bojana888

bojana888

Peter Handke

Don Juan

(pripovijeda sam o sebi)

 bojana888

Chi son’ io tu non saprai.

(Tko sam ja, to nećeš doznati)

Da Ponte/Mozart
 bojana888

Don Juan je oduvijek bio u potrazi za slušateljem. Jednog lijepog dana pronašao ga je
u mojoj osobi. Svoju priču nije mi ispričao u prvome, već u trećem licu. Takva mi se, u
svakom slučaju, sada vraća u sjećanje.

U svom konačištu nedaleko od ostataka Port Royal des Champsa, koji je u 17. stoljeću
slovio kao najpoznatiji, ali i najzloglasniji francuski samostanski kompleks, kuhao sam u to
doba privremeno samo za sebe. I nekoliko gostinskih soba postalo je tada dijelom moga
privatnog stambenog prostora. Svu zimu i rano proljeće proveo sam u takvu stanovanju, koje
se sastojalo samo od pripremanja jela za vlastite potrebe, poslova u kući i vrtu te uglavnom
od čitanja i povremenih pogleda kroz ovaj ili onaj mali, starinski prozor moje gostionice,
bivše vratarnice samostana Port Royal u poljima.

Dugo sam već živio bez susjeda. Ali to nije bila moja krivnja. Ništa ne bih volio više
nego da imam susjede i da sâm budem nekome susjed. Ali ideja susjedstva ili je zakazala ili
naprosto više nije bila suvremena? Moja krivnja bilo je međutim zakazivanje u igri ponude i
potražnje. Ono što sam nudio kao gostioničar i kuhar, nije se više tražilo. Zakazao sam kao
poslovni čovjek. Pritom u činjenicu da posao spaja ljude kroz živahnu igru prodaje i kupnje,
oduvijek vjerujem kao u malo što drugo.

U svibnju sam uglavnom digao ruke od vrtlarstva i gotovo da sam samo promatrao
kako povrće koje sam posadio raste i vene. Tako sam se odnosio i prema voćkama, koje sam
također posadio prije deset godina, prilikom preuzimanja vratarnice i njezina preinačenja u
gostionicu. Od jutra do večeri obilazio bih vrt u potočnoj udolini, usječenoj duboko u plato
Ile de Francea, s knjigom u ruci obilazio bih jabuke, kruške i orahe, ne mičući inače ni
prstom. A i kuhanjem i pečenjem za sebe sama bavio sam se tih proljetnih tjedana gotovo
samo još iz navike. Zadivljali vrt kao da se oporavljao. Svakim danom u njemu je bilo sve
više novog, plodonosnog raslinja.

Čak mi je i čitanje govorilo sve manje. U osvit dana za kojeg je Don Juan u svom
 bojana888

bijegu stigao do mene, čvrsto sam odlučio da neko vrijeme ne čitam knjige. Iako sam se
našao usred čitanja dvaju svjedočanstava koja predstavljaju trajno pretkazanje, ne samo u
francuskoj književnosti - Obrane časnih sestara Port-Royala Jeana Racinea te Napada na
jezuitskog suparnika Blaisea Pascala - odlučio sam gotovo u hipu da sam pročitao dovoljno,
barem za neko vrijeme. Pročitao dovoljno? U mojoj jutarnjoj pomisli bilo je još više divljine:
„Dosta je bilo čitanja!” Pritom sam čitav život bio čitatelj. Kuhar i čitatelj. Kakav kuhar!
Kakav čitatelj! Shvatio sam tada i zašto su gavrani već neko vrijeme toliko bijesno kričali u
zračnom prostoru: razgnjevilo ih je stanje svijeta. Ili moje stanje?

Don Juanov dolazak onog svibanjskog popodneva nadomjestio mi je čitanje. Bilo je

to više od pukog nadomjeska. Već sama činjenica da je posrijedi bio „Don Juan”, a ne svi oni
iščezli, pronicavi jezuitski očevi iz 17. stoljeća, ili recimo Lucien Leuwen ili Raskoljnikov, ili
Mynheer Pepperkorn, senor Buendia, ili pak inspektor Maigret, djelovala je na mene poput
udara zraka koji oslobađa. Don Juanov dolazak donio mi je ujedno i doslovno unutarnje
širenje i razgraničenje, koje bi mi inače priskrbilo tek koliko uznemireno (i usplahireno)
toliko i blaženo čitanje. Isto tako mogao je to biti Gawain, Lancelot ili Feirefiz, šarenokožac,
Parsifalov polubrat - naravno, ne i on sam. Ili možda još i knez Miškin. Ali došao je Don
Juan. A taj je, uzgred, imao dosta toga zajedničkog sa srednjovjekovnim junacima i
lutalicama.

Je li došao? Je li se pojavio? Prije bih rekao da se probio kroza zid što mu je prednja
strana konačišta, okrenuta prema cesti, bila dijelom, i tako se stuštio ravno u moj vrt. Dan je
bio doista lijep. Nakon tmurno-siva jutra nebo se razvedrilo, kao i toliko puta prije nad Ilie de
Franceom, vedreći se i vedreći sve jače, kao da želi nadmašiti vlastitu vedrinu. Popodnevna
tišina bila je varljiva kao i uvijek. Ali u tom trenutku ona je prevladavala - i djelovala. Dugo
prije nego što će se Don Juan pojaviti u mom vidokrugu, čuo se njegov težak dah. Kao dijete
na selu, vidio sam jednom zgodom nekog seljačkog momka, ili što god da je bio, kako bježi
pred žandarima. Mimoišao me bježeći planinskom stazom uzbrdo, a od njegovih goniča
isprva su se čuli samo povici „stoj!” Danas još vidim njegovo lice pred sobom, crveno,
nateklo, i njegovo tijelo, koje kao da se usukalo - utoliko duže bile su ruke koje su se klatile s
njega. Još bolje se sjećam onoga što mi je od njega preostalo u uhu. Bilo je to i više i manje
od pukog dahtanja. Bilo je više i manje i od zviždanja koje je dopiralo iz njegovih plućnih
krila. Usto, o plućima ili krilima uopće nije moglo biti govora. Zvuk koji mi je ostao u uhu,
 bojana888

odjekuje ili se raspršuje s čitava čovjeka, ne iz nutrine, već s njegove površine; njegove
vanjštine; sa svake pojedine pore na njegovoj koži. Ne dolazi od samog određenog čovjeka,
već od mnoštva, od gomile - prekobrojne, ne samo u odnosu prema goničima koji su mu se
osjetno približavali već i prema tihim prirodnim stvarima koje su ga okruživale. U tom
brujenju i vibracijama, ma koliko mu jasno izbijali iz svih otvora, zadržalo se za mene nešto
nadmoćno, kao neka vrsta izvorne snage.

Tek što sam začuo Don Juanov dah, daleko na obzorju, a istom i sasvim blizu moga
uha, smjesta mi se pred očima ukaza čovjek u bijegu. Nekadašnju viku žandara zamijenili su
zvukovi motora. Ritmično je zavijao povećavajući brzinu i činilo se da se preko kamenja i
granja neprestance približava mom vrtu, za razliku od daha, koji ga je smjesta ispunio i
nastavio ispunjavati.

Na jednome mjestu stari se zid malo osipao, tamo je nastala neka vrsta pukotine, koju
sam namjerno ostavio nedirnutu. Kroz nju se Don Juan navrat-nanos probio na moj posjed.
Prije njega doletjela je, naravno, neka vrsta koplja. U široku luku doletjelo je ono kroza zrak i
zabilo se kraj mojih nogu u zemlju. Mačka, koja je ležala kraj njega u travi, kratko trepnu
očima i smjesta ponovno zaspi, a jedan vrabac - koja bi ptica inače bila to u stanju? - spusti se
smjesta na koplje, koje se još zibalo, i nastavi se zibati s njime. Koplje je zapravo bio tek
puki, sprijeda malčice zašiljen ljeskov štap, kakav se mogao odrezati bilo gdje u šumama oko
Port Royala.

Onaj kojeg je svojedobno gonila zemaljska žandarmerija nije se osvrtao na mene. Bez
pogleda, zjenica blijedo-bijelih sred zažarena lica, kao u kuhane ribe, protutnjio je kraj mene,
djeteta (ako je silina njegovih koraka govorila o snazi, onda zacijelo o posljednjoj). Don Juan
u bijegu me, naprotiv, vidio. Još dok je tijelom, glavom i ramenima u prvom planu, pomalo
nalik na štap, ulijetao kroz pukotinu na zidu, zahvatio me pogledom, jasno i u punoj veličini.
Iako smo se nas dvojica prvi put susrela, uljez mi se istog trena učini prisnim. Znao sam, a da
mi se on nije trebao ni predstaviti - za što ionako ne bi bio u stanju, jer mu se dah sveo na
jedno jedino neobično pjevanje - preda mnom je bio Don Juan, i to ne „neki” Don Juan, ne,
on, Don Juan.

Iako se to u mom životu nije događalo često, takvi potpuni stranci, upravo oni, s
vremena na vrijeme ipak bi mi se učinili prisnima i ta bi nas prisnost svaki put vodila dalje, a
da se pritom ne bi morala produbiti do upoznavanja. S njome se svakako moglo nešto učiniti.
 bojana888

Ali dok bi nekoliko (premalo) posljednjih puta onaj drugi zadobio moje povjerenje, s Don
Juanom dogodilo se upravo suprotno: prvi pogled bio je njegov i odmah je bilo jasno da je
uloga osobe od povjerenja za priču koje se želio riješiti predviđena za mene.

A ipak, progonjeni čovjek kojeg sam vidio mnogo, mnogo prije i tadašnji Don Juan
imali su nešto zajedničko. Obojica su pružala svečanu sliku. Zapuhani mladac tada je doista
dotrčao u onom nedjeljnom odijelu, kakvo je seosko stanovništvo prilično ujednačeno
odijevalo za odlazak u crkvu. A današnji Don Juan nosio je u svom bijegu također svečano
odijelo, iako je ono bilo posebno, kao da pristaje uz plav svibanjski zrak. A povrh toga
davnašnji bijeg zračio je, baš kao i onaj tadašnji, sam po sebi nečim blagdanskim. Tek s
razlikom što je zračenje oko Don Juana dolazilo od njega samog, a ono oko seoskog momka -
od čega, zapravo? On osobno u svakom slučaju ničime nije zračio, ničime, baš ničime.

Je li motor progonitelja zapeo u tlu doline rijeke Rhodon, koje je danas mjestimice još
uvijek močvarno? Buka motora dopirala je sve vrijeme s istoga mjesta. Onda više nije bilo
dodavanja gasa. Vozilo je brujilo jednolično, gotovo mirno, na udaljenosti. Don Juan i ja stali
smo do pukotine u zidu i zajedno promatrali okolinu. Napola zastrt svijetlozelenom šumom,
na motoru je sjedio par, koji se upravo okretao i spremao nestati među johama i brezama.
Prema tome azil nekadašnjeg samostanskog zemljišta Port Royala u poljima i dalje je bio na
snazi. Preko njegove granice nikog se nije smjelo goniti. Tko bi stupio na to zemljište, ma
kako groznu stvar skrivio, za početak bi bio siguran. Osim toga, u pogledu para vidjelo se: taj
Don Juan nije bio onaj kojeg su gonili. Onaj kojeg su htjeli ubiti, bio je netko drugi. Žena je
djelovala posebno zbunjeno. Muškarac je Don Juanu na kraju čak prijazno mahnuo.

Kao što priliči današnjemu i/ili klasičnom paru motorista, bili su odjeveni u kožu, u
crnu kožu, a na glavama su imali kacige, koje su nalikovale jedna na drugu, kao što je to kod
kaciga obično slučaj. Razumije se i da je kosa očito mlade žene na stražnjem sjedalu lepršala
ispod kacige i da je bila plava, ovako ili onako. Dok su odlazili, muškarac i žena djelovali su
kao brat i sestra, čak i kao blizanci. Tome u prilog, naravno, nije govorio način na koji je žena
odostraga zagrlila muškarca, te to što je kožnata odjeća vidljivo prianjala uz sasvim gola
tijela. Njih dvoje navuklo ju je u žurbi, sva dugmad i smičci bili su raskopčani i sve što se na
toj odjeći moglo rastvoriti bilo je manje ili više rastvoreno. Na napola razgolićenim leđima
muškarca, samo na njegovim, bilo je lišća, travki, ostataka puževih kućica (zajedno s
ostacima puževa) i borovih iglica. Lopatice mlade žene djelovale su bijelo i bez mrlja. U
 bojana888

najboljem slučaju, vidjeli smo na trenutak na njima sjemenku topole - koja je smjesta
odletjela. Nikakav brat i nikakva sestra nisu jurili za Don Juanom ne bi li ga uhvatili i uništili.
Čudio sam se borovim iglicama na vozačevim leđima, duboko utisnutima u njegovu kožu. Ta
u čitavom kraju oko Port Royala bilo je samo listopadnog drveća.

Don Juanovo prilično široko i ravno lice ostalo je još neko vrijeme šareno od mrlja,
dočaravajući mi glavom i bradom Feirefiza, kako sam, čitajući Chrétiena de Troyesa, živo
zamišljao Parsifalova polubrata, začeta s „crnkinjom”. Tek, mrlje na Don Juanovu licu nisu
bile crno-bijele kao u njegova prethodnika, već crveno-bijele, tamnocrveno-bijele. A i uzorak
je bio ograničen na lice i nije se, kao kod Feirefiza, protezao preko čitava tijela. Već mu je
vrat bio bez mrlji. Lice crvenokošca preda mnom djelovalo je poput šahovske ploče. Veliko i
nimalo natmureno od bježanja, a ni oči mu nisu bile baš nevesele. Rekao mi je neka ga
doživljavam kao nešto sasvim stvarno i sklopio nož koji je držao u ruci. Onda mi je dao do
znanja da je gladan. Znojan i ishlapio, kakav je bio, nije žudio za pićem, već za jelom. I kad
sam, jer ja sam bio kuhar, otišao da mu nešto pripremim, shvatio sam ga. I shvatio sam kako
je taj čovjek bio stvaran! Ne znam više kojim me je jezikom Don Juan oslovio onog
svibanjskog popodneva kod ruševina Port Royala u poljima. Bilo kako bilo: razumio sam ga,
ovako ili onako.

Sav svoj vrtni namještaj bio sam nagurao u jedan kut zida i namjerno ga ostavio da
istrune. Tako da sam gostu morao donijeti stolac iz kuhinje. Krenuo je natraške prema njemu.
Tog prvog dana u tjednu koji je Don Juan proveo kod mene, još sam vjerovao da mu takav
hod natraške služi kako bi mogao držati na oku neku opasnost ili ugrozu - primjerice
motoriste. Ali sam odmah primijetio da mu pogled nije nimalo izvidnički. Djelovao mi je
budan, ali ne pozoran. A nije pogledavao ni udesno ni ulijevo, ili preko ramena, već mu je
glava u tom kretanju natraške postojano pokazivala prema naprijed, u smjeru iz kojeg je bio
dotrčao. Od čovjeka kakav je bio Don Juan očekivao bih, uostalom, da pogled usmjeri ili
prema zapadu, s dvorcima Normandije i samostanima još uvijek otvorenim oko nas i oko
Chartresa, ili pak prema ne toliko udaljenoj versajskoj rezidenciji Kralja Sunca, a ponajprije
prema Parizu, koji se nije nalazio mnogo dalje. Ali on je u dolinu Rhodona dohitao preko
polja, sa sjevera, gdje su se nalazili novi gradovi Ile de Francea, stambeni blokovi bez kraja i
konca, u središtima gotovo same uredske zgrade, najbliži od tih gradova nosio je ime Saint
Quentin en Yvelines. S druge strane, uz takav smjer pristajao je motorizirani par u koži. A zar
 bojana888

se između Ville Nouvella i ruševina stare opatije nije nalazilo bar jedno zimzeleno stablo,
neko posebno: usamljen cedar na rubu ostatka šume? Najljepše i najsnažnije mlado drvo
čitava krajolika?

Dok sam kuhao za Don Juana, promatrao sam ga iz prizemne kuhinje svoga konačišta
- kuća se sastojala samo od prizemlja, koje je, naravno, bilo veoma prostrano - kako sjedi
vani na svibanjskom suncu. I on je s vremenom počeo promatrati mene kako se vrzmam po
kuhinji. S vremena na vrijeme ustao bi i stavio na prozorsku dasku nekoliko namirnica koje
bi izvadio iz svoga blagdanskoga kaputa. Nije trebao posebno objašnjavati da je sve to
prikupio u bijegu, trčeći ovamo. Pritom listovi kiselice, peteljke divljih šparoga, vrganji
svetog Jurja, koji su kao i svakog proljeća mirisali na svježe samljeveno brašno, nisu
djelovali kao da ih je iščupao ili nasumce iskopao. Prije bi se reklo: u strahu i užasu vidio je
bolje, jasnije, prostornije. Ali to prostorno gledanje, nije li ono bilo uzrokovano činjenicom
da se u bijegu svako malo okretao oko vlastite osi te trčao natraške? A pritom je, kao u
dokolici, stvari koje je pronašao čak i dospio pripremiti za kuhanje - oljuštiti ih, oprati,
očistiti. Bijeg je Don Juanu na neki način poslužio da dobije na vremenu? Gotovo da sam se
razljutio što je on, koji je ovdje bio nov, tek tako naletio na sve te ipak prilično skrivene
sitnice, štoviše, blaga, za kojima sam ja, starosjedilac i stručnjak, čitavo proljeće tragao
gotovo uzaludno. Dugo prije 23. travnja, svetkovine sv. Jurja, kojemu ta najukusnija od svih
kružoliski duguje svoj nadimak, opekao sam se na koprive svih rubova šuma zapadnog Ile de
Francea u nadi da ću, makar i samo jednom, naići na nešto takvo, svijetlo-okruglo, što u sebi
utjelovljuje čitavu godinu - nada, koja je prema jednoj od knjiga, koje sam tada još čitao,
uistinu sve više poprimala „nešto uvredljivo” - a sada mi ovaj došljak na opustjelo radno
mjesto donosi čitav naramak tih željenih klobuka. S druge strane: kružoliske su dobro
pristajale uz njega i njegovu priču.

Don Juan je primicao svoj stolac sve bliže kuhinjskom prozoru. Rekao je da ga
inspirira promatrati me kako pripremam jela. Inspirira? Za što? Sjedio je utonuo u sebe. Taj
dojam pojačavala je i visoka trava, koju tjednima sasvim svjesno nisam kosio. Mačka sa
svojim žutim krznom djelovala je poput lava dok je prolazila kroz nju. Nije pripadala meni,
prije bih rekao da je dolazila iz jedne od kuća u Saint Lambert du Boisu, jedinom selu u
blizini Port Royala, udaljenom dobar kilometar ili nekoliko kopljometa zračne linije (u
susjedstvu moje nekretnine nalazile su se samo ruševine samostana i golubarnik); svakog
 bojana888

popodneva zvijer bi u uvijek isto vrijeme dolazila preko zida k meni i neko mi vrijeme s
udaljenosti pravila društvo, nakon čega bi nastavila ophodnju svog rejona, ma gdje se on
prostirao. Nijednom me tuđa mačka pri svojim svakodnevnim navraćanjima nije propisno
pozdravila, kako sam s vremenom gotovo ogorčeno očekivao i zahtijevao. O Don Juana se
međutim trljala i gurala mu se neprestance među noge, sprijeda, straga i tako dalje. Isto tako,
novopridošlicu su smjesta stali salijetati rojevi raznovrsnih i raznobojnih leptira, poput
minijaturna mahanja zastavicama i barjacima; a nemali bi broj leptira i sjeo na njega, prije
svega na ručne zglobove, obrve i ušne resice i pio - znoj koji je sve vrijeme, a sada, kad se
odmarao, utoliko jače, izbijao iz bjegunčevih pora, služio im je kao pojilo. A bizamskog
štakora, koji je stanovao u planski zapuštenom vrtnom jezercu i bio najplašljivije stvorenje
koje sam ikad susreo, vidio sam sada kako bezbrižno obješenih brkova njuška njegove nožne
prste. A kad sam s pladnjem punim jela izašao iz kuće, preko mog posjeda upravo je letio
veliki gavran, noseći u kljunu nešto poput teniske loptice, koju je smjesta pustio da padne,
bila je to marakuja, ukradena vjerojatno na nekoj tržnoj tezgi - nije li u ne tako dalekom
Rambouilletu bio sajmeni dan? - njemu na dohvat ruke, otkako je pala na tlo. A drugi gavran,
još crnji i tustiji, koji je dotad neopazice čučao u gustom lišću jednog kestena u mom vrtu,
izletio je odatle gotovo u istom trenu, uz glasan prasak, kao da je eksplodiralo stablo, i vinuo
se uvis, za prvim, dok su se iz krošnje, poput oluje od pruća, strusile vremešne, prezrele
grane, ostavivši učas hrpu drva za potpalu na travi.

Don Juan je spavao. Noge je položio na natrulu ploču stola, koji mi je prije služio kao
stol za čitanje. Noge su mu bile natekle. Dok je jeo, isprva jedva da je uspijevao otvoriti oči.
A i potom ih je, nakon kratka proplamsaja, držao gotovo zatvorene. Ali te zatvorene oči sada
su govorile o nečem sasvim drugom. Dok je tako sjedio, raspirivao je moć zamišljanja. Ili je
posrijedi bila mašta? Ne. A potom se u njemu razbuktao ritam, koji ubrzo više nije imao
nikakve veze s tim prija li mu jelo ili ne. Ili njegovo pjevušenje možda nije bilo ritmično, već
melodično, melodija, uz koju se njihao čitavim tijelom, iako se to jedva primjećivalo?
(Poslije, dok mi je pričao svoju priču, Don Juan mi je zabranio potpitanja i upadice. Uopće,
nisam smio postavljati pitanja.)

