Piramida

Henning Mankell
.
Naslov izvornika: Pyramiden
 .

Za Rolfa Larsgarda, s ljubavlju, zahvalnošću i ne

manjim divljenjem. On mi je ispričao o Wallanderu
mnogo toga što nisam znao.
 PREDGOVOR

Tek kad sam napisao osmi i posljednji dio serije o

Kurtu Wallanderu, postalo mi je jasno koji sam
podnaslov tražio cijelo vrijeme, ali nisam ga našao.
Kad je bilo napisano sve, ili bar najveći dio, shvatio
sam da bi naslov trebao glasiti „Romani o europskom
nemiru.”
Trebao sam prije pronaći taj podnaslov jer su
romani stalno varirali jednu jedinu temu: Što se u
europskim državama događa u devedesetim
godinama? Kako demokracija može preživjeti kad
temelj pravne države više nije postojan? Ima li
europska demokracija cijenu koja će se jednoga dana
smatrati previsokom i više je neće biti vrijedno
plaćati? Kroz sve te zamršene spletke, kroz vrevu
ljudi, cijelo se vrijeme provlači ta nit, to pitanje koje
je meni, a očito i mnogim drugim ljudima, bitno.
Naravno, demokracija nema cijenu. Utvrdimo li
cijenu koja se ne smije prekoračiti, to će biti početak
kraja demokracije. Ona može nastaviti živjeti samo
ako se bude doživljavala kao nešto neprocjenjivo.
Upravo o tim pitanjima, o demokraciji i pravnoj
državi, bila je riječ u većini pisama koje sam primio.
Mnogobrojni čitatelji iz različitih zemalja prenijeli su
mi mudre misli o tome. Mislim da je time potvrđeno
da je Wallander na svoj način zaslužio biti zagovornik
osjećaja sve veće nesigurnosti i bijesa i uglavnom
razumnih pogleda mnogih ljudi na pravnu državu i
demokraciju. S mnogih mjesta u svijetu, uglavnom u
Europi, za koja nisam nikad čuo i
koja nisam mogao pronaći ni na jednoj karti,
primio sam debela pisma ili dopisnice škrte na
riječima. Telefonski pozivi budili su me u
neprimjereno doba dana; uzbuđeno, ali gotovo uvijek
ljubazno, obraćali su mi se osobno ih elektroničkom
poštom.
Naravno, bilo je riječi i o drugim pitanjima, a ne
samo o demokraciji. Dobivao sam pisma čitatelja koji
su otkrili pogreške. U većini slučajeva čitatelji su
imali pravo, pa sam te pogreške ispravio u sljedećim
izdanjima. To je utjecalo na to da povremeno svjesno
nisam bio dosljedan ne bih U provjerio pozornost
svojih čitatelja. I te skrivene pogreške bile su
otkrivene. Ah ne sve ...
Ljudi su me u pismima najčešće pitah: Što je bilo
s Wallanderom prije početka pisanja romana o
njemu? Dakle, utvrdimo točan dan i sat, prije ranog
jutra 8. siječnja 1990.? Što je bilo prije nego što se
Wallander probudio onoga zimskog jutra kad počinje
slučaj Ubojica bez lica? Tko je bio taj Wallander? U
pojedinim knjigama serije uvijek postoje naznake. Ali
nikad se ne doznaje ništa određeno. Wallander se u
mislima neprestano vraća na onaj trenutak kad ga je
kao mladog policajca netko napao nožem i to je bio
događaj koji je obilježio cijeli njegov život.
Mnoga pitanja u pismima potaknula su me na to
da i sam počnem razmišljati o tome. Kad se
Wallander prvi put pojavio na stranicama knjige, bile
su mu četrdeset tri godine. No on je tada već odavna
policajac, bio je oženjen i rastavljen, ima kćer i
preselio se iz Malmöa u Ystad, pedeset kilometara
dalje na istok. Čitatelji su se pitali: Što je bilo prije? I
ja sam se to pitao. U deset godina, koje su prošle
otad, često sam, pospremajući ladice, u prašnjavim
hrpama papira ili između nula i jedinica na
disketama tražio prve Wallanderove tragove.
Prije nekoliko godina, baš kad sam dovršio petu
knjigu, Na pogrešnom tragu, shvatio sam kako sam
počeo u mislima pisati priče koje su se dogodile prije
nastanka serije romana. Opet onaj magični datum,
8. siječnja 1990. godine. Nakon što sam napisao
osam romana, skupio sam te priče. No nisam te
tekstove dao objaviti zato što sam pospremao ladice.
Ovaj svezak objavio sam zato što je on uskličnik
nakon točke koju sam stavio romanom Vatrozid.
Katkad je dobro kretati se unatrag, poput raka.
Vratiti se polaznoj točki. Drugim riječima, ovo nije
epilog, nego prolog. Iako je napisan posljednji.
Wallander je za mnoge ljude postao živa osoba.
Izašao je iz stranica knjige i postao jedan od njih. Iako
svi znaju, naravno, da on postoji samo u mislima. No
on ipak ima prošlost. Nekoć je bio mlad. U ovim
pričama pokušavam dodati slici neke od najranijih
dijelova njegova života, onako kako ih ja zamišljam.
Nijedna slika nikad neće biti potpuna. Ah ove
priče pripadaju seriji o Wallanderu. Zatvaram vreću.
Posljednje rečenice u ovoj knjizi početak su jednog
novog slučaja, Ubojica bez lica.
Premda je ovo epilog, koji je zapravo prolog, to
nisu samo vrata koja se zatvaraju. Iza ove vreće, koja
je zavezana, postoji nastavak. U svojoj mladosti
Wallander je suočio svojega oca s odlukom da
postane policajac, što otac nikad nije potpuno
prihvatio. Sada, na kraju romana Vatrozid, na obali
u blizini Ystada, Wallanderova kći Linda dovodi njega
u isti položaj. A on reagira pozitivno. Možda zato što
Lindina odluka da je njegovu pozivu neku vrstu
dostojanstva. Linda u kasnim devedesetim godinama
pohađa visoku policijsku školu. A kad ju je završila,
vraća se u Ystad i postaje očeva kolegica.
Jedna je priča došla kraju. Ubrzo će početi nova...
Henning Mankell
U studenome 2001.
Wallanderov prvi slučaj
 1.

U početku sve je bilo samo magla.

Debelo more, u kojem je sve bilo bijelo i mirno.
Krajolik smrti. To je bilo prvo što je Kurt Wallander
pomislio dok je polako izranjao na površinu. da je već
mrtav. Imao je dvadeset jednu godinu. Mladi
policajac, netom sazrio. Neznanac s nožem bacio se
na njega, a on nije imao prilike baciti se u stranu.
Onda je sve bila samo bijela magla. I tišina..
Polako se budio - polako se vratio u život. Uglavi su
mu vrvjele nejasne misli. Pokušavao ih je uhvatiti u
letu, kao što se hvataju leptiri, ali slike su mu izmicale
i samo je iznimnim trudom uspio rekonstruirati što se
zapravo dogodilo ...
Wallander je imao slobodan dan. Bio je 3. lipnja
1969. i upravo je dopratio Monu do danskoga broda.
To nije bio jedan od onih novih hidroglisera, nego
stari, onakav na kojima si tijekom plovidbe u
Kopenhagen imao vremena i za pristojan objed. Ona
se htjela naći s nekom prijateljicom. Namjeravale su
ići možda u Tivoli, ah uglavnom u modne trgovine.
Wallander bi volio ići s njima, jer bio je slobodan. Ah
Mona je rekla ne. Putovanje je bilo zamišljeno samo
za nju i njezinu prijateljicu. Nisu htjele imati uza se
muškarce.
Sada je gledao kako brod isplovljava iz luke. Mona
će se vratiti navečer, a on joj je obećao da će doći pred
nju. Bude h i dalje bilo lijepo vrijeme, prošetat će se,
a zatim otići u njegov stan u Rosengardu.
Wallander je osjetio kako ga uzbuđuje i sama
pomisao na to. Poravnao je hlače i ukoso prešao ulicu
do zgrade željezničkog kolodvora. Ondje je kupio
kutiju cigareta, John Silver, kao i obično, zapalio
jednu i prije nego što je izašao iz kolodvora.
Wallander nije imao nikakvih planova za taj dan.
Bio je utorak i bio je slobodan. Skupio je mnogo
prekovremenih sati, ponajprije zbog učestalih
prosvjeda u Lundu i Malmöu. U Malmöu su počeli
sukobi. Wallanderu je cijela ta situacija bila mrska.
Nije znao ni što on sam misli o zahtjevima
prosvjednika da SAD treba otići iz Vijetnama. Dan
prije pokušao je o tome razgovarati s Monom, no ona
nije znala reći ništa drugo do li da je prosvjednicima
stalo samo do nereda. Wallander se nije složio s tim i
rekao je da nije u redu da najveća vojna sila
bombardira siromašnu zemlju seljaka u Aziji, ih je
vraća u kameno doba, kao što je, prema jednim
novinama, rekao jedan američki visoki vojni
dužnosnik, ona je uzvratila da nema namjeru udati
se za komunista.
Wallander je zanijemio. Rasprava je prekinuta.
On je bio uvjeren da je Mona žena s kojom se htio
oženiti. Mona, svijetlosmeđe kose, prćasta nosa i
uske brade možda nije bila najljepša djevojka koju je
upoznao u životu, ah ipak je bila ona koju je htio
imati.
Upoznali su se prethodne godine. Prije toga
Wallander je godinu dana bio s djevojkom imenom
Helena, koja je radila u jednoj špediciji u gradu.
Iznenada, jednoga dana, jednostavno mu je rekla da
je među njima gotovo jer je našla drugoga. Wallander
je ostao bez riječi. Poslije toga cijeli je vikend sjedio u
svojem stanu i plakao. Bio je izvan sebe od
ljubomore, nakon što je uspio obrisati suze, odvesti
se na glavni kolodvor i napiti se u gostionici. Zatim
se vratio kući i nastavio plakati. Dok je sada prolazio
pokraj te gostionice, prolazili su ga trnci. Neće više
nikad stupiti onamo.
Slijedilo je nekoliko teških mjeseci tijekom kojih
je Wallander pokušavao nagovoriti Helenu da mu se
vrati. No ona ga je odlučno odbila i na kraju je bila
toliko ljutita zbog njegove upornosti da mu je
zaprijetila da će ga prijaviti policiji. Tada se
Wallander povukao. I začudo, to mu nije uopće teško
palo. Neka Helena samo zadrži svojega novog
momka. To je bilo jednog petka.
Iste večeri vozio je preko Oresunda, a na povratku
iz Kopenhagena našao se pokraj djevojke koja se
zvala Mona i koja je plela.
Zadubljen u misli Wallander je šetao gradom.
Pitao se što sad rade Mona i njezina prijateljica. Na
kraju se njegove misli bile zaokupljene događajima
proteklog tjedna. Prosvjedi koji su izmaknuli
kontroli. Pitao se zar njegovi nadređeni nisu uspjeh
ispravno procijeniti situaciju. Wallander je bio član
improviziranoga pričuvnog sastava. Pozvali su ih tek
kad su se nemiri rasplamsah. Što je opet izazvalo
zaoštravanje situacije.
 Jedina osoba koja je doista pokušavala s
Wallanderom razgovarati o politici bio je njegov otac.
On je imao šezdeset godina i nedavno je odlučio
preseliti se u Österlen. Njegov otac bio je hirovit
čovjek i Wallander nikad nije znao na čemu je kad je
bila riječ o njihovim međusobnim odnosima. Osobito
otkad se nedavno toliko razbjesnio da se htio odreći
svojega sina. To je bilo prije nekoliko godina kad je
Wallander došao kući i rekao mu da želi biti
policajac. Otac je sjedio u svojem ateljeu koji je
mirisao po uljnim bojama i po kavi. Pogodio je
Wallandera kistom u glavu i rekao mu da se gubi i da
se nikad više ne vrati. On neće trpjeti policajca u
obitelji. Snažno su se posvađah, ah Wallander je
ostao pri svojem. Htio je postati policajac i otac može
baciti na njega koliko hoće kistova, ah to neće ništa
promijeniti. Svađa je odjednom završila. Njegov otac,
neprijateljski raspoložen, zašutio je i sjeo za svoj
štafelaj. Zatim je počeo s pomoću šablone crtati
tetrijeba.
Uvijek je slikao isti motiv: šumski krajolik, katkad
s tetrijebom, a katkad bez njega.
Wallander se smrknuo, pomislivši na oca. Nikad
se nisu zapravo pomirili. No sada su barem
razgovarah. Wallander se često pitao kako je njegova
majka, koja je umrla dok je on bio u policijskoj školi,
mogla podnijeti svojega supruga. Njegova sestra
Kristina bila je dovoljno pametna pa je odselila iz
kuće čim joj se pružila prilika.
Bilo je deset sati. Ulicama Malmöa puhao je
povjetarac. Wallander je ušao u kafić pokraj robne
kuće NK. Naručio je kavu i sendvič, listao novine
Arbetet i Sydsvenskan. U novinama su bila pisma
ljudi koji su hvalili ih kudili ponašanje policije prema
prosvjednicima. Wallander ih je brzo prelistao. Nije
imao živaca čitati ih. Nadao se da će ubuduće moći
izbjeći intervencije poput ovih s prosvjednicima. Htio
je u krimpoliciju. To je od početka bio njegov cilj i
nikad to nije tajio. Za nekoliko mjeseci počet će raditi
u jednom od odjela koji se bave razjašnjavanjem
nasilnih zločina i teških povreda morala.
Odjednom se netko stvorio pred njim. Wallander
je u ruci imao šalicu s kavom. Podigao je glavu. Bila
je to djevojka, otprilike sedamnaestogodišnjakinja,
duge kose. Bila je veoma blijeda i ljutito ga je gledala.
Zatim se sagnula tako da joj je kosa pala na lice i
pokazala mu svoj vrat. - Tu - rekla je - tu si me
udario.
Wallander je odložio šalicu. Ništa mu nije bilo
jasno. Ona se uspravila.
- Ne razumijem što hoćeš reći - rekao je
Wallander.
- Ti si policajac, zar ne?
- Da.
- Dakle, bio si ondje i tukao si nas, prosvjednike.
Wallander je tek tada shvatio. Prepoznala gaje,
iako je bio u službenoj odori.
- Ja nisam nikoga udario - rekao je.
- Zar je važno tko ima palicu u ruci? Ti si bio
ondje. I ti si nas tukao.
- Niste se držak propisa o prosvjedima - odgovorio
je Wallander, čuvši i sam kako te riječi zvuče jadno.
 - Meni se gade svi murjaci - rekla je. - Zapravo
sam namjeravala ovdje popiti kavu, ah sad idem bilo
kamo.
Zatim je otišla. Konobarica za šankom strogo je
pogledala Wallandera. Kao da je on kriv što je izgubila
gosta.
Wallander je platio i izašao iz kafića. Ostavio pola
sendviča. Uznemirio ga je susret s djevojkom.
Odjednom je imao osjećaj da svi na ulici gledaju u
njega. Kao da ima na sebi odoru. A ne tamnoplave
hlače, svijetlu košulju i zelenu jaknu.
Moram se maknuti s ulice, pomislio je. U ured. Na
sastanke istražiteljskih timova. Izravno na mjesta
događaja. Samo više ne idem na prosvjede. U
protivnom ću otići na bolovanje.
Ubrzao je korak. Pitao se hoće h sjesti u autobus
za Rosengard. Ah onda je sam sebi rekao da mu je
potrebna šetnja. Upravo sada htio je biti nevidljiv i ne
susresti se ni s kim koga poznaje. Naravno. Ispred
Narodnog parka naletio je oca. Nosio je svoju sliku
koja je bila umotana u smeđi papir. Wallander je
gledao u tlo i nije ga na vrijeme uočio, tako da više
nije stigao pobjeći. Otac je nosio posebnu kapu i
debeli kaput. Ispod kaputa neku vrstu trenirke, a na
nogama tenisice bez čarapa. Wallander je nečujno
uzdahnuo. Izgleda kao skitnica, pomislio je. Zašto se
ne može pristojno odjenuti?
Otac je odložio sliku i uzdahnuo. - Zašto nisi u
odori? - pitao je bez pozdrava. - Zar više nisi u
policiji?
- Danas sam slobodan.
 - Ja sam mislio da su policajci uvijek u službi.
Kako bi nas štitili od svega zla.
Wallander je uspio obuzdati bijes. - Zašto ti nosiš
zimski kaput? - upitao je. - Sada je dvadeset
stupnjeva.
- Moguće - odgovorio je otac - ali ja znojenjem
održavam zdravlje i svježinu. I ti bi trebao to činiti.
- Pa ne možeš ljeti hodati u zimskom kaputu.
- Eto, ti onda moraš biti bolestan.
- Alija nisam nikad bolestan.
- Nisi još. Ah bit ćeš.
- Znaš li, zapravo, kako izgledaš?
- Ja ne rasipam vrijeme gledajući se u zrcalo.
- Ali ne možeš u lipnju nositi zimsku kapu!
- Pokušaj mi je oduzeti, ako se usudiš. Tada ću te
prijaviti za zlostavljanje! Uostalom, pretpostavljam da
si bio na prosvjedu i tukao prosvjednike.
Neće valjda i on, pomislio je Wallander. To je
nemoguće. Njega nikad nije zanimala politika. Iako
sam pokušao razgovarati s njim o tome.
Ali Wallander je bio u zabludi. - Svaki pristojan
čovjek mora osuđivati taj rat - odlučno je rekao otac.
- I svaki čovjek mora raditi svoj posao - odgovorio
je Wallander, trudeći se ostati smiren.
- Ti znaš što sam ti rekao. Nikad nisi trebao
postati policajac. Ah nisi me htio slušati. Sad vidiš
što to znači. Nevinu djecu udaraš štapom po glavi.
 - U životu nisam nikoga udario - ljutito je
odgovorio Wallander. - Uz to, ne koristimo se
štapovima nego palicama. Kamo ćeš s tom slikom?
- Zamijenit ću je za ovlaživač zraka.
- A što ćeš s ovlaživačem zraka?
- Zamijenit ću ga za madrac. Ovaj koji sad imam,
propao je. Bole me leđa od spavanja na njemu.
Wallander je znao da je otac često bio upleten u
neobične transakcije u kojima je roba, koju je trebao,
prošla kroz mnoge ruke prije nego što je dospjela u
njegove.
- Hoćeš li da ti pomognem? - upitao je Wallander.
- Ne treba mi policijski nadzor. Ali možeš katkad
slobodno navratiti navečer da odigramo koju partiju
karata.
- Doći ću, čim budem imao vremena.
Kartanje, pomislio je. Posljednja stvar koja nas još
veže.
Otac je podigao sliku. - Zašto ja zapravo još
nemam unuka? - upitao je. No nije čekao odgovor,
nego je otišao.
Wallander je gledao za njim. Mislio je kako je
dobro što se otac odselio u Österlen. Tako ga neće
morati stalno sretati.
.

Wallander je stanovao u staroj kući U Rosengardu.

Cijela četvrt bila je ruševna, ali on se tu osjećao
dobro. Iako mu je Mona rekla kako bi voljela živjeti u
nekoj drugoj četvrti, ako se vjenčaju. Wallanderov
stan sastojao se od jedne sobe, kuhinje i uske
kupaonice. Bio je to njegov prvi stan. Namještaj je
kupio na dražbi i kod staretinara. Na zidovima su
visjeli plakati s cvjetnim motivima ili rajskim
otocima. Budući da ga je otac katkad posjećivao,
morao je iznad kauča objesiti jedan od njegovih
krajolika. Izabrao je sliku bez tetrijeba.
Ali ono najvažnije u sobi bio je gramofon.
Wallander nije imao mnogo ploča. I gotovo sve su bile
opere. Kad bi mu kolege došli u posjet, svaki put bi
ga pitah kako može slušati takvu glazbu. Zbog toga
je i kupio nekoliko drugih ploča, kako bi ih imao
spremne u takvim prilikama. Iz razloga koji je njemu
bio nepoznat, mnogi policajci bih su oduševljeni
Royem Orbisonom.
Oko jedan sat je objedovao, popio kavu i počistio
iza sebe. Pritom je slušao ploču Jussi Björling. To je
bila njegova prva ploča.
Već je bila potpuno izgrebena, no on je često
mislio kako će prvo spasiti tu ploču, bude li u kući
odjednom buknuo požar.
Upravo je drugi put stavio ploču kad je čuo
nekakvo kucanje na stropu. Wallander je stišao ton.
Iznad njega stanovala je umirovljenica koja je prije
imala cvjećarnicu. Zvala se Linnen Almqvist. Kad je
mislila da je njegova glazba preglasna, lupkala je o
pod, a on je poslušno stišao gramofon. Prozor je bio
otvoren. Zavjesa, koju je Mona objesila, njihala se na
vjetru. Legao je na krevet. Osjećao se umorno i lijeno.
Trebao se dobro odmoriti. Listao je jedan broj
Playboya. Skrivao ga je kad je Mona dolazila k njemu.
Ubrzo poslije toga časopis je ležao na podu, a on je
zaspao.
Naglo se probudio. Prasak. Nije znao reći odakle
je došao. Ustao je i otišao u kuhinju pogledati je li što
palo na pod. Ali ondje je sve bilo u redu. Zatim se
vratio u sobu i pogledao kroz prozor. Na dvorištu
između kuća nije bilo nikoga. Samo je jedan plavi
kombinezom visio na užetu i lagano se njihao na
vjetru. Wallander se bio trgnuo iz sna. Djevojka iz
kafića igrala je jednu ulogu u njemu, no sanje bio
nejasan i kaotičan.
Ustao je i pogledao na sat. Petnaest do četiri.
Spavao je više od dva sata. Sjeo je za kuhinjski stol i
napisao popis za nabavu namirnica. Mona je obećala
da će iz Kopenhagena donijeti nešto za piće. Stavio je
cedulju u džep, navukao jaknu i zatvorio vrata za
sobom.
Zatim je zastao u polumraku. Vrata susjednog
stana bila su pritvorena. Wallander se čudio tome jer
je čovjek, koji je ondje živio, bio veoma plašljiv i u
svibnju sije dao ugraditi dodatnu bravu. Wallander
se pitao treba li to zanemariti, ah ipak je odlučio
pokucati. Čovjek, koji je živio sam u stanu, bio je
umirovljeni pomorac i zvao se Artur Hälen. On je već
živio u toj zgradi kad se Wallander doselio.
Pozdravljah su se i katkad nakratko porazgovarali, ni
o čemu važnom, kad bi se susreli na stubištu, ali
ništa više od toga. Wallander nikad nije čuo niti vidio
da Hälen ima posjete. Ujutro je slušao radio, a
navečer je upalio televizor. No u deset sati više se nije
ništa čulo. Wallander je nekoliko puta razmišljao o
tome je li Hälen znao da njega posjećuju žene. Je li
čuo strastvene noćne zvukove. Ali nije ga nikad ništa
pitao.
Wallander je ponovno pokucao. Nije bilo
odgovora. Zatim je otvorio vrata i povikao. Bilo je tiho.
Oprezno je ušao u hodnik. Bilo je zagušljivo. Ustajah
miris stare osobe. Wallander je ponovno povikao.
Vjerojatno je zaboravio zaključati kad je izašao,
pomislio je Wallander. Ipak ima više od sedamdeset
godina. Možda je postao zaboravan.
Wallander je bacio pogled u kuhinju. Na
plastičnom stolnjaku pokraj šalice za kavu nalazio se
zgužvani listić sportske prognoze. Zatim je povukao
u stranu zavjesu koja je dijelila kuhinju od sobe.
Trgnuo se. Hälen je ležao na podu. Bijela košulja bila
je umrljana krvlju. Pokraj ruke ležao je revolver.
Prasak, pomislio je Wallander. Čuo sam pucanj.
Osjetio je da mu nije dobro. Vidio je već mnogo mrtvih
ljudi. Zadavljene i obješene. Ljude koji su izgorjeli ih
stradah u prometnim nesrećama tako da ih se nije
moglo prepoznati. No još se nije navikao na to.
Osvrnuo se po sobi. Hälenov stan bio je zrcalna
slika njegova. Namještaj se doimao jadno. Nije bilo
cvijeća ni ukrasa. Krevet nije bio napravljen.
Wallander je promatrao tijelo. Hälen sije
vjerojatno pucao u grudi. Bio je mrtav. Wallander mu
nije trebao niti opipati puls da bi to utvrdio. Brzo se
vratio u svoj stan i nazvao policiju. Predstavio se i
rekao što se dogodilo. Zatim je izašao na ulicu i čekao
policijski auto.
 Policija i vozilo hitne službe stigli su u isto
vrijeme. Wallander je kimnuo ljudima kad su izašli iz
vozila. Sve ih je poznavao.
- Što si to našao ovdje? - pitao je jedan policajac
iz ophodnje. On se zvao Sven Svensson, bio je
podrijetlom iz Landskrone i nikad ga nisu zvali
drukčije osim Trn, otkako je jednom, loveći
provalnika, pao u trnovitu živicu, pa mu je donji dio
tijela bio pun trnja.
- Moj susjed- odgovorio je Wallander. - Ustrijelio
se.
- Hemberg stiže - rekao je Trn. - Neka to pogleda
kriminalistička policija.
Wallander je kimnuo. Znao je da tako treba biti.
Smrtne slučajeve u stanu, ma kako oni djelovali
prirodno, uvijek je morala istražiti policija.
Hemberg je bio čovjek na glasu. Ne nužno u
pozitivnom smislu. Znao je lako planuti i biti veoma
neugodan prema suradnicima. No ujedno je bio tako
stručan u svojem poslu da se nitko nije usudio ništa
reći protiv njega.
Wallander je osjetio kako se uzrujao. Je li
pogriješio u čemu? Hemberg će to odmah zamijetiti i
početi kopkati po tome. A Wallander će raditi baš kod
kriminalističkog inspektora Hemberga čim ga
premjeste.
Wallander je stajao na ulici i čekao.
Tamni Volvo zaustavio se uz rub ceste. Hemberg
je izašao. Bio je sam. Prošlo je nekoliko sekundi dok
nije prepoznao Wallandera. - Što ti radiš ovdje,
kvragu? - upitao je.
 - Ja ovdje stanujem - odgovorio je Wallander. - Taj
što se ustrijelio moj je susjed. Ja sam nazvao.
Hemberg je sa zanimanjem podigao obrve. - Jesi
li ga vidio?
- Kako, vidio?
- Jesi li vidio kako se ustrijelio?
- Nisam, naravno.
- Kako onda možeš znati da je to bilo
samoubojstvo?
- Oružje se nalazi pokraj tijela.
- Da, i?
Wallander nije znao što bi odgovorio.
- Moraš naučiti postavljati prava pitanja želiš li
raditi kao kriminalistički policajac - rekao je
Hemberg. - Već imam dovoljno ljudi koji ne znaju
misliti. Ne treba mi još jedan takav.
No zatim je je postao ljubazniji. - Ako ti kažeš da
je bilo samoubojstvo, onda je vjerojatno tako. Gdje je
on?
Wallander je pokazao prema vratima. Ušli su.
Wallander je pozorno pratio Hembergov način
rada. Gledao je kako je čučnuo pokraj trupla i s
liječnikom, koji je upravo stigao, raspravljao o
ulaznoj rani. Promatrao je položaj oružja, položaj
tijela, položaj ruke. Zatim je razgledao stan. Pretražio
ladice u pisaćem stolu, garderobne ormare i odjeću.
Za jedan sat bio je gotov. Dao je znak Wallanderu
da dođe s njim u kuhinju. - Riječ je o samoubojstvu
- rekao je Hemberg, dok je odsutno ravnao i
proučavao listić sportske prognoze koji se nalazio na
stolu.
- Čuo sam prasak - rekao je Wallander. - To je
sigurno bio pucanj.
- Nisi čuo ništa drugo?
Wallander je pomislio kako bi bilo najbolje reći
istinu. - Spavao sam - rekao je. - Prasak me
probudio.
- A poslije toga? Nisi čuo užurbane korake na
stubištu?
- Ne.
- Jesi li ga poznavao?
Wallander mu je ispričao onoliko koliko je znao.
- Zar nije imao rodbine?
- Nije, koliko znam.
- Doznat ćemo.
Hemberg je sjedio nekoliko trenutaka bez riječi.
- Nema nikakvih obiteljskih slika - rekao je zatim.
- Ni na kredencu, ni na zidovima. Nema ništa ni u
ladicama. Samo dva stara pomorska dnevnika.
Jedino zanimljivo što sam uspio pronaći bio je šareni
kukac u limenci. Veći od jelenjaka. Znaš li što je
jelenjak?
Wallander to nije znao.
- Najveći švedski kukac - objasnio mu je Hemberg.
- No gotovo je iskorijenjen.
Listić sportske prognoze stavio je na stranu. -
Nema ni oproštajnog pisma - nastavio je. - Starom
čovjeku obično sve dozlogrdi, pa to riješi jednim
pucnjem. Prema liječnikovim riječima, dobro je
gađao. Točno u srce.
Jedan policajac ušao je u kuhinju i dao Hembergu
lisnicu. Hemberg ju je otvorio i izvadio iz nje osobnu
iskaznicu.
- Artur Haleen - rekao je. - Rođen 1898. Imao je
mnogo tetovaža, što je bilo primjereno pomorcu
staroga kova. Znaš U što je radio na moru?
- Mislim da je bio strojar.
- U jednom od njegovih pomorskih dnevnika
označen je kao strojar, a u drugom kao mornar. Znači
da je na brodu obavljao različite poslove. Jednom je
bio zaljubljen u djevojku koja se zvala Lucia. Njezino
ime utetovirao je na desno rame i na prsa. Moguće je
da se simbolički ustrijelio kroz to ime.
Hemberg je stavio iskaznicu i Usnicu u svoju
torbu za spise.
- Forenzičar ima zadnju riječ, naravno - rekao je -
a mi možemo obaviti rutinski pregled oružja i
streljiva, noja mislim, da je to bilo samoubojstvo.
Hemberg je bacio još jedan pogled na listić
sportske prognoze.
- Artur Hälen nije baš puno znao o nogometu -
rekao je. - da je ovaj listić bio dobitan, on bi vjerojatno
bio jedini dobitnik.
Hemberg je ustao. Upravo su iznosili truplo. Kroz
uzak hodnik oprezno su manevrirah s prekrivenom
nosiljkom.
 - Sve češće se događa - zamišljeno je rekao
Hemberg - da stari ljudi sami sebi okončaju život. Ali
obično ne metkom. A posebno ne revolverom.
Odjednom je pozorno pogledao Wallandera. - Ali
ti si već pomislio na to, naravno.
Wallander je bio iznenađen. - Na što?
- Kako je čudno što je imao revolver. Pregledah
smo njegov pisaći stol, ali nismo mogli naći dozvolu
za nošenje revolvera.
- Vjerojatno ga imao još iz vremena dok je bio na
moru.
Hemberg je slegnuo ramenima. - Sigurno.
Wallander je ispratio Hemberga dolje na ulicu.
- Budući da si ti njegov susjed, miško sam, mogao
bi uzeti ključeve - rekao je Hemberg. - Kad ostali
budu gotovi, donijet će ti ih. Pazi da nitko ne uđe u
stan prije nego što budemo sigurni da je riječ o
samoubojstvu.
Wallander se vratio u kuću. Na stubištu je susreo
Linnen Almqvist koja je iznosila smeće.
- Kakva je to strašna strka na stubištu? - strogo
je upitala.
- Nažalost, imamo smrtni slučaj - uljudno je
odgovorio Wallander. - Hälen je umro.
Ženu je očito potresla ta vijest.
- Mislim da je bio prilično usamljen - tiho je rekla.
- Nekoliko puta pokušala sam ga pozvati na kavu.
Uvijek se ispričavao time što nema vremena. A
vrijeme je bilo jedino što je imao.
- Nisam ga dobro poznavao - rekao je Wallander.
 - Je li srce bilo u pitanju?
Wallander je kimnuo. - Da - odgovorio je -
vjerojatno je bilo srce.
- Možemo se samo nadati da se neće doseliti bučni
mladi ljudi - rekla je i otišla.
Wallander se vratio u Hälenov stan. Sad je bilo
lakše kad su odnijeli truplo. Jedan kriminalistički
tehničar upravo je pakirao svoju torbu. Krvava mrlja
na linoleumskom podu postala je tamnija. Trnje
stajao i čistio nokte.
- Hembergje rekao da preuzmem ključeve - rekao
je Wallander.
Trnje pokazao na svežanj ključeva na kredencu.
- Volio bih znati tko je vlasnik kuće - rekao je Trn.
- Imam prijateljicu koja traži stan.
- Ovdje se sve čuje - napomenuo je Wallander. -
Samo toliko da znaš.
- Zar nisi čuo za one nove egzotične vodene
krevete? - upitao je Trn. - Oni ne škripe.
.

Tek u petnaest do šest Wallander je uspio zaključati

vrata Hälenova stana. Imao je još nekoliko sati do
sastanka s Monom. Otišao je u svoj stan i skuhao
kavu. Puhao je jak vjetar. Zatvorio je prozor i sjeo u
kuhinju. Nije stigao kupiti namirnice, a sada je
trgovina zatvorena. U blizini nije bilo dućana koji je
radio navečer. Pomislio je kako mu ne preostaje ništa
drugo nego da pozove Monu na večeru. Njegov
novčanik nalazio se na stolu. Pogledao je ima U
dovoljno novca. Mona je voljela objedovati u
restoranu, ali Wallander je smatrao da je to rasipanje
novca.
Lončić za kavu počeo je zviždati. Uho je kavu u
šalicu i stavio unutra tri kocke šećera. Pričekao je da
se ohladi.
Nešto mu nije dalo mira.
Nije znao što. Ah osjećaj je bio veoma snažan.
Nije znao što je to bilo. No imalo je veze s
Hälenom. U mislima je još jedanput prevrtio
događaje. Prasak koji ga je probudio. Otvorena vrata.
Mrtvo tijelo na podu u sobi. Jedan je čovjek počinio
samoubojstvo. Čovjek koji je slučajno bio njegov
susjed.
Ipak nešto nije bilo u redu. Wallander je otišao u
sobu i legao na krevet. Osluškivao je svoju nutrinu.
Kopao po sjećanju. Je li čuo još što osim praska?
Prije ili poslije? Jesu li u njegove snove prodrli neki
drugi zvukovi? Tražio je, ali nije ništa našao. Ipak je
bio siguran. Nešto je previdio.
Ustao je i vratio se u kuhinju. Kava se ohladila.
Umišljam si nešto, pomislio je. To sam vidio sam.
Vidio je i Hemberg. Svi su vidjeh. Usamljen star
čovjek počinio je samoubojstvo.
No ipak mu se činilo da je vidio nešto, ali nije znao
što.
Ujedno je shvatio koliko je ta misao primamljiva.
da je vidio nešto što je Hembergu promaknulo. To će
povećati njegove izglede da ubrzo postane
kriminalistički službenik.
 Pogledao je na sat. Imao je još vremena prije nego
što je morao otići pred Monu u trajektno pristanište.
Stavio je šalicu u sudoper, uzeo ključeve i otišao u
Hälenov stan. Kad je ušao u sobu, sve je bilo isto kao
prije kad je otkrio truplo; samo što su ga sada već
odnijeli. Wallander se polako osvrnuo uokolo. Što ću
sada, pomislio je. Kako se otkrivaju stvari koje vidiš,
a ne vidiš? Nešto je sigurno tu. Bio je uvjeren u to.
No nije ništa vidio.
Otišao je u kuhinju i sjeo na stolicu na kojoj je
prethodno sjedio Hemberg. Pred njim je bio listić
sportske prognoze. Wallander nije znao mnogo o
nogometu. Zapravo nije znao ništa. Kad je htio
sudjelovati u igrama na sreću, kupio bi srećku i to je
bilo sve.
Listić se odnosio na utakmice koje će se igrati
sljedeće subote. Toliko je vidio. Hälen je čak napisao
ime i adresu.
Wallander se vratio u sobu i stao kod prozora
kako bi pogledao prostoriju iz drugoga kuta. Pogled
mu je zastao na krevetu. Hälen je bio odjeven kad sije
oduzeo život. Ah krevet nije bio napravljen, iako sve
drugo bilo jako uredno. Zašto nije napravio krevet,
pitao se Wallander. Nije bilo vjerojatno da je spavao
odjeven, probudio se i ubio se - a prije toga nije
napravio krevet. I zašto se ispunjeni listić sportske
prognoze nalazi na kuhinjskom stolu?
Ništa se nije poklapalo. No, s druge strane, to nije
moralo ništa značiti. Hälen je možda sasvim iznenada
odlučio privesti svoj život kraju. Možda nije vidio
nikakav smisao u tome da posljednji put namjesti
krevet.
Wallander je sjeo ujedini naslonjač u sobi.
Naslonjač je bio uleknut i otrcan. Nešto si umišljam,
ponovno je pomislio. Forenzičar će utvrditi da je to
bilo samoubojstvo. Tehnička istraga će potvrditi da
zrno odgovara revolveru i da je Hälen sam pucao.
Wallander je odlučio otići iz stana. Mora se oprati
i presvući prije nego što krene na sastanak s Monom,
ah nešto ga je još vuklo natrag. Došao je do kredenca
i počeo otvarati ladice. Odmah je našao oba
pomorska dnevnika. Artur Hälen je u mladosti bio
zgodan čovjek. Svijetla kosa, otvoren, širok osmijeh.
Wallanderu nije bilo lako zamisliti da slika
predstavlja istog onog čovjeka koji je, nijemo i
povučeno, svoje posljednje dane proveo u
Rosengardu. Još je teže bilo zamisliti da je na slici
čovjek koji će si jednog dana oduzeti život. Ali
Wallander je znao da je njegovo razmišljanje
pogrešno. Samoubojice se ne mogu prosuđivati ni po
kakvom ustaljenom modelu.
Našao je šarenoga kukca i odnio ga do prozora.
Na donjoj strani kutije raspoznao je otisnutu riječ
Brazil. Suvenir, koji je Hälen vjerojatno kupio na
nekoj svojoj plovidbi. Wallander je nastavio
pretraživati ladice. Ključevi, kovanice iz različitih
zemalja - ništa što bi zadržalo njegovu pozornost.
Ispod starog i popucalog papira na dnu najdonje
ladice bila je zataknuta smeđa omotnica. Wallander
ju je otvorio i našao staru fotografiju. Slika
mladenaca. Na poleđini ime fotografskog ateljea i
datum: 15. svibnja 1894. Uz to, pisalo je: Manda i ja
na dan našeg vjenčanja. Roditelji, pomislio je
Wallander. Nakon četiri godine rodit će im se sin.
Kad je pregledao kredenc, prešao je na policu s
knjigama. Začudio se vidjevši mnogo njemačkih
knjiga. Bilo je ondje i nekoliko knjiga Vilhelma
Moberga, jedna španjolska kuharica i nekoliko
primjeraka nekog časopisa za izradu modela
zrakoplova.
Wallander je začuđeno odmahnuo glavom. Slika o
Hälenu bila je mnogo složenija nego što je zamišljao.
Okrenuo se od police za knjige i pogledao pod krevet.
Ništa. Zatim je prešao na garderobni ormar. Odjeća
je bila uredno obješena. Tri para očišćenih cipela.
Samo nenamješten krevet kvari sliku, ponovno je
pomislio Wallander.
Upravo je htio zatvoriti garderobni ormar kad je
netko pozvonio na vrata. Wallander se trgnuo. Čekao
je. Ponovno je zazvonilo. Wallander je imao osjećaj da
se nalazi na zabranjenome mjestu. Čekao je još malo.
Kad je zazvonilo treći put, prišao je vratima i otvorio
ih.
Pred vratima je stajao čovjek u sivom kaputu.
Upitno je pogledao Wallandera. - Jesam li pogriješio?
- upitao je. - Htio sam posjetiti gospodina Hälena.
Wallander je pokušao zvučati službeno,
primjereno situaciji. - Smijem U pitati tko ste vi?
Čovjek se namrštio. - Tko ste vi? - upitao je.
- Ja sam policijski službenik - rekao je Wallander.
- Kriminalistički asistent Kurt Wallander. Budite
ljubazni i odgovorite mi na pitanje. Tko ste vi i što
želite?
 - Ja prodajem jedan leksikon - stidljivo je rekao
čovjek. - Prošli tjedan bio sam ovdje i pokazao knjige.
Artur Hälen zamolio me da dođem ponovno. Kupovni
ugovor i prvu ratu već je poslao. Htio sam mu donijeti
prvi svezak i besplatnu knjigu koju dobiva svaki
kupac kao dar u znak dobrodošlice.
Izvadio je iz torbe dvije knjige kako bi dokazao
Wallanderu da govori istinu.
Wallander je slušao sve pozornije. Osjećaj da
nešto nije u redu, sada je bio još jači. Stao je u stranu
i kimnuo čovjeku da uđe.
- Zar se što dogodilo? - upitao je čovjek.
Wallander gaje, ne odgovorivši, odveo u kuhinju
dajući mu znak da sjedne za kuhinjski stol. Tek tada
je postao svjestan toga da sada prvi put nekome
prenosi vijest o smrti. To je bilo nešto čega se uvijek
bojao. No također je pomislio kako čovjek pred njim
nije član obitelji, nego samo prodavač knjiga.
- Artur Hälen je mrtav - odmah je rekao.
Čini se da čovjek na drugom kraju stola nije ništa
shvatio.
- Ah ja sam danas ujutro razgovarao s njim.
- Niste li rekli da ste bili s njim prošli tjedan?
- Jutros sam ga nazvao i pitao ga hoće li mu
odgovarati da dođem navečer.
- I što je odgovorio?
- da je to u redu. Zašto bih inače došao? Ja nisam
netko tko bi dosađivao. Ljudi imaju tako smiješne
predodžbe o prodavačima knjiga koji idu od vrata do
vrata.
 Wallander nije imao dojam da čovjek govori
neistinu. - Dakle, još jedanput ispočetka - rekao je.
- Što se dogodilo, zapravo? - prekinuo ga je čovjek.
- Artur Hälen je mrtav - odgovorio je Wallander. -
To je sada sve što vam mogu reći.
- Ah Čim se policija time bavi, sigurno se nešto
dogodilo. Je li ga tko pregazio?
- Žao mije, ne mogu vam ništa više reći - ponovio
je Wallander pitajući se zašto nepotrebno dramatizira
situaciju. Zatim je zamolio čovjeka da mu još
jedanput sve ispriča.
- Zovem se Emil Holmberg - počeo je čovjek. -
Zapravo sam nastavnik biologije, ah pokušavam
prodavati leksikone ne bih li zaradio za putovanje na
Borneo.
- Na Borneo?
- Da, zanima me tropsko raslinje.
Wallander mu je dao znak da nastavi.
- Prošli tjedan obilazio sam ovu četvrt i zvonio na
vrata. Artur Hälen djelovao je zainteresirano i pozvao
me unutra. Sjedili smo ovdje u kuhinji. Ja sam
govorio o leksikonu i o cijeni i pokazao mu jedan
primjerak. Nakon otprilike pola sata potpisao je
ugovor. A kad sam jutros nazvao, rekao je kako mu
odgovara da svratim večeras.
- Koji je to bio dan kad ste bih ovdje?
- Utorak. Otprilike između četiri i pet i pol.
Wallander se sjećao kako je u to vrijeme bio u
službi, ah nije vidio razlog reći mu da i sam stanuje
u ovoj kući. Osobito zato što je tvrdio da je
kriminahstički službenik.
- Hälen je bio jedini koga je knjiga zanimala -
nastavio je Holmberg. - Jedna gospođa na katu bila
je uzrujana zato što navodno hodam uokolo i smetam
ljudima. Takvo što se događa, ah ne često. Koliko se
sjećam, ovdje u susjedstvu nitko nije bio kod kuće.
- Rekli ste da je Hälen uplatio prvu ratu?
Čovjek je otvorio torbu u kojoj je držao knjige i
pokazao Wallanderu potvrdu o plaćanju. Na potvrdi
je bio datum od prošloga petka.
Wallander je malo razmišljao. - Koliko dugo je
trebao otplaćivati taj leksikon?
- Dvije godine. Tada bi bilo otplaćeno svih
dvadeset svezaka.
Ovdje nešto nije u redu, pomislio je Wallander.
Čovjek koji se namjerava ubiti ne potpisuje ugovor o
kupnji na otplatu na dvije godine.
- Kakav ste dojam stekli o Hälenu? - upitao je
Wallander.
- Ne razumijem što mislite.
- Kakav je bio? Smiren? Veseo? Je li djelovao
potišteno?
- Nije puno govorio, ali taj ga je leksikon doista
zanimao. Siguran sam u to.
Wallander više nije imao što pitati u tom
trenutku. Na prozorskoj klupici nalazila se olovka. U
džepu je potražio komad papira. Jedino što je našao
bio je njegov popis za kupnju.
 - Vjerojatno vam se nećemo javljati - rekao je. - No
ipak bih volio imati vaš telefonski broj.
- Hälen mi je djelovao zdravo - rekao je Holmberg
dok je zapisivao svoj telefonski broj na poleđinu
Wallanderova popisa za kupnju. - Što se zapravo
dogodilo? I što će sad biti s ugovorom?
- Ako nema rodbine koja će preuzeti narudžbu,
teško da ćete dobiti svoj novac.
Wallander je ustao dajući do znanja da je razgovor
završen. Holmberg je i dalje stajao sa svojom torbom
za spise.
- Možda bi i vas zanimao leksikon, gospodine
kriminalistički službenice?
- Kriminalistički asistent - odgovorio je Wallander.
- I nije mi potreban leksikon. Bar ne ovog trenutka.
Wallander je ispratio Holmberga na ulicu. Tek kad
je čovjek skrenuo biciklom za ugao, Wallander je
ušao u kuću i vratio se u Hälenov stan. Sjeo je za
kuhinjski stol i u mislima još jedanput prošao sve što
je rekao Holmberg. Jedino logično objašnjenje koje
mu je palo na um bilo je to da se Hälen iznenada
odlučio za samoubojstvo. Osim ako nije bio toliko lud
da smjesti nevinom prodavaču knjiga.
Negdje je zazvonio telefon. Prekasno je shvatio da
je to njegov telefon. Odjurio je u stan. Zvala ga je
Mona.
- Mislila sam da ćeš doći pred mene - rekla je
uzrujano.
 Wallander je pogledao na ručni sat i tiho opsovao
u sebi. Trebao je biti u pristaništu prije petnaest
minuta. - Zadržala me jedna istraga - ispričao se.
- Ali ti si danas slobodan.
- Nažalost, trebali su me.
- Zar nema i drugih policajaca osim tebe? Hoće li
uvijek biti tako?
- Ovo je bilo iznimno.
- Jesi li kupio što za jelo?
- Ne, nisam imao vremena.
Čuo je koliko je razočarana. - Doći ću sada - rekao
je. - Pokušavam dobiti taksi. Zatim ćemo otići
nekamo na večeru.
- A kako se mogu pouzdati u to? Možda će te opet
nešto zadržati.
- Ne, dolazim odmah. Obećavam ti.
- Ja sjedim ovdje na jednoj klupi ispred
pristaništa. Ah čekat ću samo dvadeset minuta i
poslije toga idem kući.
Wallander je spustio slušalicu i nazvao taksi
centralu. Zauzeto. Prošlo je gotovo deset minuta dok
nije uspio naručiti taksi. Između pokušaja dobivanja
veze zaključao je Hälenov stan i promijenio košulju.
Nakon trideset tri minute stigao je na pristanište
trajekata za Dansku. Mona je u međuvremenu otišla
kući. Stanovala je Ulici Södra Förstads. Wallander je
otišao na Trg Gustafa Adolfa i nazvao iz jedne
telefonske govornice. Nitko se nije javio. Nakon pet
minuta pokušao je ponovno, tada je već stigla kući.
 - Ako kažem dvadeset minuta, onda mislim
dvadeset - ljutite je rekla.
- Nisam dobio taksi. Stalno je bilo zauzeto.
- Ja sam ipak umorna - rekla je. - Vidjet ćemo se
jedne druge večeri.
Wallander ju je pokušavao nagovoriti, ali nije se
predomislila. Razgovor je završio svađom. Zatim je
spustila slušalicu. Wallander je bacio slušalicu na
držač. Nekoliko policajaca iz ophodnje promatralo ga
je negodujući. Činilo se da ga nisu prepoznali.
Wallander je otišao do kioska s kobasicama na
trgu. Ondje je sjeo na klupu i jeo te odsutno
promatrao galebove koji su se otimali za komad
kruha.
Nije se događalo često da se on i Mona posvade.
Ali svaki je put bio jadan zbog toga. Znao je da će do
sutra sve biti u redu, no njegova nelagoda zbog svega
toga bila je jača od razuma. Nelagoda je uvijek bila
prisutna. Kad je Wallander došao kući, sjeo je za
kuhinjski stol i pokušao se usredotočiti na sažetak
onoga što se dogodilo u susjednom stanu.
No bio je nesiguran. Kako se zapravo provodi
istraga? Kako se analizira mjesto događaja? Uvidio je
kako mu nedostaje još mnogo temeljnog znanja
unatoč godinama provedenim u visokoj policijskoj
školi. Nakon pola sata ljutito je bacio olovku. Sve je
samo umišljao. Hälen je počinio samoubojstvo. Listić
sportske prognoze i prodavač knjiga ne mijenjaju tu
činjenicu. Jedino može žaliti što se nije više družio s
Hälenom. Možda mu je samoća postala
nepodnošljiva?
 Wallander je nemirno hodao po stanu. Mona se
razočarala, a on joj je dao povod za to.
Na ulici je prošao automobil. Kroz otvoren prozor
dopirala je glazba: Thehouseoftherisingsun. Ta je
pjesma prije nekoliko godina bila prilično popularna.
Kako se ono zvao sastav? Kinks? Nije se mogao sjetiti.
Zatim je pomislio kako je u to doba dana inače čuo
tihe zvukove Hälenova televizora. Sad se nije čulo
ništa.
Wallander je sjeo na kauč i stavio noge na stol.
Mislio je na svojeg oca. Na zimski kaput i kapu. Noge
bez čarapa. Da nije tako kasno, mogao bi otići k
njemu na kartanje. No osjećao je umor, iako još nije
bilo ni jedanaest sati. Uključio je televizor. Na
programu je, kao i obično, bila nekakva rasprava.
Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati kako
sudionici razgovaraju o prednostima i nedostatcima
novoga svijeta, koji se polako rađa. Svijet računala.
Ugasio je televizor. Još je malo sjedio, a onda je,
zijevajući, skinuo odjeću i legao u krevet. Ubrzo je
zaspao.
Odjednom se razbudio.
Osluškivao je ljetnu noć. Nešto ga je probudilo.
Možda je na ulici prošao automobil s neispravnom
ispušnom cijevi. Zavjesa na pritvorenom prozoru
blago se zanjihala. Sklopio je oči. Zatim je ponovno
nešto čuo.
Veoma blizu glave.
Netko je bio u Hälenovu stanu. Zadržao je dah
kako bi bolje čuo. To je bio zvuk kao da je netko
pomaknuo nekakav predmet. Odmah poslije toga čuo
je struganje. Netko je micao namještaj. Wallander je
pogledao na sat na noćnom ormariću. Petnaest do tri.
Prislonio je uho na zid. Već je počeo vjerovati da mu
se sve samo čini, kad je ponovno čuo nekakav zvuk.
Bilo je očito da je netko u susjednom stanu.
Sjedio je u krevetu i pitao se što da radi. Da
nazove kolege? Ako Hälen nije imao rodbine, onda
zacijelo nitko nije imao razloga zadržavati se u stanu.
No oni sigurno nisu znah kakva je Hälenova
obiteljska situacija. Možda je on nekom dao rezervne
ključeve za koje oni ne znaju.
Wallander je ustao i odjenuo hlače i košulju.
Zatim je bosonog otišao na stubište. Vrata Hälenova
stana bila su zatvorena. U ruci je imao ključeve.
Odjednom više nije znao što bi trebao učiniti. Jedino
razumno bilo je da pozvoni. Na koncu konca, on je
dobio ključeve od Hemberga, a time i nekakvu
odgovornost. Pritisnuo je zvono. Čekao je. U stanuje
sad bilo sasvim tiho. Pozvonio je još jedanput. I dalje
nije bilo odgovora.
U istom trenutku shvatio je da je osoba koja se
nalazila u stanu mogla pobjeći kroz prozor. Prozor je
bio na dva metra visine od pločnika. Opsovao je i
potrčao niza stube. Hälenov stan bio je na uglu.
Wallander je pohitao iza ugla. Ulica je bila prazna. Ah
jedan od Hälenovih prozora bio je širom otvoren.
Wallander se vratio u kuću i otključao Hälenova
vrata. Prije nego što je ušao, viknuo je, ali nije dobio
odgovor. Upalio je svjetlo u predsoblju i ušao u sobu.
Ladice kredenca bile su izvučene. Wallander je
pogledao oko sebe. Osoba koja je bila u stanu, nešto
je tražila. Prišao je prozoru i pokušao vidjeti je li bio
provaljen, no nije našao tragove nasilnog otvaranja.
To znači da su moguća dva zaključka. Nepoznata
osoba koja je bila u Hälenovu stanu imala je ključeve
i nije htjela biti uhvaćena.
Wallander je upalio svjetlo u sobi i počeo
provjeravati nedostaje li nešto što se prije tu nalazilo.
No nije bio siguran u svoje pamćenje. Ono što je bilo
uočljivo i dalje je bilo tu. Kukac iz Brazila, dva
pomorska dnevnika i stara fotografija. No omotnica u
kojoj se fotografija nalazila ležala je na podu.
Wallander se sagnuo i podignuo je.
Netko je izvadio fotografiju.
Jedino prihvatljivo objašnjenje bilo je to da je
netko tražio nešto drugo što se možda nalazilo u
omotnici.
Omotnicu je stavio na stranu i nastavio se
osvrtati. Plahte s kreveta bile su skinute, garderobni
ormar otvoren. Jedno Hälenovo odijelo ležalo je na
podu. Netko je tražio nešto, pomislio je Wallander.
Pitanje je samo što. I je h on, ih ona, to našao prije
nego što se oglasilo zvono na vratima.
Otišao je u kuhinju. Kuhinjski ormari bili su
otvoreni. Jedan lonac je ispao i nalazio se na podu.
Možda ga je to probudilo? Odgovor je zapravo jasan,
pomislio je. Kad bi osoba koja je bila ovdje pronašla
ono što je tražila, pobjegla bi. Vjerojatno ne kroz
prozor. Dakle, možda se ono što je tražila još nalazi u
stanu. Ako je ikad i bilo ovdje.
 Wallander se vratio u sobu i promatrao osušenu
krv na podu. Što se dogodilo, pitao se. Je li doista to
bilo samoubojstvo?
Još jedanput je prošao kroz stan. No u četiri i
deset vratio se u svoj stan i legao u krevet. Namjestio
je budilicu na sedam sati. Ujutro će prvo razgovarati
s Hembergom.
.

Sutradan, kad je Wallander išao na autobusnu

postaju, u Malmöu je padala kiša. Spavao je nemirno
i probudio se prije zvona budilice. Pomisao da bi
svojom budnošću mogao zadiviti Hemberga, navela
ga je na maštanje kako će jednoga dana biti izvrstan
kriminalistički službenik. Ta mu je pomisao pomogla
donijeti odluku da kaže Moni što misli. Ne može se
očekivati da se policijski službenik uvijek drži
dogovorenog vremena.
Bile su četiri minute do sedam kad je došao u
policijsku upravu. Čuo je da Hemberg dolazi na
posao veoma rano, a na recepciji su mu rekli da je i
danas bilo tako. Hemberg je došao već u šest sati.
Wallander je otišao gore na odjel kriminalistike.
Uredi su većinom bili još prazni. Došao je do
Hembergovih vrata i pokucao. Kad je čuo njegov glas,
otvorio je vrata i ušao. Hemberg je sjedio na stolici za
stranke i rezao nokte na nožnim prstima.
Kad je vidio da je to Wallander, namrštio se. -
Jeste li imali dogovoreno? Ja se ne sjećam.
- Ne, ali želim nešto reći.
 Hemberg je stavio škarice za nokte među olovke i
sjeo za pisaći stol. - Ako neće trajati dulje od pet
minuta, možeš sjesti - rekao je.
Wallander je zastao. Zatim je opisao što se
dogodilo. Počeo je s prodavačem knjiga i na kraju
izvijestio o noćnom događaju. Nije mogao prosuditi je
li Hemberg slušao ili nije. Hembergovo lice nije
odavalo baš ništa.
- To je bilo sve - zaključio je Wallander. - Mislio
sam da trebam izvijestiti što prije.
Hemberg je dao znak Wallanderu da sjedne.
Zatim je izvadio notes, potražio olovku i zapisao ime
i telefonski broj prodavača knjiga Holmberga.
Wallander je zapamtio notes. Hemberg se, dakle, nije
koristio pojedinačnim listovima ni formularima za
izvještaje.
- Noćni posjet je neobičan - rekao je Hemberg. -
Ali on zapravo ne mijenja ništa. Hälen je počinio
samoubojstvo. U to sam uvjeren. To će se utvrditi kad
završe obdukciju i pregledaju oružje. No ipak ostaje
pitanje tko je u noći bio u stanu.
Hemberg je slegnuo ramenima. - Sam sije dao
logičan odgovor. Netko tko ima ključ. Tko je tražio
nešto što želi imati. Glasine se brzo šire. Ljudi su
vidjeli vozilo ophodnje i vozilo hitne pomoći. Mnogi su
već nakon nekoliko sati znah da je Hälen mrtav.
- Ipak je neobično što je ta osoba iskočila kroz
prozor.
Hemberg se nasmiješio. - Možda je mislila da si ti
provalnik - rekao je.
- Koji zvoni na vratima.
 Posve normalna metoda za provjeru je li tko kod
kuće.
U tri sata noću?
Hemberg je odložio olovku i nagnuo se naprijed. -
Čini se da nisi baš uvjeren - rekao je ne krijući da ga
Wallander počinje živcirati.
Wallander je odmah shvatio da je otišao
predaleko. - Naravno da jesam - rekao je. - Naravno
da je to bilo samoubojstvo.
- Dobro - rekao je Hemberg. - Onda ćemo tako
reći. Dobro je što si me izvijestio. Poslat ću onamo
nekoliko ljudi koji će sve ispitati još jedanput. Zatim
ćemo pričekati izvještaje liječnika i forenzičara. A na
kraju ćemo odložiti Hälena u jednu mapu i zaboraviti
ga.
Hemberg je stavio ruku na telefonsku slušalicu
kao znak da je razgovor gotov i Wallander je izašao iz
prostorije. Osjećao se kao idiot. Što sije zapravo
umišljao? da je ušao u trag ubojstvu? Otišao je dolje
u svoju sobu i pomislio kako Hemberg ima pravo.
Mora jednom za svagda prestati razmišljati o Hälenu
i još neko vrijeme biti marljiv redarstvenik.
.

Navečer je Mona došla u Rosengard. Zajedno su

objedovali, a Wallander nije rekao ništa od onoga što
je namjeravao reći. Umjesto toga ponovno se ispričao
što je zakasnio. Mona je prihvatila ispriku i ostala
kod njega preko noći.
Dugo su ležali budni i razgovarali o srpnju kad su
namjeravah zajedno otići na ljetovanje.- Još nisu
odlučili kamo će otići. Mona je radila u frizerskom
salonu za žene i nije mnogo zarađivala. Imala je san
otvoriti vlastiti salon. Ni Wallander nije imao veliku
plaću. Točno 1896 kruna na mjesec. Nisu imali auto
i bih bi prisiljeni štedjeti kako bi imah dovoljno
novca. Wallander je predložio da otputuju na sjever,
u Fjall. On nikad nije bio dalje od Stockholma. No
Mona je htjela ići nekamo gdje se može kupati.
Izračunavala je hoće li im zajednička ušteđevina biti
dovoljna za putovanje na Mallorcu. Ali nije bila
dovoljna. Mona je stoga predložila da otputuju u
Dansku, u Skagen. Kao dijete nekoliko je puta bila
ondje s roditeljima i nije to nikad zaboravila. Doznala
je da ondje ima jeftinih pansiona koji su još bih
slobodni.
Prije nego što su zaspali, dogovorili su se da će
otputovati u Skagen. Mona će već sutra rezervirati
sobu, a Wallander se trebao raspitati za polaske
vlakova iz Kopenhagena.
Sutradan navečer, bio je 5. srpnja, Mona je
posjetila svoje roditelje u Staffanstorpu. Wallander je
proveo nekoliko sati kartajući se s ocem. Otac je
iznimno bio dobro raspoložen i nije kritizirao
Wallanderov izbor zanimanja. A kad je uspio i
olakšati sina za gotovo pedeset kruna, bio je tako
dobre volje da je iznio bocu konjaka.
- Jednoga ću dana otputovati u Italiju - rekao je
nakon što su nazdravili. - A želim još vidjeti i
egipatske piramide.
- Zašto?
Otac ga je dugo promatrao. - To je bilo jako glupo
pitanje - rekao je napokon. - Naravno da čovjek mora
vidjeti Rim prije nego što umre, i piramide. To je
sasvim normalno za ljude sa stilom.
- Koliko si Šveđana može zapravo priuštiti put u
Egipat? Što ti misliš?
Otac se pravio da ne čuje pitanje.
- Ali ja neću umrijeti - rekao je umjesto odgovora.
- Preselit ću se u Löderup.
- A što je s kupnjom kuće?
- To je gotova stvar.
Wallander je gledao otvorenih usta. - Kako misliš
gotova stvar?
- Tako što sam već kupio kuću i platio je. Oznaka
je Svindala 12:24.
- Ali ja je nisam čak niti vidio!
- Ti ne moraš ondje živjeti. Ja ću živjeti u toj kući.
- A jesi li već bio ondje?
- Vidio sam je na slici. To mi je dovoljno. Ja ne
putujem ako nema potrebe. To šteti mojemu poslu.
Wallander je uzdahnuo u sebi. Bio je uvjeren da
su oca prevarili pri kupnji kuće. Isto onako kao kad
je prodao slike sumnjivim tipovima u velikim
američkim autima koji su zatim bili njegovi stalni
kupci.
- E pa to su novosti - rekao je Wallander. - Smijem
li pitati kada se seliš?
- U petak dolazi kamion.
- Već ovaj tjedan?
- Zar ne čuješ što ti govorim? Sljedeći put kartat
ćemo se vani na skonskoj ilovači.
 Wallander je podigao ramena. - I kad se
namjeravaš pakirati? Ovdje je sve u strašnom
neredu.
- Pretpostavljao sam da ti nemaš vremena. Stoga
sam zamolio tvoju sestru da mi pomogne.
- Da ja večeras nisam došao, sljedeći put bih
zatekao praznu kuću, zar ne?
- Da, tako je.
Wallander mu je dao svoju čašu. Trebao mu je još
jedan konjak. Otac mu je škrto natočio samo do pola.
- Ja čak ne znam ni gdje se to nalazi. Löderup. Je
li to, gledajući odavde, ispred ili iza Ystada?
- To je ispred Simrishamna.
- Zar mi ne možeš odgovoriti na pitanje?
- Pa odgovorio sam ti.
Otac je ustao i odložio bocu s konjakom. Zatim je
pokazao na karte. - Hoćemo li odigrati još jednu
rundu?
- Ja više nemam novca. Ali nastojat ću doći
večeras i pomoći ti pri pakiranju. Koliko si platio za
kuću?
- To sam već zaboravio!
- Nisi mogao zaboraviti! Zar imaš tako mnogo
novca?
- Nemam, ali mene novac ne zanima.
Wallander je shvatio da neće dobiti nikakve
odgovore. Bilo je već pola jedanaest. Morao je otići
kući spavati. No, s druge strane, nije mu bilo lako
krenuti. Ovdje je odrastao. Kad se rodio, živjeli su u
Klagshamnu. Ali Klagshamna se gotovo uopće nije
sjećao.
- I tko će sada ovdje stanovati? - upitao je.
- Čuo sam da je kuća za rušenje.
- Čini se da te to baš ne dira previše. Koliko si
dugo stanovao ovdje, zapravo?
- Devetnaest godina. To je dovoljno.
- U svakom slučaju, ne može se reći da si
pretjerano sentimentalan. Jesi li svjestan toga da
sam ja ovdje praktički proveo svoje djetinjstvo?
- Kuća je kuća - odgovorio je otac. - Dosta mi je
grada. Želim živjeti na selu. Ondje ću imati mir i
slikati i planirati putovanje u Italiju i u Egipat.
Wallander se pješice vratio u Rosengard. Bilo je
oblačno. Osjetio je kako ga je uznemirila pomisao da
će se otac odseliti i da će kuća, u kojoj je proveo
djetinjstvo, možda biti srušena. Sentimentalan sam,
pomislio je. Pitanje je samo može li čovjek biti dobar
policajac ako naginje sentimentalnosti.
.

Sutradan je Wallander nazvao putnički ured i

zatražio željeznički red vožnje za putovanje na odmor.
Mona je rezervirala; sobu u pansionu koji se doimao
ugodno. Ostatak dana Wallander je proveo u
ophodnji ulicama Malmöa. Neprestano je mislio kako
će vidjeti djevojku koja ga je prije nekoliko dana
izgrdila u kafiću. Žudio je za onim danom kad će moći
skinuti odoru. Sa svih strana upućivah su poglede
pune odbojnosti ih prijezira. Tako su gledale posebno
osobe njegove dobi. Bio je u ophodnji s pretilim i
sporim policajcem koji se zvao Svanlund i koji je
cijelo vrijeme govorio o tome kako će za godinu dana
otići u mirovinu i preseliti se na očevo imanje u blizini
Hudiksvalla. Wallander je odsutno slušao i
povremeno promrmljao nešto bez veze. Osim što su s
nekog igrališta otjerali nekoliko pijanaca, nije se
dogodilo ništa, jedino što su Wallandera boljele noge.
To je bilo prvi put iako je već sve svoje dosadašnje
policijske dane proveo u ophodnji. Pitao se ima li to
veze s tim što je sve jače želio raditi u kriminalističkoj
policiji.
Kod kuće je izvadio posudu za pranje i napunio je
toplom vodom. Osjećaj ugode proširio mu se po
cijelom tijelu kad je stavio noge u toplu vodu.
Zažmirio je i počeo razmišljati o putovanju na
godišnji odmor. Mona i on imat će vremena
nesmetano planirati budućnost. Nadao se da će se
ubrzo riješiti odore i preseliti na kat na kojem je bio i
Hembergov ured.
Zadrijemao je na stolici. Prozor je bio pritvoren.
Osjetio je slab miris dima. Čini se da je netko
spaljivao smeće. Možda i suhe grančice. Čuo je tiho
pucketanje.
Otvorio je oči i ustao. Tko je to u stražnjem
dvorištu spaljivao smeće? A ovdje nije bilo ni vrtova.
Zatim je otkrio dim.
Dolazio je s kućnog hodnika. Kad je potrčao
prema vratima, prevrnuo je lavor. Stubište je bilo
puno dima. Ipak nije imao nikakvih dvojbi o tome
gdje gori.
Hälenov stan bio je u plamenu.
 2.

Wallander je poslije pomislio kako je tada iznimno

postupio prema propisima. Otrčao je u svoj stan i
nazvao vatrogasce. Zatim se vratio na stubište, popeo
na kat i pokucao na vrata Linneje Almqvist i pomogao
joj izaći na ulicu. Ona se u početku bunila, ali
Wallander ju je odlučno uhvatio za ruku. Kad su
izašli na glavna vrata, Wallander je osjetio da se
udario u koljeno. Spotaknuo se o ključ dok se vraćao
u stan kako bi pozvao vatrogasce i udario je koljenom
o rub stola. Tek sada je vidio da mu curi krv.
Požar je bio brzo ugašen. Nije se još bio previše
proširio kad je Wallander osjetio dim i pozvao
vatrogasce. Kad je htio prići zapovjedniku ne bi U
doznao može li se već nešto reći o uzroku požara,
vratili su ga. Ljutio je otišao u stan i donio policijsku
značku.
Zapovjednik vatrogasaca zvao se Faräker,
muškarac šezdesetih godina, rumena lica i gromkoga
glasa.
Pa mogao si reći da si policajac - zatrubio je.
Stanujem u ovoj kući. Ja sam vas obavijestio.
Wallander je ispričao što se dogodilo s Hälenom.
Previše ljudi umire - odlučno je rekao Faräker.
Wallander nije znao kako bi protumačio taj
začuđujući komentar.
 - Čini se da je počelo na hodniku - mirno je
nastavio Faräker. - Vrag zna nije li požar čak
podmetnut.
Wallander ga je upitno pogledao. - Kako to možeš
reći već sada?
- S godinama stekneš iskustvo - rekao je Faraker
i ujedno dao nekoliko uputa. - I s tobom će biti tako
- dodao je i počeo puniti lulu.
- Ako je požar podmetnut, onda moramo zvati
kriminalističku policiju - rekao je Wallander.
- Oni već stižu.
Wallander je prišao nekolicini kolega ne bi li im
pomogao rastjerati znatiželjnike.
- Drugi požar danas - rekao je policajac koji se
zvao Venstrom. - Jutros smo imali jedno skladište
drva vani kod Limhamna.
Wallander se pitao je li možda njegov otac bio taj
koji je odlučio zapaliti kuću iz koje se ionako
namjeravao odseliti. No odbacio je tu pomisao.
U tom trenutku se na rubu nogostupa zaustavio
jedan automobil. Wallander se začudio, vidjevši da je
stigao Hemberg. On je pozvao Wallandera k sebi.
- Čuo sam poziv - rekao je. - Zapravo je Lundin
bio vani, ali odlučio sam to preuzeti jer mi je poznata
ta adresa.
- Faraker misli da je riječ o podmetanju požara.
Hemberg je načinio grimasu. - Ljudi svašta
vjeruju - rekao je. - Poznajem tog Farakera već
petnaest godina. Uopće nije važno gori li ili je izgorio
dimnjak ili motor automobila ili bilo što drugo. On
uvijek misli da je požar podmetnut. Dođi, možda ćeš
moći nešto naučiti.
Wallander je pošao za Hembergom.
- Onda, što misliš?
- Požar je podmetnut - Faraker je bio posve
siguran.
Wallander je slutio da između dvojice muškaraca
postoji velika netrpeljivost.
- Čovjek koji je ovdje stanovao već je mrtav. Tko
bi onda još podmetnuo požar?
- Na tebi je da to otkriješ. Ja samo kažem da je
vatra podmetnuta.
- Možemo li ući unutra?
Faraker je pozvao vatrogasca koji je dao znak da
je sve u redu. Požar je bio ugašen, najveći dim se
razišao. Ušli su. Hodnik u blizini vrata stana bio je
crn i pougljenjen. Ali vatra se nije proširila dalje od
zavjese koja je dijelila predsoblje od jedine sobe u
stanu.
Faraker je pokazao otvor za pisma na vratima. -
Ovdje je počelo - rekao je. - Tinjalo je i zatim se
proširilo. Ovdje nema ni električnih vodova ni bilo
čega drugog što bi vatra mogla zahvatiti.
Hemberg se sagnuo. Zatim je njuškao. - Možda
ovaj put iznimno imaš pravo - rekao je i ponovno se
uspravio. - Osjeti se nekakav miris. Možda petrolej.
- da je to bio benzin, ovo bi sada izgledalo
drukčije.
- Dakle, netko je nešto bacio kroz otvor za pisma?
- Moglo bi biti tako.
 Faraker je nogom raširio ostatke otirača. - Papir
nije - rekao je. - Vjerojatno krpe. Ih vuna za čišćenje.
Hemberg je pristojno odmahnuo glavom. -
Idiotski. Zašto netko podmeće požar u stanu
pokojnika?
- Na tebi je da to otkriješ - ponovio je Faraker.
- Onda ćemo reći neka osiguranje tragova to
pogleda.
Hemberg je na trenutak djelovao potišteno. Zatim
je pogledao Wallandera. - Hoćeš li me pozvati na
kavu?
Otišli su u Wallanderov stan. Hemberg je gledao
prevrnut lavor i lokvu na podu.
- Jesi h pokušao sam gasiti vatru?
- Ne. Upravo sam namakao noge.
Hemberg ga je pogledao sa zanimanjem. -
Namakao noge?
- Da, katkad me bole stopala.
- Nemaš dobre cipele - rekao je Hemberg. - Ja sam
deset godina bio u ophodnji, ali nikad me nisu boljele
noge.
Hemberg je sjeo za kuhinjski stol, a Wallander je
kuhao kavu.
- Jesi h što čuo? - upitao je Hemberg. - Nekakve
glasove na stubištu? Nekoga tko je dolazio ih odlazio?
- Nisam.
Wallanderu je bilo neugodno priznati da je i taj
put spavao.
- Ah da je netko tu hodao, ti bi sigurno čuo?
 - Čuje se kad se zalupe vrata - izmotavao se
Wallander.
Stavio je na stol kutiju keksa. To je bilo jedino što
je imao ponuditi uz kavu.
- Ipak je čudno - rekao je Hemberg. - Prvo si Hälen
oduzima život. Sljedeće noći netko provaljuje u
njegov stan. A sada netko podmeće požar.
- Možda to uopće nije bilo samoubojstvo.
- Danas sam razgovarao s forenzičarem - rekao je
Hemberg. - Sve upućuje na savršeno samoubojstvo.
Hälen je zacijelo imao sigurnu ruku. Točno je gađao.
Ravno u srce. Forenzičar još nije završio posao, ah
neće tražiti drugi uzrok smrti osim samoubojstva.
Nema drugog uzroka. Važnije je pitanje što je tražio
provalnik. I zašto je netko htio zapaliti stan.
Vjerojatno je riječ o istoj osobi.
Hemberg je kimnuo Wallanderu dajući mu do
znanja da želi još kave. - Imaš h svoje mišljenje o
tome? – iznenada je upitao. - Pokaži mi znaš h misliti.
Wallander uopće nije bio spreman na takvo
pitanje.
- Onaj tko je tu bio prošle noći nešto je tražio -
počeo je nesigurno. - Ali vjerojatno nije ništa našao.
- Zato što si ti došao i omeo ga? Zato što bi inače
već sam pobjegao?
- Da.
- A što je tražio?
- To ne znam.
 - Večeras je netko pokušao izazvati požar u
Hälenovu stanu. Pretpostavimo da je riječ o istoj
osobi. Što to govori?
Wallander je razmišljao.
- Samo polako - rekao je Hemberg. - Ako želiš biti
dobar istražitelj, moraš naučiti razmišljati metodički.
A to je često isto što i dati si dovoljno vremena.
- Možda nije htio da netko drugi nađe ono što je
on tražio.
- Možda - rekao je Hemberg. - Zašto možda?
- Moguće je i neko drugo objašnjenje.
- Na primjer?
Wallander je grozničavo tražio drugo objašnjenje,
ali nije ga našao. - Ne znam - odgovorio je. - Ne
nalazim drugog objašnjenja. Bar ne u ovom trenutku.
Hemberg je uzeo keks. - Ni ja - rekao je. - Što znači
da se objašnjenje možda i dalje nalazi u stanu, ali
nismo ga uspjeh pronaći. da je ostalo na noćnom
posjetu, slučaj bi bio stavljen ad acta čim se pregleda
oružje i forenzičar podnese izvještaj. Ah ovaj požar
znači da moramo još jedanput pregledati stan.
- Zar Hälen doista nije imao rodbine? - upitao je
Wallander.
Hemberg je odgurnuo šalicu i ustao.
- Dođi sutra k meni pa ću ti pokazati izvještaj.
Wallander se nećkao.
- Ne znam hoću li imati vremena. Sutra obilazimo
parkove. Tražimo drogu.
- Razgovarat ću s tvojim šefom - rekao je
Hemberg. - Sve će biti u redu.
 .

Sutradan, 7. lipnja, netom poslije osam sati,

Wallander je pročitao sav materijal koji je Hemberg
skupio o Hälenu. Materijal je bio veoma oskudan.
Hälen nije imao imovine, ali ni dugova. Čini se da je
živio samo od mirovine. Osim sestre, koja je umrla
1967. godine u Katrineholmu, nije se spominjao
nikakav drugi rođak. Roditelji su umrli rano.
Wallander je čitao izvještaj u Hembergovoj sobi dok
je on bio na sastanku.
Hemberg se vratio oko osam i pol. - Jesi li našao
što?
- Kako čovjek može biti tako sam?
- Možemo se to pitati - odgovorio je Hemberg. - Ali
nećemo dobiti odgovor. Sad idemo u stan.
Tijekom dopodneva kriminalistički su tehničari
temeljito pretražili Hälenov stan. Čovjek koji je vodio
pretragu bio je nizak i mršav i gotovo uopće nije
govorio. Zvao se Sjunnesson i bio je legenda među
švedskim kriminalističkim tehničarima.
- Ako se tu ima Što naći, onda će on naći - rekao
je Hemberg.
- Ostani ovdje i nauči nešto.
Hemberg je odjednom dobio poruku i otišao.
- Netko se objesio u garaži gore u Jagersrou -
rekao je kad se vratio.
Zatim je ponovno nestao. Kad se vratio, bio je
ošišan.
 U tri sata Sjunnesson je bio gotov. - Ovdje nema
ničega - rekao je. - Nema skrivenog novca. Nema
droga. Ovdje je sve čisto.
- Zacijelo je tu bio netko tko je mislio da će nešto
naći - rekao je Hemberg. - Prevario se. A sada
završavamo priču.
Wallander je otpratio Hemberga na ulicu.
- Čovjek mora znati kad treba prestati - rekao je
Hemberg. - To je možda najvažnije.
Wallander je otišao u svoju sobu i nazvao Monu.
Dogovorili su se da će se naći navečer i provozati
autom. Ona je mogla posuditi auto od kolegice. U
sedam sati namjeravala je doći po Wallandera u
Rosengard.
- Otići ćemo do Helsingborga - predložila je.
- Zašto?
- Zato što nikad nisam bila ondje.
- Nisam ni ja - rekao je Wallander. - Bit ću gotov
u sedam, pa onda možemo krenuti u Helsingborg.
Ali Wallander te večeri nije otišao u Helsingborg.
Nekoliko minuta prije Šest zazvonio je telefon. Bio je
to Hemberg.
- Dođi ovamo - rekao je. - Ja sam u svojoj sobi.
- Zapravo sam imao druge planove - rekao je
Wallander. Hemberg ga je prekinuo. - Mislio sam da
te zanima što se dogodilo s tvojim susjedom. Dođi,
pokazat ću ti nešto. Neće trajati dugo.
Wallander je postao znatiželjan. Nazvao je Monu,
ali ona se nije javila.
 Vratit ću se na vrijeme, pomislio je. Zapravo, ne
mogu si priuštiti taksi, ali što je tu je. Otrgnuo je
komad papira s vrećice i napisao da će se vratiti u
sedam sati. Zatim je pozvao taksi. Ovaj put je odmah
dobio vezu. Pribadačom je pričvrstio papirić na vrata
stana i odvezao se u policijsku upravu.
Hemberg je sjedio u svojoj sobi, s nogama na
stolu. Dao je znak Wallanderu da sjedne.
- Prevarili smo se - rekao je. - Postojala je
mogućnost na koju nismo niti pomišljali. No
Sjunnesson se nije prevario. U Hälenovu stanu nije
bilo ničega. Ne više. No bilo je prije.
Wallander nije razumio o čemu Hemberg govori.
- Priznajem, da sam i sam pao na to - rekao je
Hemberg. – Ali ono što je bilo u stanu Hälen je već
pokupio.
- Ali on je bio mrtav!
Hemberg je kimnuo. - Malo prije nazvao je
forenzičar – rekao je. – Obdukcija je završena. Našao
je nešto zanimljivo u Hälenovu želucu.
Hemberg je maknuo noge sa stola. Zatim je iz
jedne ladice izvadio mali preklopljeni komad tkanine
i oprezno ga razmotao pred Wallanderom.
Na vidjelo je izašlo kamenje. Drago kamenje.
Wallander nije znao reći kakvo j e to kamen je.
- Netom prije nego što si došao, ovdje je bio jedan
draguljar. - Obavio je privremenu procjenu. To su
dijamanti. Vjerojatno iz južne Afrike. Rekao je da je
to pravo malo bogatstvo. A Hälen je to progutao.
- Kamenje mu je bilo u želucu?
 Hemberg je kimnuo.
- Nije čudo što ga nismo našli. Ali zašto ga je
progutao? I kad je to učinio?
- Ovo posljednje pitanje možda je najvažnije.
Forenzičar je rekao da ga je progutao samo nekoliko
sati prije smrti. Prije nego što su želudac i crijeva
prestali raditi. Što bi se, prema tvojem mišljenju,
moglo iz toga zaključiti?
- da je bio u strahu.
- Točno.
Hemberg je gurnuo tkaninu s dijamantima u
stranu i ponovno stavio noge na stol. Wallander je
osjetio da mu noge smrde od znoja.
- Sroči to umjesto mene - rekao je Hemberg.
- Ne znam hoću li znati.
- Pokušaj.
- Hälen je progutao dijamante jer se bojao da će
ih netko ukrasti. Zatim se ustrijelio. Osoba, koja je
sljedeće noći bila u stanu, tražila ihje. Ah ne znam
objasniti požar.
- Nije h možda bilo drukčije? - upitao je Hemberg.
- Ako samo malo izmijeniš Hälenov motiv, kamo ćeš
stići?
Wallander je u tom trenu shvatio na što Hemberg
cilja.
- Možda se nije bojao - rekao je. - Možda je samo
odlučio da se nikad neće rastati od svojih
dijamanata.
Hemberg je kimnuo. Može se izvesti još jedan
zaključak: Netko je znao da Hälen ima te dijamante.
 - A Hälen je znao da taj drugi to zna.
Hemberg je kimnuo u znak odobravanja. -
Napreduješ - rekao je. - Premda prilično polako.
- Ali to ipak ne objašnjava požar.
- Uvijek se moraš pitati što je važnije - rekao je
Hemberg. - Gdje je središnja točka? Što je prava
jezgra? Požar može biti samo odvlačenje pozornosti.
Ili osobe koja se razljutila.
- A tko bi to trebao biti?
Hemberg je kimnuo ramenima. - Ne vjerujem da
ćemo to doznati. Hälen je mrtav. Ne znamo kako je
došao do dijamanata. Odem li s tim pred državnog
odvjetnika, on će me ismijati.
- I što će sada biti s dijamantima?
- Ići će u državnu blagajnu. A mi možemo udariti
žigove na svoje papire i što dublje zakopati izvještaj o
Hälenovoj smrti.
- Znači li to da se požar neće istraživati? - upitao
je Wallander.
- Bar ne temeljito - odgovorio je Hemberg. - Ne
postoji ni razlog za to.
Hemberg je ustao i otišao do ormara uz jedan od
zidova. Iz džepa je izvadio ključ i otključao vrata.
Zatim je dao Wallanderu znak da mu priđe. Pokazao
mu je nekoliko mapa koje su bile povezane vrpcom.
- To su moji stalni pratitelji - rekao je Hemberg. -
Tri slučaja ubojstva koji još nisu razjašnjeni, a nisu
niti zastarjeli. Zapravo, to nisu moji slučajevi. Mi
pregledavamo spise jedanput na godinu. Ili kad se
pojavi neki novi materijal. Ovo ovdje nisu originali,
nego kopije. Katkad ih prelistavam. Čak se događa da
sanjam o njima. Većina policajaca to ne radi. Oni
rade svoj posao, a kad odu kući, zaborave sve čime
su se bavili. No postoji i drugi tip policajaca. To su
ovakvi kao što sam ja. Koji ne mogu samo tako pustiti
nerazjašnjene slučajeve. Ja nosim te mape i na
godišnji odmor. Tri slučaja ubojstva. Jedna
devetnaestogodišnja djevojka, 1963. AnnLuise
Franzen. Ležala je zadavljena uz grmlje kod sjevernog
izlaza. Leonard Hojansson. Također 1963. Samo
sedamnaest godina. Njemu je netko kamenom
smrskao glavu. Našli smo ga na plaži južno od grada.
- Sjećam se toga - rekao je Wallander. - Nije li to
bila svađa zbog djevojke, koja je izmaknula kontroli?
- Da, bila je svađa zbog djevojke - potvrdio je
Hemberg. - Nekoliko godina ispitivali smo suparnika
više puta, ali nismo mu mogli ništa dokazati. A ni ja
ne vjerujem da je on ubojica.
Hemberg je pokazao donju mapu. - Još jedna
djevojka. Lena Moscho. Dvadeset godina. 1959. Iste
godine kad sam ja došao u Malmö. Bila je pokopana,
odsječenih ruku, pokraj ceste za Svedalu. Nanjušio
ju je pas. Bila je silovana. Živjela je s roditeljima u
Jagersrou. Pristojna djevojka, studentica medicine.
To je bilo u travnju. Htjela je kupiti novine i nije se
nikad vratila. Pronašli su je nakon pet mjeseci.
Hemberg je odmahnuo glavom. - Vidjet ćeš kojem
tipu ljudi pripadaš - rekao je i zatvorio ormar. -
Onima koji zaboravljaju ih onima koji ne
zaboravljaju.
 - Ja čak ne znam ni jesam U za to - rekao je
Wallander.
U svakom slučaju, želiš doći k nama - odgovorio
je Hemberg. - A to je dobar početak.
Hemberg je navukao jaknu. Wallander je pogledao
na sat. Bilo je pet do sedam. - Sad moram ići - rekao
je.
Mogu te odvesti kući - ponudio se Hemberg. - Ako
ti se ne žuri.
Ali žuri mi se - rekao je Wallander.
Hemberg je slegnuo ramenima. - Sad bar znaš što
je Hälen imao u želucu.
Wallander je imao sreće i uhvatio taksi točno pred
policijskom upravom. Kad je došao u Rosengärd, bilo
je sedam sati i devet minuta. Nadao se da je Mona
zakasnila. Kad je pročitao cedulju koju je pričvrstio
na vrata stana, shvatio je da je u zabludi. Hoće li se
ovako nastaviti? pisalo je. Wallander je skinuo
cedulju. Pribadača se skotrljala niz stubište. Nije se
potrudio tražiti je. U najboljem slučaju završit će u
cipelama Linneje Almqvist
Hoće li se ovako nastaviti? Wallander je veoma
dobro razumio Monino nestrpljenje. Njezina
očekivanja od profesionalnog života razlikovala su se
od njegovih. San o vlastitom frizerskom salonu neće
joj se ispuniti još dugo.
Otišao je u stan i sjeo na kauč. Osjećao se krivim.
Trebao bi Moni posvetiti više vremena. I ne nadati se
da će ga strpljivo čekati svaki put kad bude kasnio.
Bilo je besmisleno zvati je sada. U ovom trenutku
sigurno je sjedila u posuđenom autu na putu u
Helsingborg.
Odjednom ga je obuzeo uznemirujući osjećaj da je
zapravo sve bilo pogrešno. Je li njemu doista bilo
jasno što bi to značilo živjeti s Monom? Imati s njom
djecu?
Razgovarat ćemo u Skagenu, pomislio je. Ondje
ćemo imati vremena. Na pješčanu plažu čovjek ne
može zakasniti.
Pogledao je na sat. Sedam i pol. Uključio je
televizor. Opet se negdje srušio zrakoplov. Ih je vlak
iskočio iz tračnica. Otišao je u kuhinju i samo usput
slušao vijesti. Bezuspješno je tražio pivo. U
hladnjaku je našao načetu limunadu. Osjetio je želju
za nečim jačim. Mamila ga je pomisao da se odveze u
grad i sjedne u neki bar. No odustao je od toga jer
nije bio pri novcu. Iako je tek bio početak mjeseca.
Umjesto toga skuhao sije kavu i razmišljao od
Hembergu. O Hembergu i njegovim neriješenim
pitanjima. Hoće li i njemu biti tako? Ih će se moći
isključiti iz toga kad nakon posla dođe kući? Bit ću
prisiljen na to, Moni za ljubav, pomislio je. Ako ne,
ona će poludjeti.
Njegovi su ključevi udarili u stolicu. Izvadio ih je
iz džepa i stavio na stol. Bio je zamišljen. Onda mu je
nešto sinulo. Nešto u vezi s Hälenom.
Dodatna brava koju je Hälen dao ugraditi prije
nekog vremena. Kako to protumačiti? Možda se bojao
čega? I zašto su vrata bila pritvorena kad ga je
Wallander pronašao?
 Sve je više vjerovao da se iza Hälenova
samoubojstva krije nešto na što još nisu niti
pomislili. Samobojstvo ili ne, tu je bilo još nečega.
Wallander je u ladici kuhinjskog stola potražio
notes i sjeo kako bi zapisao sve što ga je još mučilo.
Dodatna brava. Listić sportske prognoze. Zašto su
vrata bila pritvorena? Tko je u noći bio u stanu i
tražio dragulje? Zašto je buknuo požar?
Zatim se pokušao sjetiti što je pisalo u pomorskim
dnevnicima. Rio de Janeiro, sjetio se. No je li to bilo
ime broda ili grada? Pročitao je imena Goteborg i
Bergen. Onda mu je palo na um da je ondje pisalo i
Saint Luis. Gdje se to nalazilo? Ustao je i otišao u
sobu. Na dnu ormara našao je stari Školski atlas, ali
odjednom nije bio siguran kako se to piše. Saint
Louis ili Saint Luis? SAD ih Brazil? Listajući popis,
odjednom je naišao na Sao Luis i bio je siguran da je
pisalo baš tako.
Ponovno je pročitao svoj popis. Vidim li nešto što
do sada nisam vidio? - pitao se. Nekakvu povezanost,
objašnjenje, središnju točku?
Nije našao ništa.
Kava se ohladila. Uznemireno se vratio na kauč.
U međuvremenu se na televiziji opet vodila rasprava.
Ovaj put su sudionici bili mladi ljudi dugačke kose
koji su govorili o novoj engleskoj popglazbi. Ugasio je
televizor i stavio gramofonsku ploču. Odmah je
Linnea Almqvust počela iznad njega lupati o pod.
Najradije bi pojačao glasnoću do kraja. No umjesto
toga isključio je gramofon.
 U tom trenutku zazvonio je telefon. Bila je to
Mona.
- Ja sam u Helsingborgu - rekla je. - U telefonskoj
govornici na trajektnom pristaništu.
- Žao mi je što sam zakasnio - rekao je Wallander.
- Bio si službeno spriječen, naravno?
- Doista su me nazvali, i to iz kriminalističkog
odjela. Iako još ne radim ondje, htjeh su razgovarati
sa mnom.
Nadao se da ću joj time moći bar mah imponirati,
ah čuo je da mu ne vjeruje. Šutjeli su ijedno i drugo.
- Možeš li doći ovamo? - upitao je.
- Mislim da će biti najbolje ako načinim predah -
rekla je Mona. - Najmanje tjedan dana.
Wallanderu je postalo hladno. Je li ga Mona
namjeravala ostaviti.
- Mislim da je tako najbolje - ponovila je.
- Mislio sam da ćemo ići zajedno na godišnji
odmor.
- Hoćemo. Ako se nisi predomislio.
- Naravno da se nisam predomislio!
- Ne moraš odmah vikati. Možeš me nazvati za
tjedan dana, ne prije.
Htio je reći još nešto, ah ona je već spustila
slušalicu.
Ostatak večeri Wallander je sjedio na kauču
osjećajući sve veću paniku. Strašno se bojao da će ga
ona napustiti. Samo se uz silan napor uspio
suzdržati da ne nazove Monu kad je ponoć već
odavno prošla. Otišao je u krevet, ali odmah je
ponovno ustao. Vedro ljetno nebo odjednom mu je
djelovalo opasno. Ispekao si je nekoliko jaja, ali nije
ih pojeo.
Tek oko pet sati pao je u nemiran san. No odmah
se razbudio i skočio iz kreveta.
Nešto mu je palo na um.
Listić sportske prognoze.
Hälen je vjerojatno negdje uplaćivao sportsku
prognozu. Vjerojatno svaki tjedan na istom mjestu.
Budući da uglavnom nije napuštao svoju stambenu
četvrt, to je sigurno bilo kod prodavača cigareta u
blizini.
Ali što će ga dovesti do pravog kioska, nije znao.
Vjerojatno ništa.
Ipak je odlučio nastaviti razmišljati o tome. Tako
će se bar donekle osloboditi panike u koju ga je bacila
Mona.
Nekoliko sati spavao je laganim snom.
Sutradan je bila nedjelja. Wallander ju je proveo
ne radeći ništa.
.

