01

Sven Hassel

LEGIJA
PROKLETIH

02
Ova knjiga je posvećena nepoznatim vojnicima koji su pali za politiku koja
nije bila njihova, mojim najboljim prijateljima iz 27. oklopne pukovnije, i
hrabrim ženama koje su mi pomogle u tim tmurnim i strašnim godinama:

Oberst Manfried Hinka

Oberstleutnant Erich von Barring

Oberfeldvvebel Willie Beier

Unteroffizier Hugo Stege

Stabsgefreiter Gustav Eicken

Obergefreiter Anton Steyer

Gefreiter Hans Breuer

Unteroffizier Bernhard Fleischmann

Gefreiter Asmus Braun i

Eva Schadovvs, studentica prava

Ursula Schade, liječnica

Barbara von Harburg, medicinska sestra

03
"Pa, pet minuta je isteklo. Morate snositi posljedice!" Pritisnuo je gumb.
Dvojica krupnih SS-ovaca ušla su u prostoriju. Kratka naredba - i odvukli su
Evu do stola prekrivenog kožom.

04
 PRLJAVI DEZERTER
Prethodnoga dana krupni je miner bio pred vojnim sudom i izrečena mu je
kazna od osam godina teškog rada. Sada je došao red na mene. Odveden sam na
sud, a čuvala su me dva nadzornika "psa čuvara". Zadržali su me u velikoj
prostoriji, čiji je jedan zid bio prekriven ogromnom slikom Adolfa Hitlera,
nasuprot kojemu je visio Friedrich Veliki. Iza naslonjača predsjedavajućeg bile
su obješene četiri velike zastave - zastava zračnih snaga, mornarice, kopnene
vojske i SS-a. Duž zida bile su poredane zastave različitih rodova vojske: bijela s
crnim križem predstavljala je pješaštvo, crvena topništvo, žuta konjaništvo,
ružičasta oklopne jedinice, crna sa srebrnim obrubom inženjeriju; zastava
lovačke pukovnije bila je zelena s lovačkim rogom, a tamo su bile i sve ostale.
Sam sučev stol bio je prekriven crno-bijelo-crvenom zastavom Wehrmachta.
Sud se sastojao od pravnog savjetnika koji je imao čin bojnika, te dvojice
sudaca - jedan od njih bio je Hauptmann, a drugi Feldwebel; tu je još bio i tužitelj
- SS-ov Sturmbannfuhrer.
Prljavi dezerter nije zaslužio da ima branitelja.
Pročitana je optužnica. Potom su me ispitali. Sudac je naredio da budu
ispitani i svjedoci. Prvi od njih bio je pripadnik Gestapa, koji je uhitio Evu i mene
dok smo se kupali u blizini ušća Wesera, i zvuk valova koji su se lijeno valjali
iznenada se nametnuo suđenju. Vreli, blještavobijeli pijesak ... Eva stoji na
njemu i briše ručnikom svoja punašna bedra ... njezina kapa za kupanje ... osjet
vrućine na mojim leđima ... vrućina, vrućina.
"Da, skočio sam na stol, a s njega kroz prozor."
Sve u svemu, ispitalo me pet različitih policijskih službenika, i oni su se sada
pojavljivali pred sudom i davali svoje iskaze.
"Da, dao sam mu lažno ime."
"Ne, objašnjenje koje sam mu dao nije bilo istinito."
Bilo je čudno vidjeti Kriminalsekretara koji je naredio da Eva bude
izbičevana. Ostali su bili sadisti, ali on je bio samo korektan. A protiv ljudi koji
su korektni ne možete ništa učiniti. Takvih ima i previše. Započeo sam predivno
sanjarenje: svi smo dezertirali, baš svi. Ostali su samo časnici. I što su mogli
učiniti? Svi smo pobjegli. Sve su ceste bile prekrivene hordama. Vojnici se
vraćaju kući. Časnici su ostali na bojištu, i iza linije fronta, sa svojim mapama i

05
planovima i svojim urednim časničkim kapama i ulaštenim čizmama. Ostali su
se vraćali kućama, i nisu me zaboravili. Za neko vrijeme vrata će se otvoriti i oni
će ući unutra. Neće ništa reći, a predsjedavajući, pravni savjetnik i dvojica
sudaca će skočiti na noge, blijedih lica ...
"Uvedite svjedokinju. Eva Schadows!"
Eva! Ti ovdje?
Da li je to stvarno bila Eva?
Ah da, bila je to Eva, baš kao što sam ja Sven. Mogli smo jedno drugo
prepoznati po očima. Sve ostalo, sve što smo znali - malene intimne životne
tajne koje smo samo mi znali, koje smo upijali očima i ustima i gledali rukama -
sve to više nije postojalo; ostale su samo naše oči, one i njihov strah i njihovo
obećanje da smo mi i dalje mi.
Može li toliko toga nestati u samo nekoliko dana?
"Poznajete ovog čovjeka ovdje, Eva Schadows, zar ne?"
"Kiseli smiješak" je izraz kojega prezirem. Uvijek mi se činio grubim,
vulgarnim i pretjeranim, ali nije postojao drugi kojim bi se mogao opisati izraz
tužiteljeva lica - on se kiselo smiješio.
"Da," Evin glas je bio gotovo nečujan. Zašuštao je nekakav list papira, i taj
nas je zvuk sve uznemirio.
"Gdje ste se upoznali s njime?"
"Upoznali smo se u Kolnu - tijekom uzbune."
Da, događalo se to onih dana.
"Da li vam je rekao daje dezerter?"
"Nije."
Drska tišina koja je nastala je bila previše za nju, pa je oklijevajući nastavila:
"Mislim da nije."
"Promislite dobro prije no što nešto kažete, mlada damo. Znate, nadam se,
daje davanje lažnog iskaza na sudu vrlo ozbiljna stvar."
Eva je stajala pogleda uprtog u pod. Niti na trenutak me nije pogledala. Lice
joj je bilo sivo, poput lica pacijenta netom nakon operacije. Ruke su joj drhtale
od straha.
"Dakle, što je istina? Nije li vam rekao daje dezerter?"
"Pa, pretpostavljam da jest."

06
 "Morate odgovoriti sa "da" ili "ne"; moramo dobiti nedvosmislen odgovor."
"Da."
"Što vam je još rekao? Odveli ste ga u Bremen i dali mu odjeću, novac i sve
ostalo. Niste li?"
"Jesam."
"Morate to ispričati sudu. Trebali biste više govoriti, a ne da izvlačimo iz vas
svaku riječ. Što vam je rekao?"
"Rekao mi je kako je pobjegao iz svoje pukovnije; rekao mije kako bih mu ja
trebala pomoći; i da mu nabavim dokumente. To sam i učinila. Od Čovjeka koji
se zvao Paul."
"Da lije imao uniformu na sebi kada ste ga prvi puta sreli u Kolnu?"
"Da."
"Kakvu uniformu?"
"Crnu uniformu tenkista s oznakom čina Gefreitera."
"Drugim riječima, nije bilo nimalo sumnje da je on vojnik?"
"Ne."
"Je li vas on pozvao da idete s njim u Bremen?"
"Ne, to je bio moj prijedlog. Ja sam mu rekla da bi trebao ići sa mnom. On se
htio predati, ali sam ga nagovorila da to ne učini."
Eva, Eva, što to, do vraga, govoriš? Što im to pričaš?
"Drugim riječima, vi ste ga odvratili od njegove dužnosti i spriječili da se
preda?"
"Da, ja sam ga odvratila od njegove dužnosti."
Nisam mogao to slušati. Skočio sam i povikao iz svega glasa, viknuo sam
predsjedavajućem kako ona laže s namjerom da me spasi, kako smišlja olakotne
okolnosti za mene, ali kako nije znala da sam vojnik, nije to uopće znala. Svukao
sam svoju uniformu u vlaku između Paderborna i Kolna. Kada sam je upoznao,
bio sam u civilnoj odjeći. Morate je pustiti; ona nije imala pojma o ničemu sve
dok me nisu uhitili; kunem se u to.
Možda bi predsjedavajući vojnog suda mogao biti human; nisam to znao, ali
mislio sam da bi mogao. Ali oči su mu bile hladne poput krhotina stakla, i nije
bio nimalo dirnut mojim povicima.
"Ne smijete ništa govoriti dok ne počnemo ispitivati vas. Ako još išta kažete,

07
morat ću vas udaljiti", i ponovno je svojim hladnim staklenim pogledom
pogledao Evu.
"Eva Schadows, jeste li se spremni zakleti daje vaša izjava točna?"
"Jesam. Sve što sam rekla je točno. Da me nije sreo, bio bi se predao."
"Vi ste mu također pomogli kada je pobjegao od tajne policije?"
"Jesam."
"Hvala vam. To je sve ... osim ... jeste li ikada prije kažnjavani?"
"Trenutačno služim kaznu u trajanju pet godina u koncentracijskom logoru
Ravensbruck."
Dok suje vodili van iz sudnice, pogledala me dugim pogledom i usnicama
oblikovala poljubac. Usne su joj bile plave, a oči beskrajno tužne, ali i sretne.
Učinila je nešto kako bi mi pomogla. Nadala se, vjerovala je kako će to spasiti
moj život. Zbog krhke nade da će moći malo priložiti mojoj obrani, bila je voljna
žrtvovati pet godina svog života. Pet godina u Ravensbrucku!
Bio sam vrlo nesretan.
Također su doveli Trudi kao svjedokinju, ali ona se onesvijestila ubrzo
nakon stoje dala luđačku izjavu s ciljem da podupre Evino svjedočenje.
Čudno je to kada se svjedok onesvijesti na sudu i kada ga iznesu. Trudi su
iznijeli kroz malena vrata, a kada su se ona zatvorila za njom, činilo mi se kako je
i cijeli moj slučaj nekamo odnesen.
Nije im dugo trebalo da se odluče. Za vrijeme izricanja kazne svi su ustali, a
nazočni časnici i službenici držali su ruke podignute na nacistički pozdrav.
"U ime Fuhrera.
Sven Hassel, Gefreiter uli. pukovniji husara, se ovim osuđuje na petnaest
godina prisilnog rada zbog dezertiranja. Nadalje, odlučeno je da bude otpušten
iz svoje pukovnije, i lišen svih civilnih i vojnih prava u neodređenom trajanju. .
HeilHitler!"
Zašto se ne onesvijestiš? Nije li ti crno pred očima, baš kao što je bilo kad su
te prestali udarati? Kako to ono oni zovu: stid gori od smrti? To je to. To je taj
klišej. Mislio si da tu rečenicu nećeš nikada upotrijebiti. Ali klišeji postoje da bi
se koristili. A sada možeš ići i objašnjavati ljudima što to točno znači.
Ne, ti ne ideš nikamo.
Bio sam toliko smeten i odsutan duhom da sam bez razumijevanja slušao
stoje predsjedavajući tada rekao kao komentar mojoj kazni.

08
 Rekao je kako su milošću ublažili pravdu; kako su mi poštedjeli život. Nisam
bio osuđen na smrt. Uzeli su u obzir činjenicu da sam bio Auslandsdeutscher i
da sam bio unovačen u Danskoj, te da su me neodgovorne žene, žene koje nisu
zaslužile da budu nazvane njemačkim ženama, potakle na dezerterstvo.
Bili smo privezani zajedno, dvojica po dvojica, lisičinama i negvama, te, na
posljetku, lancem koji je obuhvaćao čitavu skupinu. Bili smo odvezeni na teretni
kolodvor, a čuvali su nas teško naoružani pripadnici vojne policije.
U vlaku smo bili tri dana i tri noći...

09
 UMIRALI SU DANJU, UMIRALI
SU NOĆU
"Prije no što vam izrazim dobrodošlicu u naše prekrasne male toplice,
najbolje bi bilo da čujete tko ste i što ste.
Vi ste horda prljavih žena i nitkova, svinjska rulja; vi ste otpad čovječanstva.
To ste oduvijek bili, a to ćete i ostati sve do svoje smrti. A kako biste mogli
uživati u svojoj odvratnosti, pobrinut ćemo se da umirete polagano, vrlo
polagano, tako da imate dovoljno vremena za sve. Dajem vam svoju vlastitu
riječ da nikome neće ničega nedostajati. Ustrajat ćemo na vašem liječenju. Bit će
mi užasno žao ako itko od vas propusti pokoji tretman.
Sada vam želim dobrodošlicu u SS-ov i Wehrmachtov kažnjenički
koncentracijski logor u Lenggriesu.
Dobro došli, dame i gospodo, u logor smrti Lenggries."
Lagano je kucnuo šibom po svojoj ulaštenoj čizmi i pustio da mu monokl
padne s oka. Zašto ljudi ovoga tipa uvijek nose monokle? Mora postojati
nekakvo psihološko objašnjenje.
Jedan SS Hauptscharfuhrer pročitao je pravila, koja su se svodila na sljedeće:
sve je bilo zabranjeno, a kazne za sve prijestupe bile su izgladnjivanje, udaranje,
smrt.
Zatvor je bio peterokatna građevina koja se sastojala od kaveza, između
kojih nije bilo pregradnih zidova, samo rešetke. Bili smo pretraženi i okupani, i
obrijana nam je glava. Potom je u sva mjesta na našim tijelima obrasla dlakom
bila utrljana nekakva smrdljiva tekućina koja nam je pržila kožu gore od vatre.
Nakon toga smo bili smješteni u ćeliju, u kojoj smo čekali posve goli gotovo
četiri sata dok su nas neki pripadnici SS-a pretraživali. Špricama su nam isprali
uši, prstima prepipali usta, a nisu preskočili ni nosnice niti pazuha. Na posljetku
nam je svakom dan klistir, od kojega smo hitno morali na toalete, koji su bili
poredani duž jednog od zidova. Najgore je bilo dvjema mladim ženama, koje su
morale podnositi nepristojne duhovitosti stražara i podvrgnuti se "posebnom
pregledu".
Odjeća koju su nam dali - prugasta bluza i hlače - bila je napravljena od
užasnog materijala koji nas je grebao poput vreće, tako da smo se čitavo
vrijeme osjećali kao da smo prekriveni nekakvim nametnicima ili mravima.

10
 Jedan Oberscharfuhrer naredio nam je da iziđemo na hodnik, gdje smo se
postrojili ispred Untersturmfuhrera. Pokazao je prema čovjeku koji je stajao
posve desno.
"Dođi ovamo!"
SS-ovac koji je stajao iza njega gaje gurnuo, zbog čega je posrnuo prema
sitnom, umišljenom časniku, ispred kojega je bio stajao u stavu "pozor".
"Kako se zoveš? Koliko si star? Što si učinio? Brzo odgovori."
"John Schreiber. Dvadeset i pet. Osuđen na dvadeset godina prisilnog rada
zbog veleizdaje."
"Reci mi, nisi li bio vojnik?"
"Da, gospodine; bio sam Feldwebel, u 123. pješačkoj pukovniji."
"Dakle, drugim riječima, riječ je o čistom neposluhu što se ne trudiš
raportirati kako treba. Osim toga, dovoljno si drzak da mi se ne obraćaš onako
kako si naučio. Stani u stav "pozor", ti smrdljivče. Sada ćemo te pokušati
izliječiti od tvojih loših navika. Ako to ne pomogne, samo nam reci, pa ćemo
pronaći nekakav drugi lijek."
Untersturmfuhrer je ukočeno pogledao prema gore i kreštavim glasom
rekao:
"Batinanje po tabanima."
Nekoliko trenutaka kasnije, čovjek je ležao na leđima, a bosa su mu stopala
bila pričvršćena za stup.
"Koliko, gospodine Untersturmfuhreru?"
"Daj mu dvadeset."
Kada su završili s batinanjem, čovjek je bio u nesvijesti. Ali, imali su oni
metode za borbu protiv toga, neopisive metode, i prošao je samo trenutak prije
no što je ponovno stajao na svom mjestu u vrsti.
Sljedeći, koji je izvukao pouku iz ovoga iskustva, odgovorio je kako je trebao.
"Gospodine Untersturmfuhreru, bivši Unteroffizier Victor Giese iz 7.
inženjerske pukovnije želi prijaviti da imam dvadeset i dvije godine i da sam
osuđen na deset godina teškog rada zbog krađe."
"Kradeš! Prljavi lopove! Ne znaš li da vojnik ne smije krasti?"
"Gospodine Untersturmfuhreru, želim prijaviti kako znam da vojnik ne smije
krasti."
"Ali svejedno si to činio, zar ne?"

11
 "Jesam, gospodine Untersturmfuhreru."
"Dakle, teško učiš?"
"Da, gospodine Untersturmfuhreru, želim prijaviti da teško učim."
"Pa, bit ćemo velikodušni i poslati te na poseban tečaj. Ovdje imamo jednog
neobično dobrog učitelja."
Untersturmfuhrer je ukočeno pogledao u vis i kreštavim glasomrekao:
"Devetokraki bič."
Kada su ga pri vezali za zapešća, čovjekovi su nožni prsti jedva dodirivali
pod.
Nitko od nas nije izbjegao kaznu, pa čak niti žene. Ubrzo smo naučili kako u
Lenggriesu nismo muškarci ili žene, već samo svinje, balegaši, bludnice.
Gotovo sve povezano s Lenggriesom je neopisivo, odvratno, jednolično.
Mašta sadista čini ti se zapanjujuće ograničenom, u svoj svojoj sablasnoj
inventivnosti, dok ti sam postaješ zatupljen; čak je i monotono gledati ljude
kako pate i umiru na načine koje bi prije smatrao nezamislivima. Našim
mučiteljima bile su odriješene ruke da uživaju u svojoj žudnji za moći i
okrutnosti, a oni su tu priliku posve iskoristili. Uživali su kao nikada do tada.
Njihove su duše zaudarale više od bolesnih, izmučenih tijela njihovih
zatvorenika.
Ne želim ništa predbacivati našim čuvarima. Oni su bili žrtve situacije koju
su stvorili drugi, i do određene granice njima je nakon toga bilo gore nego nama.
Oni su zaradili smrdljive duše.
Neko vrijeme sam mislio kako će biti dovoljno da samo ispričam o
Lenggriesu, pa da će ljudi postati ispunjeni gađenjem koje sam ja osjetio,
odlučiti da pretvore svijet u bolje mjesto, i početi izgrađivati život u kojem neće
biti mjesta za mučenje. Ipak, ne možeš natjerati ljude da shvate što misliš ako
nisu i sami preživjeli ono što si ti proživio, a takvima ne moraš ništa reći. Ostali,
koji su cijelo vrijeme bili slobodni, gledaju me kao da bi mi htjeli reći kako ja
zasigurno pretjerujem, iako znaju da to nije tako, jer su željno gutali izvještaje s
nirnberških procesa. No oni se ustručavaju pogledati cijelu tu stvar u lice, i
radije prikucavaju još jedan sloj izolacije preko truleži u temeljima, pale još više
tamjana, i škrope još miomirisa uokolo.
Možda ipak postoji jedna hrabra duša koja će se usuditi čuti i vidjeti bez
zgražanja. Potrebna mi je takva osoba, jer sam bez nje usamljen. Također mije
potrebno da ispričam svoju priču i rasteretim se; možda je to i jedini razlog

12
zbog kojeg pišem; možda samo umišljam kada kažem da želim upozoriti kako se
povijest ne bi ponovila. Možda se samo zavaravam kada želim vikati s vrha
krovova o onome što sam doživio; daje sve što time želim postići privlačenje
pozornosti i divljenja, i da me smatraju junakom koji je proživio stvari koje nije
svakome bilo dozvoljeno iskusiti.
Ne, nije svatko dobio ono što je htio, ali dovoljno je onih koji su razumniji i
ne smatraju me fenomenom. Tako u opisivanju Lenggriesa u sljedećoj zgodi ne
mogu točno odrediti zašto to činim. Svatko mi može pripisati motiv koji on ili
ona smatra točnim.
Također znam da su baš oni koji vole zamišljati kako ne mogu vjerovati u
ono što ja pričam ti koji moraju podnijeti glavni teret krivnje koja će pasti na
svakoga od nas ako se ne dokinu svi Lenggriesi, gdjegod ih se još bude moglo
naći.
Nema potrebe za spominjanjem mjesta, zemalja, imena - koji bi samo
odvlačili pozornost i vodili u prepirku i obostrane optužbe između
suprotstavljenih strana, između nacija, ideja, blokova, od kojih je svaki previše
zaposlen uvrijeđenošću zbog onoga što čine drugi, kako bi učinio bilo što u vezi
svog vlastitog ponašanja.
Ovo je bio Lenggries:
Mlađahni Feldwebel, osuđen na trideset godina prisilnog rada zbog
sabotiranja Reicha, je jednog dana uhvaćen kako pokušava dati komadić sapuna
zatvorenici pokraj sebe. Stražar je pozvao zapovijedajućeg u odjeljenju,
Obersturmfuhrera Steina, čovjeka odvratne mašte.
"Što ja to, do vraga, čujem o vama golupčićima? Jeste li se zaručili? Pa to
mora biti proslavljeno."
Zatvorenicima cijelog kata je naređeno da siđu ujedno od dvorišta. Dvama
mladim ljudima je naređeno da svuku odjeću sa sebe. Bio je Badnjak i pahuljice
su letjele oko nas.
"A sada bismo htjeli vidjeti malo kopulacije!" rekao je Stein.
Ukiseljene haringe koje su nam posluživali u iznimnim prigodama su bile
neprikladne za ljudsku konzumaciju, ali mi smo ih jeli - glave, kosti, ljuske i sve
ostalo. U ćelijama smo bili privezani lancima tako da su nam ruke bile iza leđa.
Ležali smo potrbuške i lizali svoju hranu s poda poput svinja. Imali smo na
raspolaganju tri minute tijekom kojih smo morali pojesti obrok, a često je znao
biti kipuć.
A kada su zatvorenici trebali biti smaknuti: Takvi bi dani počinjali

13
prodornim zvukom zviždaljke, dok je veliko zvono zvonilo različit broj puta
kako bi označilo s kojeg kata zatvorenici moraju sići. Prvi puta kada bi se
zviždaljka oglasila, morali smo ustati u stav "pozor", licem okrenuti prema
vratima ćelije. Na drugi zvižduk, počinjali bismo odbrojavati vrijeme lupajući
nogom o pod: tup, tup, tup. Tada bi mehanizam kojega je pokretao jedan SS-
ovac otvorio vrata svih ćelija u isto vrijeme, ali mi bismo i dalje stajali u ćeliji i
odbrojavali vrijeme, sve dok se ne bi začuo novi prodoran zvižduk.
Jednoga od takvih dana trebalo je biti obješeno osamnaest zatvorenika. U
dvorištu smo oformili polukrug oko vješala, pozornice visoke oko tri metra koja
je na sebi imala osamnaest postolja. S njih je njišući se visjelo osamnaest užeta s
napravljenim omčama. Prizor užeta s omčom koje se njiše postao je dijelom
mog života. Ispred vješala nalazilo se osamnaest ljesova od neobrađene
jelovine.
Osuđeni muškarci na sebi su imali svoje prugaste hlače, a žene svoje
prugaste suknje, ali ništa više. Pobočnik je pročitao smrtne presude, a potom je
njih osamnaest pošlo uskim stepenicama na pozornicu i poredalo se, svatko
pokraj svoga užeta. Dvojica SS-ovaca predstavljali su krvnike, s rukavima
košulja zasukanima visoko iznad lakata.
Bili su obješeni jedno za drugim. Kada su svi osamnaestero već visjeli, a urin
i izmet im se cijedili niz noge, stigao je SS-ov liječnik, nezainteresirano ih
pogledao i dao krvnicima znak daje sve u redu. Tijela su tada skinuta s vješala i
bačena u ljesove.
Pretpostavljam kako bih u ovom trenutku trebao reći riječ ili dvije o životu i
smrti, ali ne znam što bih mogao reći. O vješanju mogu reći jedino to daje
prilično neromantično.
Ali ako ikoga zanima nešto više o smrti, tu je bio Sturmbannfuhrer
Schendrich. Bio je prilično mlad, zgodan, elegantan, uvijek prijateljski
raspoložen, ljubazan i uglađen, ali su ga se plašili čak i ljudi iz SS-a koji su mu bili
podređeni.
"Dakle, da vidimo", rekao je jedne subote tijekom prozivke, "jeste li shvatili
što sam vam rekao. Sada ću nekima od vas dati jednostavnu naredbu, a mi ostali
ćemo promatrati hoće li ona biti točno izvršena."
Prozvao je pet zatvorenika iz vrste. Bilo im je naređeno da stanu okrenuti
licem prema zidu koji je okruživao zatvor. Zatvorenicima je bilo strogo
zabranjeno da mu se približe na manje od pet metara.
"Naprijed marš!"

14
 Gledajući ravno pred sebe, njih je petero krenulo prema zidu, a stražari iz
tornjeva su ih upucali. Schendrich se okrenuo prema nama ostalima.
"To je bilo lijepo. Tako se izvršavaju naredbe. Sada se spustite na koljena kad
vam zapovjedim, i ponavljajte za mnom ono što ću govoriti. Na koljena!"
Bacili smo se na koljena.
"A sada ponavljajte za mnom, ali glasno i razgovijetno: Mi smo svinje i
izdajice."
"Mi smo svinje i izdajice!"
"Koje treba uništiti."
"Koje treba uništiti!"
"A to je ono što zaslužujemo."
"A to je ono što zaslužujemo!"
"Sutra, u nedjelju, bit ćemo bez hrane."
"Sutra, u nedjelju, bit ćemo bez hrane!"
"Jer kada ne radimo."
"Jer kada ne radimo!"
"Mi ne zaslužujemo hranu."
"Mi ne zaslužujemo hranu!"
Ovo suludo vikanje odzvanjalo je dvorištem svakog subotnjeg
poslijepodneva, a nedjeljom nismo dobivali hranu.
U ćeliji pokraj moje bila je Kathe Ragner. Izgledala je zastrašujuće. Kosa joj je
bila bijela poput krede. Ispali su joj gotovo svi zubi, kao rezultat nedostatka
vitamina. Ruke i noge bile su joj poput dugih, tankih kostiju. Tijelo joj je bilo
prekriveno velikim, gnojnim ranama, iz kojih je kapalo.
"Tako me čudno gledaš", rekla mi je jedne večeri. "Što misliš, koliko sam
stara?" Nasmijala se suhim, bezbojnim smiješkom.
Nisam joj odgovorio.
"Očekujem da ćeš reći najmanje pedeset. Sljedećeg će mi mjeseca biti
dvadeset i četiri. Prije dvadeset mjeseci neki mi je čovjek rekao da imam
osamnaest godina."
Kathe je bila tajnica visoko pozicioniranog časnika u Berlinu. Upoznala je
mladog natporačnika u istom uredu, i nakon nekog su se vremena zaručili. Već
su i odredili datum vjenčanja, ali do njega nikad nije došlo. Njezin je zaručnik

15
uhićen, a četiri dana kasnije došli su i po nju. Gestapo ju je mučio tri mjeseca,
pod optužbom daje napravila kopije određenih dokumenata. Nije razumjela
mnogo od onoga za što su je optuživali. Ona i još jedna djevojka su osuđene
svaka na deset godina. Njezin zaručnik i još dvojica časnika su osuđeni na smrt.
Četvrti je osuđen na doživotni prisilni rad. Bila je primorana da gleda smaknuće
svoga zaručnika, a potom je poslana u Lenggries.
Jednoga jutra, Kathe i još trima ženama je bilo naređeno da pužu niz dugo i
strmo stepenište koje je povezivalo sve katove. To je bio jedan oblik vježbe
kojim su nas naši čuvari voljeli častiti. Bile bi nam stavljene lisičine i negve i
tako smo morali puzati niz stepenice glavom prema naprijed, a nismo smjeli
zastati.
Ne znam je li Kathe pala ili se pustila da padne s petog kata. Bila je potpuno
slomljena, što je značilo da je moglo biti bilo koje od toga. Samo sam začuo
vrisak, a potom udarac, iza kojega je uslijedilo nekoliko sekundi smrtne tišine,
nakon čega je kreštavi glas po vikao odozdo:
"Kučka je slomila vrat!"
Nekoliko dana nakon Katheine smrti, mene i nekolicinu ostalih zatvorenika
su prebacili u koncentracijski logor Fagen u blizini Bremena. Rekli su nam kako
smo određeni za "poseban posao od iznimne važnosti".
Nije nas zanimalo što je taj posao. Nitko od nas nije vjerovao da će biti
ugodniji od onoga na koji smo bili navikli. Bili smo navikli raditi kao tegleće
životinje ispred pluga, drljače, valjka ili kola, vukući dok ne bismo pali mrtvi. Bili
smo naviknuti raditi u kamenolomu, dok ne bismo pali mrtvi. Također smo
radili u tvornici jute, dok ne bismo pali mrtvi zbog krvarenja u plućima.
Sav je rad bio jednak: od njega si padao mrtav.

16
 FAGEN
U Fagenu se obavljala dvojaka djelatnost: zapravo je to bio logor za
eksperimentalnu medicinu, ali tu su također bile i bombe. Prvih nekoliko dana
odredili su me za rad u kamenolomu. Radili smo poput robova na galijama,
iskopavajući pijesak od pet ujutro do šest poslijepodne, a sve to na tankoj
zobenoj kaši koju smo dobivali tri puta dnevno. A tada mi se pružila velika
prilika, koju sam odmah prigrabio: šansa da budem pomilovan!
Zapovjednik logora obavijestio nas je kako oni koji se dobrovoljno prijave
imaju izgleda da budu pomilovani. Morali smo obraditi po petnaest komada za
svaku godinu kazne koje su nam još preostale za odslužiti. To je značilo da ih ja
moram obraditi dvije stotine dvadeset i pet.
Ali nisam objasnio o čemu se radilo. Morali smo razmontirati petnaest
neeksplodiranih bombi za svaku godinu kazne koja nam je još preostala. Kadaje
netko, poput mene, imao još petnaest godina za odslužiti, to je značilo da on
mora razmontirati dvije stotine dvadeset i pet bombi. A tada će, možda, biti
pomilovan.
No, to nisu bile obične neeksplodirane granate, već one koje se ni Civilna
obrana niti vojne jedinice nisu usudili dotaknuti.
Neki bi ljudi uspjeli razmontirati njih pedesetak prije no što bi poginuli, ali ja
sam tvrdio da prije ili kasnije netko mora stići do dvije stotine dvadeset i pet, pa
sam se prijavio.
Možda je to bio razlog zbog kojeg sam se na to odlučio, a možda je to bila i
činjenica da smo svakoga jutra prije no što bismo izišli van dobivali četvrtinu
raženog kruha, maleni komad kobasice i"tri cigarete kao dodatnu porciju.
Nakon kratke obuke u razmontiranju bombi, SS-ovci su nas vozili na
različita mjesta gdje je bilo neeksplodiranih granata. Naši su čuvari stajali na
sigurnoj udaljenosti, dok bismo mi kopali u potrazi za granatama, ponekad čak i
do pet ili šest metara duboko. Potom su one morale biti očišćene od zemlje;
trebalo ih je omotati komadom žice, spustiti dizalice u rupe oko njih, nakon
čega ih je trebalo pomicati djelić po djelić centimetra, sve dok se ne bi našle u
uspravnom položaju. Čim bi se jedna od tih razornih naprava našla obješena na
svojoj dizalici, svi bi nestali - pažljivo, kao da se trude daje ne probude, brzo,
kako bi se što prije udaljili i sklonili. Samo bijedan čovjek ostajao bombi praviti
društvo, a to bi bio zarobljenik koji je trebao odvrnuti upaljač. U slučaju da

17
zabrlja ...
Imali smo nekoliko drvenih sanduka u kamionetu za one koji bi zabrljali, ali
nije bilo potrebe za njima svakog dana - ne zato što ljudi ne bi zabrljali, već zato
što ne bismo uvijek uspjeli pronaći išta od njih što bismo mogli staviti u
sanduke.
Dok smo odvrtali upaljač, sjedili bismo na bombi, jer je tako bilo lakše držati
ga u istom položaju; noja sam otkrio kako je bilo bolje ležati na dnu rupe ispod
bombe kadaje trebalo izvaditi upaljač, kao stoje bilo jednostavnije pustiti da
vam vanjski dio bombe padne u ruku s azbestnom rukavicom.
Moja šezdeset i osma bomba bio je zračni torpedo, za kojega nam je trebalo
petnaest sati da ga iskopamo. Kada ste na takvom zadatku ne razgovarate puno.
Čitavo ste vrijeme na oprezu. Kopate pažljivo, i dobro razmislite prije no što
jače pritisnete pijukom, rukama ili nogama. Vaše disanje mora biti smireno i
ravnomjerno, vaši pokreti odmjereni i učinjeni jedan po jedan.
Dobro je kopati rukama, posebice zato što morate paziti da ne dođe do
odrona zemlje. Ako se torpedo pomakne i najmanji djelić centimetra, to može
značiti kraj. Torpedo je tiho u svojoj sadašnjoj poziciji; no nitko ne zna što bi si
ono moglo umisliti ako promijeni položaj; a mora ga promijeniti, mora biti
podignuto dizalicom, jer upaljač mora biti uklonjen. Prije toga nije sigurno, do
tog trenutka ne usuđujemo se disati; pa da završimo s tim - ne, ne previše
žurno, samo polako, svaki pokret mora biti odmjeren i miran.
Takav zračni torpedo je hladnokrvan protivnik; on ništa ne odaje, apsolutno
ništa. Sa zračnim torpedom ne možete igrati poker.
Pošto smo ga otkopali, rekli su nam kako ne smijemo vaditi upaljač sve dok
ne iznesemo torpedo iz grada. To je možda značilo da se radi o novom tipu
torpeda, kakvog nitko nije poznavao, ili da se nalazio u takvom položaju da bi
eksplodirao ako bi itko izdahnuo u smjeru prokletog upaljača, a ako bi komad
poput ovoga eksplodirao, to bi raznijelo taj čitavi dio grada.
Stigao je Krjjpp-Dieselov kamionet opremljen dizalicom i stao da pričeka
svoj monstruozni teret. Bilo nam je potrebno četiri sata kako bismo podigli
bombu dizalicom, spustili je na mjesto i pričvrstili je tako da se ne može
pomaknuti.
Kada je to bilo učinjeno, pogledali smo kamionet i osjetili olakšanje. Ali
nešto smo zaboravili.
"Tko zna voziti?"
Tišina. Kada vam zmija puzi uz nogu, morate se pretvoriti u kameni stup, u

18
neživu stvar koja ju ne zanima. Pretvorili smo se u kamene stupove, mentalno
se povukavši u dubinu sjene, kako ne bismo bili viđeni, dok je SS-ovac
pogledavao od jednoga od nas prema drugome. Nitko od nas nije gledao njega,
ali bili smo ga toliko svjesni da su nam srca divlje lupala, a život u nama je
jurcao, postrance poput raka, izbjegavajući kratere, i između ruševina.
"Ti tamo! Znaš li voziti?"
Nisam se usudio reći ne.
"
"Uskači!"
Put koji sam trebao prijeći bio je obilježen zastavicama. Jedina svijetla točka
je bila ta stoje bio raščišćen i popravljen, pa mu je površina bila razmjerno
ravna. Sve zbog njihovih blagoslovljenih kuća! Nisam vidio niti žive duše. Ostala
vozila su gmizala iza mene. Nisu osjećali potrebu da se približe opasnosti.
Prošao sam pokraj kuće u plamenovima, koja je gorjela u tišini. Oči su me
zapekle od dima koji je izlazio iz nje, i jedva sam mogao vidjeti; ali nisam se
usuđivao ubrzati. Prošlo je pet minuta agonije dok nisam ponovno bio u
mogućnosti udisati čisti zrak.
Ne znam o čemu sam razmišljao tijekom te vožnje. Sjećam se samo kako
sam imao dovoljno vremena za razmišljanje, i kako sam bio smiren, možda
pomalo zanesen, čak donekle i sretan po prvi puta u dugo vremena. Kada vam
sljedeća sekunda može biti posljednja, imate dovoljno vremena za razmišljanje.
Također se sjećam kako sam po prvi puta nakon dugo vremena bio svjestan
svoga postojanja. Bio sam izgubio sebe, čak sam prestao imati bilo kakvo
mišljenje o sebi, moja je osobnost bila izbrisana - a ipak sam preživio
degradaciju, svakodnevnu degradaciju. Ovdje si, rekao sam sam sebi, ovdje si.
Želim ti dobar dan. Ovdje si. Radiš ono što se nitko drugi ne usuđuje. Ipak si na
posljetku osoba koja može nešto učiniti, netko tko može biti koristan. Pripazi
malo na one tramvajske tračnice!
Izišao sam iz grada, pokraj posljednjih koliba i limenih nastambi, u kojima su
živjele samo skitnice, propalice i nezaposleni. Možda su tamo živjeli i pristojni
ljudi, sada kad je bio rat i kada je grad svake noći doživljavao nova
bombardiranja. Neki je usamljeni čovjek kopao. Naslonio se na svoj pijuk i
pogledao me.
"Nećete li se skloniti u zaklon?" povikao sam prema njemu.
Rekao je nešto, iako zbog buke motora nisam mogao razabrati što, i ostao na
svom mjestu kao i do tada. Možda mi je poželio ugodno putovanje. Bilo mi je

19
čudno voziti tako sporo po posve praznoj cesti.
.U gradu se sada zasigurno polako vraćaju u svoje stanove i trgovine. Prvo
oni najhrabriji. A za njima će doći i ostali, osjećajući olakšanje i veselje. Gledajte,
i dalje je tu.
Možda sam mogao pobjeći; bilo je mnogo prilika za to u praznim ulicama.
Mogao sam iskočiti iz kamiona i baciti se u zaklon, dok bi bomba nastavila bez
vozača još koju minutu, sve dok ne bi eksplodirala. Ne znam zašto nisam to
učinio. Ali nisam. Zapravo sam baš uživao. Bili smo sami, moj dragi zračni
torpedo i ja, i nitko mi nije mogao ništa učiniti.
Zastavice su još uvijek obilježavale rutu, ali su razmaci među njima postajali
sve veći. Sada se moj instinkt za samoočuvanjem probudio iz svoje čudne
obamrlosti: nismo li već stigli? Do vraga, bila bi prevelika šteta da, nakon svih
ovih kilometara, nakon ...
Četrnaest kilometara izvan grada mogao sam stati na pustopoljini. Budući
da su smatrali kako je nemoguće istovariti torpedo, detonirali su ga dok je visio
na dizalici u kamionu.
Zbog toga što sam ga prevezao, dali su mi tri cigarete, uz uobičajenu
primjedbu kako ih nisam zaslužio, ali su mi ih dali jer je Fuhrer dobrostiv.
Smatrao sam tri cigarete dobrom plaćom. Očekivao sam kako ću dobiti
samo jednu.
Dogodilo mi se najgore što se moglo dogoditi bilo kojem zatvoreniku -
razbolio sam se; a to mi je možda spasilo život. Nastavio sam raditi pet dana
nakon što sam se razbolio. Kada ste prijavili kako ste bolesni, bili biste odmah
poslani u logorsku bolnicu, gdje bi vršili eksperimente na vama, sve dok ne biste
postali potpuno neupotrebljivi; a neupotrebljivi biste postali tek kada biste
umrli od toga što ste bili upotrijebljeni. Iz tog razloga ne biste prijavili da ste
bolesni. Ali tijekom prozivke sam se onesvijestio, a kada sam došao svijesti
nalazio sam se u bolnici.
Nikada mi nisu rekli od čega sam bolovao - kao niti ikome od ostalih
pacijenata. Sve je počelo onoga dana kada sam se osjećao dovoljno dobro da
sam mogao ustati. Dali su mi različite injekcije. Smjestili su me u jako zagrijanu
prostoriju punu pare, a potom odveli u hladnjaču, tijekom čega su mi
neprestano uzimali uzorke krvi. Jednoga bi mi dana dali jesti koliko god sam
mogao, a već sljedećega sam bio izgladnjivan i držan bez vode sve dok se ne bih
našao na rubu sloma. Ponekad su mi gurali gumene cijevi u trbuh i izvlačili iz
mene sve što bih pojeo. Jedno je bolno stanje slijedilo za drugim, da bi mi na

20
posljetku uzeli velik uzorak leđne moždine, nakon Čega su me lisičinama
privezali za kolica puna pijeska koja sam neprekidno morao gurati oko
nekakvog velikog ograđenog prostora. Svakih četvrt sata uzeli bi mi uzorak krvi.
Čitavog sam dana gurao svoj teret, osjećajući strašnu vrtoglavicu. Dugo
vremena nakon toga imao sam nepodnošljive glavobolje.
Ipak, imao sam više sreće od mnogih drugih. Jednoga su dana odlučili kako
mije bilo dosta, ili im možda više nisam bio zanimljiv. Vratili su me u logor.
Ondje mi je nacereni SS-ovac rekao kako sam skinut s liste za demontiranje
bombi. One bombe koje sam bio onesposobio više se nisu računale.
Vratili su me robovanju u kamenolomu.
Kasnije su me nenadano ponovno poslali da radim na bombama; ali baš
kada sam došao do prilično dobrog broja demontiranih bombi, vratili su me
natrag u Lenggries, i čitav je moj posao ostao uzaludan.
Sedam mjeseci u jamama za kopanje šljunka u Lenggriesu. Monotono,
letargično ludilo.
Jednoga me dana došao tražiti neki SS-ovac. Pregledao me liječnik. Imao
sam gnojni osip po čitavome tijelu. Oprali su me i namazali nekakvom mašću.
Liječnik me pitao osjećam li se dobro. "Da, liječnice, osjećam se dobro i dobroga
sam zdravlja." Ovdje se čovjek nije smio žaliti. Osjećali ste se dobro i bili
dobroga zdravlja sve dok bi u vašem tijelu bilo daha.
Odveli su me Sturmbannfuhreru Schendrichu. Na prozorima je imao zastore.
Čak su i bili čisti. Zamisli, zastori! Svijetlo-zeleni zastori s žutim uzorkom.
Svijetlozeleni s žutim uzorkom.
"U što, do vraga, toliko zuriš?"
Počeo sam govoriti. "U ništa, gospodine Sturmbannfuhreru. Oprostite, želim
prijaviti kako ne zurim u ništa." Zbog trenutačne inspiracije dodao sam tišim
glasom: "Želim prijaviti kako samo zurim."
Zbunjeno me pogledao. Tada mije, odagnavši svoje misli, pružio komad
papira.
"Potpisat ćeš ovdje kako si bio hranjen uobičajenom vojničkom hranom,
kako nisi bio izlagan gladi niti žeđi bilo koje vrste, i da nemaš nikakve osnove
prema kojoj bi se žalio na uvjete koji su ovdje vladali za vrijeme tvoje
prisutnosti."
Potpisao sam. Zastoje to bilo važno? Da li su me prebacivali u neki drugi
logor? Ili je došao moj red da budem obješen?

21
 Gurnuo je prema meni još jedan dokument, vrlo zastrašujućeg izgleda.
"A ovdje ćeš potpisati kako su se prema tebi ponašali strogo, ali pravedno, i
kako ti nije bilo učinjeno ništa u suprotnosti s međunarodnim pravom."
Potpisao sam. Zastoje to bilo važno?
"Ako ikada kažeš ijedan slog o onome što si vidio ili čuo ovdje, biti ćeš
vraćen natrag, a ja ću ti prirediti posebnu dobrodošlicu, razumiješ?"
"Razumijem, gospodine Sturmbannfuhreru."
I tako su me premjestili.
Uveli su me u ćeliju u kojoj je na podu ležala zelena uniforma bez ikakvih
oznaka. Rečeno mi je da je obučem. "I očisti nokte, svinjo!" Potom su me odveli
u zapovjednikov ured, gdje mije isplaćena jedna marka i dvadeset i jedan
pfennig za sedam mjeseci rada, od šest ujutro do osam navečer.
Stabscharfuhrer je zagrmio prema meni:
"Zatvorenik broj 552318 A - za oslobađanje. Otpust!"
Dakle, i na takav će nas način mučiti. Bio sam prilično ponosan što si nisam
dozvolio da se počnem jače nadati. Elegantno sam se okrenuo i krenuo prema
van, očekujući da ću začuti salve smijeha. Bili su suptilni. Lica su im bila
ozbiljna.
"Sjedni van u hodnik i čekaj!"
Nisu se nasmijali kad sam izišao. Na kraju mi je to počelo ići na živce, jer
sam morao čekati više od jednog sata. Počeo sam se baviti glupim mislima,
pitajući se kako ljudrmogu biti tako niski, tako zli. Ali i sam vidiš da mogu, rekao
sam sam sebi. Mislio sam da si prestao biti tako djetinjast.
Čak i danas može me potpuno obuzeti ta krajnja, nijema zbunjenost u kojoj
sam slijedio Feldwebela u maleni sivi Opel, nakon što mi je rečeno kako sam
pomilovan i kako ću služiti u kažnjeničkoj bojni.
Teška masivna vrata zatvorila su se za nama. Siva betonska zgrada s mnogo
malenih prozora s rešetkama ostala je iza nas i ja sam odvezen iz neizrecivog
užasa i straha.
Nisam to shvaćao. Bio sam zapanjen - ne, zaprepašten - i nisam se pošteno
oporavio čak niti kada smo već prolazili trgom u Hannoveru.
Sada, mnogo godina kasnije, više se ne sjećam tog neizrecivog užasa i
mnogih strahova, osim kao nečega što je prošlo i svršeno.
Ali zbog čega moja zaprepaštenost kada sam otišao odande? Na to pitanje

22
još nisam odgovorio.
Dvadeset puta dnevno govorili bi nam uz mnogo psovki i proklinjanja kako
smo u kažnjeničkoj bojni, i kako to znači da moramo biti najbolji vojnici na
svijetu.
Prvih šest tjedana imali smo vježbe od šest ujutro do pola osam navečer.
Samo vježbe.

23
 STOTINU TRIDESET I PET
LEŠEVA
Vježbali bismo sve dok nam ne bi potekla krv ispod noktiju - i to ne
figurativno, nego u gruboj stvarnosti.
Ili bismo stupali ukočenim paradnim korakom u punoj opremi: noseći
čelični šljem, ranac, torbe za municiju napunjene pijeskom, odjeveni u zimske
kapute, dok su drugi ljudi hodali u ljetnoj odjeći, žaleći se na vrućinu.
Ili bismo se vukli po blatu koje nam je dopiralo do polovine nogu; stajali u
vodi do vrata i vježbali s puškama bez ikakvog vidljivog znaka na ukočenim
licima.
Naši su dočasnici bili čopor zavijajućih vragova, koji su galamili i urlali na
nas sve dok se ne bismo našli na rubu ludila. Nikada nisu propuštali priliku.
Kazna poput lišavanja slobode nije postojala, zbog jednostavnog razloga što
nismo imali slobodu. Sve je bilo samo dužnost, dužnost i opet dužnost. Istina,
imali smo sat vremena za objed, i teoretski smo bili slobodni od pola osam do
devet navečer, ali ako ne bismo posvetili svaki trenutak toga vremena čišćenju
svojih blatnjavih uniformi, hlača, opreme i čizama, doživjeli bismo najstrašnije
odmazde.
U devet sati morali smo biti u krevetima. Ali to nije značilo da smo mogli
mirno spavati. Svake svakcate noći vježbali bismo uzbune ili brzo navlačenje
uniforme.
Kada bi se oglasio alarm, popadali bismo iz kreveta, stavili na sebe punu
ratnu opremu i postrojili se. A potom bi nas poslali da se presvučemo u paradne
uniforme. A potom u odijela za vježbu. I na posljetku ponovno u ratne uniforme.
Nikada to nismo dovoljno dobro učinili. Svake bismo noći po nekoliko sati bili
tjerani niz i uz stepenice poput krda uplašenih životinja. Postupno smo
dovedeni u takvo stanje daje i sjenka dočasnika bila dovoljna da se oznojimo od
straha.
Nakon prvih šest tjedana započeli smo vježbe s puškama i terenske vježbe.
Tada smo naučili što znači umor.
Naučili smo kilometrima puzati na trbusima po vježbalištu, preko oštre
šljake i kamenja koji su naše dlanove pretvorili u krvave trake, ili kroz debelo,

24
smrdljivo blato u kojem smo se gotovo ugušili. No, najviše smo se bojali
marševa.
Jedne su nas noći izbacili iz kreveta. Naši dočasnici ušli su u sobe, u kojima
smo premoreni spavali, vičući iz svega glasa:
"Uzbuna! Uzbuna!"
Usporeni zbog umora, isteturali smo iz kreveta, širom otvorili Đrmariće i u
grozničavoj žurbi isprekidanoj psovkama obukli uniforme. Remen koji se teško
zakopčavao, tvrdoglava kopča, pola sekunde izgubljenog vremena, to je bila
katastrofa. Prije isteka dvije minute zvuk zviždaljki odjekivao je hodnicima.
Naša su se vrata s treskom otvorila.
"Satnija broj tri - postroji se! Do vraga, što vam je, vi smrdljivi svodnici, zar
još niste dolje u dvorištu? Još niste pospremili krevete? Mislite daje ovo starački
dom? Lijene deve!"
Glavinjali smo niz stepenice, usput zakopčavajući posljednji remen, i
nekoliko trenutaka kasnije stajali smo u dva krivudava reda na trgu između
spavaonica. Tada se začulo:
"Satnija tri - u svoje sobe - U PAROVIMA!"
Čudno što im ništa ne bi prsnulo u glavama kada su tako urlali! Ili su možda
nešto učinili mjestu na kojem normalni ljudi drže zdravi razum. Jeste li
primijetili kako govore? Ne mogu normalno govoriti. Riječi u njihovim
rečenicama su spojene zajedno sve dok ne postanu lavež, a posljednja riječ je
pretvorena u pucanj bičem, ako je to ikako moguće. Nikada ih se ne može čuti
kako završavaju rečenicu nenaglašenim slogom. Sve raskomadaju na komadiće
vojničkoga govora, kako bi postalo nerazumljivo. To urlanje, to neprestano
urlanje. Ti ljudi su jednostavno ludi.
Poput poplave koja nosi sve pred sobom, nas stotinu i trideset pet regruta
jurimo uz stepenice kako bismo se vratili u svoje sobe i presvukli u odijela za
vježbu, prije no što bi se ponovno začulo: "Postroji se!"
Nakon što smo desetak puta potjerani gore-dolje uz najluđe kletve i psovke,
ponovno smo na trgu, oznojeni i izbezumljena pogleda, postrojeni u redove za
stupanje, spremni za polazak na noćnu vježbu.
Naš zapovjednik, jednoruki natporučnik Lopei stajao je promatrajući nas s
neznatnim smiješkom na usnama. Od svoje satnije zahtijevao je čeličnu
disciplinu, neljudsku; no ipak smo mislili kako on, jedini od naših mučitelja, ima
nešto ljudsko u sebi. Bio je barem toliko pristojan daje i sam radio sve stoje nas
tjerao da radimo, i nikada od nas nije očekivao da radimo nešto što on sam ne bi

25
mogao napraviti. Kada bismo se vratili s vježbe, on bi bio jednako prljav kao i
mi. Stoga je bio pošten, na što nismo bili naviknuti; navikli smo da osoba koja
ima moć odabere žrtvenog jarca, nekog jadnika kojem bi stalno visio za vratom,
i ne bi ga ostavljao na miru sve dok ovaj ne bi bio premoren, nemoćan,
onesposobljen, ubijen od umora ili prisiljen počiniti samoubojstvo. Natporučnik
Lopei nije imao ni žrtvene jarce niti miljenike - on je bio onaj rijetki tip časnika
koji je mogao primorati svoje ljude da prođu kroz pakao zbog njega, zato što će
ih on tamo odvesti, i zato što je bio pošten. Da hrabrost i poštenje toga čovjeka
nisu bili upregnuti u Hitlerov jaram, da je bio časnik u gotovo bilo kojoj drugoj
vojsci, svidio bi mi se. Ovako sam ga poštovao.
Zapovjednik je kratko pregledao odjeću svoje satnije. Tada se odmaknuo od
nas, a njegov prodoran, zapovijedajući glas odjeknuo je trgom:
"Satnija broj tri-po-zor! Ravnaj se prema naprijed! Puške na ramena!"
Tri ritmična udarca odjeknula su kroz noć dok je stotinu trideset i pet
pušaka zabačeno na ramena. Nekoliko trenutaka potpune tišine - svi časnici,
dočasnici i vojnici stajali su ukočeno poput štapića za nabijanje pušaka,
gledajući ravno pred sebe ispod šljemova. Jao onom jadniku koji pomakne i
vršak jezika!
Ponovno je zapovjednikov glas odjeknuo između visokih jablana i sivih
spavaonica.
"Nadesno krug! Desno - okret - MARŠ!"
Začuo se gromoglasni udarac kada su naše čizme sa željeznim potplatima
počele stupati po tlu. Na kraju trga smo zaokrenuli i nastavili niz kišom
natopljenu cestu obrubljenu visokim jablanima. U kažnjeničkoj bojni svi su
razgovori i pjevanje bili zabranjeni; ljudi četvrtog razreda ne mogu imati iste
privilegije kao njemački vojnik. Isto tako nismo imali pravo nositi značku u
obliku orla, niti bilo koje druge znakove raspoznavanja; sve što smo imali bila je
uska bijela vrpca koja je uvijek morala biti bijela!, smještena nisko na našim
desnim rukavima, a na njoj crnim slovima ispisana riječ sonderabteilung1.
Budući da smo morali biti najbolji vojnici na svijetu, svi su naši marševi bili
usiljeni marševi, i tako ne bi prošlo niti četvrt sata, a mi bismo prokuhali.
Počinjala bi nam se znojiti stopala; otvorili bismo usta i počeli disati i kroz njih,
jer nam sam nos nije bio dovoljan da udahnemo dovoljnu količinu kisika.
Remenje pušaka i naramenice ranca bili su prepreka slobodnom kruženju krvi u
našim rukama, pa bi nam prsti postali bijeli, otečeni i pomalo umrtvljeni. Ali na
takve se sitnice više nismo niti obazirali. Mogli smo marširati usiljenim

26
korakom dvadeset i osam kilometara bez da smo osjetili i najmanju nelagodu.
Potom su došle vježbe: napad u otvorenoj formaciji, u kratkim naletima,
pojedinačno. Dok su nam se plućna krila napinjala poput mjehova, jurcali smo
preko polja, puzali preko raskvašenih i smrznutih oranica, ukopavajući se poput
uplašenih životinja našim kratkim alatkama za ukopavanje.
Ali, naravno, niti jednom to nismo učinili dovoljno brzo. Svaki bi nas put
zvuk zviždaljke pozvao natrag, i mi bismo stajali grčevito se boreći za zrak tih
nekoliko kratkih sekundi dok su nas grdili. A tada sve ispočetka. Napad - napad -
napad. Bili smo obloženi mokrom, izoranom zemljom; noge su nam se tresle,
potom smo se počeli znojiti; znoj je tekao u potocima niz naša tijela, žareći nam
kožu na mjestima gdje ju je izgreblo remenje i teška oprema. Odjeća nam je bila
natopljena znojem, i mnogi su imali tamne mrlje na poleđini gornjih dijelova
uniformi. Gotovo ništa nismo mogli vidjeti, jer smo bili zaslijepljeni znojem; čela
su nas svrbjela i žarila jer smo ih otirali prljavim rukama i grubim rukavima
uniformi. Ako bismo stajali najednom mjestu, naša vodom natopljena odijela
postajala bi ledena. Koža na unutarnjoj strani bedara i preponama bila mi je
oguljena i krvava. Znojili smo se od straha.
Iscrpljeni, postali smo svjesni da sviće zora. Tada je došlo vrijeme za vježbe
u slučaju da smo napadnuti iz zraka.
Morali smo trčati niz neravnu cestu. Svaki kamen, svaka i najmanja lokva, da
ne spominjem proklete duboke kolotečine koje su se skrivale pred našim
uplašenim pogledima, značili su da se moramo koncentrirati i paziti da naša
stopala reagiraju na pravi način, da se ne spotaknemo, posrnemo, ili iščašimo
gležanj. Jednostavan zadatak primoravan"a stopala da rade kako treba, obično
trčanja i hodanja, stvari koje obično radite bez razmišljanja o njima, postale bi
tako mučan fizički i mentalni napor. Noge su nam se doimale teškima, tako
teškima. Ali uporno smo trčali, teturali i posrtali. Naša inače pepeljastosiva lica
s duboko upalim očima bila su crvena poput jastoga; oči su nam bila ukočene i
izbuljene, a vene na čelima otečene. Hvatali smo zrak; usta su nam bila suha i
puna sluzi, i svakih nekoliko trenutaka na njima bi nam se pojavila bijela pjena.
Oglasila se zviždaljka. Pojurili smo prema objema stranama ceste, i slijepo se
bacili u jarke, bez obzira jesu li u njima bile koprive, voda ili neki brži kolega.
Potom smo panično žurili da postavimo minobacače i strojnice na mjesta. Sve je
to trebalo napraviti u roku nekoliko sekundi, tako daje bilo bolje raskidati prste
u komadiće ili biti udaren u leđa, samo da ne bude presporo.
Nastavili smo marširati, kilometar za kilometrom. Vjerujem kako sam
naučio sve što je bilo važno znati u vezi cesta: upoznao sam meke ceste, tvrde

27
ceste, široke ceste, uske ceste, kamene, blatne, asfaltirane, prekrivene bljuzgom,
snijegom, brdovite, pošljunčene, klizave, prašnjave. Moja su me stopala naučila
svemu što je trebalo znati o cestama, blatnjavim neprijateljima i mučiteljima
mojih nogu.
Kiša je stala. Pojavilo se sunce. To je značilo žeđ, umor, glavobolje, točkice
ispred očiju. Stopala i gležnjevi bi nam oticali u uzavrelim čizmama. Vukli smo
se uokolo u nekakvom čudnom transu.
U podne nam je naređeno da stanemo. Mišići su nam bili toliko izmučeni da
su nas boljeli čak i zbog samog prestanka kretanja; i nekolicina jednostavno nije
imala snage stati, nego su nastavili teturati naprijed nakon stoje izdano
naređenje, sve dok se ne bi zaletjeli u čovjeka ispred sebe i ostali stajati
spuštene glave dok ih ostali ne bi odgurali natrag na njihova mjesta.
Nalazili smo se na rubu nekog sela. Nekoliko dječaka dotrčalo je kako bi nas
promatralo. Dozvoljeno nam je pola sata odmora. Bez razmišljanja kako smo
udaljeni osamdeset kilometara od naših spavaonica, bacili smo se na zemlju na
mjestima gdje smo se u tom trenutku nalazili, bez da smo popustili remenje,
samo smo se bacili dolje i zaspali još prije no što smo dotakli tlo.
Iste sekunde, ili se barem tako činilo, ponovno se začula zviždaljka. No,
prošlo je trideset minuta, čitav naš dragocjeni počinak. Sljedećih četvrt sata bilo
je pravo mučenje: ukočeni mišići i stopala žestoko su protestirali; nisu nas htjeli
ponovno pokrenuti. Svaki korak izazivao je niz probadajućih bolova. Stopalima
smo mogli osjetiti svaki čavao u potplatu čizme, pa smo se osjećali kao da
hodamo po krhotinama stakla.
Ali, pomoći nije bilo - nije bilo kamioneta da pokupi one koji bi pali u jarak sa
strane. Ne, oni bi, jadnici, dobili poseban tretman od natporučnika i trojice
najžešćih dočasnika. Bili su zastrašivani i tiranizirani, sve dok ne bi izgubili
glave i poludjeli, ili izgubili svijest, ili se pretvorili u robote bez slobodne volje
koji bi automatski izvršavali sve naredbe, i koji bi skočili s četvrtog kata ako bi
im tako bilo naređeno. Čuli smo dočasnike kako psuju i urlaju, prijeteći kako će
ih izvesti pred sud zbog odbijanja izvršavanja naredbi, ako ih ne budu izvršavali
brže.
Kasnije te večeri, umarširali smo na trg između naših spavaonica, spremni
za spavanje.
"Paradnim - KORAKOM!"
Sabrali smo se krajnjim snagama. Noge su nam same letjele, a stopalima
smo udarali o popločani trg. Iskre su nam svjetlucale pred očima; doista smo

28
mogli osjetiti kako nam pucaju žuljevi. Ali morali smo to obaviti. Morali smo.
Natjerali smo svoja bolna stopala da udaraju o tlo, stvarajući bol. Skupili smo
svoje posljednje zalihe snage.
Zapovjednik logora, Oberstleutnant von der Lenz, stajao je na mjestu na
kojem smo trebali zaokrenuti prema spavaonicama. Natporučnik Lopei je
naredio:
"Satnija broj tri - pogled - NALIJEVO!"
Okrenuli smo glave lijevo kako je trebalo, i gledali smo u lik pukovnika; ali
ukočeni pokreti koji su dio pozdrava nisu uopće bili ukočeni. Čak smo ispali iz
koraka! Natporučnik Lopei je zastao, otišao sa strane i promatrao svoju satniju.
A tada se začulo oštro:
"Satnija tri - STOJ!"
To je bio pukovnik. Nastao je trenutak smrtne tišine, a potom se začuo
pukovnikov režeći glas:
"Natporučniče Lopei, zovete li vi ovo satnijom? Ako želite krenuti na bojište
sa sljedećom pješačkom bojnom, samo recite. Ima mnogo časnika koji bi bili
više nego sretni da dobiju vaš posao u garnizonu."
Pukovnikov glas bijesno se podigao:
"Kakva vam je ovo zbirka prljavih džukela? Kakvo je ovo nedisciplinirano
smeće? Nitko ne bi pomislio kako su oni pruski vojnici. Svi bi pomislili kako su
oni šugavi psi. Ali to se može izliječiti!"
Arogantno je promatrao našu iscrpljenu satniju. Stajali smo omamljeni na
mjestima. Kad bi samo brzo završio, pa da možemo otići u svoje spavaonice,
skinuti se i zaspati.
"To se može izliječiti", prijeteći je ponovio, "S džukelama se treba
pozabaviti, malo ih izvježbati. Zar ne, natporučniče Lopei?"
"Da, doista, gospodine Oberstleutnant, izvježbati ih."
Tupa mržnja nakupljala se u nama pomiješana sa samosažaljenjem. Ovo će
nas koštati najmanje sat vremena najteže vježbe u njemačkoj vojsci, najpodlije,
najviše iscrpljujuće vježbe u njemačkoj vojsci. To je moglo biti jedino marširanje
paradnim korakom.
Jesu li vam ikada otekle i otvrdnule žlijezde u preponama zbog previše rada,
tako da su vas boljele pri svakom koraku, mišići u bedrima se pretvorili u
očvrsnule kugle koje ste svako malo morali udarati svom snagom kako bi ih
pokrenuli, mišići vaših nogu se zgrčili tako da vam se činilo kako svaka vaša

29
čizma teži stotinu kilograma, a svaka noga tonu, i tada pokušali podići nogu u
visinu bedara s prstima ispruženima u zrak, i to činili s takvom lakoćom,
živahnošću i ritmičnošću poput djevojčica u zboru?
Jeste li nakon toga pokušali, kada su vam gležnjevi bili slabi i odavno
otkazali poslušnost, a nožni prsti se pretvorili ujedan krvavi grumen, s gorućim
stopalima i ogromnim žuljevima ispunjenima vodom, ili puknutim žuljevima
koji krvare, peku i bole, jeste li se pokušali gipko pomaknuti prema naprijed na
jednoj nozi, dok ste drugu čizmu morali s treskom spustiti na tlo? A to je moralo
biti napravljeno na vrijeme, sa takvom preciznošću kao daje stotinu trideset i
pet nas bilo jedan; to je moralo ostaviti takav dojam da bi ljudi zastali, poslušali
i rekli: "Ovo je pravo marširanje! To je sjajno! Kakvu mi vojsku imamo!"
Paradno marširanje uvijek oduševljava nezrele.
Mi nismo bili oduševljeni. To je najmrskija, najzamornija vježba u vojsci.
Zbog nje je puklo više mišića i oštetilo se više limfnih čvorova no zbog bilo koje
druge vježbe. Pitajte liječnike!
No mi smo podcijenili našeg Oberstleutnanta. Nije nam slijedilo sat vremena
marširanj a paradnim korakom. Otišao je, a natporučnik Lopei mu je salutirao,
no prije no stoje otišao, rekao je, "Da, tako mi Jupitera, to se može izliječiti:
Natporučniče Lopei!"
"Gospodine!"
"Odvest ćete ovu gomilu do područja za vježbu i naučiti ih da budu vojnici, a
ne čopor prljavih džukela. Nećete se vratiti prije devet sati sutra. A ako do tada
vaša satnija ne bude mogla svladati paradni korak koji razbija kamenje kojim je
popločeno dvorište, opet ćete se vratiti tamo. Razumijete?"
"Razumijem, gospodine Oberstleutnant."
Čitave smo noći vježbali napad na otvorenom i paradni korak.
Sljedećeg jutra u devet sati u ritmu smo progrmjeli pokraj Oberstleutnanta.
Nije htio riskirati. Natjerao je satniju da pokraj njega promaršira sedam puta, i
siguran sam daje bilo koji od nas bio desetinku sekunde izvan ritma, da bismo
bili ponovno poslani natrag.
Bilo je već deset sati kada smo dobili otpust i slijepo oteturali u sobe i
zaspali.
Taj tretman nije bio za ljude - ali, mi niti nismo bili pravi ljudi. Bili smo
prljave džukele - čopor izgladnjelih džukela.
Ovaj prikaz naše vježbe zahtijeva još jedan posljednji detalj. Kako biste sve

30
stavili u pravu perspektivu morate dodati glad.
Nikada nam nije bilo dozvoljeno da pojedemo dovoljno. Po tom pitanju smo
zapravo bili pomalo izludjeli, kao i po mnogo drugih. Na kraju rata, 1945., čitav
je njemački narod živio na bonovima za sljedovanja, ali 194041. mi smo imali
manje no najsiromašnija skupina stanovništva - to jest, obični civili -1945.
Nismo ništa mogli kupiti jer nismo imali kupone. Ručak je bio isti svakoga dana:
litra slabašne juhe od repe i šačica kiselog kupusa koju bismo stavili u juhu, ali
kiseli smo kupus dobivali samo svakog drugog dana. Nije nam dopušteno da
postanemo razmaženi ili izbirljivi. Meso je bio luksuz kojega nismo poznavali.
Uvečer bi nam dali porciju suhe hrane za sljedeći dan: debeo komad raženog
kruha, koji bi se, uz nešto vježbe, moglo izrezati u pet kriški, tri za tu večer, i još
dvije za doručak. Osim toga, dobivali smo po dvadeset grama ustajalog
margarina i zalogaj sira, sira s najvećim udjelom vode na svijetu - u tome siru
moralo je biti barem pet posto vode. Subotom smo dobivali dodatnu porciju od
pedeset grama marmelade od bundeve. Za doručak bismo dobivali slabu kavu,
boje čaja, koja je imala odvratan i miris i okus, no ipak bismo je gutali s
uživanjem.
Ponekad bismo, kada bismo bili vani na vježbi, pronašli krumpir ili repu.
Kada bi se to dogodilo, obrisali bismo je daje očistimo od najgoreg blata, a
potom je strpali u usta i pojeli. Sve bi bilo gotovo tako brzo da bi neki promatrač
pomislio da izvodimo mađioničarski trik. Nije nam dugo trebalo kako bismo
otkrili da su kora breze i jedna posebna vrsta trave koja je rasla pokraj jaraka
bile prilično ukusne, možda čak i hranjive, ali u svakom slučaju bile su to tvari
koje su ostajale u želucima i otupljivale kandže gladi. Evo i recepta: uzmete malo
brezine kore ili trave, sameljete je između dva šljema, dodate odgovarajuću
količinu instant kave i pojedete je poput kaše.
Ako bi, nekim čudom, netko od nas dobio poštom kupon za kruh, tada bi u
sretnikovoj sobi bila održana gozba. Čitava štruca!
Uvijek smo se bojali kontrole ponedjeljkom. Na jutarnjoj prozivci morali smo
se postrojiti odjeveni u čelični šljem, paradni gornji dio uniforme, snježnobijeli
donji dio uniforme sa šavovima oštrima poput noža, te na sebi imati pojas,
torbe za municiju, ranac, alatku za kopanje rovova, bajunetu, telećak i pušku.
Zimski kaput morao je biti smotam po propisima i obješen preko prsa.
Svaki je čovjek morao imati čist, zeleni rupčić u džepu. I taj je rupčić morao
biti složen po propisima.

