Professional Documents
Culture Documents
Pseće Crdce
Pseće Crdce
PSEĆE SRCE
Naslov originala:
Izdavač:
Lom, 2008.
1
ISTORIJA BOLESTI
23. decembar
U 8.30 časova uveče izvršena je, prva u Evropi, operacija po
metodu profesora Preobraženskog: pod narkozom su odstranjeni
testisi Šarova i umesto njih presađeni muški testisi, sa semenim
kanalima, uzeti od muškarca koji je izdahnuo 4 časa i 4 minuta pre
operacije, starog 28 godina, sačuvani u sterilizovanoj fiziološkoj
tečnosti po metodu prof. Preobraženskog.
Neposredno po ovom, odstranjen je posle otvaranja lobanje deo
mozga - hipofiza, i zamenjen čovečijim, od gorepomenutog muškarca.
Potrošeno 8 kubika hloroforma, 1 špric kamfora, 3 šprica
adrenalina u srce.
Cilj operacije: organizovanje eksperimenta Preobraženskog s
kombinovanim presađivanjem hipofize i testisa radi razjašnjenja
pitanja prilagođavanja hipofize a kasnije i njenog uticaja na
podmlađivanje organizma kod ljudi.
Operisao: Prof. Preobraženski
Asistirao: dr Bormental
24. decembar
Ujutru - poboljšanje. Disanje dvostruko ubrzano. Temperatura 42.
Kamfor, kofein pod kožu.
25. decembar
Ponovo pogoršanje. Puls se jedva oseća. Hlađenje udova, zenice ne
reaguju. Adrenalin u srce. Kamfor, prema Preobraženskom, fiziološki
rastvor u venu.
26. decembar
Izvesno poboljšanje. Puls 180, disanje 92, temperatura 41. Kamfor,
veštačka ishrana.
27. decembar
Puls 153, disanje 50, temperatura 39.8, zenice reaguju. Kamfor
pod kožu.
28. decembar
Znatno poboljšanje. U podne iznenada jako znojenje, temperatura
37. Rane od operacije u nepromenjenom stanju. Previjanje. Pojavio se
apetit. Tečna ishrana.
29. decembar
Iznenada otkriveno opadanje dlaka sa čela i s bočnih strana tela.
Pozvani radi konsultacije: profesor sa Katedre za kožne bolesti
Vasilije Vasiljevič Bundaljov i direktor Moskovskog veterinarskog
instituta. Dijagnoza nije postojala. Temperatura.
(Beleške olovkom)
Uveče se začuo prvi lavež (8 čas. 15 min.). Pažnju privlači oštro
menjanje tembra i sniženje tona. Lavež umesto „av, av” - na slogove
„a-o”, po boji zvuka podseća malo na stenjanje.
30. decembar
Opadanje dlake dobilo je karakter opšteg ćelavljenja. Merenje je
dalo neočekivani rezultat: težina 30 kilograma. Na račun rasta
(produženja) kostiju. Pas leži kao i ranije.
31. decembar
Izvanredan apetit. (U svesci mrlja. Posle mrlje nervoznim
rukopisom:) U 12 čas. 12 min. pas je razgovetno prolajao: „a-bi-r”.
2. januar
Fotografisan blicom dok se osmehivao. Ustao iz postelje i pola sata
sigurno stajao na zadnjim nogama. Gotovo moga rasta.
6. januar
(Mestimično olovkom, mestimično ljubičastim mastilom). Danas,
pošto mu je otpao rep, izgovorio je sasvim razgovetno reč „pivnica”.
Fonograf radi. Đavo će ga znati šta je to...
Ja sam očajan.
Profesor više ne prima. Počev od pet sati, iz sobe za prijem u kojoj
se šeta to biće, čuje se jasno psovka i reči: „Još jednu turu”.
7. januar
On izgovara mnogo reči: „kočijaš”, „nema mesta”, „večernji list”,
„najbolji poklon za decu”, i sve psovke koje postoje u ruskom
leksikonu.
Izgleda čudno. Dlake su mu ostale samo na glavi, na bradi i na
grudima. Na ostalim mestima je bez dlaka, sa hrapavom kožom. U
oblasti polnih organa - muškarac u formiranju. Lobanja se znatno
uvećala, čelo iskošeno i nisko. Bogami, ja ću poludeti.