U ponedjeljak, devetog lipnja, učinio je nešto što nije

učinio nikad prije. Nazvao je policijsku upravu i javio
da je bolestan. Rekao je da ima želučano- crijevnu
virozu. Mona je bila bolesna prethodni tjedan.
Začudo, uopće ga nije pekla savjest.
Bilo je oblačno, ah suho, kad je u devet prijepodne
izašao iz kuće. Puhao je vjetar i osjetno je zahladilo.
Još nije počelo ono pravo ljeto.
 U četvrti su bile dvije prodavaonice duhana u
kojima su se mogli predati listići sportske prognoze.
Jedna se nalazila u obližnjoj sporednoj ulici. Kad je
Wallander ušao, palo mu je na um da je trebao
ponijeti Hälenovu fotografiju. Čovjek za pultom bio je
Mađar. Iako je još od 1956. godine živio ovdje, jako je
loše govorio švedski. No poznavao je Wallandera koji
je kod njega kupovao cigarete.
To je učinio i sada, dvije kutije.
- Može li se kod vas uplatiti sportska prognoza? -
upitao je Wallander.
- Mislio sam da kupujete srećke.
- Je li Artur Hälen tu uplaćivao sportsku
prognozu?
- Tko?
- Čovjek koji je prije nekoliko dana stradao u
požaru?
- Zar je bio požar?
Wallander mu je objasnio o čemu je riječ. Ali
čovjek za pultom odmahivao je glavom dok mu je
Wallander opisivao Hälena.
- On nije dolazio ovamo. Sigurno je išao na drugo
mjesto.
Wallander je platio i zahvalio. Počelo je rominjati.
Ubrzao je korake. Cijelo vrijeme mislio je na Monu.
Ni u sljedećoj prodavaonici duhana nisu poznavali
Hälena. Wallander je stao pod jedan balkon i pitao se
što zapravo tu radi. Hemberg bi pomislio da nisam
pametan.
 Zatim je produžio. Do sljedeće prodavaonice
duhana trebalo mu je otprilike deset minuta.
Wallander je požalio što nije odjenuo jaknu. Kad je
stigao do prodavaonice koja se nalazila pokraj malog
dućana s prehrambenim namirnicama, morao je
čekati. Prodavačica je bila mlada žena njegovih
godina. Bila je lijepa. Wallander nije mogao skinuti
pogled s nje dok je za jednoga kupca tražila stari broj
časopisa za motoriste. Wallander se nikad nije lako
mogao zaljubiti u lijepu ženu koju bi sreo.
Tada, tek tada su ga na trenutak prestale mučiti
misli o Moni.
Iako je već kupio dvije kutije cigareta, sad je kupio
još jednu. Pitao seje h prodavačica žena koja bi se
neugodno iznenadila kad bi rekao da je policajac. Ih
je pripadala većini stanovništva koja je unatoč svemu
mislila da policajci nisu samo potrebni nego i da se
bave pristojnim poslom. Igrao je na ovo drugo.
- Imam još nekoliko pitanja - rekao je nakon što
je platio cigarete. - Ja sam kriminalistički asistent i
zovem se Kurt Wallander.
- Ah - rekla je prodavačica - i kako vam mogu
pomoći?
Govorila je neobičnim dijalektom.
- Vi niste odavde iz grada - rekao je.
- Ne. Ja sam iz Lenhovde.
Wallander nije znao gdje se nalazi Lenhovda.
Pretpostavljao je da je to u županiji Blekinge, ali nije
ništa rekao, nego je odmah prešao na pitanje o
Hälenu i listiću sportske prognoze. Ona je čula za
požar. Wallander joj je opisao kako je Hälen izgledao.
Razmišljala je.
- Možda - rekla je. - Je li govorio sporo? Takoreći
nečujno.
Wallander je nakratko razmislio. Moglo bi se reći
da je to bio način na koji je Hälen govorio.
- Mislim da je igrao prema nekakvom malom
sustavu - rekao je Wallander. - Trideset dvije
kombinacije ih tako nešto.
Ponovno je razmišljala. Zatim je kimnula. - Da -
rekla je - dolazio je ovamo. Jedanput na tjedan.
Naizmjence je uplaćivao trideset dvije i šezdeset četiri
kombinacije.
- Sjećate h se što je imao na sebi?
- Plavu jaknu - odmah je odgovorila.
Wallander se sjećao da je Hälen gotovo uvijek, kad
bi ga vidio, nosio plavu jaknu s patentnim
zatvaračem.
Prodavačica je imala veoma dobro pamćenje. A
bila je i znatiželjna.
- Je li učinio što loše?
- Nije, koliko znamo.
- Čula sam da je to bilo samoubojstvo.
- Da, bilo je. Ah požar je bio podmetnut.
To nisam trebao reći, pomislio je Wallander. Još
nismo sigurnije li bilo tako.
- Uvijek je imao novca koliko je trebalo – rekla je.
- Zašto pitate je li ovdje predavao listiće?
 - Rutinsko pitanje - odgovorio je Wallander. -
Sjećate li se možda još čega?
Njezin ga je odgovor iznenadio. - Koristio se
telefonom.
Telefon je stajao na maloj polici pokraj stola s
listićima.
- Je li se to događalo često?
- Svaki put. Prvo bi predao listiće i platio. Zatim
bi telefonirao, vratio se i platio razgovor.
Ugrizla se za usne. - Jedna je stvar u tim
razgovorima bila čudna. Sjećam se da sam to
pomislila svaki put.
- Što je to bilo?
- Uvijek je čekao da uđe neki drugi kupac prije
nego što bi počeo telefonirati. Nikad nije telefonirao
dok smo samo nas dvoje bili unutra.
- Dakle, nije htio da vi čujete što govori?
Slegnula je ramenima. - Sigurno nije htio da ga
netko ometa. Ne žeh li to svatko tko telefonira?
- Vi niste nikad čuli što je govorio?
- Možeš čuti više nego što misliš čak i dok
poslužuješ drugoga kupca.
Njezina je znatiželja od velike pomoći, pomislio je
Wallander.
- I što je rekao?
- Nije rekao mnogo toga - odgovorila je. - Razgovori
su uvijek bik veoma kratki. Jedna govorna jedinica,
mislim. Ne više.
- Jedna jedinica?
 - Imala sam dojam da se dogovarao s nekim.
Tijekom razgovora gledao je na sat.
Wallander je malo razmišljao. - Je li dolazio uvijek
isti dan u tjednu?
- Uvijek srijedom popodne. Između dva i tri,
mislim. Možda malo kasnije.
- Je li što kupio?
- Nije.
- Kako to da se tako dobro sjećate svega?
Vjerojatno imate mnogo kupaca.
- Ne znam - rekla je. - Ali mislim da čovjek zapamti
više toga nego što misli. A kad tko pita, onda se
prisjeti.
Wallander je promatrao njezine ruke. Nije nosila
prstenje. Pitao se bi lije trebao pozvati da izađu, ali
onda je odbacio tu pomisao.
Učinilo mu se da Mona čuje njegove misli.
- Sjećate li se još čega?
- Ne - odgovorila je. - Ali sigurna sam da je
razgovarao s nekom ženom.
Wallander se zaprepastio. - Kako možete biti tako
sigurni?
- To se osjeti - odlučno je rekla.
Dakle, vi mislite da je Hälen zvao ženu i dogovarao
s njom sastanak?
- Da, ali što je čudno u tome? On je bio star, ali to
ništa ne znači.
 Wallander je kimnuo. Imala je pravo, naravno. A
ako je bilo točno to što je rekla, onda je on doznao
nešto važno.
U Hälenovu je životu postojala žena.
- Dobro - rekao je. - Možete li se sjetiti još čega?
Nije stigla odgovoriti jer su u trgovinu ušli kupci.
Wallander je čekao. Dvije male djevojčice dugo su
birale slatkiše koje su onda platile s mnogo sitnog
novca.
- Čini mi se da ime te žene počinje slovom A - rekla
je nakon što su djeca izašla iz dućana. - On je uvijek
govorio jako tiho. Ali možda se ona zove Anna. Ili ima
dva imena. Ali počinje s A.
- Jeste li sigurni?
- Nisam - odgovorila je - ali mislim da je tako.
Wallander je imao samo još jedno pitanje. - Je li
uvijek dolazio sam?
- Uvijek.
- Veoma ste mi pomogli - rekao je.
- Mogu li znati zašto vas sve to zanima?
- Ne, nažalost - odgovorio je Wallander. - Mi
postavljamo pitanja. Ali ne odgovaramo uvijek na
pitanje zašto ih postavljamo.
- Možda bih trebala raditi u policiji - rekla je. - U
svakom slučaju, ne namjeravam provesti ostatak
života u ovoj trgovini.
Wallander se nagnuo preko pulta i napisao svoj
telefonski broj na mali notes koji se nalazio pokraj
blagajne.
 - Nazovite me - rekao je. - Možemo se naći pa vam
mogu pričati kako je to biti policajac. Ja živim tu u
blizini.
- Wallander, rekli ste?
- Kurt Wallander.
- Ja se zovem Maria. Ah ne nadajte se uzalud. Već
imam dečka. - Ničemu seja ne nadam - rekao je
Wallander i nasmiješio se. Zatim je otišao.
Dečka uvijek možeš pobijediti, pomislio je kad se
našao na ulici te stao kao ukopan. Što ako mu se ona
doista javi? Pitao se što je to upravo učinio. Istodobno
je bio i nekako zadovoljan.
Mona je to i zaslužila. To što je dao svoj telefonski
broj djevojci koja se zvala Maria.
U tom trenutku spustio se pljusak kao za kaznu
Wallanderu za počinjeni grijeh u mislima. Kad je
došao kući, bio je mokar do kože. Promočene kutije
cigareta stavio je na kuhinjski stol i zatim je skinuo
svu odjeću. Maria bi sada trebala biti ovdje i obrisati
me, pomislio je. Neka Mona ostane ondje gdje je i
neka se odmara.
Odjenuo je kućni ogrtač i ujedan notes zapisao
sve što je Maria rekla. Hälen je, dakle, svake srijede
nazivao neku ženu. Ženu čije ime počinje slovom A.
Najvjerojatnije ime, a ne prezime. Pitanje je sada bilo
što to znači, osim što je bio srušen mit o usamljenom
starom čovjeku.
Wallander je sjeo za kuhinjski stol i čitao ono što
je zapisao prethodnog dana. Odjednom mu je nešto
sinulo. Negdje mora postojati popis pomoraca. Nešto
iz čega bi mogao doznati o godinama koje je Hälen
proveo kao pomorac. Na kojim je brodovima plovio?
Poznajem nekoga tko mi može pomoći, pomislio je
Wallander. To je Helena. Ona radi u špediciji koja se
specijalizirala za pomorski transport. Barem mi može
reći gdje moram tražiti. Samo ako joj ne padne na
pamet zalupiti slušalicom kad je nazovem.
Još nije bilo jedanaest sati. Helena nije išla na
ručak prije dvanaest i pol. Drugim riječima, moći će
je uhvatiti prije nego što ode na podnevni odmor
Kroz kuhinjski prozor vidio je da je pljusak
prestao.
Wallander se odjenuo i sjeo u autobus za glavni
kolodvor. Špedicija u kojoj je Helena radila nalazila
se na području luke. Ušao je unutra. Čovjek na
recepciji prepoznao ga je i kimnuo mu je.
- Je li Helena unutra? - upitao je Wallander.
- Telefonira, ah slobodno idite. Znate gdje je
njezina soba.
Wallander se, ne baš smireno, popeo na prvi kat.
Ona bi se mogla naljutiti. No pokušao se utješiti time
što je je ona ponajprije bila zbunjena. To će mu dati
vremena koje mu je potrebno da joj objasni kako je
došao službeno. Ne dolazi kao nekadašnji dečko Kurt
Wallander, nego kao policajac istog imena, budući
kriminalistički službenik.
Helena Aronsson, asistentica, pisalo je na
vratima. Wallander je duboku udahnuo i pokucao.
Čuo je glas i otvorio vrata. Prestala je telefonirati,
sjedila je za pisaćim strojem.
 Imao je pravo. Doista je bila zbunjena, ali nije
djelovala ljutito. - Ti? - pitala je. - Što ti radiš ovdje?
- Dolazim službeno - rekao je Wallander. - Miško
sam da bi mi mogla pomoći.
Ustala je i pogledala ga svisoka.
- Mislim ozbiljno - uvjeravao ju je Wallander. -
Ništa privatno, uopće ništa.
Ona je i dalje bila oprezna. - A kako bih ti mogla
pomoći?
- Mogu li sjesti?
- Samo ako neće trajati predugo.
Nadmoćno držanje, kao i u Hemberga, pomislio je.
Moraš stajati i osjećati se podređeno, dok oni koji
imaju moć, sjede.
Sjeo je ujedno se pitajući kako je mogao biti onako
zaljubljen u ženu na drugom kraju pisaćeg stola.
Sada se nije mogao sjetiti ničega drugog osim da je
bila ukočena i veoma odbojna.
- Ja sam dobro - rekla je. - To me, dakle, ne trebaš
pitati.
- I ja sam dobro.
- I što želiš?
Wallanderu se nije sviđao način na koji mu se
obraća, ali ispričao joj je što se dogodilo. - Ti se
snalaziš u brodskoj plovidbi - rekao je. - I sigurno
znaš što je Hälen zapravo radio na moru. Za koja je
brodarska poduzeća radio, na kojim je brodovima
plovio.
 - Ja se bavim teretom - rekla je Helena. - Mi
iznajmljujemo brodove ili skladišta za Kockums i
Volvo, ništa drugo.
- Ali sigurno postoji netko tko, to zna.
- Ne može li policija doći do toga na drugi način?
Wallander je očekivao to pitanje. Stoga je imao
spreman odgovor. - Ova istraga vodi se malo po strani
- odgovorio je. - Razlog ti ne mogu navesti.
Osjetio je da mu ne vjeruje potpuno. No istodobno
se činilo da je to zabavlja. - Mogu pitati nekoga od
svojih kolega - rekla je. - Imamo jednog starog
kapetana. A što ću dobiti ako ti pomognem?
- Što želiš? - upitao je što je mogao ljubaznije.
Odmahnula je glavom. - Ništa.
Wallander je ustao. - Imam isti telefonski broj kao
i prije - rekao je.
- Moj se promijenio - rekla je Helena - ah nećeš ga
dobiti.
Izašavši na ulicu, Wallander je osjetio kako mu je
izbio znoj. Susret s Helenom bio je naporniji nego što
sije htio priznati. Zastao je i pitao se Što mu je činiti.
da je imao više novca kod sebe, mogao se odvesti u
Kopenhagen. Ali nije smio zaboraviti da je na
bolovanju. Netko bi ga mogao nazvati na telefon u
stanu. Bilo mu je sve teže shvatiti zašto mrtvom
susjedu posvećuje toliko vremena. Otišao je u kafić
nasuprot pristaništu za trajekte. Prije nego Što je
naručio, provjerio je koliko ima novca. Sutra mora ići
u banku. Ondje ima još tisuću kruna. To će biti
dovoljno do kraja mjeseca. Jeo je gulaš i pio vodu.
 Ujedan sat ponovno se našao na ulici. Novo
nevrijeme dolazilo je s jugozapada. Odlučio je otići
kući. Kad je ugledao autobus koji je vozio do očeva
predgrađa, sjeo je u njega. Kako ionako ništa ne radi,
može nekoliko sati pomagati ocu da se spakira.
U kući je vladao neopisiv nered. Otac je sjedio s
poderanim slamnatim šeširom na glavi i čitao neke
stare novine.
Začuđeno je pogledao Wallandera.
- Jesi li prestao? - upitao je.
- Prestao? S čim?
- Mislim, jesi li se opametio i prestao raditi kao
policajac?
- Danas sam slobodan - odgovorio je Wallander. -
I ne vrijedi ti uvijek načinjati tu temu. Nikad se
nećemo složiti.
- Našao sam jedne novine iz 1949. godine - rekao
je njegov otac. - Ima u njima mnogo zanimljivih
stvari.
- Nemaš valjda toliko vremena da čitaš novine
stare dvadeset godina?
- U ono vrijeme nisam ih stigao pročitati - rekao
je otac. - Između ostalog zato što sam imao u kući
dvogodišnjeg sina koji je cijeli dan urlao. Zato ih
čitam sada.
- Zapravo namjeravao sam ti pomoći pri
pakiranju.
Otac je pokazao na stol na kojem se nalazio
porculan. - Ovo treba spakirati u sanduke - rekao je.
- Ali to se mora učiniti oprezno. Ništa se ne smije
razbiti. Nađem li jedan razbijeni tanjur, moraš kupiti
novi.
Otac se ponovno posvetio svojim novinama.
Wallander je objesio jaknu i počeo pakirati porculan.
Sjećao se tanjura iz svojega djetinjstva. Posebno je
pamtio jednu šalicu koja je bila malo okrhnuta. Otac
je iza njega Ustao novine.
- Kakav je to osjećaj? - upitao je Wallander.
- Na Što misliš?
- Na selidbu.
- Dobar je osjećaj. Promjena je lijepa.
- Još nisi vidio kuću?
- Nisam, ali sigurno će mi se svidjeti.
Moj je otac ih lud ili polako postaje senilan,
pomislio je Wallander. A ja mu ne mogu pomoći.
- Nije li trebala doći Kristina? - upitao je.
- Otišla je u nabavu.
- Volio bih je vidjeti. Kako je ona?
- Dobro. Uz to, upoznala je divnog muškarca.
- Je h i on došao s njom?
- Nije, ah čini se sasvim u redu. On će se već
pobrinuti za to da uskoro dobijem unučad.
- Kako se zove? Što radi? Zar sve moram izvlačiti
iz tebe?
- Zove se Jens i bavi se istraživanjem dijalize.
- Što je to?
- Bubrezi, ako si možda čuo za to. On je
znanstvenik. Uz to, voli loviti nisku divljač.
- Doista zvuči kao da je izvrstan čovjek.
 U istom trenutku Wallanderu je pao jedan tanjur
na pod. Razbio se na dva dijela.
Otac je i dalje gledao u novine. - To će biti skupo
- rekao je.
Wallanderu je bilo dosta svega. Uzeo je jaknu i
izašao bez riječi. Nikad neću otići u Österlen,
pomislio je. Neću stupiti nogom u njegovu kuću. Ne
razumijem kako sam izdržao s ocem sve ove godine.
Ali sada je dosta. Nije niti primijetio da je na ulici
počeo razgovarati sam sa sobom. Biciklist, koji se
zgrbio zbog jakog vjetra, začuđeno se okrenuo za
njim.
Wallander se odvezao kući. Vrata Hälenova stana
bila su otvorena. Jedan kriminalistički tehničar
skupljao je ostatke pepela.
Miško sam da ste gotovi - začuđeno je rekao
Wallander.
Sjunnesson je veoma precizan - odgovorio je
tehničar.
Razgovor se nije nastavio. Wallander se vratio na
stubište i otključao svoja vrata.
U istom trenutku na glavni je ulaz ušla Linnea
Almqvist. - Strašno - rekla je. - Jadan čovjek. Tako je
bio usamljen.
- Ali čini se da je imao prijateljicu - rekao je
Wallander.
- Ja si to ne mogu zamisliti - odgovorila je Linnea
Almqvist. - Uočila bih to.
- Vjerujem - potvrdio je Wallander - ah možda se
nisu sastajali ovdje.
 - O mrtvima ništa loše - strogo je odgovorila i
okrenula se prema stubištu.
Wallander se pitao kako možeš oklevetati
pokojnika ako spomeneš da je u njegovu
usamljeničkom životu postojala žena.
Kad je Wallander ušao u svoj stan, nije mogao
odagnati pomisao i na Monu. Pomislio je da bije
trebao nazvati. Ilije možda pustiti 'neka se sama javi
tijekom večeri. Kako bi se smirio, Wallander je počeo
razvrstavati i bacati novine. Zatim se bacio na
kupaonicu, j Nije mu trebalo dugo da vidi kako ondje
ima više prljavštine nego što je mogao i zamisliti. Tek
nakon tri sata bio je zadovoljan. 'Bilo je pet sati.
Stavio je kuhati krumpir i gulio je luk.
U tom trenutku zazvonio je telefon. Odmah je
pomislio da je to Mona i osjetio je kako mu srce brže
kuca.
No iz slušalice je dopirao jedan drugi ženski glas.
Žena je rekla kako se zove. Maria. Tek nakon
nekoliko sekunda shvatio je da je to prodavačica iz
kioska.
- Nadam se da ne smetam - rekla je. - Izgubila
sam papir koji ste mi dali. Nema vas u telefonskom
imeniku. Doduše, mogla sam nazvati informacije, ali
umjesto toga nazvala sam policiju.
Wallander se trgnuo. - I što ste rekli?
- Da tražim policajca koji se zove Kurt Wallander.
I da imam važne informacije. Isprva mi nisu htjeli
dati vaš privatni broj, ah ; nisam popuštala.
 - Pitali ste, dakle, za kriminalističkog asistenta
Wallandera? ’ - Ne pitala sam za Kurta Wallandera.
Je h to važno?
- Uopće nije - odgovorio je Wallander osjetivši
olakšanje. Trač . se u policijskoj postaji širi jako brzo.
To bi moglo izazvati probleme i mogla je nastati
nepotrebna, šaljiva priča da se Wallander okolo
predstavlja kao kriminalistički asistent. Nije želio na
taj način početi svoju karijeru kriminalističkog
službenika.
- Pitala sam smetam h - ponovila j e.
- Ne, uopće ne.
- Još jedanput sam razmislila - rekla je. - O
Hälenu i njegovim listićima sportske prognoze.
Uostalom, nikad nije ništa dobio.
- Kako znate?
- Zabavlja me gledati kako ljudi prognoziraju. A
Hälen nije uopće imao pojma o nogometu.
To isto rekao je i Hemberg, pomislio je Wallander.
U to više ne bi trebalo sumnjati.
- Razmislila sam još malo o telefonskim
razgovorima - nastavila je. - I onda sam se sjetila da
je nekoliko puta nazvao i nekoga drugog.
Wallander je počeo slušati s većim zanimanjem. -
A koga?
- Centralu taksija.
- Kako znate?
- Čula sam kako je naručio vozilo i naveo adresu
prodavaonice duhana.
 Wallander je razmišljao nekoliko trenutaka. -
Koliko je često naručivao taksi?
- Tri ili četiri puta. Uvijek bi prvo nazvao jedan
drugi broj.
- Jeste li možda čuli kamo se namjeravao odvesti?
- To nije nikad rekao.
- Vaše pamćenje nije loše - pohvalio ju je
Wallander. - Ah ne znate kad je vodio te telefonske
razgovore?
- Mislim da je to bilo srijedom.
- A kada je bilo posljednji put?
Odgovorila je brzo i sigurno. - Prošli tjedan.
- Jeste li sigurni?
- Da, naravno da sam sigurna. Prošle srijede
pozvao je taksi. 28. ožujka, ako želite točno znati.
- Dobro - rekao je Wallander. - Jako dobro.
- Pomaže U vam to?
- Naravno.
- I dalje mi ne želite reći što se dogodilo?
- Ne mogu - odgovorio je Wallander - čak i kad bih
htio.
- A možete li mi poslije ispričati?
Wallander joj je to obećao. Zatim je dovršio
razgovor i još jedanput razmislio o onome što je rekla.
Što je to značilo? Hälen je negdje imao neku ženu.
Nakon što bije nazvao, pozvao bi taksi.
Wallander je bockao krumpire. Još nisu bih
kuhani. Sjetio se da je imao dobrog prijatelja koji je
u Malmöu vozio taksi. Bih su prijatelji od prvog
razreda i poslije su još tri godine ostah u vezi. On se
zvao Lars Andersson i Wallander se sjetio da je
zapisao njegov broj u telefonski imenik.
Potražio je broj i nazvao ga. Javila se neka žena.
To je bila Anderssonova supruga Elin. Wallander ju
je vidio nekoliko puta.
- Je h Lars kod kuće? - upitao je.
- Vozi - odgovorila je. - No u dnevnoj je smjeni.
Trebao bi ubrzo doći kući.
Wallander ju je zamolio da kaže suprugu neka ga
nazove.
- Što rade djeca? - upitala je ona.
- Ja nemam djece - začuđeno je odgovorio
Wallander.
- Onda sam nešto krivo shvatila - rekla je. - Mislila
sam da mi je Lars rekao da imate dva sina.
- Nemam, nažalost - rekao je Wallander. - Nisam
još niti oženjen.
- Svejedno možete imati djecu - rekla je, završivši
razgovor.
Krumpir je u međuvremenu bio gotov. Wallander
je od krumpira, luka i ostataka iz hladnjaka pripravio
obrok.
Mona još nije nazvala.
Ponovno je počela padati kiša.
Odnekud se čula harmonika.
Pitao se što zapravo radi. Njegov susjed Hälen
počinio je samoubojstvo. Prije toga progutao je
dijamante. Netko ih se pokušao domoći, a kad nije
uspio, od bijesa je zapalio stan. Idiota ima posvuda.
Kao i pohlepnih ljudi. No samoubojstvo nije bilo
zločin. Kao ni pohlepa.
Bilo je šest i pol. Lars Andersson još ga nije
nazvao. Wallander je odlučio čekati do sedam sati, a
zatim će još jedanput pokušati.
Pet minuta prije sedam zazvonio je telefon. Bio je
to Andersson. '- Kad pada kiša, imamo mnogo više
posla. Elin je rekla da si nazvao.
- Radim na jednoj istrazi - rekao je Wallander. - I
mislio sam da bi mi ti mogao pomoći. Trebao bih
pronaći vozača taksija koji je vozio prošle srijede. Oko
tri sata. Čovjeka sjedne adrese ovdje u Rosengardu.
Zvao se Hälen.
- A Što se dogodilo?
- Ovog trenutka ne mogu govoriti o tome - rekao
je Wallander, osjećajući sve jaču nelagodu sa svakim
novim izgovorom.
- Ja ću to riješiti - rekao je Andersson. - Centrala
iz Malmöa je na vezi. - Možeš li mi ponoviti
pojedinosti? I koga da onda nazovem? Policijsku
upravu?
- Nazovi mene. Ja se bavim tim predmetom.
- Od kuće?
- Da, trenutačno, svakako.
- Vidjet ću što mogu učiniti.
- Koliko će ti za to trebati vremena?
- Budemo li imali sreće, ići će brzo.
- Ja sam kod kuće - rekao je Wallander. Dao je
Anderssonu sve podatke koje je imao. Kad je razgovor
završio, popio je kavu. Mona još nije nazvala. Zatim
je mislio na sestru. I na to kako joj je otac objasnio
zašto je Wallander tako brzo otišao. Ako je uopće
smatrao potrebnim spomenuti da je njegov sin bio
kod njega. Kristina je često držala očevu stranu.
Wallander je slutio da to možda čini iz straha. Da se
boji oca i njegovih hirova.
Wallander je zatim gledao vijesti. Automobilska
industrija je cvjetala. U Švedskoj je vladao
industrijski bum. Zatim su slijedile slike s nekakve
izložbe pasa. Stišao je ton. I dalje je padala kiša.
Učinilo mu se da čuje grmljavinu u daljini. No možda
je to bio samo zrakoplov koji se pripremao za
slijetanje u zračnu luku Bulltofta.
Bilo je devet sati i deset minuta kad je Andersson
ponovno nazvao.
- Bilo je onako kako sam mislio - rekao je. - U
centrali taksija u Malmöu vlada red.
Wallander je uzeo notes i olovku.
- Taksije vozio u Arlöv. Nije zabilježeno nikakvo
ime. Ali vozač se zove Norberg. Možeš ga pokušati
dobiti i pitati sjeća li se kako je putnik izgledao. Ah
to zapravo nije potrebno.
~Je li moguće da je riječ o nekoj drugoj vožnji?
- Nitko drugi nije u srijedu naručio taksi za tu
adresu.
- Dakle, taksije vozio u Arlöv.
- Da, točnije rečeno na adresu Smedsgatan 9. U
blizini tvornice šećera. To je stara stambena četvrt,
kuće u nizu.
 - Znači da nije riječ o kućama za više obitelji, sa
stanovima za iznajmljivanje - rekao je Wallander. - U
svakoj kući stanuje samo jedna obitelj ih jedna
osoba.
- Tako bi trebalo biti.
Wallander je to zapisao. - Hvala lijepa - rekao je
zatim. - Dobro si to obavio.
- Možda imam ponuditi nešto više od toga - rekao
je Andersson. - Ako i nisi pitao. Iz Smedsgatana
slijedila je i povratna vožnja u grad. Točnije rečeno, u
četvrtak ujutro u četiri sata. Vozač se zove Orre. No
on je trenutačno na odmoru na Mallorci.
Mogu h si vozači taksija to priuštiti, pomislio je
Wallander. Bez novca zarađenog na crno.
Anderssonu nije spomenuo svoju sumnju. - To
može biti važno - samo je rekao.
- Ti nemaš auto?
- Još nemam.
- Namjeravaš li se odvesti onamo?
- Da.
- Možeš uzeti policijsko vozilo, naravno.
- Naravno.
- Inače bih te ja mogao odvesti. Nemam nikakva
posebnog posla. Nismo se dugo vidjeli.
Wallander je odmah odlučio prihvatiti ponudu, a
Lars Andersson je obećao da će doći po njega za pola
sata. Wallander je u međuvremenu nazvao
informacije i pitao postoji li telefonski pretplatnik na
adresi Smedsgatan 9 u Arlovu. Doznao je da
pretplatnik doista postoji, ah da je broj tajan.
 Kiša je padala sve jače. Wallander je obuo gumene
čizme i odjenuo kišnu kabanicu. Stao je kod
kuhinjskog prozora i vidio kako Andersson koči pred
kućom. Vozilo nije imalo pločicu na krovu. To je bio
njegov privatni automobil. Ludi plan i ludo vrijeme,
pomislio je Wallander dok je zaključavao vrata stana.
No bolje i to nego hodati po stanu i čekati da Mona
nazove. A ako nazove, pravo joj budi što ja nisam kod
kuće.
Lars Andersson odmah je počeo kopati po starim
uspomenama iz škole. Wallander se nije sjećao
gotovo ničeg. Andersson mu je bio pomalo zamoran
jer se stalno vraćao u vrijeme koje su proveli u školi,
kao da mu je to bilo najbolje razdoblje u životu.
Wallanderu je škola bila siva svakodnevica, u koju su
samo geografija i povijest unosili malo svjetlosti. No
ipak je volio tog čovjeka za upravljačem. Njegovi su
roditelji u Limhamnu imah pekarnicu. Dvojica su
dječaka povremeno bih često zajedno i Wallander se
uvijek mogao osloniti na Larsa Anderssona. On je bio
čovjek koji je ozbiljno shvaćao prijateljstvo.
Ostavih su Malmö za sobom i ubrzo su stigli u
Arlov.
- Voziš h često ovamo? - upitao je Wallander.
- Prilično. Najčešće za vikend. Ljude koji su pili u
Malmöu ili Kopenhagenu, pa onda idu kući.
- Jesi li ikad imao problema?
Lars Andersson ga je pogledao. - Kako to misliš?
- Jesu li te koji put napali ili su ti prijetili? Što ja
znam.
 - Nikad. Jednom sam imao jednoga koji je htio
pobjeći, a da nije platio. No uspio sam ga uhvatiti.
Stigli su u gradić. Lars Andersson odmah je
pronašao navedenu adresu.
- Evo, ovdje je - rekao je i pokazao rukom kroz
mokar prozor automobila. - Smedsgatan 9.
Wallander je spustio staklo i pogledao u kišu. Broj
devet bio je zadnji u nizu od šest kuća. Jedan je
prozor bio osvijetljen, dakle, netko je bio u kući.
- Zar nećeš ući? - začuđeno je upitao Andersson.
- U pitanju je nadzor - odgovorio je Wallander,
izvlačeći se. - Budeš li vozio još malo dalje, izaći ću i
pogledati uokolo.
- Želiš li da pođem s tobom?
- Hvala, nije potrebno.
Wallander je izašao iz auta i navukao kapuljaču
kišne kabanice. Što ću sad, pomislio je. Pozvoniti i
pitati je li Haleen tu bio prošle srijede? Između tri
sata poslijepodne i četiri sata ujutro? Možda je riječ
o bračnoj nevjeri. Što ću reći ako muškarac otvori
vrata?
Wallander je sam sebi djelovao glupo. Ovo je
besmisleno i djetinjasto, izgubljeno vrijeme, pomislio
je. Jedino što mogu dokazati jest to da u Arlovu
doista postoji adresa Smedsgatan 9.
Ipak je prešao na drugu stranu ulice. Na vratima
se nalazio poštanski sandučić. Wallander je pokušao
odgonetnuti ime. U džepu je imao cigarete i kutiju
šibica. Jedva je uspio zapaliti šibicu i pročitati ime
prije nego što kiša nije ugasila plamen.
 Alexandra Batista, pročitao je. Maria je imala
pravo. A je bilo početno slovo imena. Hälen je nazivao
ženu koja se zvala Alexandra. Pitanje je bilo samo
stanuje li žena ovdje sama ili s obitelji.
Pogledao je preko ograde ne bi li otkrio ima li tu
kakav dječji bicikl ili nešto slično što bi upućivalo na
to da u kući živi obitelj. No nije vidio ništa.
Obišao je oko kuće. Na drugoj strani nalazilo se
neobrađeno polje. Iza oronule ograde bilo je nekoliko
hrđavih bačvi. To je bilo sve.
Stražnja strana kuće bila je u mraku. Osvijetljen
je bio samo kuhinjski prozor koji je gledao na ulicu.
Sve mu se više činilo da se upustio u nešto
besmisleno pa je odlučio istragu privesti kraju.
Preskočio je nisku ogradu i travnjakom otrčao do
kuće. Ako me tko vidio, nazvat će policiju, pomislio
je, i onda će me uhititi. Tako će završiti moja
policijska karijera.
Odlučio je odustati. Sutra može doći do
telefonskog broja obitelji Batista. Ako mu bude
odgovorila žena, mogao bi joj postaviti nekoliko
pitanja. Bude li se javio muškarac, spustit će
slušalicu.
Kiša je rominjala. Wallander je obrisao lice.
Upravo se htio vratiti istim putom kojim je došao, kad
je otkrio da su vrata zimskog vrta otvorena. Možda
imaju mačku, pomislio je, koja može noću izlaziti i
ulaziti.
Istodobno je imao osjećaj da nešto nije u redu.
Nije mogao reći što. No nije se mogao osloboditi tog
osjećaja. Oprezno je prišao vratima i osluškivao. Kiša
je gotovo prestala padati. U daljini je čuo zvuk
kamiona koji se polako gubio i napokon iščezao. U
kući je bilo tiho. Wallander je izašao iz zimskoga vrta
i vratio se na prednju stranu kuće.
I dalje je gorjelo svjetlo iza prozora koji je bio
pritvoren. Stao je uza zid kuće i slušao. Zatim se
oprezno podigao na vrhove prstiju i pogledao kroz
okno. Trgnuo se.
Unutra je na stolici sjedila žena i gledala u njega.
Potrčao je natrag na ulicu. Svaki tren netko bi se
mogao pojaviti na stubištu i zvati u pomoć. Ili će doći
policija. Otrčao je do auta u kojem ga je čekao
Andersson i sjeo na prednje sjedalo.
- Nešto se dogodilo?
- Samo vozi - rekao je Wallander.
- A kamo?
- Što dalje odavde. Natrag u Malmö.
- Je li tko bio u kući?
- Ne pitaj. Kreni i vozi.
Lars Andersson je učinio što je Wallander rekao.
Izašli su na cestu za Malmö. Wallander je mislio na
ženu koja ga je vidjela. Ponovno je osjećao da nešto
nije u redu.
- Vozi na najbliže parkiralište - rekao je.
Andersson je i dalje radio ono što mu je bilo rečeno.
Zaustavili su se. Wallander je i dalje sjedio
nepomično.
- Ne misliš li da bih trebao znati što se tu zapravo
događa? - oprezno je upitao Wallandera.
 Wallander nije odgovorio. Nešto je bilo na licu te
žene. Nešto što nije mogao odgonetnuti.
- Vozi natrag - rekao je tada.
- U Arlov?
Wallander je osjetio da Andersson polako gubi
volju. - Objasnit ću ti poslije - rekao je Wallander. -
Vrati se na istu adresu.
- Kvragu, ja ne uzimam novac od svojih prijatelja
- mrzovoljno je rekao Andersson.
Šutke su se vratili u Arlov. Kiša je prestala padati.
Wallander je izašao iz auta. Nije bilo policijskih vozila
ni bilo kakve reakcije. Samo usamljeno svjetlo na
kuhinjskom prozoru.
Wallander je oprezno otvorio vrtna vrata. Vratio se
do prozora. Prije nego što je ponovno stao na vrhove
prstiju, nekoliko je puta duboko udahnuo. Ako je bilo
onako kako je mislio, onda će biti veoma neugodno.
Podignuo se na prste i uhvatio za prozorsku
klupicu.
Žena je i dalje sjedila na stolici i zurila u njega.
Izraz njezina lica bio je nepromijenjen.
Wallander je obišao oko kuće i otvorio vrata
zimskog vrta. Pod uličnom rasvjetom razaznao je
stolnu svjetiljku. Upalio ju j e. Zatim je izuo čizme i
ušao u kuhinju.
Žena je sjedila na stolici, ah nije gledala u
Wallandera. Gledala je u prozor. Netko joj je s
pomoću drška čekića stegnuo lanac bicikla oko vrata.
Wallander je osjetio kako mu lupa srce u
grudima.
 Zatim je potražio telefon, našao ga je vani na
hodniku i nazvao policiju u Malmöu.
Bilo je jedanaest sati. Wallander je tražio
Hemberga. Doznao je da je otišao iz policije u šest
sati.
Wallander je zatražio njegov privatni broj i odmah
ga nazvao. Hemberg se javio. Bilo je očito da ga je
probudio.
Wallander ga je izvijestio o onome što je otkrio.
Mrtva žena sjedila je na stolici u jednoj kući u
nizu u Arlovu.
 3.

Hemberg je došao u Arlov netom poslije ponoći.

Službenici za osiguranje tragova već su se prihvatili
posla. Wallander je poslao Anderssona kući s
njegovim autom, bez pobližeg objašnjenja onoga što
se dogodilo. Zatim je stajao kod vrtnih vrata i čekao
da stignu prva vozila ophodnje.
Razgovarao je s kriminalističkim asistentom
Stefanssonom koji je bio njegovih godina.
- Jesi li je poznavao? - upitao je Stefansson.
- Nisam - odgovorio je Wallander.
- A što onda radiš ovdje?
- To ću objasniti Hembergu - rekao je Wallander.
Stefansson ga je pogledao sumnjičavo. No nije više
ništa pitao.
Hemberg je prvi ušao u kuhinju. Zastao je na
vratima i promatrao mrtvu ženu. Wallander je opazio
kako mu pogled leti po sobi. Nakon duljeg vremena
obratio se Stefanssonu koji je, čini se, osjećao veliko
poštovanje prema Hembergu. - Znamo li tko je to?
Otišli su u dnevnu sobu. Stefansson je otvorio
torbu i poslagao nekoliko papira po stolu.
- Alexandra Batista Lundstrom - odgovorio je. -
Švedske narodnosti. Rođena u Brazilu. 1922. Očito
je došla ovamo neposredno nakon rata. Ako sam
dobro shvatio što piše u papirima, bila je udana za
Šveđanina koji se preživao Lundstrom. Postoje spisi
o rastavi braka iz 1957.- godine. Tada je već imala
švedsko državljanstvo. Švedskim prezimenom poslije
se više nije koristila. Njezina poštanska štedna
knjižica glasi na prezime Batista, a ne Lundstrom.
- Je li imala djece?
Stefansson je odmahnuo glavom. - U svakom
slučaju, čini se da ovdje nije živio nitko drugi.
Razgovarah smo s jednim susjedom. Ona je tu živjela
otkako je kuća sagrađena.
Hemberg je kimnuo i zatim se obratio Wallanderu.
- Mislim da bismo trebah otići gore i pustiti tehničare
da ovdje rade na miru.
Stefansson im se htio pridružiti, ali Hemberg ga je
odbio. Na katu su bile tri sobe. Ženina spavaća soba,
jedna soba u kojoj nije bilo ništa drugo osim velikoga
garderobnog ormara te jedna soba za goste. Hemberg
je sjeo na krevet u sobi za goste i dao znak
Wallanderu da sjedne na stolicu u kutu.
- Zapravo imam samo jedno pitanje - počeo je
Hemberg. - Što misliš koje?
- Ti, naravno, želiš znati što ja radim ovdje.
- Ja bih to formulirao malo strože - rekao je
Hemberg. - Kojeg vraga tražiš ovdje?
- To je duga priča - rekao je Wallander.
- Skrati je - odgovorio je Hemberg. - Ah nemoj
ništa izostaviti.
Wallander je počeo pričati. O listiću sportske
prognoze, o telefonskim razgovorima, o vožnjama
taksijem. Hemberg je piljio u pod dok je slušao. Kad
je Wallander završio, on je još neko vrijeme sjedio
šutke.
 - Za to što si našao osobu koju je netko ubio,
moram te pohvaliti, naravno - počeo je. - Tvoja je
tvrdoglavost očito bez mane. Uz to, nisi razmišljao
posve pogrešno. Ah bez obzira na to, ovo je
nemoguće. U policiji ne postoji nešto što se zove
individualno i tajno istraživanje. Policajci nikad, ni u
kojim okolnostima, ne izdaju zapovijedi sami sebi.
Ovo govorim samo jedanput.
Wallander je kimnuo, shvatio je.
- Imaš li još što na duši? Osim ovoga što te dovelo
u Arlöv? Wallander ga je izvijestio o razgovoru s
Helenom.
- Ništa drugo?
- Ništa.
Wallander je bio spreman da mu Hemberg očita
prodiku. Ah Hemberg je samo ustao s kreveta i dao
mu znak da pođe s njim.
Na stubištu je zastao i okrenuo se prema
Wallanderu. - Danas sam te pokušavao dobiti - rekao
je - da ti kažem kako je pregled oružja završen. Nismo
doznah ništa neočekivano. No meni su rekli da si ti
na bolovanju.
- Danas ujutro me bolio trbuh. Želučano- crijevna
viroza.
Hemberg ga je gledao podsmješljivo. - Kratko je
trajala - rekao je. - A budući da si ozdravio, možeš
noćas ostati ovdje. Možda nešto naučiš. Ne diraj
ništa, ne govori ništa, ah pamti sve.
.
U tri i pol odnijeli su ženu. Oko jedan sat Sjunnesson
je stigao u Arlöv. Wallander se pitao kako to da čovjek
ne izgleda umorno, iako je bila ponoć. Hemberg,
Stefansson i još jedan policajac temeljito su
pregledah stan, izvlačili su ladice i otvarah ormare i
prikupili mnogo dokumenata koje su zatim stavili na
stol. Wallander je pratio razgovor između forenzičara
Jörnea i Hemberga. Nije bilo sumnje da je žena bila
zadavljena. No Jörne je pri prvom pregledu vidio i da
je prethodno dobila udarac u zatiljak. Hemberg je
rekao da prije svega mora znati koliko je dugo već
mrtva.
- Vjerojatno je sjedila nekoliko dana na stolici -
odgovorio je Jörne.
- Koliko?
- Ne želim nagađati. Morat ćeš se strpjeti do
obdukcije.
Nakon razgovora s Jörneom, Hemberg se obratio
Wallanderu. - Ti, naravno, razumiješ, zašto sam tako
pitao - rekao je.
- Želiš znati je li umrla prije Hälena?
Hemberg je kimnuo. - To bi nam moglo objasniti
zašto si netko oduzima život. Nije neobično da ubojice
počine samoubojstvo.
Hemberg je sjeo na sofu u dnevnoj sobi.
Stefansson je stajao na hodniku i razgovarao s
policijskim fotografom.
- Nešto ipak možemo reći sa sigurnošću - rekao je
Hemberg nakon nekoliko trenutaka šutnje. - Žena je
ubijena dok je sjedila na stolici. Netko ju je udario po
glavi. Otuda tragovi krvi na podu i na stolnjaku.
Zatim ju je zadavio. To upućuje na nekoliko mogućih
odgovora.
Hemberg je pogledao Wallandera.
Iskušava me, pomislio je Wallander. Žeh znati
vrijedim li što. - To upućuje na činjenicu da je
poznavala onoga tko ju je ubio.
- Točno. A dalje?
Wallander je razmišljao. Što se još moglo
zaključiti? Odmahnuo je glavom.
- Moraš otvoriti oči - rekao je Hemberg. - Je li se
što nalazilo na stolu? Šalica? Nekoliko šalica? Kako
je bila odjevena. Jedno je to što je poznavala
počinitelja. Zamislimo, jednostavno, da je to bio
muškarac. No koliko ga je dobro poznavala?
Wallander je shvatio. Ljutilo ga je što nije odmah
shvatio što Hemberg misli. - Bila je u spavaćici i
jutarnjem ogrtaču - rekao je. - To ne odijevaš kad
očekuješ posjet.
- Kako je izgledala njezina spavaća soba?
- Krevet nije bio napravljen.
- Zaključak?
- Moguće je da je Alexandra Batista bila u vezi s
muškarcem koji ju je ubio.
- Dalje?
- Na stolu nije bilo šalica. Ali zato je pokraj
štednjaka bilo nekoliko neopranih čaša.
- Pregledat ćemo ih - rekao je Hemberg. - Što su
pili? Postoje h otisci prstiju? Prazne čaše često mogu
ispričati zanimljive priče.
 Teško je ustao sa sofe. Wallander je zapazio da je
umoran.
- Dakle, znamo mnogo toga - nastavio je Hemberg.
- Budući da ništa ne upućuje na provalu, radimo
prema teoriji da je ubojica imao druge, dakle, osobne
motive.
- Ali to nam ni dalje ne objašnjava požar u
Hälenovu stanu.
Hemberg je upitno pogledao. - Sada ideš prebrzo
- rekao je - a trebali bismo postupati smireno i
metodički. Donekle smo sigurni u određene stvari i
moramo poći od toga. Prema onom što još ne znamo
moramo biti suzdržani. Ne možeš složiti slagalicu dok
je pola dijelova još u kutiji.
Izašli su na hodnik. Stefansson je obavio svoj
razgovor s policijskim fotografom i sad je telefonirao.
- Kako si došao ovamo? - upitao je Hemberg.
- Taksijem.
- Onda se možeš vratiti sa mnom.
Na povratku u Malmö Hemberg je sjedio pokraj
njega i šutio. Vozili su kroz maglu i kišicu.
Hemberg je ostavio Wallandera pred njegovom
kućom u Rosengardu. - Javi mi se sutra - rekao je. -
Naravno, samo ako se oporaviš od svojih želučanih
tegoba.
Wallander je otišao u svoj stan. Već je svanulo.
Magla se počela razilaziti. Nije se potrudio ni skinuti
odjeću, nego je samo legao na krevet. Ubrzo je
zaspao.
 Probudilo ga je zvono na vratima. Onako snen
oteturao je u hodnik i otvorio vrata.
Pred njim je stajala njegova sestra Kristina. -
Smetam li?
Wallander je odmahnuo glavom i pustio ju je
unutra.
- Radio sam cijelu noć. Koliko je sati?
- Sedam. Danas namjeravam s ocem otići u
Löderup. No mislila sam kako bih te prije toga mogla
vidjeti.
Wallander ju je zamolio da skuha kavu dok se on
prao i odjenuo čistu odjeću. Dugo je držao lice ispod
slavine s hladnom vodom. Kad se vratio u kuhinju, iz
tijela je već otjerao dugu noć.
- Ti si jedan od rijetkih muškaraca koje poznajem,
a koji nemaju dugačku kosu - rekla je Kristina i
nasmiješila se.
- Meni to ne pristaje - odgovorio je Wallander. -
Sam Bog zna da sam pokušavao. Ne mogu nositi ni
bradu. S bradom izgledam glupo. Mona mi je
zaprijetila da će me ostaviti kad bi me vidjela takvog.
- I kako si ti?
- Dobro.
Wallander se na trenutak pitao treba h joj
ispričati što se dogodilo. O šutnji koja je trenutačno
vladala među njima.
Prije, dok su oboje još živjeli kod kuće, imah su
prisan odnos pun povjerenja. Wallander je ipak
odlučio da ništa ne laže. Otkako je živjela u
Stockholmu, udaljili su se jedno od drugoga i nisu se
čuli redovito.
Wallander je sjeo za stol i pitao kako je ona.
- Dobro.
- Otac je rekao da si upoznala nekoga tko se bavi
bubrezima.
- On je inženjer i radi na izradi novog uređaja za
dijalizu.
- Ne znam točno što je to - rekao je Wallander. -
Ali zvuči dojmljivo.
Onda je shvatio da je došla s određenim razlogom.
Vidio joj je to po licu.
- Ne znam zašto - rekao je - ali uvijek vidim kad
želiš nešto posebno.
- Ne mogu shvatiti zašto se tako odnosiš prema
tati!
Wallander je ostao zbunjen. - Što misliš time reći?
- A što misliš? Ne pomažeš mu pri pakiranju, ne
želiš čak niti vidjeti njegovu kuću u Löderupu. Kad
ga sretneš na ulici, praviš se da ga ne poznaješ.
Wallander je odmahnuo glavom. - Je li to on
rekao?
- Da, i ljuti se.
- Ništa od toga nije točno.
- Ali ni ja te nisam vidjela otkako sam ovdje. A on
se danas seli.
- Je li ti rekao da sam bio kod njega? I da me
gotovo izbacio iz kuće?
- O tome mi nije rekao ni riječi.
 - Ne trebaš vjerovati svemu što on kaže. Bar ne
onome što govori o meni.
- Znači da to nije točno?
- Ništa od toga nije točno. Čak mi nije niti rekao
da je kupio kuću. Nije mi je htio pokazati, nije rekao
koliko ju je platio. Kad sam htio pomoći da se
spakira, ispustio sam jedan tanjur i on je napravio
scenu. Kad ga sretnem na ulici, stanem i razgovaram
s njim. Iako se katkad čini da nije pri sebi.
Wallander je osjetio da mu ne vjeruje. To ga je
naljutilo. Ali još ga je više naljutilo što je tu sjedila i
držala mu prodiku. To ga je podsjetilo na majku. I na
Monu. A i na Helenu. Nije podnosio žene koje su si
dopuštale da mu govore kako se treba ponašati. - Ti
mi ne vjeruješ - rekao je mrgodno - ah trebala bi. Ne
zaboravi da živiš u Stockholmu i da je stari cijelo
vrijeme na mojoj grbači. To je velika razlika.
Telefon je zazvonio. Bilo je sedam sati i dvadeset
minuta. Wallander je podignuo slušalicu.
Bila je to Helena. - Zvala sam te sinoć - rekla je.
- Radio sam cijelu noć.
- Budući da se nitko nije javio, mislila sam da sam
nazvala pogrešan broj. Onda sam nazvala Monu i
pitala je. - Wallanderu zamalo nije ispala slušalica iz
ruke. - Što si učinila?
- Nazvala sam Monu i pitala je za tvoj broj.
Wallanderu je odmah bilo jasno kakve će to imati
posljedice. Ako je Helena nazvala Monu, to je značilo
da će se Monina ljubomora razbuktati do krajnjih
granica. To nikako neće popraviti njihov odnos.
 - Jesi li još tu? - upitala je.
- Da - odgovorio je Wallander. - Ah sada imam
posjet. Došla je moja sestra.
- Ja sam u uredu. Možeš me nazvati.
Wallander je spustio slušalicu i vratio se u
kuhinju. Kristina ga je upitno pogledala. - Nije ti
dobro?
- Dobro mi je - rekao je - ah sad moram raditi.
Rastali su se na hodniku.
- Trebala bi mi vjerovati - rekao je Wallander. - Ne
možemo se uvijek pouzdati u ono što kaže tata.
Pozdravi ga i kaži mu da ću doći čim budem mogao.
Ako sam dobro došao i ako napokon netko kaže gdje
se uopće nalazi ta kuća.
- Na istočnom rubu Löderupa - rekla je Kristina.
- Prođeš pokraj jedne seoske trgovine, zatim kroz
drvored vrba na kraju kojega se na lijevoj strani
nalazi ta kuća. S ulične strane je kameni zid. Kuća
ima crni krov i veoma je lijepa.
- Jesi h bila ondje?
- Prva pošiljka otpremljena je jučer.
- Znaš li koliko je platio kuću?
- On to ne želi reći.
Kristina je otišla. Wallander joj je mahnuo kroz
kuhinjski prozor. Progutao je ljutnju zbog onoga što
je otac rekao. Strašnije od toga bilo je ono što je rekla
Helena. Wallander ju je nazvao.
Kad je čuo da ona razgovara s nekim drugim,
zalupio je slušalicom. Nije mu se često događalo da
se ne može svladati. No sad je osjetio da je veoma
blizu toga. Ponovno je nazvao. I dalje je bilo zauzeto.
Mona će prekinuti s njim, pomislio je. Mislit će da
sam se ponovno počeo udvarati Heleni. Ono što
budem rekao neće igrati nikakvu ulogu. Ionako neće
vjerovati.
Nazvao je još jedanput. Ovaj put se javila.
- Što si htjela malo prije? - upitao je Wallander.
Odgovorila je gotovo zlobnim tonom. - Moraš li biti
tako neljubazan?
- Jesi li baš morala nazvati Monu?
- Pa ona zna da me ti više ne zanimaš.
- Zna li? Ne poznaješ ti dobro Monu!
- Nemam se namjeru ispričati zbog toga što sam
je pitala za tvoj telefonski broj.
- Dakle, što si htjela?
- Obavijestiti te o svojim istraživanjima. Kapetan
Verke mi je pomogao. Sjećaš li se? Rekla sam ti da
imamo jednoga staroga kapetana.
Wallander se sjetio toga.
- Imam preslike tu na svojem stolu. Popise
mornara i strojara koji su radili u švedskim
brodarskim tvrtkama. Kao što možeš i zamisliti, ima
ih veoma mnogo. Jesi li, uostalom, siguran da je
čovjek radio samo na brodovima koji su plovili pod
švedskom zastavom?
- Nisam ni u što siguran - odgovorio je Wallander.
- Možeš doći po popise – rekla je - ako imaš
vremena. Ah danas poslijepodne imam jedan
sastanak.
 Wallander je obećao da će doći prijepodne. Zatim
je spustio slušalicu i pomislio kako bi sada zapravo
trebao nazvati Monu i objasniti joj o čemu je riječ. No
odustao je od toga. Jednostavno se nije usudio.
Bilo je deset minuta do osam. Odjenuo je jaknu.
Pomisao na to kako će cijeli dan provesti u
ophodnji nije mu popravila raspoloženje.
Upravo je htio izaći iz stana kad je zazvonio
telefon. Mona, pomislio je. Zove da mi kaže neka idem
kvragu. Duboko je udahnuo i podignuo slušalicu.
To je bio Hemberg. - Kako tvoje želučane tegobe?
Upravo sam krenuo u policiju.
- Dobro, ah dođi gore k meni. Razgovarao sam s
Lohmanom. Ti si, uostalom, svjedok s kojim još
moramo razgovarati. Danas ne ideš u ophodnju. Uz
to, bit ćeš pošteđen racija u narkomanskim
jazbinama.
Dolazim - rekao je Wallander.
Ne moraš doći prije deset. Mislio sam da bi mogao
sjediti s nama dok budemo još jedanput temeljito
istražili ubojstvo u Arlovu.
Razgovor je završio. Wallander je pogledao na sat.
Imat će dovoljno vremena da ode po papire koji su ga
čekali kod Helene. Na kuhinjskom zidu nalazio se
autobusni vozni red. Bude li se požurio, neće morati
čekati.
Kad je izašao iz stana, dočekala ga je Mona. Nije
to očekivao. Kao ni ono što se zatim dogodilo. Odmah
mu je prišla i opalila pljusku. Zatim se okrenula i
otišla.
 Wallander je bio tako zbunjen da uopće nije znao
kako bi se ponašao. Obraz ga je pekao, a čovjek koji
je u blizini zaključavao vrata svojeg auta, znatiželjno
ga je promatrao.
Mona je već nestala. Polako je krenuo prema
autobusnoj postaji. Imao je knedlu u grlu. Nije
vjerovao da bi Mona mogla reagirati tako oštro.
Autobus je stigao. Wallander se odvezao u
središte grada. Magla se razišla, ah bilo je oblačno. I
dalje je padala kišica. Sjedio je u autobusu, a glava
mu je bila prazna. Događaji iz protekle noći više nisu
postojali. Žena koja je sjedila mrtva na stolici u
kuhinji bila je dio nekog sna. Jedino je stvarna bila
Mona, koja ga je pljusnula i zatim otišla svojim
putom. Bez riječi. Bez oklijevanja.
Moram razgovarati s njom, pomislio je. Ne sada
dok je još bijesna, ah večeras..
Izašao je iz autobusa. Obraz ga je i dalje pekao.
Udarac je bio doista snažan. Pogledao se u jednom
izlogu. Obraz mu je bio baš crven. Zastao je. Pomislio
je kako bi što prije morao razgovarati s Larsom
Anderssonom. Zahvaliti mu na pomoći i objasniti što
se dogodilo.
Zatim je razmišljao o kući u Löderupu, koju još
nije vidio. I o kući u kojoj je proveo djetinjstvo i koja
više nije bila u vlasništvu obitelji. Produžio je dalje.
Neće mu biti bolje bude h nepomično stajao na
nogostupu u središtu Malmöa.
Wallander je pokupio debelu omotnicu koju mu je
Helena ostavila na recepciji. - Moram razgovarati s
njom - rekao je gospođi iza stakla.
 Zauzeta je. Zamolila me da vam dam ovo ovdje.
Wallander je pomislio kako se Helena uzrujala
zbog jutrošnjeg razgovora i nije ga htjela vidjeti. To
mu nije bilo teško zamisliti.
Kad je došao u policijsku upravu, bilo je devet sati
i pet minuta. Otišao je u svoju sobu i odahnuo
vidjevši da ga ondje nitko ne čeka. Ponovno je
razmislio o onome što se dogodilo toga jutra. Ako
nazove u frizerski salon, Mona će reći da nema
vremena. Dakle, morao je čekati do večeri.
Otvorio je omotnicu i začudio se što je Helena
prikupila tako mnogo popisa imena iz različitih
brodarskih tvrtki. Tražio je ime Artur Hälen. Nije ga
našao. Najsličnije je bilo ime jednog mornara, Hale,
koji je najčešće plovio za tvrtku Granges, te ono
jednog strojarskog časnika, Hälen, iz tvrtke
Johnssonline. Wallander je gurnuo papire u stranu.
Ako je popis bio potpun, onda je to značilo da je
Hälen plovio na brodovima koji nisu bili registrirani
pod švedskom zastavom. U tom slučaju bit će gotovo
nemoguće pronaći ga. Wallander odjednom više nije
znao čemu se zapravo nadao. Objašnjenje, za što?
Trebalo mu je gotovo tričetvrt sata da pregleda
popise. Ustao je popeo se kat više. Na hodniku se
sudario sa svojim šefom. - Nisi li trebao biti kod
Hemberga? - upitao je Lohman.
- Idem k njemu.
- Što si zapravo radio u Arlovu?
- To je duga priča. O tome ću razgovarati s
Hembergom.
 Lohman je odmahnuo glavom i odjurio.
Wallanderu je laknulo što će ostati pošteđen mračnih
i deprimirajućih rupa za konzumiranje opojnih
sredstava, koje su njegovi kolege morah pretražiti
toga dana.
Hemberg je sjedio u svojoj sobi i listao neke
papire.
Kao i obično, noge je držao na stolu. Podignuo je
glavu kad se Wallander pojavio na otvorenim
vratima. - Što se dogodilo s tobom? - upitao je
pokazujući na njegov obraz.
- Naletio sam na vrata - odgovorio je Wallander.
- To je odgovor koji daju zlostavljane žene kad ne
žele prijaviti svoje muževe - rekao je Hemberg u šah i
uspravio se na stolici.
Wallander se osjećao pročitanim. Bilo mu je sve
teže shvatiti što Hemberg zapravo misli. Čini se da je
raspolagao nekom vrstom dvoznačnog jezika, u
kojem je njegov sugovornik cijelo vrijeme morao
tražiti pravi smisao riječi.
- Još čekamo Jorneov konačan rezultat - rekao je
Hemberg. - Za takvo što treba mnogo vremena. Sve
dok ne znamo točno kad je žena umrla, ne možemo
postaviti teoriju daju je Hälen ubio i poslije toga
otišao kući kako bi ubio i sebe. Zbog kajanja ili od
straha.
Hemberg je ustao i stavio papire pod ruku.
Wallander je pošao za njim u sobu za sastanke, malo
dalje niz hodnik. Ondje su već sjedili neki
kriminalistički službenici, među njima i Stefansson,
koji je Wallandera gledao svisoka. Sjunnesson je
čistio nokte i nije nikog niti pogledao. Uz njih, tu su
bila dva muškarca koje je Wallander poznavao.
Jedan se zvao Homer, drugi Mattsson. Hemberg je
sjeo na čelo stola i pokazao na stolicu za Wallandera.
- Mora h nam već sada pomagati redarstvena
policija? - pitao je Stefansson. - Zar nemaju dovoljno
posla sa svojim usranim prosvjednicima?
- Redarstvena policija ne mora nam pomagati -
strpljivo je odgovorio Hemberg. - Ali Wallander je
pronašao ženu ondje u Arlovu. Zbog toga je ovdje.
Jednostavno je.
Čini se da je Stefansson bio jedini kojemu je
smetala Wallanderova nazočnost. Ostali su uljudno
kimnuli. Wallander je pretpostavljao da su bili sretni
što su dobili pojačanje. Sjunnesson je ostavio
čačkalicu kojom je čistio nokte. Očito je to bio znak
da Hemberg može početi. Wallander je zapazio
metodičku točnost kojom istražni tim održava
sastanak. Sjedne strane, držah su se činjenica
kojima su raspolagah. A druge strane, dopuštah su
jedan drugome, ponajprije Hembergu, da usmjeri
senzore na različite strane. Zašto je Alexandra
Batista bila ubijena? Kako to može biti povezano s
Hälenom? Ima h i drugih tragova?
- Drago kamenje u Hälenovu trbuhu - rekao je
Hemberg potkraj sastanka. - Dao sam ih draguljaru
na procjenu. Što pedeset tisuća kruna. Dakle, mnogo
novca. Ovdje kod nas ubijah su i za mnogo manje
novca.
- Prije nekoliko godina netko je jednom vozaču
taksija razbio glavu željeznom cijevi - rekao je
Sjunnesson. - Piljenje tada iznosio dvadeset dvije
krune.
Hemberg je pogledao prisutne. - Susjedi? - upitao
je. - Jesu li što čuli ih vidjeli?
Mattsson je listao svoje bilješke. - Nije nitko ništa
vidio - rekao je. – Batista je živjela odvojeno od svih.
Rijetko kad je izlazila, osim u nabavu. Nije dobivala
posjete.
- Netko je ipak morao vidjeti Hälena kako dolazi -
napomenuo je Hemberg.
- Očito nije. Najbliži susjedi doimaju se kao
sasvim normalni Šveđani. To znači, iznimno
znatiželjni.
- Kada je Batista viđena posljednji put?
- Mišljenja se razilaze u vezi s tim. Ali iz onoga što
sam izvukao od njih može se zaključiti da je to bilo
prije nekoliko dana. Ne zna seje li to bilo prije dva ili
tri dana.
- Znamo li od čega je živjela?
Sada je na redu bio Homer. - Čini se da je imala
male prihode - rekao je - dijelom nepoznatog
podrijetla. U Portugalu je jedna banka koja ima
podružnicu u Brazilu. S bankama to uvijek traje
prokleto dugo. U svakom slučaju, nije radila. Ako
pogledate što je imala u ormarima i smočnici, vidjet
ćete da njezin život nije bio zahtjevan.
- Ah kuća?
- Nema kredita. Platio ju je bivši suprug.
- A gdje je on?
 - U grobu - odgovorio je Stefansson. - Umro je
prije nekoliko godina. Pokopan je u Karlskogi.
Razgovarao sam s njegovom udovicom. Ponovno se
oženio. Bilo je pomalo neugodno. Nažalost, prekasno
sam shvatio da ona nije znala ni za kakvu Alexandru
Batistu u njegovu životu. Čini se da Batista nije imala
djece.
- Moguće - rekao je Hemberg i okrenuo se prema
Sjunnessonu.
- Još smo kod toga - rekao je on - provjeravamo
otiske prstiju na različitim čašama. Čini se da su pili
crno vino. Španjolsko, mislim. Otiske uspoređujemo
s onima na praznoj boci koja se nalazila u kuhinji.
Ujedno provjeravamo postoje li ti otisci u našim
registrima. A onda ćemo ih, naravno, usporediti s
Hâlénovim.
- Njegovi bi se otisci zapravo mogli nalaziti i u
registrima Interpola - prekinuo ga je Hemberg. - Ali
trebat će vremena da dođemo do tih podataka.
- Možemo pretpostaviti da je Alexandra Batista
pustila ubojicu u kuću - nastavio je Sjunnesson. -
Nema tragova provale na prozorima ili vratima.
Naravno, on je mogao imati vlastiti ključ. Poslije smo
pogledah Hålėnove ključeve, ali nijedan od njih nije
odgovarao. Vrata koja vode u zimski vrt bila su
pritvorena, kao što nam je rekao Wallander. Budući
da Batista nije imala ni psa ni mačku, možemo
pretpostaviti da su bila otvorena kako bi mogao
ulaziti noćni zrak. Što opet može upućivati na to da
se nije bojala niti je očekivala da će se nešto dogoditi.
No možda je i počinitelj tim putom izašao iz kuće. Sa
stražnje strane nitko ga nije mogao vidjeti.
- Drugi tragovi? - Hemberg nije popuštao.
- Ništa što bi pobudilo pozornost.
Hemberg je odgurnuo papire koji su ležali pred
njim na stolu. - Onda znači da moramo nastaviti -
rekao je. - Neka se forenzičari malo požure. Najbolje
što bi nam se ovdje moglo dogoditi bilo bi to da
možemo Hàléna povezati s ubojstvom Alexandre
Batiste. Ja osobno vjerujem u to. No moramo
nastaviti razgovarati sa susjedima i otkriti različite
okolnosti.
Zatim se Hemberg obratio Wallanderu. - Imaš U
još što dodati? Ipak si ti bio taj koji ju je pronašao.
Wallander je odmahnuo glavom i osjetio da su mu
usta suha. - Ništa. Nisam uočio ništa posebno o
čemu vi niste već raspravljah.
Hemberg je počeo bubnjati prstima po stolu. -
Onda više ne moramo sjediti ovdje - rekao je. - Zna li
tko što je danas za ručak?
- Haringa - rekao je Hörner. - To je najčešće dobro.
Hemberg je zamolio Wallandera da pođe s njim
objedovati, ali Wallander je odbio. Izgubio je tek.
Imao je potrebu biti sam i razmisliti. Otišao je u svoju
sobu po jaknu. Kroz prozor je vidio da je kišica
prestala. U trenutku kad je htio izaći iz sobe, ušao je
jedan njegov kolega iz redarstvene policije. On je
bacio kapu na stol.
- Neka sve ide kvragu - rekao je i tromo sjeo na
stolicu. Zvao se Jörgen Berglund i došao je s jednog
seoskog imanja u blizini Landskrone. Wallander nije
baš dobro razumio njegov dijalekt. - Uništili smo dva
narkomanska gnijezda - nastavio je Berglund. U
jednom smo pronašli trinaestogodišnje djevojčice
koje su prije nekoliko tjedana pobjegle od kuće.
Jedna od njih tako je odvratno smrdjela da smo
morali začepiti nos. Druga je ugrizla Perssona za
nogu kad smo je htjeh podići. Što se zapravo događa
u ovoj zemlji? I zašto ti nisi bio s nama?
- Pozvali su me k Hembergu - odgovorio je
Wallander. Na drugo pitanje, što se događa sa
Švedskom, nije znao odgovoriti.
Uzeo je jaknu i otišao.
Na recepciji zaustavila ga je jedna od djevojaka
koje su sjedile u telefonskoj centrali. - Ovdje je
poruka za tebe – rekla je i pružila mu papir kroz
okno. Na njemu je bio telefonski broj.
- Što je ovo? - upitao je.
- Netko je nazvao i rekao da je tvoj daljnji rođak.
Nije siguran hoćeš li ga se sjećati.
- Je li rekao kako se zove?
- Ne, ah čini se da je prilično star.
Wallander je gledao u telefonski broj. Tu je bio i
pozivni broj: 0411. Ovo ne može biti istina, pomislio
je. Moj otac zove i kaže da je moj daljnji rođak kojeg
se vjerojatno ne sjećam.
- Gdje se nalazi Löderup? - upitao je.
- Mislim, da je to u policijskom okrugu Ystad.
- Ne mislim na policijski okrug nego na područje
obuhvaćeno ovim pozivnim brojem.
 - Pripada Ystadu.
Wallander je stavio cedulju u džep i otišao. da je
imao automobil, odmah bi otišao u Löderup i pitao
oca što je zapravo htio postići s tim pozivom. Kad bi
dobio odgovor, rekao bi bez razmišljanja da od sada
među njima nema više ništa. Nema više kartanja ni
telefonskih razgovora. Wallander bi obećao da će doći
na pogreb za koji se nada da neće biti u tako dalekoj
budućnosti. AH to nije bilo sve. Wallander je hodao
ulicom Fiskehamnsgatan. Zatim je skrenuo u
Slottsgatan i produžio do Kungsparka. Imam dva
problema, pomislio je. Najveći i najvažniji je Mona.
Drugi je moj otac. Oba problema moram riješiti što je
moguće prije.
Sjeo je na jednu klupu i promatrao par vrabaca
koji su se kupah u lokvi. U grmlju je spavao pijan
čovjek. Zapravo bih ga trebao podići na noge,
pomislio je Wallander. Posjesti ga na klupu i
pobrinuti se da ga odvedu u policijsku postaju kako
bi se ondje otrijeznio. No u ovom trenutku to mi je
potpuno svejedno. Neka i dalje leži tu.
Ustao je i krenuo dalje. Izašao je iz Kungsparka i
došao do ulice Regentsgatan. Još nije bio gladan.
Ipak se zadržao na Trgu Gustava Adolfa i kupio
kobasicu. Zatim se vratio u policijsku upravu.
Već je bilo jedan i pol. Hemberg je bio zauzet.
Wallander nije znao što treba raditi. Zapravo bi
morao razgovarati s Lohmanom o tome što bi trebao
raditi popodne. No nije to učinio. Umjesto toga
mornari i strojari. Ponovno je primaknuo popise koje
mu je dala Helena. Još jedanput pročitao je sva
imena. Pokušavao je zamisliti lica tih ljudi, njihov
život. Uz rub su bili napisani njihovi datumi rođenja.
Wallander je ponovno odložio papire. S hodnika je
čuo nešto što je zvučalo kao podsmjehivanje.
Wallander je pokušao misliti na Hälena. Svojega
susjeda. Koji je predao listić sportske prognoze,
nabavio posebnu bravu i zatim se ustrijelio. Sve je
govorilo u prilog tome da će se Hembergova teorija
pokazati održivom. Hälen je iz nekog razloga ubio
Helenu Batistu i poslije toga sebi oduzeo život.
Tu je odjednom bio kraj. Hembergova teorija bila
je sasvim logična i uvjerljiva. No Wallanderu se ipak
činilo da je nekako šuplja. Ljuska je bila dobra. Ali
sadržaj? I dalje mnogo toga nije bilo jasno. Nikako se
nije uklapala u dojam koji je Wallander imao o
svojem susjedu. Wallander nikad ne bi mogao reći da
je bio strastven ih nasilan. Doduše, i najpovučenije
osobe mogu postati kaotične i nasilne kad su pod
pritiskom, no je li se doista moglo zamisliti da je
Hälen mogao ubiti ženu s kojom je bio u vezi?
Nešto nedostaje, pomislio je Wallander. Unutar
ljuske nema ničega.
Pokušao je još malo razmišljati.
Odsutan duhom promatrao je popise na stolu.
Nije mogao reći kako mu se javila ta pomisao, ali
odjednom je počeo čitati datume rođenja u desnom
stupcu. Koliko je Hälen zapravo imao godina? Sjećao
se da je bio rođen 1898. godine, ali ne i kojega dana.
Wallander je nazvao centralu i zatražio da ga spoje sa
Stefanssonom. On se odmah javio.
 - Wallander je. Samo sam htio znati imaš li negdje
zapisan Hälenov datum rođenja.
- Želiš li mu čestitati rođendan?
Ovaj čovjek me ne voli, pomislio je Wallander. No
doći će vrijeme kad ću mu pokazati da sam mnogo
bolji istražitelj od njega.
- Hemberg me zamolio da se pozabavim nečim -
slagao je Wallander.
Stefansson je odložio slušalicu. Wallander ga je
čuo kako lista papire.
- 17. rujna 1898. - rekao je Stefansson. - Još što?
- To je bilo sve - rekao je Wallander i spustio
slušalicu. Zatim je ponovno primaknuo popise. Na
trećem listu pronašao je ono što je tražio, manje ili
više svjesno. Strojara koji je rođen 17. rujna 1898.
Anders Hansson. Isti inicijali kao kod Artura Hälena,
pomislio je Wallander.
Prelistao je ostale papire kako bi se uvjerio da
nema još ljudi koji su rođeni isti dan. Pronašao je
jednog mornara koji je rođen 19. rujna 1901. godine.
To je bilo najbliže.
Wallander je uzeo telefonski imenik i potražio broj
prijavnog ureda. Budući da su Hälen i on stanovali u
istoj kući, morali su biti prijavljeni u istom uredu.
Javila se žena. Wallander je pomislio kako se i dalje
može predstavljati kao kriminalistički službenik.
- Zovem se Wallander i zovem iz ureda
kriminalističke policije - počeo je. - Riječ je o
smrtnom slučaju koji se dogodio prije nekoliko dana.
Ja sam u odjelu za ubojstva.
 Rekao je Hälenovo ime, adresu i datum rođenja.
- A što želite znati? - pitala je žena.
- Postoje li podaci o tome da je Hälen prije imao
drugo ime.
- Dakle, da je promijenio prezime?
Kvragu, pomislio je Wallander. Ljudi ne mijenjaju
ime, samo prezime.
- Pogledat ću - rekla je žena.
Pucanj u prazno, pomislio je Wallander.
Poduzimam nešto i prije nego što sam temeljito
razmislio o tome.
Bio je u iskušenju da jednostavno spusti
slušalicu. Ali žena će misliti da je razgovor prekinut
pa će možda nazvati policiju. Čekao je. Potrajalo je
dugo dok se nije vratila.
- Smrtni slučaj je tek prijavljen - rekla je. - Zato je
trajalo tako dugo. No vi ste imali pravo.
Wallander je ustao sa stolice.
- On se prije zvao Hansson. Prezime je promijenio
1962. godine.
Točno, pomislio je Wallander, ali ipak pogrešno.
- A ime - upitao je. - Kako ono glasi?
- Anders.
- Ali trebalo je biti Artur.
Odgovor ga je iznenadio.
- To je točno. Njegovi su roditelji sigurno voljeli to
ime. Ih se nisu mogli složiti. Zvao se Erik Anders
Artur Hanisson.
 Wallander je ostao bez daha. - Hvala vam što ste
mi pomogli.
Kad je spustio slušalicu, Wallander je odjednom
osjetio želju da obavijesti Hemberga o tome što je
doznao. No nije se pomaknuo sa stolice. Pitanje je
bilo koliko je njegovo otkriće zapravo vrijedno. Sam
ću se baviti ovim, pomislio je. Ako bude bezuspješno,
nitko neće ništa znati.
Wallander je uzeo notes i načinio sažetak. Što je
znao zapravo? Artur Hälen je prije sedam godina
promijenio ime. Linnea Almqvist na prvom katu rekla
je jednom prilikom da se Hälen doselio šezdesetih
godina. To bi moglo odgovarati.
Wallander je sjedio s olovkom u ruci. Zatim je
ponovno nazvao prijavni ured. Javila se ista žena.
- Nešto sam zaboravio - ispričao se Wallander. -
Moram znati kada se Hälen doselio u Rosengärd.
- Mislite Hansson - ispravila ga je žena. - Pogledat
ću.
Ovaj put je sve išlo brže. - Doselio se 1. siječnja
1962.
- A gdje je stanovao prije toga?
- To ne znam.
- Mislim da to piše u vašim spisima.
- Živio je u inozemstvu. Gdje, to vam ne mogu reći.
Wallander je kimnuo.
- Onda je to sve. Obećavam da vam više neću
smetati.
Vratio se svojim bilješkama. Hanson 1962. godine
dolazi iz nekog mjesta u inozemstvu u Malmö i tada
mijenja ime. Počinje vezu s jednom ženom u Arlovu.
Jesu li se poznavali otprije, ne znam. Nakon nekoliko
godina netko je ubija, a Hälen počini samoubojstvo.
Nije jasno kojim se redom to dogodilo. Ali Hälen se
ubija. Nakon što je ispunio listić sportske prognoze,
stavio je na vrata dodatnu bravu i progutao vrijedno
drago kamenje.
Wallander je načinio grimasu. Još nije došao do
točke s koje bi mogao početi. Zašto čovjek mijenja
ime, pomislio je. Kako bi se učinio nevidljivim? Kako
ga ne bi mogli pronaći? Da nitko ne zna tko je on ili
tko je bio?
Tko je ili tko je bio?
Wallander je razmišljao. Hälena nitko nije
poznavao. On je bio vuk samotnjak. No moguće da
postoje ljudi koji su poznavali čovjeka imenom
Anders Iansson. Pitanje je samo kako da ih pronađe.
U tom trenutku palo mu je na um nešto što se
dogodilo prethodne godine i Što mu možda može
pomoći da se približi rješenju.
Jedne večeri dogodila se tučnjava između
nekoliko pijanih ljudi dolje u trajektnom pristaništu.
Wallander je otišao onamo s kolegama kako bi
prekinuo tučnjavu. Jedan od sudionika bio je danski
pomorac koji se zvao Holger Jespersen. Prema
Wallanderovoj procjeni, njega su uvukli u tučnjavu
protiv njegove volje. Wallander je to rekao svojem
pretpostavljenom. Tvrdio je da Jespersen nije ništa
učinio, pa su ga pustih, a druge su odveli u postaju.
Wallander je poslije zaboravio taj događaj.
 Nakon nekoliko tjedana Jespersen se odjednom
pojavio pred njegovim vratima u Rosengärdu i donio
mu bocu danske Aquavite kako bi mu zahvalio za
pomoć. Wallanderu nije bilo jasno kako ga je
Jespersen pronašao, no pozvao ga je unutra.
Jespersen je imao problema s alkoholom, bar svaka
tri mjeseca. Između toga radio je na različitim
brodovima kao strojar. Bio je dobar pripovjedač i
činilo se da poznaje svakoga skandinavskog pomorca
koji je živio posljednjih pedesetih godina. Jespersen
je pričao kako je provodio večeri u baru u Nyhavnu.
Kad nije pio alkohol, pio je kavu, a inače pivo. No
uvijek u istoj gostionici. Osim ako u to vrijeme nije
bio na moru.
Wallander se sjetio toga, Jespersen zna, pomislio
je. U svakom slučaju, može mi dati kakav savjet.
Wallander je već donio odluku. Bude li imao
sreće, Jespers će biti u Kopenhagenu i nadao se da
mu sada nije vrijeme za opijanje. Ostatak dana
Wallander će provesti u vožnji do Kopanhagena i
natrag. Činilo se da ga u policijskoj upravi nitko ne
treba.
Ipak, prije nego što prijeđe Sund, morao je obaviti
još jedan telefonski razgovor. Kao da mu je odluka da
otputuje u Kopenhagen ulila potrebno
samopouzdanje. Otipkao je broj frizerskog salona u
kojem je radila Mona.
Žena, koja je podignula slušalicu, zvala se Karin i
bila je vlasnica. Wallander ju je vidio nekoliko puta.
Smatrao ju je nametljivom i znatiželjnom. Ali Mona je
rekla da je ona dobra šefica. Predstavio se i zamolio
je da Moni prenese poruku.
- Možete i sami razgovarati s njom - rekla je Karin.
- Žena koju frizira upravo je pod haubom za sušenje.
- Ja sam na sastanku - odgovorio je Wallander,
nastojeći zvučati kao da je silno zaposlen. - Samo joj
recite, molim vas, da ću joj se javiti najkasnije do
deset sati navečer.
Karin je obećala da će prenijeti Moni poruku.
Poslije toga Wallander je osjetio kako mu je
tijekom toga kratkog razgovora izbio znoj. No ipak je
bio sretan što je nazvao.
Zatim je izašao iz policijske uprave i u posljednji
tren čas stigao na hidrogliser koji polazi u tri sata.
Prijašnjih godina često je odlazio u Kopenhagen. U
posljednje vrijeme katkad i s Monom. Prije toga
najčešće sam. Volio je taj grad. Katkad je išao u
gradsko kazalište kad bi se izvodila opera koju je želio
vidjeti.
Zapravo nije volio hidroglisere. Putovanje je
prolazilo prebrzo. Na starim trajektima više je osjećao
da između Švedske i Danske postoji razmak. Da
putuje u inozemstvo kad prelazi preko Sunda. Gledao
je kroz prozor dok je pio kavu. Jednoga će dana
sigurno tu izgraditi most, pomislio je, ali ja taj dan
vjerojatno neću doživjeti.
Kad je Wallander stigao u Kopenhagen, ponovno
je počela padati kišica. Plovilo je pristalo u Nyhavnu.
Jespersen mu je objasnio gdje se nalazi gostionica u
koju on zalazi i Wallander je bio veoma napet kad je
ušao.
 Bilo je petnaest do četiri. Osvrnuo se po tom
mračnom lokalu. Gotovo za svakim stolom sjedio je
po jedan gost i pio pivo.
Odnekud se čuo radio. Ilije to bio gramofon?
Ženski glas pjevao je na danskome nešto što je
zvučalo vrlo osjećajno. Wallander nije otkrio
Jespersena ni za jednim stolom. Iza šanka stajao je
gostioničar i rješavao križaljku u novinama koje su
otvorene ležale pred njim. Podigao je glavu kad je
Wallander prišao šanku.
- Jedno pivo - rekao je Wallander. Čovjek mu je
dao Tuborg.
- Tražim Jespersena - rekao je Wallander.
- Holgera? On dolazi tek za jedan sat.
- Dakle, nije na moru?
Gostioničar se nasmiješio. - Zacijelo će doći za
jedan sat. Najčešće dolazi tako oko pet sati.
Wallander je sjeo za stol i čekao. Sentimentalni
ženski glas zamijenio je jedan također sentimentalni
muški glas. Ako Jespersen dođe u pet sati, Wallander
će na vrijeme stići u Malmö i nazvati Monu.
Razmišljao je što će joj reći. Uopće neće spomenuti
pljusku. Reći će joj zašto je nazvao Helenu. I neće
popustiti sve dok mu ne povjeruje.
Jedan je muškarac zaspao za stolom. Gostioničar
je i dalje bio nagnut nad svojom križaljkom. Vrijeme
je polako prolazilo. Tu i tamo vrata su se otvorila pa
je ušla danja svjetlost. Netko je dolazio, netko odlazio.
Wallander je pogledao na sat. Deset do pet.
Jespersen još nije došao. Ogladnio je i naručio
nekoliko komada kobasice. I još jedan Tuborg. Imao
je osjećaj da gostioničar još razmišlja o istoj riječi kao
i prije kad je došao.
Bilo je pet sati. I dalje nije bilo Jespersena. Neće
doći, pomislio je Wallander.
Ušle su dvije žene. Jedna od njih naručila je
rakiju i sjela za stol. Druga je otišla iza šanka.
Gostioničar je ostavio novine i počeo pregledavati
boce na polici. Žena je očito radila ovdje.
Bilo je pet i dvadeset.
Vrata su se otvorila i Jespersen je ušao. U traper-
jakni i s kapom na glavi. Otišao je do šanka i
pozdravio. Gostioničar je odmah preda nj stavio
šalicu kave i pokazao mu stol za kojim je sjedio
Wallander. Jaspersen je uzeo šalicu i nasmiješio se
kad je vidio da je to Wallander.
- Ovo nisam očekivao - rekao je na lošemu
švedskom jeziku. - Švedski policijski pomoćnik u
Kopenhagenu.
Nisam pomoćnik - rekao je Wallander - nego
kriminalistički policajac.
Nije U to isto? - rekao je Jespersen kroz smijeh i
stavio u kavu četiri kocke šećera. - U svakom slučaju,
lijepo je što ste me posjetili - rekao je. - Ja poznajem
sve koji dolaze ovamo. Znam što piju i znam što
govore. I oni znaju sve to o meni. Katkad se pitam
zašto ne idem nekamo drugamo. No mislim da se ne
usuđujem.
- Zašto ne?
- Netko bi mogao reci nešto što ja ne želim čuti.
 Wallander nije bio siguran je li shvatio sve što je
Jespersen rekao. Dijelom je govorio nekom
mješavinom danskog i švedskog jezika, dijelom su
njegove riječi bile nejasne.
- Došao sam ovamo sastati se s tobom - rekao je
Wallander. - Mislio sam da mi možeš pomoći.
- Svakom drugom policajcu rekao bih neka ide
kvragu - živahno je odgovorio Jespersen - ah s tobom
je drukčije. Što želiš znati?
Wallander je ukratko ispričao što se dogodilo.
- Jedan pomorac koji se zove Anders Hansson, ali
i Artur Hälen - završio je. - Koji je plovio kao mornar
i kao strojar.
- Za koju brodarsku tvrtku?
- Sahlen.
Jespersen je polako odmahnuo glavom. - Ja bih
morao čuti da je netko promijenio ime - rekao je. - Ne
vjerujem da se takvo što događa često.
Wallander je pokušao opisati Hälenov izgled.
Ujedno je mislio na fotografije koje je vidio u
pomorskim knjigama. Čovjek se mijenja. Možda je
Hälen namjerno promijenio svoj izgled, kao štoje to
učinio i s imenom?
- Možeš li mi reći još Što? - upitao je Jespersen. -
Osim da je bio mornar i strojar, što je samo po sebi
neobična kombinacija. U koje je luke plovio? Na
kakvim brodovima?
- Mislim da je često bio u Brazilu - nesigurno je
rekao Wallander. - Rio de Janeiro, naravno. Ah i u
gradu koji se zove Sao Luis.
 - Sjeverni Brazil - odgovorio je Jespersen. - Bio
sam ondje jednom. Imao sam slobodno i stanovao
sam u otmjenom hotelu koji se zvao Gasa Grande.
- To je sve što znam - rekao je Wallander.
Jespersen ga je pogledao, stavivši u kavu još
jednu kocku šećera. - Netko tko ga je poznavao? Je li
to ono što želiš znati? Netko tko je poznavao Andersa
Hanssona ili Artura Hälena?
Wallander je kimnuo.
- Onda trenutačno ne možemo ništa učiniti -
rekao je Jespersen - ali raspitat ću se. Ovdje i u
Malmöu. A sad možemo nešto pojesti, mislim.
Wallander je pogledao na sat. Pet i pol. Nije se
trebao žuriti. Bude li išao onim trajektom u devet,
stici će kući dovoljno rano da nazove Monu. Uz to,
bio je gladan. Komadići kobasice nisu ga zasitili.
- Školjke - odlučio je Jespersen i ustao. - Idemo u
restoran Anne- Birte „Krug” i naručit ćemo Školjke.
Wallander je platio svoje piće. Budući da je
Jespersen već izašao, morao je platiti i njegovu kavu.
Restoran Anne- Birte „Krug” nalazio se u donjem
dijelu Nyhavna. Još je bilo rano pa su lako pronašli
stol. Školjke možda nisu bile ono što bi Wallander
želio jesti, ali Jespersen je donio takvu odluku.
Wallanderje nastavio piti pivo, dok je Jespersen
prešao na limunadu koja je bila žuta poput otrova.
- Trenutačno ne pijem - rekao je - ali počet ću za
nekoliko tjedana.
Objedovali su, a Wallander je slušao
Jespersenove mnogobrojne i dobro ispričane priče iz
vremena koje je proveo na moru. Otišli su oko osam
i pol.
Wallander je bio malo zabrinut jer nije znao hoće
li imati dosta novca da plati račun jer Jespersen je
očito smatrao da je pozvan. No imao je dovoljno.
Rastali su se ispred restorana „Krug”.
- Istražit ću to - obećao je Jespersen. - Javit ću se.
Wallander je otišao do trajektnog pristaništa i
stao u red. Trajekt je krenuo točno u devet.
Wallander je sklopio oči i odmah zaspao.
Probudila ga je tišina koja je vladala oko njega.
Brujanje brodskih motora je utihnulo. Začuđeno je
pogledao uokolo. Nalazili su se negdje na sredini puta
između Danske i Švedske. Kapetan j broda priopćio
je preko zvučnika da se dogodio kvar na strojevima
pa su morah odvući brod natrag u Kopenhagen.
Wallander | je ustao sa sjedala i pitao stjuardesu
postoji li na brodu telefon, j Dobio je negativan
odgovor.
Kada ćemo se vratiti u Kopenhagen? - upitao je. j
To će, nažalost, potrajati nekoliko sati, ali
pozivamo vas na ; sendvič i piće po vašem izboru. , f
Ne želim sendvič - rekao je Wallander. - Trebam
telefon.
Nitko mu nije mogao pomoći. Obratio se
kormilaru koji mu 3 je kratko i odrješito objasnio da
se radiotelefoni ne mogu upotrebljavati za privatne
razgovore ako putnici na brodu nisu ugroženi.
Wallander je ponovno sjeo.
 Ona mi neće vjerovati, pomislio je. Kvar motora
na trajektu. To je za nju previše. Naša će veza
propasti za sva vremena.
Wallander je stigao u Malmö u dva i pol u noći.
Tada je već odbacio pomisao da nazove Monu. Kad se
iskrcao u Malmöu, kiša je lijevala. Budući da više nije
imao novca kako bi pozvao taksi, morao je pješačiti
cijelim putom do Rosengarda. Samo što je ušao u
stan, pozlilo mu je. Nakon što je povratio, dobio je
vrućicu.
Školjke, pomislio je. Nemam valjda doista
želučane tegobe.
Ostatak noći Wallander je proveo šećući od
kreveta do zahoda i natrag. Sjetio se da nije nazvao i
javio da je ozdravio. Dakle, i dalje je bio na bolovanju.
U zoru je napokon uspio odspavati nekoliko sati. Ah
oko devet sati ponovno je morao otići u zahod. Nije
mogao niti pomisliti da u takvom stanju nazove
Monu. U najboljem slučaju shvatila bi da je bolestan.
Telefon je bio nijem. Cijeli dan nitko nije nazvao.
Kasno navečer osjećao se bolje. No bio je tako slab
da si nije mogao pripraviti ništa drugo osim šalice
čaja. Prije nego što je ponovno zaspao pitao se kako
je Jespersenu. Nada se da se muči jednako kao i on.
Na koncu konca, on je predložio da jedu školjke.
Sutradan ujutro pokušao je jesti kuhano jaje. No
to je završilo tako da je morao trčati u zahod. Ostatak
dana proveo je u krevetu, ali osjetio je da mu se
želudac oporavlja.
U pet sati poslijepodne zazvonio je telefon. Bio je
to Hemberg. - Tražio sam te - rekao je.
 - Ležim u krevetu. Bolestan sam.
- Želučano- crijevna viroza?
- Ne. Školjke.
- Mislim da nitko razuman ne jede školjke!
- Ja sam to, nažalost, učinio, pa mi se obilo o
glavu.
Hemberg je promijenio temu. - Zovem te kako bih
te obavijestio da je Jörne gotov - rekao je. - Nije bilo
onako kako smo mislili. Hälen sije oduzeo život prije
nego što je Alexandra Batista bila zadavljena. To
znači da istragu moramo okrenuti u drugom smjeru.
Riječ je, dakle, o nepoznatom počinitelju.
- Možda je sve bilo samo slučajno - rekao je
Wallander.
- da je Batista umrla, a Hälen se ubio? S dragim
kamenjem u želucu? To možeš govoriti nekom
drugom. Ah nama nedostaje jedna karika u lancu.
Jednostavnije rečeno, drama s dva lika pretvorila se
u dramu s tri lika.
Wallander je htio ispričati Hembergu kako je
Hälen promijenio ime, ah osjetio je da opet mora
povraćati. Ispričao se.
- Kada ti bude bolje, dođi k meni - rekao je
Hemberg. - I moraš piti mnogo tekućine. Tekućina je
jedino što pomaže.
Nakon što je na brzinu završio razgovor i riješio se
posjeta odlaskom u zahod, "Wallander se vratio u
krevet. Večer i noć proveo je na granici između sna i
jave. Želudac mu se umirio, ali i dalje se osjećao
malaksalo. Sanjao je o Moni i onome što je rekao
'Hemberg. No nije se mogao usredotočiti ni na što.
Uopće nije i mogao jasno misliti. !
Ujutro mu je bilo bolje. Pripremio sije tost i popio
šalicu slabe kave. Želudac se nije bunio. Prozračio je
stan. Kišni su se oblaci razišli i zatoplilo je. Oko
podneva Wallander je nazvao frizerski , salon za žene.
Ponovno mu se javila Karin.
- Možete li reći Moni da čuje nazvati večeras? -
pitao je. - Bio sam bolestan. '
- Reći ću joj.
Wallander nije mogao reći je li njezin glas zvučao
sarkastično. Nije vjerovao da je Mona drugima
pričala o svojem privatnom životu.
Oko jedan sat Wallander je bio spreman za
odlazak u policijsku upravu. Za svaku sigurnost prvo
je nazvao i pitao je li Hemberg ondje. Nakon nekoliko
bezuspješnih pokušaja da ga dobije ili barem dozna
gdje se nalazi, Wallander je odustao. Odlučio je otići
nešto kupiti i onda ostatak popodneva provesti
pripremajući se za razgovor s Monom, što neće biti
lako.
Večerao je juhu, legao na kauč i gledao televiziju.
Nekoliko minuta poslije sedam oglasilo se zvono na
vratima. Mona, pomislio je. Shvatila je da nešto nije
u redu pa je došla vidjeti što je sa mnom. Ali kad je
otvorio vrata, ugledao je Jespersena.
- Tvoje usrane školjke - ljutito je rekao Wallander.
- Dva dana bio sam bolestan.
Jespersen ga upitno pogledao. - Ja nisam ništa
osjetio - rekao je. - Školjke su sigurno bile u redu.
 Wallander je shvatio da nema smisla nastaviti
razgovarati o hrani. Pustio je Jespersena unutra.
Sjeli su u kuhinju.
- Ovdje se osjeti nekakav čudan miris.
- Upravo tako miriši nakon što je netko gotovo
četrdeset sati sjedio u zahodu.
Jespersen je odmahnuo glavom. - Sigurno je riječ
o nečem drugom - rekao je - a ne školjke Anne- Birte.
- Ti si ovdje - rekao je Wallander. - To znači da mi
imaš nešto reći.
- Dobro bi mi došlo malo kave - rekao je
Jespersen.
- Nažalost, potrošio sam svu kavu. Nisam znao da
ćeš doći.
Jespersen je kimnuo. Nije se naljutio. - Od
školjaka možeš dobiti jake bolove u trbuhu - rekao
je. - Ali griješim li kad kažem da tebe muči zapravo
nešto drugo?
Wallander je otvorio usta. Jespersen ga je gledao
izravno u središte svih njegovih trenutačnih bolova.
- Možda imaš pravo. Alija o tome ne želim govoriti.
- Jesam li ti već rekao koliko poštujem vašeg
predsjednika Palmea?
- On nije predsjednik. Nije čak ni predsjednik
vlade. Uz to, sigurno nisi došao k meni kako bi mi to
rekao.
- Ipak sam morao reći - Jespersen je bio uporan.
- No imao si pravo kad si rekao da me ovamo dovelo
nešto drugo. Kad živiš u Kopenhagenu, u Malmö ideš
samo kad moraš. Ako znaš Što mislim.
 Wallander je nestrpljivo kimnuo. Jespersen je
znao biti veoma naporan. Osim kad je pričao svoje
mornarske priče. U tome je bio pravi majstor.
- Malo sam razgovarao s prijateljima u
Kopenhagenu - nesmetano je nastavio Jespersen. -
Ali od toga nije bilo koristi. Zatim sam došao ovamo
u Malmö i tu sam imao više sreće. Razgovarao sam s
jednim električarem koji je cijelu vječnost plovio
morima. Zove se Ljungstrom. Sada živi u domu za
starije i nemoćne. Zaboravio sam ime doma. On još
jedva stoji na nogama, ah ima dobro pamćenje.
- I što je rekao?
- Ništa. Ali predložio je da porazgovaram s jednim
čovjekom u luci. A kad sam pronašao tog čovjeka i
pitao ga za Hanssona i Hälena, on je rekao: - Svi
pitaju za njih, obojicu.
- Što je time mislio reći?
- A što misliš? Pa ti si policajac, moraš znati ono
što obični ljudi ne znaju.
- Još jedanput, što je rekao?
- Da svi pitanju za njih.
Wallander je shvatio. - Dakle, još ga je netko pitao
za njega.
- Da.
- A tko?
- Nije znao reći ime. No tvrdio je da je to bio
nekakav tip koji je izgledao zapušteno. Neobrijan,
loše odjeven, pripit.
- Kad je to bilo?
- Prije mjesec dana.
 Nekako u ono vrijeme kad je Hälen dao ugraditi
još jednu bravu, pomislio je Wallander. - I nije znao
kako se zove taj čovjek? Mogu lija razgovarati s njim?
Kako se zove?
- On ne želi razgovarati s policajcem.
- Zašto ne?
Jespersen je slegnuo ramenima.- Pa znaš kako je
u luci. Sanduci se slučajno raspadnu. Odjednom
nedostaje jedna ili dvije vreće kave.
Wallander je već čuo kako se priča o tome.
- Ah ja sam se raspitao i malo dalje - rekao je
Jespersen. - I ako sam dobro shvatio, ima nekoliko
divljih tipova koji se povremeno sastaju i popiju po
koju bocu. Tu, u parku, usred grada. Zaboravio sam
kako se zove. Mislim nešto s P.
- Pildammspark?
- E, taj! Uz to, čovjek koji je pitao za Hälena i
Hanssona ima spuštenu vjeđu.
- Na kojem oku?
- Lako ćeš ga prepoznati ako ga sretneš.
- Dakle, pitao je za Hälena ili Hanssona. Prije
otprilike mjesec dana. I mota se po Pildammsparku?
- Mislio sam da bismo ga mogli pokušati naći prije
nego što se vratim u Kopenhagen - rekao je
Jespersen. - A možda usput naiđemo i na kakav
kafić.
Wallander je pogledao na sat. Sedam i pol.
- Večeras ne mogu. Imam dogovor.
- Dobro, onda se vraćam u Kopenhagen. I
razgovarat ću s Anne- Birte o njezinim školjkama.
 - Možda je bilo nešto drugo - rekao je Wallander.
- Upravo ću to reći Anne- Birte.
Izašli su na hodnik. - Hvala ti što si došao - rekao
je Wallander. - I hvala ti što si mi pomogao.
- U redu je - odgovorio je Jespersen. - Da nije bilo
tebe, ja bih onda, kad su oni momci počeli tučnjavu,
morao platiti kaznu i sigurno bih još imao i problema.
- Vidimo se - rekao je Wallander.- Ali više nećemo
jesti školjke!
- Nećemo više jesti školjke - rekao je Jespersen i
otišao.
Wallander se vratio u kuhinju i zapisao ono što je
upravo čuo. Netko je tražio Hälena ih Hanssona. To
je bilo prije mjesec dana. U isto vrijeme Hälen je dao
ugraditi još jednu bravu u svoja vrata. Čovjek koji se
raspitivao o Hälenu imao je spuštenu vjeđu i inače je
izgledao kao skitnica, a možda je stalno boravio u
Pildammsparku.
Wallander je odložio olovku. I o ovome ću morati
razgovarati s Hembergom, pomislio je. Ovo je sada
doista pravi trag.
Wallanderu je tada palo na um kako je trebao
zamoliti Jespersena da se raspita je li čuo da neki od
njegovih prijatelja spominje ženu koja se zove
Alexandra Batista.
Ljutio se što mu je to promaknulo. Ne razmišljam
dovoljno, rekao je sam sebi. Radim sasvim
nepotrebne pogreške.
Bilo je već petnaest minuta do osam. Wallander je
hodao tamo- amo po stanu. Nije imao mira, iako mu
je želudac sad bio u redu. Pitao se bi li trebao nazvati
oca ili novi telefonski broj u Löderupu. No postojala
je opasnost da se opet posvađaju. Bilo mu je dovoljno
ono s Monom.
Kako bi mu brže prošlo vrijeme, prošetao se oko
bloka. Došlo je ljeto.
Večer je bila topla.
Pitao se što će biti s putovanjem u Skagen koje su
planirah.
U osam i pol vratio se u stan. Sjeo je za kuhinjski
stol i stavio ručni sat preda se. Ponašam se kao
dijete, pomislio je. Ali ovog trenutka doista ne znam
kako to mogu promijeniti.
Nazvao je u devet sati. Mona se odmah javila.
- Prije nego što ponovno spustiš slušalicu, htio
bih ti nešto objasniti - počeo je Wallander.
- Tko je rekao da je imam namjeru spustiti?
Wallander je bio zbunjen. Tako se dobro
pripremio i točno je znao što joj žeh reći. A sada je
ona govorila umjesto njega.
- Vjerujem ti da možeš sve objasniti - rekla je - ah
mene to u ovom trenutku ne zanima. Mislim da
bismo se trebali naći i razgovarati.
- Sada?
- Ne večeras, ali sutra. Ako možeš.
- Mogu.
- Onda ću sutra navečer doći k tebi kući. Ah ne
prije devet. Moja majka ima sutra rođendan i obećala
sam joj da ću je posjetiti.
- Ja mogu pripremiti večeru.
 - To nije potrebno.
Wallander je ponovno počeo objašnjavati, ali
prekinula gaje.
Sutra ćemo razgovarati o tome - rekla je. - Ne
sada. Ne preko telefona.
Razgovor je trajao manje od minute. Ništa nije išlo
onako kako sije Wallander zamislio. Bio je to razgovor
o kojem se nije usudio niti razmišljati. Osjetio je po
njezinu glasu da se ne sprema ništa dobro.
Uznemirio se pri pomisli da će ostatak večeri
sjediti kod kuće. Bilo je devet i petnaest. Ništa me ne
sprječava da se prošećem do Pildammsparka,
pomislio je. Možda ću vidjeti čovjeka sa spuštenom
vjeđom.
U jednoj knjizi u njegovu regalu bilo je stotinu
kruna u malim novčanicama. Wallander ih je stavio
u džep, odjenuo jaknu i izašao iz stana. Nije puhao
vjetar i još je bilo toplo. Idući prema autobusnoj
postaji, pjevušio je melodiju iz opere Rigoletto. Vidio
je da dolazi autobus pa je potrčao.
Kad je sišao kod Pildammsparka, zapitao seje li to
doista bila dobra zamisao. Park je bio velik. Uz to,
zapravo je tražio ubojicu. Još mu je u ušima
odzvanjala Hembergova izričita zabrana da radi sam.
Ali mogu se bar prošetati, pomislio je. Nisam u odori.
Nitko ne zna da sam policajac. Ja sam samo čovjek
koji šeće svojega nevidljivog psa.
Wallander je hodao jednom od staza u parku.
Ispod jednog drveta sjedila je skupina mladih. Netko
je svirao gitaru. Wallander je vidio nekoliko boca
vina. Pitao se u čemu sve krše zakon. Lohmann bi
sigurno odmah nešto poduzeo. No Wallander je samo
produžio. Prije nekoliko godina i sam bi mogao biti
jedan od ovih koji sjede pod drvetom. Ali sada je
policajac i mora uhititi ljude koji na javnome mjestu
piju vino i rakiju. Odmahnuo je glavu pri toj pomisli.
Nije mogao dočekati da počne raditi u
kriminalističkoj policiji. Nije postao policajac zato da
bi hvatao mlade koji prvih toplih ljetnih večeri sviraju
gitaru i piju vino, nego doista velike zločince koji su
počinili nasilje, otuđili nečije vlasništvo ili
krijumčarili drogu.
Zašao je dublje u park. Malo podalje čula se
prometna buka. Dvoje mladih, zagrljenih, prošlo je
pokraj njega. Wallander je pomislio na Monu. Sve će
biti dobro. Uskoro će zajedno otputovati na Skagen.
I on više nikad neće zakasniti na sastanak.
Wallander je zastao. Na jednoj klupi, nedaleko od
njega, sjedili su neki ljudi i pili rakiju. Jedan od njih
povlačio je uzicu psa ovčara koji nije htio ležati na
mjestu. Wallander im je polako prišao. Činilo se da
se opće nisu obazirah na njega. Wallander nije mogao
vidjeti ima li tko od njih spuštenu vjeđu.
Iznenada je jedan muškarac ustao i teturajući se
ispriječio pred Wallanderom. Bio je veoma snažan.
Mišići su mu se napeli ispod košulje koja je bila
otkopčana do trbuha. - Treba mi deset kruna - rekao
je.
Wallander je isprva htio reći ne. Deset kruna bilo
je mnogo novca. Ah onda se predomislio.
- Tražim jednog momka - rekao je. - Jednog sa
spuštenom vjeđom.
 Wallander je očekivao da će imati sreće. Silno se
zbunio kad je dobio odgovor koji nije očekivao.
- Rune nije ovdje. Vrag zna kamo je nestao.
- Točno - rekao je Wallander. - Rune.
- A tko si ti, dovraga? - upitao je čovjek koji se
njihao pred njim.
- Zovem se Kurt - odgovorio je Wallander. - Ja sam
Runeov stari prijatelj.
- Nisam te nikad vidio ovdje.
Wallander mu je dao deset kruna. - Kaži Runeu
da sam ga tražio kad ga budeš vidio - rekao je. - Reci,
ovdje je bio Kurt. Znaš li uopće kako je Runeu
prezime?
- Ne znam ima li on uopće prezime. Rune je Rune.
- A gdje stanuje?
Čovjek se na trenutak prestao njihati. - Mislio
sam da ste prijatelji. Moraš znati gdje stanuje.
- On se prilično često seli.
Čovjek se okrenuo prema ostalima koji su sjedili
na klupi.
- Zna li tko od vas gdje Rune sada stanuje?
Razgovor koji je slijedio bio je silno zbrkan.
Potrajalo je dok se uopće nisu složili o kojem je
Runeu riječ. Zatim su iznosili različita mišljenja o
tome gdje Rune trenutačno stanuje. I ima li uopće
kakvu adresu.
Wallander je čekao. Ovčar pokraj klupe
neprestano je lajao. Mišićav muškarac se vratio.
 - Ne znamo gdje Rune stanuje - rekao je. - Ali
možemo mu reći da je Kurt bio ovdje.
Wallander je kimnuo i brzo se udaljio. Naravno da
je mogao pogriješiti. Više ljudi ima spuštenu vjeđu.
Ipak je bio siguran da je na pravom tragu. Pomislio
je kako bi odmah trebao nazvati Hemberga i
predložiti mu da nadziru park. Možda policija već u
registru ima muškarca sa spuštenom vjeđom?
Ali Wallander je odjednom osjetio nekakvu
nesigurnost. Išao je prebrzo. Prvo bi morao
razgovarati s Hembergom. Reći će mu za promjenu
imena i sve ono što mu je ispričao Jespersen. Tada
će Hemberg morati odlučiti je h to trag ih nije.
Wallander će sutra razgovarati s Hembergom.
Izašao je iz parka i sjeo u autobus koji ga je
odvezao do stana.
I dalje je bio umoran i iscrpljen nakon tegoba sa
želucem i zaspao je prije ponoći.
.