31
 PLJUNI I ULAŠTI
Urednost nikome nije na odmet. Niti red. A u vojsci mora biti i urednosti i
reda, i sve se mora odvijati prema detaljnom i razrađenom planu. Savjestan
vojnik mora provesti nezamislivu količinu vremena posvećujući se redu i
urednosti, ali vojnik u kažnjeničkoj bojni mora sve svoje slobodno vrijeme
posvetiti tome - točnije rečeno, sve vrijeme tijekom kojega nema nikakvog
drugog posla. Čitavu nedjelju ne bismo radili ništa drugo osim prali, čistili, i
preslagivali na propisani način, vješali dio odjeće na propisani način, a ostalo
odlagali na druga mjesta prema propisima. Kožni odjevni predmeti morali su se
sjajiti, kao da su bili polirani; na našim uniformama ili opremi nije smjelo biti
niti jedne mrlje, kako izvana, tako i iznutra. Mogu s krajnjom iskrenošću tvrditi
kako su muškarci iz njemačke kažnjeničke bojne, kada bi ponedjeljkom imali
smotru, bili besprijekorni od glave do pete.
Ali također mislim kako zasigurno nešto nije u redu s tim vojnim redom i
urednošću, ako nakon ulaganja čitave nedjelje kako biste to postigli, ne osjećate
nimalo zadovoljstva, nimalo olakšanja kakvo bi čovjek inače trebao osjećati
nakon takvog čišćenja.
Ta smotra ne bi bila festival čistoće. Za nas je ona bila prava noćna mora.
Besprijekorno čist i uredan vojnik ne bi se osjećao čistim; osjećao se poput
progonjene životinje.
Shvatio sam kako čitavo vrijeme koristim izraze poput "progonjene
životinje", "panični strah", i "poludjeli od straha". Znam kako ponavljanje nije
dobro, kako dobar književni stil zahtijeva raznolikost izraza, ali bojim se kako ću
morati nastaviti griješiti, jer kako pronaći bogatstvo izraza koji opisuju nešto
što je nepromjenjivo? Neki bi to možda i mogli, ali nisam siguran da mogu i ja.
Previše sam umoran, previše odsutan duhom, previše očajan, ponekad također i
previše ljutit, kako bih mogao posvetiti vrijeme i energiju potrazi za nijansama
značenja i suptilnim razlikama. Ono što moram ispričati je tako tragično; pa čak
i sada, nakon svih tih godina sam ponekada tako izmučen time, te osjećam kako
imam pravo od vas tražiti pomoć da upotrijebite svoj vokabular na mjestima na
kojima nisam uspio nešto dočarati. Sve dok možete razumjeti što hoću reći, ne
smeta mi ako pone-. kad odmahnete glavom i kažete: "To je mogao i bolje
napisati."
Mi, besprijekorni, osjećali smo se poput progonjenih životinja. Znali smo da

32
ćemo biti kažnjeni bez obzira što se dogodilo. Najparadoksalnije od svega u toj
čitavoj izvedbi bilo je to što bi Hauptfeldwebel, ako ne bi uspio pronaći ništa
zbog čega bi nas kaznio, bio užasno bijesan, i neki od nas besprijekornih vojnika
bio bi kažnjen gore no ikad. Jadan onaj tko bude kažnjen zbog ničega - on bude
kažnjen deseterostruko. Nije lako postupiti pravedno u takvoj situaciji.
"Prednji red jedan korak naprijed - zadnji red jedan korak natrag-MARŠ!"
Jedan-DVA.
Dvije duge minute nakon što bi se redovi razdvojili, Hauptfeldwebel bi
stajao promatrajući. Onaj tko se i najmanje zanjiše biva kažnjen zbog neposluha.
No, naučili smo pretvoriti se u drvene stupove, i tako smo nepomični mogli
stajati i po pola sata. To je zapravo nekakva vrsta transa ili katalepsije, ta
sposobnost da se postigne ono stoje bilo vrijedno zlata vojniku koji zna
vrijednost toga da se samo stoji poput komada drveta.
Hauptfeldwebel bi tada zagrmio: "Je li sve spremno za inspekciju?" A satnija
bi u zboru odgovorila: "Da, gospodine Hauptfeldwebelu."
"Nitko nije zaboravio nešto očistiti?"
Zbor: "Ne, gospodine Hauptfeldwebelu."
Promatra nas okrutno. Sad nas ima.
"Ta nemojte mi reći", kaže ironično. "To je prvi puta u povijesti ove bojne,
ako je istina. Ali to ćemo još morati provjeriti."
Polagano se približava prvom komadu drveta, obilazi ga jednom ili dvaput;
kruženje oko protivnika bez riječi je vrlo djelotvorno oružje u ratu živaca.
Stražnji dio vrata vam postaje vruć, a ruke hladne i vlažne, misli u vašoj glavi
počinju histerično kružiti u svim smjerovima, osim onog normalnog. Stojite
nepomično i postajete nervozni, ostajući pri tom bez daha, iznenada osjećate da
smrdite i figurativno i u stvarnosti.
"Da, da - to ćemo još provjeriti", ponavlja iza trećeg Čovjeka u prednjem
redu.
Dok pregledava četvrtog i petog mrtvačka je tišina. A potom se čuje uzvik:
"Satnija tri - pozor!", koji je popraćen uobičajenim nizom verbalne prljavštine.
Uvijek smo za Hauptfeldwebela govorili kako ne može progovoriti, a da mu prije
toga ne ispadne smeće iz usta; možda i nije neka dosjetka, ali bilo nas je lako
zadovoljiti po tom pitanju - no to je bio dobar opis ovog brutalnog, krajnje
bolesnog pripadnika sitnoga građanstva kojemu je bio dan maleni udio u kolaču
moći.

33
 "Stoje, do vraga, ovo, vi posrana satnijo!? Niste jučer radili ništa drugo osim
umakali jedan drugome u guzicu? Kaljužanje u hrpi izmeta, to je prava stvar za
krdo svinja poput vas. Sada sam provjerio pet ljudi, i svi oni nalikuju svodnicima
koje su rodile sifilične drolje, a izvukli su ih kliještima ..."
To nije bio govor jednog ljudskog bića, već smrdljivi izljev. Jedan od
omiljenih izraza ovog brutalnog čovjeka bio je "francuska bolest". On sam
bolovao je od "pruske bolesti" u uznapredovalom stadiju, od potrebe da
ponižava druge. To je bolest koja nije bila ograničena samo na kažnjeničke
jedinice; proširila se čitavom njemačkom vojskom, poput pošasti s čirevima. A u
svakom čiru možete pronaći po jednog dočasnika, čovjeka koji je postigao
nešto, a bez daje zapravo nešto.
Nakon toga imamo kažnjeničku vježbu, koja traje oko tri sata. Njezino finale
čini dugi kanal dubok više od metra i pol, napola ispunjen fermentirajućim
blatom čija je površina prekrivena nekakvom žućkastom masnom sluzi.
Moramo je otirati iz očiju svaki puta kad nas naredba "potrbuške" pošalje na
dno. Potom je vrijeme ručka. Marširamo natrag do spavaonica i takvi blatnjavi
proždiremo hranu. Nakon toga se moramo baciti na posao, jer moramo biti čisti
i blistavi još jednom kada se postrojimo za poslijepodnevnu vježbu pola sata
kasnije.
Peremo sebe i uniforme o jednom trošku, stojeći potpuno odjeveni ispod
tuševa. Puške i ostalu opremu moramo prvo oprati, potom pažljivo osušiti
krpom i na posljetku nauljiti. Cijev puške moramo pažljivo pročistiti. Normalni
vojnici ovako temeljito čiste svoje oružje jednom, možda dva puta tjedno, ako su
imali nekakve posebno prljave vježbe. Mi to moramo činiti nekoliko puta
dnevno.
Kada se nakon toga postrojimo, naše su uniforme, dakako posve mokre, ali
to nije bitno sve dok su čiste.
Postojalo je još samo nešto čega smo se bojali jednako kao tih odurnih
smotri ponedjeljkom, a to je bila kontrola soba svake večeri u 22 sata. Bilo je
naprosto nevjerojatno kakve su sve zadatke dočasnici koji su bili na dužnosti
mogli smisliti i zadati krajnje umornim ljudima da ih izvrše nakon iscrpljujućeg
dana.
Prije no što bi dočasnik na dužnosti ušao, svaki je čovjek morao ležati na
svome ležaju, naravno u propisanom položaju - na leđima, ruku uz tijelo iznad
pokrivača, i stopala ogoljenih za pregled. Redar je bio zadužen da nigdje u
prostoriji ne bude niti trunke prašine, da sva stopala budu čista poput stopala
novorođenčadi, i da sve u našim ormarićima bude smješteno i posloženo u

34
skladu s propisima. Na početku inspekcije redar je morao raportirati:
"Gospodine Unteroffizieru, redar sobe regrut Brand prijavljuje kako je sve u
redu u sobi 26, u kojoj je dvanaest ljudi, od toga jedanaest u krevetima. Soba je
očišćena u skladu s propisima i prozračena, nemam ništa drugo za prijaviti."
Dočasnik obično ne bi obraćao pozornost na to, već bi gledao uokolo. Teško
onome redaru za vrijeme čije bi smjene dočasnik pronašao i najsitniju mrlju, ili
ormarić koji ne bi bio propisno zaključan, ili par stopala sa najmanjom sjenom.
Dočasnik Geerner - vjerujem kako je bio pravi slučaj za umobolnicu - znao je
ponekad zavijati poput psa. Zvučalo je kao daje uvijek na rubu plača, a za njega
nije bilo neuobičajeno da doista plače od bijesa. Kada je on bio na dužnosti,
uvijek bismo grozničavo ribali, prali i pospremali sve oko sebe. Sjećam se jedne
nesretne večeri kada je Schnitzius bio redar. Schnitzius je bio žrtveni jarac naše
sobe, uvijek dobroćudan, ali tako beznadno netalentiran daje bio prirodna žrtva
svakoga od svojih nadređenih od Stabsfeldwebela nadolje.
Schnitzius je bio jednako nervozan kao i nas ostalih jedanaest koji smo ležali
čekajući Geernera, pitajući se što smo zaboravili napraviti. Mogli smo ga čuti iz
neke druge sobe. Zvučalo je kao da razbija sve krevete i ormariće na komadiće
drveta veličine šibice, a u međuvremenu smo čuli njegovo vrištanje, zavijanje i
jecajući glas: džukele, prljave svinje, itd. Problijedjeli smo, iako smo već ionako
bili blijedi. Geerner je bio u formi. Baš će se dobro zagrijati dok stigne do sobe
26. Iskočili smo iz kreveta i još jednom pregledali čitavu sobu, ali nismo uspjeli
ništa pronaći.
Vrata su se s treskom otvorila.
Ah, daje samo netko drugi bio te večeri redar, a ne Schnitzius, netko malo
dovitljiviji!
Schnitzius je stajao ukočen i smrtno blijed, kao da ima kratki spoj. Samo je
uplašenim očima zurio u Geernera. Geerner je stigao do njega u jednom skoku, i
sa udaljenosti od pet centimetara zagrmio na njega:
"Do vraga, čovječe! Hoću li čekati čitavu noć da ti raportiraš?"
Schnitzius je drhtavim glasom odverglao svoj izvještaj.
"Sve u redu?" frknuo je Geerner. "Ti daješ lažni izvještaj!"
"Ne, gospodine Unteroffizieru", odgovorio je Schnitzius, drhtavim glasom,
dok se polagano okretao na peti, kako bi ostao licem okrenut prema Geerneru,
dok je ovaj kružio sobom, gledajući i zavirujući.
Nekoliko minuta sve je bilo tiho kao u grobu. Ležali smo u svojim krevetima,

35
i očima pratili Geernera dok je on polako koračao sobom u potrazi za prašinom.
Podigao je stol i povukao prstom ispod svake noge. Nije bilo prašine. Ispitao je
potplate naših čizama. Čisto. Prozore i kabel svjetiljke. Ništa. Zurio je u naša
stopala kao da bismo pali mrtvi ako on ne bi pronašao ništa na što bi mogao
staviti primjedbu.
Na kraju je stao i promotrio sobu tužnim, pažljivim pogledom. Doista se
činilo kako nas ovog puta neće moći gnjaviti. Ponašao se poput nekoga kome se
djevojka ne bi pojavila na sastanku, i tko je zbog toga morao otići kući i u krevet
sam sa sobom i svojim nezadovoljenim žudnjama.
U trenutku kada je zatvarao vrata za sobom, okrenuo se na peti.
"Sve u redu, kažeš? Baš se pitam."
U jednom velikom skoku našao se pokraj našeg lonca za kuhanje kave,
velikog lonca od aluminija u kojega je moglo stati trinaest litara vode. On je
svake večeri morao biti ulašten i napunjen čistom vodom, a daje to i te večeri
bilo tako Geerner je sa žaljenjem otkrio samo trenutak prije. Ali tada smo
shvatili - i srca su nam svima zastala - kako je Geerner smislio nešto novo.
Stao je i pogledao površinu vode sa strane. Bilo je nemoguće izbjeći da se na
površinu ne spusti nekoliko zrnaca prašine kada je bila odložena nekoliko
minuta.
Geernerovo zavijanje bilo je nevjerojatno.
"Ovo zovete čistom vodom! Tko je, do vraga, prljava svinja koja je napunila
ovaj lonac govnom? Dođi ovamo, ti izmetom prekriveni blatobranu!"
Geerner se popeo na stolicu, a Schnitzius mu je morao dodati lonac.
"Pozor! Glavu natrag! Otvori gubicu!"
Polagano je sadržaj lonca ispraznio u Schnitziusova usta. Gotovo se ugušio.
Kada se lonac ispraznio, ludi gaje dočasnik razbio o zid, a potom izjurio iz sobe,
nakon čega smo ga začuli kako buci u vešeraju i otvara slavinu. Ubrzo nakon
toga razlio je kantu vode po našoj sobi. Kada je istresao kantu šest puta, naredio
nam je da osušimo pod. Budući da smo imali samo nekoliko potrganih krpa,
trebalo nam je dosta vremena za to.
Tu je šalu ponovio četiri puta prije no što mu je dosadila. Tada je
Unteroffizier Geerner smiren otišao u krevet, a mi smo ostavljeni na miru.
Furor germanicusje naziv kojim su stari Rimljani označavali posebnu vrstu
ludila u bitkama s kojom su se susretali dok su vodili ratove s plemenima
sjeverno od Alpa. Možda bi Rimljanima i drugim neprijateljima Germana

36
nekakva vrsta utjehe bila spoznaja da su Germani jednako ludi u ponašanju
prema samima sebi, kao i prema svojim susjedima.
Geerner je bio siroti dočasnik, bolesni jadnik koji se morao zadovoljavati
susretima s prašinom.
Neka mu je pokoj duši.
Furor germanicus - njemačka ili pruska bolest.
Zapovjednik je potom predao zapovjedništvo nad satnijom kapelanu.
"Satnija broj tri - za molitvu - KLEKNI!" zagrmio je kapelan.

37
 TAKAV TIP VOJNIKA
Naša je vojnička izobrazba završila vježbom koja je trajala sedam dana i
besanih noći. Odigrala se na prostranom području za vježbe zvanom Sennelager.
Tamo su bila izgrađena čitava sela, mostovi, željezničke pruge, sve je bilo
potpuno osim što nije bilo stanovnika; i tamo smo se morali probijati kroz
zamršeno raslinje, močvare i rijeke, preko njišućih mostova koji su bili labavo
postavljeni iznad dubokih ponora.
To možda zvuči romantično, poput igre Indijanaca na odrasloj razini; ali dok
smo se igrali izgubili smo čovjeka. Pao je s jednog od nestabilnih mostova i
slomio vrat.
Jedna od igara sastojala se od kopanja rupa u tlu koje su bile dovoljno
duboke da budemo točno ispod ravnine okolnog tla kada bismo se skutrili u
njima; nakon čega bi došli teški tenkovi i prelazili preko rupa, dok bismo mi
šćućureni u njima drhtali od straha.
Za ovim "uzbuđenjem" odmah je slijedilo drugo. Morali bismo se baciti na
tlo i pustiti da tenkovi prijeđu preko nas. Mogli smo osjetiti kako nas čelično
dno tenka dodiruje po leđima, dok su masivne gusjenice klopotale lijevo i desno
od nas.
Morali smo očvrsnuti na tenkovske napade.
U svakom slučaju, bili smo uplašeni, a to je bilo normalno. Njemački vojnik je
odgojen na strahu, izvježban da na čisti teror odgovori poput stroja, a ne da se
hrabro bori jer ga na to potiču nekakvi veliki ideali zbog kojih će se žrtvovati
ako se za tim ukaže potreba. Možda biste ovu moralnu inferiornost mogli
nazvati karakterističnom osobinom pruskoga mentaliteta i kroničnom bolešću
njemačkoga naroda.
Sljedećeg dana nakon ove vježbe morali smo se zakleti na odanost. Za tu
prigodu, satnija je bila poredana uz tri strane trga, između nas je dovezen tenk, a
sa svake njegove strane postavljena je po jedna strojnica. Čim je taj zgodni
prizor postavljen, pojavio se zapovjednik u društvu svog pobočnika i kapelana
koji je, kako bi prigodu učinio još svečanijom, na sebi imao sve svoje ukrase.
Zapovjednik je tada održao govor:
"Pripadnici pruske vojske! Vaša je obuka sada dovršena. U kratkom vremenu
biti ćete dodijeljeni različitim pukovnijama na terenu, kao što su minobacačka,

38
antitenkovska, izviđači, pa čak i u jedinice samozaštite. Bez obzira na to kamo
bili poslani, morate izvršiti svoju dužnost. Vi ste izopćenici, ali ako pokažete da
ste hrabri i neustrašivi, možda će doći dan kada će vas veliki Fuhrer ponovno
uzeti u milost. Vi ćete sada položiti staru zakletvu odanosti, zakletvu koje ste se
jednom već odrekli, ali siguran sam kako će vas ona od sada nadalje, sve do
kraja vaših života, vezati u odanosti prema vašoj zemlji. Od svakoga od vas
očekujem da više nikada ne zaboravi svoju zakletvu i dužnost prema našoj
drevnoj domovini i našem velikom narodu, svoju dužnost prema Fuhreru i
našem Bogu."
Ubrzo nakon toga svi smo kleknuli, skinuli šljemove i rukama uhvatili cijevi
svojih pušaka. Prizor je zasigurno bio vrlo dirljiv, baš prava stvar za kino-
novosti. Kapelan je tada izgovorio kratku molitvu velikom, svemogućem, i
naravno, njemačkome Bogu, koji će omogućiti pobjedu nacista. Idiot nije doista
upotrijebio riječ nacist, ali na što je drugo mogao misliti kada je rekao:
"Svemogući Bože, naš Gospodine, pokaži nam Svoju veličinu i dobrotu i
omogući njemačkome oružju pobjedu nad našim barbarskim neprijateljima."
Njihovi su barbarski neprijatelji, da vas podsjetim, bili narodi iz kojih su
potekli muškarci poput Ibsena i Nansena, Hansa Andersena, Rembrandta i
Spinoze, Voltairea i Renea Claira Čajkovskog i Gorkoga, Shakespearea i
Dickensa, Abrahama Lincolna i Theodora Dreisera, Chopina i Kopernika,
Sokrata i Homera, i žene poput Florence Nightingale i Emmeline Pankhurst,
Marion Anderson i gđe Roosevelt, Marie i Irene Curie, Katarine II., Ivane
Orleanske, sestara Bronte, Anne Pavlove.
Potom je blagoslovio oružje kojim smo trebali istrijebiti barbarstvo, ali
mislim da to nije pomoglo. Da jedan mizerni maleni svećenik ustane i načini
znak križa na velikome tenku ne može biti baš učinkovita čarolija, čak niti ako
vjerujete u čarolije, što ja osobno ne mogu. U najboljem slučaju mogli biste
zamisliti tu figuru kako baca čini na sitnije komade oružja. No, u svakom slučaju,
izgubili su rat.
Tada smo položili zakletvu. Kapelan ju je recitirao, po nekoliko riječi
odjednom, a satnija ih je ponavljala u zboru, dok je jedan od nas stajao ispred
satnije s tri prsta dodirujući vrh zapovjednikovog isukanog mača. To je isto bio
dio predstave.
Glasovi su odjekivali utihnulim trgom:
"Kunem se Bogom - našim svetim ocem - da ću se u svemu - boriti odano i
vjerno - i dati svoj život - ako to bude potrebno - za Fuhrera, narod i domovinu -

39
onaj koji se kune ovom zakletvom - mora znati - da je ona utisnuta u njegovo
srce - i ako je prekrši - neka mu se milostivi Bog smiluje - jer će se on tada
odreći - svog prava na život - i biti će mučen - za čitavu vječnost - u vatri pakla -
amen."
Potom smo zapjevali Deutschland, Deutschland, uber al-les!
Time smo se potvrdili, ali nismo dobili nikakve poklone.
Sljedećega dana podijeljeni smo u manje grupe, koje je činilo od pet do
petnaest ljudi, a dobili smo i novu terensku opremu. Meni i nekolicini drugih
dali su crne uniforme i beretke tenkovskih jedinica, i sljedećeg smo jutra otišli
pod zapovjedništvom Feldwebela do vojarne u Bielefeldu, gdje smo smjesta bili
povjereni satniji koja je baš bila na odlasku na bojište, i ukrcani u kamion s
trupama.
"Hoće li ovu satniju opteretiti sjoš više vas prokletih kriminalaca? Odvratno!
Nemojte da vas uhvatim kako činite i najmanji prekršaj, jer ću vas poslati natrag
u zatvor gdje biste odavno umrli da ste imali imalo pristojnosti, i neka me vrag
odnese ako to ne napravim. Zatvor je mjesto za ovakve poput vas."
To je bio pozdrav dobrodošlice kojim nas je dočekao zapovjednik satnije
broj 5, gojazni Hauptmann Meier, mučitelj regruta. Ali bili smo navikli na takve
stvari.
Bio sam dodijeljen eskadronu broj dva pod zapovjedništvom Leutnanta von
Barringa, a tada su se počele događati stvari na koje nisam bio naviknuo.

40
 NAŠ PRVI SUSRET
Barring je ispružio ruku i uhvatio moju, te je snažno, prijateljski stisnuo. To
je bilo nešto što časnik u pruskoj vojsci nikada ne bi učinio, no on jest; i kada je
to učinio, rekao mije: "Dobro došao momče, dobro došao u satniju broj pet.
Upao si u paklenu jedinicu, ali moramo se držati zajedno i izvući najbolje što se
može. Idi tamo do vagona broj 24 i javi se Unteroffizieru Beieru, koji je vođa
sekcije jedan." I potom se nasmiješio - širokim, otvorenim smiješkom,
smiješkom dobrog, prijateljski raspoloženog mladog čovjeka.
Bio sam potpuno smeten.
Uskoro sam pronašao vagon 24, gdje su mi pokazali Unteroffiziera Beiera.
Sjedio je pokraj velike bačve i kartao sjoš trojicom - nizak, snažno građen čovjek
star oko trideset i pet godina. Stao sam propisana tri koraka od njega, skupio
pete uz klopot i jasnim glasom glasno započeo svoj raport:
"Gospodine Unteroffizieru, želim-"
No nisam stigao dalje. Dvojica muškaraca od četvorke koja je kartala skočili
su s kanti na kojima su sjedili i stali ukočeno poput stupova, držeći priljubljena
tri prsta uz šavove hlača. Unteroffizier i četvrti čovjek pali su na leđa, a karte iz
njihovih ruku poletjele su poput suhog lišća u jesenjoj oluji. Na trenutak su sva
četvorica zurili u mene. Tada je visoki crvenokosi Obergefreiter rekao:
"Do vraga, čovječe! Preplašio si nas na mrtvo ime. Vidim daje sam Hitler
ušao u tebe. Koji je vrag mogao opsjesti takvog balegara kakav si ti, pa da dođe i
prekida miroljubive građane pri njihovim nedužnim zabavama? Reci nam, tko i
što si ti?"
"Raportiram, gospodine Obergefreiteru, da me šalje Leutnant von Barring i
da se moram javiti u sekciju 1, Unteroffizieru Beieru", odgovorio sam.
Beier i četvrti čovjek, koji je još uvijek bio na leđima, ustali su i sva su se
četvorica u strahu zagledala u mene, izgledajući kao da će se vrišteći razbježati
u svim smjerovima ako napravim ijedan korak prema njima. Odjednom su sva
četvorica prasnula u smijeh.
"Jesi li ga čuo! Gospodine Obergefreiteru. Ha, ha, ha! Gospodine
Unteroffizieru Beieru, ha, ha, ha!" povikao je crvenokosi Obergefreiter, koji se
potom okrenuo k Unteroffizieru, duboko poklonio i rekao: "Presvijetlo
visočanstvo! Vaša obožavana milosti, vaša očaravajuća veličanstvenosti,

41
gospodine Unteroffizieru Beieru, htio bih prijaviti..."
Zapanjeno sam pogledavao od jednoga prema drugome, nikako ne
shvaćajući što im je bilo tako nevjerojatno smiješno. Kada su se oporavili od
napadaja smijeha, Unteroffizier me pitao odakle dolazim. Odgovorio sam mu, a
oni su me sažaljivo pogledali.
"Ne moraš biti tako drven", rekao je crvenokosi. "Kažnjenička bojna u
Hannoveru. Sada nam je jasno zašto se tako ponašaš. Mislili smo kako
pokušavaš napraviti budale od nas kada si onako lupio petama; ali
pretpostavljam daje pravo božje čudo .što još uvijek imaš pete. Pa, eto te na
pravom mjestu!"
S tim sam riječima primljen u sekciju 1, i već sat vremena kasnije bili smo na
putu za Freiburg, gdje smo trebali biti posloženi u borbene jedinice i poslani u
mjesta širom ludilom zahvaćene Europe na posebne vježbe. Dok smo se tako
truckali i u vlaku, mojih četvorica kolega su se predstavili, i s njima sam proživio
čitav rat.
Willie Beier je bio deset godina stariji od nas ostalih, i zbog toga smo ga zvali
Stari Un. Bio je oženjen i imao je dvoje djece. Po zanimanju je bio stolar, rodom
iz Berlina. Zbog svoje političke orijentacije je bio osamnaest mjeseci u
koncentracijskom logoru, nakon čega je "pomilovan" i poslan u kažnjeničku
bojnu. Stari Un se tiho nasmijao:
"I ovdje ću zasigurno i ostati, sve dok jednog lijepog dana ne naletim
prevelikom brzinom na metak."
Stari Un je bio čvrst suborac. Uvijek je bio smiren i tih. Niti jednom tijekom
tih četiriju stravičnih godina koje smo proveli zajedno ga nisam vidio
nervoznog ili uplašenog. Bio je jedno od onih čudnih bića koja zrače smirenošću,
koju smo mi ostali tako jako trebali u teškim situacijama. Bio nam je gotovo
poput oca, iako je bio samo deset godina stariji od nas, i mnogo puta sam se
veselio svojoj sreći što sam bio raspoređen baš u njegovu jedinicu.
Obergefreiter Joseph Porta je bio jedan od onih nepopravljivih šaljivčina
kojega se nikada nije moglo nadmašiti. Nije uopće mario za rat, i vjerujem kako
su se i Bog i vrag pomalo bojali uplitanja u bilo kakve poslove s njim jer bi im se
moglo dogoditi da naprave budale od sebe. Bilo kako bilo, bojali su ga se i svi
časnici u satniji, koje je mogao izbaciti iz takta samo ih nedužno pogledavši.
Nikada nije propustio reći bilo kome koga bi sreo kako je Crveni. Jednu
godinu je proveo u Oranienburgu i Moabitu, optužen za sudjelovanje u
komunističkoj propagandi. Ono što se doista dogodilo bilo je to daje 1932.

42
pomogao nekim prijateljima da objese socijaldemokratske zastave na toranj
crkve sv. Michaela. Uhvatila gaje policija i proveo je 14 dana u zatvoru, nakon
čega je čitava stvar bila zaboravljena sve do 1938., kada ga je iznenada uhitio
Gestapo, čiji su se pripadnici vraški namučili kako bi ga uvjerili da on zna
tajnovito mjesto na kojem se skrivao debeli, ali posve nevidljivi Wollweber,
vođa komunista.
Nakon što su ga izgladnjivali i maltretirali nekoliko mjeseci, dotjeran je pred
sud i optužen za "komunističke aktivnosti". Sucima je predočena višestruko
povećana fotografija, na kojoj se moglo vidjeti Portu kako s ogromnom
zastavom ide prema crkvi sv. Michaela. Dvanaest godina prisilnog rada za
komunističke aktivnosti i oskvrnjenje božje kuće. Kratko vrijeme prije no što će
izbiti rat, kao i mnogi drugi zatvorenici, bio je pomilovan na uobičajeni način -
poslanje u kažnjeničku bojnu. S vojnicima je isto kao s novcem - uopće nije
važno odakle dolaze.
Porta je bio Berlinac i imao je vulgaran berlinski smisao za humor, bridak
jezik i suludu hrabrost. Bilo je dovoljno da samo otvori usta, i svi oko njega bi se
previjali od smijeha, posebice kada bi svome glasu dao afektirani prizvuk i
zauzeo tako arogantan i uvredljiv stav kakav se inače susretao samo u sluge
nekog njemačkoga grofa.
Osim toga, Porta je bio muzikalan i posjedovao je pravi prirodni talent.
Jednako očaravajuće svirao je na drombuljama i crkvenim orguljama, i gdjegod
je išao, nosio je svoj klarinet, na kojemu je proizvodio čaroliju, dok bi svojim
prasećim očima tupo zurio pred sebe, a crvena mu kosa blještala poput stoga
sijena u oluji. Činilo se kako same note plešući izlaze iz instrumenta, bez obzira
je li svirao neku popularnu melodiju ili improvizirao na klasične teme. Čitanje
nota za njega je bilo nepoznanica, ali ako bismo naišli na nekakve note, bilo je
dovoljno da Stari Un odzviždi melodiju, i Porta bi je odsvirao tečno kao da ju je
sam skladao.
Porta je također bio rođeni pripovjedač. Njegove priča znale su trajati i po
nekoliko dana, iako su bile same laži i izmišljotine od početka do kraja.
Kao i svaki pravi Berlinac, Porta je uvijek znao gdje ima što za pojesti, kako
se toga možemo domoći, te ako bi bilo više mogućnosti, koja je najbolja. Možda
su i praljudi imali nekakvoga Portu dok su još lutali divljinom.
Porta je inzistirao kako ima uspjeha kod žena, ali zbog njegovog izgleda u to
je bilo teško povjerovati. Bio je beskrajno visok i proporcionalno mršav. Vrat
mu je poput rodina virio iz ovratnika uniforme, a njegova Adamova jabučica nas
je svaki puta razveselila, jer nismo mogli prestati promatrati kako poskakuje

43
svaki puta kad je nešto govorio. Glava mu je bila trokutastog oblika, a na lice mu
je bila nasumce bačena šaka pjegica. Oči su mu bile malene, zelene i praseće,
imale su duge bijele trepavice, koje su prepredeno treptale prema osobi s kojom
bi razgovarao. Kosa mu je bila vatrenocrvena i stršala je u svim smjerovima
poput slame. Ponosio se svojim nosom, sam bog zna zašto. Kada bi otvorio usta,
ugledali biste samo jedan zub, usred gornje čeljusti. Tvrdio je kako ima još dva,
samo što su to bili dobro skriveni kutnjaci. Gdje mu je osoba odgovorna za
odjeću pronašla čizme, ostalo je tajna; zasigurno je nosio broj pedeset.
Treći član ovoga kvarteta, Pluton, bio je brdo mišića. Bio je Stabsgefreiter,
pravim imenom Gustav Eicken. Tri je puta bio u koncentracijskom logoru, no
kod njega uzrok tomu nije bila politika, nego pravi pošteni zločin kojega je
počinio. Bio je lučki radnik u Hamburgu, ali on i neki od njegovih kolega su
sasvim dobro zarađivali krađom malo ovoga i malo onoga iz skladišta i
brodova. Tada su uhvaćeni, a to ih je stajalo šest mjeseci. Dva dana nakon stoje
pušten iz zatvora, policija je ponovno došla po njega. Ovoga puta zbog njegovog
brata, koji je krivotvorio putovnicu, zbog čega su mu odrubili glavu. Plutona su
držali u zatvoru devet mjeseci bez ikakvog ispitivanja, a potom su ga izbacili
van bez objašnjenja, nakon što su ga temeljito pretukli. Tri mjeseca kasnije
natovarili su mu nešto što se moglo nazvati pravom krađom. Radilo se o krađi
kamiona punog brašna. Međutim, Pluton nije znao ništa o tome, ali su ga
svejedno pretukli, a potom suočili s čovjekom koji se zakleo kako mu je Pluton
bio suučesnik s kojim je ukrao kamion brašna. Suđenje je trajalo točno dvanaest
minuta i zaradilo mu šest godina zatvora. Prve dvije je proveo u Fuhlsbuttelu, a
potom je poslan u uobičajenu kažnjeničku bojnu, s kojim je, kao i s ostatkom 27.
kažnjeničke pukovnije umarširao 1939. u Poljsku. Ako ste željeli doista
razbjesniti Plutona, bilo je dovoljno izgovoriti rečenicu u kojoj su se pojavljivale
riječi kamion i brašno.
Četvrtog, Obergefreitera Antona Stevera, nikada nisu zvali drugačije osim
Titch. Bio je visok metar i pol, rodom iz Kolna, gdje je radio u tvornici parfema.
Prilično bučna prepirka u pivnici njemu i dvojici kolega priskrbila je tri godine u
koncentracijskom logoru. Druge dvojice već odavno nije bilo: jedan je poginuo u
Poljskoj, a drugi je dezertirao, pa su ga uhvatili i smaknuli.
Šest je dana naš vlak kloparao Njemačkom prije no što smo stigli do našeg
odredišta, pitoresknog južnonjemačkog grada Freiburga. Nismo očekivali kako
će nam biti dozvoljeno da se tamo dulje zadržimo. Zaleđe nije normalno mjesto
za kažnjeničke jedinice, čija je dužnost uvijek biti naprijed i ispisivati krvave
stranice povijesti. Kružile su glasine da ćemo biti poslani u Italiju, a otamo u

44
Libiju, no nitko nije imao sigurne informacije. Prvoga smo dana bili klasificirani,
davane su nam razne upute i obavljali smo druge ugodne dužnosti. Slobodno
smo vrijeme veselo proveli u restoranu Zum Golden Ffirsch, čiji se ljubazni
domaćin zvao Schultze, i naravno, pokazalo se kako je stari Portin prijatelj.
Vino je bilo dobro, djevojke raspoložene, a naši glasovi bučni.
Prošlo je puno vremena otkako sam sudjelovao u ovakvoj vrsti aktivnosti, a
tako odvratne stvari su ležale neposredno iza mene, te sam imao znatnih
početničkih problema u zakopavanju prošlosti, odnosno u zaboravljanju
prošlosti barem na jednu večer, kada se već ponudila prilika. Ako sam ponekad i
uspio zaboraviti, bilo je to zahvaljujući Porti, Starom Unu, Plutonu i Titchu. I oni
su, poput mene, prošli kroz mnogo toga, i to ih je učinilo jačima, te kada bi bilo
vina, djevojaka i pjesme nije ih bilo briga za ništa drugo.
Čovjek sa željeznice je prvo odbio. Dobar nacionalsocijalist ne obavlja sitne
poslove za vojnike koji izdržavaju kaznu. Ali kada je Porta spomenuo nešto o
boci punoj ruma, željezničar je na tren zaboravio kako je superiorno biće. Otišao
je do terase našeg debelog restauratera Schultzea, i ubrzo nakon toga vratio se s
krupnim smotuljkom, kojega je nezainteresirano pružio. Porta ga je beskrajno
zahvalno pogledao.
"Vi ste član Stranke, zar ne?" rekao je Porta, s najnedužnijim izrazom lica.
"Naravno", odgovorio je željezničar, i pokazao prema velikom stranačkom
bedžu koji je resio džep njegove uniforme. "Zašto pitate?"
Porta je suzio svoje zelene praseće oči. "Reći ću vam, dobri čovječe. Ako ste
doista član stranke, poštovat ćete Fuhrerovu zapovijed koja kaže kako je
dobrobit zajednice važnija od dobrobiti pojedinca. I zbog toga ćete vi reći nešto
poput ovoga: "Hrabri ratnici 27. pukovnije! Kako bih vam pomogao da se još
vatre nije borite za Fuhrera i Narod, ja vam u svojoj zahvalnosti poklanjam ovu
bocu ruma, koju je gospodin Joseph Porta, božjom milošću Obergefreiter, u
svojoj beskrajnoj dobroti htio pokloniti mojoj bezvrijednoj osobi." Nije li to ono
što ste upravo htjeli reći? Nisu li to riječi koje su vam treperile na vrhu jezika?
Dragi čovječe, zahvaljujemo vam iz dubine naših duša, i sada možete poći."
Porta je gracioznom kretnjom rukom pokazao put željezničaru, zadigao kapu
i povikao: "Gruss Goti!"
Čim je siroti nacistički željezničar otišao, bijesno stišćući zube, otvorili smo
smotuljak.
U njemu je bilo pet boca vina, čitav komad pečene svinjetine, dva pečena
pileta, i još ...

45
 KURIOZITETI BALKANA
"No, moramo upamtiti kako idemo u rat," rekao je drhtavim glasom, "a rat
može biti prilično opasan. Čujete za svakakve stvari, i za ljude koji su umrli od
njih. Pretpostavimo samo načas da se niotkuda pojavi metak i odjednom ubije
svu petoricu nas. Ili pretpostavimo" - glas mu se pretvorio u ustrašeni šapat -
"pretpostavimo da ne pogodi nikoga od nas, nego prođe kroz ove tri boce dok u
njima još ima nešto. To bi bila - to bi bila prava ratna strahota!"
Čak i imajući na umu tu strašnu mogućnost, ostavili smo boce po strani za
kasnije.
Ubrzo nakon toga vlak je krenuo.
"Krenuli smo! Krenuli smo!"
Bog zna zašto smo to povikali, jer je to bilo savršeno očito i nama u vagonu i
onima koji su stajali vani. Klizna vrata sa svake strane su bila otvorena, i mi smo
stajali na njima, viseći jedni preko drugih, i vičući sve dok ne bismo promuknuli.
Nije bilo važno koga bismo susreli: mačku, kravu, da ne spominjemo nekakvu
ženu, sve bismo oduševljeno pozdravljali.
"Reci mi, zbog kojeg se mi vraga zapravo veselimo?" iznenada je pitao Stari
Un. "Jesmo li toliko sretni što smo na putu u klaonicu?"
Porta je ušutio usred povika i razmislio o tome.
"Zašto se veselimo? Pa, dragi moj praščiću, vidiš, mi se doista veselimo - ali
zašto?"
Pogledao je iza prema nama ostalima.
"Mislim da ja znam", rekao je Titch.
"Pa, zašto?"
"Zato što" - svečano nas je pogledao - "zato što, jeste li ikada čuli za rat
kojem se ljudi u početku nisu veselili?" Nakon toga je dodao: "Osim toga, krenuli
smo u važnu misiju. Mi smo na putu kako bismo pomogli Fuhreru, kako bismo
pomogli našem velikom Adolfu da ostvari stvaran, veliki poraz, kako bi ovaj
prljavi rat mogao završiti i predaja postala divna stvarnost."
Porta je podigao Titcha, poljubio ga u oba obraza i ponovno ga posjeo. Tada
je izdigao svoj dugi labuđi vrat iznad nas i ispustio veseli urlik kojega je Fuhrer
možda i čuo, ali ga zasigurno nikako nije mogao protumačiti.

46
 Nije na meni da sudim, ali očima običnog vojnika poznati njemački talent za
organizaciju baš se i nije činio posebnim, barem ne u slučaju vojnih transporta.
Dojam kojeg su briljantno planiranje i hvaljena organizacija glavnog stožera
ostavljali na običnog vojnika je bio taj da se vojnike uvijek prevozilo u cik-cak
potezima, bilo gdje oni trebali ići. Transportiranje vojnika od točke A do točke B
duž ravne linije i bez dugih zastoja na nepredviđenim mjestima između polja
kukuruza ili na krajnjim kolosijecima ranžirnih kolodvora - jednom riječju,
transportiranje vojnika bez gubitka goriva ili vremena, bilo bi ekvivalentno
revolucioniranju vođenja rata, i kao rezultat bi imalo to da se njihovi fini planovi
više ne bi pretvarali u nered. A dobro je poznata činjenica, koju mogu potvrditi
svi vojnici u svim zemljama, da se rat ne može voditi bez nereda. Količina
nereda i ogromni gubici ljudskih života, hrane, materijala i planiranja koji leže
iza izraza poput "napredovati prema planu", a da ne spominjem "ojačati front"
ili "elastično povlačenje", su tako nemjerljivo tragični da ih ne možete zamisliti,
čak niti ako biste pokušali.
Čini mi se kako postoji objašnjenje za nered u ratu. Možda je stvar u tome
što bi se moglo pronaći tko je odgovoran za što kada ne bi postojao nered. A
možda je to samo jedan od razloga. Ako uzmemo daje nered - odgovornost, tada
moje objašnjenje postaje posve uvjerljivo: ako rat nered i nered nema
odgovornosti tada rat nema odgovornosti a to je jednadžba kojoj ćemo se često
vraćati.
Bez odgovornosti prešli smo jugoslavensku granicu, gdje su nam rekli kako
smo dok nas ne obavijeste drugačije pripadnici 18. bojne 12. oklopne divizije i
kako smo poslani na područje za vježbe negdje na Balkanu, gdje ćemo vježbati
uporabu novog tenka, nakon Čega ćemo biti poslani na bojište. Kada su nam to
rekli, Porta se oduševljeno nasmijao.
"Ovakvim tempom, to se neće dogoditi još sljedeće trideset i četiri godine",
rekao je. "Dobra sreća nam je osigurana. Svi ćemo biti prekrasno sretni i postati
neopisivo bogati, a reći ću vam i zašto. Na Balkanu posao cvjeta kao nigdje
drugdje u Europi, jer se sva trgovina obavlja izravnom metodom: svi kradu jedni
od drugih, ali to nikoga ne smeta. A što je vojnik, ako ne dobar poslovni čovjek?
Zato budite dobri vojnici, upamtite što ste naučili, i to i primijenite. Prekrasni
Balkan ću napustiti kao zadovoljan i bogat mladić."
Iz Zagreba u Banja Luku; iz Banja Luke u Sarajevo; otamo iznenadan pokret
prema sjeveru do Broda, tada istočno preko mađarske granice do Pečuha; i tako
je 18. bojna kružila uokolo, usput izvodeći velike i dugo pamćene pothvate, iako
baš ne onakve kakve su brzojavi s bojišta objavljivali Neuropi, i koji su publiku u

47
kinima ostavljali začaranom kada bi bili prikazivane "dokumentarne" vijesti u
pratnji vojne glazbe. Ne, 18. bojna nikada nije bila snimana ili spominjana u
vijestima. Bila je samo još jedna od nepoznatih sivih bojni koje su bile brisane,
preustrojavane, brisane, preustrojavane i brisane - stotinu puta ispočetka, zbog
ideje koje smo se gnušali, iako nismo mogli izraziti svoje osjećaje s takvom
zavidnom konciznošću kao Porta, kojem nikada ne bi nedostajalo "vjetra" s
kojim bi stavio točku na kraju ne baš previše istinitog "pregleda vijesti"
nekakvoga komentatora.
Malo je nedostajalo da ostavimo Portu u malenom gradu Melvkutu,
sjeveroistočno od Pečuha. Dotrčao je u posljednjem trenutku i morali smo ga
uvući u vagon. Nekoliko trenutaka kasnije, kada smo prolazili pokraj nekakve
kolibe na kraju grada, ugledali smo tri Romkinje kako stoje i čeznutljivo mašu.
Porta im je odmahnuo i po vikao:
"Zbogom djevojke. Ako dobijete dijete, i bude dječak, nazovite ga Joseph po
njegovom ocu. I za ime Majke božje, ne dopustite mu da bude vojnik, puno radije
svodnik, to je časnije zanimanje."
Potom se Porta udobno smjestio u uglu vagona, iz džepa izvadio
nevjerojatno mastan špil karata i uskoro smo se zadubili u igru neizbježnog
vingt-et-una. Kada smo igrali već četiri sata, vlak je stao na stanici u Makou,
jugoistočno od Szegeda.
Rečeno nam je kako ćemo ondje čekati deset sati, prije no što nas pošalju u
Rumunjsku. Skočili smo iz vagona i odšetali kako bismo malo razgledali okolicu.
Kao i obično, Porta je otišao sam, i kao i obično, nešto kasnije vratio se do
Starog Una i mene s nevinim izrazom na licu i prošaputao:
"Dođite!"
Gradić je - bilo je to nešto između gradića i sela - tih ležao u vrelini
poslijepodneva. Odjeća nam se zalijepila za oznojena i vruća tijela dok smo
šetali niz glavnu ulicu na kojoj su seljaci u ritama ležali i spavali u sjeni drveća.
Iznenada se Porta popeo preko nekoliko ograda i prošao kroz živicu, i našli smo
se u malenoj ulici s kućicama koje su imale svoje malene vrtove.
"Mogu nanjušiti svašta", rekao je Porta, i požurio.
Krajnji ishod bio je taj da smo se Stari Un i ja skrili iza živice, svaki s po
jednom zadavljenom guskom u rukama, a Porta je trčao koliko su ga noge nosile
ispred desetak muškaraca i žena koji su vikali za njim.
Požurili smo natrag do vlaka, skrili guske, i vratili se natrag kako bismo
spasili Portu.

48
 Ugledali smo ga kako korača uz veliku pratnju koja se sastojala od
mađarskog poručnika, dvojice mađarskih policajaca s isukanim bajunetima,
dvojice naših vojnih policajaca i najmanje pedeset civila, Mađara, Rumunja,
Slovaka i Roma, koji su galamili i gestikulirali.
Porta je sve to podnosio s najvećom smirenošću. "Kao što vidite," rekao nam
je, "mađarski regent Horthv, najbolji prijatelj našeg Fuhrera u ovoj zemlji, dao
mije počasnu stražu."
Srećom, baš je bojnik Hinka bio taj koji je primio ovu procesiju kada je stigla
do vagona s časnicima. Hinka je bio mlad i pristojan, i poseban Portin zaštitnik.
Pažljivo je saslušao sve optužbe koje je iznio mađarski poručnik; te je, nakon
stoje ovaj dovršio, rekao:
"Pa što te, do vraga, sada spopalo, čovječe? Pljačka i pokušaj ubojstva. Ne
samo da si krao guske i tako izazvao čitavo stanovništvo na nas, nego si i, neka
me vrag odnese, napadao mađarske vojnike, našu braću po oružju. I udario
vrijednoga psa. Razbio čovjeku umjetne zube. Bio uzrokom dvaju spontanih
pobačaja. Što imaš na to reći, ti krivonogi majmune!"
Sve je to bilo izgovoreno vikom, kako bi uzbuđena gomila mogla vidjeti da
Porta biva kažnjen.
Porta je odgovorio: "Gospodine bojniče, ova gomila nesuvislih idiota su
takvi lasci daje moja pobožna duša potresena do temelja. Tako mi presvetog
žezla svete Elizabete, kunem se da sam u miru i tišini šetao, nedužno uživajući u
prekrasnom pogledu i divnom vremenu. Upravo sam bio usred tihe molitve
kojom sam zahvaljivao Bogu što mije omogućio da budem među sretnicima koji
su postali naši uzvišeni i obožavani Fuhrerovi vojnici i tako dobili priliku da
vide svijet i iza našeg prekrasnog Berlina, kada me od mojih pobožnih i
prekrasnih misli, naglošću koja je bila strašna za moje delikatne živce, otrgnula
ova banda divljih vragova koja je iznenada izjurila iz nekakvoga grmlja, gdje se
skrivala kako bi me dočekala u zasjedi. Nemam pojma što sam im učinio; ali zar
je čudno što sam od straha povikao i dao petama vjetra? Jedino što mogu
zaključiti jest kako su me htjeli ubiti, jer nikako nisam mogao zamisliti da su
samo željeli posuditi šibicu, ili, primijetio sam kako je jedan od njih imao ručni
sat, pa sam bio siguran kako me nisu htjeli pitati koliko je bilo sati. Tada, kad
sam zaokrenuo iza ugla najbržom dozvoljenom brzinom, ugledao sam jednoga
od tih kazališnih ratnika s perima u njegovom imbecilnom šeširu i slikarskom
paletom na grudima. Kada me pokušao zaustaviti nisam mogao učiniti ništa
drugo do nježno ga odgurnuti, no uvjeravam vas da nisam htio biti neljubazan.
Vjerujem daje pao prilično jako, ali ako još uvijek ne može ustati rado ću pomoći

49
da ga odvedemo u bolnicu. Nakon toga čitavo je jato ovih pernatih kokoši
potrčalo za mnom, zavijajući poput Indijanaca na ratnom pohodu, kako je to
opisano u onoj predivnoj knjizi - gospodin bojnik je zasigurno zna - zove se The
Deer Slayer, a ako je niste pročitali pisat ću kući svojoj baki da mije pošalje,
znam daje ona ima."
"To će biti dovoljno, Porta", rekao je bojnik Hinka. "Možeš li mi objasniti za
guske?"
"Gospodine bojniče," rekao je Porta, i na naše veliko zadovoljstvo tada su mu
i suze počele teći niz obraze, "nemam pojma o kakvim to guskama ovi ljudi
pričaju; ali i sami znate kako se često dogodi da me pobrkaju s nekim drugim. Ja
sam najnesretniji čovjek, i uvjeren sam kako imam barem dva dvojnika. I moja
baka tako kaže."
Mišići lica bojnika Hinke počeli su podrhtavati, ali uspio je održati ozbiljno
lice dok se okrenuo prema mađarskom poručniku i uvjerio ga kako će Porta biti
propisno kažnjen za krađu.
Te je večeri i bojnik Hinka večerao pečenu gusku.
Propuzali smo ispod i preko bezbroj vagona s namirnicama i došli do jednog
velikog i prekrivenog, čija su vrata bila zapečaćena VVehrmachtovim pečatom.
Međutim, i pečat i teški lokot su bili slomljeni, i Stari Un je brzo odgurnuo vrata
u stranu.
"Pogledajte ovo i recite mi što mislite", rekao je.
Gotovo smo pali nauznak pred prizorom koji se prostirao pred našim
izbuljenim očima. O, bogovi! - pa zar su takve stvari još postojale? Limenke
ananasa, krušaka, goveđi butovi, šunke, šparoge, jastozi, račići, masline,
portugalske sardine, staklenke đumbira, breskve. Prava kava i čajevi, čokolada,
cigarete i vino, bijelo i crno, konjak, šampanjac. Prava trgovina mješovitom
robom na kotačima, pjesma, uskršnji igrokaz.
"Svemogući Bože!" prozborio je Titch. "Komu je namijenjen ovaj vagon?"
"Misliš, komu je bio namijenjen", rekao je Pluton. "Čak i čudovište poput tebe
je moralo shvatiti kako je Bog predvodio tvoje korake. A On to nije učinio kako
bi ti sada tu stajao na svojim stražnjim nogama i postavljao glupa pitanja."
Sljedećeg dana, kada smo došli do velikog teretnog kolodvora u Bukureštu,
gdje smo trebali sići s vlaka, Porta je nestao sa sandukom vina, i ubrzo nakon
toga jedna je lokomotiva odvukla naš vagon do udaljenog kolosijeka, gdje je bio
skriven od znatiželjnih pogleda. Porta je čak pridobio jednog Stabsfeldwebela da
ispuni nekakve papire za taj vagon, pa je on doista pripao 18. bojni.

50
 DIVOTE BALKANA
Smjestili su nas u rumunjsku vojarnu pokraj rijeke Dimbovite, malo izvan
grada. Jedne subotnje večeri Porta je otišao u Bukurešt igrati poker s nekim
Rumunjima koje je poznavao, i nije se vratio do vremena kada smo se morali
pojaviti na prozivci u nedjelju ujutro. Nismo mogli učiniti ništa drugo, nego sam
ja rekao "Ovdje" kada je prozvano njegovo ime.
Pluton je mislio kako je Porta, riskirajući i izgubivši sve, uključujući i odjeću
zasigurno s nekom djevojkom i traži pomoć. Nama ostalima je bilo teško
povjerovati u to, jer je Porta bio genijalac u varanju na kartama. Vjerojatnije i
zabrinjavajuće objašnjenje, osjećali smo, je bilo da je počistio sve novce od
ostalih, pa da su se oni okomili na njega.
Čim smo pojeli, požurili smo u grad kako bismo ga pokušali pronaći. To
nikako nije bio jednostavan zadatak, jer je Bukurešt bio velik grad s više od
milijun stanovnika. Ne samo to, već je bio i raširen na velikom području i pun
velikih parkova, širokih bulevara i beskrajnih nizova kuća s vrtovima.
No, nismo imali razloga za brigu. Dok smo hodali ulicom u jednoj od
najboljih stambenih četvrti ugledali smo čudnu povorku koja se kretala prema
nama, tako neobičnu da su svi zastajkivali i promatrali. Četiri muškarca - dva
rumunjska vojnika, talijanski narednik i čovjek u večernjoj odjeći - išli su
posrćući i između sebe noseći nosiljku veličine kupea u željezničkom vagonu.
Dok su hodali, pjevali su "U perzijskom vrtu" uz pratnju flaute. Svirača flaute nije
se moglo vidjeti; sjedio je unutar čudovišta od crvenog laka i pozlate. Odjednom
je povikao:
"Stanite, robovi! Pripremite se da me spustite! Pozor - spuštaj!
Dvojica prednjih nosača spustila su svoj kraj uz tutanj koji se mogao čuti
kilometrima daleko, i van je isteturao Porta. I on je bio odjeven u uštirkanu
košulju i frak, a na sebi je imao cilindar i monokl. Pozdravio nas je gestom kakvu
su loši francuski romanopisci s početka stoljeća nazivali "neopisivom", i pozvao
Starog Una i nas ostale afektiranim glasom:
"Cheris! Mesfreres! Moje ime je grof de la Porta, božjom milošću. Ako nisam
u krivu, vas gospodu poznajem? Ide li sve dobro s njemačkim oružjem? Da vidim
listu današnjih pobjeda."
"U čemu ti to, do vraga, ideš uokolo?" rekao je Titch. "Zar ti naš stočni vagon
više nije dovoljno dobar?"

51
 "Razmišljam da se dadem transportirati na Istočnu frontu u ovom
posebnom prijevoznom sredstvu, koje je sada rezervirano isključivo za
najboljega vojnika u njemačkoj vojsci. JameS" -ovo je bilo usmjereno meni - "ti
ćeš hodati točno iza mene i dodavati mi pušku kada budem trebao pucati.
Pobrinuti se za to da najbolji Nijemac dobro nanišani prije no što ja povučem
okidač. Ne želimo nikakve promašaje u ovom ratu."
"A gdje je vaša uniforma?"
"Gospodo, ovo je gospodski rat. Obukao sam gospodsku uniformu ... Osim
ove nosiljke i ovog besprijekornog fraka, osvojio sam i 2300 leja i jako dobru
glazbenu kutiju, iz koje ću vam sada svirati."
Porta je uronio u dubine nosiljke i pojavio se s prekrasnom glazbenom
kutijom u stilu rokokoa, koja je svirala menuet dok su dvije porculanske
pastirice plesale. Nedvojbeno je to bio vrijedan komad. Nekoliko dana kasnije
poklonio ju je kondukteru u tramvaju.
"I na posljetku, osvojio sam ljubovcu - s bedrima i svime ostalim."
"Koga?"
"Koga?" ponovio je Porta. "Zar ne znaš, dijete moje, stoje ljubovca? To je
igračka za grofove i barune. Ima bedra, stražnjicu i grudi. S time se igraš. Možeš
ih kupiti u vrlo skupim trgovinama, u kojima ispijaš šampanjac dok odabireš
model. Moraš je naviti novčanicom kako bi se pomakla. Pomiče se goredolje sve
dok se ne umori, a tada je se ponovno mora naviti novom novčanicom. Ako imaš
dovoljno novčanica, neće nikada stati."
Porta je pružio bocu vina svojoj četvorici nosača i povikao: "Evo, robovi,
gorivo! Pijte i veselite se!" Potom je nama dodao nekoliko boca rakije i rekao:
"Pjevajmo u zahvalu dobrim starim bogovima!" Stavio je flautu između usana i
počeo svirati, a četvorica oduševljenih nosača zapjevala su u zboru:
"Sada je vrijeme da iskapimo puni pokal, sad da neokovanim stopalima
izudaramo pod od plesa, sad da salijskom gozbom ukrasimo počivaljke bogova,
moji drugovi!"
"Odakle si, do vraga, sada izvukao Horacija?" upitao sam ga.
Porta je bestidno odgovorio kako je sam smislio stihove.
"Doista?" zainteresirano je rekao Stari Un. "Nisam mislio da si tako star.
Rimljani su to pjevali prije dvije tisuće godina."
Portini robovi su nam potom živopisno opisali Što se događalo noć prije.
Porta je igrao poker s mladim barunom. Obojica su toliko varali da bi i malo

52
dijete primijetilo. Na kraju je Porta osvojio sve, uključujući i odjeću koju je barun
imao na sebi. Nakon toga, otišao se gostiti s četvoricom veselih momaka, koji su
ga sada nosili prema Trgovišnoj ulici i mladoj dami koju je osvojio od nesretnog
baruna.
Potom su podigli nosiljku i ponijeli je na put, dok smo mi ostali ondje stajati,
odmahujući glavama i stežući svoje boce rakije.
Kasnije istoga poslijepodneva, četvorica su robova ostavili Portu, flautu i
sve pokraj zida izvan vojarne. Uspjeli smo ga unijeti unutra i podmititi jednoga
od mlađih liječnika koji gaje primio u bolnicu, gdje je odspavao čitava dva dana.
Spakirali smo njegovo večernje odijelo na dno njegove torbe, i on gaje vukao sa
sobom čitavoga rata. U svečanim prigodama - odnosno u situacijama kada smo
mi mislili daje prigoda za slavlje - odjenuo bi ga, čineći to čak i u rovovima, više
no jednom prigodom.
Možda ona nosiljka još uvijek stoji pokraj zidova vojarne izvan Bukurešta
kao nekakav miroljubivi ratni spomenik. Ako je tako, Rumunji je sigurno radije
gledaju no ruševine, koje su stvarni memento kojeg je njemačka vojska ostavila
za sobom.
Daje bilo više Porta, a znatno manje Hauptmanna Meiera, nema sumnje da
bismo osvojili narode, nadjačali neprijatelja i pretvorili ga u svoga prijatelja i
brata pijanca. Ne bismo ga nadjačali u krvavoj borbi, nego u natjecanju u pijenju,
koje nikada nije tako tmuran posao, i ima tu prednost da zadovoljava svakoga i
da se puno lakše oporaviti od mamurluka nego od toga da ostanete bez noge.
U Rumunjsku nismo došli kao dobrodošli turisti, još manje kao sveta braća
po oružju, iako su novine objavile kako su Njemačka i Rumunjska bliske
saveznice koje se bore poput braće, rame uz rame, za pravu stvar. Ljudi poput
Porte, Starog Una, i mnogih drugih robova u njemačkoj vojsci više su se sviđali
Rumunjima no što i se moglo zamisliti, ali nije im se sviđala naša uniforma, a
ona je bila ono što su vidjeli. Oni su vidjeli jedino da smo mi saveznici Željezne
garde, velikaša, antisemita, diktatora generala Iona Antonescua, sve gospode
koja je uništavala zemlju pošašću nerazvijenosti. Zapravo, bilo je gotovo teže u
našoj bratskoj zemlji Rumunjskoj sprijateljiti se s ljudima, ili određenim dijelom
stanovništva, no stoje to bilo u mnogim zemljama koje je njemačka vojska
okupirala kao neprijateljske. Mi smo bili braća po oružju za koju nitko nije
osjećao ništa drugo osim dubokog nepovjerenja. Bilo je tipično što je Porta
pronašao put do srca Rumunja preko raskalašenog baruna. Gornji slojevi bili su
jedini koji su htjeli imati posla s nama. Naravno, mi smo bili tamo kako bismo
obranili njihov novac i privilegije, kako bismo ih obranili ne samo od Sovjeta ili

53
socijalizma, nego i od zlostavljanih, nezadovoljnih rumunjskih radnika i sitnih
zemljoposjednika nad kojima je bila potrebna represija krvavom vladavinom.
Bosi, pothranjeni, prisiljavani i prkosni ljudi nikada neće lako prihvatiti strance,
koliko god oni na vrhu govorili kako su im to braća i svojevrsni zemljaci jer oba
naroda pripadaju Novoj Europi. Život je u Rumunjskoj tada bio više-manje
onakav kakvim gaja sad zamišljam daje u Španjolskoj, gotovo nemoguć jer se
nije smjelo vjerovati nikome niti ničemu, s pogubnim unutarnjim razdorom
ispod površine, koji je ipak bio toliko blizu da ste morali biti slijepi kako ga ne
biste primijetili.
Nažalost, mnogi njemački vojnici bili su i slijepi i gluhi. Nisu otkrili pravu
vezu između stvari. Zaslijepio ih je Hitler, a zaglušio Goebbels. Vjerovali su
svemu što bi im bilo rečeno, i stoga nisu mogli shvatiti zašto ih Rumunji nisu
prihvatili kao junake osvajače. To im se nije sviđalo; bili su povrijeđeni. Drugi su
mogli nanjušiti trulež posvuda oko sebe, ali bili su previše zavarani i preplašeni
od kuće da bi se usudili uhvatiti ukoštac s problemom. Pustili su da stvari teku
svojim užasnim tokom i nisu se usudili gledati jedni druge - a još manje svoju
"braću po oružju" - u lice.
Porta je bio pozitivan slučaj, opljačkao je baruna, proveo se jednu večer od
dobitka, i tada ostatke plijena poklonio kondukteru u tramvaju. Uspio je puno
bolje no mi. Mi smo se manje-više morali zadovoljiti vizualnim užitcima,
ljepotom krajolika, beskrajnom melankoličnošću puste; ravni i plodnošću
rumunjskih žitnica; pitoresknim carstvom planina; selima zaspalima u podne,
ali živahnijima uvečer; stadima ovaca s usamljenim pastirima koji su hodali
uokolo u bijelim grubim kaputima i kapama od ovčje kože, s kožnom bocom
povezanom na uzici oko ramena i sa svim vremenom na ovome svijetu; skupine
mršavih odraslih i krupnooke, rahitične djece. I Bukurešt, bijeli, prekrasan grad
sa svojim veličanstvenim stambenim četvrtima, skupim automobilima, drskim
bogatašima i gunđavim, bijedno odjevenim siromasima; te znatiželjnim
seljacima u raznobojnim narodnim nošnjama.
Život ljudi mogli smo samo promatrati, ali ne i uplitati se, osim ako je to bio
od boga zaboravljeni Porta. Samo povremeno bi netko od nas uspio koristeći
neznatne nijanse u glasu i ponašanju postići određenu količinu plahog
suosjećanja - koje nikada nije bilo izraženo riječima - sa onima u čijoj smo se
zemlji našli pod najtežim mogućim okolnostima - u ulozi neželjenih prijatelja.
Nismo niti mogli biti išta drugo, jer je to bila stara priča: ušli smo u zemlju pod
izlikom da dolazimo kako bismo se borili protiv zajedničkog neprijatelja. U
stvarnosti bili smo neophodni dodatak njihovoj domaćoj policiji. Pod izlikom da

54
štitimo rumunjski narod od sovjetskog osvajanja, prvenstveno smo onamo
došli kako bismo spriječili da naftni izvori, rudnici, željezničke koncesije, velika
imanja, monopoli na vino, šibice, tekstil, šećer, papir, kozmetiku i beskonačnu
količinu drugih proizvoda, zapravo čitava zemlja sa svojim osiromašenim
narodom pođe tužnom, tužnom cestom koja vodi nacionalizaciji.
Kakvo pravo ima narod na svoju vlastitu naftu?
Nikakvo - sve dok smo mi u Rumunjskoj, zajedno s Mađarima, Talijanima i
drugim stranim "prijateljima" koji nam pomažu. Bogati su bili bestidno bogati,
siromašni bestidno siromašni - a koncentracijski logori ... čitava ta stvar je bila
bestidna.
Vjerujem da sam baš na Balkanu shvatio potrebu ne samo za revoltom, nego
za organiziranim revoltom protiv rata. Došao sam do zaključka da rat i nije bio
toliko besmislen, kao što smo osjećali u trenucima emocionalnosti.
Poanta svega bila je ta da smo pokušavali izvući određeno kestenje iz vatre.
Nakon što smo to učinili, mogli smo vidjeti hoćemo li moći živjeti na pepelu.
Te mi ideje tada nisu bile jasne u glavi, ali postojale su u njoj. Tada nisam
naučio razmišljati. Živio sam za trenutak i nikada nisam puno mislio. Morao
sam pošteno preboljeti ono što sam bio prije no što sam se mogao upustiti u
bilo što tako naporno kao što je bilo razmišljanje.
Jedno smo drugome napisali mnogo sentimentalnih pisama otkad smo se
rastali u Freiburgu, ali u svim sam Ursulinim pismima opažao tračke
obeshrabrivanja, koji bi me ponekad znali izbaciti iz takta zbog bola
neuzvraćene ljubavi, pa bih čeznuo da je mogu uvjeriti da je u krivu, da me
zapravo voli, samo si to ne želi priznati.
Njezin odgovor na moj brzojav došao je uvečer: ČEKAJ ME U BEČU STOP
BUDI U RESTORANU PRVOGA RAZREDA STOP URSULA

55
 URSULA
Ursula nije bila ondje. Zasigurno joj kasni vlak. Uskoro će doći. Sjeo sam za
stol, na mjesto s kojega sam mogao pripaziti na vrata. Ljudi su čitavo vrijeme
ulazili i izlazili. Ponekad bi ih odjednom ušlo toliko da ih ne bih uspio sve
obuhvatiti jednim pogledom pa bih ustao u nekakvom polubijesu.
Prošlo je više od jednog sata.
Izvadio sam njezina pisma iz unutarnjeg džepa i počeo ih čitati po tisućiti
put, jedan po jedan redak, između kojih bi pogledao prema vratima. Iznenada
me uhvatila panika: pomislio sam kako je ona možda bila tamo dok sam ja
gledao u pismo; pretpostavio kako je stala i pogledala uokolo i nije me
primijetila, pa je izišla, ušla u vlak i vratila se u Munchen.
Nakon što sam tamo sjedio dva sata, izišao sam i pitao je li vlak iz Munchena
kasnio. Rekli su mi kako je stigao sat vremena prije moga. Čovjek je bio
pristojan i ljubazan, ali prilično nezainteresiran za moj važni problem, o kojemu
mu nisam ništa rekao, ali kojega su mi svi mogli pročitati s lica.
Osjećajući se prazan zbog neodlučnosti, hodao sam uokolo bez ikakva plana.
Zbog čega sam, do vraga, došao čak u Beč? Vratio sam se na svoje mjesto u
restoranu i sjedio tamo zureći pred sebe, pokušavajući razmišljati, voleći,
jecajući u sebi, mrzeći, stvarajući teorije, smišljajući genijalne planove kako je
pronaći, izmišljajući vjerojatne nevjerojatnosti koje su joj se mogle dogoditi,
dok su glasovi oko mene zamorili, zemljano posuđe lupalo, dvije blagajne zujale,
a njihove se ladice s novcem otvarale i zatvarale. Svi ostali bili su uposleni ili
posluživanjem, ili jedenjem i pušenjem, razgovaranjem, smijanjem - u svakom
slučaju življenjem. Ja sam bio jedini koga nitko nije poznavao, i stoga nisam
mogao živjeti, nego sam morao samo sjediti, postajući sve više i više divlji, dok
je moj unutarnji život poprimao sve neobičnije oblike. Ne vjerujem kako postoji
nenormalnije biće od osobe koja sjedi negdje i čeka voljenu osobu. Do tog
trenutka je već bilo prošlo tri sata otkako smo se trebali naći; neće doći. Moje
ludilo je bilo vrlo bolno, ono nikada ne bi bilo izliječeno da se nije pojavila.
No, došla je, meka i graciozna poput plamička. Prstima sam zdrobio cigaretu
koju sam držao, i sjajni je kraj pao u moj dlan, no moj mozak nije čuo zov dlana
koji mu je javljao daje opečen, moje oči su onemogućile njegov zov jer su gledale
i gledale - gledale u sivo odijelo, udobne cipele, prolazni smiješak, maleni smeđi
kovčeg sa srebrnim slovima US i ruku koja gaje držala, stvorenu baš da

56
odgovara širini stražnje strane muškoga vrata.
"Došla sam pogrešnim vlakom. Strašno mije žao."
Protestirala je, ali sam joj svejedno poljubio ruku i gurnuo stol prema
naprijed kako bi ona mogla sjesti pokraj mene.
"Draga."
"Sada, moj momče, moraš prvo naručiti svojoj dragoj nešto za pojesti - ne,
ne, budi dobar, naruči nešto fmo i bocu vina. Onda ću ti reći što ćemo raditi."
Naručio sam piletinu i rižu i pokazao na neki broj na listi vina. Još uvijek sam
bio potresen i nisam se mogao sabrati, ali sam zadržao dovoljno prisustvo uma
kako bi svoje izjave u sljedećih četvrt sata ograničio na samo jednu riječ -
"draga". To je bilo iskreno priznanje da u glavi baš i nisam bio posve svoj, i stoga
priznanje koje ju je moglo jedino udobrovoljiti i biti prihvaćeno.
Kretali smo za Hochfilzen. Za sat vremena.
"Toliko mi se sviđa to mjesto, i kada si mi poslao brzojav da imaš dopust i
želiš doći, da imaš pet dana, pomislila sam kako je to mjesto kamo ćemo ići. I ti
si lud za planinama, zar ne?"
"Draga."
"Prilično si nemoguć. Moraš piti mnogo vina. Moramo te ponovno dovesti u
normalno stanje. Ne želim putovati s blesanom. Nije da sam i sama baš nešto
najbolje u glavi. U što sam se to upustila?"
Iskapio sam svoju čašu, a potom ponovno napunio i njezinu i moju. Hrana na
mom tanjuru je ostala netaknuta, ali ona je u usta ubacivala i piletinu i umak od
paprike i rižu i kruh, zveckala priborom i pokazivala veliku i utješnu aktivnost.
Bio sam pomalo razočaran što mi nije rekla kako bih trebao jesti. Inače mi je
uvijek to govorila. Uvijek mi je govorila kako sam previše mršav, kako bih
trebao dobro jesti. Sada to nije rekla. Nešto u vezi nje se promijenilo, i nisam bio
siguran da nije bila jednako nervozna kao i ja, te da nismo ondje sjedili pipkajući
jedno oko drugoga, tražeći put jedno do drugoga.
"Upustila si se u medeni mjesec", zamišljeno sam odvratio. "Naš medeni
mjesec."
Nasmijala se; potom je, nakon što je neko vrijeme sjedila gledajući pred sebe
zamišljena izraza lica, odjednom uhvatila moju ruku i pritisnula je na svoj obraz.
Tako smo sjedili okrenuti prema restoranu.
"Nisam baš sigurna u to", rekla je. "Nisam baš sigurna u to. Ali budući da
imaš samo pet dana i da se možda nikada više nećeš ... ispunit ću ti želju, ispunit

57
ću ti je. Jesi li sretan?"
To me posve iznenadilo, i zavaralo me da je promatram s velikom nadom.
No ona mi nije dala tu veliku nadu, ona mi je samo udovoljavala, jer je htjela biti
ljubazna prema meni.
"Ne želim da mi ispuniš želju," rekao sam, "nego daje ispuniš sebi... i ispunit
ćeš svoju želju. Hoćemo li krenuti na vlak?"
Dok smo hodali peronom, ponovno me uhvatila za ruku, stala i pogledala me.
"Vrati se i kupi bocu konjaka."
Kada nas je stožerni natporučnik ugledao u kupeu, elegantnu ženu, bocu
konjaka i ofucanoga vojnika iz kažnjeničke bojne, okrenuo se na peti. Uskoro
potom pojavila se vojna policija.
Između nas je naglo zavladala tišina, dok sam tražio svoje papire i pokazivao
kako imam dodatnu kartu za drugi razred. Ursula je na njihove poglede
odgovorila tamnocrvenom tihom indignacijom. Bilo je dobro što nije ništa
rekla. Natporučnik je izišao u Linzu. Nije proveo ugodno putovanje, jer ga
Ursulin pogled nije napustio niti trena. Dvoje civila izišlo je u Setztalu, pa smo
imali čitav kupe na raspolaganju. Na moje veliko iznenađenje, poljubila me dugo
i čeznutljivo, tako daje nakon toga kratko vrijeme disala kratkim drhtavim
udisajima.
"Dobit ćeš sve što želiš", rekla je bez daha, dok je gledala kroz prozor.
"Postoje granice do kojih im smije biti dozvoljeno da te maltretiraju." Okrenula
se prema meni, i dalje ljutitoga pogleda. "Možeš to dobiti i sada, ako želiš."
Bilo je lijepo moći se smijati, smijati se kako treba. "Nemoj se brinuti za ono
što su rekli. Ni mi sami se ne obaziremo na to. Oni su sitničavi i vrijedni prezira.
Ponekad se oklizneš o nekoga od njih, nakon čega obrišeš cipele i nastaviš dalje.
Obrisi svoje cipele, curo moja, i idemo dalje."
Otvorio sam bocu.
"Hoćemo li nazdraviti čistim cipelama?"
Vani, planine su prolazile pokraj prozora, zajedno s kišom, telegrafskim
stupovima i sumrakom. Na posljetku je došao mrak, i ostao tamo, praveći nam
društvo. Kada smo se probudili bila su tri sata, a mi smo trebali izići u
Hochfilzenu u dvanaest i petnaest.
Zvučnik na peronu probudio nas je sa svojim:
"Innsbruck. Innsbruck. Innsbruck."
Izišli smo van, pijani od sna, i dok se Ursula otišla malo urediti nazivao sam

58
hotele u okolici.
"Jesi li našao sobu?" upitala je kada smo se našli ispod sata.
"U hotelu Jagerhof", odgovorio sam.
"Je li bilo teško? Hladno mi je."
Nazvao sam dvadeset i tri različita hotela, ali rekao sam da je bilo lako, da
nisu imali snage reći "ne" mom melodioznom baritonu. Velika čekaonica na
kolodvoru bila je prazna i napola u mraku. Netko je negdje zveckao vjedrom, a u
blizini je čovjek sa širokom mekom metlom metodično čistio prašinu.
"Dakle, imat ćemo medeni mjesec u Innsbrucku", rekla je. "Je li ti žao?"
"Nije. I ovdje ima planina. Daj da ponesem tvoj kovčeg."
Trg ispred kolodvora je također bio prazan. Padala je kiša, a zrak je bio
hladan. Što sada? Gdje je hotel Jagerhof?
"Pričekaj me trenutak", rekao sam i vratio se u zgradu kolodvora kako bih
pronašao nekoga tko bi mi mogao dati upute ili kako bih nazvao taksi. Nije bilo
niti žive duše, ali pokraj kioska s novinama nalazila se telefonska govornica.
Upravo sam htio otvoriti vrata.
"Samo trenutak!"
Pustio sam kvaku i okrenuo se. Vrata iza mene zatvorila su se s uzdahom.
"Slijedite me."
U uredu vojne policije bilo je jako svijetlo. Počeo sam se znojiti. Svjetlo je bilo
previše blještavo. Bijelo svjetlo me čak i danas može natjerati da se preznojim.
Dočasnik na dužnosti upitno je pogledao dvojicu koja su me dovela, a potom
mene.
"Što se dogodilo?" rekao je.
Ona dvojica su ukočeno stala u stav "pozor". "Našli smo ovog čovjeka u
hodniku."
Drugi me ponovno pogledao. "Što si tamo radio u ovo doba noći?"
Stao sam u stav "pozor". "Htio sam pozvati taksi. Moja supruga i ja stigli smo
noćnim ekspresom iz Beča kako bismo ovdje proveli moj dopust. Ovdje su moje
isprave."
Pogledao ih je. "Dopust za vojnika kažnjenika. To mi zvuči neobično."
Pogledali smo jedan drugoga. Negdje je zujala muha - zujala i zujala, dok je
kružila sobom.

