Ako bismo detinjstvo uporedili sa zivotom odraslog coveka, uvideli bismo da
je ono daleko srecniji I bezbrizniji period zivota od svih razdoblja koja ce nakon njega uslediti. Ili bi barem tako trebalo da bude. Medjutim, u zivotu se nista ne podrazumeva I nije svacije detinjstvo isto. Nego, na zalost, a mozda I na srecu, spletom razlicitih okolnosti, na koje cesto nema nikakvog uticaja, covek biva prinudjen da sazri I odraste pre vremena. Jedna od takvih zivotnih prica jeste tuzna sudbina decaka Andreasa Sama iz romana Rani jadi Danila Kisa. Vec sam naslov ovog romana sugerise nam da se radi o zivotu punom patnje I bola, koji su iskuseni vec u najranijim periodima odrastanja. Ovaj decak je rastao I sazrevao na jedan drugaciji nacin. Odrastajuci u ratnom periodu, bez igde ikoga, u bedi, siromastvu I nemastini, on je rano osetio svu surovost, u isto vreme - svu realnost zivota - Ne radja se kao ptica iz jajeta, postepeno, nego se odjednom rasprsne dlakava ljustura - bas kao I njegovo detinjstvo.Kako bi sebi obezbedio egzistenciju - ono osnovno neophodno za normalan zivot, Andreas je morao da radi teske poslove, koji bi I odraslom bili naporni, a kamoli detetu, koje je tek stasalo I zakoracilo u zivot. Najvecu prazninu u njegovoj dusi stvara prerani gubitak vaznog oslonca - oca. Taj u sebi prazan osecaj pokusavao je da nadomesti bogatim unutrasnjim svetom - punim maste, nadanja I lepih snova, koji su ga vodili u neku daleko bolju I svetliju buducnost. Nasuprot tom unutrasnjem svetu punom harmonije, bezbriznosti I lepote, zivot je za njega bio pun nepravdi. Jedna od mozda najvecih bio je trenutak kada ga je gazdarica uporedila sa psom I momenat kada ga gospodja Rebeka uvereva da vise ne treba da se nada, da se njegov otac nikad vise nece vratiti. Ima li neceg nepravednijeg I tragicnijeg od toga da se jednom nevinom I neiskvarenom decijem bicu uzme I nada u bolji zivot, bolje sutra, nada da ce se nekada, ipak pojaviti svetlo na kraju tunela. Upravo takvi teski dogadjaji, rani jadi, napravili su od decaka osecajnu osobu, koja svet ume da vidi I oseti u svim njegovim detaljima, iz svih uglova, upravo onako kakav on I jeste - tragican, koliko I poucan u isto vreme, nimalo ulepsan I doteran, ogoljen I predstavljen u svoj surovosti I realnosti. Za njega je suma predstavljala carobni svet lepote, ali su tragovi cirkusa u decaku budili tugu zbog onoga sto je proslo I sto se nikada vise nece vratiti. Rano je osetio sve nedace zivota, cesto sanjajuci koru hleba zbog gladi prisutne u njemu. Radost zbog pronadjenih pecurki u sumi, zajedno sa majkom I sestrom, zamenice tuzno saznanje zbog otkrica da su pecurke, ipak otrovne. Jos neiskvaren, rano je postao svestan svoje bede I nemastine. U svom tuznom zivotu - zalosnoj prici, iskusio je rane jade, shvativsi koliko boli zivot bez oslonca, podrske I sigurnosti, ispunjen strahom I gladju, nastanjen razmisljanjima sta ce biti sutra. Takav zivot nema perspektivu, u njemu je sve mucno, nesigurno I nepouzdano. Najraniji period u kome se brzo odrasta, vreme kada, usled sve surovosti ratnog desavanja, jedan nesikvareni decak, mora sam da se nosi sa svim nedacama zivota I sam sebi stvori uslove za prezivljavanje. Takvo detinjstvo nije, poput ovih nasih, ispunjeno igrom, nestaslucima raznim putovanjima, ekskurzijama - radoscu zivljenja. U zivotu Andreasa Sama taj najraniji period nije bezbrizan. Jedina svetla tacka u celom tom sivilu jesu njegovi snovi. Kao da je bogatom mastom zeleo da lakse premosti tuznu I siromasnu, surovu stvarnost koja ga okruzuje. Takva borba protiv rata, nemastine I gladi teska je svima, a posebno deci, koja sa svojom naivnoscu I iskrenoscu nikako nisu zazluzila da se nadju u takvom vrtlogu, koji rusi I unistava sve pred sobom. Razmisljajuci o detinistvu Andreasa Sama I uporedjujuci ga sa svojim najranijim periodima zivota, ne mogu a da ne osetim zahvalnost sto zivim bezbrizno, lako, bez vecih briga I opterecenja. U isto vreme, ne mogu a da ne osetim empatiju - tugu I neku vrstu sazaljenja prema svoj neduznoj deci sveta, koja, bez ikakve krivice, gube ono najdraze I najdragocenije od svega - mogucnost da lako I bezbrizno zive I odrastaju u najlepsem periodu svoga zivota - u svom detinjstvu. Sa druge strane, pomalo me tesi cinjenica da ce mozda bas od takve dece nastati pravi I cestiti ljudi, puni postenja I pravde, koji se raduju svakom trenutku zivota I znaju da cene ono sto vecina nas danas ne postuje, a to su male stvari - one sitnice koje zivot cine najsrecnjim. Shvatam da svakog jutra treba da se probudimo srecni, nasmejani I radosni sto smo zivi, zdravi, mi I nasa porodica I sto smo imali tu privilegiju da prozivimo mirno I srecom ispunjeno detinjstvo.