Sutradan se probudio naspavan već u sedam sati.

Nakon što je utvrdio da mu se želudac smirio, popio
je šalicu kave. Zatim je nazvao telefonski broj koji mu
je dala djevojka na recepciji u policijskoj upravi.
Dugo je zvonilo dok mu se otac nije javio.
- Jesi li to ti? - grubo je upitao otac. - U ovoj gužvi
nisam odmah našao telefon.
- Zašto zoveš na policiju i predstavljaš se kao
daljnji rođak? Pa valjda možeš reći da si moj otac!
- Ne želim imati posla s policijom - odgovorio je
otac. - Zašto me ne dođeš posjetiti?
 - Ja čak i ne znam gdje stanuješ. Kristina mi je
samo približno opisala gdje se nalazi tvoja kuća.
- Previše si lijen da bije sam pronašao.
Wallander je vidio da je razgovor otišao u krivom
smjeru. Najbolje će biti da ga što prije prekine.
- Doći ću za nekoliko dana - rekao je. - Prvo ću te
nazvati pa ćeš mi objasniti put. Kako si?
- Dobro.
- Je li to sve? Dobro?
- Ovdje je priličan nered. Ali kad sve pospremim,
bit će odlično. Imam lijep atelje vani u jednoj staroj
staji.
- Doći ću - obećao je Wallander.
- Vjerovat ću tek kad te budem vidio ovdje - rekao
je otac. - Policajcima se može uvijek vjerovati.
Wallander je završio s razgovorom. Možda poživi
još dvadeset godina, pomislio je razočarano. A ja ću
se cijelo to vrijeme morati natezati s njim. Neću ga se
riješiti. Možda bih to trebao napokon shvatiti. A ako
je već sada tako mrzovoljan, s godinama će biti još
teži.
Wallander je pojeo s ponovno probuđenim tekom
nekoliko sendviča i zatim se autobusom odvezao u
policijsku upravu.
Malo poslije osam sati pokucao je na Hembergova
poluotvorena vrata. Odgovor je slijedio u obliku
brundanja. Ušao je.
Hemberg ovaj put iznimno nije držao noge na
stolu. Stajao je kod prozora i listao jutarnje novine.
 Kad je Wallander ušao, Hemberg ga je
podsmješljivo pogledao. - Školjke - rekao je. - Tu
moraš biti jako oprezan. One upijaju svu nečistoću iz
vode.
- Možda je i nešto drugo - odgovorio je Wallander,
izvlačeći se. Hemberg je odložio novine i sjeo.
Moram razgovarati s tobom - rekao je Wallander.
- I razgovor će trajati dulje od pet minuta.
Hemberg mu je dao znak da sjedne.
Wallander je pričao o tome kako je otkrio da je
Hälen prije nekoliko godina promijenio ime. Zapazio
je da Hemberg sluša. Zatim ga je izvijestio o svojem
razgovoru s Jespersenom, o posjetu prethodne večeri
i o šetnji kroz Pildammspark.
Čovjek koji se zove Rune - zaključio je. - Koji nema
prezime, a jedna mu je vjeđa spuštena.
Hemberg je razmišljao. Ništa ne govoreći. - Nema
čovjeka bez prezimena - rekao je zatim. - A gradu
poput Malmöa ne može biti mnogo ljudi sa
spuštenom vjeđom.
Zatim se smrknuo. - Već sam ti jednom rekao da
ne radiš na svoju ruku. Trebao si još sinoć stupiti u
kontakt sa mnom ili s nekim drugim. Mi bismo doveli
ovamo te tipove koje si susreo u parku. Nakon
temeljitog ispitivanja i noći u ćeliji za triježnjenje ljudi
se obično dobro sjećaju svega. Jesi li zapisao njihova
imena?
Nisam rekao da sam policajac. Predstavio sam se
kao Runeov prijatelj.
 Hemberg je odmahnuo glavom. - Ne možeš ovako
nastaviti - rekao je. - Mi radimo otvoreno, osim ako
ne postoje razlozi za suprotno.
Tražio me novac - branio se Wallander - inače bih
samo prošao.
Hemberg je upitno pogledao Wallandera. - A što si
ti radio u Pildammsparku?
- Šetao sam.
- Znači da nisi istraživao na svoju ruku?
- Morao sam se malo kretati nakon želučanih
tegoba.
Hembergovo lice odavalo je veliku sumnju. -
Drugim riječima, slučajno si izabrao baš
Pildammspark.
Wallander nije odgovorio. Hemberg je ustao.
- Uključit ču nekoliko ljudi u ovu priču. U ovom
trenutku moramo raditi na što širem frontu. Ja bih
pomislio da je Hälen ubio Batistu. Ali čovjek katkad
griješi. A to samo znači da moramo podvući crtu i
početi iznova.
Wallander je izašao iz Hembergove sobe i spustio
se kat niže. Nadao se da neće naletjeti na Lohmana.
No činilo se da ga je njegov pretpostavljeni vrebao.
Izašao je iz sobe za sastanke ravno pred Wallandera.
- Već sam se pitao gdje si - rekao je.
- Bio sam na bolovanju - uzvratio je Wallander. -
Pokvario sam želudac. Školjkama.
- Danas si u ophodnji - rekao je Lohman. -
Razgovaraj s Hakanssonom.
 Wallander je otišao u sobu u kojoj redarstvenici
primaju zaduženja. Hakansson, koji je bio visok i
debeo i stalno se znojio, sjedio je za stolom i listao
ilustrirani časopis.
Podigao je glavu kad je Wallander ušao. - Središte
grada - rekao je. - Wittberg počinje u devet i radi do
tri. Ti ideš s njim.
Wallander je kimnuo i otišao u svlačionicu. Iz
svojeg ormara uzeo je odoru i preodjenuo se. Upravo
je završio kad je ušao Wittberg. Imao je trideset
godina i neprestano pričao o tome kako sanja da
jednoga dana postane vozač trkaćeg automobila. U
devet i petnaest izašli su iz zgrade policije.
- Kad je toplo, uvijek je mirno - rekao je Wittberg.
- Dakle, ovo bi mogao biti ugodan dan.
.

Dan je doista bio veoma miran. Netom poslije tri sata

Wallander je objesio odoru u svoj ormar. Nisu imali
nikakvih intervencija. Osim što su zaustavili jednog
biciklista koji je vozio pogrešnom stranom.
U četiri sata Wallander je došao kući. Usput je
kupio namirnice. Možda je Mona promijenila plan pa
će ipak biti gladna kad dođe.
U četiri i pol se istuširao i presvukao. Ostalo je još
četiri i pol sata do Monina dolaska. Ništa me ne
sprječava da prošetam kroz Pildammspark, pomislio
je Wallander. Ne, kad idem sa svojim nevidljivim
psom.
Ipak je oklijevao.
Hemberg mu je dao stroge naredbe.
 No Wallander se unatoč tome uputio u park. U pet
i pol hodao je istom stazom u parku kao i prethodne
večeri. Mladi ljudi, koji su svirah gitaru i pili vino,
više nisu bih ondje. Klupa, na kojoj su sjedili pijanci,
također je bila prazna. Wallander je odlučio šetati još
četvrt sata, a onda će se vratiti kući. Spustio se niz
jedan obronak, zastao na trenutak i gledao patke na
velikom jezeru. Odnekud je čuo cvrkut ptica. Drveće
je intenzivno mirisalo po ranom ljetu. Pokraj njega
prošao je stariji par. Wallander je čuo kako pričaju o
nečijoj jadnoj sestri. Čija je to bila sestra i zašto je
bila jadna, nije uspio čuti.
Već se htio okrenuti i vratiti istim putom, kad je
ugledao dvije osobe kako sjede na tlu u sjeni jednog
drveta. Nije mogao vidjeti jesu li bili pijani ili nisu.
Jedan muškarac je ustao. Hodao je nesigurno.
Njegov prijatelj sjedio je pod drvetom i drijemao.
Brada mu je bila na grudima. Wallander mu je
prišao, ali nije mogao reći je li ga vidio i prethodne
večeri. Čovjek je bio u otrcanoj odjeći, a među
njegovim nogama nalazila se prazna boca votke.
Wallander se sagnuo i pokušao mu vidjeti lice. U
istom trenutku čuo je korake na šljunčanoj stazi iza
sebe. Kad se okrenuo, ondje su stajale dvije djevojke.
Jednu je prepoznao, ah nije mogao reći gdje ju je već
vidio.
- Jedan od onih prokletih murjaka - rekla je
djevojka - koji su me tukli na prosvjedu.
Wallander je tada znao tko je ona. Djevojka koja
je prošli tjedan vikala na njega u kafiću.
 Wallander je ustao. U tom trenutku vidio je po
izrazu ica druge djevojke da se nešto događa iza
njegovih leđa. Brzo se okrenuo.
Čovjek koji je sjedio naslonjen na drvo, nije
spavao. Sada je ustao.
U ruci je imao nož.
Zatim se sve dogodilo brzo. Wallander se poslije
sjećao samo toga da su djevojke vrisnule i pobjegle.
Wallander je digao ruke kako bi se zaštitio, no bilo je
prekasno. Nije uspio izbjeći udarac.
Nož ga je pogodio usred prsnoga koša.
Osjetio je kako ga obavija nekakav topli mrak i
zatvara se nad njim.
Prije nego što je pao na šljunčanu stazu, njegova
je svijest prestala bilježiti što se događa.

Zatim je sve bila samo magla. Gusto more, u kojem je sve

bilo bijelo i tiho.

Wallander je četiri dana ležao u dubokoj

nesvijesti. Morao se podvrgnuti dvjema složenim
operacijama. Nož mu je okrznuo srce.
Ali preživio je. I polako se vratio iz magle. Kad je
petog dana ujutro napokon otvorio oči, nije znao što
se dogodilo i gdje se nalazi.
Ali pokraj kreveta bilo je lice koje je poznavao. Lice
koje je značilo sve.
Monino lice.
A ona se smiješila.
 EPILOG

Jednog dana početkom rujna, kad mu je liječnik

nakon pregleda rekao da se za tjedan dana može
vratiti na posao, Wallander je nazvao Hemberga.
Poslijepodne istoga dana Hemberg je došao u
Wallanderov stan u Rosengardu. Sreli su se na
stubištu. Wallander je upravo iznio otpad.
- Ovdje je počelo - rekao je Hemberg pogledavši u
Hälenova vrata.
- Jos se nitko nije doselio - rekao je Wallander. -
Namještaj je još unutra. Šteta od požara nije
uklonjena. Svaki put kad izlazim iz stana ili se
vračam, čini mi se da osjetim dim.
Sjeli su u Wallanderovu kuhinju i pik kavu.
Rujanski dan bio je neuobičajeno hladan. Hemberg
je ispod kaputa imao debeli pulover. - Jesen ove
godine dolazi rano - rekao je.
- Jučer sam posjetio oca - rekao je Wallander. -
Preselio se iz grada u Löderup. Lijepo je ondje u
dolini.
Ne razumijem kako netko može dobrovoljno otići
živjeti u ono blato - hladno je odgovorio Hemberg. -
Kada dođe zima, sve će biti zatrpano snijegom.
Čini se da mu je ondje dobro - rekao je Wallander.
- Uz to, ne vjerujem da ocu smeta loše vrijeme. On
slika od jutra do mraka.
Nisam znao da je tvoj otac umjetnik.
 Stalno slika iste motive - rekao je Wallander. -
Krajolik. S tetrijebom ih bez njega.
Ustao je. Hemberg je pošao za njim u sobu u kojoj
je na zidu visjela slika.
I jedan moj susjed ima takvu - rekao je Hemberg.
- Čini se da su te slike popularne.
Vratili su se u kuhinju.
Ti si načinio sve pogreške koje se mogu načiniti -
rekao je Hemberg. - Ali to sam ti već rekao. Ne
istražuje se na svoju ruku. Ne poduzima se ništa ako
vas nema najmanje dvoje. Nedostajalo je samo
nekoliko centimetara da budeš mrtav. Nadam se da
si nešto naučio. U najmanju ruku ono kako se ne
smiješ ponašati.
Wallander nije odgovorio. Hemberg je imao pravo,
naravno.
Ali ti si bio tvrdoglav - nastavio je Hemberg. -
Otkrio si da je Hälen promijenio ime. I mi bismo to
otkrili, naravno, prije ili poslije. Našli bismo i Runea
Bloma. Ali ti si dobro razmišljao, razmišljao si logički.
Nazvao sam te jer sam bio znatiželjan - rekao je
Wallander. - Ima još mnogo toga Što ja ne znam.
Rune Blom je priznao. Na temelju kriminalističkih
dokaza utvrđeno je da je on ubio Alexandru Batistu.
Sve je počelo 1954. godine - pričao je Hemberg. –
Blom je bio veoma opširan. Hälen, Hi Hansson, kako
se tada zvao, i on bih su u posadi broda koji je plovio
u Brazil. U Sao Luisu su nekako došli do dragoga
kamenja. On tvrdi da su ga po smiješnoj cijeni kupili
od nekog pijanog Brazilca koji nije znao njihovu
vrijednost. No vjerojatno nije bilo tako. Jesu li ih
ukrali ih doista kupili, nećemo nikad doznati.
Odlučili su podijeliti blago. Ah onda je Blom završio
u brazilskom zatvoru zbog ubojstva, a Hälen je
iskoristio tu priliku. Drago je kamenje bilo kod njega.
Promijenio je ime, sakrio se ovdje u Malmöu i
upoznao Batistu. Računao je s tim da će Blom ostati
u zatvoru do kraja života. No Bloma su pustih i on je
počeo tražiti Hälena. Hälenje nekako doznao da se
Blom pojavio u Malrnou. Uplašio se i dao je staviti
još jednu bravu na vrata. No i dalje je posjećivao
svoju prijateljicu Alexandru. Blom ga je pratio. On
tvrdi da je Hàlén počinio samoubojstvo isti dan kad
je on, Blom, otkrio gdje Hàlén stanuje. Očito je to bilo
dovoljno da Hàléna obuzme takav strah da je otišao
kući i ubio se. No to je svakako čudno. Zašto
jednostavno nije dao kamenje Blomu? Zašto bi
progutao kamenje i ubio se? Ima li ikakva smisla u
tome što je bio toliko pohlepan da bi prije umro nego
što bi dao nešto što je ipak samo novac?
Hembergje otpio gutljaj kave i zamišljeno
pogledao kroz prozor.
- Ostalo znaš - nastavio je. - Blom nije našao
drago kamenje. Pretpostavljao je da se ono nalazi kod
Alexandre Batiste. Predstavio se kao prijatelj i ona ga
je pustila unutra, ne sumnjajući ni na- što. Ah ni ona
nije imala kamenje i Blom ju je ubio. Nasilnik. To je
dokazao i prije. Kad pije, zna biti veoma okrutan.
Nekoliko je puta sjedio u zatvoru zbog nanošenja
teških tjelesnih ozljeda. Uza sve to još ubojstvo u
Brazilu. Alexandra Batista trebala je to imati na
umu.
 - A zašto se vratio i zapalio stan? Nije h to bilo
opasno?
- On je samo rekao da je bio bijesan zato što je
drago kamenje nestalo. Ja mu vjerujem. Blom je
neugodan čovjek. Istodobno, možda se bojao da se u
stanu negdje nalazi njegovo ime na kakvom papiriću.
To još nije provjerio do kraja kad si ga ti iznenadio.
Ah naravno da se podmetanjem požara izložio
opasnosti. Netko ga je mogao vidjeti.
Wallander je kimnuo. Sad mu je gotovo sve bilo
jasno.
- Zapravo, odvratno malo ubojstvo. I pohlepan
starac koji se ubija - rekao je Hemberg. - Kada dođeš
u kriminalističku policiju, često to doživljavaš. Nikad
na isti način. Ah uvijek s približno jednakim
motivom.
To sam htio pitati - rekao je Wallander. - Shvaćam
da sam počinio mnoge pogreške.
Ne moraš strahovati zbog toga - rekao je Hemberg.
- Kod nas počinješ raditi 1. listopada. Ne prije.
Wallander je dobro čuo. U sebi je klicao od sreće.
No nije dao da se to vidi, nego je samo kimnuo.
Hemberg je još malo sjedio. Zatim je otišao van na
kišu. Wallander je stajao kod prozora i vidio ga kako
odlazi svojim autom. Rastreseno je opipao ožiljak na
grudima.
Odjednom se sjetio nečega što je pročitao. Više
nije znao kad je to bilo.
Postoji vrijeme za život, postoji vrijeme za umiranje.
Izbjegao sam smrt, pomislio je. Imao sam sreću.
 Odlučio je da više nikad neće zaboraviti te riječi.
Postoji vrijeme za život, postoji vrijeme za umiranje.
Te će riječi od sada biti njegova mantra.
Kiša je bubnjala po prozorskom staklu.
.

Nekoliko minuta poslije osam došla je Mona.

Te večeri dugo su pričah o tome kako će na ljeto
otputovati u Skagen jer ovaj put od toga nije bilo
ništa.
Čovjek s maskom
 .

Wallander je pogledao na sat. Bilo je petnaest do

pet. Sjedio je u svojem uredu u policijskoj upravi u
Malmöu. Bio je Badnjak 1975. godine. Kolege s
kojima je dijelio ured, Stefansson i Homer, bili su
slobodni. Za jedan sat i on je namjeravao otići kući.
Ustao je i stao kod prozora. Padala je kiša. Ni ove
godine neće biti bijelog Božića. Odsutno je gledao van
dok se prozorsko okno nije počelo magliti. Zatim je
zijevnuo. Čeljust mu je škljocnula. Oprezno je
zatvorio usta. Često bi ga, kad bi tako jako zijevnuo,
uhvatio grč u mišiću ispod brade.
Vratio se do pisaćeg stola i sjeo. Ondje je bilo
nekoliko papira koje nije trebao rješavati u tom
trenutku. Zavalio se u stolici i zadovoljno razmišljao
o slobodnim danima koji su pred njim. Gotovo cijeli
tjedan. Tek na Silvestrovo trebao se ponovno javiti na
posao. Stavio je noge na stol. Uzeo cigaretu i zapalio
je. Odmah je počeo kašljati. Odlučio je da će prestati
pušiti. To nije bio novogodišnji zavjet, predobro se
poznavao da bi vjerovao da bi to moglo uspjeti.
Trebalo mu je mnogo vremena za uhodavanje. Ah
onda, jednoga jutra, probudit će se i znati da će toga
dana posljednji put zapaliti cigaretu.
Ponovno je pogledao na sat. Zapravo je mogao već
sada otići. Taj prosinac bio je neuobičajeno miran.
Kriminalistička policija u Malmöu trenutačno nije
morala rješavati nikakve teške zločine. Za obiteljske
svađe, koje su u božićno doba bile vrlo česte, bih su
zaduženi drugi.
Wallander je spustio noge sa stola i nazvao Monu
kući. Odmah se javila.
- Ja sam, Kurt.
- Samo nemoj reći da ćeš doći kasno.
Odjednom se naživcirao. Nije mogao to sakriti.
- Zovem te da ti kažem da ću odmah doći kući. Ali
vjerojatno sam pogriješio.
- Zašto se odmah ljutiš?
- Ja se ljutim?
- Pa čuo si što sam rekla.
- Čuo sam što si rekla. Ah čuješ li ti mene? Ja
doista zovem kako bih ti rekao da ubrzo dolazim kući.
- Vozi oprezno.
Razgovor je završio. Wallander je sjedio s
telefonskom slušalicom u ruci. Zatim je snažno
zalupio njome.
Više ne možemo razgovarati ni telefonski,
uzrujano je pomislio. Mona počinje svađu gotovo bez
ikakvog povoda. A ona će to sigurno reći i o meni.
Sjedio je i dalje, prateći pogledom dim koji se
dizao prema stropu. Pokušavao je ne misliti na Monu
i na sebe. I na njihove gotovo svakodnevne svađe. Ah
nije uspio u tome. Sve je češće razmišljao o tome
kako bi se najradije maknuo od svega toga. O tome
kako je njihova petogodišnja kći Linda razlog što su
oni i dalje u braku. No borio se protiv takvih misli.
Pomisao na život bez Mone i Linde bila mu je
nepodnošljiva.
 Također je pomislio kako još nema ni trideset
godina. Znao je da ima preduvjete da postane dobar
policajac. Ako bude htio, mogao bi ostvariti sjajnu
karijeru u policiji. Već šest godina radio je taj posao,
a njegovo brzo promaknuće osnažilo ga je u toj želji.
Iako je često imao osjećaj da nije dovoljno dobar. Ah
je h to zapravo bilo ono što je htio? Mona ga je često
pokušavala nagovoriti da prijeđe u neku od
zaštitarskih tvrtki kojih je u Švedskoj bilo sve više.
Izrezivala je oglase i govorila mu da će više zarađivati.
Ali znao je da ona zapravo hoće da promijeni
zanimanje zato što se bojala. Bojala se da bi mu se
moglo nešto dogoditi.
Prišao je prozoru. Gledao je Malmö kroz mutno
staklo.
To mu je posljednja godina u ovom gradu. Na ljeto
će početi u Ystadu. Već su se odselili onamo. Od
rujna stanuju u jednom stanu u središtu grada. U
ulici Mariagatan Wallander je osjetio da mu je
potrebna promjena. Razlog više za preseljenje u
Ystad bila je činjenica da njegov otac već nekoliko
godina živi u Österlenu. No važnije je bilo to što je
Mona uspjela povoljno kupiti frizerski salon za žene.
Uz to, htjela je da Linda odrasta u gradu manjem od
Malmöa.
Preseljenje u mah grad zapravo nikad nisu
dovodili u pitanje. Iako odlazak iz velikoga grada neće
ići u korist Wallanderovoj karijeri.
Nekoliko je puta bio u policijskoj upravi u Ystadu
i upoznao se sa svojim budućim kolegama. Osobito
je cijenio policijskog službenika srednjih godina koji
se zvao Rydberg.
Wallander je već čuo ružne glasine o tome kako je
Rydberg grub i odbojan. On je pak već prvog trena
stekao drukčiji dojam. Rydberg je u svakom slučaju
bio čovjek koji ide vlastitim putom. No Wallander je
bio oduševljen ponajprije njegovom velikom
sposobnošću da s malo riječi točno opiše i analizira
zločin.
Vratio se do pisaćeg stola i ugasio cigaretu. Bilo je
pet sati i petnaest minuta. Sada može ići. Uzeo je
jaknu s vješalice na zidu. Vozit će kući polako i
oprezno.
Možda je na telefonu zvučao neraspoloženo i
neljubazno, a nije to primijetio? Bio je umoran.
Trebao je slobodne dane. Mona će to razumjeti, ah
prvo mora imati vremena da joj to objasni.
Odjenuo je jaknu i provjerio jesu li ključevi
njegova Peugeota u džepu.
Na zidu, odmah pokraj vrata, nalazilo se malo
ogledalo za brijanje. Wallander je promatrao svoje
lice. Bio je zadovoljan onim što vidi. Uskoro će imati
trideset godina. No u ogledalu je vidio lice koje je
izgledalo mnogo mlađe.
U istom trenutku otvorila su se vrata. Bio je to
Hemberg, njegov neposredni nadređeni otkako je
prešao u Odjel za ubojstva. Wallander je najčešće
dobro surađivao s njim. Ako bi se među njima katkad
i pojavili problemi, onda je za to bio isključivo kriv
Hembergov temperament.
 Wallander je znao da će Hemberg biti u službi i za
Božić i za Novu godinu. Nije bio oženjen i svoje je
slobodne dane mijenjao s kolegom koji je imao obitelj
s mnogo djece.
- Baš sam se pitao jesi li još ovdje - rekao je
Hemberg.
- Upravo sam htio krenuti - odgovorio je
Wallander. - Namjeravao sam pobjeći pola sata
ranije.
Menije svejedno - rekao je Hemberg.
No Wallanderu je odmah bilo jasno da je Hemberg
došao s razlogom u njegovu sobu.
Što si htio? - upitao gaje.
Hemberg je slegnuo ramenima. - Ti sada živiš u
Ystadu - počeo je - i zbog toga sam miško da bi se
usput mogao nakratko zaustaviti. U ovom trenutku
imam premalo ljudi. A slučaj ionako nije težak.
Wallander je nestrpljivo čekao nastavak.
- Danas popodne jedna je žena nazvala nekoliko
puta. Ona ima malu trgovinu s prehrambenim
namirnicama kod salona namještaja, u blizini
posljednjega kružnog toka kod Jägersroa. Pokraj
benzinske crpke OK.
Wallander je znao gdje je to.
Hemberg je bacio pogled na papir u njegovoj ruci.
- Zove se Elma Hagman i, sudeći prema glasu,
prilično je stara. Rekla je da se neka čudna osoba
cijelo popodne mota oko njezine trgovine.
Wallander je uzalud čekao nastavak. - Je li to sve?
 Hemberg je načinio pokret rukama koji je govorio
mnogo toga. - Čini se da jest. Upravo je ponovno
nazvala. A onda sam se odjednom sjetio tebe.
- Ja bih se trebao nakratko zaustaviti i razgovarati
s njom?
Hemberg je pogledao na sat. - Ona zatvara u šest
sati. Jos bi mogao stići. Pretpostavljam da sije samo
nešto umislila. No možeš je bar smiriti. I poželjeti joj
sretan Božić.
Wallander je razmišljao nekoliko trenutaka.
Potrošit će najviše deset minuta. Zaustavit će se kod
dućana i provjeriti je li sve u redu.
- Razgovarat ću s njom - rekao je. - Ionako sam
još na dužnosti.
Hemberg je kimnuo. - Sretan Božić - rekao je. -
Vidimo se onda na Silvestrovo.
- Nadam se da će ovo biti mirna večer - rekao je
Wallander.
- Noću počinju svađe - tmurno je odgovorio
Hemberg. - Možemo se samo nadati da ljudi neće biti
previše nasilni. I da djeci koja očekuju mnogo toga
neće biti uskraćena radost.
Rastali su se na hodniku. Wallander je pohitao do
auta koji je toga dana parkirao ispred zgrade policije.
Sad je već padala jaka kiša. Stavio je kasetu i pojačao
ton. Grad oko njega svjetlucao je od osvijetljenih
izloga i uličnih ukrasa. Glas Jussi Björling ispunio je
cijeli automobil. Doista se radovao slobodnim
danima koji dolaze.
 Dok se približavao posljednjem kružnom toku
prije skretanja za Ystad, zamalo nije zaboravio za što
ga je Hemberg zamolio. Morao je naglo zakočiti i
prebaciti se na drugi trak. Zatim je skrenuo kod
trgovine namještajem koja je već bila zatvorena. Ni na
benzinskoj postaji nije bilo nikoga. Ah prozori dućana
iza tvorničke hale bih su još osvijetljeni. Wallander je
zaustavio auto i izašao.
Ključeve je ostavio u bravici. Vrata je zatvorio tako
nemarno da se svjetlo u autu nije ugasilo. Nije se
okretao. Njegov posjet trajat će samo nekoliko
minuta.
I dalje je padala jaka kiša. Polako se osvrnuo
uokolo. Nije vidio nikoga. Samo se čuo tihi zvuk
automobila. Pitao se kako jedna takva mala trgovina
može preživjeti na području koje se sastojalo
isključivo od robnih kuća i obrtničkih radionica. Ne
našavši odgovor, pretrčao je put do trgovine i otvorio
vrata.
Kad je ušao, odmah je znao da nešto nije u redu.
Nešto nije bilo u redu. Uopće.
Ni sam nije znao zbog čega je reagirao tako
neposredno. Stajao je na vratima. Trgovina je bila
prazna. Nije bilo žive duše. I bilo je mirno.
Previše mirno, pomislio je nervozno. Previše tiho i
previše mirno. Gdje je bila Elma Hagman?
Oprezno je prišao pultu. Nagnuo se preko njega i
pogledao na pod. Prazno. Blagajna je bila zatvorena.
Tišina oko njega bila je gotovo zaglušujuća. Pomislio
je kako bi sada zapravo trebao izaći iz trgovine. I zvati
pojačanje. Trebalo ih je biti najmanje dvoje. Jedan
policajac ne smije ništa poduzeti sam.
No odbacio je pomisao da nešto nije u redu. Ne
može samo tako dopustiti da ga vode osjećaji.
- Ima li koga? - povikao je. - Gospođo Hagman?
Nije bilo odgovora.
Otišao je iza pulta. Vrata koja su se ondje
nalazila, bila su zatvorena. Pokucao je. I dalje nije
bilo odgovora. Polako je pritisnuo kvaku. Vrata nisu
bila zaključana. Oprezno ih je gurnuo. U sobi je ležala
žena, ispružena, na trbuhu. Pokraj nje bila je
prevrnuta stolica. Na podu oko ženina lica,
okrenutog u stranu, bilo je krvi. Wallander se trgnuo,
iako je zapravo pretpostavljao da se nešto dogodilo.
Tišina je bila preteška. Okrenuo se. U istom trenutku
shvatio je da netko stoji iza njega. Okrenuo se do
kraja i čučnuo. Uočio je sjenu koja se svom snagom
bacila na njega. Zatim je zavladala tama.
.

Kad je ponovno otvorio oči, odmah je znao gdje se

nalazi. Sjedio je na podu iza pulta. U glavi mu je
bubnjalo, osjećao je mučninu.
Nešto tamno navalilo je na njega. Neka sjena koja
ga je jako udarila u glavu. To je bilo zadnje čega se
sjećao. I to veoma jasno. Pokušao je ustati, ali nije
mogao. Ruke i noge bile su mu čvrsto zavezane
užetom. Za nešto iza njegovih leđa što nije mogao
vidjeti.
Uže mu se učinilo poznatim. Tada je shvatio da je
to njegovo uže za vuču koje se stalno nalazilo u
prtljažniku automobila.
 Odjednom su mu se počele vraćati slike. U
ureduje zatekao mrtvu ženu. Najvjerojatnije je to bila
Elma Hagman. Zatim ga je netko udario u glavu i
poslije ga svezao vlastitim užetom za vuču. Osvrnuo
se oko sebe i osluhnuo. Netko je sigurno u blizini.
Netko koga se svakako morao bojati. Mučnina mu se
pojavljivala i nestajala u valovima. Pokušao je
rastegnuti uže. Je li se mogao osloboditi? I dalje je
napeto osluškivao. Bilo je tiho. Ali sada je to bila neka
druga tišina. Ne onakva kao kad je ušao u dućan.
Prodrmao je uže. Nije bilo jako zategnuto, ah ruke i
noge bile su mu tako izokrenute da je bio posve
nemoćan.
Bojao se. Što je rekao Hemberg? Elma Hagman je
nazvala i rekla da se u blizini njezina dućana nalazi
nekakva neobična osoba. Dakle, imala je pravo.
Wallander je nastojao razmišljati smireno. Mona je
znala da se on vraća kući. Ako ne dođe, ona će se
zabrinuti i nazvati Malmö. Hemberg će se odmah
sjetiti da je poslao Wallandera u dućan Elme
Hagman. Zatim će brzo stići policijsko vozilo.
Wallander je osluškivao. Bilo je tiho. Ispružio se i
pokušao vidjeti je h blagajna provaljena. Teško da je
bila riječ o nečem drugom osini o ubojstvu s
pljačkom. Ako je blagajna bila otvorena, napadač je
najvjerojatnije pobjegao. Wallander se ispružio što je
jače mogao, no nije uspio vidjeti je li blagajna
otvorena ili zatvorena. Ipak je bio uvjeren da u
dućanu nema više nikoga osim njega i mrtve
vlasnice.
 Čovjek koji ju je ubio i koji je njega udario sigurno
je već nestao. Najvjerojatnije Wallanderovim autom
jer je ostavio ključeve u bravi.
Wallander je ponovno pokušao olabaviti uže.
Nakon što je raširio ruke i noge toliko koliko je
mogao, shvatio je da se mora usredotočiti na lijevu
nogu. Bude li je jače pomicao tamo- amo, moći će
olabaviti uže i izvući nogu. To bi pak značilo da će se
moći okrenuti i vidjeti kako je zavezan za zid.
Osjetio je da se znoji. Je li to bilo zbog napora ili
straha, nije znao. Prije šest godina uboli su ga nožem.
To se dogodilo tako brzo da uopće nije mogao
reagirati i obraniti se. Nož ga je pogodio u grudi točno
ispod srca. Strah se tada pojavio tek poslije.
Uvjeravao se da se ništa neće dogoditi. Prije ih poslije
oslobodit će se, prije ih poslije počet će ga tražiti.
Na trenutak se prestao truditi osloboditi lijevu
nogu. Shvatio je koliko je situacija bila apsurdna.
Netko je ubio staru ženu na Badnjak u njezinoj
trgovini, neposredno prije zatvaranja. Okrutnost je
bila nestvarna na zastrašujući način. Takve se stvari
jednostavno ne događaju u Švedskoj. Osobito ne na
Badnjak.
Opet se pokušavao osloboditi. Išlo je polako, ali
činilo mu se da ga uže ne steže više onako jako. Uz
velik napor uspio je okrenuti ruku tako da može
pogledati na sat. Šest sati i devet minuta. Još malo
pa će se Mona uznemiriti. Za pola sata će se
zabrinuti. Najkasnije u sedam i pol nazvat će Malmö.
Wallandera je nešto prekinulo u razmišljanju.
Negdje u daljini čuo je nekakav šum. Prestao je disati
i slušao je. Zatim je to ponovno čuo. Kao da nešto
struže. Čuo je to i prije. Bila su to vrata dućana. To
je bio isti onaj zvuk kao i kad je on ušao u dućan.
Netko je ušao. Netko tko je hodao gotovo nečujno.
Zatim je ugledao muškarca.
Stajao je pokraj šanka i gledao dolje u njega.
Na glavi je imao crnu masku, nosio je debelu
jaknu i rukavice. Bio je srednje visine i djelovao je
mršavo. Stajao je nepomično.
Wallander mu je nastojao vidjeti oči. Ali svjetlost
neonske svjetiljke na stropu nije mu pomogla. Nije
mogao vidjeti ništa. Samo dvije tamne rupe.
Čovjek je u ruci držao željeznu cijev.
Nije se micao.
Wallander se osjećao malenim i bespomoćnim.
Mogao je jedino vikati. To je bilo sve. bilo bi
besmisleno. U blizini nije bilo nikoga. Nitko ga ne bi
čuo.
Čovjek s maskom neprestano je gledao u njega.
Zatim se naglo okrenuo i otišao. Wallander je čuo
kako mu udara srce. Pokušao je odgonetnuti
zvukove. Vrata? Nije ništa čuo. Čovjek je, dakle, i
dalje bio u trgovini.
Wallander je grozničavo razmišljao. Zašto čovjek
nije otišao? Zašto je ostao? Što je čekao?
Došao je izvana, pomislio je Wallander. Vratio se
u trgovinu. Htio je provjeriti jesam li ja još na istome
mjestu na kojem me udario i svezao.
Wallander je pokušao promisliti do kraja. Cijelo je
vrijeme osluškivao.
 Maskirani muškarac u rukavicama provaljuje u
dućan i uzima novac. Nitko ga ne prepoznaje. Izabrao
je osamljeni dućan Elme Hagman. Zašto ju je
zatukao, to ostaje neshvatljivo. Ona mu nije mogla
pružiti nikakav otpor. Čovjek ne ostavlja dojam da je
nervozan ih pod utjecajem droga.
Izveo je napad, a ostaje tu. Ne bježi. Ostaje. Čeka.
Wallander je shvatio da nešto nije u redu. To nije
bio običan napad s pljačkom u kojem se našao
slučajno. Zašto čovjek nije pobjegao? Je li bio u
šoku? Vjerojatno nije računao s tim da če ubiti
nekoga. Ili da će još netko doći u trgovinu neposredno
prije zatvaranja i to na Badnjak. Wallander je znao
da mora naći odgovor na ta pitanja. No nije se sve
slagalo.
Wallander je shvatio da je to nekakva druga
okolnost.
Maskirani čovjek nije znao da je on policajac.
Nije imao nikakvog povoda misliti nešto drugo
nego da je kasni kupac došao u dućan. Je li to bila
prednost ili nedostatak, Wallander nije mogao
prosuditi.
Pokušao je ispružiti lijevu nogu. Prolaz do šanka
donekle je držao na oku. Maskirani muškarac bio je
ondje negdje. I kretao se nečujno. Uže je bilo sve
labavije. Wallanderova košulja bila je mokra od
znoja. S golemim naporom uspio je osloboditi nogu.
Ostao je sjediti nepomično. Zatim se oprezno
okrenuo. Uže je bilo omotano oko potpornja jedne
zidne police. Wallanderu je bilo jasno da se ne može
osloboditi, a da pritom ne sruši policu. Da se to ne
dogodi, mogao se poslužiti slobodnom nogom kako bi
drugu, dio po dio, izvukao iz užeta. Pogledao je na
sat. Mona još nije nazvala Malmö. Bilo je upitno je li
se ona već uopće zabrinula. Wallander je nastavio
izvlačiti nogu. Sada više nije bilo povratka. Ako
čovjek s maskom pogleda u njegovu smjeru, odmah
će vidjeti da se Wallander pokušava osloboditi, a on
neće imati mogućnosti da se brani.
Radio je brzo i nečujno koliko god je to bilo
moguće. Obje su mu noge sada bile slobodne. Ubrzo
zatim i lijeva ruka. Ostala je još samo desna. Onda
će moći ustati. Što će zatim učiniti, nije znao. Nije
imao pištolj. Morao bi se braniti golim rukama, ako
bude napadnut. No stekao je dojam da Čovjek s
maskom nije osobito visok ni snažan. Nije ni bio
spreman. Iznenađenje je bilo Wallanderovo oružje.
Ništa drugo. Odmah će izaći iz trgovine. Neće
dopustiti da se borba nepotrebno odulji. Sam ne
može ništa učiniti. Mora svakako stupiti u kontakt s
Hembergom u policijskoj upravi.
Desna mu je ruka sad bila slobodna. Uže za vuču
vozila ležalo je pokraj njega. Wallander je osjetio da
su mu se zglobovi ukočili. Oprezno se podignuo na
koljena i pogledao iza šanka.
Čovjek s maskom bio mu je okrenut leđima.
Wallander ga je sada prvi put vidio u pravoj
veličini. Njegov dojam pokazao se točnim. Čovjek je
doista bio veoma mršav. Na sebi je imao tamne
traperice i bijele tenisice.
Stajao je nepomično. Bili su udaljeni najviše tri
metra. Wallander bi se mogao baciti na njega i udariti
ga u vrat. To bi bilo dovoljno da napokon može izaći
iz dućana.
Ipak je bio neodlučan.
U istom trenutku ugledao je željeznu cijev.
Nalazila se na polici pokraj muškarca.
Wallander više nije oklijevao. Bez oružja se čovjek
s maskom ne bi mogao braniti. Polako je ustao.
Čovjek nije reagirao. Wallander je sada stajao
uspravno.
U tom trenutku čovjek se okrenuo. Wallander se
bacio na njega. Čovjek je zakoračio u stranu.
Wallander je naletio na regal koji je bio pun krekera
i dvopeka. No nije pao, uspio je ostati na nogama.
Okrenuo se i htio zgrabiti čovjeka. Skamenio se.
Maskirani čovjek imao je u ruci pištolj. Mirno ga
uperio u Wallanderove grudi. Zatim je polako dizao
ruku sve dok nije prislonio pištolj na Wallanderovo
čelo.
Wallanderu se zavrtjelo u glavi i pomislio je da će
umrijeti. Jednom je preživio ubod nožem. Ali pištolj
koji je sad uperen u njegovo čelo, neće promašiti. On
će umrijeti. Na Badnjak. U nekom dućanu u
predgrađu Malmöa. Potpuno besmislena smrt s
kojom će Mona i Linda morati živjeti.
Nehotice je sklopio oči. Možda zato da ne bi morao
gledati u pištolj. Ih kako bi se učinio nevidljivim.
Zatim je opet otvorio oči. Pištolj mu je i dalje bio
uperen u čelo.
Wallander je čuo vlastito disanje. Svaki izdisaj
zvučao je kao uzdisanje. Čovjek koji je u njega uperio
pištolj, disao je nečujno. Izgledao je kao da ga ta
situacija uopće ne dira.
Wallander je naizmjence gledao u pištolj i u
masku s tamnim otvorima. - Ne pucajte - rekao je,
shvativši da mu je glas isprekidan.
Čovjek nije reagirao.
Wallander je ispružio ruke. Nije imao oružje. Nije
imao ni namjeru pružiti otpor.
- Samo sam htio nešto kupiti - rekao je Wallander.
Zatim je pokazao na jednu policu. Izbjegavao je nagle
pokrete ruku.
- Vraćao sam se kući - rekao je. - Čekaju me kod
kuće. Imam petogodišnju kćer.
Čovjek nije odgovorio. Wallander nije mogao
vidjeti nikakvu reakciju.
Pokušao je razmišljati. Možda ipak nije dobro što
se predstavio kao kupac koji dolazi u posljednji tren
prije zatvaranja trgovine. Možda je trebao reći istinu?
da je policajac i da su ga poslali ovamo jer je Elma
Hagman nazvala i rekla kako se neki nepoznati
muškarac mota oko njezine trgovine?
Nije znao što bi bilo bolje. Svakojake su mu misli
prolazile glavom. No uvijek su se vraćale na početak.
Zašto ne bježi? Sto čeka?
Odjednom je čovjek učinio korak natrag. Pištolj je
i dalje bio uperen u Wallanderovu glavu. Nogom je
dovukao malu stolicu. Zatim je na nju pokazao
pištoljem koji je odmah poslije ponovno uperio u
Wallandera.
 Wallander je shvatio da treba sjesti. Samo da me
opet ne zaveže, pomislio je. Ako se nakon
Hembergova dolaska dogodi pucnjava, ja ne želim
ovdje sjediti svezan.
Polako je krenuo naprijed i sjeo na stolicu. Čovjek
se povukao nekoliko koraka. Kad je Wallander sjeo,
on je zataknuo pištolj za pojas.
On zna da sam ja vidio mrtvu ženu, pomislio je
Wallander. Bio je tu negdje u dućanu, ali nisam ga
vidio. Zbog toga me sada drži ovdje. Ne usudi se
pustiti me. Zbog toga me svezao.
Wallander se pitao hoće li se baciti na čovjeka i
zatim istrčati iz trgovine. Ali tu je bio pištolj. A
vjerojatno su i vrata u međuvremenu bila zaključana.
Wallander je odbacio tu pomisao. Čovjek je odavao
dojam da potpuno vlada situacijom.
Do sada još nije ništa rekao, pomislio je
Wallander. Uvijek je lakše postaviti se prema nekoj
osobi, ako si joj čuo glas. Ali ovaj čovjek ovdje je
nijem.
Wallander je lagano okrenuo glavu. Kao da mu se
ukočio vrat. Zapravo je htio pogledati na ručni sat.
Šest i trideset pet. Mona bi se sad već morala
zabrinuti. Možda se već uznemirila. No ne vjerujem
da je već nekoga nazvala. Još je prerano. Navikla je
da dolazim kasno.
- Ne znam zašto me želite držati ovdje - rekao je
Wallander. - Ne znam zašto me ne pustite da idem.
Nije bilo odgovora. Čovjek se trznuo, ah nije ništa
rekao.
 Wallandera je strah napustio na nekoliko minuta,
ali sada se vratio punom snagom.
Čovjek je sigurno lud, pomislio je Wallander. Na
Badnjak pljačka trgovinu, ubija bespomoćnu ženu,
veže me i prijeti mi pištoljem.
A ne bježi. To nikako. Jednostavno ostaje ovdje.
Telefon pokraj blagajne počeo je zvoniti.
Wallander se trgnuo. Čovjek s maskom nije se niti
pomaknuo. Činilo se da nije ništa čuo.
Telefon je ponovno zazvonio.
Čovjek je stajao nepomično.
Wallander je pokušavao zamisliti tko bi to mogao
zvati. Netko tko se pitao zašto Elma Hagman nije
došla kući? To je bilo najvjerojatnije. Ona bi već
odavno zatvorila dućan. Bio je Božić. Njezina obitelj
sjedi negdje i čeka je.
Wallander je osjetio kako ga obuzima sve veći
bijes. Bio je toliko jak da je potisnuo strah. Kako
netko može na tako okrutan način ubiti staru ženu?
Što se to zapravo događa ovdje u Švedskoj?
Često su o tome razgovarali u policijskoj upravi,
dok su objedovah ih pili kavu. Ih kad su komentirah
istragu na kojoj su radih.
Što se to zapravo događalo oko njih? Je h se u
švedskom društvu iznenada otvorila neka podzemna
pukotina? Osjetljivi seizmografi su je zabilježih. Ali
odakle je došla? To što se kriminalitet stalno
mijenjao, nije bilo ništa čudno. Kako je to jednom
rekao jedan Wallanderov kolega: Prije su krali
gramofone s trubom, ah ne i radiouređaje iz
automobila. Jednostavno zato što u ono vrijeme još
nisu niti postojali.
Ali pukotina koja se otvorila bila je nešto drugo.
Bila je povezana sa sve većim nasiljem. S okrutnošću
bez pitanja je li nužna ih nije.
A sada se Wallander i sam nalazio usred te
pukotine. Na Badnjak. Pred njim je stajao maskiran
muškarac s pištoljem za pojasom. A nekoliko metara
dalje iza njega ležala je mrtva žena.
U svemu tome nije bilo nikakve logike. Kad si
tražio dugo i uporno, najčešće bi otkrio nekakav
smisleni odgovor. Ah ne i ovdje. Nitko neće ubiti ženu
željeznom cijevi u nekom zabačenom dućanu, osim
ako to nije bilo nužno. Ih ako je pružila snažan otpor.
Ah sigurno nitko neće poslije toga ostati na
mjestu događaja, s maskom na glavi, i čekati. Tko
zna što.
Telefon je ponovno zazvonio. Wallander je sad bio
uvjeren da je netko zabrinut za Elmu Hagman. Netko
tko je već postao nervozan.
Pokušao je zamisliti što se događa u glavi čovjeka
s maskom.
Ali čovjek se nije micao niti je govorio. Ruke su
mu bile spuštene.
Telefon je prestao zvoniti. Jedna neonska cijev
počela je titrati. Wallander je odjednom postao
svjestan toga da misli na Lindu. Vidio je sebe kako
stoji na vratima u stanu u ulici Mariagatan i raduje
se dok ona hrli prema njemu.
 Kakva glupa situacija, pomislio je. Zašto sjedim
ovdje na stolici s debelom kvrgom na vratu? Muka mi
je i bojim se. Jedino što se u ovo doba godine nosi na
glavi jesu kape djeda Božićnjaka. Ništa drugo.
Ponovno je okrenuo glavu. Bilo je devetnaest
minuta do sedam. Mona je sad već sigurno nazvala i
pitala gdje sam. A ona neće popustiti. Bila je
tvrdoglava. Na kraju će razgovarati s Hembergom koji
će odmah nešto poduzeti. Vjerojatno će uzeti stvar u
svoje ruke. Kad je postojala sumnja da se nešto
dogodilo nekom policajcu, nisu birali sredstva. Tada
se ni visoki službenici nisu ustručavah stupiti u
neposrednu akciju.
Wallander je osjetio kako mu se vraća mučnina.
Uz to, ubrzo će morati ići u zahod.
Bilo mu je jasno da mora nešto poduzeti.
Postojala je samo jedna mogućnost. Znao je to. Mora
razgovarati s čovjekom koji se skrivao iza crne
maske.
- Ja sam u civilu - rekao je - ah sam policajac. Bit
će najbolje da odustanete. Odložite oružje. Za
nekoliko minuta ovdje će sve vrvjeti od policijskih
vozila. Doista biste se trebah predati i ne pogoršavati
ionako lošu situaciju.
Wallander je govorio polako i razgovijetno.
Nastojao je da mu glas zvuči odlučno.
Čovjek nije odgovorio.
- Odložite pištolj - rekao je Wallander. - Ostanite
ili bježite. Ali pištolj ostavite ovdje.
I dalje nije bilo nikakvog odgovora.
 Wallander se već pitao je li čovjek nijem. Ilije bio
toliko smeten da nije shvaćao što Wallander govori?
- U mojem unutarnjem džepu nalazi se iskaznica -
nastavio je Wallander. - Možete se uvjeriti da sam
policajac. Nisam naoružan. Ali to sam već rekao.
Tada se napokon nešto čulo. Niotkuda. Zvuk koji
je zvučao kao klik. Wallander je pomislio da ga je
čovjek proizveo usnama. Ili jezikom i nepcem.
To je bilo sve. I dalje je stajao nepomično.
Prošla je možda minuta.
Čovjek je tada iznenada dignuo ruku. Uhvatio se
za kapu i skinuo je.
Wallander je zurio u čovjekovo lice. Gledao je
izravno u par tamnih umornih očiju.
Poslije je Wallander mnogo razmišljao o tome što
je zapravo očekivao. Kako je zamišljao lice ispod
maske? Ah bio je siguran da nikad nije zamišljao lice
koje je na kraju ugledao.
Pred njim je stajao crn čovjek. Nije bio smeđe, ni
bakrene puti, nije bio mestik. Nego baš crnac.
I bio je mlad. Možda malo stariji od dvadeset
godina.
Različite misli prostrujale su Wallanderovom
glavom. Čovjek vjerojatno nije razumio Što mu je
govorio na švedskom. Wallander je ponovio što je
rekao malo prije na svojem oskudnom engleskom i
sad je vidio da čovjek razumije. Wallander je govorio
veoma polako. I rekao je sve kako je bilo. da je on
policajac. Da će ubrzo doći mnogo policijskih vozila.
Da bi bilo najbolje kad bi se predao.
 Čovjek je gotovo nevidljivo odmahnuo glavom.
Wallander je imao dojam da je on silno umoran.
Sada, kad je skinuo masku, to se moglo dobro vidjeti.
Ne smijem zaboraviti da je on na okrutan način ubio
staricu, pomislio je Wallander. Mene je srušio na pod
i svezao. I ima pištolj.
Što je zapravo naučio o tome kako se treba
ponašati u situaciji poput ove? Sačuvati mir, ne činiti
nagle pokrete niti davati uvredljive primjedbe.
Govoriti mirno. Ujednačenom količinom riječi. Biti
strpljiv i ljubazan. Pokušati početi razgovor. Vladati
sobom. To je najvažnije. Ne moći vladati sobom
značilo bi izgubiti kontrolu.
Wallander je pomislio kako bi moglo biti dobro da
za početak govori o sebi. Rekao je, dakle, kako se
zove. Da ide kući supruzi i kćeri kako bi s njima
proslavio Božić. Primijetio je da čovjek sada sluša.
Wallander je pitao razumije li ga.
Čovjek je kimnuo, ali i dalje nije ništa govorio.
Wallander je pogledao na sat. Mona je sada već
sigurno nazvala. Hemberg je možda već bio na putu.
Odlučio je sve to reći. Čovjek je slušao. Wallander
je imao osjećaj da se njemu već čini da čuje sirene
automobila koji dolaze.
Wallander je zašutio. Nasmiješio se.
- Kako se zovete? - upitao je.
- Oliver.
Rekao je to nesigurnim glasom. Popustljivim. On
ne čeka da netko dođe. On čeka da mu netko objasni
što je učinio.
 - Živite li u Švedskoj?
Oliver je kimnuo.
- Jeste li švedski državljanin?
- Nisam.
- A odakle ste?
Nije odgovorio. Wallander je čekao. Bio je siguran
da će dobiti odgovor. Htio je doznati što više dok ne
dođu Hemberg i policijska vozila. Ali nije se smio
previše žuriti. Korak do toga da crnac izvadi pištolj i
ustrijeli ga neće biti velik.
Wallander je osjetio sve jaču bol na zatiljku. No
pokušao je ne obazirati se na to.
- Svi dolaze odnekud - rekao je - a Afrika je velika.
Čitao sam nešto o Africi dok sam išao u školu.
Geografija mi je bio najdraži predmet. Čitao sam o
pustinjama i rijekama. I o nojevima. Kako odjekuju u
noći.
Oliver je pozorno slušao. Wallander je imao
osjećaj da je sada manje oprezan.
- Gambija - rekao je Wallander. - Mnogi Šveđani
onamo odlaze na odmor. I neki moji kolege. Dolazite
li odande?
- Ja sam iz Južne Afrike.
Odgovor je bio brz i odlučan. Gotovo grub.
Wallander je malo znao o tome što se događa u
Južnoj Africi. Znao je samo da su sustav apartheida
i rasni zakoni postali stroži. Ah i to da se povećao
otpor. U novinama je čitao o eksplozijama u
Johannesburgu i Kapstadtu.
 Znao je da je mnogo ljudi iz Južne Afrike pronašlo
utočište u Švedskoj. Osobito oni koji su otvoreno
sudjelovah u crnom otporu i bih u opasnosti da ih
kod kuće osude na smrt i objese.
U glavi je brzo načinio sažetak. Mladi čovjek iz
Južne Afrike, koji se zove Oliver, ubio je Elmu
Hagman. Toliko je znao. Ni manje ni više.
Nitko mi neće vjerovati, pomislio je Wallander.
Takvo što se jednostavno ne događa. Ne u Švedskoj i
ne na Badnjak.
- Počela je vikati - rekao je Oliver.
- Vjerojatno se uplašila. Maskirani muškarac koji
uđe u dućan djeluje zastrašujuće - rekao je
Wallander. - Osobito ako u ruci ima pištolj ih željeznu
cijev.
- Nije trebala vikati - rekao je Oliver.
- Vi je niste trebali ubiti - odgovorio je Wallander.
- Ionako bi vam dala novac.
Oliver je izvukao pištolj iz pojasa. To se dogodilo
tako brzo da se Wallander uopće nije snašao. Pištolj
je opet bio uperen u njega.
- Nije trebala vikati - ponovio je Oliver, a sad mu
je glas bio nesiguran od straha i uzbuđenja. - Ja te
mogu ubiti - nastavio je.
- Da - rekao je Wallander - možeš. Ali zašto bi to
učinio?
- Nije trebala vikati.
Wallander je shvatio da je bio u zabludi. Čovjek iz
Južne Afrike nije se mogao kontrolirati i nije bio
smiren. Nalazio se na rubu sloma. Wallander nije
znao što je bio uzrok tome. No sada se počeo ozbiljno
bojati onoga što će se dogoditi kada dođe Hemberg.
Moglo bi se dogoditi krvoproliće.
Moram ga razoružati, pomislio je Wallander. To je
najvažnije. Moram ga nagovoriti da zatakne pištolj za
pojas. Taj je čovjek u stanju pucati po svima.
Hemberg je sigurno već na putu i nema pojma što se
događa. Čak i ako se boji da se nešto dogodilo, ne
očekuje ovo ovdje. Jednako kao što ni ja nisam
očekivao. Ovo se može pretvoriti u pravu katastrofu.
- Koliko ste dugo već ovdje? - upitao je.
- Tri mjeseca.
- Ne dulje?
- Došao sam iz Zapadne Njemačke - rekao je
Oliver. - Iz Frankfurta. Nisam mogao ostati ondje.
- Zašto?
Oliver nije odgovorio. Wallander je pretpostavljao
da je Oliver sada prvi put navukao masku na glavu i
napao trgovinu na osami. Vjerojatno bježi pred
zapadnonjemačkom policijom.
A to je opet značilo da u Švedskoj boravi ilegalno.
- Što se dogodilo? - upitao je Wallander. - Ne u
Frankfurtu, nego u Južnoj Africi. Zašto ste morah
pobjeći?
Oliver je načinio korak prema Wallanderu. - Što
vi znate o Južnoj Africi?
- Ne mnogo. Zapravo samo to da ondje jako loše
postupaju sa crncima.
Wallander se ugrizao za jezik. Smije li se reći
„crnci”? Nije li to diskriminacija?
 - Mojeg oca ubila je policija. Zatukli su ga čekićem
i odrezali mu šaku. Sada je sigurno negdje u
staklenci s alkoholom. Možda u Xandertenu. Možda
negdje drugdje u bijelim predgrađima
Johannesburga, kao suvenir. A jedino što je učinio
bilo je to što je bio član ANC- a (African National
Congress). Jedino što je učinio bilo je to što je
razgovarao sa svojim kolegama na poslu. O otporu i
slobodi.
Wallander nije dvojio o istinitosti Oliverovih riječi.
Glas mu je sad bio miran unatoč dramatičnoj
situaciji. Nije bilo prostora za laganje.
- Policija me počela tražiti - nastavio je Oliver. -
Sakrio sam se. Svake noći spavao sam u drugom
krevetu. Napokon sam došao do Namibije i zatim
otputovao u Europu, u Frankfurt. Poslije toga došao
sam ovamo. No i dalje sam u bijegu. Zapravo, ja više
uopće ne postojim.
Oliver je zašutio.
Wallander je osluškivao ne bi li čuo dolaze li
automobili. - Trebao vam je novac - rekao je. -
Pronašli ste ovu trgovinu. Žena je zvala u pomoć, a vi
ste je ubili.
- Oni su ubili mojeg oca čekićem. A njegova šaka
nalazi se u staklenci s alkoholom.
Smeten je, pomislio je Wallander. Bespomoćan i
izvan sebe. Ne zna što čini.
- Ja sam policajac - rekao je Wallander - ah nikad
nisam nikoga udario čekićem u glavu kao što ste vi
mene.
- Nisam znao da ste policajac.
 - U ovom trenutku to je vaša sreća. Počeli su me
tražiti. Moji kolege znaju da sam ovdje. Moramo
zajedno raščistiti ovu situaciju.
Oliver je mahnuo pištoljem. - Pokuša U me tko
uhvatiti, ja ću pucati.
- Time nećete ništa popraviti.
- Ah ne mogu niti pogoršati.
Odjednom je Wallanderu sinulo kako bi mogao
nastaviti ovaj usiljeni razgovor. - Što mislite, što bi
rekao vaš otac o ovome što ste učinili?
Oliver je zadrhtao cijelim tijelom. Wallander je
shvatio da mladić još nije razmišljao o tome. Ih je pak
previše razmišljao.
- Obećavam vam da vas neće tući - rekao je
Wallander. - Jamčim vam to. Ah vi ste počinili najveći
zločin koji postoji. Ubih ste ljudsko biće. Jedino što
sada možete učiniti jest to da se predate.
Oliver nije stigao odgovoriti. Zvuk automobila koji
su pristizali bio je sve jači. Kočnice su zaškripale.
Vrata su se otvarala i zatvarala. Kvragu, pomislio je
Wallander. Trebao sam imati više vremena.
Polako je ispružio ruku.
- Dajte mi pištolj - rekao je. - Ništa se neće
dogoditi. Nitko vas neće tući.
Netko je pokucao na vrata. Wallander je čuo
Hembergov glas.
Oliver je uznemireno gledao u vrata i u
Wallandera.
- Pištolj - rekao je Wallander. - Dajte mi ga.
Hemberg je pitao je h tu Wallander.
 - Čekaj - odgovorio je Wallander. Zatim je to
ponovio na engleskom jeziku.
- Je h sve u redu? - Hembergov je glas zvučao
zabrinuto.
Ništa nije u redu, pomislio je Wallander. Ovo je
noćna mora.
- Da - povikao je. - Čekaj. Nemoj ništa poduzimati.
I ovaj put je ponovio svoje riječi na engleskome.
- Dajte mi pištolj. Dajte mi sad pištolj!
Oliver je iznenada usmjerio pištolj prema stropu i
opalio. Pucanj je bio zaglušujući.
Zatim je uperio pištolj prema vratima. Wallander
je upozorio Hemberga. Neka se odmakne od vrata. I
u istom se trenutku bacio na Olivera. Obojica su
pala, kotrljala su se po podu i prevrnula jedan stalak
za novine. Wallander je mislio samo na to kako se
domoći oružja. Oliver ga je ogrebao po licu,
izgovarajući riječi na jeziku koji Wallander nije
razumio. Kad je Wallander osjetio da mu Oliver
namjerava otkinuti uho, pobjesnio je. Oslobodio je
jednu ruku i šakom udario Olivera u lice. Pištolj je
odletio na stranu među novine koje su pale na pod.
Wallander ga je htio uzeti, ali Oliver ga je udario
nogom u trbuh. Wallander je ostao bez zraka. Ujedno
je vidio kako se Oliver baca na pištolj. Nije mogao
ništa učiniti. Onesposobio ga je udarac nogom. Oliver
je sjedio na podu među novinama, uperivši pištolj u
njega.
Drugi put te večeri Wallander je zažmirio pred
nečim neizbježnim. Sada je bilo gotovo. Vani su se
čule sirene drugih vozila koja su stizala i uzbuđeni
glasovi, pitanja što se zapravo događa.
Ništa, osim što ću umrijeti, pomislio je Wallander.
Ništa drugo.
Prasak je bio zaglušujući. Wallander je uzvratio.
Opet je ostao bez zraka. Nije mogao disati.
Zatim je shvatio da nije pogođen. Otvorio je oči.
Ispred njega, ispružen na podu, ležao je Oliver.
Pucao sije u glavu. Pokraj njega nalazio se pištolj.
Kvragu, pomislio je Wallander. Zašto je to učinio?
U istom trenutku otvorila su se vrata. Wallander
je prepoznao Hemberga. Zatim je pogledao svoje
ruke. Tresle su se. Drhtao je cijelim tijelom.
.

