Bog I covjek

utemeljenje

U cijelom poglavlju se govori o odnosu Boga I covjeka. Monisticki dosledni pristupi nemaju
mogucnost prevazilazenja jaza izmedju vremenitog I vjecnog, izmedju svijeta pokretnog mnostva I
nepomicnog apsoluta. Za takav monizam jedina istinski postojeca stvar je sam Apsolut, dok je svemir
jedna iluzija. Nicime upravljana, obesmisljeni fluid iluzorno gonjen ka nicemu. Stoga, sama istorija
smatra se istorijom pokretnog svijeta, premda je trajanje neprimjenjivo na Apsolut, I time odvojenom
od bilo kakve bozanske stvarnosti. Cak I neke dogmatske struje unutar samoga hriscanstva nijecu bilo
kakvu bozansku intervenciju nad svijetom pojava, dok stvarnim, Berdjajev smatra, neprekidni upliv
bozanskog u pojavni svijet, I samo njegovo ostvarivanje kroz njega, otjelovljenje, ispredanje njegove
istorije kroz istoriju covjeka. Berdjajev u ovom poglavlju pokusava utemeljiti metafiziku istorije
upravo unutar samoga apsoluta koji smatra izvorom ljudska istorije I sudbine, koja odslikava I samu
sudbinu Boga te time istorijsko proglasiti metafizickim. Sam taj apsolut, veli on, nije definljiv
formalnom logikom te se njegova bit ne moze rasvijetliti filozofijom, vec mitom, koji za njega nije
izmisljena prica vec najdublja stvarnost. Pripada hriscanstvu, kaze on, u cijoj se istoriji I samom mitu
odigrava otjelovljenje Boga u covjeku, u svijetu, u svijetu kroz covjeka, da ono iznjedri filozofiju
istorije, pronadje utemeljenje istorije ovoga svijeta unutar Apsoluta, jer se upravo kroz taj istorijski
dogadjaj – Hrista, dogodila poveznica Boga I Covjeka. Najveca je tajna hriscanstva stvaranje Boga-
Sina,
moye se dodati da je zato u jevrejskom narodu I zapocela istorija, jer su oni imali misticni predosjecaj u
kom je zaceta veza izmadju nebeske I zemaljske istorije. U prvom poglavlju se navodi prica o proroku
Danilu koji tadasnjem egipatskom vladaru tacno tumaci sne kojih se ni sam vladar ne sjeca.

Nuznost Bozja, sloboda zla.1 2 izbora slobode, da ide ka mraku I da ide ka ljubavi prema bogu.
Sloboda zla je ono sto stvara istoriju I sva je istorija I svo istorijsko kretanje zapravo odraz inherentne
sukobljenosti slobode I ljubavi I sva je tragedija ljudska posledica njihovog dinamicnog odnosa. Tako
isto kao I u covjekovoj dubini, koja je zapravo nebesa, a zapravo je dubina vremena svog proslog I
njegov odjek, tako isto u onoj sto Bohme I Shelling nazivaju – Tami, Ungrund, bezdan, koja je tama ne
zbog odsustva svijetla vec zbog nemogucnosti pogleda da unutar nje razaznaje razlike, te time ostaje
van pojmova, van domasaja jezika, se takodje odvija takav tragicni sukob.
Kaze da je najveca stvar kloju je germanski duh iznio zapravo ta misticna stpoznaja izvora,
Boga, ne kao neceg potpuno jasnog, dovrsenog I nepomicnog, vec kao neceg unutar sebe
suprotstavljenog, kao neke iracionalne volje koja zudi I tezi. Nastavlja se Berdjajev na ovo pa tu volju
bozju, posretstvom hriscanskog mita o objavljivanju boga u covjeku I covjeka u bogu, odredjuje kao
boy+zju teznju I ljubav za Drugo. Veli Berdjajev da je sav smisao stvaranja I istorije u slobodnoj
ljubavi koju Bog zeli od covjeka, jer on zeli da voli I da bude voljen. On bi mogao intervenisati u
svakom trenu ali to onda ne bi bila slobodna ljubav, a samo je takva ljubav smislena.
Ako je kaze I sam Sin Bozji koji ne samo da je savrsen covjek za njega, vec I savrsen Bog, bio
tragicne sudbine, I ako je patnja I sva tragedija gospodova tako jasno istorijski odigrana, onda to mora
ukazivati I na samu tragicnost konflikta I unutar samog boga. I to mora ukazivati na neodvojivost
bozije I ljudske sudbine kroz koju se jedan objavljuju u drugom.
Hrist je u sredini izmedju bozje I ljudske istorije I on je njihova spona I bez njega nasa istorija
ne bi postojala, jer je utemeljena u bozijoj I time je u Hristu samom utemeljena istorija.