Sjedio je na blagom svibanjskom suncu i pripovijedao, dok sam ja, njegov slušatelj,
ostao u polusjeni, ispod bazgina grma, koji se baš bio rascvao i čiji su se sićušni - za sićušno
tada se na selu još govorilo „malušni”, a ne „majušni” - bijelo-žuti cvjetovi, manji od
 bojana888

dugmadi na košulji, i bez povjetarca svako malo strelovito obrušivali u posebnu bazginu
travu. Sporadična kiša cvjetova križala se s pahuljama topolinih sjemenki, koje su postojano,
danima, tijekom čitava tjedna, gotovo besciljno lutale ne samo ovuda, kroz vrt i ruševine Port
Royala, već duž čitava razgranata sustava potoka i dolina zapadnog Ile de Francea. Sve
otežalo, opterećeno, kamenito, čvrsto povezano i utisnuto u zemlju kao da se olabavilo od tih
prozračnih letećih rojeva, ostajući u trenutku njihova prolaska bez težine ili barem manje
teško. Bili su dani između blagdana Kristova Uzašašća i Duhova, pa se iz smjera šumaraka,
gusto obraslih u lijane, isprva nakon, a potom uoči blagdana, češće nego inače spuštala
zvonjava sa Saint Lamberta, na čijem su groblju, prezrene kao krivovjernice, redovnice iz
Port Royala ležale zatrpane u masovnoj grobnici. Svako malo putem, koji nije bio ništa drugo
doli slijepa ulica prema ruševinama, prolazila su policijska kola, sporo i nečujno, okrećući se
potom u potrazi za tko zna kime. Jednog dana nad vrtom konačišta iznebuha se prolomio i
tornado u liku roja bombardera, što samo po sebi nije bilo ništa neobično jer se na platoima
iznad nedirnutih potočnih dolina nalazio nemali broj vojnih aerodroma, onaj u Villacoublayu,
onaj u Saint Cyru s vojnom školom - svejedno, nismo bili navikli na to da se uvijek novi
bombarderi svih modela spuštaju gotovo do visine vrhova drveća, vitlaju zrakom i
zatamnjuju plavo svibanjsko nebo, kao karike u lancu nekog europskog manevra ili tko zna
čega.

Don Juan se presvukao. A možda je i samo preokrenuo plašt. U svakom slučaju,

djelovao mi je kao da se obukao za put. Tome u prilog govorila je činjenica da bi s vremena
na vrijeme ustajao i učinio nekoliko koraka natraške, kao da očekuje neko vozilo. Svoju prvu
priču namijenio je isključivo samome sebi, mrmljajući si je u brk. Bilo je to stoga što mu se
epizoda s parom motorista u kožnatoj odjeći bila tek dogodila. Još nije bila zrela da se ispriča.
Nije bilo ničega o čemu bi se moglo pričati naširoko, za početak mogao se u najboljem
slučaju osigurati kroz razgovor koji bi u natuknicama vodio sa samim sobom. U vlastitim
očima još je bio previše upleten u to zbivanje; tek kad više ne bude riječ o njemu, moći će se
slobodno raspričati. Nije želio ni da mu priču prati glazba. Svejedno kakva. Ona ga čini
nesposobnim. Nesposobnim za što? Nesposobnim.

Ne sluteći ništa, šetao je onog dana pod nebom Ile de Francea, koje je u svibnju
posebno široko. Čak i danas, ma koliko da se cestovna mreža zgusnula, moguće je krenuti
preko polja; što sada možda pričinja sasvim drukčiju zabavu nego ikad prije. Tek se ujutro
 bojana888

spustio u ovaj kraj - doslovce se spustio, avionom; noć i dan prije toga proveo je još u stranoj
zemlji, kao što je svaki dan provodio u nekom drugom dijelu svijeta, a ne samo u našoj
Europi.

Krajolik oko Port Royala izgleda kao jedna jedina velika ravnica, ali kad je se pokuša
prijeći, pokazuje se začuđujuće izbrazdanom. To je zbog velikog broja potoka što se, s
Biévreom kao glavnim kanalom, spuštaju prema koritu Seine: ono što se čini ravnicom,
uzdiže se kao plato, silno raspucan i ispran vodenim žilama. Naselja, prije svega ona nova,
razvučena u širinu i visinu, kao i uredski i industrijski kompleksi, nalaze se gotovo bez
iznimke gore na platou. On je uglavnom ogoljen i jako vjetrovit; nekoliko preostalih
pošumljenih mjesta nigdje ne odaju dojam šume. Potočne doline ili rascjepi gusto su
pošumljeni hrastovima i pitomim kestenima duž obronaka, te šumama joha i topola pri dnu,
ispresijecanim proplancima na kojima stoje bivši mlinovi, koji su ili propali ili
prenamijenjeni u rasadnike ili dječja igrališta. Izvorišno područje potoka ostalo je stoljećima
uglavnom netaknuto, bez većih građevina, izuzev onih iz Port Royala, koje su svojedobno na
početku klanca Rhodona, gotovo pola dana jahanja od Pariza, predstavljale gotovo zaseban
grad ili, bolje rečeno, utvrdu, utvrdu duha, posebnog pustolovnog duha. (Ne pričam ovo tako
detaljno samo stoga što bi mi kraj oko ruševina Port Royala bio toliko prirastao srcu već i
stoga što u njemu umišljam ili mi se naprosto nameće pravo ili moguće mjesto za sadašnju
priču, za nešto sadašnje i uopće za sadašnjost, kao što su to nekoć možda bili napušteni zidovi
talijanskih industrijskih predgrađa za Antonionijeve filmove, ili pak pijeskom izglodani
planinski otoci američkog Monument Valleyja za vesterne Johna Forda.)

Odmah kod Saint Quentina nalazi se dolina potoka Mérantaise, sestrinska dolina
doline Rhodona. Podjednako urezana u plato, i njen je početak nenastanjen; mjestimice, kao
ovdje kod mene, to je gotovo neprohodna divljina puna lijana i kupinova grmlja. Onuda se
onog jutra probijao moj Don Juan. Isprva je još hodao šumskim putovima. Znao je kako biti
nezamjetljiv. Nemali broj pješaka i jahača naprosto ga je previdio. Da je nekome pritom bilo
mjesto na konju, onda je bilo njemu - a možda i ne. Skrenuo je u grmlje, tek tako, iz navike i
želje za pustolovinom. Svim bićem težio je biti gospodar svoga vremena; nazivao je to
svojim glavnim zanimanjem, ili barem njegovim glavnim okolnostima. Dakle samo ravno
prema cedru, koji se svojim tamnim oblikom iza treperave divljine prašume izdaleka jasno
izdvajao iz proplanka na livadama kraj Mérantaise, ma bilo to za njega i skretanje s planirana
 bojana888

puta.

Kao što usamljen sakupljač gljiva pokatkad navodno nabasa na leš, Don Juan je na
putu poprijeko kroz šumu pred sobom iznenada ugledao goli par. Zastao je i pritajio se. Među
grmljem vidjela su se prije svega ženina leđa. Sve riječi za ono što je njih dvoje činilo jedno s
drugim, ili što im se događalo, dosad su, bilo kao fini opisi ili grubo sudjelovanje, bili izrazi
zbunjenosti, a tako će i ostati. Od muškarca Don Juan nije opazio gotovo ništa, osim savinuta
koljena. Par se nije mogao ni čuti; ležali su u nekoj vrsti udubine, on je stajao udaljen od njih
„najmanje koliko se može baciti kamen”, a i šum lišća i žuborenje potoka bili su glasni.

Don Juanov prvi impuls bio je da se nečujno povuče. Ali onda je odlučio ostati i
prisustvovati zbivanju. Bila je to doista trezvena odluka. Morao ih je prihvatiti u zajedništvu,
i sebe kako nastavlja ulaziti u to zajedništvo. Nije dolazilo u obzir da skrene pogled. Njegova
obveza sada je bila da registrira i da mjeri. Da mjeri - što? To Don Juan nije znao. U svakom
slučaju, promatrao ih je bez ikakva osjećaja, bez daška uzbuđenja. Sve što je osjećao bilo je
čuđenje, mirno, iskonsko čuđenje. A ono se s vremenom ipak pretvorilo u neku vrstu jeze,
premda sasvim drukčije od one kad se protiv volje sluša što se, primjerice, zbiva u susjednoj
hotelskoj sobi, jer ta je u pravilu bila pravi užas od kojeg bi mu se dizala kosa na glavi.

Bilo je očito da se njih dvoje pri onome što su izvodili nisu osjećali nimalo kao da
nešto valja zatajiti ili sakriti. Nisu to samo izvodili za neke gledatelje već za sav svijet. Oni su
mu se pokazivali. S više ponosa i monumentalnosti nije se ni moglo biti pri stvari. Posebice je
plavokosa ili u plavo obojena žena poludivljinu među rascvjetalim grmovima brnistre
nedaleko od cedra naočigled pretvarala u pozornicu, koja je za te veoma dugačke trenutke
doista predstavljala svijet. Igrala se sa suncem, čas je bilo na njenim ramenima, čas na
bedrima, pa sve rasplesanije, poput ukroćene zmije, na njenoj stražnjici. Kako li je samo
ponosno djelovala dok se uspravljena dala na djelo. A činilo se i kao da se samo ona odaje
djelu (i da je posrijedi doista njeno djelo, najbolje, ako ne i jedino koje može ponuditi svijetu
ili komu već); muškarac ispod nje davao joj je, takoreći, samo natuknice, bio joj je na usluzi,
bio je njen alat, sukladno tome gotovo nevidljiv. Tako, s nevidljivim muškarcem i ženom čije
se isijavanje vidjelo nadaleko, mogla je to biti i filmska scena, ali tamo u prirodi to je ipak
bilo nešto iz temelja drukčije, i to ne samo stoga što je Don Juan taj postupak, za razliku od
filma, umjesto u krupnom planu gledao s poprilične udaljenosti: na taj način također ga je
vidio u krupnom planu, ali to doista nije bilo posljedica kadriranja.
 bojana888

Tek tjedan dana nakon tog doživljaja, kad je Don Juan misleći na par ujedno proslavio
i njegov tjedni jubilej - bio je itekako siguran da ga je slavio - postalo mu je jasno kako su
usnače na pruću brnistre do njih bile žute. I kako je vjetar unosio red i nered u žuto-žuto
grmlje. S granja cedra dopirao je specifičan šum cedrovih grana. Visoko gore, gotovo
nezamislivo visoko za pticu, kružio je jedan od onih orlova koji bi inače samo za posebno
jasnih i mirnih dana zrela ljeta napuštali svoja gnijezda u Rambouilletskoj šumi i vinuli se na
izlet prema zračnim prostorima bližim Parizu. Nekoliko osa greblo je zamjetljivo glasno po
nekoj sivoj, kišom ispranoj hrpi drva, kao i ovdje, u mom vrtu, po jednom drvenom stolu, dok
je Don Juan pričao o tome. Bio je svibanj, mjesec kad grade svoja gnijezda. Na jednoj grani
iznad potočića Mérantaise klatilo se ili ljuljalo nešto izduženo i prugasto, daleko lakše od
cipele - pa i magnetofonske vrpce, samo je svučena zmijska koža mogla biti do te mjere
lišena težine, u okolici Port Royala već je dakle, ili opet, bilo zmija. Jedan češer, preostao od
prethodne godine, pao je s cedra i dokotrljao se do para. U vodi bez riba svjetlucao je pijesak,
a s polja gore na platou čuli su se traktori. Na rubu šume na suprotnom obronku jedna obitelj,
koja se sastojala od djece, roditelja i njihovih roditelja, postavljala je nešto poput stola za
piknik, jednom od sveprisutnih cesta prolazio je školski autobus s đacima naguranima u
stražnjem dijelu, a zrak je bio pun onih malih smećkastih leptira, od kojih su uvijek po dvoje,
lepršajući jedan oko drugoga, djelovali kao da ih je troje.

Don Juan je na kraju ipak bio razočaran parom. Sve se odvijalo odveć predvidljivo.
Njih dvoje odjednom se čulo. Od žene se čulo vrištanje, a od muškarca nešto poput
mrmljanja, roktanja i brundanja. Ona se obrušila prema naprijed, a on joj je jednom rukom
pogladio leđa, češkajući drugom svoje ponovno savinuto koljeno. Odmah u nastavku na
vrištanje artikulirala je nešto kao „ljubav”, a on je promrmljao nešto slično. Don Juan se
trebao ranije povući. U tome ništa nije promijenila činjenica da se neka kukavica tada
umjesto dvozvučno oglasila trozvučno, kao da muca. Svjestan svoje dužnosti, on ih je doduše
nastavio promatrati, ali je pritom brojio sekunde, odnosno prije bi se reklo da je samo
izgovarao brojeve, kao što to čovjek čini kad se na nekome mjestu nalazi samo prisilno ili
ako mu vrijeme uopće postane predugo. A vrijeme je za Don Juana bilo problem. Glavni
problem.

Okrenuo se i pošao tek kad su dvoje golih ljudi u udubini očito napale muhe ili mravi.
Bilo je to doduše i prije tako. Ali tek sada to im je postupno počelo smetati. Do posljednjeg
 bojana888

trenutka Don Juan je čekao da se s njima ipak dogodi nešto što bi se opiralo tijeku stvari. Što,
na primjer? Nema pitanja, opomenuo me je.

Dok se okretao, stao je na suho granje i par ga zamijeti. Ispravio se: nisu se oni
prenuli zbog pucketava drva, već zbog njegova, promatračeva uzdaha. Uzdaha razočaranja?
Dosta s pitanjima sad. U svakom slučaju, nikoga još nisam čuo da uzdiše kao Don Juan. A
uzdisanje se čulo neprestance čitav tjedan, govorio on ili samo tiho sjedio. Bilo je to
uzdisanje starca, a u isti mah i djeteta. Bilo je iznimno tiho, štoviše, nježno, a ipak je
prodiralo kroza svaku buku, povremeno bučanje iz smjera brze ceste, koja je odnedavna
vodila kroz dolinu Rhodona, brujenje bombardera, koji su sedam dana nad našim glavama
odjekivali u ritmu svoga proljetnog manevra. Don Juanovo uzdisanje ispunilo me je
povjerenjem, ne samo u tog jednog čovjeka.

Ljubavni par doživio je međutim njegovo uzdisanje kao izdaju. Nije ih razbjesnilo to
što ih je netko promatrao. Odjenuli su svoje odore i nasrnuli na njega jer je promatrač ono što
su maloprije još doživjeli jedno s drugim, a što je među njima na nevidljiv način možda još
uvijek djelovalo, omalovažavao svojim uzdahom. Kao i svaki put, premda situacija nije bila
uvijek ista, Don Juan nije želio pobjeći. Nije trebao bježati. Nije smio bježati. I kao svaki put,
naposljetku mu nije bilo druge: morao je pobjeći.

U prirodi mu je bila prednost što je išao pješice, pa se mogao probijati ravno kroz
potoke i šipražje, dok je njih dvoje moralo ići zaobilaznim putovima kroz polja i preko
rijetkih mostova. Na trenutke bi si u svom bijegu čak uzimao vremena. Činjenica da je
povremeno hodao natraške proizlazila je isključivo iz toga i njegova urođena načina kretanja,
a nikako nije trebala odražavati podrugljiv stav. A ipak, njegove progonitelje to je očito
dražilo, jer su ga na koncu smjelo, kako su i dalje djelovali, gonili preko drvlja i kamenja.
Bili su mu za petama i naposljetku se morao požuriti. Pritom su vikali. Posrijedi su, naravno,
bili tek puki povici, gotovo prijazni. Možda je trebao samo zastati i opravdati se pred njima.
Samo, tada im još ne bi imao što reći. Tek tjedan dana poslije, na dan našeg rastanka, mogao
se, još uvijek u mom vrtu, izdaleka obratiti paru i zaželjeti im sreću i doživotna iznenađenja.

I svoju istinsku priču, u smiraj dana za kojeg je stigao u Port Royal des Champs, Don
Juan je počeo danom prije točno jednog tjedna, dakle istim danom u tjednu. Bio je tada još u
Tbilisiju, u Gruziji. Nije mi ispričao priču svog života, pa ni onu protekle godine, već samo
onu netom proteklih sedam dana, što se nastavljalo iz dana u dan. Tog ponedjeljka,
 bojana888

primjerice, prisjećao se ponedjeljka otprije tjedan dana, i to tako neopisivo oštro, a pritom i
tako samorazumljivo i polako kao što to s prošlim utorkom ili, recimo, ponedjeljkom prije
mjesec dana nikad ne bi mogao biti slučaj, i na taj način nastavio se prisjećati. „U ponedjeljak
prije tjedan dana” - i već su se pojavile slike, slike čitava dana, sasvim nepozvane - probudile
su se slike otprije točno sedam dana, pokazale se, kao što se tjedan dana prije nisu, zauzele
svoje mjesto, poredale se jedna uz drugu, tiho, bez tam-tama sjećanja koje bi okolišalo i
postalo sonorno, a ako su imale ritam, bio je to ritam tiha slijeda bez međusobnog
prožimanja, u kojem su velike i male stvari zadobile jednaku vrijednost, nije to bilo više ništa
veliko, ali ni ništa malo.

Tako se stvar razvijala. Tako sam slušao Don Juana kako priča o svom tjednu, taj
način pričanja bio je vjerojatno uvjetovan i time što se svakog dana nalazio na nekom
drugome mjestu; što je čitav tjedan proveo na putu. Don Juan se nije htio trajno skrasiti.
Trajno skrašeni Don Juan o svojih sedam dana, ma dogodilo mu se u tom razdoblju i nešto
slično, ne bi imao što pričati, barem ne na taj način. Takav ispričani tjedan, umjesto jednog
ispričanog dana ili godine, možda je i pristajao nekome poput Don Juana. Ali isto tako
pristajalo je to i meni. A pristajalo je osim toga još i ovome ili onome, ako ne u ratu, onda u
kolebljivom, ugroženome miru.

Dok je Don Juan sedam postaja svoga tjedna pretakao u riječi, realizirao ih je i
prakticirao, tako je rekao. A njegova priča tekla je bez ikakvih pikantnih pojedinosti. Ne, nije
on njih izbjegavao, već su mu od samog početka nestale iz vidokruga. Razumjelo se samo po
sebi da o njima ne može biti govora. „Pikantne pojedinosti” nije se moglo ispričati. Štoviše,
nije ih ni bilo. Takve unaprijed ne bih bio ni slušao. Tek bez njih Don Juanove pustolovine - a
naposljetku se to što mi je ispričao ipak pokazalo pustolovinama - nadrasle su u mojim očima
njegovu osobu. U njegovu stalnu vraćanju za tjedan dana unatrag, pojedinosti je, naravno,
bilo u dovoljnoj količini, tek bile su druge i na drugi način pustolovne.

Tijekom sedam dana, koliko je Don Juan prosjedio u mome vrtu i pričao meni, ali
istodobno i sebi samome, nijednom me nije upitao tko sam, odakle dolazim i kako sa mnom
stoje stvari. To mi je godilo. Jer moj jedini posjetitelj tijekom prijašnjih mjeseci bio je župnik
Saint Lambert du Boisa, koji je, dajući mi do znanja da je jedini i uopće posljednji koji mi je
još preostao, moju situaciju činio još neizdrživijom; često bih tek po svećenikovu dolasku
postao svjestan samoće, a kad bi otišao, usamljenost bi me izjedala, žderala i žderala i
 bojana888

žderala; i vidio sam se kao jednog od smrtnih bolesnika toga kraja, koje je čovjek u crnoj
odori, što mu je postalo glavnim zanimanjem, epizodno posjećivao, „ah, moji umirući!”,
izletjelo mu je jednom zgodom.

Ja sam kuhao, a Don Juan je pričao. S vremenom smo počeli jesti zajedno za stolom u
vrtu. Kako li je moja kuhinja samo ponovno oživjela. Za mene u svakom slučaju nije
postojalo ništa srdačnije od takve kuhinje, u kojoj se netko s užitkom odnosio prema obilju
različitih jela. Kao u stara vremena, pritom sam često nehotice stajao na jednoj nozi, ili bih
doista poput jarca skakao iz jednog ugla u drugi. I prema staroj navici brisao sam ruke o
košulje koje su mi visjele preko hlača, kao što sam ih nekoć brisao o pregaču. Moj tjedni gost
pritom ne bi maknuo prstom. Bio je navikao da ga se poslužuje sa svih strana. Nisam ga,
naravno, pitao gdje mu je ostao sluga. On će se u priči sasvim sigurno pojaviti u pravom
trenutku; što se potom i dogodilo. Don Juan kao da nije radio ništa, a ipak, svaki dan kad bih
ušao u kuhinju, pronašao bih tamo neki novi sastojak za jela, i to ne samo priloge i začine
već, primjerice, vrećicu papra iz Sečuana, crn proljetni tartuf iz Turske, kolut kozjeg sira iz
Manche, šaku divlje riže iz Brazila, koju kao da je prikupio sam, ili pak šalicu pirea od
slanutka iz Damaska. Čitav tjedan nisam morao do veletržnice, koje sam se bio odavna
zasitio.