Wallanderu su dali šalicu kave i previh su ga. On je

ukratko opisao Hembergu što se dogodilo.
- Da sam bar to znao - rekao je Hemberg na kraju.
- A ja sam te zamolio da na povratku kući svratiš
ovamo.
- Kako si mogao znati? Kako netko uopće može
zamisliti takvo što?
Činilo se da Hemberg razmišlja o Wallanderovim
riječima.
- Događa se nešto novo - rekao je napokon. -
Nemir ulazi u našu zemlju preko granice.
- I sami ga unosimo - odgovorio je Wallander. -
Iako je Oliver bio samo jedan nesretan i nemiran
mladi čovjek iz Južne Afrike.
 Hemberg se trgnuo, kao da je Wallander rekao
nešto neprimjereno. - Nesretan i nemiran - ponovio
je. - Ne sviđa mi se što strani kriminalci preplavljuju
našu zemlju.
- To nije točno - odgovorio je Wallander. Zatim je
nastupila tišina. Ni Hemberg ni Wallander nisu bili u
stanju nastaviti razgovor. Ijedan i drugi znali su da
se neće složiti.
I ovdje postoji jaz, pomislio je Wallander. Malo
prije još sam sjedio stiješnjen u pukotini, a sad sam
zapeo usred jedne druge koja se stvara između mene
i Hemberga.
- Zašto je on zapravo ostao u dućanu? - upitao je
Hemberg.
- A kamo je trebao otići?
Nijedan od njih nije više imao što dodati.
- Tvoja supruga je nazvala - rekao je Hemberg
nakon nekog vremena. - Pitala je zašto te nema. Očito
sije nazvao i rekao da dolaziš kući.
Wallander se prisjetio telefonskog razgovora.
Kratke prepirke. No nije osjetio ništa osim
iscrpljenosti i praznine. Odagnao je te misli.
- Trebao bije nazvati - rekao je Hemberg.
Wallander ga je pogledao. - I što da kažem?
- Da su te zadržali. Ah da sam ja na tvojem
mjestu, ne bih joj potanko ispričao što se sve
dogodilo. Pričekao bih s tim dok ne dođem kući.
- Nisi li ti neoženjen?
Hemberg se nasmiješio. - Svejedno mogu zamisliti
kako je to 'kad imaš nekoga tko te čeka kod kuće. ;
 Wallander je kimnuo. Zatim je ustao sa stolice uz
veliki napor. ; Boljelo ga je cijelo tijelo. Mučnina mu
se pojavljivala u naletima, i
Prokrčio sije put između Sjunnessona i kolega iz
osiguranja ; tragova, koji su se već bacili na posao.
Kad je izašao van, zastao je i duboko udahnuo
hladan zrak. Zatim je produžio do policijskog vozila.
Sjeo je na prednje sjedalo, bacio pogled na
radiouređaj te na ručni sat. Osam sati i deset minuta.
Badnjak 1975. godine.
Kroz mutno prednje staklo ugledao je telefonsku
govornicu i pokraj benzinske postaje. Izašao je i
otišao onamo. Vjerojatno nije radila, ah ipak je htio
pokušati. i
Muškarac sa psom na uzici stajao je na kiši i
promatrao policijska vozila i osvijetljenu trgovinu. -
Što se dogodilo? - upitao je. Smrknuta čela pogledao
je Wallanderovo izgrebeno lice.
- Ništa - rekao je Wallander. - Nesretan slučaj.
Čovjek sa psom shvatio je da Wallander ne može
više ništa reći, pa više nije postavljao pitanja.
- Sretan Božić - samo je rekao.
- Hvala, također - odgovorio je Wallander.
.

Zatim je nazvao Monu. Padala je gusta kiša. Zapuhao

je vjetar. Olujni vjetar sa sjevera.
Čovjek na obali
 .

Poslijepodne 26. travnja 1987. godine

kriminalistički inspektor Kurt Wallander sjedio je u
svojem uredu u policijskoj upravi Ystada i zamišljeno
čupao dlake iz nosnice. Netom je prošlo pet sati.
Upravo je zatvorio mapu u kojoj su bili spisi o
neuspjeloj potrazi za skupinom kradljivaca
automobila, koja je ukradene automobile
krijumčarila u Poljsku. Istraga se mogla „dičiti”
činjenicom da traje već deset godina, računajući
određene prekide. Pokrenuta je kad je Wallander tek
počeo raditi u Ystadu. Često se u sebi pitao hoće li
trajati još i onog dana u dalekoj budućnosti, kad on
bude išao u mirovinu.
Na njegovu pisaćem stolu iznimno je vladao
savršeni red. Dugo je ondje bilo kaotično, a sada mu
je loše vrijeme bila isprika za rad, jer on je bio
slamnati udovac.
Prije nekoliko dana Mona i Linda otputovale su na
Kanarske otoke. Wallanderu je to putovanje bilo
veliko iznenađenje. Uopće nije znao da je Mona
uštedjela novac za to, a ni Linda nije ništa govorila.
Protivno volji roditelja nedavno je napustila
gimnaziju. Trenutačno je djelovala ljutito, umorno i
zbunjeno. Rano ujutro odvezao ih je u Sturup i na
povratku u Ystad pomislio kako zapravo nema ništa
protiv toga da nekoliko tjedana bude sam. Njegov
brak s Monom pucao je po svim šavovima. Nijedno
od njih nije znalo zašto, ali oboma je bilo jasno da su
posljednjih nekoliko godina ostali zajedno jedino
zbog Linde. Što će se sada dogoditi kad je ona
napustila školu i krenula svojini putom?
Ustao je i prišao prozoru. Vjetar je povijao drveće
na drugoj strani ulice. Padala je kiša. Toplomjer je
pokazivao četiri stupnja iznad nule. Proljeće je bilo
još jako daleko.
Odjenuo je jaknu i izašao iz sobe. Na recepciji je
kimnuo službenici koja je razgovarala telefonom.
Odvezao se autom u središte. Dok je razmišljao o
tome što treba kupiti za večeru, stavio je kasetu
Marije Callas u kasetofon.
Treba li uopće što kupiti? Je li uopće gladan?
Živcirala ga je vlastita neodlučnost. No istodobno nije
imao volje vratiti se staroj lošoj navici i pojesti
hamburger u nekakvoj zalogajnici. Mona mu je sve
češće govorila kako će se udebljati. I imala je pravo.
Prije nekoliko mjeseci jednoga se jutra pogledao u
zrcalo u kupaonici i shvatio da je njegova mladost
otišla u nepovrat. Još malo pa će imati četrdeset
godina, no izgledao je starije. Prije je čak izgledao
mlađi nego što je bio.
Neraspoložen, vozio je cestom Malmövag i
zaustavio se kod jednog supermarketa. Upravo je htio
zalupiti vratima kad mu je u autu počeo zvoniti
telefon. Jedan trenutak razmišljao je hoće li
zanemariti poziv. Ma što se dogodilo, neka se netko
drugi pobrine za to. U ovom trenutku imao je
dovoljno svojih problema. No ipak se predomislio,
podignuo slušalicu i javio se.
 - Wallander? - čuo je glas svojega kolege
Hanssona.
- Da.
- Gdje si?
- Upravo sam htio nešto kupiti.
- Ostavi to za poslije. Dođi ovamo. Ja sam u
bolnici. Čekam te vani.
- Što se dogodilo?
- Malo je teško objasniti. Bolje će biti da dođeš
ovamo.
Razgovor je završio. Wallander je znao da
Hansson ne bi na zvao da nije bilo nešto ozbiljno.
Trebalo mu je samo nekoliko minuta do bolnice. Pred
ulazom dočekao ga je Hansson. Činilo se da mu je
hladno. Wallander je pokušao iščitati s njegova lica
što se dogodilo.
- Što se dogodilo?
- Unutra je vozač taksija koji se zove Stenberg -
rekao je Hansson. - Pije kavu i sav je izvan sebe.
Wallander je krenuo za Hanssonom kroz staklena
vrata.
Kafić se nalazio na desnoj strani. Prošli su pokraj
starijeg muškarca koji je sjedio u invalidskim
kolicima i polako žvakao jabuku. Wallander je
prepoznao Stenberga koji je sjedio sam za stolom.
Već ga je jednom sreo, ali nije se mogao sjetiti kada i
gdje. Stenberg je imao oko pedeset godina, bio je
krupan i gotovo ćelav. Imao je grbav nos, kao da je u
mladosti bio boksač.
 - Poznajete li inspektora Wallandera? - rekao je
Hansson. Stenberg je kimnuo i ustao kako bi
pozdravio Wallandera.
- Samo sjednite - rekao je Wallander. - Radije mi
ispričajte što se dogodilo.
Stenbergove su oči treperile. Wallander je shvatio
da je čovjek ih veoma uznemiren ih uplašen. Još nije
mogao reći nijedno ni drugo.
- Dobio sam vožnju iz Svartea - rekao je Stenberg.
- Klijent je htio čekati na glavnoj ulici. Zvao se
Alexandersson. Kad sam došao, on je stajao ondje.
Sjeo je na stražnje sjedalo i rekao da žeh u grad. Neka
se zaustavim na trgu.
Vidio sam u zrcalu da žmiri. Mislio sam da spava.
Kad smo došli u grad, zaustavio sam se na trgu i
rekao da smo stigli. On uopće nije reagirao. Izašao
sam iz auta, otvorio stražnja vrata i lagano ga
dodirnuo. Ali nije se niti pomaknuo. Mislio sam da je
bolestan, pa sam ga dovezao ovamo u ambulantu
hitne službe. Oni su onda rekli da je mrtav.
Wallander se namrštio.
- Mrtav?
- Pokušali su ga oživjeti - rekao je Hansson. - Ali
nije pomoglo. Bio je mrtav.
Wallander je razmišljao nekoliko trenutaka.
- Od Svartea do grada treba vam petnaest minuta
- rekao je Stenbergu. - Nije izgledalo kao da mu nije
dobro kad je ušao u taksi?
- da je bio bolestan, ja bih to uočio - rekao je
Stenberg. - Uz to, rekao bi da ga odvezem u bolnicu.
 - I koliko ste mogli vidjeti, nije bio ozlijeđen?
- Ne. Na sebi je imao odijelo i svijetloplavi kaput.
- Je li imao što u rukama? Torbu ih što drugo?
- Ništa. Mislio sam da je najbolje nazvati policiju.
Iako i bolnica to mora učiniti, pretpostavljam.
Stenberg je odgovarao brzo, bez oklijevanja.
Wallander se obratio Hanssonu.
- Znamo li tko je on?
Hansson je izvadio notes.
- Göran Alexandersson - rekao je. - Četrdeset
devet godina. Samostalni poduzetnik u elektroničkoj
struci. Stanuje u Stockholmu. Ima mnogo novca u
novčaniku. I mnogo kreditnih kartica.
- Čudno - rekao je Wallander. - Pretpostavljam da
je imao srčani udar. Što kažu liječnici?
- Da se samo obdukcijom može točno utvrditi
uzrok smrti.
Wallander je kimnuo i ustao.
- Morate zatražiti da vam iz ostavštine plate
vožnju - rekao je Stenbergu. - Javit ćemo vam se,
budemo h imah još pitanja.
- Bilo je neugodno, naravno - rekao je Stenberg. -
Ah sasvim sigurno neću od nasljednika tražiti da mi
plate prijevoz mrtvog čovjeka.
Zatim je otišao
- Volio bih ga vidjeti - rekao je Wallander. - Ti ne
trebaš poći sa mnom, ako ne želiš.
- Radije ne bih - odgovorio je Hansson. - U
međuvremenu ću pokušati dobiti njegovu obitelj.
 - Što je on radio u Ystadu? - zamišljeno je upitao
Wallander. - To bismo možda trebah doznati.
Wallander se jedan trenutak zadržao pokraj
nosila koja su se nalazila u jednoj sobi ambulante za
hitne slučajeve. S čovjekova lica nije mogao iščitati
ništa. Pregledao je njegovu odjeću. Cipele su bile
najbolje kvalitete. Ako se pokaže da je to zločin,
tehničari će morati temeljitije pregledati odjeću. U
novčaniku Wallander nije našao ništa osim onoga što
je rekao Hansson. Poslije toga razgovarao je s jednim
od Rječnika iz hitne službe.
- Čini se da je riječ o prirodnoj smrti - rekao je
liječnik. - Nema znakova nasilja, nema ozljeda.
- I tko bi ga ubio na stražnjem sjedalu
automobila? - rekao je Wallander. - No ipak moramo
što prije dobiti nalaze obdukcije.
- Sada ćemo ga prevesti na sudsku medicinu u
Lund - rekao je liječnik. - Ako policija nema ništa
protiv.
- Ne - odgovorio je Wallander. - Zašto bismo se
protivili?
Vratio se u policijsku upravu i otišao k Hanssonu
koji je upravo završavao telefonski razgovor. Dok je
čekao, Wallander je mrzovoljno opipao trbuh koji se
izvalio iznad remena.
- Upravo sam razgovarao s Alexanderssonovim
uredom u Stockholmu - rekao je Hansson nakon što
je spustio slušalicu. - S njegovom tajnicom i
najbližim suradnikom. Oni su u šoku, naravno. No
barem su mi rekli da je Alexandersson bio rastavljen
već šest godina.
 - Je li imao djece?
- Jednog sina.
- Onda ga moramo naći.
- To neće ići - odgovorio je Hansson.
- Zašto?
- Zato što je mrtav.
Wallandera je često uzrujavao način na koji je
Hansson drugima otkrivao ono što je bitno. Ovo je bio
jedan takav slučaj.
- Mrtav? Kako mrtav? Zar moramo sve izvlačiti iz
tebe?
Hansson je pokušavao odgonetnuti svoje bilješke.
- Njegovo jedino dijete, sin, umrlo je prije gotovo
sedam godina. Čini se da je bio nesretan slučaj. Još
nisam sve otkrio.
- Kako se zvao njegov sin?
- Bengt.
- Jesi li pitao zašto je Göran Alexandersson išao u
Ystad? Il u Svarte?
- Rekao je da želi uzeti tjedan dana odmora. Htio
je boraviti u hotelu Kung Karl. Došao je ovamo prije
četiri dana.
Onda sad idemo onamo.
.

Pretraživali su Alexanderssonovu sobu više od sata,

ah nisu našli nešto što bi ih zanimalo. Kovčeg je bio
prazan. Odjeća je bilo uredno obješena u ormar. Još
jedan par cipela.
 - Ni komadića papira - zamišljeno je rekao
Wallander. - Ni knjige. Ničega.
Zatim je podignuo telefonsku slušalicu i raspitao
se na recepciji je li Göran Alexandersson koga
nazivao ih primao pozive ih posjete. Odgovor je bio
uvjerljiv. Nitko nije nazvao sobu broj 211. Nitko ga
nije posjetio.
- On ima sobu ovdje u Ystadu - rekao je
Wallander. - Ah zove taksi iz Svartea. Pitanje ja kako
je došao onamo.
- Raspitat ću se u taksi službi - rekao je Hansson.
Vratih su se u policijsku upravu. Wallander je
stajao kod prozora i odsutno promatrao vodeni toranj
na drugoj strani ulice.
Mislio je na Monu i Lindu. One su vjerojatno
sjedile u nekom uličnom restoranu i večerale. O
čemu li su razgovarale? Vjerojatno o tome što Linda
sada želi raditi. Pokušao je zamisliti njihov razgovor.
No sve što je čuo bio je šum iz radijatora. Sjeo je za
pisači stol kako bi napisao privremen izvještaj dok je
Hansson razgovarao s taksistima iz Ystada. Prije
nego što je počeo pisati, ipak je još jedanput otišao u
blagovaonicu i uzeo nekoliko peciva s tanjura. Već je
bilo gotovo osam sati kad je Hansson pokucao na
njegova vrata i ušao.
- On je u ova četiri dana svojeg boravka u Ystadu
tri puta odlazio u Svarte - rekao je Hansson. - Iz
taksija je izlazio na istočnom rubu grada. Došao bi
rano ujutro, a poslijepodne bi zvao taksi.
Wallander je zamišljeno kimnuo.
 - Pa to nije zabranjeno - rekao je. - Možda je ondje
imao ljubavnicu?
Wallander je ustao i otišao do prozora. Vjetar je
postao jači.
- Potražit ćemo ga u registrima - rekao je nakon
nekog vremena. - Nešto mi govori da nećemo naći
ništa. Ali za svaki slučaj. A onda možemo samo čekati
da se obavi obdukcija.
- To je sigurno bio srčani udar - rekao je Hansson
i ustao.
- Sigurno - rekao je Wallander.
Poslije toga odvezao se kući i otvorio limenku
gotova jela od sjeckanog mesa i krumpira. Već je
pomalo i zaboravio na Görana Akexanderssona.
Nakon što je pojeo svoj škrti obrok, zaspao je pred
televizorom.
.

Sutradan je Wallanderov kolega Martinsson

propustio ime Göran Alexandersson kroz sve
dostupne registre. Bez ikakva rezultata. Martinsson
je bio najmlađi u kriminalističkom odjelu i
najupućeniji u novu tehniku.
Wallander je posvetio dan ukradenim luksuznim
automobilima koji su vozili po Poljskoj. Navečer je
posjetio oca u Löderupu i nekoliko se sati kartao s
njim. Završilo je svađom zbog toga tko kome koliko
duguje. Na putu kući, u autu, Wallander se pitao
boce li on, kad ostari, biti takav kao što je njegov otac.
Pakostan, pohlepan i neljubazan. Trebao bi to pitati
nekoga. Možda upravo Monu.
.
Ujutro 28. travnja zazvonio je Wallanderov telefon.
Zvali su ga forenzičari iz Lunda.
- Zovem zbog osobe imenom Göran
Alexandersson - rekao je liječnik. On se zvao Jörne i
Wallander ga je poznavao još dok je bio u Malmöu.
- Što je bio uzrok smrti? - upitao je Wallander. -
Krvarenje u mozgu ili srčani udar?
Nijedno ni drugo - odgovorio je Jörne. - Ilije
počinio samoubojstvo ili ga je ubio netko drugi.
Wallander se trgnuo.
- Ubijen je? Što želiš time reći?
- Upravo to što sam rekao.
- Ali tö je nezamislivo. Nije ga nitko mogao ubiti u
taksiju. Stenberg, koji ga je vozio, ne ubija ljude. Ali
zacijelo se nije mogao ni sam ubiti?
- Ne mogu reći kako se to dogodilo - hladnokrvno
je rekao Jörne. - Ah zato mogu reći sa sigurnošću da
je umro od otrova koji je uzeo s hranom ih pićem. A
meni to nalikuje na ubojstvo. Naravno, na vama je da
to otkrijete.
Wallander nije rekao ništa.
- Nalaze ću vam poslati faksom - rekao je Jörne. -
Jesi U još tu?
- Da - rekao je Wallander. - Tu sam.
Zahvalio je Jörneu, spustio slušalicu i počeo
razmišljati o onome što je upravo čuo. Zatim je
kućnim telefonom nazvao Hanssona i zamolio ga da
dođe k njemu. Izvadio je jedan od svojih notesa i
zapisao dvije riječi.
Göran Alexandersson.
 Vjetar u naletima sada je već dostizao jačinu
oluje.
.

Olujni vjetar puhao je nad Skanijom. Wallander je

sjedio u svojoj sobi svjestan toga da i dalje ne zna što
se dogodilo s čovjekom koji je prije dva dana umro na
stražnjem sjedalu jednog taksija. U deset sati ujutro
otišao je u sobu za sastanke i zatvorio vrata za
sobom. Hansson i Rydberg već su sjedili za stolom.
Wallander se iznenadio kad je ugledao Rydberga. Bio
je na bolovanju zbog bolova u leđima i nije najavio
kad će se vratiti.
- Kako si? - upitao je Wallander.
- Evo, sjedim ovdje - hladno je odgovorio Rydberg.
- Kakva je to glupost o čovjeku koji je ubijen u
taksiju?
- Idemo ispočetka - odgovorio je Wallander.
Zatim je pogledao sve za stolom. Jedna osoba je
nedostajala.
- Gdje je Martinsson?
- On je zvao i ispričao se, bok ga grlo - odgovorio
je Rydberg. - AK možda može doći Svedberg?
- Vidjet ćemo hoće li biti potrebno - rekao je
Wallander, slažući papire. Stigao je i faks iz Lunda.
Zatim je pogledao svoje kolege.
- Priča koja se u početku činila tako
jednostavnom, mogla bi se pokazati mnogo
zamršenijom nego što sam mislio. Muškarac umire
na stražnjem sjedalu taksija. Forenzičar iz Lunda
utvrdio je da je umro zbog trovanja. Mi još ne znamo
koliko je vremena prošlo od uzimanja otrova do
trenutka smrti. No Lund je obećao da će nas o tome
obavijestiti za nekoliko dana.
- Ubojstvo ili samoubojstvo? - upitao je Rydberg.
- Ubojstvo - odlučno je odgovorio Wallander. - Ne
mogu zamisliti da netko prvo popije otrov, a onda
nazove taksi.
- Možda je zabunom popio otrov? - upitao je
Hansson.
- Malo vjerojatno - rekao je Wallander. - Prema
onom što kažu liječnici riječ je o mješavini otrova koja
zapravo ne postoji.
- Što to znači? - upitao je Hansson.
- da je može pripremiti samo stručnjak, liječnik,
na primjer, kemičar ili biolog.
Zavladala je tišina.
- Dakle, smatrat ćemo to ubojstvom - rekao je
Wallander. - Što zapravo znamo o tom Göranu
Alexanderssonu?
Hansson je listao svoje zabilješke.
- On je bio poslovni čovjek - počeo je. - Imao je
dvije trgovine elektroničkih uređaja u Stockholmu,
jednu u Vastbergi, drugu u Norrtullu. Živio je sam u
stanu u ulici Asdgatan. Čini se da nije imao obitelj.
Njegova bivša supruga navodno živi u Francuskoj.
Sin mu je umro prije sedam godina, a njegovi
zaposlenici, s kojima sam razgovarao, opisuju ga
jednako od riječi do riječi.
- Kako? - prekinuo ga je Wallander.
- Bio je simpatičan.
 - Simpatičan?
- To je bila riječ kojom su se koristili: simpatičan.
Wallander je kimnuo. - Još što?
- Čini se da je vodio prilično jednoličan život.
Njegova tajnica misli da je skupljao poštanske
marke. U ured su redovito stizali katalozi. Po svemu
sudeći, nije imao bliskih prijatelja. Njegovi
zaposlenici nisu poznavah nijednog.
Ponovno je zavladala tišina.
- Moramo zamoliti Stockholm za pomoć u vezi s
njegovim stanom - rekao je Wallander kad je tišina
već postala previše nelagodna. - I moramo stupiti u
vezu s njegovom suprugom. Ja ću pokušati otkriti što
je radio ovdje dolje, u Ystadu i Svarteu. S kim se
sastao? Vidimo se poslijepodne, usporedit ćemo
podatke koje budemo prikupili.
- Nešto mi nije jasno - rekao je Rydberg. - Može li
čovjek biti ubijen, a da sam to ne zna?
Wallander je kimnuo.
- To je zanimljivo pitanje - rekao je. - Netko
Alexanderssonu neprimjetno da je otrov koji djeluje
tek poslije. Pitat ću Jörnea.
- Ako on to zna - promrmljao je Rydberg. - Nisam
siguran.
Sastanak je završio. Razišli su se nakon što su
međusobno podijelili poslove. Wallander je stao kod
prozora, sa šalicom kave u ruci, i pokušavao odlučiti
što će prvo učiniti.
Nakon pola sata sjeo je u automobil i krenuo u
Svarte. Vjetar je polako jenjavao. Sunce je sjalo kroz
oblake koji su se razilazili. Wallander je prvi put u toj
godini imao osjećaj da napokon stiže proljeće. Kad je
stigao do istočnog dijela Svartea, zaustavio se i izašao
iz auta.
Ovamo je dolazio Göran Alexandersson, pomislio
je. Dolazio je ujutro, a poslijepodne se vraćao u
Ystad. Pri četvrtom dolasku netko ga je otrovao i on
je umro na stražnjem sjedalu taksija.
Krenuo je prema središtu mjesta. Mnoge kuće na
obalnoj strani ceste bile su ljetnikovci, koji su sada
još bili zaključani.
Prolazeći kroz mjesto, Wallander je susreo samo
dvoje ljudi. Odjednom ga je dirnula ta pustoš.
Okrenuo se i brzo se vratio u auto.
Već kad je upalio motor, ugledao je stariju ženu
koja je uređivala cvjetnu gredicu u vrtu pokraj auta.
Ugasio je motor i izašao. Kad je zalupio vratima
automobila, žena je pogledala prema njemu.
Wallander je prišao ogradi i dignuo ruku u znak
pozdrava.
- Nadam se da vam ne smetam - rekao je.
- Ovdje nitko ne smeta - rekla je žena i znatiželjno
ga pogledala.
- Ja se zovem Kurt Wallander i kriminalistički
sam inspektoru Ystadu - rekao je.
- Poznajem vas – rekla je žena. - Nisam li vas
vidjela na televiziji kao sugovornika u nekakvoj
raspravi?
- Ne bih rekao - odgovorio je. - Ali, nažalost, moje
su se slike nekoliko puta pojavile u novinama.
 - Agnes Ehn – rekla je žena i pružila mu ruku.
- Živite li ovdje tijekom cijele godine? - upitao je
Wallander.
- Samo u proljeće i ljeto. Dolazim početkom
travnja. A ostajem do listopada. Zimi živim u
Halmstadu. Ja sam učiteljica u mirovini. Moj suprug
je umro prije nekoliko godina.
- Ovdje je lijepo - rekao je Wallander. - Lijepo i
mirno. Svi se poznaju.
. - Ne znam – rekla je. - Događa se da ne poznaješ
ni prvog susjeda.
- Niste li slučajno vidjeli jednog muškarca koji je
prošlog tjedna nekoliko puta dolazio u Svarte
taksijem? A poslijepodne bi otišao također taksijem?
Njezin ga je odgovor iznenadio.
- On se koristio mojim telefonom za pozivanje
taksija – rekla je. - Četiri uzastopna dana. Ako je to
isti taj čovjek.
- Je li rekao kako se zove?
- Bio je veoma uljudan.
- A je li se predstavio?
~ Čovjek može biti uljudan, a da i ne kaže svoje
ime.
- Molio vas je da mu dopustite da telefonira?
- Da.
- Je li rekao još što?
- Zar se nešto dogodilo?
Wallander je smatrao da nema razloga ne reći joj
što se dogodilo.
 - On je mrtav.
- To je strašno. A što se dogodilo?
- Ne znamo. Za sada znamo samo da je mrtav.
Znate li što je radio ovdje u Svarteu? Je li rekao koga
posjećuje? Kamo je išao? Je li imao pratnju? Važno
je sve Čega se možete sjetiti.
Ponovno ga je iznenadila jasnim odgovorom.
- Šetao bi duž obale - rekla je. - Iza moje kuće vodi
jedan put do plaže. Njime bi išao. Zatim bi skrenuo
na zapad. I vratio bi se tek poslijepodne.
- Šetao je obalom? Je li bio sam?
- To ne znam. Obala skreće najednom mjestu.
Možda je sreo nekoga ondje gdje ja to više nisam
mogla vidjeti.
- Je li imao što kod sebe? Torbu ili paket?
Odmahnula je glavom.
- Je li se doimao uznemireno?
- Nije, koliko sam ja vidjela.
- Jučer se, dakle, poslužio vašim telefonom?
- Da.
- I niste na njemu vidjeli ništa neobično?
- Ostavljao je dojam simpatičnog i ljubaznog
čovjeka. Zahtijevao je da plati razgovor.
Wallander je kimnuo.
- Veoma ste mi pomogli - rekao je i dao joj karticu
sa svojim telefonskim brojem. - Sjetite li se još čega,
lijepo vas molim da me nazovete.
- To je tragično - rekla je. - Tako uljudan čovjek.
 Wallander je kimnuo i otišao iza kuće odakle je
vodio put do obale. Došao je do vode. Na plaži nije
bilo žive duše. Kad se Wallander okrenuo, vidio je
kako Agnes Ehn stoji i gleda za njim.
Sigurno se sastao s nekim, pomislio je. Nešto
drugo nije vjerojatno. Pitanje je samo s kim se sastao.
Vratio se u policijsku upravu. Rydberg ga je
zaustavio na hodniku i rekao da je uspio pronaći
Alexanderssonovu bivšu ženu u njezinu prebivalištu
na Rivijeri.
- Ali nitko se ne javlja - rekao je. - Pokušavat ću i
dalje. - Dobro - rekao je Wallander. - Obavijesti me
kad je dobiješ.
- Martinsson je bio ovdje - nastavio je Rydberg. -
Gotovo nisam mogao ni Čuti što je rekao. Rekao sam
mu neka ide kući.
- Vjerojatno bih i ja to učinio - rekao je Wallander.
Otišao je u svoju sobu, zatvorio vrata i uzeo
bilježnicu na koju je prije toga napisao ime Göran
Alexandersson. S kim si se sastao na obali? Pomislio
je. S kim? To moram doznati.
Oko jedan sat Wallander je ogladnio. Već je imao
jaknu na sebi i upravo je htio krenuti kad je Hansson
pokucao na njegova vrat
Odmah se vidjelo da ima reći nešto važno.
- Tu imam nešto što bi se moglo pokazati važnim.
- Što?
- Kao što znaš, Göran Alexandersson imao je sina
koji je umro prije sedam godina. Netko ga je ubio. I
koliko vidim, počinitelj nikad nije bio uhvaćen ni
osuđen.
Wallander je dugo gledao u Hanssona.
- Dobro - rekao je napokon. - Sad se imamo za što
uhvatiti. Iako zapravo ne znam točno za što.
Glad, koju je do malo prije osjećao, sada je
nestala.
.

Netom poslije dva sata popodne 28. travnja Rydberg

je pokucao na Wallanderova poluotvorena vrata.
- Dobio sam Alexanderssonovu suprugu - rekao
je i ušao. Sjeo je na stolicu za stranke i načinio
grimasu.
- Što ti je s leđima? - upitao je Wallander.
- Ne znam - odgovorio je Rydberg. - Ali nešto nije
u redu.
- Možda si se prerano vratio na posao?
- Neće mi biti bolje ako ležim kod kuće i gledam u
strop.
Time je razgovor o Rydbergovim leđima bio
završen. Wallander je znao da nema smisla
nagovarati ga da ode kući da se odmori.
- Što je rekla? - upitao je umjesto toga.
- Bila je u šoku, naravno. Mislim da je prošla
jedna minuta dok nije progovorila.
- To će biti skupo za državnu blagajnu - rekao je
Wallander. - A onda? Nakon što je istekla minuta?
 - Pitala je što se dogodilo, naravno. Rekao sam joj
sve kako je bilo. Bilo joj je teško shvatiti o čemu
govorim.
- Nikakvo čudo.
- U svakom slučaju, doznao sam da nisu bili u
kontaktu. Prema ženinim riječima, rastali su se jer
im je bilo dosadno dok su bili zajedno.
Wallander je nabrao čelo.
- Što je mislila time reći?
- Vjerujem da je to češći razlog rastave braka nego
što mislimo - rekao je Rydberg. - Vjerojatno je strašno
živjeti s dosadnom osobom.
Wallander je zamišljeno kimnuo. Pitao se misli li i
Mona to isto. A što i sam misli?
- Pitao sam je može li zamisliti tko bi ga htio ubiti?
Nije mogla. Zatim sam je pitao bi li mogla objasniti
što je on radio ovdje dolje u Skaniji. Ni to nije mogla.
To je bilo sve.
- Nisi pitao za njihova pokojnog sina? Za kojeg
Hansson kaže da je ubijen?
- Jesam, naravno. Ah ona nije htjela govoriti o
tome.
- Nije li to pomalo čudno?
Rydberg je kimnuo.
- I ja sam to pomislio.
- Mislim da je moraš ponovno nazvati - rekao je
Wallander. Rydberg je kimnuo i izašao iz sobe.
Wallander je pomislio kako bi morao prvom prilikom
pitati Monu je li dosada najveći problem u njihovu
braku. Zvono telefona trgnulo ga je iz razmišljanja.
Ebba s centrale javila mu je da policija iz Stockholma
želi razgovarati s njim. Wallander je primaknuo
bilježnicu i slušao. Javio mu se policajac imenom
Rendal s kojim Wallander nije nikad prije razgovarao.
- Pogledali smo onaj stan u Ulici Asogatan - rekao
je Rendal.
- I jeste li što našli?
- Kako smo mogli naći bilo što kad ne znamo što
tražimo?
Wallander je prema Rendalovou glasu zaključio
da je on pod stresom.
- Kako je to izgledalo - upitao je Wallander što je
uljudnije mogao.
- Čisto i uredno - rekao je Rendal. - Očišćeno.
Možda previše pedantno. Po mojem mišljenju to je bio
tipičan momački stan.
- To i jest tipičan momački stan - rekao je
Wallander.
- Pogledah smo njegovu poštu - nastavio je
Rendal. - Čini se da je bio odsutan najdulje tjedan
dana.
- Točno - rekao je Wallander.
- Imao je uređaj za glasovne poruke. No bio je
prazan. Nitko ga nije zvao.
- Kako se on javljao na poziv? - upitao je
Wallander.
- Na uobičajen način.
- Onda to znamo - rekao je Wallander. - Hvala na
pomoći. Javit ćemo se kad budemo znali nešto više.
 Wallander je spustio slušalicu i vidio da je vrijeme
za popodnevni sastanak istražnog tima. Kad je ušao
u sobu za sastanke, Hansson i Rydberg već su bili
ondje.
- Upravo sam razgovarao sa Stockholmom - rekao
je Wallander. - Nisu ništa pronašli u stanu u ulici
Asogatan.
- Ja sam ponovno nazvao ženu - rekao je Rydberg.
- Isprva nije htjela govoriti o sinu. Ali kad sam joj
rekao da ćemo u slučaju potrebe tražiti da dođe kući
i pomogne nam u istrazi, išlo je malo lakše. Njezina
sina ubili su nasred ulice u Stockholmu. To je bio
besmislen napad. Nisu ga niti opljačkali.
- Zatražio sam nekoliko spisa o tom napadu -
rekao je Hansson. - Otada ipak nije prošlo toliko
mnogo vremena da se slučaj može staviti ad acta. No
već pet godina nitko nije poduzeo ništa u vezi s tim.
- Zar nije bilo osumnjičenih za zločin? - upitao je
Wallander.
Hansson je odmahnuo glavom.
Nije. Nije bilo apsolutno ničega. Nije bilo ni
svjedoka. Wallander je odgurnuo svoj rokovnik.
Sada nemamo ništa - rekao je.
Za stolom je zavladala tišina. Wallander je shvatio
da mora nešto reći.
- Morate razgovarati s osobljem u njegovoj trgovini
- rekao je. - Obratite se kolegi Rendalu iz policije u
Stockholmu i zamolite ga za pomoć. Vidimo se sutra.
Podijelili su poslove među sobom, a Wallander se
vratio u svoj ured. Namjeravao je nazvati oca u
Löderup i ispričati se zbog svađe od protekle večeri.
Ah nije dignuo slušalicu. Priča o Göranu
Alexanderssonu nije mu dala mira. Cijela situacija
bila je toliko apsurdna da se već zbog toga morala
riješiti. Iskustvo mu je govorilo da većina ubojstava,
a i većina drugih zločina, ima logičan uzrok. Trebalo
je samo prave djeliće poslagati na odgovarajući način
i tražiti moguće veze između različitih znakova koji
su postali vidljivi.
Nekoliko minuta prije pet sati izašao je iz
policijske uprave i obalnom se cestom odvezao do
Svartea. Ovaj put je parkirao automobil malo dalje u
mjestu. Iz prtljažnika je izvadio gumene čizme i
krenuo prema plaži. U daljini je vidio teretni brod
kako plovi na zapad. Hodao je duž obale i promatrao
kuće koje su se nalazile s njegove desne strane.
Otprilike u svakoj trećoj kući bilo je ljudi. Nastavio je
hodati sve dok Svarte nije ostao iza njega. Zatim se
okrenuo. Odjednom je imao osjećaj da hoda ovdje u
nadi da će mu Mona doći ususret. Prisjetio se njihova
boravka na Skagenu. To su bih njihovi najbolji
zajednički trenutci. Imah su toliko materijala za
razgovor da im je nedostajalo vremena.
Odagnao je nevesele misli i ponovno se
usredotočio na Görana Alexanderssona. Hodajući
plažom pokušavao je načiniti sažetak samo za sebe.
Što su znali? da je Alexandersson živio sam, da je
imao dvije trgovine elektronikom, da je imao
četrdeset devet godina i putovao u Ystad te odsjedao
u hotelu Kung Karl. Rekao je da žeh ići na godišnji
odmor. U hotelu ga nije nitko posjećivao niti nazivao
telefonom. Ni sam nije telefonirao.
 Svako jutro odlazio je taksijem u Svarte gdje je
provodio dan šećući duž obale. Kasno poslijepodne
vratio bi se, nakon što se poslužio telefonom Agnes
Ehn. Poslije četvrtog posjeta sjeo je u taksi u kojem
je umro.
Wallander je zastao i pogledao uokolo. Na plaži
dalje nije bilo nikoga. Göran Alexandersson gotovo
cijelo vrijeme ostaje vidljiv. Ah onda nestaje negdje na
plaži. Zatim se ponovno pojavljuje i nakon nekoliko
minuta je mrtav.
Sigurno je susreo nekoga, pomislio je Wallander.
Ih, točnije rečeno: Sigurno je imao dogovor s nekim.
Onoga koji ubija otrovom ne susrećeš slučajno.
Wallander je nastavio hodati. Gledao je kuće za
odmor uz obalu. Sutra će ih obići. Netko ga je ondje
morao vidjeti, možda je netko vidio da se sastao s
nekom drugom osobom.
Wallander je odjednom otkrio da više nije sam na
plaži. Ususret mu je dolazio stariji muškarac. Crni
labrador poslušno je hodao pokraj njega. U
posljednje vrijeme Wallander je često razmišljao o
tome ne bi li trebao predložiti Moni da nabave psa.
Ah odustao je od toga zato što je imao tako neredovito
radno vrijeme. Zbog psa bi ga vjerojatno savjest pekla
više nego zbog društva.
Čovjek je dotaknuo kapu kad je stigao do
Wallandera.
- Hoće h već jednom doći proljeće? - upitao je.
Wallander je zaključio da ne govori skonskim
dijalektom.
 - Doći će i ove godine, sigurno - uzvratio je
Wallander.
Čovjek je htio krenuti dalje kad ga je Wallander
zadržao.
- Pretpostavljam da svaki dan prolazite ovuda -
rekao je Wallander.
Čovjek je rukom pokazao na jednu kuću.
- Ovdje živim otkako sam otišao u mirovinu -
odgovorio je.
- Ja sam Wallander, kriminalistički inspektor u
Ystadu. Niste li slučajno vidjeh jednog čovjeka
pedesetih godina, koji je posljednjih dana sam šetao
obalom?
Čovjek je imao plave i bistre oči. Ispod kape
izvirivala je sijeda kosa.
- Nisam - rekao je i nasmiješio se. - Tko bi to
mogao biti? Ovdje ne šeta nitko osim mene. Ah u
svibnju, kad zatopli, onda je to druga slika.
- Jeste li sigurni? - upitao je Wallander.
- Ja izlazim sa psom tri puta na dan - odgovorio
je čovjek. - I nisam nikad vidio čovjeka koji šeta sam.
Do sada. Dok niste vi došli.
Wallander je kimnuo.
- Onda vam neću više smetati - rekao je.
Wallander je produžio. Kad je zastao i okrenuo se,
čovjeka sa psom više nije bilo.
Kako je to pomislio ili, točnije rečeno, osjetio,
nikad si nije mogao objasniti. No od toga trenutka bio
je sasvim siguran. Na licu starog čovjeka nešto se
promijenilo, nešto u njegovu pogledu kad je
Wallander pitao je li vidio usamljena čovjeka na plaži.
On nešto zna, pomislio je Wallander. Pitanje je
samo što.
Wallander se ponovno okrenuo.
Plaža je bila prazna.
Nekoliko minuta stajao je ne mičući se.
Zatim se vratio do auta i odvezao kući.
.

Srijeda, 29. travnja te godine, bila je prvi proljetni

dan u Skaniji. Wallander se kao i obično probudio
rano. Bio je znojan i znao je da je sanjao nešto
strašno, ali nije se mogao sjetiti što. Možda su ga opet
ganjali bikovi? Ili ga je Mona napustila? Istuširao se,
popio kavu i rastreseno prelistao novine Ystads
Allehanda.
Već u šest i pol sjedio je u svojoj sobi u policijskoj
upravi. Na vedrom plavom nebu sjalo je sunce.
Wallander se nadao da je Martinsson ozdravio i da će
zamijeniti Hanssona u pregledavanju registara na
računalu. On je brže postizao bolje rezultate. Ako je
Martinsson ozdravio, onda bi on mogao povesti
Hanssona u Svarte da obilaze kuće. No u ovom
trenutku možda je bilo najvažnije dobiti što jasniju
sliku o Alexanderssonu. Martinsson je bio mnogo
temeljitiji kad je bila riječ o ispitivanju ljudi koji su
mogli dati određene informacije. Wallander je također
zaključio da moraju ozbiljno ispitati što se zapravo
dogodilo kad je Alexanderssonov sin bio ubijen.
 U sedam sati Wallander je pokušao dobiti Jornea
koji je obavio obdukciju Görana Alexanderssona, no
nije uspio. Osjetio je kako je postao nestrpljiv. Slučaj
mrtvog muškarca na stražnjem sjedalu Stenbergova
taksija zadavao mu je brige.
Dvije minute prije osam sati okupili su se u sobi
za sastanke. Rydberg mu je rekao da Martinssona i
dalje boli grlo i da ima vrućicu. Wallander se nije
čudio što je to zahvatilo baš Martinssona koji je imao
strah od bacila.
- Onda ti i ja danas moramo ići od kuće do kuće
u Svarteu - rekao je. - A ti, Hanssone, nastavit ćeš
ovdje kopati. Volio bih znati nešto više o
Alexanderssonovu sinu Bengtu i o njegovoj smrti.
Zamoli Rendala za pomoć.
- Znamo li što više o tom otrovu? - upitao je
Rydberg.
- Pokušao sam doznati jutros, ah nitko mi se nije
javio - odgovorio je Wallander.
Sastanak je bio veoma kratak. Wallander je
zamolio da mu povećaju fotografiju iz
Alexanderssonove vozačke dozvole i neka to umnože.
Zatim je otišao k Björku, načelniku policije. Smatrao
je da je Björk općenito bio dobar šef koji im je svima
davao slobodne ruke i nije nikom ništa prigovarao.
Ipak, katkad bi se Björk zainatio i zatražio hitan
pregled stanja istrage.
- Kako ide s onom bandom koja izvozi
automobile? - pitao je Björk spustivši ruke na stol,
što je značilo da želi čuti kratak i precizan odgovor.
- Loše - iskreno je odgovorio Wallander.
 - Je li bilo kakvih uhićenja?
- Nije - odgovorio je Wallander. - Kad bih s ovim
što imamo otišao k državnom odvjetniku i zatražio
nalog za uhićenje, on bi me izbacio van.
- Samo ne smijemo odustati - rekao je Björk.
- A što misliš - odgovorio je Wallander. - Nastavit
ću. Samo kad razjasnimo tu priču s muškarcem koji
je umro u taksiju.
- Hansson me obavijestio o tome - rekao je Björk.
- Sve to zvuči jako čudno.
- To jest čudno - rekao je Wallander.
- Je li moguće da je čovjek ubijen?
- Liječnici tvrde da je tako - rekao je Wallander. -
Danas ćemo obići kuće u Svarteu. Netko ga je
sigurno vidio.
- Obavještavaj me o svemu - rekao je Björk i
ustao, što je bio znak da je razgovor završen.
Wallanderovim autom vozili su se u Svarte.
- Skanija je doista lijepa - iznenada je rekao
Rydberg.
- Osobito kad je dan lijep kao ovaj - uzvratio je
Wallander. - Ali ujesen ovdje zna biti odvratno. Kad
blato počne ulaziti u kuće.
- Tko će sada misliti na jesen? - rekao je. - Zašto
unaprijed razmišljati o lošem vremenu? Ono će i tako
doći prerano.
Wallander nije ništa rekao. Usredotočio se na
pretjecanje traktora.
- Počinjemo s kućama uz plažu sa zapadne strane
- rekao je. - Krenut ćemo svaki s jednoga kraja i sresti
se na sredini. Pokušaj doznati tko živi u kućama koje
su sada prazne.
- Što očekuješ da ćeš naći? - upitao je Rydberg.
- Rješenje - odgovorio je Wallander. - Netko ga je
sigurno vidio ondje na obali. Netko je morao vidjeti
da se ondje sastao s nekom drugom osobom.
Wallander je parkirao auto. Rekao je Rydbergu da
počne s kućom u kojoj je živjela Agnes Ehn. Rydberg
se uputio onamo dok je Wallander pokušavao s
telefona u automobilu dobiti Jornea. No ni ovaj put
nije bilo odgovora. Odvezao se na zapadnu stranu,
ostavio auto i zatim krenuo prema istoku. Prva je bila
stara i dobro održavana skonska seoska kuća. Prošao
je kroz ulaz i pozvonio na vrata. Kako nitko nije
otvorio, pozvonio je još jedanput.
U trenutku kad je htio otići, žena tridesetih
godina u zaprljanom kombinezonu otvorila je vrata.
- Ne volim kad mi smetaju - rekla je i uzrujano
pogledala Wallandera.
- Ali katkad je nužno - odgovorio je Wallander i
pokazao joj policijsku iskaznicu.
- I što želite?
- Moje pitanje je možda pomalo neobično - počeo
je Wallander. - No volio bih znati jeste li posljednjih
dana vidjeli na plaži muškarca starog oko pedeset
godina u svijetloplavom kaputu.
Ona je podigla obrve i pogledala Wallandera
svisoka.
- Ja slikam s navučenim zavjesama - rekla je. -
Nisam ništa vidjela.
 - Vi ste slikarica - rekao je Wallander. - Mislio sam
da želite svjetlo?
- Ne želim. Ali to nije kažnjivo, zar ne?
- I niste ništa vidjeh?
- Ne, ništa, kao što sam vam već rekla.
- Ima li još koga u kući tko je možda nešto vidio?
- Imam mačku koja stalno leži na prozorskoj
klupici iza zavjesa. Možete s njom razgovarati.
Wallander je osjetio kako bijesni.
- Policija katkad mora postavljati pitanja - rekao
je. - Vjerujte da to ne činim iz vlastitog zadovoljstva.
Sada vam neću više smetati.
Žena je zatvorila vrata. Zaključala ih je s nekoliko
brava. Otišao je na sljedeći posjed. Prizemna kuća
bila je razmjerno nova. U vrtu se nalazila mala
fontana. Kad je Wallander pozvonio, u kući je počeo
lajati pas. Čekao je.
Pasje prestao lajati i vrata su se otvorila. Pojavio
se starac kojeg je Wallander dan prije susreo dolje na
plaži. Wallander je odmah uočio da čovjek nije
iznenađen što ga vidi. Očekivao ga je i bio je na
oprezu.
- Opet vi - rekao j e čovjek.
- Da - rekao je Wallander. - Hodam ovuda i zvonim
svima koji stanuju uz obalu.
- Rekao sam vam jučer da nisam nikog vidio.
Wallander je kimnuo.
- Čovjek se katkad poslije sjeti nečega - rekao je.
 Čovjek je stao u stranu i pustio Wallandera u
kuću. Pas ga je znatiželjno ponjušio.
- Živite li ovdje tijekom cijele godine? - upitao je
Wallander.
- Da - rekao je čovjek. - Dvadeset četiri godine bio
sam liječnik u Nynashamnu. Kad sam se umirovio,
doselili smo se ovamo, moja supruga i ja.
- Možda je ona nešto vidjela? - upitao je
Wallander. - Je li ona ovdje?
- Bolesna je - rekao je čovjek. - Nije ništa vidjela.
Wallander je izvadio notes iz džepa.
- Mogu li vas pitati kako se zovete? - rekao je.
- Zovem se Martin Stenholm- rekao je čovjek. -
Moja supruga zove se Kaj sa.
Wallander je zapisao oba imena i stavio notes u
džep.
- Neću vam više smetati - rekao je.
- Ali molim vas - rekao je Martin Stenholm.
- Mogao bih doći ponovno za nekoliko dana i
razgovarati s vašom suprugom - rekao je Wallander.
- Katkad je bolje da ljudi sami kažu Što su vidjeh ih
što nisu vidjeli.
- Mislim da to nije dobra ideja - rekao je Stenholm.
- Moja supruga je teško bolesna. Ima rak i neće još
dugo.
- Shvaćam - rekao je Wallander. - Onda neću više
dolaziti i smetati vam.
Martin Stenholm otvorio mu je vrata.
 - Je h vaša supruga liječnica? - upitao je
Wallander.
- Nije - odgovorio je čovjek. - Ona je pravnica.
Wallander se vratio na ulicu. Zatim je posjetio još
tri kuće, ali nije ništa doznao. Tada je naletio na
Rydberga.
Obojica su se odmah okrenula. Wallander je
dovezao svoj auto i čekao Rydberga pred kućom
Agnes Ehn. Rydberg se vratio bez ikakvih novosti.
Nitko nije vidio Görana Alexanderssona na plaži.
- A uvijek sam slušao o tome kako su ljudi
znatiželjni - rekao je Rydberg. Osobito na selu, i
osobito kad je riječ o strancima.
Vraćali su se u Ystad. Wallander je šutke sjedio
za upravljačem. Kad su stigli u policijsku upravu,
zamolio je Rydberga da potraži Hanssona i dođe s
njim u njegov ured. Nazvao je sudsku medicinu i
napokon dobio Jornea. Kad je prestao razgovarati s
njim, Rydberg i Hansson su već stigli. Wallander je
upitno pogledao Hanssona.
- Nešto novo?
- Ništa što bi promijenilo našu sliku o
Alexanderssonu - odgovorio je Hansson.
- Upravo sam razgovarao s Jorneom - rekao je
Wallander. - Otrov koji ga je ubio mogao je i sam
uzeti, ne znajući. Ne može se točno reći kako taj otrov
djeluje. Jorne misli da je to moglo trajati najmanje
pola sata. Smrt zatim nastupa brzo.
- Znači da imamo pravo - rekao je Hansson. -
Kako se zove taj otrov?
 Wallander je pročitao zamršenu kemijsku oznaku
koju je zapisao u svoj rokovnik.
Zatim je izvijestio o svojem razgovoru s Martinom
Stenholmom u Svarteu.
- Ne znam o čemu je riječ - rekao je. - Ali ne mogu
se osloboditi osjećaja da ćemo rješenje naći u kući
tog liječnika.
- Liječnici se razumiju u otrove - rekao je Rydberg.
- I to je već nešto.
- Imaš pravo, naravno - odgovorio je Wallander. -
No ima još nešto, samo nikako ne znam što je to.
- Da pregledam registre? - upitao je Hansson. -
Šteta što je Martinsson bolestan. Njemu to najbolje
ide.
Wallander je kimnuo. A onda mu je odjednom
nešto sinulo. - Pogledaj ima li što o njegovoj ženi.
Kajsa Stenholm.
.

Za vrijeme Walpurgine noći i vikenda istraga je

mirovala. Wallander je velik dio slobodnog vremena
proveo kod oca. Jedno popodne iskoristio je za ličenje
kuhinje. Također je nazvao Rydberga i razgovarao s
njim. Nije imao nikakvog posebnog razloga osim što
je Rydberg bio sam kao i on. No kad je Wallander
nazvao, Rydberg je bio pijan i njihov je razgovor brzo
završio.
.

U ponedjeljak, 4. svibnja, Wallander je rano došao u

policijsku upravu. Dok je čekao vijesti o tome je U
Hansson što pronašao u registrima, bavio se
krijumčarima automobila. Tek sutradan, oko
jedanaest sati, Hansson je došao u njegovu sobu.
- Ne nalazim ništa o Martinu Stenholmu - rekao
je. - Čini se da u životu nije ništa zgriješio.
Wallander se nije tome čudio. Cijelo je vrijeme bio
svjestan toga da su možda na putu u slijepu ulicu.
- A žena? - upitao je.
Hansson je odmahnuo glavom.
- Još manje - rekao je Hansson. - Ona je godinama
bila državna odvjetnica u Nynashamnu.
Hansson je stavio mapu s papirima na
Wallanderov stol.
- Ponovno ću razgovarati s taksistima - rekao je. -
Možda su oni ipak nešto vidjeli.
Kad je Wallander ostao sam, primaknuo je mapu
sa spisima koju mu je Hansson stavio na stol. Trebao
mu je jedan sat da sve pregleda. Hansson ovaj put
iznimno nije ništa previdio. Unatoč tome Wallander
je znao da smrt Görana Alexanderssona ima veze sa
starim liječnikom. Znao je to, iako zapravo nije, i to
mu se često događalo. Doduše, nije vjerovao vlastitoj
intuiciji, ah nije mogao poreći da ga je ona često
vodila u dobrom smjeru. Nazvao je Rydberga koji je
odmah došao k njemu. Wallander mu je dao mapu sa
spisima.
- Pročitaj ovo - rekao je. - Ni Hansson ni ja ne
možemo pronaći ništa neobično. Alija sam siguran da
smo nešto previdjeli.
 - Možemo i bez Hanssona - rekao je Rydberg i time
otvoreno dao do znanja da ne drži mnogo do svojega
kolega.
Kasno poslijepodne Rydberg je vratio Wallanderu
papire i odmahnuo glavom. Ni on nije ništa našao.
- Moramo sve početi iznova - rekao je Wallander.
- Naći ćemo se sutra ujutro i odlučiti kako ćemo dalje
postupati.
Ubrzo poslije toga Wallander je izašao iz uprave i
odvezao se u Svarte. Ponovno je dugo šetao obalom.
Nije susreo nikoga. Poslije je sjeo u automobil i čitao
spise koje je dobio od Hanssona. Što ja ne vidim?
Pomislio je. Postoji veza između tog liječnika i Görana
Alexanderssona. Samo što je ne vidim.
Vratio se u Ystad i ponio spise kući u ulicu
Mariagatan. Otkako su se prije četrnaest godina
doselili u Ystad, stanovali su u istom trosobnom
stanu.
Pokušao se opustiti, ah spisi mu nisu dah mira.
Kasno navečer, kad se već bližila ponoć, sjeo je za
kuhinjski stol i sve ponovno pročitao.
Iako je sad već bio jako umoran, uočio je jednu
sitnicu. Bio je svjestan da je to moglo biti beznačajno.
No ipak je odlučio da će to ispitati sutra ujutro.
Te noći spavao je loše.
.

Nekoliko minuta prije sedam već je bio u policijskoj

upravi. Nad Ystadom je padala kišica. Wallander je
znao da je čovjek, kojeg je sada namjeravao potražiti,
ranoranilac kao i on sam. Otišao je u krilo zgrade u
kojem je bilo smješteno državno odvjetništvo i
pokucao na vrata Pera Äkesona. Ondje je kao i uvijek
vladao veliki nered. Äkeson i Wallander već su
godinama surađivali i imali su veliko povjerenje u
rasudnu moć onog drugoga. Äkeson je podignu©
naočale na čelo i pogledao Wallandera.
- Ti ovdje? - rekao je. - Tako rano? To znači da mi
imaš reći nešto važno.
- Ne znam je li važno - odgovorio je Wallander. -
Ali trebam tvoju pomoć.
Uzeo je hrpu spisa sa stolice i stavio je na pod.
Zatim je sjeo i ukratko izvijestio Äkesona o
Alexanderssonovoj smrti.
- Zvuči veoma neobično - rekao je Äkeson nakon
što je Wallander završio.
- Katkad se događaju neobične stvari - rekao je
Wallander. - Ti to znaš jednako dobro kao i ja.
- Ali nisi došao u sedam sati ujutro samo da bi mi
to sve ispričao? Pretpostavljam da bi htio predložiti
da uhitimo tog Rječnika.
- Tvoja mi je pomoć potrebna zbog njegove
supruge Kajse Stenholm- rekao je Wallander. - Ona
je bila tvoja kolegica. Godinama je radila u
Nynäshamnu. No nekoliko je puta bila na dopustu.
Tada bi obično nekoga zastupala. Prije sedam godina
imala je takav jedan posao u Stockholmu. To je bilo
u vrijeme kad su napali i ubih sina Görana
Alexanderssona. Aja trebam tvoju pomoć ne bih li
otkrio postoji li veza između tih dvaju događaja.
Wallander je prelistao papire prije nego što je
nastavio.
 - Sin se zvao Bengt. Bengt Alexandersson. Imao je
osamnaest godina kad je umro.
Per Äkeson ljuljao se na dvije noge od stolice i
gledao Wallandera smrknuta čela.
- Što ti zapravo misliš? - upitao je.
- Ne znam- odgovorio je Wallander. - Ali ipak želim
provjeriti je li postojala kakva veza. Je li Kajsa
Stenholm na bilo koji način bila uključena u istragu
o smrti Bengta Alexanderssona.
- Pretpostavljam da bi btio što prije dobiti
odgovor? Wallander je kimnuo.
- Već me dovoljno dobro poznaješ da je strpljenje
za mene strana riječ - rekao je i ustao.
- Vidjet ću što mogu učiniti - rekao je Äkeson. -
Ali nemoj previše očekivati.
Dok je Wallander malo poslije prolazio pokraj
recepcije, rekao je Ebbi neka pošalje Rydberga i
Hanssona u njegovu sobu čim se pojave.
- Kako si ti? - upitala je Ebba. - Spavaš li dovoljno
noću?
- Katkad imam osjećaj da spavam previše - rekao
je Wallander, izmotavajući se. Ebba je na recepciji
bila kao stijena na udaru valova i budnim je okom
pratila zdravstveno stanje svih kolega. Wallander se
tu i tamo morao uljudno braniti od njezine brižnosti.
U osam i petnaest došao je Hansson, a malo
poslije i Rydberg. Wallander im je ukratko ispričao
što je otkrio u „Hanssonovim papirima”, kako ih je u
međuvremenu prozvao.
 - Moramo pričekati što će pronaći Per Äkeson -
zaključio je. Možda je moja pretpostavka besmislena.
Ali ako se na drugoj strani pokaže da je Kajsa
Stenholm u isto vrijeme kad je ubijen Bengt
Alexandersson zastupala nekoga i ako je bila
uključena u istragu, onda smo doista otkrili da su te
dvije stvari međusobno povezane.
- Nisi li rekao da ona leži na samrti? - upitao je
Rydberg.
- To tvrdi njezin muž - odgovorio je Wallander. -
Jaje nisam vidio.
- Uz dužno poštovanje prema tvojim
sposobnostima manevriranja kroz zamršene istrage
zločina, sve mi je to još veoma mutno
- rekao je Hansson. - Pretpostavimo da imaš
pravo. Da je Kajsa Stenholm radila kao voditeljica
predistrage u slučaju smrti Bengta Alexanderssona.
Što to znači danas? Je li žena koja boluje od raka
ubila čovjeka koji se pojavio odnekud iz njezine
prošlosti?
- To jest mutno - dopustio je Wallander. -
Pričekajmo što će Äkeson možda otkriti.
Nakon što su Rydberg i Hansson otišli, Wallander
je dugo sjedio neodlučno. Pitao se što sad rade Mona
i Linda. I o čemu razgovaraju. U devet i pol otišao je
po šalicu kave, u deset i pol po još jednu. Upravo se
vratio u svoju sobu kad je zazvonio telefon.
Bio je to Per Äkeson.
- Išlo je brže nego što sam mislio - rekao je. - Imaš
li olovku i papir?
 - Pišem - odgovorio je Wallander.
- Između 10. ožujka i 9. listopada Kajsa Stenholm
zastupala je kao državna odvjetnica jednu stranku u
Stockholmu. Uz pomoć jednog marljivog službenika
u arhivu pokrajinskog suda dobio sam odgovor na
tvoje drugo pitanje, ono o njezinu sudjelovanju u
istrazi u slučaju smrti Bengta Alexanderssona.
Tu je zastao. Wallander je napeto čekao nastavak.
- Ti uistinu imaš pravo - rekao je Äkeson. - Ona
je vodila predistragu, i ona ju je na kraju stavila na
led. Počinitelj nikad nije uhvaćen.
- Hvala ti na pomoći - rekao je Wallander. - Moram
još jedanput razmisliti o svemu tome. Javit ću ti se
poslije.
Spustio je slušalicu, ustao i stao kod prozora.
Okno je bilo zamagljeno. Kiša je sad bila jača nego
ujutro. Postoji samo jedna mogućnost. Otići onamo i
otkriti što se zapravo dogodilo. Odlučio je povesti
samo Rydberga. S kućnog telefona pozvao je k sebi
njega i Hanssona. Ispričao im je što mu je rekao
Äkeson.
- Kvragu! - rekao je Hansson.
- Mislio sam da ti i ja odemo onamo - Wallander
je rekao Rydbergu. - Trojica će biti previše.
Hansson je kimnuo. Razumio je.
Šutke su se Wallanderovim autom odvezli u
Svarte. Wallander je parkirao vozilo stotinu metara
iza Stenbolmove kuće.
- Što očekuješ od mene? - upitao je Rydberg dok
su hodali po kiši.
 - Da budeš prisutan. Ništa više.
Odjednom je Wallander shvatio da je ovo prvi put
kako Rydberg njemu asistira, a ne obratno. Rydberg
se nikad nije službeno ponašao kao da mu je
nadređen. To nije bilo u skladu s njegovim
temperamentom, uvijek su radili rame uz rame. Ah
otkako je Wallander bio u Ystadu, doživljavao je
Rydberga kao svojeg učitelja. Za stručno znanje
kojim je Wallander danas raspolagao, imao je
zahvaliti uglavnom Rydbergu.
Ušh su kroz vrtna vrata i uputih se prema kući.
Wallander je pozvonio. Kao da ih je očekivao, stari
im je liječnik smjesta otvorio vrata. Wallander je
pomislio kako je čudno Što nema labradora.
- Nadam se da vam ne smetam - rekao je
Wallander. - Imam još nekoliko pitanja koja nažalost
ne mogu čekati.
- Koja pitanja?
Wallander je uočio da je starčeva ljubaznost posve
nestala. Djelovao je uplašeno i istodobno uzrujano.
- O čovjeku koji je šetao plažom - rekao je
Wallander.
- Pa rekao sam vam da ga nisam vidio.
- Voljeli bismo razgovarati i s vašom suprugom.
- Već sam vam rekao da je jako bolesna. Što je ona
mogla vidjeti? Leži u krevetu. Ne shvaćam zašto nas
ne možete pustiti na miru!
Wallander je kimnuo.
 - Onda vam više nećemo smetati - rekao je. - Bar
ne za sada. No prilično sam siguran da ćemo se
vratiti. A onda ćete nas morati pustiti unutra.
Uhvatio je Rydberga za ruku i uputio se s njim
prema vrtnim vratima. Iza njih zalupila su se vrata.
- Zašto si popustio tako brzo? - upitao je Rydberg.
- To si me ti naučio - odgovorio je Wallander. - Da
nije zgorega navesti ljudi na razmišljanje. Uz to,
trebam od Äkesona nalog za pretraživanje.
- Je li on doista ubio Alexanderssona? - upitao je
Rydberg.
- Da - rekao je Wallander. - Siguran sam u to. To
je bio on. No i dalje ne znam što je iza svega toga.
Istog poslijepodneva Wallander je dobio nalog za
pretraživanje. Odlučio je pričekati do sutradan
ujutro. Kako bi se osigurao, zatražio je Björkovo
dopuštenje da do tada nadziru kuću.
.

Sutradan u zoru, bio je 7. svibnja, kad se Wallander

probudio i podigao roletu, grad je bio obavijen
maglom. Prije nego što se istuširao, učinio je nešto
što je zaboravio učiniti prethodne večeri. Potražio je
ime Stenholm u telefonskom imeniku. Ondje nije bilo
ni Kajse ni Martina Stenholma. Kad je nazvao
informacije, rekli su mu da su brojevi tajni. Kimnuo
je bez riječi, kao da je baš to očekivao.
Dok je pio kavu, pitao se hoće h povesti Rydberga
ih će otići u Svarte sam. Tek kad je sjeo u auto,
odlučio je otići sam. Obala je bila prekrivena gustom
maglom.
 Wallander je vozio veoma brzo. Nekoliko minuta
prije osam zaustavio se pred Stenholmovom kućom.
Ušao je na vrtna vrata i pozvonio. Vrata su se otvorila
tek nakon što je tri puta pozvonio. Kad je Martin
Stenholm vidio da je to Wallander, pokušao je
zalupiti vratima. Wallander je uspio staviti nogu na
prag i gurnuti vrata.
- Odakle vam pravo da uđete nasilu? - viknuo je
starac.
- Ja ne ulazim nasilu - rekao je Wallander. - Imam
nalog za pretres kuće. Bit će vam najbolje da to
odmah prihvatite. Možemo li sjesti nekamo?
Stenholm kao da se odjednom pomirio sa svime.
Wallander je pošao za njim u sobu punu knjiga.
Wallander je sjeo u kožni naslonjač, starac nasuprot
njemu.
- Zar mi doista nemate što reći? - upitao je
Wallander.
- Ja nisam vidio nikakvog muškarca na obali. Nije
ni moja žena, koja je teško bolesna. Ona leži gore.
Wallander je odlučio odmah prijeći na stvar. Više
nije bilo razloga za sumnju.
- Vaša je supruga bila državna odvjetnica- počeo
je. - Veći dio 1980. godine radila je u Stockholmu.
Između ostaloga vodila je predistragu okolnosti koje
su izazvale smrt Bengta Alexanderssona. A ona je
prekinula istragu. Sjećate li se tog događaja?
- Naravno da se ne sjećam - rekao je Stenholm. -
Kod kuće nismo razgovarah o poslu. Ona nije govorila
ni o optuženicima niti sam ja govorio o svojim
pacijentima.
 - Čovjek koji je ovdje šetao obalom bio je otac
pokojnog Bengta Alexanderssona - nastavio je
Wallander. - On je pak bio otrovan i umro je na
stražnjem sjedalu jednog taksija. Mislite li da je to
slučajnost?
Stenholm nije odgovorio. Wallander se odjednom
učinilo kao da pred sobom vidi slijed događaja.
- Nakon umirovljenja doselili ste se iz
Nynashamna ovamo dolje u Skaniju - rekao je
polako. - U malu, anonimnu općinu imenom Svarte.
Nema vas čak ni u telefonskom imeniku jer je vaš broj
tajan. Naravno, uzrok tome može biti to što želite da
vas ne ometaju u starosti i želite ostati anonimni. Ah
možda postoji i nešto drugo. Da ste se odselili u
tajnosti kako biste se riješili nečega ili nekoga. Možda
nekog čovjeka koji ne razumije zašto se jedna
državna odvjetnica više ne trudi rasvijetliti
besmisleno ubojstvo njegova jedinog djeteta.
Odlazite, ali on vas pronalazi. Kako mu je to pošlo za
rukom, vjerojatno nikad nećemo doznati. Odjednom
se Pojavljuje na plaži. Susrećete ga jednoga dana dok
šećete psa. Naravno, to je velik šok. On ponavlja svoje
optužbe. Možda čak i prijeti. Na katu leži vaša teško
bolesna supruga. Ne sumnjam da je tako. Čovjek s
plaže dolazi dan za danom. Ne popušta. Ne znate
kako biste ga se riješili. Ne vidite nikakav izlaz. Onda
ga pozivate u kuću. Vjerojatno mu obećavate da će
moći razgovarati s vašom suprugom. Dajete mu
otrov, možda u šalici kave. Zatim ga iznenada
zamolite da dođe sutradan. Vaša supruga trpi jake
bolove, ili možda spava. Vi znate da se on više nikad
neće vratiti. Problem je riješen. Göran Alexandersson
umrijet će od nečega što podsjeća na srčani udar.
Nitko vas nije vidio zajedno, nitko ne zna što je među
vama. Nije li bilo tako?
Stenholm je sjedio nepomično.
Wallander je čekao. Kroz prozor je vidio da je
magla i dalje gusta. Čovjek je tada podigao glavu.
- Moja žena nije pogriješila - rekao je. - Ali
vremena su se promijenila, bilo je sve više zločina i
oni su bili sve teži. Policija i državno odvjetništvo bili
su preopterećeni i vodik su borbu koja nije imala
nikakvih izgleda. Vi biste to, kao policajac, trebali
znati. Zbog toga je bilo nepravedno što je Göran
Alexandersson predbacivao mojoj supruzi što
ubojstvo njegova sina nije nikad bilo riješeno. Pratio
nas je sedam godina, prijetio nam i terorizirao nas. A
to je činio na takav način da ga se nikako nismo mogli
riješiti.
Stenholm je zašutio. Zatim je ustao sa stolice.
- Idemo gore k mojoj supruzi. Ona može sama to
ispričati.
- Nije potrebno - rekao je Wallander.
- Menije potrebno - rekao je čovjek.
Popeli su se na kat. U velikoj svijetloj prostoriji
ležala je Kajsa Stenholm u bolesničkom krevetu. Na
podu pokraj kreveta ležao je labrador.
- Ona ne spava - rekao je čovjek. - Priđite joj i
pitajte je što želite.
Wallander je prišao krevetu. Njezino je lice bilo
toliko mršavo da joj se koža nategnula preko lubanje.
 U istom trenutku Wallander je uočio da je mrtva.
Naglo se okrenuo. Starac je stajao na vratima. Uperio
je pištolj u Wallandera.
- Znao sam da ćete doći - rekao je. - Zato je i
umrla.
- Odložite pištolj - rekao je Wallander.
Stenholm je odmaknuo glavom. Wallander je
osjetio kako se koči od straha.
Zatim se sve odigralo veoma brzo. Stenholm je
odjednom uperio pištolj u svoju sljepoočicu i opako.
Pucanj je odjeknuo u prostoriji. Od siline udarca
čovjek umalo nije izletio kroz vrata. Zidovi su bih
poprskani krvlju. Wallanderu nije trebalo još mnogo
da padne u nesvijest. Zatim je izjurio na vrata i sišao
u prizemlje. Nazvao je policijsku upravu. Javila se
Ebba.
- Hansson ili Rydberg - rekao je. - I to odmah.
Rydberg je uzeo slušalicu.
- Gotovo je - rekao je Wallander. - Pošaljite malu
ekipu u kuću u Svarteu. Imam ovdje dvoje mrtvih.
- Jesi li ih ti ubio? Što se dogodilo? - upitao je
Rydberg. - Jesi li ozlijeđen? Zašto si otišao sam,
kvragu?
- Ne znam - rekao je Wallander. - Požurite se.
Nisam ozlijeđen.
Wallander je izašao iz kuće i čekao. Obala je bila
prekrivena maglom. Miško je na ono što je rekao
liječnik, o tome kako ima sve više zločina i kako su
oni sve nasilniji. Wallander je razmišljao na sličan
način. Sam sebi sve je više nalikovao na policijskog
službenika koji zapravo pripada nekom drugom
vremenu. Iako je imao tek četrdeset godina. Možda
su današnjem vremenu bili potrebni policajci druge
vrste?
Čekao je u magli da dođu kolege iz Ystada.
Osjećao se jadno. Opet je bio prisiljen protiv svoje
volje sudjelovati u tragediji. Pitao se koliko će dugo
još moći to izdržati.
Kad su došli kolege i kad je Rydberg izašao iz
auta, ugledao je Wallandera kao crnu sjenu u bijeloj
magli.
Što se dogodilo? - upitao je Rydberg.
Riješili smo slučaj čovjeka koji je umro na
stražnjem sjedalu Stenbergova taksija - rekao j e
Wallander.
Vidio je da Rydberg čeka nastavak koji neće
slijediti.
To je sve - rekao je. - To je sve što smo učinili.
Zatim se Wallander još jedanput okrenuo i
spustio se do obale. Nakon kratkog vremena
progutala ga je magla.
Fotografova smrt
 .

Početkom svakog proljeća sanjao je velik san: da

može letjeti.
Sanje tekao uvijek na isti način. Penjao se slabo
osvijetljenim stubištem. Odjednom se otvorio strop i
on bi vidio kako su ga stube dovele u krošnju drveta.
Pod nogama mu se prostirao krajolik. Podignuo bi
ruke i - bacio se. Bio je gospodar svijeta.
U tom bi se trenutku probudio. San bi se svaki
put prekidao točno u tom prizoru. Godinama je
sanjao isti san, ali nikad nije usnuo da je doista
poletio s vrhnja krošnje.
San se vraćao i izluđivao ga.
.

Razmišljao je o tome dok je hodao ulicama Ystada.

San mu se vratio jedne noći prije tjedan dana. Kao i
svaki put, prekinuo se upravo u trenutku kad je htio
poletjeti. Sada se neće vratiti tako brzo.
Bila je večer sredinom travnja 1988. godine.
Proljetna toplina još nije nastupila. Pokajao se što
nije odjenuo deblji pulover. Bio je jako prehlađen.
Tek je prošlo osam sati. Na ulicama nije bilo žive
duše. U daljini je čuo Škripanje automobilskih guma.
Zatim je utihnula buka motora. Uvijek je išao istim
putom. Od Lavendelvaga, gdje je stanovao, nastavio
je ulicom Tennisgatan. Kod Margaretina parka
krenuo je lijevom stranom i ulicom Skottegatan
otišao do središta. Ondje je ponovno skrenuo ulijevo,
prešao preko Kristianstadsvaga i ubrzo se našao na
Trgu svete Gertrude gdje se nalazio njegov fotografski
atelijer. da je bio mlad fotograf koji se tek htio probiti
u Ystadu, taj položaj ne bi bio najbolji. No taj je
atelijer imao već više od dvadeset pet godina. Klijenti
su mu bih vjerni. Dolazili su k njemu kad su željeli
imati slike s vjenčanja. Zatim bi ponovno došli kad
im se rodilo prvo dijete. Ih prigodom različitih slavlja
koja su htjeli zadržati u sjećanju. Sada je već snimao
vjenčanja mladih ljudi čije je roditelje poznavao s
njihova vjenčanja. Kad se to dogodilo prvi put,
shvatio je da polako počinje starjeti. Prije nije toliko
razmišljao o tome, ah odjednom je imao pedeset
godina. A i to je bilo prije šest godina.
Zastao je pred jednim izlogom i promatrao svoje
lice u staklu. Život je bio takav kakav je bio. Zapravo
se nije mogao žaliti. Ostane li zdrav još deset ih
petnaest godina, onda ...
Odbacio je pomisao o prolaznosti života i nastavio
hodati. Puhao je jak vjetar, pa je čvršće stisnuo jaknu
uz tijelo. Nije hodao ni brzo ni polako. Nije se žurio.
Dvije večeri u tjednu dolazio je u atelijer. To su bih
sveti trenutci u njegovu životu. Dvije večeri koje je
potpuno nesmetano provodio sa svojim slikama u
prostoriji iza atelijera.
Bio je na cilju. Prije nego što je otključao vrata
radionice, promatrao je izlog s pomiješanim
osjećajima nezadovoljstva i uzrujanosti. Trebao ga je
preurediti već odavno. Čak i kad ne bi mogao privući
nove kupce, morao bi se držati pravila koja je sam
postavio prije dvadeset godina. Jedanput na mjesec
trebah je mijenjati izložene fotografije. Sada su prošla
već gotovo dva mjeseca. Prije, dok je još imao
zaposlenog prodavača, imao je više vremena posvetiti
se prozoru s ulične strane. Posljednjem prodavaču
dao je otkaz prije četiri godine. Postao mu je preskup.
Uz to, sam je stigao obaviti sav posao.
Otključao je i ušao u radionici. U atelijeru je bio
mrak. Imao je čistačicu koja je dolazila tri puta na
tjedan. Ona je imala svoj ključ i obično je počela
čistiti već u pet sati ujutro. Budući da je prijepodne
padala kiša, pod je bio prljav. Nije volio prljavštinu.
Nije upalio svjetlo, nego je odmah otišao u atelijer i
zatim u stražnju prostoriju u kojoj je razvijao slike.
Zatvorio je vrata i upalio svjetlo. Objesio jaknu.
Upalio je radio koji se nalazio na maloj zidnoj polici.
Uvijek je slušao istu postaju na kojoj se emitirala
klasična glazba. Zatim je uključio aparat za kavu i
oprao šalicu. Tijelom mu se proširio osjećaj ugode.
Soba iza atelijera bila je njegova katedrala, njegovo
sveto mjesto. Nitko nije smio ući unutra, osim
čistačice. Tu je on bio u središtu svijeta. Tu je bio
sam. Jedini vladar.
Dok je čekao da iscuri kava, razmišljao je o onome
što ga čeka. Uvijek je unaprijed odredio čime će se
baviti navečer. Bio je metodična osoba, koja ništa nije
prepuštala slučaju.
Te večeri na redu je bio švedski premijer. Bilo je
neobično što mu do sada nije posvetio nijednu večer.
No danas se pripremio za njega. Prije više od tjedan
dana temeljito je pregledao dnevne novine, tražeći
sliku koju bi mogao iskoristiti. U jednim večernjim
novinama otkrio ju je i odmah je znao da je to ona
prava. Ispunjavala je sve njegove želje. Preslikao ju je
prije nekoliko dana. Sada se nalazila u jednoj od
ladica njegova pisaćeg stola. Uho je kavu u šalicu i
pjevušio uz glazbu. Bila je to jedna Beethovenova
klavirska sonata. Više je volio slušati Bacha nego
Beethovena. A najviše Mozarta. No nije mogao reći da
ova klavirska sonata nije bila lijepa.
Sjeo je za pisaći stol, namjestio svjetiljku i otvorio
gornju ladicu na lijevoj strani. Ondje se nalazila
premijerova fotografija. Povećao je sliku, kao i uvijek.
Bila je malo veća od Usta A4. Stavio ju je preda se na
stol, otpio gutljaj kave i promatrao lice. Kako će
početi? Što će prvo smanjiti? Čovjek na slici smiješio
se i gledao u lijevu stranu. U njegovu pogledu nazirao
se trag uznemirenosti ih nesigurnosti. Odlučio je
početi s očima. Bit će manje i škiljit će.
Postavi li aparat za povećavanje ukoso, lice će se
izdužiti. Također je mogao pokušati staviti nabrani
papir u aparat za povećavanje i vidjeti što će ispasti
od toga. Zatim će ga izrezati i nalijepiti i na taj način
prekriti usta. Ili ih možda zašiti. Političari su uvijek
previše govorili.
Popio je kavu. Sat na zidu pokazivao je petnaest
minuta do devet. Nekoliko glasnih mladića prolazilo
je ulicom i na trenutak omelo glazbu.
Odložio je šalicu za kavu. Zatim se posvetio
zahtjevnom, ah smirujućem retuširanju. Lice se
polako mijenjalo.
Trebalo mu je više od dva sata.
Premijerovo lice i dalje je bilo prepoznatljivo. No
što se dogodilo s njim? Ustao je i objesio sliku na zid.
Usmjerio je na nju svjetiljku. S radija se čula glazba
Stravinskoga Posvećenje proljeća. Dramatična glazba
dobro se uklapala, pomislio je promatrajući svoje
djelo. Lice više nije bilo isto.
Sada je još ostalo ono najvažnije. Najljepši dio
njegova posla. Smanjit će sliku. Učiniti je malom i
beznačajnom.
Stavio ju je na staklenu ploču i namjestio svjetlo.
Slika je bivala sve manjom i manjom. Detalji su se
spojih, ah ostali su oštri. Prestao je tek kad je lice
postalo nejasno.
Napokon je bio na cilju.
.

Bilo je već gotovo dvanaest sati kad je gotova slika

ležala pred njim na pisaćem stolu. Iskrivljeno
premijerovo lice sada nije bilo veće od fotografije za
putovnicu. Opet je jednog od tih vlašću opsjednutih
ljudi sveo na proporcije koje su mu bile primjerenije.
Velike je ljude pretvarao u male. U njegovu svijetu
nitko nije bio veći od njega samoga. Mijenjao je
njihova lica. Činio ih malenima i smiješnima.
Pretvarao ih u beznačajne kukce.
Izvadio je album koji je čuvao u pisaćem stolu.
Prelistao ga do prve prazne stranice. Onamo je
zalijepio sliku koju je preuredio. Nalivperom je ispod
nje napisao datum.
Naslonio se u stolici. Ponovno je završio jednu
sliku i zalijepio je. Bila je to uspješna večer. Rezultat
je bio velik. I ništa ga nije omelo. U glavi mu se nisu
pojavljivale uznemirujuće misli. Bila je to večer u
katedrali kad je sve odisalo mirom i zadovoljstvom.
 Vratio je album na mjesto i zaključao ladicu.
Poslije Posvećenje proljeća slijedio je Händel. Katkad
ga je živcirala nesposobnost urednika da načini blage
prijelaze.
Ustao je i ugasio radio. Bilo je vrijeme za odlazak
kući.
U istom je trenutku osjetio da nešto nije u redu.
Nije se micao. Bilo je tiho. Zatim je isključio aparat
za kavu i počeo gasiti svjetla. Zatim je ponovno
zastao. Nešto nije bilo u redu. Čuo je nekakav zvuk
iz atelijera. Odjednom ga je obuzeo strah. Je li tko
provalio u atelijer? Na vrhovima prstiju prišao je
vratima i počeo osluškivati. I dalje je bilo tiho.
Umišljam si nešto, ljutito je pomislio. Tko bi uopće
provalio u atelijer u kojem se nisu prodavah ni
fotografski aparati? U kojem nije bilo ni kamera koje
bi se isplatilo ukrasti?
Opet je osluškivao. Ništa. Skinuo je jaknu s
vješalice i odjenuo je. Sat na zidu pokazivao je
devetnaest minuta do dvanaest. U to vrijeme obično
je zaključavao svoju katedralu i odlazio kući.
Ponovno se osvrnuo prije nego što je ugasio zadnju
svjetiljku. Zatim je otvorio vrata. U atelijeru je bio
mrak. Pritisnuo je prekidač. Bilo je onako kako je
mislio. Naime, nije bilo nikoga. Ponovno je ugasio
svjetlo i okrenuo se prema vratima.
Zatim se sve dogodilo jako brzo.
Odjednom mu je netko prišao iz mraka. Netko tko
je stajao iza njegovih spuštenih pozadina kojima se
koristio za fotografiranje. Nije mogao raspoznati tko
je to. Budući da je sjena zapriječila ulaz, mogao je
učiniti samo jedno. Pobjeći natrag u stražnju
prostoriju i zaključati vrata. Ondje je bio i telefon, pa
je mogao pozvati nekoga u pomoć.
Okrenuo se, ali nije stigao do vrata. Sjena je bila
brža. Nešto ga je udarilo u zatiljak. Učinilo mu se da
se svijet rasprsnuo u bijelu svjetlost i zatim je sve
postalo bijelo.
Bio je mrtav i prije nego što mu je tijelo palo na
pod.
Bilo je točno sedamnaest minuta do ponoći.
.

Čistačica se zvala Hilda Valden. Netom poslije pet

došla je u fotografski atelijer Simona Lamberga gdje
joj je počinjala jutarnja smjena. Bicikl je ostavila
ispred atelijera i zavezala ga lancem. Padala je kišica
i zahladilo je. Tresla se od hladnoće dok je tražila
pravi ključ. Proljeće je kasnilo. Otvorila je vrata i
ušla. Pod je nakon kišnih dana bio prljav. Stavila je
rukavice na pult pokraj blagajne, a kaput na stolicu
pokraj malog stola s novinama. U stražnjem dijelu
atelijera nalazio se ormar sa sredstvima za čišćenje.
Ondje je držala i pregaču i aparate za čišćenje.
Lamberg mora kupiti novi usisavač, pomislila je.
Stari više ne radi dobro.
Ušla je u atelijer i ugledala ga u istom trenutku.
Odmah joj je bilo jasno da je mrtav. Krv se širila ispod
njegova tijela.
Zatim je pobjegla na ulicu. Direktor banke,
kojemu je liječnik prepisao redovite šetnje, zapanjeno
se pitao što se dogodilo, nakon što je jedva smirio
ženu koja je vrištala.
 Ona je samo stajala, cijelo joj je tijelo drhtalo, a
on je otrčao do najbliže telefonske govornice i pozvao
hitnu službu.
Bilo je pet sati i deset minuta.
Slaba kišica.
Olujni vjetar s jugozapada.
.