Na prigovor monista o tome da Bog nije savrsen ukoliko djela ista, jer bi to znacilo da samom sebi nije
dovoljan I kakav bi to onda bio Bog? Berdjajev odogovara da je savrsenije ono sto u sebi ima
stvaralacki princip, ono sto stvara I cini.
Vjecnost I vrijeme

Unutar svake filozofije istorije mora postojati odgovor na pitanje o vremenu, jer je istorija neodvojiva
od vremena. Ukoliko je to vrijemeodvojeno od vjecnosti, jedan zatvoren krug koji je ne dodiruje I
nikakav odnos medju njima nije moguc, onda uopste istorija nema nikakvo znacenje, niti ikakvu
mogucnost svog razvitka, te rezresenja u konacnici. Covjek je uronjen u zlo vrijeme raskomadano na
proslo, buduce I sadasnje. Sa pozivom na Avgustina govori kako je proslo proslo I vise ne postoji,
buduce jos nije doslo tako da ne postoji a sadasnji je trenutak cisto jedan najmanje produzeni tren,
jedna neuhvatljiva tacka bez dijelova I velicine. Stoga covjek u svom iskustvu nema potpunost
vremena jer je na ovaj nacin od njega otrgnut.
Berdjajev kaze da je I svo nase svjetsko vrijeme I sav istorijski proces naseg svijeta zapravo
jedna od epoha vjecnosti, uronjenih u vjecnost I od nje neodvojivih. Ne samo da vrijeme I vjecnost
mogu imati djelatan medjuodnos, vec je taj odnos I nuzan I sam on predstavlja istorijsko kretanje.
Svijet vremena stvari razlaze I ubija pa ga Berdjajev karakterise kao nacelo smrti, dok je vjecni princip
nacelo zivota a svetska zbilja I proces njihova je medjusobna borba.
Buduce dolazi po proslo I jede ga I time postaje samo proslo kome dolazi novo buduce I jede ga
I taj je proces neprekidan za onoga koji je uronjen u vrijeme I nemocan je da proslo, buduce I sadasnje
sagleda kao jedno vrijeme. Jer nijedna buducnost ne moze u sebi nositi puninu vjecnosti. Kao da je
vrijeme premalo da u njega odjednom stane sva stvarnost pa se ona u vremenu iskazuje u dijelovima.
Ukoliko je covjek sin Boga onda on ima sudbinu I njegov je temelj u Bogu samom I istorija I
poceci prvi njegovi sezu u eone dubine Bozje prirode koija je I sama vremenita. Seze dublje I od
postanka materije, seze tamo gdje se desio prvi pad I zbog slobode za zlo, otudjenja I velikog pada
cpovjeka iz vjecnosti u vrijeme. Covjek je prije materijalne istorije imao svoju mitolosku. Tako se u
mitovima jos valjano ne razaznaje ta cvrsta diferencijacija vremenitog I vjecnog jer se potpuno
zatvaranje u vrijeme jos u potpunosti nije bilo ni dogodilo. Upravo time sto je covjek dijete Boga on
ima sudbinu. Kao dijete svijete on ima samo trajanje.
Geografski, bioloski I drugi uzgredno pomenuti aspekti unutar biblijskih prica su nkasnije
naucnim I filozofskim radom opovrgnuti. Ali Berdjajev smatra da se na njih ne moze gledati na takav
nacin, vec da oni sami unutar te nenaucne iskazanosti kriju tajnu tog drevnog odnosa.
Za jevreje je Bog bio strasan I nesto sto bi valjalo izbjeci. Imali su tu slutnju z
astrasujucu o njemu kao gnevnom I nemilosrdnom I beskrajno dalekom od covjeka. Poznavala se samo
njegova zastrasujuca strana I dozivljavao se kao najgora prirodna nepogoda. Tek u hriscanstvu Bog je
objavljen kao beskrajno blizu covjeku.
Sav je proces istorijski suodnos vjecnog I vremenitog iskazan kroz unutarnji covjekov
dinamicni odnos sa svojom slobodom. Ono sto je smisao istorije jeste sjedinjenje covjekove slobode I
bozje volje, I upravo to je Bozja providnost, a ne nekakva nasilna nuzda.
Upravo time sto je vrijeme uronjeno u vjecnost ono dobija ontolosko znacenje. Proslost je
postala vjecna stvarnost.
Covjek bacen u iscijepano raskomadano vrijeme ima istoriju za povezivanje tih vremena.
Istorija je kaze dogadjaj koji spaja dogadjaje. Bez pamcenja je istorija nemoguca I njega smatra
najvecim uspjehom duha u borbi sa prolaznoscu materijalnih formi.