8. januar
Postavljena je dijagnoza. Filip Filipovič, kao pravi naučnik, priznao
je svoju grešku - presađivanje hipofize ne podmlađuje, već pretvara u
čoveka (podvučeno tri puta). Ali zbog toga njegovo izvanredno,
epohalno otkriće, nije ništa manje.
Onaj je danas prvi put prošetao po stanu. Smejao se u hodniku
gledajući na električnu sijalicu. Zatim je u pratnji Filipa Filipoviča i
mojoj otišao u radnu sobu. On se dobro drži na zadnjim (precrtano)...
na nogama, i ostavlja utisak omanjeg, loše građenog muškarca.
Smejao se u radnoj sobi. Osmeh mu je neprijatan i nekako
izveštačen. Zatim se počešao po glavi, ogledao se, ja sam zapisao
novu, razgovetno izgovorenu reč „buržuj”. Psovao je. Psovka mu je
metodična, neprekidna i, čini se, apsolutno besmislena. Ona ima
unekoliko fonografski karakter: kao da je to biće nekada slušalo
psovke, automatski ih fiksiralo u mozgu, i sada ih masovno izbacuje.
Uostalom, ja nisam psihijatar, đavo da me nosi.
Na Filipa Filipoviča psovke zbog nečega ostavljaju veoma mučan
utisak. Ima trenutaka kada prestane da hladno i uzdržano prati nove
pojave, i kao da gubi strpljenje. Tako je u trenutku psovanja
nervozno uzviknuo: „Dosta!”
To nije imalo nikakvog efekta.
Posle šetnje po radnoj sobi Šarov je zajedničkim naporima odveden
u sobu za pregled.
Nakon toga smo se Filip Filipovič i ja savetovali. Prvi put, moram
da priznam, video sam ovog samouverenog i izuzetno pametnog
čoveka - potpuno izgubljenog. Pevušeći, po svom običaju, on je
upitao: „Šta sad da radimo?” i sam je odgovorio bukvalno ovako:
„Moskva-tekstil, da. ’Od Sevilje do Granade’. Moskva-tekstil, doktore.”
Ništa nisam shvatio. On je objasnio: „Molim vas, doktore, kupite mu
rublje, pantalone i kaput.”
9. januar
Leksiku obogaćuje svakih pet minuta (prosečno). Nove reči, a od
jutros i rečenice. Izgleda da su one bile zamrznute u mozgu, a sada
se otkravljuju i izlaze. Reč koja izađe ostaje u upotrebi. Od juče,
fonograf je zabeležio „ne guraj se”, „podlac”, „silazi sa papučice”,
„pokazaću ja tebi”, „priznanje Amerike”, „primus”.
10. januar
Došlo je do oblačenja. Energično je odbio da obuče donje gaće,
izrazivši protest promuklim kricima: „U red, kučkini sinovi, u red!”
Obukli su ga. Čarape su mu velike.
(U svesci su nekakvi shematski crteži, koji, po svoj prilici,
prikazuju preobražaj pseće noge u čovečiju.)
Produžuje se zadnji deo stopala. Izdužuju se prsti. Nokti.
Ponovljena sistematska obuka odlaska u klozet. Posluga je sasvim
ošamućena.
Ali valja zabeležiti da je biće svesno i da shvata. Stvar ide nabolje.
11. januar
Sasvim se pomirio s pantalonama. Izgovorio je dugu, veselu
rečenicu: „Dajder cigaricu, imaš pantalone na prugicu.”
Vlasi na glavi su mu slabe, svilaste. Lako se mogu pobrkati s
pravom kosom. Ali braonkasta pega se zadržala na temenu. Danas
mu je otpalo i poslednje „krzno” s ušiju. Ogroman apetit. Sa
zadovoljstvom jede haringu.
U 5 sati događaj: prvi put reči koje je izgovorilo biće nisu odvojene
od okolnih pojava, već se javljaju kao reakcija na njih. Baš kad mu je
profesor naredio: „Ne bacaj ogriske na pod” - on je neočekivano
odgovorio: „Goni se, gnjido!”