Martinsson je u šest sati i tri minute nazvao

Wallandera i probudio ga. Wallander je iz svojeg
bogatog iskustva znao da se dogodilo nešto ozbiljno
dok telefon zvoni tako rano. Obično je ustajao prije
šest sati, ali toga je jutra još spavao. Prethodne večeri
odlomio mu se komad zuba pa je noću imao
zubobolju. Tek oko četiri sata uspio je malo
odspavati, nakon što je nekoliko puta ustajao i tražio
tablete protiv bolova. Zato je bio još pospan kad je
podigao slušalicu. Osjetio je kako mu se bol vraća.
- Jesam li te probudio? - upitao je Martinsson.
- Da - odgovorio je Wallander, čudeći se sam sebi
što je ovaj put iznimno rekao istinu. - Doista jesi. Što
se dogodilo?
- Nazvali su me iz noćne smjene. Oko pet i pol
dobili su prilično čudan poziv. U vezi s ubojstvom na
Trgu svete Gertrude. Jedna ophodnja otišla je
onamo.
- I?
- Nažalost, tako je.
Wallander se pridigao u krevetu. Hitan poziv
stigao je, dakle, prije pola sata.
- Jesi li i ti bio ondje?
 - Kako bih mogao biti ondje? Upravo sam se
odijevao kad je zazvonio telefon. Mislio sam kako će
biti najbolje da se odmah javim tebi.
Wallander je kimnuo. - Znamo li o kome je riječ?
- upitao je.
- Čini se da je to fotograf koji ima atelijer dolje na
trgu. Zaboravio sam njegovo ime.
- Lamberg? - upitao je Wallander namrštivši čelo.
- Da, tako se zove. Simon Lamberg. Ako sam
dobro shvatio, pronašla ga je čistačica.
- Gdje?
- Kako to misliš?
- Gdje ga je pronašla. U atelijeru ih vani?
- U atelijeru.
Wallander je razmišljao nekoliko trenutaka.
Budilica pokraj njegova kreveta pokazivala je šest
sati i sedam minuta.
- Recimo, za pola sata? - upitao je zatim.
- Da - odgovorio je Martinsson. - Ljudi iz ophodnje
rekli su da prizor nije bio ugodan.
- Mjesta zločina uvijek su takva - rekao je
Wallander. - Mislim da u životu nisam bio na mjestu
zločina koje bih mogao nazvati ugodnim.
Razgovor je završio.
Wallander je i dalje sjedio u krevetu. Vijest koju je
dobio od Martinssona neugodno ga je dirnula. Ako je
to bilo točno, Wallander je bio gotovo siguran da zna
tko je žrtva. Simon Lamberg često ga je fotografirao.
Glavom su mu prošle uspomene na različite događaje
kad je odlazio u atelijer. Kad su se Mona i on vjenčah
krajem svibnja 1970. godine, fotografirao ih je
Lamberg. No nije ih snimao u atelijeru, nego dolje na
obali, pokraj hotela Saltsjöbaden. Tako je htjela
Mona. Wallander se sjećao kako je sam sve to
smatrao nepotrebnim. Vjenčah su se u Ystadu samo
zato Što je tada ondje radio svećenik koji je Moni dao
svetu potvrdu. Wallander se htio vjenčati u Malmöu
i to samo u matičnom uredu. Ah Mona se nije složila
s tim. Činjenica da su morah stajali na hladnoj i
vjetrovitoj obali i pozirati nije pridonijela njegovu
dobrom raspoloženju. Wallander je smatrao
nepotrebnim trošiti na romantičnu fotografiju koja
zapravo uopće nije uspjela.
Lamberg je nekoliko puta fotografirao i Lindu.
Wallander je ustao i odmah se odjenuo. Tuširanje
će danas preskočiti. Zatim je otišao u kupaonicu i
otvorio usta. Više ni sam nije znao koliko puta je to
učinio tijekom noći. Svaki put se nadao da će
ugledati cijeli zub.
To je bio zub dolje lijevo. Kad je prstom povukao
kut usana, mogao je jasno vidjeti da nema pola zuba.
Oprezno je prao zube. Kad bi dodirnuo slomljeni zub,
osjetio bi jaku bol.
Iz kupaonice je otišao u kuhinju. Ondje je bila
hrpa prljavog posuđa. Bacio je pogled kroz kuhinjski
prozor. Puhao je vjetar i padala je kiša. Ulična
svjetiljka njihala se na vjetru. Toplomjer je pokazivao
četiri stupnja iznad nule. Smrknuo se. Proljeće još
nije stizalo. Prije nego što je izašao iz stana, još
jedanput je ušao u dnevnu sobu. Na polici za knjige
nalazila se fotografija s vjenčanja. Skinuo ju je.
 Kad smo se rastah, Lamberg nas nije fotografirao,
pomislio je Wallander. U mislima je prevrtio sve što
se dogodilo. Jednoga dana, prije nekoliko mjeseci,
Mona mu je rekla kako misli da bi bilo dobro kad bi
se razdvojih neko vrijeme. Ona mora temeljito
razmisliti o tome što zapravo žeh. Wallander je ostao
bez riječi. Premda ga to zapravo nije previše
iznenadilo. Udaljili su se jedno od drugoga. Sve
manje su razgovarah i sve rjeđe imah volje za vođenje
ljubavi. Na kraju je još samo Linda održavala njihov
brak.
Wallander nije pristao na to. Preklinjao je i
prijetio, ah nije je mogao nagovoriti da se predomisli.
Wallander se i dalje nadao da će njihov brak dobiti
novu priliku. No nije znao koliko je ta nada bila
utemeljena.
Odbacio je te misli i stavio fotografiju natrag na
policu. Zatim je izašao iz stana.
Pitao se što se dogodilo. Tko je bio Lamberg? Iako
ga je on fotografirao četiri ili pet puta, nije ga se dobro
sjećao. Lamberg je nekim čudom ostao anoniman.
Wallander si nije mogao predočiti njegovo lice.
Trebalo mu je samo nekoliko minuta do Trga
svete Gertrude. Dva ophodna vozila bila su parkirana
pred atelijerom. Okupilo se mnogo ljudi. Nekoliko
policajaca zagrađivalo je ulicu ispred ulaza. Stigao je
i Martinsson. Wallander je zapazio da nije obrijan, što
nije bilo uobičajeno.
Prišli su policijskoj vrpci. Kimnuli policajcu iz
noćne smjene.
 - Ne izgleda lijepo - rekao je policajac. - Pokojnik
leži ondje na podu. Mnogo je krvi.
Wallander ga je prekinuo. - A je li sigurno da je to
fotograf? Lamberg?
- Tako kaže čistačica.
- Njoj je prilično loše - napomenuo je Wallander. -
Odvedi je u policijsku upravu. Ponudi joj kavu. Mi
ćemo doći brzo za vama.
Došli su do vrata koja su bila otvorena.
- Nazvao sam Nyberga - rekao je Martinsson. -
Ekipa za osiguravanje tragova je na putu.
Ušli su u radionicu. Sve je bilo mirno. Wallander
je išao prvi, Martinsson odmah iza njega. Prošli su
pokraj pulta i ušli u atelijer. Prizor je bio užasan.
Čovjek, koji je ondje ležao na trbuhu, nalazio se
na odmotanom papiru kakav su fotografi
upotrebljavah kad su izrađivah slike. Papir je bio
bijel. Oštar kontrast crvenoj krvi.
Wallander je oprezno prišao bliže. Izuo je cipele i
hodao u čarapama. Zatim se sagnuo.
Čistačica je imala pravo. To je bio Simon Lamberg.
Wallander ga je prepoznao. Glava mu je bila okrenuta
licem prema gore. Imao je otvorene oči.
Wallander je pokušavao odgonetnuti njihov izraz.
Je h u njima bilo još nečega osim bola i čuđenja? Nije
to mogao reći sa sigurnošću.
- Nema sumnje u uzrok smrti - rekao je pokazavši
na ozljedu od udarca na zatiljku.
 Martinsson je čučnuo pokraj Wallandera. -
Zatiljak mu je potpuno smrskan - rekao je vidljivo
dirnut.
Wallander ga je pogledao. Već se događalo u
različitim situacijama da je Martinssonu pozlilo kad
je vidio žrtvu ubojstva. No činilo se da se u ovom
trenutku mogao svladati.
Ustali su. Wallander je pogledao oko sebe. Nije
bilo znakova da je ubojstvu prethodila borba.
Također nije vidio ništa što je moglo poslužiti kao
oružje. Prošao je pokraj pokojnika i otvorio stražnja
vrata. Upalio je svjetlo. Ovdje je očito bio Lambergov
ured i ovdje je razvijao slike.
I u toj prostoriji vladao je red. Ladice pisaćeg stola
bile su zaključane, brave su djelovale netaknuto.
- Poslije provale to ne izgleda ovako - rekao je
Martinsson.
- To još ne znamo - odgovorio je Wallander. - Je li
Lamberg bio oženjen?
- Njegova čistačica rekla je da jest. Oni stanuju u
Lavendelvagu.
Wallander je poznavao tu ulicu. - Je li njegova
supruga obaviještena?
- Nisam siguran.
- Onda moramo početi s tim. Neka to učini
Svedberg.
Martinsson je začuđeno pogledao Wallandera. -
Ne bi li ti to trebao učiniti?
- Svedberg to može jednako dobro kao i ja. Nazovi
ga. Reci mu neka ne zaboravi povesti svećenika.
 Već je bilo petnaest do sedam. Martinsson se
vratio u radionicu i telefonirao je Svedbergu.
Wallander je stajao na vratima stražnje sobe i
ogledavao se. Pokušavao je zamisliti što se zapravo
dogodilo. To mu je otežavao nedostatak vremenskog
slijeda. Pomislio je kako prvo mora razgovarati sa
ženom koja je pronašla Lamberga. Prije toga ne može
izvesti nikakve zaključke.
Martinsson se vratio. - Svedberg je na putu u
policijsku upravu - rekao je.
- I mi smo - rekao je Wallander. - Htio bih
razgovarati sa čistačicom. Imamo li kakvih podataka
o vremenu ubojstva?
- Ljudi iz noćne smjene mislili su da neće biti lako
razgovarati s njom. Očito je bila u šoku.
Nyberg se pojavio iza Martinssona. Kimnuli su
jedan drugome. Nyberg je bio iskusan i marljiv
kriminalistički tehničar, iako često veoma
mrzovoljan. Wallander je bio uvjeren da su u mnogim
slučajevima samo zahvaljujući njegovu radu uspjeh
rasvijetliti zločin.
Nyberg je iskrivio lice kad je ugledao mrtvaca. –
Fotograf sobno - rekao je.
- Simon Lamberg - rekao je Wallander.
- Prije nekoliko godina kod njega sam se
fotografirao za putovnicu - rekao je Nyberg. - Nisam
mogao niti sanjati da će netko doći i zatući ga.
Skinuo je jaknu. - Što znamo?
- Da ga je oko pet sati pronašla čistačica. To je
praktički sve.
 - Znači da ne znamo ništa - zaključio je Nyberg i
bacio se na posao.
Martinsson i Wallander izašli su iz atelijera. Neka
Nyberg radi na miru. Wallander je znao da će on
temeljito obaviti zadatak.
Odvezli su se u policijsku upravu. Wallander je
zastao kod recepcije i zamolio Ebbu, koja je upravo
došla, da nazove njegova zubara i dogovori pregled.
Rekao joj je njegovo ime.
- Boli li te? - upitala je.
- Da - rekao je Wallander. - Moram prvo
razgovarati s čistačicom koja je pronašla fotografa
Lamberga mrtvog. To će trajati možda sat. A onda bih
što je prije moguće htio otići k zubaru.
- Lamberga? - začuđeno je upitala Ebba. - Što se
dogodilo?- Netko ga je ubio.
Ebba je utonula u stolicu. - Kod njega sam bila
mnogo puta - rekla je žalosno. - On je fotografirao svu
moju unučad. Jedno za drugim.
Wallander je kimnuo, ali nije ništa rekao.
Zatim je krenuo hodnikom u svoju sobu. Čini se
da su svi bili kod fotografa Lamberga, pomislio je. Svi
su stajali pred njegovom kamerom. Pitam se imaju li
svi o njemu onakav dojam kakav ja imam.
Bilo je sedam sati i pet minuta.
.

Nakon nekoliko minuta u sobu je ušla Hilda Walden.

Imala je reći veoma malo. Wallander je zaključio da
to nije samo zbog uzbuđenja ih šoka. Pravi razlog bio
je taj što ona uopće nije poznavala Lamberga, iako je
već više od deset godina čistila njegov ured.
Kad je u Hanssonovoj pratnji došla u
Wallanderovu sobu, on joj je pružio ruku i ljubazno
je zamolio da sjedne. Ona je imala oko šezdeset
godina i lice joj je bilo mršavo. Wallander je pomislio
kako je sigurno cijeli život radila teške poslove.
Hansson je izašao iz sobe, a Wallander je izvadio
jedan od rokovnika složenih u njegovim ladicama.
Prvo je izrazio žaljenje zbog onoga što se dogodilo.
Razumije da je uzrujana, ali ipak ne može čekati s
pitanjima. Riječ je o teškom zločinu. Sada moraju što
prije otkriti počinitelja i motiv.
- Idemo od početka - rekao je. - Vi ste čistili atelijer
Simona Lamberga?
Odgovorila je veoma tiho. Wallander se morao
nagnuti naprijed kako bi razumio što govori.
- Čistila sam kod njega dvanaest godina i sedam
mjeseci. Tri puta u tjednu. Ponedjeljkom, srijedom i
petkom.
- Kada ste jutros došli u njegovu radionicu?
- Nekoliko minuta poslije pet. Svuda čistim
ujutro. A Lamberg je uvijek bio prvi.
- Pretpostavljam da imate svoj ključ.
Pogledala ga je začuđeno. - Kako bih inače ušla
unutra? Lamberg nikad nije otvarao prije deset sati.
Wallander je kimnuo i nastavio. - Ušli ste s ulice?
- Ne postoji stražnji ulaz.
Wallander je zapisivao.
- I vrata su bila zaključana?
 - Da.
- Brava nije bila provaljena?
- Ja nisam ništa uočila.
- Što se zatim dogodilo?
- Ušla sam, odložila torbicu i skinula kaput.
- Jeste li zapazili što neobično?
Vidio je da doista razmišlja i pokušava se sjetiti.
- Sve je bilo kao i inače. Jučer ujutro padala je
kiša. Pod je bio jako prljav. Htjela sam donijeti kantu
i krpe za čišćenje.
Odjednom je zašutjela.
- I onda ste ga ugledali?
Nijemo je kimnula.
Wallander se uplašio da će se žena slomiti, ali ona
je duboko udahnula i pribrala se.
- U koliko ste ga sati otkrili?
- U pet sati i devet minuta.
Pogledao ju je začuđeno. - Kako znate tako točno?
- Na zidu u atelijeru nalazi se sat. Odmah sam
pogledala onamo. Možda zato da ga ne moram gledati
mrtvog. Možda i zato što sam htjela znati točno
vrijeme kad sam ugledala najstrašniji prizor u svojem
životu.
Wallander je kimnuo. Vjerovao je da razumije. - I
što ste zatim učinili?
- Istrčala sam na ulicu. Više ne znam jesam li
vikala. Došao je jedan muškarac. On je iz obližnje
telefonske govornice nazvao policiju.
 Wallander je na trenutak odložio olovku. Sada je
dobio vremenski raspored Hilde Walden. Nije
sumnjao u njegovu točnost.
- Možete li mi objasniti zašto je Lamberg tako rano
ujutro bio u svojem atelujeru?
Odgovorila je brzo i odlučno. Wallander je
pomislio kako je sigurno razmišljala o tom pitanju
prije nego što ga joj je postavio.
- Često je odlazio navečer u atelijer. Nikad nije
ostao dulje od ponoći. To se sigurno dogodilo prije
ponoći.
- Kako znate sve to? Budući da uvijek čistite
ujutro?
- Prije nekoliko dana zaboravila sam novčanik u
kuti u kojoj čistim. Kad sam to primijetila, otišla sam
po novčanik. On je tada bio u radionici. Rekao mi je
da dvije večeri u tjednu dolazi u atelijer.
- Dolazi li raditi?
- Čini se da je najčešće sjedio u stražnjoj sobi i
bavio se svojim papirima. One večeri kad sam bila
ondje, slušao je i radio.
Wallander je zamišljeno kimnuo. Vjerojatno je
imala pravo. Ubojstvo se nije dogodilo ujutro, nego
prethodne večeri. Pogledao ju je. - Slutite li možda tko
je to mogao biti?
- Ne.
- Je li imao neprijatelja?
- Ne znam. Nisam ga baš dobro poznavala. Ja sam
ondje samo čistila.
 Wallander nije popuštao. - Radili ste kod njega
više od dvanaest godina. Vjerojatno ste ga ipak
poznavali. Znali ste za njegove navike. Hirove. Ili tako
nešto.
- Ja ga uopće nisam poznavala. On je bio veoma
suzdržan.
- Možete li ga opisati?
Njezin ga je odgovor uzrujao.
- Kako se opisuje čovjek koji je toliko anoniman
da ga jedva možeš razlikovati od zida?
Odgurnuo je rokovnik u stranu. - Jeste li u
posljednje vrijeme uočili na njemu što neobično?
- Viđala sam ga samo jedanput na mjesec kad
Sam išla po plaću.
- Kada je to bilo posljednji put?
- Prije dva tjedna.
- I tada je bio isti kao uvijek?
- Da.
- Nije djelovao uznemireno? Nervozno?
- Ne.
- Ni u radionici niste vidjeli ništa neobično? Nešto
što se promijenilo?
- Ništa.
Ona je izvrsna svjedokinja, pomislio je Wallander.
Njezini su odgovori odlučni. Dobar je promatrač. Ne
moram dvojiti o tome sjeća li se ona dobro.
Više nije imao pitanja. Razgovor je trajao manje
od dvadeset minuta. Nazvao je Martinssona koji je
obećao da će se pobrinuti za to da Hildu Walden
odvezu kući.
Kad je ostao sam, prišao je prozoru i gledao kako
pada kiša. Rastreseno se pitao kada će doći proljeće.
I kako će mu biti doživjeti ga bez Mone. Zatim ga je
ponovno zabolio zub. Pogledao je na sat. Bilo je
prerano. Njegov zubar još nije bio u ordinaciji. Ujedno
se pitao kako se Svedberg snalazi. Prenošenje vijesti
o smrti bila je zadaća od koje su policajci najviše
strahovali. Osobito ako je bila riječ o neočekivanom i
okrutnom ubojstvu. No nije sumnjao da će Svedberg
obaviti tu zadaću. On je bio dobar policajac.
Možda baš ne osobito nadaren, ali zato marljiv, a
njegov je pisaći stol uvijek bio uredan. To ga je činilo
jednim od najboljih s kojima je Wallander dosad
surađivao.
Okrenuo se od prozora, izašao van i otišao po
kavu. Što li se dogodilo? Simon Lamberg je fotograf u
kasnim šezdesetim godinama, pomislio je. Čovjek
ustaljenih navika koji besprijekorno vodi svoj
fotografski atelijer. Koji fotografira krizmanike,
vjenčanja i djecu svih dobi. Prema riječima njegove
čistačice, dvije večeri u tjednu provodi u atelijeru.
Sjedi u stražnjoj sobi i pregledava papire i sluša
glazbu.
Wallander se vratio u svoju sobu. Sa šalicom kave
u ruci stao je kod prozora i ponovno promatrao kišu.
Zašto je Lamberg sjedio ondje u atelijeru? Nešto
je probudilo Wallanderovu znatiželju.
Pogledao je na sat.
 U istom trenutku nazvala je Ebba. Dobila je
njegova zubara. Wallander može doći odmah.
Odlučio je da neće čekati.
Ako želi voditi istragu ubojstva, ne može hodati
okolo sa zuboboljom. Otišao je k Martinssonu.
- Jučer mi se odlomio zub - rekao je. - Idem sad k
zubaru. Mislim da ću se vratiti za jedan sat. Tada
ćemo održati sastanak. Je li se Svedberg vratio?
- Nije, koliko znam.
- Vidi može h nakratko doći i Nyberg. Kako bismo
čuli njegove prve dojmove.
Martinsson je zijevnuo i ispružio se na stolici. -
Kome može biti zabavno ubiti starog fotografa? -
upitao je. - Čini se da nije bilo nikakve provale.
- Što znači star - rekao je Wallander. - Pedeset
šest. Ali inače mislim isto što i ti.
- Znači, bio je napadnut u radionici. Kako je ušao
počinitelj?
- Ili je imao ključ, ili ga Lamberg pustio unutra.
- Lamberg je ubijen sleđa.
- Što se može objasniti na mnogo načina. A mi ne
znamo ni jedan.
Wallander je izašao iz policijske uprave i zaputio
se zubaru koji je imao ordinaciju na Stortorgu.
Odmah pokraj prodavaonice radioaparata. Wallander
se kao dijete bojao zubara, a redovito su ga vodili k
njima. Kad je odrastao, taj strah je iznenada nestao.
Sada se samo htio što prije riješiti boli. Pomislio je
kako je slomljen zub prvi znak starenja. Propast
dolazi tiho.
 Wallander je odmah ušao u ordinaciju i sjeo na
stolicu. Liječnik je bio mlad i radio je brzo i
rutinirano. Nakon pola sata bio je gotov. Bol se
pretvorila u tupo kljucanje.
- To će brzo proći - rekao je zubar. - No trebah
biste doći još jedanput da vam očistim zubni
kamenac. Mislim da ne perete zube onako kako biste
trebah.
- Sigurno ne - odgovorio je Wallander.
Dogovorio je posjet za dva tjedna i vratio se u
policijsku upravu. U deset sati okupio je suradnike u
sobi za sastanke. Svedberg se bio vratio, Nyberg je
također bio ondje. Wallander je sjeo na čelo stola kao
i obično. Zatim ih je pogledao sve redom. Koliko puta
je već ovako sjedio i pripremao se za pokretanje
istrage umorstva? Zaključio je da je s godinama sve
postalo sporije. No također je znao da mu ne
preostaje ništa drugo. Morah su razjasniti okrutno
umorstvo.
- Zna h tko gdje je Rydberg? - upitao je.
- Bole ga leđa - odgovorio je Martinsson.
- Šteta - rekao je Wallander. - Mogli bismo ga
trebati. Okrenuo se prema Nybergu i dao mu znak da
počne.
- Još je prerano, naravno - počeo je Nyberg - ali
ne čini se da imamo posla s provalom. Na vratima
nema znakova primjene sile. Također čini se da nije
ništa ukradeno. U svakom slučaju ništa što bismo
uočili na prvi pogled. Sve skupa je veoma neobično.
 Wallander nije očekivao da Nyberg već može
iznijeti tako precizna zapažanja. No ipak je htio da
bude prisutan.
Obratio se Svedbergu. - Gospođa Lamberg
pretrpjela je težak šok. Očito su imah odvojene sobe
za spavanje. Ona, dakle, nije znala je li i kada njezin
suprug došao kući kad je navečer izlazio. Zajedno su
večerali oko pola sedam. Nekoliko minuta prije osam
otišao je u atelijer. Ona je odlazila u krevet poslije
jedanaest sati i odmah bi zaspala. Ne može zamisliti
tko bi mogao ubiti njezina muža. Nije vjerovala da je
imao neprijatelja.
Wallander je kimnuo.
- Onda i to znamo - rekao je. - Imamo mrtvog
fotografa i to je sve.
Svi su znah što to znači. Sada će početi mučna
istraživanja. Kamo će ih ona odvesti, to nitko nije
znao.
.

Sastanak istražnog tima toga jutra, prvi u lovu na

počinitelja ili počinitelje koji su iz do sada
nerazjašnjenih razloga ubili fotografa Simona
Lamberga, bio je kratak. Bilo je mnogo rutinskih
naputaka kojih su se morah držati. Također su
morah čekati nalaze sa sudske medicine u Lundu te
nalaze ekipe za osiguranje tragova na mjestu zločina,
gdje su Nyberg i njegovi ljudi još provodili istragu.
Prvo su morah dobiti sliku Simona Lamberga i života
koji je vodio. Ispitat će susjede i potražiti svjedoke
koji su možda nešto vidjeh. Nadaju se, naravno, da
će ubrzo prikupiti podatke koji će im pomoći da riješe
ubojstvo za nekoliko dana. No Wallander je već sada
imao osjećaj da ih čeka vrlo složena istraga. Nisu
imali gotovo ništa od čega bi krenuli.
Dok je sjedio u sobi za sastanke, osjetio je kako
ga obuzima nemir. Zub ga više nije bolio. No sada mu
je taj nemir zahvatio želudac.
Björk je ušao i sjeo kako bi poslušao Wallanderov
pokušaj privremenog prikaza onoga što se dogodilo i
vremenskog slijeda. Poslije nitko nije imao nikakvih
pitanja. Podijelili su najvažnije zadatke i razišli se.
Wallander je htio poslije toga dana razgovarati s
Lambergovom udovicom, ah prije toga htio je
temeljitije pregledati mjesto zločina. Nyberg je rekao
da bi za nekoliko sati mogao pustiti Wallandera u
atelijer i u stražnju sobu.
Björk i Wallander ostah su u sobi za sastanke
nakon što su svi ostali otišli.
- Ti, dakle, ne misliš, da je to bio provalnik
uhvaćen na djelu, koji je onda izgubio kontrolu? -
upitao je Björk.
- Ne - odgovorio je Wallander - ah možda griješim,
naravno. Moramo razmotriti sve mogućnosti. Ah
pitam se što bi provalnik očekivao da će naći u
Lambergovu atelijeru.
- Kamere?
- On nije prodavao opremu za fotografiranje.
Samo je fotografirao. Jedino što je prodavao bih su
okviri i albumi. A ne vjerujem da bi se provalnik
potrudio samo zbog toga.
- Što onda ostaje? Nekakav osobni motiv?
 - Ne znam. Udovica, Elisabeth Lamberg, bila je
prilično sigurna, kako je rekao Svedberg, da on nije
imao neprijatelja.
- Ali ništa ne upućuje ni na to da je riječ o duševno
poremećenoj osobi.
- Wallander je odmahnuo glavom.
- Moguće je sve i ništa - rekao je. - No već sada
možemo postaviti tri pitanja. Prvo, kako je počinitelj
ušao u atelijer? Na vratima i prozorima nema tragova
primjene sile. A Lamberg sigurno nije ostavio vrata
otključana. Prema riječima Elisabeth Lamberg, on je
uvijek zaključavao vrata za sobom.
- Tu onda postoje dvije mogućnosti. Ilije počinitelj
imao ključ, ili ga je Simon Lamberg pustio unutra.
Wallander je kimnuo. Björk je shvatio. Nastavio
je.
- Drugo je činjenica da je Lamberg usmrćen
silovitim udarcem u zatiljak. To može upućivati na
ciljanost. Ili na divljanje. Ih na golemu tjelesnu
snagu. Ih na kombinaciju svega toga. Simon
Lamberg je u trenutku smrti bio leđima okrenut
ubojici. Istodobno, to može značiti da nije očekivao
ništa loše. Ili pak da je pokušao pobjeći.
- Ako je sam pustio ubojicu unutra, to bi moglo
biti odgovor na pitanje zašto mu je okrenuo leđa.
- Možemo otići i korak dalje - rekao je Wallander.
- Bi h on uopće tako kasno pustio unutra nekoga s
kim nije bio u dobrim odnosima?
- Čistačica je rekla da je Lambert dvije večeri u
tjednu dolazio u atelijer. Ne uvijek u iste dane, ali
možemo pretpostaviti da je počinitelj to znao. Morah
bismo, dakle, tražiti nekoga tko je bar donekle
poznavao Lambergove navike.
Izašli su iz sobe za sastanke i zastah u hodniku.
- To znači da ima više polazišta - rekao je Björk. -
Niste došli praznih ruku.
Wallander je načinio grimasu. - Gotovo i jesmo -
napomenuo je. - Nešto manje od toga ne može se niti
zamisliti. Sada nam nedostaje Rydberg.
- Zabrinut sam zbog njegovih bolova u leđima -
rekao je Björk.
- Katkad imam osjećaj da je to nešto drugo.
Wallander ga je gledao začuđeno. - Što bi trebalo
biti?
- Možda ima nekakvu drugu bolest. Bolovi u
leđima mogu se pojaviti i zbog nečega drugog, a ne
samo zbog mišića ili kralježaka.
Wallander je znao da Björk ima šogora liječnika.
A budući da je Björk povremeno vjerovao kako boluje
od različitih teških bolesti, Wallander je mislio da
sada vlastitu zabrinutost prenosi na Rydberga.
Rydberg se uvijek oporavi za tjedan dana - rekao
je.
Razišli su se. Wallander se vratio u svoju sobu.
Vijest o ubojstvu u međuvremenu se proširila i Ebba
im je rekla kako su zvali neki novinari i pitah ima li
kakvih informacija. Bez prethodnog dogovora s
ostalima, Wallander joj je rekao da će u tri sata biti
spreman odgovarati na pitanja.
 Poslije toga potrošio je jedan sat na pisanje
sažetka. S tim je bio gotov baš kad se Nyberg javio
telefonom i rekao mu da bi sada mogao pretražiti
stražnju sobu. Nyberg još nije otkrio ništa što bi bilo
vrijedno pozornosti. Ni medicinski forenzičar nije
mogao utvrditi ništa drugo nego da je Lamberg bio
ubijen snažnim udarcem u zatiljak. Wallander ga je
pitao može li već sada reći kojim je oružjem počinjeno
ubojstvo. Ali svaki odgovor na to pitanje bio bi
preuranjen.
Wallander je okončao razgovor i ostao sjediti
misleći na Rydberga, svojeg učitelja i mentora.
Najboljega kriminalističkog službenika kojeg je dosad
upoznao. On je poučio Wallandera koliko je važno
istražiti argumente i na taj se način približiti
problemu iz različitih smjerova.
Baš mi sad nedostaje, pomislio je Wallander.
Možda bih ga trebao nazvati večeras. Otišao je u
blagovaonicu i popio još jednu šalicu kave. Oprezno
je žvakao dvopek. Više ga nije bolio zub.
Nakon nemirna sna protekle noći osjećao se
umornim pa je prošetao do Trga svete Gertrude.
Kišica je prestala padati. Ponovno se pitao kad će
napokon doći proljeće. Svi su Šveđani u travnju
veoma nestrpljivi, pomislio je. Proljeće nikad ne
dolazi kad bi trebalo. Zima uvijek dolazi prerano, a
proljeće prekasno.
Pred Lambergovim atelijerom sad je bilo još više
ljudi. Wallander je poznavao neke od njih, već je
negdje vidio njihova lica. Pozdravljao ih je. Ali nije
odgovarao na pitanja. Prekoračio je policijsku vrpcu
i ušao u radionicu. Nyberg je stajao ondje s
termosicom u ruci i grdio jednog svojeg tehničara.
Nastavio je i kad je ušao Wallander. Tek kad mu je
rekao sve što je htio, okrenuo se prema Wallanderu.
Pokazao je prema unutrašnjosti atelijera. Truplo je u
međuvremenu bilo uklonjeno. Samo se još vidjela
velika mrlja krvi na bijelom papiru. Od plastične folije
načinih su umjetnu stazu.
Hodaj po tome - rekao je Nyberg. - Otkrili smo
prilično mnogo otisaka nogu.
Wallander je navukao plastičnu zaštitu na cipele,
stavio u džep par plastičnih rukavica i oprezno ušao
u stražnju sobu koja je služila kao ured i kao mračna
komora.
Wallander se prisjetio kako je, kad je imao
četrnaest ili petnaest godina, imao veliku želju
postati fotograf. No nije htio imati atelijer. Htio je biti
novinski fotograf. Kod svih velikih događaja sjedit če
u prvom redu i snimati dok će drugi fotografirati
njega.
Ušavši u stražnju sobu, pitao se kako to da se ta
njegova želja rasplinula. Odjednom više nije htio biti
ovdje. Danas je Wallander posjedovao samo
jednostavnu Instamatik kameru kojom se rijetko kad
koristio. Nakon nekoliko godina htio je biti operni
pjevač. No od toga nije bilo ništa.
Skinuo je jaknu i osvrnuo se uokolo. Iz atelijera je
čuo kako je Nyberg ponovno počeo zanovijetati.
Wallander je shvatio da je riječ o nemarnom mjerenju
razmaka između dvaju otisaka nogu. Upalio je radio.
Klasična glazba. Lambergje katkad navečer odlazio u
atelijer, rekla je Hilda Walden, kako bi slušao glazbu
i radio. Klasičnu glazbu. Tako da su njezine riječi bile
točne.
Wallander je sjeo za pisaći stol. Sve stvari na
njemu bile su uredno složene. Podigao je zelenu
podlogu za pisanje. Ništa. Zatim je ustao, otišao k
Nybergu i pitao ga jesu li našli svežanj ključeva. Jesu.
Wallander je navukao plastične rukavice i vratio se.
Potražio je odgovarajući ključ kako bi otvorio ladice
pisaćeg stola. U gornjoj su se nalazili različiti
formulari za prijavu poreza i korespondencija s
poreznim savjetnikom atelijera. Wallander je oprezno
prelistao papire. Nije tražio ništa određeno, sve je
moglo biti važno.
Metodički je pregledao jednu po jednu ladicu. Nije
našao ništa što bi mu moglo privući pozornost. Život
Simona Lamberga bio je, čini se, jako dobro
organiziran, bez tajni, bez iznenađenja. No on je i
dalje samo grebao po površini. Sagnuo se i izvukao
donju ladicu. Tu se nalazio album s fotografijama.
Bio je uvezan u najfiniju kožu. Wallander ga je stavio
na stol preda se i otvorio prvu stranicu. Smrknuta
čela gledao je jednu jedinu fotografiju koja je bila
nalijepljena na sredini stranice. Nije bila veća od
fotografije za putovnicu. U jednoj od ladica koje je
pregledao prije toga Wallander je vidio povećalo.
Izvadio gaje, upalio stolnu svjetiljku i pobliže proučio
sliku.
Na slici je bio predsjednik SAD- a. Ronald Reagan.
No slika je bila iskrivljena. Liceje bilo razvučeno. To
je bio Ronald Reagan, ali i nije. Naborani muškarac
bio je pretvoren u odvratno čudovište. Uz fotografiju
nalazio se datum napisan tintom: Deseti kolovoza
1984.
Obuzet znatiželjom, Wallander je počeo listati.
Ponovno samo jedna slika na sredini stranice. Ovaj
put to je bila slika bivšega švedskog premijera.
Ponovno izobličeno lice. Datum napisan tintom.
Ne proučavajući svaku sliku potanko, Wallander
je nastavio polako okretati stranice. Na svakoj
stranici samo jedna fotografija. Unakažena,
izobličena. Muškarci, jer to su bili isključivo
muškarci, pretvoreni u odvratna čudovišta. Šveđani
i stranci. Pretežno političari. Ali i nekoliko poslovnih
ljudi. Jedan spisatelj. I još neki koje Wallander nije
poznavao.
Pokušavao je shvatiti što te slike govore. Zašto je
Simon Lamberg posjedovao taj čudni album za
fotografije? Zašto je načinio te fotografije? Je li
provodio samotne večeri u atelijeru, radeći na tom
albumu? Wallanderova se pozornost izoštrila. Iza
dobro organizirane vanjštine Simona Lamberga očito
je postojalo još nešto drugo.
Osoba koja se trudila unakaziti lice poznatih
muškaraca.
Wallander je još jedanput prelistao album. Osjetio
je silnu nelagodu.
Nije mogao vjerovati to što vidi.
U tom trenutku ušao je Svedberg.
- Pogledaj ovo - tiho je rekao Wallander. Zatim je
pokazao fotografiju.
 Svedberg se nagnuo preko njegova ramena. - Pa
ovo si ti - rekao je zapanjeno.
- Da. To sam ja. Ih sam bar nekoć bio.
Ponovno je pogledao sliku. To je bila slika iz nekih
novina. To je bio on, a opet i nije bio on.
Izgledao je odvratno.
Wallander se nije sjećao kad se posljednji put
osjećao tako neugodno. Izdužena i izobličena slika
njegova lica izazvala mu je mučninu. Donekle je bio
naviknut na to da ga zločinci, u gonjenju kojih je
sudjelovao, spontano obaspu mržnjom i bijesom. Ah
pomisao na to da je netko utrošio sate na izradu
njegove izobličene slike bila je zastrašujuća.
Svedberg je uočio Wallanderovu reakciju i doveo je
Nyberga. Zajedno su pregledah album s
fotografijama. Posljednja slika bila je izrađena dan
prije. Ovaj put bilo je unakaženo lice aktualnoga
švedskog premijera. Pokraj slike bio je datum
napisan tintom.
- Onaj tko radi takvo što sigurno je bolestan -
rekao je Nyberg.
- Nema dvojbe da je Simon Lamberg svoje
samotne večeri posvetio ovim fotografijama - rekao je
Wallander. - Alija bih volio znati zašto sam ja dio ove
jezive zbirke. Uz to, jedino sam ja iz Ystada. Među
državnicima i predsjednicima. Ne mogu poreći da
osjećam veliku nelagodu.
- Čemu sve to uopće? - upitao je Svedberg.
Nitko nije mogao dati smisleni odgovor.
 Wallander je imao potrebu izaći iz radionice.
Zamolio je Svedberga da nastavi pregledavati
prostorije. On će sam ubrzo morati dati informacije
medijima koji su ih čekah.
Kad je izašao na ulicu, više nije osjećao mučninu.
Prekoračio je policijsku vrpcu i odmah se zaputio u
policijsku upravu. Još je padala kiša. Mučnina je
nestala, ah i dalje je osjećao nelagodu.
Simon Lamberg sjedi navečer u svojem atelijeru i
sluša klasičnu glazbu. Pritom iskrivljuje slike
različitih poznatih osoba. Kao i jednog
kriminalističkog službenika iz Ystada. Wallander je
grozničavo pokušavao pronaći nekakvo objašnjenje
za to, ah nije uspio. To što neki muškarac vodi
dvostruki život i što se ispod potpuno normalne
vanjštine krije ludilo nije bilo ništa neobično. Iz anala
zločina mogu se za to navesti mnogobrojni primjeri.
Ah zašto je i on bio u albumu? Što je on imao
zajedničko s ostalim ljudima iz albuma? Zašto je baš
on bio iznimka?
Otišao je u svoju sobu i zatvorio vrata. Tek sada
je postao svjestan toga koliko je zabrinut. Simon
Lamberg bio je mrtav. Netko mu je silnom snagom
smrskao glavu. A u njegovu pisaćem stolu nalazio se
poseban album s jezivim sadržajem.
Netko je pokucao na vrata i omeo Wallandera u
razmišljanju.
Bio je to Hansson. – Lamberg je mrtav. - rekao je
kao da objavljuje nekakvu novost. - Fotografirao me
kad sam prije mnogo godina primao svetu potvrdu.
 - Ti si primio svetu potvrdu? - začuđeno je pitao
Wallander. - Miško sam da baš ti ne držiš ništa do
izvanzemaljskih sila.
- I ne držim - ležerno je odgovorio Hansson čisteći
uho. - Ah tada sam strašno želio imati sat i prvo
pravo odijelo.
Preko ramena pokazao je na hodnik. - Novinari -
rekao je. - Htio sam biti tu i slušati da znam što se
dogodilo.
- Ja ti to već sada mogu ispričati - rekao je
Wallander. - Netko je Lambergu razbio glavu. I to
sinoć između osam sati i ponoći. To vjerojatno nije
bio provalnik. To je uglavnom sve što znamo.
- Nije mnogo - rekao je Hansson.
- Nije - odgovorio je Wallander i ustao.
Susret s novinarima bio je improviziran i kratak.
Wallander je izvijestio što se dogodilo i škrto
odgovarao na pitanja novinara. Sve je bilo gotovo za
manje od pola sata. Sada je bilo tri i pol. Wallander
je osjetio da je gladan. Ah slika u albumu Simona
Lamberga nije mu dala mira. Kopkalo ga je pitanje
zašto je baš on bio izabran za iskrivljenu i unakaženu
sliku. Nekako se nadao da to može biti samo djelo
luđaka. Ah ipak, zašto baš on?
.

U petnaest do četiri odlučio se odvesti u Lavendelvag

gdje su živjeli Lambergovi. Kad je izašao iz policijske
uprave, kiša je prestala, ah zato se pojačao vjetar.
Wallander se pitao treba h pokušati doći do
Svedberga i povesti ga sa sobom. No odbacio je tu
pomisao. Najviše bi volio sam razgovarati s Elisabeth
Lamberg. Bilo je mnogo toga o čemu je htio
razgovarati s njom. No jedno njegovo pitanje bilo je
važnije od svih ostalih. Potražio je put koji vodi gore
do Lavendelvaga i izašao iz auta. Kuća se nalazila u
vrtu koji je izgledao uredno, iako su gredice još bile
prazne. Pozvonio je na vrata. Odmah ih je otvorila
žena pedesetih godina. Wallander joj je pružio ruku i
pozdravio je.
Žena je djelovala stidljivo. - Ja nisam Elisabeth
Lamberg - rekla je. - Ja sam njezina prijateljica.
Zovem se Karin Fahlman.
Pozvala ga je u hodnik.
- Elisabeth je legla, odmara se – rekla je. - Zar taj
razgovor doista ne može čekati?
- Ne, nažalost. Riječ je o tome da moramo uhvatiti
počinitelja zločina. I ne smijemo gubiti vrijeme.
Karin Fahlman je kimnula i uvela ga u dnevnu
sobu. Zatim se izgubila bez riječi.
Wallander se osvrnuo po sobi. Prvo što je uočio
bila je tišina. Nije bilo satova, nisu dopirali zvukovi s
ulice. Kroz prozor je vidio djecu koja su se igrala, ali
nije ih čuo, iako se vidjelo da glasno pričaju i smiju
se. Prišao je prozoru i pogledao ga. Prozor je imao
dvostruka stakla i očito jako dobru zvučnu izolaciju.
Hodao je gore- dolje po sobi. Soba je bila ukusno
namještena, nije bilo pretjerane raskoši. Mješavina
staroga i novoga. Kopije starih drvoreza, knjige na
cijelom jednom zidu.
Nije čuo kad je ušla u sobu. Odjednom se samo
stvorila iza njega. Nehotice se trgnuo. Bila je veoma
blijeda, gotovo kao da joj je cijelo lice premazano
bijelom šminkom. Imala je tamnu, ravnu, kratko
ošišanu kosu.
Wallander je pomislio kako je nekoć sigurno bila
jako lijepa. - Žao mi je što sam morao doći i smetati
vam - ispričao se i pružio joj ruku.
- Znam tko ste vi- odgovorila je - i shvaćam da ste
morah doći.
- Prvo bih vam htio izraziti sućut.
- Hvala.
Wallander je opazio da se ona silno trudi djelovati
pribrano. Pitao se koliko će dugo izdržati tako.
Sjeli su.
Wallander je vidio Karin Fahlman u susjednoj
sobi. Pretpostavljao je da ona sjedi ondje kako bi
pratila razgovor. Na trenutak nije bio siguran treba li
nastaviti.
Elisabeth Lamberg prekinula ga je u razmišljanju.
- Znate li što o tome tko je ubio mojeg supruga?
- Nemamo izravan trag koji bismo mogli pratiti.
No vjerujemo da nije bila riječ o provali. To znači da
je vaš suprug ili nekom otvorio vrata ili je nepoznata
osoba imala ključ.
Ona je odlučno odmahnula glavom kao da želi
oštro proturječiti tomu što je Wallander rekao.
- Simon je uvijek bio veoma oprezan. Nikad ne bi
otvorio strancu, osobito ne navečer.
- Ali možda je otvorio nekome koga je poznavao?
- No tko bi to trebao biti?
- Ja ne znam. Svaki čovjek ima prijatelje.
 - Simon je jedanput na mjesec odlazio u Lund.
Ondje postoji društvo astronoma amatera. On je bio
u predsjedništvu. To je, koliko znam, bilo njegovo
jedino druženje.
Wallanderu je odjednom palo na um da su i on i
Svedberg previdjeli jedno važno pitanje.
- Imate li djece?
- Jednu kćer, Matildu.
Nešto u načinu na koji je odgovorila natjeralo je
Wallandera na oprez. Nije mu promaknula jedva
zamjetna promjena u njezinu glasu. Kao da ju je
pitanje uznemirilo.
Nastavio je oprezno. - Koliko ona ima godina?
- Dvadeset četiri.
- Živi li još s vama u kući?
Elisabeth Lamberg pogledala ga je ravno u oči. -
Matilda je od rođenja težak invalid. Četiri godine bila
je s nama u kući. Zatim to više nije bilo moguće. Sada
živi u jednom domu. Potrebna joj je pomoć gotovo u
svemu.
Wallander je izgubio nit. Nije znao što je očekivao,
ali nikako odgovor koji je dobio.
- To je za vas sigurno bila teška odluka - rekao je
trudeći se zvučati kao da ima puno razumijevanje za
to. Nemoguća odluka da je smjeste u dom, pomislio
je.
Ona ga je ponovno pogledala u oči. - To nije bila
moja odluka. Simon je htio da bude tako. Onda smo
to i učinili.
 Wallanderu se na trenutak učinilo da gleda u
ponor. Njezina je bol bila preteška dok mu je pričala
što se dogodilo.
Wallander je dugo šutio prije nego što je nastavio.
- Možete li zamisliti nekoga tko je imao razloga ubiti
vašeg supruga?
Njezin ga je odgovor opet iznenadio.
- Nakon onoga što se onda dogodilo ja ga više
nisam poznavala.
- Iako je otada prošlo dvadeset godina?
- Neke stvari nikad ne prolaze.
- Ali ipak ste ostali u braku?
- Živjeli smo pod istim krovom.
Wallander je razmišljao. - Dakle, ne možete niti
slutiti tko je ubojica?
- Ne.
Wallander je prešao na najvažnije pitanje. - Kad
sam došao ovamo, rekli ste da me poznajete. Sjećate
li seje li vaš suprug ikad govorio o meni?
Ona je začuđeno podignula obrve. - Zašto bi
govorio o vama?
- Ne znam. Molim vas da mi odgovorite na pitanje.
- Nismo mnogo razgovarali jedno s drugim. I ne
sjećam se da smo ikad razgovarali o vama.
Wallander je nastavio. - U njegovu smo atelijeru
našli album u kojem se nalaze fotografije državnika i
drugih poznatih osoba. Iz nekog razloga ondje je i
moja slika. Znate h za taj album?
- Ne.
 - Jeste li sigurni?
- Da.
- Slike su izobličene. Svi oni ljudi, zajedno sa
mnom, izgledaju kao čudovišta. Vaš je suprug
sigurno proveo mnogo vremena unakazujući naša
lica. Vi ne znate ništa o tome?
- Ne, to zvuči čudno. Neshvatljivo.
Wallander je uvidio da ona govori istinu. Ona
doista nije znala ništa više o svojem suprugu, nakon
što je prije dvadeset godina odlučila da više ne žeh
znati za njega.
Wallander je ustao. Znao je da će se vratiti s još
mnogo novih pitanja, ah u ovom trenutku nije više
imao što reći.
Otpratila ga je do ulaznih vrata. - Moj suprug je
zacijelo imao mnogo tajni - rekla je iznenada. - Ali ja
ih nisam znala.
- Ako ih vi niste znali, tko je onda mogao znati za
njih?
- Ne znam - rekla je gotovo preklinjući - ali netko
je sigurno znao.
- A kakve su to mogle biti tajne?
- Već sam vam rekla da ne znam mnogo. Ali
Simon je imao mnogo tajnih kutaka. Ja nisam niti
mogla niti htjela zavirivati u njih.
Wallander je kimnuo.
Neko vrijeme sjedio je u autu. Ponovno je počela
padati kiša.
Što je ona zapravo mislila? Simon je imao mnogo
tajnih kutaka? Kao da je stražnja soba atelijera bila
samo jedan od njih. Kao da postoje i drugi koje još
nisu pronašli. Polako je vozio natrag u policijsku
upravu. Nemir koji je već prije osjetio, sada se
povećao.
.

Sve do večeri bavili su se proučavanjem nevelikog

materijala koji su imali. Oko devet sati Wallander je
otišao kući. Istražni tim sastat će se sutradan ujutro
u osam sati.
Kad se popeo u stan, podgrijao je konzervu graha,
jedino jestivo mogao naći. Zaspao je nekoliko minuta
nakon jedanaest.
Poziv je stigao četiri minute prije ponoći.
Wallander je u polusnu podignuo slušalicu. Na
drugom kraju veze bio je neki čovjek koji je tvrdio da
je krenuo u noćnu šetnju. Predstavio se kao osoba
koja se ujutro pobrinula za Hildu Walden.
- Upravo sam vidio kako je netko ušao u
Lambergovu fotografsku radionicu - rekao je šapćući.
Wallander je sjeo u krevetu. Jeste li sigurni? Nije
li to možda bio policajac?
- Jedna je sjena kliznula kroz vrata- rekao je
čovjek. - Ja imam slabo srce, ah dobro vidim.
Razgovor je bio prekinut. Smetnje na vezi.
Wallander je sjedio sa slušalicom u ruci. Bilo je
neobično što ga tako kasno zove netko tko nije njegov
kolega iz policije. Uz to, njegovo ime nije se nalazilo u
telefonskom imeniku. Netko je vjerojatno u onom
jutrošnjem kaosu dao čovjeku njegov broj.
Brzo je ustao i odjenuo se.
 To je bilo malo prije ponoći.
.

Wallander je nakon nekoliko minuta stigao na trg na

kojem se nalazio fotografski atelijer. Išao je pješice,
malo je i trčao, kraćim putom od svojeg stana u Ulici
Mariagatan. Ipak je ostao bez daha. Kad je stigao
onamo, odmah je ugledao čovjeka koji je stajao malo
dalje od njega. Pohitao je k njemu, pozdravio ga i
poveo ga na jedno mjesto u blizini s kojeg su mogli
držati na oku ulaz u fotografsku radionicu, ah njih
same nije bilo lako otkriti. Čovjek je imao oko
sedamdeset godina i predstavio se kao Lars
Backman. On je bio umirovljeni direktor trgovačke
banke. Upotrijebio je i dalje staro ime. Svenska
Handelsbanken.
Živim ovdje u susjednoj ulici. Redovito se šećem
rano ujutro i kasno navečer. To mi je preporučio
liječnik.
Opišite što ste vidjeh.
Vidio sam muškarca koji je ušao na vrata
fotografskog atelijera.
Muškarca. Preko telefona ste rekli da ste vidjeh
sjenu.
Automatski sam pomislio da je to muškarac.
Možda je bila žena, naravno.
Niste vidjeh je h tko izašao iz radionice?
Pazio sam. Nitko nije izašao.
Wallander je kimnuo. Otišao je do telefonske
govornice i nazvao Nyberga koji je tek nakon trećeg
poziva podignuo slušalicu. Wallander je imao dojam
da je spavao. No nije ga ništa pitao, nego je ukratko
objasnio što se dogodilo. Doznao je da Nyberg ima
kod kuće ključeve radionice. Ujutro se namjeravao
vratiti u atelijer kako bi osigurao tragove. Wallander
ga je zamolio da dođe što prije i spustio slušalicu.
Pitao se bi li već sada trebao nazvati Hanssona ih
koga drugoga. Veoma je često kršio pravilo da
policajac nikad ne smije djelovati sam ako se nađe u
situaciji koju ne može potpuno kontrolirati. No
Wallander je odustao od toga. Na koncu konca, i
Nyberg je bio policajac. Tek kad on dođe, zajedno će
odlučiti o daljnjem postupanju. Lars Backman je
stajao i čekao. Wallander ga je ljubazno zamolio da
napusti to mjesto. Doći će drugi policajac i onda
moraju biti sami. Činilo se da Backman nije
nezadovoljan zbog toga što mora otići. Samo je
kimnuo i otišao.
Wallander je osjetio kako mu je hladno. Imao je
samo košulju ispod jakne. Puhao je jak vjetar. Oblaci
su se razišli. Sigurno je bilo samo nekoliko stupnjeva
iznad nule. Promatrao je ulaz u fotografski atelijer.
Možda se to sve Backmanu samo učinilo? Nije
vjerovao da je tako. Pokušao je razaznati gori li svjetlo
u atelijeru. .No nije uspio. Prošao je jedan auto.
Odmah poslije njega još jedan. Zatim je ugledao
Nyberga na drugoj strani trga i pošao mu ususret.
Stali su pokraj jednog zida kako bi se zaštitili od
vjetra. Wallander je cijelo vrijeme imao na oku ulaz u
fotografski atelier. Ukratko je izvijestio Nyberga o
onome što se dogodilo.
Nyberg ga je upitno pogledao. - Jesi li mislio da
sami uđemo unutra?
 - Htio sam da ti dođeš zato što imaš ključeve.
- A ne postoji stražnji ulaz?
- Ne.
- Drugim riječima, ući i izaći može se jedino kroz
vrata s ulice? - Da.
- Onda ćemo pozvati noćnu ophodnju - odlučio je
Nyberg. - Poslije ćemo otvoriti vrata i tražiti od
neznanca da izađe van.
Ne ispuštajući vrata iz vida, Wallander je otišao
do telefonske govornice i nazvao policijsku upravu.
Noćna ophodnja stići će za nekoliko minuta. Prešli su
preko do fotografske radionice. Već je bilo dvanaest
sati i trideset pet minuta. Na ulicama nije bilo nikoga.
Onda su se otvorila vrata atelijera.
Izašao je jedan muškarac.
Lice mu je bilo u sjeni.
Sva trojica naglo su zastala. Wallander je upravo
htio doviknuti čovjeku da stane i ne miče se, kad se
on okrenuo i potrčao niz ulicu. Wallander je doviknuo
Nybergu neka čeka noćnu ophodnju te sam potrčao
za bjeguncem koji je trčao veoma brzo. Iako je
Wallander trčao brzo koliko je mogao, nije ga
sustizao. Kod Ulice Vassgatan čovjek je skrenuo
udesno i nastavio trčati prema Folkparku. Wallander
se pitao gdje je noćna ophodnja. Postojala je opasnost
da izgubi čovjeka iz vida. Čovjek se okrenuo udesno
i nestao u Ulici Aulingatan. Wallander se poskliznuo
na kamenje koje je ležalo na nogostupu i pao. Jednim
koljenom snažno je udario u pločnik tako da su mu
se poderale hlače. Strašno ga je zaboljelo kad je ustao
i nastavio trčati. Razmak između njega i onog čovjeka
stalno se povećavao. Gdje li su samo Nyberg i noćna
ophodnja? Srce mu je lupalo u grudima. Čovjek je
nestao u Ulici Gibddesgrand. Wallander ga je izgubio
iz vida. Kad je došao do ugla ulice, pomislio je kako
mora stati i pričekati Nyberga. No nije stao nego je
nastavio trčati.
Čovjek je čekao iza ugla. Wallander je dobio
snažan udarac u lice. Smračilo mu se.
.

Kad je Wallander došao k sebi, nije znao gdje se

nalazi. Gledao je u zvjezdano nebo. Tlo pod njim bilo
je hladno. Pipao je rukama oko sebe i osjetio asfalt.
Zatim se sjetio što se dogodilo. Pridigao se. Boljela ga
je lijeva strana lica. Jezikom je osjetio da mu je
izbijen jedan zub. I to baš onaj koji je nedavno
popravio. Ustao je uz velik napor. Boljelo ga je
koljeno. U glavi mu je tutnjalo. Zatim je pogledao oko
sebe. Čovjek je nestao, naravno. Wallander se
hramajući vratio Ulicom Aulingatan do
Surbrunnsvaga. Sve se odigralo tako brzo da nije
mogao vidjeti čovjekovo lice. On je skrenuo za ugao i
onda je sve eksplodiralo.
Vozilo ophodnje došlo je iz Ulice Agatan.
Wallander je hodao posred ulice kako bi ga vidjeli.
Poznavao je policajca za upravljačem. Zvao se Peters
i bio je u Ystadu jednako dugo kao i on. Nyberg je
iskočio iz auta.
- Što se dogodilo?
- Pobjegao je u Ulicu Gibddesgrand. Zatim me
srušio na tlo. Vjerojatno ga nećemo stići, ah možemo
pokušati.
 - Ti moraš u bolnicu - rekao je Nyberg. - I to
odmah.
Wallander je dodirnuo svoj obraz. Ruka mu je bila
mokra od krvi. Odjednom mu se zavrtjelo u glavi.
Nyberg ga je uhvatio za ruku i pomogao mu ući u
auto.
.

U četiri sata ujutro Wallandera su otpustili iz bolnice.

Svedberg i Hansson došli su po njega. Nekoliko
noćnih ophodnja bilo je u lovu na čovjeka koji je
srušio Wallandera. No trud im je bio uzaludan jer
opis osobe nije bio jasan, a o jakni se znalo samo to
da je bila poluduga, možda crna ih plava. Wallander
je bio u zavojima. Izbijeni zub morao je čekati.
Wallanderov obraz bio je natečen. Krv je curila iz rane
ispod kose.
Nakon što je izašao iz bolnice, Wallander je
ustrajao u tome da ne odgađaju odlazak u atelijer. I
Hansson i Svedberg pobunih su se protiv toga i rekli
da se on prvo mora odmoriti. No Wallander nije
prihvaćao nikakve prigovore. Nyberg ih je već čekao
kad su ušli unutra. Upalili su sva svjetla i okupih se
u atelijeru.
- Nisam mogao otkriti nedostaje li nešto ili je nešto
promijenjeno - rekao je Nyberg.
Wallander je znao da Nyberg izvrsno pamti
pojedinosti i da osim toga može zamijetiti nešto što
drugima uopće nije upalo u oči.
- Što je s otiscima prstiju? - upitao je Wallander.
- S otiscima stopala?
 Nyberg je pokazao na pod, na kojem je označio
nekoliko mjesta kamo nitko nije smio stati. -
Pregledao sam kvake na vratima, ali mislim da je
čovjek nosio rukavice.
- A vanjska vrata?
- Ništa. Nema primjene sile. Možemo biti sigurni
da je imao ključ. Ja sam sinoć sam ovo zaključao.
Wallander je pogledao svoje kolege.
- Ne bi li ovo ovdje zapravo moralo biti pod
nadzorom? Bilo kakvim?
- O tome sam ja odlučivao - odgovorio je Hansson.
- Mislio sam da nema razloga. Osobito ako uzmemo
u obzir trenutačnu situaciju s osobljem u policiji.
Wallander je uvidio da Hansson ima pravo. Ni on
ne bi naredio uvođenje nadzora, kad bi bio ovlašten
za to. - Možemo samo nagađati tko je taj čovjek -
rekao je - i što je tražio ovdje. Ako i nije bilo vidljivoga
policijskog nadzora, moralo mu je biti jasno da
možda nadziremo atelijer. Volio bih da netko
razgovara s Larsom Backmanom. On me nazvao u
ponoć, ali i jučer ujutro pobrinuo se za Hildu Walden.
Na mene ostavlja poseban dojam. Možda je vidio
nešto čega se nije odmah sjetio.
- Tek su četiri sata - rekao je Svedberg. - Da ga
sad nazovem?
- Sigurno je budan. - Jučer ujutro bio je na ulici
već u pet sati. On nije samo ranoranilac nego i noćna
ptica.
Svedberg je kimnuo i izašao iz atelijera.
 - Poslije moramo ovo temeljito razgledati -
nastavio je Wallander. - Bit će najbolje da sada
odspavate nekoliko sati. Ja ću još malo ostati ovdje.
- Je li to pametno? - upitao je Hansson. - Kad
čovjek pomisli što si sve prošao?
- Pametno ih ne, ipak ću ostati.
Nyberg mu je dao ključeve. Kad su Hansson i
Nyberg otišli, Wallander je zaključao vrata. Iako je bio
veoma umoran i boljelo ga je lice, izoštrila mu se
sposobnost zamjećivanja. Osluškivao je u tišini.
Činilo se da se ništa nije promijenilo. Otišao je u
stražnju sobu i dobro sve pogledao. Ništa posebno,
pomislio je. Ah čovjek je došao ovamo s nekim
posebnim razlogom. I žurilo mu se. Nije mogao
čekati. U ovim prostorijama nalazi se ili se nalazilo
nešto što je htio odnijeti.
Wallander je sjeo za pisaći stol. Brave su bile
netaknute. Otvarao je ladice, jednu za drugom.
Album je bio postavljen točno onako kako ga je on
ostavio. Čini se da ništa nije nedostajalo. Wallander
je pokušao izračunati koliko se čovjek dugo zadržao
u radionici. Backman ga je nazvao u četiri minute
prije ponoći. Wallander je došao u dvanaest i deset.
Njegov razgovor s Backmanom i telefoniranje s
Nybergom nisu trajali dulje od nekoliko minuta.
Možda do dvanaest i petnaest. Nyberg je stigao u
dvanaest i pol. Nakon nekoliko minuta neznanac je
izašao iz atelijera. Prema tome, on se unutra zadržao
oko četrdeset minuta. Kad je izašao, iznenadili su ga.
To je značilo da nije pobjegao. Izašao je zato što je bio
gotov.
 Gotov, s čime?
Wallander se osvrnuo po prostoriji, ovaj put
pomnije. Negdje mora postojati nekakva promjena.
Nešto je nestalo. Ilije vraćeno.
Ušao je u atelje i ponovno ga pretražio. Zatim je
pretražio i trgovinu.
Ništa.
Vratio se u stražnju sobu. Nešto mu je govorilo da
mora ondje tražiti. U tajnoj sobi Simona Lamberga.
Sjeo je. Pogledom je prešao po zidovima, stolu i
policama za knjige. Zatim je ustao i otišao u tamnu
komoru. Upalio je crveno svjetlo. Sve je bilo onako
kako je zapamtio. Jedva osjetan miris kemikalija.
Prazne plastične posude. Aparat za povećavanje.
Zamišljeno se vratio do pisaćeg stola. Zastao je.
Nije mogao reći odakle je došao impuls, ali prišao je
regalu na kojem se nalazio radio. Upalio je radio.
Glazba je bila zaglušujuća.
Zagledao se u radio. Glasnoća je bila ista.
No to nije bila klasična glazba, nego divlja rock-
glazba.
Wallander je bio siguran da ni Nyberg ni on ni bilo
koji kolega iz osiguranja tragova nisu promijenili
radiopostaju. Nisu dodirnuli ništa što nisu morali. Ne
bi ni u snu pomislili upaliti radio kako bi mogli
slušati glazbu dok obavljaju svoj posao.
Wallander je izvadio rupčić iz džepa i ugasio radio.
Postojala je samo jedna mogućnost.
Neznanac je promijenio radiopostaju.
No pitanje je bilo: Zašto?
 .

U deset sati poslijepodne napokon je počeo sastanak

istražnog tima. Kasnilo se zato što se Wallander nije
na vrijeme vratio od zubara. Sad je s privremenom
krunicom, otečenim obrazom i velikim flasterom na
sljepoočici dojurio u sobu za sastanke. Polako je
počeo osjećati ozbiljan nedostatak sna. No još je
ozbiljniji bio nemir koji ga je izjedao.
Prošla su već dvadeset četiri sata otkako je Hilda
Walden pronašla mrtvog fotografa. Wallander je na
početku sastanka dao kratak pregled stanja istrage.
Poslije toga opširno je izvijestio o događajima protekle
noći.
- Tko je bila nepoznata osoba i što je htjela u
radionici, mora se, naravno, razjasniti - zaključio je.
- Alija mislim da gotovo potpuno možemo isključiti
mogućnost da je u slučaju ubojstva Simona
Lamberga bila riječ o običnoj provali pri kojoj je lopov
izgubio kontrolu.
- Neobično je što je promijenjena radiopostaja -
rekao je Svedberg. - Možda je nešto skriveno u
radioaparatu?
- To smo provjerili - odgovorio je Nyberg. - Kako bi
se skinula kutija, mora se izvaditi osam vijaka. To se
nije dogodilo. Radio nije bio nikad otvaran. Glave
vijaka i dalje su tanke i prekrivene lakom koji se tada
rabio u tvornici.
- Mnogo je toga neobično - rekao je Wallander. -
Ne zaboravite album s iskrivljenim slikama. Prema
udovičinim riječima, Simon Lamberg bio je čovjek
koji je imao mnogobrojne tajne. Mislim da sada
moramo pokušati načiniti sliku o tome tko je on bio
zapravo.
Očito se vanjština ne slaže s onim što se nalazi
ispod nje. Uljudan, šutljiv i pedantan fotograf
zapravo je bio posve drukčija osoba.
- Pitanje je samo tko bi mogao znati nešto više o
njemu - rekao je Martinsson. - Kad nije imao
prijatelja. Čini se da ga nitko nije poznavao.
- Imamo astronome amatere u Lundu - rekao je
Wallander. - Moramo im se obratiti. Kao i bivšim
zaposlenicima. Ne možeš provesti cijeli život u
Ystadu, a da te nitko ne poznaje. Uz to, Elisabeth
Lamberg sigurno nam ima još štošta reći.
- Razgovarao sam s Backmanom - rekao je
Svedberg. - Imao si pravo, on je bio budan. Kad sam
došao u njegov stan, i njegova je supruga bila ustala.
Bila je već odjevena. Oboje su djelovali tako kao da je
već bilo podne, a ne četiri sata ujutro. Nažalost, on
nije mogao opisati muškarca koji te srušio. Samo je
rekao da je nosio poludugu, najvjerojatnije
tamnoplavu jaknu.
- Nije li bar mogao reći je li bio visok ili nizak? I
kakvu je kosu imao.
- Sve se dogodilo prebrzo. Backman je htio reći
samo ono u što je bio siguran.
- Nešto ipak znamo o čovjeku koji me udario -
rekao je Wallander. - Trči mnogo brže od mene. I u
boljoj je kondiciji. Mislim da je srednje visine, prilično
snažan i približno mojih godina. No ništa od toga ne
smije se uzeti zdravo za gotovo.
 I dalje su čekah prvi privremeni nalaz sa sudske
medicine u Lundu. Nyberg i kriminalističko- tehnički
laboratorij u Linkopingu stupit će u kontakt. Postoje
mnogi otisci prstiju koje treba pregledati i usporediti
s onima u registrima.
Imah su pune ruke posla, a Wallander je htio što
prije okončati sastanak. U jedanaest sati ustah su i
svatko je otišao za svojim poslom. Wallander je
upravo ušao u svoju sobu kad je zazvonio telefon.
Bila je to Ebba. - Imaš posjetitelja - rekla je. -
Čovjek koji se zove Gunnar Larsson. Želi razgovarati
s tobom o Lambergu.
Wallander je upravo odlučio ponovno posjetiti
Elisabeth Lamberg. - Može li to preuzeti tko drugi?
- On bi htio razgovarati samo s tobom.
- A tko je on?
- Prije je radio za Lamberga.
Wallander je odmah promijenio mišljenje.
Razgovor s udovicom može pričekati.
Gunnar Larsson bio je čovjek tridesetih godina.
Sjeli su u Wallanderovu sobu. Odbio je ponuđenu
kavu.
- Dobro je što ste sami odlučili doći ovamo - počeo
je Wallander. - Vaše bi se ime pojavilo prije ih poslije,
ali ovako ćemo uštedjeti na vremenu.
Wallander je otvorio jedan od svojih rokovnika.
- Kod Lamberga sam radio šest godina - rekao je
Gunnar Larsson. - Prije otprilike četiri godine dao mi
je otkaz. Ne vjerujem da je poslije toga zaposlio
nekoga drugog.
 - Zašto vam je dao otkaz?
- Tvrdio je da si više ne može priuštiti zaposlenika.
I ja mislim da je to bilo točno. Zapravo sam to i
očekivao. Lambergova radionica nije bila tako velika
da ne bi mogao sam obavljati sve poslove. A budući
da nije prodavao kamere i pribor, dohodak mu nije
bio velik. U lošim vremenima ljudi ne idu često
fotografu.
- Ali vi ste ondje radili šest godina. To znači da ste
ga prilično dobro upoznali.
- Jesam i nisam.
- Onda počnimo s ovim prvim.
- Uvijek je bio uljudan i ljubazan. Prema svima.
Prema meni i prema kupcima. Bio je, na primjer,
beskrajno strpljiv s djecom. I bio je veoma uredan.
Wallanderu je odjednom nešto palo na um. - Biste
li rekli da je Simon Lamberg bio dobar fotograf?
- Slike koje je izrađivao bile su veoma
konvencionalne. Između ostalog i zato što su ljudi
htjeli imati takve slike. Slike koje izgledaju kao sve
ostale. On je to dobro radio. Nikad nije bio površan.
Nije bio originalan jer nije za to imao potrebu.
Sumnjam da je ikad imao bilo kakve umjetničke
ambicije u svojemu poslu. Barem ja nisam to zapazio.
Wallander je kimnuo.
- Iz ovog što ste rekli zaključujem da je bio
ljubazna, ali prilično dosadna osoba. Je li to točno?
- Da.
- A zašto mislite da ga niste dobro poznavali?
 - On je bio vjerojatno najsuzdržaniji čovjek koga
sam sreo u životu.
- Na koji način?
- Nikad nije govorio o sebi ili o svojim osjećajima.
Ne sjećam se da je ikad opisao ijedan vlastiti doživljaj.
U početku sam još pokušavao normalno razgovarati
s njim.
- O čemu?
- O vremenu, o vjetru. No ubrzo sam odustao.
- Je li ikad komentirao ono što se događalo u
svijetu?
- Mislim da je bio veoma konzervativan.
- Zašto to mislite?
Gunnar Larsson slegnuo je ramenima. -
Jednostavno tako mislim. Ali, istodobno, sumnjam
da je ikad čitao novine.
U zabludi si, pomislio je Wallander. On je čitao
novine. I vjerojatno je znao jako mnogo o različitim
stranim političarima. Svoje poglede na to čuvao je u
albumu za fotografije, u takvom kakav svijet još nije
vidio.
- Ima još nešto - nastavio je Gunnar Larsson. - U
šest godina koliko sam radio za njega, nikad nisam
vidio njegovu ženu. Nisam bio ni u njihovoj kući.
Kako bih uopće znao gdje stanuju, jedne sam nedjelje
prošao pokraj njihove kuće.
- Niste upoznali ni njihovu kćer?
Gunnar Larsson upitno je pogledao Wallandera. -
Zar su imali djece?
- Vi to niste znali?
 - Ne.
- Imaju jednu kćer. Matildu.
Wallander je odlučio da neće reći kako je ona
težak invalid. Gunnar Larsson očito nije znao ni da
postoji.
Wallander je stavio olovku na stol. - Što ste
pomislili kad ste doznali o tom događaju?
- Bilo mi je potpuno neshvatljivo.
- Jeste li mogli zamisliti da će mu se dogoditi
takvo što?
- Ne mogu niti sada zamisliti. Zašto bi ga tko
uopće ubio?
- Mi upravo to pokušavamo otkriti.
Wallander je odjednom uočio da se Gunnar
Larsson osjeća nelagodno. Kao da ne može odlučiti
hoće li što reći ih neće.
- Nešto imate na umu? - oprezno je upitao
Wallander. - Imam li pravo?
- Mnogo je glasina - rekao je Gunnar Larsson
oklijevajući. - Šire se glasine da se Simon Lambert
kladio.
- Kako to mislite?
- Za novac. Netko ga je vidio u Jagersrou.
- Nije neuobičajeno ići u Jagersro.
- Nije, ah govorilo se da je redovito posjećivao
ilegalne igračnice. U Malmöu i Kopenhagenu.
Wallander se smrknuo. - Gdje ste to čuh?
- U malom gradu kao što je Ystad kruže mnoge
glasine.
 Wallander je predobro znao da je to točno.
- Kažu da je imao mnogo dugova.
- I, je li doista imao?
- Ne u vrijeme kad sam ja radio ondje. To sam
mogao vidjeti u računovodstvenim knjigama.
- Možda je uzimao velike privatne kredite. Ilije pao
u ruke kamatarima.
- Ako je i bilo tako, ja to nisam znao.
Wallander je razmišljao nekoliko trenutaka. -
Glasine ne nastaju bez razloga - rekao je.
- To je bilo odavno - odgovorio je Gunnar Larsson.
- Ja više ne znam kada sam i gdje čuo te glasine.
- Jeste li znali za fotografski album koji je držao u
pisačem stolu?
- Nisam nikad vidio što drži u pisačem stolu.
Wallander je bio siguran da čovjek govori istinu. -
Jeste li imali svoje ključeve dok ste radili kod
Lamberga?
- Da.
- I što ste učinili s njima kad ste prestali ondje
raditi?
- Vratio sam ključeve, naravno.
Wallander je kimnuo. Više od toga neće dobiti. Što
je više ljudi ispitao, to mu je Simon Lamberg bio
zagonetniji. Zapisao je telefonski broj i adresu
Gunnara Larssona. Razgovor je bio gotov i Wallander
ga je ispratio do recepcije. Zatim je otišao u
blagovaonicu, uzeo šalicu kave i vratio se u svoju
sobu. Podignuo je slušalicu i spustio je pokraj
telefona. Nije se mogao sjetiti kad je posljednji put bio
tako bespomoćan. U kojem smjeru bi zapravo trebali
krenuti tražeći rješenje? Činilo mu se da nijedan nije
bio onaj pravi. Iako je pokušavao zaboraviti svoju
izobličenu sliku zalijepljenu u album, stalno mu se
vraćala pred oči.
Ništa nije mogao povezati.
Pogledao je na sat. Uskoro će podne. Bio je
gladan. Vjetar se, čini se, ponovno pojačao. Vratio je
slušalicu na telefon. Odmah je zazvonilo. Nyberg mu
je javio da je tehničko ispitivanje završeno i da nisu
našli ništa posebno.
Wallander je sada mogao pregledati i ostale
prostorije.
Sjeo je za pisaći stol i pokušao napisati sažetak.
U mislima je vodio razgovor s Rydbergom, proklinjući
što on sada nije ovdje. Što ću sad? Kako ću dalje?
Samo pipamo i vrtimo se u krug.
Pročitao je ono što je napisao. Pokušao je izvući
nekakvu skrivenu tajnu iz sažetka. No nije našao
ništa. Ljutito je odgurnuo rokovnik. Bilo je petnaest
do jedan. Najradije bi prvo nešto pojeo. Poslijepodne
će ponovno razgovarati s Elisabeth Lamberg. Uvidio
je da je previše nestrpljiv. Ipak su protekla tek
dvadeset četiri sata otkako je Simon Lamberg ubijen.
Pomislio je kako bi se Rydberg složio s njim.
Wallander je znao da ima premalo strpljenja.
Odjenuo je jaknu i htio krenuti.
U istom trenutku otvorila su se vrata. Bio je to
Martinsson.
 Prema izrazu njegova lica vidjelo se da se dogodilo
nešto važno. Zastao je na vratima. Wallander ga je
nestrpljivo gledao.
- Nismo, doduše, našli čovjeka koji te udario -
rekao je Martinsson - ah vidjeli su ga.
Martinsson je pokazao rukom na kartu Ystada na
Wallanderovu zidu.
- On te napao na uglu Auligatana i
Gidddesgranda. Zatim je vjerojatno pobjegao ulicom
Herrestadsgatan i skrenuo prema sjeveru. Netom
poslije toga vidjeh su ga u jednom vrtu u ulici
Timmermansgatan, u neposrednoj blizini.
- Tko ga je vidio?
Wallander je izvadio notes iz džepa i prelistao
bilješke.
- Ondje živi jedna mlada obitelj, zovu se Simovic.
Žena je bila budna jer je dojila svoje tromjesečno
dijete. Slučajno je pogledala kroz prozor i ugledala
vani u mraku nekakvu priliku. Odmah je probudila
muža, ali kad je on došao do prozora, sjene više nije
bilo. Njezin suprug je rekao da je ona to umislila.
Uvjerio ju je u to pa je otišla u krevet nakon što je
dijete zaspalo. Danas, dok je bila u vrtu, sjetila se
toga. Otišla je do mjesta na kojem je u noći vidjela
nekoga, Hi je bar vjerovala da vidi. Moram reći da je
u međuvremenu čula da je Lamberg ubijen. Ystad je
mali grad, tako da se i obitelj Simovic fotografirala u
njegovu ateljeu.
- AH nije nikako mogla čuti za noćnu potragu -
rekao je Wallander. - Mi to nismo objavih.
 - To je točno - nastavio je Martinsson - zato
možemo biti sretni što se ona uopće javila.
- Može li nam ona vjerodostojno opisati tu osobu?
- Vidjela je samo obrise.
Wallander je upitno pogledao Martinssona. -
Onda nam to što je ona vidjela ne može pomoći.
- Načelno imaš pravo - rekao je Martinsson - ali
ona je u vrtu na zemlji našla nešto što je malo prije
donijela i dala nam. I to se sada nalazi na mojem
stolu.
Wallander je pošao za Martinssonom hodnikom
do njegove sobe. Na stoluje ležala pjesmarica.
Wallander je sumnjičavo pogledao Martinssona. - To?
To je našla?
- Da. Pjesmaricu. Vlasništvo švedske crkve.
Wallander se zamislio. Zašto je gospođa, Simovic
došla s tim? Dogodilo se umorstvo. U noći je vidjela
nekoga u vrtu. U prvi mah dopustila je mužu da je
uvjeri kako sije sve to umislila, a onda je našla tu
pjesmaricu.
Polako je odmahnuo glavom.
- Možda to nije bio isti čovjek - rekao je
Martinsson. - Iako sam gotovo siguran da jest. Koliko
se ljudi noću šulja kroz tuđe vrtove? I to još u
Ystadu? Uz to, noćna je ophodnja pretražila to
područje. Razgovarao sam s jednim kolegom koji je
noćas bio ondje. Nekoliko puta bili su u ulici
Timmermansgatan. Vrt je dobro mjesto za skrivanje.
 Wallander je uvidio da Martinsson dobro
razmišlja. - Pjesmarica - rekao je. - Tko još usred noći
nosi sa sobom pjesmaricu?
- I izgubi je u nekom vrtu, nakon što je izudarao
policajca? - dodao je Martinsson.
- Neka Nyberg pregleda knjigu i zahvali obitelji
Simovic na pomoći.
Dok se vraćao iz Martinssonove sobe, Wallanderu
je još nešto palo na um.
- Tko preuzima tekuće obavijesti?
- Hansson. No čini se da se još nije dobro uhodao.
- Ako se uopće i bude uhodao - sumnjičavo je
rekao Wallander.
Poslije toga odvezao se u jednu slastičarnicu kod
autobusnog kolodvora i pojeo nekoliko sendviča.
Pjesmarica je bila nešto zagonetno, što se gotovo
uopće nije moglo na logičan način uvrstiti u istragu
fotografove smrti. Wallander nije znao što mu je
činiti.
Tapkali su u mraku.
.

Kad je izašao iz slastičarnice, Wallander se odvezao

gore u Labamdelvag. Opet mu je Karin Fahlman
otvorila vrata. No Elisabeth Lamberg ovaj put nije
ležala. Sjedila je u dnevnoj sobi i čekala kad je
Wallander ušao. I sad ga je iznenadila njezina
bljedoća. Imao je osjećaj da dolazi nekako iznutra i
da ima duboke uzroke. Da to nije bila samo reakcija
na ubojstvo njezina muža.
 Wallander je sjeo nasuprot njoj. Pogledala ga je sa
zanimanjem. - Nismo se ni korak približili rješenju -
rekao je.
- Pretpostavljam da činite što možete - odgovorila
je.
Wallander se u sebi pitao što je time htjela reći.
Je li to bila prikrivena kritika rada policije? Ih je
doista mislila tako kako je rekla?
- Ovo je moj drugi posjet vama - počeo je - ali
moramo znati da neće biti i posljednji. Stalno se
nameću nova pitanja.
- Odgovorit ću kako najbolje budem znala.
- Ovaj put nisam došao postavljati pitanja. Ovaj
put volio bih razgovarati o osobnim stvarima vašeg
supruga.
- Kimnula je, ah nije ništa rekla.
Wallander je odlučio odmah prijeći na stvar.
- Je li vaš suprug imao dugova?
- Nije, koliko znam. Kuća je otplaćena. U atelijer
nikad nije ulagao, a da nije bio siguran kako će mu
se novac vratiti u najkraćem mogućem vremenu.
- Je li možda uzimao zajmove za koje vi niste
znah?
- Naravno. To sam već objasnila. Mi smo živjeli
pod istim krovom, ah odvojeno. I on je bio veoma
tajanstven.
Wallander se uhvatio za posljednju rečenicu.
- U kojem smislu tajanstven? Nisam to dobro
razumio.
 Prodorno ga je pogledala. - Što znači tajanstven
čovjek? Možda bi trebalo reći da je bio zatvoren.
Nikad nisi znao misli li doista to što kaže ih misli
nešto sasvim drugo? Ja sam mogla stajati pokraj
njega, a imati osjećaj da se on nalazi negdje daleko.
Nikad nisam mogla reći je li njegov osmijeh bio
iskren. Nisam bila sigurna tko je on bio zapravo.
- To je sigurno bilo teško za vas - rekao je
Wallander. - Ali vjerojatno nije uvijek bilo tako.
- On se mnogo promijenio. To je počelo još onda
kad se rodila Matilda.
- Prije dvadeset četiri godine.
- Možda ne odmah. Recimo, prije dvadeset godina.
U početku sam mislila da je to bila tuga zbog
Matildine sudbine. Sve dok se nije pogoršalo.
- Pogoršalo? Kada se to dogodilo?
- Prije otprilike sedam godina.
- Što se tada dogodilo?
- Ne mogu reći točno.
Wallander je zastao, a onda je nastavio s
pitanjima. - Ako sam dobro shvatio, prije sedam
godina dogodilo se nešto Što ga je korjenito
promijenilo.
- Da.
- Znate li što je to moglo biti?
- Možda znam. Svakog proljeća prepuštao je
posao svojim zaposlenicama na četrnaest dana. Tada
je putovao autobusom po Europi.
- Vi niste putovah s njim?
 - Htio je biti sam. A ja nisam ni imala volje. Kad
bih poželjela nekamo otići, putovala bih sa svojim
prijateljicama. Na sasvim druga mjesta.
- Što se tada dogodilo?
- Tada je putovao u Austriju, a kad se vratio, bio
je sasvim druga osoba. Djelovao je opušteno, ah
ujedno tužno. Kad sam ga pitala o tome, dobio je
jedan od malobrojnih napadaja bijesa koje sam
doživjela od njega.
Wallander je počeo zapisivati.
- Kada je to bilo točno?
- 1981., u veljači ih u ožujku. Putovanje
autobusom bilo je organizirano iz Stockholma. Ah
Simon je ušao u autobus u Malmöu.
- Sjećate li se možda kako se zvala putnička
agencija?
- Mislim Mark- Reisen. Gotovo uvijek je putovao s
njima.
Wallander je stavio notes u džep nakon što je
zapisao ime agencije.
- Sada bih volio pogledati kuću - rekao je. - Prvo,
naravno, njegovu sobu.
- Imao je dvije sobe. Spavaću i radnu.
Obje su bile u suterenu. Wallander je na brzinu
pregledao spavaću sobu i otvorio garderobni ormar.
Elisabeth je stajala iza njega i promatrala ga. Zatim
su otišli u prostranu radnu sobu.
Uza zidove nalazile su se police za knjige. U sobi
je bila velika zbirka gramofonskih ploča, jedan
pohabani naslonjač za čitanje i veliki pisaći stol.
 Wallanderu je odjednom palo nešto na um. - Je li
vaš suprug zapravo bio religiozan? - upitao je.
- Nije - začuđeno je odgovorila. - To si ne mogu
niti zamisliti.
Wallander je pogledao naslove knjiga. Tu je bilo
lijepe književnosti na različitim jezicima, ah i
stručnih knjiga s različitim temama. Nekoliko metara
na policama zauzimale su isključivo knjige o
astronomiji. Wallander je sjeo za pisaći stol. Od
Nyberga je dobio ključeve. Otključao je gornju ladicu.
Lambergova udovica sjela je u kožni naslonjač. -
Ako biste voljeli biti sami, ja ću rado otići - rekla je.
- Nije potrebno - odgovorio je Wallander.
Pregledavanje radne sobe potrajalo je nekoliko
sati. Ona je cijelo vrijeme sjedila u naslonjaču i
pratila ga pogledom. Nije našao ništa što bi mu moglo
pomoći u istrazi.
Nešto se dogodilo prije sedam dana na putovanju
u Austriju, pomislio je. Pitanje je samo što.
Odustao je tek oko pola šest. Činilo se da je život
Simona Lamberga hermetički zatvoren. Koliko god da
je tražio, nije našao ništa. Vratili su se u prizemlje.
Ondje je bila i Karin Fahlman. Sve je bilo mirno. Kao
i prije.
- Jeste li našli što ste tražili? - upitala je Elisabeth
Lamberg.
- Ja ne znam što tražim. Znam samo da bi tu
trebalo biti nešto što bi upućivalo na počiniteljev
motiv. No to još nisam pronašao.
 Wallander se pozdravio i krenuo natrag u
policijsku upravu. I dalje je puhao olujni vjetar. Bilo
mu je hladno i pitao se, ni sam više nije znao koji put,
kad će napokon doći proljeće.
.

Ispred policijske uprave susreo se s državnim

odvjetnikom Perom Äkesonom. Zajedno su ušli na
recepciju. Wallander je ukratko izvijestio Äkesona o
stanju istrage.
- Znači da još nemate siguran trag - rekao je
Äkeson.
- Ne - odgovorio je Wallander. - Još ništa ne
pokazuje pravi smjer. Igla u kompasu okreće se kao
luda.
Äkeson je prošao kroz zaokretna vrata.
Na hodniku je Wallander naletio na Svedberga.
Upravo ga je htio posjetiti. Zajedno su otišli u
Wallanderovu sobu i Svedberg je sjeo na klimavu
stolicu. Jedan naslon za ruke zamalo nije otpao.
- Trebao bi nabaviti stolicu - rekao je Svedberg.
- Zar misliš da za to ima novca?
Wallander je stavio notes preda se na stol.
- Zamolio bih te za dvije stvari - rekao je. - Prvo,
da pokušaš doznati postoji li u Stockholmu putnička
agencija pod imenom Mark- Reisen. Simon Lamberg
je s njima putovao u Austriju, u veljači ih ožujku
1981. godine. Pokušaj što više doznati o tom
putovanju autobusom. Budeš li nakon svih ovih
godina uspio doći do popisa sudionika tog putovanja,
to bi, naravno, bilo najbolje što bi nam se moglo
dogoditi.
- Zašto je to važno?
- Nešto se dogodilo na tom putovanju. Udovica je
bila veoma jasna što se toga tiče. Simon Lamberg više
nije bio ista osoba nakon što se vratio s putovanja.
Svedberg je nešto zapisao.
- Drugo - nastavio je Wallander - trebali bismo
doznati gdje se nalazi kći, Matilda. Ona živi u nekom
domu za teške invalide, ali ne znamo gdje.
Nisi li pitao?
Nisam mislio na to. Noćašnji udarac naudio mi je
jače nego što sam mislio.
Pobrinut ću se za to - obećao je Svedberg i ustao.
Mislim da sam naletio na nešto - rekao je
Hansson. - Malo sam pročačkao po sjećanju. Simon
Lamberg nikad nije imao nikakvih problema sa
zakonom. Ali ipak mislim da ga se sjećam.
Wallander i Svedberg napeto su iščekivali što će
reći. Obojica su znala da Hansson s vremena na
vrijeme dokazuje kako ima dobro pamćenje.
- Upravo sam se sjetio što je to bilo - nastavio je.
- Lamberg je prije nekoliko godina poslao niz pisama
sa žalbama. Uputio ih je Björku, iako to nije imalo
gotovo nikakve veze s policijom u Ystadu. Između
ostalog, bio je nezadovoljan načinom na koji smo,
prema njegovu mišljenju, loše rasvjetljavali nasilne
zločine. U jednom pismu riječ je bila o Kasji Stenholm
koja nije uspjela rasvijetliti onaj slučaj u Stockholmu
kad su ubih Bengta Alexanderssona, koji je
razjašnjen tek prošle godine. I ti si to tada imao u
rukama. Mislio sam da bi to moglo objasniti zašto se
tvoje lice nalazi u njegovu neobičnom albumu.
Wallander je kimnuo. Hansson je možda imao
pravo. Ah ipak im nije pomogao.
Osjećao se silno bespomoćno.
Jednostavno nisu imali ništa.
Počinitelj je i dalje bio nestvarna prikaza.
.

Trećeg dana istrage ubojstva vrijeme se promijenilo.