59
 "Gdje ti je supruga?"
"Stoji vani pokraj glavnog ulaza."
Kimnuo je prema jednom od one dvojice. "Dovedi je."
Slušao sam njegove korake kako odlaze, gledao muhu. Dočasnik se
pomaknuo u svojoj stolici. Pokrajnja vrata su se otvorila i na njima se pojavila
pospana glava. "Koliko je sati?"
"Pola četiri."
Glava je ponovno nestala.
"U međuvremenu, daj da vidim tvoju kartu."
To me preplašilo. Da kažem kako sam je bacio? Onda bi me pitao zašto
nisam kupio povratnu do Beča. Također bi htio pogledati i Ursulinu kartu. Nije
bilo izlaza.
"Ovo je samo do Hochfilzena. Kako to objašnjavaš?"
"Zaspali smo i probudili se tek ovdje u Innsbrucku."
"Hoćeš reći kako ste putovali bez plaćanja od Hochfilzena do Innsbrucka?"
"Da. Nije bilo vremena da platimo. Morali smo požuriti kako bismo izišli iz
vlaka. Ali, naravno, rado ću nadoplatiti ostatak."
Nije mi ništa odgovorio. Zazvonio mu je telefon. Podigao je slušalicu.
"Policijska stanica - tko? Samo trenutak." Prešao je prstom preko popisa
prikucanog na zid iza njegovih leđa. "Ne, nemamo ga.... To mora daje nekakva
pogreška.... Da, uobičajeni nered. Oni uvijek drže svoje stvari u neredu ondje. ...
Rado ću ponovno pogledati, ali nećete imati ništa od toga ..."
Ursula je ušla. Pogledala me, uplašena. Čekali smo. Muha je zujala.
Kažnjenička bojna. Kažnjenička bojna. Osuđenik. Osuda. Osuđenik. Čovjek za
stolom nasmijao se u slušalicu i spustio je.
Kada nas je ugledao zatražio je Ursuline isprave, i tada smo morali priznati
kako nismo vjenčani. "Ne još", rekla je Ursula. "Ne do sutra." Odjednom se
sabrala. "Sad slušajte", rekla je, "pustite nas da idemo. Čitava stvar je nesretna
pogreška, i da nismo zaspali sišli bismo tamo gdje smo i namjeravali, i ništa se
od ovoga ne bi niti dogodilo. Znate i sami kako je teško čovjeku u - u -
kažnjeničkoj bojni dobiti dopust. Moj suprug je dobio dopust. Nije ništa loše
učinio; moja je krivnja što smo zaspali. Shvaćate, nismo se toliko dugo vidjeli, i
tako sam željela učiniti naš susret sretnim; htjela sam da njemu bude lijepo. I
onda smo malo popili" - pružila je bocu konjaka pred sebe - "ja sam bila ta koja

60
gaje nagovorila daje kupi, kao i da-da ..."
"Što?"
Bila je veličanstvena. Bijesno je crvenjela, oči su joj blistale i sijevale, zadirala
je ravno čovjeku u srce na ženski beskrupulozni način.
"Znate, ostali smo sami u kupeu. A prošlo je toliko vremena otkad sam ga
vidjela. On nije učinio ništa loše; ponio se kao dobar vojnik."
Posljednja primjedba bila je upravo genijalna. Čovjek za stolom vratio nam je
naše isprave. "Možete ići." Potom se okrenuo prema meni. "I nastavi se ponašati
kao dobar vojnik."
Kada su se vrata zatvorila za nama čovjek u sobi je bučno prasnuo u smijeh.
"Idemo", prošaputala je i povukla me za sobom gotovo u trku. "Bojim se."
Kada smo se ponovno našli na kišom natopljenom, napuštenom trgu, vidio
sam kako joj je lice blijedo, a čelo ispod njezine crne kose orošeno sitnim
kapima znoja. "Drži me," prostenjala je, "mislim da ću se onesvijestiti."
I tako sam stajao s bocom u jednoj ruci, kovčegom u drugoj i Ursulom u
naručju. Morao sam žurno odložiti kovčeg i pridržati je, sve dok je nisam uspio
posjesti na jednu od stepenica. "Glavu dolje među koljena", rekao sam. "Sada
budi posve mirna. Proći će za tren."
"Sada mi je dobro", rekla je kada je došla k sebi. "Ljutiš li se jako?"
"Zbog čega?"
"Zbog toga što sam se tako onesvijestila. Nisam ti baš od neke pomoći."
"Svidjelo mi se kako si reagirala! Da nisi spasila situaciju, mogla se razviti u
tko zna što. U svakom slučaju, dok bi oni potvrdili moju izjavu i nazvali sve od
Heroda do Pilata, ne bih se izvukao do jutra. Takve stvari znaju dugo trajati, a
telefonski poziv za Bukurešt se ne može uspostaviti za samo četvrt sata, u to
možeš biti sigurna. Mislim da si bila veličanstvena i vrlo hrabra ... zasigurno si
strašno umorna. Hoćeš li da pozovem taksi?"
"Ne, ne. Nećemo se više razdvajati. Idem s tobom. Ako mogu sjediti još
nekoliko minuta, ići ćemo zajedno potražiti taksi ..."
Tako smo sjedili neko vrijeme, ona čvrsto priljubljena uz mene. Zadrhtala je.
"Hladno mije."
"Hajde, idemo."
Pronašli smo zaprežna kola koja su bila u funkciji taksija i otišli do hotela.
Bio je velik, bijel i usnuo, ulazna vrata su bila otvorena, a prilaz je bio posut

61
debelim slojem šljunka zbog kojega je konj iznenada usporio. Stari noćni portir
prekrižio je Ursulino ime kada sam ga upisao u knjigu gostiju, rekavši mi
prijateljskim tonom kako ne moram upisivati djevojačko prezime svoje
supruge. "Upisati ćemo samo "i supruga"", rekao je uz smiješak. "To će biti
dovoljno." Bio sam crven poput božura. Čak nam se učinilo kako se i liftboj
nasmijao, pa sam pogledao ukočeno pred sebe. Dok je sobarica namještala
krevet, Ursula je izišla na balkon, a ja sam rekao "Hm" i otišao u kupaonicu.
Uskoro smo stajali sami nasred sobe, promatrajući jedno drugo.
"Pa, evo nas! Cigaretu?"
" Šibica se slomila, a ruka joj je zadrhtala.
Bilo nas je strašno stid. Suhi zrak u nepoznatoj hotelskoj sobi, gdje je sve bilo
čisto i strano. Emocionalno uzbuđenje. Da lije sve to bilo samo zbog
emocionalnog uzbuđenja? I umora. Osjećao sam se iscrpljenim i teškim kao
nakon vježbi; a ona je stajala meni sučelice pognutih ramena, s očima boje
lješnjaka. Niti jedne oči ne mogu izgledati tako beskrajno tužne i umorne kao oči
boje lješnjaka; i niti jedno od nas nije znalo da lije ono drugo očekivalo to, ili
mislilo kako to ono drugo očekuje; i jesmo li mogli, jesmo li htjeli, ili ćemo oboje
šeprtljavo nastojati ugoditi jedno drugome ne znajući što bi bilo najbolje
učiniti? Ili učiniti to posve pogrešno? Napeti pogrešne mišiće i na kraju se
povući zbog oklijevajuće nužnosti, izmučeni umorom i maštarijama?
"Idem van na balkon dovršiti cigaretu, dok se ti ne skineš."
Ovo je bilo grozno. Čak se nisam usudio izgovoriti "krevet".
Postoji li išta tako mimo kao što je noć? Planine su bila golema nejasna masa
negdje u daljini, čekale su dan kako bi mogle pokazati kako doista izgledaju.
Velika planino, moćna planino, sutra ću te vidjeti, i Ursula će te vidjeti. Sutra
ćemo spavati, i doručkovati uz tebe, i razgovarati o tome kako ćemo te posjetiti.
Sada je mračno, i ti nam nemaš što pokazati.
"Možeš sada ući."
U kupaonici, jedna je čaša za odlaganje umjetnih zuba bila gotovo dopola
puna konjaka. Druga je bila prazna, ali mogao sam nanjušiti kako je i u njoj bio
konjak. Boca je bila prazna. Podigao sam čašu.
Ako kažem kako smo previše umorni, možda će pomisliti kako sam samo
obazriv, pa će i ona reći da jesmo, i tako ćemo doći na mrtvu točku i oboje ćemo
se bojati biti prva osoba koja će zaspati. Možda će ona biti pomalo razočarana,
čak i ako je mrtva umorna. A ako kažem ...
Doista nije lako biti siguran oko takvih stvari. Ti ljudski bikovi i pastusi u

62
američkim romanima, hemingvejevski, osjećajni, seksualni junaci sa slomljenim
srcima ... U tom odlučnom trenutku sam im za vidio. Ali ne, niti jedan trenutak
nije odlučan, sve do smrti.
"Nazdravimo čistim cipelama", rekao sam glasno i iskapio konjak.
"Baš si sladak", rekla je prigušenim glasom iz sobe. Stavio sam njezinu glavu
na svoje rame i pokrivačem joj pokrio grudi.
"Sutra", rekao sam, "ću biti jedan od Hemingwayevih najemotivnijih,
najseksualnijih junaka. Planina me zamolila da ti kažem kako će nam sutra
otkriti sve svoje tajne. A sada, tako mi nebesa, želim spavati."
Nasmijala se. "Baš si sladak."
Dobro sam se izvukao.
Ubrzo nakon toga dodala je: "Hvala, dragi."
Stavila je glavu na svoj jastuk, podvila moju lijevu ruku i stavila svoju desnu
ispod moje, i tako smo zaspali. Spavali smo čvrstim, dobrim, snom konjaka, i
probudili smo se nekoliko sati kasnije u isto vrijeme i u istom položaju, pa nam
je planina pokazala sve, i mi smo se zajedno popeli na nju i kasnije se tamo
odmorili.
Samo se treba dobro naspavati.
"Volim te. Volim te svim srcem."
Krupne, sjajne suze blistale su na njezinim dugim trepavicama i klizile joj niz
obraze. Oči su joj bile zatvorene.

63
 POSLJEDNJI DANI
Jutarnje sunce sjalo je na nas kroz otvorena balkonska vrata. Sjedili smo,
svatko na svojoj stolici i jeli doručak kojeg nam je poslužitelj upravo donio.
Pružila mije krišku kruha namazanu debelim slojem maslaca.
"Moraš još nešto pojesti!"
"Ne mogu jesti toliko puno", rekao sam. "Već duže vrijeme sam naviknut da
ne jedem mnogo. Zato ne mogu."
"Moraš se riješiti svojih loših navika. Premalo jedeš. Nebesa, momče, sama
si kost i koža."
Promotrio sam se. Imala je svako pravo to mi reći. Ruke su mi bile toliko
mršave da sam ih mogao obuhvatiti jednom šakom. Stoje zaboga tražila s nekim
poput mene? Ona, žena koja je bila dobro popunjena, živahna i dražesno jedra.
Punašne stražnjice, čvrste i lijepo oblikovane. Bila je stvorena kako bi bila
središtem suncem oprženog mnoštva; debeljuškaste dječice, visokih dugokosih
momaka i hihotavih djevojaka koje neprestano dolaze u potrazi za nečim što bi
se moglo pojesti, a potom ponovno odlaze van. I da ima visokog i krupnog
muškarca koji bi uvečer došao kući, pravog medvjeda od čovjeka. Moćnog
čovjeka. Ne mene.
"Sad jedi, i nemoj samo sjediti sažalijevajući se. Sasvim si dobar i ovakav
kakav jesi. Nakon doručka očekujem mnogo toga od tebe. Mnogo. Ali prvo
moraš jesti. Moraš pojesti dva jaja. A tada biti zastrašujuće orijentalan."
"Ne možeš mi to činiti", rekao sam zlovoljno. Kruh je bio tako suh u mojim
ustima. Samo se pomicao uokolo.
"Što ne mogu?"
"Hladno sjediti, smireno jesti i čekati što će biti poslije."
"Ti prestani čekati što će biti poslije. Sada jedi, dragi. Evo, popij čašu mlijeka;
možda si žedan. Ako te budem morala sama hraniti, nećeš mi pobjeći dok ne
budeš imao trbuščić. Ne smiješ zaboraviti da sam ja liječnica, a vidim da imaš
englesku bolest, patiš od manjka vitamina i mnogo drugih manjaka, čak iako si
vješt orijentalist."
"Ja sam vrlo, vrlo vješt."
"Gdje si to sve naučio? Većinom su muškarci samo nasilni i misle kako to
znači biti vješt."

64
 "Otkada sam dobio tvoj brzojav, vježbao sam na devet tisuća žena i turskom
bubnjaru posebno naručenom iz Constanze."
Ipak je bilo po njenom. Pojeo sam i popio sve što mi je pružila, a potom smo
ona i ja bili vrlo, vrlo vješti. Glupost je da muškarci samo žele ono. Muškarci žele
isto što i žene. Oni žele ono što je korijen i hrana svake kulture: znati.
Kasnije smo se šetali uz planinu sve do malenog samostana, kojeg smo
razgledali uz vodstvo nekog sjedokosog svećenika. Vidjeli smo sve što se moglo
vidjeti u planinama. Najednom smo mjestu sreli stado koza i šarenih krava koje
je čuvao slikoviti pastir s dugom bradom i planinarskim čizmama. Nešto dalje
smo sjeli i promatrali seoce ispod nas u kojem su prevladavale krivudave ulice i
svijetle boje. Dvije djevojčice pjevale su uz veselu pratnju kravljih zvona, a iz
visina dolazio im je odgovor: "Holidorio! Holidorio!" Visoko na plavom nebu
kružio je orao. Pravi orao, živo biće, a ne onaj heraldički koji je stezao čitavu
Europu svojim krvavim kandžama.
Prizor koji je tako napadno idiličan poput ovoga može postati nepodnošljiv.
Previše je lijep, previše jasan, snijegom prekriveni vrhovi previše umirujući. Ne
slaže se s nemirnom dušom čovjeka. Moraš ili ustati i otići, ili zaspati u mirisnoj
toplini punoj zujanja kukaca.
Idila se nastavila. Ja, vojnik, bio sam pogođen idilom. I dok smo tako sjedili i
jeli čitave planine ukusne hrane i žedno pili vino iz glinenih šalica boje jantara, i
kad sam prešao rukom preko njezinih bedara tako da se trgnula, odjednom me
uhvatio strah i zle slutnje: ostala su nam samo još dva dana.
"Samo pomisli", iznenada je rekla, "imamo još čitava dva dana." To je bio
način na koji je to ona rekla. No, plakala je i bila jednako nesretna kao i ja.
Gostioničar je rekao "Gruss Gott" i ozbiljno pogledao za nama kada smo odlazili.
Nakon nekog vremena, Ursula se okrenula. On je još uvijek stajao u dovratku i
mahao za nama, i dalje ozbiljan.
"Bio je baš ljubazan", rekla je.
"Svakako."
Rukom me obgrlila oko ramena. "Zar ne shvaćaš, momče, da bih proživjela
pravi pakao kad bih se zaljubila u tebe?"
"Zaljubila se u mene?" iznenađeno sam rekao. "Mislio sam kako već jesi."
"Ali govorim ti čitavo vrijeme kako nisam. Samo što mi ti ne želiš vjerovati.
No to je druga priča. Jednostavno nisam mogla ne doći. Ti - ti si netko na koga se
žene nisu naviknule. Barem ja nisam. Možda zato što nisam posebno ..."

65
 "Jesi, jako, jako", rekao sam ja, i spustio ruku kako bih je uhvatio za dojku; ali
ona ju je odmaknula i vratila natrag na svoje rame.
"Nemojmo pričati o tome", rekla je. "Samo ćemo postati zbunjeni. Ali ... ne
znam što bih rekla."
"Ja znam", rekao sam. "Želiš reći da nisi zaljubljena u mene. Nemojmo
izgovarati teške riječi, Ursula. Znam da sam ja kriv za to, no dugo si me vremena
držala na odstojanju, a sada nisi. Tako daje doista teško izraziti se objektivno."
"A ti si tako mršav i izmučen. Znaš li da plačeš u snu?"
"Doista? Ali inače sam dobro."
"Možda. Ali sve mije to pakao."
Odjednom je postala neobuzdana. Bacila se na mene i jecala i jecala. "Ne
smiješ me ostaviti", jecala je. "Oni mi te neće uzeti, zar ne?"
"Neće, neće", rekao sam, "neće." Bilo je to sve što sam mogao reći. Pogladio
sam je po leđima i prošaputao: "Neće, neće." Nisam mogao uopće shvatiti ništa
od toga.
Te je večeri odjenula jednostavnu, usku crnu haljinu i stavila ogrlicu sa
zelenim i crnim kamenjem. Izgledala je vrlo skupo. Znao sam da mi je moja crna
uniforma tenkista davala nekakvu tmurnu eleganciju koja je bila naglašena time
što nisam imao željezni križ niti trake odlikovanja, nego samo obične oznake
jedinice. Osjetio sam određeni ponos kada sam vidio da ljudi gledaju u nas dok
smo išli prema stolu.
Dok smo jeli, pokraj nas je prošao neki poručnik, gotovo okrznuvši stol i
ispred mene je ispustio komadić papira, pretvarajući se daje to bilo slučajno.
Zbunjen, podigao sam ga i pročitao:
"Ako si ovdje bez dozvole, požuri i bježi van. Vojna policija je u susjedstvu.
Ako trebaš pomoć, bit ću u hodniku."
Pogledao sam Ursulu i ona mene. Složili smo se kako bih trebao izići van i
zahvaliti mu na upozorenju i reći kako su moje isprave u redu.
Ugledao sam ga kako stoji i puši u kutu hodnika. Nakon što sam se kratko
predstavio, zahvalio sam mu i rekao: "Bi li bilo nepristojno kada bih vas pitao
zašto ste bili tako dobri prema meni?"
"Ti si u tenkovskoj, kao i moj brat. Poznaješ li Hugu Stegea?"
Rekao sam mu kako je Stege jedan od mojih najboljih prijatelja u satniji.
"Ma nemoj mi reći?" veselo je rekao poručnik. "To moramo proslaviti.

66
Hoćete li ti i tvoja djevojka biti moji gosti večeras? Znam jedno zabavno mjesto
na koje možemo otići nakon što jedemo."
Vratili smo se zajedno Ursuli. Predstavio se kao Paul Stege iz inženjerije.
Kada smo se, nakon zabavne noći, opraštali ispred našeg hotela, rekao nam je
da ga nazovemo ako budemo imali ikakvih problema.
Gore u svojoj sobi, bacili smo se umorno u naslonjače i bez riječi popušili
posljednju cigaretu. Vani je počelo svitati, pa sam ustao i spustio venecijanere
na balkonskim vratima. Potom sam uključio radio. U to doba znalo je biti dobre
glazbe, u takozvanom "programu za bojište". Simfonijski orkestar, zasigurno
Berlinske filharmonije, svirao je finale Lisztovog Preludija. Hitler i Goebbels su
upropastili čak i ovaj buran romantični komad, pretvarajući ga u glazbu za svoj
prokleti rat. To je bila glazba koju je UFA2 koristila kao podlogu za vijesti o
napadima Luftwaffe. To je Luftwaffe pripremala put za nas tenkovske jedinice.
To je Luftwaffe doslovce sravnjivala varšavski geto sa zemljom tijekom tri dana
i noći. Kada se vratila tišina i razišao se dim, na tom širokom prostoru nije bilo
ničega višeg od metar i pol. Samo šačica od nekoliko stotina tisuća Židova
pobjegla je živa kroz nasmijani kordon jedinica SS-a. Šačica Židova i nekoliko
milijuna štakora.
Uz zvukove Lisztove vesele glazbe.
"Nećemo li to ugasiti?" rekla je Ursula. "Taj mi komad stvarno ide na živce."
Isključio sam radio i svukao se.
"Danas je bio doista divan dan. Gledaj, uskoro će svanuti. Gotovo je šteta
zaspati."
"Mislim kako će biti predivno spavati - u svakom slučaju, barem nekoliko
sati. Prilično smo umorni."
"Život bi uvijek trebao biti lijep poput ovoga sad. Ima mnogo stvari zbog
kojih čovjek treba biti sretan! Moći jesti kada si gladan. Moći piti i postati
pomalo veseo i duhovit. Otvoriti oči i biti potpuno budan, jer te čeka dan
ispunjen svježim zrakom. Biti umoran na pravi način. Ja sam umoran na pravi
način, u ovom trenutku ne žudim za ničim."
I skidam njezinu ogrlicu. I njezinu cipelu. A potom patent zatvarač, da, patent
zatvarač; ah, patent zatvarač - evo ga!
"Kako su ti mirne ruke. One doista znaju svašta. Kada ćeš mi skinuti i drugu
cipelu? Ne, ne ovo sada! Njih na kraju."
"Ne, njih sada."

67
 Skinuo sam joj i cipelu.
"Pazi da mi noktom ne izvučeš očicu. To mi je posljednji pristojni par. Pa zar
nisi rekao da idemo spavati?"
Nisam joj odgovorio. Imao sam svoju lutku za igranje. I ja sam njoj dao jednu,
pa smo ušutjeli i postigli smirenu gipkost, onu nemjerljivu usporenost
nakupljanja oblaka, ogromnih, na nebu dovoljno prostranom za sve vrste
sijevanja, valjanja, grmljavine i iznenadnu kišu prije no što oluja stigne.
Čovjek čekana toliko nepotrebnih stvari, i zbog toga što su one suvišne
postaje nestrpljiv, nemiran, bijesan i nagao, a u međuvremenu oblaci prođu
iznad njegove glave i nestanu, a on ostaje zbunjen.
Ali kada ono što čeka nije nepotrebno, čeka strpljivo i spremno, tako da se
zadovoljan može mirno pustiti u valove i s užitkom ih pratiti.
"Sada sam te pojeo."
Pogledati u oči u kojima valovi odlaze i dolaze. Biti tako dobar prijatelj sam
sa sobom, da ti i bogovi posuđuju svoja čula, pa možeš osjetiti i pritisak jednog
miligrama, pomak djelića milimetra. To znači ujediniti tijelo i dušu.
"Pomakni se malo prema gore", nježno sam rekao. "Tako je dobro. Eto"
"Pa ... i što sada?"
Nisam joj imao potrebe odgovoriti. Veći su valovi naišli sami i prelili se
preko naših lica.
Ursula se naglo okrenula na bok i ostala tako ležati, meni okrenuta leđima.
Drhtaji su prolazili njezinim tijelom u pravilnim razmacima. Isto je bilo i sa
mnom. Oboje smo bili potreseni u dubini, izmoždeni, nas dvoje. Nismo ništa
govorili. Nije postojalo ništa što bi se moglo reći. Podigao sam poplun s poda
prije no što nam je postalo hladno.
Zapisao sam to kao memento, kao podsjetnik da sam doživio ono što se
naziva potpunom srećom, prije no što sam ponovno uključio radio:
"... sovjetske vojske da bude upotrijebljen u napadu. Ofenziva je krenula od
Sjevernog arktičkog oceana do Crnog mora, i već stižu izvještaji o napredovanju
i pobjedama združenih njemačko-talijansko-rumunjskih..."
Pogledao sam prema Ursuli, otišao pravo u krevet, tiho je pozvao. Spavala je.
Hvala bogu.
Neki ljudi će sigurno biti uvrijeđeni, a drugi će se cinično i s visoka smijati
mom mementu. Ali to su ljudi, vidjet ćete, koji i dalje njeguju ideje o duhovnom i
materijalnom, o tijelu i duši, koja je na takozvanoj višoj razini nego ostalo. Neka

68
samo budu uvrijeđeni, ili se smiju svojim podcjenjivačkim smijehom. Jednom
kada i sami budu izmoždeni, sve će to puno bolje shvatiti.
Sljedećeg dana vjenčali smo se u malenom samostanu. Paul Stege je doveo
Ursulu pred oltar. Donio joj je veliki buket bijelih ruža, koje su je dirnule.
Sjedokosi svećenik je oklijevao da nas vjenča, jer sam ja bio taj koji sam bio; no
primorali smo ga, a kada je čuo kako sam ja Auslandsdeutscher dansko-
austrijskog porijekla i gotovo naturalizirani Skandinavac, pristao je. "Proveo
sam mnogo godina svoje mladosti u toj malenoj zemlji na sjeveru. Prava oaza u
središtu Europe. Nadajmo se kako će biti pošteđena, i ako bude, tada idite i
nastanite se tamo čim to budete mogli."
Kao svadbeni poklon dobila je dio našeg rumunjskog blaga: svilenu
spavaćicu s pravom čipkom, dva para najfinijih najlonskih čarapa, pet pari
pravih svilenih čarapa i prsten kojeg mi je nabavio Porta. Bio je to zlatan prsten
s velikim safirom okruženim sitnim dijamantima. Sve zajedno, te su stvari
vrijedile pravo bogatstvo na crnom tržištu.
Samo se djelomično sjećam većeg dijela posljednjeg dana:
"Što nas se ovaj glupi rat tiče? Znamo da imamo jedno drugo."
"Ne, ne, ne, moraš mi obećati. Ako se išta dogodi. Moraš mi obećati da ćeš ga
se riješiti. Moramo pričekati dok rat ne završi i vidjeti kakva će biti zemlja."
"Dragi! Sjećaš li se, u Beču nisi govorio ništa drugo osim "draga". Sada sam
ja ta koja govori "dragi" i ništa drugo osim "dragi"."
"Obećaj mi da ćeš se brinuti za sebe. Prestani se dobrovoljno javljati za sve.
Obećaj mi da ćeš mi stvarno često pisati. O, Sven, Sven!"
"Daj, daj. Ne smiješ sada plakati."
"Zbogom, Sven. Jesi li zapamtio ..."
Ursula, Ursula. Blijedo lice koje nestaje, sve brže i brže. Ursula, Ursula. Ur-su-
la, dum-dadum, dum-dadum, kotači, ko-ta-či ...
Telegrafski stupovi su se kretali u suprotnom smjeru. Kupei su bili krcati.
Ljudi su razgovarali i razgovarali. Vjerovali su u izvještaje o uspjesima, i zbog
toga sam možda bio još depresivniji i otuđeniji nego zbog rastanka. Kojemu
sam od tih brbljavih nerazumnih bića mogao objasniti kako će savršeni ratni
stroj kao ovaj njemačkih generala jadno završiti u kratkom vremenu? Kojemu
od njih sam mogao reći kako savršenost baš i nije bila tako savršena; kako se
sastojala samo od uvjetovanih refleksa uvježbanih do savršenosti: sposobnosti
da se ustane na "pozor"; to nije moglo zahtijevati nikakvo poštovanje, niti su bili

69
dovoljno pametni kako ne bi tražili ništa više od savršenstva u stajanju na
"pozor". Ono stoje doista nedostajalo bila je sposobnost da se poznaje i cijeni
put kojim se marširalo. Rečeno vam je da idete tim putem, pa biste njime i išli.
Stroj je marširao prema neprijatelju koji je posjedovao ono što dovodi do
pobjede: moralnu superiornost.
Jedino sam ljudima poput Porte i Starog Una mogao reći kako smo mi samo
stare iznošene čizme; no oni su to već znali. To se u onim godinama moralo
držati za sebe.
"Što se mene tiče", odgovorio je Stari Un, "bio je to vrlo lijep, dopust s
mojom suprugom i djecom. Lijep - ali kakva korist od tih nekoliko dana?
Supruga mije postala vozačica tramvaja na ruti 61. To je uvijek bolje nego biti
kondukterka. Sada u kući imaju dovoljno novaca. Pravi je pakao što se čovjek
mora vratiti u ovu prljavštinu. Kada bih barem bio te sreće da ostanem bez
noge, onda bih bio gotov s ovim smrdljivim nacističkim ratom."
"Bolje bez ruke", rekao je Porta.
"Mi još niti nismo bili u njemu", rekao sam. "Ali, dobri bože, možda ćemo se
izvući."
Stari Un je rukama prekrio lice. "Mislim da smo bili u ratu dovoljno",
prošaputao je. "Stvarno mi više ne treba. Ne trebaju mi veličanstvene pobjede.
Treba mi mir. Preživjeti! Tko će htjeti imati bilo što s nama kada preživimo?
Nitko. Čak niti mi sami. Do vraga."
Porta je vratio flautu u kutiju. Nije je zasvirao.

70
 PORTIN DOPUST
"Mogu lijepo uzeti svoj izvještaj i jebat se. Prije no što stigne, ja ću biti u
pustinji, i htio bih vidjeti što će mi tamo moći napraviti, samo zato što je balavi
željezničar dobio dobro zasluženi udarac nogom u svoju stražnjicu."
Porta je ispuhao nos u ruku i pljunuo na zid, pogodivši obavijest na kojoj je
pisalo kako je pljuvanje zabranjeno.
"Imao sam vrašku nesreću sa svojim dopustom. Jedva sam ušao kroz vrata,
kad je nekakva vještica iz Spandaua dotrčala s djetetom i imala mi drskosti reći
ravno u moje nevino, zgodno lice kako sam ja njegov otac. Rekao sam joj na
uljudan i civilizirani način daje zacijelo došlo do nekakve žalosne pogreške, i da
može ići i jebat se u vrtu.
Proklet bio, ta me je mula odvukla na sud - i morao sam stati pred nekakvog
stvora koji je stalno galamio, sjedeći za visokim stolom i baljezgajući kako sam
ja otac tomu nusproduktu te bestidne drolje.
Smireno i tiho sam mu rekao ono što je bila činjenica, da bi svatko morao
biti u stanju vidjeti kako je bilo fizički krajnje neizvedivo da tako zgodan
muškarac kakav sam ja bude otac djeteta koje je onako izgledalo, i pokazao
prema produktu kojeg je drolja ponijela sa sobom.
Bilo je mnogo govora o testiranju krvi, i škiljava individua, koja se
predstavila kao liječnik sredila je tu stvar, i bio sam sretan, jer sam vjerovao
kako će se to sve razjasniti, no pokazalo se kako nikada ne treba vjerovati
liječnicima, jer, neka me vrag odnese, su na kraju rekli kako se mene mora
smatrati ocem tog djeteta."
"Ali, Porta, oni to ne mogu učiniti! Ako tvoja vojnička knjižica pokazuje kako
nisi bio u Berlinu, oni ne mogu ..."
"Oni mogu što hoće. Baš sam bio u punom zamahu i nježno se opraštao od
svojih dragih roditelja i sve je bilo prokleto idilično, kada se pojavila nekakva
sakata stara krmača i obavijestila me kako će se oprasiti.
"Vrlo zanimljivo", rekao sam ja, "i sretno u vezi toga - Fuhrer će biti jako
sretan. Pozdravi muža i reci mu kako sam mu poručio da mora svaki dan
iznositi smeće, sve dok se sve to ne završi."
To nije bio moj problem, naravno, ali čovjek ipak mora imati svoje manire. I
tako sam malo popričao s mulom o velikoj sreći koja je očekuje, i kako bi i ona

71
znala daje Božić otišli smo u drugu sobu i zajedno pojeli kolač.
Meni, glupanu kakav jesam, nije ništa bilo sumnjivo, sve dok mula nije
prošaputala u moje uho oblika školjke: "Ti si otac, dragi; je 1" ti nije drago?"
"Drago?" povikao sam. "Mora da si totalno luda!"
I tako je otišla bez moga blagoslova. Čovjeka jednostavno prati nesreća. Ne
znam kako je s ostalima, ali meni je dovoljno da mi žena samo sjedne u krilo, i
eto ga."
"Trebao bi pokušati zakopčati rasporak", rekao je Stari Un. "Reci mi iskreno,
Porta, zar uopće nisi bio u Berlinu prije deset mjeseci?"
"Možeš se i sam uvjeriti, tako piše u mojoj vojnoj knjižici", rekao je Porta.
"Da, da, ali ono što piše u knjižici je jedno, a što ne piše je drugo."
"Et tu, Brute", rekao je Porta, povrijeđen. "Bio sam u Berlinu prije deset
mjeseci - ali, do vraga, samo na pola dana."
"To nije važno ako si bio u lovu na suknje", odvratio je Stari Un.
Samo me pustite da se dočepam vrata onog pjesnika koji je napisao kako je
Mediteran plav, prekrasan i nasmiješen.

72
 ODREDIŠTE: SJEVERNA
AFRIKA
S nogama koje su se klatile preko rubova stočnih vagona, 18. bojna je prošla
kroz Rumunjsku, Mađarsku i Austriju, a ota-mo smo se spustili kroz Italiju. Pet
puta smo natjerali Portu da ustane i dođe do vrata kako bi vidio polje makarona.
Nikada ga nismo uspjeli posve uvjeriti kako makaroni nisu biljke.
Bili smo smješteni u Napulju, opremljeni novim novcatim tenkovima i
odjeveni u tropske uniforme. Porta je odbio zamijeniti svoju staru crnu beretku
od filca za šljem, i došlo je do takve prepirke između njega i Feldvvebela
skladištara da se mogla čuti na obroncima Vezuva. Rezultirala je kompromisom:
Porta je prihvatio šljem, ali Feldwebel nije dobio svoju beretku.
Netom prije no što smo se trebali ukrcati, izbila je epidemija u bojni, i za
nekoliko dana naši su gubici bili toliki da smo morali ostati gdje smo bili još
neko vrijeme, dok nisu stigla pojačanja iz Njemačke.
Kada smo se konačno ukrcali, bilo nas je pet bojni, pet tisuća ljudi
podijeljeno na dva broda, nekadašnja putnička parobroda. Klicali smo "hura"
dok je naš brod izlazio iz luke. Visjeli smo preko ograde i gore na jarbolima i
zvonili, i vikali, i klicali.
Svaki vojnik dobio je prsluk za spašavanje, i bilo nam je strogo naređeno da
ih nikada ne skidamo, ali činili su previše dobre jastuke kako bi itko poštovao
takvu naredbu. Čamci za spašavanje visjeli su i ljuljali se na sohama. Na palubi
su bili protuavionski topovi, a pratila su nas tri talijanska torpedna broda iz
čijih je zdepastih dimnjaka izlazio gusti crni dim. Brod se mahnito ljuljao, a u
potpalublju se nije moglo boraviti zbog odvratnog smrada bljuvotina. Porta,
Stari Un i ja umotali smo se u kapute i ležali u zavjetrini iza kućice na palubi. Ne
mogu se sjetiti o čemu smo razgovarali, ali sjećam se kako smo bili poprilično
zadovoljni svojim udesom. Vjerujem da smo samo pušili i tiho razgovarali o
općenitim stvarima, smislene primjedbe izrečene u trijeznim razdobljima.
Razgovarali smo poput nadničara koji sjede na rubu brazde tijekom stanke za
ručak. Na neko vrijeme prestali smo biti ptičice s vješala kakve smo inače bili,
čak niti Porta nije ispunjavao svoje rečenice riječima koje su opisivale ljudske
reproduktivne organe, kao stoje inače običavao. Čak se i on ponašao normalno.
Shvatio sam kako čeznem za Ursulom i mirom, kojeg nam je bilo dozvoljeno na

73
tren okusiti, na ratnom brodu natovarenom vojnicima i tenkovima.
Porta se sjetio kako se zaželio glazbe, no otkrio je kako mu je nestao kovčeg.
"Upomoć!" povikao je. "Upomoć! Mrtav sam! Ubijen! Lopovi, ubojice, prokleti
čopor nacista! Opljačkan sam! Pokraden! Moja flauta i moj frak!"
Odbio je naše pokušaje da ga utješimo, čak i kada smo ga uvjeravali kako će
si moći kupiti novu flautu u Tripoliju. Niti jedna flauta iz Tripolija nikada ne bi
mogla biti tako dobra kao njegova stara.
Polako smo zaspali.
Probudila nas je strašna buka motora u tami upravo iznad naših glava.
Prkosni crveni plameni jezici palucali su po nama iz zraka. Škripanje i zviždanje
razdiralo nam je bubnjiće; čulo se udaranje i razbijanje o čeličnu oplatu bokova
broda. Naš top opalio je kroz tamu prema bombarderima koji su napadali. Čulo
se bum - bum - bum, a strojnice su bijesno štektale.
Stajali smo priljubljeni uz kućicu i uplašeni i ugodno uzbuđeni - ovo je, na
posljetku ipak bio prvi put da smo bili u akciji - dok smo pokušavali shvatiti što
se događalo. Sada su se avioni ponovno vratili, grmeći dok su ponirali.
Tada se glasnije od grmljavine začuo nekakav fijuk. Stari Un me gurnuo i
povikao:
"Dolje! To je to!"
Potom se čuo tresak, i veliki se brod zatresao. Ponovno smo začuli strašno
zviždanje, ali ovoga su puta napadali drugi brod.
S njega je uz tresak prema nebu suknulo nekoliko vatrenih stupova, a u
njihovom sjaju mogli smo jedni drugima vidjeti lica. Za nekoliko sekundi, drugi
se brod pretvorio u uzburkano more plamena. Crveni i žuti jezici lizali su prema
gore kroz gusti dim uz glasnu tutnjavu. Neki se avion spustio na prednju palubu
i ostao tamo ležati. Potom je i on bio okružen plamenom. Iznenada, pomislio
sam kako su mi prsnuli bubnjići. Nisam mogao čuti nikakav zvuk. Bilo je poput
filma, kada bi se prekinula traka sa zvukom. Ustao sam i pogledao preko
tamnocrvenog mora, no odjednom sam bio bačen i shvatio sam kako ponovno
čujem. Vodoskoci vatre i vode podigli su se prema nebu. Iz unutrašnjosti broda
čuo se odjek eksplozija. Jedan od naših triju velikih dimnjaka je poletio i
polagano u luku odjedrio u tamu. Bio je to zapanjujuć, nestvaran prizor.
"Brod se prevrće!"
Tutnjava je još uvijek dopirala iz unutrašnjosti broda, kada se začuo užasnut
povik tisuća onih koji su bili u spavaonicama. Zbunjeno smo pogledali jedan

74
drugoga. Tada smo skočili.
Voda je bila tako nestvarno duboko ispod mene da sam pomislio kako
nikada neću stići do nje; no odjednom se zatvorila nada mnom, i ja sam tonuo i
tonuo, osjećajući se kao da mi je tijelo slomljeno na dva dijela. U ušima mi je
grmjelo i ključalo, a u glavi nešto tuklo sve brže i brže, sve glasnije i glasnije. Na
kraju to više nisam mogao podnijeti. Odustao sam. Sada ćeš umrijeti, pomislio
sam, i u tom trenutku usta su mi izvirila iznad površine i moja bolna pluća
udahnula su zrak. No u trenutku sam se opet našao ispod. Panično sam mahao
rukama i nogama kako bih otišao što dalje od tonućeg broda kako me ne bi
povukao za sobom kada potone. Sve dugine boje plesale su i bljeskale pred
mojim očima. Ne znam jesam li plivao u pravome smjeru, ali pretpostavljam da
jesam, iako se ne sjećam da sam se orijentirao prema nečemu. Samo sam mlatio
kako bih spasio goli život, dok su mi mišići vrištali od bola i molili me da im
dozvolim da prestanu raditi ono što su radili, poželjevši radije umrijeti.
Međutim, moj je instinkt za samoodržanjem bio jači od mojih mišića, bolnih
pluća ili volje; bio je jači od svega i natjerao me da se držim, jecajući, smijući se,
samo polusvjestan, pojasu za spašavanje koji se iznenada pojavio.
Plutao sam, rukama se držeći za pojas. Crni, pjenom prekriveni valovi bacali
su me poput rakete u zrak, sve dok se nisam našao na vrhu visoke vodene
planine, užasnuto gledajući dolje u klokotavi dolac vala. Nekoliko puta, dok bih
ponirao u takvu dolinu, histerično sam zavrištao.
U daljini, plamen je obojio nebo u crvenoljubičastu boju; inače, nije bilo
ničega osim vode, vode, divlje moćne vode i zastrašujuće crne noći.
Morski psi! Stoje s morskim psima? Ima li morskih pasa u Sredozemnom
moru? Da, ima! Histerično sam počeo udarati nogama, sve jače i jače, ali sam se
uskoro umorio i morao sam prestati. Tada sam se sjetio Starog Una i Porte i
počeo izvikivati njihova imena u tamu:
"STA-RI! PO-R-TA! PO-R-TA!"
Odgovorila mije samo grmljavina valova, i ponovno sam zajecao divlje i
očajnički. U strahu sam počeo dozivati majku i Ursulu.
"Saberi se, čovječe!" povikao sam, a tada sam se počeo smijati. Zavijao sam
poput hijene, nalazio se izvan sebe, ispuštajući luđačke zvukove koji više nisu
bili moji, a potom sam se oporavio i nastavio jecati. Čitavu su me noć uokolo
bacakali valovi, imao sam morsku bolest, povraćao i jecao.
Je li to netko vikao? Poslušao sam. Da, netko je vikao u tami. Tamo! Siguran
sam. Glupost. Svi su mrtvi. Nema nikoga. Još malo pa ćeš i ti umrijeti u tami. Svi

75
su mrtvi. Imaju druge stvari na pameti. Nitko ne misli na tebe. Oni su svi zli i
hladni; smiješan si ako išta očekuješ od ljudi.
Da, ali nekoga mora biti. Nisi samo zaboravljen i ostavljen da ležiš u vodi.
Kada pregledaju popise i otkriju tko nedostaje, poslat će sve koji budu na
raspolaganju ...
Kako bi tražili tebe? Tebe? Vojnika osuđenika! Ha-ha-ha!
Počelo je svitati. Nije li to nešto s desne strane? Zar to nije nekakav čovjek
koji leži na pojasu baš kao i ti?
Pričinjaju ti se stvari, stvari koje bi želio vidjeti. Ti si budala, i vidiš stvari
kojih zapravo nema.
No to je bio Porta. Uz široki osmijeh izvukao je svoju crnu beretku iz gornjeg
dijela uniforme, stavio je na glavu i podigao je na pozdrav poput šešira.
"Dobar ti dan, moj momče! Dakle, i ti si došao na plažu? Malo su mi se
smočila stopala, ali povremena kupka nikome nije na odmet."
"Porta!" s oduševljenjem sam povikao. "O, hvala bogu, ti stari razbacivaču
gnojiva!" Bio sam pomalo lud, a u njegovim sam očima mogao vidjeti daje i on.
"Gdje je Stari Un?"
"On je ovdje negdje u jezeru", rekao je Porta uz zamah rukom. "No ne pitaj
me gdje točno leži sa svojom njuškom u ili izvan vode."
Povezali smo naše pojaseve za spašavanje kako ne bismo riskirali da
ponovno budemo razdvojeni.
"Možda čekate isti tramvaj kao i ja, gospodine?" upitao je Porta.
"I zašto ste, do vraga, tako mršavi?" rekao je zureći gladno u mene. "Na vama
nema čak niti za jedan pošteni obrok. Ali biti će zabavno za stotinu godina, kada
budem mogao pričati svojim unucima kako sam si spasio život uz pomoć vreće
kostiju zvane Sven. Zar nisi ponosanšto ćeš moći završiti svoju junačku karijeru
kao obrok za Hitlerovog najboljeg vojnika? Kad se vratim kući pobrinut ću se da
ti podignu spomenik. Da li ti se više sviđa granit ili bronca?"
Odjednom je ispustio strašan urlik i pokazao prema brodu u daljini.
"Naš tramvaj!"
Dozivali smo i vikali sve dok nismo promuknuli, ali brod je nestao.
"Drago mi je što si morao otići!" povikao je Porta, dok je brod nestajao iza
obzora. "Samo nas ostavi na miru. Nismo ti ništa učinili!"
Sivo oblačno jutro proveli smo u razgovoru. Sunce je nemilosrdno peklo

76
kada bi se povremeno probilo između oblaka.
Na kraju sam postao napola omamljen od iscrpljenosti, a Porta je nastavio
dugi monolog.
"Nekoliko galebova poput ovih, oni se mogu svemu smijati. Ne bi bilo
nikakvih problema kada bismo imali krila; ali umjesto toga, evo nas ovdje kako
sjedimo sa stražnjicama u kupki za stopala. Potrošiš čitav svoj dugi život
trudeći se svim silama ne doći preblizu prokletom moru, i naravno, smrdljiva te
vojska pošalje ravno onamo. To je ono što sam oduvijek govorio: nikada ništa
dobro nije izišlo od toga što sam vojnik. Obećaj mi da nikada nećeš biti general,
sine moj! Samo kada ne bi bilo ovako mokro ovdje."
"Porta ... misliš li da ćemo se izvući?"
"Izvući se? Ne, možeš se zakleti da nećemo, pa pogni glavu, moj momče. Ali
ako budeš cmizdrio, dobit ćeš jednu takvu pljusku preko njuške, da ćeš morati
biti izvučen van harpunom. Drži svoju ružnu gubicu izvan ovog smrdljivog lonca
ovdje. Reći ću ti kada možeš prestati. U međuvremenu, budi sretan što ne ležiš u
smrdljivoj rupi od granate dok topovi imaju koncert. Naravno, one sitnije rupe
na ničijoj zemlji su odlične za one koji su skloni zatvoru, ali ovo je bolje. Vidiš - a
to je jedinstvena, u tvom slučaju ničim zaslužena sreća - ovdje možeš ne samo
uprljati hlače, već istovremeno i biti opran načisto. To ne možeš postići u rupi
od granate."
"Porta ... vjeruješ li ti u Boga?"
"Koga, njega? Ako misliš na momka o kojem pričaju svećenici, možeš otići
svom vikaru kada dođeš kući i reći mu kako bi mu bilo bolje dati otkaz i pronaći
nekog boljeg za koga će vrbovati mušterije."
"I moje je mišljenje kako je Crkva i sve u vezi nje prevara vrijedna prezira.
Čudno, rekao sam "moje je mišljenje". Inače to ne govorim."
"Odlično! Dakle, sada si posve poludio. Već sam se uplašio kako ležim ovdje i
uživam u kupci s mentalnim bolesnikom koji me želi preobratiti na vjeru. Ali
prevara - to ovisi o tome kako na to gledaš. U svakom slučaju, nemoj trošiti
snagu prezirući vjeru. Ona nije vrijedna toga. Pusti ljude da vjeruju ako to žele.
Sve dok mene ne sramote svojim vjerovanjima, ništa me se ne tiče; a ako u tome
mogu pronaći utjehu, pa, sretno im bilo. Osobno, radije posvećujem svoju
pozornost misnom vinu i opaticama. Budi siguran, ako si jednom posjetio
dobro opremljen ženski samostan, nećeš biti razočaran vjerom."
Porta je, naravno, bio pomoćnik vrtlara u samostanu. Otupjelo sam slušao
sočne opise njegovih dogodovština, dok sam se u mislima i dalje bavio pitanjem

77
svemogućega, sveznajućega i vrhovnog dobrog Stvoritelja.
"Ne slušaš me, momče", rekao je Porta, i naglo ušutio. Naša situacija baš i
nije bila pogodna za improvizacije na temu skrivenih radosti života u
samostanu. Shvatio je to. No, tada mu se lice ponovno ozarilo:
"Postoji ipak jedna stvar koju mi je dala Crkva, a koja nije prevara."
"Što?"
"Orgulje. Kada bismo samo imali jedne sada sa sobom, ne vjerujem da bi mi
smetalo ležati ovdje s mokrim nogama i umirati od hladnoće. Poznavao sam
jednog orguljaša, i on me naučio svirati orgulje. No, istini za volju, čak iako je sve
ono o molitvama i kako bi siromašni trebali biti sretni jer će otići na nebo samo
mazanje očiju i ne predstavlja ništa ovom tatici ovdje, prokleto je lijep prizor
kada postave prave jasle s božičnim drvcem i svim ostalim. A kada pjevaju i
sviraju crkvenu glazbu, mogu ti reći - poželiš tiho zaplakati zbog prokletih čistih
osjećaja. Kad začuješ glazbu, jednostavno ti voda počne teći niz njušku."
Žeđ nas je ubijala, pa smo utihnuli.
Netom nakon stoje svanulo drugoga dana, nisko nas je nadletio talijanski
avion i izbacio gumeni čamac koji se spustio samo dvadesetak metara od nas.
Smijali smo se i plakali, a Porta je povikao prema avionu:
"Hvala vam, stari žderači špageta! Ipak i u vama ima nešto dobroga."
Otplivati dvadesetak metara do čamca i popeti se u njega ispostavilo se
težim no što smo očekivali. Prišli smo čamcu svaki sa jedne strane. Odlučili smo
kako ću ja prvi pokušati, pa sam se borio i skakao gore-dolje u vodi, kliznuo
ispod i skoro se utopio, jer sam se počeo smijati od umora i nisam mogao
prestati. No, na kraju, obojica smo se uspela u čamac i čestitala jedan drugome.
"Sada nam još samo treba špil karata."
Nismo ga mogli pronaći, ali vodootporni paket sadržavao je nekoliko
limenki mlijeka, suhog mesa, keksa i četiri boce rakije. Jeli smo i pili, potom smo
se pružili ispod pobočnog jedra na krmi i zaspali. Hladnoća nas je probudila
usred noći. Počeli smo bubati šakama jedan drugoga, i to, kao i nekoliko dobrih
gutljaja rakije uskoro su nas zagrijali, pa smo se ponovno namjestili i nastavili
spavati. Oko podneva sljedećeg dana nastavili smo pretraživati brodske
ormariće, a ovoga smo puta pronašli kutiju signalnih raketa i limenku nekakve
žute tekućine. Nju se trebalo izliti na vodu, što smo i učinili, i sljedećeg se
trenutka ta uljasta tvar proširila i stvorila ogromnu svijetložutu mrlju koju je
zasigurno bilo lako primijetiti iz zraka. Ispucali smo nekoliko raketa i klicali, kao
da smo na vrtnoj zabavi. Potom smo zapjevali po jednu njemačku, francusku i

78
englesku pjesmu, kušali preostale zalihe, dobro se zabavljajući međusobnim
zavaravanjem, no pred kraj smo ih dijelili poput prave braće, i od silne gladi
pojeli sve što je bilo preostalo osim nekoliko keksa.
Počeli smo razgovarati o ostalima, većina kojih je najvjerojatnije bila mrtva.
"Biti ćemo zaposleni pisanjem pisama kada se vratimo na obalu", rekao je
Porta, "svim onim silnim majkama, draganama i suprugama."
Ursula.
Sljedećeg jutra popili smo preostalu rakiju i pojeli posljednji keks.
"Sljedeća će poslastica biti naše čizme. Kako bi htio prirediti svoje, s
gljivama ili umakom od vanilije?"
Ubrzo nakon toga naišli smo na tijelo koje je plutalo u pojasu za spašavanje.
Uz puno muke uspjeli smo ga privući. To je bio Unteroffizier, gadno opečen po
nogama i trupu. U džepu je imao bilježnicu punu bilješki i adresa, a pronašli smo
i njegovu vojnu knjižicu i novčarku. Iz njih smo saznali da je njegovo ime bilo
Alfred Konig i daje bio Unteroffizier u 161. topničkoj pukovniji; daje bio vojnik
tri godine, imao dvadeset i dvije i bio oženjen dvadesetogodišnjom Irmom
Bartels iz Berlina. U njegovoj su novčarki bile slike njega i mlade djevojke
svijetle kose.
Zadržali smo njegove stvari i pustili ga da otplovi.
"Pozdravi sve ostale u akvariju", rekao je Porta. "Napisat ću lijepo pismo
Irmi i reći joj kako si umro kao junak; uspravan i sam zadržao si nadmoćnog
neprijatelja četiri dana, sve dok nisi pao pokošen metkom u srce, trenutačno
mrtav. Da, znam Stoje potrebno, kako bi tvoja mala Irma mogla ponosno reći
svojim prijateljicama da je njezin Alfred poginuo na propisani način, boreći se
za svoju prljavu, ponosnu domovinu. Ništa o tome kako je prvo bio ispržen
poput guske, a potom namočen u moru. Tvoja Irma možda baš sada leži kod
kuće u Berlinu, ne razmišljajući ni o čemu, samo čeznući za svojim Alfredom.
Čitati će iznova tvoje posljednje pismo u kojem si joj napisao kako si dobro i
kako si joj vjeran i puno misliš na nju, i kako ti zbog toga ne pada na pamet
zabadati nos, a još manje nešto drugo u napasti Napulja. Tada će obrisati suzu i
pustiti inkasatora da ode, a da nije učinio ništa drugo osim očitao brojilo. I to će
biti Irmin život. Svakoga dana neće dobiti ono što bi trebala, jer joj je to oduzeo
Fuhrer i poslao na dno mora. A jednoga dana dobit će razglednicu iz vojske,
jednostavnu, kratku i vojničku:
Unteroffizier Alfred Konig, iz 161. topničke pukovnije, pao je 30. rujna 1941.,
junački se boreći za Fuhrera i Domovinu a ispod toga bit će pomno dotjerani

79
nečitki potpis nekog prljavog časnika. A ispod toga, finom goticom, poput citata
iz Biblije:
Fuhrer vam zahvaljuje - Heil Hitler!"
Porta je glasno prdnuo i promotrio sivu jednoličnost oko nas.
"Nekoliko dana Irma će hodati uokolo crvenih očiju i s tom kartom u torbici,
i neki će je ljudi žaliti, ali ne mnogi, jer ona neće biti jedina, a ako bi čovjek žalio
zbog svih, to bi bilo više no što bi mogao podnijeti; ne, gdje bih mogao užicati
četvrt kilograma maslaca? A sljedeći puta kad inkasator dođe, biti će mu
dozvoljeno da učini još nešto, a ne samo očita brojilo, i po tom će pitanju
Alfredova smrt biti pozitivna, jer je Alfred dolazio samo jednom godišnje, dok
inkasator dolazi u svakom kvartalu, i on ne može pasti za Fuhrera i Domovinu,
jer ima drvenu nogu ... Bog zna, možda ćemo završiti u Španjolskoj. Slušaj,
zgodna sitna crnko s karanfilom u kosi, ti ..."
Mučila me žeđ i shvatio sam da me Portino beskrajno prostačenje počinje
smetati. "Ušuti, ti velika svinjo", plovoljno sam rekao. "Kako možeš razmišljati o
bludničenju dok ležimo na rubu otezanja papaka od gladi i žeđi?"
"Otegnuti papke? Jesi li poludio? Ne misliš valjda da su nam Kraljevske
talijanske zračne snage poklonile ovaj fini gumeni čamac, u kojem ćemo se
odvesti do Španjolske, kako bismo u njemu otegli papke? Bacili ga usred
Kraljevskog talijanskog Sredozemnog mora - ti si poludio, čovječe! To bi gotovo
bila uvreda kralju Italije kad bismo sad ovdje legli i umrli. Pitam se imaju li
kraljevi zlatne tetiće s plišanim sjedalicama?"
Svukao je hlače i sjeo tako da mu je stražnjica visjela preko krme čamca.
Povremeno bi se podigao val i opalio ga po goloj stražnjici.
"Ah! Kako ovo škaklja! Ali dobro je za higijenu. I ti bi trebao pokušati. Puno je
zdravije nego kako to radi kralj Italije."
"Porta, nisi više zanimljiv."
Njegova me vitalnost omamljivala i iscrpljivala; poput bijelo okrečenog zida
na podnevnom suncu. Ipak svaki put kada sam pomislio kako bih ga mogao
zgrabiti za vrat, zaustavile bi me njegove oči. U njima sam mogao vidjeti kako
smo, bez obzira na sav njegov galgenhumor, bili u istom stanju.
Ali onda mije čak i to počelo ići na živce, i da nismo uočili brod u daljini baš
prije no stoje pao mrak, vjerujem kako bih ga tijekom noći ubio u slijepoj,
luđačkoj mržnji. Dozivali smo, mahali i ispaljivali rakete, pa nas je pokupio
talijanski razarač. Ulje s potonulog broda isprali smo iz kose pod vrućim tušem;
smješteni smo u suhe, tople krevete i nahranjeni brdom špageta, koje smo

80
potjerali s dvije litre crnog vina; i tada smo zaspali kao klade. Sljedećega jutra,
mornari su nam rekli kako je velik broj ljudi s ona dva broda spašen i kako su svi
prevezeni u Napulj, kamo će odvesti i nas. Došao je i brodski liječnik i pregledao
nas, pitao nas kako se osjećamo, i otišao bez daje išta učinio. Počeli smo
razgovarati o ostalima. Porta je tužno uzdahnuo.
"Neće biti ugodno pisati supruzi Starog Una. Posjetio sam ih kad sam bio na
dopustu, a ona, Stari Un, njegov stari otac i ja smo se složili kako ćemo svi opet
biti kod kuće za šest mjeseci, jer će tada rat već biti gotov i provedena
revolucija. Vraga! Nadam se da ga je Kraljevski gusarski klub ovih špagetojedaca
negdje upecao i da leži u nekakvoj napolitanskoj krčmi ili nečemu sličnom i
narušava ugled svom časnom imenu i ugledu u društvu pijanaca, kockara i lakih
žena ... Ali zašto mi, do vraga, ovdje ležimo i cmizdrimo? Naravno da su upecali
Starog Una. Što bi inače Rommel učinio u Sjevernoj Africi? Nikada ne bi uspio
bez Starog Una, čak niti uz našu pomoć."
Kada smo stigli u Napulj, bili smo uporni i napravili scenu.
"Baš me briga što si bojnik. Za nas nema vojske dok ne saznamo gdje je Stari
Un. Pa nismo zbog vlastitog zadovoljstva dopustili da budemo torpedirani i
onda tamo ležali i danima ljubili morske pse Sredozemlja, niti se to dogodilo
zato da bismo sada ovdje stajali i zaradili spuštena stopala od čekanja na vaše
popise za dobivanje namirnica i račune za odjeću. Stari Un je naš prijatelj, i sve
dok ne saznamo nešto o njemu ti nisi bojnik niti išta drugo što se nas tiče. Sjest
ćemo ovdje i ne mičemo se; pa nas jednostavno ubijte ili bacite u okove, ili što
god želite."
Blago rečeno, nismo baš bili sasvim svoji. To je bila reakcija. Nismo to više
mogli podnijeti. Na sreću, vidjeli su u kakvom smo stanju bili, a bojnik je bio
razuman čovjek. Pomogao nam je kako god je mogao, a kada smo saznali kako je
on bio u onom drugom brodu i sve to i sam prošao, postali smo po-slušniji.
Kada nas je Feldwebel u odjelu za uniforme vidio, uz širok je smiješak pružio
ruku Porti, a kada smo mu ispričali o našem spašavanju i pitali gaje li čuo išta o
Starom Unu, rekao nam je da si sami potražimo stvari dok je on otišao da vidi
Što može učiniti. Nestao je u svom malenom uredu, i pojavio se nakon nekog
vremena rekavši nam da uđemo tamo i pričekamo. Imat će vijesti za deset
minuta. Dao nam je rakije i cigareta i pitao nas različite pojedinosti o gubitku
brodova, no mi smo mu govorili bilo što, jer smo bili napeti i činilo nam se kako
deset minuta vrlo sporo prolazi. Osjećali smo kao daje Stari Un tamo, samo mu
ne dozvoljavaju da nam se pridruži. Svaki puta kad bi zazvonio telefon, poskočio
bi na mjestu.

81
 "Halo ... da .. .gdje? ... Hvala."
Feldwebel se okrenuo prema nama. Još uvijek pamtim njegov smiješak.
"On je u jednoj od mornaričkih vojarni pokraj luke."
Nadam se da je Feldvvebel shvatio kako nisu nezahvalnost ili nepristojnost
izbacili Portu i mene trčećim korakom iz njegovog ureda bez da smo mu se
zahvalili. Ali u ratu, prijatelj je posebno biće. U početku živite u bučnoj samoći, u
divljoj usamljenosti; tada pronađete prijatelja, i čitavo ste vrijeme svjesni kako
bi on mogao nestati već sljedećega trena, ostavljajući vas ponovno samima u
buci i samoći, bez igdje ičega.
Sljedećih četiri ili pet dana proveli smo samo zujeći uokolo i ne radeći ništa.
Naravno, posjetili smo Pompeje i popeli se na Vezuv, čiji je krater naravno,
postao žrtvom Portine retorike.
Tada smo jednog jutra ukrcani u transportne avione, takozvane Auntie
Jusz"s i odletjeli smo, dvanaest aviona u V-formaciji, zaštićeni lovcima.
Sredozemno more je nestalo iza nas, a duboko ispod nas prostirale su se crne
planine. Povremeno bismo ugledali jezero ili grad. Sletjeli smo dva puta prije no
što smo stigli do svoga odredišta, vestfalskog grada Wuppertala. Odmarširali
smo kroz grad do vojarni u predgrađu Elberfeldt. Tamo smo trebali biti
preraspodijelieni u tri satnije, jer nas je samo toliko preostalo, i nakon toga smo
trebali biti poslani na Istočni front i dodijeljeni 27. tenkovskoj pukovniji.
Stari Un odmahnuo je glavom i prezrivo rekao: "Ne budi naivan, Hans. Sve
dok bude i jednog časnika koji ustraje na disciplini, bit ćemo tihi, i održavat
ćemo korak i smjer. Pogledaj samo kako je bilo 1918. Sve dok nije čitava
prokleta stvar kolabirala, momci u vojnički sivom nisu se pobunili. Ali neka nas
Bog sačuva revolucije. Bespotrebna, besciljna glupost. Ne, momče moj, maleni
njemački kobasicojedac se tako boji svega da se ne usuđuje razmišljati, a
revolucije ne pokreću uplašeni ljudi, čiji se želuci okreću pri bilo kakvim
intenzivnijim prizorima. Završilo je baš kao što je i moralo: oni pametni pobjegli
su s plijenom. Ovi lovački psi ostali su nekažnjeni, i evo ih danas, ponovno
pucketaju svojim bičevima iznad naših glava. Nimalo ne sumnjam da će čitava
ova prokleta stvar ponovno propasti, ali možete me zvati Adolf ako to dovede
do revolucije. Opet ista prokleta priča. Pametni će pronaći sebi slične, i
pobrinuti se samo za sebe, a kad prođe određeno vrijeme, ponovno će pomoći
lovačkim psima i staviti im nove lijepe bičeve u šape, i tada ćemo opet
ispočetka morati podmetnuti leđa. Sve dok moji cijenjeni sunarodnjaci ne
počnu otkrivati o čemu se tu zapravo radi, nemam nikakva povjerenja u njih.
Hitler i njegovi balegari će biti pogubljeni, naravno, što prije to bolje, ali što su

82
oni no smrdljive marionete? A uništavanje lutaka i dozvoljavanje redatelju da
pobjegne s plijenom nije revolucija." Tako je govorio Stari Un 1941.