.vrijeme je uronjeno u vjecnost. Vjecnost I vrijeme u konstantnom sukobu. Pobjeda vjecnog znacila bi
zavrsetak istorije, pobjeda vremena znacila bi smrt, a njihova borba je istorija koja ce biti okancana
pobjedom vjecnog ali ne na nacin ukidanja vremena vec svojim konacnim ulaskom vrijeme.

Renesansa
Srednjevjekovlje je duboko fokusirano na disciplinovanje ljudskog duha I njegovih moci I samim tim
fokusom te su sile bile svezane. Tokom srednjeg vijeka izvor ljudske prirode, smatrano je, nalazi se u
Bogu I covjek je po liku Bozjem I njegovo dijete. Povratak prirodi za to je vrijeme znacio povratak
antici te I trazenju savrsenih formi za koje se hriscanstvo ispostavilo nedostatnim, (upravo zbog
podvojenosti na zemaljsko I bozansko gdje je njihovo jedinstvo bilo nemoguce ostvariti unutar granica
zemaljske kulkture, te se I hriscanska umjetnost uvjek bila simbolicka. Simbol nikad nije savrsen, on je
veza izmedju 2 svijeta I ne prestavlja savrsenu formu vec jednu ceznju umjetnika da je unese u
zemaljski svijet) pa je umjetnost 15og I 16og vijeka sva oznacena potragom za savrsenim formama
unutar prirode. I sama ta potraga stvaralackih ljudskih moci u prirodnoj sferi stvorila je podlogu
humanizma. U samom pocetku renesanse, najvise kroz djela boticelija, opaza se nesastavljivost
nebeskog I prirodnog pa se tu mogu naci elementi paganskog, antickog, I drugog hriscanskog. Citava
epoha pati od nemogucnosti iznalazenja jedinstvenog odnosa spram te dvije sfere. Tako je njegova
Madona bez neba a Venera bez zemlje.
U samom humanizmu Berdjajev nalazi protivurjecnost u tome sto humanizam I jeste otkrivanje
covjeka I njegove slobode cime ga na jedan nacin uzvisuje, dok sa druge strane covjeka smatra
djetetom svijeta, djetetom prirodnih nacela koji svoje utemeljenje nema u Bogu vec u prirodi, te ga
time unizuje I otudjuje od njegove duhovne slobode. Paradoks je humanizma sto covjek jeste covjek u
potpunosti tek u odnosu spram Boga, I cim sebe postavi kao najuzvisenije on se odmah degradira.
Time je otvoren prostor za kusanje stvaralackih moci covjecanstva I za decentralizaciju kulture,
umjetnosti I drugih duhovnih aspekata stvaralastva. Renesansa se dogadjala diljem Evrope ali se
najsnaznije razvila u Italiji I cak je imala podrsku Vatikana koji je I sam bio zarazen tom idejom.
Za razliku od romanskih naroda koji su na ovaj proces gledali kao na stvaralacku mogucnost,
germanski je duh namjesto kreacije donio jednu pobunu, koja je kulminirala protestantizmom I
Luteranstvom. U njemu se nalazi monizam koji priznaje samo Bozansku prirodu dok ljudskoj prirodi
oduzima svojstvenost, za razliku od katolickog dualizma koji je podjednako priznavao ljudsku I
bozansku prirodu I dozvoljavao njihovu uzajamnost. Religiozna i mistička svijest protestantizma
priznaje jednoga Boga i božansku narav, ali negira samobitnost čovjeka, ontlošku osnovu ljudske
slobode.
Tokom srednjeg vijeka, politickom nadmoci Rima te I ekonomskom ogranicenoscu pojedinca,
covjeku je ostalo malo sta za spolja ciniti pa se sav ljudski potencijal usredotocio na ono unutarnje, na
etiku. Politicka I religiozna teznja za uspostavljanjem carstva Bozijeg na zemlji se pokazala jalovom pa
su pocele turbulencije unutar aparata drzave, kulture, religije. Uopste, srednji vijek nije imao vise
mnogo cega za ponuditi, ali tokom tog dugog perioda disciplinovanja ljudskih stvaralackih moci
stvoren je beskrajan potencijal koji je slabljenjem obruca oko sebe zapoceo proces decentralizacije.
Svaka od stvaralackih moci sad je tezila postati samodostatnom, u svim oblastima ljudske djelatnosti,
sto se prvo odrazavalo u umjetnosti. Uspjeh srednjeg vijeka ogleda su u odricanju od strasti prirode jer
je odnos covjeka sa Bogom zivljen kao najistinskiji I najvrijedniji odnos. Kroz likove viteza I sveca
gradjen je lik novog covjeka koji nadilazi nizu ljudsku prirodu.
U potrazi za savrsenim formama prirode, teologija I filozofija poceli su se okretati antici I
njenom odnosu spram prirode pa se I sama priroda pocela uzdizati, sto je naravno imalo za posledicu
udaljenje od Boga. Iz takvih odnosa snaga izrasta humanizam. To je bilo otkrice covjekove slobode I
radjanje antropocentrizma. Covjek je sad u sredistu svijeta I on ima moc slobodno uticati na istoriju
kao I na ostale procese.