Wallander se probudio odmoran oko pola šest, a
sunce je već obasjalo njegovu spavaću sobu.
Termometar na kuhinjskom prozoru pokazivao je
sedam stupnjeva iznad nule. Lijevi mu je obraz bio
natečen i prošaran modricama. Kad je oprezno
odlijepio flaster s lijeve sljepoočnice, odmah mu je
potekla krv. Potražio je novi flaster i prekrio njime
ranu. Zatim je jezikom opipao privremeno popravljeni
zub. Još se nije naviknuo na to. Istuširao se i
odjenuo. Hrpa prljavog rublja razljutila ga je pa je
otišao dolje u praonicu i upisao se u raspored, dok se
gore kuhala kava. Nije mogao shvatiti kako se za tako
kratko vrijeme moglo nakupiti toliko mnogo prljavog
rublja. Prije se Mona brinula o rublju. Zaboljelo ga je
kad je pomislio na Monu. Zatim je sjeo za kuhinjski
stol i čitao novine. Ubojstvo Lamberga zauzimalo je
mnogo prostora. Björk je razgovarao s novinarima, a
Wallander je kimanjem odobravao njegove riječi.
Znao se dobro izražavati. Stvari je nazivao imenom i
nije trošio vrijeme na nagađanja.
 Nekoliko minuta poslije šest sati Wallander je
izašao u iz stana i odvezao se u policijsku upravu.
Budući da su svi u istražnoj ekipi imah mnogo posla,
namjeravah su se okupiti tek navečer. Sustavan opis
života Simona Lamberga, njegovih navika, financija,
kontakata, njegove prošlosti zahtijevao je mnogo
vremena. Wallanderj e sam htio provjeriti jesu li
istinite glasine, koje spomenuo Gunnar Larsson, da
se Simon Lamberg kretao u ilegalnom svijetu igara
na sreću. U tu svrhu namjeravao je iskoristiti svoje
stare kontakte. Otići će u Malmö i razgovarati s
čovjekom kojeg nije vidio gotovo četiri godine. No
znao je gdje će ga najvjerojatnije naći. Otišao je na
recepciju, prelistao telefonske bilješke i utvrdio da
nije bilo ničega važnog. Zatim je otišao k Martinssonu
koji je kao uvijek došao rano na posao. On je sjedio
za svojim računalom i obavljao potražne radnje.
Kako napreduješ? - upitao je Wallander.
Martinsson je odmahnuo glavom. - Simon
Lamberg bio je apsolutni ideal besprijekornog
građanina- rekao je. - Bez ijedne mrlje, čak nikad nije
bio kažnjen ni za nepropisno. parkiranje. Ništa.
Ali priča se da je kockao - rekao je Wallander. -
Ilegalno. Uz to, navodno je imao dugove. Ja ču ovo
dopodne nastojati što više doznati o tome. Sad idem
u Malmö.
Kakvo nam je vrijeme došlo - rekao je Martinsson,
ne dižući pogleda s monitora.
Da - odgovorio je Wallander. - Čovjek se doista
počinje nadati.
 Wallander je vozio u Malmö. Temperatura je još
porasla. Uživao je pri pomisli na promjenu koja će se
uskoro dogoditi u prirodi. No nije potrajalo dugo i
naišli su mu se vratile na istragu ubojstva za koju je
bio odgovoran. I dalje nije bilo smjera u kojem bi
trebah ići. Nisu imali očit motiv. Smrt Simona
Lamberga bila je neshvatljiva. Fotograf koji je vodio
miran život. Koji je iskusio tragičnu sudbinu oca
kćeri s teškim smetnjama u razvoju. Koji je već dugo
živio odvojeno od supruge. Ništa od toga nije govorilo
u prilog činjenici da bi netko imao potrebu razbiti mu
glavu tako snažnim udarcem.
Uz to, prije sedam godina dogodilo se nešto na
putovanju autobusom u Austriju. Nešto što je
Lamberga bitno promijenilo.
Tijekom vožnje Wallander je promatrao prirodu.
Pitao se što to nije vidio u Lambergovoj slici. Slika
nije bila izoštrena. Njegov život i njegov karakter bih
su nejasni na poseban način.
Wallander je stigao u Malmö nekoliko minuta
prije osam sati. Odvezao se u garažu iza hotela Savoy.
Zatim je ušao na glavni ulaz. Krenuo je prema
blagovaonici.
Čovjek kojeg je tražio sjedio je sam za stolom u
stražnjem dijelu prostorije. Bio je zadubljen u
jutarnje novine. Wallander je prišao 244 stolu.
Čovjek se trgnuo i podigao glavu. - Kurt Wallander -
rekao je. - Jesi li toliko gladan da moraš voziti čak do
Malmöa kako bi doručkovao?
- Tvoja je logika neobična, kao i uvijek - odgovorio
je Wallander i sjeo. Natočio je kavu u šalicu. Ujedno
je pomislio na to kako je upoznao čovjeka kojemu je
sada sjedio sučelice. Bilo je to prije više od deset
godina, sredinom sedamdesetih. Wallander je tada
upravo počeo raditi u Ystadu. Tada su otkrili ilegalni
kockarski klub koji se nalazio na osamljenom imanju
u blizini Hegeskoga. Bilo je očito da Peter Linder drži
u ruci konce tog pothvata. Veliki dobitci završavah su
kod njega. No Linder je na sudu bio oslobođen. Cijeli
tim odvjetnika uspio je srušiti optužnicu koju je
podignuo državni tužitelj i Linder je izašao iz sudnice
kao slobodan čovjek.
Nekoliko dana nakon što su ga oslobodili došao je
u policijsku upravu, na opće iznenađenje, i rekao da
želi razgovarati s Wallanderom. Zalio se na
postupanje švedskog pravosuđa prema njemu.
Wallander zamalo nije iskočio iz kože. - Svi znaju da
ti stojiš iza toga - rekao je.
- Naravno da stojim iza toga - odgovorio je Peter
Linder. - Ah državno tužiteljstvo to ne može dokazati.
No sve to ne znači da sam izgubio pravo žalbe zbog
lošeg postupanja.
Drskost Petera Lindera ostavila je Wallandera bez
riječi. Linder je na nekoliko godina nestao iz
Wallanderova života. No jednoga dana na
Wallanderovu adresu stiglo je anonimno pismo koje
je sadržavalo podatke o drugoj igračnici u Ystadu. Taj
put uspjeh su osuditi ljude koji su vukli konce. No
Wallander je cijelo vrijeme znao da je to anonimno
pismo poslao Peter Linder. Budući da je tada iz nekog
razloga dao do znanja da uvijek doručkuje u Savoyu,
Wallander ga je ondje potražio.
 - Čitam u novinama kako su fotografi u Ystadu
ugroženi - rekao je Peter Linder.
- Ništa više nego i drugdje.
- A igračnice?
- Mislim da smo trenutačno oslobođeni toga.
Peter Linder se nasmiješio. Imao je izrazito plave
oči.
- Možda bih trebao razmisliti o tome hoću U se
ponovno smjestiti negdje u okolici Ystada. Što ti
misliš o tome?
- Dobro znaš što ja mislim o tome - odgovorio je
Wallander. - A ako se ikad budeš vratio, mi ćemo te
zatvoriti.
Peter Linder je odmahnuo glavom. Ponovno se
nasmiješio.
Wallandera je to živciralo, ah nije dopustio da se
to vidi. - Ja sam doista došao s tobom razgovarati o
ubijenom fotografu.
- Ja isključivo idem k jednom fotografu iz Malmöa.
On je izrađivao slike još iz doba staroga kralja.
Izniman čovjek.
- Ti trebaš samo odgovarati na moja pitanja -
prekinuo ga je Wallander.
- Je li to saslušanje?
- Nije, ali dovoljno sam glup da vjerujem kako mi
možeš pomoći. I još gluplji, pa mislim da ćeš to i
učiniti.
Peter Linder je raširio ruke.
- Simon Lamberg - nastavio je Wallander. -
Fotograf. Kruže glasine da je bio kockar. Koji je igrao
za velik novac. Ilegalno, naravno. Ovdje kao i u
Kopenhagenu. Navodno je i uzimao zajmove koje nije
mogao otplatiti. Čovjek u velikim dugovima.
- Kako bi glasina bila zanimljiva, mora sadržavati
najmanje pedeset posto istine - filozofski je rekao
Peter Linder. - Je li ova takva?
- Nadao sam se da ćeš mi ti to reći? Jesi li čuo da
govore o njemu?
Peter Linder se na trenutak zamislio.
- Ne - rekao je zatim. - Ali kad bi bilo bar malo
istine u tim glasinama, onda bih znao tko je taj
čovjek.
- Bih uopće bilo zamislivo da ti iz nekog razloga
ne znaš ništa o njemu?
- Ne - odgovorio je Peter Linder. - To je sasvim
nezamislivo.
- Drugim riječima, ti si sveznajući?
- Znam sve o onome što se događa u kockarskom
svijetu u južnoj Švedskoj. Pomalo se razumijem i u
klasičnu filozofiju i maursku arhitekturu. No o
drugim stvarima ne znam ništa.
Wallander se nije bunio. Znao je da je Peter Linder
nekoć izgradio karijeru na sveučilištu. Onda, jednoga
dana, bez najave okrenuo je leđa akademskom životu
i ubrzo se etablirao kao vlasnik igračnica.
Wallander je popio kavu. - Kad bi nešto dočuo, ja
bih ti bio zahvalan za nekoliko anonimnih pisama -
rekao je.
 - Malo ću se osvrnuti po Kopenhagenu - rekao je
Peter Linder. - No sumnjam da ću naći nešto što bih
ti mogao ponuditi.
Wallander je kimnuo. Brzo je ustao. Pružiti ruku
Peteru Linderu bilo je više od onoga što je mogao
zamisliti.
.

Oko deset sati Wallander se vratio u policijsku

upravu. Nekoliko policajaca pilo je kavu na
proljetnom suncu ispred zgrade. Wallander je
potražio Svedberga. Nije ga bilo. Kao ni Hanssona.
Samo je Martinsson nepokolebljivo sjedio za
računalom.
- Kako je bilo u Malmöu? - upitao je.
- Glasine se nisu potvrdile, nažalost - odgovorio je
Wallander.
- Nažalost?
- One bi nas usmjerile prema motivu. Kockarski
dugovi. Utjerivači novca. Sve što trebamo.
- Svedberg je preko trgovačkog registra otkrio da
Mark- Reisen više ne postoji. Tvrtka se prije pet
godina spojila s jednim drugim poduzećem. Onda je i
ono prije godinu ili dvije proglasilo bankrot. On misli
da je nemoguće doći do starih popisa sudionika. No
vjeruje da bismo mogli pronaći tadašnjeg vozača
autobusa. Ako je još živ.
- Cime se sada bave Hansson i on?
- Svedberg kopa po Lambergovim financijama.
Hansson razgovara sa susjedima. A Nyberg kori
jednog tehničara kojemu je promaknuo otisak cipele.
 - Kako nekome može promaknuti otisak cipele?
- Isto kao što netko može izgubiti pjesmaricu u
nekom vrtu.
Martinsson ima pravo, pomislio je Wallander. Sve
se može izgubiti.
- Ima h bilo kakvih tragova? - upitao je tada.
- Ništa osim pjesmarice obitelji Simovic. I niz
dojava koje smo mogli odmah otpisati. Ali možda će
ih još biti. Ljudima uvijek treba vremena.
- Direktor banke Backman?
- Pouzdanje. Ali on nije vidio ništa više od onoga
što već znamo.
- A čistačica? Hilda Walden?
- Ni od nje nismo doznali ništa novo.
Wallander se naslonio na dovratak. - Tko ga je
ubio, kvragu? Kakav je motiv mogao imati?
- Tko bira postaju na radiju? - upitao je
Martinsson. - I tko usred noći hoda po gradu s
pjesmaricom u džepu?
Na ta pitanja do daljnjega nije bilo odgovora.
Wallander je otišao u svoju sobu. Osjećao se
bespomoćno i nezadovoljno. Susret s Peterom
Linderom nije bio ni od kakve koristi, samo su
izgubili nadu da će pronaći rješenje u ilegalnom
svijetu kockara. Što im je još ostalo?
Wallander je sjeo za pisaći stol i pokušao sastaviti
novi sažetak. Za to mu je trebalo više od sata. Zatim
je pročitao što je napisao. Sve je više bio sklon
mišljenju da je netko pustio u radionicu čovjeka koji
je ubio Lamberga. To je sigurno bio netko koga je
Lamberg poznavao i u koga je imao povjerenje. Netko
koga Elisabeth Lamberg vjerojatno nije poznavala.
Svedberg je pokucao na vrata i prekinuo ga u
razmišljanju. Pogodi gdje sam bio - rekao je.
Wallander je odmahnuo glavom. Nije bio raspoložen
za igru pogađanja.
- Matilda Lamberg živi u domu za nemoćne osobe
izvan Rydsgarda - rekao je Svedberg. - A kako je to
bilo veoma blizu, pomislio sam da bih mogao otići
onamo.
- Sastao si se s Matildom?
Svedberg se uozbiljio. - Jezivo je- rekao je. - Ona
nije u stanju ništa učiniti samostalno.
- Ne trebaš potanko opisivati. Mogu to zamisliti.
- Ah doznao sam nešto neobično - nastavio je
Svedberg. - Razgovarao sam s ravnateljicom,
ljubaznom ženom. Ona je jedna od onih
samozatajnih junakinja. Pitao sam je kako je često
Simon Lamberg dolazio u posjet.
- I što je odgovorila?
- Nije bio ni jedan jedini put. Nikad. Svih tih
godina.
Wallander nije ništa rekao.
Elisabeth Lamberg dolazila je jedanput na tjedan.
Najčešće subotom. Ah nije to ono što je neobično.
- Nego?
- Ravnateljica je rekla da je dolazila još jedna
žena. Neredovito, ah ipak je dolazila. Nitko ne zna tko
je ona i kako se zove.
Wallander se smrknuo.
 Nepoznata žena.
Odjednom ga je obuzeo snažan osjećaj. Nije znao
odakle dolazi, ali ipak je bio siguran da je to napokon
nekakav trag.
- Dobro - rekao je. - Jako dobro. Pokušaj okupiti
ljude na sastanak.
.

U jedan i pol Wallander je okupio oko sebe istražni

tim. Došli su s različitih strana i, zahvaljujući lijepom
vremenu, bih puni energije. Wallander je neposredno
prije sastanka primio privremeno mišljenje liječnika
sudske medicine. Simon Lamberg bio je ubijen
vjerojatno prije ponoći. Udarac u zatiljak bio je veoma
snažan i usmrtio je čovjeka smjesta. Budući da su u
rani pronašli tragove metala koje su lako identificirah
kao leguru mjedi, sada počinju razmišljati o
predmetu kojim je počinjen zločin. Možda je to bio
mjedeni kip ili nešto slično. Wallander je odmah
nazvao Hildu Walden i pitao je postoji li u atelijeru
nekakav predmet od mjedi. Zanijekala je. Wallander
je dobio odgovor koji je želio. Čovjek koji je došao
ubiti Simona Lamberga imao je kod sebe oružje. To
je pak značilo da je ubojstvo bilo planirano. Nije bilo
ishod svađe ih nekog drugog impulsa.
Za istražni tim to je bila važna činjenica. Sada su
znah da moraju tražiti počinitelja koji je djelovao s
nakanom. Zašto se vratio, nisu znah. Najvjerojatnije
je nešto zaboravio. No Wallander se nije mogao
osloboditi pomisli da postoji drugi razlog koji još nisu
otkrili.
 Još su jedanput polako i metodički razmotrih sve
što su do tada prikupih. No najveći dio toga nije bio
jasan. Nisu mogli povezati različite informacije. Ah
Wallander je već sada htio imati sve na stolu. Iz
iskustva je znao da svatko iz istražnog tima treba
imati pristup svim informacijama. Jedan od njegovih
najtežih policijskih grjehova bio je taj što je često
zadržavao informacije za sebe. S godinama se ipak
uspio malo popraviti.
- Ima prilično mnogo otisaka prstiju i stopala -
rekao je Nyberg nakon što im je Wallander kao obično
htio predati riječ. - Uz to, našli smo dobar otisak
palca u pjesmarici. Još ne znam poklapa li se on s
nekim od otisaka koje smo našli u atelijeru.
- Može li se još štogod reći o pjesmarici? - upitao
je Wallander.
- Čini se da je bila često korištena, ali u njoj nema
nikakvog imena. Ni žiga crkve ih opčine.
Wallander je pogledao Hanssona.
- Još nismo završili sa susjedima. Ali nitko od
onih s kojima smo razgovarah nije vidio niti čuo ništa
neobično. Nisu čuh u noći nikakvu buku iz
fotografske radionice. Ni s ulice. Također se nitko ne
sjeća da je vidio nekoga tko se neobično ponašao
ispred atelijera. Ni one večeri kad je zločin počinjen,
ni prije. Također, svi tvrde da je Simon Lamberg bio
veoma drag čovjek. No pomalo suzdržan.
- Je li bilo još kakvih dojava?
- Stalno dolaze nove, telefonski. Ah ništa što bi
nas zanimalo.
 Wallander je pitao za pisma koja je pisao Lamberg
kako bi se požalio na policiju.
- Ona su pohranjena negdje u centrali u
Stockholmu. Naš okrug samo je usput spomenut u
jednom od pisama. Nastoje doći do njih.
- Teško mi je ocijeniti taj album - rekao je
Wallander. - Je li važan ih nije. To možda ovisi i o
tome što se u njemu nalazi i moja slika.
- Drugi sjede kod kuće i pišu pisma puna mržnje
koja će poslati različitim moćnicima - rekao je
Martinsson. - Simon Lamberg bio je fotograf. On nije
pisao. Tamna komora njemu je bio simbolični
kuhinjski stol.
- Tako je. Moramo se vratiti na to kad budemo
znah nešto više. Nadam se da će to biti ubrzo.
- Lamberg je bio složena osoba - rekao je
Svedberg.
- Ljubazan i povučen, ah i još nekakav. Satno ne
znamo što podrazumijeva to „nekakav”.
- Još ne znamo - rekao je Wallander. - Ali slika će
se razbistriti. Uvijek se razbistri.
Wallander im je govorio o svojem odlasku u
Malmö i o razgovoru s Peterom Linderom. - Mislim da
možemo otpisati glasine o Lambergovoj strasti prema
kockanju - završio je. - Čini seje da je to bila samo
glasina.
- Ne razumijem kako možeš vjerovati u nešto što
ti taj čovjek kaže - primijetio je Wallander.
 - On je dovoljno mudar da zna kad mora govoriti
istinu - rekao je Wallander. - Dovoljno je mudar da
ne laže kad to nije potrebno.
Tada je na red došao Svedberg. Izvijestio je o tome
kako u Stockholmu više ne postoji onaj putnički
ured, ali misli da će biti moguće pronaći vozača
autobusa koji je vozio u Austriju u svibnju 1981.
- Putnička agencija Mark- Reisen uvijek je
surađivala s autobusnim poduzećem u Alvesti -
dodao je. - A to poduzeće i dalje postoji. To sam već
objasnio.
- Može li to doista biti važno? - upitao je Hansson.
- Može - odgovorio je Wallander - ali i ne mora. No
Elisabeth Lamberg bila je sigurna da se njezin
suprug jako promijenio kad se vratio kući s tog
putovanja.
- Možda se bio zaljubio - nagađao je Hansson. -
Ne događa li se to često na takvim putovanjima?
- Da, na primjer - složio se Wallander i ujedno se
upitao nije U se to možda dogodilo i Moni prošle
godine na putovanju na Kanarske otoke.
Zatim se ponovno obratio Svedbergu.
- Pokušaj pronaći vozača. Možda će nam to nešto
donijeti.
Svedberg je izvijestio o posjetu Matildi Lamberg.
U prostoriji je zavladala tjeskoba kad su doznali da
Simon Lamberg nikad nije posjetio svoju kćer.
Činjenica daju je povremeno posjećivala nepoznata
žena, nije pobudila veliko zanimanje. Wallander je
ipak i dalje bio uvjeren kako bi to mogao biti nekakav
trag. Još nije razmišljao o tome na koji se način ona
uklapa u sliku, no nije imao namjeru zanemariti taj
trag dok ne dozna tko je bila ta žena.
Poslije toga ponovili su sve što znaju o Simonu
Lambergu. Svakim korakom koji su učinili pojačavao
se dojam čovjeka koji je vodio sređen život. Nije bilo
tamnih mrlja ni u njegovim financijama ni u njegovoj
građanskoj egzistenciji. Wallander je podsjetio ljude
da netko treba što prije otići u udrugu amaterskih
astronoma u Lundu, u koju je Lamberg bio učlanjen.
Na kraju je riječ uzeo Martinsson kako bi priopćio
rezultate pretrage na računalu. Mogao je samo
potvrditi ono što je vidio i prije. Simon Lamberg nikad
nije bio u sukobu s policijom.
Već je prošao jedan sat. Wallander je zaključio
sastanak. - I dalje nemamo motiv ni naznake o tome
tko bi mogao biti počinitelj. Najvažnije je ipak to što
već sada možemo biti sigurni da je ubojstvo bilo
planirano. Ubojica je imao kod sebe predmet kojim je
počinio zločin. To znači da možemo odbaciti prijašnja
razmišljanja kako je riječ o provali u kojoj je počinitelj
bio zatečen.
Svi su se vratih na posao. Wallander je odlučio
otići u dom za nemoćne u kojem je živjela Matilda
Lamberg. Već se bojao onoga što će ondje zateći.
Bolest, patnja i doživotna invalidnost bile su nešto s
čime se Wallander baš i nije znao nositi. No želio je
doznati nešto više o nepoznatoj ženi.
Napustio je Ystad i uputio se preko Svartevagena
u Rydsgard. S lijeve strane mamilo ga je more.
Spustio je prozorsko okno i usporio vožnju.
 Odjednom je pomislio na Lindu, svoju
osamnaestogodišnju kćer. Sada je boravila u
Stockholmu. Kolebala se između različitih predodžbi
o tome što bijednoga dana htjela postati. Tapetarka
ili fizioterapeutkinja, ili možda glumica. Živjela je kao
podstanarka u Kungsholmenu zajedno s jednom
prijateljicom. Wallanderu nije zapravo bilo jasno od
čega je živjela. No znao je da povremeno radi kao
konobarica u restoranu. Kad nije boravila u
Stockholmu, živjela je kod majke u Malmöu i tada ga
je često, ah neredovito posjećivala u Ystadu.
Bio je zabrinut za nju. No vidio je kod nje mnogo
karakternih osobina koje on sam nije imao. U dubini
duše ipak nije sumnjao da će ona uspjeti naći svoje
mjesto u životu. Ah zabrinutost je ipak postojala.
Protiv toga bio je nemoćan.
Wallander se zaustavio u Rydsgardu i u jednoj
gostionici pojeo svinjske kotlete. Za stolom iza
njegova neki su seljani glasno raspravljah o
prednostima i nedostatcima novog načina
oporezivanja otpada. Wallander se pokušavao
usredotočiti isključivo najelo. To ga je naučio
Rydberg. Dok jede, treba misliti samo na ono što se
nalazi na njegovu tanjuru. Poslije toga će imati
osjećaj da mu se glava razbistrila. Kao kuća kad
otvoriš prozore nakon što je dugo bila zatvorena.
Dom za nemoćne nalazio se u blizini Ryngea.
Wallander je slijedio put koji mu je opisao Svedberg i
pronašao ga je bez ikakvih poteškoća. Skrenuo je na
parkiralište ispred doma. Kompleks se sastojao od
starih i novih kuća. Ušao je na glavni ulaz. Odnekud
je čuo glasan smijeh. Jedna žena zalijevala je cvijeće.
Wallander joj . je prišao i pitao je može li razgovarati
s ravnateljicom.
- Ja sam ravnateljica - rekla je žena i nasmiješila
se. - Zovem se Margareta Johansson. I znam tko ste
vi. Mnogo puta sam vas vidjela u novinama!
Nastavila je zalijevati cvijeće. Wallander je
nastojao zanemariti njezin komentar.
- Katkad je vjerojatno strašno biti policajac –
iznenada je rekla.
- Slažem se s vama - odgovorio je Wallander. - Ali,
opet, ne bih volio živjeti u zemlji u kojoj nema policije.
- To je ispravno - priznala je i odložila kanticu za
zalijevanje. - Pretpostavljam da ste došli zbog Matilde
Lamberg?
- Zapravo ne zbog nje izravno, nego zbog žene koja
je katkad posjećuje, a nije njezina majka.
Margareta Johansson ga je pogledala. Na
trenutak joj se tla licu ocrtala uznemirenost.
- Ima li ona možda kakve veze s ubojstvom
Matildina oca?
- To je malo vjerojatno, ali ja bih volio znati tko je
ona.
Margareta Johansson pokazala je na
poluotvorena vrata koja su vodila u ured. - Možemo
sjesti onamo.
Ponudila je kavu Wallanderu. Odbio je.
- Matilda nema puno posjeta - rekla je. - Kad sam
prije četrnaest godina došla ovamo, ona je tu već
boravila šest godina. Posjećivala ju je samo majka. A
onda, veoma rijetko, ijedna rođakinja. Matilda gotovo
i ne zna da je netko kod nje. Slijepa je i slabo čuje. I
gotovo uopće ne reagira na ono što se događa oko nje.
No mi ipak želimo da oni koji dugo borave kod nas ne
izgube kontakt s vanjskim svijetom. Možda je važan
osjećaj da su i oni ipak dio velike zajednice.
- Kada je ta žena počela dolaziti u posjet?
Margareta Johansson se zamislila. - Prije sedam
ih osam godina.
- Kako često dolazi?
- Veoma neredovito. Katkad prođe i pola godine
dok se ponovno ne pojavi.
- I nikad ne kaže kako se zove?
- Nikad. Samo kaže da dolazi posjetiti Matildu.
- Pretpostavljam da ste to rekli i Elisabeth
Lamberg?
- Da.
- I što je ona rekla na to?
- Začudila se. Također je rekla da je nazovemo i
obavijestimo čim se ona pojavi. Problem je u tome što
su posjeti te žene veoma kratki. Elisabeth Lamberg
nijednom nije uspjela stići ovamo na vrijeme. Žena bi
svaki put već bila otišla.
- A kako obično dolazi ovamo?
- Autom.
- Vozi li sama?
- O tome nisam nikad razmišljala. Možda još
netko sjedi u autu, ali nikad nitko nije na to obraćao
pozornost.
 - Vjerojatno nitko nije obraćao pozornost ni na
marku auta ili na policijske oznake?
Margareta Johansson odmahnula je glavom.
- Možete li mi opisati tu ženu?
- Ima između četrdeset i pedeset godina, mršava
je, ne osobito visoka. Odjevena jednostavno, ali s
ukusom. Plava, kratka kosa. Nenašminkano lice.
Wallander je zapisivao. - Jeste li uočili još što?
- Nisam.
Wallander je ustao.
- Zar ne želite vidjeti Matildu? - upitala je.
- Nemam vremena, nažalost - izvukao se
Wallander - ali vjerojatno ću doći ponovno. Molio bih
vas da odmah nazovete policiju u Ystadu ako se ta
žena ponovno pojavi. Kad je posljednji put bila ovdje?
- Prije nekoliko mjeseci.
Ispratila ga je van. Jedna njegovateljica prošla je
s invalidskim kolicima. Wallander je u kolicima vidio
dječaka ispod vunenog pokrivača.
- Svi se osjećaju bolje kada dođe proljeće - rekla
je Margareta Johansson. - To se vidi i na našim
pacijentima koji su često začahureni u vlastitim
svjetovima.
Wallander se pozdravio i otišao u auto. Upravo je
upalio motor kad je u uredu Margarete Johansson
zazvonio telefon. Ona mu je kroz prozor doviknula da
zove Svedberg. Wallander se vratio unutra i uzeo
slušalicu.
 - Pronašao sam vozača automobila - rekao je
Svedberg. - Bilo je lakše nego što sam očekivao. Zove
se Anton Eklund.
- Dobro - rekao je Svedberg.
- Bit će još bolje. Pogodi što je učinio. Sačuvao je
popise putnika sa svojih putovanja. A ima i fotografije
s putovanja koje nas zanima.
- Snimio ih Simon Lamberg?
- Kako znaš?
- Ja sam učinio točno ono što si me zamolio.
Pogađao sam.
- On živi u Trelleborgu. Umirovljenik je i pozvao
nas je da ga posjetimo.
- Učinit ćemo to. I to što prije.
No Wallander je prije toga namjeravao obaviti još
jedan posjet. Posjet koji nije mogao odgoditi.
Iz Ryngea je namjeravao otići k Elisabeth
Lamberg.
Imao je pitanje na koje je odmah želio dobiti
odgovor.
.

Bila je u vrtu kad je stigao. Bila je sagnuta nad

jednom gredicom, a kad je on oslušnuo preko ograde,
učinilo mu se da čuje kako pjevuši. Čini se da nije
bila previše žalosna zbog gubitka supruga. Kad je
Wallander otvorio vrtna vrata, čula ga je pa se
uspravila. U ruci je imala malu motiku. Zažmirila je
zbog sunca.
 - Žao mi je što sam se morao tako brzo vratiti i što
vam smetam - rekao je Wallander. - No imam jedno
pitanje koje ne može čekati.
Stavila je motiku u košaru pokraj nje. - Hoćemo li
ući u kuću?
- Nije potrebno.
Rukom je pokazala na vrtne stolice u blizini, pa
su sjeli.
- Razgovarao sam s ravnateljicom u domu za
nemoćne u kojem živi Matilda - počeo je Wallander. -
Upravo se vraćam odande.
- Jeste li vidjeh Matildu?
- Nisam imao vremena, nažalost.
Nije htio reći istinu. Naime, da mu je susret s
osobama s invaliditetom jako velik problem.
- Razgovarah smo o nepoznatoj ženi koja katkad
posjećuje Matildu.
Elisabeth Lamberg nosila je tamne sunčane
naočale. Nije joj mogao vidjeti oči.
- Kad smo posljednji put razgovarah o Matildi,
niste spomenuh tu ženu. To me čudi. I izaziva mi
znatiželju. A djeluje mi i neobično.
- Mislila sam da to nije važno.
Wallander nije bio siguran koliko može biti
izravan. Ipak je njezin suprug ubijen prije samo dva
dana. .
- Vjerojatno znate tko je ta žena. Ali iz nekog
razloga niste htjeli govoriti o njoj?
 Skinula je sunčane naočale i pogledala ga. - Ne
znam tko je ona. Pokušala sam doznati, ah nisam
uspjela.
- Kako ste to pokušah doznati?
- Onako kako sam jedino mogla. Zamolila sam
osoblje da me nazovu čim se pojavi. I oni su to učinih.
Ah do sada nisam nijednom bila dovoljno brza.
- Mogli ste zamoliti zaposlenike i da je ne puste
unutra. Ih da joj kažu kako ne smije posjećivati
Matildu, a da ne navede svoje ime.
Elisabeth Lamberg upitno ga je pogledala.
- Ona je rekla kako se zove. Prvi put kad je bila
ondje. Nije li vam gospođa Johansson to rekla?
- Nije.
- Predstavila se kao Siv Stigberg i rekla da živi u
Lundu. Ali ondje nema osobe s tim imenom.
Provjerila sam to. Pretražila sam sve telefonske
imenike u zemlji. Postoji jedna Siv Stigberg u
Kramforsu ijedna u Motali. Čak sam razgovarala s
njima, ali ni jedna nije imala pojma o čemu govorim.
- Znači da nije rekla pravo ime. Možda Margareta
Johansson zbog toga nije rekla ništa.
- Da. Ne znam to drukčije objasniti.
Wallander se zamislio. Sada je vjerovao da govori
istinu. - Sve skupa je veoma čudno. I dalje ne
razumijem zašto mi to niste rekli kad sam prvi put
bio ovdje.
- Sad i ja mislim da sam trebala to učiniti.
- Vjerojatno ste se pitali tko je ta žena. Zašto
dolazi u posjet vašoj kćeri.
 - Jesam, naravno. I zbog toga sam rekla
ravnateljici neka joj dopušta da i dalje posjećuje
Matildu. Jednoga ću dana stići na vrijeme.
- I što ona radi dok je ondje?
- Ostaje veoma kratko. Pogleda Matildu, ali ništa
ne govori. Iako Matilda razumije kad joj se netko
obraća.
- Jeste li pitah supruga za tu ženu?
Glas joj je bio pun gorčine dok je odgovarala na to
pitanje. - Zašto bih to trebala učiniti? Njega Matilda
nije zanimala. Ona je bila osoba koja za njega ne
postoji.
Wallander je ustao s vrtne stolice.
- Ipak sam dobio odgovor na svoje pitanje - rekao
je.
.

Vratio se u policijsku upravu. Osjećao je da stvar

hitna. Već je bilo kasno popodne. Svedberg je bio u
svojoj sobi.
- Idemo u Trelleborg - rekao je Wallander na
vratima. - Imaš li adresu tog vozača?
- Anton Eklund stanuje u središtu grada.
- Možda bi bilo bolje da ga nazoveš i pitaš je li kod
kuće.
Svedberg je potražio telefonski broj. Eklund se
odmah javio.
- Očekuje nas - rekao je Svedberg nakon što je
spustio slušalicu. Vozili su se njegovim autom koji je
bio bolji od Wallanderova. Svedberg je vozio brzo i
sigurno. Wallander se već drugi put tog dana vozio
Strandvagom prema zapadu. Pričao je Svedbergu o
posjetima domu za nemoćne i Elisabeth Lamberg.
- Ne mogu se osloboditi osjećaja da ta žena igra
važnu ulogu - rekao je - i da je svakako bila povezana
sa Simonom Lambergom.
Nastavili su vožnju bez riječi. Wallander je
odsutno promatrao prirodu. Na trenutak je čak
zadrijemao. Obraz ga više nije bolio tako jako. Vrh
jezika priviknuo se na privremenu krunicu.
Svedberg je morao samo jedanput nekog pitati i
odmah je dobio adresu Antona Eklunda u
Trelleborgu. Bila je to crvena višekatnica od opeke u
središtu. Eklund je stanovao u prizemlju. Vidio ih je
kako dolaze pa ih je dočekao na otvorenim vratima.
Bio je to visok muškarac guste sijede kose. Kad je dao
ruku Wallanderu, stisnuo ju je tako čvrsto da ga je
zamalo zaboljele. Pozvao ih je unutra. Stan nije bio
velik. Na stolu su bile šalice za kavu. Wallander je
odmah dobio dojam da Eklund živi sam. Stanje bio
čist i uredan, no ipak je djelovao kao da u njemu živi
sam.
To se pokazalo točnim čim su sjeli. - Ja živim sam
- rekao je Eklund. - Moja supruga umrla je prije tri
godine. Tada sam se doselio ovamo. Samo smo
godinu dana živjeli kao umirovljenici, a onda sam je
jednog jutra zatekao mrtvu u krevetu.
Nitko nije ništa rekao na to. Nije se niti moglo
ništa reći. Eklund im je dodao tanjur s kolačićima.
Wallander je uzeo kolač. - U ožujku 1981. putovah
ste autobusom u Austriju - počeo je. - U organizaciji
tvrtke Mark- Reisen. Krenuli ste s Trga Norra
Bantorget u Stockholmu.
- Putovali smo u Salzburg, zatim u Beč, trideset
dva putnika, vodič i ja. Autobus je bio marke Scania.
Potpuno nov.
- Ja sam mislio da su putovanja kopnom prestala
krajem šezdesetih godina - rekao je Svedberg.
- To je točno - potvrdio je Eklund. - Ali ona su opet
popularna. Mark- Reisen imao je dobru poslovnu
politiku. Ima jako puno ljudi koji ne žele putovati
zrakoplovom i za kratko vrijeme stići na udaljeno
odredište. Oni žele doista putovati, a za to čovjek
mora ostati na tlu.
- Čuo sam da ste sačuvah popis putnika - rekao
je Wallander.
- Time sam bio gotovo opsjednut. Katkad ih
prelistavam. Mnogih se putnika uopće ne sjećam.
Druga imena bude mi uspomene. Najčešće dobre, no
neka bih najradije zaboravio.
Ustao je i donio iz ormara plastičan omot. Dao ga
je Wallanderu. Unutra se nalazio popis s trideset dva
imena. Wallander je odmah otkrio Lamberga. Polako
je pročitao ostala imena. Nijedno od njih nije se do
sada pojavilo u istrazi. Od trideset dva putnika pola
ih je došlo iz srednje Švedske. Zatim ihje bilo još
nekoliko iz Harndsanda i sedam osoba iz južne
Švedske. Iz Halmstada, Eslova i Lunda. Wallander je
dao popis Svedbergu.
- A imate li fotografija s putovanja na kojem je bio
Lamberg?
 - Budući da je on po struci bio fotograf, na
putovanju smo ga proglasih dvorskim fotografom. On
je načinio gotovo sve snimke. Oni koji su htjeli imati
fotografije, napisah su svoja imena na papir. Sve su
dobili što su naručili. Održao je obećanje koje je dao.
Eklund je podignuo jedne novine. Ispod njih
nalazio se omot s fotografijama.
- Ovaj svežanj slika dobio sam besplatno.
Lamberg ih je sam odabrao, a ne ja.

Wallander je polako pregledao fotografije. Bilo ih

je ukupno devetnaest. Već je slutio da na njima neće
biti Lamberga jer ih je on snimao. Ali na
pretposljednjoj slici vidio se na skupnoj snimci. Na
poleđini je pisalo da je fotografija snimljena na
nekom odmorištu između Salzburga i Beča. I Eklund
je bio na slici. Wallander je pretpostavio da je
Lamberg pritisnuo dugme za automatsko snimanje.
Još jedanput je pregledao slike. Proučavao
pojedinosti i lica. Odjednom je uočio da se lice jedne
žene pojavljuje na svim slikama. Ona je uvijek gledala
izravno u kameru. I smiješila se. Dok ju je gledao,
Wallanderu se nešto na njoj učinilo poznatim. Ali nije
mogao reći što je to. Zamolio je Svedberga da pogleda
slike.
- Sjećate U se Lamberga s tog putovanja?
- U početku nisam obraćao pozornost na njega.
Ali onda je postalo dramatično.
Svedberg je skrenuo pogled sa slika.
- Zašto? - upitao je Wallander.
 - Možda o tome ne bi trebalo govoriti - oklijevajući
je rekao Eklund. - Sada, kad je mrtav. Ali on je bio u
vezi s jednom ženom iz toga putničkog društva. Ta
veza nije bila jednostavna.
- U kojem smislu?
- Ona je bila udana. A njezin je suprug također
putovao s njima.
Wallander je razmišljao o razgovoru.
- Bilo je tu još nečega što nije bilo baš zgodno.
- Što je to bilo?
- Ona je bila svećenikova žena. Njezin suprug bio
je pastor.
Eklund ga je pokazao na jednoj slici. Wallanderu
je prošla kroz glavu pjesmarica. Osjetio je kako mu
izbija znoj. Pogledao je Svedberga i dobio dojam da
on razmišlja na isti način.
Wallander je uzeo slike. Izdvojio je jednu na kojoj
se nepoznata žena smiješila u kameru. Je li to ona?
- upitao je.
Erlund je pogledao sliku i kimnuo. - To je ona.
Svećenikova žena iz jedne župe u blizini Lunda.
Wallander i Svedberg ponovno su se pogledali. - I
kako je sve to završilo?
- Ne znam. Čak nisam siguran ni da je pastor znao
što mu se događa iza leđa. Menije on djelovao malo
čudno. Situacija na putovanju bila je prilično
neugodna.
Wallander je malo bolje pogledao sliku žene.
Odjednom mu je sinulo tko je ona. - Kako se zove
pastorova obitelj?
 - Wislander. On se zvao Anders, a ona Louise.
Svedberg je proučio popis putnika i zapisao
adresu.
- Htjeli bismo posuditi nekoliko slika - rekao je
Wallander. - Vratit ćemo vam ih, naravno.
Eklund je kimnuo.
- Nadam se da nisam rekao ništa loše.
- Naprotiv. Jako ste nam pomogli.
Zahvalili su za kavu i otišli.
- Ova žena odgovara opisu žene koja posjećuje
Matildu Lamberg - rekao je Wallander. - Odmah
trebam potvrdu da je doista tako. Ne znam zašto ona
posjećuje Matildu. No to će pitanje doći na red poslije.
Požurili su se do auta. Prije nego što su krenuli,
Wallander je nazvao u Ystad i uz određen trud dobio
Martinssona. Ukratko mu je objasnio što se dogodilo
i zamolio ga da provjeri je li Anders Wislander i sada
pastor u jednoj župi izvan Lunda. Nakon što završe u
Ryngeu, doći će u policijsku upravu.
- Misliš li da je to bila ona? - upitao je Svedberg
nakon što su napustili Trelleberg.
Wallander je dugo šutio prije nego što je
odgovorio.
- Ne - rekao je tada. - Ali mogao bi biti on.
Svedberg ga je pogledao.
- Pastor?
Wallander je kimnuo.
 - Zašto ne? Pastori su pastori, ali i oni su ljudi.
Naravno da je to mogao biti svećenik. Uostalom,
nema li u crkvi mnogo mjedenih predmeta?
Nakratko su stali u Ryngeu. Ravnateljica je
odmah prepoznala ženu na slici koju joj je Wallander
pokazao i potvrdila da je ona povremeno posjećivala
Matildu.
Zatim su se odvezli u policijsku upravu u Ystadu
i odmah otišli Martinssonu. U njegovoj sobi bio je i
Hansson.
- Anders Wislander i dalje je pastor u blizini
Lunda - izvijestio ih je Martinsson. - Ah trenutačno
je na bolovanju.
- Zašto? - upitao je Wallander.
- Zbog osobne tragedije.
Wallander ga je pogledao.
- Što se dogodilo?
- Njegova supruga umrla je prije mjesec dana.
U sobi je zavladala tišina.
Wallander je na trenutak prestao disati. Ni u što
nije bio potpuno uvjeren, ali ipak se osjećao nekako
sigurno. Kod pastora Andersa Wislandera u Lundu
naći će rješenje, ih bar njegov dio. Polako je povezivao
stvari.
Wallander je poveo kolege u sobu za sastanke.
Odnekud se stvorio i Nyberg.
Wallander im je odlučno iznio svoje mišljenje. Sve
ostalo će čekati do daljnjega. Sada se moraju
potpuno usredotočiti na Andersa Wislandera i na
njegovu pokojnu suprugu. Tijekom večeri nastojali
su doznati što više o njima. Wallander je tražio da
postupaju oprezno i diskretno koliko je to moguće.
Kad je Hansson predložio da još iste večeri potraže
Wislandera, Wallander je to odlučno odbio. Ima
vremena do sutra. Sada nastojimo skupiti što više
informacija.
Svedbergu je jedna prijateljica, novinarka,
pomogla da dođe do obavijesti o smrti Louise
Wislander iz novina Sydsvenska Dagbladet. Ondje je
pisalo da je imala četrdeset sedam godina kad je
umrla. Nakon duge i teške bolesti. Pitah su se što bi
to moglo značiti. Očito nije počinila samoubojstvo.
Možda je bio rak. Na obavijesti o smrti među
tugujućima je bilo navedeno dvoje djece.
Nisu znali trebaju li već sada stupiti u vezu s
kolegama u Lundu. Wallander je u početku bio
neodlučan, ali onda je rekao da je još rano za to.
Malo su toga mogli potpuno rasvijetliti. Morali su
preispitati ono što su već znali i dodati Andersa i
Louise Wislander poznatim okolnostima smrti
Simona Lamberga.
Oko osam sati navečer Wallander je zamolio
Nyberga da učini nešto što inače nije bilo u njegovu
opisu poslova. Trebao je ispitati je li Wislanderova
privatna adresa kuća ili stan. Nyberg je otišao. Netko
je naručio pizzu. Dok su jeli, Wallander je pokušavao
složiti sliku u kojoj je Anders Wislander bio počinitelj.
Bilo je mnogo stvari koje nisu govorile u prilog
tome. Navodna ljubavna priča između Simona
Lamberga i Louise Wislander dogodila se prije sedam
godina. Zašto bi Anders Wislander reagirao tek sada?
Je li bilo ikakvih naznaka da bi on mogao biti
ubojica? Wallander je rekao sam sebi da su sve te
sumnje potpuno opravdane. Nije odustao od svojeg
uvjerenja, ah mislio je da su unatoč svemu bizu
rješenja.
- Moramo razgovarati s Wislanderom - rekao je. -
A to ćemo učiniti sutra. Zatim ćemo vidjeti što ćemo
dalje.
Nyberg se vratio. Rekao je da Wislander živi u
obiteljskoj kući koja je vlasništvu švedske crkve.
Budući da je na bolovanju, Wallander je vjerovao da
će ga ondje zateći. Prije nego što su se razišli, odlučio
je sutradan povesti Martinssona. Bit će dovoljno da
idu samo njih dvojica.
Oko dvanaest sati te proljetne noći vozio se kući.
Izabrao je put koji vodi pokraj Trga svete Gertrude.
Sve je bilo veoma mirno. Osjećao se tužno i umorno.
Na trenutak mu se učinilo da se svijet sastoji samo
od bolesti i smrti. I od praznine koju je ostavila Mona.
No onda je sam sebi rekao da je došlo proljeće i
odagnao je tjeskobu. Sutra će se sastati s
Wislanderom. Tada će se pokazati jesu li bliže
rješenju.
Dugo je još sjedio budan. Pomislio je kako bi
najviše volio nazvati Lindu i Monu. Oko jedan sat
skuhao je nekoliko jaja koja je pojeo stojeći pokraj
sudopera. Prije odlaska u krevet promatrao sije lice
na zrcalu u kupaonici. Obraz mu je i dalje bio modar.
I mora se ošišati.
Te noći spavao je nemirno.
.
Ustao je u pet sati. Dok je čekao Martinssona slagao
je prljavo rublje i usisavao prašinu. Popio je nekoliko
šalica kave, neprestano prilazio kuhinjskom prozoru
i iznova razmatrao sve okolnosti koje su izazvale smrt
Simona Lamberga.
U osam sati izašao je na ulicu i čekao. Opet će biti
lijep proljetni dan.
Martinsson je bio točan, kao i obično. Wallander
je sjeo u auto. Krenuh su u Lund.
- Jako sam loše spavao - rekao je Martinsson. -
To mi se nikad ne događa. Ah sinoć kao da sam nešto
slutio.
- O čemu?
- Ne znam točno.
- To je sigurno bio samo doživljaj proljeća.
Martinsson ga je pogledao. - Kakav doživljaj
proljeća?
Wallander mu nije odgovorio. Samo je promrmljao
nešto nerazumljivo.
U Lund su stigli oko osam i pol. Martinsson je kao
i obično vozio rastreseno i naglo je kočio, ali očito je
dobro poznavao put. Odmah je pronašao ulicu u
četvrti obiteljskih kuća u kojoj je živio Wislander.
Prošli su pokraj kuće broj devetnaest i parkirah auto
na zaklonjenom mjestu.
Idemo - rekao je Wallander. - Ja ću govoriti.
Kuća je bila velika. Wallander je pretpostavljao da
je bila izgrađena početkom stoljeća. Kad su prošli
kroz vrtna vrata, zapazio je da je vrt zapušten. Vidio
je da je i Martinsson to uočio. Wallander je pozvonio
na ulazna vrata. Pitao se što ih čeka. Pozvonio je još
jedanput. Nitko nije otvorio. Ponovno je pozvonio.
Nije bilo odgovora. Ništa. Wallander je brzo donio
odluku.
Čekaj ovdje. Ne pokraj kuće, nego na ulici.
Njegova crkva nije daleko odavde. Idem autom.
Wallander je bio zapisao ime crkve. Svedberg mu
je prethodne večeri pokazao na karti gdje se crkva
nalazi. Trebalo mu je pet minuta da stigne onamo.
Činilo se da je prazna. Možda je pogriješio. Wislander
nije bio ondje. No kad je pritisnuo bravu, vidio je da
crkvena vrata nisu zaključana. Ušao je u mračno
predvorje i zatvorio vrata za sobom. Bilo je veoma
tiho. Zvukovi izvana nisu prodirali kroz debele zidove.
Wallander je došao u brod građevine. Ondje je bilo
svjetlije. Sunčeva svjetlost ulazila je kroz šarene
prozore.
Wallander je vidio da netko sjedi u prvom redu.
Veoma blizu oltara. Hodao je polako srednjim
prolazom. Ondje je sjedio muškarac. Sagnut, utonuo
u molitvu. Tek kad je Wallander stao pokraj njega,
čovjek je podignuo glavu i pogledao ga. Wallander ga
je prepoznao istog trena. Bio je to Anders Wislander.
Lice mu je bilo isto kao na jednoj Eklundovoj slici.
Bio je neobrijan, a oči su mu bile neprirodno sjajne.
Wallander se osjećao tjeskobno. Pokajao se što nije
poveo Martinssona.
- Anders Wislander? - upitao je.
Čovjek ga je ozbiljno pogledao. - Tko ste vi?
- Zovem se Kurt Wallander, kriminalistički sam
službenik. Htio bih razgovarati s vama.
 Wislander je nestrpljivo odgovorio kreštavim
glasom. - Ja sam u žalosti. Smetate mi. Pustite me.
Wallander je osjećao sve veću nelagodu. Čovjek
na klupi djelovao je kao da će doživjeti živčani slom.
- Znam da je vaša supruga mrtva - rekao je
Wallander - i o tome bih volio razgovarati s vama.
Wislander je ustao tako naglo da je Wallander
ustuknuo. Sad je bio siguran da je Wislander izgubio
strpljenje.
- Ometate me i ne odlazite, iako sam vas zamolio
da odete. Dakle, moram poslušati što mi imate reći.
Možemo otići u sakristiju.
Wislander je išao prvi. Kod oltara okrenuo se
ulijevo. Wallander je po njegovim leđima zaključio da
je veoma snažan. To je mogao biti onaj čovjek kojeg
je pokušao uhvatiti i koji ga je onda udario.
U sakristiji se nalazio mah stol s nekoliko stolica.
Wislander je sjeo i pokazao mu rukom na jednu
stolicu. Wallander ju je privukao, pitajući se kako da
počne. Wislander ga je promatrao svojim sjajnim
očima. Wallander se osvrnuo uokolo. Najednom
drugom stolu nalazila su se dva velika svijećnjaka.
Wallander se zagledao u njih, ne znajući u prvi mah
što mu je na njima privuklo pozornost. Zatim je vidio
da je jedan od njih bio drukčiji. Nedostajao mu je
jedan dio. Svijećnjaci su bih od mjedi. Wallander je
pogledao Wislandera. Shvatio je da on već zna što je
Wallander vidio. No ipak ga je napad zatekao
potpuno nespremnog. Wislander je zaurlao i bacio se
na Wallandera. Objema rukama stisnuo ga je za vrat,
a njegova snaga, ih njegovo ludilo, bih su golemi.
Wallander se branio. Wislander je cijelo vrijeme
vrištao nešto nesuvislo. No Wallander je ipak čuo da
spominje Simona Lamberga, fotografa koji je morao
umrijeti. Zatim je Wislander u svojoj pomutnji počeo
spominjati jahače apokalipse. Wallander se trudio
osloboditi njegova zagrljaja. S golemim naporom to
mu je napokon pošlo za rukom. No Wislander se
odmah ponovno bacio na njega, poput životinje koja
se bori za život. Hrvajući se, došli su do stola na
kojem su stajah svijećnjaci. Wallander je zgrabio
jedan i udario Wislandera u lice. On je odmah pao. U
prvom trenu Wallander je pomislio da ga je ubio.
Onako kao što je netko ubio Lamberga. No onda je
vidio da Wislander diše.
Wallander je sjeo na stolicu. Bio je zadihan.
Osjetio je da mu je lice izgrebeno. Privremeno
popravljeni zub nastradao je treći put.
Wislander je ležao na podu. Polako je došao k
sebi. Wallander je tada čuo kako se otvaraju crkvena
vrata.
Izašao je iz sakristije kako bi pošao ususret
Martinssonu koji se uznemirio i zamolio
Wislanderova susjeda da mu pozove taksi.
Sve se dogodilo veoma brzo. No Wallander je znao
da je sada gotovo. On je prepoznao čovjeka koji ga je
udario u Ystadu.
Prepoznao gaje, a da mu zapravo nije niti vidio
lice. To je bio on, nije bilo sumnje.
.

Nekoliko dana nakon toga Wallander je okupio svoje

kolege u sobi za sastanke policijske uprave. Bilo je
poslijepodne. Jedan je prozor bio otvoren i napokon
se dobro osjetila proljetna toplina. Wallander je
prethodno obavio razgovore s Andersom
Wislanderom. Čovjek je sada bio u tako lošem
psihičkom stanju da je liječnik savjetovao
Wallanderu da odustane od daljnjeg ispitivanja. No
Wallander je dobio jasnu sliku i sad je mogao o
svemu izvijestiti svoje kolege.
- Sve je mračno i tmurno i tragično - počeo je. -
Nakon putovanja autobusom Simon Lamberg i
Louise Wislander nastavili su se sastajati. Njezin
suprug nije to znao. Donedavna, neposredno prije
nego što je Louise Wislander umrla. Imala je rak
jetre. Na samrti mu je priznala da je bila nevjerna.
Wislander je bio izvan sebe i doživio je duševnu
pomutnju. Njegovo se stanje ne može opisati drugim
riječima. To je dijelom bila žalost zbog ženine smrti,
dijelom bijes i očaj zbog njezine izdaje. Počeo je pratiti
Lamberga, a krivio ga je, i za ženinu smrt. Wislander
je otišao na bolovanje i gotovo sve vrijeme boravio u
Ystadu. Promatrao je fotografski atelijer, stanovao u
malom hotelu ovdje u Ystadu. Pratio je i čistačicu,
Hildu Walden. Jedne subote provalio je u njezin stan,
ukrao ključeve i dao izraditi kopije. Prije nego što se
ona vratila, on je već stavio ključeve na njihovo
mjesto. Na taj način osigurao sije ulazak u atelijer i
ubio Lamberga svijećnjakom. Onako smeten, mislio
je da je Lamberg još živ. I doista se vratio kako bi ga
dokrajčio. Pjesmaricu je izgubio dok se skrivao u
vrtu. Neobično je to što je upalio radio i promijenio
postaju. Zamišljao je da iz radija može čuti Božji glas.
I da će mu Bog oprostiti krivnju koju si je natovario
svojim činom. No umjesto toga naišao je na kanal na
kojem se emitirala rock - glazba. Slike su bile
Lambergovo djelo. Nisu imale nikakve veze s
ubojstvom. On je očito prezirao političare i druge
ljude koji imaju nekakvu vlast. Uz to, bio je
nezadovoljan policijom. Bio je smutljivac. Mali čovjek
koji je vladao svijetom na način da je iskrivljavao lica
ljudi. Ah to je u svakom slučaju rješenje cijelog
slučaja. Ne mogu pomoći, ah žao mi je Wislandera.
Njegov se svijet slomio. I nije mogao učiniti ništa
protiv toga.
U prostoriji je zavladala tišina.
- Zašto je Louise Wislander posjećivala
Lambergovu kćer? - pitao je Hansson.
- I o tome sam razmišljao - odgovorio je Wallander.
- Možda su se Simon Lamberg i ona na tom
putovanju pronašli u strasti koja je imala religiozna
obilježja? Možda su u njoj vidjeli nekakav zagovor za
Matildu? Je li Louise Wislander odlazila u dom kako
bi provjerila je li njihov zagovor uslišan? Možda je
mislila da je Matilda žrtva prijašnjega grješnog života
svojih roditelja? Nikad to nećemo doznati. Kao što
nećemo doznati ni što je povezivalo te dvije različite
osobe. Uvijek ima tajnih prostora u koje nikad
nećemo ući. A to je i dobro.
- Možemo otići i korak dalje - dodao je Rydberg. -
Kad razmišljamo o Wislanderu. Možda je on zapravo
bio bijesan zbog toga što je Lamberg zaveo njegovu
suprugu upravo na religioznoj razini. Ne erotski. Je li
u tom slučaju bila riječ o običnoj ljubomori?
 Ponovno je nastao muk. Zatim su se vratili na
Lambergove slike.
- I on je sigurno bio lud na svoj način - rekao je
Hansson. - Slobodno vrijeme provodio je iskrivljujući
fotografije poznatih osoba.
- Možda postoji sasvim drugo objašnjenje? -
upitao je Rydberg. - Možda danas postoje ljudi koji se
osjećaju nemoćno zato što više ne sudjeluju u onom
što nazivamo demokratskim razgovorom. Pa se
umjesto toga okreću nekakvim obredima. Ako je
tako, onda je u našoj zemlji doista loše.
- Nisam niti pomišljao na tu mogućnost - rekao je
Wallander. - No vjerojatno je tako, naravno. I ja se
slažem s tobom. U tom je slučaju doista nešto trulo
u državi Švedskoj.
Sastanak je završio. Wallander je bio umoran i
dotučen. Unatoč lijepom vremenu. I nedostajala mu
je Mona.
Zatim je pogledao na sat. Četiri i petnaest.
Opet je morao ići k zubaru.
Više nije znao po koji put.
Piramida
 PROLOG

Avion je na maloj visini uplovio u švedski zračni

prostor zapadno od plaže Mossby. Magla ispred obale
bila je gusta, a prema kopnu sve rjeđa. Obrisi obale i
prve kuće odjednom su se pojavili pred pilotom. No
on je već jako dobro poznavao tu dionicu, tako da se
ravnao prema satu i kompasu.
Čim se našao iznad kopna i ugledao plažu Mossby
i svjetla na cesti za Trelleborg, skrenuo je prema
sjeveroistoku i zatim prema istoku. Zrakoplov, Piper
Cherokee, bio je poslušan. Letio je rutom
proračunatom do posljednje sitnice, koja se poput
nevidljive crte protezala preko slabo naseljenog
područja Skanije. Bio je 11. prosinca, pet sati ujutro.
Oko njega vladala je gotovo neprobojna tama. Svaki
put kad je letio noću, mislio je na svoje prve godine
na dužnosti pilota, kad je bio zaposlen kao navigator
u jednom grčkom društvu koje je noću kriomice
izvozilo duhan iz tadašnje Južne Rodezije, koja je bila
pod političkim sankcijama. To je bilo 1966. i 1967.
godine. Tada je naučio da dobar pilot može letjeti i
noću, s minimalnim pomoćnim sredstvima, u
potpunoj radijskoj tišini.
Zrakoplov je sada letio tako nisko da se pilot nije
usudio spuštati ga još niže. Pitao se ne bi li se možda
trebao okrenuti, iako nije obavio zadatak. To se
događalo. Sigurnost je uvijek bila na prvom mjestu,
a vidljivost je i dalje bila veoma loša. Ali iznenada,
neposredno prije nego što je trebao donijeti odluku,
magla se razišla. Pogledao je na sat. Za dvije minute
ugledat će svjetla na mjestu na kojem je trebao
izbaciti teret.
Okrenuo se i doviknuo čovjeku koji je sjedio na
jedinom sjedalu u kabini, koje još nije bilo izvađeno:
- Dvije minute.
Čovjek u mraku iza njega osvijetlio sije lice
džepnom svjetiljkom i kimnuo.
Pilot je gledao u mrak. Još jedna minuta, pomislio
je. I u tom trenutku ugledao je reflektore koji su
oblikovali četverokut sa stranicama dužine dvjesto
metara. Doviknuo je čovjeku iza sebe neka se
pripremi. Zatim je skrenuo ulijevo i približio se
osvijetljenom četverokutu sa zapada. Osjetio je
hladan zrak i blago podrhtavanje trupa zrakoplova
kad je čovjek u mraku iza njega otvorio vrata kabine.
Zatim je stavio ruku na prekidač signalne svjetiljke
koja je crvenom svjetlošću obasjala stražnji dio
kabine. Smanjio je brzinu na minimum. Zatim je
prebacio na zeleno i znao je da čovjek iza njega
izbacuje spremnik presvučen gumom. Hladan zrak je
nestao kad su se vrata zatvorila. Nasmiješio se.
Spremnik je spušten, negdje između reflektora.
Ondje je bio netko tko ga je dočekao. Isključit će
reflektore i natovariti ih u vozilo i zatim će tama biti
neprobojna kao i prije. Savršena operacija, pomislio
je. Njegova devetnaesta.
Pogledao je na sat. Za devet minuta preletjet će
obalu i napustiti švedski zračni prostor. Nakon
daljnjih deset minuta dići će se za nekoliko stotina
metara. Pokraj sjedala nalazila se termosica s kavom.
Kavu će piti dok bude letio iznad mora. U osam sati
ostavit će zrakoplov na svojoj privatnoj pisti u blizini
Kiela i zatim će se autom odvesti u Hamburg, gdje je
živio.
Zrakoplov se nagnuo. Zatim još jedanput. Pilot je
pogledao ploču s instrumentima. Sve je izgledalo
normalno. Vjetar iz suprotnog smjera nije bio jak, a
nije bilo ni turbulencija. Tada se avion ponovno
zanjihao, ovaj put jače. Pilot je pomaknuo ručku. No
zrakoplov se nagnuo na lijevu stranu. Pokušavao ga
je ispraviti, ali bilo je uzalud. Instrumenti su i dalji
pokazivali normalne vrijednosti. Kao iskusan pilot
ipak je znao da nešto nije u redu. Nije mogao ispraviti
letjelicu. Iako je povećao brzinu, već je izgubio visinu.
Pokušavao je razmišljati smireno. Što se moglo
dogoditi? Provjeravao je zrakoplov prije svakog
polijetanja. Kad je oko jedan sat u noći došao u
hangar, utrošio je više od pola sata na provjeru
letjelice, pregledao sve popise koje mu je dao
mehaničar, i držao se svih propisa prije nego što je
poletio.
Nije mogao uspraviti letjelicu. Sve više se
naginjala. Sad je znao da je stanje ozbiljno. Još je
povećao brzinu i okretao ručicu upravljača. Čovjek
iza njega pitao ga je što se događa. Pilot nije
odgovorio. Nije imao odgovor. Ako ne uspije ispraviti
zrakoplov, past će za nekoliko minuta. Prije nego što
stignu do mora. Srce mu je snažno udaralo dok je
pokušavao nešto učiniti. Ništa nije pomagalo. Zatim
su ga nakratko obuzeh bijes i nemoć. Na kraju se
nastavio boriti i rukama i nogama sve dok nije bilo
gotovo.
 U pet sati i devetnaest minuta ujutro, 11.
prosinca, zrakoplov je svom silinom udario o tlo i
odmah se zapalio. No dva čovjeka u njemu nisu
osjetila kad su im tijela počela gorjeti. Raspali su se
na komade već pri padu letjelice na tlo.
Magla se u međuvremenu ponovno valjala s mora.
Bila su četiri stupnja iznad nule i nije bilo vjetra.
 1.

Ujutro 11. prosinca Wallander se probudio netom

poslije šest sati. Kad je otvorio oči, budilica na
njegovu noćnom ormariću počela je zvoniti. Isključio
ju je, nastavio ležati i gledao u tamu. Protegnuo je
noge i ruke, ispružio prste na nogama i rukama. Već
mu je postala navika provjeriti je li mu noć opet
donijela grčeve. Progutao je slinu da vidi je li mu se
kakva infekcija došuljala u dušnik. Katkad je
pomišljao da polako, ali sigurno, postaje hipohondar.
No činilo se da je i toga jutra sve bilo u redu. I baš se
dobro naspavao. Prethodne večeri legao je već u devet
sati i odmah zaspao. Kad odmah zaspi, onda i spava.
Ali ako dulje leži budan, onda često satima ne može
zaspati.
Ustao je i otišao u kuhinju. Toplomjer na prozoru
pokazivao je šest stupnjeva. Budući da je znao da nije
ispravan, oduzeo je dva stupnja i znao je da je taj dan
počeo s četiri stupnja. Wallander je pogledao u nebo.
Magla se prostirala iznad krovova. Te zime u Skaniji
još nije pao snijeg. No doći će, pomislio je. Prije ih
poslije bit će snježnih nepogoda.
Skuhao je kavu i namazao nekoliko kriški kruha.
Njegov je hladnjak kao i obično bio gotovo prazan.
Prije nego što je prethodne večeri otišao u krevet,
napisao je popis za kupnju namirnica, koji se sad
nalazio na kuhinjskom stolu. Dok je kava curila,
otišao je u zahod. Kad se vratio u kuhinju, dopisao je
da mora kupiti i toaletni papir. I novu četku za
zahodsku školjku. Doručkovao je i pritom listao
novine Ystads Allehanda, koje je donio iz hodnika.
Zaustavio se tek kad je došao do stranica s oglasima.
Negdje u podsvjesti imao je nejasnu želju za kućom
na selu. Gdje će moći odmah ujutro izaći van i pišati
u travu, gdje će imati psa i možda čak, iako je taj san
bio najnestvarniji, golubinjak. Nekoliko je kuća bilo
na prodaju. No nijedna mu nije bila zanimljiva. Onda
je otkrio da se u Rydsgardu prodaje štenad
labradora. Ne smijem početi s krive strane, pomislio
je. Prvo kuća, pa onda pas. Ne obrnuto. Jer će biti
problema s mojim radnim vremenom, sve dok ne
budem živio s nekim tko će moći voditi psa u šetnju.
Prošla su dva mjeseca otkako ga je Mona napustila.
On je i dalje odbijao prihvatiti da se to dogodilo. Ah
nije znao ni što bi trebao učiniti kako bije nagovorio
da se vrati.
U sedam sati bio je spreman za polazak. Uzeo je
pulover koji je odijevao uvijek kad je temperatura bila
do osam stupnjeva. Imao je pulover za svaku
temperaturu i svaki put bi izabrao pravi, jer je mrzio
smrzavati se po vlažnoj skonskoj zimi, a smetalo mu
je kad bi se počeo znojiti. Vjerovao je da to umanjuje
njegovu sposobnost bistrog razmišljanja. Odlučio je
otići pješice do policijske uprave. Imao je potrebu za
kretanjem. Izašavši van osjetio je lagan vjetar koji je
puhao s mora. Pješice mu je trebalo deset minuta od
stana u ulici Mariagatan do policijske uprave.
Putem je razmišljao o danu pred njim. Ako se
noću nije dogodilo ništa posebno, za što se stalno
mobo, ispitat će jednog prodavača droge, kojeg su
uhvatih dan prije. Uz to, stol mu je bio pretrpan
spisima tekućih istraga, koje bi zapravo trebao
riješiti. Najčešći slučajevi bih su ukradeni automobili
koje su odvozili u Poljsku.
Kroz staklena vrata ušao je u policijsku upravu i
kimnuo Ebbi koja je sjedila na recepciji. Imala je novi
minival.
- Lijepa kao uvijek - rekao je.
- Činim što mogu - odgovorila je. - Ali ti bi trebao
voditi računa o tome da se ne udebljaš. Rastavljeni
muškarci skloni su tome.
Wallander je kimnuo. Znao je da je to točno.
Otkako se rastao od Mone jeo je neredovito i
nepromišljeno. Svaki dan sije govorio kako treba
prekinuti s tim lošim navikama, no nije uspio to
učiniti. Otišao je u svoju sobu, objesio jaknu i sjeo za
pisaći stol.
U istom trenutku zazvonio je telefon. Podignuo je
slušalicu. Bio je to Martinsson. Wallander nije bio
iznenađen. Obojica su bili ranoranioci.
- Mislim da moramo otići do Mossbyja - rekao je
Martinsson.
- Što se dogodilo?
- Srušio se jedan zrakoplov.
Wallander je imao osjećaj da mu je na trenutak
stalo srce. Prva mu je pomisao bila da je zrakoplov
letio u Sturup ili je odande polijetao. U tom slučaju
vjerojatno je bilo mnogo mrtvih.
- Mali sportski zrakoplov - nastavio je Martinsson.
- Vatrogasci su već ondje. Očito se zapalio.
 Wallander je odahnuo i prokleo Martinssona što
mu odmah nije sve rekao.
Wallander je kimnuo. - Dolazim - rekao je. - Koga
još ima ovdje?
- Nikoga, koliko znam. Ali redarstvena policija već
je tu, naravno.
- Onda prvo idemo nas dvojica onamo.
Sastah su se na recepciji. Kad su htjeli krenuti,
ušao je Rydberg. Imao je reumu i bio je veoma blijed.
Wallander mu je ukratko rekao što se dogodilo.
- Idite vi - odgovorio je Rydberg. - Ja prije svega
moram otići u zahod.
Martinsson i Wallander izašli su iz policijske
uprave i krenuh prema Martinssonovu automobilu.
- On izgleda loše - rekao je Martinsson.
- I jest mu loše - uzvratio je Wallander. - Reuma.
A onda još i nešto drugo. Nešto s mokraćovodima,
mislim.
Obalnom cestom vozili su se na zapad.
- Reci mi pojedinosti - rekao je Wallander,
gledajući morsku pučinu iznad koje se prostirala
magla. - Nema pojedinosti - odgovorio je Martinsson.
- Zrakoplov se srušio oko pet i pol. Jedan je seljak
nazvao. Mjesto na koje je pao očito se nalazi sjeverno
od Mossbyja, na nekoj njivi.
- Znamo li koliko ih je bilo u letjelici?
- Ne.
- Iz Sturupa su sigurno javili da je zrakoplov
nestao. Ako se srušio u Mossbyju, pilot je morao prije
toga razgovarati s kontrolorom leta.
 - I ja sam to mislio - rekao je Martinsson. - Zbog
toga sam razgovarao s tornjem u Sturupu prije nego
što sam nazvao tebe.
- I što su oni rekli?
- Da nisu izgubili nikakav zrakoplov.
Wallander je začuđeno pogledao Martinssona. -
Što to znači?
- Ne znam - rekao je Martinsson. - To je zapravo
nemoguće. Letjeti iznad Švedske bez reda letenja i
stalnog kontakta s kontrolom leta.
- Ali da Sturup nije dobio poziv u pomoć. Pilot ih
je sigurno zvao ako je imao problema. Ipak prođe još
nekoliko sekunda prije nego što se zrakoplov sruši,
zar ne?
- Ne znam - odgovorio je Martinsson. - Ne znam
ništa više od onog što sam ti rekao.
Wallander je odmahnuo glavom. Pitao se što ga
čeka. Već je imao posla s padom zrakoplova, a i tada
je letjelica bila manja. Pilot je bio sam. Srušila se
sjeverno od Ystada. Pilot se doslovno raspao. Ali
letjelica nije izgorjela.
Wallander je osjetio nelagodu pri pomisli na ono
što ga čeka. Njegova jutarnja molitva bila je
uzaludna.
Kad su stigli na plažu Mossby, Martinsson je
skrenuo udesno. Pokazao je kroz vjetrobransko
staklo. Wallander je već vidio dim koji se dizao u vis.
Nekoliko minuta poslije bili su na odredištu.
Zrakoplov je pao na oranicu, otprilike sto metara od
seoskog imanja. Wallander je pretpostavljao da je
netko odande obavijestio policiju. Vatrogasci su ga
još prskah pjenom. Martinsson je iz prtljažnika
izvadio par gumenih čizama. Wallander je mrzovoljno
gledao svoje cipele, gotove nove. Zatim su gazili po
blatu. Čovjek koji je zapovijedao gašenjem vatre zvao
se Peter Edler. Wallander ga je često sretao na
požarištima. Sviđao mu se. Dobro su surađivah. Uz
vozilo za gašenje i vozilo hitne pomoći tu je bio
policijski auto.
Wallander je kimnuo Petersu, jednom od
redarstvenika. Zatim se obratio Peteru Edleru. - Kako
to izgleda? - upitao je.
- Dva mrtva - odgovorio je Edler. - Upozoravam te,
prizor nije nimalo lijep. Tako to izgleda kad ljudi
izgore u benzinu.
- Ne trebaš me upozoravati - odgovorio je
Wallander. - Znam kako to izgleda.
Wallander se okrenuo prema Martinssonu.
- Raspitaj se tko je nazvao policiju. Vjerojatno
netko s onog imanja. Vidi što možeš doznati o
vremenu nesreće. A onda netko mora ozbiljno
porazgovarati s kontrolnim tornjem u Sturupu.
Martinsson je kimnuo i otišao prema seoskom
imanju. Wallander je prišao bliže zrakoplovu. Ležao
je na lijevoj strani, duboko ukopan u zemlju. Lijeva
strana predviđena za teret otkinula se od trupa i
raspala na sitne dijelove koji su se rasuh po oranici.
Desna strana još se držala trupa, ah vanjski vrh bio
je odlomljen. Riječ je bila o jednomotornoj letjelici.
Propeler se zabio duboko u zemlju. Wallander je
polako obišao izgorjelu olupinu prekrivenu pjenom.
 Pozvao je Edlera k sebi. - Može li se ukloniti
pjena? - upitao je. - Nemaju li zrakoplovi obično
nekakvu oznaku na trupu ili na prostoru za teret?
- Mislim da ćemo ostaviti pjenu još neko vrijeme -
rekao je Edler. - Kad je riječ o benzinu, nikad se ne
zna. Možda ga još ima u spremniku.
Wallander je znao da mora slušati Edlera. Prišao
je još bliže i pogledao unutrašnjost zrakoplova. Edler
je imao pravo. Oba tijela bila su potpuno
pougljenjena, lica su im bila neprepoznatljiva.
Ponovno je obišao olupinu. Zatim je gazeći po blatu
otišao do mjesta na kojem se nalazio najveći dio
otkinute letjelice. Čučnuo je. Nije mogao razaznati
brojeve i kombinacije slova. Još je bio mrak. Pozvao
je Petersa i zamolio ga za džepnu svjetiljku. Zatim je
pomno pregledao taj dio olupine. Zagrebao je
noktima s donje strane. Činilo mu se da je površina
prelakirana. Je li to možda značilo da je netko htio
prikriti podrijetlo letjelice?
Ustao je. Opet je prebrzo izvodio zaključke. Za to
su bili zaduženi Nyberg i drugi tehničari. Zamišljeno
je pogledao Martinssona koji je odlučnim korakom
prilazio kući na rubu njive. Pokraj poljskog puta
zaustavilo se nekoliko automobila sa
znateželjnicima. Peters i njegovi kolege upravo su im
govorili da nastave voziti. Stiglo je još jedno policijsko
vozilo, s Hanssonom, Rydbergom i Nybergom.
Wallander je im je prišao i pozdravio ih. Ukratko
im je ispričao što se dogodilo i zamolio Hanssona da
ogradi teren.
 - Imaš dva mrtva tijela u zrakoplovu - Wallander
je obavijestio Nyberga koji je bio odgovoran za
tehničku provjeru. Poslije će se osnovati povjerenstvo
za zrakoplovne nesreće koje će imati zadatak
razjasniti uzroke pada. Ali Wallander s time neće
imati nikakvog posla.
Meni se čini kao da je otkinuti dio za prijevoz teret
premazan bojom - rekao je. - Kao da je netko htio
spriječiti identifikaciju zrakoplova.
Nyberg je kimnuo bez riječi. Nikad nije rekao
nijednu suvišnu riječ.
Rydberg se pojavio iza Wallandera.
U mojim godinama čovjek više ne bi trebao gaziti
po blatu - rekao je. - A i ta prokleta reuma.
Wallander je nakratko pogledao Rydberga. - Nisi
trebao dolaziti - rekao je. - Mi ćemo ovo obaviti. A
onda će preuzeti povjerenstvo za zrakoplovne
nesreće.
- Još nisam umro - uzrujano je odgovorio
Rydberg. - Iako, vrag zna...
Nije dovršio rečenicu. Umjesto toga otišao je do
zrakoplova, sagnuo se i pogledao unutra. - Ovi se
mogu identificirati jedino po zubima - rekao je. - Ne
postoji druga mogućnost.
Wallander je dao Rydbergu pregled događaja.
Dobro su surađivali i nikad nisu morah jedan
drugom ništa potanko objašnjavati. Uz to, Rydberg je
naučio Wallandera gotovo svemu što je ovaj danas
znao o radu kriminalističkog službenika, nakon što
je stekao osnove u godinama koje je proveo u Malmöu
s Hembergom, koji je prošle godine poginuo u
automobilskoj nesreći. Wallander je, unatoč svojem
običaju da nikad ne ide na sprovode, otišao na
komemoraciju u Malmö. Ah nakon Hemberga njegov
je uzor postao Rydberg. Sada su već nekoliko godina
radili zajedno. Wallander je često pomišljao kako je
Rydberg zacijelo jedan od najboljih kriminalističkih
službenika u Švedskoj. Njemu ništa nije
promaknulo, nijedna pretpostavka nije bila previše
čudna da je ne bi ispitao. Wallander se uvijek iznova
divio njegovoj sposobnosti tumačenja znakova na
mjestu zločina i cijelo je vrijeme požudno upijao
znanje.
Rydberg je bio samac. Nije imao mnogo privatnih
veza, a činilo se da ih i ne žeh. Wallander i nakon svih
tih godina nije bio siguran zanima U Rydberga još
nešto osim njegova posla.
Događalo se da su za toplih proljetnih večeri
sjedili na Rydbergovu balkonu i pili viski. Najčešće
uživajući u tišini koju bi povremeno prekinuh kojom
napomenom o radu u policijskoj upravi.
Martinsson pokušava otkriti kada se to točno
dogodilo - rekao je Wallander. - A onda, mislim,
moramo vidjeti zašto kontrolni toranj u Sturupu nije
oglasio alarm.
Misliš zašto pilot nije tražio pomoć - ispravio ga je
Rydberg.
Možda više nije stigao.
Za slanje poziva u pomoć ne treba više od dvije
sekunde - rekao je Rydberg. - No imaš pravo,
naravno. Zrakoplov je sigurno letio na dopuštenoj
ruti. Osim ako nije letio ilegalno, naravno.
 Ilegalno?
Rydberg je slegnuo ramenima. - Čuo si što govore
- rekao je. - Ljudi koji noću čuju buku zrakoplova.
Lete nisko s isključenim svjetlima i iznenada se
pojave ovdje u pograničnom području. Tako je bar
bilo u vrijeme hladnog rata. Možda to vrijeme i nije
prošlo. Često dobivamo obavijesti o sumnji na
špijunsko djelovanje. I onda se možemo pitati dolazi
li sva droga u južnu Švedsku samo preko Sunda. Ali
nikad ne otkrivamo kakvi su to zrakoplovi. Ili oni
postoje samo u mašti ljudi. U svakom slučaju, ako
lete dovoljno nisko, onda mogu izbjeći vojne radare.
Kao i radare kontrole leta.
Idem u Sturup razgovarati s njima - rekao je
Wallander.
Pogrešno - rekao je Rydberg. - To ću ja učiniti. S
pravom starijega prepuštam ti rad ovdje u ovom
blatu.
Rydberg je otišao. Polako je počelo svitati. Jedan
tehničar fotografirao je olupinu sa svih strana. Peter
Edler više nije bio odgovoran za gašenje, pa se
zajedno s vozilom vratio u Ystad.
Wallander je vidio kako Hansson dolje pokraj
poljskog puta razgovara s novinarima. Bio je sretan
što to nije morao on činiti. Zatim je ugledao
Martinssona koji je dolazio gazeći po blatu.
Wallander mu je krenuo ususret.
- Imao si pravo - rekao je Martinsson. - Na imanju
živi jedan starac. Robert Haverberg. Ima između
sedamdeset i osamdeset godina. Živi sam, s devet
pasa. Unutra je strašno smrdjelo, blago rečeno.
 - Što je rekao?
- Čuo je motore zrakoplova. A zatim je nastala
tišina. Onda se ponovno pojavio zvuk motora. No to
je više zvučalo kao zviždanje. Zatim se čuo prasak.
Wallander je pomislio kako Martinsson katkad
ima velikih poteškoća s jasnim i nedvosmislenim
izražavanjem. - Dakle, još jedanput - rekao je. -
Robert Haverberg čuo je buku motora?
- Da.
- Kad je to bilo?
- Upravo se bio probudio. Oko pet sati.
Wallander se smrknuo. - Ah zrakoplov se srušio
tek pola sata poslije.
- I ja sam to rekao. No on je bio siguran u ono što
je rekao. Prvo je čuo zvuk motora zrakoplova koji je
letio. Koji je letio nisko. Zatim je nastala tišina.
Skuhao je kavu. A onda se vratio zvuk i zatim se čuo
prasak.
Wallander je razmišljao. Ovo što je rekao
Martinsson očito je bilo važno.
- Koliko je vremena prošlo između prvog zvuka i
praska?
- Na kraju smo se sporazumjeh da je prošlo
dvadeset minuta. Wallander je gledao u Martinssona.
- Kako to objašnjavaš?
- Ne znam.
- Je li starac djelovao kao da je čist u glavi?
- Da. I dobro čuje.
- Imaš li kartu u autu? - pitao je Wallander.
 Martinsson je kimnuo. Otišli su do poljskog puta
gdje je Hansson još razgovarao s novinarima. Jedan
od njih ugledao je Wallandera i prišao mu. Wallander
je odmahnuo rukom.
- Nemam što reći - doviknuo je.
Sjeli su u Martinssonov auto i raširili kartu.
Wallander ju je šutke proučavao. Mislio je na ono što
je rekao Rydberg. O zrakoplovima koji ilegalno dolaze
u zemlju, izvan zadanih ruta i bez znanja kontrole
leta.
- Dakle, moguće je sljedeće - rekao je Wallander.
- Zrakoplov leti nisko iznad obale, prelijeće ovo
mjesto i nestaje. I onda se ubrzo vraća. A zatim pada.
- Misliš h da je negdje izbacio neki teret? I zatim
se okrenuo? - upitao je Martinsson.
- Tako nekako.
Wallander je složio kartu.
- Premalo znamo. Rydberg je na putu u Sturup. A
moramo i identificirati putnike. I sam zrakoplov. To
je sve što sada možemo učiniti.
- Ja sam se uvijek bojao letenja - rekao je
Martinsson. - A ovaj prizor neće mi pomoći. No još je
strašnije to što Teres govori kako će postati pilot.
Teres je bila Martinssonova kći. Imao je i sina.
Martinsson je bio obiteljski čovjek. Stalno je miško
kako bi se nešto moglo dogoditi i nekoliko puta na
dan zvao je kući. Najčešće je odlazio kući i na ručak.
Wallander je katkad bio pomalo zavidan kolegi i
njegovu, po svemu sudeći, besprijekornom braku.
 - Reci Nybergu da mi sada odlazimo - rekao je
Martinssonu.
Wallander je ostao u autu i čekao. Priroda oko
njega bila je tmurna. Lagano se stresao. Život ide
dalje, pomislio je. Ja sam upravo navršio četrdeset
dvije godine. Hoću li završiti kao Rydberg? Kao
usamljeni starac s reumom?
Wallander je odbacio tu pomisao.
Martinsson je došao pa su se vratili u Ystad.
.

U jedanaest sati Wallander je ustao kako bi otišao u

sobu za ispitivanje gdje je čekao Yngve Leonard
Holm, koji se navodno bavio preprodajom droge. U
istom trenutku otvorila su se vrata i ušao je Rydberg.
Nikad nije kucao. Kao i uvijek sjeo je na
Wallanderovu stolicu za stranke i odmah prešao na
stvar.
- Razgovarao sam s jednim kontrolorom zračnog
prometa; zove se Lycke i kaže da te poznaje.
- Nekoliko sam puta s njim surađivao. U vezi s
čim, to više ne znam.
- U svakom slučaju, on te se sjeća - nastavio je
Rydberg. - Jutros u pet sati nije nikakav
jednomotorni zrakoplov dobio dozvolu za let preko
Mosbyja. A nisu kontaktirah ni s pilotom koji bi zvao
u pomoć. Radarski zasloni bih su prazni. Nije bilo
nikakvih neobičnih znakova koji bi upućivali na
neprijavljenu letjelicu. Lycke misli da se nije srušila
nikakva letjelica. Oni su se raspitah kod vojske i tko
zna kojih sve vlasti. I kod carine.
 - Znači da si dobro zaključio - rekao je Wallander.
- Netko je bio u nekakvoj ilegalnoj misiji.
- To ne znamo - dodao je Rydberg. - Netko je letio
bez dopuštenja. Je h to bila i ilegalna misija, ne
možemo tvrditi.
- Tko bez posebnog razloga leti po mraku?
- Ima tako puno idiota - rekao je Rydberg. - No
dok ne doznamo tko su oni bih ih dok ne
identificiramo letjelicu, ne možemo učiniti ništa. Ovo
se mora proslijediti Interpolu. Kladim se u bilo što da
je zrakoplov stigao iz inozemstva.
Rydberg je izašao iz sobe.
Wallander je razmišljao o onome što je rekao.
Zatim je ustao, uzeo svoje papire i otišao u sobu
u kojoj je Yngve Leonard Holm čekao svojeg
odvjetnika.
Bilo je jedanaest sati i petnaest minuta kad je
Wallander uključio magnetofon i počeo s
ispitivanjem.
 2.