Filip Filipovič je bio preneražen, zatim je došao sebi i rekao:
„Ako dozvoliš sebi još jednom da opsuješ mene ili doktora, odleteće
ti glava.”
Tog trenutka ja sam fotografisao Šarova. Garantujem da je
razumeo šta je rekao profesor. Tužna senka prešla mu je preko lica.
Pogledao je dosta razdraženo, ali se smirio.
Ura! on shvata.
12. januar
Stavlja ruke u džepove od pantalona. Odvikavamo ga od psovki.
Zvižduće: „Oj, jabuko”. Prihvata razgovor.
Ne mogu da se uzdržim a da ne postavim nekoliko hipoteza: neka
ide do đavola podmlađivanje, bar za sada. Druga stvar je daleko
važnija: izvanredan eksperiment prof. Preobraženskog otkrio je jednu
od tajni čovečijeg mozga. Od sada je tajanstvena funkcija hipofize -
tog moždanog dodatka - objašnjena. Ona određuje čovečiji lik. Njene
hormone možemo smatrati najvažnijim u organizmu - hormonima
lika. U nauci se otkriva nova oblast: bez ikakve Faustove
laboratorijske posude stvoren je homunkul: skalpel hirurga oživeo je
novu ljudsku jedinku. Prof. Preobraženski, vi ste tvorac! (Mrlja.)
Uostalom, ja sam malo skrenuo... Dakle, on prihvata razgovor. Ali
ja pretpostavljam ovo: prihvaćena hipofiza otvorila je centar za govor
u psećem mozgu, i reči su potekle kao bujica. Mislim da je pred nama
oživljen mozak, ponovo stvoren. O, divne li potvrde teorije evolucije! O
veličanstveni lanac od psa do Mendeljejeva - hemičara. I još jedna
moja hipoteza: Šarovljev mozak, u psećem periodu njegovog života,
sakupio je bezbroj pojmova. Sve reči kojima je počeo da operiše -
ulične su reči, on ih je slušao i fiksirao u mozgu. Sada, idući ulicom,
ja sam s potajnim užasom gledao na pse koji mi dolaze u susret. Bog
zna šta im se krije u glavi.
Šarov je čitao!!! Ja sam to i pretpostavljao. Po „Glavribi”. Upravo je
s kraja čitao. I znam čak gde je rešenje ove zagonetke: u presecanju
psećih očnih nerava.
Šta se u Moskvi zbiva - to ljudski mozak ne može da shvati. Sedam
trgovaca iz Suharevke već je uhapšeno zbog glasina o propasti sveta
krivicom boljševika. Darja Petrovna je govorila, i čak je i navela i
tačan datum: 28. novembra 1925. - na dan presvetog mučenika
Stefana, zemlja će naleteti na nebesko telo. Nekakve varalice već drže
predavanja. Mi smo s tom hipofizom napravili takvu gužvu da ti dođe
da pobegneš iz kuće. Na molbu Preobraženskog preselio sam se kod
njega, i spavam u sobi za prijem bolesnika. Soba za pregled
pretvorena je u sobu za prijem. Švonder je bio u pravu. Kućni savet
zlobno likuje. Na ormarima nema nijednog stakla zbog toga što je
poskakivao. Jedva smo ga odučili.
S Filipom Filipovičem se dešava nešto čudno. Kada sam mu izložio
svoje hipoteze i nadu da će se Šarov razviti u veoma visoku psihičku
ličnost - on je progunđao: „Mislite?” Ton mu je zloslutan. Zar je
moguće da sam pogrešio? Stari je nešto izmislio. Dok se ja bakćem sa
istorijom bolesti, on sedi nad istorijom čoveka od koga smo uzeli
hipofizu.
17. januar
Ništa nisam beležio nekoliko dana, imao sam grip. Za to vreme
definitivno se formirao lik:
a) po telesnoj građi pravi čovek
b) težina oko tri puda4
v) mali rastom
g) mala glava
d) počeo da puši
đ) jede ljudsku hranu
e) oblači se sam
ž) glatko vodi razgovor
***
***
Noć i polovina sledećeg dana bili su tmurni, kao oblak pred buru.