83
 TRI DJEVOJKE
Među mnoštvom novih ljudi kojima je popunjena naša satnija pronašao sam
novog prijatelja, Hansa Breuera. Bio je policijski poručnik u Dusseldorfu, a u
našu prekrasnu ispostavu je došao jer je odbio biti dobrovoljac za SS, kako je
Hitler odredio da bi svi policajci trebali. Bio je uvjeren kako će Njemačka uskoro
izgubiti rat, jer je od svoga brata, koji je radio u Goebbelsovom Ministarstvu
propagande, čuo kako je nacizam na rubu propasti.
Nacisti su se mogli osloniti samo na djelić oružanih snaga, i bilo je samo
pitanje vremena kada će generali poravnati račune s Hitlerom i njegovom
ludom bandom. Hans i ja smo nekoliko puta razmatrali mogućnost da ponovno
dezertiramo, ali Stari Un nam je savjetovao da to ne pokušavamo.
"Niti jedan od tisuću ne uspije to izvesti, a ako vas uhvate, gotovi ste. Dat će
vam jedino zid. Puno je bolje biti ranjen - samo, zaboga, nemojte to sami učiniti,
jer vas podrobno pregledaju kako bi utvrdili da li je to moglo biti
samoozljeđivanje. Upamtite, ako prislonite pištolj na ruku ili nogu, u rani uvijek
ostane nešto naslaga, a ako te uhvate s tim, momče moj, tada si nagrabusio.
Tifus ili kolera su najbolji; kod njih vam ništa ne mogu dokazati. Sifilis nije
dobar. Otpreme te u bolnicu, ali dva tjedna kasnije već te izbace van, nakon što
dobiješ tretman kakvog nikada nećeš zaboraviti. Držite se podalje od spolnih
bolesti, jer će vas žive nabosti na kolac ako se s njima pojavite. Neki popiju
gorivo koje koristimo za tenkove, što je prilično dobro; dobije se bubonska kuga
koju možete održavati četiri ili pet mjeseci, ako znate trik. Ili biste mogli
provući cigaretu kroz ispušni ventil i pojesti je; i to je poprilično dobro, dobije
se fina groznica, ali ne traje toliko dugo, i morate prokrijumčariti bocu goriva i
paket šećera sa sobom u bolnicu, i svaki dan pojesti komad šećera umočen u
gorivo; to vam održava temperaturu na 39°C, ali ne smijete dozvoliti da vas
uhvate, jer će vas kazniti za "snižavanje borbenog morala". Ako možete
dežurnom bolničaru dati nekoliko stotina cigareta, može vam srediti gangrenu
na nozi; tada izgubite nogu i rat je završen, barem što se vas tiče. Također
možete nabaviti vodu zaraženu tifusom. No uvijek postoji nekakva kvaka u vezi
tih trikova, kao i većine ostalih smicalica; ili ne djeluju na vama - Porta ih je
isprobao sve; čak je pojeo i nekakvog mrtvog psa punog crva, ali na Portu takva
stvar više djeluje ljekovito - ili postanete paralizirani, ili završite na groblju.
Mnogi su tako prošli."
U nedjelju, 12. listopada, naš je vlak prešao poljsku granicu u Breslau. Dok

84
smo stajali na teretnom kolodvoru u Czesto-chowi podijeljene su nam
namirnice za nuždu. Svaki se paketić sastojao od limenke gulaša, nešto keksa i
pola boce ruma. Strogo nam je naređeno da ne smijemo dotaknuti te zalihe sve
dok nam se to ne kaže; i, više od svega, nismo smjeli popiti rum.
Sa svojim uobičajenim ukusom za bombastične gluposti, vojska je ovo
nazvala "željeznom zalihom".
Prvo što je Porta napravio, naravno, bilo je to da je popio svoj rum. Boca se
nije odvojila od njegovih usana sve dok se nije ispraznila. Tada ju je elegantnim
zamahom bacio preko ramena, oblizao usta, i legao na slamu koja je prekrivala
pod vagona. Prije no stoje zaspao, pustio je vjetar i rekao: "Pomirišite, draga
djeco. Vitamini su u zraku."
Nekoliko sati kasnije, Porta se probudio, podrignuo, protegnuo se i na naše
veliko čuđenje, iz svog ruksaka izvukao još jednu bocu ruma, stoje popratio
blaženim izrazom lica. Tada je potražio karte i primorao nas da igramo vingt-et-
un s njim. Sve je bilo u redu, dok netko izvana nije po vikao:
"Obergefreiter Porta, iziđi van!"
Porta je ostao na svom mjestu, ne mareći.
"Porta! Hoćeš li smjesta izići!"
Porta nije niti pogledao prema vratima kada je po vikao:
"Začepi gubicu, ti svinjaru s ravnim stopalima. Ako me trebaš, ti blebetavi
tupoglavče, dođi ovamo, ali sjeti se da prvo moraš obrisati svoje blatnjave noge,
i sljedeći puta kad me budeš zvao, moraš reći "Gospodine Obergefreiteru Porta",
upamti to. Nisi kod kuće ako si u vojarni, ti ušljivi klipane!"
Smrtna tišina uslijedila je nakon ovog pozdrava. Tada je čitavi vagon
prasnuo u smijeh. Kada je smijeh utihnuo, izvana je zagrmjelo:
"Porta, ako ne iziđeš van ovoga trenutka, ja ću te dati na vojni sud!"
Porta je zurio u nas. "Moj bože, vjerujem daje to Haupt-mann Meier",
prošaputao je. "Sada će Porta dobiti po guzi."
Iskočio je iz vagona i lupio petama ispred našeg mučitelja Meiera, koji je
stajao raskrečenih nogu i s rukama na kukovima, lica grimiznog od bijesa.
"Dakle, udostojao si se doći, gospodine Obergefreiteru! Naučit ću ja ovakvog
prljavog tvora kakav si ti da poštuje naredbe. I kako se, do vraga, usuđuješ
nazvati me svinjarom i ušljivim klipanom? Što? Stani u "pozor", čovječe, ili ću ti
razbiti glavu. Jesi li poludio? Što te opsjelo da uvrijediš časnika? Stoje ovo, do
vraga? Zaudaraš na rum, čovječe! Pijan si. Sada mi je jasno. Uzeo si ga iz svoje

85
željezne zalihe, zar ne? Znaš li što to znači? To je nepokornost! I, tako mi Boga,
kaznit ću te zbog toga!"
Porta nije odgovorio, samo je stajao u stavu "pozor" izgledajući nevjerojatno
tupo. Na kraju je Meier izgubio ostatke svoje samokontrole.
"Odgovori, ti balegaru! Jesi li pio rum?"
"Da, gospodine Hauptmanne, ali bila je to samo malena kapljica koju sam
dolio u naš inače toliko ukusni nacionalsocija-listički instant čaj. No to je bio
rum kojega mi je gospodin Kucheunteroffizier dugovao još iz vremena kada
smo se borili u Francuskoj. Iskreno preporučujem gospodinu Hauptmannu da
ga kuša. On čini izvrsni instant čaj kojega nam naš obožavani Fuhrer daje još
izvrsnijim."
"Koji ti je vrag, čovječe! Pokušavaš li napraviti budalu od mene? Daj da vidim
rum kojega si dobio kao dio željezne zalihe."
Na to je Porta izvukao još jednu bocu ruma iz jednoga od mnogih njegovih
prostranih džepova iz kućne radinosti, i uz smiješak je pružio prema svjetlu
kako bi zaprepašteni Haupt-mann mogao vidjeti daje puna.
Neki je cinkaroš zasigurno rekao Meieru kako je Porta popio svoj rum.
Štoviše, kasnije smo otkrili kako je Meier obećao Gefreiteru dodatnih dva tjedna
dopusta ako uspije pronaći dokaze koji bi mu omogućili da privede Portu.
"Razumijem", rekao je Porta sav blag i pokoran, "daje gospodin Hauptmann
mislio kako sam sa svim stvarima koje sam sada izrekao mislio na gospodina
Hauptmanna, ali nikada mi ne bi palo na pamet da kažem išta takvoga svom
gospodinu Hauptmannu i cijenjenom zapovjedniku satnije. Mislio sam kako
sam vikao na Unteroffiziera Fleischmanna. Njegov je otac imao uši, znate, i on ih
je dobio od njega."
Meier je, kao i obično, napravio budalu od sebe kada je poslao po
Fleischmanna, koji mu je smrtno ozbiljna lica rekao kako su se on i Porta
okladili koji može bolje psovati. A također je bila istina, rekao je, kako je imao
uši. Čitava njegova obitelj ih je dobila od njegova oca. Uši su potekle iz rata
1914.-1918., kada se njegov otac borio kod Verduna.
"Djeco," rekao je Porta jednog poslijepodneva dok smo čekali na sporednom
kolosijeku između Kilsua i Czestochowe, "živimo u ovom kraljevskom
apartmanu već nekoliko tjedana, a još uvijek ne znamo stoje iza ovih ovdje
vrata."
Govorio je o kliznim vratima na lijevoj strani našeg vagona. Do sada smo
otvarali samo ona s desne strane.

86
 "Znamo da iza onih vrata", nastavio je Porta, pokazujući prema desnim
vratima, koja su bila otvorena, "imamo Poljsku. To znamo. Ali kakve su velike
misterije skrivene ovdje", pokazujući prema drugim, zatvorenim vratima, "to ne
znamo. Možda ćemo iza njih otkriti" - u ovom se trenutku uhvatio za vrata -
"pobjedu samu, koja mora biti na jednom ili drugom mjestu, jer nije li Fuhrer
rekao kako je naša? Ili možda čak i nešto bolje - možda iza ovih tajnovitih,
nikada otvorenih vrata" - ovdje mu je glas prerastao u šapat - "stoji čitava
gomila prelijepih ..."
Ekstravagantnom gestom cirkuskog najavljivača povukao je vrata tako da su
se širom otvorila.
Bio je iznenađen kao i mi ostali, jer su ondje u stvarnoj stvarnosti stajale tri
mlade žene. Stajale su gledajući u vlak i nesigurno nam se nasmijale. Vojniku je
žena neobično i složeno biće. Ona je romantični, udaljeni i uzvišeni cilj bolnih
nezadovoljenih žudnji, stvorena u usamljeničkim snovima o izgubljenom,
normalnom, civilnom životu, tako dalekom daje postao nestvaran, pobjegavši
uplašen pred razmetanjem i bukom vojničkog života; istovremeno ona je cilj
akumulirane pohotnosti čovjeka bez žena. Vojnik je biće u uniformi, jedan iz
krda, među svojima, i stoga se on usuđuje izraziti svoje seksualne fantazije, što
nikada ne bi spomenuo kada bi živio običnim životom među ljudima. Uniforma
mu je zaštita od identifikacije; dozvoljava si da se ponaša kao razbojnik na svoj
način. On je cijela satnija, a to mu daje podršku.
Iskočili smo van, čitava gomila, i počeli se odavati najrazličitijim
nepristojnostima od koji se diže kosa na glavi. Time nismo mislili ništa loše,
nismo htjeli učiniti ništa nažao djevojkama, a ja sam primijetio kako žene ne
shvaćaju ozbiljno primjedbe skupine vojnika. Kada je bio iscrpljen čak i Portm
repertoar, većina se vratila natrag u vagon, jer je bilo strašno hladno; ali Porta,
Pluton, Hans i ja se nismo mogli otrgnuti. Gledali smo djevojke i one nas, i tek
tada smo shvatili jedan neobični aspekt te situacije. Naravno, bili smo toga
svjesni cijelo vrijeme, ali preveliko iznenađenje što smo ugledali žene ondje gdje
smo ih najmanje očekivali, odagnalo je bilo kakve druge misli iz naših glava.
Tri su žene bile odjevene u prugasta zatvorenička odijela, a između nas i njih
nalazila se tri metra visoka ograda od bodljikave žice.
One su bile zatvorenice u koncentracijskom logoru. Sve tri su, kako su nam
rekle, bile iz Francuske i nalazile se već dobrih četrnaest mjeseci u logoru. Jedna
od njih je bila Židovka. Kada su čule kako idemo u Rusiju zamolile su nas da ih
povedemo sa sobom. Naravno, to je bila šala.

87
 "Nema šanse, moje cure", odgovorio je Hans. "Gestapo bi nas ubio."
Jedna od njih, visoka djevojka svijetle kose i inteligentnih očiju, zafrkantski
je rekla:
"Bojite li se? Pokažite nam da ste muškarci!"
I odjednom, bez daje itko od nas to poželio, svi smo osjetili da smo ozbiljno
mislili.
"Bolje bi bilo da odemo", nervozno je rekao Hans. "Ako SS-ovci vide djevojke
kako stoje i razgovaraju s nama, tući će ih sve dok ih ne obogalje. Znam to jer
sam bio u policiji."
"Ostat ćemo sve dok nam se ne prohtije da odemo", rekao je Porta.
"Da, ali mi nećemo nadrapati niti približno kao one", rekao je Hans i napeto
pogledao lijevo i desno ne bi li primijetio stražara.
Bilo je nečega u onome stoje rekao. Stojeći ondje, izlagali smo te djevojke
mogućnosti da budu zlostavljane na najgori mogući način. Neodlučno smo ih
pogledali. One su nas pogledale rezignirano.
"Do vraga i bestraga! Trebali bismo ih povesti s nama", rekao je Pluton.
"Jadna djeca. Pogledaj ih kako su mršave."
"Ali svejedno slatke", rekao sam.
Nismo se mogli oprijeti njihovim prijateljskim osmjesima. Dobacili smo im
cigarete preko ograde. Potom smo samo stajali tamo, bespomoćni i ispunjeni
mržnjom prema onima koji su zatvorili ove tri žene.
"Nema smisla biti neodlučan", rekao je Stari Un, koji je iz nekog razloga
ispuzao ispod vagona s Asmusom. "Idu li s nama ili ne? Ako idu, onda to mora
biti odmah."
Stari Un je bio priseban i brz kao munja. Prije no što smo shvatili što radimo,
napravili smo piramidu pokraj jednoga od stupova, i Stari Un je stajao na
ramenima Asmusu i Plutonu. Povezali smo svoje pojaseve jedan za drugi i
spustili ih djevojkama, koje smo podigli jednu po jednu; pa im je Stari Un
pomogao preko žice, a uhvatili smo ih Hans, Porta i ja, dok su padale. Tada su se
Asmus, Hans i Pluton popeli u vagon i izbacili van sve one kojima ondje nije bilo
mjesto i zatvorili vrata sa suprotne strane; tako nitko nije mogao vidjeti da su
se djevojkepopele u vagon.
Dok su nam srca ubrzano lupala, gledali smo te tri jadne djevojke. U što smo
se to upustili? Gotovo u najopasniju stvar koja nam je mogla pasti na pamet.
Nešto nas je iznenada spopalo. Možemo li upotrijebiti tešku riječ i nazvati to

88
životom? U svakom slučaju, smrtno uplašeni ove avanture u koju smo se
naglavce upustili, bili smo i sretni i ponosni; osjetili smo onu rastuću radost
koja dolazi kada otkrijete kako ste sposobni nadići samoga sebe, učinivši
daleko, daleko više od onoga što ste se smatrali sposobnim učiniti. Htio bih da
ovo mogu dobro opisati, bez da zvuči hvalisavo kako bi se moglo činiti, ali
činjenica jest da kada se govori o junačkim pothvatima, ja uvijek prepričam ovaj
događaj kao kriterij za određivanje što je doista junačka situacija, a što nije, i
prema tom kriteriju ima mnogo hvalisavih podviga kojima seja, uz najbolju
volju, ne mogu diviti.
Ovo je bila prigoda kada je bratstvo ostvarilo veliku pobjedu nad
usamljenošću.
"Budimo praktični", rekao je Stari Un, nakon što smo se oporavili od prvog
urotničkog užitka. "Ne mogu hodati uokolo u zatvoreničkoj odjeći. Morat ćemo
ih obući u nešto drugo. Izvucite sve što imate, momci, i ne skrivajte ništa!"
U trenutku, četrdeset je ranaca bilo prekopano, a čarape, hlače, džemperi,
košulje, kape, čizme su bile ponuđene djevojkama na izbor.
Kada su djevojke smireno skinule svoju odjeću i ostale gole, četrdeset je
pokvarenih vojnika okrenulo glave i u tišini svrnulo poglede na drugu stranu.
Sam Bog zna, bili smo skupina prilično pokvarenih ništarija. Pretpostavljam
daje civilizacija bila ta koja nas je učinila ovakvima kakvi smo bili, pa tako ovdje
imate primjer zašto ne bismo trebali biti toliko pesimistični što je vanjski sjaj
civilizacije toliko tanak, jer činjenica da se tako daje prirodnom odgoju šansu da
bude primijećen. Nije samo stid bio razlogom što smo dozvolili djevojkama da
na miru presvuku svoju odjeću; istovremeno je to bio demonstrativni čin protiv
stražara, koji su četrnaest mjeseci gazili i izrugivali se svemu što se naziva
ljudskom pristojnošću. Htjeli smo pokazati tim slatkim djevojkama kako
obzirnost, skromnost i ljudskost još uvijek postoje, čak iako smo mi bili samo
gomila pokvarenih vojnika.
Skrili smo ih iza hrpe naprtnjača; tada smo Stari Un, Porta i ja izišli van
vidjeti je li bila oglašena uzbuna u logoru, dok su drugi sjedili na otvorenim
vratima kako bi ostalima spriječili ulazak u naš vagon.
Naš vlak je krenuo prije no što je bijeg bio otkriven.
Nahranili smo te tri djevojke najboljom hranom koju smo imali. Najstarija,
Rosita, bila je nastavnica glazbenog. Porta je postao njezin posebni zaštitnik.
Nije htjela reći zbog čega je bila poslana u logor.
Jeanne, najmlađa, stara samo dvadeset ijednu godinu, bila je na Sorbonni.

89
Njezina dva brata bili su poručnici u vojsci i sada su bili ratni zarobljenici.
Nijemci su tražili njezinog oca, a Gestapo ju je odveo kao taoca.
Maria, Židovka, bila je uhapšena na ulici jedne večeri i poslana u logor u
Poljskoj bez ikakvog komentara ili ispitivanja. Bila je udana za poslovnog
čovjeka u Lyonu i imala sina starog dvije i pol godine. Tri mjeseca nakon što je
stigla u koncentracijski logor, rodila je još jednog dječaka, ali on je umro dva
tjedna kasnije.
Nakon pet dana provedenih s njima, svih četrdesetorica nas smo bili
beznadno zaljubljeni u njih sve tri; i poput dječaka koji su pronašli gnijezdo
malih ptića, nismo imali pojma što bismo s njima mogli učiniti. Stalno smo
razgovarali o tome i smišljali najnestvarnija i najnepraktičnija rješenja.
Međutim, složili smo se kako niti pod kakvim okolnostima ne smiju s nama doći
do bojišta i pokušati pronaći priliku da prebjegnu Rusima. Dijelom zbog toga što
bi nam bilo nezgodno skrivati ih na bojištu, a dijelom i zbog činjenice, na kojoj
su mnogi inzistirali, ako budu dovoljno nesretne da prijeđu na područje koje
drže muškarci iz nekakvog udaljenog, primitivnog, azijatskog naroda, na licu
mjesta će ih silovati gomila njih.
Fleischmannov brat riješio je taj problem za nas. Jednoga dana Fleischmann
je dotrčao i rekao nam kako je njegov brat Oberfeldwebel na oklopnom vlaku
koji je nešto dalje bio zaustavljen na sporednom kolosijeku. Taj je vlak išao za
Francusku i djevojke su mogle poći njime. Požurili smo kako bismo ih spremili
za putovanje. Nisu odmah shvatile što se događa, nego su pomislile kako se
Gestapo dočepao našeg vlaka, zbog čega je Maria počela plakati. Ali Porta je sa
smiješkom rekao:
"Tiho sada, mala Maria, na putu si prema teškoj artiljeriji. Ići ćeš u oklopnom
puf-pufu sve do Francuske. Fleischmannov brat je sve sredio."
Prešli smo bezbroj željezničkih pragova, nekoliko smo puta čak morali i
nositi nervozne djevojke kako bismo bili brži, i na posljetku smo se našli pred
kiklopskim oklopnim vlakom, čiji su ogromni topovi bili prijeteći usmjereni
prema nebu. Fleischmannov brat je sve već priredio kada smo stigli tamo, čak je
postavio nekoliko ljudi da stražare. Kratko se nasmiješio dok se rukovao s
djevojkama.
"Požurite i uskačite. I nemojte viriti van. Samo čitavo vrijeme ostanite na
ležaju, donijet ćemo vam sve što budete trebale. Morat ćete podijeliti samo
jedan najgornji ležaj najbolje što budete mogle. Ali odvest ćemo mi vas sigurno
kući, vidjet ćete."

90
 Podigli smo ih u vagon i sami se popeli kako bismo vidjeli gdje će one živjeti.
Dobile su najgomji ležaj u najdaljem i najnepristupačnijem dijelu vagona koji je
bio pun oružja i municije. Svakog od nas svaka je djevojka poljubila u usta. Porta
ih je nazvao svojim mladim golubicama, pa su njega svaka poljubile još jednom.
Ubrzo nakon toga, stajali smo i gledali veliki vlak dok je nestajao prema zapadu.
Jesu li ikada više vidjele Francusku, ne znam, ali vlak je stigao onamo.
Fleischmannovog brata je šest tjedana kasnije ubio neki francuski partizan u
Le Mansu. Ubijen s leđa, i uzet mu je pištolj. Da je taj francuski domoljub znao za
one tri djevojke, to se nikada ne bi dogodilo. Ali takav je rat. Bez smisla!
Naš transportni vlak kotrljao se prema istoku, prema širokim stepama i
divljim, crnim šumama Rusije. Peć u vagonu bila je usijana, ali mi smo se
smrzavali. Danju i noću sjedili smo šćućureni u kaputima, s kapama natučenima
preko ušiju. Bez obzira koliko ložili, koliko toga odjenuli na sebe, i koliko blizu
jedan drugome se šćućurili, i dalje nam je bilo očajnički hladno.

91
 U CRKVI
Bilo je kasno poslijepodne kada smo usred snježne oluje ušli u stanicu u
Pinsku. U kuhinji Crvenoga križa dobili smo smeđeg graha, i konačno je obrok
bio dovoljno velik da smo se uspjeli najesti.
Stari Un se zapričao s jednom od sestara Crvenog križa, i ona nam je
preporučila da odemo vidjeti veličanstvenu staru crkvu koja se nalazila baš iza
stanice. Sama nam je pokazala smjer, a budući da nismo znali što bismo drugo
mogli raditi, odšetali smo do nje daje pogledamo.
Crkva je bila dostojna svoga opisa, jer je bila vrlo stara i odisala je mirisima
stoljeća, i vrlo lijepa. Bila je puna masivnih predmeta, detaljnih rezbarija,
prekrasnog zanatstva i katoličke udobnosti, sićušnih lampica i živih plamičaka,
malenih niša sa svecima obojanima jednostavnim svijetlim bojama,
nebeskocrvenimai nebeskoplavima. Mnogi su od njih bili požutjeli i jednostavni
poput crteža odrasle djece. U uglovima su se nalazili manji oltari prekriveni
bijelim tkaninama, a sredinom je dominirao veliki prostor, dovoljno visok kako
bi omogućio dušama da se podignu do dobre djece nebeskoga Oca, pod budnim
okom svećenika, blagih ili strogih, vječito strpljivih ili zauvijek ogorčenih,
asketski skromnih, ili pretilih i bludnih.
Porta je smatrao kako je prilično glupo ići razgledati crkvu kada je bilo toliko
hladno; ali tada je otkrio orgulje.
"Sada ćete vidjeti kako sviram!" rekao je, oduševljeno se smiješeći i
odjednom izgledajući poput djeteta koje nešto očekuje.
Pronašli smo stepenice koje su vodile do potkrovlja s orguljama. Porta je
zamolio nekoliko nas da odemo otraga i pokrećemo stvar koja stvara zrak
pomoću kojega orgulje sviraju. Pluton je imao snagu trojice, pa je sam otišao
raditi na mijehu. Porta nam se još jednom veselo nasmiješio, dok je sjedao za
velike orgulje.
"Sada ćete vidjeti kako Joseph Porta svira!"
Stari Un se popeo na ogradu, gdje je sjedio i pušio lulu vlastite proizvodnje,
koju je sada izvadio iz usta:
"Daj da čujemo ono od Bacha što si mi svirao u Jugoslaviji", rekao je.
Porta nije znao na koji je komad Stari Un mislio, pa je Titch morao
odzviždati nekoliko taktova. Bila je to Bachova 7b-kata i fuga. Čim je Porta

92
shvatio stoje Stari Un htio čuti, lice mu se ozarilo smiješkom. Tada je povikao
Plutonu:
"Nagazi, ti stari robe, a Joseph Porta, božjom milošću Obergefreiter, će ti
pokazati kako se svira na ovoj stvari."
Činilo se daje duboko udahnuo, a izraz mu je nestao s lica. Bilo je to poput
pražnjenja ostatka ustajalog piva iz čaše, jer ju je trebalo napuniti nekim
plemenitim vinom.
Porta je zasvirao. Izgledao je kao da zabavlja samoga sebe. Note su letjele po
crkvi poput jata ptica, nekako malene i piskutave, neke uz snažan lepet krila.
Kada je završio, inspirirano se nasmijao. Pripalio je cigaretu i udobnije se
namjestio. Stari Un mije kimnuo i, ne skidajući pogleda s Porte, prošaputao:
"Sada ćeš čuti prave stvari. Sada je uhvatio zamah."
Stari Un je bio poput oduševljenog, ponosnog oca, srce mu je bilo ispunjeno
čistom i nepatvorenom odanošću nečemu stoje doista vrijedilo.
Porta ga nije razočarao. Svirao je fantastično. Prvo je svirao lagano i
bezbrižno; onda je odjednom postao opčinjen svojim vlastitim sviranjem:
Beethovenova Die Himmel ruhmen des Ewigen Ehre; Schlafe mein Prinzchen
schlaf ein nepoznatoga autora, koju je svirao tako neizrecivo nježno da su suze
navrle na oči i Starom Unu i meni, i osjetili smo veliku sreću što je u životu ipak
bilo toliko dobroga, i tugu što smo sputani u tami.
Onda je Porta poludio. Odbacio je sva ograničenja i potresao crkvu
uraganom zvuka. Plesala je i vrištala od veselja, sve živo i mrtvo bilo je
ujedinjeno u pjesmi hvale. Moćne, treštave fanfare, u koje je puhalo tisuću
glasnika. Ples milijuna snježnih pahuljica u tihoj božićnoj noći u miru. Ptice
šume i polja koje svojim kljunovima pokazuju prema suncu u zenitu i puštaju
svoja grla da proizvedu nebeski koral.
Slušali smo kao pretvoreni u kamen. Ružni, prljavi vojnik, a tada ova
veličanstvena, sveobuhvatna, čista oda sreći.
Slučajno sam pogledao dolje u crkvu i, na svoje veliko zaprepaštenje, shvatio
da je bila napola ispunjena nepomičnim, utihnulim ljudima. Pokraj oltara stajao
je visoki sjedokosi svećenik, a nešto dalje skupina zanesenih civila koji su
gledali prema galeriji. U sredim crkve stajali su i sjedili vojnici u prljavim
kaputima, kapama prekrivenih lica ispijenih pothranjenošću. Među njima sam
vidio ijednu ili dvije sestre iz Crvenog križa; ali iako su takva bića obično
predmet našeg čeznutljivog interesa, zaboravio sam na njih zbog predivne
Portine glazbe. Kada je prestao svirati, u tišini smo mogli čuti jedino Plutona

93
kako s naporom hvata zrak na svom položaju iza orgulja. Porta je pogledao
Starog Una i mene.
"Prokleto dobro sviranje u crkvi", rekao je. "Prokleto dobro."
I on je bio sretan - dostojanstveno sretan.
Glas Staroga Una drhtao je od emocija:
"Porta, ti ružni stari idiote! Ti crvenokosi glupane."
Uskoro je došao i svećenik. Zagrlio je Portu koji se smiješio i poljubio ga u
oba obraza.
Tada je dotrčao Asmus i povikao da odlazimo. Ponosni svećenik načinio je
znak križa iznad nas:
"Blagoslovio vas Bog, djeco moja."
Potom smo se ponovno našli na ulici. Sniježilo je, a mi smo se probijali
natrag prema našem stočnom vagonu i nešto prljave slame na njegovom podu.
Pokrili smo se što smo bolje mogli, i nastavili naš drhtavi put prema
nepoznatom cilju. Iskrcali su nas u Smolensku.
"Natrag, NATRAG, prokleti bili! Noga mu je ispod gusjenica!"
Portina reakcija bila je gotovo istovremena. Tenk se povukao natrag a Porta
je iskočio iz njega, te smo on i ja zajedno uhvatili Hansa koji je stajao, bijel kao
kreda, i držao se za tenk. Unijeli smo ga u kolibu, a Stari Unje pripalio cigaretu i
stavio je između svojih poplavjelih usana. Odmahnuo je glavom dok je rezao
čizmu s Hansovog zdrobljenog stopala.
"Djeco, djeco, vi ste ludi!"

94
 PRIJE NAPADA
Bili smo smješteni u predgrađu Smolenska u civilnim barakama. Čim smo
potrošili svoje zalihe, odšetali smo do velike otvorene tržnice koja je bila krcata
ljudima iz svih mogućih vojski: članovi SS trupa s nasmijanim licima i kapama;
padobranci; pripadnici konjice u hlačama od jelenje kože i visokim čizmama s
mamuzama; pripadnici pješaštva u čudnim kožnim jaknama obojenima
mrljama smeđe, zelene i plave boje; Rumunji i Mađari u neudobnim kaki
uniformama - svakakvi vojnici iz različitih vojski Srednje Europe mogli su biti
viđeni ovdje na tržnici u Smolensku, od elegantnih časnika u zračnim snagama s
monoklima do prljavih, ušljivih pješaka.
To je mjesto bilo prepuno i ruskih civila u podstavljenoj odjeći, koja je većim
dijelom bila iznošena. Na nogama su nosili nekakve bezoblične filcane čizme.
Naišlo je šest ili sedam žena, svaka je na leđima imala ruksak, a sve su brbljale
nadugačko i naširoko. Odjednom je jedna od njih zastala, raširila noge, i
sljedećeg trenutka začuo se glasan pljusak i velika se lokva proširila tlom
između njezinih nogu. Čim je dovršila, mirno je nastavila dalje hodati.
"Neka sam proklet. Poput stare krave." Porta je pogledom prešao od lokve na
staricu. "Neka sam proklet", ponovio je.
Rusi su odavali dojam da im stravična hladnoća, koja je tako loše utjecala na
nas, baš i nije previše smetala.
U Smolensku smo ostali svega nekoliko dana, a tada smo kamionima
prebačeni u Bjelev, gdje je bila smještena 27. pukovnija. Naša satnija dodijeljena
je 2. bojni pod zapovjedništvom Oberstleutnanta von der Lindenaua, a bojnik
Hinka bio je broj 2. Da samo nismo imali takvu svinju kakva je bio Meier za
zapovjednika satnije, sve bi bilo u najboljem redu.
Porta je inzistirao kako mu se Gospodin ukazao u nekakvoj viziji i rekao da
će sezona lova na svinje uskoro početi, kao i da će satnija uskoro dobiti novog
zapovjednika. To je bilo ono što je Gospod rekao Obergefreiteru Porti, amen.
U satniji je bilo mnogo govora o lovu na svinje. Meier sije dozvoljavao naj ne
vjerojatnije slobode s nama; varao nas je i bio zao prema nama u svakoj prilici.
Njegova glavna točka bila je da nas pošalje na vježbe i marširanje, stoje bilo
pogreška kad su u pitanju snage na bojištu. Svi su časnici odmahivali glavama i
smatrali ga ludim, i od tog trenutka svi smo znali da uzrok Meierove smrti
nikoga neće zanimati. Nakon toga, Meier je bio naš. On sam to nije znao, ali mi

95
jesmo. Prestali smo razgovarati o lovu na svinje, a mnogi od nas su napravili
dumdum metke. Više nije bilo razloga za priču.
Jedan od onih koji su najviše k srcu uzeli Meierovo svinjsko ponašanje je bio
Hans Breuer. Jednom ili dva puta me pitao hoćemo li zajedno dezertirati, ali
nisam se usudio.
"Neka ga vrag nosi, Sven, zar ne vidiš da moramo pobjeći od svega ovoga,
bez obzira kako?" zamišljeno je dodao.
Pogledao sam ga. "Hans," iskreno sam rekao, "nemoj sada učiniti ništa
glupo."
Jedne večeri stigla je naredba da pripremimo tenkove za akciju. Napunili
smo ih gorivom i uljem i nakrcali municijom: po dvadeset tisuća naboja za
svaku od naših dvaju strojnica; stotinu visokoeksplozivnih granata; stotinu
oklopnih granata, pedeset protuoklopnih S-granata; ručne bombe, signalne
rakete, municiju za naše sitno oružje i naftu za bacače plamena.
Porta je ležao potrbuške, toliko duboko u motoru tenka da su mu se samo
vidjele noge koje su virile van, i psovao na prokletu vojsku koja pretvara ljude u
svinje. Povremeno bi se prigušeno nasmijao i povikao od svojih cilindara i
ventila:
"Hej, Stari Un, ovaj puta ću točno pogoditi. Bog mi je to upravo rekao."
"Ako netko ne bude brži od tebe", rekao je Stari Un. "U satniji ih ima
sedamsto."
Portin odgovor na to je bio zvižduk protisnut između zuba poput lovačkog
doziva. Stari Un i Titch ušli su u kolibu kako bi nam pripremili večernji obrok,
dok je Pluton otišao kod skladištara po naša sljedovanja. Porta i ja smo trebali
dovesti tenk bliže kućici i skriti ga uz pomoć granja i snijega kako bismo
spriječili da bude viđen iz ruskih aviona koji su nas svake noći nadlijetali i
izbacivali signalne rakete privezane za padobrane.
Prije no što smo smjestili tenk na odgovarajuće mjesto, došao je Hans i
rekao nam kako je upravo dobio pismo u kojem piše kako mu je supruga u
bolnici zbog ozbiljnih abdominalnih bolova. Bio je jako potišten. Još uvijek
krivim sebe što ga nisam držao na oku. Znao sam da bih trebao; samo nisam
razmišljao, a sljedećeg trenutka je već bilo kasno.
Stajao sam ispred tenka i rukama davao znakove Porti, kako bi mogao
dovesti tenk na pravo mjesto, a da pri tom ne sruši našu kolibu. Tada sam čuo
Hansa koji je bolno zaječao, i znao sam da je to napravio. Kada sam stigao do
njega, stajao je s jednim stopalom zaglavljenim između gusjenice i teškog valjka.

96
 Nakon što su ambulantna kola otišla, razgovarali smo o tome što bi Stari Un
trebao napisati u izvješću. Složili smo se kako ćemo reći da se Hans pokušao
popeti sa strane na tenk, i da je u tom trenutku Porta krenuo natrag, misleći
kako je čuo moj signal. Zbog toga se Hans pokliznuo na gusjenici, koja mu je
uhvatila stopalo. To je zvučalo uvjerljivo, ali nije bilo savršeno, jer je penjanje na
tenk sa strane bilo strogo zabranjeno. Uvijek smo se morali popeti s prednje
strane, gdje nas je vozač mogao vidjeti.
Osim toga, činilo se prilično čudnim što mu se noga zaglavila baš prije no što
smo trebali krenuti u akciju.
"Svejedno kako se čini", rekao je Stari Un. "Niti jedan od nas ne sumnja da je
to učinio namjerno. Ali sve dok ne mogu ništa dokazati, sve će biti u redu. A to
ne mogu sve dok se mi držimo ovog objašnjenja."
"Samo se moramo nadati da Hans neće priznati", uzdahnuo je Porta.
"Vragovi."
Tada smo otišli u krevet, kako bismo malo odspavali, jer smo prema bojištu
trebali krenuti tijekom noći. Probudili su nas ujedan sat.
Titch je uspio upaliti svijeću, i uz njezin drhtavi sjaj smo se spremili, iako
smo bili tek napola budni. Porta je sjedio uspravno na slami, stežući svoja
prljava kokošja prsa, dok mu je crvena griva stršila u svim smjerovima. Stari Un
i Pluton su hvatali uši, koje su bacali u plamen svijeće, na kojem bi se rasprsnule
uz tihi zvuk i proširio bi se odvratan miris koji je izazivao mučninu. Za četvrt
sata uspjeli smo utovariti svoju opremu, i dršćući od studeni, uspeli smo se u
tenk. Svojim masnim šalovima čvrsto smo omotali vratove, i povukli kape s
naočalama za snijeg preko ušiju.
Kolika je razlika između svježeg, urednog, uspravnog mladog junaka koji
mirno gleda u daljinu, ratnika kojim su žene očarane, kojega možete vidjeti na
plakatima koji pozivaju na regrutaciju širom svijeta, i unjkavog, uplašenog
jadnika s prehladom, zadahom iz usta i blijedim, nezdravim licem, koji je
stvarnost rata. Da su umjetnici koji su naslikali te junake s plakata znali koliko je
bio tragičan zadatak kojega su promovirali svojom smiješnom umjetnošću,
zasigurno bi si potražili druge poslove. Ali, vjerojatno ih nisu mogli dobiti, jer
kada pobliže promotrite, ubrzo otkrijete da se samo šesto - ili sedmorazredni
umjetnici žele baviti takvom naručenom "umjetnošću". Plakati koji promoviraju
regrutaciju su polje djelovanja vrlo slabih talenata.
Brojni motori naše bojne su brujali i zujali po čitavom selu. Tu i tamo
pojavio bi se kratak bljesak signalne rakete, a sve ostalo je bilo obavljeno u

97
najvećoj tami iz respekta prema "mlinovima za kavu", kako smo nazivali ruske
avione zbog njihovog komičnog štektavog zvuka, koji su uvijek bili na oprezu
dok bi, nevidljivi, letjeli iznad naših glava, ponekad tako nisko da smo mogli čuti
buku njihovih motora kroz buku našeg vlastitog.
Selo smo napustili u satnijama. Bio je mrkli mrak, i morali smo biti pažljivi
kako se ne bismo zabili u tenk ispred našega. Kako bismo Porti, koji je sjedio
pokraj instrumenata i upravljačkih palica u tenku, olakšali posao Pluton i ja smo
sjeli na topovsku kupolu i davali mu upute telefonom. Zveckali smo i brujali
prema naprijed brzinom od 55 kilometara na sat. Odjednom smo začuli zvuk
lomljave. Pola minute kasnije, isti zvuk se ponovno začuo, i istovremeno su
veliki komadi drveta počeli letjeti oko naših ušiju. Kada se to ponovilo pet puta,
shvatili smo da rušimo telefonske stupove, i brzo usmjerili Portu natrag na
cestu. Nešto kasnije gotovo smo se zabili u tenk pred nama, koji je stao jer smo
naišli na most kojega su tenkovi mogli prijeći samo pojedinačno. Nas dvojica
smo morali stati, svaki sjedne strane mosta i držati pripaljene cigarete u
rukama kako bismo preveli naše teško čudovište prijeko. Samo nekoliko
centimetara previše na stranu i rijeka Upa bi uhvatila plijen kojega je čekala.
Oko četiri sata stali smo na rubu guštare. Motori su bili isključeni, i čudna se
tišina spustila na nas. Jedini zvuk bilo je kloparanje ištektanje "mlinova za kavu"
iznad nas. Svakih nekoliko sekundi počela bi se spuštati nova signalna raketa na
padobranu, osvjetljavajući krajolik jasno kao po danu.
Dok su naši časnici od zapovjednika pukovnije dobivali naređenja za bitku,
pokušali smo malo odspavati, napola ležeći na čeličnom podu tenka. Čim samo
zaspali naređeno nam je da se postrojimo. Naši zapovjednici prenijeli su nam
naše zadatke.

98
 SPEKTAKL
"Dvadeset i sedma tenkovska će zajedno s 4., 18. i 21. divizijom napasti
ruske položaje u Serpuhovu, sjeverno od Tule. Te položaje treba probiti s ciljem
kretanja prema Moskvi. Tenkovska pukovnija 12. oklopne divizije će biti na čelu
napadačkog klina, a jedinice SS-a će biti u rezervi na desnom krilu. Naša satnija
će biti na krajnjem lijevom krilu i imati za zadatak prodor iza ruskih položaja i
pripremanje puta za satnije koje će ići iza nje. Treća satnija će biti
predvodnička."
"Čast spomenu na treću satniju", rekao je Porta kroz smijeh.
"Trebamo se probiti do razrušenog sela točno iza glavne crte bojišnice.
Ondje će oklopni grenadiri iz 104. streljačke pukovnije krenuti iza naših
tenkova.
06.40 sati. Štuke napadaju.
06.48 sati. Treća satnija napada.
06.51 sati. Naša satnija slijedi.
Baražna vatra će biti uspostavljena tri kilometra u dubinu neprijateljskog
teritorija u 06.50 sati."
Bio je to veličanstven prizor. Projektili svih duginih boja letjeli su uz fijuk
nebom. Šume i sela su bili u plamenu duž cijelog horizonta, pa je nebo bilo
prošarano crveno-purpurnom bojom. Usamljene granate eksplodirale bi uz
oštar zvuk i bijele bljeskove, ali osim toga, postojala je samo posvemašnja tišina
koja prethodi oluji. Ponegdje bi se začulo štektanje strojnica, poput bijesnih
pasa čuvara, a zalutali meci zabijali su se u ruševine oko nas.
Bila je to veličanstvena drama. Bitka je velika predstava, prava atrakcija. Rat
sa svojom prolongiranom neizvjesnošću, prašinom, gladi i nejunačkim jadom
kulminira u napetoj manifestaciji divote i divljaštva. Uplašena duša se oslobađa
i uzdiže nošena jakim krilima i leti kako bi se susrela sa svojom krajnjom
sudbinom. To je veliki trenutak napaćenog civila. Njegova duša nikada nije
imala priliku otkriti svoje bogatstvo i raskoš; postala je prašna u nekakvom
neurednom uredu, gdje je bila oblikovana prema kalupu kojeg je stvorila osoba
zadužena za osoblje. Nije niti pronašla nikakve prilike na duhovnom planu; nije
bila takvoga kalibra, a nije niti bilo dovoljno novaca za obrazovanje i manire. I
kada ju je posjetila Ljubav, možda to nije bilo ništa više od kratkog susreta u

99
dovratku, potom dijete, bračne veze, maleni stančić u ulici bez pogleda, računi,
znoj, žudnja s potkresanim krilima i žena koja ubrzo postaje propast života,
smrtno dosadna supruga.
U bitci maleni civil mobilizira sav svoj nakupljeni strah, a ima ga mnogo,
odlazi u bitku i oslobađa svoju dušu u velikoj drami života i smrti.
Ne! Duša nije oslobođena. To je samo karikatura. Daleko od postajanja
slobodnim ljudskim bićem, to nastaje luda, histerična džukela, koja je slijepo
poslušna svome strahu od samostalnog djelovanja. Ono što činije baš ono što
nikada nije htjela, ili se barem nikada nije usudila, no ono za čime je čitavog
svog života bila u iskušenju: ubija za hranu.
I zbog toga što se izlaže suludom riziku smrti čineći to, vjeruje kako je njezin
vlasnik hrabar čovjek, i kako on nije ni živio niti će umrijeti uzalud.
Takva je suhoparna istina.
Ni u kom slučaju ne vjerujem u pjesnike rata. Nitko me ne može uvjeriti kako
je rat smjela, uzbudljiva avantura za prave muškarce, safari za lovce bogatije i
moćnije od milijunaša.
Stari Un mi je često pričao o tenkovskim napadima u kojima su deseci
tenkova bili zapaljeni neprijateljskim protutenkovskim naoružanjem, a njihove
su posade izgorjele u njima do smrti. Također su mi nebrojeno puta rekli kako je
predvođenje napada bilo poduhvat iz kojega bi se tek rijetki vratili živi. A mi,
kažnjenička pukovnija, ćemo uvijek biti vrh bodeža.
"Pa, Sven, jesi li se sjetio napisati nekoliko riječi za oproštaj svojoj majci i
dragoj?"
Ozbiljni glas Starog Una koji mi se umiješao u misli me pokrenuo. Pronašao
sam list papira i nažvrljao nekoliko riječi pod slabim svjetlom ploče s
instrumentima. Kada sam dovršio Porta mi je dodao bocu i rekao uz podrugljiv
smiješak:
"Popij malo nizozemske hrabrosti, pa ćeš zaboraviti da ovi vani ne koriste
školske metke. Osjećat ćeš se kao na vježbi."
Ispostavilo se kako je Portina nizozemska hrabrost čisti 96-postotni alkohol,
kojega je časno zdipio iz ambulante. Otada sam ga popio mnogo, ali nikada
nerazrijeđenoga. Porta se nasmijao kad je vidio izraz mog lica.
"Oprosti mi! Zaboravio sam ti reći da gurneš usnu resicu na stranu i brzo
progutaš."
Na moje veliko čuđenje, Titch je prislonio bocu na usne i otpio veliki gutljaj

100
bez daje okom trepnuo. Porta mu je morao oteti bocu.
"Bilo bi dosta. Pa nismo na božićnoj večeri s božićnom jelkom i petardama,
ti magarče."
"Hvala na poklonu, dragi Porta", rekao je Titch, i glasno podrignuo. "Ako se
dogodi da pođem na putovanje prema gore, naručit ću zbor anđela da te
pričekaju kad budeš dolazio."
"Bože nas sačuvaj", rekao je Stari Un. "Poslušaj ih. Oni misle da će ići na
nebo. Ne, maleni moji, perca koja ćemo mi dobiti će biti osmuđena."
Izvana se začuo prigušen zvuk izdavanja naredbi, i ubrzo nakon toga
nekoliko grenadira se popelo na tenk. Provirili su unutra i pogledali nas,
smiješeći se. Pripalili smo posljednju cigaretu.
"Spremni za napad! Peta satnija - naprijed marš!"
Uz grmljavinu motora, prošli smo kroz razrušeno selo. Otvori na našim
oklopnim kupolama su još uvijek bili otvoreni, a iznad nas sjedili su grenadiri,
spremni da skoče dolje kad zabava i igre otpočnu. Portin pogled je bio prikovan
za uske proreze kroz koje je gledao, a rukama je čvrsto stezao palice za
upravljanje. Stari Un je stajao u kupoli, ukočeno gledajući kroz okrugli prozorčić,
a Pluton je bio spreman da zapuca iz teškog topa čim bude izdana naredba za
otvaranje vatre. Titch je otvorio sve spremnike s municijom i stajao je spreman
da počne ubacivati bombe u top dok prazne čahure budu usijane ispadale van.
Na svom mjestu, pokraj radija, po dvadeseti put sam provjerio svoju strojnicu
kako bih se uvjerio daje sve u redu, i namjestio dugi pojas s municijom koji je
bio omotan oko mene poput široke, plosnate zmije. Začuo se nasmijani glas:
"Satnija broj pet, satnija broj pet. Ovdje zapovjedništvo. Svi tenkovi otvorite
vatru!"
Tada je započeo pravi pakao. Glave su nam bile pune tutnjave, praska, lupe,
buke razularene snage.
Dugi, žućkasto-crveni plamenovi poput vatrenih noževa izlazili su iz otvora
cijevi pušaka. Unutrašnjost tenka bila je poput vještičjeg kotla. Dim iz čahura
pekao nas je i štipao u očima i grlima. Svaki puta kad bi opalio top, iz njegovog
zatvarača bi suknuo šiljati plamen. Prazne čahure su se nagomilavale i uz
užasan klopot kotrljale u dubinu tenka.
Sjedio sam širom otvorenih usta i zurio u krajolik kojim smo prolazili.
Odjednom sam ugledao ruske pješake točno ispred nas. Mehanički sam
pogledao niz cijev i kroz prednji nišan, kažiprst sam omotao oko okidača na
propisani način - sad! Hladnim pogledom i suženim očima promatrao sam

101
mjesta gdje su udarila svjetleća zrna, točnije naciljao i počeo ubijati. Odjednom
sam bio bačen prema naprijed snažnim trzajem, i da nisam nosio kožom
podstavljenu zaštitnu kacigu, lice bi mi se razderalo na komadiće na zatvarač
strojnice. Stari Un opsovao je Porti, koji nas je dovezao u rupu od bombe
duboku par metara.
"Samo čekaj da ja počnem voziti tvoju ragu, onako kako bi se po mom
skromnom mišljenju nju trebalo voziti", povikao je Porta.
Rusko protutenkovsko topništvo je počelo odgovarati, i prvi uništeni
tenkovi su već stali i gorjeli bijesnim crvenim plamenom koji se uzdizao oko
njihovih čeličnih trupova, a kaskade gustog, baršunastog crnog dima dizale su
se prema nebu.
Polako smo napredovali prema naprijed, naši grenadiri čučali su otraga u
zaklonu, spremni se sukobiti s ruskim pješaštvom nakon što probijemo njihove
pozicije. Oko podneva Rusi su se povukli. Čim smo dobili dovoljno goriva i
municije, krenuli smo punom brzinom za neprijateljem koji se povlačio.
Povremeno bismo zastali u nekom selu gdje su se Rusi ukopali i iz kojega bi
morali biti istjerani dimom i vatrom; za manje od četvrt sata od sela više ne bi
ostalo ništa, samo vatra, u kojoj smo kružili uokolo, pred sobom koseći sve:
vojnike, muškarce, žene, djecu i životinje. Ako bi nam se na putu našla kuća u
plamenu, prošli bismo ravno kroz nju, izazivajući rojeve iskri oko sebe, dok su
goruće grede padale na tenk, koji ih je vukao za sobom još neko vrijeme,
izgledajući kao da je i on zapaljen.
Ruski vojnici znali su kako treba umrijeti. Više nego jednom primijetili smo
kako šačica njih zaposjeda neki strateški važnu točku i odugovlači naše
napredovanje sve dok ne bi potrošili i posljednji metak, ili dok i sami ne bi bili
zdrobljeni ispod gusjenica našeg tenka. Čudno je vidjeti čovjeka kako leži ili
sjedi ili trči ili šepa točno ispred vas, a vi ne skrećete, nego vozite ravno
naprijed, preko njega. Čudno. Ništa ne osjećate. Svjesni ste jedino da ne možete
ništa osjećati. Možda nekog drugog dana, za tjedan, mjesec, godinu, pedeset
godina. Ali ne u tom trenutku. Nema vremena za osjećaje; sve to je samo nešto
što se događa, odvija, slike i zvukovi, istančano percipirani, ali odmah
automatski gurnuti na stranu kako bi kasnije bili analizirani.
Upoznali smo ruske teške tenkove, ogromne nemani od devedeset ili stotinu
tona s velikim topovima od 22 centimetra koji su virili iz njihovih snažnih
topovskih kupola. U takvim borbama, međutim, oni nam nisu predstavljali
ozbiljnu opasnost. Bili su prespori, previše nalik na mastodonte. Bez teškoća
smo ih uništavali jednoga za drugim.

102
 Nakon osam tjedana neprekidnog napredovanja, naša se borbena snaga
smanjila i stali smo u Podolsku, jugozapadno od Moskve. Prestali smo
napredovati usred ruske zime, čija surovost ne poznaje granica. Tisuće
njemačkih vojnika umrle su od nezapamćenih ozeblina. Morao je biti
organiziran neprekidan transport kako bi se kućama poslali oni koje je
gangrena ostavila bez ruke ili noge.
Zalihe su nam nestale. Nije bilo niti goriva niti municije za tenkove. Nalazili
smo se usred Rusije na temperaturama od 60°C ispod ništice, a gotovo nitko
nije imao nešto krzneno ili drugu zimsku opremu kojom bi obuzdao zavijajuće
snježne oluje. Mnogo puta vrištali smo i cmizdrili poput male djece zbog divljih
bolova u rukama i stopalima. Nitko nije mogao ostati na straži dulje od deset
minuta u komadu; učiniti takvo nešto značilo bi sigurnu smrt. Ako bi netko bio
pogođen, obično bismo ga pronašli smrznutog u istom položaju u kojem je bio
kada ga je pogodio metak. Pronalaženje takvog smrznutog mrtvaca koji bi se
naslanjao na stablo ili zid rova bilo je svakodnevni događaj.
Sada je došao red na Ruse da preuzmu inicijativu, i mi smo doista
respektirali njihove sibirske trupe, izvježbane za zimsko ratovanje. Napadali su
nas neprestano i bez milosti. Mnogo naših tenkova bilo je izvan upotrebe zbog
nedostatka goriva; ali čak i da smo imali sve gorivo ovog svijeta, ne bi nam
pomoglo, jer su svi motori bili smrznuti i beskorisni. Upravljači i poluge za
mijenjanje brzina razbili bi se na komadiće kada bismo ih dotakli, kao da su bili
napravljeni od stakla.
Nakon tri tjedna, tijekom kojih smo bili neprestano napadani danju i noću,
22. prosinca 1941. povukli smo se kroz snježnu vijavicu. Raznijeli smo sve svoje
tenkove kako bismo spriječili da padnu neprijatelju u ruke. Iscrpljeni i napola
slijepi zbog gustog snijega, teturali smo prema zapadu.
Hodao sam između Porte i Starog Una, i bio sam toliko bolestan od
hladnoće, gladi i slabosti, da su me oni gotovo morali nositi veći dio puta. Kada
bih pao i ostao ležati, oni bi me udarali i psovali, sve dok me ne bi ponovno
pokrenuli. Zahvaljujući njihovim upornim nastojanjima, Titch i ja nismo
podijelili sudbinu s tisućama koji su ostali ležati u snijegu, jer je bilo tako lijepo
biti ondje i smrznuti se do smrti. Rusi su nam neprekidno bili za petama.
Hladnoća im nije nimalo smetala. Čitavo su vrijeme bili sposobni za borbu.
Budući da smo bili kažnjenička pukovnija, morali smo biti na zaleđu, kao što
smo tijekom napada bili najistureniji.
Nešto južnije od Kalinjina naređeno nam je da se ukopamo u snijegu i
zadržimo položaj to je bilo selo Gordanja - po svaku cijenu. Tada su uslijedili

103
nepodnošljivi dani kada su se Rusi doslovno bacali u smrt na naše položaje.
Tisuće i tisuće mrtvih nagomilavale su se točno ispred nas, no oni su uporno
gurali nove mase u borbu. Bio je to jedan od velikih masovnih pokolja.
Ustrojeni smo u odjeljenje od dvanaest ljudi, kojemu je Stari Un bio vođa.
Jedne noći su se Rusi konačno probili više od dvadeset kilometara iza naših
linija.
Ležao sam iza strojnice s Asmusom i Fleischmannom, pucajući na
nadolazeće valove. Morali smo dobro otvoriti oči kako ne bismo pokosili naše
vlastite ljude, jer i Rusi i mi smo nosili duge, bijele ogrtače s kukuljicama koje su
pokrivale šljemove. Uglavnom nas je vodio instinkt.
Odjednom smo začuli glasan povik na ruskom iza nas. Pokupite strojnicu,
automatske pištolje, ručne bombe i bježite! Bježite što dalje!
Potrčali smo prema natrag, svi osim Asmusa, a on je glupan potrčao ravno
prema Rusima.
No, i mi smo, jer smo bili opkoljeni.
Jako sam nesklon napisati ovo poglavlje o razdoblju kada sam bio
zarobljenik. Znam da će ono biti korišteno kako bi se poduprla stajališta s
kojima se uopće ne slažem; dok će me suprotna strana bez sumnje nazvati
lažljivcem i varalicom, izdajicom ideala našeg naroda.
Kad pročitaju ovo poglavlje, pristaše jednog stajališta će marljivo crvenom
olovkom debelo podvući odlomke i trijumfalno objasniti: Eto ga! Tako je dakle
tamo! Uvjerite se sami. Svjedok! Pročitajte što kaže svjedok! Poslušajte istinu o
Sovjetskoj Rusiji!
Ako me itko bude pitao da lije doista "tako" u Rusiji, moći ću mu samo
odgovoriti kako to doista ne znam. SSSR je velika zemlja. Ondje sam proveo
samo kratko vrijeme i vidio samo vrlo mali dio nje, a okolnosti moga boravka su
bile takve da mije bilo prilično nemoguće ostvariti bilo kakav pravi kontakt ili
stvoriti bilo kakav cjeloviti pogled, a kamoli nešto tako složeno kao što je
procijeniti "kakva je situacija".
Došao sam kao neprijatelj u zemlju koja je imala opsežne temelje na osnovu
kojih bi me mogla mrziti, maltretirati ili na nekakav drugi način biti krajnje
ravnodušna prema onome što mi se događalo. Na posljetku, ja sam bio jedan od
onih koji su pomogli spaliti na tisuće sela i uništiti temelje za život milijunima
ljudi.
Ne dijelim ono nepromišljeno stajalište da su nacizam i narodna
demokracija bili jedna te ista stvar, i da su Staljin i Hitler bili istoga kova. Samo

104
jedan pogled na njihove portrete će pokazati kako je to glupost. Hitler je bio
histeričan, Staljin tvrdoglavi čovjek koji je imao dovoljno razuma da se ne
poigrava s revolucijama, nego je nastavio svojim putem, temeljito, znanstveno, i
s beskrajnim strpljenjem i beskrajnom nepovjerljivom budnošću. On nije bio
budala, a zasigurno niti jedno od dobre Božje djece. Ali budući da ga nisam
osobno poznavao, ne bih nagađao. No, kao što se mogu usporediti lica ta dva
čovjeka, tako se mogu usporediti i njihovi spisi, koji će također pokazati da su
Hitler i Staljin bili različiti koliko to dva čovjeka mogu biti.
Ovaj opis vremena koje sam proveo kao ruski ratni zarobljenik se dakle ne
smije smatrati niti koristiti kao argument ni za niti protiv socijalizma, za ili
protiv Staljina, za ili protiv Istoka. Sve dok Hitler i njegovi suradnici, i oni koji su
mrtvi i oni koji još uvijek žive bilo gdje u svijetu, još uvijek šire utjecaj, kao što to
čine, odlazak čak u Moskvu kako bi se pronašli razlozi strahova kojima je
opsjednut čitav svijet bio bi rasipanje truda. Sve dok demokratska sloboda
ostaje ništa više od problematičnog postulata, nemamo moralno pravo mesti
bilo gdje osim ispred svojih vlastitih prljavih pragova.
Osim toga, možete mirno zadržati svoju slobodu, barem što se mene tiče,
sve dok je meni dozvoljeno da zadržim svoj mir. Moja potreba za slobodom ne
uključuje zveket oružja. Iskusivši rat, dragovoljno ću se podčiniti čak i najstrožoj
prisili, ako bi to bilo potrebno, s ciljem da možemo živjeti svoje živote u miru,
kako ih i živimo. Nije dovoljno samo ustati i reći: "Mi ne želimo više ratova"- i
tada misliti da ste odradili svoj dio. Mora postojati i potvrda voljnosti; netko se
mora pobrinuti da svi imaju dovoljno hrane, da se svi veliki humanitarni
planovi i programi prevedu s papira u stvarnost. A to će zahtijevati znatne žrtve,
koje će trajati možda i nekoliko generacija; to će zahtijevati suzdržavanje i
strogu samodisciplinu kako bi se stvorio moćan aparat koji će osigurati
proizvodnju i distribuciju hrane svima. To će zahtijevati najtežu od svih prisila:
potrebu da se podvrgnemo zahtjevima općeg dobra. Zahtijevat će da se svatko i
svi odreknu udobnosti i lagodnosti i prionu na posao. Zahtijevat će da ljudi
zaborave na sebe, da prestanu živjeti samo za sebe, i likvidaciju onog oblika
individualizma koji prepoznaje samo prava pojedinca - ona koja mu omogućuju
da sakuplja za sebe - ali koji postaje tako umoran i iscrpljen i tako ozlovoljen,
kada netko preuzme na sebe da ih podsjeti na dužnosti pojedinaca. Svi mi
previše pričamo o slobodi, implicirajući kako želimo istrijebiti druge. Ili, što je
prilično sramotno, kako mi želimo da se drugi međusobno istrijebe, dok mi
gledamo sa strane i profitiramo time.
Međutim, postoje dva povezana razloga zbog kojih ću pisati o vremenu koje

105
sam proveo kao zarobljenik usprkos svojoj neodlučnosti i strahu da ću biti
pogrešno shvaćen: prvi je taj što bi moj prikaz rata, onakvog kako sam gaja
doživio, bio nepotpun bez ovog poglavlja, a drugi je taj stoje takvo poglavlje
neophodno u knjizi čija je svrha da bude protiv bilo kakvog rata, što je sve samo
ne suprotno prikazivanju "stvari kakvima zapravo jesu" u Sovjetskom Savezu,
velikoj zemlji, koju - ponovit ću - uopće ne poznajem, ali za koju mislim da je
jednako ljudska i sazdana od nepravilnosti u vrijeme mira kao i bilo koje drugo
ljudsko društvo; drugim riječima: prilično obična i svakidašnja.

106
 ZAROBLJENIŠTVO
Ništa vas ne čini tako sklonima očajavanju kao zatočeništvo.
Fleischmann i ja smo bili zatvoreni u kući u selu Klin, a ruski vojnik stajao je
pred našim vratima. Šutanje, udarci i psovke pljuštali su po nama čitavim putem
s bojišta, sve dok nismo bili predani na zbornoj točki u selu Klin. Ispitao nas je
neki časnik koji je htio saznati kako je bila sastavljena naša pukovnija i sve
ostalo. Na putu natrag prema kući vidjeli smo kako ubijaju deset SS-ovih
strijelaca tako da su im zabili prazne čahure u potiljak. Na drugom mjestu,
raspeli su nekog bojnika na vrata. Druge su tukli kundacima pušaka i kozačkim
bičevima dok nisu postali bezoblična masa.
Sat osvete je došao.
Kasnije tokom noći sakupili su nas u veliku kolonu od nekoliko tisuća ljudi, i
stražari na konjima potjerali su nas prema istoku. Nismo smjeli izići iz vrste, pa
smo se morali olakšavati u vlastite hlače. Oni koji su pali u snijeg, bili bi bičevani
sve dok se ne bi ponovno ustali. Ako ne bi mogli ustati, bili bi probodeni
sabljom.
Tri dana kasnije stigli smo u selo Kimri, gdje su nas zatvorili u veliku staju i
dali nam naš prvi obrok otkada smo otišli iz Klina. Hrana je bila užasno
smrdljiva nedefinirana masa, i nismo je mogli jesti, unatoč strašnoj gladi.
Fleischmann i ja odlučili smo pokušati pobjeći. Zatvorenicima je bilo
dozvoljeno da odu iza staje kako bi obavili nuždu, i najednom od tih izleta vidjeli
smo svoju priliku i punom brzinom potrčali preko polja. Pretrčali smo preko
smrznutog jezera nekih tri stotine metara od staje, i dalje i dalje ne osjetivši ni
najmanji umor. Jedino što smo osjećali bio je strah. Trčali smo cijelu noć,
orijentirajući se prema zvijezdama, koje sam dosta dobro poznavao, jer sam
nekada bio zainteresiran za astronomiju. Protrčali smo kroz veliku šumu i dalje
preko smrznutog jezera. Gotovo smo stigli na njegovu drugu stranu, kad je za
nama povikao vojnik odjeven u krzno, ali mi smo nastavili trčati. Ispucao je
desetak metaka za nama; oni su zviždali oko naših ušiju, no niti jedan nas nije
pogodio. Nekoliko minuta kasnije ležali smo u zaklonu od grmlja.
Te smo večeri stigli do nekakvih koliba i skrili se u staji. Tamo smo ležali i
odmarali se dvadeset i četiri sata. Pronašli smo kokoš, slomili joj vrat i pojeli je
sirovu. Sljedećeg dana preselili smo se u novo sklonište - neku drugu staju, gdje
smo se ukopali duboko u nekakvu staru slamu nagomilanu u jednom kutu.

107
 Poslijepodne smo, što nas je uplašilo, začuli mnogo vike u dvorištu, i kada
smo oprezno provirili kroz rupu u krovu, ugledali smo pet ruskih vojnika s dva
psa. Nakon podužeg pregovaranja sa stanovnicima farme otišli su. Ležali smo
na mjestu još nekoliko sati, a kad je pao sumrak, pomislili smo kako ćemo se
iskrasti.
Starac nije izgledao iznenađen što nas vidi u svojoj staji. Samo nas je upitao
traljavim njemačkim:
"Ratni zarobljenici?"
Kimnuli smo.
Uveo nas je u svoju kuću i dao nam jesti. U prostoriji je sjedio još jedan
muškarac i četiri žene. Tiho su nas pozdravili i napravili nam mjesta za stolom.
Nečujno su nas promatrali dok smo jeli njihovu ovčetinu i kuhane krumpire.
Nitko nije progovorio.
Stari poljoprivrednik dopustio nam je da spavamo u toj prostoriji, pa smo se
mogli pošteno odmoriti, a ujutro nam je svakome dao podstavljene hlače i
odgovarajuću jaknu. Bila je to dobra, topla odjeća, i imala je tu neprocjenjivu
prednost daje bila anonimna, pa smo mogli putovati danju bez opasnosti da
budemo prepoznati zbog svojih crnih uniformi. Srdačno smo se oprostili od tih
šutljivih, ljubaznih ljudi.
Sljedeća četiri dana hodali smo prema zapadu, ali tada nas je rano jednog
jutra pretekla zla sreća. Kad smo izišli iz nekakvog šumarka našli smo se licem u
lice s nekoliko ruskih vojnika, koji kao da su niknuli iz zemlje. Zatražili su naše
dokumente. Počeo sam pričati danski, ali nisu me razumjeli. Tada sam pokušao
engleski, što je prošlo nešto bolje. Rekao sam im kako smo mi Danci, kako smo
bili u njemačkom koncentracionom logoru i dezertirali iz kažnjeničke
pukovnije. U ruskoj jedinici kojoj smo se prijavili rekli su nam da pođemo u
Moskvu, ali putem do željezničke stanice smo se izgubili.
Nakon toga došlo je do poduljeg razgovora, iz kojega sam uspio shvatiti da
mi oni ne vjeruju. Na kraju su nas odveli svom zapovjedniku. Putem je jedan od
njih primijetio moj ručni sat, kojeg nakon toga više nisam imao. Drugi mije uzeo
zlatni lanac kojega mi je dala Ursula. Zapovjednik jedinice se prema nama
ponašao pristojno i vrlo nas temeljito ispitao. Pitao nas je jesmo li komunisti, na
što smo mu odgovorili da jesmo; no nismo se usuđivali pretvarati da smo
članovi Partije, što se moglo provjeriti. Promrmljao je nešto što je zvučalo kao
neslaganje s tim što se nismo potrudili da postanemo članovi, ali najvažnije je
bilo da smo dobri komunisti.