Nakon sat i deset minuta Wallander je isključio

magnetofon.
Bilo mu je dosta Yngvea Leonarda Holma, kako
njegova ponašanja tako i činjenice da će ga morati
pustiti. Wallander je bio uvjeren da se čovjek koji je
sjedio nasuprot njemu ponovno i još više upleo u
prekršaje vezane za drogu. No na svijetu nije bilo toga
državnog odvjetnika koji će odobriti njihova
preliminarna ispitivanja na sudu. A osobito ne Per
Äkeson kojemu je Wallander sada trebao odnijeti
izvješće.
Yngve Leonard Holm imao je trideset sedam
godina. Rodio se u Ronnebyju, ah sredinom
osamdesetih prijavio se u Ystadu. Rekao je da je
ulični prodavač džepnih knjiga, osobito onih iz serije
„Manhattan”, na različitim ljetnim sajmovima.
Posljednjih godina prijavio je samo neznatne
dohotke. Tada je počeo graditi i veliku vilu u
stambenom području u blizini policijske uprave. Vila
je imala milijunsku vrijednost. Holm je tvrdio da je
gradnju financirao većim dobitcima u igrama na
sreću u Jagersrou i Solvalli te na konjskim utrkama
u Njemačkoj i Francuskoj. Potvrde o dobitcima nije
imao, naravno. One su, nažalost, izgorjele u požaru
koji je, eto slučajno, buknuo u autoprikolici u kojoj
je čuvao svoje privatno knjigovodstvo. Jedina potvrda
koju je mogao pokazati bila je ona o manjem dobitku
4993 krune otprije nekoliko tjedana. Holm je možda,
pomislio je Wallander, doista znao ponešto o
konjima. No to je bilo sve. Zapravo bi Hansson trebao
sjediti ovdje umjesto mene. I njega zanimaju konjske
utrke. Mogli bi razgovarati o konjima.
Ništa od toga nije promijenilo Wallanderovo
uvjerenje da je Holm bio posljednja karika u lancu
koji je uvozio veće količine opojnih sredstava u
Skaniju i prodavao ih. Naznake su bile izvrsne. Ali
Holmovo uhićenje bilo je iznimno loše organizirano.
Trebah su djelovati istodobno na dva mjesta. U
Holmovoj vili i u njegovu skladištu u jednoj
industrijskoj zoni u Malmbu gdje je držao džepne
knjige za ljetne sajmove. To je bila zajednička akcija
policije u Ystadu i kolega u Malmöu.
No nešto je već u početku krenulo po zlu. U
skladištu je bila samo jedna kutija otrcanih svezaka
krimića „Manhattan”. Hohn je sjedio u svojoj vili i
gledao televiziju kad su pozvonih na vrata. Jena je
žena ležala pokraj njegovih nogu i masirala mu
stopala dok su policajci pretraživali kuću. Naravno
da nisu ništa našli. Jedan od pasa iz odjela za drogu
dugo je njuškao nekakav rupčić. Kemijska analiza
pokazala je samo da je možda bio u dodiru s nekim
farmaceutskim pripravkom. Očito je netko nekako
upozorio Holma.
Wallander nije sumnjao u to da čovjek ne samo
da je bio inteligentan nego i temeljit u prikrivanju
svojih poslova. - Možete ići - rekao je. - No i dalje ste
pod sumnjom. Ih, bolje rečeno: Ja sam uvjeren da
naveliko trgujete drogom u Skaniji. Uhvatit će vas
prije ih poslije.
 Odvjetnik, koji je nalikovao na lasicu, pobunio se.
- Moj klijent ne mora trpjeti takvo što - rekao je. - To
je napad na osobu bez pravne osnove.
- Točno - odgovorio je Wallander. - Možete
podnijeti prijavu, naravno.
Holm, neobrijan i očito sit svega, spriječio je
odvjetnika da nastavi govoriti. - Policija samo radi
svoj posao - rekao je. - Nažalost, vi ste pogriješili kad
ste me osumnjičili. Ja sam običan građanin koji se
pomalo razumije u konjske utrke i džepne knjige.
Ništa drugo. Uz to, redovito dajem donacije za djecu.
Wallander je izašao iz prostorije. Holm će otići
kući i nastaviti s masažom stopala. Droga će i dalje
dolaziti i Skaniju. Nikad nećemo dobiti tu bitku,
pomislio je Wallander prolazeći hodnikom. Mi jedino
možemo držati nove naraštaje mladih podalje od
svega toga.
Bilo je dvanaest i pol. Osjetio je da je gladan.
Požalio je što jutros nije došao autom. Počela je
padati kiša, vidio je kroz prozor. Susnježica. Nije mu
se svidjela pomisao da ide pješice natrag u središte
kako bi nešto pojeo. Izvukao je jednu ladicu pisaćeg
stola i potražio jelovnik pizzerije koja je dostavljala
hranu. Preletioje jelovnik, ali nije se mogao odlučiti.
Na kraju je zažmirio i kažiprstom dodirnuo jelovnik.
Nazvao je i naručio pizzu koju mu je sudbina
namijenila. Zatim je stao kod prozora i pogledao
prema vodenom tornju na drugoj strani ulice.
Telefon je zazvonio. Sjeo je za pisaći stol i dignuo
slušalicu.
 Bio je to njegov otac iz Löderupa. - Zar nisi trebao
doći jučer navečer? - rekao je otac.
Wallander je samo uzdahnuo. - Nismo se ništa
dogovorih.
- Jesmo, dobro se sjećam- hladno je rekao otac. -
Postao si zaboravan. Mislio sam da policajci imaju
notes. Ne možeš li zapisati da me trebaš uhititi? Onda
možda ne bi zaboravio.
Wallander se nije htio naljutiti.
- Navratit ću večeras - rekao je. - Ah nismo se
dogovorih za jučer.
- Moguće je da griješim - odgovorio je otac,
neobično pomirljivo.
- Doći ću oko sedam- rekao je Wallander. - Imam
puno posla.
Spustio je slušalicu. Moj otac čini emocionalni
pritisak, pomislio je. A grozno je što mu to kod mene
prolazi.
Došao je dostavljač pizze. Wallander je platio i
ponio kutiju u blagovaonicu. Per Äkeson sjedio je za
jednim stolom i jeo zobenu kašu. Wallander je sjeo
nasuprot njemu.
- Mislio sam da ćeš doći k meni kako bismo
razgovarali o Holmu - rekao je Äkeson.
- Doći ću. No mi smo ga pustih.
- To me ne čudi. Racija je bila organizirana
nevjerojatno loše.
- O tome moraš razgovarati s Björkom - rekao je
Wallander.
- Ja s tim nemam ništa.
 Wallander se začudio kad je Äkeson posolio svoju
kašu. - Za tri tjedna počinje mi polugodišnji dopust -
rekao je.
- Nisam to zaboravio - odgovorio je Wallander.
- Zamjenjivat će me jedna mlada žena. Zove se
Anette Brolin. Iz Stockholma je.
- Nedostajat ćeš mi - rekao je Wallander. - Uz to,
pitam se kako će žena obavljati posao državnog
odvjetnika.
- Zašto bi to bio problem?
Wallander je slegnuo ramenima. - Predrasude,
vjerojatno.
- Pola godine brzo će proći. Moram priznati da
sam i sretan Što neko vrijeme neću raditi. Moram
razmisliti.
- Mislio sam da se želiš usavršavati.
- Želim. Ah to me ne sprječava da razmišljam o
budućnosti. Zar ću cijeli život biti državni odvjetnik?
Ih postoji nešto drugo čime bih se trebao baviti?
- Možeš naučiti jedriti pa ploviti morima.
Äkeson je odlučno odmahnuo glavom. - To ne. Ah
razmišljam o radu u inozemstvu. Da radim nešto od
čega se vidi korist. Možda bih mogao pomoći izgraditi
funkcionalan pravni sustav u zemlji u kojoj ne
postoji. U Čehoslovačkoj, na primjer.
- Nadam se da ćeš mi pisati - rekao je Wallander.
- I ja razmišljam o budućnosti. Hoću li do
umirovljenja ostati u policiji ili ću S raditi nešto
drugo.
 Pizza nije imala nikakav okus. Äkeson je, čini se,
svoju zobenu kašu jeo s velikim tekom.
- Što je s onim zrakoplovom? - pitao je.'
Wallander je ispričao što je znao.
- Zvuči neobično - rekao je Äkeson kad je
Wallander završio.
- Je li možda riječ o drogama?
- Moguće - odgovorio je Wallander i požalio što nije
pitao Holma ima li zrakoplov. Ako sije mogao
priuštiti izgraditi vilu, onda sije lako mogao priuštiti
i privatni zrakoplov. Zarada prodavača droge može
biti nevjerojatno velika.
U istom trenutku prišli su sudoperu i oprah svoje
tanjure. Wallander je ostavio pola pizze. Rastava
braka nepovoljno je djelovala na njegov tek.
- Holm je kriminalac - rekao je Wallander. -
Uhvatit ćemo ga prije ih poslije.
- Nisam baš siguran - odgovorio je Äkeson. -
Naravno, nadam se da imaš pravo.
Wallander se vratio u svoju sobu. Razmišljao je o
tome da nazove Monu u Malmö. Linda je trenutačno
stanovala kod nje. Razgovarah su prije tjedan dana.
Ona je imala devetnaest godina i nije znala što točno
želi. U posljednje vrijeme govorila je kako bi voljela
izučiti tapetarski zanat. Wallander se nadao da će još
mnogo puta promijeniti mišljenje.
Wallander je nazvao Martinssona i zamolio ga da
dođe. Ponovno su razmotrih događaje od jutros.
Martinsson je trebao napisati izvještaj. - Nazvao je
netko iz Sturupa i netko iz vojske - rekao je. - Nešto
je čudno s tim zrakoplovom. Čini se kao da nije niti
postojao. I ti si vjerojatno dobro zaključio da su
brojevi na prostoru za teret i na trupu premazani
bojom.
- Vidjet ćemo što će otkriti Nyberg - rekao je
Wallander.
- Trupla su u Lundu - nastavio je Martinsson. -
Identifikacija se može obaviti jedino s pomoću zuba.
Tijela su bila tako spaljena da su se raspala kad su
ih stavljah na nosila.
- Drugim riječima, moramo čekati - rekao je
Wallander. - Htio sam predložiti Björku da te imenuje
zamjenikom predsjednika istražnog povjerenstva
koje treba otkriti uzrok pada. Imaš li što protiv?
- Naučit ću još nešto - odgovorio je Martinsson.
Kad je ostao sam, Wallander je razmišljao o tome
po čemu se razlikuje od Martinssona. Wallander je
uvijek htio biti dobar kriminalistički službenik. Uspio
je u tome. Ah Martinsson je imao druge ambicije. On
se zamišljao, vjerojatno ne u tako dalekoj
budućnosti, na mjestu Šefa policija. Uspješno
obavljanje ovog posla bila je samo prečka na
njegovim karijernim ljestvama. Wallander je prestao
razmišljati o Martinssonu, zijevnuo je nemarno i
primaknuo spise s vrha hrpe. I dalje ga je kopkalo što
nije pitao Holma za zrakoplov. Makar samo da vidi
kako će reagirati. No sada je Holm vjerojatno ležao
kod kuće u bazenu. Ih je sjedio sa svojim odvjetnikom
za obilnim ručkom u Continentalu.
Spisi ispred Wallandera ostah su neotvoreni.
Zaključio je kako bi mogao razgovarati s Björkom o
Martinssonu i o povjerenstvu za istragu zrakoplovnih
nesreća. Otišao je do Björkove sobe koja se nalazila
na kraju hodnika. Vrata su bila otvorena. Björk je
upravo namjeravao otići.
- Imaš h malo vremena? - upitao je Wallander.
- Nekoliko minuta. Moram ići u jednu crkvu gdje
ću držati predavanje.
Wallander je znao da Björk stalno i
najneobičnijim povodom J drži predavanja. Očito je
volio nastupati pred publikom, za razliku od
Wallandera koji se grozio toga. On nije volio ni
konferencije za medije. Wallander ga je izvijestio o
jutrošnjim događajima, ali Björk je već bio
obaviješten o tome. Nije imao ništa protiv toga da
Martinssona odrede za člana povjerenstva za istragu
zrakoplovnih nesreća.
- Pretpostavljam da nitko nije srušio zrakoplov-
rekao je Björk.
- Za sada vjerujemo da je riječ o nesreći -
odgovorio je Wallander. - No svakako postoje
nejasnoće u vezi s tim letom.
- Učinit ćemo što moramo - rekao je Björk, dajući
do znanja da je razgovor gotov. - Ali nećemo u to
ulagati više truda nego što je potrebno. Ionako
imamo dovoljno posla.
Björk je otišao ostavljajući za sobom miris
toaletne vode.
Wallander se vratio u svoju sobu. Usput se navirio
kod Rydberga i Hanssona. Nijedan od njih nije bio tu.
Donio sije kavu i zatim proveo nekoliko sati
proučavajući slučaj ozljede glave koji se dogodio
prošloga tjedna u Sturupu. Bilo je novih podataka iz
kojih je proizlazilo da čovjek koji je udario svoju
šogoricu može biti osuđen zbog nanošenja tjelesne
ozljede. Wallander je složio materijal kako bi ga sutra
predao Äkesonu.
Bilo je petnaest do pet. Zgrada policije tog je dana
djelovala nekako napušteno. Wallander je odlučio
sjesti u svoj auto i otići u nabavu. Htio je biti kod oca
točno u sedam sati. Ne bude li točan u minutu, otac
će mu čitati lekcije o tome kako sin loše postupa s
njim.
Wallander je uzeo jaknu i otišao kući. Padala je
gusta susnježica. Navukao je kapuljaču na glavu.
Kad je sjeo u auto, provjerio je u džepu je h ponio
popis za kupnju. Nije mogao odmah upaliti auto,
morat će ga ubrzo zamijeniti. Ali odakle mu novac za
to? Napokon je motor proradio i Wallander je htio
krenuti kad mu je iznenada nešto palo na um. Iako
je znao da je njegova namjera besmislena, pobijedila
je znatiželja. Odlučio je pričekati s odlaskom u
trgovinu. Skrenuo je u Österleden i nastavio voziti
prema Löderupu.
Ono što mu je palo na um bilo je vrlo jednostavno.
U jednoj kući iza Strandskogena stanovao je
umirovljeni kontrolor leta kojeg je Wallander
upoznao prije nekoliko godina. Linda i njegova
najmlađa kći bile su prijateljice. Wallander je
pomislio kako bi čovjek mogao odgovoriti na pitanje
koje ga je mučilo otkako je stajao pokraj srušenog
zrakoplova i slušao Martinssonov izvještaj o
razgovoru s Haverbergom.
 Wallander je skrenuo u dvorište kuće u kojoj je
živio Herbert Blomell. Kad je izašao iz auta, ugledao
je Blomella kako stoji na ljestvama uz kuću i
namješta odvodnu cijev. Ljubazno je kimnuo kad je
prepoznao Wallandera i oprezno sišao s ljestvi.
- U mojim godinama prijelom bedrene kosti može
biti opasan - rekao je. - Kako je Linda?
- Dobro - odgovorio je Wallander. - Kod Mone je u
Malmöu.
Ušli su u kuću i sjeli u kuhinju.
- Kod Mossbyja se jutros srušio zrakoplov - rekao
je Wallander.
Bomell je kimnuo. Pokazao je na radio koji se
nalazio na prozoru.
- To je bio Piper Cherokee - nastavio je Wallander.
- Jednomotorna letjelica. Znam da u svoje vrijeme
nisi bio samo kontrolor leta. Imao si i dozvolu za
letenje.
- Čak sam nekoliko puta i letio Cherokeejem -
odgovorio je Blomell. - Dobar zrakoplov.
- Kad bih pokazao prstom jednu točku na karti -
rekao je Wallander - i dao ti smjer te deset minuta
vremena, koliko bi dugo mogao letjeti tim
zrakoplovom?
- Jednostavna matematika - rekao je Blomell. -
Imaš li kartu?
Wallander je odmahnuo glavom i izašao. Nakon
nekoliko minuta vratio se s kartom. Raširili su je na
kuhinjskom stolu. Wallander je potražio njivu na
koju se srušio zrakoplov.
 - Ako pretpostaviš da je zrakoplov došao s obale.
Zvuk motora se u određenom trenutku čuo točno
ovdje. Nakon najviše dvadeset minuta čuo se
ponovno. Naravno, ne možemo znati je h pilot cijelo
vrijeme letio istim putom. No pretpostavimo da jest.
Koliko je onda daleko stigao za pola tog vremena?
Prije nego što se okrenuo?
- Cherokee leti otprilike 250 kilometara na sat -
rekao je Blomell. - Uz normalan teret.
- O teretu ne znamo ništa.
- Onda ćemo pretpostaviti da je bio maksimalno
opterećen i da je vjetar iz suprotnog smjera bio
umjeren.
Blomell je računao u glavi. Zatim je pokazao na
jednu točku sjeverno od Mossbyja. Wallander je vidio
da je to negdje blizu Sjöboa.
- Otprihke ovako daleko - rekao je Blomell. - No
taj izračun nije sasvim siguran.
- Sada ipak znam više nego prije.
Wallander je zamišljeno lupkao prstima po
kuhinjskom stolu.
- Zašto avioni padaju?
Bomell ga je upitno pogledao.
- Svaki je pad drukčiji - rekao je. - Ja čitam
američke časopise koje pišu o različitim uzrocima
pada zrakoplova. Neki se uzroci ponavljaju. Pogreške
u sustavu. Ih nešto drugo. Ah na kraju ipak postoji
poseban uzrok koji se odnosi na određenu nesreću.
A to je gotovo uvijek kriva procjena pilota, koja je
odlučujuća.
 - Zašto pada jedan Cherokee? - upitao je
Wallander.
Blomell je odmahnuo glavom. - Neispravan motor.
Loše održavanje. Moraš se strpjeti dok istražno
povjerenstvo ne podnese izvještaj.
- Registarski broj na zrakoplovu bio je prebojen,
kao i oni na trupu i ispod prostora za teret - rekao je
Wallander. - Što to znači?
- Da netko nije htio ostaviti tragove - rekao je
Blomell. - Naravno, postoji crno tržište za zrakoplove
kao i za sve drugo.
- Miško sam da je švedski zračni prostor
nepropustan - rekao je Wallander. - Ali znači da
zrakoplovi ipak mogu letjeti neopazice.
- Ništa na svijetu nije potpuno sigurno - odgovorio
je Blomell. - Niti će ikad biti. Onaj tko ima dovoljno
novca i razlog, taj može uvijek prijeći granicu i nestati
bez traga.
Blomell je htio skuhati kavu, ah Wallander je
odbio.
- Namjeravam posjetiti oca u Löderupu - rekao je.
- Ako dođem prekasno, neće biti dobro.
- Samoća je prokletstvo kad čovjek ostari - rekao
je Blomell. - Meni toliko nedostaje toranj kontrole leta
da me doslovno bok. Noćima sanjam o tome kako
vodim zrakoplove po zračnom prostoru. A kad se
probudim, pada snijeg i ja nemam drugog posla, nego
samo popraviti odvodnu cijev.
Rastali su se na dvorištu. Wallander se zaustavio
kod jedne trgovine prehrambenim namirnicama u
Herrestadu i kupio sve što je bilo potrebno. Kad je
krenuo, opsovao je jer je zaboravio kupiti toaletni
papir, iako je bio na popisu.
Pred očevu kuću u Löderupu stigao je tri minute
prije sedam. Više nije padao snijeg. No teški su se
oblaci nadvili nad gradom. Wallander je vidio kako
gori svjetlo u šupi u kojoj je otac imao atelijer. Udisao
je svjež zrak prelazeći preko dvorišta. Vrata su bila
pritvorena, otac je čuo da dolazi auto. Sjedio je ispred
slikarskog platna, na glavi je imao stari šešir i
kratkovidnim se očima sasvim približio slici koju je
slikao. Miris razrjeđivača za Wallandera je uvijek bio
miris doma. To je sve što mi je ostalo od djetinjstva,
pomislio je. Miris razrjeđivača.
- Točan si - rekao je otac, ne pogledavši ga.
- Ja uvijek dolazim na vrijeme - odgovorio je
Wallander, maknuo nekoliko novina sa stolice i sjeo.
Otac je radio na jednoj od svojih slika s
tetrijebom. Kad je Wallander ušao u atelijer, upravo
je stavio šablonu na platno i slikao prigušenu
večernju svjetlost. Wallander ga je promatrao,
osjetivši iznenada nekakvu nježnost. On je posljednji
iz naraštaja koji prethodi meni, pomislio je. Kad tata
ode, ja sam sljedeći na redu.
Otac je odložio kist i šablonu i ustao.
Ušli su u kuću. Otac je skuhao kavu i stavio na
stol čašice za rakiju. Wallander je oklijevao. Ah onda
je kimnuo. Može popiti jednu čašicu.
- Poker - rekao je Wallander. - Duguješ mi
četrnaest kruna od prošli put.
 Otac ga je pogledao. - Mislim da varaš - rekao je.
- Ah još nisam otkrio kako to radiš.
Wallander je bio zbunjen. - Hoćeš reći da vlastitog
oca varam u igri?
Otac se ovaj put iznimno povukao.
- Ne - rekao je. - Možda ne mislim tako. Ah
smatrao sam da si prošli put zaradio neuobičajeno
mnogo.
Razgovor je jenjavao. Pili su kavu. Otac je srkao
kao i uvijek. Wallanderu je to smetalo, kao i uvijek.
- Idem na put - odjednom je rekao otac. - Daleko.
Wallander je čekao nastavak koji nije slijedio.
- Kamo? - upitao je zatim.
- U Egipat.
- Egipat? Što ćeš ondje? Ja sam mislio da želiš ići
u Italiju.
- Egipat i Italija. Nikad ne slušaš što ti govorim.
- A što ćeš u Egiptu?
- Želim vidjeti sfingu i piramide. Vrijeme mi
polako istječe. Nitko ne zna koliko ću još dugo živjeti.
Ali želim vidjeti piramide i Rim prije nego što umrem.
Wallander je odmahnuo glavom. - S kim ćeš
putovati?
- Za nekoliko dana letim s Egypt Airom. Izravno u
Kairo. Stanovat ću u lijepom hotelu koji se zove Mena
House.
- Doista želiš putovati sam? Jesi li kupio kartu?
Ne misliš valjda ozbiljno? - upitao je Wallander s
nevjericom.
 Otac se ispružio kako bi dokučio karte koje su se
nalazile na prozorskoj klupici. Wallander ih je
pogledao i shvatio da otac govori istinu. Poletjet će
14. prosinca redovitom Unijom iz Kopenhagena u
Kairo.
Wallander je stavio karte na stol.
Ostao je bez riječi.
 3.

U deset i petnaest Wallander je krenuo kući iz

Löderupa.
Oblaci su se razišli. Na putu do auta osjetio je da
je zahladnjelo. Što je pak značilo da će njegov Peugeot
još teže krenuti nego obično. No nije auto bio taj koji
mu je zaokupljao misli, nego činjenica da nije uspio
nagovoriti oca da otkaže putovanje u Egipat. Ili da
bar pričeka dok on ili sestra ne budu mogli poći s
njim.
- Uskoro ćeš imati osamdeset godina - rekao mu
je Wallander. - U tim se godinama ne leti po svijetu
samo tako. Ali njegovi su argumenti bili slabi. Činilo
se da je otac zdrav. Iako se katkad odijevao pomalo
neobično, bio je sposoban prilagoditi se ljudima u
najrazličitijim situacijama. Uz to, kad se Wallander
uvjerio da je u cijenu uključen i prijevoz od zračne
luke do hotela, više nije bio tako zabrinut. Nije znao
zašto je Egipat privlačio njegova oca. No morao je
priznati da mu je otac prije mnogo godina doista
pričao o čudesnim kipovima koji su se nalazili u Gizi
pred vratima Kaira.
Poslije toga igrali su poker. Budući da je otac na
kraju zaradio, bio je zadovoljan kad je Wallander
odlazio.
Wallander je s rukom na kvaki auta stajao i
udisao noćni zrak. Imam čudnog oca, pomislio je. To
je tako i nikako drukčije.
 Wallander mu je obećao da će ga 14. prosinca
ujutro odvesti u Malmö. Zapisao je telefonski broj
hotela Mena House u kojem će odsjesti. Budući da
otac nije nepotrebno trošio novac na putno
osiguranje, Wallander je namjeravao sutradan
zamoliti Ebbu da to učini.
Auto je jedva krenuo. Wallander se vozio u Ystad.
Posljednje što je vidio bilo je svjetlo na kuhinjskom
prozoru. Otac je obično dokasna sjedio u kuhinji,
prije nego što bi otišao na spavanje. Ako se nije vratio
u atelijer i načinio još nekoliko poteza kistom na
jednoj od svojih novih slika. Wallander je mislio na
ono što je Blomell rekao prije te večeri, naime, da je
samoća prokletstvo za stare ljude. Njegov je otac u
starosti živio sam. Nastavio je slikati kao da se ništa
nije promijenilo, ni oko njega ni u njemu.
Netom poslije jedanaest Wallander je stigao u
ulicu Mariagatan. Kad je otključao ulazna vrata, vidio
je da je netko ubacio pismo. Otvorio je omotnicu i
odmah je znao tko ga je poslao. Emma Lundin,
medicinska sestra iz bolnice u Ystadu. Wallander joj
je obećao da će je nazvati prethodnog dana. Ona je
obično prolazila pokraj njegove kuće kad se vraćala s
posla. Sada je samo htjela znati je U se što dogodilo.
Zašto je nije nazvao? Wallandera je počela peći
savjest. Upoznao ju je prije mjesec dana. Slučajno su
počeli razgovor u poštanskom uredu u ulici
Hamngatan. Nakon nekoliko dana sreli su se u jednoj
prodavaonici prehrambenih namirnica i već za
nekoliko dana počeh vezu koja ni sjedne ni s druge
strane nije bila osobito strastvena. Emma je bila
godinu dana mlađa od Wallandera, bila je rastavljena
i imala je troje djece. Wallander je osjetio da je tu vezu
shvatio ozbiljnije nego ona. Pokušao se izvući iz toga.
Dok je tako stajao na hodniku, dobro je znao zašto je
nije nazvao. Jednostavno nije imao volje da se nađe
s njom. Stavio je pismo na kuhinjski stol i pomislio
da to mora prekinuti. Nije bilo budućnosti, nije bilo
osnove. Gotovo nisu imah o čemu razgovarati niti su
imali dovoljno vremena jedno za drugo. A Wallander
je ujedno znao da traži nešto sasvim drugo, sasvim
drugu ženu. Ženu koja doista može zamijeniti Monu.
Ako takva žena uopće postoji. No ponajprije je sanjao
o tome da mu se Mona vrati.
Skinuo je odjeću i odjenuo stari, izlizani ogrtač.
Shvatio je da opet nije kupio toaletni papir, pa je
potražio stari telefonski imenik i stavio ga u zahod.
Hranu koju je kupio, stavio je u hladnjak. Zazvonio
je telefon. Bilo je jedanaest sati i pet minuta. Nadao
se da se nije dogodilo ništa ozbiljno što će ga natjerati
da se ponovno odjene. Bila je to Linda. Kao i svaki
put razveselio se što joj čuje glas.
- Gdje si bio? - upitala je. - Cijelu te večer
pokušavam dobiti.
- Mogla si pogađati - odgovorio je. - I mogla si
nazvati djeda. Bio sam kod njega.
- Nisam se toga niti sjetila - rekla je. - Gotovo
nikad ne ideš k njemu.
- Nikad ne idem k njemu?
- On tako kaže.
- Svašta on govori. Za nekoliko dana putuje u
Egipat. Želi vidjeti piramide.
- Baš lijepo. Šteta što ne mogu ići s njim.
 Wallander nije rekao ništa. Zatim mu je pričala
što je radila proteklih dana. Bio je sretan što se
nedavno ponovno odlučila za tapetarski zanat.
Pretpostavljao je da Mona nije kod kuće jer se
najčešće ljutila kad bi Linda tako dugo telefonirala.
Ujedno je osjetio ljubomoru. Iako su sada bih
rastavljeni, nije se mogao pomiriti s mišlju da se
Mona sastaje s nekim drugim muškarcem.
Razgovor je završio time što je Linda obećala da
će se naći s njim u Malmöu i pozdraviti se s djedom
prije nego što poleti u Egipat.
Već je bila ponoć. Budući da je bio gladan,
Wallander se vratio u kuhinju ne bi li si pripremio još
jedan tanjur zobene kaše. U dvanaest i pol legao je u
krevet i odmah zaspao.
Ujutro 12. prosinca temperatura je pala na četiri
stupnja. Wallander je u sedam sati sjedio u kuhinji
kad je zazvonio telefon.
Bio je to Blomell. - Nadam se da te nisam
probudio - rekao je.
- Već sam ustao - odgovorio je Wallander, držeći
u ruci šalicu kave.
- Iznenada mi je nešto palo na um nakon što si
otišao - nastavio je Blomell. - Naravno, ja nisam
policajac, ali pomislio sam da bih te ipak mogao
nazvati.
- Reci što ti je palo na um!
- Samo mislim da je zrakoplov letio jako nisko kad
se kod Mossbyja čula buka motora. To znači da su je
čuli i drugi ljudi. Na taj način možeš doznati u kojem
je smjeru letio zrakoplov. I možda ćeš čak naći
nekoga tko je čuo kako se zrakoplov okrenuo u zraku
i poletio u smjeru iz kojeg je došao. Na primjer, ako
je to netko čuo u razmaku od samo nekoliko minuta,
onda bi se moglo izračunati u kojem se krugu
zrakoplov okrenuo.
Wallander je pomislio kao Blomellove riječi mogu
biti točne. Trebao je i sam to pomisliti. No nije to
rekao.
- Radimo na tome - rekao je.
- To je dobro - rekao je Blomell. - Kako je tvoj otac?
- Kaže da želi putovati u Egipat.
- Dobra ideja.
Wallander nije odgovorio.
- Zahladnjelo je - Blomell je priveo razgovor kraju.
- Dolazi zima.
- Ubrzo će nas zahvatiti snježne oluje - odgovorio
je Wallander.
Vratio se u kuhinju. Razmišljao je o onom što je
rekao Blomell. Martinsson ili netko drugi može
stupiti u vezu s kolegama u Tomelilli i Sjöbeu. Možda
za svaku sigurnost i s onima u Simrishamnu. Možda
se može odrediti kurs zrakoplova i njegovo odrediste,
ako potraže ljude koji su rano ustali i u najboljem
slučaju dva puta čuli buku motora. Sigurno ima
nekoliko stočara koji su bili rano ujutro na nogama.
No i dalje je ostalo pitanje što su ta dvojica radila u
zrakoplovu. I zašto zrakoplov nije imao registarske
oznake?
 Wallander je ne brzinu prelistao novine. Štenci
labradora još su bili na prodaju. Ali nije bilo kuće
koja bi pobudila njegovo zanimanje.
Malo prije osam sati Wallander je ušao u
policijsku upravu. Toga dana nosio je pulover
namijenjen temperaturama do pet stupnjeva ispod
nule. Zamolio je Ebbu da ugovori putno osiguranje
za njegova oca.
- Oduvijek sam sanjala o tome - rekla je. -
Otputovati u Egipat i vidjeti piramide.
Čini se da su svi ljubomorni na mojeg oca,
pomislio je Wallander nakon što je uzeo kavu i ušao
u svoju sobu. A nitko nije djelovao osobito
iznenađeno. Ja sam jedini koji misli da bi se nešto
moglo dogoditi, da zaluta u pustinji, na primjer.
Martinsson mu je prethodnog dana stavio na stol
izvještaj o padu zrakoplova. Wallander ga je preletio i
pomislio kako Martinsson uvijek upotrebljava previše
riječi. Dovoljno bi bilo i pola od toga. Rydberg mu je
jednom rekao da je ono što se ne može reći u stilu
brzojava loše zamišljeno ili potpuno pogrešno.
Wallander je uvijek pokušavao sastavljati što kraće i
što jasnije izvještaje o istragama. Nazvao je
Martinssona i rekao je o čemu je dan prije razgovarao
s Björkom. Činilo se da je Martinsson zadovoljan.
Zatim mu je Wallander rekao da bi se svi trebah
sastati. Blomellove riječi bile su vrijedne pozornosti.
U osam i pol Martinsson je uspio dobiti Hanssona i
Svedberga. Ah Rydberg još nije došao. Okupili su se
u sobi za sastanke.
- Je li tko vidio Nyberga? - upitao je Wallander.
 U istom trenutku on je ušao. Kao i uvijek djelovao
je prepotentno. Kosa mu je stršala. Sjeo je na svoje
uobičajeno mjesto, malo dalje od ostalih.
- Rydberg djeluje bolesno - rekao je Svedberg,
češući se olovkom po glavi.
- On. jest bolestan - odgovorio je Hansson. - Ima
išijas.
- Reumu - ispravio ga je Wallander. - To je velika
razlika.
Zatim se okrenuo prema Nybergu.
- Pregledah smo prostor za teret - rekao je Nyberg.
- I očistili ga od pjene za gašenje vatre i pokušah
sastaviti dijelove trupa. Brojevi i slova nisu bih samo
premazani bojom. Za svaku sigurnost ostrugali su ih
prije toga. No to im je uspjelo samo djelomice, pa su
zato nanijeli slikarsku boju. Ljudi u tom zrakoplovi
doista nisu htjeh da ih se može prepoznati.
- Pretpostavljam da postoji nekakav broj na
motoru - rekao je Wallander. - I zrakoplovi se ne
proizvode u tako velikom broju kao automobili.
- Upravo pokušavamo stupiti u vezu s tvornicom
Piper u SAD- u - rekao je Martinsson.
- Ima još nekoliko otvorenih pitanja - nastavio je
Wallander. - Kako takvi zrakoplovi mogu letjeti samo
s jednim punjenjem? Imaju li dodatne spremnike?
Postoji li kakvo ograničenje što se tiče količine goriva
za taj tip zrakoplova?
- Martinsson je zapisivao.
- Raspitat ču se - rekao je.
Vrata su se otvorila i ušao je Rydberg.
 - Bio sam u bolnici - rekao je. - A to uvijek traje
beskrajno dugo. Wallander je uočio da ima bolove, ah
nije ništa rekao.
Umjesto toga iznio je svoju ideju o tome da
pronađu ljude koji su čuh zvuk motora. Malo se
sramio zato što nije rekao da je to zapravo Blomellova
zamisao.
To će biti kao u ratu - napomenuo je Rydberg. -
Kad su svi u Skaniji hodali uokolo i osluškivali zvuk
zrakoplova.
Možda od toga neće biti ništa - rekao je Wallander.
- Ali možemo pitati kolege iz drugih okruga. Osobno
ne mogu zamisliti da je riječ o nečem drugom osim o
prijevozu droge. Negdje su je trebah izbaciti.
Trebali bismo razgovarati s Malmöom - rekao je
Rydberg. - Ako oni shvate da je prodaja dramatično
porasla, moglo bi se povezati s tim. Mogu ih nazvati.
Nitko nije imao primjedbe. Wallander je završio
sastanak nekoliko minuta poslije devet sati.
Ostatak dopodneva proveo je radeći na zatvaranju
slučaja iz Skurupa i pripremanju materijala za Pera
Äkesona. Za podnevnog odmora otišao je u grad,
pojeo kobasicu „specijal” i kupio toaletni papir. Čak
je pomišljao navratiti u vinariju i kupiti dvije boce
vina. Baš kad je krenuo, sudario se sa Stenom
Widenom koji je upravo ulazio. Wallander je odmah
osjetio da zaudara na rakiju i vidio da je pripit.
Sten Widen bio je jedan od Wallanderovih
najstarijih prijatelja. Upoznali su se prije mnogo
godina i sprijateljili zbog zajedničkog zanimanja za
operu. Sten Widen radio je kod svojega oca u
Stjarnsundu gdje su posjedovah konjušnicu za
trkaće konje. Posljednjih godina susretah su sve
rjeđe. Kad je Wallander shvatio da Widen sve više
pije, povukao se.
Dugo se nismo vidjeh - rekao je Sten Widen.
Wallander se odmaknuo zbog njegova zadaha.
Widen je jako zaudarao po alkoholu.
Znaš kako je - rekao je Wallander. - Nekad dobro,
nekad loše.
Zatim su razmijenili nekoliko beznačajnih fraza.
Obojica su htjela što prije otići. Kako bi se ponovno
sreli manje nepripremljeni i u povoljnijim
okolnostima. Wallander je obećao da će ga nazvati.
- Upravo uvježbavam novoga konja- rekao je
Widen. - Imala je tako ružno ime da sam ga morao
promijeniti.
- Kako se sada zove?
- Traviata.
Sten Widen počeo se smijati. Wallander je
kimnuo. Zatim je svaki otišao svojim putom.
Wallander je nosio vrećice kući u u Ulicu
Mariagatan. U dva i petnaest ponovno je bio u
policijskoj upravi. Ondje je i dalje bilo jednako pusto.
Wallander je nastavio rješavati spise. Nakon slučaja
nanošenja tjelesnih ozljeda u Skurupu čekala ga je
provala u središtu Ystada, u ulici Pilgrim. Netko je
usred bijela dana razbio prozor i odnio iz kuće
različite vrijedne predmete. Wallander je odmahnuo
glavom nakon što je pročitao Svedbergov izvještaj.
Bilo je neshvatljivo da nitko od susjeda nije ništa
vidio.
Počinje U se strah širiti i u Švedskoj?, zapitao se.
Strah od pomaganja policiji u najjednostavnijim
slučajevima. Ako je tako, onda je stanje mnogo lošije
nego što sam vjerovao do sada.
Wallander se patio s materijalom i pisao
napomene o potrebnim ispitivanjima i potragama. No
nije imao nikakvih iluzija. Bez velike doze sreće ili
pouzdanih iskaza svjedoka nikad neće moći
rasvijetliti taj slučaj provale.
Nekoliko minuta prije pet u sobu je ušao
Martinsson. Wallander je uočio da pušta brkove i
bradu, ah nije ništa rekao o tome.
- Sjöbo je doista imao što reći - počeo je
Martinsson. - Jedan stariji čovjek cijelu je noć bio
vani i tražio je odbjegloga mladog bika. Sam Bog zna
kako je došao na pomisao da će ga naći u mraku.
Ali on je nazvao policiju u Sjöbeu i rekao kako je
netom poslije pet sati vidio neobična svjetla i čuo
buku motora.
- Neobična svjetla? Što je time htio reći?
- Zamolio sam kolege u Sjöbou da razgovaraju s
tim čovjekom. On se zove Fridell.
Wallander je kimnuo. - Svjetla i buka motora. To
bi moglo potvrditi pretpostavku da su nešto izbacili.
Martinsson je na Wallanderovu stolu raširio
zemljopisnu kartu. Pokazivao je prstom. Wallander je
vidio da se mjesto nalazilo unutar područja koje je
Blomell zaokružio.
 - Dobro obavljeno - rekao je Wallander. - Vidjet
ćemo hoće li nam to pomoći.
Martinsson je složio kartu. - Ako je to istina, onda
je situacija loša - rekao je. - Ako smo doista tako
nezaštićeni da bilo koji zrakoplov može ući u naš
zračni prostor i izbaciti drogu, a da pritom bude
nezamijećen.
- Očito se moramo naviknuti na to - odgovorio je
Wallander. - Ali slažem se s tobom, naravno.
Martinsson je otišao. Nedugo zatim Wallander je
otišao iz policijske uprave. Kod kuće si je iznimno
skuhao pravu večeru. U sedam i pol sjeo je sa šalicom
čaja u ruci pred televizor kako bi pogledao vijesti. Kad
je spiker počeo čitati, zazvonio je telefon. Bila je to
Emma. Htjela je izaći iz bolnice. Wallander je
pomislio kako on zapravo ne zna što želi. Još jednu
večer biti sam ih s Emmom. Nije bio siguran da je želi
vidjeti, ali pitao ju je ima li volje doći k njemu. Pristala
je. Wallander je znao da će ostati do ponoći. Onda će
se odjenuti i otići kući. Ne bi li se osokolio prije
susreta s njom, popio je dvije čaše viskija. Istuširao
se dok je čekao da se skuha krumpir. Na brzinu je
promijenio posteljinu i prljavu bacio u stari ormar u
kojem je bila već hrpa prljavog rublja.
Emma je došla poslije osam sati. Kad ju je
Wallander čuo na stubištu, pokajao se zbog svoje
odluke. Zašto nije mogao prekinuti s njom, kad ta
veza ionako nije imala budućnosti?
Ona je došla, nasmiješila se i Wallander ju je
pustio unutra. Bila je niska rasta, imala je smeđu
kosu i lijepe oči. Uključio je glazbu koju je voljela. Pili
su vino, a oko jedanaest sati otišli su u krevet.
Wallander je miško na Monu.
Poslije su oboje zaspali. Prije nego što je zaspao,
Wallander je osjetio da ga boli glava. Probudio se kad
se ona odijevala, ali pretvarao se da spava. Kad su
vrata zalupila, ustao je i popio vodu. Zatim se vratio
u krevet, još malo razmišljao o Moni i onda ponovno
zaspao.
Duboko je usnuo, ali čuo je telefon. Odmah se
probudio i osluhnuo. Zvonjava je prestala. Bacio je
pogled na sat na noćnom ormariću. Dva i petnaest.
To je značilo da se nešto dogodilo. Podigao je
slušalicu i pridigao se u krevetu.
Bio je to Näslund, policajac iz noćne službe.
- Gori u ulici Möllegatan - rekao je Näslund. - Na
uglu s ulicom Lilla Strandgatan.
Wallander je pokušavao zamisliti tu četvrt.
- Što gori?
- Prodavaonica pribora za šivanje sestara
Eberhardsson.
- Onda prvo moramo poslati vatrogasce i
redarstvenu policiju, zar ne?
- Oni su već ondje. Čini se da će kuća eksplodirati.
A sestre stanuju na katu.
- Niste li ih mogli izvesti van?
- Čini se da nismo.
Wallander nije trebao dugo razmišljati. Znao je da
se može učiniti samo jedno.
- Dolazim - rekao je. - Koga si još nazvao?
- Rydberga.
 - Mogao si ga pustiti da se naspava. Pozovi
Svedberga i Hanssona.
Wallander je spustio slušalicu. Ponovno je
pogledao na sat. Dva sata i sedamnaest minuta. Dok
se odijevao, razmišljao je o onome što je rekao
Naslund. Prodavaonica pribora za šivanje koja je
dignuta u zrak. To je zvučalo nevjerojatno. A ako se
vlasnice nisu uspjele spasiti, onda je bilo ozbiljno.
Kad je Wallander izašao na ulicu, bezuspješno je
tražio ključeve automobila. Opsovao je i potrčao
stubama gore u stan. Osjetio je kako teško diše.
Trebao bih opet igrati badminton sa Svedbergom,
pomislio je. Ostanem bez daha već nakon četvrte
stube.
U dva i pol Wallander se zaustavio u ulici
Hamngatan. Cijelo okolno područje bilo je ograđeno.
Osjetio je miris paljevine i prije nego što je otvorio
vrata automobila. Vatra i dim dizali su se do neba.
Vatrogasci su izašli sa svim vozilima za gašenje.
Drugi put u dva dana Wallander se susreo s Peterom
Edlerom.
- Izgleda loše - povikao je Edler ne bi li nadglasao
buku.
Kuća je bila u plamenu. Vatrogasci su upravo
polijevali vodom okolne kuće kako se vatra ne bi
proširila.
- Sestre? - glasno je upitao Wallander.
Edler je odmahnuo glavom. - Nitko nije izašao -
odgovorio je. - Ako su bile kod kuće, onda su unutra.
Imamo jednog svjedoka koji je rekao da je kuća
jednostavno odletjela u zrak. Očito je počela gorjeti
istodobno na svim mjestima.
Edler se izgubio kako bi zapovijedao gašenjem.
Hansson se pojavio pokraj Wallandera.
- Tko podmeće požar u prodavaonici pribora za
šivanje, kvragu? - upitao je.
Wallander je odmahnuo glavom. Nije imao
odgovor.
Mislio je na dvije sestre koje su vodile trgovinu
svih ovih godina otkako je on živio u Ystadu. Jednom
su on i Mona ondje kupili patentni zatvarač zajedno
od Wallanderovih odijela.
Sestre sada više nisu bile žive.
A ako Peter Edler nije bio u zabludi, onda je netko
podmetnuo požar kako bi usmrtio sestre.
 4.

Te noći svete Lucije 1989. godine Wallander je bdio

uz neku drugu svjetlost. A ne uz onu s Lucijinih
svijeća. Do jutra je ostao na požarištu. To tada je
poslao kući i Svedberga i Hanssona. Kad se Rydberg
pojavio, Wallander je i njemu rekao da ne treba
ostati. Noćna hladnoća i toplina od vatre nisu bile
dobre za njegovu reumu. Rydberg je dobio nekoliko
informacija, između ostalog i o tome kako su dvije
sestre, vlasnice trgovine, najvjerojatnije izgorjele, a
nakon toga je otišao kući. Peter Edler ponudio je
Wallanderu kavu. Wallander je sjedio u kabini jednog
vozila za gašenje vatre i pitao se zašto jednostavno
nije otišao kući i legao na spavanje umjesto što je
ostao ovdje i čekao da vatra bude ugašena. Nije našao
odgovor. S osjećajem nelagode prisjetio se prethodne
večeri. Odnos između njega i Emme Lundin bio je bez
strasti. Nešto kao nastavak bespredmetnog
razgovora koji su vodili prije toga.
Ne mogu tako dalje, pomislio je odjednom. Nešto
se mora dogoditi u mojem životu. Ubrzo, ubrzo. Dva
mjeseca koja su prošla otkako ga je Mona napustila
činila su mu se kao dvije godine.
Požar je bio ugašen ujutro. Kuća je izgorjela do
temelja. Došao je Nyberg. Čekah su da Peter Edler da
znak da Nyberg može s tehničarima stupiti na
zgarište iz kojeg se još dimilo.
Odjednom se pojavio Björk, besprijekorno odjeven
kao i uvijek, obavijen mirisom vodice za brijanje koji
je prodirao čak kroz miris požara. - Tužno je ovo -
rekao je. - Čujem da su vlasnice mrtve.
- To još ne znamo - odgovorio je Wallander. - Po
svemu sudeći, tako je, nažalost.
Björk je pogledao na sat.
Imam radni doručak s rotarijancima.
Björk je otišao.
- Još se gomba sa svojim predavanjima - rekao je
Wallander. Nyberg ga je upitno pogledao.
- Volio bih znati što govori o policiji i o našem radu
- napomenuo je Nyberg. - Jesi li već slušao koje
njegovo predavanje?
Nisam. No mislim da ne govori o svojem radu za
pisaćim stolom.
Stajali su bez riječi i čekah. Wallander je bio
promrznut i umoran. Cijela je četvrt i dalje bila
ograđena, ah novinari iz Usta Arbetet uspjeh su proći
ispod policijske vrpce. Wallander ga je poznavao
otprije. To je bio jedan od onih novinara koji su doista
najčešće pisah ono što je Wallander rekao, pa mu je
stoga rekao ono malo što je znao. Da i dalje ne mogu
potvrditi da je netko izgorio. Novinar je bio time
zadovoljan i otišao je.
Prošao je još jedan sat dok Peter Edler nije dao
znak za početak. Kad je Wallander noću otišao od
kuće, bio je toliko priseban da obuje gumene čizme i
sada su oprezno hodah po nagorjelim gredama i
srušenim zidovima što su ležali u crnosmeđoj
tekućini. Nyberg i nekoliko vatrogasaca oprezno su
prevrtah po zgarištu. Nakon manje od pet minuta su
zastah. Nyberg je dao Wallanderu znak da dođe k
njemu.
Tijela dviju osoba ležala se na međusobnoj
udaljenosti od jednog metra. Bila su spaljena do
neprepoznatljivosti. Wallander je pomislio kako je u
razdoblju od četrdeset osam sati dva puta ugledao
isti prizor.
Odmahnuo je glavom. - Sestre Eberhardsson -
rekao je. - Kako su se zvale imenom?
- Anna i Emilia - odgovorio je Nyberg. - No ne
znamo jesu li to doista one.
- A tko bi drugi mogao biti? - upitao je Wallander.
- Jedino su one živjele u toj kući.
- Doznat ćemo - odgovorio je Nyberg. - Ali za to
nam treba nekoliko dana, naravno.
Wallander se okrenuo i vratio se na ulicu. Peter
Edler stajao je ondje i pušio.
- Ti pušiš? - upitao je Wallander. - Nisam to znao.
- Ne često - odgovorio je Edler. - Samo kad sam
jako umoran.
- Ovaj požar moramo temeljito istražiti - rekao je
Wallander.
- Ja neću ništa reći prije nego što završi istraga -
odgovorio je Edler. - Ali ovaj požar je podmetnut.
Ništa drugo. Iako se možemo pitati zašto bi netko htio
ubiti dvije stare gospođe.
Wallander je kimnuo. Znao je da je Peter Edler bio
iznimno sposoban vatrogasni zapovjednik.
- Dvije stare gospođe koje su prodavale dugmad i
patentne zatvarače.
 Sada više nije bilo razloga za ostajanje. Wallander
je otišao sa zgarišta, ušao u svoj auto i odvezao se
kući. Doručkovao je i posavjetovao se s termometrom
koji pulover da navuče. Bio je to onaj isti kao i jučer.
U devet i dvadeset parkirao je auto ispred policijske
uprave. Martinsson je stigao u isto vrijeme.
Neuobičajeno kasno za njega, pomislio je Wallander.
Dao mu je objašnjenje, pa ga nije morao ništa pitati.
- Moja petnaestogodišnja nećakinja sinoć je došla
kući pijana - rekao je smrknuto. - To se još nije
dogodilo.
- Za sve postoji prvi put - rekao je Wallander.
Nije žalio za vremenom provedenim u
redarstvenoj policiji, kad je svečanost svete Lucije
uvijek bila iscrpljujuća, i sjećao se kako je prije
nekoliko godina nazvala Mona i rekla mu da je Linda
došla s proslave i povratila. Ona se veoma uzrujala.
Wallander je tada sve primio nekako smirenije i sada
se tome čudio. Pokušao je to reći i Martinssonu dok
su ulazili u policijsku zgradu. Ali Martinsson je
djelovao nepristupačno. Wallander je odustao od
svoje namjere i zašutio.
Zaustavili su se kod recepcije. Ebba im je prišla.
- Je li točno to što sam čula? Da su jadne Anna i
Etnika izgorjele?
- Bojim se da jest - odgovorio je Wallander.
Ebba je odmahnula glavom.
- Ja sam kod njih kupovala puceta od 1951.
godine - rekla je. - Uvijek su bile ljubazne. Ako ste
trebali nešto posebno, one bi to nabavile. I nije zato
bilo nimalo skuplje. Tko, za ime Boga, želi ubiti dvije
stare gospođe koje vode trgovinu priborom za
šivanje?
Ebba je druga koja to pita, pomislio je Wallander.
Prvo Peter Edler. A sad Ebba.
- Je li to čin nekog piromana? - upitao je
Martinsson. - Ako jest, onda je on izabrao neobično
prikladnu noć.
- Moramo pričekati - odgovorio je Wallander. - Ima
li što novo o zrakoplovu koji se srušio?
- Ja nisam ništa čuo. Ah Sjöbo bi htio razgovarati
s tim čovjekom koji je tražio odbjeglo tele.
- Za svaku sigurnost prvo nazovi ostale okruge -
podsjetio ga je Wallander. - Možda je još netko čuo
buku motora. Nema mnogo zrakoplova koji lete noću.
Martinsson je otišao. Ebba je dala Wallanderu
nekakav formular.
- Putno osiguranje za tvojeg oca - rekla je. -
Sretnik, pobjeći će od ovog vremena i vidjeti
piramide.
Wallander je uzeo papir i otišao u svoju sobu.
Nakon što je objesio jaknu, nazvao je u Löderup.
Nitko se nije javio, iako je pustio da telefon zvoni čak
petnaest puta. Njegov otac je vjerojatno bio vani u
atelijeru. Wallander je spustio slušalicu. Zna li on
uopće da sutra kreće na put, pomislio je. I da ću doći
po njega u šest i pol.
Wallander se radovao što će provesti nekoliko sati
s Lindom. Tomu je uvijek popravljalo raspoloženje.
Wallander je uzeo papire o provali u ulici
Pilgrimsgatan koje je dan prije ostavio na stolu. No
bio je zaokupljen sasvim drugim mislima. Što ako
sada imaju posla s piromanom? Posljednjih godina
bili su pošteđeni toga.
Prisilio se nastaviti raditi na istrazi provale, ali već
u deset i pol nazvao je Nyberg. - Mislim da bi trebao
doći ovamo - rekao je.- Na mjesto požara.
Wallander je znao da Nyberg zove samo ako je
nešto jako važno. Postavljati mu pitanja preko
telefona bilo bi gubljenje vremena. - Dolazim - rekao
je Wallander i spustio slušalicu.
Uzeo je jaknu i izašao iz zgrade. Autom mu je
trebalo samo nekoliko minuta do središta. Sada je
samo mah dio terena bio ograđen. No promet je
dijelom i dalje bio upućen na obilazne putove.
Nyberg je stajao i čekao na zgarištu iz kojega se i
dalje pušilo. Brzo je prešao na stvar.
- Ovo ovdje nije bilo samo podmetanje požara -
rekao je - nego ubojstvo.
- Ubojstvo?
Nyberg mu je dao znak da pođe za njim. Dva tijela
bila su izvučena iz ruševina. Kleknuli su pokraj
jednog tijela i Nyberg je olovkom pokazao na lubanju.
- Rupa od zrna - rekao je Nyberg. - Netko ju je
ustrijelio. Ako to uopće jest jedna od sestara. No
moramo poći od toga.
- Ovdje je isto tako - rekao je Noyberg i pokazao
mu. - Ustrijeljena u vrat.
- Netko ih je ustrijelio?
- Tako se čini, nažalost. Pravo smaknuće. Dva
pucnja u vrat.
 Wallanderu je bilo teško prihvatiti to što je rekao
Nyberg. Bilo je previše nestvarno, previše okrutno. No
isto je tako znao da Nyberg nikad nije govorio ono u
što nije bio siguran.
Vratih su se na ulicu. Nyberg je pokazao
Wallanderu malu plastičnu vrećicu. - Našli smo
jedno zrno - rekao je. - Još je bilo u lubanji. Drugo je
izašlo kroz čelo i rastopilo se u požaru. No forenzičari
to još moraju temeljito ispitati.
Wallander je pogledao Nyberga i pokušao
razmišljati. - Dakle, imamo dvostruko umorstvo koje
je netko htio prikriti požarom - rekao je.
Nyberg je odmahnuo glavom.
- Nije tako. Netko tko ubija dvije osobe pucajući
im u vrat sigurno zna da kosturi nikad ne izgore u
vatri. Jer to ipak nije peć iz krematorija.
Wallander je pomislio kako Nyberg cilja na nešto
važno. - Kakva je alternativa?
- da je ubojica htio prikriti nešto drugo.
- Što se može prikriti u trgovini priborom za
šivanje?
- To ćeš ti otkriti - odgovorio je Nyberg.
- Sastavit ću istražnu ekipu - rekao je Wallander.
- Počinjemo ujedan sat.
Pogledao je na sat. Bilo je jedanaest. - Možeš li
nam se pridružiti?
- Nisam još gotov ovdje - rekao je - ah dolazim.
Wallander je krenuo prema svojem autu. Ispunio
ga je osjećaj nestvarnosti. Tko je mogao imati motiv
za ubojstvo dviju starih gospođa koje su prodavale
igle i konce te patentne zatvarače? To je nadmašilo
sve što je do sada doživio. Vrativši se u policiju,
odmah je otišao u Rydbergovu sobu. Bila je prazna.
Wallander ga je pronašao u blagovaonici gdje je jeo
dvopek i pio čaj. Wallander je sjeo za njegov stol i
ispričao mu što je Nyberg otkrio.
- To nije dobro - rekao je Rydberg kad je
Wallander prestao govoriti. - Uopće nije dobro.
Wallander je ustao. - Vidimo se ujedan sat - rekao
je. - Neka se Martinsson do daljnjega bavi
zrakoplovom. Ali Hansson i Svedberg bit će tu.
Pokušat ću dovesti Äkesona. Jesmo li ikad imali što
slično?
Rydberg je nakratko razmislio. - Ne, koliko seja
sjećam. Prije dvadeset godina jedan je luđak sjekirom
udario konobara u glavu. Motiv je bio neplaćeni dug
od trideset kruna. Ne bih znao ništa drugo.
Wallander je neodlučno stajao pokraj stola. -
Pucanj u vrat - rekao je. - To nekako nije švedski.
- A što je švedski? - upitao je Rydberg. - Više nema
granica. Ni za zrakoplove ni za okrutne zločince.
Ystad je prije bio nekako po strani. Ono što se
događalo u Stockholmu, ovdje se nije događalo. Čak
i stvari koje su se događale u Malmöu, u gradiću kao
što je Ystad bile su iznimka. Ali to je vrijeme zacijelo
prošlo.
- Novo vrijeme zahtijevat će nove policajce, osobito
one za rad na terenu - rekao je Rydberg. - Ali ovakvi
kao što smo ti i ja, koji još znaju misliti, sve će manje
biti potrebni.
 Zajedno su išli hodnikom. Rydberg je teško
hodao. Rastali su se pred njegovim vratima.
- Jedan sat - rekao je Rydberg. - Dvostruko
ubojstvo dviju starica. Hoćemo U ga tako zvati?
Slučaj sa staricama?
- To mi se ne sviđa - rekao je Wallander. - Ne
shvaćam zašto bi netko ustrijelio dvije poštene stare
gospođe.
- Možda moramo početi baš s tim - zamišljeno je
rekao Rydberg. - Otkriti jesu li doista bile poštene,
kako, čini se, svi misle.
Wallander se začudio. - Što želiš time reći?
- Ništa- rekao je Rydberg i odjednom se počeo
smijati. - Osim možda to da ti katkad prebrzo izvodiš
neke zaključke.
U svojoj sobi Wallander je stao kod prozora i
zamišljeno promatrao par golubova koji su lepršali
oko vodenog tornja. Rydberg ima pravo, naravno,
pomislio je. Kao i uvijek. Ako ne postoje svjedoci, ako
nitko ne prijavi da je nešto vidio, moramo početi
upravo s tim: Tko su zapravo bile Anna i Emilia?
.

Ujedan sat okupili su se u sobi za sastanke. Hansson

je pokušao doći do Björka, ali nije uspio. No zato je
došao Per Äkeson.
Wallander ih je obavijestio o tome da su dvije žene
bile ubijene. U prostoriji je odmah zavladalo tmurno
raspoloženje. Očito su svi bar jednom bih u trgovini
priborom za šivanje. Zatim je Wallander dao riječ
Nybergu.
 - Tražimo po blatu - rekao je Nyberg. - Ali do sada
nismo našli ništa što bi bilo vrijedno spomena.
- Uzrok požara? - pitao je Wallander.
- Prerano je za to - odgovorio je Nyberg. - Ah
susjedi kažu da su čuli snažan prasak. Netko je to
opisao kao prigušenu eksploziju. I zatim je kuća za
nekoliko minuta bila sva u plamenu.
Wallander je pogledao oko sebe. - Budući da ne
vidimo nikakav neposredni motiv, za početak
moramo doznati što više podataka o sestrama. Je li
točno da one nemaju bliže rodbine? Živjele su same.
Zar se nikad nisu udavale? Koliko su bile stare,
zapravo? Ja ih pamtim kao stare tetiće otkako sam
došao ovamo.
Svedberg je odgovorio da je uvjeren da se Anna i
Emilia nisu nikad udavale i da nisu imale djece. Adi
on će to temeljito ispitati.
- Račun u banci - rekao je Rydberg koji je do tada
šutio. - Jesu li imale novca? Ispod madraca ili u
banci? O takvim stvarima postoje glasine. Može li to
biti razlog za umorstva?
- To ne bi moglo objasniti način počinjenja zločina
- rekao je Wallander. - Ali moramo naći odgovore na
ta pitanja. Moramo to znati.
Podijelili su među sobom rutinske poslove. To su
uvijek bih poslovi koji su oduzimali vrijeme, ali
morali su se obaviti na početku istrage.
U dva i petnaest Wallanderu je ostala samo još
jedna točka. - Moramo razgovarati s novinarima -
rekao je. - Ovo će zanimati masovne medije. Mora biti
prisutan i Björk, naravno. Alija bih bio sretan kad bi
moglo proći bez mene.
Na opće čuđenje Rydberg se ponudio da razgovara
s novinarima. Obično nije bio baš oduševljen takvim
nastupima, kao ni Wallander.
Sastanak je bio gotov. Nyberg se vratio na mjesto
događaja, Wallander i Rydberg ostah su u sobi za
sastanke.
- Moramo se nadati prijavama građana - rekao je
Rydberg. - Više nego u običnim slučajevima. Potpuno
je jasno da mora postojati motiv za umorstvo tih
sestara. A ja ne mogu zamisliti ništa drugo osim
novca.
- Imah smo to i prije - odgovorio je Wallander. -
Ljudi koji nisu imah ništa bih su napadnuti jer su
kružile glasine da imaju novca.
- Imam neke znance - rekao je Rydberg. - Usput
ću pokušati nešto doznati od njih.
Izašli su iz sobe za sastanke. - Zašto si se javio za
konferenciju za medije? - upitao je Wallander.
- Da ne moraš ti to raditi - odgovorio je Rydberg i
otišao u svoju sobu.
Wallander je uspio doći do Björka; bio je kod kuće
i imao je migrenu.
- Namjeravamo u pet sati održati konferenciju za
medije - rekao je Wallander. - Bilo bi dobro, naravno,
kad bi i ti mogao doći.
Doći ću - odgovorio je Björk. - Bez obzira na
migrenu.
 Istraga se zahuktavala polako, ali metodički.
Wallander je još jedanput pogledao požarište i
razgovarao s Nybergom koji je bio u ruševinama do
koljena. Zatim se vratio u policijsku upravu. Ali kad
je počela konferencija, udaljio se. Oko šest sati bio je
kod kuće. Ovaj put otac se javio kad ga je nazvao. -
Već sam se spakirao - rekao je otac.
Nadam se da jesi - rekao je Wallander. - Dolazim
u šest i pol. Ne zaboravi putovnicu i putnu kartu.
Ostatak večeri Wallander je proveo zapisujući sve
što je znao o noćnim događajima. Nazvao je Nyberga
kući i pitao kako je tekao posao.
Nyberg je rekao da polako napreduju. Sutradan
će nastaviti čim svane. Wallander je nazvao policijsku
upravu i pitao dežurnog službenika jesu li stigle
kakve prijave. No nije bilo ničega što bi mu se činilo
važnim.
Oko ponoći Wallander je otišao u krevet. Kako bi
bio siguran da će se probuditi na vrijeme, zatražio je
telefonsko buđenje.
Nije mogao zaspati iako je bio veoma umoran.
Pomisao na smaknuće dviju sestara nije mu dala
mira. .
Prije nego što je napokon zaspao, zaključio je da
će to biti dugotrajna i teška istraga. Osim ako ne
budu imali sreće pa pronađu rješenje odmah na
početku.
Sutradan je ustao u pet sati. Točno u šest i pol
skrenuo je u dvorište kuće u Löderupu.
 Njegov otac sjedio je na kovčegu u dvorištu i čekao
je.
 5.

Vozili su po mraku u Malmö. Promet iz ostatka

Skanije u smjeru Malmöa, kamo su mnogi putovali
svaki dan, još nije bio u punom zamahu. Wallanderov
otac bio je u odijelu, a na glavi je imao neobičan
tropski šešir koji nije vidio nikad prije. Pretpostavljao
je da ga je otac kupio na kakvoj tržnici ili
staretinarnici. No nije ništa rekao. Nije čak niti pitao
je li ponio putovnicu i kartu.
- Znači, ti putuješ - bilo je sve što je rekao.
- Da - odgovorio je otac. - Napokon.
Wallander je osjetio da otac ne želi razgovarati.
Tako se mogao usredotočiti na vožnju i baviti
vlastitim mislima. Ono što se dogodilo u Ystadu
uznemirilo ga je i pokušavao je to shvatiti. Zašto bi
tko namjerno pucao dvjema starim ženama u vrat?
Nije znao odgovor. Nije bilo nikakvog smisla,
nikakvih objašnjenja. Samo to okrutno i neshvatljivo
smaknuće.
Kad su skrenuli na malo parkiralište kod
terminala za leteće brodove, Linda ih je ondje već
čekala. Wallandera je malo zaboljele što je prvo
zagrlila djeda, a ne njega. Djedu je rekla da joj se
sviđa njegov šešir i mislila je da mu ga je on dao.
Volio bih da i ja imam tako lijepu kapu - rekao je
Wallander kad je zagrlio kćer. Laknulo mu je kad je
vidio da ona tog jutra nije odjenula ništa napadno.
To se često događalo i njemu je uvijek smetalo. Sad
mu je odjednom sinulo da je to možda naslijedila od
djeda. Ili joj je on možda bio nadahnuće.
Otpratili su njegova oca u terminal. Wallander je
platio njegovu kartu. Nakon što se ukrcao, oni su još
stajali vani u mraku i gledali kako brod odlazi.
Nadam se da ću biti kao on kad ostarim - rekla je
Linda.
Wallander nije odgovorio. On se više od svega
bojao da će biti kao otac kad ostari.
Zajedno su doručkovali u restoranu na
željezničkom kolodvoru. Wallander nije bio gladan
tako rano, kao i obično. Ah kako Linda ne bi počela
raspravljati o tome kako se ne brine o sebi, napunio
je tanjur različitim vrstama narezaka i pojeo nekoliko
kriški prepečenca.
Promatrao je kćer koja je gotovo neprekidno
govorila. U tradicionalnom i površnom smislu nije
bila lijepa, ah imala je u sebi nešto određeno i
samostalno. Nije bila od onih žena koje su se po
svaku cijenu htjele svidjeti muškarcima koji bi im se
našli na putu. Od koga je naslijedila pričljivost, nije
znao. I on i Mona bih su više šutljivi. To ga je svaki
put oraspoložilo. Opet je govorila o tome kako će
postati tapetarka. Pričala je kakve mogućnosti
postoje i kakve su poteškoće, proklinjala činjenicu da
gotovo nema više obrazovnih programa za to i na
kraju ga iznenadila vizijom budućnosti kako će
jednoga dana otvoriti radionicu u Ystadu.
Šteta što ni ti ni mama nemate novca - rekla je. -
Kad biste ga imah, mogla bih otići u Francusku i
ondje izučiti zanat.
 Wallander je znao da mu ona time ne predbacuje
što nije imućan, ali ipak ga je zaboljelo.
Mogu uzeti kredit. I običan policajac je vjerojatno
kreditno sposoban.
Kredit se mora vratiti - odgovorila je. - Ti si ipak
kriminalistički inspektor.
Zatim su razgovarali o Moni. Wallander je sa
zadovoljstvom slušao kako se Linda žali na Monu jer
je ona kontrolira u svemu što radi.
- Uz to, ja ne volim Johana - rekla je na kraju.
Wallander ju je upitno pogledao. - Tko je to?
- Njezin novi tip!
- Ja sam mislio da je ona u vezi s nekim tko se
zove Soren.
- To je gotovo. Sada se zove Johan i ima dva
bagera.
- A ti ga ne voliš?
Slegnula je ramenima. - On je tako glasan. I
mislim da u životu nije pročitao nijednu knjigu.
Subotom dolazi kući i donese Batmana. Odrastao
muškarac. Zamisli!
Wallander je osjetio olakšanje zato što nikad nije
kupovao stripove. Znao je da Svedberg povremeno
kupuje Supermana. Često je i on znao prelistati koji
svezak kako bi oživio osjećaj iz djetinjstva, ali nikad
više nije čitao stripove.
- To ne zvuči dobro - rekao je. - Mislim da se ti ne
slažeš dobro s Johanom.
 - Nije riječ toliko o njemu i meni - odgovorila je. -
Problem je u tome što ja ne shvaćam što mama nalazi
u njemu.
- Doseli se k meni - rekao je Wallander. - I dalje
imaš svoju sobu u mojem stanu, to znaš.
- Već sam razmišljala o tome - rekla je. - Ali ne
mislim da bi to bilo dobro.
- Zašto ne?
- Ystad je premalen. Poludjela bih kad bih ondje
živjela. Možda poslije, kad budem starija. Postoje
mjesta na kojima jednostavno ne možeš živjeti kad si
mlad.
Wallander je shvatio što je mislila reći. Čak se i
razvedenim muškarcima u četrdesetima grad poput
Ystada mogao činiti skučenim.
- A ti? - pitala je.
- Na što misliš?
- Pa što misliš? Na žene, naravno.
Wallander je načinio grimasu. Uopće nije imao
volje govoriti o Emmi Lundin.
- Daj oglas - predložila je Linda. - Muškarac u
najboljim godinama traži ženu. Dobio bi mnogo
odgovora.
- Sigurno - odgovorio je Wallander. - I onda bismo
već nakon pet minuta samo zurili jedno u drugo i
uvidjeli da si nemamo što reći.
Opet ga je iznenadila.
- Ali treba ti samo žena s kojom možeš otići u
krevet - rekla je. - Nije dobro da budeš nezadovoljen.
 Wallander se trgnuo. Takvo što mu nije još nikad
rekla. - Imam sve što mi treba - odgovorio je izvlačeći
se.
- Zar ne možeš govoriti o tome?
- Nema se tu što reći. Medicinska sestra.
Simpatična je. Problem je samo u tome što ja više
značim njoj nego ona meni.
Linda više nije postavljala pitanja. Wallander se
pitao kako izgleda njezin seksualni život. No sama
pomisao na to izazvala je u njemu tako proturječne
osjećaje da je nije mogao ništa pitati o tome.
Sjedili su u restoranu do poslije deset sati. Zatim
ju je htio odvesti kući, ali morala je još nešto obaviti.
Rastali su se na parkiralištu. Wallander joj je dao
tristo kruna.
- Ne trebaš mi ništa davati - rekla je.
- Znam. Ah ipak uzmi.
Zatim je gledao kako odlazi prema gradu. Pomislio
je kako je to njegova obitelj. Kći koja ide svojim
putom. I otac koji sjedi u avionu na putu u vrući
Egipat. Njegov odnos s oboma bio je složen. Nije samo
otac znao biti težak, nego i Linda.
Ujedan i pol ponovno je bio u Ystadu. Na povratku
mu je bilo lakše misliti na ono što ga sada čeka.
Susret s Lindom dao mu je novu snagu. Bar za nešto,
rekao je sam sebi. To je put kojim moramo ići.
Zaustavio se na ulazu u Ystad i pojeo hamburger.
Ujedno se zakleo da će to biti zadnji u ovoj godini.
 Kad je došao na recepciju u policijskoj upravi,
Ebba ga je pozvala k sebi. Djelovala je napeto. - Björk
želi razgovarati s tobom - rekla je.
Wallander je prvo objesio jaknu u svojoj sobi, a
zatim otišao k Björku koji ga je odmah primio.
Björk je stajao iza pisaćeg stola. - Moram reći da
sam neugodno iznenađen - rekao je.
- Zašto?
- Zato što si privatnim poslom išao u Malmö dok
se nalazimo usred teške istrage ubojstva. Za koju si,
usput, ti odgovoran.
Wallander nije mogao vjerovati svojim ušima. To
se još nikad nije dogodilo. Iako je Björk imao mnogo
bolje razloge nego sada. Wallander je prevrtio sve
istrage u kojima je radio na svoju ruku, bez ičijeg
znanja.
- To je bilo veoma neprimjereno - zaključio je
Björk. - Naravno, nećeš dobiti službeni ukor. Ali,
kako sam rekao, bilo je bezobzirno.
Wallander je zurio u Björka. Zatim se okrenuo i
izašao bez riječi. Na pola puta do svoje sobe okrenuo
se i vratio, otvorio vrata Björkove sobe i rekao
stisnuvši zube: - Neću dopustiti da me gnjaviš. Samo
da znaš. Radije mi daj službeni ukor ako želiš. Ali
nemoj mi govoriti gluposti. Ne postupaj tako sa
mnom.
Zatim je otišao. Osjetio je kako mu izbija znoj. No
nije mu bilo žao. Njegov postupak bio je nužan i nije
bio ni najmanje zabrinut zbog mogućih posljedica.
Njegov položaj u policijskoj upravi bio je veoma
dobar.
 Donio sije kavu iz blagovaonice i sjeo za pisaći
stol. Znao je da Björk u Stockholmu pohađao različite
tečajeve za vodeće kadrove. Vjerojatno je naučio da
mora redovito okupljati svoje ljude kako bi poboljšao
ozračje na radnom mjestu. Ah u ovom je slučaju već
na početku izabrao pogrešnu osobu.
Uz to, pitao se tko je Björku rekao da je on ovog
dopodneva vozio svojeg oca u Malmö. Bilo je više
mogućnosti. Wallander se više nije sjećao kome je
govorio o očevu putovanju u Egipat.
No sasvim sigurno to nije bio Rydberg. Björk je
Rydberga u najboljem slučaju smatrao nužnim
administrativnim zlom. A Rydberg je uvijek bio
lojalan svojim kolegama. Iako se njegova lojalnost
nije mogla kupiti; on nikad ne bi prikrio ako bi tko od
njegovih kolega povredio službenu dužnost. Rydberg
je u tom slučaju bio prvi koji bi reagirao.
Odjednom se na vratima pojavio Martinsson i
prekinuo ga u razmišljanju.
- Imaš li vremena?
Wallander je kimnuo, pokazaujući na stolicu s
druge strane pisaćeg stola.
Prvo su razgovarah o požaru i umorstvu sestara
Ebershardsson. AR Wallanderje naslućivao da je
Martinsson došao zbog nečega sasvim drugog.
- Riječ je o zrakoplovu - rekao je. - Kolege u Sjöbeu
radih su brzo. Pronašli su jedno mjesto jugozapadno
od naselja gdje se noću navodno vidjelo svjetlo.
Koliko sam shvatio, to je mjesto na kojem nema kuća.
Iz toga bi se moglo zaključiti da su ondje trebah nešto
izbaciti.
 - Misliš da su to bila signalna svjetla?
- To bi bila jedna od mogućnosti. Uz to, područje
je premreženo malim cestama. Lako mu je prići i lako
je brzo nestati.
- To ide u prilog mojoj teoriji - rekao je Wallander.
- Imam još nešto - nastavio je Martinsson. -
Kolege u Sjöbeu bili su vrlo marljivi. Provjerili su tko
živi ondje u blizini. Većinom seljaci, naravno. No
naišli su i na jednu iznimku.
Wallander je naćulio uši.
- Postoji jedno imanje koje se zove Langelunda -
nastavio je Martinsson. - Već nekoliko godina ondje
povremeno borave ljudi koji stvaraju probleme
policiji u Sjöbeu. Ljudi su dolazili i odlazili, vlasnički
su odnosi nejasni, a zaplijenjena je i droga. Manje
količine. Ali ipak.
Martinsson je protrljao čelo. - Kolega s kojim sam
razgovarao, Göran Brunberg, naveo je nekoliko
imena. Nisam slušao pozorno. Ali kad sam spustio
slušalicu, počeo sam razmišljati. Jedno od imena bilo
mi je nekako poznato. Iz slučaja kojim smo se bavili
nedavno.
Wallander se uspravio na stolici. - Ne misliš li
možda da ondje živi Yngve Leonard Holm? Da se
ondje skriva?
Martinsson je kimnuo. - Točno. Trebalo mi je
vremena da to shvatim.
Kvragu, pomislio je Wallander. Znao sam da nešto
s njim nije u redu. Čak sam pomislio i na zrakoplov.
Ah bili smo prisiljeni pustiti ga.
 - Dovest ćemo ga ovamo - rekao je Wallander i
udario šakom o stol.
- Upravo sam to rekao kolegama u Sjöbou, kad
sam shvatio o kome je riječ - rekao je Martinsson. -
Ali kad su oni došli u Langelundu, Holm je već
nestao.
- Kako to misliš?
- Nestao, otišao, pobjegao. On je stanovao ondje.
Iako je posljednjih godina bio prijavljen u Ystadu. I
ovdje u Ystadu sagradio je veliku vilu. Kolege su
razgovarali s nekoliko susjeda. Prilično neugodni
tipovi, ako sam ih dobro shvatio. Holm je jučer bio
ondje. Ali onda je nestao. I otada ga nitko nije vidio.
Ja sam otišao do vile u Ystadu, ali ona je zaključana.
Wallander je na trenutak razmislio. - Dakle, bilo
je neobično što je Holm otišao?
- Ostali stanari očito su bili uznemireni.
- Drugim riječima, to bi moglo nešto značiti -
rekao je Wallander.
- Miško sam da bi Holm mogao biti jedan od
dvojice putnika u zrakoplovu koji se srušio.
- Ne bih rekao - odgovorio je Wallander. - To bi
značilo da se zrakoplov negdje spustio i pokupio ga.
A takvo mjesto kolege u Sjöbeu nisu našli, zar ne?
Improviziranu pistu. Ujedno, to narušava vremenski
raspored.
- Sportski zrakoplov s dobrim pilotom treba
možda samo malu ravnu površinu za spuštanje i
polijetanje.
 Wallander nije bio siguran. Možda je Martinsson
imao pravo. Premda je sumnjao u to. Istodobno, nije
mu bilo teško zamisliti da je Holm bio upleten u
mnogo veće poslove s drogom nego što su do sada
pretpostavljali.
- Moramo nastaviti raditi na tome - rekao je
Wallander. - Nažalost, ti ćeš pritom biti sam. Mi ostali
moramo se pobrinuti za ubijene sestre.
- Naslućujete li kakav motiv?
- Nemamo ništa drugo osim neshvatljivog
smaknuća i požara s eksplozijom. Ah ako postoji
nešto u hrpi pepela, Nyberg će to pronaći.
Martinsson je otišao. Wallander je primijetio kako
mu misli lutaju od palog zrakoplova do požara. Bila
su dva sata. Njegov otac vjerojatno je već sletio u
Kairo, ako je zrakoplov poletio na vrijeme iz
Kastrupa. Zatim mu je palo na um Björkovo čudno
ponašanje. Osjetio je kako se ponovno uzrujao, ali i
kako je ujedno bio zadovoljan što je šefu rekao svoje
mišljenje.
Budući da se nije mogao usredotočiti na spise,
ponovno se odvezao na mjesto požara. Nyberg i ostali
tehničari stajali su u blatu do koljena. Miris paleža i
dalje je bio oštar.
Nyberg je ugledao Wallandera i došao na ulicu. -
Ederovi ljudi kažu da je gorjelo uz vrlo visoku
temperaturu. - Sve se rastopilo. A to, naravno,
osnažuje teoriju da je riječ o podmetnutom požaru
koji je istodobno buknuo na nekoliko mjesta. Možda
s pomoću benzina.
 - Moramo uhvatiti one koji su to učinili - rekao je
Wallander. - To bi bilo najbolje - odgovorio je Nyberg.
- Već mislim kako je sve ovo djelo nekog luđaka.
- Ili baš suprotno - rekao je Wallander. - Netko tko
je doista znao što želi.
- U trgovini s priborom za šivanje? Kod dviju
neudanih starih sestara?
Nyberg je s nevjericom odmahnuo glavom i vratio
se k izgorjeloj kući.
Wallander se prošetao do luke. Imao je potrebu za
svježim zrakom. Bilo je nekoliko stupnjeva ispod nule
i nije puhao vjetar. Zastao je ispred kazališta i vidio
da je na programu gostujuća predstava iz
Rikstheatera. Strindbergova Igra snova. da je to
opera, pomislio je, onda bih išao. Ali ovako je
oklijevao.
Došao je na mol za sportske čamce. Iz velikog
terminala upravo se otisnuo trajekt za Poljsku.
Utonuo u misli, pitao se koliko se automobila tim
trajektom krijumčari iz Švedske.
Tek u tri i pol vratio se u policijsku upravu. Pitao
seje li se njegov otac snašao u hotelu. I hoće li ga
Björk opet gnjaviti zbog nedopuštenog izostanka s
posla. U četiri sata okupio je kolege u sobi za
sastanke. Razgovarali su o svemu što se dogodilo
toga dana. I dalje je sve bilo jako oskudno.
- Veoma oskudno - rekao je Rydberg. - Usred
Ystada izgori kuća, a nitko nije uočio ništa neobično.
Svedberg i Hansson izvijestili su o onome što su
doznali. Ni jedna sestra nikad nije bila udana. Imale
su mnogo daljnjih rođaka, sestrična i bratića u
drugom koljenu. No nitko od njih nije živio u Ystadu.
Trgovina priborom za šivanje nije poslovala s velikim
dobitkom. Nisu pronašli ni novčanice u velikom
iznosu. Hansson je otkrio sef u jednoj trgovačkoj
banci. No nije bilo ključeva, pa je Per Akesson bio
prisiljen zatražiti nalog za otvaranje sefa. Hansson je
vjerovao da će se to obaviti sljedećeg dana.
Zatim je u prostoriji zavladala tišina.
- Mora postojati nekakav motiv - rekao je
Wallander. - Pronaći ćemo ga kad- tad. Samo
moramo biti strpljivi.
- Tko je poznavao te dvije sestre? - upitao je
Rydberg. - Sigurno su imale prijatelje, a tu i tamo i
malo slobodnog vremena, kad nisu bile u dućanu.
Jesu h na bilo koji način sudjelovale u životu
zajednice? Jesu li odlazile na odmor? Ja i dalje
mislim da samo grebemo po površini.
Wallander je zaključio da je Rydberg razdražljiv.
Sigurno ima jake bolove, odmah je pomislio
Wallander. Pitam se što mu je zapravo. Što ako to nije
samo reuma?
Nitko nije imao nikakvih primjedbi na Rydbergove
riječi. Rad se mora nastaviti i produbiti.
.

Wallander je ostao u uredu gotovo do osam sati. Na

svoj način složio je činjenice koje su imali o sestrama
Eberhardsson. Kad je ponovno pročitao sve što je
napisao, vidio je kako je to zapravo bilo veoma
oskudno. Nisu imali nikakav trag.
 Prije nego što je izašao uz ureda, nazvao je
Martinssona kući i on mu je rekao da se Holm još nije
pojavio.
Wallander je krenuo kući. Trebalo mu je vremena
da upali motor. Ljutito je odlučio da će uzeti kredit i
što prije kupiti novi auto.
Kad je stigao kući, upisao se na raspored u
praonici rublja i poslije otvorio konzervu s
kobasicama. Nakon što je s tanjurom na koljenima
sjeo pred televizor, zazvonio je telefon. Bila je to
Emma. Pitala je može li svratiti.
- Ne večeras - odgovorio je Wallander. - Sigurno si
čitala o požaru i o dvjema sestrama. Trenutačno
imamo mnogo posla u vezi s tim.
Imala je razumijevanja. Spustivši slušalicu,
Wallander se pitao zašto joj nije rekao istinu. Da više
ne želi biti s njom. Iako bi bilo neoprostivo kukavički
da joj je to rekao telefonom. Očito će se morati
potruditi ijedne večeri otići k njoj. Obećao je sam sebi
da će to učiniti čim bude imao vremena.
Pojeo je kobasice koje su se već ohladile. Bilo je
devet sati.
Telefon je ponovno zazvonio. Wallander je ljutito
odložio tanjur i podignuo slušalicu.
Bio je to Nyberg. Još se nalazio na požarištu i zvao
je iz policijskog vozila. - Mislim da smo sada našli
nešto - rekao je. - Jedan sef. Posebne vrste, koji može
izdržati velike temperature.
- Kako to da ga niste pronašli prije?
 - Dobro pitanje - odgovorio je Nyberg, ali nije
djelovao uvrijeđeno. - Ah sef je bio položen u temelje
kuće. Ispod blata pronašli smo otvor koji je bio dobro
toplinski izoliran. Kad smo ga otvorih, ugledah smo
šupljinu. I ondje se nalazio sef.
- Jeste li ga otvorih?
- Čime? Nema nikakvih ključeva. To neće biti lako
otvoriti.
Wallander je pogledao na sat. Devet i deset. -
Dolazim - rekao je. - Možda si pronašao ono što smo
tražili.
Kad je Wallander htio krenuti, motor nije
proradio. Odustao je i otišao pješice do ulice
Hamngatan.
Dvadeset minuta do deset stajao je pokraj
Nyberga i gledao u osvijetljeni sef.
Nekako u isto vrijeme počela je padati
temperatura i zapuhao je vjetar s istoka.
 6.

Malo poslije ponoći 15. prosinca Nyberg i njegovi

ljudi uspjeli su dizalicom podići sef. Utovarili su ga
na kamion i odmah odvezli u policijsku upravu. No
prije nego što su Nyberg i Wallander otišli s mjesta
događaja, Nyberg je pregledao rupu u temeljima
kuće.
- Ovo nije staro koliko i kuća - rekao je. - Mislim
da je naknadno iskopana zbog ovog sefa.
Wallander je kimnuo, ali nije ništa rekao.
Razmišljao je o sestrama Eberhardsson. O motivu
koji nedostaje. Sada su ga možda pronašli, iako još
nisu znali što je u sefu.
Ali to možda zna netko drugi, pomislio je
Wallander. Ne samo da sef postoji, nego i što se nalazi
u njemu.
Izašli su na ulicu.
- Može li se sef otvoriti? - upitao je Wallander.
- Naravno - odgovorio je Nyberg. - Ah za to je
potreban poseban aparat za varenje. Ovo je sef o
kakvom običan lopov ne bi mogao niti sanjati.
- Moramo ga Što prije otvoriti.
Nyberg je skinuo kombinezon. Gledao je u
Wallandera s nevjericom.
- Zar misliš da sef trebamo otvoriti ove noći?
- Volio bih to - rekao je Wallander. - Riječ je o
dvostrukom umorstvu.
 - Nećemo moći - rekao je Nyberg. - Tek sutra mogu
doći do ljudi s tim specijalnim aparatom za varenje.
- Jesu li oni ovdje u Ystadu?
Nyberg je nakratko razmišljao. – Ima jedna
radionica koja opslužuje vojsku - rekao je. - Oni
sigurno imaju upotrebljive aparate za varenje. Mislim
da se zove Fabricius. U Industrijskoj ulici.
Wallander je opazio da je Nyberg jako umoran.
Bilo bi ludo kad ga sad ne bi poslao kući. A ni on sam
nije mogao nastaviti do jutra.
- Sutra ujutro u sedam - rekao je Wallander.
Nyberg je kimnuo.
Wallander je pogledom potražio svoj auto. Onda
se sjetio da ga nije mogao upaliti. Nyberg ga je mogao
odvesti kući. No radije je išao pješice. Vjetar je bio
hladan. Najednom izlogu u Stora Ostergatan nalazio
se termometar. Šest stupnjeva ispod nule. Zima se
primiče, pomislio je Wallander. Ubrzo će stići.
.