Svi su ćutali. I eto, sledećeg dana Poligraf Poligrafovič, koga je ujutru
štrecnulo loše predosećanje, sav potišten otišao je kamionom na
posao. Profesor Preobraženski je posle radnog vremena primio jednog
od svojih pacijenata, podebljeg i visokog, u vojnoj uniformi. Ovaj je
uporno tražio da bude primljen i uspeo je u tome. Ulazeći u radnu
sobu, on je u znak pozdrava lupnuo potpeticama.
- Jesu li vam se, dragi moj, ponovo javili bolovi? - zabrinuto upita
Filip Filipovič. - Sedite, molim vas.
- Mersi, profesore - odgovori gost, stavivši šapku na kraj stola. -
Veoma sam vam zahvalan... Hm... ovaj, došao sam zbog jedne druge
stvari. Filipe Filipoviču... Gajeći duboko poštovanje... ovaj... Očigledno
glupost. On je hulja... - Pacijent izvuče iz tašne hartiju. - Dobro je što
su meni neposredno javili...
Filip Filipovič bolje namesti naočare i poče da čita. Dugo je nešto
gunđao u sebi, menjajući se u licu iz trenutka u trenutak:
„... a takođe je pretio da će ubiti predsednika kućnog saveta druga
Švondera, iz čega se vidi da raspolaže vatrenim oružjem. I još drži
kontrarevolucionarne govore. A čak je svojoj socijal-služavci Zinaidi
Prokofjevnoj Bunjinoj naredio da spali Engelsa u peći, kao najobičniji
menjševik, sa svojim asistentom Bormentalom koji tajno, neprijavljen,
živi u njegovom stanu. Overavam kao tačan potpis rukovodioca
sektora za čišćenje P. P. Šarova - predsednik kućnog saveta Švonder,
sekretar Pjostruhin.”
- Hoćete li mi dozvoliti da ovo ostane kod mene? - upita Filip
Filipovič, čije se lice osulo pegama. - Ili, ja se izvinjavam, želite da to
zadržite, kako biste pokrenuli zakonski postupak?
- Izvinite, profesore - veoma se uvredi pacijent, raširivši nozdrve -
vi, očigledno, s podozrenjem gledate na nas. Ja... ja... - tu je počeo da
se šepuri kao ćuran.
- Izvinite, izvinite, dragi moj! - poče da mrmlja Filip Filipovič. -
Stvarno nisam hteo da vas uvredim. Ne ljutite se, dragi moj, on je
mene toliko namučio...
- Mislim o tome - saosećajno reče pacijent - kakva to mora da je
bitanga! Ipak bi bilo zanimljivo videti ga. Po Moskvi se o vama šire
nekakve legende...
Filip Filipovič samo tužno odmahnu rukom. Pacijent zapazi da se
profesor pogrbio i da je čak posedeo u poslednje vreme.
Zločin je sazreo i pao kao kamen, kao što to obično biva. Poligraf
Poligrafovič se vratio kamionom s nekim teškim predosećanjem. Glas
Filipa Filipoviča pozvao ga je u trpezariju. Začuđeni Šarov priđe i s
besmislenim strahom pogleda dve cevi na licu Bormentala, a zatim na
Filipa Filipoviča. Oblak se nadvio nad asistentom, a njegova leva ruka
lako je podrhtavala na blistavom naslonu akušerske fotelje.
Filip Filipovič, mirno i zloslutnim glasom reče:
- Odmah pokupite stvari: pantalone, kaput, sve što vam je
potrebno, i napolje iz stana!
- Kako vi to tako? - iskreno se začudi Šarov.
- Napolje iz stana, još danas! - monotonim glasom ponovi Filip
Filipovič, gledajući u svoje noge.
Nekakva se, očigledno, nečista sila uselila u Poligrafa
Poligrafoviča, smrt ga je već vrebala i dani su mu bili odbrojani. I on
se sam baci u zagrljaj onog što je bilo neizbežno. Odsečno i preteći
reče:
- Ma šta vi tu meni! Mislite da ja neću moći da nađem nekog ko će
moći da vam naredi? Ja sam na svojih šesnaest kvadrata do sada
živeo, i od sada ću.
- Napolje iz stana! - poverljivo šapnu Filip Filipovič.
Šarov je sam prizivao sopstvenu smrt. Podigao je levu ruku i
pokazao Filipu Filipoviču izujedan, nepodnošljivog smrada na mačke,
šipak... A zatim desnom rukom ka Bormentalu uperi revolver.
