pejov zaključak
„To što sam tražio, nijesam našao“, proizašao iz konkretne situacije
života, ,,uzdiže se do nivoa opšteg zaključivanja i ima se smatrati su-
mom Pejova životnog puta. U godinama u kojima piše memoare, Pejo
je deprimiran, melanholičan, s ośećanjem suvišnog čovjeka čijem je
Jabučilu krila Vidosava stalno spaljivala krila. Uz jetku ironiju on, s
pogledom unazad, o sebi kaže ,,(...) ne postigoh bogatstvo ni vlast,
ženu ni slavu ni priznanje, te da se mirno može reći da sam sve vri-
jeme uzalud živio“. Uzaludnost življenja Pejo saopštava i na drugom
mjestu, u kom smislu je izričit: „Ja sam izabrao stazu stalnih neuspje-
ha“. U pokušaju da svoja tvrda filozofska načela ublaži i umekša, a
ponešen ljubavlju prema Lasti, Pejo je (samo) jednom u kondicional-
noj formulaciji kazao kad život ne bi smatrao promašenim, pri čemu
ima na umu Lastu kaže „(...) pa kad bih mogao i umio, i kad bi me
pero poslužilo da ih prenesem nekud dalje, mogao bih reći da nijesam
uzalud živio...“ Motiv uzaludnosti je, kako se vidi, u osnovi filozofije
Lalićeva junaka Peja Grujovića.
Od motiva uzaludnosti do skepticizma i agnosticizma nije, va-
ljda, veliki korak. Upuštajući se u sferu filozofskih spekulacija Pejo
Grujović neka filozofska načela prihvata i podržava, neka ne prihva-
ta, ali, umjesto polemike, svoj pogled kratko formuliše. On spominje
manihejski dualizam, bogumilska ubjeđenja, pozitivizam, marksizam,
frojdizam, svjetlost i korpuskularno i talasno kretanje itd. i izvlači
odgovarajuće zaključke. Iz Pejovih filozofskih razmišljanja, narodski
722
rečeno iz njegovog „filozofiranja“, mi izdvajamo dvije stvari: skepti-
cizam – agnosticizam i relativizam. O moći čovjekova saznanja, Pejo
Grujović na jednom mjestu kaže: „Kažem da sam ’nazadovao’ da za-
dovoljim savremeni način mišljenja u kojem pretežu pozitivističke
predrasude, ali nijesam uvjeren u to. Sumnjam da se može nazadovati
ili istinski napredovati u velikoj tamnici neznanja gdje smo započeli
da se dovijamo i u stvari koprcamo u mrežama o kojima ni pojma
nemamo, od Pitagore i Heraklita pa do Ajnštajna, Planka, Bora, Haj-
zenberga i ostalih. Pošto vide da su nešto dovitljiviji od travoždera
i povrća koje jedu, ljudi su od davnih vremena skloni da se ushite
svojim znanjem i više puta su proglasili da su stigli do posljednjih za-
ključaka i saznanja. To čovječanstvo koje često samo sebe proglašava
prosvećenim, a sve one ispred sebe divljacima, podsjeća me na Gospa-
vu, udovicu Radovana Popnikovića“. Pejov zaključak je da „formule
naučnika neće spasiti ljudsko pleme od nasilja krvoloka“.
Pejo Grujović, u svojoj filozofiji života, proglašava relativnim
sve vrijednosti, sve zaključke i dostignuća ljudskih djelatnosti. Nema
okamenjenih istina, sve je u vrenju i kretanju, ratna sreća je prevrtlji-
va. Čovjeka tajne postojanja izazivaju, ali su sva dostignuća relativna.
„Naše su procjene“, kaže on, „relativne i varljive kao ljudi, tako da
baš niko ne zna za sigurno gdje je granica između značajnog i bezna-
čajnog“. Slična misao je i na drugom mjestu đe preovlađuje agnosti-
cizam: „odavno mi je“, kaže Pejo, „nepodnošljiva svaka mudrost koja
tvrdi da je sigurna i da je jedina – meni ona takva nije mudrost nego
pripremljeno potčinjavanje“. Svodno načelo svoje filozofije života
Pejo je formulisao: „Svaki zaključak je sam po sebi greška – nemi-
novna, jer je prekid, to jest nešto nespojivo sa stalnim tokom koji nas
nosi od nemila do nedraga“. U kontekstu motiva uzaludnosti, što će
reći i Lalićeva slikanja crnogorske prošlosti i određenja prema njoj,
navešćemo misao Peja Grujovića, koju smatramo ilustrativnom kako
sa stanovišta poetike i realizma Ratne sreće, tako i sa stanovišta Lali-
ćeve šire filozofije. On kaže: „Vjerovatno su isto tako, manje ili više,
neuspjeli i ostali ljudski pokušaji oživljavanja ili predstavljanja doga-
đaja ili lica iz prošlosti – priče, pjesme, istorije, Tolstoj, Tacit, gusla-
renje ili trake nijemog filma sa smiješnim trčuljcima – sve se to svodi
723
Krsto Pižurica
na kakvo takvo približavanje i unaprijed je osuđeno na neuspjeh“. Za
naše pojmove kratkovjekog života Ratna sreća je vrijedna slika dijela
crnogorskog života, uspješna demistifikacija crnogorskog patrijarhal-
nog morala i put ka sintezi društvenog života Crne Gore prve polovine
20. vijeka. U romanu vijori žalopojka pobjednika, kome se smijulji
ratna sreća.
724
NAPOMENA
Tekstovi ove knjige već su objavljeni (u autorovim knjigama).

