O prvoj filozofiji u razlicitim knjigama metafizike se govori na razlicite nacine.

Znanost o prvim principima, proucavanje biéa kao biéa, teologija, istra-

zivanje supstancije —cetiri kompatibilna opisa iste discipline ili prije nekoliko
razlicitih opisa nekoliko razlicitih disciplina?

Aristotel je, smatrajuci da svaka nauka mora imati svoj predmet, dolazio do zakljucka da prva filozofija
ne moze biti zasnovana kao nauka iz prostog razloga sto ona istrazuje Sve, a Sve ne postoji kao entitet.
U odredjenju prve filozofije kao nauke o bicu kao bicu, dosao je do problema sa odredjenjem toga sta
je bice kao bice. Pod ovim ,, bice kao bice ,, smatra se bice utoliko sto ono postoji. Ova se nauka bavi
bicem ukoliko ono postoji, ali samo postojanje nije ni vrsta ni rod da bi se kao I u drugim naukama
time odredio opseg I predmet njenog istrazivanja. Aristotel tu istrazuje problem homonimija, to jest
rijeci koje zvuce isto ali ukazuju na druge fenomene. Ako bi neko htio istrazivati ključeve, dosao bi do
zakljucka da postoji vise nepovezanih fenomena koji se nazivaju Ključ, te stoga jedinstvena nauka o
kljucevima ne moze postojati. Isto tako ni jedinstvena nauka o svemu sto postoji ne moze biti prava,
konzistentna nauka ciji je predmet jasno I smisleno odredjen. Medjutim, sluzeci se primjerom zdravlja I
nacinima na koji se taj pojam upotrebljava,, kao blagostanje tijela, kao nesto sto utice povoljno na
blagostanje tijela,, Aristotel pronalazi da iako se isti pojam koristi za razlicite stvari, one su ipak
povezane jednim izvornim znacenjem I podjednako su bitne za nauku medicine. Stoga, iako Boja I
tezina postoje na sasvim razlicite nacine, njih prva filozofija skupa uzima kao predmete istrazivanja
stoga sto postoje.
Cijelo poglavlje o entitetima pokusava dati odgovor na pitanje da li zarisne tacke mogu istinski
predstavljati mjesto jedinstva entiteta. Takodje I na pitanje o tome sta su entiteti, sta se sve ubraja u
njih. Ovdje je poblize objasnjena ono krunska razlika Platonove I aristotelove ontologije, jer za
Aristotela ideje ne postoje samostalno, nezavisno od pojedinacnog entiteta, vec npr pravednost I
crvenost postoje samo utoliko sto postoji nesto pravedno I crveno. Stoga, ukoliko nema pravednika,
nema ni pravde po Aristotelu. Ucenje o kategorijama kazuje da postoji odredjen, I poprilicno malen
broj modusa kojim se bica iskazuju I prikazuju. Jedna od kategorija je supstancija, dok su ostale
akcidencije koje se njoj pridaju. Za Aristotela svakako postoji makar jedna supstancija kojij se pridaju
akcidencije, a moze ih postojati ma koliko.
Takodje, ukoliko bismo poopštavanje doveli do pojedinačnih supstancija, jednota, jedinica, (Jedinica je
ono što se više ne može dijeliti, tako je stado ovaca djeljivo na ovce ali ovca nije djeljiva na ovce. )u
tom bi slučaju svaka klasifikacija pojava bila nemoguća te bi se istraživanje ograničiuli na njihovo
pobrojavanje I skupljanje. Naravno, takvo što niko nije ni pokušao već se pojave, entiteti podvode pod
vrste I rodove. Tako su ovce sisari, sisari zivotinje, zivotinje ziva bica, a ziva bica su bica. Medjutim,
slijedeci Aristotelov kriterijum o postojanju, koji ne dozvoljava da postoje ovce ili sisari ukoliko ne
postoje konkretne ovce I sisari, upitna je I bićevnost onog naobuhvatnijeg mogućeg entiteta, a to je
SVE. Stoga ovaj pokusaj utemeljenja prve filozofije ne uspijeva te se pokusavaju naci drugi putevi.
Kod Barnesa govori se o pojmu Žarišnog, kao onog srodnog I istog za koje se homonimni pojmovi
drže, I na taj se način pokušao utemeljiti pojam svog postojećeg Bića, pojam postojanja koji u sebi
sabira sve postojeće, iako entiteti postoje na različite načine, I tako potvrdilo postojanje nečeg kao što
je sve, koje bi stoga moglo biti realnim predmetom istraživanje prve filozofije, I utemeljila ta nauka.
Sto se matematickih entiteta tica Aristotel zastupa empiristicko glediste, smatrajuci da je matematika
nauka o jedinicama I njihovim odnosima, a te jedinice su uvijek izvedene iz pojedinacnih culnih stvari.
Smatra da se entiteti uzimaju I u brojivom smislu, te nam otud brojevi. Geometri tijela opisuju linijama,
a one same nisu tijela, već predstavljau granice tijela. Na isti nacin su I brojevi izvedeni iz tijela.