To ne znači da smo čitave dane provodili u kući i vrtu. Don Juan bi sa svojom pričom
započinjao tek navečer, nakon večere, koja je bila jedini pravi obrok, a pritom se u svibnju ne
bi smračilo gotovo do posljednjih vijesti, koje bismo potom gledali na televiziji. Toliko
zapadno nalazi se Port Royal. Danju bismo šetali okolicom, pošumljenim potočnim dolinama
i platoima novogradnji. Jednom smo se preko polja probili sve do dvorca Rambouilleta,
odakle su tko zna zašto iz perivoja na nas iznenada pušteni psi, koji su se, naravno, okomili
samo na Don Juana. Drugi dan šetali smo u suprotnom smjeru, prema istoku, do platoa
Saclay, gdje smo naišli na tamošnji centar za atomsku fiziku, okružen policijskim,
vatrogasnim i ambulantnim kolima, dok je oko nas, diljem platoa, neprestance odjekivala
uzbuna. Ujedno smo promatrali kako se u jednoj rupi u zemlji do naših nogu dvoje guštera
nepomično pari, a iznad njih u zraku dvije jednodnevne muhe, zapetljane jedna o drugu, u
posrćućem letu. Treći dan krenuli smo na sjever, do legendarnih izvora Bièvrea, koje nismo
pronašli jer smo neposredno prije njih zalutali u labirintu postavljenom nedavno u njihovu
čast (glavni izvor, čuli smo potom od jednog uspješnijeg tragača, preuređen je u vodoskok).
 bojana888

Četvrti dan odvezli smo se lokalnim autobusom do kina „Jean Renoir” u Trappesu i tamo
gledali film u kojem je jedna žena htjela namamiti jednog muškarca da umre zajedno s njom -
da joj se prepusti čitavim tijelom, tako da je ono što je iz scene u scenu bivalo izazovnije, a
naposljetku i neizbježno, za muškarca i ženu predstavljalo kraj. Peti dan uspeli smo se samo
kratkim putom iz klanca rijeke Rhodon prema cesti za St. Rémy lès Chevreuse, gdje smo na
autobusnoj postaji promatrali regionalne autobuse kako prolaze pokraj nas. Pretposljednji dan
tjedna proveli smo međutim u mome konačištu, koje smo k tome morali dobro zatvoriti, a
dijelom i zabarikadirati, jer je stigla ženska opsada, koja se okomila na Don Juana. Posljednje
dvije večeri njegova pričanja bile su obilježene opasnošću, koja je iz sata u sat postajala sve
veća.

Prvi dan tjedna koji je Don Juan imao iza sebe, protekao je otprilike ovako: ujutro je
stigao u Tbilisi, nakon leta iz Moskve preko Kavkaza. Na vrhovima je još bilo snijega, koji se
spuštao duboko u planinske doline. Ali zato su južni izdanci, koji su kao prostran
međuprostor predstavljali zasebnu, gotovo praznu zemlju, odavali utoliko živopisniji dojam
juga. Don Juan je u avionu nakratko zaspao. Kad se probudio, vidio je da su svi putnici oko
njega također utonuli u san i da su im usta širom otvorena. Kao i toliko puta prije, sanjao je o
svom dvorcu, u kojem je za njegova povratka sve vrvjelo od stranih uljeza, koji su se tamo
glasno udomaćili ne mareći za vlasnika. Pritom nije posjedovao ni dvorca, pa čak ni kuće, i
odavna nije bilo ničeg i nikog kamo bi se vratio.

Don Juan je bio siroče, i to ne u nekom prenesenom smislu. Prije mnogo godina
izgubio je najbliže ljudsko biće, a to mu nisu bili ni otac ni majka već, tako mi se barem
učinilo, njegovo dijete, jedino. I smrću djeteta čovjek dakle može postati siroče, itekako. Ili
mu je možda umrla žena, jedina koju je volio?

U Gruziju je, kao i na druga mjesta, krenuo bez posebna cilja. Nije ga tjeralo ništa
osim neutješivosti i žalosti. Pronositi žalost svijetom i prenositi je na svijet. Don Juan živio je
od svoje žalosti kao od snage. Bila je veća od njega i nadilazila ga je. Njome u isti mah - i ne
samo u isti mah - oboružan, nije se ni u kom slučaju doživljavao besmrtnim, ali bio je
neranjiv. Žalost je bila nešto što ga je činilo neukrotivim, te u suprotnom (ili, bolje rečeno,
potez po potez) sasvim protočnim i osjetljivim za sve što se zbivalo, a istodobno i prema
potrebi nevidljivim. Žalost mu je služila kao popudbina. Hranila ga je u svakom pogledu.
Zahvaljujući njoj nije više imao velikih potreba. Opirati se pak svaki put morao pomisli da bi
 bojana888

u njoj, u žalosti, idealan zemaljski život moguće vrijedio i za druge (vidi „prenositi žalost na
svijet”). Njegovo žaljenje, nimalo epizodno, već iz temelja, bilo je djelatnost.

Don Juan godinama već nije komunicirao ni sa kim. U najboljem slučaju na

putovanjima bi stekao neko slučajno poznanstvo, koje bi s krajem zajedničkog dijela puta
zaboravio u hipu. Među njima je, po prirodi stvari, bio i nemali broj žena, koje nipošto nisu
bile nelijepe (iako se činilo da se prave ljepotice s vremenom sve manje i manje pokazuju
usput, barem ne javno, ne na ulicama, trgovima i putovanjima - kao da ostaju kod kuće,
negdje u stražnjim zakucima, ili pak, ako to uopće čine, putuju samo noću, neopazice). Ali te
žene koje je Don Juan, ako bi im se uopće ukazao, privlačio posebice isijavanjem duboke
žalosti, koja je za njih bila snaga, svaki bi mu put nakon prvoga maloga koraka ili riječi
okrenule leđa. Od njega, bilo kako bilo, nije bilo odgovora, za njih, kao pojedinačna i ženska
bića, bio je gluh i slijep. Doista je izbjegavao govor, zazirao je od otvaranja usta radi nečeg
kao što je konverzacija, kao da bi udaljavanje od šutnje ujedno označivalo gubitak snage i
izdaju njegova bivanja na putu. Ali kako li se Don Juan samo drukčije ponašao prije nego što
je postao siroče, dakle pola svoga života.

Pri slijetanju u Tbilisiju ipak mu se otkrio cilj. Kao i uvijek, pojavio se sam od sebe,
upravo s pristizanjem u neko isprva uglavnom proizvoljno negdje. Krenut će u podnožje
Kavkaza, veliko poput zemlje, koje je netom bio preletio, i to odmah s aerodroma. U veliki
Tbilisi vratit će se navečer, ili kada god, ta bio je gospodar svoga vremena. Grad će mu se
tada pokazati kao i svaki drugi prije njega - tako se u međuvremenu uvriježilo - tek, znao je
da će se tada ipak otkriti i onaj posebni i jedinstveni Tbilisi: ono strano i posebno kod
današnjih mjesta nije više bilo očevidno, stoga ga je valjalo pronaći i upravo to pronalaženje
bilo je dio Don Juanovih pustolovina. Ideja - a to je doista bila ideja - došla mu je kad je u
dolaznoj hali (nije to više bila baraka, a nije više bilo ni putnika s kokošima i zečevima u
kavezima), mala ispod velikih „rimskih”, ugledao gruzijska slova: u svojoj gustoći, ritmici i
okruglosti oponašala su pred njegovim očima vrhove izdanaka Kavkaza. Smjesta će krenuti
tamo, s obnovljenom energijom žalosti koja obnavlja krug oko njega.

Prije njegova zapadanja u žalost, Don Juanu je bilo sasvim razumljivo da ga se

poslužuje. Svaki novi poznanik uskoro bi postao dijelom njegove posluge, koja se razmiljela
po čitavu svijetu. Bez oklijevanja gospodar bi ga poslao da mu donese kakvu knjigu ili lijek,
ili kakav drugi predmet koji je ostavio na prethodnoj postaji svoga putovanja. To nije
 bojana888

iziskivalo čak ni zapovijed, bilo je dovoljno da se samo izgovori: „Ostavio sam u... svoj
šešir.” (S druge strane, Don Juan ni za što i nije molio - njegovoj konstataciji naprosto se
moralo udovoljiti.) U tren oka mogao je međutim drugom čovjeku, bio mu on znanac ili ne,
postati sluga. A kako je samo služio, ili bolje rečeno, kako je bio uslužan. Bilo je to svaki put
neko prešutno i ni od kog zatraženo pribavljanje, priskakanje, podupiranje, nezamjetljivo i
sasvim bez uslužnih gesta, jednom izvedeno, kao usput, smjesta bi postalo anonimno, kao što
je i on kao čovjek na usluzi time dobavio nešto anonimno. Njegovo prolazno posluživanje ili
pomaganje oni kojima je pružao uslugu zamjećivali su bez zaprepaštenja. Bolje rečeno,
odvijalo se gotovo neopazice, a isto tako i bez zahvale ili nagrade. A ipak, djelovao je na one
kojima bi se tako našao na usluzi; više od nijema sluge, neizmjerno više.

Za put u kavkasku zemlju Don Juan je nakon duga vremena prvi put opet uzeo slugu.
U svakom slučaju, prema vozaču se tako ponašao, a taj ne samo da je pristao na takvo
ponašanje već se činilo kao da ga je sve vrijeme čekao. Stajao je na rubu sletne staze, pokraj
svoga starog ruskog automobila, držeći Don Juanu i samo njemu već izdaleka otvorena vrata.
Njih dvojica smjesta su prešutno sklopila ugovor. A taj je nadilazio dnevnu službu, za
početak na neodređeno vrijeme, tko zna koliko dugo. Više nego kao netom unajmljen sluga,
čovjek je djelovao kao stari, prisni partner - ponovno fenomen osobite prisnosti, koja je toliko
često smjesta dolazila do izražaja između Don Juana i nepoznatih, u žena međutim
neusporedivo drukčije nego u muškaraca. Namirnica i goriva ponio je partner i suvozač, s
kojim je Don Juan, ako bi to uopće činio, govorio samo u uobičajenim floskulama, za dobrih
tjedan dana. A novi sluga bio je i osjetno otmjenije odjeven od svoga gospodara: tamni kaput
na dvostruko kopčanje s cvjetno-bijelim rupcem, kraj kojeg se slijeva i zdesna nalazio po
jedan mali, šareni stručak đurđica. Čitavo vozilo mirisalo je po njima, ili po čudesno finom
parfemu koji je rabio vozač. Očito se bio tako uredio za neko veliko slavlje.

Prvi put nakon gubitka djeteta Don Juan osjeti kako ga napušta mir njegove
neutješivosti i izdvojenosti iz svih mogućih zapleta. Nemir, koji je dobro i izdašno poznavao,
vratio se već nakon kratkotrajna sna u avionu. Očitovao se tako što iz trena u tren više nije
bio gospodar svoga vremena. Ili: vrijeme nije više bilo njegov element. Ili: trenuci su se
skokovito prometnuli u sekunde. Umjesto da gleda, sluša, diše i tako dalje, Don Juan zapadne
u brojenje. A onda nije više brojio samo sekunde, nego mehanički ili automatski sve što bi se
našlo pred njegovim automatskim brojačem - sastojao se sada samo još od njega - nizovi
 bojana888

sjedala u avionu, rupe za vezice na njegovim cipelama, dlačice u obrvama čovjeka na sjedalu
do njegova. To mu nije izazivalo samo dosadu - stvar je bila daleko ozbiljnija: Don Juan
ispao je tako nezamjetljivo iz prijazne igre vremena. Ali možda je to bio i najozbiljniji slučaj
dosade. Takvo brojenje nekoć bi pouzdano prestalo čim bi se odlučno povezao s nekim,
barem na određeni rok; čim bi odlučno odbacio svoje samovanje. Tako i sada, kad je kao
suvozač sjedio u tijesnom, nakrcanom automobilu.

Nakon Rusije, u kojoj je još uvijek vladala pretproljetna hladnoća - posljednje hrpe
snijega, sive, nalik na pijesak, nazirale su se u stražnjim dvorištima - mlak zrak južnoga
Kavkaza djelovao je toplo; kao utjelovljenje topline. Sunce je sjalo. Tijekom vožnje sve ih je
više obasjavalo s leđa, a krajolik planinskog podnožja, koji se polako uzdizao pred njima,
pokazivao je reljef tako jasan kao što ga inače pokazuju samo minijaturni modeli, primjerice
od papirnate kaše. Tamo, naravno, nije bilo ničeg papirnatog i nikakvih šupljih oblika:
kompaktnost, težina, neraskidiva isprepletenost; ilovača s vapnencem sa stijenom s glavnim
korijenjem s košarastim korijenjem, sumporasto žutilo s ciglastim rumenilom sa sivilom soli i
crnilom ugljena. Pješčane površine nisu bile ni meke ni rahle, već spojene pukotinama poput
žbuke i zapečene; tko bi, recimo, posegnuo u njih da uzme šaku pijeska, na mjestu bi
raskrvario nokte, a od očekivana pijeska na vršcima prstiju ne bi mu ostalo ni zrnce. Isto tako
nigdje nije bilo oblaka prašine, unatoč povremeno gotovo potpunu nedostatku vegetacijskog
pokrova (bijelo-tanko-ogoljen pješčani krajobraz) i čestim udarcima nenadana i snažna vjetra,
svaki put iz drugog smjera. Primamljivo, objedinjujući svojim prizorom sva osjetila,
pokazivala se regija planinskog podnožja ili balkona, razotkrivala se potom doslovce kao
odbojna i neprohodna. Poput magneta pozivala je u svoju unutrašnjost, ali unutrašnjosti nije
bilo. Kad je prije tjedan dana stigao tamo, Don Juana je podsjetila na takozvane „Badlands” u
američkoj Južnoj Dakoti, gdje je sustav širokih i dubokih žljebova u prostranom
brežuljkastom krajoliku - svaki žlijeb za sebe - obećavao dolinu koja će ga voditi sve dalje,
ali bez iznimke nije vodio nikamo, samo pred raspucane gole zidove od ilovače, ili pak u
laporaste, prije više tisućljeća isušene krajeve klanaca. Ali kad mi je tjedan dana poslije
pričao o tome, izdanke Kavkaza doživio je gotovo na suprotan način: čuveni i čak dobro
poznati Badlandsi udaljili su se i izblijedjeli kao predstupanj ili prednacrt gotovo bezimena,
jedva posjećivana krajolika ili njegov puki otisak. Taj mu se učinio neusporedivo silnijim od
Badlandsa, koje je isprva navodio kao primjer. Bio je, ovako ili onako, tu - dok su Badlandsi,
koji su se proslavili u filmu... Ali zašto je Don Juan u svojoj priči taj krajolik uopće opisivao
 bojana888

tako temeljito i izdašno: svih šest krajolika sljedećih su mu dana nalikovali na ovaj ili onaj
način. Svakog novog dana dolazio je u novu, često daleku zemlju, a krajolik u kojem su se
odigravali događaji bio je ili postajao svaki put uglavnom jedan te isti. Za sljedeće postaje
priče mogao je prema tome preskočiti opis mjesta radnje (ili ne-radnje).

Južne padine Kavkaza tog jutra nipošto nisu bile puste i bez ljudi. U njegovu
prisjećanju ljudi su se naprosto gurali na rubovima cesta. Kako mi ih je pričajući dočaravao,
svi su se bili zaputili prema rijeci, a jedino vozilo na svim cestama bilo je ono kojim je
upravljao njegov sluga. Orijent? Od njega gotovo ni traga: po odjeći, ponašanju, pa čak i
mirisima Istok je odavna djelovao kao Zapad, kao što je Zapad djelovao kao Istok i tako
dalje. Jedino što je tijekom tih sedam dana moglo biti specifično, bio je svibanjski zrak u
neprestanu strujenju i paperje od topolina sjemena koje se provlačilo ispod, iznad i kroz
njega.

Don Juan jedva da je nekog od ljudi koji su se kretali kraj puta, doživio kao
pojedinačnog putnika. Susretao je isključivo društva, uvijek mala, ali tih je zato bilo bezbroj.
Ako nije prestao brojiti kad je ušao u kola, učinio je to najkasnije naočigled tih raznovrsnih
povorki i seoba naroda.

Vozač se bio zaputio na jednu svadbu, a Don Juan, iako ga nitko nije pozvao, tamo će
se, naravno, pojaviti kao gost. Tijekom proteklih godina svako malo sudjelovao bi u slavljima
nepoznatih - isključivo u takvima. Naravno da su to do tog dana na Kavkazu bile isključivo
karmine. Samo na pogrebima mogao se tek tako umiješati u povorku ljudi - na krštenjima,
primjerice, kut crkve ili nekog drugog mjesta ostajao bi u pravilu ograničen na zatvorene
skupine, ili bi pak čitava crkva bila rezervirana za njih. Ali bilo je nečeg i u tome da se potom
vani, pod vedrim nebom izdaleka nasluti mokra kosa i ćelava glavica krštena djeteta ili
ugleda skupina djevojaka s prve pričesti kako nakon ceremonije zajedno stoje na suncu i ližu
sladoled.

Na posljednjem odsječku puta, prije sela u kojem se održavala svadba, Don Juan se iz
suvozača pretvorio u vozača; njegov je sluga legao, nakon što je gospodaru objasnio put,
među kanistre i košare na stražnjem sjedištu i smjesta zaspao. Kad je čovjek sam, bez
društva, opaža okolinu kao nešto manje ili više znakovito, to mu se u društvu spavača
dodatno produbljuje, pogotovo ako taj drijema tako bezbrižno i predano kao njegov novi
poznanik izgrebena lica. (Zamijetio sam koliko je često Don Juan u svojoj priči umjesto „ja”
 bojana888

upotrebljavao „čovjek”, kao da mu je pritom opće važenje njegova doživljavanja samo po

sebi razumljivo - dao Bog da je to vrijedilo i za promjenjive slučajeve moga života, iako su to
u posljednje vrijeme bili više slučajevi nego promjene.)

Prethodnih godina prizor i prihvaćanje ljudi doduše nije izbjegavao. Ali ono na što bi
posebno obraćao pozornost bili su ili oni jako stari ili oni jako mladi, dakle djeca. Veliku
masu između njih, većinu, koja je očito sve više prevladavala, pritom bi previđao. Nje nije
bilo i ona nije vrijedila. Utoliko jače Don Juan je svakodnevno tražio nekog na ovaj ili onaj
način slaba i/ili bespomoćna. Zamijetiti takve ili ih počastiti pogledom, značilo mu je više i
nešto sasvim drugo nego da utone i u kakvu prirodu. Obratno, čašćenje pogledom tim je
staračkim i patuljastim likovima gotovo pouzdano davalo nešto poput bljeska života. Čudno
je što su oni prastari, kad god bi prihvatili i uzvratili takav pogled, odjednom djelovali
djetinjasto, dok su mala i najmanja djeca odjednom djelovala ako ne stara, a onda barem
staložena i puna životne mudrosti - što su bila manja, to su staloženije i mudrije djelovala.
Samo je ovaj ili onaj „soj ljudi” za Don Juana još imao lice, a oni su mu se činili manjinom
koja prijeti da će nestati.

Činjenica da se to sad možda počelo malčice mijenjati nije bila zasluga pojedinačnog
spavača iza njega. Isto tako uzrok joj nije bio onaj mrtvac, koji je nakon jednog zavoja
iznenada ležao širom otvorenih očiju u lokvi vlastite krvi. (Ili možda ipak jest.) Bilo kako
bilo: Don Juanu su za vrijeme vožnje u susret postupno dolazila lica, i to svih dobnih skupina,
čak i oni srednje dobi, koji su čovjeku do kraja djelovali posebno bezizražajno i bezoblično,
odjednom su se mogli vidjeti. Bila su to u manjoj mjeri lica, a u daleko većoj oči. To što je
ljudima koji su u malim povorkama hodali ili se vukli kraj ceste davalo lica, nisu bili toliko
oblici koliko boje. I to je bio znak novog vremena: činjenica da boja očiju daleko otraga na
Kavkazu nije bila, primjerice, jedinstveno smeđa ili crna. Jednako tako snažno zastupljena
bila je zelena boja, pa plava, pa svijetlosiva ili tamnosiva. I tako valja primijetiti: iako su lica
bila izobličena iscrpljenošću, beznadnošću, bijesom i mržnjom, a mjestimice čak i željom za
ubijanjem, iako su njihovi pogledi bili zli ili odsutni ili oholi ili naprosto glupi - same boje,
ako bi se dospjelo samo do njih, te ih se pustilo da jedna za drugom zabljesnu i zaplešu, bile
su, samom činjenicom da su tvorile boju očiju, dobre. Promatrane u nizu, upravo stoga što je
svaki hodač gledao u drugom smjeru, kao da gleda u prazno, te su boje sada davale puls;
pulsirajući ususret nekome ili nečemu. Čovjek bi, kao što bi tuđe dijete u prolazu najradije
 bojana888

pomilovao po glavi (te ga je zgodimice doista i pomilovao) i kao što bi mnogim starcima na
cesti rado stavio ruku na rame (što još nikada nije ostvario), vršcima prstiju najradije prešao
preko svih tih očiju i očnih jabučica i dodirnuo ih usnama, jer te boje kao da su naprosto
čekale na nešto takvo. („Čovjek.”) Iako se Don Juan vozio kraj njih, tjedan dana poslije to mu
se kretanje učinilo kao hod, veoma polagan hod.

Nije on bio taj koji je počeo izmjenjivati poglede s mladom. Njene oči prve su bile
uprte u njega. Dogodilo se to u dvorani, ali sedam dana poslije vidio je mladu ženu bez krova,
pod vedrim nebom. Svatovi su sjedili za dugačkim stolom, a nemali broj nepredviđenih
gostiju poput njega razmjestili su bez oklijevanja za nekoliko malih stolova. Don Juan
smješten je za najmanji stol u najudaljenijem kutku dvorane, a da ga time nitko nije mislio
uvrijediti. Prije bi se reklo da je posrijedi bila međuigra gostoprimstva i gledanja, u što je
spadala i činjenica da je stol imao samo za sebe, a u isti mah mogao je pogledom obuhvatiti
čitavu dvoranu zajedno sa seoskim krajolikom onkraj prozora. Njegov sluga mora da je bio
član plemena, tako da je dobio mjesto za glavnim stolom, odakle bi svako malo dolazio i
umjesto posluge posluživao svoga gospodara.

Don Juan mi je ispričao kako je ustuknuo pred mladenkinim pogledom. Nije to bilo
neko posebno dobacivanje pogleda, ništa više od otvaranja očiju. Oči su joj bile tako lijepe, a
ona je, ne čineći ništa u tom pogledu, tim lijepim očima tako lijepo očijukala s njim. A to što
je Don Juan ustuknuo nije imalo ništa zajedničkog s činjenicom da bi se prepao. Bilo je to
iznenadno, a ipak i tiho buđenje, nakon višegodišnjeg sna ili, bolje rečeno, drijemeža. Tišina:
nakon što je odjednom utihnuo žamor neprestanih razgovora sa samim sobom u njegovoj
glavi. Ispred njegova čela pružao se širok prostor. A ipak, isprva se još morao boriti sa
zbunjenošću. Odlučno je ustao i velikim koracima krenuo prema njoj? - van iz dvorane.