Renesansno je razdoblje povijesti velika kušnja ljudske slobode. Ono je u providonosnom smislu bilo
neizbježno. Ne može se izgraditi kraljevstvo Božje bez slobodne kušnje ljudskih sila. Srednjovjekovna
zamisao zemaljske teokracije nije sadržavala takve slobodne kušnje. Bez slobode i bez slobodnog
stvaranja čovječanstvo nije moglo doći do kraljevstva Božjega.
PROGRES

ideja progresa da ce razrjesenje istorije da se dogodi u nekom konkretnom vremenu, I da je to vrijeme

zapravo smisao citave istorije, I da ono sve predjasnje narastaje prozdire u tom razumjevanju njih kao
alata za postizanje tog razresenja. U hriscanstvu svaki narastaj nosi istorijsku puninu I smisao. Nijedan
pokusaj u istoriji nikad nije u potpunosti uspio upravo zbog relativnosti covjecje I njegove
nemogucnosti za kompletnu sliku. Zbog toga je svaki pokret u sebi imao protivurjecja zbog kojih+h je
na kraja I propao. Srednji vijek nije mogao ispuniti obecanje o carstvu nebeskom zbog prekomjerne
upotrebe sile. Renesansa nije mogla zazivjeti iz hriscanstva, humanizam se pretvorio u antihumanizam
iskljucivim potvrdjivanjem samo covjeka. Socijalizam ga na isti nacin degradira I otudjuje pa se nece
ispostaviti srodnim sa dubljim covjekovim potrebama te mu stoga Berdjajev prognozira propast, iako
trajanje I dominaciju u nekom vremenu. Problem progresivnog odnosa spram istorije je sto
pretpostavlja razrjesenje unutar istorije, ne uvidjajuci neophodnost njegovog razrjesenja izvan nje, u
nadistorijskom. To nadistorijsko znaci upliv bozanskog u ovaj 3d svijet. Istorija se ne moze razrijesiti
unutar sebe ( fazon kao ni problem na svom nivou postojanja ) vec jednom uplivom iz cetvrte
dimenzije duha. Te ce onda ponovo, kao u zoru covjekovu preslikanu u mitovima, vjecno I vremenito
sskupa zivjeti. Granice svijetova ce se izbrisati. A taj dogadjaj jeste drugi hristov dolazak. I samo
razrjesenje moze dati smisao istoriji jer ukoliko je ona ona losa beskonacnost onda nema ni smisla, ali
ukoliko ima svoj kraj onda I svi pojedinacni narastaji I svaki dogadjaj ikad imaju svoj dio u toj
dovrsenoj slici, imaju smisao u njoj. U toj vjecnoj slici naseg eona. Sva je istorija odraz borbe nuznosti
I slobode I veoma lako sloboda sklizne u prisilu I obratno. Kao da ce taj dogadjaj ujediniti sve proslo I
buduce iz istorijskih krugova u jedan smisao, u jedno znacenje, znanje I nauk, I time se izdici iznad
njega ostavljajuci sve proslo I sve buduce koje je sa njim uvezano izvan sebe, gradeci od njega
distanciju al ne gubeci ga iz vida, I se novim duhom, sa novom spoznajom, zakoraciti u nadistorijsko,
cuvajuci istoriju cjelokupne borbe dobra I zla, slobode I nuznosti, slobode I ljubavi, kao samo jednu od