108
 Sljedećeg dana su nas do željeznice odvela dvojica vojnika čiji je zadatak bio
da nas otprate do Moskve i predaju u GPU3 na daljnje ispitivanje. Nakon trideset
i šest sati provedenih u vlaku, dovedeni smo u neku prostoriju na kolodvoru u
Moskvi. To je bila velika prostorija s gustom žičanom mrežom na prozorima,
koji su gledali na ogromnu čekaonicu kolodvora koja je vrvjela vojnicima i
civilima. Nekoliko njih se popelo gore i gledalo nas. Čekali smo nekoliko sati, a
tada su stigla petorica teško naoružanih ljudi iz GPU3 i odvela nas u veliki crni
policijski automobil. Velikom brzinom projurili smo kroz grad do velikog
zatvora.
"Sad smo gotovi", prošaputao je Fleischmann. "Ili će nas strijeljati ili poslati
u Sibir."
Fleischmannovo šaputanje koštalo nas je niza udaraca kundacima puške
uslijed kojih smo napola u nesvijesti pali s klupe, ali nekoliko udaraca nogama u
trbuh uskoro nas je ponovno osovilo na noge. Proveli su nas kroz labirint
zatvorskih dvorišta s rešetkama. Zaustavili smo se pokraj malenih vrata, kroz
koja smo bili doslovno šutnuti unutra. Odveli su nas do ureda, u kojem nas je
časnik GPU dočekao dobro usmjerenim udarcima šakom, točno kako me i SS
dočekao u Lenggriesu.
Nakon što su unijeli naše podatke u registar - obojica smo rekli kako smo
danski državljani - odveli su nas u ćeliju u kojoj je već bilo nagurano dvadeset i
pet ljudi. Naši kolege bili su uhićeni zbog svih mogućih vrsta zločina, i političkih
i civilnih. Jedan narednik Crvene Armije, koji je svojoj ženi prerezao vrat nožem
za kruh, rekao nam je sa sigurnošću stručnjaka:
"Za nekoliko mjeseci poslat će vas u koncentracijski logor s prisilnim radom.
Ako se ispravno postavite prema tome, tamo vam može biti sasvim lijepo.
Najvažnije je da radite što manje, a i ono što napravite mora biti nekvalitetno.
Također se pobrinite da se sprijateljite s momkom iz GPU-a, tako da mu
"nabavite" neke stvari iz tvornice u kojoj budete radili; ali to naravno, mora biti
dobra roba."
Ondje je bio i profesor koji je bio nagrađen Staljinovom nagradom, ali je sada
bio optužen za protudržavne djelatnosti. Kazna za to iznosila je dvadeset i pet
godina prisilnog rada. Rekao nam je kako legalnim putem nikada nećemo izići iz
Rusije, i savjetovao nas da pobjegnemo što prije budemo mogli.
Samo dvanaest nas moglo je istovremeno ležati. U jednom kutu ćelije bila je
kanta bez poklopca. Smrad je bio nepodnošljiv i uvlačio se u odjeću. Tu su još
bile uši i glad. Ali nije nam bilo hladno. Znojili smo se danju i noću, kao u turskoj

109
kupelji. Ako bismo stali nekome na ramena, mogli smo vidjeti dolje u veliko
dvorište, u kojem su pogubili desetke zatvorenika, muškaraca i žena, svake noći.
Zvuk kojeg povezujem s tim zatvorom je zvuk salvi i motora velikih kamiona.
Kao i sav ostali transportni posao u Moskvi, i odvoženje zatvorenika se
obavljalo noću.
Ispitao nas je mladi komesar. Ispitivanje je trajalo pet sati, i morali smo
ispričati sve o sebi i našim obiteljima. Dva dana kasnije, ponovno smo bili
ispitani, a pitali su nas ista ta pitanja, samo drugačijim redoslijedom. S time su
nastavili i sljedećih nekoliko dana, pa smo se na kraju već nalazili na rubu
živčanog sloma i bili toliko zbunjeni da smo počeli govoriti stvari suprotne
onima koje smo prije rekli. Tada su vikali na nas kako smo im rekli gomilu laži, i
pokušali su nas primorati da priznamo kako smo špijuni iz SS-a.
Sljedeća tri dana nije bilo ispitivanja, i tada smo izvedeni pred sud i ja sam
bio osuđen na deset godina prisilnog rada, a Fleischmann na petnaest, ali zbog
čega smo osuđeni nitko nam nije rekao. Čitava je stvar trajala pet minuta.
Ubrzo nakon toga, mi i još dvije stotine drugih muških i ženskih zatvorenika
smo kasno jedne noći odvezeni do željezničke stanice i ukrcani u teretni vlak. U
svakom vagonu odabrali su po jednog muškarca i postavili ga za svojevrsnog
glavnog zatvorenika, i on je bio odgovoran za sve u svom vagonu. Ti glavni
zatvorenici su uglavnom bili oni na koje su se ljudi iz GPU-a, iz tko zna kojeg
razloga namjerili, i koji su morali patiti za sve stvarne ili izmišljene prekršaje.
Ljudi u našem vagonu bili su iz svih slojeva društva. Bio je tamo jedan seljak
u podstavljenoj odjeći i nezgrapnim filcanim čizmama. Pokraj njega ležao je
stariji čovjek u sivom odijelu, prljavom i izgužvanom, ali dobroga kroja, a na
nogama je imao cipele, stoje bila privilegija najviše klase. Nasuprot meni je
sjedila žena u krznu i elegantnim svilenim čarapama. Pokraj nje je sjedila
djevojčica u radnoj odjeći, a bilo ih je i u ljetnim haljinama usprkos oštroj
hladnoći.
Vlak je išao prema istoku, no nitko nije znao kamo smo išli. Tri puta dnevno
istjerali bi nas van na prozivku. Metoda prebrojavanja bila je takva da su nas
posložili u jednu vrstu, iza koje bi stao vojnik, snažno opalio prvoga u vrsti
bičem i rekao "Jedan!"; i tako bi nastavio niz čitavu vrstu. Jednoga jutra nestao
je zarobljenik iz našeg vagona. Ispostavilo se da je to bio bivši časnik, koji je
tijekom noći uspio nekako otvoriti vrata i iskočiti van. Naš glavni zatvorenik za
ovaj je bijeg platio svojim životom.
U Kujbjiševu na Volgi, našem je vlaku pridodano još nekoliko vagona sa
zatvorenicima. Svakoga dana netko bi od nas umro od hladnoće i iscrpljenosti.

110
Natjerali su nas da tijela preminulih držimo u vagonu, i morali smo ih iznositi
van na svaku prozivku, na kojoj bi i oni primili svoje udarce bičem. Jednog dana,
kad smo stali u Bogolovsku, daleko na moćnom Uralu, činilo se kako su stražari
poludjeli, jer su se vrata iznenada otvorila i bujica metaka bila je ispaljena ravno
u vagon, u kojem smo ležali poput sardina u konzervi. Vrata su se potom
ponovno zatvorila uz gromoglasan smijeh. Dvije žene su postale histerične i
počele su zavijati poput pasa, ukočena pogleda i usta punih pjene. Fleischmann i
ja pobrinuli smo se za jednu, dok se nekoliko bivših vojnika bavilo drugom.
Morali smo ih prizvati zdravom razumu udarcem u lice, kao što bismo činili na
bojištu kada bi netko poludio. To je gotovo uvijek učinkovito, kada se učini kako
treba i udarac dođe kao šok. Obje su žene prestale sa svojom ludom galamom,
zgrčile se i nakon toga dugo vremena provele sjedeći sve dok nisu iz sebe
isplakale ostatke svoje uznemirenosti.
Pustili su nas van u Tobolsku. Logor za prisilni rad ondje nije mogao ništa
više naučiti od nacističkih logora straha. Rekli su nam kako ćemo prvih nekoliko
dana raditi u šumi, a potom će nas poslati u različite tvornice i na različite
poslove. U našem oslabjelom stanju, rad u šumi nam je predstavljao nezamisliv
napor, i bilo je dobro stoje trajao samo nekoliko dana, jer inače ne bismo
preživjeli. Fleischmanna i mene su potom poslali da radimo u podzemnoj
tvornici koja je proizvodila radio-lampe, i sudeći prema onome što su nam
drugi rekli, imali smo sreće. Izgleda da su oni koji su bili poslani da rade u
tvornicama municije umirali kao muhe.
Bilo nam je dozvoljeno pet sati spavanja dnevno. Spavali smo u kolibi, u kojoj
su tri muškarca morala dijeliti jedan ležaj koji nije imao madraca i samo jednu
deku. Tri puta dnevno dobivali smo nekakvu jadnu riblju juhu, ali nimalo kruha.
Kruh je bio luksuz, vjerojatno zbog toga što su žitorodna područja pokraj Crnog
mora bila izgubljena u borbama.
Nakon nekog vremena prebacili su nas u logor za slobodne zatvorenike. To
je bilo mjesto iz kojega biste bili posuđeni tvornicama i drugim poduzetnicima
koji nisu bili pod izravnim nadzorom GPU-a, u kojima su uvjeti bili mnogo
humaniji i u kojima je vladao ljudski nered. Prema nama su se pristojno
ponašali, a čak su nam dali i malu plaću. Ako ste bili doista pametni, mogli ste
nagovoriti predradnika da vas zapiše kao stručnjaka za nešto, zbog čega biste
postali nenadoknadivi.
Naš je vlak tumarao pet dana dok nismo stigli u Jenisejsk na rijeci Jeniseju.
Na putu tamo smo prošli pokraj jezera Kalunda, gdje smo se domogli hrpe
sušene ribe i gotovo se ubili od prejedanja. To je bilo prvi puta nakon dugo

111
vremena da smo pojeli koliko god smo mogli - a kako nas je bolesnima to
učinilo! Naši oslabljeni želuci nisu mogli probaviti tako obilan obrok, iako je
upitno bi li čak i zdravi želudac mogao podnijeti više od trideset takvih riba. U
našoj pratnji bilo je nekoliko pristojnih starijih muškaraca iz takozvanog plavog
GPU-a.
Novi logor u Jenisejsku bio je znatno bolji, barem po našem mišljenju. Istina,
nije bilo mnogo prostora, ali nikada nas nije bilo više od dvojice po ležaju. Osim
toga, bili smo relativno slobodni i nismo bili izloženi okrutnostima. Naprotiv,
između zatvorenika i Onih zaduženih za njih razvio se prilično ugodan odnos.
Svakog jutra i večeri morali smo prisustvovati prozivci, koja je imala oblik
raportiranja stražaru GPU-a, koji bi zapisao vaše ime na ploču. Kada bi prozivka
bila gotova, ploča bi bila nožem ostrugana načisto. Nije bilo papira za takve
stvari. Ako biste se zaboravili odazvati na prozivci, mogli ste dobiti zaušnjak, ali
nije bilo brutalnog udaranja. Često bi vojnik na dužnosti samo pitao nekoga od
nas možemo li jamčiti daje osoba koja nedostaje unutar logora, a ako bi odgovor
bio "da", tada bi vojnik upozoravajuće rekao:
"Recite mu daje ovaj put zapisan, ali mora se pojaviti sutra ili ću se doista
naljutiti na njega. Moramo imati reda ovdje."
U tom logoru doživio sam jedno od najčudnijih iskustava u životu. Ovo je bio
način na koji su odabirali "stručnjake".
"Reci mi što znaš raditi."
Znajući da je bilo ključno biti odabran za stručne poslove, Fleischmann i ja
smo im obojica hladno rekli kako smo "stručnjaci za motore".
Time su nas svrstali u grupu sa stručnjacima. Kada smo svrnuli pozornost
čovjeka iz GPU-a na činjenicu da je zapisao "stručnjak" umjesto "stručnjak za
motore", on se veselo nasmijao, namignuo i rekao:
"A što biste učinili da traže kuhara, a vi ste zapisani kao "stručnjak za
motore"?"
Bio je praktičan čovjek.
Započeli smo na izradi drvenih ključeva za matice. Nitko nije imao pojma za
što će oni biti upotrijebljeni. Tvornica koja ih je proizvodila tim poslom je
zapošljavala dvadeset i pet ljudi. Nakon deset dana premješteni smo u drugi
odjel koji je proizvodio kompase i takve stvari.
Niti u svojim najluđim snovima nisam pomišljao daje moguće sabotirati
posao do te mjere kao u toj tvornici. Pedeset posto svega stoje bilo proizvedeno
moralo je biti bačeno u otpatke. Primjerice, gradili su radionicu za popravak

112
lokomotiva, što je bio posao na kojem je bilo uposleno barem šest stotina
stručnjaka. Poduzete su sve mjere kako bi bila sagrađena lijepa zgrada. Arhitekti
i vođe iz GPU mjerili su ono što se radilo nekoliko puta dnevno i plivali su u
crtežima i nacrtima. Izgradnju je s velikim zanimanjem pratilo čitavo mjesto.
Kada je radionica konačno bila dovršena, bila je nakrivljena poput tornja u Piši, i
svi osim onih odgovornih za to remek-djelo su se smijali glasno i neobuzdano,
uključujući i naše ljude iz GPU.
Isto je bilo i sa strojevima u tvornicama. Oni su se neprestano kvarili, a tada
bi radnici oduševljeno povikali: "Pokvario se stroj! Pokvario se stroj!"
Bez obzira koliko sitan bio kvar, bilo je sigurno da će za njegov popravak biti
potreban ostatak dana, dok bi šaka prašine u dinamu uvijek iziskivala dulje
vrijeme za popravak. Ako je za jedan stroj bio potreban neki dio, uzeli bismo ga
s drugog stroja, a na tome ga zamijenili s trećeg, i tako dalje, sve dok posljednji
ne bismo uzeli sa stroja koji nije radio, jer je čekao na nešto iz Moskve prije no
što bi mogao ponovno proraditi. Imali smo jedan veliki stroj, koji se jednog dana
pokvario, zbog čega je cijeli odjel morao prestati s radom. Nakon dugog
pregovaranja, mi stručnjaci smo odlučili kako zasigurno nešto nije u redu sa
svjećicama. Budući da takav tip svjećica nismo imali u zalihama, morali smo
poslati u Moskvu po novi komplet. Kada su one na posljetku stigle, tri tjedna
kasnije, stigla ih je čitava kutija, samo što je kutija kada smo je otvorili bila puna
vijaka. Ponovno smo poslali zahtjev u Moskvu. Prošlo je još tri tjedna, a potom je
stigla još jedna kutija svjećica, ovog puta doista sadržavajući svjećice. No u
međuvremenu je sam stroj tiho nestao. Od toga velikog stroja nije ostalo ništa
osim zamašnjaka. Predradnik je neko vrijeme gledao u ostatke, potom je
odmahnuo glavom i otišao posjetiti natporučnika Turgojskog, šefa GPU, i napio
se votke.
Bilo bi pogrešno misliti kako se iz ovoga može zaključiti da su svugdje u
SSSR-u stvari bile tako kaotične i sabotirane kao u Jenisejsku. Vojska koja nam
je bila suprotstavljena funkcionirala je savršeno. Ako već njezina oprema nije
bila bolja od njemačke - što rijetko nije bila - bila je barem jednako dobra, a
također i manje komplicirana. A ljudski je materijal bio bolji. Primitivniji, ali
pouzdaniji. To ne bi bilo moguće u zemlji koja je bila iskvarena u svim
pogledima. Mnogi bi ljudi htjeli misliti kako je sve u Sovjetskom Savezu trulo,
kao što je bilo u Jenisejsku, ali trebali biste pažljivo zaključivati. Da su stvari bile
takve kakve su bile u Jenisejsku ne treba se čuditi kada znate da je tamo bilo
trideset tisuća radnika na prisilnom radu, od kojih je bilo šest tisuća stranaca.
Ondje je bilo trideset tisuća ljudi koji su razmišljali samo o tome kako sabotirati

113
posao kojega su obavljali, ili kojima je u krajnjem slučaju bilo krajnje svejedno
hoće li stvari biti proizvedene, a posao obavljen, ili neće. Bili smo tamo i bilo
nam je relativno dobro, tako da nam je jedina briga bila kako ostati ondje.
Drugim riječima, morali smo se pobrinuti da stvari ostanu onakve kakve jesu
što je duže moguće.
Veliki kanali i elektrane koji su bili izgrađeni, dovršeni irigacijski radovi,
razvoj teške industrije i širenje općeg obrazovanja, sve su to stvari koje
pokazuju da u toj velikoj zemlji nisu mogli biti samo saboteri. Razmjeri su ondje
toliko veliki da se pogreške i gluposti, kojih niti jedno društvo nije lišeno jer
ljudi nisu strojevi, nužno čine većima u očima Zapadne Europe i privlače
pozornost. Tome se može dodati čimbenik da je zemlja bila u ratu, i već iz tog
razloga uvjeti su morali biti nenormalni.
Upoznao sam njemačkog komunista, Bernharda Krusea iz Berlin
Lichterfeldea. On je sudjelovao u borbama na barikadama nakon Prvog
svjetskog rata. Godine 1924. je prešao u sovjetsku Rusiju, gdje je dočekan širom
otvorenih ruku. Bio je monter i dobio je dobar posao u nekoj tvornici u
Lenjingradu, gdje je postao predradnik i instruktor za nekoliko stotina ljudi.
Dobro je zarađivao i uživao je u svim povlasticama sovjetskog građanina gornje
klase, uključujući i tu da je mogao kupovati u velikim partijskim trgovinama
gdje se sve moglo dobiti. Oženio se djevojkom iz Moskve. Tada je 1936. uhićen,
odveden u Lubjanku i ondje držan dvije godine ne znajući zastoje bio tamo.
Kada je neki časnik došao u njegovu ćeliju tijekom inspekcije zatvora, pitao gaje
može li mu reći zbog čega je uhićen. Časnik je poslao po registar, okrenuo na
Kruseovo ime i pročitao:
"Tvoje ime je Bernhard Kruse; rođen si u Berlinu 1902. i oženjen za Katju
Wolin. Ti si strojar i bio si inženjer u nekoliko tvornica u okrugu Lenjingrad.
Dobio si počasnu diplomu za usluge u izvježbavanju ruskih radnika i član si
Partije."
Časnik je nastavio čitati. Na posljetku je odmahnuo glavom.
"Ovo se čini čudnim", rekao je.
Tada je povikao:
"Aha! Evo ga. Prešao si poljsku granicu 1924. i ušao u sovjetsku Rusiju. To je
ilegalno."
"Da, ali sam dobio rusku putovnicu, i svatko je znao kada sam i kako ušao u
Rusiju, i ovdje sam već dvanaest godina."
Časnik je samo slegnuo ramenima.

114
 "Zasigurno si nešto zatajio GPU-u, što su oni sada saznali", rekao je.
Godinu dana kasnije Kruse je osuđen na petnaest godina prisilnog rada jer je
ušao u Sovjetski Savez ilegalno i tajno, vjerojatno s namjerom da bude špijun. O
svojoj kazni je bio obaviješten u ćeliji, i tako uopće nije vidio suca.
Povjereno mije mnoštvo takvih priča. Jesu li njihovi pripovjedači doista bili
nevini i tako nesvjesni razloga zbog kojega su bili kažnjeni je pitanje na koje ja
ne mogu odgovoriti. Jedan stari Rus je rekao:
"Ako je netko doista nešto loše učinio, njega odmah ubiju."
Postao sam doista dobar prijatelj s komesarom za distribuciju
zatvoreničkog rada. Nekoliko puta je došao k meni u tvornicu i tražio da njemu
privatno nešto napravim. Jednoga sam ga dana upitao bi li mi mogao pronaći
bolji posao, što je obećao učiniti. Već sljedećeg dana došao je k meni s ludim
prijedlogom:
"Znaš govoriti i engleski i njemački. Što kažeš na to da postaneš učitelj
jezika? Zasigurno možeš djecu nečemu podučiti. Kada naiđe inspekcija, samo
pozovi komesara na piće, i on odmah zaboravi obaviti kontrolu. To ćemo
napraviti."
Nasmijao sam se. "To nikada neće uspjeti", rekao sam. "Mogu prilično
razumljivo govoriti ruski, ali uopće ga ne znam pisati. Morate smisliti nešto
bolje."
Zapanjeno je odmahnuo glavom. "Zauzvrat te djeca moraju naučiti pisati
ruski. Siguran sam da će upaliti."
Međutim, nisam postao učitelj nego "mlinarski stručnjak". U slučaju da me
netko nešto pita, trebao sam odgovoriti kako sam bio komesar za sve mlinove u
Skandinaviji.
Jedan mladi Rus pokazao mi je Mlin za brašno broj 73. Razgledali smo sita u
kojima je bilo najbjelije brašno kojega sam ikada vidio, i koje se legalno nije
moglo kupiti. Tada je napunio vreću od sedam kilograma, zavezao je, pritisnuo
je da se stanji i rekao mi daje stavim ispod jakne i malo oblikujem, kako ne bi
bilo previše očito.
"I to možeš napraviti svakog jutra. Svi mi to činimo."
Uz pomoć svog tog dragocjenog brašna kojega sam "nabavio", postao sam
dobar prijatelj s mnogim ljudima iz GPU, kojima sam ga prodavao, pa sam uspio
prebaciti Fleischmanna na pristojan posao izvan logora. Nije prošlo dugo, i
uspio sam nam obojici priskrbiti dozvole da se slobodno krećemo gradom, sve

115
dok se budemo pojavljivali na jutarnjoj prozivci. Nekoliko smo se mjeseci dobro
provodili i živjeli jednako dobro kao i bilo koji slobodni ruski građanin. Jednom
na tjedan išli bismo u kino i gledali ruske filmove, koji su većinom bili izvrsni, ali
tjedne "film-vijesti" s bojišta nisu. Meni su se one činile lažnima i
bombastičnima, ponekad čak i grotesknima. Jedna od njih bila je o sovjetskom
vojniku koji se borio na Krimu. Bio je teško ranjen, obje su mu noge bile
odsječene iznad koljena, a krhotina granate mu je izbila oči, no čim je bio
umotan zavojima, odmah je iskočio iz kreveta, dograbio naramak bombi i
istrčao van na svojim patrljcima kako bi nastavio borbu. Njemački tenkovi su se
kretali ulicom. Poput tigra, taj se Rus bez nogu i očiju popeo na tenk i raznio ga.
Nastavio je to raditi sve dok ih nije uništio desetak; potom, kad su svi tenkovi
bijesno gorjeli, taj je hrabri Rus dozvolio da ga odnesu natrag u poljsku bolnicu
gdje su ga liječnici operirali i dovršili. Kada je film završio, neki je časnik iz
gledališta povikao:
"Drugovi! Tako se Crvena Armija bori protiv slijepih pristaša buržoazije i
kapitalizma!"
Prije ili kasnije sve što je dobro mora doći svome kraju, i kada sam čuo od
jednog čovjeka iz GPU kako se priča da će nas ubrzo premjestiti, možda čak
natrag u pakao Tobolska, Fleischmann i ja smo odlučili pobjeći. Odlučili smo
pokušati otići u Moskvu i ondje potražiti utočište u švedskom veleposlanstvu.
Jednog sam jutra obećao čovjeku iz GPU koji je bio na dužnosti kako ću mu dati
vreću brašna da ne primijeti ako se nas dvojica ne pojavimo na prozivci
sljedećeg jutra. Nasmijao se i rekao nešto o djevojkama. Pa smo ga ostavili u
tom uvjerenju. U mlinu sam zatražio nekoliko slobodnih dana, jer sam trebao
obaviti nekakav posao za komesara. Ponio sam si vreću za brašno i u nju
nagurao sav novac koji sam uštedio svojim ilegalnim trgovanjem brašnom.
Tada sam mirno išetao iz grada do mjesta na kojem smo se trebali sastati.
Hodao sam dvadeset i četiri sata bez prestanka, i kada sam si na posljetku
dozvolio da legnem u kanal bio sam tako iscrpljen da sam smjesta zaspao. Nema
dosadnijeg krajolika od ruskog. Seoske ceste su duge i zavojite, napravljene
samo od zemlje i šljunka. Sa svih strana prostire se stepa i samo stepa, sve dokle
pogled dopire. Ponekad se može vidjeti i nekakvu pticu. Sela su međusobno
udaljena stotinjak kilometara. Nakon dva i pol dana hoda došao sam do
željezničke pruge, koja je sudeći prema karti morala biti ona između Gorkog i
Saratova. Osjećajući se umorno i iscrpljeno, legao sam na padinu nasipa i čekao.
Nije bilo hlada, pa me žarko sunce gotovo ispeklo. Počela me mučiti žeđ. Iskre su
mi plesale pred očima. Nisam mogao spavati, a iznutra sam se osjećao umorno i

116
ispražnjeno. Vrijeme je stajalo i nije me više zanimalo. Samo sam ležao i svijao
se u depresiji. Osjećajući se i apatično i divlje, žudio sam za ženom. Ursula, ti si
otišla, nikada te više neću vidjeti. Ne znam jesam li plakao zbog toga; možda
sam šutao nogama zemlju i proklinjao Boga i ponašao se poput razmaženog
djeteta, ali to su bili užasni, beskrajni i gorki sati koje Sam proveo ležeći i
čekajući vlak negdje između Gorkog i Saratova.
Kada je vlak konačno naišao, bio je to teretni vlak koji je vozio prilično brzo.
Uskočit ćeš u ovoga, pa makar te to koštalo i glave, rekao sam sam sebi. Čim je
lokomotiva prošla pokraj mene, počeo sam trčati uz vagone, užasnut mišlju da
bih mogao nabasati na olabavjelo kamenje nasipa i pasti pod kotače. Uhvatio
sam se za ogradu jednog otvorenog vagona. Tri, četiri puta pokušao sam se
zaljuljati na njega, ali nisam uspio, i gotovo sam izgubio glavu i pustio ogradu ili
prestao trčati i jednostavno pustio da mi se noge vuku za vlakom; no tada sam
stisnuo zube i ponovno skočio. Trenutak kasnije, uskočio sam preko ograde u
stražnji dio vagona i pao na kolica koja su bila skrivena nepromočivom ceradom
koja je prekrivala vagon.
Tada sam gotovo doživio srčani udar, jer se iznenada neko odvratno lice
pojavilo iza kolica na kojima sam ležao teško dišući. Paralizirani strahom,
gledali smo jedan drugoga. Tada sam izvukao pištolj iz džepa. On je zaječao i
zatvorio oči.
"Jetzt ist alles ausl"
"Što - do vraga - pa ti si Nijemac!" Zapanjen, spustio sam pištolj, i sljedećeg
se trenutka pojavio još jedan čovjek.
Oni su pobjegli iz logora za ratne zarobljenike stotinu i osamdeset
kilometara sjeverno od Alatira. U početku su bila četvorica; ali jedan od njih je
ispao iz vlaka i bio pregažen, a drugi je skočio ravno u ruke trojice Rusa. Srećom,
nisu odlučili pretražiti vlak.
Proučili smo moju kartu i shvatili da ćemo kada stignemo do Saratova
morati biti pažljivi kako nas ne bi odvezli dolje do Kaspijskog jezera. Složili smo
se da će najbolje biti pokušati se probiti do Volge, sjeverozapadno od
Staljingrada, gdje su njih dvojica rekli da se naše trupe trenutačno nalaze.
Obojica su bili zarobljeni četiri mjeseca ranije u Majkopu, a otada su Nijemci još
napredovali prema Volgi.
Kada smo stigli u Saratov, ispuzali smo van kako bismo vidjeli stoji li tamo
neki drugi vlak u kojega bismo se mogli ukr cati, ako naš nastavi ići u krivom
smjeru. Pronašli smo hrpu kutija punih sirove ribe, otvorili jednu od njih i najeli

117
se. Sirova riba je stvarno ukusna, uz uvjet da ste dovoljno gladni. Nekoliko
zainteresiranih mačaka pojelo je naše otpatke i posljednje tri ribe iz kutije, koje
mi nismo mogli pojesti. Tada smo se vratili na mjesto gdje se nalazio naš vlak.
Ondje ga više nije bilo, ali pronašli smo drugi vlak, a budući da je bio nakrcan
kamionima i municijom, bili smo sigurni da zasigurno ide u našem smjeru -
prema bojištu.
Tada sam po prvi puta shvatio da sam na putu natrag na bojište. Do tog
trenutka nisam zastao kako bih razmislio što radim, ali tada mi je pogled na
kutije s municijom vratio u svijest tu činjenicu. Vratiti se svemu tome! Ranije
sam samo razmišljao kako se izvući iz Rusije, jer je Sovjetski Savez za mene bio
opasno mjesto. Ali ako sam htio spasiti vlastiti život, bih li se trebao vraćati na
bojište? Natrag, predvoditi sve napade i biti na začelju svih povlačenja? Taj me
paradoks činio depresivnim. Zašto je život tako besmislen? Zar ne bi bilo
najjednostavnije odmah počiniti samoubojstvo? To je bilo čudno i neobjašnjivo,
ali u tom sam se trenutku osjećao mnogo potistenijim nego kad sam se vraćao
sa svog dopusta kojega sam proveo s Ursulom. Možda su naše vjenčanje i moj
dopust činili dio mog života koji je sam po sebi bio potpun i zadovoljavajući; to
mije pružalo utjehu da i ako ne budem imao ništa više od života, imao sam to.
Međutim, ovdje u Sovjetskom Savezu nisam doživio ništa što bi samo po sebi
bilo potpuno iskustvo. Mnogo sam putovao, usamljeni bjegunac, iako su mi
mnogo puta pomogli, i ta velika zemlja mi je usred sve moje osobne patnje
pokazala kako je svijet divan, prepun boja, bogat i pun mogućnosti avantura.
Vidio sam nešto što je bilo mnogo većih razmjera od malene, opkoljene
Njemačke, koja se sada gušila. Upoznao sam ženu koja je izgledala kao da je
stigla ravno iz zlatnim koncem izvezenog, šarolikog tkanja Tisuću ijedne noći.
Bez oklijevanja, ona mije dala stoje imala, i znao sam da bih uvijek mogao doći
ponovno i da bi mi ona uvijek dala više, da joj nikada ne bi bilo dovoljno. Ali ja
nikada više neću doći; mi se više nikada nećemo pronaći. Velika zemlja je bila u
procesu zatvaranja vrata za mnom nakon što sam je nakratko posjetio. Osjetio
sam divlju potrebu da se vratim natrag, da se vratim onome što je bio život na
rubu vulkana, i da ponovno pronađem svoju princezu i dovršim avanturu.
Bilo je glupo od mene ne učiniti to. Bilo bi ludo to učiniti; ali je također bilo
glupo radije krenuti kući i neobičnoj "sigurnosti" tenka na bojišnici. Istina je da
su uvjeti u kojima je netko poput mene živio u Sovjetskom Savezu bili neljudski,
ali takvi su bili i u tenku, i bilo je besmisleno jer nije bilo dalekih, izazovnih
vrhunaca, do čijeg bi se podnožja mogao probiti, podnoseći glad i žed, i nakon
toga se uspeti. Vraćao sam se tamo gdje moje ruke neće opipati ništa osim
bombi, a s njima se čovjek ne može igrati. Ništa se ne dogodi kada stavite prst

118
na vrh bombe.
Uzeli smo kutiju ribe i s njom se popeli ujedan od vagona, i dok je vlak
štropotao naprijed, zaspali smo ispod nekoliko kamioneta. Čitavog sljedećeg
dana lijevala je kiša, ali mi smo ostali suhi ispod cerade, gdje smo sjedili jedući
ribu, spavajući i lijeno razgovarajući. Moje su kolege bili strašno dosadni. Bili su
nacisti i vjerovali su kako ćemo pobijediti. Vjerovali su kako možemo poraziti
tako veliku zemlju. Jedan se zvao Jurgens, a drugi Bartram.
U Uvarovu, istočno od Dona, vlak je stao i dalje nije trebao ići. Nešto izvan
grada proučili smo svoju kartu i odlučili da se nalazimo otprilike tristo pedeset
kilometara istočno od Voronježa. Morat ćemo stići na otprilike stotinu
kilometara južno od Voronježa da bismo se mogli nadati kako ćemo pronaći
Nijemce na našoj strani Dona, jer smo znali da su sjeverno od Voronježa,
zapadno od rijeke, Rusi, i nadziru sve mostove i mjesta gdje je plitak prijelaz
preko rijeke.
Cesta je vrvjela vojnicima, topovima i kamionima, ali nismo se usudili
zamoliti za prijevoz, jer sam samo ja znao govoriti ruski. Posvuda je bilo ruske
vojne policije, i zbog toga smo se danju skrivali.
Blizu Sakmanke nas je zaustavio ruski narednik. Veliki kamion, u kojem je
putovao sam je utonuo u meku cestu. Nakon što smo mu pomogli da ga izgura,
ubio sam ga i obukao njegovu uniformu. Učinio sam to ne razmislivši o tome što
radim. Bila je to samo stvar koju je trebalo učiniti. Polegli smo ga u grmlje, i tada
sam ja vozio kamion, a ostala dvojica su bila u stražnjem dijelu. U kabini sam
pronašao automat i nekoliko bombi. Vozio sam prilično brzo, i prevalili smo
dvije stotine kilometara prije no što smo ostali bez goriva. Tada smo ostavili
kamion i nastavili pješice. Ponio sam automat sa sobom. Približavali smo se
središtu oluje.
Sljedećeg dana mogli smo čuti topove. Bilo je čudno ponovno čuti taj zvuk.
Kada je pala noć, horizont je bio krvavocrven. U uništenom Jelansku skrili smo
se u neku ruševinu, ali ondje nismo mogli dobro spavati, samo pet kilometara
od linije bojišta, jer je buka topništva bila zaglušujuća, a prošlo je tako dugo
otkad smo je slušali, pa smo se odvikli od spavanja usprkos buci. Stoga smo bili
na rubu živaca kada smo, nakon što je pao mrak, krenuli prema rovovima.
Granate su zujale pokraj naših ušiju gotovo neprekidno, prizemljujući uz
potmule udarce i eksplodirajući uz zaglušujući tresak, razbacujući zemlju,
kamenje i čelik oko naših glava. Bilo nam je potrebno nekoliko sati da stignemo
do ruskih rovova, gdje smo pronašli rupu za zaklon. Ležali smo ondje,
promatrajući usamljenu dvojicu vojnika s teškom strojnicom. U prikladnom

119
trenutku smo ih zaskočili i smrskali im glave; tada smo protrčali kroz njihov rov
i potrčali glavom bez obzira prema drugoj strani. Morali smo se baciti u rupu od
granate usred ničije zemlje, jer je naše iznenadno pojavljivanje izazvalo napad
paljbe s obaju strana iz oružja svih mogućih kalibara i svih mogućih vrsta
signalnih raketa. Prošlo je mnogo vremena prije no što se sve dovoljno stišalo
kako bismo se usudili izići iz rupe i prevaliti trkom posljednji dio puta do
njemačkih položaja. Kad smo gotovo stigli, oglasila se njemačka strojnica i
Jurgens je posrnuo uz jauk. Bio je mrtav, stoje bilo olakšanje, barem zbog toga
što ga nismo morali nositi. Bartram i ja smo nastavili trčati, vičući: "Nicht
schiessen! Wir sind deutsche Soldaten!"
Drhteći i bez daha, upali smo u rov i odmah smo odvedeni zapovjedniku
satnije. Nakon nekoliko pitanja poslao nas je u zapovjedništvo pukovnije, gdje
smo dobili jesti i mjesto za odspavati.
... onda je on bio toliko glup da se povjerio jednoj bolničarki koja nije znala
držati jezik za zubima. Ostatak možeš sam zamisliti. Jednog jutra na prozivci
Stari nam je pročitao sljedeću obavijest:
"Gefreiter Hans Breuer iz 5. satnije, 27. tenkovske pukovnije je 12. travnja
osuđen na smrt zbog prekršaja protiv morala tako što je namjerno dozvolio da
mu lijeva noga zapne u gusjenice tenka. Trajna degradacija i gubitak počasti.
Kazna je izvršena 24. travnja u Breslau."
Tako je to otprilike bilo sročeno. Stari Un otpuhnuo je dim iz lule, a Porta se
tužno nasmijao: "Ne, ne isplati se učiniti to sam."
Sjeo sam kako bih pisao majci i Ursuli i rekao im kako ću dobiti dug dopust
za otprilike tjedan dana. Iste sam večeri bio pozvan kod zapovjednika satnije.
Meier je sjedio u stolici za kampiranje naslonivši se, i u tišini me promatrao. Na
posljetku je prozborio:
"Kako se usuđuješ biti tako nepristojan i tražiti dopust mimo svoga
zapovjednika satnije!"
"Nisam tražio dopust", odgovorio sam. "Pukovnik je bio taj koji je rekao
kako ću ga dobiti kada se vratim."
"Tvoj dopust je otkazan. U ovoj satniji ja određujem tko će ići na dopust.
Možeš ići."
Vratio sam se.

120
 SVINJA MEIER
"NOSOVE na rusku zemlju, vi zatvorenici!"
Odjednom su se začuli urlici i brzo se izgubili u zveketu smrti.
Tenk 534 je utonuo u meku zemlju i zgazio petoricu ljudi kojima je
Hauptmann Meier naredio da legnu na trbuhe ispred njega.
Na trenutak je nastupila smrtna tišina; tada se iz satnije začuo glasan urlik.
Kada je pet zdrobljenih tijela bilo izvučeno Meier ih je na trenutak pogledao, kao
da ga se čitava stvar uopće ne tiče.
Svatko od nas je dobio kratku pješačku lopatu za iskopavanje mina, i bili
smo spremni da iziđemo na ničiju zemlju. Bilo je devet navečer. Sve što je moglo
zazveckati i odati nas - naočale, plinske maske, šljemove i baterije - ostavili smo
u zemunici. Naše jedino oružje bili su pištolj, nož i nekoliko malenih ručnih
bombi. Porta je imao svoj ruski snajper, kojega je uvijek vukao sa sobom. Netom
prije no što smo trebali izići iz rova, došao je Hauptmann Meier da nas vidi, a s
njim je bio Oberleutnant von Barring. Meier je bio uvredljiv kao i obično:
"I obavite svoj posao kako treba, vi svinje", rekao je.
Ne obraćajući pozornost na Hauptmanna, von Barring se rukovao sa svakim
od nas i poželio nam sreću.
Stari Un dao nam je znak, skočili smo preko grudobrana i pojurili kroz naše
barikade od bodljikave žice. Iza njih se prostirao dug i opasan otvoreni komad
puta kojega smo morali prijeći punom brzinom. Kada smo bili otprilike na pola
puta, eksplodirala je signalna raketa i tamu pretvorila u blještavu svjetlost.
Bacili smo se dolje i nepomično ležali. I najmanji pokret se istoga trena može
primijetiti kada se dobro osvijetli, a svaki se pokret na ničijoj zemlji smatra
neprijateljskim. Svjetlosti je trebalo nevjerojatno dugo vrijeme da potone do tla.
Skočili smo i ponovno pojurili, ali prešli smo svega nekoliko koraka, kad se
nad nama pojavila nova raketa. Stari Un je divljački psovao.
"Ako se ovo još dugo nastavi, nećemo se vratiti živi. Stoje, do vraga, večeras
tim Rusima da šalju u nebo sve to smeće?"
Zasiktalo je još nekoliko raketa, a tada je nastala stanka u kojoj smo stigli do
ruske žice. Ležeći na leđima, prerezali smo je kliještima, i žice su se razdvojile i
smotale se. Tada je slijedio najopasniji dio posla: ležeći potrbuške s klupkom
bodljikave žice iznad nas, morali smo pronaći mine gurajući u zemlju duge,

121
tanke željezne žice. Mine su bile napravljene od drveta, pa stoga nismo mogli
koristiti detektor mina.
To uopće nije bio posao za tenkiste, a činjenicu da smo ga mi obavljali imali
smo zahvaliti isključivo svinji Meieru i njegovoj želji da zaradi odlikovanje. On je
zamolio zapovjednika pukovnije da taj posao dodijeli njegovoj satniji. Ne samo
da smo morali kartirati minska polja, nego smo morali iskopati nekoliko mina i
postaviti ih u koridore koje su si Rusi ostavili čistima da bi ih koristili prilikom
napada. Čineći to, trebali smo napraviti nove koridore, za koje bismo znali samo
mi i koje bismo mogli koristiti kad mi budemo napadali.
Budući da nisam imao iskustva s iskopavanjem tih vragova, dobio sam
jedini bodež kojeg smo imali, i kojega su mi rekli da koso zabadam u tlo. Za
trenutak ili dva bodežom sam našao nešto tvrdo.
"Stari Un", tiho sam ga pozvao.
Dopuzao je do mene.
"Jesi lije našao?" prošaputao je.
"Mislim da jesam."
Uzeo je bodež i oprezno ispitao tlo.
"Dobro je. Našao sije. Sada samo budi pažljiv da i ona ne pronađe tebe."
Obilježio je minu na mapi. Nakon toga pronalazili smo jednu za drugom.
Kada smo kartirali čitavo polje, iskopali smo ih nekoliko i postavili ih na druga
mjesta. To je bio posao koji je strašno uništavao živce, jer bi nas odao i najtiši
zvuk. Gotovo smo dovršili posao kad nam je iznad glava eksplodirala signalna
raketa. Ja sam hodao noseći minu, i morao sam se baciti potrbuške, pa sam
gotovo šezdeset beskrajnih sekundi ležao s visoko-eksplozivnim sredstvom
stisnutim čvrsto uz sebe.
U zoru smo se svi vratili natrag, neozlijeđeni. Četiri noći za redom morali
smo raditi taj posao. Imali smo nevjerojatnu sreću, jer se nikome od nas nije
ništa dogodilo.
Kada smo raportirali kako je rad na minskom polju dovršen, Hauptmann
Meier se podrugljivo nasmijao.
"Dovršen, kažete? Ležali ste i hrkali u nekakvoj rupi od granate, vi svinje.
Nekoliko puta sam ispaljivao signalne rakete, ali niti jednom od vas nije bilo ni
traga ni glasa. Ali nećete se vi meni smijati, vi bijedne životinje. Javit ćete se
ovamo točno u 23.00 sa svojim mapama i ja ću izići s vama i provjeriti vaš
smrdljivi posao. Jeste razumjeli?"

122
 "Da, gospodine Hauptmanne", odgovorio je Stari Un, i napravio okret kojim
je blatom pošpricao našeg ludog zapovjednika satnije.
Mjesec je bio visoko dok smo se, zajedno sa svinjom Meierom, probijali
ničijom zemljom prema minskom polju. Sišli smo u dugi kanal, u kojem nas Rusi
nisu mogli vidjeti, ali u kojem su mine bile postavljene blizu jedna drugoj poput
haringa u konzervi. Meierje išao prvi, tražeći čiste koridore na mapi koju mu je
dao Stari Un, a odmah za njim išao je sam Stari Un, također gledajući mapu, iako
smo svi mi znali napamet čitavo polje.
Meierje skrenuo desno. Mi ostali smo zastali i tiho zalegli. Ušao je deset,
petnaest metara u minsko polje, i ništa se nije dogodilo. Tada je otkrio daje sam.
Nije se usuđivao izderati na nas, kao što bi volio, jer bi to privuklo pozornost
Rusa.
"Što ovo, do vraga, znači, vi smrdljivi kriminalci?" tiho je prosiktao. "Slijedite
me kao što sam vam naredio, ili ću vas dati uhititi i izvesti pred vojni sud!"
Stari Un se malo pridigao i rekao uz smijeh: "Sada je gotovo s tobom i tvojim
vojnim sudom, jer ćeš se u roku pet minuta pretvoriti u mljeveno meso,
razumiješ li to?"
Meier je pogledao, zapanjen, na mapu koju je držao u ruci.
"Da, samo bleji u svoju mapu, ti govnaru", rekao je Porta. "Samo što postoji
malena razlika između nje i one koju mi imamo. Budući da si ti časnik, moraš
imati bolju mapu nego mi, pa smo pomislili kako bismo ti mogli dodati nekoliko
tvojih crvenih kvačica na desnu stranu umjesto na lijevu. Dakle, ne možeš reći
da nismo ništa za tebe napravili."
Sljedećih nekoliko minuta glasno smo mu se smijali. Tada je Porta podigao
svoj snajper i rekao mu: "A sada pleši za nas, ti svinjo od časnika, ili ću ti
smjestiti metak u trbuh."
Smrtno blijed, Meier je krenuo korak po korak prema natrag, ali prevalio je
samo metar ili dva prema nama kad se začuo kratak rafal iz Portine puške i
Meier je dobio dumdum metak u rame. Stajao je njišući se i stenjući od boli, dok
mu je krv iz slomljenog ramena tekla niz prsa.
"Pleši, proklet bio, ti svinjo kakva jesi", siktao je Porta. "Pleši valcer! Mi ćemo
svojim puškama oponašati bubnjeve, ovima koje ste nas ti i ovakvi poput tebe
naučili koristiti!"
Stari Un je izvukao svoj pištolj i opalio metak između Meierovih stopala,
tako daje ovaj poskočio kao da pleše. Stege, Pluton, ja i ostali također smo
ispaljivali metke u tlo ispred drhtavog, nemirnog časnika.

123
 Kada je pao, prva je mina eksplodirala i odbacila ga visoko u zrak. Pet puta je
njegov pad prouzročio eksploziju sljedeće mine.
Počele su svijetliti signalne rakete, jer su eksplozije uzbudile čitav sektor.
Zaštektale su strojnice, a povremeno bi se začula i tupa eksplozija granate. Na
njemačkoj strani, u zrak su poletjele crvene signalne rakete, dajući znak
topništvu da započne baražnu vatru duž ruskih linija; Rusi su ispalili svoje
rakete da pozovu otvaranje baražne vatre na njemačke linije. Obje su strane
vjerovale kako se druga strana sprema pokrenuti napad.
Oluja se spustila na nas poput uragana, a zemlja je poletjela u zrak stvarajući
zid. Bacili smo se naglavce u rupu od granate, u kojoj smo ležali dva sata, dok se
duel nije stišao. Ubrzo nakon toga, uskočili smo u svoj rov, a Stari Un izvijestio
je Oberleutnanta Barringa:
"Gospodine Oberleutnant! Unteroffizier Beier vraća se s odjeljenjem 2, koje
je bilo određeno za izviđanje u neprijateljskom minskom polju. Izviđanje je
obavljeno po planu, pod zapovjedništvom Hauptmanna Meiera. Hauptmann je
poginuo, jer je, bez obzira na upozorenja odjeljenja inzistirao na ulasku u
neprijateljsko minsko polje."
Barring nas je pažljivo pogledao; pogledom je prelazio s čovjeka na čovjeka,
na trenutak promatrajući svako od lica. Nikada nisam vidio tako duboko
humane i ozbiljne oči poput njegovih.
"Hauptmann Meier poginuo? Pa, događa se to u ratu. Unteroffizieru Beier,
povedite svoju grupu natrag u zemunicu. Odjeljenje broj 2 je napravilo dobar
posao s tim minskim poljem. Poslat ću izvješće višim časnicima."
Salutirao je, s dva prsta prislonjena uz rub kape, i vratio se u svoju zemunicu.
Stari Un se nasmijao. "Sve dok je on živ, neće više biti lova na svinje u 5.
satniji."
"Jeste li primijetili salta koja je svinja izvodila dok su ga naše drage mine
bockale u leđa?" rekao je Porta veselo. "Njegov nekadašnji profesor tjelesnog bi
bio razdragan da gaje mogao vidjeti."
Takav je bio nadgrobni govor za Hauptmanna, Meiera, njemačkog
pripadnika srednje klase koji je bio premalen da ode u rat i postane netko.
"Što? Zar ih nije bilo dvije?"
Ispustivši urlik, Pluton je potrčao za Portom i djevojkama. Uskoro su bili
izvan domašaja vida, ali i dalje smo mogli čuti veselo cicanje dvaju prsatih
djevojaka.

124
 "Nećemo ih vidjeti nekoliko sati", rekao je Stari Un uz osmijeh.
Mi ostali ležali smo u visokoj travi. Ležali smo ondje sanjareći i promatrajući
dim iz naših lula. Tiho smo razgovarali o suborcima koji više nisu bili s nama.

125
 DEČKI, NASPAVAJTE SE
Rano ujutro, kada biste došli sa svježeg zraka u prenatrpanu seosku kolibu,
njezin je smrad bio gotovo dovoljan da vas obori s nogu, ali čak i na to biste se
privikli, i u roku nekoliko minuta zaspali biste uz hrkanje i hračkanje Rusa. Znali
smo daje žena bolovala od TBC-a, ali Što s tim? Prihvatili smo bacile kao i sve
ostalo: uši, štakore i prljavštinu.
Činilo se da još nismo ni zaspali, a već bi nas probudili Rusi koji su se budili.
Porta im je opsovao, ali stari Rus odgovorio je smireno i odrješito:
"Začepi, Herr vojnik i spavaj!"
Sat vremena kasnije kvocajući je ušla kvočka, a za njom i svi pilići, i kada je
ona stala Porti na lice, posve je poludio. Iskočio je iz slame poput rakete, zgrabio
kvočku za vrat, ošamario je kažiprstom i po vikao:
"A sada nosi sebe i svoj nezakoniti pomladak van odavde, ti neodgojena
živino!"
Potom je izbacio kvočku kroz prozor i počeo tjerati uspaničene piliće prema
vratima. To je privuklo snahu, koja je počela vikati. "Moram imati mira!"
povikao je Porta i psovao joj sve dok nije izgubila živce i udarila ga po glavi
velikom kutlačom. Mi ostali smo prasnuli u glasan smijeh, što je Portu dovelo na
rub pameti. Potrčao je za ženom samo u košulji, čiji su repovi lepršali oko
njegovih mršavih nogu. Istrčao je skroz u polje, Rusi su umirali od smijeha, a
ubrzo nakon toga vratio se gotovo bez daha, zatvorio vrata uz tresak koji je
uzdrmao čitavu kolibu, gurnuo glavu kroz prozor i povikao:
"Želim spavati, i sljedeća osoba koja me bude ometala, biti će upucana,
bang-bang, gotova, mrtva!"
Kada smo ustali bilo je skoro podne, i ja sam donio našu hranu iz kuharskog
kamiona. Konačno smo imali nešto pristojno, varivo od graha. Naše porcije su
bile gotovo pune, a proždrli smo ga poput zvijeri. Nakon što smo polizali
tanjure, bacili smo se na paket kojega je Stege dobio od kuće. U njemu je bilo
čipsa, sitnih kolačića i velik komad dimljene šunke. Odnijeli smo sve to na stol
kojega smo napravili pokraj nužnika. Porta je imao bocu votke.
Okrenuli smo svoj zahod tako da smo mogli sjediti jedni nasuprot drugima
sa stolom između nas. Kad smo se smjestili, pronašli smo svoj umašćeni špil
karata i počeli igrati. Jeli smo kolačiće, a povremeno bismo si odrezali komad

126
šunke. Boca je kružila između nas. Čaše ili šalice predstavljale su luksuz kojega
smo već odavno počeli smatrati nepotrebnim i ženskastim. I tako smo nas
petorica sjedili s hlačama oko koljena, jedući, pijući i kartajući se, pušeći i
razgovarajući, radeći baš ono zbog čega smo došli i uživajući u životu. Naše gole
stražnjice veselo su se smiješile ljudima na seoskoj ulici, jer je zahod bio
smješten na uzvisini, s koje smo imali dobar pogled na sve strane, kao što su i
svi imali dobar pogled na nas. Neka ptica je pjevala na stablu, a pokraj nas ležao
je pas, lijeno opružen na toplini jesenjeg sunca. Žene koje su radile u polju
pjevale su neku rusku pjesmu.
Sve do večeri, kada bi Rusi počinjali dolaziti kući s polja, ne bismo se ustajali
iz naše idile, a tada bismo se lijeno odvukli do kolibe.
Jednog prijepodneva, Stari Un i ostali tenkovski zapovjednici su bili pozvani
kod zapovjednika satnije. Kad se Stari Un sat vremena kasnije vratio, s
oduševljenjem nam je rekao:
"Dečki, krećemo na malenu ekspediciju. Trebamo otići do ravnice dvadeset
kilometara južno od Novija i ukopati staru kantu sve dok samo topovska kupola
ne bude virila van. Bit ćemo ugodno sami i pedeset kilometara iza linije bojišta,
pa neće biti nikakve pucnjave. Tamo ćemo ostati, cvjetajući i čekajući sve dok se
Ivan ne probije kroz naše položaje na bojištu, a tada moramo uništiti njegove
tenkove, dok nam budu prilazili. Položaj moramo zadržati pod svaku cijenu, a
ključ za paljenje moramo baciti čim ukopamo staru kantu."
Porta se nasmijao: "Rekao si ključ za paljenje?"
Stari Un se nasmiješio: "Da, to je sve stoje bilo spomenuto."
"Izvrsno."
Imali smo četiri rezervna ključa.
Nešto prije zore stigli smo na svoju novu poziciju. Nalazila se točno usred
ravnice, gdje je trava bila toliko visoka da smo morali stati uspravno kako
bismo vidjeli preko nje. Bilo je hladno, pa smo na sebi imali krznene kape,
kapute, debele rukavice i kožne hlače povrh naših crnih hlača uniforme. Budući
da smo u tenku imali samo dva pijuka i lopatu, samo trojica su mogli raditi
istovremeno, a za to je postojalo veliko nadmetanje, jer je bilo hladno.
Stari Un zamahnuo je rukama i lirskim glasom rekao:
"Djeco, djeco, malena djeco. Nije li divno biti ovdje kopati na otvorenome.
Vidite, sunce sada izlazi i više se ne moramo bojati prikaza. Biti će toplo, a ptice
će pjevati mnogo pjesmica samo za nas, i ako budemo jako, jako dobri Starac iz
stepe će možda doći i ispričati nam dugačku, pokvarenu priču. Zar ne osjećate

127
poljupce svježeg stepskog vjetra na vašim mekim obrazima, i kako se poigrava s
vašim kovrčama?
Kako se sunce uzdizalo, izgubili smo ponešto od svoje revnosti. Počeli smo
se znojiti i skidati komad po komad odjeće, sve dok na kraju nismo radili samo u
kratkim hlačama i čizmama. Čak i tada, znoj je curio s nas, a na rukama smo
dobili žuljeve od rada na kojega nismo navikli, iskopavanja tvrdog tla stepe.
"Recite mi," rekao je Porta, "jesmo li mi nadničari ili vojnici? Samo me zanima
zbog članarine za sindikat."
Izmjerili smo tenk kako bismo ustanovili hoće li rupa uskoro biti dovoljno
duboka, ali u podne, kad smo kopali već sedam sati, još smo uvijek bili na pola
puta. Stari Un počeo je proklinjati vojsku, a Porta gaje nedužno pitao može li
osjetiti nježne poljupce stepskog vjetra, i nije li mu srce razdragano toplim
zracima sunca i edukativnim učinkom rada pijukom? Stari Un je bijesno bacio
pijuk prema Porti i otišao se opružiti u sjenu tenka.
"Neću iskopati niti žličicu više. U ovom ratu više neće biti rupa. Laku noć."
Porta, Stege i ja kopali smo još pola sata, a tada su nas Pluton i Stari Un
trebali zamijeniti. Nakon mnogo prepiranja, natjerali smo ih u rupu. Sljedećih
nekoliko sati je prošlo u redu, a tada smo smjene od pola sata u kojima smo
trebali kopati zamijenili petnaestominutnima, a nas kraju smo sva petorica legli
na leđa, gledajući u zrak, nesposobni da bilo što učinimo.
No, rupa je morala biti iskopana, od toga se nije moglo pobjeći, pa nakon što
smo ležali sat vremena Stari Un i Pluton su se osovili na noge, a mi ostali smo ih
uskoro slijedili. U pet ujutro sljedećeg jutra rupa je bila dovršena, i mogli smo
uvesti tenk u nju. U tren oka smo si podigli šator, pa da možemo na spavanje; ali
budući da smo bili u području u kojem su partizani navodno bili brojni, morali
smo postaviti čuvara. Nismo se mogli složiti tko će prvi stražariti. Usred naše
bučne prepirke, Stari Un je iznenada rekao:
"Ja sam Unteroffizier i ne moram stajati na straži. Za to se morate sami
pobrinuti." Potom se umotao u pokrivače i zaspao.
"A ja sam Stabsgefreiter", rekao je Pluton. "Laku noć, djeco draga."
"A bila bi sramota za našu vojsku da se jedan Oberfreiter ponizi obavljajući
nešto tako prljavo poput stražarske dužnosti", rekao je Porta.
To je ostavilo Stegea i mene da gledamo jedan u drugoga.
"Nemojmo to uopće raditi", rekao sam. "Ovdje nema partizana."
"Niti jednoga", rekao je Stege, bijesan.

128
 I tako smo sva petorica spavali.
Prvi koji je ujutro izišao iz šatora je bio Stege. Htjeli smo popiti svoju kavu u
krevetu i vukli smo slamke tko će je napraviti, pa je posao pripao njemu. Pet
minuta nakon što je ustao, povikao je s tenka:
"Izlazite van, dolazi časnik!"
Isteturali smo van, ne želeći biti uhvaćeni na spavanju u svom šatoru u
jedanaest prije podne; ali takav je bio Stegeov smisao za humor, pa smo upuzali
natrag unutra, legli i počeli glasno vikati tražeći kavu. Na posljetku smo je i
dobili, ali čim smo dovršili svoj obrok i Stege odnio šalice, opet je izvana
povikao:
"Sada morate izići. Požurite! Stari i skiper dolaze. Požurite, vi glupe svinje,
ovaj puta je ozbiljno."
Ali mi smo se samo smijali, a Porta je povikao da ako ga časnik bude tražio,
Stege odgovori kako Porta danas nije kod kuće, što je još i popratio
gromoglasnim vjetrom. Stari Un slijedio je njegov primjer.
"Iziđite van, svi. Ovo je krasan posao", rekao je glas vani, a bio je to časnikov
glas.
Iskoprcali smo se van. Kad smo stali u stav "pozor" licem okrenuti prema
dvama svenamjenskim vozilima koja su stajala pokraj naše rupe, naša je odjeća
bila svakakva samo ne onakva kakvu bi se moglo nazvati propisnom. Časnik nas
je bijesno gledao. Izraz lica Oberleutnanta von Barringa je bio nezamisliv.
Izgledali smo poput šale u stripu: Stari Un je nosio kaki kratke hlače, čarape i
košulju prljavih krajeva. Porta je na sebi imao svoje hlače za vježbu, čije su
nogavice bile zabijene u čarape i blještavocrveni svileni rubac svezan oko vrata.
Plutonova košulja je visjela izvan hlača, a oko glave je poput turbana imao
zamotan zeleni šal.
"Jeste li vi zaduženi za ovaj tenk?" zagrmio je časnik prema Starom Unu, dok
mu je monokl prijeteći sjajio.
"Da, gospodine Oberst!"
"Pa što, do vraga, čekate? Zar mi nećete raportirati?"
Stari Un je otrčao do njegovog automobila, lupio petama i na propisani način
povikao u tišinu stepe:
"Gospodine Oberst! Unteroffizier Beier raportira da prvi tenk odjeljenja broj
2 nema niša posebno za spomenuti."
Časnikovo liceje pocrvenjelo.

129
 "Dakle, nemate ništa posebno za spomenuti", rekao je. "Ali ja imam ..." i tada
smo dobili jezikovu juhu.
Kasnije se von Barring vratio sam. "Vi ste najgora prokleta skupina u čitavoj
vojsci", rekao je odmahujući glavom iznad nas. "Zaboga, pa mogli ste postaviti
stražaraprvi dan. Morali ste znati kako će časnik doći u kontrolu. Sada je svaki
od vas dobio po tri dana u zatvoru, koje ćete morati odslužiti kad budete
zamijenjeni. Rupa koju ste iskopali ne zadovoljava; i morate iskopati drugu
desetak metara prema natrag; i mogu vam jamčiti kako ćemo časnik i ja
navratiti tijekom večeri, pa bi vam bilo mudro da odmah započnete."
Nakon stoje otišao dugo smo vremena sjedili u tišini. Iskopati novu rupu?
Nikada. Ali, što učiniti?
Stege je smislio plan. "Draga moja djeco", rekao je odjednom. "Trebali biste
se zahvaliti Bogu što među vama postoji inteligentan čovjek, koji vam može
pomoći kada je potrebno razmišljati. Ono Što moramo učiniti jest odvesti staru
kantu natrag u Oskol, lijepo zaželjeti dobar dan i pozvati Ruse na vožnju; kao
njihov doprinos proslavi, zamolit ćemo ih da ponesu svoje pijuke."
Ukotrljali smo se u selo koje je ležalo obavijeno nedjeljnom tišinom, i nismo
imali problema s pronalaženjem i više dobrovoljaca no što nam je trebalo, tako
da smo se natrag vratili s teretom od gotovo četrdeset muškaraca i žena. Rusi
su vožnju na tenku smatrali najvećom mogućom zabavom, i uz pratnju pjesme i
pošalica, nova je rupa bila iskopana za dva sata, iako su povremeno odbacivali
pijuke i plesali i pjevali, podižući oblake prašine. Bili smo toliko zaokupljeni
ovim novim oblikom nedjeljne zabave, da nitko nije primijetio kako je došao
Oberleutnant von Barring. Stajao je i pomalo zapanjeno promatrao veselo
okupljanje. Tada je odmahnuo glavom:
"Vama stvarno nikada nije dosadno, moram reći", rekao je, a potom se, još
jednom odmahnuvši glavom, odvezao. Kasnije, navečer, odvezli smo te vesele
Ruse natrag u njihovo selo. Porta je otkrio nekoliko djevojaka, koje su mu sada
gotovo visjele oko vrata, pa ga uopće nije bilo lako odvući.
Je li bilo nedomoljubno što su nam ti Rusi pomogli protiv svojih
sunarodnjaka? Pretpostavljam da jest. Ali nisam siguran da ono što su oni
učinili nije bilo puno učinkovitije od pokušaja partizana ili regularne vojske.
Takvo bratimljenje je više od svega omražavalo rat njemačkom vojniku. Znam
mnoge koji su bili istinski i trajno izliječeni od svog vjerovanja u idiotski mit o
nadmoćnim ljudima kada su otkrili kako "neprijatelj" nije i njihov neprijatelj, a
posebice nije niže biće. Obični njemački vojnik proširio je svoje znanje o čovjeku
i narodima. Takvi susreti su u njega usadili sjeme sućuti i solidarnosti s običnim

130
ljudima. Polako, ali sigurno, on je bio udaljen od svojih lažnih i prenapuhanih
ideala, svoga histeričnog Fuhrera, svojih arogantnih generala. On je naučio
aktivno mrziti SS, kojega se prije bojao budalastim i poniznim strahom. Nemate
nikakve želje pucati na ljude s kojima ste dan prije plesali, bez obzira na to bio
rat ili ne; tako da ćete više nego vjerojatno pucati u zrak, osim ako časnik ne
stoji iza vas i promatra.
Smijući se, pružio nam je naše dokumente za dopust i rekao: "Ako požurite i
spremite se, možete se sa mnom povesti do vlaka. Imate dopust od četrnaest
dana i još pet dodatnih dana za put."
Pjevali smo i klicali; poludjeli smo od veselja. Otplesali smo do naše kolibe i
borili se za staru britvu koju smo do tada upotrijebili barem šezdeset puta.
Porta je poljubio staru rusku baku točno posred njezinih naboranih usta i plesao
uokolo s njom, tako da su joj odletjele papuče. Stara je zaključala poput kvočke i
gotovo pala na pod od smijeha.
"Gori ste od kozaka", rekla je.

131
 98. PRIČUVNA BOJNA
U Gomelj smo stigli dvadeset i četiri sata prekasno. Odlazni vlak za taj dan je
već otišao, pa smo morali čekati sljedeći sutradan. Neki dočasnik nam je rekao
daje na bojištu pravi pakao. Očigledno su Rusi napali duž linije koja se prostirala
od Kalinjina do bazena Dona, i na nekoliko su je mjesta uspjeli probiti.
"Imali smo vrašku sreću da smo uspjeli otići na vrijeme", rekao je Porta.
Stari Un odmahnuo je glavom. Na licu mu se pojavio zabrinut izraz. "Ne
zaboravi da ćemo se za četrnaest dana morati vratiti natrag, a teško da će se
stanje imalo popraviti do tada."
"Daj zaveži, ti stari kvaritelju raspoloženja", rekao je Stege. "Ti si ludi stari
momak. Čitavih četrnaest dana kod kuće s mamom. Rat će možda i završiti prije
no što se mi budemo morali vratiti."
Veći dio noći proveli smo razgovarajući o tome što ćemo raditi kada
dođemo kućama. Razmišljao sam o Ursulinom čvrstom, oblom tijelu, prisjetio
se njezinog zagrljaja i kako su njezine ruke putovale niz moja leđa. Utihnuo sam
i napeto iščekivao.
Naš je vlak trebao krenuti u 18.40, ali već u 17 sati bili smo na peronu.
Osjećali smo se kao kraljevi kada smo pružali naše dokumente vojnoj policiji na
pregled. Pronašli smo si dobro mjesto u vlaku. Porta i Pluton su se popeli na
police za prtljagu kako bi na njima spavali, a nas trojica smo skinuli čizme i
raskomotili se. Postupno se cijeli vlak ispunio bučnim vojnicima koji su išli na
dopust. Ležali su na podovima kupea i u hodniku. Boce rakije kružile su uokolo,
a zvuči glazbe i pjevanja dopirali su iz više kupea. Porta je izvadio svoju flautu i
svirao melodiju jedne zabranjene pjesme, što nas je potaklo da otpjevamo čitav
svoj repertoar zabranjenih i prostačkih pjesama. Činilo se kako to nikome nije
smetalo. Mi stari vojnici pjevali smo ono što se nama sviđalo. Daje itko pokušao
nešto prigovoriti, bio bi izbačen kroz prozor bez ikakvog komentara. Klicali smo
dok je vlak nastavljao svoj put.
U neko doba noći, vlak je stao na stanici u Mogiljevu. Do tada se tišina već
spustila na nas, i većina je spavala i sanjala o svom dopustu. Za mnoge je to bio
prvi nakon nekoliko godina.
Osjetio se trzaj i vlak se počeo kretati, no prevalio je samo malu udaljenost, a
potom je ponovno stao. Ubrzo nakon toga začuli smo povike koji su dolazili iz
jednog od vagona, a gotovo istovremeno vrata našega su bila otvorena, i

132
nekoliko vojnih policajaca sa šljemovima na glavama je upalo unutra, vičući:
"Svi van i ponesite svoju opremu. Svi dopusti su otkazani. Rusi su se probili,
i vas ćemo ustrojiti u privremenu pričuvnu bojnu i poslati na bojište."
Došli je do strašnog meteža. Vikali smo i urlali, sve u isto vrijeme, i rekli
policajcima neka se nose sa svojim lošim šalama.
Ali, na nesreću, to nije bila šala. Pospani i razbješnjeni, morali smo se
postrojiti na otvorenom prostoru ispred stanice: topnici i posade tenkova na
lijevoj, ostali na desnoj strani: pješaci, zrakoplovci, mornari, bez obzira, svi na
desno. Oduzete su nam naše potvrde o dopustu, a tada je naređeno:
"Kolona - na desnoj strani - desni okret - brzi - MARŠ!"
Čitave smo noći hodali. Put je bio zatrpan snijegom, a ledeni vjetar puhao
nam je u lica. Još uvijek nismo mogli vjerovati daje taj nevjerojatno prljavi trik
bio istinit. Takve se stvari ne rade vojniku; ne izbacuje ga se iz vlaka koji ga vozi
na četrnaestodnevni teško zarađeni dopust, i šalje na marš po zakrčenoj seoskoj
cesti, tjerajući ga natrag na bojište da se bori protiv tenkova, bacača plamena i
granata. To je uništilo i ono malo morala ili volje da se borimo koju je itko od
nas mogao još uvijek imati.
Šest dana probijali smo se naprijed kroz snijeg i snijeg i snijeg. Tada smo se
sukobili s neprijateljskim snagama, nešto sjevernije od sela Lišvina. Granate su
tako čudno zvučale kada bi pale u snijeg. Polako smo se povlačili pred napadima
ruskog pješaštva, koje je napredovalo, nezainteresirano za gubitke. Polako i
sigurno naše novostvorene formacije dolazile su sve bliže i bliže rasulu i
uništenju. Mi, koji nismo imali nikakva posla u Sovjetu, nismo se mogli
oduprijeti tim ljudima koji su bili odlučni da očiste svoju zemlju od nas. Moralno
pravo je bilo na njihovoj strani, jer su se oni doista samo branili od napada. Reći
njima kako se brane protiv agresora nije bila propagandna smicalica, poput one
koju je Hitler iskušao na nama.
Naša jedinica se zvala 988. pričuvna teritorijalna bojna, a smiješno je bilo
što se sastojala od svega - od zrakoplovaca preko mornara do domovinske
straže - ali samo jednog pripadnika teritorijalnih jedinica. Bile su zastupljene
sve vrste epoleta i oznaka, ali jedna nam je stvar svima bila zajednička: svi smo
mrzili 988. pričuvnu bojnu i žudili da se vratimo svojim jedinicama.
Istočno od Volhova ušli smo u žestoke borbe, u kojima su Rusi koristili
tenkove i borbene zrakoplove. U nekoj uništenoj kući u Volhovu pronašli smo
riđu mačku, koja je sjedila u kolicima i tužno mijaukala od hladnoće i gladi.
Silom smo joj ulili malo rakije u grlo i nahranili je, a kada smo morali napustiti

133
kuću ponijeli smo je sa sobom. Budući da je bila riđa, nazvali smo je Staljin.
Staljin je prošao kroz bitku u Volhovu sjedeći u Portinom ruksaku. Pluton i
Stege načinili su mu kompletnu uniformu - hlače, jaknu i kapu, koju smo mu pri
vezali tankom uzicom kako ne bi pala. Budući daje bio mačak kažnjeničke
pukovnije, Staljin nije smio nositi nacističku ptičurinu na grudima. U početku je
mrzio nositi uniformu, ali postupno se naviknuo i na nju i na rakiju, i postao
pijanica poput nas. Možete to nazvati okrutnošću prema životinjama, ali Staljin
nije pobjegao od nas, krzno mu je ubrzo postalo sjajno, a on sam drzak i
bezobrazan, kakav mačak postaje kada je s njegovim svijetom sve u redu.
Približavanjem Božića, bojna je bila svedena na jednu jedinu satniju, a tada je
bila raspuštena. Nas petorica dobili smo zapovijed da odemo pješice do
Godnjoa na rijeci Worskli, gdje se tada nalazila 27. tenkovska pukovnija. Tri
dana kasnije prijavili smo se u svoje zapovjedništvo, a sljedećeg smo dana
poslani na liniju bojišta, gdje su bili tenkovi. Međutim, prvo smo dobili svoju
poštu.
Dobio sam čitavu hrpu pisama od Ursule i svoje majke. Proždirali smo svoja
pisma, čitali ih mnogo puta ispočetka, i na posljetku ih čitali jedni drugima, dok
smo sanjarili, čeznuli i dopuštali svakoj riječi da prodre do naših usrdnih i
žednih duša. U jednom od svojih pisama, Ursula je napisala:

Munchen, 9. prosinca 1942. Moja jedina ljubavi!