Odluka je međutim smjesta pala. Nije bilo povratka. Uzmak za Don Juana nije
dolazio u obzir, morao se sučeliti sa stranom ženom, bila je to njegova dužnost. (Iako preda
mnom kao slušačem nije neprestance upotrebljavao riječ „dužnost”, ona je vrlo često bila
prisutna.) Jedna epoha njegova života završit će najkasnije navečer tog dana i on ju je u tom
trenutku doista vidio kao epohu. Kavkasko selo nalazilo se na prilično golu kamenitu
brežuljku. Dok je u sve većim lukovima prolazio kroz njega, a onda zaobilaznim putovima
krenuo van, na pašnjake i neobrađenu zemlju, bio je gotovo siguran da sve navodno male i
beznačajne stvari, koje su mu tijekom jedne epohe značile više i od čega i od koga drugog na
 bojana888

svijetu, na neodređen rok posljednji put prima u sebe. Činjenica žene ponovno će, kao prije u
jednoj prošlosti koja je odavna izgubila važenje, potisnuti tisuću svakodnevnih, utoliko
srdačnijih sitnica i neće im više ostaviti životnog prostora. Žena kao prokletstvo? Kao
prokletstvo suše?

Don Juan tada još nije znao da je, barem u tom pogledu, bio u krivu, u krivu
uglavnom što se njega ticalo. I tako se hodajući u širokim lukovima, oprostio. Snježna polja
na sjevernim uzvisinama: za buduće vrijeme, a možda i zauvijek, ona za njega više nisu bila
stvarnost. Hučanje vjetra u trnovitom grmlju: zasvirajte, grmovi, još jednom za mene.
Pogrebna povorka, tek nekolicina staraca i jedno dijete iza lijesa tamo naprijed, dok je u
pozadini svadbena glazba s isprva narodnih melodija prelazila na one više transkontinentalne:
da još malo vremena provedem s vama ožalošćenima. Zbogom žutilu ilovače i crvenilu
lapora. Ostajte zbogom, usnače brnistre i mravlje staze. Zbogom zauvijek, smotuljci ovčje
vune na ogradama pašnjaka.

Njegovo zazivanje epohe nije više imalo učinka. Drugo vrijeme, vrijeme žena,
zavuklo mu se pod kožu, njegovo važenje ili djelovanje počelo je s Don Juanovim ustajanjem
od stola u kutu i povlačenjem iz dvorane. I s tim drugim vremenom ubrzo je bio više nego
suglasan. Ono se doduše zvalo: opasnost!, ali to ga je dražilo, napokon, ponovno.

Na povratku su mu se seoski psi sklanjali s puta. Jedna seoska mačka, koja je isto tako
mogla biti i divlja, valjala se u žbunju na leđima, mazeći mu se potom neprestance oko nogu.
Veliki crni leteći kukci, čije je zujanje prerastalo u glasno brujenje, napadali su ga ili barem
izvodili manevre zavaravanja oko njega. Životinje su Don Juanu oduvijek bile nešto poput
glasnika - čije poruke nije mogao znati, a nije ih ni želio znati. Prilazio im je s probranom
pristojnošću, svinje, magarce i patke u presahnulome seoskom jezercu oslovljavao je poput
gospode, govorio im je čitavim rečenicama, staromodnim, a ipak sadašnjim. Svaki put kad bi
zagustilo, počeo bi tako govoriti, a isto tako i potiho sam sa sobom.

Kako li je samo lijepo i dobro bilo dugačko razdoblje samotna lutanja, bez
prijateljstava i bez neprijateljstava. Nikome on nije učinio ništa nažao. Nikome on nije ništa
obećao. Nikome on nije bio ništa dužan. A sada se osjećao dužnim. I predstojalo mu je da
povrijedi - možda čak i da uništi. Don Juan je bio svjestan da prilazeći ženi, u isti mah mora
očekivati i neprijatelja (a time nije mislio ni na mladoženju ni na mladenkina oca ili brata), a i
sama sebe, ili barem jedan svoj dio, vidio je u budućnosti kao neku vrstu neprijatelja, kao
 bojana888

najhladniju i najzlobniju vrstu neprijatelja. Što mu je činiti? Povuče li se, ispast će prevarant i
varalica - priđe li joj, ona će potom, dobro je to znao, neizbježno na ovaj ili onaj način biti
ona koju je ostavio te, iako možda samo u mislima, što je međutim s distance često znalo biti
djelotvornije, osvetnica. Kako li je njegovo samovanje samo bilo lijepo i dobro, kako
nevjerojatno i otrcano, gotovo smiješno. Dogodit će se što se dogodi. Bilo je sigurno:
izbjegavanje nje, koja ga želi - sada! - bio bi poseban oblik napuštanja - posebno kukavički i
preziran oblik ostavljanja.

Na pragu svadbene dvorane Don Juan je očistio cipele listom jedinog drveta u
dvorištu. Ruke je natrljao busenom divljeg timijana. Nekoliko puta uzastopce hitro je otvorio
i zatvorio oči, pljuskajući se pritom ritmično po obrazima kao što to u starim filmovima
junaci čine nakon nanošenja vodice za brijanje. Unutra se ponovno oglasila plesna glazba,
koja je prije nekog vremena zanijemjela. Umjesto da zapleše, stao je na jednu nogu i
pogledao preko ramena unatrag i gore prema nebu, koje je, jer mu je u isti mah bolnije i od
čega drugog palo na pamet njegovo mrtvo dijete, vidio otvorenije nego ikad prije. Kako bi
strašno, kako bi neusporedivo stvarno i prostrano izgledalo to nebo kad bi čovjek u danom
trenutku pogledao uvis prema njemu, kao da nema prostranije stvari ni stvarnijeg prostora. A
toga odsad više neće biti. Pomalo nalik na postolara koji sa suncem okupane ulice ulazi u
svoju tmurnu radionicu i to na čitav dan, te na rudara koji nestaje u svom rudniku i to ne
samo za jednu smjenu, Don Juan zakorači preko praga u svečanu dvoranu; u svakom slučaju,
pripovijedajući, upotrijebio je te slike.

Prije toga je, osim mlade, promatrao još i ovo ili ono biće u dvorani. Kako se njegov
sluga primjerice udvarao najružnijoj među prisutnim ženama, smješkajući joj se kao nekoj
ljepotici. Kako su prije svega mladići svako malo odlazili do jedinog otvorenog prozora i
pljuvali kroz njega u smjeru Kavkaza, kao da je posrijedi stari svadbeni običaj. Kako se pop
iz susjednog sela, koji je pješice prevalio dalek put preko brežuljaka i žljebova u kamenu, u
dugačkoj svećeničkoj odori do iznad koljena žutoj od ilovače i praha cvjetova brnistre,
pridružio slavlju i na vratima prstima desnice vodoravno i uspravno prošao kroza zrak, za
Božji blagoslov svim prisutnima, dok mu se preplanulo lice bez graška znoja žarilo, a između
usana mu je provirivalo nešto usko i svijetlo, nešto naoštreno, čačkalica. Kako su svi
uzvanici, uključujući bolesnike i djecu, ako su ta uopće sjedila, ustajali ovako ili onako pri
svakoj zdravici, slušajući predano o onome kome ili čemu je zdravica bila namijenjena i kako
 bojana888

je, dok su zdravice trajale, u dvorani samo bilo tiho.

Sada više nije postojao nitko osim strane žene. Mladoženja kraj nje od početka kao da
nije bio prisutan, ili u najboljem slučaju samo kao silueta, kao puko rame, kao bjelina košulje,
kao brk. Sada mu je u cijelosti nestao iz vida. Bio je netko zamjenjiv, čak ni nadomjestak - u
zadatku koji valja riješiti bio je zanemariva veličina. Bio je to zadatak u kojem su se brojile
samo još dvije danosti: on, Don Juan, i ona, mladenka, tamo. Kakva mladenka? Nije tamo
sjedila više nikakva mladenka, već samo još žena. A ta je, poput ostalih žena, koje će tijekom
tjedna na bilo koji način postati njegove, bila neopisivo lijepa.

Nastavio je pričati kako ju je, zastavši na vratima, vidio tako blisku i veliku kao da je
gleda kroz teleskop, a posebice tako isključivo - kao što se primjerice u fokusu dalekozora
trešnja može vidjeti sama, ili s noćnog neba samo Mjesec, pun Mjesec, koji čovjeku
ispunjava čitavo okruglo staklo, ne ostavljajući oko sebe ni traga noći. Tako ga ni ona nije
morala još jednom pogledati; drugo treptanje očima s njene strane i čitav bi zadatak na mjestu
izgubio vrijednost; jer on je nešto vrijedio, više nego išta drugo na svijetu u tom trenutku.

Don Juan nije bio zavodnik. On još nikad nije zaveo ženu. Istina, susreo je neke koje
su to poslije tvrdile. Ali te žene ili su lagale ili nisu više znale gdje im je glava, pa su time
zapravo željele reći nešto sasvim drugo. Obratno, nijedna žena nikad nije zavela Don Juana.
Znalo se dogoditi da se preda volji neke takve umišljene zavodnice ili što god bila, ali bi joj
učas objasnio da posrijedi više nije zavođenje te da on, muškarac, ne utjelovljuje ni
zavedenog ni njegovu suprotnost. On je imao moć. Tek, njegova moć bila je nešto drugo.

On, Don Juan, grozio se te moći. Moguće je da se jednom manje stidio. U

međuvremenu je međutim odavno prezao od primjene te moći. Ispričao mi je, nimalo u
ponosnom ili oholom tonu, već više kao usputni zaključak, da žene, barem one o kojima je
riječ u njegovoj priči, u njemu, ne u prvom trenutku susreta, već uglavnom poslije, u trenutku
spoznaje, prepoznaju svoga gospodara. Drugi muškarci bili su i bit će tko ili što su već bili, a
njega, Don Juana, te su žene promatrale, da, promatrale, kao svoga gospodara, jedinog i
vječnog (bez riječi „vladar”). A od njega kao takva zahtijevaju gotovo („gotovo”) da bude
neka vrsta spasitelja. Spasitelja od čega? Naprosto spasitelja. Da ih spasi od čega? Naprosto
da ih spasi. Ili jednostavnije: da njih, žene, odvede odavde, odavde i odavde.

Don Juanova moć proizlazila je iz njegovih očiju. Nije morao naglašavati da pritom
 bojana888

nisu posrijedi neki uvježbani pogledi. Nikad nije želio ili planirao ništa takvo. A ipak, bio je,
ne nadmoćno, već gotovo bojažljivo svjestan moći ili značenja koje će biti proklamirano u
istom trenutku kad oči, ne, oko usmjeri prema ženi. Način na koji je pun pogled prema ženi
izbjegavao koliko god je išlo, mogao se pobrkati sa stidom ili kukavičlukom, a posrijedi je,
ispričao mi je, doista i bila neka vrsta stida, ali nipošto kukavičluk! Njegovo oko na njoj, to je
značilo: sada definitivno više nema uzmaka, nema ga više za oboje, a riječ je o više toga nego
samo o jednom trenutku ili samo jednoj noći.

Jedan filozof opisao je svojedobno Don Juanovu žudnju, nakon što žena doživi njenu
bezuvjetnost, kao neodoljivu ili čak „pobjedničku”. Ali priča kakvu mi je sam ispričao nije
imala nikakve veze s pobjedom i žudnjom, barem ne njegovom, Don Juanovom. Bilo je
obratno, prije bi se reklo da je svojim pogledom - i ne samo svojim prizorom, koji nije bio
nimalo nametljiv - oslobađao žudnju u žena. Bio je to pogled koji je zahvaćao više i druge
stvari osim njih samih, pogled koji ih je nadilazio i puštao da budu kakve jesu, stoga su znale
da misli na njih i da ih cijeni; bio je to djelatan pogled. Dosta je bilo igre njihova hodanja
cestom, stajanja i sjedenja na peronima i autobusnim postajama: napokon je postalo ozbiljno,
moglo je postati ozbiljno, a to je ona doživjela kao oslobođenje.

Osjetivši Don Juanov pogled na sebi i povrh sebe na prostoru koji je okružuje, svaka
žena stjecala bi svijest o svojoj dotadašnjoj samoći i da će nju sad smjesta dokončati. (Na
svom putu susretao je tijekom tog tjedna isključivo na taj način usamljene žene.)
Osvješćivanje samoće - čista i neuvjetovana energija žudnje. A to se u žene izražavalo kao
nijemo i moćno, te doista „pobjedničko” traženje, zahtijevanje; nešto što bi u muškarca
sasvim sigurno ostalo bez učinka, ma koliko usamljen bio. Osim toga ženu bi taj zahtjev
dodatno poljepšao, ma koliko lijepa bila, sve do stanja u kojem uopće ne može biti ljepša,
dok bi takav izraz u muškarca...

Don Juan nije mi ispričao kako je završila epizoda s mladenkom iz kavkaskog sela, ni
u pojedinostima ni uopće. A ja i nisam želio znati pojedinosti, u svakom slučaju ne one
tipične. A kraj mi je bio jasan već pri prvim njegovim rečenicama. Po običaju, akcije je,
posebice tamo gdje bi on postajao djelatnim, prepričavao nijekanjem, ili bi ih naprosto
preskakao, kao nešto što ne zaslužuje biti spomenuto. Tako mu je bilo dovoljno reći da, dok
je stajao na vratima dvorane, nije prišao mladoj ženi. I nije joj se približio ni što bi mi još
moglo pasti na pamet. Njih dvoje nije zajedno nestalo u pokrajnju prostoriju ili van. Nisu
 bojana888

izmijenili ni jednu jedinu riječ, nikakvo „dođi!” ili „sada!”, a kamoli „vrijeme je”. I iako su
bez stida i plahosti bili zajedno, kao što dvoje ljudi samo može biti, otvoreno i za bijela dana i
usred ostalih uzvanika, nitko ih nije gledao, a kamoli da bi što primijetio ili vidio; onaj drugi
vremenski sustav, koji je njihovim prelaženjem jednog u drugo, ma kako da se to dogodilo,
stupio na snagu, učinio je da ih se više nije moglo zamijetiti, sukladno možda onim tijelima u
međusobnom prolazu, prema kojima ljudsko oko nije dovoljno brzo, a u isti mah ni dovoljno
sporo da prepozna da se tijela kreću.

Ipak, Don Juan mi je ispričao još nekoliko stvari, koje su mu se u tijeku tog dana,
tjedan dana poslije činile očitima i zakulisnima. U pogledu sebe ipak je mogao pričati o
akciji, iako je ta bila minimalna: nakon što je u široku luku napokon stigao do mlade i ukazao
joj se s distance svojim pogledom kako mu je nalagala dužnost, učinio je nekoliko koraka
natraške, stvorivši na taj način magnetno polje, kojem se mlada žena u hipu prepustila kao
nečem samorazumljivom. Valja zamijetiti da je Don Juan, ako bi se u njegovim pričama
uopće pojavljivale akcije, o njima izvještavao samo brzo i kratko, dok bi pri opisivanju
unutarnjih zbivanja i zapleta uvijek morao udahnuti dosta zraka.

Ta dva zbližavanja pospješio je jedan događaj koji je zamalo završio smrću jednog
čovjeka. Jedan gost zagrcnuo se ribljom košću i činilo se da će se ugušiti. Čitava dvorana
uskomešala se od glasnih urlika čovjeka koji je poskočio sa svog stolca. S vremenom su
prelazili u zavijanje i cviljenje, potom u dahtanje i naposljetku u nijemo mlataranje rukama
oko sebe. Čovjek se u međuvremenu srušio i sada se valjao uzduž i poprijeko po podu
dvorane, lica crvena, gotovo crna poput tinte. Ljudi oko njega davali su konfuzne savjete,
izvikivali ih nagnuti prema njemu. Tek, čovjek koji se gušio ništa više nije čuo, a komadiće
kruha što su mu ih natrpali u usta, ne bi li ih progutao zajedno s košću, konvulzivno je
smjesta izbacivao. Od jednog pogleda ponovno je došao k sebi, a takav je pogled sve vrijeme
molećivo tražio. Svatko bi mu, uostalom, bio mogao uputiti takav pogled, nije za to trebalo
nikakve posebne sposobnosti ili obrazovanja. Na trenutak to ga je smirilo i to je bilo dovoljno
da mu se može pomoći. Udarali su ga šakom straga po ošitu itd., i već je netko izvukao riblju
kost ili što god da je to bilo iz njegova grla i tako dalje.

Život se, činilo se, nije vratio samo tom jednom čovjeku već i čitavu društvu u
dvorani. Sa spašenim su na isti način sjedili i ostali, jecajući, uzdišući i tako dalje. Smrt je
najednom postala sveprisutna, svatko od prisutnih osjetio ju je u sebi, u vlastitoj sredini, ne
 bojana888

kako ulazi, već kako izbija, i nije bilo nikoga čiji se osjećaj života, ma koliko drhtav bio,
izbijanjem smrti ne bi pojačao do krajnjih granica. Kakav li se samo ples iznenada razbuktao,
a zaplesali su svi, čak i oni koji dugo ili nikada nisu plesali, i plesalo se bez divljine i nervoze,
barem na početku. Razgovor se, kao što priliči kavkaskoj svadbi, poveo i među nekolicinom
slučajnih gostiju, kao i među onima iz plemena koji su najdulje bili međusobno posvađani,
uza što je pristajalo i naglo množenje vina na stolovima, koje je, kao što je u Gruziji također
red, i na manje stolove odmah stizalo u više boca odjednom. A mjestimice bi se vidjelo
pokoje dijete bez vina kako vrelo grli i ljubi oca ili majku, pri čemu je bilo jasno da nijedno
od te djece svoje roditelje prije nije ni letimice zagrlilo.

Don Juan i mlada žena, koji su u općoj strci u međuvremenu stali jedno nasuprot
drugome, odavna su prestali disati. Nešto drugo disalo je umjesto njih. Kad im je prošlo
vrijeme, u posljednjem punom bljesku, koji je označavao nedostatak, ali ujedno i promašaj,
koliko minimalan toliko i porazan, a u isti mah i - što se ticalo Don Juana - suglasnost s
promašajem, nasmijali su se, odustali i okrenuli se u istom trenutku jedno od drugoga,
jednakim kretnjama i koracima, kao da su jedno drugome slika u zrcalu. Hodajući na
razmaku ispred nje, doveo ju je natrag mladoženji za dugačak stol. Ali njega, koji je otprije
imao iskustva s takvim stvarima, nešto je putem ipak začudilo: činjenica da su se onaj sjaj i
tihi smijeh ipak nastavili. Sjajio se drveni pod do njegovih nogu. Smijale su se i sjajile
zapravo smežurane i mutne lanjske jabuke u jednoj zdjeli. Nekom vrstom sjaja isijavali su
čak i pauci na čađavoj žbuci. A vani, pred prozorima: to je bilo nebo! A tako čist snijeg
čitavu vječnost nije bio doživio. I šum vjetra dopirao je do njega kao sjaj, praćen zvukovima
harmonike u dvorani, jedinog instrumenta koji je upravo bio zasvirao, gotovo nečujno tiho,
nikakvu narodnu pjesmu ni šlager, već jednu melodiju iz Čarobne frule - operna arija
varirana na harmonici, nešto tako srdačno Don Juan također već čitavu vječnost nije čuo. Dali
su jedno drugome ruku; dvije ruke kao da su se za čitav život spojile na rastanku. Pun
entuzijazma rastao se od nje: raj rastanka.

Kad se međutim okrenuo prema ženi, znao je da ona ne dijeli njegovu suglasnost s
manjkom i odricanjem. Pogled bremenit crnom srdžbom, ne zbog njega posebno, već uopće,
temeljnom srdžbom. Ono što se upravo odigralo među njima, nije moglo biti sve. Što se
ticalo nje, žene, njeno vrijeme još ni izdaleka nije bilo prošlo i nikada neće proći. A on, Don
Juan, doznao je na taj način da trenutačno mora otići od nje - ne, on nije htio bježati, opirao
 bojana888

se tome - naprosto je morao. Vratiti je mužu, koji mu je, uostalom, još izdaleka gledao
ususret kao veoma dragom prijatelju, kao što je i on, zamijetivši ga napokon, razvio za njega
iskren prijateljski osjećaj, i napustiti njihov kraj.

Tako se onda i dogodilo. Tek, Don Juanov se bijeg poklopio s bijegom njegova sluge.
A taj je, za razliku od njegova, bio uočljiv; nudio je sve što bjegovi mogu ponuditi. Njegov
bijeg pratila je jedino napuštena žena, jedino njene oči, još s nekoliko milja udaljenosti mislio
je da je, iako je bila „izvan dometa”, može čuti kako škrguće zubima, pljuje i prije svega
uzdiše. (Zbog žene Don Juan, koji bi inače neprestance uzdisao, još nikad nije bio uzdahnuo;
pred njom to uopće nije dolazilo u obzir, nije im priličilo, ženu bi time - a i sebe - samo
obezvrijedio.) Sluga je pobjegao pred očima svih i svi svatovi koji su bili na ovaj ili onaj
način pokretni dali su se u potjeru za njim i njegovim gospodarom, koji je već sjedio u
kolima. Iza vozila ne samo da je u prašinu sasvim klasično pljuštalo kamenje (tek, ona se od
njega nije uzvitlala) već se formirala gotovo prava pravcata hajka (tek, ta se naprasno
zaustavila na granici seoske općine, kao da, poput granica u Sjedinjenim Državama, označuje
prestanak ovlasti gonjenja).