mnogih knjiga u tom novom svijetu, kao jedan od nauka. Centralno pitanje razrjesenja isstorije je
pitanje prevazilazenja nepravilnosti vremena I njegove raskomadanosti. Rjesenje je u nadistorijskom, u
sjedinjenju vremena I nadilazenju njegovih uzajamno neprijateljskih I prozdirucih elemenata. Progres
smatratra da se istorija moze razrijesiti unutar svog sopstvenog kruga.
Ako je moguće utvrditi nekakav napredak u povijesti ljudske spoznaje, onda je to izoštrena
spoznaja koja se javlja kao plod nutarnjeg otkrivanja tragičnog proturječja ljudskoga postojanja.
Pa onda idu 2 prigovora ovome naucavanju. Jedan je da ako progresa ima I ako je on nuzan I
ako je svaka generacija Bogu blize nego prethodna, je progres ako to jeste onda mora biti u pravcu
apsoluta.. kako to da onda ljudi 19og vijeka nisu blizi bogu od ljudi prethodnih vijekova? Drugi je da
sve kulture imaju svoje faze djetinjstva, razvoja, vrhunca te konacno oronulosti I starosti?

Mora se dogoditi neki nutarnji preokret, poslije kojega će se svjetska povijest pojaviti kao izbačena iz
dubina duha, ne u perspektivi uništavajućeg protoka vremena, nego u perspektivi vječnosti i nebeske
povijesti. Ona se vraća u dubinu, kao trenutak vječnog misterija Duha.

Ideja progresa nalazi se u osnovi svake metafizike istorije. To nije evolucionisticka ideja. Ona ima
empirijsko utemeljenje. Ideja progresa gotovo religijski ispovjedana u 19 vijeku je bila zamjena za
hriscasko ucenje onih koji su od hriscanstva odstupili. Ta ideja je nepravedna prema vremenu jer hoce
uspostaviti buduce na racun proslog I buduceg.
Religija progresa je religija smrti, a ne uskrsnuća i oživljavanja svega živoga za vječni život.
Hriscanstvo ne prihvata smrt nicega istinski postojeceg.
Ideja napretka 19. stoljeća na tu mesijansku gozbu pušta samo nepoznati naraštaj sretnika, koji se u
odnosu na sve prijašnje naraštaje pojavljuje kao njihov vampir. Gozba, koju će nadolazeći sretnici imati
na grobovima predaka, i koja znači zaborav njihovih tragičnih sudbina, teško može izazvati naš
entuzijazam i vjeru u religiju progresa - taj bi entuzijazam bio vrlo podao.

Nerješivost problema vremena temeljni je nedostatak teorije progresa, jer ako je moguće razrješenje
sudbine svjetske povijesti, njezinih temeljnih proturječja, onda je ono moguće jedino u pobjedi nad
vremenom, odnosno u prevladavanju rascjepa između prošloga, sadašnjega i budućega, rascijepljenog
između uzajamno neprijateljskih i proždirućih elemenata. Nepravilna priroda vremena mora biti
definitivno nadvladana da bi se doista mogla razriješiti sudbina svjetske povijesti.