Pitanje koje se, i danas i u proglosti, neprestano postavlja i koje neprestano

izaziva nedoumicu glasi: "Sto je biée?", to jest "Sto je supstancija?". (Z.1,
1028"2-4

Pocinje sa 3 pitanja, šta znači predikat supstancija, koje karakteristike ima ono sto je supstancija I trece:
koje stvari posjeduju te kvalifikacije.
TODE TI, Ovo nešto. Odgovara na 2 zahtjeva jer je supstancija istovremeno I Ovo, dakle nešto što se
može pokazati a takodje I Nešto jer se mora moći definisati. Tim pojmom ukida nekonzistentnost koja
se javlja iz ovih dvaju odredaba.
Dakle ostenzivno se moze ukazati I na nesupstancije te time se ne zavrsava potraga.
Akcidentalni identitet I bitni identitet

a Leibnizovim zakonom:
ako je x identicno s y, onda, ako je x F, i y je F. (Ako je ovaj covjek identican
s ovim policajcem, onda, ako je ovaj covjek supstancija, ...) Aristotel taj
zakon prihvaéa samo u ogranicenu obliku: ako je x bitno identican s y,
onda, ako je x F, i y je F. Ovaj je covjek samo akcidentalno identican s ovim
policajcem—stoga je argument da je policajac supstancija nevaljan.

Trece pitanje: Stari fiziolozi uzimali su tvari za supstanciju medjutim Cica ne misli da materija, tj
gradivni elemenat predstavlja supstanciju. Kod konkretnog predmeta od bronze takodje izbjegava
nazvati supstancijom jer

Tvari su, tvrdi Aristotel, u biti "molnosti", a molnosti su izvedeni entiteti.

Tvar kao "sto je bronca, drugim rijecima, treba shvatiti kao skup sposobnosti
potencijalnost

sposobnost za F postoji samo utoliko gto je negto, neka

supstancija, sposobna za F-anje. (Kako to kale sam Aristotel, sposobnosti
su drugotne po defmiciji: "Pod `sposobno za gradenje' mislim na ono gto
mole graditi" — 0.8, 1049614-15.) Tvari su tako akcidenti . Za broncu
postojati znaci za neke supstancije biti broncan; drugim rijecima, znaci za
neke supstancije imati neke molnosti ili sposobnosti —moznost oblikovanja
u razlicite oblike, molnost da se kuje, a da se ne razbije i tako dalje. 57

Nemoguée je da ikoji univerzalni izraz bude naziv supstancije. Jer primame

supstancije su one supstancije koje su svojstvene individui i koje ne vrijede ni
za Sto drugo; no univerzalne su stvari zajednieke, jer univerzainim nazivamo
ono Sto je takvo da vrijedi za vige nego jednu stvar. (Z.13, 1038'8-12 58

niverzalne stvari jesu one koje su

uvedene uz pomoé predikatâ—uz pomoé izraza, kako bismo to mi kazali,
kao Sto su "...je lijepo", "...je veliko", "...je Pjudsko", "je identirno samom
sebi", a takve stvari, koje bismo mogli nazvati ljepotom, velikoséu i tako
dalje, orito nisu supstancije 58

Prvo, izraz "forma" cesto ide u tandemu s izrazom "materija". Zapravo

su materija i forma izvorno uvedene kao blizanci: supstancije19 su u jednom
smislu slozeni entiteti, a njihovi sastavni "dijelovi" su materija i forma.
Izvomo, materija i forma jednostavno su grada i oblicje:
Pokazna zamjenica naznaèuje da su supstancije
individue; predikat naznacuje da se moraju moéi definirati, a kombinacija
pokazne zamjenice i predikata ta dva naizgled nekonsistentna zahtjeva
ujedinjuje u konsistentnu cjelinu 54

Dijelovi su u bîti dijelovi cjelina; prsti su u biti prsti tijela. Kako bismo
objasnili gto to znaci biti prst, moramo referirati na tijela; za prste biti znaci
upravo biti tijelo u takvu i takvu stanju. Prsti nisu temeljni 61