Na sluginu licu starim su se ogrebotinama pridružile nove, koje su dijelom još dugo
krvarile. Vozio je bez svečana haljetka, a bijela košulja bila mu je poderana, ogrebotine su se
nastavljale duboko niz njegova leđa; donja usna bila mu je otečena, u sredini krvava gruda,
preostala od ugriza, i jasni tragovi zuba u mesu. Neposredno pred Tbilisijem ponovno je
otkrio dar govora. Nakon šoka zbog gosta koji se previjao na podu i borio sa smrću, on i
ružna žena otišli su, ne razmijenivši ni riječ, na stranu i bacili se jedno na drugo. Zapravo je
ona bila ta koja je odvukla Don Juanova suputnika, bacila se u nekoj vrsti ostave na njega i
tako dalje. Ali on nije nijekao da se i on namjerio na ženu. Njemu, objasnio je Don Juanu,
ona nije djelovala nimalo ružno, od samog početka, bez primjese svečana ozračja, vina ili
uzbuđenja. Uopće mu se oduvijek sviđaju žene koje općenito slove kao nelijepe. Trebala je
doći samo žena s ožiljcima od boginja i njega bi već obuzela neka vrsta ganuća. U isti mah
poželio je ženu s ožiljcima. Djelovao je naprosto zbunjen kad god bi na scenu stupila neka u
uobičajenom smislu manje ili više neugledna žena - zbunjen od ganuća i poriva prema
osvajanju. S pojavom svog tipa žene svaki bi put doslovce pocrvenio, što je Don Juan tijekom
tjedna već mogao predvidjeti - pocrvenio i isprva samo zbunjeno, gotovo smušeno gledao u
stranu. A činjenica da ga privlače takve žene, rekao je sluga, nikako nije pomanjkanje ukusa
 bojana888

ili čak perverzija. Žene koje su u očima drugih bile pomalo izobličene, baš kao i one ocvale,
koje sjede u kutovima ili se vuku duž nekih zidova, bile su slučaj za njega. S njima bi smjesta
pokušao ostvariti avanturu; o ljubavi pritom nije bilo govora.

Iznenadili su ga s „ružnom” u ostavi za metle ili prostoriji za glačanje, među metlama

ili na dasci za glačanje, ljudi koji su dotrčali nastojeći spriječiti nešto poput ubojstva i
umlaćivanja. Činjenica da ga je potom čitavo kavkasko selo htjelo kazniti zbog njegova čina,
bila je uvjetovana djevojčinim statusom: slovila je kao maloumna, a maloumne žene slovile
su kao nedodirljive; predstavljale su strogi tabu; kao domaći čovjek trebao je to znati. On se
međutim poslije pred Don Juanom kleo da je doduše znao za tabu, ali s druge strane znao je i
da mu partnerica nije „poremećena”. Sinulo mu je to već prije, kako su sati odmicali. Netko s
takvim očima mogao je biti samo normalan, štoviše, na visini situacije. A kako li je samo
meke ruke imala ta navodna luđakinja.

Već sutradan navečer Don Juan i onaj drugi zatekli su se u Damasku. Tako mi je
tjedan dana poslije ispričao. Razumije se da ga nisam smio pitati kako su dospjeli tamo. I
nisam ga pitao. Bilo je dovoljno da mi se učinilo mogućim. Nisam pitao ni gdje je u Damasku
Don Juan pronašao mjesto na kojem će prenoćiti, a gdje njegov sluga. To je ostalo prepušteno
mojoj mašti, kao i poslije, kod sljedećih postaja. Ali mašta mi nije ni trebala, samo bi mi
smetala kod slušanja, kao što mi nije trebalo ni sirijsko vremensko izvješće: bilo je jasno da
je i tamo paperje topolinih cvjetova gusto prožimalo svibanjski zrak i vidio sam ga u
nastavku priče kako se kotrlja po crveno-žutoj zemlji i prolijeće kraj isto tako crveno-žutih
zidova, dok je materija u njegovu kretanju naoko gubila težinu.

Za Don Juana bilo je sasvim izvjesno da će još navečer nakon dolaska u Damask
susresti neku ženu. Razdoblje pred njim, čije trajanje nije mogao sagledati, bilo je razdoblje
žene i iz jedne žene proizaći će druga. Upustivši se u kavkasku ženu - nije rekao „s njom” -
postao je meta pogleda onih posebnih žena, o kojima je bila riječ u nastavku njegove priče.
To, naravno, nije imalo veze s nekim mirisom, kao što ga je želio uvjeriti njegov sluga, a u
međuvremenu i njegova osoba od povjerenja, u svojoj tiradi protiv ženskog svijeta (o tome
poslije): „One će preko sedam brežuljaka nanjušiti ako se približava netko koga mogu imati.”
Činjenica da je dočekan kao netko koga se više nije očekivalo temeljila se na njegovoj netom,
ne, uopće prvi put probuđenoj spremnosti, koja je u tih žena izazivala nešto sasvim drugo od
pukog avanturizma, u sprezi s očevidnom raspoloživošću i k tome još bezbrižnošću i
 bojana888

vedrinom, koja bi ženu dotičnog dana na mjestu zarazila i učinila gotovo drskom ili
smionom.

Ono što je tijekom čitava tjedna djelovalo na najneposredniji način, bila je Don
Juanova odmah prepoznatljiva istodobnost s njom, drugom, koja samu sebe na prvi pogled
više nije doživljavala kao drugu, kao što ni njega, stranog muškarca, nije više doživljavala
kao drugoga. Ako bi žena imala povjerenja u nešto, to bi bila istodobnost. U nju se moglo
uzdati: u tijeku daljnjih događaja njih će dvoje ustrajno simultano i djelovati. Njene kretnje i
izričaji bit će isto tako i njegovi. Ona i on imali bi smisao za vrijeme koji bi se u potpunosti
podudarao. U Don Juanu - da joj padne na pamet ime za njega, onda nikako to - žena je
susrela svog suvremenika. Ono što pritom niti je znala niti je morala znati: da su i
raspoloživost i bezbrižnost, kojima je Don Juan zračio, svoj glavni izvor imali u nastavku
njegove žalosti. Godine njegova žalovanja nisu bile gotove. U sadašnjoj sprezi sa ženama,
njegova je nevolja zbog gubitka najbližeg ljudskog bića bila prisutnija nego ikada.

O susretu sa ženom u Damasku Don Juan mi je ispričao manje nego o njenoj

prethodnici u kavkaskom kraju, a o ženama koje su potom došle pričao je sve manje i manje.
Samo toliko: to se zbilo u dvorani derviša plesača kod Velike džamije, čijeg se imena nije
mogao sjetiti - mogao sam mu pomoći, ali se nisam usudio pridružiti glas njegovu, glasu
onoga koji pripovijeda, a osim toga, ime bi bilo previše za tu epizodu; Velika džamija u
Damasku bila je dovoljna, kao što je i za sljedeće epizode bilo dovoljno reći: kod citadele
enklave Ceuta u sjevernoj Africi - na brvnu u jednom fjordu kod Bergena u Norveškoj - i
tako dalje.

Don Juan je sjedio u stražnjem redu na koncertu uz koji su plesali derviši. Bubnjeve,
lutnje i frule (ili svirale) ubrzo više nije doživljavao kao koncert, a ni kao bilo kakvu drugu
glazbu. Ništa više nije čuo, bio je samo još gledatelj za plesače u njihovoj širokoj zvonolikoj
odjeći, s visokim cilindričnim šeširima na glavama. Ples je bio okretanje tijela oko njih
samih, u pravilu sporo, koje je u fazama ubrzavanja ostavljalo dojam usporavanja, moćne,
zapovjedničke sporosti, zajedno s odjećom u kružnom letu i očima nepomično usmjerenima
ravno na dvoranu ili na što već, raširenih ruku, od kojih je jedna pokazivala prema zemlji, a
druga zaobljena dlana prema nebu. Ekstaza? Nešto mirnije od tih derviša, koji su u svom
kovitlanju s vremena na vrijeme postajali gotovo nevidljivi, nije se moglo zamisliti, baš kao
ni ništa što bi bilo jače okrenuto u sebe od njih. Plesači su većinom bili stariji ljudi i zato je
 bojana888

tišina, koja je polazila od njih, bila još manje začuđujuća. Pred kraj svečanosti - prije bi se
reklo da je posrijedi bila svečanost nego puka predstava - jedan veoma mlad derviš, gotovo bi
se reklo da je još odrastao, preuzeo je međutim od starih kruženje oko sebe sama. Okretao se
lako, a u isti mah i nevjerojatno ozbiljno, zagledan u nešto daleko i, u svakom slučaju, ne
prazno u visini njegovih očiju. Kad se na kraju zaustavio, na licu mu nije bilo smiješka, čak
ni u naznakama, u najboljem slučaju pokazivao je otvorenost.

Don Juan ponovno zamijeti da ga je jedna žena među prisutnima zapazila na određen
način. Ona je bila ta koja je, sjedeći u jednom od prednjih redova, okrenula glavu preko
ramena, kao da time želi pratiti takt i nakon što su instrumenti utihnuli, a rotacije derviša
zastale. I ponovno mi je opisao ženu - bila je, naravno, „neopisivo lijepa” - ispričao mi je kao
varijantu da ju je zbog marame na glavi i tamne haljine, zakopčane do grla, isprva smatrao
opaticom, ali je potom zamijetio da većina drugih žena u prostoriji, uključujući one koje su
bile još napola djeca, nosi sličnu odjeću.

Ono što je potom došlo uvelike je bilo jednako kao u slučaju prve žene, one od
prethodnog dana u drugoj zemlji, jednako u slici i tonu (iako njemu, Don Juanu, tjedan dana
poslije u sjećanju nije preostao nijedan ton, boja glasa ili riječ koje bi njih dvije bile
izgovorile, ona sama i, još izraženije, slike koje su je okruživale). Ali činjenica da se to i sa
ženama sljedećih dana uglavnom ponavljalo, nije mu smetala, niti bi zbog toga oklijevao ili
ustuknuo - ustuknuo je bio nakratko tek prvi put, kad posrijedi nije bilo ponavljanje.
Ponavljanje je imalo vlastiti, sve jači zamah i on mu se prepuštao kao nečemu što se razumije
samo po sebi, štoviše, kao zakonu, ako ne i zapovijedi. Sa sadašnjom ženom trebao je činiti i
ne činiti isto kao i s onom od prethodnog dana. Tek mu je ponavljanje davalo srčanost.

To nije značilo da nisu postojale varijante. Te su svaki put dolazile do izražaja, iako
su često bile male, gotovo sićušne. Kroz varijantu bi se ostvarila zapovijed i u isti mah
postala dijelom igre, postala zapovijed i oslobađanje. Ili kako je to poslije sročio njegov
sluga: varijante su bile začin.

Već su se same žene, koje su silile na pričanje i htjele biti ispričane, njihove osobnosti
i egzistencije, iz dana u dan u glavnim crtama pokazivale kao ponavljanja. Sve su one dotad
živjele u skandaloznoj samoći, koje su u tom trenutku tek postale svjesne i koja im je u tom
trenutku tek postala skandalom. Sve su one, iz zemlje u zemlju, bile domaće, a pritom i
zamjetljivo strane žene. U ostalim crtama bile su nezamjetljive, kao da nemaju nikakvih
 bojana888

osobina, postajući lijepe, neopisivo lijepe, tek kad bi im se otvorile oči i kad bi se napokon
pokazale. Sve su one zračile nečim tmurnim, prijetećim, što je međutim njega, Don Juana,
plašilo samo usput. Nijedna od njih nije imala dob, ili bi se, mlade ili manje mlade, činile
izdignutima iznad svoje dobi. Sve su one, ma gdje bile, neprestance tražile pogledom onoga
tko bi im bio ravnopravan, a uz to su bile duhovno pripravne da „u hipu” djeluju na
odgovarajući način. Sve su one neodgodivo, kao da se oduvijek nalaze na pragu, egzistirale
da bi umrle, poludjele, otišle ili umlatile. Sve su one mogle postati opasne. I sve su se one,
čak ni kad ne bi bilo ničeg svečanog, ni svadbe, ni plesa, kretale scenom, ma bila ona i
sasvim svakodnevna, blistavo, štoviše, obavijene dahom svečanosti - tek ih je poslije vidio
sve, sve u bjelini. I nijedna od njih, ako bi uopće otvorila usta, nije govorila o bolesnima ili
umirućima.

Daljnje ponavljanje očitovalo se u činjenici da su vanjski uvjeti, koji su ženu zbližili s

Don Juanom, također predstavljali neku vrstu praga. Ono što je u kavkaskom selu izazvala
riblja kost, u Damasku je izazvala pješčana oluja, u enklavi Ceuta možda rat, koji je bio
najavljen za sutradan, a na nizozemskim dinama, petog dana ispričanog tjedna, poplava koja
je nadirala sa Sjevernog mora. (Samo sa ženom koju je Don Juan susreo dan prije nego što će
se pojaviti u Port Royalu, nije bio potreban takav vanjski prag kao posljednji poticaj - njima
je dostajao i obostran fundamentalni umor.)

Varijante iz Damaska, kako mi ih je ispričao Don Juan, koji je od trenutka

pojavljivanja žene tog tjedna prepričavao gotovo samo još varijante, premda svaku s
bljeskom u očima: ako je u Gruziji ispod žene i njega još škripao drveni pod, ovdje je pod
njima škripao pijesak. Umjesto u gomili ljudi sa strane, očekivao je ženu iza džamije, u
jednom dijelu grada predviđenom za rušenje, na epizodnoj ničijoj zemlji. Bio je unaprijed
siguran da će se ona tamo pojaviti i ako joj svojim hodom natraške ne zada smjer - bilo je to
vrijeme kad su žene o kojima je govorila njegova priča upravo takve krajolike proglašavale
svojim osobnim područjima - mjesta u prikrajku bila su njihov rajon - tako što im nije bilo ni
do lova ni do potrage - u pravilu tamo nisu htjele sustići ništa do sebe samih.

Dugo je čekao. Dan prije još je bilo sunčano i svijetlo, a sad se bližila duboka noć.
Mjesečev srp bio je malčice puniji od onog tankog pri odlasku s Kavkaza. Razumije se da bi
Don Juanu bilo itekako pravo da se žena predomislila. Ono što ga je čekalo bio je ispit o
čijem sadržaju nije imao ni najmanjeg pojma. Nije poznavao njegovu građu, a to nije ni smio,
 bojana888

a ispit neće biti samo težak; on će od njega zahtijevati krajnje napore (makar mu oni i lako
polazili za rukom). Nije ju smio izbjeći. Morao je strpljivo čekati dok se žena ne pojavi.
Ostalo je naloženo da se ne bježi, ne u tom trenutku. Osim toga ona će ga pronaći, ovdje ili
bilo gdje drugdje. U tom satu nije bilo bijega od te žene.

Pojavila se kad je započeta pješčana oluja već prekrila Mjesec svojom koprenom.
Nikakvi koraci nisu nagovijestili njen dolazak. Naprosto je bila tu. Don Juan je toliko dugo
gledao u tamu da bi ga zaslijepilo i najslabije svjetlo, a ona se bez ikakve svjetiljke preko
razmrvljenih cigli od ilovače suvereno kretala kroz mrak prema njemu. Nije se čuo njen dah,
iako je bilo očevidno da se žurila. Kako li su te žene samo znale biti nečujne i kako bi se brzo
pojavljivale u vidokrugu - iznebuha bi bile tu - i kako li su samo od početka do kraja (ne, bez
kraja) ostajale tajnovite, a da pritom nisu tajile ili zatajivale ništa.

Zajedničko hodanje gore-dolje kroz prljavštinu fragmenta zida o koji su šišteći udarali
oblaci pijeska. Tjedan dana poslije Don Juan je pričao o željeznim šipkama koje su virile iz
zida i nečuvenoj glazbi koju je pješčana oluja proizvodila u pleteru žica, štapova i cijevi iznad
njihovih glava. Zrak i pješčana zrna nisu ravnomjerno udarali o željezo, barem ne neko
vrijeme. Na momente oluja je rasla, onda bi se malčice utišala, da bi se potom utoliko jače
razbuktala, pa smanjila na puko pirenje, na što bi se iznova raspuhala - jače nego ikad - i tako
dalje, a da pritom ni trenutka ne bi u potpunosti prestala. Time je u željeznoj konstrukciji koja
je stršila u oluju izazvan stalan zvuk, i gdje se za ravnomjerna kretanja zraka ne bi čulo ništa
osim sasvim jednolična zavijanja, brujenja i zvečanja, ovako se oblikovala prava melodija,
nešto ravnomjerno na sasvim drugi način. A posrijedi je bila harmonična melodija. Njeni
taktovi bili su različite duljine, a između najviših i najnižih tonova valjalo je, cjelovitosti
ljestvica za volju, gore i dolje u mislima dodati još po jednu prečku. Ali prijelazi između
gotovo nečujno visokih i jedva čujno niskih tonova, kao i izmjena najkraćih i najduljih
taktova, njihova pojačavanja i stišavanja, nisu se odvijali naglo i iznenadno, slučajno ili
hotimično, već naprosto harmonično, stapajući se s vremenom - u nemalom broju jezika za
„vrijeme” i „takt” upotrebljava se ista riječ - u melodiju, instrumentiranu vibracijama žica,
napola labavih željeznih sipki koje su bubnjale jedna po drugoj, te prije svega sprijeda i
straga otvorenim sustavom cijevi, koje su, dok su žice i šipke stvarale ritam, takoreći
zadavale melodiju. I to kakvu melodiju. Don Juan ju je pjevušio preda mnom, pri čemu je
ustao sa stolca i raširenih ruku hodao gore-dolje vrtom Port Royala, a ja, koji odavna više
 bojana888

nisam siguran ni u što, bio sam siguran da bi ta melodija, da je s njom javno nastupio, poput
malo koje glazbe dosad, osvojila svijet.

Na kraju se pješčana oluja u Damasku ipak pojačala i postala jednolična. Nakon

silazno-uzlazne melodike na željeznoj rešeci, to više nije zvučalo kao monotono zavijanje i
pištanje - iako je ono to, uz prizvuk brujenja, ujedno i bilo - već kao velik finalni tutanj. Njih
dvoje, muškarac i žena, ulogorilo se za to vrijeme iza komada zida i osluškivalo. Usred toga
Don Juanu je u jednom trenutku gotovo puklo srce od žalosti. Ali upravo mu je ona s druge
strane vratila snagu. Od nje je čovjek nadrastao samoga sebe. Žalost ga je činila nadosobnim.
A njena nazočnost činila je čuda. U tmastoj olujnoj noći nastale su boje. U lišću napola
osušene trešnje među ruševinama, prolomilo se nad parom u istom trenutku crvenilo trešanja,
i to bez vidljiva izvora svjetlosti. Plavetnilo u središtu crna neba. Snažno zelenilo na tlu, koje
je škripalo pod njima. U tom paničnom svijetu Don Juan je vidio svoj dom. Taj, ako je to
uopće bio, bio je njegov svijet. I tamo je susreo ženu. U paničnom svijetu pronašli su jedno
drugo.

U jednom drugom jeziku za određenu vrstu vremena ili raspona postoji izraz „u
nikakvu vremenu”: „U nikakvu vremenu stigao je od A do B.” A Don Juan je upotrebljavao
taj izraz često, naravno, u promijenjenom smislu, za priču o sedam dana svoga vremena sa
ženama. U nikakvu vremenu za njega je, primjerice, u pustopoljini Damaska u društvu žene
svanulo jutro. U nikakvu vremenu pješčana je oluja prešla pred zoru u vjetar, koji je samo još
nečujno pirkao, „iz smjera Jemena”, kako je žena iznenada rekla. Već su zakukurikali
pijetlovi, kako gradski tako i pijetlovi zemlje Sirije. Već su posvuda ćurlikali purani - ne, oni
su ćurlikali čitavu noć. Već su kričali paunovi - ne, oni su tako kričali čitavu noć. U nikakvu
vremenu glasovi mujezina s minareta pozivali su na jutarnju molitvu, uživo ili s pucketave
gramofonske ploče ili s magnetofonske vrpce, koja je šumila. Umjesto oblaka pijeska, oblaci
benzina. Na suncu su se već vidjeli tragovi aviona, lastavice, blještave u oštrom letu, sjajni
smotuljci topoline vate koji su visoko gore lutali zrakom. A ono što je u tom trenutku tako
rikalo i urlikalo, dernjava, koja nije bila tek započela, tamo, kod Arapa, nije mogla biti svinja
na putu prema klaonici, sudeći po jecanju i cviljenju to uopće nije mogla biti životinja - ali ni
čovjek, barem ne velik, odrastao, što napušten od svih plače poput djeteta, i to najmanje
čitavu noć, do tog trenutka i dalje bez kraja.

Bio je to trenutak u kojem su Don Juan i žena suglasno pronašli put natrag u vrijeme
 bojana888

na koje su bili navikli. (Da s njom stvari ponovno nisu stajale baš sasvim tako, spoznao je
nešto poslije, i tako mu opet nije preostalo ništa drugo nego da ode.) Nisu se smjesta rastali.
On ju je još otpratio kući. Ona mu je poklonila svoju ogrlicu s Fatiminom zaštitničkom
rukom. Zajedno su doručkovali i njeno dijete, koje se upravo bilo probudilo, doručkovalo je s
njima. Sjedilo je za stolom do neznanca kao da se ništa nije dogodilo. Don Juanova prisutnost
bila mu je sasvim razumljiva. Tiho ga je promatralo sjajnim očicama kao da je riječ o nekome
koga se dugo očekivalo. Stranac, ostao on ili ne, bio je prijatelj. (Mjesto mladoženje s
Kavkaza, u Damasku je zauzelo dijete.)