Bormentalova cigareta polete kao meteor, a kroz nekoliko sekundi,
skačući po razbijenom staklu, Filip Filipovič je sav užasnut poleteo od
ormara do otomana. A na njemu, opružen i stenjući, ležao je
rukovodilac sektora za čišćenje. Na njegovim rukama smestio se
hirurg Bormental i davio ga malim belim jastukom.
Posle nekoliko minuta doktor Bormental je unezverenog lica otišao
ka glavnom ulazu i pored zvona zakačio cedulju: „Danas profesor
neće primati zbog bolesti. Molimo vas da ne zvonite.”
Blistavim perorezom presekao je dovod od zvona, a u ogledalu
ugledao svoje krvavo, izgrebano lice i izranjavljene ruke, koje su
blago podrhtavale. Zatim se pojavi na kuhinjskim vratima i uplašenoj
Zini i Darji Petrovnoj reče:
- Profesor vas moli da nikuda ne izlazite iz stana.
- Dobro - pokorno odgovoriše Zina i Darja Petrovna.
- Dozvolite mi da zaključam sporedna vrata i da uzmem ključeve -
reče Bormental i nestade iza vrata, zaklanjajući lice šakom.
- To je privremeno, a ne iz nepoverenja prema vama. Ali može neko
da naiđe, pa vi da ne izdržite i da mu otvorite, a nama niko ne sme da
smeta, mi smo zauzeti.
- Dobro - odgovoriše žene i odmah prebledeše. Bormental zaključa
sporedna vrata, zaključa glavna, zaključa vrata između hodnika i
predsoblja, i njegovi koraci nestaše u sobi za prijem bolesnika.
Tišina zavlada u celom stanu, uvuče se u sve kutove. Pade i
sumrak, gadan, oprezan - jednom reči mrak. Istina, kasnije su susedi
preko puta pričali da su prozori na sobi za prijem, prema dvorištu,
svetleli cele noći, i da su čak videli belu kapu na profesorovoj glavi...
To je teško proveriti. Doduše, i Zina je brbljala kada se sve to završilo,
da ju je strašno uplašio Ivan Arnoldovič u radnoj sobi, kraj kamina,
kad su profesor i on izašli iz sobe za prijem. On je navodno čučao kraj
kamina i spaljivao onu svesku s plavim koricama što se nalazila
među zapisima o istoriji bolesti profesorovih pacijenata. A doktorovo
lice navodno je bilo potpuno zeleno i... svo izgrebano. I Filip Filipovič
te večeri uopšte nije ličio na sebe. I još da je... uostalom - nevina
devojka iz kuće na Prečistenki možda i laže.
Jedno je sigurno: u kući je te večeri bila najveća i najužasnija
tišina.
EPILOG
***
1891-1940.
Hronologija
1931. U maju piše još jedno pismo Staljinu, u kome ponovo traži,
zbog bolesti i premora, dozvolu za boravak u inostranstvu, i kaže: „Na
širokom planu ruske književnosti u SSSR-u bio sam jedan jedinstveni
književni vuk. Savetovali su mi da ofarbam krzno. Besmislen savet.
Bio vuk ofarban ili ošišan, ipak ne liči na pudlicu. Sa mnom su i
postupili kao sa vukom. Nekoliko godina su me gonili po pravilima
književne hajke, u ograđenom toru... Sada sam otrovan teskobom,
prilagođen psihologiji zatočenika...” Dozvolu nije dobio, ali je Staljin
odobrio postavljanje Molijera i Mrtvih duša, kao i obnovu komada
Dani Turbina. Bulgakov piše dramu Adam i Eva, s temom „budućeg
rata”, ali je cenzura zabranjuje zbog scene propasti Lenjingrada.
Naručuju mu da napiše dramatizaciju Rata i mira, koja takođe neće
biti izvedena. Veza sa Elenom Sergejevnom je u krizi - ne viđaju se od
februara, što će potrajati godinu i po dana, sve do njenog razvoda.
1938. Piše dramu Don Kihot (izvedena tek 1941.) i dramu Batum,
po Staljinovoj biografiji, ali Staljin zabranjuje njeno izvođenje.