Patim zajedno s tobom zbog zvjerske okrutnosti koja je bila učinjena tebi i
tvojim suborcima; ali nemoj si dozvoliti da budeš obeshrabren što su ti ukrali
dopust. Drži glavu visoko usprkos prljavim trikovima ovih pasa. Prije nego
što mislimo ova će noćna mora biti gotova, a pera iščupana iz nacističke
ptičurine, koju će uskoro sve ništarije moći nositi na svojim grudima.

Molim se Bogu da drži svoju ruku nad tobom i zaštiti te od svih užasa ria
bojištu. Iako sebe nazivaš poganinom i kažeš kako ne vjeruješ u Boga, znam
da te On voli, baš kao što voli i najbolje od svojih svećenika, i kad rat završi
moći ću te uvjeriti u to i otopiti tvrdu ljušturu cinizma kojom se vi jadnici u
jedinicama koje ne nose pticu ograđujete. Zapamti, dragi, da prije ili kasnije
mora nastupiti mir, i tada će svi naši lijepi snovi postati stvarnost.

Mislim kako bih do tada već trebala imati lijepu ordinaciju ovdje u
Munchenu ili u Kolnu, a usrdno se nadam da ćeš ti izučiti za zubara ili tako

134
nešto. Samo mi jedno moraš obećati, da nećeš ostati u vojsci ako ti se pruži
prilika da u njoj ostvariš karijeru.

Za šest mjeseci ću dovršiti svoju specijalističku obuku za kirurga, i tada ću

početi štedjeti za naš dom. Nadam se kako ću imati već sve spremno jednoga
dana kad se ti vratiš.

Ali-ne. Nadam se kako neće proći toliko dugo prije no što mi se zauvijek
vratiš. Najviše bih voljela da se odmah danas možeš vratiti. Sada.

Otac i majka su se sada već naviknuli na pomisao da imaju zeta. U početku

su, naravno, bili zbunjeni, i trebao si vidjeti lice mog oca kada sam mu rekla
kako si bio u zatvoru i koncentracijskom logoru i kako si sada u kažnjeničkoj
jedinici. Prvo je mislio kako sam poludjela, ali nakon što sam mu malo
pobliže objasnila i rekla kako je tvoj "zločin" bio politički, prihvatio je to
bez rezerve i rekao da, sve dok mi volimo jedno drugo, ništa drugo nije
važno.

Ne mogu pisati o političkim događajima, za koje sam sigurna da ćeš ih i sam

saznati, jer mislim da ste vi tamo dobro obaviješteni. Tješim samu sebe
mišlju da, budući da neće proći dugo vremena prije no što ćemo mi opet biti
zajedno sve do kraja naših života, jedan dopust i ne znači toliko puno.

Osim toga, dopust bi sada bio pravo mučenje, jer bih ja stalno razmišljala o
tome kako se svemu tome moraš vratiti, a i ti bi samo na to mislio.

Šaljem ti u ovom pismu maleni zlatni križić. Nosila sam ga oko svog vrata uz
kožu još otkad sam bila djevojčica, i želim da ga imaš. Nosi ga, kao što sam
gaja nosila; zaštitit će te od svega zla tamo. Poljubi ga svake večeri, kao što
ja ljubim tvoj prsten. Dragi, dragi Sven, volim te toliko da me boli srce, i
plačem od sreće pri pomisli kako ćemo se uskoro sresti, a tada te neću pustiti
da odeš. Ti si moj, samo moj, moj i ničiji više. Svjesna sam kako se
ponekada pomalo zaljubiš u neku rusku djevojku, ili u neku od Njemica koje
susretneš u vlaku, ali također znam da se u njih ne možeš zaljubiti na isti
način na koji si zaljubljen u mene; i stoga ti unaprijed opraštam ako poljubiš
neku drugu ženu i nakratko potražiš u njoj utjehu. Neću tražiti od tebe da živiš
poput redovnika - samo mi moraš obećati kako se nećeš upustiti u ništa o
čemu mi ne bi mogao pričati.

135
 Nemaš pojma koliko sam plakala kada mije onaj tvoj divni prijatelj, Stari Un,
pisao kako si poginuo. To je bilo najljepše, iako i najružnije pismo kojega
sam ikada pročitala. No, ma koliko sam se tada šokirala, to nije bilo ništa u
usporedbi s onim jedanaest mjeseci kasnije kada je stiglo tvoje pismo u
kojem si mi pisao kako si bio zarobljen. Po prvi puta u životu sam se
onesvijestila; temperatura mi je skočila i morala sam provesti tjedan dana u
krevetu. Bio je to velik udarac. Ali, nebesa, koliko sam bila sretna!

Kažeš kako ne vjeruješ u Boga, ali ja vjerujem da je On držao svoju ruku nad
tobom, jer si ti jako dobra osoba, baš kao i tvoji prijatelji. Imate svoje mane i
slabosti, ali vi ste humaniji i čistiji u srcu i pošteniji u mislima nego mnogi
od onih koji nikada nisu bez krunice u rukama. Nemoj misliti kako ne dijelim
tvoj prezir prema licemjerima i onim svećenicima koji su samo licemjerne
sluge svojih gospodara, koji ne znaju, ili koje ne priznaje pravi Bog ili pravo
kršćanstvo. Ali On koji propovijeda milosrđe, ne može otjerati te licemjere
koji su tamo, a ti ne smiješ misliti kako slušajući ono što On ima reći nama
svima pristaješ uz zle svećenike. Ja žarko želim da ti to shvatiš, i jednog dana
i hoćeš, u to sam sigurna.

Ali sada moram stati, moj dragi, voljeni supruže, a na posljetku te još jednom
molim da se paziš. Znam kako je to teško, ali ne dozvoli da budeš previše
pod utjecajem one cinične ravnodušnosti koja je tako karakteristična za vas
vojnike s prve crte bojišta. Nastavi vjerovati kako na ovom svijetu postoji i
dobrota. Budi pažljiv, kad god to možeš; to će uvijek pomoći mojim
nastojanjima da te vratim živoga kući. I neka baš ova Nova godina bude ta
koja će donijeti sreću i veselje svima nama, i svima ostalima.

Tvoja odana supruga,

Ursula

Računali smo na to kako ćemo dobiti zamjene prije Badnjaka, ali sve su nam nade
propale. Ne samo to, nego smo morali djelovati kao pješaci i proći neke teške bitke na
prvim linijama bojišta.

U sedam sati navečer na Badnjak, bio sam poslan na stražarsku dužnost na

isturenim položajima, usred ničije zemlje. Svaki od nas nalazio se u jednoj od
rupa, koje su međusobno bile udaljene pedesetak metara. Zamisao iza tih
isturenih stražarskih položaja bila je ta da ćemo mi moći podići uzbunu na

136
vrijeme ako neprijatelj pošalje noćnu ophodnju. Međutim, koliko god mi dobro
stražarili, te su ophodnje prolazile naprijed i natrag, i tek kada bi se razdanilo
bismo primijetili da su oni prolazili, jer smo pronalazili svoje stražare
prerezanih vratova. Ili bismo pronašli praznu rupu, ako bi Rusi odveli sa sobom
našeg čovjeka kao zarobljenika.
Izvlačili smo slamke tko će ići stražariti. Von Barring je inzistirao da
stražarska dužnost na Badnjak bude dodijeljena na takav način. Barem te jedne
noći on je htio da ne mora nikome narediti da ide na stražu. Slamke smo stavili
u njegov šljem - ne samo vojnici, nego je i cijela satnija, uključujući i njega,
morala izvlačiti. Jedan od naših poručnika morao je ići stražariti od 22.00 do
01.00.
I tako sam Badnju večer 1942. proveo u rupi za stražarenje na ničijoj zemlji.
Ispred sebe, na njezin rub, položio sam svoje bombe i automat spremne za
upotrebu.
Kada ste tako na straži postanete zastrašujuće pospani. Ne umara samo
neprestano naprezanje da percipirate i interpretirate sve tihe zvukove i
zamišljene prizore iz tame, nego i sama izoliranost djeluje kao sredstvo za
umirenje. Prilično ste sami. Prvo i najvažnije, međutim, jest to što ste
paralizirani nekom vrstom želje za smrću. Pomisao da zaspite i riješite se svega,
da zaspite i nikada se ne probudite, je vrlo privlačna - to je tako lako i bezbolno.
Sve stvari za koje mislite kako bi zbog njih bilo vrijedno živjeti se rastapaju u
nekakvu nestvarnost, postaju daleka, iscrpljena tužaljka, nešto stoje preteško
ponovno osvojiti.
Odjednom me zvuk udara čelika o čelik natjerao da se ukočim. Bio je to vrlo
tih zvuk, ali od toga trenutka moji su živci bili napeti i na oprezu. Uhvatio sam
bombu u jednu ruku i osluškivao; no sve je bilo mirno. Tada se krv zaledila u
mojim venama; nešto je projezdilo neposredno pokraj moje rupe. Počeo sam
drhtati. Zamišljao sam kako već mogu osjetiti oštricu noža na svom vratu.
Grizao sam se za usne dok nisu počele krvariti, i pilio u tamu sve dok mi se oči
nisu zamutile i orosile. Tada sam pomislio kako sam čuo klizanje skija preko
snijega. Ne bih li trebao ispaliti signalnu raketu? Pitao sam se, ali nisam se
usudio riskirati da napravim budalu od sebe. Običaj je tako snažan da ćete u
određenim situacijama uvijek postupiti u skladu s njim, čak i ako vas to može
stajati glave. Naravno, ako bih ispalio raketu, to bi odalo moj položaj Rusima,
koji možda već leže uokolo sa spremnim noževima. Negdje u daljini, nekoliko
vukova je tužno zavijalo, ali osim toga nije bilo ničega do smrznute tišine
zimske noći. Potom je odjeknuo prodoran krik, kojega je slijedilo užasno

137
krkljanje; a u istom trenutku drugi je glas povikao: "Upomoć! Upomoć! Ivan me
dohvatio!" Povik je naglo prekinut, kao daje netko stavio ruku preko usta
čovjeka koji je vikao. Kosa mi se podigla na glavi, i kada sam pomislio kako
mogu razabrati nekakve likove, bijesno sam prema njima bacio nekoliko bombi,
i ispalio rafal iz svog automata. Histerično sam ispaljivao signalne rakete, i za
kratko vrijeme, čitavo je područje bilo okupano svjetlošću.
Nas je devet krenulo na stražu. Šestorica se nisu vratila. Pet smo ih pronašli
prerezanih vratova; šestog jednostavno nije bilo.
Božična pošta koju smo očekivali nije stigla, a u ponoć smo dobili i
objašnjenje preko zvučnika s ruske strane:
"Pozdrav! Pozdrav 27. tenkovskoj pukovniji! Želimo vam sretan Božić. Ako
želite svoje božične pakete i pisma, samo dođite do nas. Imamo njih, kao i vašeg
teklića. Pakete su dobili..."
Tada je glas pročitao sva imena onih koji su dobili pisma ili pakete. Čim je to
bilo gotovo, glas je nastavio:
"Drugovi iz 27. Sada ćemo vam pročitati ponešto iz pisama, tako da se
uvjerite da su prava. Evo jednoga, primjerice, za Kurta Hessnera. "Dragi Kurt,"
kaže, "večeras je bio napad ... pala je bomba ... otac je ... strašna tuga!" Ako Kurt
Hessner želi čuti ostatak pisma, samo neka izvoli doći ovamo."
Čitali su dijelove iz jednog pisma za drugim, tako da bismo mi pomislili kako
su naši kod kuće ili poginuli, ili osakaćeni, ili kako ih je snašao nekakav drugi
užas. Mnogi su gotovo poludjeli od straha i brige, i na kraju su petorica doista
otišla preko.
Kad je svanula zora, vidjeli smo kako tri mrtva Rusa leže u snijegu točno
ispred rupe u kojoj sam ja bio, a samo metar i pol od nje su bili tragovi skija.
Jednog je dana Porta netragom nestao. Dobili smo dopuštenje da petnaest
najstarijih i najiskusnijih ljudi u satniji izvede prepad. I sam Leutnant Holler
inzistirao je da pođe s nama. Skinuo je sve svoje oznake i zvjezdice prije no što
smo krenuli. Neko smo vrijeme ležali ispred ruskog rova i osluškivali kako
bismo otkrili gdje se nalaze njihovi stražari. Tada smo se okomili na njih, bacili
nekoliko bombi u njihovu zemunicu, i poigrali se malo automatima i bacačima
plamena po njihovom uskom rovu. Sve to je trajalo najviše nekoliko minuta,
nakon čega smo već bili na putu natrag s dva zarobljenika. Čim smo se vratili,
počeli smo ispitivati naše zarobljenike, od kojih je jedan bio zastavnik. Čim smo
im opisali Portu, prasnuli su u smijeh.
"On je potpuno lud", smijao se zastavnik. "Upravo u ovom trenutku sjedi i

138
natječe se s našim komesarom koji će više popiti. Želi kupiti kaput od medvjeđe
kože i sanduk votke, i sa sobom ima pet tisuća cigareta kojima će to platiti."
Na naša iznenađena pitanja kako je dospio tamo, zastavnik je odgovorio
kako gaje uhvatila ophodnja.
Dva dana kasnije, kad smo dobili zamjene, i dalje nije bilo ni traga ni glasa od
Porte, i iskreno smo oplakivali svoj gubitak.
Tjedan dana kasnije došetao je u naše selo odjeven u teški kaput ruskog
časnika, a sa sobom je nosio rusku aktovku koja se doimala vrlo teškom.
"Vraški lijepo vrijeme danas."
To je bilo sve stoje rekao. Stali smo okolo njega, zijevajući.
"Nadam se da ne kasnim na večeru. To bi bila prava šteta, jer sam donio
malo žestokog."
U njegovoj je aktovci bilo šest boca votke, a osim toga donio je natrag i onih
pet tisuća cigareta.
"Ruski komesari katastrofalno igraju vingtetun", rekao je Porta, i to je bilo
sve što smo ikada uspjeli izvući iz njega o njegovom čudnom posjetu Rusima,
tako da ne postoji razumno objašnjenje onoga što se dogodilo.
Šest boca votke, torba u kojoj ih je nosio i potpuno novi časnički krzneni
kaput.
Rat je stvarno čudna stvar.
Zbog velikih gubitaka koje je doživjela 27. tenkovska pukovnija, uslijedila su
mnoga promaknuća. Poginuo je zapovjednik, pa je Oberstieutnant von Lindenau
postao Oberst. Bojnik Hinka je postao Oberstieutnant i zapovjednik naše bojne,
a von Barring je postao Hauptmann 5. satnije. Stari Un je unaprijeđen u
Feldwebela i zapovjednika voda. Nas petorica smo dobili novi tenk tipa
nazvanog "pantera", koji je trebao biti tenk 3. voda.
Porta je trebao postati Unteroffizier, ali je jasno i glasno odbio svoje
promaknuće. Došlo je do velike strke, ali je sve zadovoljavajuće završilo.
Oberstieutnant Hinka je rekao:
"U redu, ti crvenokosi majmune, nećeš biti Unteroffizier, nego
Stabsgefreiter. Hoćeš li tako biti zadovoljan?"
I bio je, jer Stabsgefreiter je bio glavni vojnik, a ne dočasnik.
Naš mačak, Staljin, koji je sada dobio i minijaturnu vojničku knjižicu, bio je
unaprijeđen u Obergefreitera, pa smo mu na rukav njegove nove uniforme

139
prisili dvije oznake čina. I on je nevjerojatno nevoljko proslavio tu prigodu.

140
 STIŽE SMRT
"Evo, Sven, popij rakije. Samo potegni. Svinje! Proklete svinje. Neka im Bog
pomogne kada ovdje budemo gotovi i vratimo se!"
Porta je pitao što se dogodilo.
"Sada ću ti pročitati pismo", rekao je Stari Un. "I daj ovamo rakiju, tako da
Sven može piti kako bi zaboravio. Ali ne smije piti sam."
Stari Un razmotao je pismo Ursulinog oca.

Munchen, travnja 1943. Dragi moj sine!

Imam tužne vijesti za tebe. Moraš ih primiti što mirnije, i obećati mi kako se
nećeš slomiti niti učiniti išta nepromišljeno nakon što ovo pročitaš.

Naša voljena, hrabra Ursula je mrtva. Nacisti su je ubili. Kada dođeš u

Munchen, ispričati ću ti sve pojedinosti; do tada će ti ovaj kratak opis morati
biti dovoljan.

Jedan poznati Gauleiter se trebao obratiti studentima na sveučilištu, ali

njegov je govor bio prekinut demonstracijama. Nekoliko mladih studenata je
bilo uhićeno, a s njima i naša voljena djevojčica. Nekoliko dana kasnije bili
su izvedeni pred sud i osuđeni na smrt. Kada im je proglašena kazna, Ursula
je odgovorila: "Nije daleko dan kada ćete vi, naši suci i tužitelji i sami biti
optuženi, dok će naši drugovi biti vaši suci. Budite sigurni kako će toga dana
i vaše glave doći pod sjekiru."

To je rekla svojim nacističkim sucima, i sigurno će se pokazati kako je bila u

pravu, ako je na ovom svijetu još uvijek ostalo imalo pravde.

Posjetio sam je dan prije izvršenja kazne, i zamolila me da ti prenesem kako

će u smrt otići s tvojim imenom na usnama, i zamolila te da vjeruješ u Boga i
da ćete se vas dvoje sresti na nebu.

Čak su i zatvorski čuvari bili zadivljeni njezinom ponosnom hrabrosti, i

donosili su joj mnoge zabranjene stvari posljednjih nekoliko dana, iako je
prezala od uzimanja bilo čega od ljudi koji su nosili njoj omraženu uniformu.

141
 Jedan je moj prijatelj bio nazočan pogubljenju tih mladih ljudi, i rekao mije
kako su otpjevali nekoliko zabranjenih pjesama, tako glasno da su odjekivale
zatvorom, a ostali su im se zatvorenici pridružili u pjesmi sa svih prozora. Ni
prijetnje niti udarci ih nisu mogli utišati, i kada je i posljednji od njih bio
pogubljen, sa svih se prozora začulo gromoglasno: "Osveta! Osveta!" i tada
su zapjevali Red Wedding.4

Spali ovo pismo čim ga pročitaš. Šaljem ti ga po dobrom prijatelju, koji ide
na bojište u blizini tvoje pukovnije. Prilazem ti njezinu sliku i pramen njezine
kose.

Dragi zete, Ursulina shrvana majka i ja te, naravno, nikada nismo vidjeli, ali
te molimo da nas dođeš posjetiti čim budeš mogao. Smatrat ćemo te našim
sinom i molimo te da naš dom, i sve što je naše smatraš svojim. Šaljemo ti
svoje najsrdačnije pozdrave i najiskrenije se nadamo da će s tobom biti sve u
redu. Nadam se kako ćemo te uskoro vidjeti ovdje kod nas! Iskreno tvoj...

Kada je Stari Un dovršio čitanje pisma, svi smo sjedili u tišini i pušili, dok je tama u
prljavoj kolibici postajala sve gušća. Neprestano sam drhtao, jer sam cijelo vrijeme
pred sobom vidio Ursulinu glavu kako se kotrlja u košaru s piljevinom, dok je krv
liptala iz njezinog vrata u gustim mlazovima, njezina lijepa crna kosa bila je ukočena i
ljepljiva od krvi, a širom otvorenim staklastim očima bezizražajno je gledala u nebo,
u koje je vjerovala. Znam točno kako se njezino još toplo tijelo trzalo i kako je
konačno bilo ravnodušno bačeno u grob.

O, znam tako točno kako se to sve dogodilo. Znao sam sve detalje, jer sam
mnogo puta i sam to vidio.
Prije no što su me moji prijatelji uspjeli spriječiti, svojim sam revolverom
zapucao prema drvenom raspelu i slici Bogorodice na zidu, i raznio ih u
komadiće. Tada sam prislonio bocu na usta i iskapio je u jednom gutljaju. Stari
Un me pokušao utišati, ali bio sam u bunilu. Morao me oboriti udarcem u bradu.
Kada sam došao svijesti, sjeli smo da pijemo; i pio sam kao što nikada prije
nisam pio. Danima sam bio omamljen rakijom. Istog trenutka kada bih se
probudio, počinjao sam piti i pio sam sve dok se ne bih opet onesvijestio. Na
kraju je to postalo previše za Starog Una. On i Porta istjerali su me u dvorište i
zatvorili me sve dok nisam ponovno postao normalan, a sljedećih nekoliko dana
nisu mi dozvoljavali da niti trenutka sjedim besposleno. Bio sam mrtav umoran
i sav plav kada sam odlazio u krevet, a čim bih se ujutro probudio, vodili bi me

142
do korita i ispirali ledenom vodom. To je pomoglo. Polako mi je počelo postajati
bistrije u glavi - bistrije i hladno i umrtvljeno.
Postao sam lovac na glave, ljutit i pomalo lud. Počeo sam stajati u rovu sa
snajperskom puškom i teleskopskim nišanom i ubijati Ruse u njihovom rovu.
Bio sam oduševljen svaki puta kada bih vidio kako bi jedan od njih poskočio u
zrak, kao daje metak pronašao svoj put kući. Jednoga je dana Hauptmann von
Barring došao i samo stajao iza mene, promatrajući me u tišini. Ne znam koliko
je dugo ostao tamo. Smijao sam se i rekao mu kako sam krknuo sedam za pola
sata. Bez riječi mije uzeo pušku i otišao. Kratko sam zaplakao i dugo vremena
prazno gledao ispred sebe. Naravno, bio je u pravu.
Sljedećeg se dana jasno sjećam. Punio sam svoju porciju Čorbom, Čorbom od
neke stare krave, kad se začuo prasak i nešto kipuće me udarilo u nogu. Ode ti
noga, pomislio sam, ali to što je eksplozija bacila na mene je bila polovica
stražnje četvrtine stare krave. Čitav kuharski kamion je bio raznesen i oko njega
je " ležalo pet ili šest tijela koja su plivala u juhi i vlastitoj krvi. Metar od mene
ležala je noga sa čizmom i svime ostalim.
Zabacio sam stražnju četvrtinu na rame i otišao natrag do naše spavaonice,
gdje smo održali gozbu.
"Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane", rekao je Porta filozofski.
Nikome ne bi palo na pamet učiniti bilo što drugo osim onoga što sam ja
učinio: odnio meso i počastio se njime. Razlog zbog kojega nisam zastao kako
bih pomogao ranjenima nije bio cinizam, nego rat. Rat je takav. Ima i drugih koji
mogu pomoći. Osim svojih neposrednih suboraca, u ratu nikoga ne poznajete.
Borbe su se ponovno rasplamsale u proljeće, kada su ceste i polja postali
suhi i dovoljno čvrsti za takve aktivnosti.
Boca votke kruži posljednji put. Stari Un gura pripaljenu cigaretu među moje
usne, i ja pohlepno uvlačim dim duboko u pluća, dok s čelom priljubljenim na
gumeni rub periskopa gledam raspucalu zemlju vani.
"Svi tenkovi - otvorite vatru!"
Pakao započinje. Vrućina u tenku postaje nesnosna. Nadiremo preko ruskih
rovova poput lavine. Na otvorenoj stepi stoje bezbrojni tenkovi u plamenu, dok
crni dim izvire iz njih prema nasmijanim plavim nebesima. Tenkovi ne mogu
hvatati zarobljenike, samo ubijati i uništavati. Više nismo bili ljudska bića, nego
strojevi koji su izvodili pokrete koje smo rutinski naučili.
Tenkovi T-34 su krenuli prema nama u protunapad, tako da više nismo imali
vremena ubijati pješake koji su bježali, već smo se morali boriti za vlastite

143
živote. Tenkovska kupola se okretala sa svojom dugom topovskom cijevi, a
granata za granatom izbacivane su prema gromoglasnim T-34.
Bio sam na rubu gušenja. Osjećao sam pritisak u čelu i grudima, kao da sam
u stisku željeznih obruča koji su me polako drobili. Shvatio sam kako se za
kratko vrijeme više neću moći kontrolirati i kako ću morati otvoriti otvore na
kupoli i iskočiti iz tog usijanog čeličnog čudovišta. Tada se začula gromoglasna
grmljavina, i tenk je uz trzaj stao. U istom trenutku plavičastocrveni plamen je
suknuo iz jedne strane tenka. Kao kroz izmaglicu vidio sam Plutona i Portu kako
iskaču van kroz prednje otvore, dok je Stege iskočio kroz otvor kupole. Čitava je
stvar trajala svega nekoliko sekundi, tada sam došao k sebi i učinio ono stoje
trebalo: podigao poklopac i iskočio jednim snažnim skokom.
Ogromni plamenovi uzdizali su se iz tenka. Iznenada je prsnuo poput balona
i eksplodirao tako glasno da smo gotovo ostali bez zraka. Usijani metal bio je
odbačen visoko u zrak.
Kada smo se vratili u svoju jedinicu na drugom tenku, Porta je nosio Staljina
ispod ruke. Staljinu je bilo oprljeno krzno, ali ne dovoljno jako da bi ga za to bilo
briga. Polizao je svoju votku s očitim užitkom.
Bili smo poslani u Dnjepropetrovsk kako bismo dovezli nove tenkove, i
nekoliko dana kasnije vratili smo se u bitku koja je bješnjela nesmanjenom
žestinom, iako je trajala već deset dana. Sve raspoložive snage bile su
upotrijebljene za borbu. Beskrajne kolone rezervista žurno su stizale cestama iz
pozadine i nestajale kada bi stigle do bojišta. Bilo je to poput slaganja cjepanica
na vatru.
Iz Senkova, koji je nekada bio selo a sada je samo još zgarište, približava nam
se T-34 punom brzinom. Poput munje nišanim i prilagođavam top. Ili će
preživjeti oni, ili mi, ovisi tko prvi točno pogodi. Ciljam točno u obrub ispod
kupole, što je slaba točka tenka T-34. Brojke na periskopu plešu mi pred očima.
Tada se nasuprotne točke mehanizma za nišanjenje susreću, i uz prasak granata
kreće na svoj put, praćena još jednom gotovo dok niti prva nije izišla iz cijevi.
Kupola T-34 odbačena je u zrak, i prije no što je posada imala vremena izići,
čitav je tenk eksplodirao. I to je to.
Između kuća u plamenu vodi se žestoka i ogorčena borba. Iz jedne kuće
ruska strojnica puca na naše pješaštvo. Porta zaokreće tenk, oblak cigli i žbuke
širi se u svim smjerovima dok prolazimo kroz zid. Prestravljeni Rusi stišću se uz
jedan zid i bivaju pokošeni našom strojnicom, i tako mi vozimo kroz kuću i
izlazimo kroz vapnenu izmaglicu. I to je to.

144
 Nešto dalje se desetak pješaka pokušava sakriti u zaklon. Priljubljuju se uz
vlažnu zemlju, tada opažaju kako se kotrljamo prema njima, ustaju i trče prema
kući. Jednome od njih noga se zaglavljuje u ogradi, i prije no stoje uspijeva
osloboditi postaje krvava nedefinirana masa pod našim gusjenicama. I to je to.
Obaramo stabla, probijamo se kroz zidove, preko ljudi u smeđim
uniformama. Morate se nalaziti unutar tenka i čuti udarac kada granata pogodi
vašu kupolu i tek ćete tada shvatiti stoje eksplozija. Top iz kojega pucaju na nas
je zaklonjen kamenom ogradom.
"Poljubi ih bacačem plamena", govori Stari Un. "Potom im za desert daj
visokoeksplozivnu granatu."
Žurno prilagođavam bacač plamena, i u istom trenutku dok on ispaljuje
plamen na topnike, 10,5-milimetarska granata iz našeg topa eksplodira točno
između njih. Tri minute nakon toga, dok se valjamo preko tog istog mjesta,
ondje više nema ničega osim izobličene, neprepoznatljive mase oko koje plešu
plamenovi i koja je sva spržena i crna.
Naprijed. Naprijed. Dalje. Na tlu kojim prođu široke gusjenice tenka više
nema života. Kada promotrite pokolj koji se dogodio u proljeće 1943., shvaćate
koliko je dobro iscerena mrtvačka glava pristajala uniformama tenkovskih
jedinica. Povremeno smo morali stati kako bismo obnovili svoje zalihe goriva i
municije, i servisirali motore. Teško onome tenku kojem bi se motor pokvario
tijekom bitke. Bio bi izbušen poput sita za tri minute.
Borili smo se protiv velike sile T-34. Ti zastrašujući ruski tenkovi bili su
neizmjerno snažni i brzi, i samo smo se s našim novim tipovima, kao što su bili
Tigrovi i Pantere, usuđivali prihvatiti njihov izazov. I rusko i naše pješaštvo bili
su u zaklonima tijekom ove gromoglasne bitke kopnenih bojnih brodova,
najveće tenkovske bitke tog rata. Tama se spustila, ali usprkos značajnim
gubicima ljudstva i zaliha, na ukrajinskoj stepi borba se nastavila. Uspjeli smo
se domoći nekoliko sati prijeko potrebnog nam sna dok su jedinice za
održavanje opskrbljivale tenk, a tada smo bili probuđeni, i oteturali još uvijek
napola spavajući do našeg tenka, gdje su ljudi iz opskrbe objesili našu opremu
na nas i pomogli nam da uđemo unutra. Kroz maglu sam vidio kako Feldwebel
dodaje Staljina Porti; a tada se uz tutanj upalio motor.
Kada je nakon četiri dana konačno nastala stanka u bitci, 27. tenkovska
pukovnija je bila gotovo uništena. Izgorjele olupine naših tenkova bile su
načičkane po stepi. Od četrdeset tenkova ostala su nam samo dva. Od četiri
stotine vojnika u pukovniji, preživjelo je osamnaest. Većina posada ležala je
spržena i mrtva u svojim tenkovima. Posvuda na udaljenosti od pet ili šest

145
kilometara još su uvijek gorjeli T-34.
Oni koji su izbjegli junačku smrt izgaranjem i uspjeli stići u bolnicu samo
napola pečeni vrištali su od bolova, ne danima, nego mjesecima, a poneki i
godinama.
Tijekom noći dovozili su nove tenkove i posade. Naši tenkovi koji su još
uvijek bili upotrebljivi morali su biti održavani spremnima, kao i oni ostalih
pukovnija. Pokušavali smo spavati dok je još bilo vremena, sjedeći u tenku,
glavama naslonjeni na periskope i topove; sljedećeg bi se dana tenkovska bitka
nastavila, i tako je to trajalo, dan za danom.
Neprekidni nizovi svježeg topovskog mesa dolazili su iz pričuvnih bojni u
Njemačkoj i stanica za obuku novaka u okupiranim zemljama, bili su to momci
od sedamnaest ili osamnaest godina sa šest tjedana obuke. Bili su jako dobri u
vježbanju i elegantnom salutiranju, i ginuli su radeći to. Bilo je tu i
pedesetogodišnjaka, koji su dopremani iz koncentracijskih logora. Hitler je
grebao po dnu svoje bačve. Bolnice su također morale poslati svoje bijedne
kvote - blijede, mršave, često i grozničave ranjenike kojima bi iznenada bilo
rečeno kako su dobro, i podobni da budu pušteni; a pretpostavljam kako zavoji
nisu bili nikakva prepreka tome da budu pogubljeni.
U Kubansku na rijeci Oskol T-34 i mi istovremeno pucamo. Obje su granate
pogodile svoj cilj; ali ruski se tenk zapalio, a kupola mu je bila otkinuta, dok smo
se mi izvukli s pet otkinutih spona s bliže gusjenice i dva oštećena valjka. To je
bila stvarno loša sreća, jer se satnija povlačila, i tako smo mi morali biti
ostavljeni sa svojim vlastitim resursima iza neprijateljskih linija. Skrivali smo se
u nekakvome grmlju dok nije pao mrak, a tada smo se bacili na zamjenjivanje
oštećenog dijela gusjenice i dvaju valjaka. To je bio težak posao, a osim toga i
vrlo poguban za živce, jer smo čitavo vrijeme morali paziti na beskrajnu rijeku
ruskih tenkova koji su prolazili pokraj nas cestom udaljenom samo stotinu
metara.
Već je bila duboka noć kada je tenk bio spreman za pokret. Tada smo samo
još morali pričekati svoju priliku. Porta i ja sjedili smo u kupoli s ruskim kapama
na glavi, spremni odgovoriti na ruskome ako nam se netko obrati. Svoje oznake
smo prekrili blatom. U pravom trenutku ubacili smo se iza tri tenka T-34, i tako
smo vozili kilometrima, sve dok se nismo našli iza linije bojišnice; ondje su naša
tri predvodnika skrenula lijevo prema nekakvom selu, a mi smo nastavili ravno.
U cijevi topa se nalazila granata spremna da bude ispaljena na prvog tko nam se
ispriječi na putu, a Stege je bio spreman s još nekoliko njih da budu ispaljene
odmah za njom. I strojnice i bacač plamena su bili spremni za trenutačno

146
djelovanje. Uspjeli smo stići do naše pukovnije.
U zoru je ponovno oglašena uzbuna, i naš je vod bio poslan u potjeru za
nekoliko T-34 i KW2 koji su se bili probili kroz naše linije i pravili pakao u
pozadini. Oni su prenuli čitavu bojnu iz drijemeža u vojarni za odmor u Isjumu, i
prema svim izvještajima ponašali se poput krda bučnih divljih svinja.
Poput lovačkih pasa koji su nanjušili trag, naša su dva tenka pojurila kroz
šumarak u kojem su se vidjeli široki otisci gusjenica, koji su mogli pripadati
samo T-34 ili KW2. S vrha uzvisine vidjeli smo ih na rubu sela dobrih tri
kilometra daleko. Prema karti, to je moralo biti selo Svatov. Vidjeli smo samo tri
tenka T-34, pa smo pretpostavili kako su ostali otišli nanositi štetu drugamo.
Čim su ta tri tenka nestala između kuća, krenuli smo punom brzinom niz brdo
kako bismo im prišli sa stražnje strane. Obišli smo jezero i skrili se u gustom
grmlju, nadajući se kako ćemo se kroz njega moći prikrasti na malenu
udaljenost prije no što budemo primijećeni. Naš je drugi tenk zauzeo položaj iza
duge građevine, škole ili nečeg sličnog, kako bi ih dočekao u zasjedi, a mi smo
krenuli naprijed sve dok se nismo našli na samo pedesetak metara udaljenosti
od dva T-34.
Stari Un je dopuzao pokraj mene kako bi se uvjerio da sam dobro namjestio
top, jer bi neprecizan hitac značio našu smrt. Potom je odjeknuo hitac. Stege je
ubacio sljedeću granatu u top. Kupola se brzo okretala sve dok nisam
periskopom ugledao drugi T-34. Odjeknuo je još jedan hitac, i na toj maloj
udaljenosti granata je doslovce otkinula kupolu s T-34. Dva su tenka bila u
plamenu kad smo izjurili iz grmlja punom brzinom kako bismo pomogli našim
suborcima, koji su sudeći prema žestokoj pucnjavi očigledno bili u škripcu.
Međutim, prevalili smo svega nekoliko stotina metara cestom, kada smo
ugledali jedan od tenkova KW2. To su moćni razarači teški devedeset tona s
naoružanjem koje je činilo pet strojnica, bacač plamena i 15-centimetarski top
koji je virio iz ogromne kupole. Stajao je poprijeko na cesti, a njegove strojnice
poigravale su se po selu. Pucao je i iz svog velikog topa, tako da nam je
odjekivalo u ušima, a velike granate bile su poput uragana koji je jurio zrakom.
Stege je ubacio S-granatu u top, jedinu koja je mogla probiti debeli oklop
KW2. Plameni jezici izvirali su iz cijevi dok smo pucali. Na svoj veliki užas,
opazio sam kako sam naciljao prenisko. Granata je eksplodirala na gusjenici
čudovišta. Porta i Stari Un izderali su se na mene zbog moje nespretnosti, a
kupola velikog čudovišta počela se okretati prema nama. Na sreću, kupola tenka
KW2 se sporo okreće.
"Pali, proklet bio!" povikao je Stari Un. "Što čekaš?"

147
 Naš je top ponovno opalio, i granata je udarila u bok čudovišta. Kupola je na
trenutak zastala, a potom se nastavila okretati.
"Porta, kreći, proklet bio!"
Stari Un me odvukao od sprave za nišanjenje i sam sjeo za nju. U trenutku je
okrenuo kupolu i promotrio situaciju; potom je naš top opalio još pet puta.
Unutar čudovišta začula se gromoglasna eksplozija, no ono se začudo nije
zapalilo, iako mu je kupola bila otkinuta od svoga postolja i obješena na stranu.
Tri čovjeka su iskočila, ali smo ih pokosili strojnicama. Stari Un je KW2 pogodio
s još dvije S-granate, nakon čega su dim i plamenovi počeli sukljati iz njega.
Tako nam je protekao čitav dan, i na kraju više nismo imali svoj tenk, nego
smo morali sjediti na stražnjem dijelu von Barringova dok je on vozio natrag
prema našim linijama. Tri dana kasnije, nakon borbe koja je neprekidno trajala
osam dana, naša je pukovnija izvađena iz bitke i poslani smo u vojarnu za
odmor u selu Ahtvrka.
Možda će se ovi opisi bitaka nekima činiti romantičnima i uzbudljivima.
Svaka borba sa smrću, na bilo koji način jest dramatična; udaljava vas od
svakodnevice. Ali sukobiti se sa smrću možete i na druge načine osim odlaskom
u rat, a osjetit ćete jednaku dramu, samo uz jednu razliku: njezina je svrha
razumna, a namjera joj je spašavanje života.
Samo nekolicina smatra rat uzbudljivim i romantičnim. Većini on
predstavlja samo prašinu, patnju, neprekidnu jednoličnost; a njegov se vrhunac
sastoji od pritiska na gumb koji oslobađa ono što vi želite iskusiti, mnogo
kilometara dalje. Rat je loš način za doživljavanje vrhunaca života; ostavlja vas
razočaranima, a kada se vratite iz njega shvatite kako niste imali nikakvu
razumnu svrhu i kako ste izgubili kontakt s onime čemu ste se vratili; postali ste
nemirni, kako se to naziva, a živci su vam potpuno otišli. To vrijedi i za
pobjednike i za poražene. Možda je tragedija za pobjednika još i veća. On je
pobijedio, ali koga je uništio i zašto je osvajao? Ne može to uopće shvatiti. Bilo
je tako drugačije kada je krenuo, jer tada je vjerovao u jednostavnu istinu; ali
koja se pokazala beznadno upitnom jednom kada je bila ogoljena od ponosnih
riječi kojima mu je bila predstavljena.
Nakon što su Rusi bili potisnuti natrag do Belgoroda na rijeci Donec,
njemačka proljetna ofenziva je zaustavljena, ugušena u krvi, i čitava je linija
bojišta od Arktičkog oceana do Crnog mora postala statična. Čak su i avioni
obaju strana ostali neaktivni.
Bilo je to prekrasno ljeto.

148
 "Prvo bih dao napraviti kupaonicu", rekao je Porta. "U njoj bi bio tuš,
dizajniran tako da bi voda padala poput nježne ljetne kiše; a kada bi mi bilo
dovoljno kiše, došla bi skupina krepkih i slasnih djeva i odnijela me u jednu od
mojih trideset i sedam soba. Sve bi se one palile na mene, i lijepo bi naizmjence
sjedile pokraj mene i igrale se južnim voćem. Tada bi došla sljedeća ekipa, i ove
sve sami krasni primjerci, i donijela bi mi stotinu lula ispunjenih različitim
vrstama najfinijeg duhana kojeg bi se moglo nabaviti. Djeve bi mi pripaljivale
lule, i držale ih ispred mojih usta, tako da bih ja mogao samo ležati i uvlačiti dim
i otpuhivati ga. Ponekad bi mi jedna ili dvije hvatale jezik po ustima. Sve do
jedne bi mirisale na ljubice. Kada bih poželio jesti, djevojke bi izrezale moj
obrok na lijepe sitne komadiće i puhale u njih, i ako bi bilo nečega što se treba
žvakati, one bi i to činile umjesto mene, kako se ne bih morao mučiti."
"Pretpostavljam kako bi imao još jednu ekipu koja bi ti brisala stražnjicu
nakon zahoda?" rekao je Stari Un.
"Jeste li pročitali ono zadnje pismo od Asmusa?" ubacio se Pluton. "Ako je
istina samo pola od onoga što piše, ne bih imao ništa protiv toga da mi odrežu
obje noge i ruku. Kaže i da ga više ne boli. Samo zamislite da vam netko zahod
donosi u krevet, i da vam slatka medicinska sestra daje tretman ljepote nakon
što se uneredite. A čini se da Asmus dobiva pire krumpir i hrpe narezane šunke
svakoga dana, a nedjeljom čak i dva jaja! Njima je stvarno dobro, tim
ranjenicima!
Kakvu je sreću taj Asmus imao!"

149
 ZASEBNI MIR
Rusi su nas bombardirali lecima i propagandnim pamfletima. Na jednom od
njih pročitali smo kako je Hitler umro prije tjedan dana i kako je Staljin
ozbiljno bolestan. Hitlera je ubio neki general, ali su nacisti njegovu smrt
držali u tajnosti, dok je tajnu o Staljinovoj bolesti čuvao Politbiro. Pamflet je
završavao sljedećim apelom:

Pripadnici vojski i mornarica ruskih i njemačkih snaga! Ujedinite se za

slobodnu Njemačku i Rusiju! Okrenite svoje oružje prema svojim pravim
neprijateljima, SS-u i Gestapu, ubojicama koji čuvaju zatvore u Njemačkoj,
onima koji prolongiraju ovaj rat, onima vrijednima prezira koji vole rat.
Njemački vojnici! Odbacite od sebe okove ropstva! Ne čekajte, nego učinite
to odmah. A vi, vojnici stare svete Rusije, pucajte na GPU i komesare!
Koliko ćete još vremena dozvoljavati da vas predvode ti zločinci, koji siluju
vaše supruge, sestre i djevojke kod kuće, dok vi prolijevate svoju krv na
bojištu? Vojnici ruske i njemačke vojske! Prestanite pucati na svoju braću;
umjesto toga okrenite svoje oružje prema ubojicama u SS-u i GPU!

VOJSKA SLOBODE

Ovaj je letak bio pročitan i prodiskutiran s uzbuđenom ozbiljnošću. Bili smo

više nego željni vjerovati u bilo kakvu izjavu, ma koliko nepouzdana bila, koja je
govorila daje Hitler mrtav i da ćemo se uskoro moći vratiti kući i izravnati
račune s njegovim ljudima. Revoluciju smo shvatili zdravo za gotovo, i
pretpostavili smo da će biti brzo dobivena. Porta je zamišljeno rekao:
"Prvo ćemo morati počistiti dio ovog nereda kojeg smo napravili i predati
mjesto natrag Rusima lijepo i uredno. Lijepo sve cigle poslagati na hrpu, tako da
oni mogu samo ostaviti oružje i početi ponovno graditi kuće. Također bismo
trebali ponovno izgraditi jedan ili dva mosta i popraviti još ponešto od štete
koju smo im morali nanijeti, tako da mjesto ne izgleda previše loše kada ga
predamo."
"A što je sa svim našim gradovima u Njemačkoj?" povikao je Stari Un.
"Možete se zakleti da nam Britanci neće pomoći i složiti nam cigle."
"Nemoj biti tako siguran", odgovorio je Porta uvjeren u ono što govori.

150
"Inače bi im se moglo dogoditi da mi i Rusi krenemo da ih poučimo lijepom
ponašanju. Ali, naravno, naši će piloti morati otići prijeko i počistiti sav nered
kojeg su tamo napravili. To bi bilo razumno."
Pluton j e spomenuo Francusku i sve ostale države u koj ima smo napravili
nered i u kojima ćemo morati raščišćivati, a Porta se zamislio.
"Izgleda da ćemo imati mnogo toga za raditi u bližoj budućnosti", rekao je.
"No, što god se dogodilo, svi generali i časnici će morati skinuti svoje epolete i
pomoći nam kopati. Bila bi dobra ideja poslati Goebbelsa, Goringa, Adolfa i
Himmlera i - onog tipa Rosenberga i ostalu gospodu da počiste varšavski geto.
Trebalo bi ih natjerati da obrisu krvave suze."
Nekoliko dana kasnije bili smo bolje upućeni. Rat se nastavljao, i to ne
nakratko. Naša bojna je trebala biti upotrijebljena kao pješaštvo i trebali smo
zamijeniti 14. lovačku bojnu, koja je čuvala područje uz Donec. Bojište je bilo
tiho, i nismo čuli niti pucnja dok smo se noću namještali na položaje. Staljin je
sjedio na Portinom ruksaku, odjeven u tanku uniformu od bijeloga platna,
potpuno uživajući u putu. On je bio jedini Obergefreiter u njemačkoj vojsci koji
je obukao bijelu tropsku uniformu, ali Kommandofekhvebel je unio pismenu
potvrdu da to smije učiniti u njegovu vojničku knjižicu, koju je prema propisima
nosio u svom desnom džepu na grudima, tako da su "lovački psi" mogli doći u
kontrolu koliko god su htjeli. Sve što je bilo vezano uz Obergefreitera Staljina iz
5. satnije 27. pukovnije bilo je u najboljem redu.
Dok smo preuzimali položaje, ljudi iz 7. satnije lovačke bojne su nam rekli:
"Nemojte sad početi pucati na Ivana. Oni tamo su čvrsta družina. Ovdje
nema takvih gluposti kao stoje pucanje."
Mislili smo kako su poludjeli.
Ubrzo nakon zore začuli smo strašno komešanje s ruske strane, povike,
dozivanje i viku. Očigledno su uživali u nečemu, to smo mogli razabrati; tada se
nekoliko njih pojavilo na grudobranu svog rova i vičući nam poželjelo dobro
jutro, dok smo mi zbunjeno promatrali. Istovremeno su nas ljubazno upitali
jesmo li mi novi ovdje i jesmo li dobro spavali. Izrazili su svoju nadu kako nam
nije smetao njihov pas sa svojim lajanjem. Tada su stvari na ruskoj strani
postale doista živahne: čitava gomila njih pojurila je gola golcata prema rijeci i
naglavce skočila u nju, dok smo mi virili do polovice tijela iz rova i gledali ih, a
oči su nam gotovo iskočile iz glave. Rusi u rijeci su vikali, smijali se i pljuskali
vodom jedni druge, te povikali prema nama:
"Požurite i ulazite. Voda je dobra i topla."

151
 Na čelu s Portom, goli golcati osim kapa, pojurili smo prema tamo. Porta je
uskočio sa Staljinom u rukama, pa su se Rusi gotovo utopili od smijeha kada su
čuli kako se naš mačak zove Josif Visarionovič Staljin.
"Ovo je rat kakav bi trebao biti, zar ne mislite tako?" povikao je ruski
dočasnik, i mi smo se složili s njime. Oni su povikali tri puta hura za Njemačku, a
mi za Rusiju.
Stari Un je bio sretan poput djeteta. "Ovo je prokleto dobro", povikao je, a oči
su mu sjale. "Moji kod kuće bi mislili kako to nije istina."
Dan je donio još nevjerojatnih iznenađenja. Pokazalo se, primjerice, daje
postojalo sveopće slaganje da Rusi ispale nekoliko granata svakoga dana
između četiri i pola šest poslije podne, dok smo mi svoje ispaljivali između tri i
četiri i trideset, a svaka je granata pala na ničiju zemlju gdje nikome nije mogla
nauditi. To je zadovoljavalo generale. Kada se pucalo iz strojnica i sitnoga
oružja, pucalo se u zrak. Kada bi Rusi ispalili crvenu signalnu raketu to je značilo
da im je došao časnik u inspekciju i da zbog vanjskog izgleda moraju malo
pucati iz automata. Kada bi časnici otišli, bila bi ispaljena zelena raketa. Imali
smo mnogo različitih signala koji su nam svima činili život ugodnijim. Naravno,
išli smo jedni drugima u posjete, na večeru i votku. Mijenjali smo se i trgovali
zamjenom robe do mile volje: rakija, duhan, hrana u limenkama, pokrivači,
oružje, satovi, novine i časopisi. Ilustrirani magazini su bili posebno traženi, i
ako bismo naišli na neke slike koje bi nas posebno zanimale, prešli bismo preko
da nam prevedu tekst, a naravno i Rusi su to činili.
Osim toga, ti su ljetni mjeseci prolazili tiho i lagano u monotonom poslu.
Kada smo bili u svojoj vojarni u Ahtvrki, morali smo pomagati pri izvježbavanju
regruta koji su se neprekidno slijevali iz Njemačke. Uvježbavanje regruta je
dosadan posao, posebice kad ne možete shvatiti svrhu onoga za što to radite.
Imali smo jedan dobar potez, kada smo iz kamiona za dostavu uzeli
osamnaest boca i jednu bačvu od pedeset litara dobrog francuskog konjaka. Na
tom dobrom temelju, organizirali smo gozbu. Razmijenili smo pet boca za
trideset jaja, tri pileta, pet kilograma krumpira, te nešto šljiva u limenkama i
rajčica; tada smo nadjenuli piliće šljivama i rajčicama i raznim drugim stvarima,
te izlili čitavu bocu konjaka preko njih i pozvali ruske vlasnike naših spavaonica
na piće. Porta je posudio kozakovog konja on je bio jedan od kozačkih
dobrovoljaca koji su se borili s Nijemcima, ali budući da Porta nikada nije jahao
konja, čitava je epizoda završila tako daje konj slomio vrat. Kozak je postao
problematičan, i na kraju smo ga morali svezati i staviti zajedno s njegovim
mrtvim konjem na drvenu splav i poslati ga niz rijeku koja je prolazila kroz selo.

152
Jedan od Rusa nas je zamolio da ubijemo njegovu mačku umjesto njega, jer mu
je krala kokoši, a Porta je to sredio na takav način daje izazvao sveopće
odobravanje. Istina je da mačka nije umrla zbog njegovog djelovanja, ali kada je
lov prekinut zbog nedostatka municije, Porta je već bio ubio jednog psa, tri
kokoši, ranio kravu i kozu i metkom propucao šešir starog Rusa koji je bio
vlasnik mačke. Stari Rus je utješio Portu rekavši mu kako je mačku bilo
neobično teško pogoditi.
Jedne smo noći ukrali krmaču tešku dvije stotine kilograma od 89. topničke
pukovnije u susjednom selu Starji. Nakon toga sjedili smo na svome zahodu i jeli
kuhanu svinju, pili votku i kartali sedam punih sati.
Stari Un je izvadio Porti jedan zub. Imao je strašnu zubobolju dugo vremena,
ali nije se usuđivao ići zubaru. Pokušali smo starim trikom, privezati konac za
zub i vrata i naglo otvoriti vrata, ali konac je pukao. Tada je naš stari Rus od
nekuda izvukao stara zubarska kliješta, pa smo pri vezali Portu i Stari Un je
izvukao zub iz njegove glave. No, bio je to pogrešan zub, pa je cijela procedura
morala biti ponovljena. To je u Portinim ustima ostavilo samo jedan zub,
prednji, koji je bio posve crn, pa je Stari Un iščupao i toga prije no što smo
odvezali njegovog urlaj ućeg pacijenta. Morali smo ih držati na odstojanju dugo
vremena, ali na kraju se Porta uspio osvetiti. Uspio je svezati Starog Una, nakon
čega mu je skinuo čizme i čarape, svezao mu oba stopala za motku, natrljao ih
solju i doveo dvije koze da ih obližu. Dok je Stari Un vrištao, Porta je pio pivo i
držao nas ostale na odstojanju dugim kozačkim bičem. Koze su lizale i lizale,
Stari Un je uzdisao i vikao i grčevito se smijao.
To je bilo pravo ljeto!
Daleko u Istočnoj Pruskoj održano je veliko okupljanje svih zapovjednika
njemačkih snaga. Bilo je tamo i Generalobersta i Generalfeldmarschalla s
krvavocrvenim prugama na vanjskim stranama nogavica njihovih dobro
izglačanih hlača. Zlatni pleteri na njihovim crvenim ovratnicima natjecali su se
svojim sjajem s draguljima s Ritterkreuzova koji su visjeli oko vratova te
gospode.
S dobro namještenim monoklima, naginjali su se iznad velikih karata
ogromnoga bojišta. Proveli su sate i sate pomičući malene obojene zastavice s
pribadačama. Svaka zastavica označavala je diviziju od osamnaest do dvadeset
tisuća ljudi. Biti objektom zadovoljstva malenoga Fuhrera značilo je moć i čast.
"... i zamolio bih vas da prenesete moje pozdrave mnogima kojima će biti
omogućena ponosna sudbina umiranja u borbi, boreći se za Domovinu i čast
naše vojske."

153
 Tako je rekao zapovjednik naše vojske svojim zapovjednicima divizija, među
kojima je bio i zapovjednik divizije kojoj je pripadala 27. tenkovska pukovnija.
Medaljama ovjenčan, taj debeli masovni ubojica s monoklom je tada salutirao i
odvezao se natrag do svog zapovjedništva daleko, daleko iza linije bojišta, dok
su se zapovjednici divizija vratili svojim divizijama kako bi se pripremili za
ofenzivu, tako da bi se oni ovjenčani medaljama mogli nastaviti igrati svojim
malenim zastavicama i lijepim velikim kartama.
"Pukovnijo! Za molitvu - KLEKNI!"
Kapelan je imao časničku uniformu s purpurnim vrpcama. Imao je čin
bojnika i tako je bio poravnat sa stožernim časnicima. Na lijevoj strani njegove
jakne visio je i sjajio se Željezni križ.
"Sveti oče! Blagoslovi ovo ponosno oružje, koje stoji ovdje u Tvoju čast! Daj
im da uništavaju i muče crvene barbare, molimo Te, Oče.naš na nebesima, daj
nam snage da budemo instrument Tvoje kazne tim crvenim stanovnicima
močvara."
Kasnije ću vam ispričati što se dogodilo kada smo se Porta i ja dočepali tog
kapelana tijekom velike bitke.

154
 DOSTOJANSTVENA SUDBINA
"Van, van", povikao je Stari Un. "I to brzo. Ovo je kraj 27. tenkovske
pukovnije."
Dvadeset minuta kasnije, naših šest stotina tenkova bili su samo izobličene
bukteće olupine. Nakon još dvadeset minuta Oberst von Lindenau se dovezao u
svom višenamjenskom vozilu i, nakon što je pogledao uništene tenkove, rekao
je umornim glasom: ,
"Svi vi koji ste u stanju vratite se u naše staro zapovjedništvo. 27. pukovnija
više ne postoji, sada kad ju je uništilo zrakoplovstvo."
Zrakoplovstvo je bilo naše vlastito. Nekom žalosnom pogreškom,
bombardirale su nas naše vlastite štuke.
Nekoliko dana kasnije, ponovno smo bili u akciji s novim posadama i novim
tenkovima koje su nam žurno dopremili iz Harkova.
Tada sam na svoje veliko zaprepaštenje otkrio kako vam rat može zatrovati
misli.
Oduvijek sam mrzio rat, i mrzim ga i danas; no ipak učinio sam nešto što
nisam trebao, upravo ono što sam mrzio i osuđivao, i što žalim što sam učinio, i
još uvijek ne mogu shvatiti kako sam to učinio.
Svojim periskopom ugledao sam ruskoga pješaka kako je iskočio iz rupe od
granate i pojurio prema sljedećoj rupi. Brzo sam ga nanišanio i kratko zapucao
iz strojnice. Meci su pogađali zemlju oko njega, ali on nije bio pogođen. Dok se
naš tenk približavao, on je iskočio iz te druge rupe i poput zeca pojurio prema
sljedećoj. Ponovno su meci zaprštali oko njega. I Pluton je zapucao prema
njemu, no niti jedan od nas ga nije pogodio.
Porta se počeo previjati od smijeha i podigao je Staljina kako bi mogao
pogledati kroz prorez za promatranje:
"Pogledaj kako gađaju naši izvrsni strijelci", rekao je Staljinu.
Rus je zasigurno izludio od straha, jer je sada trčao uokolo u krugu. Ponovno
su naše strojnice zapucale prema njemu, no na naše veliko čuđenje, svejedno ga
nismo mogli pogoditi. Stari Un i Stege smijali su se gotovo koliko i Porta, a Stege
je prezrivo rekao:
"Dobri Bože, zar čak ne možeš nijednoga blijedog jebenog Rusa staviti u
vodoravan položaj?"

155
 Opsovao sam sebi, i dok je momak skakao u još jednu rupu od granate,
okrenuo sam bacač prema njoj i poslao mlaz plamena po tlu. Tada sam se
okrenuo k Starom Unu i rekao:
"Nakon ovoga se sigurno neće ustati."
"Neće?" rekao je Stari Un. "Pogledaj kroz svoj periskop."
Jedva sam mogao vjerovati svojim očima: momak je bio tamo, crn od čađe iz
bacača, ali je trčao i nestao u unutrašnjosti neke kuće. Ostala četvorica su mi se
grohotom nasmijala.
Ubiti toga čovjeka je sada za mene postalo pitanje časti, pa sam pucao
prema kući sve dok nije planula.
Pitanje časti. Kako sam mogao? Kako sam mogao ubiti čovjeka samo zbog
očuvanja vlastitog ponosa?
Ali to sam učinio, i sada zbog toga žalim. Rat sa svojim neprestanim
ubijanjem, bukom, plamenovima i uništavanjem me kriomice zatrovao.
Čak su i najfanatičniji nacisti morali priznati kako je Njemačka izgubila
veliku ofenzivu, jer smo se pripremali za povlačenje u velikim razmjerima.
Učinili smo i posljednji nadljudski napor kako bismo ostvarili pobjedu
njemačkoga oružja. Naša je satnija stigla čak do Birjutska, gdje smo iznenadili
čitavu konjaničku jedinicu u vojarni za odmor. S male udaljenosti i u kratkom
vremenu, preobrazili smo ljude i konje u vrišteću krvavu masu prestravljenih
ljudi i ritajućih životinja. Tada smo se morali povući, jer je na nas poslana velika
sila tenkova T-34.
Posvuda je bilo teških borbi i velikih gubitaka.
Masakrirali smo jednu pukovniju koja se našla u okruženju, ali poput naše
104. grenadirske, nismo je mogli prisiliti na predaju. Dovezli smo svoje tenkove
na mjesta i granatirali ih tri sata. Njihovi su vriskovi bili odvratni. Nakon što su
bili uništeni, ugledali smo stravičan prizor: posvuda su se nalazili razneseni
kamioni, oružje i nevjerojatno osakaćeni vojnici, koji su svi redom bili žene.
Mnoge od njih su bile mlade i zgodne, imale bijele zube i nokte lakirane crveno.
To je bilo otprilike dva kilometra istočno od sela Livnija.
Stari Un je problijedio: "Obećajmo jedan drugome kako ćemo mi, ili jedan od
nas koji se izvuče živ iz ovog, napisati knjigu o ovom smrdljivom neredu u
kojem sudjelujemo. To mora biti knjiga koja će biti trn u oku čitavoj prljavoj
vojnoj branši, bez obzira bili to Nijemci, Rusi, Amerikanci ili drugi, tako da svi
ljudi mogu shvatiti kako je imbecilno i pokvareno ovo idiotsko zveckanje
oružjem."

156
 Naše su naredbe govorile da tijekom povlačenja moramo sve uništiti.
Rezultat toga gotovo je nemoguće opisati. Mostovi, sela, ceste i pruge su bili
razneseni. Hrana svake vrste koju nismo mogli ponijeti sa sobom je bila
natopljena benzinom, katranom, ili sadržajem nužnika. Prostrana, veličanstvena
polja suncokreta su bila spaljena ili pogažena traktorima. Svinje i sve ostale
životinje su bile ubijene i odvučene na sunce, pa su za nekoliko sati počele
trunuti i smrdjeti. Posvuda smo ostavili zamke, takve da bi, primjerice, koliba
eksplodirala ako bi netko otvorio njezina vrata. Posvuda se moglo vidjeti samo
pustošenje, ružni krajolik smrti.
Kao i obično, 27. tenkovska pukovnija se tijekom nekoliko tjedana smanjila
do ruba nestanka, jer smo mi naravno, bili posljednji u povlačenju i jer smo se
neprestano borili protiv nadmoćnih ruskih tenkovskih snaga. Međutim, ovoga
nam puta nisu bila poslana pojačanja. Preživljavanje pukovnije je bilo pitanje
tjedana, možda čak i dana.
Dok smo se kotrljali cestom iza njemačkih jedinica koje su se užurbano
povlačile, ponekad je bilo nemoguće napredovati zbog gustih kolona konjice,
pješaštva, topništva i tenkova u bijegu. Beskrajni nizovi kamiona, tenkova,
topova, konja i ljudi očajnički su se vukli prašnjavim cestama, gdje su prašina i
vrućina život činile grozničavim snom. U poljima s obaju strana ceste nalazile su
se jednako guste i jednako duge kolone ljudi i životinja, ali to su bili civili. Oni su
upotrebljavali vrlo čudna vozila, u koja su se mogli upregnuti stari konji ili
krave, ili oboje, ili pas, magarac ili čovjek, ili su se jednostavno vukli sa svojom
imovinom na leđima. Svima je na umu bila samo jedna pomisao: pobjeći.
Čudno, ali uopće nismo vidjeli čak niti sjenku ruskog aviona, inače bi rat
završio godinu dana ranije no što doista jest. Kada bi se neko od naših vozila
pokvarilo, bez obzira bio to samo automobil ili tenk, nije bilo vremena za
popravke. Tenk bismo prevrnuli u jarak, gdje ne bi smetao prometu. Bezbrojni
iscrpljeni vojnici bacali su se u jarke, odakle bi nas preklinjali da ih povezemo,
ali to nije bilo dozvoljeno. Bilo je srceparajuće slušati njihove molbe, a ne moći
umiriti glas savjesti time što bismo povezli barem jednoga od njih s nama.
Nitko nije zastajkivao i primao ljude na vožnju. Tenk za tenkom prolazio je
pokraj njih, podižući ogromne oblake prašine iznad polja. Stotine izbjeglica je
također padalo i ležalo kao da su umrli na užasavajućoj vrućini. No nitko se nije
obazirao niti na njih. S vozačkog mjesta u dubini tenka, Porta je povikao:
"Ovo je nešto poput povlačenja, dečki. Ovo je gore nego kada smo ratovali u
Zemlji Žabara, gdje su se svi Francuzi i Tommiji povlačili pred nama. Tih dana
naši tenkovi nisu bili toliko brzi, ali sada imamo puno bolju izvedbu. Pojest ću

157
svoju lijevu nogu ako Goebbels ikada izgovori ijednu riječ o ovoj veličanstvenoj
maloj utrci. Ako nastavimo ovim tempom, stići ću u Berlin do svog rođendana.
Staljine, stari mačoru, dobit ćeš prekrasan komplet civilne odjeće umjesto ove
prljave uniforme koju si prisiljen nositi, i dobit ćeš priliku da dobro počešeš
Adolfovu pozadinu. I vi ste svi pozvani; i jest ćemo pire krumpir i svinjetinu
izrezanu na kockice, a nakon toga kolače od krumpira, šećera i džema, i sve što
god budete mogli progutati. I dovest ćemo onog jednonogog magarca, Asmusa
iz bolnice s njegovom drvenom nogom i privatnim zahodom."
Poslao nam je bocu i rekao da pijemo u čast sretnog poraza pruskih
nacističkih oružanih snaga.
Istočno od Harkova poslani smo u veliku akciju osiguravanja odstupnice, u
kojoj su svi naši tenkovi bili izbačeni iz borbe, tako da smo i mi postali
pješaštvo.
Porta i ja smo bili sami, oko pola kilometra udaljeni od Starog Una i ostalih, i
opsluživali smo tešku strojnicu. Dok smo tako ležali tamo i puštali da strojnica
puca po Rusima koji su napredovali, dotrčao je neki lik koji bi protrčao prijeko
Rusima da ga Porta nije uhvatio za jednu nogu.
Bio je to kapelan - kapelan koji je molio onu molitvu tako punu milosrđa i
ljubavi prije no stoje počelo povlačenje. Porta je sjeo zajahavši ga i opalivši mu
zvonku zaušnicu.
"Kamo si krenula, ti prokleta kravo? Ne dezertiraš valjda?"
"Izgubili smo rat", jecao je kapelan. "Bolje da se predamo svojom voljom,
tada nam sigurno neće ništa učiniti."
"Predat ću ja tebe, ti prljava jezuitska životinjo! Jesi li zaboravio svoj
moralno prosvjetljujući govor, u kojem si nam rekao da idemo ubijati crvena
bića iz močvare? Sada ćeš nam vraški pomoći sa ovom strojnicom ili ću ti zabiti
čahuru u čelo, pa makar i mi umrli od smrada! Sada ćeš okusiti ubijanje koje si
tako toplo preporučivao nama, ti kukavno smeće!"
Porta mu je napravio šljivu na oku, potom ga udario svojim čeličnim
šljemom, tako da se ovaj složio poput mokre krpe.
"Ovo je - nepokornost", povikao je kapelan histerično. "Pobrinut ću se da vas
izvedu pred vojni sud ako istoga trenutka ne ..."
Udario sam ga u lice stisnutom pesnicom i pritisnuo cijev svog pištolja na
zlatom optočeni križ koji mu je bio zašiven na džepu na grudima i povikao:
"Ili ćeš se za tri sekunde naći s druge strane ove strojnice i dodavati nam

158
municiju, ili ćeš biti mrtvi kapelan."
Jecajući od straha i bijesa zbog svog poniženja, dopuzao je do mjesta koje
smo mu pokazivali. Nismo bili nimalo milostivi prema njemu, nego smo dali
oduška svojoj nagomilanoj žeđi za osvetom. Svakoga puta kad bi bio nespretan,
udarili bismo ga jako po prstima našim pištoljima.
"Ovo ti je za Hansa Breuera!"
"Ovo je za Asmusa!"
"A ovo-a ovo-i evo ti još-za Ursulu!"
I još jednom jer sam snajperom ubio dvanaest ljudi u sat vremena, onda
kada sam bio izvan sebe zbog tuge za Ursulom!
I još jednom jer sam ubio onog jadnika kojega je bilo gotovo nemoguće
pogoditi, neki dan.
Iskrilo mije pred očima, i poludio sam. Htio sam da dobije stoje zaslužio. I
Porta je imao podugačak račun kojega je trebalo podmiriti.
"Sada si došao u ljudske ruke, ti svinjo, i mi te nećemo pustiti."
Kad smo bili gotovi s njim, natjerali smo ga da krene prema ruskim linijama
i propucali ga kroz obje noge kada je prevalio dvije trećine puta. Trojica
Mongola su ispuzala da ga uhvate. Prestali smo pucati sve dok ga nisu odvukli.
"Ne znam za tebe," rekao je Porta, brišući znoj s lica, "ali ja se osjećam novim
i boljim čovjekom."
Kada smo se vratili u satniju, podnijeli smo propisanu prijavu daje kapelan
von Wilnau iz 12. oklopne divizije dezertirao neprijatelju, te da smo pucali u
njega i ranili ga dok je to činio. Tako će ga, čak i ako bude uspio pobjeći od Rusa,
Nijemci sigurno ubiti kao dezertera.
"Jesu li ga uhvatili Rusi ili Azijati?" upitao je Pluton.
"Azijati."
"Tada će dobiti siguran, pravi blagoslov."
Nastalo je sveopće zadovoljstvo što je kapelan pao u šake ratnicima iz
barbarskijih dijelova Sovjetskog Saveza. Nisu baš svakoga dana dobivali pravog
nacističkog svećenika da bi se poigrali s njim. .
Volio bih biti human. Volio bih moći reći kako nisam imao krvožednih
instinkata: ali čak i danas mi se zamrači pred očima kada pomislim na, a
posebice kada sretnem one koji potiču na rat, sve one idiote koji izravno ili
varljivim insinuacijama podržavaju razdor i ratoborne instinkte. Vidio sam

159
rezultate sramotnog djelovanja tih propagandista, kritičara, fanatika, hladnih
poslovnih mozgova i političara željnih vlasti. Oni su odvratna gamad, i kao takvi
trebaju biti uništeni. Mora ih se istjerati iz njihovih rupa i pukotina i srediti ih!
Znam daje naše ponašanje prema kapelanu bilo barbarsko, ali nismo mogli
drugačije postupiti. Nemam sućuti prema onima koji žele rat, koji žele natjerati
milijune miroljubivih ljudi da odbace svu ljudsku obzirnost. Oni su opasni, i
znam da im se treba suprotstaviti svim silama. Znam to, kao što to u dubini
svoga srca zna svaki Nijemac. Ah, kad bi si samo Nijemci mogli to utuviti u glave
i imati hrabrosti da djeluju prema vlastitom znanju. Ujedinjeni njemački revolt
protiv rata, nemilosrdno poravnavanje računa s duhom i pristašama
militarizma - to bi vratilo stvari na svoje mjesto.
Prije no što smo zauvijek napustili Harkov, inženjerija ga je potpuno uništila.
Harkov je bio velik grad; zauzimao je područje približne veličine Kopenhagena i
na početku rata imao dobrih osamsto pedeset tisuća stanovnika. Harkov je bio
jedan od najljepših gradova Sovjetskog Saveza, i imao je isti prestiž poput
Moskve ili Odese. Ubijeno je otprilike tristo tisuća njegovih stanovnika. Kao
stoje general Zeitzler ponosno rekao, bio je "" resilo s vern ich tet".
Bih li trebao imati samilosti prema takvome svećeniku?
Jednostavno ne mogu.
"Sve ja to dobro znam, dragi moj Beieru." Barring je nervozno odmahnuo
glavom, a rukuje spustio na rame Starog Una. "Čitava je ta stvar nemoguća. To
više nije rat, nego čisto i jednostavno samoubojstvo. Moramo voditi rat
oslanjajući se na djecu i starce, ali moraš shvatiti kako njima, jadnicima nije lako
ovako neizvježbanima biti poslan u ovu najgoru prljavštinu. Zato bih te zamolio
da budeš dobar prema njima. Pomisli kako bi to mogao biti tvoj otac ili mlađi
brat; prema njima bi sigurno imao obzira. I neki od vas su plakali kad ste imali
petnaest ili šesnaest godina, u to ne sumnjam. Ako biste mi htjeli učiniti
nekakvu uslugu, budite pristojni prema njima. Pomozite im da stanu na svoje
noge, koliko je to moguće u ovim luđačkim uvjetima. Mislim kako im ne bismo
trebali još pogoršavati; oni to nisu ni najmanje zaslužili, jer ako je itko ovdje
nevin, onda su to ti dječaci. Jedno je sigurno, sudeći prema regrutima koje nam
trenutačno šalju, dno bačve će uskoro biti pogrebeno, pa možemo pretpostaviti
kako će i rat doći svome kraju."
"O, ne, Hauptmanne", rekao je Porta uz smiješak. "Tada će nam poslati još i
sve djevojke. Možemo li se odmah zapisati za neke dobre statistice? Rado bih
obučavao jedinicu njih. Znam neke vrlo stimulirajuće vježbe u ležećem položaju
..."