Njegov sluga spavao je pokrajnjoj sobi konačišta. Nije odgovorio kad mu je Don Juan
zakucao na vrata. Vrata nisu bila zaključana, pa je Don Juan ušao. U prostoriji je vladala
potpuna tama, rebrenice na prozorima bile su čvrsto zatvorene. Potom se pojavio žar cigarete
i u istom trenutku kraj njega još jedan. Osim udvostručena uvlačenja i ispuštanja dima dugo
se nisu čuli nikakvi drugi zvukovi; sve dok Don Juan na vršcima prstiju, kao da je on sluga, a
dvoje u krevetu njegovi su gospodari, nije otišao do prozora, tiho razvukao zastore i možda
još tiše otvorio rebrenice. Za to vrijeme par je, ne djelujući nimalo zaslijepljen jarkim
svjetlom dana, kao u noćnoj sceni nekog filma i dalje povlačio dimove iz cigareta,
pretvarajući se isprva kao da treća osoba u sobi nije ni prisutna. Taj ih nije posebno gledao,
više ga je zanimao jutarnji prizor ulice, ali je svejedno jednim letimičnim pogledom okrznuo
slugu i ženu, stekavši tako utoliko upečatljiviju noćnu sliku, koja mu je ostala u sjećanju i
nakon što su napustili Damask. Ako čovjek, ispričao mi je potom, neku stvar posebno ne
fiksira, već je samo lagano okrzne pogledom, ona mu se privremeno može urezati u sjećanje
daleko jače od namjerna zora ili kontemplacije. Bilo kako bilo: od nove ljubavnice njegova
sluge ostala mu je ponovno samo ružnoća koja je naprosto bola oči, izobličenost ožiljcima od
akni, boginja ili gube, a k tome i bestidno blažen osmijeh, dok je ljubavnik, čije ogrebotine i
ugrizi prethodnih dana kao da su preko noći bili zacijeljeli, u isti mah mirno pušeći, djevojku
neprestance povlačio za kosu, grudi, te najusrdnije za pretjerano dugačak i, naravno, kvrgav
nos, s izrazom lica u kojem su se izmiješali bijes i užitak, nježnost i gađenje, zasićenost i
potreba, čežnja i krivnja (pri čemu ova potonja nipošto nije imala veze s dolaskom njegova
gospodara).

Tjedan dana poslije, kad se Don Juan u mislima vratio u Damask, noć i sljedećih pola
dana koje je proveo tamo, pokazali su mu se u sljedećim pojedinostima: par, dolje na cesti
 bojana888

ispred konačišta, žena, već stara, hoda iza jednako stara muškarca, na velikoj udaljenosti,
koja je ostajala uvijek jednaka, iako se činilo da ona ubrzava korak, dok ga je onaj ispred nje
usporavao. (Takav par lutao je na isti način već i kavkaskim selom, samo što je tamo
muškarac hodao iza žene, daleko iza nje, ona odmjerena koraka, a on mlatarajući rukama, kao
da trči.) I jedna ptica pohitala je s jednog travnatog otoka na drugi, poput žabe. A jedno dijete
na nekom izvoru spotaknulo se o kamenje i dugo, dugo pokušavalo potisnuti plač. Onda,
naravno...

Na putu prema enklavi Ceuta - i taj je u prisjećanju bio više put nego putovanje - Don
Juana uhvati silno zijevanje. Ali on nije zijevao od umora, kao primjerice njegov sluga, koji
je sjedio nekoliko redova iza njega, kao neki nepoznati putnik koji tijekom dugih faza
zajedničkog putovanja ne pripada svome gospodaru. Don Juanovo zijevanje bilo je onakvo
kakvo čovjeka spopadne nakon što je upravo za dlaku izbjegao opasnost. Tako se zijeva
nakon takozvanog spasa u posljednji čas, po naglom povratku s ruba ponora na čvrsto tlo ili u
nekim nimalo smiješnim ratnim pošalicama, gdje, primjerice, junaku od cigarete, koju je
usred bitke upravo pripalio, iznenada među usnama ostane samo dio opuška - toliko mu je
blizu neprijateljsko tane proletjelo kraj glave. Bilo je to srčano zijevanje. Njegov život ili
njegova priča sada se neće nastaviti bilo kako. Ponovno na sigurnom, Don Juan je sama sebe
više nego ikada vidio kako vreba. Kako je ta sigurnost zacijelo bila samo privremena i kratka
daha, mogao je tijekom leta preko sjeverne Afrike uživati u njoj, dok bi druge sigurnosti u isti
mah izazvale nešto suprotno.

Takav užitak ubrzo je probudio radosno iščekivanje nepoznate žene, koja će na

sljedećoj postaji postati dio njega i obratno, on dio nje, i taj treći dan svoga tjedna žena nije se
radovao samo sljedećoj već i onoj nakon nje. U isti mah vukao je od postaje do postaje za
sobom svoju žalost; svoju neutješivost. Na taj se način s vremenom, bez ikakva utjecaja s
njegove strane, kao sam od sebe stvorio plan. Vidio se mirno u bijegu, njegovi bjegovi bili su
sam mir; samo u bijegu uspijevao se tako smiriti. Ali što su se postaja i susret sa ženom više
približavali, Don Juana je ponovno hvatao nemir. Neposredno prije dolaska ne bi imao ništa
protiv da mu se na putu ispriječila neka viša sila, požar, potres ili, što se njega ticalo, smak
svijeta. Ali tijekom tog vremena shvatio je da ništa ne može spriječiti susret. Ratno stanje u
Ceuti učinilo ga je, „kao što smo rekli”, čak i neizbježnim. Iz dana u dan nije bilo sile više od
one između njega i žene. O „ljubavi” Don Juan pritom nije rekao ni riječ. To bi samo ublažilo
 bojana888

ono što se dogodilo.

Što se ticalo žene u Ceuti, Don Juan jedva da je ispričao nešto više od toga da se
njihovo prvo i konačno sučeljavanje odigralo daleko od bilo kakve ljudske priredbe. Niti je
ona s kakva slavlja ili neke slične prigode krenula za njim gdje nema ljudi. Bila je otprije tu,
negdje pred graničnom crtom, koja unatoč minama i bodljikavoj žici nije sprečavala narode
okolnih marokanskih i daljih mauretanskih pustinja da se kroz španjolsku Ceutu pokušaju
prokrijumčariti preko Sredozemnog mora u obećanu Europu. Dogodilo se to iza citadele,
odjednom se pojavila iza njega. Krenula je za njim kroz stepu od čvrsta pijeska, kao što inače
na cestama navodno muškarci kreću za ženama, samo što se ona pritom nijednom nije
pretvarala da je tim putem krenula tek slučajno ili da se zapravo zaputila prema nekom
sasvim drugom cilju. Njen cilj bio je on. Tako se ona, kad god bi se okrenuo, nije skrivala iza
grmlja ili ruševina - nije skrivala ni sebe, svoje oči, ramena, tijelo, pratila ga je velikim
koracima, ruku uprtih u bokove, uzdignute glave, gledajući neprestance u njega. Zgodimice
bi za njim bacala čak i kamenčiće, koji su bili prazne puževe kućice. Jednom se činilo da je
nestala, a to je Don Juanu također bilo pravo. Na goloj zemlji legao je na trbuh i zaspao, a
kad se probudio, ugledao je ženu kako u svjetlu graničnog reflektora, koje se rasplamsavalo
jednako nečujno kao i snažno, hoda u krug oko njega. I to nije bilo sve, ispričao mi je:
krugovi su postajali sve manji i manji, naposljetku je žena nabrala haljinu i prelazila preko
njega, ne samo jednom nego svako malo, ovamo i onamo, bez riječi, bosa. Tek je tada Don
Juan primijetio da je mlada žena trudna, i to ne odnedavna.

Znatno dulje zadržao se kod jedne druge žene u Ceuti, jedne s kojom se, kao što mi je
odmah naglasio, nije dogodilo baš ništa. Držeći za ruku njegova slugu, došla je sutradan
ujutro u baru na trajektnom pristaništu za Algeciras za njegov stol. Sama je sebe nazvala
lutalicom i osvajačicom, a on mi je samo u naznakama ispričao što je lutajuća osvajačica
potom iznijela.

Rekla je da je u enklavi nekoć bila kraljica ljepote. Otad nije moglo proteći mnogo
vremena, a ipak je izgledalo da se toga u čitavu kraju prisjeća samo ona. Na prvi pogled
djelovala je nekako bezoblično - Don Juan je izbjegavao riječ „debelo”, a riječ „masno”
prelazila je još rjeđe preko njegovih usana - a u svojoj bezobličnosti u isti mah samosvjesno,
pa čak i izazovno, pa nije čudilo što se sluga, to je bilo očevidno, spetljao s njom: svojim već
poznatim izrazom na razmeđu gađenja i naklonosti, svako malo je sa strane pogledavao
 bojana888

prema ženi dok je ona njegovu gospodaru pričala o sebi. U njegovu držanju bilo je taj put,
naravno, i nečeg trećeg, nečeg poput poniženosti; gađenje je bilo glumljeno, a u naklonosti je
bilo nečeg ropskog. Jasno je da onda ni ona nije sjedila kraj njega, već on, muškarac, kraj nje
- sjedio je do nje, trpljen kao netko tko njoj, ženi, privremeno pravi društvo.

Ona se oduvijek - još kao dijete? - da, možda još kao dijete htjela osvetiti drugom
spolu. Za tu želju za osvetom nije postojao ni jedan jedini razlog. Niti ju je, primjerice,
silovao otac, djed ili neki ujak, niti ju je neki ljubavnik prevario ili napustio. Sasvim rano u
njezinu životu bilo bi dovoljno da je neki mladić, svejedno tko, na poseban način čak i ne
pogleda, već samo opazi u prolazu - a ona bi sa svoje strane odmah pomislila: jao tebi.
Osveta. Osvetit ću mu se. Rečeno - učinjeno; još u dječjem vrtiću. Dovabivši drugoga k sebi
u zasjedu, dopustila bi mu da izađe iz sebe do krajnjih granica, pa ga onda, kao da ništa nije
bilo (a ništa nije ni bilo, baš ništa, samo privid i ples pod velom), iznenada otpravila ili
poslala „da prošeće”, po mogućnosti pred gledateljima, po mogućnosti muškim, od kojih bi
jedan, uvjeren da je novi izabranik, bio sljedeća žrtva njenih osvetničkih ekspedicija i tako
dalje, sve do današnjeg dana: kao što njeni mali školski drugovi tada, pošto bi im ona
temeljito uništila čaroliju i izbacila ih iz bilo kakva dječjeg svijeta, nikad više ne bi pronašli
put do bilo kakva muškog svijeta, tako je i sada odrasle koji bi se upustili s njom, a potom bi
ih u tren oka otjerala od sebe, željela vidjeti zauvijek lišene muškosti. Cilj njene osvete bio je
da nakon nje više ne znaju jesu li muškarci ili žene. A posrijedi, ispričala je Don Juanu, nije
bila želja za osvetom, već žudnja za njom. Ta vrsta žudnje javila bi se u sprezi s njenom
spolnom žudnjom u trenutku sjedinjenja s bilo kakvim muškarcem i već bi bila zadovoljena.
Samo da ga istjera iz sebe. Muškarcu ne bi priuštila ni užitak opažanja njene ekstaze. Za
njega se ništa nije dogodilo, baš ništa. Za njega, kojem bi se isprva pokazala kao rajska žena
iz najdubljih muških sanjarija, bilo je to grubo buđenje. „Bila sam vražja. Vražja sam. I bit ću
vražja.”

Pritom bi ta osvajačica i osvetnica radije bila s muškarcima nego sa ženama,

neusporedivo, beskrajno radije. Govorila je o tome glasom u kojem nije bilo ni truna prijetnje
ili poruge. Izlazio je iz nje gotovo nježan, a lice i čitavo tijelo izronili bi s njegovim zvukom
iz bezobličnosti. Bez ikakva dodatka, usne bi joj iznenada dobile konture, umjesto
zadebljanja pokazale bi se nosnice kako se nadimaju te bi, a da se nisu posebno otvorila, tu
odjednom bila dva lijepa, velika oka. Dijelom, to je doduše još bio privid: kao što je to sama
 bojana888

demonstrirala, takva promjena izgleda bez nekih kozmetičkih primjesa spadala je u repertoar
koji je zarana uvježbala pred zrcalom, zbog čega je, jer bila je u prednosti pred svim svojim
konkurenticama, usput postala i kraljica ljepote u Ceuti, a potom i u čitavoj Španjolskoj.
Ništa u onome što se događalo s njenom kožom dok je govorila o muškarcima (ne
„muškarcu” ili nekim određenim „muškarcima”), nije se moglo uvježbati. Ta bi, unatoč
davno prošloj mladolikosti, procvala i postala glatka. A to nije bila glatkoća osvetnice, napeta
i neumoljiva. Naglašena borama na čelu, bila je to po svemu sudeći meka glatkoća, podatna,
ako ne i oskudna, s iznenada izblijedjelim, ružičastim parom usana u njezinu središtu. Ono
što se napelo i postalo spremno za skok, bilo je njeno tijelo. Za nju su samo muškarci dolazili
u obzir. Žene: sama riječ kvarila bi joj užitak. Samo su muškarci dolazili u obzir, sad ovaj, pa
onaj, pa još jedan i još jedan. A kod svakog, bilo je to unaprijed jasno, a da ona nikad ništa
nije planirala, inzistirala je na svom osvetništvu. Muškarca, ma tko on bio, valjalo je dobiti,
svladati i onda uništiti.

Demonstrirala je to Don Juanu u baru trajektnog pristaništa na njegovu slugi,

okrenuvši se otvoreno nekom trećemu muškarcu. Dugačak pogled kroz čitav lokal bio je
dovoljan i on je stigao, kao da mu je naredila da dođe za stol. Šaputala mu je na uho. On nije
odgovarao, samo je čekao nastavak, u nekoj vrsti stava mirno, ili naprosto ropski; čekao je
njene naputke. Glasno da je svatko u prostoriji može razumjeti, najavila mu je mjesto i
otprilike vrijeme, tamo i tamo, navečer istog dana. On je doduše već imao kartu za skori
odlazak u Europu, ali će ga rado odgoditi ili - to se odmah vidjelo - uopće odustati od njega.
Ustala je u nakani da krene, bez osmijeha, kao što ni tijekom čitava prijašnjeg objašnjavanja
nije promijenila izraz lica, kao da bi slušatelj isto tako mogao biti od zraka. Svoga ljubavnika
od prethodne noći nije pogledala, kao ni njegova mogućeg nasljednika. Umjesto toga obratila
se jednom zagrljenom paru u kutu prostorije: „Vas dvoje, koji očijukate kao da ste ortaci -
vaše noćašnje zajedništvo bilo je potpun promašaj. Bolje bi bilo da sad zbunjeno poput
stranaca buljite u daljinu, zbunjeno svatko za sebe.”

Don Juana je primijetila tek tada, i to drukčije nego maloprije: on je bio taj koji je
skrenuo njenu pozornost na sebe, kao Don Juan; kako, to mi nije ispričao (a ja takve stvari
ionako nisam želio znati). Prepoznala ga je i prepala se; ustuknula pred njim kao pred
kakvom sablasti! Kao pred kakvom sablasti. Što dalje od tog čovjeka, njezina suca i
izvršitelja pravde. Istina, trebala je nekoga, ovog ili onog, grčevito. Ali ovaj tu bio je
 bojana888

posljednji koji bi joj mogao zatrebati. Samo da njemu nikad više ne izađe pred oči. Da mu ne
dopusti da ovlada njome, ni trenutka. Nitko, pa ni on, neće je spriječiti da nastavi sa svojom
osvetom. I tako se odlazak nekadašnje kraljice ljepote pretvorio u bijeg. Ona je bila ta koja je
na kraju pobjegla pred Don Juanom i, drukčije od njegovih bjegova, njezin je bio prenagljen,
bez razmišljanja, neoprezan, s gotovo filmskim sudarima s putnicima, prevrtanjem kanistara i
tako dalje.

Na trećoj postaji tjednog putovanja dogodilo se i da je Don Juan zavolio svoga novog
slugu. Bilo je to dok su sjedili jedan nasuprot drugome na klupama trajekta. Sluga je sjedio
blijed poput mrtvaca, a to nije imalo nikakve veze s olujnim valovima u Gibraltarskim
vratima. Takvi osramoćeni, poniženi ljudi, ispričao mi je Don Juan, ne objasnivši mi zašto,
bili su njegov narod ili, čak i u liku tog pojedinca, njegova pratnja, i obratno, osjećao je
pobudu da njemu, njima, ovome tu, bude neka vrsta pratnje, makar i tako da samo tiho sjedi
pokraj njega. Tako je već za polaska iz Ceute odvukao na brod sluginu prtljagu, koja je bila
više nego tri puta teža od one njegova gospodara - izabrao za njega najbolje mjesto i preuzeo
na sebe pokazivanje putnih karata. I tako je na pasažu svom slugi pravio društvo i čuvao ga
tako što je ostao uz njega, odvraćajući u isti mah sve vrijeme pogled od njega prema
stjenovitoj enklavi Ceuti, koja je iščezavala u daljinama sjeverne Afrike. Europi, koja im se
približavala, bio je okrenut leđima. U očima muškarca pred njim, iznenada nešto zabljesnu i
Don Juan ga nehotice pogleda. Njegovu slugi oči su se odjednom napunile suzama, koliko
naglo toliko i tiho. U isti mah mljeo je čeljustima kao da želi uvježbati potrebnu srdžbu. A
kapljice krvi na njegovu potiljku izgledale su kao da su se tek nedavno skorjele. Razumije se
da su uz to rojevi topolinih sjemenki emigrirali ili imigrirali preko morskog rukavca,
ispresijecani okomito zrnima svibanjske tuče, od kojih bi, kad bi udarila o površinu vode,
bezbroj oštrih malih fontana skakalo uvis.

Don Juan je još dodao kako se u istom baru trajektnoga pristaništa potajice oprostio
od žene iz Ceute - one svoje. Potajice, naravno, nije značilo da je nešto tajio ili da se skrivao.
Ona je prošetala kejom u pratnji jednog starijeg muškarca, pozdravili su jedno drugo nijemo,
ali otvoreno, samo što tu otvorenost ne bi bio zamijetio ni najpozorniji promatrač - posebice
ne taj. Takvi potajni rastanci od žena u gomili, u gužvi, na udaljenosti, bili su za Don Juana
oni pravi, a u njegovim očima bili su to i oni rastanci muškarca i žene koji bi najprije mogli
uspjeti; svi drugi načini da se kaže zbogom izgledali su mu unaprijed osuđeni na propast. A
 bojana888

uspjeti je za njega značilo da se njihova dva tijela potajice, izdaleka, oproste jedno od
drugoga; čitava tijela. Ta dva tijela radovala su se jedno drugome, bila je to čista radost, i
sada, na potajnom rastanku, radovala su se još jednom, možda još čistije. Barem je on osjetio
kako s njezina sad već daleka tijela neko isijavanje prelazi na njegovo - na što je on,
pogledavši je s leđa, zamijetio da se sa ženom povrh toga događa još nešto sasvim drugo. Ona
nije željela konačan rastanak - ni on također. On nije trebao, nije smio otići zauvijek. Njena
su leđa s igrama sjena na golim lopaticama prijetila: jao tebi ako se ne vratiš. Zahtijevala su,
naređivala. S vremena na vrijeme leđa, koja su se udaljavala, djelovala su i mirno, kao da ga
preklinju. A Don Juan se, utonuo u tu scenu, utoliko jače radovao sljedećoj zemlji i sljedećoj
ženi; osjećajući utoliko jače glad za drugim tijelom.

Starac kraj lijepe trudnice u Ceuti bio je, uzgred, njen otac, s kojim je Don Juan večer
prije suglasno prosjedio nekoliko sati, zagledan zajedno s njime prema pučini, a u
sporadičnom dijalogu jedan bi drugome svaki put u pravom trenutku uzeli riječi iz usta, kao
dva odavno prisna znanca - a ta prisnost ocu je značila povjerenje, neuništivo povjerenje: što
se ticalo njegovih leđa, ne zato što je djelovao tako mršavo i sitno, Don Juan se nije imao
čega bojati.

U priči o Ceuti, ispričanoj tjedan dana poslije u Port Royalu, preostalo je uglavnom
samo još kino, u kojem je Don Juan kao jedini gledatelj prisustvovao ekranizaciji Odiseje, u
kojoj su Odiseja - kraj filma bez ponovna susreta s Penelopom ili njegovim sinom - nakon
sedam godina lutanja nepoznati ljudi ostavili u snu kod kuće na otoku Itaki, tako da, kad se
probudio, nije znao da je na mjestu za kojim je sve vrijemo toliko čeznuo; bio je to usamljen
bar na kraju svijeta u Ceuti - na svijetu nije bilo enklave koja ne bi imala takav land’s end bar
- na rubu strmih padina afričkoga kontinenta visoko nad morskim kanalom, gdje je vlasnik za
šankom bio nekadašnji Mister Universum, i kao takav malo iznad mjesne kraljice ljepote,
koji je pred Don Juanom kao jedinim gostom u svibanjskom sumraku pokazivao igru mišića
ispod u međuvremenu omlohavjele kože, oponašajući s jadnim osmijehom svoje pobjedničke
poze sa zidnih fotografija, jer osim toga ponovno ga je bila napustila jedna žena; bio je to
sićušni kiosk na „Trgu afričke djevice”, otvoren još u ponoć, jedini koji je u odavna
zamračenoj enklavi još bio osvijetljen, njegovo svjetlo blijedo je prosijavalo iznutra među
izloženim novinama i stalcima s časopisima, ali tek što bi čovjek gurnuo glavu kroz otvor,
ugledao bi iza njih budnog prodavača i četiri zida kioska jarko osvijetljena, ne, ne zida, već
 bojana888

knjige, koje su bile gusto poredane ispred njih, tako da nijedno mjesto na zidu nije bilo bez
hrpta knjige, i sve te knjige mogle su se kupiti, sada, za vrijeme zamračenja, u ratnoj
opasnosti, knjižara kakvu Don Juan nikad prije nije bio vidio, i koliko je jako morao cupkati i
vući knjigu koju je zatražio - bila je, naravno, na prodaju - ne bi li je izvukao iz gusto
natiskane ponude. I: onaj jedan oboljeli od raka na trajektu, kojemu je od bolesti otpala kosa,
bio je već i na svadbi u kavkaskom selu. I: isto tako je mjesni idiot, koji je velikim koracima
krstario praznim uličicama utvrde, već u Damasku tako divno mahao gomili slijeva i zdesna.
I: par motorista u Ile de Franceu, pred kojim je na kraju pobjegao k meni u Port Royal, susreo
je već prijeko u sjevernoj Africi.