Moramo istraziti jesu li stvar i njezina bit isto ili su razlióito. To je korisno za
istrazivanje supstancija, jer za stvar se smatra da se ne razlikuje od njezine
supstancije, a za bit se kale da je supstancija svake stvari. (Z.6, 1031°15-1

Ono sto je prvo po

bitku prvo je i po znanju

Metafizika, shvaéena kao proucavanje supstancija, razmatrat ée "sto sup-

stancije jesu i koje su stvari supstancije; istrazivat ée neke opée karakteristike
supstancija—njihovo jedinstvo, cinjenicu da se mogu definirati i da imaju
biti, moguénost da se analiziraju u svjetlu svoje forme i svoje materije,
smisao u kojemu su aktualne, a ne potencijalne; u provodenju tih istrazivanja
ona ée raspravljati o brojnim problemima koji su kljucni za ono sto shvaéamo
kao metafiziku—a narocito o brojnim pitanjima sto ih izazivaju Platonovi
metafiziéki pogledi. No hoée li to proucavanje biti isto sto i proucavanje
biéa kao onoga gto jest?

.ako nema nikakvih supstancija mimo onih koje su sacinjene po naravi, znanost
o naravi bit ée primama znanost; no ako postoje nepokretljive supstancije,
znanost koja ih istra"zuje mora biti prvotna i mora biti primarna filozofija; ona je
univerzalna utoliko "sto je primama. Njezina éezadaéa biti razmatranje biéâ kao
onoga"sto jest—i toga gto ona jesu ili atributa koji im pripadaju kao onome `sto
jest. (E.1, 1026'27-32

Postoji nekoliko nacina na koje se a stvari kale da su primame, a supstancije

su primame u svakom smislu—po definiciji, po znanju i po vremenu. (Z.1,
1028'31-33

Supstancije
kategorije
entiteti
vrste, rodovi,
bice kao bice,
postojanje,
nije li klasa stvari jedna najviša vrsta? No ta bi klasa bila isto što i klasa svih entiteta, a znamo da ne
postoji nešto takvo kao što je klasa svih entiteta. (Ako je "biti" homonimno, onda
je homonimna i "stvar")

Metoda kategorija od nas je zahtijevala

da pitamo koja vrsta stvari jesu F-ovi, to jest kojoj kategoriji pripadaju;
metoda iz knjige Eta od nas zahtijeva da tralimo negto specificnije, naime
definiciju toga gto to znaci biti neko F.

Metafizika je bila ugrozena idejom da "biée

nije rod". Zarigno znacenje glagola "postojati" bib je uvedeno kako bi se
ta prijetnja otklonila. Je li prijetnja otklonjena? Ta je prijetnja sugerirala da
buduéi da ne postoji ne"sto takvo kao gto je totalitet entitetâ, nije moguée
nigta kazati o svim entitetima. Omoguéuje li nam fenomen "zarignog znacenja
da razumljivo i istinito govorimo o svim entitetima 52

Stoga a r i n o znacenje neée metafizici vratiti univerzalne istine oblika

"Svaki entitet jest..." pa metafiziku moramo spasiti na neki suptilniji natin.
Taj je nacin vjerojatno ovaj. Postojat Ce neproblematicne recenice oblika
"Svaki primami entitet jest...", a postojat Ce i neproblematicne recenice
oblika "Svaki entitet jest..." i "Sve jest...", pod uvjetom da su entiteti o
kojima je rijec specificirani kao supstancije, a kvantificirajuéa zamjenica
"sve" ograniéena na domenu primamih entiteta. Te retenice mo"zemo sma-
trati, da talco kazemo, zari"snim retenicama znanosti metafizike. Jedna od
tih retenica bit Ce neka verzija principa neprotuslovlja, mozda "Svaka je
supstancija takva da ne postoji nigta sto za nju i vrijedi i ne vrijedi" 53

Knjiga A je predstavlja kao nauku o prvim principima.

Ako postoje ikakve nepokretljive supstancije, onda znanost koja se bavi njima
mora biti prvotna i mora biti primarna filozofija. (E.1, 1026'29-30

Postoji znanost koja proucava biée kao biée te atribute koji mu pripadaju na
osnovi njegove vlastite naravi. (I'.1, 1003'21-2

Pitanje koje se, i danas i u pro"slosti, neprestano postavlja i koje neprestano

izaziva nedoumicu glasi: "Sto je biée?", to jest: "Sto je supstancija?". (Z.1,
1028'2-4)

Knjiga Alfa poziva nas da ispitujemo uzroke ili objagnjenja stvari, a

"znanost koju trazimo" opisuje kao "znanost koja istrazuje prve principe i
uzroke" (A.2, 982"8).