160
 "Porta, budi siguran da ću te postaviti za odgovornoga za statistice ako do
toga dođe", prekinuo gaje von Barring uz smijeh. "U međuvremenu mi učini
uslugu i upamti ono što sam upravo rekao. To je samo moja sugestija, ali
siguran sam da vam neće biti teško poslušati me."

161
 OKLOPNI VLAK
Nakon pada Harkova, 27. pukovnija je povučena i poslana u
Dnjepropetrovsk, gdje nam je dodijeljen oklopni vlak "Leipzig". Čim smo bili
postavljeni, mi i još jedan oklopni vlak pošli smo prema Harolu, 100 kilometara
zapadno od Poltave, gdje smo imali vježbe gađanja kako bismo se upoznali s
našim novim naoružanjem. Nama petorici dodijeljen je jedan vagon: Stari Un je
bio zapovjednik vagona; Porta je bio zadužen za osam strojnica i tri automatska
topa; a Stege za kupolu broj 1, ja za kupolu broj 2 sa svojim 12-centimetarskim
topom s dugom cijevi, kakvu je imao i Stege. Pluton je bio zadužen za radio i
komunikacije. Kao posadu dobili smo dvadeset i pet regruta, koji su prošli
Četverotjednu obuku. Najmlađem je bilo šesnaest, a najstariji je imao šezdeset i
dvije godine. Bili su prilično jadan prizor.
Krenuli smo prema bojištu, a nismo znali kamo zapravo trebamo ići.
Pokazalo se daje to bio L"vov, gdje smo raznijeli jedno selo u komadiće i borili
se protiv ruskog topništva našim automatskim naoružanjem. Nakon toga
krenuli smo na jugozapad. Danju i noću prevaljivali smo stotine kilometara
tračnica, stajući samo zbog vode ili nafte, ili kako bismo pričekali na sporednom
kolosijeku da bi propustili vlak iz suprotnog smjera. Smjeli smo se opružiti i
spavati u svojim vagonima, i divno smo se provodili. Mislili smo kako rat i nije
toliko loš, samo kad se povremeno možeš naspavati do mile volje. Neprestani
nedostatak sna kojem smo bili stalno izloženi je činio to sve tako
nepodnošljivim, a naše živce napetima.
U Kremenčugu smo se šetali po stanici, kada je odjednom ženski glas
povikao:
"Sven! Sven!"
Zapanjeno smo se okrenuli. Ugledali smo prazni vlak-bolnicu, a na jednim je
njegovim vratima stajala medicinska sestra i mahala prema meni:
"Sven, dođi i pričaj mi kako si!"
Bila je to Asta. Zagrlila me i poljubila. Jedva sam je prepoznao u njezinoj
uniformi, i zato što je u danima kad sam je poznavao u Gothenburgu bila
rezervirana i pomalo dosadna, iako je bila lijepa. Primijetio sam da ju je rat
razdrmao. U njezinim očima ili pokretima nije bilo oklijevanja. Povukla me u
vlak, dok su druge dvije sestre preuzele Portu i Starog Una u svoje ruke.
Asta se bila udala i razvela od čovjeka koji je bio dvadeset i dvije godine

162
stariji od nje. Potom su se ona i jedna prijateljica dobrovoljno prijavile u
njemački Crveni križ, i tada, i tada ... Bože, kako sam bio pohotan. I Bože, kako je
ona bila pohotna. Gledali smo jedno u drugo, ali nismo govorili o onome što
bismo željeli. Tada je došla neka druga sestra i šapnula joj nešto u uho.
"Dođi", rekla je Asta i povela me do drugog vagona, gdje me ugurala na donji
ležaj, navukla zavjesu i skinula se brzim, izvježbanim pokretima. Samo jedan
okret i skinula je haljinu, i više nije bilo ničega o čemu bismo pričali - oboje smo
to jednako očajnički željeli, i bilo je dobro i lijepo biti tako iznenada obdaren
čistom, dobro opranom djevojkom čvrstih mišića, koja je znala što radi i kako je
četvrt sata sasvim dovoljno vremena ako ga se ne trati na razgovore o vremenu
ili razmišljanje o tome što se ne usudite uraditi. Toliko smo žudjeli za time, bili
smo toliko pohlepni i usklađeni da smo uspjeli dva puta, iz jednostavnog razloga
što nismo zastali kako bismo razmišljali, nego smo djelovali bez oklijevanja,
povinujući se želji koja se skupljala mnogo mjeseci. Čudno je kako život, gol i
bestidan, odabire dočekati u zasjedi trojicu prljavih vojnika i podsjetiti ih na
njihovo postojanje, njihovo golo postojanje na željezničkoj stanici, bilo kojoj
staroj stanici. To pokazuje kako se uvijek može naići na nešto dobro, i kada se to
dogodi, kako je četvrt sata više nego dovoljno vrijeme, ako to sami želite da
bude.
Još uvijek mogu zamisliti i smijati se pomalo komičnom prizoru nas trojice
prljavih vojnika kako ponosno koračamo prema našem oklopnom vlaku, leđima
tvrdoglavo okrenuti prema vlaku-bolnici koji samo što nije krenuo. Nismo se
osvrnuli, ali uvijek sam zamišljao kako su najednom prozoru vagona stajale
djevojke s nježnim, dirnutim izrazima na licima. To nisu bile tri medicinske
sestre, već žene iz vlaka-bolnice koje su svoje darove podarile trojici ljudi i
dobile nešto dobro zauzvrat. To se dogodilo tako brzo, a bilo je tako potpuno.
Sa smiješkom u očima ukrcali smo se u naš vlak.
Je li bilo dobro?
Doista jest.
Čak je i Porta bio tih, što pokazuje kako na svijetu postoji još nešto osim
pohote.
Stari Un je počeo pjevati nešto za sebe, a Porta je izvadio flautu. Tada smo
prasnuli u smijeh i ostavili druge u neznanju.
"Jadne djevojke", rekao je Stari Un. "Mora da su dobile gomile ušiju."
Pa smo odsvirali onu pjesmu o kralju koji je dobio buhu.
Bilo je to pravo poetsko čudo, jednako prirodno i iznenađujuće kao kada, dok

163
ležite na travi nekog ljetnog dana, iznenada otkrijete kako mladi zec njuši vaše
prste.
Oklopni vlak nastavio je prema ratištu tijekom sljedećih dvadeset i četiri
sata. U Bahvoratu, blizu pokrajine Donec, rekli su nam koji je naš zadatak. Morali
smo biti podrška napadu, i tada prodrijeti što smo dublje mogli iza linije
Lugansk-Harkov i u neprijateljskoj pozadini napraviti što veći nered. Potom
smo se trebali povući, uništavajući za sobom mostove i tračnice. U slučaju da
vlak bude onesposobljen za daljnje djelovanje, trebali bismo ga dignuti u zrak i
svi preživjeli se pokušati probiti do naših linija.
Glas Oberstleutnanta Hinke obratio se preko razglasa svim vagonima:
"Budite spremni. Pripremite se za akciju."
Skinuti su poklopci s topova, pripremljene granate, i svaki je čovjek zauzeo
svoje mjesto. Vlak je polako ubrzavao, sve dok se nije počeo ljuljati, a kotači
zujati i povremeno škripati i cviljeti na oštrim zavojima. Tada se iz zvučnika
začula naredba:
"Vlak! Pripremi se za sukob!"
Zadnjaci cijevi velikih topova su se otvorili, granate i naboji su bili ugurani
unutra. Čuo se zveket i udarci čelika o čelik; kotačići za mijenjanje postava
topova su se okretali, a automati su se jednolično punili. Istovremeno smo
navukli svoje azbestne šljemove na glave. Kroz periskop sam promatrao seoski
krajolik. Ispred nas sjedne strane ležala je rijeka, široka i prljavožuta, izvijajući
se poput vrpce između sivih padina. Velikom brzinom prošli smo kroz
napušteno selo, i preko velikog željeznog mosta. Duboko ispod nas, rijeka je
izgledala poput velikog žutog krova od valovitog lima.
Dobrih pet kilometara dalje od rijeke došlo je do prvog susreta s
neprijateljem, koji je iznenada ispalio nekoliko granata na nas. Vlak je naglo
ubrzao, tako da je buka njegovih teških kotača gotovo nadglasala fijukanje
granata. Potom su se u svim kupolama oglasila zvona za uzbunu, i dobili smo
naređenje da otvorimo vatru.
Zapovjednici svih vagona su bili obaviješteni o svojim metama, a oni su
potom obavijestili svoje zapovjednike kupola. Veliki topovi okrenuli su svoja
crna usta prema šumama i poljima okupanima suncem.
Tada je stigla naredba: Pali! i začula se zaglušujuća, stravična odjekujuća
grmljavina kada je naših trideset teških topova započelo svoju pjesmu smrti za
taj nasmijani ljetni krajolik. Nakon kratkog vremena bili smo zaogrnuti dimom i
prašinom. Svaki put kada bi topovi zajedno ispalili salvu granata, vlak bi se tako

164
snažno zatresao da smo mislili kako će se prevrnuti. Rusi su nam počeli
odgovarati, a granate su se s treskom zabijale u strane vagona; no bile su
premalene da bi mogle učiniti nekakvu ozbiljniju štetu. No, nije prošlo mnogo
vremena, a oni su na našu vatru počeli odgovarati iz teških 28-centimetarskih
topova, pa su neke od njihovih granata i imale učinka, udarajući nas poput
uragana. Brzo smo promijenili cilj i počeli gađati rusko topništvo. Odjednom je
vlak stao. Uskoro su se proširile glasine kako je izravno pogođen jedan od
prednjih vagona, i kako je uništen jedan od njegovih podvoza. Neki naši
inženjerci morali su izići van i zaklonjeni vlakom prevrnuti oštećeni vagon s
tračnica. Imperativ je bio ponovno krenuti stoje prije moguće, jer oklopni vlak
koji stoji je samo bespomoćna lovina neprijateljskog topništva. Međutim, prije
no što su uspjeli prevrnuti taj vagon i ukloniti ga s tračnica, Rusi su uspjeli
uništiti još jedan vagon, pobivši cijelu njegovu posadu.
Ova snažna topnička vatra prisilila nas je da se povučeno prema velikom
željeznom mostu na rijeci. Dok smo išli prema njemu, za sobom smo uništavali
tračnice uz strašne detonacije. Tada su nam iz našeg zapovjedništva daleko s
one strane rijeke poslali naređenje da stanemo jedan kilometar istočno od
mosta i osiguravamo odstupnicu pješaštvu dok ga oni budu prelazili. Kada ga
oni prijeđu, tada ga možemo prijeći i mi, a potom će inženjerci razrušiti most.
Drugi oklopni vlak, "Breslau", nam je poslan kao pojačanje, i čim je on zauzeo
položaj pokraj mosta, Oberstleutnant Hinka je htio učiniti proboj linije Rostov-
Voronjež našim vlakom i učiniti što bude moguće kako bi se omelo neprijatelja.
Hinka je mislio kako bismo mi morali moći stići do gradića udaljenog
dvadesetak kilometara, gdje se nalazilo rusko zapovjedništvo divizije. "Breslau"
je trebao ostati stajati pokraj mosta i pucati na neprijatelja, u nadi da oni možda
neće primijetiti kako je "Leipzig" krenuo prema njihovoj pozadini.
Prvih nekoliko kilometara smo jurili punom brzinom, a na nas se nije pucalo;
no tada su prema nama okrenuli svoje najjače topove, i u sljedećih petnaest
minuta, nekoliko naših vagona je bilo jako oštećeno, iako su i dalje bili sposobni
za borbu. Potom je naša lokomotiva i sama primila nekoliko ozbiljnih pogodaka,
pa smo se morali povući, polako puzajući natrag putem kojim smo došli.
Približilo nam se nekoliko velikih tenkova, pa smo morali spustiti svoje
topovske cijevi i sukobiti se s njima. Bilo je fantastično vidjeti kako ih
pogađamo. Naše 12-centimetarske granate raznijele bi takav tenk na komadiće,
odbacujući njegove čelične ploče u zrak poput pera iz razderanog jastuka.
Granate su neprestano padale oko naše lokomotive, koja je gubila paru kroz
bezbrojne rupe, stoje rezultiralo smanjivanjem naše brzine na polagano i trzavo

165
napredovanje. Bilo je više nego sumnjivo da će se oklopni vlak "Leipzig" uspjeti
vratiti natrag.
Kad pomislim na sav taj neizmjerno skup materijal, i neprijateljski i naš,
kojega sam pomogao uništiti, um mi se zgražava nad samim iznosima o kojima
se tu radi. Kad pomislite na to, morate se nasmijati glasno i prodorno, jer ćete
inače briznuti u plač i ubiti se. Zar ljudi baš ništa ne shvaćaju? Zar vi, koji ovo
čitate, ne shvaćate kakvo fantastično bogatstvo leži i čeka na vas da ga
iskoristite, i ako upotrijebite vojsku u svoju vlastitu korist, vaš materijalni i
kulturni položaj će danas biti dobar? Moći ćete si priuštiti da dobro živite, dobro
jedete i imate svako po automobil, ili što god želite imati; moći ćete putovati
cijelim svijetom; moći ćete izići van i provesti se; moći ćete sagraditi kuću bez
straha ili tjeskobe. Ima dovoljno, više nego dovoljno za svakoga.
Nitko u to ne vjeruje - ili, točnije, nitko se ne usuđuje u to vjerovati. Kakvo
nas to prokletstvo sve čini tako inertnima i zastrašenima da se ne možemo
sabrati i lišiti generale njihovih povlastica? Mi smo većinom glupi, lijeni i neuki,
i samo klimamo glavama i zadovoljni smo kada čujemo gomile dubokoumnih
gluposti o "ravnoteži moći" i "međudjelovanju sila" i sav ostali žargon.
Ravnoteža moći? Kada bi se svaki mali čovjek potrudio i zahtijevao da novac
bude potrošen na poboljšanje njega samoga umjesto na oružje i rat, ne bi bilo
rata, i svima bi nam bilo bolje. Ali svi ti mali ljudi prvo moraju lupiti šakama o
stol i dati na znanje tko ima moć u svojim rukama i kako će se ta moć
upotrijebiti.
Ali činjenica je da ti mali ljudi nisu dovoljno obrazovani, pa se stoga moraju
oslanjati na osjećaje, a to nije dovoljno. Sve će biti u redu, kažu, i dobro nam je
ovako kako je; i, svejedno, mi se ne razumijemo u politiku, a političari ionako
izvode prljave trikove s nama čim se dočepaju plijena. Ako kažete običnom
čovjeku kako može dobiti automobil besplatno i bez poreza, a kako benzin ne
mora koštati više od nekoliko novčića po litri, on će se samo nasmijati, jer ne
zna. A ako im sve počnete računati i pokazivati im koliko što košta, tada se
naljute jer je to jednako kao da im pokazujete kako su bedasti idioti koji
nepotrebno izdaju novac.
Bilo je potrebno svega nekoliko sati kako bi se uništilo oklopni vlak
opremljen topovima, čije su same cijevi vrijedile pravo bogatstvo. Bili smo
okruženi fijukom granata, i iako smo uništavali tenk za tenkom, oni su nam se
postupno primicali poput odvratnih kukaca u napadu.
Tada je centar za kontrolu paljbe utihnuo. Pluton je grozničavo okretao
gumb, ali nije mogao uspostaviti kontakt niti s ostalim vagonima. Otada nadalje

166
je Stari Un morao sam voditi naš dio borbe. Sada smo bili udaljeni samo
osamsto metara od mosta i "Breslaua"; ali je "Breslau" u međuvremenu bio
pretvoren u plamenu olupinu, a svi su njegovi topovi utihnuli.
Snažna eksplozija protresla je naš vagon i odjeknula još nekoliko puta u
našim ušima. Neki članovi posade počeli su vrištati, vriskovima koji su nam išli
na živce, a dim i plamen provalili su iz prve kupole. Bio je to izravan pogodak.
Ugasili smo požar našim aparatima za gašenje, i tada prebrojali: četiri mrtva i
sedam ranjenih. Na sreću, Stege je bio neozlijeđen osim nekoliko manjih
opekotina na rukama.
Sada je moj top bio jedini iz kojega se moglo pucati. Znojili smo se dok smo
se kretali pregrijanom kupolom, u kojoj su se pojavljivali plamenovi nakon
svakog hica kojeg bismo ispalili. Jedan za drugim, vagoni su bili uništeni, i na
posljetku je cijeli vlak stao, pa gaje neprijatelj mogao precizno gađati. Potom se
začula eksplozija kao daje Sudnji dan, i bijeli plamen ispunio je kupolu. Dobio
sam jak udarac u prsa i sve mi je pred očima postalo crno. Zastenjao sam.
Osjećao sam kao da mi je tijelo zdrobljeno. Morao sam disati vrlo pažljivo, ali
čak i tada sam osjećao svaki dah kao da me netko probada noževima. Nisam se
mogao pomaknuti. Bio sam uhvaćen u škrip koji se sastojao od topa, koji je bio
izbačen iz svoga ležišta, i čeličnog zida kupole.
Bio sam poškropljen krvlju od glave do pete. Nisam znao čijaje to krv bila, ali
pretpostavljao sam daje moja. Pokraj mene je ležao jedan član posade topa,
kojemu je vrh glave bio otkinut poput vrha kuhanog jajeta. Moje lice i ramena su
bili prekriveni njegovim mozgom. Osjetio sam nepodnošljiv smrad: mješavinu
uzavrele krvi i utrobe, pomiješanu s jetkim mirisom municije. Povratio sam.
Začula se još jedna glasna detonacija, i plamenovi su poletjeli na sve strane.
Vagon se počeo naginjati i činilo se da će se prevrnuti, ali nešto gaje uhvatilo i
on je ostao nakošen pod kutom od 45°. Drugi pogodak je malo pomaknuo top,
pa sam mogao pomaknuti noge i jednu ruku, te sam uspio obrisati dio ljepljivog
mozga sa svog lica. Iza mene ležao je Schultz, momak od šesnaest godina, a obje
su mu noge bile pretvorene u crvenu masu. Iznad moje glave je visjela nečija
otkinuta ruka, a najednom njezinom prstu bio je zlatan prsten s plavim
kamenom. Zavrtjelo mi se u glavi, i počeo sam vrištati. Međutim, brzo sam se
pribrao i počeo dozivati Starog Una i Portu. Ubrzo nakon toga začuo sam glas
koji je dopirao kroz debele čelične ploče, i koji mi je govorio da počnem lupati
po ploči kako bih im otkrio gdje se nalazim. I tada se začuo utješni glas Starog
Una:
"Stiže pomoć, stari!"

167
 Napravili su rupu aparatom za rezanje, kroz koju je Porta gurnuo svoju
blagoslovljenu ružnu njušku:
"Dobar dan!" rekao je isceren. "Jeste li za šetnju?"
Pažljivo su me oslobodili. Od posade našeg vagona devetorica su preživjela, i
dok smo omotavali zavojima jednog od njih, doletjela je još jedna granata i
zatrpala nas u vagonu.
Porta i Pluton udarali su po oklopnim vratima s nekoliko teških maljeva, pa
smo ih uspjeli dovoljno otvoriti kako bismo se mogli izvući van. Naoružani
automatima i ponekom granatom potrčali smo prema mostu, zaklonjeni
nasipom. Nekoliko ruskih tenkova požurilo je prema naprijed kako bi nas
odsjekli, i našli smo se u utrci za život ili smrt, koju oni koji je budu preživjeli
zasigurno neće zaboraviti. Mi smo stigli prvi. Naboji eksploziva bili su spremni
za tren, a upaljači pripaljeni. Tada smo punom brzinom pojurili preko mosta,
između čijih čeličnih pragova smo mogli vidjeti rijeku duboko ispod sebe,
uzburkanu granatama i mecima. Rusi su svojim strojnicama meli po mostu, i
nekoliko naših je bilo pogođeno i palo je dolje u uznemirenu žutu vodu. Bili smo
ga već gotovo prešli, kad nam je strahovit prasak presjekao dah. Most se polako
počeo urušavati.
"Držite se za ogradu", povikao je Porta.
Veći dio mosta pao je u rijeku. Pragovi su padali poput listova sa stabla u
jesenjoj oluji. Tračnice su se lomile uz škripu, a matice i vijci su letjeli u svom
smjerovima, poput projektila iz automatskog topa.
Na posljetku je buka utihnula. Uz pomoć nekakvih žica Porta i ja smo se
uspjeli popeti na stup mosta, a otamo smo hvatajući ravnotežu preko svijene
tračnice stigli do obale i ostalih.
Von Barring je bio jako opečen po licu i trpio je strašne bolove. Oberstu
Hinki je nedostajao nos i jedna strana lica.
Čim smo se vratili u svoju vojarnu zaspali smo.
Povukli smo svoje zaštitne naočale prema dolje i povezali svilene rupce oko
vratova. Von Barring podigao je Staljina i dodao ga Porti. Potom je glas Starog
Una izdao naredbu preko zvučnika ostalim vozilima:
"Upalite motore! Pripremite se za akciju!"
Automatsko oružje je bilo utovareno, dugi pojasevi municije na svojim
mjestima. Zapovjednici vozila javili su da su spremni; nakon čega se ponovno
začuo glas Starog Una:

168
"Prvi oklopni izviđački vod - naprijed - marš!"
Motori su zapjevali, šljunak je prštao ispod masivnih guma.

169
 HALS-UND-BEINBRUCH5
"Je li strašno, Stari Un?" uspio sam prošaputati.
"Par sitnih krhotina u tvom trbuhu i nogama. Ne izgleda strašno. Slobodno
se oraspoloži. Vidjet ćeš, za kratko vrijeme opet ćeš biti dobro. Vodimo tebe i
Stegea u trijažnu stanicu. Stege je dobio samo u nogu."
Trgnuo sam se od boli kad je automobil poskočio.
"Vraški me boli, Stari Un. Daj mi gutljaj vode."
"Ne smiješ ništa piti sve dok te liječnik ne pregleda", odgovorio je Stari Un i
pogladio me po kosi. "Znaš i sam da je to strogo zabranjeno kod ozljeda trbuha."
"Daj pogledaj mi to. Izluđuje me."
"Već smo ti stavili zavoje. Ništa više ne možemo učiniti dok te liječnik ne
pregleda."
Automobil je stao. Stari Un je iskočio iz njega, a do mene se sagnuo Porta.
"Sada momče, dobro stisni zube, jer ćemo te Pluton i ja podići iz ove kutije i
dodati te dolje Starom Unu i Titchu. Kad to obavimo, najgore će biti iza tebe.
Samo pomisli, stari momče, na sve one male medicinske sestre koje će prati
tvoje vitalne organe čistim krpama četiri puta dnevno, kao što to rade našem
beznogom prijatelju Asmusu.
Usne su mi krvarile kada sam se napokon našao na tlu s kutijom za plinsku
masku pod glavom. Sad je odjednom postalo važno biti vraški hrabar i sve to, i
ne vrištati. Kad su spustili Stegea, on je glasno zastenjao, jer mu je noga udarila
o kotač oklopnog vozila. Naši suborci su se nagnuli nad nas da se pozdravimo.
Stari Un pritisnuo je svoju čekinjavu bradu na moju i prošaputao:
"Potrudi se da se zadržiš po garnizonima dok se rat ne završi."
Porta nam je stisnuo ruke i pružio nam Staljina kako bi se i on mogao
oprostiti od nas; tada je baš prije no što je ponovno nestao u vozilu, po vikao:
"Blago vama, vragovi! Poljubite ih sve od mene i recite im da ću se brinuti o
svom tenu svakoga dana, tako da ću biti jednako zgodan kada me ponovno budu
vidjele."
Tada je snažni motor zabrektao. Stari Un, Titch i Pluton su nam mahali iz
otvorene kupole, a tada su i oni i oklopno vozilo nestali u oblaku prašine.

170
 Osim bola, osjećao sam se uplašeno i usamljeno. Bilo je dobro što sam uz
sebe imao Stegea s kojim sam se zajedno mogao osjećati usamljenim.
Nekoliko bolničara nas je unijelo u veliki hodnik, po čijem je podu bila
razastrta slama i koji je bio prekriven ranjenim vojnicima u otrcanim i prljavim
uniformama. Stege me uhvatio za ruku čim su nas spustili u slamu.
"Je P te boli, stari? Znaš, uskoro će ti biti bolje, kad te pregleda liječnik i kad ti
da injekciju u ruku. Moramo nekako izvesti da možemo cijelo vrijeme ostati
zajedno."
"Da, nikako se nećemo dati razdvojiti, ma što se dogodilo. Bože, što ovo boli.
Kao da su mi izvadili utrobu. Ali kako je tvoja noga? Je 1" jako oštećena?"
"Pomalo me boli", rekao je Stege, pokušavajući se slabašno nasmiješiti.
"Najviše me boli stopalo. Ali, do vraga, i noga, mogu mije odrezati. Više se
brinem za tvoj trbuh."
Došao je liječnik s nekoliko bolničara, koji su ispisivali kartone za svakog
pacijenta prema liječnikovu diktatu. Bacio je ravnodušan pogled prema
Stegeovim zavojima i rekao:
"Krhotina granate u lijevoj nozi, transport 6, odmah svježi zavoji i 3 cc.
tetanus."
Stavio je čistu gazu na moj trbuh: "Krhotine granate u lijevoj nozi, desnom
stopalu i trbuhu, transport 1, 3 cc. tetanus, 2 cc. morfija odmah i također prije
transporta."
Odvažio sam se i upitao možemo li Stege i ja ostati zajedno.
"Nije previše važno hoćeš li umrijeti ovdje ili u bolničkom vagonu, što se
samog toga tiče", bešćutno je odgovorio. "Ali ozljede trbuha idu transportom 1,
a ovaj ovdje transportom 6. U vezi toga ne mogu ništa učiniti."
Tada je nastavio dalje, a bijeli je ogrtač lepršao oko njega. Ne mislim kako je
bio arogantan ili okrutan, samo preopterećen. U zamjenu za dobru englesku
lulu, naše cigarete i duhan, Feldwebel zadužen za transport obećao mije kako će
vidjeti što može učiniti za nas. Primio sam svoju injekciju i utonuo u san iz
kojega sam se probudio tek kada sam bio podignut na nosilima i uguran u
ambulantna kola. U njima su se nalazila četvora nosila jedna iznad drugih. Stege
je bio ispod mene, dakle Feldwebel je održao svoje obećanje.
Kada bi ambulantna kola poskočila ili se zanijela, udarili bismo o nosila
iznad sebe, ili u slučaju najgornjega, u krov. Između nosila bilo je svega nekoliko
centimetara prostora, pa smo se osjećali pritiješnjeno. Na najgornjim nosilima

171
ležao je topnik sa slomljenom zdjelicom, on je vrištao i vrištao, i molio nas da
pozvonimo, jer se bojao da će iskrvariti do smrti. Stege je neprestano pritiskao
gumb zvonca koje je zvonilo u vozačevoj kabini, ali ni on niti njegov pomoćnik
nisu obraćali pozornost. Kada je došlo vrijeme da nas ukrcaju u vlak-bolnicu,
topnik je bio mrtav. Bolničari su ga bešćutno izvukli van, izvrnuli na tlo i prekrili
ga ceradom; tada su nas počeli istovarivati.
Vlak-bolnica je bio jedan od onih zloglasnih "pomoćnih" -samo beskrajan niz
teretnih vagona sa slamom na podu i četrdeset ljudi u svakom, samo grubo
podijeljenih. Vlak je neprestano zastajkivao i kretao uz nizove trzaja, kao da su
pokušavali ra-stresti vagone u komadiće. Jedanaest ljudi u našem vagonu je
umrlo. Gotovo sam skrenuo s uma od boli i žeđi, ali Stege je bocu s vodom držao
daleko izvan moga domašaja. Da sam popio vode, to bi za mene značilo smrt.
To je putovanje trajalo tri beskrajna, strašna dana i noći; nakon čega su nas
polegli u redove na peronu na kijevskom kolodvoru sa ceradom ispod nas,
kaputom preko nas i vječnom kutijom za plinsku masku pod glavama. Čitavo
smo poslijepodne ležali na natopljenom peronu, dok je sve više ljudi umiralo.
Samo sam kroz maglu bio svjestan onoga što se događalo oko mene. Stege je
ležao pokraj mene i držali smo se za ruke kao da smo bili maleni dječaci, a ne
očvrsli stari konji, dobro naviknuti na prizore ljudi koji umiru, vrišteći poput
životinja. Kasnije tijekom večeri, po nas su došli bolničari i ruski zarobljenici
koji su nas u kolima hitne pomoći odvezli u 13. poljsku bolnicu, koja je bila
podignuta u predgrađu Pavilo. Ondje smo bili odvedeni ravno u podrum i
očišćeni od ušiju. To su radili ruski ratni zarobljenici, i ja nikada u životu nisam
imao nježnije ili spretnije bolničare. Ako bi nas ponekada krivo uhvatili i
natjerali nas da zastenjemo, bili bi tako dirljivo preplašeni, da smo samo zbog
njih stiskali zube i trudili se da ne pokažemo svoju bol. Svi mi ranjenici smo se
složili kako će nam biti doista dobro, ako se samo budu mogli brinuti za nas ti
veliki, dobroćudni stvorovi, pa smo im iz zahvalnosti poklonili sve preostale
cigarete. I oni su bili u rovovima poput nas, i iako su bili druge rase i
nacionalnosti i iako smo jednom pucali jedni na druge, jer su oni na vlasti
proglasili kako smo neprijatelji, međunama je postojalo suosjećanje jače od bilo
kakvih proglasa koji su se već odavno pokazali prilično nevezanima za bilo
kakvu stvarnost za koju bi običan vojnik mogao biti zainteresiran.
Ja i još četvorica drugih ležali smo u operacijskoj sali i čekali svoj red
promatrajući nesretnog kolegu na stolu ispod blještavog svijetla. Četiri kirurga
radilo ja na njemu brzinom svjetlosti. Amputirali su mu nogu. Čim su je otpilili,
bacili su je u bijelu kantu u kojoj je već bila jedna noga, otpiljena točno ispod

172
koljena, i ruka, čiji je krvavi patrljak virio iznad ruba kante. Zbog toga mi je
postalo loše i povraćao sam, točnije rečeno, pokušao sam povraćati, ali izišlo je
samo nešto krvi i žući.
Sljedeći pacijent je bio mladić sa slomljenim leđima. Činilo se da nije pri
svijesti. Stariji kirurg s monoklom je neprestano psovao na druge kirurge i
bolničare, ali se činilo daje predivno stručan, jer je radio poput munje, ne čineći
niti jedan suvišan pokret. Nakon što su radili na mladiću desetak minuta, stari
kirurg je ljutito po vikao:
"No, do vraga, taj tip je mrtav. Dolje s njim i donesite sljedeće tijelo. I dajte se
pokrenite." Gurnuo je jednoga od bolničara.
Prije no što sam shvatio što se događa ležao sam privezan za operacijski
stol. Dali su mi injekciju u ruku i još jednu u trbuh. Jedan od kirurga udario me
po ramenu.
"Sada stisni zube, dečko. Neće dugo trajati, ali će vjerojatno boljeti, jer ti
možemo dati samo lokalni anestetik. Stoga budi hrabar, a mi ćemo te uskoro
lijepo zakrpati."
Ubrzo nakon toga postao sam svjestan reza preko trbuha i začuo sam tihi
zveket instrumenata. Sljedećeg trenutka, imao sam osjećaj da mi je izvađena
cijela utroba. Peklo me, boljelo i razdiralo poput usijanih kliješta. Nikada nisam
mislio da može postojati takva bol. Vrištao sam poput luđaka i mislio kako će mi
oči iskočiti iz glave.
"Začepi", izderao se stari kirurg. "Još nismo niti počeli kako treba. Čuvaj
svoje zavijanje za vrijeme kada bude nečega vrijednog zavijanja."
Kada je došlo do "toga nečega vrijednog zavijanja" ne znam; samo znam da
sam, kada su bili gotovi, bio u svijetu mučenja u kojeg samo malobrojni idu. Bio
sam slomljen, uništen. Na kolicima su me odvezli na odjel, stavili na krevet, dali
mi injekciju, i potom sam zaspao.
Prvih četrnaest dana bio sam svjestan samo djelića onoga što se događalo
oko mene ili meni; no vrlo polako, moja se snaga počela vraćati. U krevetu
pokraj moga ležao je pilot s gadnim opeklinama. Zvao se Zepp. Bila su tu još
šestorica teških ranjenika, od kojih su dvojica umrla tijekom nekoliko dana.
Nisam imao pojma što se dogodilo sa Stegeom, a to mi nitko nije znao reći.
Tri tjedna nakon operacije bio sam proglašen sposobnim za premještaj.
Stavili su me u pravi vlak-bolnicu s pravim ležajima i velikim prozorima kroz
koje se moglo vidjeti, ili točnije, kroz koje su mogli vidjeti oni na srednjim
ležajima. Budući da su mi zavoji morali često biti mijenjani, dobio sam jedan od

173
traženih srednjih ležaja. Iznad mene je ležao moj novi prijatelj Zepp, čiji mi je
vedar duh bio od velike pomoći.
Odvezli su nas u L"vov, gdje su Zeppa i mene poslali u 7. pričuvnu bolnicu.
Liječnik je rekao kako moja rana izgleda stvarno dobro i nasmijao se. Tempo u
toj bolnici nije bio tako užurban, pa su liječnici imali vremena nasmijati se i
razgovarati s nama kako treba. Izvukao je nekoliko krhotina granate iz moje
noge, od čega su mi zadrhtali živci, ali tada je na moje olakšanje, bolničarka
vratila zavoje natrag. Nisu mi dali da jedem ništa osim zobene kaše, i toliko mi
se omrznula da sam gotovo poludio; no kada bih pitao liječnika mogu li dobiti
nešto raznovrsno za jelo, on bi me pogladio po obrazu i rekao: "Kasnije,
prijatelju moj. Kasnije."
Zepp i ja smo bili na odjelu za teško ozlijeđene. Danju i noću čulo se stenjanje
i jaukanje, i često je grozno zaudaralo na gnoj i trulež. Jednoga dana se neki
mladić, koji je znao da će umrijeti i već se tri tjedna mučio s tom spoznajom,
ustao, odvukao van na hodnik i bacio se niz stepenice. Bilo je strašno, jer se
nismo mogli ustati i spriječiti ga. Zepp je pokušao, ali je pao svega nekoliko
koraka od svog kreveta; mi ostali zvonili smo sve dok zvono nije gotovo puklo.
Bila su to teška vremena.
Moj mi je trbuh uzrokovao strašne bolove, a nije bilo za šaliti se niti kada bi
liječnik kopao po mesu moje noge kako bi pronašao sitne krhotine granate.
Temperatura mije rasla, umjesto da se smanjivala, ali liječnik je svejedno rekao
kako napredujem. "Tebi je sve dobro", neraspoloženo sam mislio.
Jednom sam se probudio usred noći. Zavoji su mi bili mokri i ljepljivi. Rekao
sam Zeppu da pozvoni. Sljedećeg trenutka utrčala je sestra.
"Stoje s tobom?" ljutito je prošaputala. "Jesi li poludio da tako zvoniš u ovo
doba noći?"
"Rana mi se otvorila", odgovorio sam. "Prokrvarila je kroz zavoje." Bio sam
gotovo izvan sebe od straha i već sam mogao zamisliti kako moja majka prima
lakonsku razglednicu od vojske:
"Umro je junačkom smrću za Fuhrera i Domovinu."
Odmaknula je pokrivače na stranu. Iz obzira prema ostalima nije palila
svjetlo, nego je koristila svoju baterijsku svjetiljku. Brzo i spretno odmotala je
zavoje. Na odjelu je bila tišina. Mladić na drugom kraju sobe promrmljao je
nešto u snu. Zepp se uspravio u krevetu, ali ga je sestra gurnula natrag i rekla
mu da nastavi spavati. "Sven i ja ćemo se lakše s ovim nositi sami", rekla je i
otišla po lavor s vodom. Uplašeno sam pogledao Zeppa, i on je pogledao mene,

174
jednako uplašen. Vratila se i bez riječi me oprala. Samo se u sebi pomalo
smijuckala, i samo je jednom pogledala moje uplašeno lice. "Ovo nije ništa čega
bi se trebalo bojati", rekla je.
"Lako je vama to reći", rekao sam. "Nemate vi krvarenje."
Nije ništa odgovorila, samo se tajanstveno nasmijala.
"Možda i nije tako strašno?" zanimalo me.
"Nije uopće strašno", odgovorila je.
Kada je dovršila svoj posao, pokrila me pokrivačem. Tada je zastala na
trenutak i pogledala me.
"Nije to bila krv", rekla je.
"Nije bila krv?" rekao sam. "Ali osjetio sam ..."
Proći će dugo vremena prije no što zaboravim njezin osmijeh. Pocrvenio
sam i osjetio se strašno postiđenim.
"Samo si sanjao, prijatelju moj. Sigurno je da se oporavljaš." Pogladila me po
obrazu i otišla s lavorom.
"Mora daje sanjao o vama, sestro!" gušio se od smijeha Zepp.
"Sada na spavanje, obojica!"
I tada je otišla.
Na kraju sam ga morao zamoliti da bude miran do jutra, tako da možemo
odspavati prije no što nam prođe cijela noć. Ali nije prošlo mnogo:
"Sven, je I" spavaš?"
Zavukao sam glavu pod pokrivač.
"Sven!"
"Da. Stoje sad?"
"Margaret kaže kako će biti posebnih jednogodišnjih tečajeva za
demobilizirane kad rat završi. Jesi li ti čuo što o tome? Sven, dođi i popuši
posljednju cigaretu sa mnom ... nemoj misliti da je Margaret..."
"O, zaboga!"
Te sam noći gotovo dobio trovanje nikotinom. On je neprestano ustajao iz
kreveta kako bi došao i sjeo na rub moga i objasnio mi sve o tome što će on i
ona raditi jednom kad ovaj prljavi rat završi.

175
 ŽELIM VAM DUGU BOLEST
Jednog četvrtka ujutro prvih dana prosinca 1943. proglasili su me
sposobnim i rekli mi kako se u subotu odlazim pridružiti svojoj jedinici.
"Žao mi je što to moram učiniti, moj momče. Zapravo bi trebao ostati ovdje
barem još šest tjedana. Sada ćeš se morati snalaziti što bolje budeš mogao. Ne
znam hoćeš li tamo dobivati dosta toga za jesti; ali moraš pojesti što god možeš
kad god ti se pruži prilika. Moći ćeš se nositi s time samo ako budeš dovoljno
jeo, i po mogućnosti još malo više od toga."
Tako mije rekao glavni liječnik u bolnici u Truskavicama. Bio je dobar
liječnik i vodio je svoju bolnicu prema načelu da njegovi pacijenti ostaju u njoj
sve dok ne budu u dobrom stanju, a kada bi se oporavili, pokušavao je pronaći
isprike kako bi ih zadržao još neko vrijeme. Sada je, međutim, dobio naredbu s
visokog položaja da mora barem pedeset posto svojih pacijenata proglasiti
sposobnima i poslati natrag njihovim jedinicama. No, prema propisima, ako bi
vojnika proglasio sposobnim, a on to zapravo ne bi bio, liječnik je mogao biti
izveden pred vojni sud - to pokazuje kako ovi na vrhu mogu izvoditi čuda.
Uzmete potvrdu o sposobnosti, pečat i vojni sud i - zlo i naopako! - bolesni
postaju zdravi i spremni. Da takvi "sposobni" vojnici nekada mogu biti ogroman
teret svojim jedinicama kada ih njihovi suborci moraju njegovati i pomagati im
usred bitke, to nikome od onih na vrhu nije palo na pamet.
Glavni liječnik je tužno odmahnuo glavom kad se oprostio od mene.
Barbara je zaplakala kada sam došao i rekao joj žalosnu vijest. Bio sam toliko
ogorčen i potišten da nisam uopće osjetio potrebu daje tješim. Bilo bi lažno
pokušati nešto tako bedasto kao što je utješiti zaljubljenu ženu koju volite.
Barem sam tako mislio u tom trenutku. Posvetio sam se utapanju svega toga u
žestokoj senzualnosti. Vrata nisu bila zaključana, ali vjerujem kako niti jednom
od nas ne bi smetalo daje čitav njemački narod ušao unutra. Mi smo bili u pravu.
Narod je zahtijevao - ili je barem dozvolio da to bude učinjeno u njegovo ime -
toliko mnogo od nas, da smo i mi imali pravo zahtijevati nešto zauzvrat: a mi
smo tražili samo to, ali pod uvjetom da nam dozvole da to i zadržimo, a to
nismo nikome uzeli. Ostao sam ležati na njezinom krevetu kada je požurila na
dužnost u svoj odjel, i tamo sam popušio cigaretu i mirno razmislio o svom
položaju.
Zapravo i nije bilo ničega o čemu se trebalo razmišljati, osim ako nisam

176
planirao dezertirati. Ne bih se bojao to učiniti; ali nisam se bojao niti povratka
na bojište. Više se nisam ničega bojao, bio sam samo opsjednut hladnom,
snažnom mržnjom prema svemu što smo mrzili pod zajedničkim imenom:
"prljavi rat". Budući da se više nisam ničega bojao, mogao sam jednostavno
otići i proučavati taj fenomen sa stajališta smirene, nezainteresirane
ogorčenosti, s kojega se može točno promatrati.
Kada je moja cigareta bila napola popušena, Margaret je utrčala u sobu i
bacila se jecajući na svoj krevet, uopće me ne primijetivši. U ruci je imala pismo.
Dakle, Hugo Stege je mrtav.
Izgovorio sam to za sebe i nisam osjetio nikakvo iznenađenje. Nisam imao
potrebu pročitati pismo. Hugo je bio mrtav.
Ne progovorivši niti riječi, gurnuo sam cigarete i šibice prema njoj.
Uplašeno se trgnula.
"O, ti si tu? Oprosti, nisam te vidjela."
"Preskoči to", rekao sam. "Zaključaj vrata dok se oblačim. Bit će mi dosta
dvije minute."
I tako sam se odijevao dok je ona ležala i plakala. Tada sam otključao vrata i
pročitao pismo:

Istočni front, studeni 1943. Feldpostnummer 23645 Feldwebel Willie Beier.

Moja draga gospođice Margaret Schneider,

Pišem vam ovo kao prijatelj i suborac Huga Stegea, kako bih vam priopćio
tužnu vijest daje poginuo. Rekao mije toliko lijepih stvari o vama, tako da u
potpunosti shvaćam kakvu neizmjernu i strašnu tugu će vam donijeti ovo
pismo.

Možda će vam malo utjehe donijeti ako budete znali kako se to dogodilo.

Rano jednoga jutra, kada smo bili u ophodnji našim oklopnim vozilom, na nas
su iznenada zapucali. Metak je pogodio vašeg zaručnika izravno u
sljepoočnicu, i bio je na mjestu mrtav. I u smrti se smijao svojim lijepim
smiješkom, pa možete zaključiti kako nije patio. Vi sada ne smijete očajavati;
mladi ste i morate mi obećati kako ćete ovo zaboraviti što je prije moguće.
Život pred vama zasigurno vam obećava još mnogo veselih i svijetlih dana, i
najpametnija i jedina prava stvar koju trebate učiniti - iako vam se sada

177
 možda neće svidjeti moj savjet - jest pronaći mladića kojega ćete zavoljeti
jednako onoliko koliko sada volite Huga. U ime vašeg voljenog i mog
prijatelja, nemojte plakati, jer će ga to samo rastužiti, ako to bude mogao
vidjeti. Ne? nasmiješite se, i samo pomislite koliko toga je bio pošteđen. U
svakom zlu ima i nešto dobra ... Ono što se događa s našim umrlima mi ne
znamo, ali znamo da im je dobro. Čitavim svojim srcem suosjećam s vama.
Iskreno vaš,

Willie Beier.

Kako je to pismo samo nalikovalo na Starog Una, s njegovom očinskom

brigom. Istom je poštom stiglo i pismo za mene.

Dragi stari momče,

Hvala ti na tvojim pismima. Dobili smo ih pet odjednom. Nažalost, imamo

samo vremena za kratko javljanje, jer se nalazimo usred prilično prljavog
nereda. Ako Ivan ne napada, napadamo mi. Mira nema. Čisti pakao. Učini što
god možeš kako bi ostao u pozadini što je duže moguće.

Stege je mrtav, a Titch je nestao bez traga, izgubio se tijekom napada. Što se
toga tiče, pisao sam Margaret i rekao joj kako je pao pogođen metkom u
glavu - ali ti znaš kako vojnik iz tenka napušta ovu dolinu tuge. Jadnom
Stegeu su izgorjele obje noge. Nije ga bilo nimalo ugodno slušati tijekom
deset ili dvanaest sati koliko mu je trebalo da umre. Nevjerojatno je kako
imaju snage vrištati toliko dugo.

Prije no što ovaj smrdljivi rat završi, vjerojatno ćemo svi otegnuti papke, i
tako će stranački glavonje, generali i ostali koji su se držali podalje od njega
pobrati sve lovorike - i sve ostalo.

Sada moramo krenuti, pa dragi Sven, ostani u zadnjim redovima u svojoj

bolnici, tako da se bar jedan od prave sorte nađe negdje gdje ima šansu
preživjeti. Ine zaboravi kako smo jedan drugome obećali kako ćemo napisati
knjigu o ovom prljavom poslu.

Najsrdačniji pozdravi od

Porte, Plutona i tvog Starog Una

178
Posljednje večeri jeli smo kolače i pili liker od jaja, a na radiju je svirala lijepa,
polagana glazba. Barbaraje dobila slobodnu večer. Ali nismo se mogli dobro
zabavljati. Vani je zavijala oluja, a kiša je ljutito šibala po prozorima. Zepp je tužno
pogledao u svoju čašu i rekao:

"Ovakve noći mije gotovo drago zbog moje nepokretnosti. Zamisli kako je
biti u rovu po ovakvom vremenu."
Margaret je otišla kod Elizabeth u sobu spavati, tako da smo Barbara i ja
mogli biti sami te posljednje večeri. Kada je izlazila iz sobe sa svojim
potrepštinama za noć, Margaret me zagrlila, i gledajući me sa suzama u očima,
ozbiljno rekla:
"Sven, tamo moraš biti pažljiv. Stari Un ne smije dobiti priliku da piše i
Barbari za nekoliko tjedana."
Tada me poljubila i brzo nestala kroz vrata.
Sljedećeg jutra navukao sam omraženu uniformu i dugi sivi kaput. Ruksak
mije bio otežao od svih lijepih stvari koje su mi djevojke stavile unutra: dva
velika kolača koje je Barbara sama ispekla, dvije staklenke džema od Elizabeth,
dimljena šunka od Margaret, limenka krušaka od Zeppa. Suze su me gušile u
grlu, i uz najbolju volju na svijetu, nisam mogao pojmiti kako ću ikada poželjeti
pojesti bilo što od toga. Tada sam opasao svoj pištolj oko struka, objesio kutiju s
plinskom maskom preko ramena i na kraju stavio svoju malu crnu kapu sa
štitnikom na glavu.
Sve tri djevojke otpratile su me na stanicu. Ljubio sam suze u Barbarinim
očima.
"Nemoj plakati, Babs; trebala bi se smijati. Zapamti," brzo sam nastavio,
"ovo nije zbogom. Ovo je samo do viđenja."
"Sven, obećaj mi da ćeš se brinuti za sebe."
Kada se začula zviždaljka, sve tri su me poljubile, kao posljednji zavjet
prijateljstva, ljubavi.
Zbogom, Truskavice! Zbogom, moja oazo. Zbogom, vi mirne sobe s čistim i
urednim krevetima. Zbogom, vi žene s mirisavom, sjajnom kosom.
Pritisnuo sam čelo na hladni i vlažni prozorski okvir u kupeu, a suze su mi
potekle niz obraze.
Ledena ruka zgrabila me za srce kad sam vidio koliko se promijenio. Kosa
mu je bila gotovo posve sijeda, koža žuta, a oko umornih očiju imao je tamne

179
kolobare. Bio je mršav i pogrbljen, a uniforma je visjela na njemu, sada puno
prevelika. Jadni, jadni Stari Uni Pluton je izgledao baš kao i Stari Un.
Von Barring je izgledao baš kao i oni.
Svi su izgledali jednako.
Svi?
Nije ih baš puno ostalo.
Kada smo prvi puta krenuli u rat, bilo nas je šest tisuća.
Sada nas je bilo sedmorica - sedam ljudi.

180
 RAT SE NASTAVLJA PREMA
PLANU
Sjeli su na trenutak i pogledali kolač, kao da je on nešto uzvišeno i sveto. Na
posljetku je Porta skupio hrabrosti, ali gaje Stari Un lupio žlicom po prstima.
"Kolač kojega su ispekle prave djevojke mora se jesti s moralom, manirima i
osjećajem, a ne prljavim prstima."
I tako smo postavili stol kako treba, s nekoliko ručnika umjesto stolnjaka, i
poklopcima naših porcija umjesto tanjura. Oprali smo ruke i očistili nokte,
počešljali se, iščetkali uniforme i ulaštili čizme, te smo dvadeset minuta kasnije
sjeli za stol i svečano jeli Barbarin kolač i pili Margaretin liker od jaja.
"Je 1"bilo fino?"
"Da, bilo je jako, jako fino."
Pogledali smo jedan drugoga. Pogledao sam njihova naborana, napeta lica
puna nekog iščekivanja. Sada moraš dati ono najbolje što u tebi postoji, rekao
sam si. Razmišljao sam neko vrijeme prije no što sam otpočeo:
"Njihova je odjeća bila čistija od bilo koje odjeće koju ste vidjeli. Kada bi se
nagnule iznad vašeg kreveta da ga namjeste ili kada bi potezale plahte ispod
vas, osjetili biste miris svježe izglačanog, pomalo uškrobljenog rublja, koje kao
daje upravo bilo izvađeno iz ormara. Imalo je miris kao daje potpuno čisto,
suho, iako kao da je bilo gotovo oprljeno. Kad nisu bile na dužnosti, nosile su
svoju vlastitu odjeću, koja je bila jednako tako čista, i koja je mirisala na nešto
lagano i toplo, a istovremeno hladno. Imale su haljine. Vidio sam svijetloplavu
svilenu haljinu sa svijetlosivim pticama. Imala je kratke rukave, a na vratu je bila
skupljena u gomilu nabora, tako daje u preklopima padala preko njezinih grudi i
leđa. Kada bi povukao bijelu svilenu uzicu, pala bi joj s ramena, ali tada bi
zaboravio na dvije manje uzice na kratkim napuhanim rukavima. To je bila
haljina moje djevojke. Margaret, koja je bila Stegeova, se najradije sjećam u
plamenocrvenoj haljini od nekakvog tankog vunenog materijala, koja joj je
prianjala uz tijelo kao daje bila naslikana na njoj. Bila je poput plamena. A bila je
ondje i djevojka koja je nosila suknju koja joj se njihala na bokovima, i koja je
uvijek bila četvrt okreta iza nje kada bi se okrenula. Ona u svijetloplavoj svilenoj
haljini," nastavio sam gotovo u transu, dok sam zatvarao oči i koncentrirao se
da vidim Barbaru, "točnije, ona koju sam ja imao, kada si povukao tu uzicu i

181
kada bi ona povukla one dvije manje, i kada si pronašao dva "drukera" i kukicu i
ušicu sa strane i otkopčao ih, tada bi čitava haljina pala poput nečeg prozračnog
i mekog, a ona bi samo stajala okružena prstenom svijetloplavoga koji bi se
stvorio oko njezinih stopala. Djevojke su bile jednako čiste kao i njihova odjeća,
i predivno su mirisale na parfem odmitsouke ..."
"Mitsouke?"
"Da, Porta, dozvoli mi da objasnim, tako da ti i ostali možete to shvatiti.
Djevojke su bile čiste poput pištolja prije smotre u vojarni. Blistale su poput
Dunava u zimskoj noći, kada mjesečeve zrake čine da led svjetluca poput
milijuna dijamanata. A njihova su tijela mirisala poput šume iza Berezine u
proljetno jutro upravo nakon kiše. Možete li to shvatiti?"
Nekoliko sati sam im morao pričati o divnom svijetu u kojem sam bio.
Nikako im nije bilo dosta priče.
"Samo jednu stvar ne mogu posve shvatiti", rekao je Pluton. "Kako to da si ti,
koji si živio poput orijentalnog princa, koji si proždirao kolače i pečenu pačetinu
i gutao vino, i imao harem koji ti je davao sve što ti je trebalo u prikladnim
malim komadićima, kako to da si mršav poput motke?"
Tada sam im morao ispričati kako smo, nakon što su moje ozljede zacijelile,
ja, Stege, Zepp i još jedan vojnik, kupili nekakvu vodu za tri stotine cigareta i
popili je. Dvije vrste vode, da budem precizniji: jednu s tifusom, a drugu s
kolerom. "Zar vam nije Stege to ispričao?" upitao sam. "Postali smo bolesni iz
osvete. Zepp je još uvijek paraliziran ispod pojasa, a četvrti je vojnik umro. Ja
sam bio u nesvijesti devetnaest dana, a nakon toga odbijao sam hranu. Barbara i
neka Poljakinja koja je pospremala odjel su me hranile na silu, žlicu po žlicu,
četrnaest dana. Liječnik me pet puta otpisao. Davali su mi injekcije svakakvih
vrsta, slanu vodu i glukozu. I sada su me otpustili šest tjedana prerano. Heil
Hitler!"
"Jesu li imale i čarape s petama?"
"Francuske čarape? Jesu." Ostali su odmahnuli glavama i očajavajući
pogledali jedni druge.
"Znaš, Sven da su svi dopusti otkazani", rekao je Porta kratko, kao da nešto
objašnjava, kao da ja to nisam mogao shvatiti.
"Porta," rekao sam, "jednu stvar ne mogu shvatiti."
"Što?"
"Volio bih da znam. Nešto vam se svima dogodilo, a ne znam što. Prošli ste

182
mnogo toga, razumijem. Nešto u ovom sektoru jako smrdi. Ali nije samo to.
Mora postoja"J još nešto. Isto je bilo i s Barringom kada sam mu se prijavio.
Zašto od tebe, Porta, nisam čuo niti jednu prljavu riječ?"
Pogledali su me. Potom su pogledali jedan drugoga; ili točnije, pogledali su
jedan pokraj drugoga, baš kao na spomen nečega o čemu se ne usuđujete
govoriti. Ugođaj u toj mračnoj, prljavoj kolibi postao je nestvaran i zastrašujući.
Porta je ustao i stao leđima okrenut prema nama, a licem prema prozoru.
"Stari Un," rekao sam zapanjeno, "reci mi, što nije u redu? Izgledaš kao da si
na sprovodu svoje bake. Kao da si mrtav."
Na tu riječ "mrtav" nešto je kliknulo u mom mozgu. Nisam praznovjeran, a
ono što mi se odigralo u mislima nije nimalo značajno ili neobjašnjivo.
Iznenada sam shvatio da su mrtvi, mrtvi, a da ne postoji nekakva
senzacionalna tajna oko toga. Oni su se prestali nadati da će ikada stići živi
svojim kućama. Oni su sve, uključujući i svoje živote, smatrali beznadnima. Kada
sam im pričao svoju priču, bilo je to kao da sam pričao o nečemu što nije
postojalo. Njihovi snovi o veličanstvenoj velikoj propasti su bili razbijeni.
Revolucija do koje je trebalo doći kada se vrate kućama, i koja je trebala biti
završena za četrnaest krvavih dana, je bila samo himera, fantomski brod na
pučini crnog mora smrti. Jedino Portino čvrsto sidrište, njegov bijeg, toplina
ženskog trbuha, čak je i ono izgubilo svoju važnost. To ne znači daje Portino
ponašanje postalo manje nemoralno, jer gdjegod opazio okruglu stražnjicu, on
bi je pljesnuo. Ali, kao što je i sam rekao, nekoliko dana kasnije - upravo je bio s
farmerovom kćerkom i opisivao nam je što se dogodilo na svoj uobičajeni
slikoviti način, kada je iznenada zastao usred rečenice i pogledao nas:
"Nekada je to bilo kao da stojim tamo i promatram sebe. Sada to ne radim. Ja
stojim i gledam kroz prozor, dok Herr Porta, božjom milošću, leži ondje i izvodi
vragolije. Kad bi samo bilo nečega zanimljivog što bi se moglo vidjeti kroz
prozor: vatrogasna vježba, ili kako briju Hitleru polovinu brkova prije no što
treba održati govor - ali vani nema ničega što bi vrijedilo pogledati, a čak i da
ima, bio bih prilično nezainteresiran. Vi to, naravno, ne razumijete, ali to nije
važno, jer ne razumijem niti ja."
Danima sam pokušavao odbaciti to tmurno uvjerenje da su mrtvi, jer nisam
mogao o tome normalno razgovarati s njima. Tada sam ih jednog dana izravno
upitao da li šija to samo zamišljam ili su oni doista tako krajnje pasivni kako se
meni činilo, iako smo vrijeme provodili jednako kao i prije.
"Ja doista ne znam što da ti odgovorim", rekao je Stari Un.

183
 "Svi dopusti su otkazani", rekao je Porta.
"Ostalo nas je samo sedam od čitave pukovnije, koja je brojala šest tisuća
ljudi kada smo krenuli 1941.", i nabrajao nas je na prste: "Oberst von Lindenau,
Oberstleutnant Hinka, Hauptmann von Barring, plus časni pripadnici ove
satnije. Alah je velik, ali je popis žrtava još veći."
"Aleluja i prekriži svoj ...!"
"Amen!"
"Da", rekao sam, a glas mi je bio pomalo kreštav dok sam udisao, s osjećajem
straha u dubini želuca. "Ali ne smijete napustiti knjigu za koju smo jedan
drugom obećali da ćemo je napisati."
Pogledali su me. Moj pogled je u panici prelazio s jednoga na drugoga. Oni
me nisu poznavali, ili su me poznavali bolje nego ja sam sebe, i osjećali su
najdublje, najsmirenije suosjećanje prema meni, jer sam i dalje gajio glupe nade
i imao tjeskobno, lupajuće srce, iznad kojega su puhali vjetrovi.
"Kad napišeš našu knjigu", rekao je Porta, sastavljajući svoju flautu, "toplo
pozdravi sve djevojke od mene. Neće biti nikoga tko će se potruditi pročitati je,
jer ne možeš cijenjenoj publici ponuditi knjige koje nisu o malenoj gospođici s
telefonske centrale i gazdinom nepokolebljivom sinu u dvokrevetnoj sobi. Ili je
ona medicinska sestra, a on glavni kirurg. Ali u svakom slučaju, niti jedan od
likova ne smije biti ušljiv. Kao što sam rekao, nikada se nećeš obogatiti od svoje
knjige. Ljudima jednostavno nije stalo. Zato ćeš morati posegnuti rukom u svoj
vlastiti džep kad se napiješ kao majka na naš račun onoga dana kad je dovršiš."
Dok smo bili na tim položajima, stigao je i Božić 1943., i pokušali smo ga
učiniti što svečanijim. Posadili smo maleno stablo jele u praznu kutiju za
municiju ...

184
 SOVJETSKA PROPAGANDA NA
BOJIŠTU
Propagandni materijali koji su nam bili slani s druge strane bili su
nevjerojatni u svojoj inventivnosti. Povremeno su nam servirali takve
monstruozne priče kakve niti jedna normalna osoba ne bi mogla progutati, ali
nitko od nas nije bio normalan, pa su one uvijek imale učinka. One su nas
uzrujavale, ispunjavale nas sumnjom i potištenošću zbog naše očajne situacije,
naših nevrijednih okolnosti, pa su njihovi ruski autori mogli ubilježiti dobru
žetvu. Pod time ne mislim toliko na ljude koji su prebjegli i dozvolili da budu
zarobljeni - ponekada bi otišle čitave jedinice, na čelu sa svojim nižim
časnicima. Njih se moglo prebrojati. Što se ticalo većine nas, pruska disciplina i
Goebbelsova propaganda o užasnim uvjetima u Sovjetskom Savezu su nas
uhvatili u škripac; a čak i bez toga, ono malo zdravog razuma kojeg smo još
zadržali govorilo nam je da, s obzirom kako je njemačka vojska uništila i
opljačkala rusku zemlju, teško možemo očekivati da ćemo biti primljeni širom
otvorenih ruku kako nas je laskanje koje je dopiralo iz zvučnika u rovovima
nastojalo uvjeriti da će biti. Ono što sam htio reći je bilo to da je ruska
propaganda imala paralizirajući učinak na ljude koji su odlučili ostati ondje gdje
su se nalazili. Ona je naše umove ostavljala razderanima i iscrpljenima.
Rusi su uglavnom koristili prodorne, objektivne argumente koji su vam
ostajali u mislima, bez obzira koliko sami sebi i drugima govorili: propaganda!
Bila je to propaganda, ali je imala dobre osnove - imali su svoje dokaze.
Ruski zvučnici su treštali:
"Drugovi Nijemci! Dođite prijeko svojim ruskim prijateljima! Zašto biste
tamo ležali smrzavajući se? Dođite kod nas i dobit ćete topli krevet i pristojnu
sobu. Lijepe žene će se pobrinuti da vam ništa ne bi nedostajalo. Sljedovanja
hrane će biti tri puta veća od onih koje vam daju nacisti. Gefreiter Freiburg će
sada doći do mikrofona i potvrditi vam daje istina ovo što vam govorimo. On je
s nama već dvije godine. Posjetio je sve naše logore za ratne zarobljenike, i vidio
kako oni uopće ne nalikuju onakvim zarobljeničkim logorima kakvima ih vi
zamišljate. Naši logori su u velikim hotelima ili izletničkim kampovima, a
najviše ljudi u jednoj sobi su dva muškarca i dvije žene. Ali, ovdje je Gefreiter
Freiburg, pa ga možete i sami poslušati."