Nije mu padalo na pamet da tijekom tog tjedna prebrojava žene. Žene i brojenje,
takvo pitanje za Don Juana uopće nije postojalo, ni tada ni ikada prije. Vrijeme žena doživio
je kao veliko zastajanje. Ne brojiti, nego slovkati. Njegovo vrijeme sa ženama bilo je vrijeme
u kojem više nije bilo brojeva. Ništa više ne brojiti, ništa što bi se moglo izraziti brojevima.
Zastati, to je uvjetovalo da se ni mjesta ni njihove međusobne razdaljine više nisu brojili; nisu
predstavljali nikakvu mjeru. Njegovo bivanje na putu bilo je u isti mah neprestano dolaženje,
kao što je u dolasku i dalje smatrao da je na putu. I vidio se zaštićen vremenom žena onkraj
vremena brojenja; dok je ono vrijedilo, ništa mu se nije moglo dogoditi; i njegovi veliki
bjegovi bili su dio tog zastajanja; bili su to svaki put iznova oni mirni, zapravo opušteni
bjegovi širom otvorenih očiju. Vrijeme žena značilo je opet i opet: čovjek je imao vremena.
Bio je u vremenu. Uigran u vremenu. Ono bi čovjeku neprestance znalo zasvirati, čak i u snu.
Osjećao bi kako pulsira i kako ga grije, sve do u noge i vrhove prstiju. Čovjeka to vrijeme
nije samo štitilo, povrh toga ono ga je nosilo i umjesto da ga prebrojava, ono ga je
pripovijedalo. Za takva vremena osjećao bi se zaštićen i predan dalje u pripovijedanju.

O ženi u Norveškoj Don Juan nije ispričao mnogo više nego da ga je dočekala iza
jedne crkve, nakon mise, tijekom koje su se jedno s drugim sve više zbližavali (nema ništa
prirodnije i manje frivolno, objasnio mi je, od muškarca i žene čije su oči otvorene jedno za
drugo, kako za duh tako i za tijelo, kroz svetkovinu svete liturgije, što se, naravno, bitno
razlikovalo od bilo kakva drugog slavlja). Osim toga žena je tamo prema uvriježenim
pojmovima bila bolesna, poremećena ili luda. Samo, Don Juan u njoj nije vidio nikakva
ludila i nije htio povjerovati kad je sama za sebe rekla da je luda, posebice ne tada. Želio je
naprosto za nju biti tu i to je bio, itekako. Ja to u svakom slučaju tako zamišljam, a da on to
 bojana888

preda mnom nije ni izložio.

Što je Don Juanu preostalo od dana na fjordu u društvu norveške žene: drveni stol na
otvorenome; čađa na vječnom snijegu (kao prije na Kavkazu); večernje svjetlo na vodi, što
umjesto da zgasne, neko vrijeme postaje sve svjetlije, kao da će tako ostati zauvijek; Mjesec,
gotovo jednak Mjesecu dan prije u Ceuti, te dva dana prije u Damasku; crvena i žuta
udubljenja, glatka poput zrcala, od netom otopljena jezika glečera; sjedenje; bivanje pukim
okom i uhom; čitanje, čitanje, listanje stranicu po stranicu, sve do sljedećeg dana na
nizozemskim dinama, do pojave tamošnje bujice. Jedna riba iskočila je iz fjorda. Na lijevoj
ruci jedne starice u prolazu klatila se torbica s veoma dugačkim ručkama, a kako li je samo
mala bila ta torbica i kako li je samo prazno djelovala. Prošao je jedan još stariji muškarac,
Kinez, u plavom odijelu zakopčanom do vrata, mičući se pritom svakome tko bi mu došao u
susret, uz Don Juanu nezaboravno iskazivanje časti. Neko dijete neprestance je pritiskalo
tipke dotrajala džuboksa vani na obali. Neko dijete, drugo ili to isto, neprestano je lizalo
tanjur, iza kojeg mu se nije vidjelo lice. Neko dijete, treće ili isto to, izgubilo se i svi na
fjordu pošli su u potragu za njim, izvikujući ime koje im je rekla djetetova majka među
ogoljelim stijenama, sve dok dijete, mokro ali čitavo, nije dovedeno natrag (tko je to učinio,
ispričao mi je tek Don Juanov sluga, koji se naposljetku ponovno pojavio). Razumije se da
nije nedostajao ni nedorasli dostavljač pizza na svome mopedu, koji još u Ceuti nije
uspijevao pronaći put do mušterije, tako da se i ovdje u Norveškoj prvo zaputio u svim
mogućim pogrešnim smjerovima, na što bi svaki put zbunjeno zakočio. A oboljelom od raka
ipak je - oho! - bilo naraslo malo meke kose. I - oho! - autist, koji je po turski, kao da moli,
sjedio nasred autobusnoga kolodvora u Damasku među lokvama benzina, sada je, u pratnji
crnog skrbnika, ležao kraj fjorda, spavajući doslovce među ribljim kostima nasred obalnog
puta, dok je skrbnik kao i u Damasku stajao kraj njega prekriženih ruku, tih i crn. Don Juan
nije to trebao ni spomenuti, a ja sam uza sve to ponovno vidio čitavu zemlju ispunjenu
sjemenkama topole, srebrnastim i mišje sivim, kako su se razmiljele uvis i prema dolje, i u
stranu, prema sjeveru i jugu, kao što sam to slušajući sam pretpostavio i kod sljedeće,
nizozemske bezimene postaje, posljednje prije Port Royala. Osim toga, nakon vremena
provedena s Norvežankom, na neko vrijeme nestao je Don Juanov sluga - opskrbivši,
naravno, svoga gospodara najnužnijim, pa i drugim potrepštinama za nastavak putovanja:
čarapama tako fino pokrpanim kao što bi to inače mogla samo žena, na jednak način
izglačanom košuljom i odijelom, dugmadi prišivene čvrsto i sigurno za bijeg, cipelama
 bojana888

ulaštenim do u posljednji nabor, sa svježim, elastičnim potplatima, kao da spadaju u čizme od

sedam milja. Don Juan je dakle ponovno bio u bijegu? Uz to mi je natuknuo samo da je na
kraju morao pobjeći kako ne bi postao ubojicom žene - ubojicom na zahtjev.

O ženi u Nizozemskoj kao osobi ispričao je još manje - što u mojim slušateljskim
ušima nije nužno govorilo o razočaranju ili dosadi: naprotiv, Don Juan je iz dana u dan
pripovijedao sa sve većim oduševljenjem, njegove oči, koje su pritom inače gotovo stalno
gledale mimo mene u prazninu, sada su sjale, naposljetku se čak i čudio mnogim obratima u
svojoj priči, kao što bi se čovjek možda mogao začuditi nečemu što je iskusio na vlastitoj
koži, a u pripovijedanju mu zvuči poput izmišljotine ili nečeg sasvim proizvoljnog, što
međutim ni u kojem slučaju ne znači da nije istinito - i samo u takvim trenucima čuđenja
slušatelj, kojem se Don Juan inače pokazivao samo iz „izgubljena profila”, vidio bi se
frontalno obasjan njime.

Dio te začuđenosti nad doživljenim, koja se pojačavala iz dana u dan, bila je zacijelo i
činjenica da su mjesta Don Juanovih pustolovina postajala sve bezimenija (žene su to bile od
početka, ali tako je i priličilo). U Norveškoj se fjord još nalazio u blizini grada Bergena - ili je
to možda bila samo moja slušateljska nadopuna; u Nizozemskoj se više nije pojavljivalo
nikakvo ime naselja. O tamošnjoj ženi Don Juan mi je ispričao samo da ju je on, bjegunac,
susreo na jednoj umjetnoj dini, koja je zapravo bila utabano i zatrpano brdo smeća, da je i
sama bila u bijegu te da joj je za petama bio svodnik za kojeg se točno prije tjedan dana
trebala prvi put prostituirati, ali ona ni u kom slučaju nije nešto poput „lake djevojke” (Don
Juan je u svome pripovijedanju postupno prelazio u sadašnje vrijeme, i prepričao mi sljedeću,
posljednju postaju gotovo samo još u natuknicama). Jedini drugi detalj o nizozemskoj ženi:
sjede zajedno kraj prozora s pogledom na kanal - u zraku su sjemenke topole itd. - svibanjska
kiša nježno dodiruje površinu zrcalno glatke, ujedno i tamne vode, a žena, čije su oči
odjednom pune suza, doslovce kaže: „Ovo je Nizozemska.”

Inače sam Don Juana tamo vidio ili slutio danomice sasvim sama. Samo ga je jedan
pas, bez gospodara, a možda i ne, jednom dugo pratio, trčkarajući čak i pred njim, i čekao kao
da mu želi pokazati put. Iz tramvajskih tračnica vjetar ispuhuje prašinu. U borovoj šumi Don
Juan psu, koji je još uvijek s njim, izvlači trn iz šape, a potom mu na šetalištu džepnim
nožićem podrezuje pandže, kako se ne bi tako glasno čulo dok trčkara asfaltom. Za vrijeme
jednog pljuska, kakvi su se ponavljali iz dana u dan, on sjedi pod nadstrešnicom kioska s
 bojana888

namirnicama kraj biciklističke staze i čita knjigu nastalu dan prije na sasvim drugom kiosku u
Africi, njene stranice, poput nogu i ruku, svako malo zapljuskuju kapi kiše, a on sjedi u
sumraku i čita i čita, pas do njega leži u travi, a možda i ne. Kamo god išao, gdje god stajao
ili sjedio, Don Juan se međutim trga, nešto mu okreće glavu i on poskakuje i trči, tek što bi
čuo dijete kako doziva ili čak vrišti, a posvuda on taj dan čuje vrisku djece, ili je samo
umišlja kad se začuje krika galebova ili tramvaj kako resko ulazi u zavoje. Predvečer se na
obzorju vani na Sjevernome moru pojavljuje brod Argonauta, prazan, bez Jazona, bez zlatnog
runa, a Medeja odlazi s obale u kuću ubiti svoje dvoje djece. S prvim mrakom čitava
Nizozemska izgleda kao zemlja od neona i svijeća, uz to se pušta glasna glazba, na svakom
koraku, a Don Juan izbjegava glazbu, što dalje od glazbe, kako od ove tako i od one. Umjesto
toga upija mirise cvjećarnica, koje su odavno zatvorene - sve, samo ne tulipani - miriše
knjigu, miriše vrške prstiju, vrijeme žena, vrijeme vršaka prstiju. I napokon duboka noć, i
napokon tišina, tišina mora, i napokon, nakon svih prethodnih noći, puni Mjesec, prema
kojem samotnjak s jedne strane uzdiže pogled, dok s druge zaviruje u kuće bez zastora, gleda
aktualnosti na televiziji i tako dalje. O tom danu Don Juan bi mogao ispjevati pjesmu, i
doista, on o njemu pripovijeda kao da pjevuši, ili ja to sve sada samo umišljam. I onda
iznenadan prekid pjevušenja i: ponovno bijeg.

U potpunosti bezimena ostaje posljednja zemlja, s posljednjom ženom. Don Juan mi

nije prešutio ime zemlje, on ga naprosto nije znao, od samog početka, a nije ga ni želio znati.
Nije znao čak ni kako je dospio tamo. Ne postoji čak ni slika s putovanja (a ipak, morao je
putovati). Otvara oči nakon silna umora: bio je tamo. I žena je bila tamo, iznad njega, ispod
njega, nasuprot njemu. I opet nije znao kako su se sastali, a nije se tu ni imalo što znati. Ni za
što što ga je okruživalo nisu postojale riječi, a ipak, u njegovu okruženju vladala je puka
suprotnost od zbrke. Ne samo da čovjeka nije zabrinjavalo što su mjesto i svaka stvar
djelovali tako nepoznato i bezimeno: bio je to vrhunac začuđenosti; bilo je to čarobno, bez
ikakve čarolije.

Dok mi je Don Juan zamuckujući i zastajkujući, sedam dana poslije pričao o danu u
bezimenosti, što se ticalo njega i žene koja mu je do kraja ostala strana, nije znao što je koje
od njih dvoje reklo, što je koje od njih dvoje učinilo. (A ostali su, što je taj tjedan bila
iznimka, zajedno čitav dan i čitavu noć.) Don Juan više nije znao: je li on njoj čitao ili je
čitala ona njemu? Je li on jeo ribu ili ona? Je li je ugrijao kad joj je u jednom trenutku bilo
 bojana888

hladno ili je ipak ona ugrijala njega? Je li ona pobijedila u partiji šaha ili on? Ono koje je, dok
smo plivali, preteklo drugo, je li to bila ona ili sam to bio ja? Ono koje se zgodimice skrivalo
pred drugim: ja ili ti? Tko je govorio i govorio: ona ili on? Tko je sve vrijeme slušao: ti? ja?
ja? ti? A da se to više nije znalo, bilo mu je posve pravo. Budimo sretni.

Ostalo je izvjesno da je i na onoj bezimenoj postaji nedorasli dostavljač pizza na

svome mopedu, globalnome modelu, uzaludno tražio put (uz to mu je bilo i ponestalo
benzina); da su autist i njegov drug, jedan urlajući do neba, a drugi držeći ga za ruku, i dalje
apsolvirali svoju zajedničku procesiju; da je ljubavni par krenuo prema svojoj ljubavnoj
udubini (tek, ženina je kosa tada još bila crna, a ne plava); da je starac iz Damaska i Bergena
ponovno teška daha stajao na rubu kolnika, nemoćan da nogu, bila lijeva ili desna, podigne na
pločnik... Don Juan nije mi o tome trebao davati čak ni natuknice. Vidio sam, dok bi on to
preskakao, s vremenom sve utoliko jasnije pred sobom.

Don Juan i žene: ta priča, koju je ispripovijedao sam, time je bila završena. Sedam
dana proveli smo on i ja tako u vrtu, u međuvremenu su se približili Duhovi. Ljeskov štap,
koji je doletio prije njegova dolaska, još uvijek je bio zaboden u zemlju, prekriven travom,
koja je tijekom tjedna narasla poput žita. Ako bi koji put i padala kiša, ostajali bismo vani,
pod kestenom, a onda pod lipom, čije je lišće bilo tako gusto da bi se jedva koja kapljica
probila kroz njega, krov od lišća iznad naših glava gotovo da nije imao rupa, nebo je na nas
tek tu i tamo gledalo u obliku malih točaka: danje zvijezde na tmurnozelenom svodu lipe. U
posljednjoj fazi Don Juan je sve češće ustajao sa svoga stolca i govorio stojećke; pri čemu bi
hodao natraške. Kad je sjalo sunce, a svibanjski vjetar pirkao kroz krošnje drveća, ta
uzajamna igra, treperenje gotovo bijela svjetla i tamnih sjena, toliko bi prevladala da bi se
Don Juan na trenutke gubio u njoj.

I nakon što je ispričao svoju tjednu priču, ostao je u mome konačištu u Port Royalu u
poljima. Zato što je čekao svog slugu ili već zbog nečega: nisam pitao. Bilo mi je pravo što
Don Juan nije smjesta otišao dalje. Čak sam bio i zavolio njegovu nazočnost. Ideja
susjedstva, kojom sam se bavio čitav život i koju sam u pustopoljini Port Royala smatrao
definitivno propalom, ponovno je nastajala sa strancem, izbjeglicom, u mojoj blizini. Mogao
sam zamisliti Don Juana kao novog susjeda, ako i ne odmah iza zida konačišta, a onda ipak
na udaljenosti od jedne milje, primjerice prijeko na obroncima Saint Lambería. Uopće,
zahvaljujući njegovu boravku prestao sam se sviđati samome sebi kao netko tko je doživio
 bojana888

neuspjeh. Već kako je jeo ono što sam mu kuhao: doslovce od davnina nisam nikoga vidio da
jede tako predano; u njegovu žvakanju bilo je neke vrste predartikulacije onoga što bi potom
izrazio. Na taj način nisam samo ponovno mogao zamisliti susjedstvo već i svoje konačiste -
da ponovno poslužujem goste, što mi je još kao djetetu bila najdraža igra.

Tijekom naših sedam dana Don Juan je prestao isključivo se davati dvoriti. Išao mi je
na ruku. To sam oduvijek teško podnosio, posebice u skučenosti svoje kuhinje, ali u njegovu
društvu upravo me je ograničen prostor na neki način zabavljao. Zabavu, s moje strane
pomiješanu sa zavišću, pričinjalo mi je već samo promatranje kako se bavi svojim
djelatnostima. Ne samo da je Don Juan bio upravo vrtoglavo spretan: uspijevao bi svaki put
svojim dvjema rukama izvoditi sasvim oprečne radne pokrete, nešto što me je u mom
zanimanju, i ne samo tamo, svako malo znalo dovoditi do ruba očaja. I u najjednostavnijoj
shemi - primjerice da desnicom nešto vučem, a u isti mah ljevicom guram nešto drugo - ja ću
se bezizlazno zbuniti. Njemu međutim nije bio problem da, recimo, jednom rukom reže luk i
uz to drugom, recimo, valja tijesto. Uspijevao je jednom rukom valjati, a drugom tupkati,
probijati i zaobljivati, dupsti i puniti, bacati i loviti, izlijevati i ulijevati, kao da je posrijedi
jedan jedini pokret. Dok je desnica čehala, ljevica bi glačala. Dok je cupkao, udarao je. Dok
je dubio, gnječio je. Dok je pilio, zavijao je vijke. Dok je navlačio, tapšao je. Dok je listao,
zabijao je čavle. I sve je to, što ljevicom, što desnicom, Don Juan činio pregledno, polako i,
po svemu sudeći, usporavajući, kao da pri svakoj radnji misli na nešto, na neku stvar ili neku
osobu. Tako sam ga vidio kako radi.

Sedam dana u vrtu prošlo je - i moj se dojam postupno gubio. Don Juan djelovao mi
je sve manje spretan. Posezao bi za pogrešnim stvarima, štošta bi pustio da mu ispadne, dobio
je dvije lijeve ruke. K tome je neprestance gledao na sat, dodajući svakom malom događaju
datum tekućeg dana. Pascalova knjiga pisama provincijalu Port Royala, iz koje bi navečer
čitao, što nas je obojicu razvedravalo kao što bi nas inače razvedrile samo Moliéreove
komedije, ostala je neotvorena. Bio sam svjedok kako je Don Juana spopala prisila brojenja.
Brojio je, isprva samo nijemo, a potom i glasno, svoje korake, dugmad na svojoj košulji,
brojio je automobile u dolini Rhodona, brojio dok bi jato lastavica letjelo nebom iznad vrta, a
okušao se čak i u prebrojavanju svakog pojedinačnog oblačka topolinih sjemenki. Pritom,
naravno, posrijedi nije bila dosada. Vrijeme se za Don Juana nikako nije bilo otegnulo. Nije
bilo premalo događaja ili trenutaka koji bi se isticali, već ih je, naprotiv, bilo previše. Svaki
 bojana888

trenutak - svaka stvar - isticali su se, vrijeme se raspalo u trenutak neke druge, treće stvari ili
čovjeka. Umjesto sprege koja je davala osjećaj za vrijeme, preostale su samo još pojedinosti,
ne, odjeljivanja. Nije mi više djelovao spor, već težak i nezgrapan, naprosto nespretan, ili bi
se pak podjednako nespretno žurio. Don Juan je dospio u neku vrstu vremenske stiske. I
svako malo pitao bi me koliko je sati.

Da sam ga pustio da ode, ništa se ne bi promijenilo. A i nisam ga htio pustiti da ode

tako brzo. Osim toga ni on sam još nije želio napustiti Port Royal. Tako sam Don Juana dan
prije Duhova poveo na seosko groblje u Saint Lambertu. Od zore do mraka samo vrt: možda
je i to pridonosilo njegovoj vremenskoj bolesti. Ali naoko tako slobodan iskorak u prirodu,
ništa nije popravio. Krajolik je za Don Juana ostao tjeskoban unutarnji prostor, kao što su to
prije bili moja kuća i vrt unutar zidina. Djelovao je poput zatočenika koji se kreće ispod
debela staklenog zvona. Na svakom koraku udario bi o neko drvo, spotaknuo se o neravno
tlo, srljao sve do močvarne vrpce na rubu potoka Rhodon, ili bi nastojao rukom umlatiti
komarca, koji je zapravo bio divlji golub u kružnom letu visoko iznad nas. Vremenska
nevolja u koju je dospio jednako je tako označivala gubitak razmaka i međuprostora. Na moj
uzvik, kad smo napokon imali pred sobom čudesno prostran plato - „mog”, pomislio sam
nehotice - Ile de Francea: „Kakvo nebo”, Don Juan je odgovorio pitanjem: „Kakvo nebo?”
Kad mu je pri usponu otpala peta s cipele, a ja sam zaprijetio da to donosi sreću, njegov
odgovor glasio je: „Sve, samo molim, ne sreću!”, što je izricalo nešto sasvim drugo od onoga
što je prethodnih dana ponavljao u mom vrtu: „Smionost, ne ljubav!” Kako li se samo
nespretno gegao za mnom, obješene glave, dok je čitav tjedan hodao preda mnom, pokazujući
mi očima ciljeve u daljini. A životinje su mu prije svega postale neprijateljima. Dok je
tijekom tjedna mačka iz Saint Lamberta obilazeći okolinu ostajala sve dulje kod nas, te
naposljetku dolazila čak i u pratnji, Don Juan bi sada, kad bismo se nekamo zaputili, sam
smatrao da ga napadaju svibanjski leptiri i novorođene konjske smrti. Sićušne skočibuhe
skakale su sada samo na njega. Najbezazleniji pauci bacali bi mu u lice otrovne niti paučine.
Prve proljetne cvrčke čuo je kao odvratno navijanje satova, dok su mu se zvukovi prvih
skakavaca u travi učinili još odvratnijim tiktakanjem. I iako nas ništa nije pritiskalo, osjećao
sam za leđima njegovo neprestano gnjevno brojenje - brojenje životinja, nezgoda, zabuna.