Izdavač ih ovđe objavljuje u prvobitnom obliku ‒ bez naknadnih in-
tervencija (u njima), s tim što ih prilagođava, uz autorovu saglasnost,
crnogorskom pravopisu. Studija o Lalićevoj Lelejskoj gori objavlje-
na je kao posebna knjiga, pod naslovom Tragika i trijumf, u izdanju
KPZP, u Podgorici, 1996. godine. I nju, ovđe, izdavač objavljuje u
izvornom obliku.
K. P.
725

O Romanu Svadba

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

O Romanu Svadba

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

CRN GAVRANE NE NADLEĆI ČESTO

(O umjetničkoj strukturi i dometima Lalićeve Svadbe)

Sve se vrednosti još ratno cene.

Lalićev roman Svadba ponio je atribuciju ,,književnog prvijen-

Paralelno s četništvom i njegovim predstavnicima, osobito no-

Od dolaska Tadije Čemerkića u zatvor, Svadba se razgranava-

Od kompozicionih elemenata Svadbe izdvajamo govor i san,

Kritičareva orijentacija da iz mnoštva likova izdvoji i prati ak-

Već na prvim stranicama Svadbe sretamo stihove narodnog apo-

Oj slobodo, sunce jarko

U dubokom mraku četničke vladavine početkom 1943. godine

U uvjerenju da pjesmom postiže cilj osvete talijanskom vojni-

Ako stigneš do Kraštice –

Gledani u kontekstu razvoja radnje i stvaranja umjetničke slike

Neoriću, što obrija bradu?

Boraveći u bolnici, Čemerkić nije mogao da podnese hvalisa-

Da-a popijem ko-ju čašu

Zavisno od umjetničke slike i stilskih sredstava kojim je obli-

Naša borba zahtijeva

Lalićevi junaci pjevaju kad ih dželati vode na strijeljanje, kad

izvanredno dočarava istorijsku realnost iz 1943. godine, kad su Njem-

Zor-planina nebo zaparala,

Poslije pjesme pripovjedač je nastavio pričanje u lirskom tonu

Vuk zavija u gori zelenoj,

Simboli u pjesmi o nesreći i gladi, upozorenje ranjenog juna-

Preko Bosne i Srbije

Drugu pjesmu pjeva drobnjački Guslar. On poziva na osvetu i

Oj, što mi se Kom zazelenio;

Guslarevom pjesmom, svatovskim veseljem i Čemerkićevom

Istraživaču etičko-estetičkih valera Lalićeve Svadbe svojim

Ljutit aga mrko gleda

Pobude Crnogoraca da se osvete agi za njegova zlodjela sa-

Ide četa. Kuda? Kamo?

U zaključku ‒ ,,srdžbe božje hrabri osvetnici“ kako pjesnik

Oh, sveti me, Crnogorko,

Među simbolima koji Svadbi daju specifičnost i doprinose epo-

Epsko-lirsko-dramski sklop Gorskog vijenca i romaneskna

nijesu dosad ostali neproučeni. Često su navođeni kao graničnik Nje-

Roman Ratna sreća (1973), svojevremeno najčitanija knjiga

Za svoje viđenje crnogorske društvene stvarnosti Lalić je oda-

Crnogorski život što ga kazivač Pejo Grujović opservira u Rat-

Mučan život polimskog seljaka, Lalić je osobito uspješno slikao

Krčme u Doganji, krčme na Cetinju, pojava činovništva, trgo-

Iz dosadašnje analize sižejnih linija Ratne sreće vidi se da ono

Sloj etnološko-folklornog Ratne sreće osiromašili bismo ako

Ona pokazuje i stepen piščeva raspoloženja u trenutku dok je

Dvokolośečna koncepcija Ratne sreće otkriva postojanje u ro-

Lasta je junakinja Ratne sreće i tek ponegđe se pojavljuje u ro-

Već smo istakli da je plemensko-bratstvenički moral crnogor-

Oj Cetinje, varoš mala

Iz zaglušujuće pjesme kola, Pejo uspijeva da razabere pjesmu

I u ovom našem kolu

„a onda su perjanici unijeli promjenu u to: „Niko kolo nek ne krene,

Oj milosni knjaz Nikola,

Delirijum iz kola prenosi se i na okolinu, a ritam se mijenja:

Aj, uzdravlje sunca svijetloga,

U svojim uspomenama Pejo Grujović se śetio kako je stric mu

Da Mostarom Danil vlada

Miraš Grujović je pjesmom, vjerovatno, htio da baci zrak

O prokleta zemljo, propala se!

U strukturi Ratne sreće vidno mjesto ima deseteračka pjesma.

Da ne pade muka na junaka,

Govoreći o bratstvima plemena Brzaka, Pejo Grujović se ek-