185
 Ubrzo nakon toga, zaorio je srdačan glas:
"Halo, drugovi iz 27. tenkovske pukovnije. Govori vam Gefreiter Jurgen
Freiburg iz 309. grenadirske pukovnije. Rođen sam 20. svibnja 1916. u Leipzigu,
a živim u Adlerstrasse 7 u Dresdenu. Ruski sam zarobljenik od kolovoza 1941., i
lijepo sam proveo svoje vrijeme ovdje. Bio sam u gotovo svakom logoru u Rusiji,
i mi imamo sve što nam srce poželi."
Tada je preko sat vremena opisivao raj u kojem je živio. Između ostaloga,
pročitao nam je jelovnike za cijeli tjedan, koji su uključivali kavijar, pečenu
svinjetinu, guske i golubove. Tekle su nam sline na samo spominjanje takve
hrane.
Jedne večeri su podigli veliko filmsko platno na grudobranu svoga rova i
prikazali nam film, koji je mnoge od nas učinio bolesnima i ludima. Vidjeli smo
njemačke ratne zarobljenike kako sjede u elegantnom salonu. Tada smo slijedili
nekolicinu njih od trenutka kada su zarobljeni, vidjeli kako ih poslužuju poput
prinčeva u prekrasnim sobama, u kojima su se nalazili ogromni stolovi nakrcani
hrpama predivne hrane, koja je bila snimljena iz svakog zamislivog ugla i
prilično izbliza. Sjedili smo i glasno žvakali, a da toga nismo bili svjesni, dok su
ta čuda fotografije bila prikazivana, i gotovo sam uvjeren kako bi, da su nastavili
prikazivati te slike hrane, čitava 27. pukovnija potrčala prema platnu.
Sljedeći prizor odigravao se u luksuznoj sobi, kojom je dominirao ogromni
krevet. Zgodna mlada žena polako se svlačila pred pripadnikom njemačkog
pješaštva. Skidala je komad za komadom odjeće, okrećući se i izvijajući pred
vojnikom. Kada je bila gotovo posve gola, svukla je vojnika; a tada je uslijedio
pornografski prizor kojem bi bilo teško parirati u pogledu lascivnosti. U
njemačkim redovima zavladala je tišina. Mnogi su uzdisali i nesvjesno ispuštali
tihe zvukove. Bilo je strašno slušati to.
"Bravo, bravo, Ivane!" vikali smo. "Dajte da ponovno vidimo. Još jednom! Još
jednom!"
Vikali smo i ritmično pljeskali dlanovima.
Tada je zapucketao zvučnik, a mi smo utihnuli:
"Drugovi. Nemojte dozvoliti da budete ubijeni zbog ideje koja nije vaša.
Pustite bandite iz SS-a i junake iz Goringovog salona, koji uživaju u životu u
okupiranim zemljama, pustite ih da se bore za Hitlera i njegovu bandu. Vi stari
veterani iz prave njemačke vojske ste predobri za ovu svinjariju. Dođite prijeko
kod nas, dođite! Vi koji se budete htjeli priključiti Crvenoj armiji i boriti se za
svoja istinska prava ćete dobiti isti čin koji i sada imate. Ali ako to hoćete,

186
morate doći odmah!"
U drugim prilikama bi demonstrirali, objektivno i bez komentara kako Hitler
nije održao niti jedno od svojih lijepih obećanja. Ili bi nam ruski liječnik govorio
kako simulirati bolest ili oboljeti od pravih bolesti.
"Drugovi, odbacite svoje oružje i dođite k nama! Glupo je od vas da se
nastavite boriti. Zar ne vidite kako vas zloupotrebljavaju nacističke svinje? Zar
ne znate da jedna trećina njemačkog Wehrmachta sada uživa u životu već
četvrtu godinu u okupiranim zemljama, gdje se prežderavaju, dok se vi morate
smrzavati i gladovati? Druga trećina je kod kuće u Njemačkoj, spava s vašim
djevojkama, dok vi, posljednja trećina, morate izdržavati paklenu oskudicu
ovdje, u velikoj djedovini vaših ruskih drugova."
"Tako je! Tako je!" vikali smo i bacali svoje šljemove u zrak kako bismo
pokazali svoje entuzijastično slaganje s tako istinitom tvrdnjom.
Čitava saksonska divizija je prebjegla, na čelu sa svojim pukovnikom.
Thuringijska pričuvna pukovnija u sektoru pokraj našega je prešla preko sa
svim svojim časnicima.
Ali također se događalo, i to prilično često, da ruski dezerteri dođu k nama, i
da se Nijemci koji su bili zarobljeni vrate natrag, kao što sam i ja jednom učinio.
Naravno, oni nisu imali nikakvih priča o luksuznim hotelima koje bi pričali, niti
o prekrasnim odmaralištima. Većina od njih pretrpjela je mnogo toga, baš kao i
ja: u nekim logorima su se prema njima ponašali pristojno, u drugima strašno;
na nekim mjestima su Rusi bili željni ostvariti ono o čemu su pričali u svojoj
propagandi, pa su pokušavali pridobiti ratne zarobljenike za ideje i doktrine
socijalizma; na drugima nisu to uopće pokušavali, a na trećim su mjestima opet
bili prilično nehumani, često pokretani potpuno razumljivom željom za
osvetom, koju ja ne mogu osuditi. Način na koji su Rusi bili ubijani, primjerice,
kada bi SS krenuo u akciju ne da se ni opisati niti pojmiti, tako da kada je dan
mržnje svanuo za potučene naciste, prokušani pobjednici su se nemilice osvetili
za velike količine mučenja i patnji. Ne spominjem ovo kako bih opravdavao ili
uljepšavao tragediju, ili išta objašnjavao. Spominjem to kako bih pokazao da
nije teško pronaći dokaze za ono što mi eufemistički nazivamo "ruskim
uvjetima" -ali takvim dokazima možete dokazati da su "ruski uvjeti"
prevladavali u svakoj zemlji koja je bila u ratu.
Ponekad se dogode neke stvari koje nas ostave širom otvorenih usta od
zapanjenosti. Primjerice, tijekom jednog napada zarobljeno je nekoliko naših
šesnaestogodišnjaka i sedamnaestogodišnjaka. Već sljedećeg dana Rusi su ih
poslali natrag, prvo podrezavši nogavice njihovih hlača, kako bi izgledale poput

187
dječačkih. Na leđima jednog od njih bila je sljedeća poruka:
Crvena armija se ne bori protiv djece, stoga vam ove šaljemo natrag i
zahtijevamo da ih pošaljete dalje - kući majkama, tako da mogu dovršiti njihovo
dojenje. Pozdrav od Crvene armije."
Ili ona stvar sa starim Unteroffizierom.
U 3. satniji imali su postarijeg čovjeka koji je bio Unteroffizier. Jednoga je
dana dobio brzojav u kojem je stajalo kako su njegova supruga i troje djece
poginuli tijekom zračnog napada na Berlin. Odmah je otišao kod svog
zapovjednika i prijavio se za dopust; ali iako se njegov zapovjednik stvarno
potrudio, zahtjev je bio odbijen.
U svom bijesu i očaju, starije Unteroffizier dezertirao, ali na naše veliko
iznenađenje, vratio se sljedećeg dana. Rekao nam je kako mu je sam ruski
zapovjednik divizije za ovaj sektor dao odobrenje za dopust. Mislili smo daje
starac sišao suma, ali na naše iznenađenje imao je i zapečaćeno pismo
naslovljeno na našeg pukovnika i potpuni komplet ruskih dokumenata za
dopust, ispravno popunjenih i potpisanih, izdanih za sljedećih četrnaest dana i
vrijeme koje je potrebno za put do Berlina i natrag. Rusi su mu čak i napisali
točna vremena polaska vlakova kojima je trebao putovati. Von Barring mi je
kasnije rekao što je pisalo u pismu za Obersta von Lindenaua. Tekst je išao
ovako:
Dragi Oberst,
Istinski smo iznenađeni što stvari sada tako loše stoje s njemačkom
vojskom da ne možete čak dati dopust sirotom Unteroffizieru, koji je, poput
ovoga, izgubio sve stoje imao. Crvena armija će, međutim, ovom zarobljeniku
dati četrnaest dana dopusta, i u isto vrijeme ga posve osloboditi.
Potpuno sam svjestan da ćete vi, Oberste von Lindenau, sada možda kazniti
ovog Unteroffiziera za bratimljenje s neprijateljem, ali predlažem vam da ovaj
jedan put zažmirite na ono što se dogodilo i pobrinete se da on bude u
mogućnosti otići kući na dopust. Osobno, smatram daje već dovoljno kažnjen
time stoje izgubio sve tijekom onog napada na Berlin.
Stjepan Konstantinovič Radion general-pukovnik zapovjednik 61. pješačke
divizije Crvene armije.
Ovo pismo i ruski dokumenti za dopust bili su poslani našem zapovjedniku
divizije, Generalleutnantu von Rechtnagelu, kako bi on donio odluku o tako
neobičnoj aferi, kao što je bila ova s Unteroffizierom koji je otišao neprijatelju i
od njega dobio dopust. Sljedećih nekoliko dana, čitava 27. tenkovska pukovnija

188
je s nestrpljenjem čekala ishod. Rusi su neprestano ispitivali preko zvučnika je li
čovjek dobio svoj dopust, i svaki puta mi smo im morali odgovoriti kako nije.
Padale su i oklade. Većina nas je mislila kako će taj čovjek biti ubijen.
Jednostavno su ga morali kazniti. To se nije moglo izbjeći bez da se ponovno
napiše čitav vojni zakonik.
Na posljetku je naša neizvjesnost dovršena: čovjek je dobio svoj dopust i
kažnjen je s tri dana strogog zatvora jer je napustio svoj položaj bez odobrenja.
Tu je kaznu trebao odslužiti nakon što se vrati s dopusta.
Rusi su imali i druge, robusnije metode propagande. Primjerice, imali su
nešto što su nazivali "radio-prijenosima". Oni bi počinjali podrugljivim skečom
o njemačkom radiju, često prilično prostom, ali vrlo duhovitom i učinkovitom.
Nakon toga je slijedio program po željama. Dobro izvježban glas spikera bi
rekao:
"Sada ćete čuti traženi koncert različitih instrumenata. Prvo skladba za lakše
instrumente."
Na to bi orkestar strojnica i laganih topova počeo pucati, i raznio bi naše
grudobrane na komadiće, dok je zemlja prštala oko naših ušiju.
"A sada, dragi slušatelji, čuti ćete fantaziju na "Staljinovim orguljama"6.
Sljedećeg trenutka kao da je došao kraj svijeta; uznemirujuće raketne bombe
iz poznatih "orgulja" spustile bi se na nas i eksplodirale uz zaglušujuće
praskove.
"I za svečano finale odabrali smo potpuri svih instrumenata u našem
velikom i dobro uvježbanom simfonijskom orkestru."
Joj, taj nasmijani, razgovorljiv glas!
Čitav sektor drhtao je od straha tijekom uragana koji bi tada bio oslobođen
na nas. Dok smo se stiskali uz pod, svatko je pazio na čovjeka do sebe, spreman
da ga obori istog trenutka kada bi primijetio da ovaj pokazuje znakove
rastrojenosti uzrokovane granatama.
U njemačkoj vojsci postojale su različite jedinice ruskih dobrovoljaca. Baš
kao i poznata divizija izdajica generala Vlasova, bilo je tu i nekih kozačkih
pukovnija koji bi postali pravi vragovi kada bi se radilo o lošem postupanju s
Rusima koji bi pali u njihove kandže. Najstravičnija od svega je, međutim, bila
ženska bojna. Ove harpije bi obično svukle odjeću sa svojih zarobljenika i vezale
ih za stol ili krevet, nakon čega bi uzbuđivale jadnike sve dok ne bi htjeli ne htjeli
postali sposobnima da zadovolje zvjerske seksualne potrebe ostalih. Uobičajeni

189
završetak ovakvih orgija je bio takav da bi one ili odrezale penis svoje žrtve i
zabile ga u njegova usta, ili bi mu zdrobile testise čekićem. Ovome posljednjem
je Porta bio jednom svjedok, i ono što je vidio uzrokovalo je da sedam od tih
žena te iste večeri završe s metkom iz njegovog snajpera u glavi.
Kada bi se Rusi dočepali bilo koga od tih Kozaka ili Flintenweibera, naplatili
bi im na njihov način. Najgori sadizam cvao je i širio se poput spora gljive. Bilo
je i Ukrajinaca koji su bili uključeni u nezavisne bojne u SS-u, a drugi,
individualno uključeni u njemačke pukovnije, bili su poznatiji pod imenom
Hiwis hilfswillige, i svi su oni postajali sve više i više očajni i nesretni kako se
rat bližio neizbježnom, i za njih užasnom kraju. Kladili su se na krivoga konja,
bez obzira da li zbog uvjerenja ili kalkulacija, a spoznaja ih je pretvarala u divlje
zvijeri.
Naravno, događalo se i da su se neki od tih ruskih dezertera zasitili
njemačke discipline i dezertirali natrag Rusima. Nikada nismo uspjeli otkriti što
bi se s njima kasnije dogodilo. Vjerojatno bi bili obješeni zbog veleizdaje. Tada
su Rusi iznenada i radikalno stali na kraj tome prometovanju. Sve ruske i
ukrajinske dezertere bi vratili nama jednostavno ih dovezavši avionom preko
njemačke linije i potom ih jednostavno izbacili van. U prednjem džepu na
grudima svakoga od njih bila je žuta omotnica i bilješka o dostavi:
Vojna policija jedinica 174 ovime vraća SS-ovog dobrovoljca Borisa
Petroviča Turgojskog rođenog 18. ožujka 1919., u Tiflisu.
On je dezertirao 27. prosinca 1943. u Lebedu iz 18. SS bojne, a zarobila ga je
192. streljačka pukovnija Crvene armije.
Ovog dezertera njemačkoj vojsci vraća poručnik Barovič, pilot zračnih snaga
Crvene armije.
POTVRDA
Ovime se potvrđuje primitak dezertera Čin... Ime ... Jedinica ...
Zahtijevamo da ovu potvrdu nakon što je popunite dostavite najbližoj
jedinici Crvene armije.
Ovakve monstruoznosti imale su zapanjujući učinak na ljude. Dugo vremena
hodao bih uokolo u stanju čudne, otupjele rezigniranosti i bio bih na rubu da se
zarazim uvjerenjem mojih suboraca da nam je svima odzvonilo i da ništa nije
bitno, jer su svi ljudi bez iznimke zli i mračni.
Hauptmann von Barring počeo je piti.
Odstranili su samo strojnice. Uhvatili smo zemljoradnika i pitali ga kako je,

190
do vraga, tenk dospio u njegovu staju. Oduševljeno nam je pokazao komad
papira na kojem je na njemačkom pisalo:
"Mi, posada, prodali smo ovu limenu kantu zemljoradniku Petru
Aleksandroviču za jednu kravu, oboje u dobrom stanju.
Heil Hitler!
Poljubac u dupe, dragi, članu stranke."
Na gotovo svakom gazdinstvu u Ukrajini, velikom ili malenom, mogli ste
očekivati da ćete pronaći njemački automobil ili vozilo bilo koje vrste.

191
 POVLAČENJE IZ KIJEVA
Razlog kojim su to objasnili bio je taj stoje neki SS-Untersturmfuhrer bio
ubijen odmah pokraj sela. Kao upozorenje ostalima, zapovjednik SS-a je naredio
da svi muškarci i žene između četrnaest i šezdeset godina starosti budu
obješeni. Utjerani su u nekoliko kamiona, koji su zatim bili dovezeni ispod
vješala; oko vratova su im svezali užad, a kamioni su krenuli.
Glasna, jasna tutnjava začula se iz naših tenkova dok smo prolazili pokraj
njih. Pripadnici SS su nervozno škiljili prema nama i čvršće stezali svoje oružje,
dok su nas naši časnici požurivali, kako bi izbjegli sukob.
Konflikt između vojske i SS-a je bio na rubu toga da se pretvori u otvoreni
sukob. Himmler je uništio sve pokušaje stvaranja organiziranog podzemnog
pokreta protiv režima, čiji je on bio pas čuvar, ali to nije imalo svrhe, jer nije
identificirao svoga neprijatelja. Zapravo, uništio je pogrešne. Pravi neprijatelj -
iako on to naravno nije mogao znati - je bilo oružje straha, za koje je smatrao da
ga može koristiti kako je njemu odgovaralo. Ono je zapravo bilo korišteno bez
plana, i na kraju je postalo njegova propast. Ono je probudilo njemački pokret
otpora sve dok se nije pretvorio u podzemni pokret, čije kronike nisu napisane, i
nikada neće ni biti, jer ne postoje pisani dokumenti. Nije to bio organizirani
pokret, ali je bio prisutan, i radio je svoj posao na isti neupadljiv i prividno
slučajan način, kao kada smo mi likvidirali svinju Meiera.
Rusi su okupirali polovicu Kijeva kada smo ga mi napali. U gradu smo se
razdijelili u malene borbene skupine, koje su neovisno jedna o drugoj prodirale
u različite ulice. Ja sam se kotrljao u svom tenku iza tenkova u kojima su bili
Porta i Stari Un. Išli smo niz Vosduhvockoje, potom prešli željezničku prugu i niz
Ulicu Djakova, u kojoj su sve kuće okupirali Nijemci. Nakon toga smo skrenuli
prema Pavolu na sjevernom kraju grada. Vozili smo niz uske uličice i prolaze, i
baš u osvit zore stigli smo do stare tvornice.
U velikom dvorištu otkrili smo osamnaest tenkova T-34 i pet KW2
poredanih jedne do drugih, a njihove su posade upravo bile postrojene na
prozivci ispred svojih tenkova. Iznenadna pojava naša tri tenka na niti dvadeset
metara udaljenosti ih je paralizirala.
Odmaknuo sam našeg neiskusnog UnterofFiziera od sprave za nišanjenje, pa
su bacač plamena, strojnice i top zagrmjeli zajedno. Pripadnici lijepo postrojene
satnije porušili su se poput čunjeva, a u kratkom vremenu svi su ruski tenkovi

192
bili u plamenu. Nakon toga smo punom brzinom prošli kroz nekoliko sporednih
ulica, susreli se sa satnijom pješaka i riješili ih se, upotrijebivši prvo bacače
plamena, potom strojnice, a onda su se naše čelične gusjenice pobrinule za onih
nekoliko preživjelih.
Nastavili smo dalje, uništavajući sve što bi nam se našlo na putu. Iznenada
se začuo glasan prasak i tenk Starog Una se zaustavio sa pokvarenom
gusjenicom. Okrenuo sam punom brzinom i spustio se niz sporednu ulicu kako
bi prišao s leđa ruskom protutenkovskom topu. Njega i njegovu osmeročlanu
posadu sam jednostavno pregazio; ali oni su već uspjeli zapaliti tenk Starog Una
i ubiti dva člana njegove posade. Stari Un je ušao u moj tenk, a druga dvojica u
Portin.
Tako smo nastavili čitavoga dana. Bilo je iscrpljujuće, monotono, a zbog
stalne napetosti gotovo smo izludjeli. Kad smo se vratili natrag, saznali smo
daje 5. satnija izgubila sve svoje tenkove i da je Oberst von Lindenau izgorio do
smrti.
Kijev je gorio.
Ne postoji za živce pogubniji ili brutalniji oblik ratovanja od uličnih borbi.
Nikada doista ne znate protiv čega se borite, dok trčite od vrata do vrata,
ponekad se iznenada morate zakloniti iza betonskog stupa javne rasvjete, jer
vas iz kuća gađaju nekakvim fijučućim, zviždećim, eksplozivnim napravama.
U nekoliko navrata smo morali otići iz kuće jer bi se srušila pod nama, pa
bismo propali tri ili četiri kata. Borili smo se okrutno prsa o prsa, koristeći
noževe i bodeže, a čitavo vrijeme grad je gorio; uvijek su nas okruživali
plamenovi, eksplozije i vriskovi. Ljudi su dobivali ozebline, jer je temperatura
bila minus 40-50°C.
Veliki željezni most preko Dnjepra je bio raznesen, i samo su izobličeni
komadi čelika virili iz vode. Ponos grada, radio stanica sa svojim čeličnim
jarbolima je sada bila samo hrpa polomljenog željeza i iskrenutih kablova. U
velikim klaonicama, tisuće lešina bile su namočene u kiselinu. Stotine tona
suncokretovih sjemenki i ulja od prosa su bile natopljene benzinom i zapaljene.
Velike radionice za popravak lokomotiva nalikovale su grobljima slonova.
Tijekom povlačenja, buknula je naša mržnja prema SS-u i došlo je do
njezinog otvorenog izražavanja. Stvari su dosegle takve razmjere da se niti
jedna jedinica SS-a nije usuđivala pomaknuti tijekom napada ako bi jedinice
regularne vojske bile iza njih. Nekoliko puta se ponovilo da bi, usred sukoba
između Rusa i Nijemaca, koji bi pucali jedni prema drugima sa suprotnih strana

193
ulice, kada bi se u sredini pojavila jedinica SS-a, došlo do stanke u borbi kako bi
se Nijemcima omogućilo da pokose SS. Kada bi dovršili s njima, borba bi se
nastavila.
Rano jednoga jutra, nešto prije zore došli smo u sektor blizu Berdičeva, gdje
se nešto kuhalo. Osim naše pukovnije, tamo je bila i pričuvna pješačka
pukovnija. Budući da smo ostali bez tenkova, i mi smo postali pješaci.
Mi iz 27. pukovnije odmah smo upuzali na ničiju zemlju, koja je oduvijek bila
mjesto za nas. Iskopali smo si uske pojedinačne streljačke zaklone, u kojima
smo mogli bez posljedica ležati dok bi ruski tenkovi prolazili preko nas.
Zamisao je bila da, kada tenkovi prođu, napadnemo njihovo pješaštvo
strojnicama, bacačima plamena, a možda i oružjem za blisku borbu, bajunetima
i bodežima.
U rovovima iza nas, naši su grenadiri bili izloženi žestokom bombardiranju.
Prolazio je sat za satom, a topnički duel se smanjio samo intenzitetom; tada je u
tri sata nastala nenadana, kratka stanka i baražna vatra je premještena točno
iza prednjih linija i nastavljena jačinom uragana.
Zbog prizora koji se tada našao pred našim prestravljenim očima gotovo
smo se onesvijestili. Kroz nisku izmaglicu velika krda tenkova T-34 zagrmjela
su prema nama, a iza njih se kretala smeđa masa pješaka s namještenim
bajunetima.
Odjednom je u mom zaklonu postalo mračno, a nešto zemlje odronilo se na
mene. Hladni znoj izbio mije na čelu, a koljena su mi počela klecati. Još je jedan
tenk prešao preko mene, a čim je prošao, već je naišao sljedeći.
Tada su se oglasile i strojnice, popraćene pucnjavom pištolja. To je značilo
da su se sukobili s našim grenadirima i protutenkovskim topovima.
Nisam se usuđivao proviriti iz rupe i pogledati uokolo, jer sam se bojao da bi
mogao naići T-34 i odsjeći mi glavu, ali kada je strojnica u zaklonu do moga
zaštektala, morao sam se uspraviti.
Pedesetak metara dalje ugledao sam rusku tešku strojnicu na položaju i
dvanaest ljudi koji su ležali oko nje. U trenutku sam naciljao svojim bacačem
plamena i pritisnuo okidač. Začuo se šuplji zvuk dok je crveni plamen bljesnuo
prema njima. Dvojica su se napola uspravila i ponovno pala, žestoko goreći.
Tada je na mene zdesna osuta paljba, iz druge strojnice, i morao sam se brzo
pognuti, ugasivši bacač.
Pažljivo sam izvukao cijev bacača plamena preko ruba svoje rupe,
upotrijebio periskop kako bih nanišanio i pritisnuo okidač. Strojnica je utihnula.

194
 Potom je naišao sljedeći val tenkova, a ovoga puta bilo je još gore, jer su sada
znali da smo u rupama. Metoda bliske borbe između pješaka i tenka teškog
sedamdeset tona je sljedeća: pješak, neustrašiv u skladu s propisima, iskače iz
svoje rupe, juri prema tenku od naprijed i baca se na njegov pramac, čvrsto se
držeći za njegovu veliku kuku za vuču jednom rukom, dok mu druga steže
magnetsku bombu.
Zbog ovog mahnitog truda naskakivanja na ogromni tenk koji je jurio punom
brzinom sam se dobro oznojio. Srećom po takve poput mene, posada T-34 ne
može vidjeti ništa unutar kruga od tri metra od njihovog tenka. Nekoliko puta
sam bio gotovo zbačen; ruke su mi bile razderane i krvarile su, a nokti su mi bili
slomljeni. Ali neustrašivi ratnik je ustao i zalijepio bombu za čeličnu ogradu koja
se nalazi oko stražnjeg dijela kupole. Tada je izvukao osigurač, skočio dolje i
bacio se u rupu od granate, u kojoj je ležalo desetak grenadira sa strojnicom. Pet
sekundi kasnije odjeknula je šuplja detonacija iz tenka, koji je stao s nosom u
rupi od granate. Čitava njegova posada je poginula istoga trena od eksplozije
snažne magnetske bombe.
Kada je naišao sljedeći T-34, neustrašivi vojnik je uzeo jednu od bombi koje
su grenadiri imali uz sebe i s preciznošću se bacio na tenk, slomivši još nekoliko
noktiju. Takva stvar gotovo prerasta u rutinu. Koliko je uspješna ta rutina bila,
shvatio sam tek kada je komad kupole tenka, nakon stoje napravio salto u zraku,
pao samo tridesetak centimetara od mene uz silovit tresak. Nije mogao težiti
manje od pola tone.
Naše protutenkovsko topništvo odbilo je neprijateljske tenkove, prognavši
ih granatama i magnetskim bombama. Tada su zapucale ruske strojnice, a
grenadiri i svi novajlije u 27. pukovniji sišli su s pameti. Dali su se u trk glavom
bez obzira u svim smjerovima. Čak su zarazili i nas, stare vojnike, pa smo i mi
slijedili njihov primjer. Rusko pješaštvo nas je odmah počelo progoniti uz
povike: "Hura za Staljina! Hura za Staljina!"
Postariji bojnik pokušao nas je zaustaviti i prisiliti da se okrenemo i
suočimo s Rusima, ali oteli smo mu automatski pištolj iz ruku, a uspaničeni
vojnici pregazili su ga nasmrt. Ne znam što nas je iznenada prizvalo razumu i
natjeralo da stanemo, ali jesmo stali; i tako smo se borili protiv Rusa prsa o
prsa. Uhvatio sam pušku nekoga Mongola objema rukama i pokušao mu je oteti.
Grizli smo i režali jedan na drugoga poput dvije životinje, jer smo znali da jedan
od nas mora umrijeti. Opsjednut bijesnim ludilom, oteo sam pušku i brzinom
munje zabio bajunet u njegova leđa. Pao je naprijed uz urlik, otimajući mi pušku
iz ruku. Morao sam stati nogom na njega kako bih izvukao bajunet. Kada sam ga

195
iščupao, pojurio sam naprijed, ričući poput bika i vrišteći poput luđaka, s
bajunetom ispruženim pred sobom. Zatrčao sam se u nekog Rusa takvom
silinom da mu je bajunet izvirio kroz leđa. Zavrištao je, širom otvorenih usta.
Nije bilo ničega osim tih povika i vrisaka, samo životinjski zvukovi, i izobličena
lica.
Odjednom mi se krv sledila u žilama. Širom razjapljenih usta pogledao sam
prema nebu, s kojega se prema nama spuštao gusti oblak fijučućih, svjetlećih
raketa koje su za sobom vukle plamene repove vatre. Cviljele su strasnije od
svih zloduha iz pakla, odvratnim zvukom koji je polako naprezao sve živce u
mom tijelu. Svi smo ležali priljubljeni uz tlo, i vrištali smo od nezamislivog
straha, grizli i udarali. Bile su to "Staljinove orgulje", najstrašniji instrument
svih vremena.
Nakon trideset i šest sati borbe, ruski je napad popustio i klonuo, a krajnji
rezultat svega je bio taj da smo se i mi i Rusi našli na našim starim položajima.
Tada je otpočeo strašan topnički sukob, uragan koji je trajao šest dana i noći, a
mnoge stajao razuma. Jedan šumarak je bio sravnjen sa zemljom u roku od dva
sata tako potpuno da više nije ostalo ništa što bi dalo naslutiti kako se na tome
mjestu ikada nalazila šuma. Sjedili smo u svojim zemunicama gledajući u
svemir svojim bolesno krvavim očima. Razgovarati se nije moglo, jer je bilo
nemoguće da vas vaš susjed čuje, iako ste vikali na sav glas.
Pogled na Portu i Starog Una spasio me od gubitka razuma. Samo sam ih
morao pogledati kako sjede prilično nezainteresirani za eksplodirajući,
zaglušujući pakao, i postao bih miran. Stari Un pušio je lulu, a Porta je svirao na
svojoj flauti, dok je Staljin spavao smotan u njegovom krilu. Nitko, čak niti Porta
nije mogao čuti niti note pjesme koju je svirao, ali on je nastavljao svirati,
potpuno koncentriran, ne obraćajući pozornost na buku. Možda je dostigao
takav stupanj udaljenosti daje mogao čuti što svira.
Tijekom prijepodneva četvrtoga dana, von Barring se pojavio u našoj
zemunici. Izgledao je bolesniji no ikada. Stari Un nam je rekao kako boluje od
ubitačne dizenterije i kako najveći dio dana mora provesti sjedeći s hlačama
oko koljena, a nešto mu nije bilo u redu i s bubrezima. Prema svemu sudeći, nije
mu još dugo ostalo.
Pružio je Starom Unu papir na kojem je pisalo:
"Moramo ljudima nabaviti nešto za jesti. Već sam poslao četiri tima po
zalihe, ali nisu se vratili. Hoćete li ti i tvoji suborci pokušati? Moramo nabaviti
hranu. Vas trojica ste moj a posljednja nada."

196
 Pogledali smo jedan drugoga, a potom von Barringa, koji je iscrpljeno sjedio
s glavom u dlanovima. Stari Un slegnuo je ramenima i kimnuo glavom. Dobio je i
izvješće koje je morao prenijeti, javiti našem zapovjedništvu da nam je telefon
raznesen na komadiće. Ono što smo ugledali, kada smo s kantama za hranu
privezanima za naša leđa, uskočili u razrušeni rov bilo je neopisivo. Bio je
izrovan poput mjesečevog krajolika. Neprestana kiša vatre i čelika spuštala se iz
tamnoga neba. Oblaci su bili nisko i izgledali prijeteće. Stari Un zabrinuto je
odmahnuo glavom. Porta je ravnodušno kimnuo, a potom smo iskočili iz rova.
Bilo nam je potrebno šest i pol sati da prijeđemo artiljerijski pojas koji je bio
širok četiri kilometra, i sedam sati da se vratimo natrag s kantama punim
hrane. Donijeli smo svinjetine i graška.
Mi smo se najeli u poljskoj kuhinji, jeli smo, jeli i jeli, sve dok se i kuhari nisu
počeli iščuđavati. Porta je utrpao po komad kipućeg, drhtavog mesa u svaki
džep hlača, uz primjedbu kako moramo misliti i na večeru. Kante su nam se
činile vraški teškima kada smo ih ponovno pri vezali za sebe. Porta je smjestio
Staljina u džep kojega je napravio s vanjske strane kaputa, i ondje je sjedio
gledajući van, taj crveni mačak sa šiltericom privezanom za glavu.
Također sam se borio i duboko ispod zemlje. Rusi su počeli kopati ispod
naših položaja. Kada bismo prislonili uši na pod zemunice, čuli bismo potmule
udarce njihovih pijuka dok su radili ispod zemlje. Naš je zadatak bio iskopati
dolje do njih, ubiti njihove rudare i zauzvrat potkopati ruske položaje.
Ležali smo u rudničkom rovu i slušali Ruse kako rade: tup, tup, tup.
Odjednom je nastala tišina. Osluškivali smo potpuno napetim osjetilima.
Jesu li dovršili kopanje i hoćemo li uskoro začuti prigušeni prasak, nakon čega
će se zemlja urušiti na nas?
Osluškivali smo četvrt sata, a to je dugo vremena ako se samo sjedi i
osluškujući čeka zvuk koji se ne pojavljuje, a vlada apsolutna tišina.
Osluškivali smo sat vremena.
Tada su udarci ponovno počeli odjekivati. Bilo je to poput pojavljivanja
novog života. Čuo sam kako je Stari Un duboko uzdahnuo s olakšanjem iza
mene.
Pripremili smo se za akciju.
Stari Un je tiho šapnuo onima koji su bili mladi i neiskusni: "Upamtite, kada
ubadate nekoga nožem, nikada ga ne ubadajte između rebara, jer nož se tamo
zaglavi. Ubodite ga u vrat ili trbuh, po mogućnosti pod oštrim kutom u prepone,
režući prema gore dok izvlačite nož."

197
 Oprezno smo se spustili niz duge tunele koji su mjestimično bili tako uski da
smo morali puzati na trbusima. Skrenuvši iza jednog ugla, gotovo smo se
zaletjeli u četiri Rusa, koji su ležali tri metra dalje i marljivo radili svojim
pijucima. Bez ikakvog zvuka prikrali smo im se s leđa i izboli ih. Posvuda oko
nas u kopovima ležali su naši ljudi i čekali ruske inženjerce, koji su se sada
približavali, nanjušivši opasnost. Stari Un, Porta, ja i još šestorica otpuzali smo
naprijed prema kraju tunela, iz kojega se moglo vidjeti osmoricu Rusa kako
rade. Dok su se ostali skrili u tunelu, Porta je po vikao na ruskom:
"Drugovi, požurite i iziđite van. Stigla nam je smjena." Rusi su iznenađeno
gledali u tamu tunela, ali nas nisu vidjeli. Jedan od njih povikao je: "Trebamo li
svi doći?"
"Da. Požurite! Ostali su već gore. Čekaju vas." Oborili smo ih kad su se našli
usporedo s nama. Naši noževi zasjali su na svjetlu njihovih baklji. Jedan od njih
uspio je zabiti svoj kratki pijuk u trbuh jednog od naših momaka, koji je počeo
vrištati, pa smo mu morali prerezati vrat. Bacili su puno eksploziva na nas.
Jednog dana smo pokopali Plutona. Nismo uspjeli pronaći njegovu glavu, ali
ostatak je bio tamo.
Našoj je pukovniji pripao zadatak da ostane iza svih u sektoru dugom
stotinu i dvadeset kilometara, iz kojegasu se ostali evakuirali, kako bismo
prikrili veliko povlačenje. Položaji u ovom sektoru su bili izgrađeni iznad razine
tla, a mi smo se morali pobrinuti da u sljedećih dvadeset i četiri sata peći budu
upaljene i da dim izlazi iz dimnjaka, a povremeno smo morali ispaljivati
nekoliko salvi vatre iz strojnica prema Rusima. Osim toga, morali smo postaviti
zamke. Našoj satniji je bilo dodijeljeno dvadeset kilometara, a bilo nas je dvije
stotine. Imali smo stroge naredbe da pod nikakvim okolnostima ne smijemo
napustiti svoje položaje osim ako ruska vojska doista ne uđe u naše rovove.
U našem vodu bilo nas je trideset, a bilo nam je suprotstavljeno četiri tisuće
i petsto sibirskih strijelaca, najstrašnija od svih jedinica Crvene armije.
Započeli smo svoje pripreme. Sva smo vrata povezali s minama koje bi
eksplodirale istog trenutka kada bi se vrata otvorila ili zatvorila. Cjepanica
posve nedužnog izgleda detonirala bi svežanj punjenja meteoritnog kamena ako
bi je itko uzeo u ruke daje stavi na vatru. Neučvršćena daska na rubu rova bila je
povezana s pedeset tenkovskih mina udaljenih stotinu metara. Bilo je čudno
hodati uokolo i pripremati ta iznenađenja. Zašto ih nismo ostavili nepovezana?
Možda zato što je jednako besmisleno kao napraviti ih bilo i ne napraviti ih.
Poslijepodne je prošlo mirno. Rusi očito nisu primijetili kako protiv sebe

198
imaju samo šačicu izgubljenih, tužnih ljudi. Noć koja je uslijedila nije baš bila
ugodna. Nismo se usudili spavati. Samo smo sjedili i piljili pred sebe. Između
vas i vama najbližeg suborca bilo je pedeset ili stotinu metara, i nikada niste
znali kada vam se može prišuljati ophodnja - sibirska ophodnja! Glave ispunjene
takvim mislima, sjedio sam u uglu s hrpom granata spremnom za bacanje i dva
napunjena automata pokraj sebe, zureći i zureći u tamu.
U zoru su Rusi posumnjali da nije sve uobičajeno. Poslali smo im nekoliko
metaka, no oni su postajali sve hrabriji, izvirujući glavama preko grudobrana i
znatiželjno nas promatrajući. Otrčao sam Starom Unu i uzbuđeno mu rekao:
"Ne bismo li trebali pobjeći sada, prije no što bude prekasno? Pa ne može
biti razlike ako ostanemo ovdje dvadeset ili dvadeset i četiri sata."
Stari Un odmahnuo je glavom.
"Sven, naredba je naredba; i iznad svega, ostali se uzdaju u nas dok hodaju
tamo negdje kroz snijeg. Jadnike ionako čekaju teška vremena. Dajmo im barem
priliku da se spase iz zamke, ako budu mogli."
Porta nam se tada pridružio, i on je gunđao, ali je Stari Un samo rekao kako
mi možemo ići ako hoćemo, ali kako će on ostati i sam ako bude trebalo.
"O, začepi, ti stari Feldwebelu", povikao je Porta ljutito. "Naravno da te
nećemo ostaviti. Ali nemoj reći da te nismo upozorili."
Pjeneći se i psujući vratili smo se na svoje položaje, gdje smo ostali
promatrajući Ruse i strahujući od najgorega. Nekoliko Rusa se sada popelo na
vrh svog grudobrana i pokazivalo prema nama. Ispalili smo na njih nekoliko
salvi, zbog čega su skočili natrag; ali ubrzo nakon toga već su bili na istom
mjestu. Iznenada sam na svoje zaprepaštenje vidio kako prljavo lice viri preko
grudobrana niti deset metara od mjesta na kojem sam ja sjedio. Brzinom munje
bacio sam granatu na njega. Čovjek je bio ubijen na mjestu. Tada su stvari
postale kaotične. Rusi su krenuli prema nama u velikim grupama, a tada je Stari
Un izdao naređenje da napustimo svoje položaje.
Jurili smo na skijama preko snijegom prekrivene stepe. Povremeno bismo
iza sebe začuli praskove. To su bile naše zamke. Osim toga, sve je bilo mirno i
napušteno. Ponekad bi cestom udaljenom jedva dva kilometra prošla kolona
ruskih tenkova. Nakon pet dana potrage, pronašli smo ostatke 27. pukovnije,
koju su napokon povukli iz borbi kako bi je preustrojili.
Postao sam Fahnenjunker, što mi se nije svidjelo. Do tada sam bio lijepo
skriven među običnim vojnicima, ali otada sam morao stajati naprijed i primati
izvješće Kommandofeldwebela, koji je prije bio meni nadređen. Bilo je to kao da

199
sam morao stajati tamo gol. Moji su se suborci nasmijali.
Nešto kasnije rekao je istim šaputavim glasom:
"Kada podignete revoluciju protiv nacista i generala, hoćete li zadati Adolfu
nekoliko dodatnih udaraca od mene?"
"Obećavamo ti to, Porta. Dobit će toliko u brkove od tebe, da bi se ti jako
umorio da si mu sam morao zadati te udarce", odgovorio je Stari Un.
"Izvrsno!"
Tada je dugo vremena potrajala tišina, i mogli smo čuti samo Starog Una
kako puši svoju lulu.
"Stari Un, imaš li kod sebe svoj instrument?"
Stari Un izvukao je svoju usnu harmoniku iz džepa.
"Sviraj onu o djevojci koja se češlja. O onoj koja sjedi na kamenu i češlja se."
Stari Unje svirao, a ja sam tiho pjevao, dok je Porta ležao i gledao u strop.
Ich weiss nicht, was soli es bedeuten, dass ich so traurig bin; ein Marchen
aus alter Zeiten, das kommt mir nicht aus dem Sinn."
Plakali smo. Tada je Porta prošaputao:
"A sada Joseph Porta, božjom milošću Stabsgefreiter, odlazi. Pomalo je
teško. Obećajte mi da ćete paziti na Staljina. Dajte da ga vidim, prije no što
dignem jedra."
Stari Un podigao je mačka i stavio ga pred Portino lice.
"Ne zaboravite udariti Adolfa i Himmlera! Servus!"
Žućkastocrna tekućina potekla je iz kuta njegovih usana, a njegov stisak
naših ruku se malo pojačao. Tada je, polako, stisak popustio. Porta je bio mrtav.

200
 NEKI ČOVJEK LEŽI NA ŽICI"
Iako to tada nisam znao, moj se drugi put u bolnicu pokazao prekretnicom.
Bio sam ostavljen visjeti na bodljikavoj žici, ali tada su me skinuli s nje i poslali u
zaleđe u bolnicu. Nakon što sam pušten, bio sam poslan u Školu za tenkiste u
Wunschdorffu u Berlinu na kratak časnički tečaj prije no što sam se vratio
natrag u 27. pukovniju. Ondje, u Berlinu, sam čudnom igrom Providnosti postao
kurir u uroti protiv Hitlera. Ali o tome drugom prilikom.
Jednog jutra dok sam bio u bolnici u Franzenbadu, nizak nabijeni čovjek star
otprilike dvadeset i pet godina došao je na naš odjel i krenuo ravno prema mom
krevetu, pružio mi ruku i rekao s bečkim naglaskom: "Prijatelju stari, evo mene
Ernsta Stolpea. Sedma alpska pukovnija i fali mi jedna daska u glavi, sasvim lud i
imam papire koji to dokazuju; evo, uvjeri se sam."
Dao mi je papire koji su bili "dozvola za lov" koju si svaki razumni vojnik
sanja "srediti":
Obergefreiter Ernst Stolpe, iz 7. alpske lovačke pukovnije, treba se ubrojiti u
teške stradalnike rata zbog tri ozbiljne ozljede glave. Niti pod kojim
okolnostima ne smije biti upućen na teži rad ili nositi tešku opremu, posebice
čelični šljem. U slučaju napadaja, treba ga odmah odvesti u najbližu vojnu
bolnicu.
Standortlazaret 40, Pariš Dr. Waxmund, Oberstabsartz.
"Prijatelju stari, to je prilično Heil Hitler, zar ne? Ti nisi lud, pretpostavljam?
Ako jesi, to ne smiješ reći, jer neće biti dobro ako nas bude dvojica u jednom
lovištu. Hodam uokolo i nosim pisma različitim idiotima u zapovjedništvima i
garnizonima. Kad mije potrebno malo odmora, opalim nekog časnika po nosu,
lijepo mu se nasmiješim i pokažem mu svoju dozvolu. Tada me pošalju u
bolnicu. Kada ti bude dozvoljeno ići van, pokazat ću ti Franzenbad, Eger i Prag.
Zanima li te kako sam dospio u ovu tvornicu snova?"
"Da, pričaj mi", odgovorio sam. Odjednom mi je palo na pamet kako se nisam
nasmijao nekoliko tjedana. Poslao sam Barbari brzojav, i ona je došla, a tada je
zatražila premještaj kako bi mogla ostati u Franzenbadu i brinuti se za mene, ali
moje se raspoloženje nije popravilo. Bio sam jako umoran i iscrpljen. Barbara je
bila vrlo zabrinuta.
"Opusti se i slušaj, golupčiću", rekao je Stolpe. "Prvi puta sam dobio malo
previše u glavu u Francuskoj. Bilo je to deblo stabla u vagonu, a dobio sam ravno

201
po šiji. Fraktura lubanje. U bolnicu. Pa van. Van na četrnaest dana, a potom sam
pokazivao nekom dečku kako voziti motocikl na način kako bi se trebao voziti.
Skinuo sam ruke s upravljača, ali prokletstvo, netko je stavio ogradu baš onamo
kamo sam ja naumio ići. Poletio sam zrakom poput granate i prizemljio u
željezno korito za vodu. Korito je izdržalo. Ja nisam. Nova fraktura lubanje, i
slomljena ključna kost. Otpušten bez potvrde. Šest tjedana i evo mene opet. Ovaj
puta je riječ o rudu vagona. Sada, rekao sam sam sebi, ovoga puta moram
uspjeti; ali nemaš pojma kako je teško dobiti potvrdu u kojoj stoji da ti nisu sve
daske u glavi. Pravom njemačkom vojniku su sve daske na broju, niti jedna ne
manjka. Mislim kako je to stoga što većina dobrih njemačkih vojnika koje sam
sreo uopće nema dasaka u glavi. Pa, dobro sam počeo, ali morao sam još
poraditi na tome, prije no što sam ostvario bonus. Počeo sam slomivši nos
kućnom liječniku. Oh, trebao si vidjeti njegovu njušku nakon toga; al" je plakao,
to ti mogu reći. "Sviđa li ti se ovo?" ljubazno sam ga upitao. "Moje ime je Stolpe."
Ali nije upalilo. Pa, pomislio sam, moraš krenuti grubljim pristupom; tako sam
jednog poslijepodneva rekao glavnoj sestri, postarijoj i vrlo naboranoj djevici od
pedesetak godina:" Skidaj gaće, Kleopatra; htio bih porazgovarati s tobom!" Niti
to nije upalilo; pretpostavljam da se još uvijek nadala. Pa, rekao sam, ali sam
sebi, dobar njemački vojnik nikada ne odustaje. Ono što trebam jest čekić. Pa
sam si nabavio čekić i pričekao da situacija sazri. Jednoga dana shvatio sam
daje došlo vrijeme; otišao do bojnika. Lijepo sam ga i pristojno pozdravio i divio
se njegovoj privatnoj sobi. Potom sam se divio njegovom ručnom satu,
elegantnom komadu zlata. Pitao sam gaje li čvrst. Čovjek nije ništa odgovorio,
samo je zinuo. Pa sam trepnuo, izvukao čekić, i spustio ga na sat. Ne, to uopće
nije bio čvrst sat, rekao sam, i obrisao čekić, dok je on zvonio na svoje zvonce.
Samo jeftini bofl, rekao sam prezrivo i pružio mu deset pfenniga. To vam je za
srećku na lutriji za novi sat, rekao sam. Pola bolnice se štrcalo unutra, ali ja sam
se tiho iskrao do kuhinja i tamo namignuo djevojkama. Prilično je vruće ovdje
dolje, kažem ja. Zar ne biste voljele da vam otvorim prozor, djevojke? I tako
izvučem svoj čekić: osam stakala. To vas je malo začudilo, ha, dame? Tada sam
bacio svoje čarape, tri rupčića i krpu za brisanje poda u juhu i upitao mogu li mi
ih oprati kad su već tu. To mi je, napokon, omogućilo da dobijem svoju potvrdu."
Nikada nisam uspio dokučiti koliko je zapravo lud Stolpe bio; ali s njegovim
smislom za lijepo i korisno nije bilo nikakvih problema; Barbara je bila
presretna što me on uzeo pod svoje okrilje i oraspoloživao me svojim ludim
idejama, koje su imale nevjerojatnu naviku da završe nekakvim bolničkim
nepodopštinama.
Kada sam bio sposoban ustati, dobio sam svoja invalidska kolica, jer sam još

202
uvijek bio gotovo nepokretan, a Stolpe je uživao vozeći me uokolo. Invalidska
kolica su se pokazala vrlo korisnima, posebice kada smo išli u kazalište ili na
neko drugo mjesto gdje se trebalo čekati u redu; jer bi me Stolpe dogurao do
jednoga od prolaza i tada sjeo pokraj mene; u kolicima je taman bilo mjesta za
nas dvojicu.
Također smo se dobro zabavljali dok bi netko treći gurao nas obojicu lijepim
ulicama Egera ili Praga, dok smo mi sjedili jedan pokraj drugoga, sa smiješkom
prihvaćajući sućutne poglede mladih dama. To je dovelo do toga da smo jednog
dana bili pozvani na vrlo otmjenu zabavu, na kojoj su bili prisutni neki postariji
njemački i slovački časnici. Oni i dame iz visokog praškog društva bili su gotovo
do suza dirnuti pogledom na nas dvojicu kako sjedimo u jednim kolicima, Stolpe
u sivozelenoj lovačkoj uniformi s velikim runolistom u zapučku, a ja u svojoj
crnoj uniformi tenkista s beretkom okrenutom na stranu. Nije bilo granica
onome što su oni htjeli učiniti za nas, pa su nam se džepovi napunili svim
vrstama delikatesa, koje smo kasnije podijelili s ostalima u bolnici. Čak su nas i
fotografirali kako bi imali uspomenu na trenutak kada su pripadnik lovaca i
pripadnik tenkista sjedili zajedno u invalidskim kolicima.
Ono što nije bilo tako sretno dogodilo se kada su dvije od tih dobrostivih
gospođa uhvatile Stolpea i mene u svojevrsnoj improviziranoj utrci u
invalidskim kolicima,.prilikom čega Stolpe nije bio u kolicima, nego ih je gurao i
trčao ulicom najbrže što je mogao. Nakon toga više nismo bili pozivani na
nikakve zabave.
Kada nam je trebalo novca i zabave, Stolpe bi nazvao svoju prijateljicu,
suprugu SS-Standartenfuhrera u Nurnberg.
"Bok, stara moja bogata djevojko", zagraktao bi u slušalicu, zbog čega bi se
svi prisutni u poštanskom uredu okrenuli i pogledali ga. "Kako je jadnik? Je li
kod kuće? Nije? Zaglavio u Rusiji, ha? Pravo mjesto za njega! Slušaj, stara kobilo,
naučio sam novu pozu, pa ako si zainteresirana, najbolje bi bilo da dođeš. Ali
vrlo je zahtjevan položaj, pa ako nemaš nešto osvježavajuće za ponijeti, nemoj
se ni truditi doći. I znaš, nemoj donositi onaj porto; uvijek sam govorio kako je
to smeće koje je kupio onaj tvoj prosjak. Ne želim vidjeti porto sve dok ne
popijete sve što sada imate. Pa, ne mogu ovdje stajati i tračati s tobom čitav
dan. Očekujem da stigneš s onim u dva i trideset dva."
Potom je ispustio slušalicu ne stavivši je na njezino mjesto, tako da je ona
visjela njišući se, a iz nje je nekoliko sekundi dopirao protestirajući smijeh prije
no stoje utihnula. Nekoliko djevojaka se nasmijalo, i na tom inače dosadnom
mjestu nastalo je sveopće loše prikriveno veselje. Stali smo u red i kupili

203
poštansku markicu, koju je Stolpe nalijepio na čelo policajcu nešto dalje. Ovaj je
to dobro primio.
Na moje iznenađenje, sredovječna supruga Standartenfuhrera je doista
stigla sljedećeg dana, donijevši hrpu dobara s crnog tržišta. Ernst i ona su
proveli nekoliko sati u hotelskoj sobi, nakon čega ju je poslao natrag u
Nurnberg, uz ispriku da nema mnogo vremena. Nakon stoje otišla, čitav se odjel
napio od vina i likera koje je donijela.
Jednoga dana Stolpe je nestao. Poslali su ga u posebnu bolnicu. Tjedan dana
kasnije, dobio sam razglednicu od njega:
Tvornica snova, Nurnberg, 18. travnja 1944. Dragi Sven,
U kakvom sam se ja smeću našao! Pušenje zabranjeno. Izlaženje zabranjeno.
U velikoj tajnosti odlazim na zahod, i vraški se bojim da ću jednoga dana saznati
kako je i to zabranjeno. Sve do jučer sam svoju hranu jeo ispod kreveta, ali tada
mije sestra objasnila kako nije zabranjeno jesti. Sva su vrata zaključana, osim
zahoda, a ta su širom otvorena. Na svim su prozorima željezne rešetke, ali
nikako ne znam da li su tamo zbog toga da spriječe nas koji smo ovdje da
pobjegnemo ili one koji su vani da dođu i odnesu nas.
Pozdrav, Ludi Ernst.
"Draga!"
"Dragi! O, kako je lijepo opet te vidjeti, Sven. Toliko sam čeznula za tobom."
"I ja za tobom, Barbara. Daj da ti ponesem jedan kovčeg. Čeka nas automobil.
Jesi li gladna ?"
"Naravno da jesam."
Nakon što smo jeli, otišli smo u njezin hotel, gdje se okupala i odmorila pola
sata. Čudno, nismo pali jedno drugom u naručje. Jednostavno smo bili previše
dirnuti, a ovako nam je bilo lijepo i osjećali smo se sigurnima. Bio sam mnogo
mirniji no nekoliko prošlih napetih mjeseci. Imali smo si mnogo toga za reći.
Ono drugo neće pobjeći. Izišli smo u Potsdam i tamo večerali i prošetali držeći
se za ruke parkom Sanssouci.
Jedan od jačih zračnih napada bjesnio je i grmio nad Berlinom. Barbara se
nervozno pripita uz mene dok smo stajali gledajući dim i plamenove iznad
Neukollna. Val za valom, bombarderi su dolijetali iznad grada kako bi ispustili
svoje terete.
Odjednom se začuo visoki fijuk. Poput munje povukao sam Barbaru dolje i
bacio se pokraj nje. Još jedna bomba je zafijukala. Barbara je skočila i vrišteći

204
potrčala niz ulicu, izvan sebe od panike.
Skočio sam i potrčao za njom, vičući: "Barbara, baci se na tlo! Barbara!
Barbara!"
Zbog još jednog fijuka i ja sam se bacio u jarak. Po meni se osula zemlja.
Ostao sam tako ležati nekoliko sekundi prije no što sam ustao. Barbara je
nestala.
Pronašao sam je dvjestotinjak metara dalje. Njezino je tijelo ležalo na cesti u
lokvi krvi.
Nisam ništa osjećao, nisam ništa vidio, nisam čuo kada se oglasila sirena za
prestanak zračne opasnosti. Zaustavio se automobil. Čovjek u uniformi uveo me
u njega. U prtljažnik su stavili nekakav pokrivač, a u njemu je bila moja Barbara.
Svukli su mi odjeću. Liječnik je pričao nešto o šoku. Neka ruka me uhvatila za
zapešće, nježna ruka koje me uhvatila na isti lagan, osjećajan način poput
Barbarine - Barbare koju su ubili.

205
 ZAPOVJEDNIK SATNIJE
Poslali su me natrag u moju pukovniju kao Oberleutnanta i zapovjednika
moje stare satnije. Von Barring je postao Oberstleutnant i zapovjednik bojne. Od
starog društva, ostali smo samo Oberst Hinka, von Barring, Stari Un i ja. Stari Un
je sada bio Oberfeldwebel.
Jednog hladnog, sivog kišnog dana Stari Un i ja smo se vraćali s prvih linija
bojišta. Zadnji komad do našeg sela išli smo nekom starom željezničkom
prugom. Gotovo smo stigli do provizorne stanice, u čijoj se blizini nalazilo
skladište municije, kada se začulo strašno, poznato zujanje u zraku. Stari Un me
gurnuo naglavce u jarak, a on se bacio za mnom.
Sljedećih pola sata bilo je kao daje došao kraj svijeta. Čuli su se fijukanje,
udaranje i grmljavina neprestanog niza eksplozija. Blještavobijeli plamenovi
dizali su se u zrak uz zvuk poput pucketanja bičem. Čitavi svežnjevi granata bili
su odbacivani, eksplodirajući, u svim smjerovima. Dva vagona proletjela su
zrakom i pala stotinu i pedeset metara dalje u polje. Čitavo podvozje teretnog
vagona probilo je zid skladišta i uz tresak palo nedaleko od nas. Srušila su se dva
visoka tvornička dimnjaka. Jedan se istovremeno slomio na nekoliko mjesta;
drugi se polako nakrenuo i u oblaku prašine završio na tlu. Sve kuće u širokom
krugu su bile sravnjene sa zemljom.
Tišina koja je uslijedila je bila odvratna. Polako sam došao k sebi, ustao i
osvrnuo se oko sebe. Stari Un je ležao nekoliko metara od mene.
"Pa, Stari, pretpostavljam da bismo trebali krenuti dalje? Ovo je bilo prilično
gadno, zar ne?"
Nije bilo odgovora.
Obje noge slomljene, lijevi kuk smrskan, isto kao i rame.
Stavio sam njegovu glavu u krilo i svojim šalom mu obrisao znoj sa čela.
"Stari Un, staro momče", šaputao sam, "je 1" misliš da ćeš izdržati do
trijažne stanice ako te budem nosio?"
Otvorio je oči na trenutak.
"Stari Un je gotov, Sven. Hajdemo radije ostati ovdje i držati se za ruke. Neću
još dugo. Ubaci mi cigaretu, ako imaš koju."
Pripalio sam cigaretu i stavio mu je između usana. Boljelo gaje kadje
govorio.

206
 "Kad umrem, ti ćeš pisati mojoj ženi i djeci, hoćeš li? Recept znaš: pogođen u
sljepoočnicu i bezbolno ... svejedno me baš i ne boli, osim udaranja u leđima kad
govorim ... Dajem ti svoju lulu i džepni nožić; ostalo pošalji kući zajedno s dva
pisma koja imam u džepnoj knjižici."
Neko kratko vrijeme je tiho ležao, zatvorenih očiju, dok su mu bolovi
prožimali tijelo. Stavio sam mu svoju čuturicu na usta.
"Stari Un, evo ti malo rakije. Pokušaj malo popiti."
Uspio je progutati nekoliko gutljaja i ponovno je otvorio oči. Grubo je
prošaputao:
"Najviše me boli to što te ostavljam samoga. Nadam se da ćeš se uspjeti
vratiti u onu malenu zemlju u kojoj se osjećaš kao kod kuće i o kojoj si mi pričao
mnogo lijepih stvari."
Kad je sve bilo gotovo, podigao sam ga na rame i teško se vukao kroz
bljuzgavicu, na kojoj su mi se noge neprestano klizale. Plakao sam i škripao
zubima u bespomoćnom bijesu svaki puta kad bih se okliznuo, dok mije znoj
tekao niz vrat, a iz usta mi izlazila para.
Rusi su zapanjeno gledali kada sam posrćući ušao u sobu sa svojim mrtvim
prijateljem i polegao ga na krevet. Tada sam otišao do von Barringa.
"Sada i on", stenjao je von Barring. "Ne mogu to više podnositi." Zgrabio me
za ramena i povikao: "Sven, poludjet ću. Osjećam se kao mesar svaki puta kad
moram izdati naredbu za napad."
Potresen jecajima, bacio se u stolicu i pustio da mu glava klone na ruke koje
je ispružio ispred sebe preko stola.
"O, Bože na nebesima, daj da se ovo uskoro završi! Daj da se uskoro završi!"
Sipao je votku u dvije čaše sve dok se nije prelila, a potom mi dodao jednu.
Popili smo ih naiskap. On ih je ponovno napunio, ali kada je posegnuo za
svojom, zaustavio sam njegovu ruku.
"Erick," rekao sam, "ostavimo čaše dok ne pokopamo Starog Una. Moraš
sada doći sa mnom da ga pokopamo. To moramo učiniti samo nas dvojica, jer
smo ga poznavali. Nakon toga ću se rado napiti s tobom do smrti."
Otkinuli smo svastiku sa zastave u koju smo ga umotali.
Dok pritežem svoj remen ispod brade i namještam šljem, pogledom
promatram satniju čiji sam zapovjednik.
Na mjestu točno ispred mene nekada je stajao Hauptfeldwebel Edel. On je
umro od tifusa 1943,

207
 Iza njega je nekada stajao visoki, dobroćudni Feldwebel Bielendorf, koji je
bio živ zakopan sa čitavim 4. vodom tijekom borbi za mostobran Kuban.
Na desnoj strani drugoga voda je stajao Stari Un, kojeg su prekjučer ubile
granate.
Iza njega Stabsgefreiter Joseph Porta, koji je na svoj vječni počinak otišao s
trbuhom rasporenim nožem.
Pokraj njega Titch, nepoznate sudbine.
Plutona je dekapitirala bomba u šumi kod Rogileva.
Hugo Stege, Unteroffizier, izgorio je u svom tenku trbuha rasporenog
krhotinom granate.
Asmus Braun, uvijek veseo; otkinute obje noge i ruka u veljači 1942.
Unteroffizier Bernhard Fleischmann, nestao u Moskvi nakon što je pobjegao
iz logora za ratne zarobljenike u Sibiru.
Gefreiter Hans Breuer, degradirani policijski poručnik, pogubljen nakon što
je dopustio da mu noga bude zdrobljena u gusjenici tenka.
Slijedi ga Leutnant Huber iz 5. voda, star samo devetnaest godina, pravi
prijatelj svojih ljudi. Jednog jutra u travnju 1943. odsječene su mu obje noge,
nakon čega je iskrvario do smrti na bodljikavoj žici, dozivajući svoju sestru
Hilde.
Tenkist Kurt Breiting, šesnaest, umro u paklenim mukama nakon što mu je
fosforna bomba eksplodirala u rukama, dok smo opsluživali oklopni vlak u
lipnju 1943.
Obergefreiter Willy Pallas, nizak i uvijek nasmiješen, ubijen istom prigodom.
Topnik Ernst Valkas, raznesena mu je glava u tom istom vlaku. Njegov me
mozak pošpricao.
Oberleutnant von Sandra. Ostao bez utrobe nakon što gaje granata pogodila
u trbuh.
Leutnant Bruno Haller, trideset i pet. Iskočio iz gorućeg tenka sa svojim
gadno opečenim bratom, Unteroffizierom Paulom Hallerom u naručju, da bi
umro od fosfornih opeklina. Dvojica braće bila su pokopana spojenih ruku u
Berdičevu. Zajedno su prošli Hitlerove koncentracijske logore i kažnjeničke
jedinice, i zajedno počivaju u hladnoj zemlji ruske stepe.
Bože, ako postojiš, tada te molim da pustiš da ova moćna vojska mrtvih
zauvijek maršira pred očima odgovornih feldmaršala! Neka nikad nemaju mira

208
od topota koraka mrtvih vojnika! Neka gledaju u stotine tisuća optužujućih
očiju. Neka majke, supruge i sestre istupe naprijed i sasipaju im u lice svoje
optužbe protiv njih i njihovih stožernih časnika, koji su planirali masovna
ubojstva kako bi zadovoljili pripadnika sitne buržoazije, histeričnog
soboslikarskoga naučnika.
Zapanjeno sam shvatio kako je Hauptfeldwebel upravo dovršio svoje
izvješće meni. Salutirao sam i izdao naređenje:
"Satnija broj 5. Satnija - oružje na ramena!"
Pokreti slabo izvježbanih ljudi su nevjerojatno spori. Mnogi od njih su prošli
samo tri tjedna obuke kao regruti.
"Satnija - nadesno - desni okret - brzim korakom!"
Šljapkajući po bljuzgavici bez dna, dvije stotine komada topovskog mesa
odmarširale su na cestu i prema svojim položajima.
Oberstleutnant von Barring i ja smo sjedili u zemunici moje satnije uz
treperavu svjetlost svijeće. Pili smo.
Ispred nas je stajao čitav sanduk praznih i polupraznih boca votke i konjaka.
Barringovi živci su bili potpuno istrošeni, i on više nije mogao podnijeti da
bude trijezan. Kada je bio, zapao bi u takav bijes da smo ga morali svezati kako
bismo ga spriječili da ozlijedi sebe ili nas. Kako bismo ga više-manje imali pod
kontrolom, Hinka i ja smo morali naizmjence piti s njim. Samo jedan od nas
nikako ne bi mogao držati korak s količinom koju bi on popio. Dok smo ga
održavali u stalnom stanju mrtve pijanosti, bio je manje-više normalan.
"Sven, kakva je prokleta prljavština čitava ova stvar", rekao je i napunio
veliku šalicu votkom, koju je pio kao daje bila pivo. "Kada se sjetiš čime su nas
Adolf i onaj lažac Goebbels trpali, to je nezamislivo! Sanjamo li mi, ili je doista
istina da čitava nacija može progutati i prihvatiti toliko laži i kontradikcija? Što
nije u redu s nama Nijemcima? Svi znamo da ćemo ravno u pakao, a to smo znali
i čitavo ovo vrijeme. Jesmo li samoubojice, svi mi? Ili smo glupi baš kao što se
činimo? Tako slijepi i ludi za moći, i tako tupi? Vjerujem da smo ludi... znam da ja
jesam."

209
 VON BARKING
"Možeš li se sjetiti kada je Adolf vrištao preko radija "Ako želim osvojiti
Staljingrad, to nije zbog toga što mi se sviđa njegovo ime, nego zato što je
neophodno da to važno živčano središte ruskog riječnog prometa oduzmemo
neprijatelju, i ja ću osvojiti Staljingrad kada budem smatrao daje vrijeme za to!"
I nekoliko tjedana kasnije, kada je bila zarobljena čitava Šesta armija, kako je
idiot ustao i po vikao, uz divlji pljesak imbecilnih članova svoje stranke: "Kada
sam shvatio nebitnost osvajanja Staljingrada, koji nema nikakvog značaja za
konačnu pobjedu naših jedinica, izdao sam naredbu za privremeno povlačenje!"
Ljudi su klicali nakon tog govora. Stotinu i osamdeset tisuća, međutim, nije se
uspjelo povući. Bili su potučeni u borbama za Staljingrad, "nevažan grad"."
"Tja!" odgovorio sam. "Vidimo prevaru; ali što jedna kažnjenička pukovnija
može protiv šezdeset do sedamdeset milijuna urlajućih ljudi koji ne vide ništa,
jer to ne žele. Radije umrijeti nego izgubiti rat, to oni govore danas, kad je rat
već izgubljen. Ono što žele reći jest: radije neka drugi poginu, nego da mi
izgubimo živote. Čuo sam kako je neka žena u Berlinu rekla da će, čak i ako na
bojištu ostane samo jedna njemačka pukovnija, Njemačka pobijediti, uz uvjet
daje ta pukovnija SS-Leibstandarte!"
"Žene su najgore od svih", rekao je von Barring. "Bože me sačuvaj fanatičnih
žena. Ali, do vraga sve. Hitler je izgubio rat, ali drugo je pitanje hoćemo li nas
dvojica vidjeti veličanstveni pad. Uskoro će doći red i na nas. Zamisli, živjeti
samo od nade da će cijela stvar propasti stoje prije moguće! Pijmo, Sven, to je
jedino što nam je preostalo."
"Pijmo u ime skorog susreta s lijepom ženom. Fanatična ili ne, meni je
svejedno."
"Da, sve su one iste na leđima: to je prednost. Kada samo one ne bi bile takva
potlačena gomila s kojom ne možeš niti razgovarati, jer nikada nisu naučile
raditi ništa drugo osim leći na leđa i reći "da" i "amen" na sve što spomeneš. Jesi
li ikada upoznao ženu koja je imala vlastito mišljenje?"
Prekinula nas je zvonjava poljskog telefona. Obavijestili su me da me šalju u
L"vov po četrdeset dragocjenih tenkova, vjerojatno posljednjih koje je vojska
uspjela sklepati.
Međutim, taj je put u L"vov morao biti odgođen, jer su Rusi izabrali baš taj
trenutak za napad i dali nam dovoljno posla za cijeli sljedeći tjedan.

210
 Jednoga dana von Barring je došao u moju zemunicu u sklopu svoje
inspekcije. Stajao je i gledao oko sebe tupim pogledom.
"Sada me se više ne smije ometati", rekao je i izišao.
Potrčao sam za njim.
Ispred moje zemunice počeo je ispaljivati signalne rakete svih boja, tako da
naši topnici nisu znali što se od njih traži. Savladali smo ga, svezali i odnijeli
natrag u zemunicu. Nastavio je vikati grubim, šuškavim glasom, a gledao je
ravno pred sebe, očima raširenima od straha, straha kojeg je osjećao samo on,
ali kojega su i ostali mogli sasvim dobro zamisliti:
"Vama na usluzi, Vaše Visočanstvo! Visočanstvo Hitler, ha, ha, ha!
Oberstleutnant von Barring iz Pukovnije smrti javlja se na svoju dužnost u
paklu. Ovamo s najboljim vilama, Vaše Visočanstvo! Ubojica von Barring javlja
se na dužnost, veličanstveni Hitleru!"
Prstima sam začepio uši kako ne bih slušao njegov smijeh. Kada sam vidio
da je na rubu uzrokovanja sveopće panike među prisutnima u zemunici, dok su
svi kao hipnotizirani promatrali luđaka, morao sam ga onesvijestiti.
Sada smo od Pukovnije smrti ostali još samo Hinka i ja. Barring, koji je
nekada tako raspoložen i mlad i ispunjen nepatvorenom dobrotom ustao u našu
obranu dok smo patili pod svinjom Meierom, sada je popustio pod pritiskom.
Nešto kasnije, kada smo Hinka i ja bili na kratkom službenom putu, stali smo
u Giessenu i otišli u tamošnju vojnu umobolnicu u kojoj je bio von Barring. Bio je
privezan za svoj krevet i idiotski se smijao ne prepoznavši nas. Slina mu je tekla
niz bradu, i bio je to odvratan prizor čak i nama, njegovim prijateljima. Kad smo
se ponovno našli u vlaku, bili smo tako potreseni da se niti jedan od nas nije
dugo vremena usudio progovoriti. Na posljetku se Hinka nervozno, ne, očajnički
nasmijao i rekao: "Dakle, nismo tako očvrsli kao što smo mislili."
"Nismo", odgovorio sam. "Bilo je strašno."
"U slučaju da se to dogodi jednome od nas - ne bismo li se trebali složiti da
pomognemo jedan drugome pronaći izlaz?" Pružio mi je ruku.

211
NAPOMENE

212
1 posebna jedinica nap. prev.

213
 2 Universum-Film A.G.; filmska kompanija koju je 1917. formiralo vrhovno
zapovjedništvo njemačke vojske kao sredstvo propagande. Od 1937. u službi je
širenja nacističke ideologije. Godine 1945. zatvorili su je Saveznici, nap.prev.

214
 3 Glavnoje Političeskoe Upravlenije; policija zadužena za kontrolu državne
sigurnosti, nastala 1922., kasnije uključena u NKVD. nap. prev.

215
4 Revolucionarna pjesma. Wedding je berlinski okrug. nap. autora

216
5 njemačka uzrečica kojom se želi nekome dobru sreću nap. prev.

217
 6 lanser raketa prvi puta upotrijebljen u srpnju 1941. Mogao je izbaciti 320 132-
milimetar-skih raketa na metu u 25 sekundi, nap. prev.

218