Zaputio sam se, naravno, prema Saint Lambertu: što li se tu nakon sedam dana sve
promijenilo u Don Juanovoj priči. Kao što sam oduvijek priželjkivao, u selo su se napokon
 bojana888

doselili stranci. U svakom slučaju, jedina trgovina, koja, kako mi se činilo, nikad ne radi, bila
je otvorena kao prvog dana - svečano otvorena - a na vratima je stajao jedan Indijac s
turbanom, dok se na uglu pojavio par mladih Kineza s izletničkom kartom okolice Port
Royala. Uopće, nakon tjedna s Don Juanom svi ti daleki susjedi (da, susjedi) učinili su mi se
pomlađeni. Oni stari, koji su zgrtali novac, kao i namrgođene skupine ostarjelih izletnika,
nestali su iz mjesta. Nanjušio sam posao. A i u nekolicine starosjedilaca, zamijetio sam
putem, nešto se bilo promijenilo: jednog ili drugog vidio sam nakon svih tih godina prvi put
izvan uobičajene okolice kuće i autoceste, u šumarcima kraj rijeke kako beru upravo dozrele
divlje trešnje, a na rubovima šuma prve divlje jagode. Za rijetkih prilika u kojima bih prije
susreo takva sakupljača, taj bi se sramio svoje rabote (ili posrijedi naprosto ne bi bio domaći
čovjek): u međuvremenu su međutim svi ti ljudi, kako stranci tako i domaćini, skupljali
sasvim samorazumljivo, ako ne i samosvjesno, plodove, i meni se učinilo da će
novopridošlice u selu, kao i oni stari izvan njega, uskoro postati moje mušterije.

Za Don Juana, naprotiv, čak i to malo ljudi bilo je previše. Uzimali su mu ono malo
mjesta što mu je bilo preostalo i prijetili da će ga istisnuti iz prostora. Prebrojio je nekolicinu
likova u neizmjernu Ile de Franceu, kao da pripadaju nekoj divovskoj neprijateljskoj vojsci. S
jedne strane postao je pritom neobično pristojan, pozdravljajući ih prvi, dok je čitav tjedan
prije toga očekivao da će svatko pozdraviti njega, tek činio je to nespretno, s udaljenosti koja
je bila prevelika da bi oni uopće opazili njegovo pozdravljanje, a ako i bi, bio je to samo
pozdrav, ništa više. S druge strane pokazivao se gotovo neotesan. S azijatskim parom, koji se
držao za ruke, nije se samo gurkao. Grubo ih je razdvojio uguravši se spuštene glave među
njih, a to nije bilo samo nespretno jer je u isti mah govorio i svakakve nepristojne stvari,
kakva je to sramota da se u međuvremenu čak i ljubavnici iz Carstva sredine drže za ruke i
tako dalje. Najzornije sam, naravno, doživio Don Juanov problem s vremenom, tu
„bestaktnost” koja se iznenada prolomila iz njega, kroz njegovu potrebu za bilo kakvom
glazbom, na koju nikako nisam bio navikao: ako je tijekom razdoblja našeg zajedništva
izbjegavao glazbu kao malo što drugo, sada je postao naprosto ovisan o melodijama,
ritmovima, tonovima. Sasvim ozbiljno upitao me je još na groblju imam li možda kod sebe
„walkman”.

I tamo je isprva gorljivo nastavio brojiti i vrijeđati. Prebrojio je sve nadgrobne

kamene i rugao se čuvaru, iz čije su kuće, što je u Francuskoj čest slučaj, visjeli ne samo
 bojana888

stolnjaci nego i ponjave, „pa još k tome crveno karirane”. Da pritom nije zadrhtao, to bi
gotovo bilo smiješno. Don Juan se tresao. Drhtao je, i to izvan svakog ritma. Do trenutka
zastajanja došlo je tek naočigled praznih prosjeka iza grobova Saint Lamberta, posvećenim
uspomeni na opatice iz Port Royala, koje su nekoć, jer su milost smatrale nečime što se ne
razumije samo po sebi i ne bi trebalo biti svakome lako dostupno, kao krivovjernice
protjerane iz svoga samostana (Jean Racine, koji je kao mladić kod njih pohađao školu,
nazvao je tim ženama u čast kraj oko Port Royala u svojoj priči „desert”, što je u njegovo
doba imalo i drugih značenja osim „pustinja”). Don Juan nazvao je u tom trenutku jamu u
kojoj se navodno nalaze kosti samostanskih sestara „uzvišenom”, pri čemu ta riječ inače
označuje nešto plemenito, uzdignuto.

Sljedeći trenutak zastajanja bilo je naše sjedenje na klupi bez naslona iza groblja, na
nekadašnjem dječjem igralištu, umjetnom brežuljku s drvenim stubama, od kojih nije
preostalo gotovo ništa, samo još blatnjava, isprana zemlja i mala čunjasta piramida koju je
odavno prerasla šuma. Do naših nogu nalazila su se pješčana mjesta s lokvicama u kojima su
se inače kupali vrapci, svaka pojedinačna lokvica nalazila se već godinama na istome mjestu,
gdje bi je svake godine obnavljale ptice, a sva su ta ptičja kupališta u pijesku, povezana
davala neku vrstu zviježđa, Velikog medvjeda. Veliki medvjed i vrapci, to je išlo jedno s
drugim. Don Juan je brojio lokvice; sada bez prisile. I k tome meni dobro poznato uzdisanje.
Tko kaže da žalost mora biti nešto što pritišće čovjeka? Don Juan je bio taj koji je počeo
pričati o nebu, nakon što je napokon digao glavu i viknuo: „E, to je nebo!” Onda su se na
igralištu ipak pojavila djeca, dvoje, željna igre. Igrala su se para u ljubavnom žaru, jecala su i
stenjala, a na kraju su im jezici visjeli iz usta.

Pred konačištem u Port Royalu ugledali smo potom slugin automobil. Bio je takav
kakav sam zamišljao nakon Don Juanove priče: naprosto stari ruski model. Sam sluga
izgledao je sasvim drukčije nego u mojoj predodžbi, kao što je to pravilo sa svima koje sam
prije poznavao samo po čuvenju. Nehotice sam tražio ogrebotine i tragove ugriza na njegovu
licu. Ali ono je djelovalo sasvim zacijeljelo. Samo je brk na jednome mjestu djelovao kao da
je nagorio, a ono što sam isprva smatrao ovratnikom kakav nipošto ne odgovara slugama,
pokazalo se kao potporanj koji se ljudima stavlja oko vrata nakon takozvane trzaj ne traume.
Kad smo stigli, sluga je, uzgred, ostao uspravno sjediti u kolima i nepomično je gledao preda
se. Iako smo stajali pred njim i kraj njega, izgledalo je kao da Don Juana i mene nije ni
 bojana888

primijetio. Bio je usred monologa, koji kao da je započeo u pradavna vremena, gotovo
nečujnog kao u mjesečara, a od svega se razumjelo otprilike ovo:

„...žena i smrt. Kad god sam odlazio k tebi, pripremao sam se za svoju smrt. Ti si
zaista nasrnula ne mene, kao da me želiš ubiti, ali onda si mi se bacila u naručje. U svakom
slučaju, to je bilo prvo. Opasnost gušenja došla je tek poslije. Otisak tvog obraza na prozoru,
koji do danas nisam oprao. Već na vratima bacila si sjenu, koja mi je zamračila čitavu kuću.
Oho, kako li sam se samo obradovao tvome mraku. Tek što si stigla, prestao sam se snalaziti
u vlastitoj sobi, i to ne samo zato što si odmah sve nakrcala stvarima i više puta premjestila.
Samo u pustinji, svojedobno, u arapskoj i kineskoj, tamo smo bili muž i žena. Ah, kako me je
dirnula tvoja rijetka kosa sa sivim šarama. Dok sam udisao tvoj miris, počeo sam pjevati, a
kad jednom zapjevam, to nešto znači. A kad si jednom legla, ležala si i ležala, ha, samo žena
može tako ležati i ležati i ležati, a između tebe i mene ležalo je tvoje dijete i guralo mi noćima
mokre pelene u lice. Kako li si samo bila na mjestu, samo žena, bez muškarca, suverena, kao
što to samo žena može biti. ’Dođi!’ rekla si mi, misleći: ’Umri!’ Zašto te nisam jednostavno
pustio da prođeš - što ionako najradije činiš i pri čemu si ionako najuzbudljivija, u prolazu?
Vrati se u pustinje. Ovdje u međuvremenu živiš samo još u neprestanoj žurbi i još misliš da je
tvoj užurban korak odrana dokasna kroz gradove i predgrađa lijep. Kakva li si samo bila
majstorica malih znakova i napomena - a što mi je potrebnije od malih znakova - a sada
nemaš vremena ni za najmanji znak. Nema više poruka iza vjetrobrana, pod otiračem, u
džepu vjetrovke; nikakvih cedulja u cipelama, koje bih osjetio tek na ulici, nakon što odem
od tebe, nema više napomena - što zagonetnijih, to trajnijih. ’Jako si željena!’ rekao sam ti. -
A ti: ’Tko me želi?’ - A ja: ’Ja.’ Kako li su ti ruke u pustinji samo bile slobodne, a kako si
sada natovarena, ma gdje bila i kuda prolazila, kako tegliš, sasvim drukčije nego tada u
Africi, kad si bila beduinka. Gdje ste, žene? Ah, umjesto vas samo još jeftine ponude. Ah, ali
kakvu mi nadu još uvijek daju vaše guze u prolazu, kakvu životnu radost. Zašto li sam samo
svakodnevno odlazio k vama? Da se otrgnem od svoje muške bljutavosti i proniknem u vašu
tajnu. A sada? Uhvaćen sam u još mutnijoj bljutavosti. Izmilovat ću iz tebe dijete, istresti,
izbatinati, ti ženski vraže. Kraj nas je pijavica, koja je postajala sve deblja i deblja dok smo se
voljeli. Dok si mom prethodniku posezala među noge, dobacila si mi preko ramena prvi
pogled. Želiš me mrtva, ženo, da možeš žaliti za mnom. Moj iščašen vrat, to nije bila
 bojana888

nezgoda, glava mi je sama od sebe pala u potiljak, silinom teškoga kamena. Tražim te
pogledom, i iako se ne pokazuješ, uvijek ću te tražiti. Ti prekrasna neizbježnosti. Krepaj. A
sutra su Duhovi.” (Na tome mjestu sluga se iznenada okrenuo Don Juanu i promijenio ton:)
„Hej, prekinite me napokon. Ja mogu govoriti jasno samo ako me se prekida. A vi, vi
namjerno šutite, samo da me pustite da lutam.” (Izašavši iz kola:) „Ah, ja mogu govoriti samo
zbrkano i reći nešto zaobilaznim putem. Ah, kad bih barem bio pjesnik. Ah, zar nije silno da
sam tu i da u istom trenu u glavi imam stotinu različitih stvari. Ah, tek kad je skliznula iz
odjeće, primijetio sam da nema ništa na sebi. Da se, iako se svukla preda mnom, nisu vidjele
nikakve haljine u padu. Da ju je to činilo još golijom. Neka razumije tko može.”

Dok smo sva trojica zajedno sjedila za večerom, moje konačište iznenada je bilo
okruženo ženama. Kad se tjedan dana poslije sjetim onog sata u svibanjsku večer, čujem
odjek ratnih pokliča, kojeg zapravo nije ni bilo. Isto tako, svih šest ili sedam žena čini mi se
odjeveno u bijelo. U trenu - njihovu dolasku još bolje pristaje starinsko „u hipu” - našle su se
pred zidovima, pristigavši sa svih strana svijeta, jedna kao da je skočila padobranom, druga
kao da je dojahala na konju, treća kao da je upravo sišla sa slona i tako dalje. Žene su mi
upućivale mrke poglede, meni, koji sam im se prvi pokazao kroz jedan od otvora u vrtnome
zidu, podsjećajući me na onu šumu vrhova koplja koju sam jednom vidio kako prolazi kraj
zidina Port Royala - koja je, naravno, vidio sam to tada ispred portala, pripadala skupini
mladih sportaša na putu prema igralištu. „Fort Royal” (umjesto „Port Royal”), pomislio sam
vidjevši lijepe opsjedateljice. A bile su lijepe, još kako; Don Juan nije pretjerao kad je rekao:
„neopisivo lijepe”. Čak i ja, koji sam se, što se tiče žena, smatrao odavna isključenim,
pomislio sam naočigled svih tih tmurnih lica na mjestu: „Ubrojite me iznova.” S tim ženama
nešto se još moglo doživjeti - Bog zna što. I još jednom tog dana, u mojim očima pojavilo se
nebo: ah, sve te žene pod nebom. Ma, neka se i činilo da su im nakane zle: bio sam obuzet
njima. Kad se one udruže, nešto će biti! Samo, te se žene nisu udružile. Jedna drugu nisu ni
gledale. Drugih uopće nije bilo. Da je jedna i srušila onu kraj sebe, ne bi je bila zamijetila.
Svaka od tih žena opsjedala je Port Royal sama za sebe. Svaka od tih „neopisivih ljepotica”
postojala je odlučno bez drugih.

Opisati sam potom opet mogao ovo ili ono lijepo, što kao da je spadalo u područje tih
žena. Na šumovitim brežuljcima u okolici Port Royala upravo su bili procvali pitomi
kestenovi, a svijetložute vrpce njihovih cvatova prolazile su uzdužno, među tamnim
 bojana888

hrastovima, poput valova s krunama od pjene, koji su posvuda uokolo bešumno udarali o
ruševine, dok se iz njihova nijema šuma sasvim gore, otraga na platou Ile de Francea, izdizao
svijetao, crven krov nekadašnjih samostanskih staja Port Royala, krov s pejzažom od cigli, od
kojeg ljepši i neobičniji, a pritom nalik na dio nekog jedva otkrivenog planeta koji poznajem
iz snova, nikad prije nisam vidio, a lastavice koje su iznad njega zaranjale u posljednje sunce
postajale su brže, kao da ih gura svjetlo. Razumije se da su usto dolinom Rhodona ponovno
prolijetale sjemenke topole, njihov posljednji nalet, podjednako istjeran iz brazda na
putovima, livadama i njivama; spojene sve jače i jače u prozračne lopte i skute zbijene do
nogu žena, poput runa sljepljivale su se jedna s drugom, leteći pojedinačno i dalje oko njih,
škakljajući im uši i nosove, zbog čega su žene pravile grimase koje su nagovješćivale kihanje,
a da se njihovi mrki pogledi zbog toga nisu nimalo razblažili. U zraku svibanjske večeri čuo
se pljesak, kao od potplata djece što trčkaraju uokolo, iako se ta, naravno, nisu pokazivala.
Oružje u šakama opsjedateljica u međuvremenu je počelo nalikovati na darove.

„Vrijeme je!” čuo sam kako Don Juan govori iza mene. Glasno odjeknu trostruk
uzdah - uzdahnuo je i sluga i onda, da, onda sam uzdahnuo i ja. Kad se Don Juan umjesto
mene pokazao u otvoru na zidu, produbila se natmurenost u očima šest ili sedam žena, tek,
sada je to bila jedna druga natmurenost. Grimase koje su sada pravile: nisu li bile izazvane
škakljanjem topolina paperja? Tjedan dana poslije ne vidim ih, uzgred, više kao broj. Da mi
se sada postavi pitanje: brojka ili pismo?, odgovorio bih: pismo. Tome pridonosi i činjenica
da Don Juan pomiče usne poput nekoga tko slovka. Iako je „bilo vrijeme”, uzimao si je
vremena. Životinje u mom dvorištu, tuđe mačke, pas koji je dolutao, koza, kao da su ga
dodatno htjele spriječiti da izađe kroz portal na čistinu. Kao u panici jedna mu je zvijer
protrčala između nogu, druga mu se ispriječila na putu, treća mu je čak s jasnom namjerom
podmetnula nogu. I sluga, koji ga je poput štitonoše pripremao za nastup, čineći pritom uz -
možda samo umišljene - sve glasnije zvižduke pred zidovima, povremeno pogreške,
sudjelovao je u nastanku zbrke. Ali Don Juan mi se, kao u priči, usred panike ponovno učinio
prisnim. Savršeno mirno gledao je oko sebe, sa smirenošću divljaka.

Tijekom sedam dana kod mene u vrtu nastupali su svako malo i drugi Don Juani, u
noćnom programu televizije, u operi, u kazalištu, a isto tako i u takozvanoj primarnoj
realnosti, Don Juani od krvi i mesa. Ali kroz ono što mi je moj Don Juan ispričao sam o sebi,
spoznao sam: svi su oni bili lažni Don Juani - pa i onaj Moliereov, pa i onaj Mozartov.
 bojana888

Mogu to posvjedočiti: Don Juan je netko drugi. Vidio sam ga kao vjerna čovjeka - kao
personifikaciju vjernosti. A bio je i nešto sasvim drugo, ne samo prijazan - bio je pažljiv. I
ako sam ikad u životu susreo očinskoga čovjeka, onda je to bio on: čovjek bi ga slušao i
vjerovao mu. Pritom mi je svih sedam dana ostao dalek, što meni, koji odavno sanjam samo
druge i priče drugih, u kojima se sam ne pojavljujem, odgovara i pravo mi je. Tijekom našeg
zajedničkog razdoblja nijednom me nije doista pogledao, već je samo, to se posebno jako
primjećivalo dok je pripovijedao, gledao mimo mene ili kroz mene. Ne: jednom me je ipak
bio pogledao, itekako: kad mu je nešto poput hamajlije ispalo iz ruke i prijetilo da će se
razbiti, a njemu se pritom omaknulo jedno ime - nije to bilo ime neke žene - i kad sam
hamajliju, ili što god da je to bilo, uhvatio u posljednjem trenutku.

Prije nego što je otvorio vrtna vrata, vidio sam ga kako se smije i maše. I vani sam
vidio nekoga kako se smije i maše, nekog muškarca, koji je iz šume kraj rijeke došao do žena.
Preko ramena Don Juan mi je još ispričao da je posrijedi brat jedne od žena, Norvežanke ili
Nizozemke, ili neke treće, a taj se brat, za razliku od žene, pri njegovu odlasku iz te zemlje
sprijateljio s njime, jer drukčije nije ni bilo moguće. Što se dalje dogodilo, ne može se
ispričati do kraja, ne može to ni Don Juan sam, a ne mogu ni ja ni nitko drugi. Don Juanova
priča ne može imati kraj, a to je, izrijekom i napisano, Don Juanova konačna i istinita priča.
 bojana888

O autoru

Peter Handke rođen je 1942. u Griffenu u Austriji. Odrastao je u Istočnom Berlinu i u

Griffenu. Prve književne tekstove piše za časopis dječačkog internata Tanzenberg. Od 1961.
studira pravo u Grazu. Pridružuje se grupi pisaca „Forum Stadtpark” i objavljuje u časopisu
„Manuskripte”. Godine 1965. prekida studij nakon objavljivanja prvoga romana Die
Hornissen. Od tada je slobodni umjetnik. Godine 1966. spektakularno istupa na susretu
„Grupe 47” na Princetonu. Te godine postaje predstavnikom nove kritičke književnosti i
idolom beat-generacije. Jedan je od pisaca koji je najviše utjecao na generacije pisaca niza
europskih književnosti koje se javljaju krajem sedamdesetih i u osamdesetima. Suosnivač je
nakladničke kuće autora Verlag der Autoren u Frankfurtu. Živi u Chavilleu u Francuskoj.

Objavio je brojne romane, drame, prijevode, radiodrame i pjesme, između kojih se

izdvajaju: Strah golmana pred jedanaestercem, Kaspar, Spori povratak kući, Užas praznine,
Trenutak pravog osjećaja, Don Juan (pripovijeda sam o sebi), Kratko pismo za dugo
rastajanje, Pouka planine Sainte-Victoire.

Primio je mnoštvo nagrada, između ostalih: Nagradu Georg Buchner 1973. (koju je
vratio 1999. zbog napada NATO-a na Srbiju), Nagradu Franz Kafka 1979., Kulturnu nagradu
pokrajine Koruške 1983., Nagradu Grillparzer 1983., Veliku austrijsku državnu nagradu
1987., Nagradu Siegfried Unseld 2004., a 2006. odbio je Nagradu Heinricha Heinea.
 bojana888

O prevoditelju

Boris Perić rođen je 25. svibnja 1966. u Varaždinu. Na Filozofskom fakultetu u

Zagrebu diplomirao je germanistiku i filozofiju. Bavi se književnošću, prevođenjem i
novinarstvom. Radio je u više javnih glasila, baveći se temama iz kulture te unutarnje i
vanjske politike. Prozna djela i prijevode objavljuje u hrvatskom i inozemnom tisku. Uvršten
je u više književnih antologija. Zaposlen je kao direktor Kontaktnog ureda grada Beča u
Zagrebu. Član je Hrvatskog društva pisaca. Živi i radi u Zagrebu.

Objavljena djela: Politički vodič - Njemačka, 1992., Politički vodič - Austrija, 1993.,
Sezona stakla, 1993., Heartland, Zagreb, 1995., Putovanje na granici - Izbor iz suvremene
austrijske proze, 1995., Quattro Stagioni, 1998., Groblje bezimenih, 2003., Priče iz bečke
kuhinje, 2004., Vampir, 2006., D’Annunziev kod, 2007.

Važniji prijevodi: Markus Jaroschka, Gramatika novih osjećaja; Gabriel Loidolt,

Svjetionik; Johanna Spyri, Heidi; Joseph Roth, Job; Thomas Bernhard, Imitator glasova;
Doris Dörrie, Jesam li lijepa?; Romano Guardini, Konac novog vijeka; Hermann Hesse,
Putovanje na Istok; Ingo Schulze, 33 trenutka sreće; Leopold von Sacher, Masoch: Matrena;
Arthur Schnitzler, Novela sna; Thomas Bernhard, Gubitnik; Norbert Gstrein, Engleske
godine; Ingo Schulze, Simple Storys; Peter Handke, Strah golmana pred jedanaestercem;
Norbert Gstrein, Zanat ubijanja.