Minutu do sedam, 15. prosinca ujutro, Nyberg je

ušao u Wallanderov ured. Pred njim je bio otvoren
telefonski imenik. Već je pogledao sef koji se nalazio
u prostoriji pokraj trenutačno prazne recepcije.
Jedan od policajaca kojima se bližio kraj noćne
službe rekao im je kako su unijeli sef s pomoću
viličara. Wallander je kimnuo. Vidio je tragove ispred
staklenih vrata i da je savijena jedna šarka na
vratima. Björk neće biti sretan zbog toga, pomislio je.
No morat će to podnijeti. Wallander je bezuspješno
pokušavao pomaknuti sef s mjesta. Pitao se što je to
u njemu. Ih je možda prazan?
 Nyberg je nazvao radionicu u Industrijskoj ulici.
Wallander je otišao po kavu. U tom trenutku došao
je Rydberg. Wallander mu je rekao za sef.
- Kao što sam i naslućivao - rekao je Rydberg. -
Jako malo znamo o tim sestrama.
- Upravo čekamo aparat za varenje kako bismo
otvorili sef - rekao je Wallander.
- Nadam se da ćeš me pozvati prije nego što
otvorite to čudo - rekao je Rydberg. - To će biti
zanimljivo.
Wallander se vratio u svoju sobu. Imao je dojam
da Rydberg danas nema tako velike bolove.
Nyberg je završio s razgovorom kad je Wallander
došao s kavom.
Upravo sam razgovarao s Rubenom Fabriciusom
- rekao je. - On vjeruje da će otvoriti sef. Dolaze za
pola sata.
- Javi mi kada dođu - rekao je Wallander.
Nyberg je izašao iz ureda. Wallander je mislio na
oca koji je bio u Kairu. Nadao se da su njegovi
doživljaji bili u skladu s očekivanjima. Gledao je
cedulju s telefonskim brojem hotela, Mena House, i
pitao se treba li nazvati. No odjednom više nije bio
siguran koliko je ondje sati i postoji li uopće
vremenska razlika. Odustao je od svega i umjesto
toga nazvao Ebbu i pitao je tko je već stigao na posao.
- Martinsson se javio i rekao da je na putu u Sjöbo
- odgovorila je. - Svedberg još nije došao. Hansson se
tušira. Mislim da mu je kod kuće puknula vodovodna
cijev.
 - Uskoro ćemo otvarati sef - rekao je Wallander. -
Moglo bi biti buke.
- Upravo sam ga pogledala - rekla je Ebba. -
Mislila sam da su sefovi veći.
- U takvom kao što je ovaj sigurno ima mnogo
mjesta.
- Uf! Da.
Wallander se poslije pitao što je htjela reći tim
svojim posljednjim komentarom. Je li očekivala da se
u sefu nalazi truplo kakvog djeteta? Ih odsječena
glava?
Hansson se pojavio na vratima. Kosa mu je bila
potpuno mokra.
- Sad sam razgovarao s Björkom - rekao je veselo.
- Rekao je da su ulazna vrata policijske uprave noćas
oštećena.
Hansson još nije čuo za sef. Wallander mu je sve
objasnio.
- Možda čemu tu pronaći motiv - rekao je
Hansson.
- U najboljem slučaju - odgovorio je Wallander. -
U najlošijem slučaju sef će biti prazan. A onda ćemo
znati još manje nego sada.
- Možda ga je ispraznio onaj tko je ubio sestre -
dodao je Hansson. - Možda je jednu ubio, a drugu
zatim prisilio da otvori sef?
I Wallander je već na to pomislio. No nešto mu je
govorilo da nije bilo tako. Nije znao odakle mu taj
osjećaj.
 U osam sati varioci su pod vodstvom Rubena
Fabriciusa počeli rezati sef. Bio je to težak posao čega
se Nyberg i pribojavao.
- Specijalni čelik - rekao je Fabricius. - Običan
obijač sefova ne bi ga otvorio dok je živ.
- Ne bi li se mogao otvoriti eksplozivom? - upitao
je Wallander.
- U tom slučaju postoji opasnost da se sruši cijela
zgrada - odgovorio je Fabricius. - Sef bi se trebao prije
toga iznijeti na otvoreno. Ali katkad je potrebno
mnogo eksploziva da se sef razbije na komadiće.
Sadržaj bi izgorio ili bi se pretvorio u prah.
Fabricius je bio visok, snažan muškarac kojije
svaku rečenicu završavao kratkim smijehom. -
Ovakav sef sigurno stoji sto tisuća kruna - rekao je i
nasmijao se.
Wallander ga je začuđeno pogledao. - Tako
mnogo?
- Sigurno.
Jedno je bilo jasno u svakom slučaju, pomislio je
Wallander i prisjetio se jučerašnjeg izvještaja o
financijskom stanju ubijenih sestara. Sestre
Eberhardsson imale su mnogo više novca nego što su
to prikazale poreznom uredu. Raspolagale su
dohotcima koje nisu navele. Ah što se može prodavati
u trgovini s priborom za šivanje, a da je tako
vrijedno? Zlatne niti? Dijamantna puceta za
manžete?
U devet i petnaest isključeni su aparati za varenje.
Fabricius je kimnuo Wallanderu i nasmješio se. -
Gotovo je - rekao je.
 Došli su Rydberg, Hansson i Svedberg. Nyberg je
cijelo vrijeme pratio rad. Fabricius je otpiračem
odvalio stražnju stijenku koja je bila razrezana
aparatima za varenje. Svi koji su stajali oko sefa
ispružili su vratove. Wallander je ugledao mnogo
paketića umotanih u plastiku. Nyberg je uzeo jedan
paketić s vrha. Plastika je bila bijela i oblijepljena
prozirnom vrpcom. Nyberg je stavio paketić na jednu
stolicu i razrezao ljepljivu vrpcu. Unutra je bio debeli
svežanj novčanica. Novčanice od sto američkih
dolara. Bilo je deset svežnjeva od deset tisuća dolara.
Nije loše - rekao je Wallander. Oprezno je izvukao
jednu novčanicu i podignuo je prema svjetlu. Činilo
se da je prava.
Nyberg je izvadio sve paketiće i otvarao ih redom.
Fabricius je stajao straga i nasmiješio se svaki put
kad bi se otvorio novi svežanj.
Ostalo ćemo ponijeti u sobu za sastanke - rekao
je Wallander.
Zatim je zahvalio Fabriciusu i dvojici koji su
otvorih sef.
Pošaljite nam račun. Bez vas nikad ne bismo
uspjeh otvoriti sef.
Mislim da će ovo biti besplatno - rekao je
Fabricius. - To je bio doživljaj za stručnjake. Veoma
korisno iskustvo.
Možda ne bi trebalo javiti na velika Zvona Što se
nalazilo u sefu - rekao je Wallander, pokušavajući
pridati važnost svojim riječima.
Fabricius se nasmiješio i pozdravio ga. Wallander
je vidio da to nije bilo ironično.
 Kad su otvorili sve paketiće i izbrojili svežnjeve,
Wallander je izračunao iznos. Najviše je bilo
američkih dolara. No bilo je i engleskih funta i
švicarskih franaka. - Mislim da ima približno pet
milijuna švedskih kruna. - Nije baš za kikiriki.
- Više novca ne bi niti stalo u sef - rekao je
Rydberg. - Ali ako je taj novac bio motiv, onda
počinitelj, ili počinitelji, nisu dobili ono što su htjeli.
- A ipak imamo nekakav motiv - rekao je
Wallander. - Ovaj sef bio je skriven. Nyberg misli da
se ondje nalazio već nekoliko godina. Sestre su
vjerojatno smatrale da ga trebaju nabaviti jer su
morale pohraniti ili sakriti mnogo novca. Gotovo sve
dolarske novčanice potpuno su nove. Moramo
doznati njihovo podrijetlo. Jesu h u Švedsku stigle
legalnim ili ilegalnim putom? Trebamo i što prije
dobiti odgovore na mnoga pitanja. S kim su sestre
bile u kontaktu? Kakve su navike imale?
- Moramo znati i za one loše - rekao je Rydberg. -
One su najčešće jednako važne kao i ostale.
Potkraj sastanka u prostoriju je ušao Björk.
Zaprepastio se kad je na stolu ugledao hrpu novca. -
O ovo se mora točno popisati - rekao je nakon što je
Wallander s određenim naporom objasnio što se
dogodilo. - Naravno da ništa ne smije nestati. Pitam
se i što se dogodilo s ulaznim vratima.
- Nesreća na radu - odgovorio je Wallander. - Kad
je viličar trebao unijeti sef.
To je rekao tako odlučno da Björk nije mogao
ništa prigovoriti.
 Sastanak je bio gotov. Wallander je brzo izašao iz
prostorije kako ne bio ostao nasamo s Björkom.
Wallandera je dopalo da uspostavi kontakt s mjesnim
udruženjem za zaštitu životinja u kojem je, prema
tvrdnjama susjeda, aktivna bila bar jedna sestra,
Emilia. Svedberg mu je dao jedno ime i adresu: Tyra
Olofsson u ulici Karing broj 11. Kad je Wallander
vidio adresu, morao se smijati: Ulica starih žena.
Pitao se postoji li u Švedskoj osim Ystada još koji grad
s tako čudnim imenima ulica.
Prije nego Što je izašao iz policijske zgrade,
Wallander je nazvao Arnea Hurtiga, trgovca
automobilima, kod kojeg je uglavnom kupovao
automobile. Objasnio mu je stanje svojega Peugeota.
Hurtig mu je dao različite ponude, Wallanderu je sve
to bilo preskupo. Ali kad je Hurtig obećao da će mu
dati dobru cijenu za stari auto, odlučio se za jedan
drugi Peugeot. Spustio je slušalicu i nazvao banku.
Potrajalo je nekoliko minuta dok su ga spojili sa
službenikom koji ga je obično primao. Wallander je
zamolio za kredit od 20 000 kruna. To ne bi trebao
biti problem. Neka dođe sutra kako bi potpisao
zahtjev za kredit i podignuo novac.
Raspoložio se pri pomisli na novi auto. Ni sam nije
znao zašto je uvijek vozio Peugeot. Očito robujem
navikama više nego što sam to mislio, pomislio je
izlazeći iz policijske uprave. Zastao je i pogledao
oštećena ulazna vrata. Kako nikog nije bilo u blizini,
snažno ih je gurnuo nogom. Vrata su još više iskočila.
Brzo je otišao s tog mjesta, saginjući se pred olujnim
vjetrom. Naravno da je trebao nazvati Tyru Olofsson
kako bi bio siguran da je kod kuće. Ali kako je bila u
mirovini, pretpostavljao je da je kod kuće.
Kad je pozvonio, vrata su se otvorila gotovo u
istom trenu. Tyra Olofsson bila je niska rasta i nosila
je naočale koje su odavale da je kratkovidna.
Wallander se predstavio i pokazao joj iskaznicu koju
je stavila nekoliko centimetara ispred naočala i dobro
proučila.
- Policija - rekla je. - Onda je to sigurno u vezi s
jadnom Emilijom.
- Točno - odgovorio je Wallander. - Nadam se da
ne smetam.
Pozvala ga je unutra. U hodniku se osjetio jak
miris pasa. Odvela ga je u kuhinju. Wallander je
izbrojio na podu četrnaest zdjelica za pse. Gore od
Haveberga, pomislio je.
- Držim ih vani - rekla je Tyra Olofsson, prateći
njegov pogled.
Wallander se pitao je li doista bilo dopušteno
držati toliko pasa u središtu grada. Ponudila mu je
kavu. Zahvalio se. Bio je gladan i nešto će pojesti čim
završi razgovor s Tyrom Olofsson. Sjeo je za stol,
uzalud tražeći nešto za pisanje. Iznimno je stavio u
džep mali notes, ali nije imao olovke. Dokučio je
olovku koja se nalazila na prozorskoj klupici.
- Da, gospođo Olofsson - počeo je. - Riječ je o
Emiliji Eberhardsson, koja je na tako tragičan način
umrla. Čuli smo od jedne susjede da je radila u
ovdašnjem društvu za zaštitu životinja. I da ste je vi
dobro poznavali.
 - Ne bih rekla da sam je dobro poznavala. Mislim
da je nitko nije dobro poznavao.
- A druga sestra, Anna Eberhardsson, nije nikad
radila za društvo za zaštitu životinja?
“Nije.
- Nije li to neobično? Mislim, dvije sestre,
neudane, koje žive zajedno. Ja zamišljam da takvi
ljudi imaju zajedničke interese.
- To je predrasuda - odlučno je odgovorila Tyra
Olofsson. - Emilia i Anna su, kako mi se čini, bile
veoma različite. Ja sam cijeli život radila kao
učiteljica. Naučila sam razlikovati ljude. To se vidi još
dok su djeca malena.
- Kako biste opisah Emiliju?
Odgovor je iznenadio Wallandera.
- Uobražena. Uvijek je mislila da sve zna bolje od
drugih. Znala je biti veoma neugodna. Ah kako je ona
davala novac za naš rad, nismo je mogli izbaciti. Iako
smo to željeli.
Tyra Olofsson govorila je o mjesnom društvu za
zaštitu životinja koje su ona i još nekoliko
istomišljenika osnovali šezdesetih godina. Uvijek su
radih na mjestu događaja, a razlog za osnivanje
udruženja bio je sve veći broj napuštenih mačaka.
Udruženje je imalo malo članova. Nekako početkom
sedamdesetih godina Emilia Eberhardsson je u
novinama Ystads Allehanda čitala o udruzi, pa se i
ona učlanila. Svaki mjesec davala je novac i
sudjelovala na sastancima i u različitim
aktivnostima. - Ah ja mislim da ona uopće nije voljela
životinje - iznenada je rekla Tyra Olofsson. - Mislim
da je to radila samo kako bi ljudi mislili da je ona
dobra osoba.
- Ovo ne zvuči osobito ljubazno.
Žena s drugoga kraja stola namignula mu je. -
Mislila sam da policija želi znati istinu - rekla je. - Ili
griješim?
Wallander je promijenio temu i pitao za novac.
- Davala je tisuću kruna na mjesec. Nama je to
bilo mnogo.
- Je li ostavljala dojam da je bogata?
- Nije nosila skupu odjeću. No uvijek je imala
novca.
- Sigurno ste se pitali odakle dolazi taj novac.
Trgovina priborom za šivanje teško se može povezati
s bogatstvom.
Kao i tisuću kruna na mjesec - odgovorila je. - Ja
nisam znatiželjna osoba. Možda zato što ne vidim
dobro? Ali odakle je novac dolazio ili kako im je išao
posao s priborom za šivanje, o tome ne znam ništa.
Wallander je oklijevao nekoliko trenutaka, a onda
je rekao kako je bilo. - Iz novinskih napisa proizlazi
da su dvije sestre izgorjele - rekao je. - Ali ondje nije
pisalo da su bile ubijene. Dakle, kad je vatra planula,
one su već bile mrtve.
Ona se uspravila. - Tko bi ubio dvije stare žene?
To je jednako nevjerojatno kao kad bi netko i mene
htio ubiti.
- Upravo to pokušavamo shvatiti - rekao je
Wallander. - Zbog toga sam ovdje. Je li Emilia ikad
rekla da ima neprijatelje? Zar se nije nikad doimala
kao daju je strah?
Tyra Olofsson nije morala razmišljati. - Uvijek je
bila jako sigurna u sebe. O svojem životu i o životu
svoje sestre nikad nije rekla ni riječi. A kad su
nekamo otputovale, nikad nisu poslale ni jednu
razglednicu. Ni jedan jedini put. A posvuda ima tako
lijepih razglednica sa životinjskim motivima.
Wallander je podignuo obrve. - Dakle, često su
putovale?
- Svake godine bile su odsutne po dva mjeseca. U
studenom i ožujku. Katkad bi otputovale i ljeti.
- Znate li kamo su putovale?
- Čula sam da odlaze u Španjolsku.
- Tko se za to vrijeme brinuo o trgovini?
- Mijenjale su se. Možda su se trebale odmoriti
jedna od druge.
- Španjolska? Što još kažu glasine? I odakle
dolaze?
- To više ne znam. Obično ne slušam tračeve.
Možda iz Marbelle. Ali nisam sigurna.
Wallander se pitao je li istina da Tyru Olofsson ne
zanimaju glasine i tračevi, kako ona kaže. Imao je još
samo jedno pitanje. - Tko je, prema vašem mišljenju,
najbolje poznavao Emiliju?
- Njezina sestra, pretpostavljam.
Wallander je zahvalio i vratio se u policijsku
upravu. Vjetar je osvježio zrak. Razmišljao je o
riječima Tyre Olofsson. U njezinu glasu nije bilo
zlobe. Govorila je što je znala. Ah njezin opis Emili je
Eberhardsson bio je nemilosrdan.
Kad je Wallander došao u policiju, Ebba mu je
rekla da ga je tražio Rydberg. Wallander je odmah
otišao u njegov ured.
- Slika postaje jasnija - rekao je Rydberg. - Možda
da pozovemo ostale i održimo mah sastanak. Znam
da su ovdje.
- Što se dogodilo?
Rydberg je mahao s nekoliko papira.
- CVP - rekao je. - A ovdje piše mnogo toga
zanimljivog.
Trebalo je proći nekoliko trenutaka dok se
Wallander nije sjetio da CVP znači Centrala
vrijednosnih papira. Ondje se, između ostalog,
registriralo i posjedovanje dionica.
- A ja sam u međuvremenu otkrio da je bar jedna
od sestara bila veoma neugodna osoba - rekao je
Wallander.
- To me uopće ne čudi - odgovorio je Rydberg. -
Bogati su ljudi najčešće takvi.
- Bogati? - upitao j e Wallander.
No Rydberg je pričekao s odgovorom dok svi ne
dođu u sobu za sastanke. Tada je bio mnogo jasniji.
- Prema podatcima iz Centrale za vrijednosne
papire, sestre Eberhardsson posjedovale su papire u
vrijednosti od približno deset milijuna kruna. Kako
su uspjele postići to da ne plaćaju porez na imovinu,
to je zagonetka. Čini se da nisu plaćale porez ni na
dividende. AH ja sam pritisnuo porezni ured. Čini se
da je Anna Eberhardsson bila prijavljena u
Španjolskoj. No o tome još nemam dovoljno
informacija. Bilo kako bilo, posjedovale su
pozamašnu količinu dionica, kako u Švedskoj tako i
u inozemstvu. Naravno, mogućnosti Centrale za
vrijednosne papire da kontrolira posjedovanje
dionica u inozemstvu su minimalne. To i nije njihova
zadaća. No sestre su najradije ulagale novac u
britansku industriju oružja i zrakoplova. I čini se da
su bile veoma spretne i spremne na rizik.
Rydberg je stavio papire na stol.
- Dakle, ne smijemo isključiti mogućnost da
imamo pred sobom slavni vrh jednako slavne sante.
Pet milijuna u sefu i deset milijuna u dionicama i
fondovima. To smo otkrili za samo nekoliko sati. Što
će se dogoditi budemo U nastavili ovako još tjedan
dana? Možda će se iznos popeti na sto milijuna?
Wallander je izvijestio o svojem susretu s Tyrom
Olofsson.
- Annu je opisala bez imalo milosti - rekao je
Svedberg kad je Wallander završio. - Ja sam
razgovarao s čovjekom koji je sestrama prodao kuću
prije otprilike pet godina. Kad je tržište nekretninama
postalo nestabilno. One su prije toga živjele u
unajmljenim stanovima. Očito je Anna bila ta koja je
pregovarala. Etnika se navodno nije nikad
pokazivala. I čovjek je rekao da je Anna bila
najnapornija klijentica od svih koje je imao. Uz to,
očito je uspjela doznati da je njegova tvrtka za
trgovanje nekretninama upravo bila u krizi, u smislu
solidnosti i likvidnosti. Rekao je kako je bila hladna
kao led i kako ga je manje ih više ucjenjivala.
Svedberg je odmahnuo glavom.
- To nikako nije slika koju čovjek može imati o
dvjema starim ženama koje prodaju puceta -
zaključio je. Zatim je u prostoriji zavladala tišina.
Na koncu je Wallander prekinuo tišinu. - Donekle
smo opet na početku - rekao je. - Još nemamo
nikakva traga o tome tko ih je ubio. Ah imamo
vjerojatan motiv. I to je jedan od najčešćih motiva:
novac. Znamo i da su žene utajile porez i oštetile
porezni ured za velike svote. Znamo da su bile bogate.
Ne bih se čudio kad bi se još pojavila ijedna kuća u
Španjolskoj. I možda još neki posjedi na drugim
mjestima u svijetu.
Wallander sije natočio čašu mineralne vode prije
nego što je nastavio. - Sve što znamo do sada može
se sažeti u dvije točke. U dva pitanja. Odakle im
novac? I tko je znao da su bogate?
Wallander je htio uzeti čašu i popiti vodu kad je
vidio kao se Rydberg stresao kao da ga je netko
udario.
Zatim mu je glava pala na stol.
Kao da je bio mrtav.
 7.

Wallander se poslije sjećao kako je nekoliko

trenutaka doista vjerovao da je Rydberg mrtav. Svi
koji su bili u sobi kad je Rydberg klonuo, pomislih su
da mu je srce odjednom stalo. Svedberg je prvi
reagirao. Sjedio je pokraj Rydberga i kad je vidio da
je ovaj još živ, posegnuo je za telefonom i pozvao
hitnu pomoć. Za to vrijeme su Wallander i Hansson
polegli Rydberga na pod i otkopčah mu košulju.
Wallander je slušao otkucaje srca koji su bili veoma
ubrzani. Tada je došlo vozilo hitne pomoći i
Wallander se odvezao s njima do bolnice koja nije bila
daleko. Rydbergu su odmah pružili pomoć, a
Wallander je nakon manje od pola sata doznao da
nije bila riječ o srčanom udaru. Uzrok Rydbergovu
stanju nije bio poznat. Vratila mu se svijest, ali
odmahnuo je glavom kad je Wallander htio
razgovarati s njim. Trebao bi ostati u bolnici na
promatranju. Rekli su da je njegovo stanje stabilno.
Wallander više nije imao razloga ostati u bolnici.
Jedno policijsko vozilo bilo je spremno vratiti ga u
policijsku upravu. Kolege su za to vrijeme čekali u
sobi za sastanke. Čak je i Björk bio ondje. Wallander
im je rekao da je Rydbergovo stanje pod kontrolom.
Radimo naporno - rekao je i pogledao Björka. -
Imamo sve više posla. Ah broj zaposlenika se ne
povećava. Prije ih poslije svima će nam se dogoditi
isto što i Rydbergu.
 Situacija je teška - priznao je Björk. - Ah naša su
sredstva ograničena.
Istražni postupak mirovao je sljedećih pola sata.
Svi su bih potreseni i razgovarali su o radnim
uvjetima. Kad je Björk otišao, čule su se i oštrije
riječi. O nemogućim planovima, čudnim prioritetima
i stalnom nedostatku informacija.
Oko dva sata Wallander je rekao da moraju
nastaviti. Otkako je vidio što se dogodilo Rydbergu,
razmišljao je o onome što bi se moglo dogoditi i
njemu. Koliko će dugo njegovo srce još izdržati? Loše
prehrambene navike, česti poremećaji sna? A i tuga
nakon rastave braka? - Rydbergu se ovo ovdje ne bi
svidjelo - rekao je. - Da trošimo vrijeme na razgovor
o tome kako nam je. To možemo činiti i poslije. Sada
moramo uhvatiti dvostrukog ubojicu. I to što prije.
Krenuh su. Wallander je otišao u svoju sobu i
nazvao bolnicu. Rekli su mu da Rydberg spava.
Naravno, još je bilo prerano da bi se moglo bilo što
reći o uzroku njegove nesvjestice.
Wallander je spustio slušalicu. U istom trenutku
ušao je Martinsson. - Što se dogodilo? - pitao je. - Ja
sam bio u Sjöbeu. Ebba je sjedila na recepciji i bila je
veoma potresena.
Wallander je govorio. Martinsson je tromo sjeo na
stolicu za stranke. - Krepat ćemo na poslu - rekao je.
- A tko uopće misli na nas?
Wallander je osjetio kako postaje nestrpljiv. Više
nije htio misliti na Rydbergov slom. Bar ne u ovom
trenutku.
- Sjöbo - rekao je. - Što si htio reći?
 - Hodao sam po raznim njivama po blatu -
odgovorio je Martinsson. - Uspjeli smo prilično dobro
lokalizirati ta svjetla. Ali nigdje nema nikakvih
tragova, ni onih od reflektora ni od zrakoplova koji je
sletio i zatim ponovno uzletio. Istodobno, pokazalo se
nešto drugo što vjerojatno objašnjava zašto zrakoplov
nije bilo moguće identificirati.
- A što je to?
- Zato što on uopće ne postoji.
- Kako to misliš?
Martinsson je listao papire koje je izvadio iz torbe
za spise.
- Prema podacima proizvođača, taj se zrakoplov
srušio 1986. godine u Vientianu. Tada je bio u
vlasništvu jednoga konzorcija u Laosu koji ga je
upotrebljavao za prijevoz njihova predsjednika na
različita poljoprivredna doba u zemlji. Prema
službenom objašnjenju, zrakoplov se srušio zbog
nedostatka goriva. Čini se da nitko nije bio ozlijeđen
niti je poginuo. Ali zrakoplov je bio slupan i izbrisan
sa svih aktualnih popisa, također u osiguravajućem
društvu koje je očito bilo podružnica Lloyda. Sve je to
proizašlo iz provjere broja na motoru.
- Ah nije bilo točno, zar ne?
- I proizvođač je jako zainteresiran za ovaj slučaj,
naravno. Njihov je ugled narušen time što zrakoplov
koji više ne postoji odjednom ponovno leti. Dakle,
možda je to prijevara osiguranja ili nešto drugo o
čemu nemamo pojma.
- A ljudi iz zrakoplova?
 - Još čekamo njihovu identifikaciju. Ja imam
nekoliko dobrih kontakata u Interpolu. Obećah su mi
da će ubrzati stvar.
- Zrakoplov je morao stići odnekud - rekao je
Wallander.
Martinsson je kimnuo. - To nam otvara još jedan
problem. Kad se zrakoplov opremi dodatnim
spremnicima za gorivo, onda može letjeli jako daleko.
Nyberg misli da je možda otkrio ostatke jednog
spremnika. Ah to još ne znamo. Načelno je taj
zrakoplov mogao doći odasvud. Iz Engleske i srednje
Europe.
- Ah netko ga je morao vidjeti - Wallander je bio
uporan. - Ne možeš samo tako preletjeti granice neke
zemlje.
- I ja to mislim - odgovorio je Martinsson. - Zbog
toga mislimo da je došao iz Njemačke. Ondje se leti
iznad otvorenog mora prije nego što se dođe do
švedske obale.
- Što kažu njemačke zrakoplovne vlasti?
- To će potrajati - odgovorio je Martinsson. - Ali
čekat ću.
Wallander se zamislio. - Zapravo, ti ćeš nam
trebati u istrazi dvostrukog umorstva - rekao je. -
Možeš li nekog drugog zadužiti za dio svojeg posla?
Barem dok čekamo priopćenje o tome tko su bili piloti
i je li zrakoplov došao iz Njemačke?
- I ja sam htio to predložiti - rekao je Martinsson.
 - Zamoli Hanssona ili Svedberga da te ukratko
informiraju o trenutačnom stanju - rekao je
Wallander.
Martinsson je ustao.
- Je li ti se otac javio iz Egipta?
- On nikad ne zove, ako nije nužno.
- Moj otac je umro kad mu je bilo pedeset pet
godina - iznenada je rekao Martinsson. - Imao je
vlastitu tvrtku. Vodoinstaltersku. Neprekidno je
radio kako bije održao na životu. Kad je napokon
krenula, on je umro. da je živ, sad bi imao šezdeset
sedam godina.
Martinsson je otišao. Wallander je pokušavao ne
misliti na Rydberga. Još jedanput je proučio sve što
su do sada znali o sestrama Eberhardsson. Imali su
mogući motiv, novac, ali nisu imali ni traga o
počinitelju ili o počiniteljima. Wallander je napisao
nekoliko riječi u svoj notes.
Dvostruki život sestara Eberhardsson ?
Zatim je gurnuo notes u stranu. Sada, kad je
otpao Rydberg, nedostajao im je najbolji instrument.
Ako je istražni tim nešto kao orkestar, pomislio je
Wallander, onda smo izgubili koncertnog majstora. A
bez prve violine orkestar ne zvuči dobro.
U istom trenutku odlučio je osobno razgovarati s
osobom iz susjedne kuće, koja je dala podatke o Anni
Eberhardsson. Svedberg je često bio previše
nestrpljiv kad je razgovarao s ljudima o tome što su
vidjeli ih čuli. To se odnosilo i na pitanje što su ljudi
mislili. Potražio je ime susjede, Linnea Gunner. Same
žene u ovoj istrazi, pomislio je. Nazvao je i imao je
sreće. Linnea Gunner bila je kod kuće i htjela ga je
primiti. Zapisao je šifru za otvaranje vrata, koju mu
je dala.
Iz policijske uprave izašao je nekoliko minuta
poslije tri i u prolazu još jedanput nogom udario u
oštećena vrata. Vrata su se još jače izbacila. Kad je
došao do izgorjele kuće, ondje je već radio jedan
bager. I dalje je bilo mnogo znatiželjnika koji su
promatrali što se događa.
Linnea Gunner stanovala je u ulici Mölle.
Wallander je utipkao šifru, ušao i popeo se na prvi
kat. Kuća je bila izgrađena na prijelazu stoljeća,
zidovi stubišta bih su ukrašeni lijepim uzorcima. Na
vratima gospođe Gunner nalazila se velika obavijest
kojom se zabranjuje bilo kakva vrsta reklama.
Wallander je pozvonio. Žena koja mu je otvorila bila
je po izgledu čista suprotnost Tyri Olofsson. Bila je
visoka, imala je oštar pogled i odlučan glas. Pozvala
ga je u stan koji je bio pun svakojakih predmeta iz
drugih dijelova svijeta. U dnevnoj sobi bio je čak i
drveni ukras s pramca broda. Wallander ga je dugo
promatrao.
- Pripadao je malom jedrenjaku ,Fehcia‘ koji se
prevrnuo u Irskom moru i potonuo - rekla je Linnea
Gunner. - Kupila sam ga jeftino u Middelsboroughu.
- Vi ste, dakle, bili na moru? - upitao je Wallander.
- Cijeli život. Prvo kao kuharica, a zatim kao
stjuardesa.
Nije govorila skonskim dijalektom. Wallanderu je
to zvučalo onako kako se govori u Smalandu. Ih
možda u Ostergotlandu.
 - Odakle ste? - pitao ju je.
- Iz Skanningea u Ostergotlandu. Daleko od mora,
kohko je to moguće.
- A sada živite u Ystadu?
- Preuzela sam taj stan od jedne majčine sestre. I
odavde vidim more.
Skuhala je kavu. Wallander je pomislio kako to
njegovu želucu sada ne bi trebalo. No ipak je popio
kavu. Odmah je stekao povjerenje u Linneu Gunner.
U Svedbergovim papirima pročitao je da ona ima
šezdeset šest godina. No djelovala je mnogo mlađe.
- Moj kolega Svedberg bio je ovdje - počeo je
Wallander.
Ona je prasnula u smijeh. - Nikad nisam vidjela
da se netko toliko češe po čelu.
Wallander je kimnuo. - Svi imamo nekakvih
mana. Ja, na primjer, mislim da imam više pitanja
koja bih trebao postaviti nego što sam to isprva
mislio.
- Samo sam mu rekla svoj dojam o Anni.
- A o Emiliji?
- One su se razlikovale jedan od druge. Anna je
govorila kratko i odsječeno. Emilia je bila šutljiva. Ah
obje su bile jednako nesimpatične. Jednako
zatvorene.
- Kakav ste odnos imah s njima?
- Nisam s njima imala nikakav odnos. Katkad
bismo se srele na ulici. Tada smo se pozdravile. AH
nikad nismo progovorile nijednu suvišnu riječ.
Budući da volim vesti, često sam kupovala kod njih.
Uvijek sam dobila što sam željela. Ako su morale
nešto naručiti, onda je to došlo veoma brzo. Ah
simpatične nisu bile nikad.
- Čovjeku katkad treba vremena - rekao je
Wallander. - Vremena da se prisjeti onoga što misli
da je zaboravio.
- Na što mislite?
- Ne znam. To vi znate. Neki neočekivani događaj.
Nešto što se kosilo s njihovim navikama.
Razmišljala je. Wallander je gledao jedan lijepi
kompas, ukrašen mjedi, koji je stajao na pisaćem
stolu.
- Nikad nisam imala dobro pamćenje- rekla je
zatim. - Ali sada kad vi to kažete, doista se sjećam
nečega što se dogodilo prošle godine. Mislim da je to
bilo u proljeće. No ne mogu reći je li važno.
- Sve može biti važno - rekao je Wallander.
- Bilo je to jednog poslijepodneva. Trebao mi je
konac. Plavi konac, to znam. Otišla sam u dućan.
Emilia i Anna bile su za pultom. Kad sam htjela
platiti konac, ušao je jedan muškarac. Sjećam se
kako se trgnuo. Kao da nije očekivao da će netko biti
u trgovini. A Anna se razljutila. Dobacila je Emiliji
pogled koji bije mogao ubiti. Zatim je taj čovjek
otišao. U ruci je imao torbu. Platila sam konac. Zatim
sam otišla.
- Možete li ga opisati?
- Nije izgledao kao Šveđanin. Tamniji, prilično
nizak. Crni brkovi.
- Što je imao na sebi?
 - Odijelo. Mislim da je bilo kvalitetno.
- A torba?
- Obična crna torba za spise.
- Ništa drugo?
- Ne sjećam se.
- Vidjeli ste ga samo tada?
- Da.
Wallander je znao da ona govori istinu. No nije
mogao reći što to znači. No sada je bio još sigurniji
da su sestre vodile dvostruki život. Polako je prodirao
pod površinu.
Wallander je zahvalio za kavu.
- Što se zapravo dogodilo? - pitala je dok su stajali
na hodniku.
- Mene je probudio požar. Sjaj plamena bio je tako
intenzivan da sam pomislila da gori kod mene.
- Netko je ubio Annu i Emiliju - odgovorio je
Wallander. - One su već bile mrtve kad je buknuo
požar.
- Tko može učiniti takvo što?
- Kad bih to znao, vjerojatno ne bih bio ovdje -
odgovorio je Wallander i otišao.
Nakon što je izašao na ulicu, nakratko se
zaustavio kod požarišta i odsutno promatrao kako
bager puni prikolicu kamiona. Pokušavao je zamisliti
cijeli slučaj. Onako kako ga je to naučio Rydberg. Ući
u prostoriju u kojoj je harala smrt i pokušati opisati
dramu unatrag. Ali ovdje nema ni prostorije, pomislio
je Wallander. Ovdje nema ničega.
 Polako je išao prema ulici Hamngatan. U kući
pokraj one u kojoj je stanovala Linnea Gunner
nalazio se putnički ured. Zastao je kad je u izlogu
ugledao plakat Kaira na kojem su se vidjele piramide.
Za četiri dana njegov bi se otac trebao vratiti kući.
Wallander je pomislio kako je bio nepravedan. Zašto
ne bi priuštio ocu da ostvari svoj stari san? Wallander
je gledao plakate u izlogu. Mallorca, Kreta,
Španjolska.
Odjednom mu je nešto sinulo. Otvorio je vrata i
ušao u poslovnicu. Oboje zaposlenika posluživalo je
klijente. Wallander je sjeo i čekao. Kad je žena, možda
malo starija od dvadeset godina, bila slobodna, ustao
je i sjeo za njezin stol. Morao je čekati još nekoliko
minuta dok ona ne obavi telefonski razgovor. Na
pločici na pisaćem stolu pročitao je da se ona zove
Anette Bengtsson.
Spustila je slušalicu i nasmiješila se. - Želite li
nekamo putovati? - pitala je. - Za Božić i Novu godinu
ima samo još nekoliko mjesta.
- Došao sam drugim poslom - rekao je Wallander
i pokazao joj svoju iskaznicu. - Vi sigurno znate da
su ovdje preko puta izgorjele dvije stare gospođe?
- To je bilo strašno.
- Jeste li ih poznavali?
Dobio je odgovor kojem se nadao.
- Uvijek su putovale preko naše agencije. Strašno
je što ih više nema. Etnika je htjela putovati u
siječnju. A Anna u travnju.
Wallander je polako kimnuo. - Kamo su
namjeravale putovati? - U Španjolsku. Kao i uvijek.
 - Kamo točno?
- U Marbellu. Ondje su imale kuću.
Wallander se još više iznenadio nastavku.
- Ja sam jednom bila ondje - rekla je. - Prošle
godine bila sam u Marbelli. Na usavršavanju.
Konkurencija među putničkim agencijama danas je
veoma jaka. Jednoga dana, kad smo bili slobodni,
odvezla sam se onamo i pogledala njihovu kuću.
Znala sam adresu.
- Je li bila velika?
- To je bila palača. S velikom okućnicom. S
visokim zidovima i nadzorom.
- Bio bih vam zahvalan kad biste mi napisah
adresu - rekao je Wallander, ne mogavši prikriti svoje
iznenadno uzbuđenje.
Ona je potražila adresu i zatim mu je napisala.
- Rekli ste da je Emilia namjeravala putovati u
siječnju?
Nešto je upisala u računalo.
- 7. siječnja - odgovorila je. - U devet sati
polijetanje iz Kastrupa, preko Madrida.
Wallander je uzeo olovku s njezina stola i zapisao.
- Dakle, nije letjela čarterom?
- Ne, nijedna ni druga. Uvijek prvim razredom.
Točno, pomislio je Wallander. Dame su voljele
samo najbolje Stvari.
Rekla mu je s kojom je zrakoplovnom
kompanijom Emilia namjeravala letjeti. Wallander je
zapisao: Iberia.
 - Ne znam što će sada biti s tim - rekla je. - Karta
je već plaćena.
To će se sigurno riješiti - odgovorio je Wallander.
- Kako su plaćale karte?
Uvijek gotovinom. Novčanicama od tisuću kruna.
Wallander je stavio bilješke u džep i ustao.
Mnogo ste mi pomogli - rekao je. - Kad budem
sljedeći put nekamo putovao, doći ću k vama da mi
organizirate put. Alija ću letjeti čarterom.
Već je bilo skoro četiri sata. Wallander je prošao
pokraj banke u kojoj je sutradan trebao podići papire
za kredit i novac za automobil. Kad je prelazio preko
trga, podigao je ramena zbog vjetra. U četiri i
dvadeset bio je u policijskoj upravi. I opet je udario
nogom u vrata. Ebba mu je rekla da su Hansson i
Svedberg vani. No još je važnije bilo to što je ona
nazvala bolnicu i čak razgovarala s Rydbergom.
Dobro mu je, rekla je, ali mora preko noći ostati
ondje.
Posjetit ću ga.
Ovo je rekao na kraju: Ni pod kojim uvjetima ne
želi posjete ili telefonske pozive. A najmanje od svega
cvijeće.
To me ne čudi - rekao je Wallander. - Tipično za
njega.
Vi previše radite, loše se hranite i premalo se
krećete.
Wallander se sagnuo prema njoj. - I ti to radiš -
rekao je. - Ni ti nisi više onako vitka kao prije
nekoliko godina.
 Ebba se počela smijati. Wallander je otišao u
blagovaonicu i našao pola kruha koji je netko ostavio.
Odrezao je nekoliko kriški i ponio ih u svoju sobu.
Dok je jeo, pisao je sažetak onoga što su mu rekle
Linnea Gunner i Anette Bengtsson. U pet i petnaest
bio je gotov i pročitao je što je napisao. Razmišljao je
o daljnjim postupcima. Novac dolazi odnekud,
pomislio je. Jedan muškarac ulazi u trgovinu i
odamh se okrene i ode. Imah su dogovorene znakove.
Pitanje je što leži iza svega toga. I zašto je netko
odjednom ubio žene. Stvorile su sustav znakova koji
se iznenada srušio.
U šest sati ponovno je pokušao doći do kolega.
Zatekao je samo Martinssona. Dogovorili su se da će
održati sastanak sutra ujutro u osam sati. Wallander
je stavio noge na stol i ponovno počeo razmišljati o
dvostrukom ubojstvu. Ali budući da je imao osjećaj
kako neće ništa smisliti, mogao je to nastaviti raditi i
kod kuće. Morao je i očistiti auto kako bi ga sutra
otpremio.
Upravo je odjenuo jaknu kad je u sobu ušao
Martinsson. - Mislim da bi bilo bolje da sjedneš -
rekao je Martinsson.
- Stojim čvrsto - razdražljivo je rekao Wallander. -
Što se dogodilo?
Martinsson je izgledao zabrinuto. U ruci je imao
teleks.
- Ovo je došlo iz Ministarstva vanjskih poslova u
Stockholmu - rekao je.
 Dao je Wallanderu dopis, a on ga je pročitao no
nije razumio ni riječi. Zatim je sjeo za stol i ponovno
polako pročitao, riječ po riječ.
Sad je shvatio. Ah nije htio vjerovati.
- Ovdje piše da je mojeg oca u Kairu uhitila
policija. I da će ga predati na sud ako odmah ne plati
novčanu kaznu od, preračunato, deset tisuća kruna.
Optužen je zbog „ilegalnog ulaska i zabranjenog
penjanja”. Što to znači, kvragu?
- Nazvao sam Ministarstvo vanjskih poslova -
rekao je Martinsson. - I menije bilo čudno. No očito
se pokušao popeti na Keopsovu piramidu. Iako je to
zabranjeno.
Wallander je bespomoćno gledao u Martinssona.
- Morat ćeš otputovati u Egipat i dovesti ga kući -
rekao je Martinsson. - Ni švedsko veleposlanstvo ne
može prijeći određene granice.
Wallander je odmahnuo glavom.
Nije htio vjerovati.
Bilo je šest sati i nekoliko minuta. Dana 15.
prosinca 1989.
 8.

Sljedećeg dana u 13:10 Wallander je utonuo u

sjedalo zrakoplova DC- 9 kompanije SAS, koji se zvao
„Agne”. Imao je mjesto 19 C, u prolazu, i toplo se
nadao da će ga zrakoplov nakon usputnih slijetanja
u Frankfurt i Rim dovesti u Kairo. Trebao bi stići u
20:15. Wallander i dalje nije znao nalaze li se
Švedska i Egipat u različitim vremenskim zonama.
Općenito je veoma malo znao o tome što ga je odvuklo
od njegove svakodnevice u Ystadu, od istrage u
zrakoplovnoj nesreći i okrutnom dvostrukom
ubojstvu, i smjestilo u zrakoplov u Kastrupu,
spreman za polijetanje u sjevernu Afriku.
Prethodne večeri, kad je zapravo shvatio sadržaj
teleksa Ministarstva vanjskih poslova, potpuno je
izgubio kontrolu, što mu se inače nije događalo. Bez
ijedne riječi otišao je iz policijske uprave, čak nije
odgovorio ni Martinssonu koji ga otpratio do
parkirališta i ponudio mu svoju pomoć.
Kod kuće je popio dvije dobre čaše viskija. Zatim
je još nekoliko puta pročitao zgužvani teleks,
nadajući da se u njemu nalazi skrivena poruka iz
koje će otkriti da je sve to izmišljeno, šala, da se netko
igra s njim, možda čak i vlastiti otac. No na kraju je
shvatio da Ministarstvo vanjskih poslova misli
ozbiljno. Nije imao drugog izbora nego da prihvati
činjenice: Njegov ludi otac pokušao se popeti na
piramidu, uhitili su ga i sad sjedi u policiji u Kairu.
 Poslije osam sati Wallander je nazvao u Malmö.
Srećom, javila mu se Linda. Iskreno joj je opisao
situaciju i pitao je za savjet. Što mu je činiti? Njezin
odgovor bio je jasan. Nema druge mogućnosti nego
već sutradan poći u Egipat i pobrinuti se da njezina
djeda puste iz zatvora. Wallander je imao mnogo
prigovora, ali ona ih je sve odbila. Na koncu je uvidio
da ona ima pravo. Obećala mu je da će istražiti
sutrašnje veze za Kairo.
Wallander se polako smirio. Sutra će otići u
banku i podići 20 000 kruna za auto. Nitko ga neće
pitati u što će doista utrošiti taj novac. Imat će
dovoljno novca za putnu kartu, ostalo će promijeniti
u engleske funte ili dolare kako bi platio kaznu za oca
i izvukao ga iz zatvora. U deset sati nazvala je Linda
i rekla da jedan zrakoplov polijeće u 13:10. Odlučio
je zamoliti Anette Bengtsson za pomoć. Kad joj je
prije nekoliko sati obećao da će se koristiti uslugama
njihove putničke agencije, nije niti sanjao da će to biti
tako brzo.
Oko ponoći pokušao se spakirati. Nije znao ništa
o Kairu. Njegov je otac otputovao s nekim prastarim
tropskim šeširom na glavi. No on je očito bio psihički
poremećen i ne bi ga trebalo shvaćati ozbiljno. Na
kraju je Wallander strpao u torbu nekoliko košulja i
donje rublje i zaključio da će to biti dovoljno. Ionako
neće ostati dulje nego što bude bilo potrebno.
Zatim je popio još nekoliko čaša viskija, namjestio
budilicu na šest i pokušao zaspati. U nemirnom
polusnu čekao je jutro koje mu se činilo beskrajno
dalekim.
 Kad se banka sutradan otvorila, on je bio prvi koji
je ušao. Trebalo mu je dvadeset minuta da potpiše
ugovore o zajmu, dobije novac i polovicu pretvori u
engleske funte. Nadao se da nitko neće pitati zašto
auto želi platiti funtama. Iz banke je otišao u
putničku agenciju. Anette Bengtsson zaprepastila se
kad ga je vidjela kako ulazi. No bila je spremna
odmah mu pomoći pri organizaciji leta.
Vrijeme povratka do daljnjega će ostati otvoreno.
Kad je čuo cijenu, ostao je bez riječi, ali jednostavno
joj je izbrojio tisuće, dobio kartu za let i izašao iz
ureda.
Zatim je sjeo u taksi za Malmö.
Prije mu se znalo dogoditi da previše popije, pa se
iz Malmöa taksijem vratio u Ystad. Ali nikad se nije
vozio taksijem u suprotnom smjeru i nikad trijezan.
Neće si moći priuštiti novi auto. Možda bi umjesto
toga trebao kupiti moped. Ili bicikl.
Linda ga je čekala kod hidroaviona. Imala je samo
nekoliko minuta. No uvjerila ga je da postupa
pravilno. I pitala je li mislio na putovnicu.
- Trebaš imati i vizu - rekla je. - Ali to možeš kupiti
i u zračnoj luci u Kairu.
Sada je sjedio na mjestu 19 C i osjetio je kako
zrakoplov ubrzava i polijeće prema oblacima i
nevidljivim zračnim putovima prema jugu. I dalje mu
se činilo da se nalazi u svojem uredu u policijskoj
upravi, a Martinsson stoji na vratima s teleksom u
ruci i nesretnim izrazom lica.
Frankfurtsku zračnu luku zapamtio je kao
labirint s beskrajno mnogo hodnika i ulaza. Poslije
toga ponovno je sjedio na svojem mjestu, a kad su
sletjeli u Rim, skinuo je jaknu jer je odjednom postalo
vruće. S pola sata zakašnjenja zrakoplov je stigao u
Kairo. Kako bi prevladao svoj nemir, strah od letenja
i nervozu, Wallander je mnogo pio tijekom leta. Nije
bio pijan kad je sišao u zagušljiv egipatski mrak, ali
nije bio ni trijezan. Najveći dio novca nosio je u
platnenoj vrećici ispod košulje. Umoran službenik
koji je pregledavao putovnice poslao ga je natrag u
jednu banku gdje je kupio turističku vizu. Vratili su
mu debeli svežanj prljavih novčanica i zatim je prošao
kroz kontrolu putovnica i carinsku kontrolu. Gomila
taksista nudila mu se da će ga odvesti na bilo koje
mjesto na svijetu. No Wallander je bio dovoljno
priseban da potraži minibus na kojem je navedeno
odredište Mena House. To je očito bio velik hotel.
Namjeravao je odsjesti u istom hotelu u kojem je
boravio i njegov otac. Stisnut među glasnim
Amerikancima, minibusom se vozio kroz grad do
hotela. Na licu je osjetio topao noćni zrak, odjednom
je ugledao kako prelaze preko rijeke, možda preko
Nila, i zatim su bih na cilju.
Kad je izašao iz autobusa, bio je trijezan. Od tog
trenutka uopće nije imao pojma što treba učiniti.
Švedski policajac u Egiptu može se osjećati
beznačajnim, pomislio je nezadovoljno, dok ulazi u
raskošno predvorje hotela. Otišao je na recepciju gdje
ga je mladić na besprijekornom engleskom pitao
može li mu pomoći. Wallander je iskreno rekao da
nije rezervirao sobu. Mladić ga je zabrinuto gledao
nekoliko trenutaka i odmahnuo glavom. Ali onda je
ipak pronašao slobodnu sobu.
 Mislim da već imate jednoga gosta imenom
Wallander.
Čovjek je potražio popis gostiju na računalu i
zatim kimnuo.
To je moj otac - rekao je Wallander i nečujno
uzdahnuo zbog svojega lošeg engleskog.
Nažalost, ne mogu vam dati sobu pokraj njegove
- rekao je mladić. - Imamo još samo obične sobe. Bez
pogleda na piramide.
To mi odgovara - rekao je Wallander koji nije htio
da ga išta podsjeća na piramide više nego što je to
nužno.
Upisao se, dobio ključ i malu kartu te potražio put
kroz labirint hotela. Vidio je da se ovdje u posljednje
vrijeme mnogo toga izgradilo. Našao je svoju sobu i
sjeo na krevet. U klimatiziranom 1 prostoru bilo je
ugodno svježe. Skinuo je košulju koja je bila
natopljena znojem.
U kupaonici je promatrao svoje lice u zrcalu. -
Sada sam ovdje - glasno je rekao sam sebi. - Kasno
je. Trebao bih nešto pojesti. I spavati. Najviše od
svega spavati. Ali ne mogu spavati jer moj ludi otac
sjedi u nekoj policijskoj postaji u gradu.
Promijenio je košulju, oprao zube i vratio se na
recepciju. Mladić koji mu je dao sobu, više nije bio
ondje. Prišao je starijem muškarcu koji je stajao
nepomično i nadgledao sve što se događa. Nasmiješio
se kad se Wallander pojavio pred njim.
- Ja sam došao ovamo jer je moj otac upao u
nevolje - rekao je. - Zove se Wallander i došao je
ovamo prije nekoliko dana.
 - U kakve nevolje? - upitao je čovjek. - Zar se
razbolio?
- Čini se da se pokušao popeti na jednu piramidu
- odgovorio je Wallander. - Koliko ga poznajem,
sigurno je izabrao najvišu.
Vratar je lagano kimnuo. - Čuo sam za to - rekao
je. - Jako mi je žao. Policiji i Ministarstvu turizma to
se uopće nije svidjelo.
Otišao je u neku prostoriju i odmah se vratio u
pratnji drugoga, također starijeg čovjeka. Jedan
trenutak razgovarali su veoma brzo. Zatim su se
obratili Wallanderu.
- Jeste li vi sin staroga gospodina? - pitao je jedan
od njih.
Wallander je kimnuo. - I ne samo to - rekao je
Wallander. - Ja sam i policajac.
Pokazao im je svoju iskaznicu na kojoj je jasno
pisalo „Policija”.
Ali činilo se da nijedan od dvojice starijih
muškaraca nije dobro razumio. - Dakle, vi niste
njegov sin, nego švedski policajac?
- Ja sam ijedno i drugo - odgovorio je Wallander.
- I njegov sin i policajac.
Malo su razmišljah i o tome. Pridružili su im se
još neki vratari koji slučajno nisu imali nikakva
posla. Ponovno je počeo razgovor na nerazumljivom
jeziku. Wallander je osjetio kako se znoji.
Zatim su ga zamolili da pričeka. Pokazali su mu
naslonjače u predvorju. Wallander je sjeo. Pokraj
njega prošla je pokrivena žena. Seherezada, pomislio
j e Wallander. Ona bi mi mogla pomoći. Ih Aladin.
Netko od njih mogao bi mi pomoći. Čekao je. Prošao
je jedan sat. Ustao je i htio se vratiti na recepciju, ali
netko mu je odmah pokazao rukom neka sjedne. Bio
je jako žedan. Bližila se ponoć.
U predvorju je i dalje bilo veoma živo. Amerikanke
su otišle s vodičem koji ih je očito htio provesti kroz
egipatske noći. Wallander je sklopio oči. Trgnuo se
tek kad ga je netko dotaknuo po ramenu. Kad je
otvorio oči, pokraj njega je stajao vratar zajedno sa
skupinom policajaca u dojmljivim odorama.
Wallander je ustao. Sat na zidu pokazivao je dva i pol.
Pozdravio ga je jedan od policajaca, otprilike njegovih
godina, koji je imao najviše značaka na kaputu .
Čuo sam da vas je poslala švedska policija - rekao
je.
Ne - odgovorio je Wallander. - Ja. jesam policajac.
Ah sam i sin gospodina Wallandera.
Policajac koji ga je pozdravio naglo je eksplodirao
i zasuo vratara neopisivom bujicom riječi. Wallander
je pomislio kako bi bilo najbolje da sjedne.
Nakon otprilike četvrt sata policajčevo se lice
odjednom razvedrilo. - Ja se zovem Hassaneyh
Radwan - rekao je. - Sad mi je sve jasno. Drago mi je
što sam upoznao švedskoga kolegu. Dođite sa mnom
.
Izašli su iz hotela. Okružen policajcima koji su
nosili oružje Wallander se osjećao kao prekršitelj.
Noć je bila veoma topla. Sjeo je pokraj Radwana na
stražnje sjedalo policijskog vozila koje je odmah
krenulo uz škripu guma i zavijanje sirene. U tom
trenutku, dok su odlazili iz hotela, Wallander je
odjednom ugledao piramide. Bile su osvijetljene. To
se dogodilo tako brzo da isprva nije mogao vjerovati
svojim očima. Ah to su doista bile piramide koje je
već mnogo puta vidio na slikama. A onda se naježio
pri pomisli kako se njegov otac pokušao popeti na
jednu od njih.
Vozili su se prema istoku, istim putom kojim je
došao iz zračne luke.
- Kako je moj otac? - upitao je Wallander.
- On je veoma tvrdoglava osoba - odgovorio je
Radwan. - Nažalost, govori nekim engleskim jezikom
koji je teško razumjeti.
On uopće ne govori engleski, razočarano je
pomislio Wallander. Vozili su kroz grad velikom
brzinom. Wallander je usput vidio nekoliko deva koje
su, noseći težak teret, hodale polako i
dostojanstveno. Smetala mu je vrećica ispod košulje.
Znoj mu se slijevao niz lice. Vozili su preko rijeke.
- Nil? - upitao je Wallander.
Radwan je kimnuo. Izvadio je kutiju cigareta, ali
Wallander je odmahnuo glavom.
- Vaš otac puši - rekao je Radwan.
Moj otac uopće ne puši, pomislio je Wallander. Sa
sve većim strahom pitao se voze li ga doista njegovu
ocu. Otac nije pušio nikad u životu. Možda je bilo više
staraca koji su se pokušah popeti na piramidu?
Policijsko vozilo je zakočilo. Wallander je pročitao
da se ulica zove Sadei Barrani. Nalazili su se pred
velikom policijskom postajom s visokim vratima,
ispred kojih su stajah naoružani čuvari u malim
stražarnicama. Wallander je krenuo za Radwanom.
Došli su u veliku prostoriju s upaljenim neonskim
svjetiljkama na stropu. Radwan je pokazao na jednu
stolicu. Wallander je sjeo i pitao se koliko će dugo
morati čekati. Prije nego što je Radwan otišao,
Wallander ga je pitao može li negdje kupiti hladno
piće.
Radwan je dozvao mladog policajca. - On će vam
pomoći - rekao je Radwan i izgubio se.
Wallander nije bio siguran u vrijednost novčanica
pa je dao policajcu mah svežanj.
- Coca- Cola - rekao je.
Policajac se vratio s kartonom punim boca cole.
Wallander je izbrojio četrnaest boca. Džepnim
nožićem otvorio je dvije boce, a ostalih dvanaest dao
je policajcima koji su ih podijelili s kolegama.
Već je bilo četiri i pol. Wallander je promatrao
muhu koja je nepomično sjedila na jednoj boci.
Odnekud se čuo radio. Zatim je primijetio da doista
postoji sličnost između te policijske zgrade i one u
Ystadu. Bilo je jednako tiho po noći. Čekanje da se
nešto dogodi. Ili da se ne dogodi ništa. Policajac koji
je bio zadubljen u novine, mogao bi biti Hansson, koji
proučava programe konjskih utrka.
Radwan se vratio. Dao je Wallanderu znak da ga
slijedi. Prošli su kroz bezbroj hodnika, penjali se i
spuštali stubama i na kraju se zaustavili pred
jednom vratima ispred kojih je stražario policajac.
Radwan je kimnuo i vrata su se otvorila.
 Zatim je dao Wallanderu znak da uđe. - Ja ću doći
za pola sata - rekao je i otišao.
Wallander je ušao. U prostoriji osvijetljenoj
vječnim neonskim svjetlima, nalazio se stol s dvjema
stolicama. Na jednoj je sjedio njegov otac, u košulji i
hlačama, ah bosonog. Kosa mu je stršala. Odjednom
se Wallander sažalio nad njim.
- Zdravo, tata - rekao je. - Kako si?
Otac ga je pogledao bez i najmanjeg traga
čuđenja.
- Uložit ću žalbu - rekao je.
- Zbog čega?
- Zato što mi ne dopuštaju da se penjem na
piramide.
- Mislim da bismo trebali pričekati sa žalbom -
rekao je Wallander. - Sada je najvažnije da izađeš
odavde.
- Ja neću platiti kaznu - ljutito je odgovorio otac.
- Želim je odležati. Dvije godine, rekli su. To će brzo
proći.
Wallander nije znao bi h se ražestio ih ne bi. Ah
oca bi to moglo još jače uzrujati. - Egipatski zatvori
sigurno nisu previše udobni
- oprezno je rekao. - Zatvori nisu nikad udobni.
Uz to, ne vjerujem da bi ti dopustili da slikaš u ćeliji.
Otac ga je gledao bez riječi. Očito nije razmišljao
o tom problemu.
Kimnuo je i ustao. - Onda idemo - rekao je. - Imaš
li novca za kaznu?
 - Sjedi - rekao je Wallander. - Mislim da nije baš
tako jednostavno. Ne možeš samo tako ustati i otići.
- Zašto ne? Nisam učinio ništa loše.
- Koliko sam shvatio, pokušao si se popeti na
Keopsovu piramidu, nije li tako?
- Zbog toga sam i došao u Kairo. Obični turisti
mogu stajali među devama i gledati. Ja sam se htio
popeti na vrh.
- To nije dopušteno. Uz to, opasno je za život.
Kako bi to izgledalo kad bi turisti visjeli po
piramidama i penjah se na njih?
- Ja ne govorim o ljudima. Govorim o sebi.
Wallander je znao da nema smisla nastojati oca
prizvati pameti. Ujedno se divio njegovoj
tvrdoglavosti.
- Sada sam ja tu - rekao je Wallander. - Nastojat
ću da izađeš do sutra. Ih još danas. Platit ću kaznu i
sve će biti gotovo. Izaći ćemo odavde, otići u hotel po
tvoju torbu. Zatim ćemo se vratiti kući.
- Ja sam platio sobu do 21.
Wallander je strpljivo kimnuo.
- Ja ću otići kući. Ti ostani. Ali budeš li se
ponovno penjao na piramide, sam ćeš se vaditi.
- Nisam se popeo jako visoko - rekao je otac. - Bilo
je teško.
I strmo.
- Zašto si se uopće htio popeti na vrh?
Otac je malo oklijevao prije nego Što je odgovorio.
- To mi je bio životni san. Ništa drugo. Mislim da
čovjek treba slijediti svo je snove.
 Razgovor je utihnuo. Nakon nekoliko minuta
vratio se Radwan. Ponudio je ocu cigaretu i dao mu
vatre.
- Zar ti pušiš?
- Samo kad sam u zatvoru. Inače ne.
Wallander se okrenuo prema Radwanu. -
Pretpostavljam da ne postoji mogućnost da odmah
povedem oca?
- Danas u 10 sati izlazi pred suca. Sudac će
vjerojatno prihvatiti novčanu kaznu.
- Vjerojatno?
- Ništa nije sigurno - odgovorio je Radwan. - No
nadajmo se najboljemu.
Wallander se pozdravio s ocem. Radwan ga je
otpratio do policijskog vozila koje ga je trebalo odvesti
natrag u hotel. Većje bilo šest sati.
- U devet sati poslat ću po vas auto - rekao je
Radwan. - Uvijek moramo pomagati stranim
kolegama.
Wallander je zahvalio i ušao u vozilo. Naglo
kretanje vozila ponovno ga je bacilo na naslon
stražnjeg sjedala. I sirene su bile uključene.
Wallander je naručio buđenje za sedam i pol i bez
odjeće legao na krevet. Moram ga izvući, pomislio je.
Ako završi u zatvoru, umrijet će.
Wallander je utonuo u nemiran polusan i
probudio se kad je izašlo sunce. Istuširao se i
odjenuo. I već je morao uzeti zadnju čistu košulju.
Izašao je van. Ujutro je bilo svježije. Odjednom je
zastao. Ugledao je piramide. Stajao je posve mirno.
Njihova veličina bila je silno dojmljiva. Krenuo je
putom koji je vodio do ulaza u visoravan u Gizi.
Usput su mu nudili da jaše na magarcima ili devama.
No išao je pješice. U dubini duše shvaćao je oca.
Čovjek mora slijediti svoje snove. Koliko je on zapravo
slijedio svoje snove? Zastao je pred ulazom i
promatrao piramide. Zamišljao je oca kako se penje
uza strme stranice. Dugo je stajao tako, prije nego
što se vratio u hotel na doručak. Točno u devet sati
stajao je pred ulazom u hotel i čekao. Policijsko vozilo
stiglo je nakon nekoliko minuta. Promet je bio gust i
vozač je kao i uvijek uključio sirene. Wallander je
četvrti put prešao preko Nila. Nalazio se u golemom,
nepreglednom, bučnom gradu.
Zgrada suda nalazila se u ulici imenom Al Azhar.
Radwan je stajao na stubama i pušio kad je stigao
auto. - Nadam se da ste odspavah nekoliko sati -
rekao je. - Nije dobro za čovjeka kad ne spava
dovoljno.
Ušli su u zgradu.
- Vaš otac je već ovdje.
- Ima h odvjetnika? - upitao je Wallander.
- Ima pravnu pomoć. Ovo je sud za lagane
slučajeve.
- A ipak može dobiti dvogodišnju zatvorsku
kaznu?
- Velika je razlika između smrtne i dvogodišnje
kazne - zamišljeno je rekao Radwan.
Ušli su u sudnicu. Nekoliko je policajaca brisalo
prašinu.
 - Vaš otac je danas prvi na redu - rekao je
Radwan.
Zatim su uveli oca. Wallander se zaprepastio.
Otac je imao lisičine na rukama. Osjetio je kako mu
naviru suze na oči. Radwan ga je nakratko pogledao
i potapšao po ramenu.
Ušao je samo jedan sudac. Sjeo je. Državni
odvjetnik, koji se pojavio niotkuda, održao je dug
govor. Wallander je pretpostavljao da je to optužba.
Radwan se nagnuo prema njemu. - Čini se da će
biti dobro - šapnuo je. - Kaže da je vaš otac star i
duševno poremećen.
Ako ovo nitko ne bude prevodio, bit će doista
zabavno. Državni odvjetnik je sjeo. Pravni savjetnik
bio je veoma kratak.
- On predlaže novčanu kaznu - šapnuo mu je
Radwan. - Ja sam obavijestio sud da ste vi ovdje, da
ste njegov sin i policajac.
Pravni savjetnik ponovno je sjeo na svoje mjesto;
Wallander je uočio da je njegov otac htio nešto reći.
No pravni savjetnik je odmahnuo glavom.
Sudac je lupio čekićem po stolu i rekao nekoliko
riječi. Zatim je ponovno lupio po stolu, ustao i otišao.
- Novčana kazna - rekao je Radwan i potapšao
Wallandera po ramenu. - Treba biti uplaćena ovdje u
sudnici. Zatim će vaš otac biti slobodan.
Wallander je izvadio novac ispod košulje. Radwan
ga je odveo do stola gdje je neki čovjek preračunavao
američke dolare u egipatske funte. Wallander je
gotovo ostao bez novca. Dobio je potvrdu s nečitljivim
iznosom kazne.
Radwan je zatražio da skinu lisičine. - Nadam se
da će vam ostatak odmora biti ugodan - rekao je i
obojici pružio ruku. - Ah ne bi bilo dobro kad bi vaš
otac ponovno pokušao popeti se na piramidu.
Radwan je naredio da ih policijsko vozilo odveze u
hotel. Wallander je dobio njegovu adresu. Bilo mu je
jasno da bez Radwana stvar ne bi protekla tako
glatko. Trebao bi mu nekako zahvaliti. Možda bi bilo
najprimjerenije da mu pošalje sliku s tetrijebom.
Otac je bio sjajno raspoložen i komentirao je sve
što su vidjeh u prolazu. Wallander je samo bio
umoran.
Sada ću ti pokazati piramide - radosno je rekao
otac kad su stigli u hotel.
Ne sada - rekao je Wallander. - Prvo moram
odspavati nekoliko sati. A i ti. Poslije toga možemo
pogledati piramide. Kad kupim kartu za povratak.
Otac ga je upitno pogledao.- Moram reći da si me
iznenadio. Nisi mario za trošak, došao si i izvukao
me. To ne bih očekivao od tebe.
Wallander nije odgovorio.
Lezi i spavaj - samo je rekao. - Naći ćemo se ovdje
u dva sata.
Wallander nije mogao zaspati. Nakon što se jedan
sat vrtio u krevetu, otišao je na recepciju i zamolio za
pomoć pri rezervaciji leta za povratak. Poslali su ga u
putnički ured koji se nalazio u drugom dijelu hotela.
Ondje mu je pomogla jedna neopisivo lijepa žena,
koja je i savršeno govorila engleski. Uspjela mu je
naći mjesto u zrakoplovu koji polijeće iz Kaira sutra,
18. prosinca u devet sati. Budući da će se zrakoplov
spustiti samo u Frankfurtu, Wallander će doći u
Kastrup već oko dva sata poslijepodne. Kad je dobio
rezervaciju, bio je tek jedan sat. Sjeo je u kafić pokraj
recepcije i popio vodu i šalicu jake kave koja mu je
bila preslatka. Njegov otac došao je na recepciju
točno u dva sata. Na glavi je imao tropski šešir.
Zatim su zajedno po najvećoj vrućini hodali po
visoravni Gize. Wallanderu se nekoliko puta učinilo
da će se onesvijestiti, ah njegovu ocu vrućina uopće
nije smetala. Dolje kod sfinge Wallander je napokon
pronašao hlad. Otac je pričao i Wallander je morao
priznati da mnogo zna o starom Egiptu, o vremenu
kad su izgrađene piramide i sfinga.
Već je bilo šest sati kad su se vratili u hotel.
Budući da je Wallander morao sutra otputovati,
odlučili su da će zajedno objedovati u hotelu u kojem
je bilo nekoliko restorana. Na očev prijedlog sjeli su
za stol u indijskom restoranu i Wallander je poslije
pomislio kako odavno nije tako dobro jeo. Otac je
cijelo vrijeme bio ljubazan i Wallander je dobio dojam
da si je izbio iz glave pomisao o penjanju na piramide.
Rastali su se oko jedanaest sati. Wallander je
trebao napustiti hotel već u šest sati.
Ja ću ti mahati, naravno - rekao je otac.
- Radije nemoj - odgovorio je Wallander. - Nijedan
od nas ne voli rastanke.
 - Hvala ti što si došao - rekao je otac. - Vjerojatno
imaš pravo, bilo bi mi teško sjediti dvije godine u
zatvoru, a da ne smijem slikati.
- Kad se vratiš kući, 21. prosinca, sve će biti
zaboravljeno - odgovorio je Wallander.
- Sljedeći put putujemo u Italiju - rekao je otac i
izašao iz sobe.
Wallander je te noći dobro spavao. U šest sati
sjedio je u taksiju na putu u zračnu luku i šesti put
prešao Nil, nadao se i posljednji put. Zrakoplov je
poletio na vrijeme i prema planu stigao u Kastrup.
Uzeo je taksi do hidroaviona i u tri i četrdeset pet bio
je u Malmöu. Pješice je otišao do željezničkog
kolodvora i stigao na vlak za Ystad. Otišao je kući,
presvukao se i u šest i pol prošao kroz vrata policijske
uprave. Vrata su bila popravljena. Björk zna što je
prioritet, mrzovoljno je pomislio. Martinssonova i
Svedbergova soba bile su prazne, ali Hansson je bio
na svojemu mjestu. Wallander mu je ukratko
ispričao o svojem putovanju. No prvo je pitao kako je
Rydberg.
- Trebao bi doći sutra - rekao je Hansson. - Tako
je bar rekao Martinsson.
Wallanderu je odmah bilo lakše. Očito nije bilo
tako loše kao što su se bojali.
- A ovdje? - pitao je zatim. - Naš slučaj?
- Dogodilo se nešto drugo što je važno - rekao je
Hansson. - Ali to je zapravo u vezi s padom aviona.
- Što?
 - Yngve Leonard Holm nađen je mrtav. U jednoj
šumi kod Sjöbea.
Wallander je sjeo.
- No to nije sve - nastavio je Hansson. - Nije ubijen
bilo kako. Ustrijeljen je u vrat. Jednako kao i sestre
Eberhardsson.
Wallanderu je zastao dah.
Nije očekivao da će se pokazati veza između
srušenog zrakoplova i dviju ubijenih žena koje su
pronašli nakon strašnog požara.
Pogledao je Hanssona.
Što to znači? pomislio je. Što proizlazi iz ovoga što
je Hansson rekao?
Putovanje u Kairo odjednom je palo u zaborav.
 9.

Dana 19. prosinca u deset sati ujutro Wallander je

nazvao banku i pitao mogu li mu povećati zajam za
još 20 000 kruna. Lagao je rekavši da nije dobro vidio
cijenu auta koji je htio kupiti. Službenik u banci
rekao je kako ne vidi nikakav problem. Wallander
može još isti dan potpisati ugovor o kreditu i podići
novac. Nakon što je spustio slušalicu, nazvao je
Arnea koji mu je trebao prodati auto i dogovorio se
njim da mu ujedan sat doveze kući novi Peugeot.
Arne će tada pokušati popraviti njegov stari auto ili
će ga odvući u radionicu.
Oba telefonska razgovora Wallander je obavio
neposredno nakon njihova jutarnjeg sastanka.
Zasjedali su dva sata, od sedam i četrdeset pet. Ah
Wallander je već u sedam sati došao u policijsku
upravu. Prethodne večeri, kad je doznao da je Yngve
Leonard Holm pronađen mrtav i da možda postoji
nekakva veza između njega i sestara Eberhardsson
ih možda između njihovih ubojica, odjednom se
razbudio i gotovo je jedan sat sjedio s Hanssonom
koji ga je o svemu potanko izvijestio. No onda ga je
naglo svladao umor. Otišao je kući i legao u krevet ne
bi h se odmorio prije nego što skine odjeću, ah odmah
je zaspao i probudio se tek sutradan ujutro. U pet i
pol osjetio je da se naspavao. Još je malo ležao u
krevetu i razmišljao o putovanju u Kairo. To mu je
postalo već daleka uspomena.
 Kad je došao u policijsku upravu, Rydberg je već
bio ondje. Otišli su u blagovaonicu gdje su sjedili
policajci iz noćne smjene i zijevah. Rydberg je pio čaj
i jeo dvopek. Wallander je sjeo nasuprot njemu.
- Čujem da si bio u Egiptu - rekao je Rydberg. -
Kakve su piramide?
- Visoke - odgovorio je Wallander. - Veoma
neobične.
- A tvoj otac?
- Mogao je završiti u zatvoru. Ah ja sam ga izvadio
plativši gotovo deset tisuća kruna kazne.
Rydberg se počeo smijati. - Moj starije bio trgovac
konjima - rekao je. - Jesam li ti kad govorio o tome?
- Nikad nisi govorio o svojim roditeljima.
- Prodavao je konje. Išao na sajmove, gledao im u
zube i očito je bio pravi vrag kad je trebalo nabijati
cijene. Priča o novčaniku trgovca konjima je istinita.
Tata je imao jedan takav, napunjen novčanicama od
tisuću kruna. No pitam seje h on uopće znao da se
piramide nalaze u Egiptu. A kamoli da se glavni grad
Egipta zove Kairo. Bio je neobrazovan. Postojalo je
samo jedno u što se razumio. Konji. I žene, možda.
Moja je majka uvijek bila u panici zbog drugih žena.
- Čovjek ne može birati roditelje - rekao je
Wallander. - Kako si ti?
- Nešto nije u redu - odgovorio je Rydberg. - Od
reume se ne možeš samo tako srušiti. Nešto nije u
redu. Ali ne znam što. No sada me najviše zanima taj
Holm, kojeg su ustrijelili u vrat.
- Jučer mi je to rekao Hansson.
 Rydberg je odgurnuo šalicu. - Bilo bi nevjerojatno
lijepo kad bi se ispostavilo da su sestre Eberhardsson
bile upletene u poslove s drogom. To bi bio pun
pogodak za švedsku struku koja se bavi
proizvodnjom i prodajom pribora za šivanje. Igle i
konci van, heroin unutra.
- I ja sam već pomislio na to - odgovorio je
Wallander i ustao. - Vidimo se poslije.
Vraćajući se u svoj ured, pomislio je kako Rydberg
nikad ne bi tako otvoreno govorio o svojem
zdravstvenom stanju kad ne bi bio siguran da doista
nešto nije u redu. Wallander je bio uznemiren.
Do sedam i četrdeset pet pročitao je nekoliko
izvještaja koje su mu stavili na stol dok ga nije bilo.
S Lindom je razgovarao prethodnog dana, čim se
vratio kući i odložio torbu. Ona je obećala otići pred
djeda u Kastrup i pobrinuti se da sigurno stigne u
Löderup. Wallander se nije usudio računati na drugi
zajam za kupnju automobila kojim bi mogao otići po
njega u Malmö.
Našao je poruku da ga je zvao Sten Widen. Zvala
ga je i sestra. Podignuo je papirić. Javio mu se i
kolega Göran Boman iz Kristianstada, s kojim se
povremeno sastajao nakon što su se upoznah
najednom od redovitih seminara državne policijske
uprave. I tu je cedulju stavio na stranu. Ostalo je
bacio u koš za papir.
Sastanak je počeo tako da je Wallander ukratko
ispričao o svojoj kratkoj pustolovini u Kairu i o
uslužnom policajcu koji se zvao Radwan. Zatim je
počela rasprava o tome kada je u Švedskoj zapravo
bila ukinuta smrtna kazna. Bilo je različitih
mišljenja. Svedberg je rekao da su ljude strijeljali još
u tridesetim godinama, što je Martinsson odlučno
zanijekao, rekavši da u Švedskoj nije bilo smaknuća
otkako su u devedesetim godinama devetnaestog
stoljeća nekoj Anni Mänsdotter odrubili glavu u
zatvoru Kristianstada. Na kraju je Hansson nazvao
jednog kriminalističkog izvjestitelja u Stockholmu, s
kojim je inače dijeho zanimanje za konjske utrke.
- 1910. - rekao je poslije. - Tada je u Švedskoj
upotrijebljena giljotina prvi i zadnji put. Smaknut je
bio čovjek koji se zvao Ander.
- Nije li taj letio u balonu na Sjeverni pol? - upitao
je Martinsson.
- Taj se zvao Andrée - rekao je Wallander. - A sada
prijeđimo na stvar.
Rydberg je cijelo vrijeme sjedio ne rekavši ni riječi.
Wallanderu je djelovao nekako odsutno.
Razgovarali su o Holmu. Njegovo truplo
pronađeno je na području policijskog okruga Sjöbo,
ali samo nekoliko metara dalje od poljskog puta gdje
počinje policijski okrug Ystad.
- Kolege iz Sjöboa rado će nam ga darovati - rekao
je Martinsson. - Mi ćemo simbolički prenijeti tijelo
preko poljskog puta i ono će pripadati nama. Osobito
zato što smo već imah posla s Holmom.
Wallander je zamolio da načine vremenski
raspored. Martinsson ih je izvijestio o slučaju. Holm
je nestao nekoliko dana nakon pada zrakoplova. Dok
je Wallander bio u Kairu, jedan je čovjek šećući
šumom otkrio truplo koje je ležalo na kraju šumskog
puta. Bilo je tragova automobilskih guma. Ali Holm
je imao kod sebe novčanik, pa to nije bilo umorstvo s
pljačkom. Nisu stigle nikakve prijave koje bi ih mogle
zanimati. Područje oko mjesta na kojem je pronađeno
tijelo bilo je nenastanjeno.
Martinsson je upravo završio kad su se otvorila
vrata sobe za sastanke. Jedan je policajac provirio i
rekao da je stigla poruka Interpola. Martinsson je
otišao po nju. U međuvremenu je ih Svedberg
izvijestio o tome koliko je silnu energiju Björk utrošio
da bi dao popraviti vrata.
Martinsson se vratio. Identificiran je jedan od
pilota - rekao je. - Pedro Espinoza, trideset tri godine.
Rođen u Madridu. U
Španjolskoj je sjedio u zatvoru zbog prijevare, a u
Francuskoj zbog krijumčarenja.
- Krijumčarenje - rekao je Wallander. - To se
poklapa.
- Ima još nešto zanimljivo - rekao je Martinsson. -
Njegova posljednja poznata adresa bila je u Marbelli.
Ondje su sestre Eberhardsson imale veliku kuću za
odmor.
U prostoriji je zavladala tišina. Wallanderu je bilo
jasno da sve to može biti samo slučajno. Kuća u
Marbelli i pilot koji se srušio, koji je slučajno živio u
istom mjestu. Ali u dnu duše znao je da su bili blizu
otkrivanja jedne zbunjujuće povezanosti. Nije znao
što je to značilo. Ah sad su bar imali smjer u kojem
mogu ići.
- Drugi pilot još nije identificiran - nastavio je
Martinsson. - Ali radi se na tome.
 Wallander je pogledao oko sebe. - Potrebna nanije
veća pomoć od švedske policije - rekao je. - Budu li
spremni pomoći kao što je bio Radwan u Kairu, onda
bi trebali odmah pretražiti kuću sestara
Eberhardsson. Trebah bi potražiti sef. I drogu. Otkriti
s kim su se sestre ondje družile. To moramo znati. I
to što prije.
- Ne bi li tko od nas možda trebao otići onamo? -
pitao je Hansson.
- Još ne - rekao je Wallander. - Sunčati se možeš
ljeti.
Još jedanput su pročešljah sav materijal i
međusobno podijelili zadaće koje ih čekaju.
Ponajprije će se usredotočiti na Yngvea Leonarda
Holma. Wallander je primijetio kako je rad istražnog
tima živnuo.
Počeli su u petnaest do devet. Hansson je
podsjetio Wallandera na tradicionalno božićno slavlje
u policiji, koje se trebalo održati 21. prosinca u hotelu
Continental. Wallander je uzalud tražio dobru
ispriku kako ne bi morao ići onamo. '
Nakon što je obavio telefonske razgovore, spustio
je slušalicu pokraj telefona i zatvorio vrata. Počeo je
ponovno proučavati raspoloživi materijal o srušenom
zrakoplovu, o Yngveu Leonardu Holmu i dvjema
sestrama Eberhardsson, korak po korak. U
rokovniku je nacrtao trokut na kojem je svaki vrh
označavao jedan od triju događaja. Pet mrtvih,
pomislio je. Dva pilota, od kojih je jedan iz
Španjolske. U zrakoplovu koji je doslovno bio leteći
Holandez, jer se službeno raspao nakon pada u
Laosu. Zrakoplov koji je po noći preletio švedsku
granicu odmah se okrenuo južno od Sjöboa i srušio
u blizini plaže Mossby. Sa zemlje su se vidjela svjetla,
što je mogao biti znak da su negdje nešto izbacili.
To je prvi vrh.
Drugi vrh su dvije sestre koje su u Ystadu držale
trgovinu priborom za šivanje. Bile su ustrijeljene u
vrat, a kuća im zapaljena. Pokazalo se da su bogate,
u temeljima njihove kuće bio je ugrađen sef, a imale
su kuću i u Španjolskoj. Na drugom vrhu su, dakle,
bile dvije sestre koje su vodile dvostruki život.
Wallander je povukao poprečnu crtu između
Pedra Espinose i sestara Eberhardsson. Oni su imali
nešto zajedničko. Marbellu.
Treći vrh bio je Yngve Leonard Holm, koga su ubih
na jednoj šumskoj stazi u Sjöboeu. O njemu su znali
to da je bio poznati trgovac drogom, s neobično dobro
razvijenom sposobnošću zametanja vlastitih tragova.
Ah netko ga je sustigao kod Sjöboa, pomislio je
Wallander.
Ustao je i promatrao trokut. Što mu je on govorio?
Stavio je točku na sredinu. Centar, pomislio je.
Hembergovo i Rydbergovo vječno pitanje: Gdje je
centar, središnja točka? Nastavio je promatrati svoj
crtež. Tada je odjednom shvatio da ga njegova slika
podsjeća na piramidu. Osnova je bila kvadrat. No
piramida izdaleka izgleda kao trokut.
Ponovno je sjeo za stol. Sve što imam pred sobom
zapravo mi govori o jednoj jedinoj stvari. Dogodilo se
nešto što je uništilo jedan obrazac.
 Najvjerojatnije je srušeni zrakoplov polazna točka.
Dogodila se lančana reakcija koja je izazvala tri
ubojstva, tri smaknuća.
Počeo je iznova. Nije se mogao osloboditi pomisli
na piramidu. Je li možda riječ o neobičnoj borbi za
vlast? U kojoj su sestre Eberhardsson, Yngve
Leonard Holm i zrakoplov bili tri vrha jednoga
trokuta? U kojem postoji središnja točka koja nam je
i dalje nepoznata?
Polako i sustavno probijao se kroz činjenice koje
je imao na raspolaganju. Tu i tamo zapisao bi poneko
pitanje. Nije niti opazio da je već bilo dvanaest sati.
Ispustio je olovku iz ruke, uzeo jaknu i otišao u
banku. Vani je bilo nekoliko stupnjeva iznad nule.
Rominjala je kišica. Ponovno je ispunio obrasce za
ugovore o kreditu i podigao još 20 000 kruna. U tom
trenutku nije htio razmišljati o novcu koji je ostavio
u Egiptu. Novčana kazna bila je jedno. Ono što ga je
ljutilo, što geje doslovno boljelo, bila je cijena
zrakoplovne karte. Nije se nimalo nadao da će
njegova sestra sudjelovati u troškovima.
Točno ujedan sat došao je trgovac automobilima
s novim Peugeotom. Stari nije htio upaliti. Wallander
nije čekao vučno vozilo. Umjesto toga provozao se u
novom tamnoplavom autu. Bio je iz druge ruke i
zadimljen. Ali dobro je vozio. To je bilo najvažnije.
Wallander se vozio u smjeru Hedskoga i upravo se
namjeravao okrenuti kad se odjednom predomislio.
Nalazio se na cesti za Sjöbo. Martinsson mu je točno
objasnio gdje su pronašli Holmovo tijelo. Htio je
vidjeti to mjesto vlastitim očima. A možda čak i
posjetiti kuću u kojoj je Holm živio.
 Mjesto na kojem su pronašli Holma i dalje je bilo
ograđeno. No ondje nije bilo policije. Wallander je
izašao iz auta. Oko njega vladala je tišina. Prekoračio
je policijsku vrpcu i osvrnuo se uokolo. Ako hoćeš
nekoga ubiti, onda je ovo mjesto bilo idealno.
Pokušao je zamisliti što se dogodilo. Holm je došao s
još nekim.
Prema Martinssonovim riječima, postojali su
tragovi samo jednog automobila.
Obračun, pomislio je Wallander. Nešto se treba
predati, nešto se treba platiti. Onda se dogodi nešto.
Holm biva ustrijeljen u vrat. Mrtav je prije nego što
padne na pod. Ubojica nestaje bez traga.
Jedan čovjek, pomislio je Wallander. Ili više ljudi.
Isti onaj ili isti oni koji su nekoliko dana prije toga
ubili sestre Eberhardsson.
Odjednom je imao osjećaj da je na tragu još
nečemu. Još jednoj poveznici koju bi trebao otkriti,
samo se mora potruditi. Činilo mu se očitim da je to
bila trgovina drogom. Iako mu je još bilo veoma teško
zamisliti da su dvije sestre, koje su vodile trgovinu
priborom za šivanje, bile upletene u takvo što. Ali
Rydberg je imao pravo. Njegovo prvo pitanje, naime,
što zapravo znaju o sestrama, bilo je na mjestu.
Wallander je skrenuo sa šumskog puta i nastavio
voziti. U glavi mu je bila Martinssonova karta. Na
velikom kružnom toku južno od Sjöboa mora
skrenuti desno. Zatim druga cesta, šljunčana, lijevo,
zadnja kuća na desnoj strani, crvena šupa uz cestu.
Plavi, napola raspadnut poštanski sandučić. Dva
neispravna automobila ijedan zahrđali traktor u
dvorištu pokraj šupe. Pas koji laje, neodređene
pasmine, u velikom kavezu. To mu nije bilo teško
pronaći. I prije nego što je otvorio vrata automobila,
čuo je psa. Izašao je i ušao u dvorište. Boja s kuće se
ljuštila. Dijelovi oluka visjeli su sa zabata. Pasje lajao
kao bijesan i skakao na rešetke. Wallander se pitao
što će se dogoditi ako pas pokida rešetku i oslobodi
se. Došao je do kućnih vrata i pritisnuo zvonce. Tada
je uočio da je električna žica bila prerezana. Zatim je
snažno udarao u vrata tako da su se otvorila.
Povišenim glasom pitao je ima h koga kod kuće. Nije
bilo odgovora. Ne bih trebao ući, pomislio je. Prekršit
ću niz pravila koja ne vrijede samo za policajce nego
i za sve druge ljude. No ipak je gurnuo vrata i ušao.
Sa zidova su visjele tapete, bilo je zagušljivo, pravi
kaos. Poderane sofe, madraci na podu. Televizor s
velikim ekranom i najmoderniji videouređaj. CD-
player, veliki zvučnici. Ponovno je povikao i zatim
slušao, ali nije bilo odgovora. U kuhinji je vladao
neopisiv nered. Prljavo posuđe nagomilano u
sudoperu. Papirnate vrećice, plastične vrećice, na
podu prazne kutije od pizze, pune mrava.
U jednom kutu protrčao je miš. Vonjalo je po
plijesni. Wallander je krenuo dalje. Zastao je kod
jednih vrata na kojima je bilo sprejem napisano
„Yngveova kuhinja”. Gurnuo je vrata. Iza njih nalazio
se krevet. No bio je prekriven samo plahtom i dekom.
Jedna komoda, dvije stolice. Na prozorskoj klupici
radio. Sat koji je stao deset minuta do sedam. Tu je,
dakle, stanovao Yngve Leonard Holm. Istodobno je
gradio veliku kuću u Ystadu. Na podu se nalazio
gornji dio trenirke. To je nosio kad ga je Wallander
ispitivao. Wallander je oprezno sjeo na rub kreveta,
strahujući da će se raspasti, i pogledao uokolo. Ovdje
je stanovao čovjek, pomislio je. Čovjek koji je živio od
toga što je druge ljude tjerao u različite oblike pakla
droge. Odmahnuo je glavom, to mu je bilo
nepojmljivo. Zatim se sagnuo i pogledao pod krevet.
Velike nakupine prašine. Jedna papuča i nekoliko
pornografskih časopisa. Ustao je i izvukao ladicu
komode. Još više časopisa s golim ženama i
raširenim nogama. Neke od njih bile su vrlo mlade.
Donje rublje, tablete protiv glavobolje, flasteri.
Druga ladica. Stari aparat za zavarivanje, onakav
kakvima su se nekoć koristili za pokretanje ribarskih
čamaca. U donjoj ladici hrpa nabacanih papira. Stare
školske svjedodžbe. Wallander je pročitao da je Holm
imao trojku iz istog predmeta koji je bio i njegov
omiljeni: iz geografije. Inače, bio je osrednji učenik.
Nekoliko fotografija. Holm u baru s čašom piva u
svakoj ruci. Pijan. Crvene oči. Druga fotografija.
Holm bez odjeće, na plaži. Širok osmijeh, gleda u
kameru. Zatim stara crno- bijela fotografija
muškarca i žene na ulici. Wallander je okrenuo sliku.
„Bastad 1937.” To su možda bili Holmovi roditelji.
Nastavio je pretraživati papire. Zaustavio se
ugledavši staru zrakoplovnu kartu. Uzeo ju je i prišao
prozoru. Kopenhagen - Marbella, tamo i natrag.
Datum: 12. kolovoza 1989. Povratak 17. kolovoza.
Pet dana Španjolske. Karta nije za čarterski let. Nije
mogao raspoznati je li riječ o ekonomskom ili
poslovnom razredu. Stavio je kartu u džep. Tražio je
još nekoliko minuta i zatim zatvorio ladicu. U ormaru
nije bilo ničega što bi mu privuklo pozornost. Samo
neopisiv nered. Ponovno je sjeo na krevet. Pitao se
gdje su ostali stanari kuće. Vratio se u dnevnu sobu.
Najednom stolu nalazio se telefon. Nazvao je
policijsku upravu i razgovarao s Ebbom.
- Gdje si ti? Traže te.
- Tko me traži?
- Znaš kako je. Čim te nema, odmah te svi traže.
- Dolazim - rekao je Wallander. Zatim ju je
zamolio da mu pronađe telefonski broj turističke
agencije u kojoj je radila Anette Bengtsson. Zapamtio
je broj, završio razgovor s Ebbom i nazvao turističku
agenciju. Pitao je može li razgovarati s Anette. Prošlo
je nekoliko minuta. Tada se javila. Predstavio joj se.
- Kako je proteklo putovanje u Kairo? - upitala je.
- Dobro. Piramide su veoma visoke. Veoma
posebne. I bilo je jako vruće.
- Trebah ste ostati dulje.
- Drugi put.
Zatim ju je pitao može li mu reći jesu li Anna ili
Emilia Eberhardsson bile u Šapanjolskoj između 12.
i 17. kolovoza.
- To će potrajati - rekla je.
Spustila je slušalicu. Wallander je ponovno vidio
miša u kutu. Je h to bio onaj isti otprije, nije mogao
raspoznati, naravno. Zima se najavljuje, pomislio je.
Miševi ulaze u kuću.
Anette Bengtsson se ponovno javila. - Anna
Eberhardsson letjela je 10. kolovoza - rekla je. -
Vratila se tek u rujnu.
 - Hvala vam što ste mi pomogli - odgovorio je
Wallander. - Volio bih imati popis svih putovanja
obiju sestara u prošloj godini.
- Zašto?
- Za policijsku istragu - odgovorio je. - Navratit ću
sutra.
Obećala je da će mu pomoći. Spustio je slušalicu.
Pomislio je kako bi se sigurno zaljubio u nju da je
deset godina mlađi. Ovako nije imalo smisla. Ona bi
smatrala neukusnim svaki njegov pokušaj da joj
priđe. Izašao je iz kuće i naizmjence mislio na Holma
i na Emmu Lundin. Zatim su mu se misli vratile na
Anette Bengtsson. Zapravo nije mogao biti siguran bi
li mu ona to zamjerila. No vjerojatno je već imala
dečka. Iako se ne sjeća da je vidio prsten na njezinoj
lijevoj ruci.
Pasje lajao kao lud. Wallander je prišao kavezu i
pasje ušutio. Čim se Wallander okrenuo i otišao,
pasje opet počeo lajati. Mogu biti sretan i zahvalan
što Linda ne stanuje u kući poput ove, pomislio je.
Koliko ljudi u Švedskoj, onih običnih, poznaje ovakvo
okružje? Okružje u kojem ljudi žive u ovakvoj bijedi,
zapušteni? Sjeo je u auto i odvezao se. No prije toga
otvorio je poštanski sandučić. U njemu se nalazilo
pismo za Holma. Otvorio ga je. To je bila opomena za
najamninu za auto. Wallander je stavio pismo u džep.
Već su bila četiri sata kad se vratio u policiju. Na
njegovu stolu dočekala ga je ceduljica s
Martinssonovom porukom. Wallander mu je prišao.
Sjedio je za telefonom. Kad se Wallander pojavio na
vratima, pitao ga je može h telefonirati. Wallander je
pretpostavljao da je razgovarao sa suprugom.
Martinsson je spustio slušalicu.
- Španjolska policija upravo pretražuje kuću u
Marbelli - rekao je. - Razgovarao sam s policajcem
koji se zove Fernando Lopez. Govorio je jako dobro
engleski i čini se da je velika zvjerka.
Wallander mu je pričao o svojem izletu i razgovoru
s Anette Bengtsson. Pokazao je Martinssonu kartu za
let.
Nitkov nije morao putovati čarterom - rekao je
Martinsson.
Sigurno nije - odgovorio je Wallander. - Ali sad
imamo još jedan trag. Nitko ne može reći da je ovo
slučajno.
To je rekao i na sastanku istražnog tima u pet
sati. Sastanak je trajao veoma kratko. Per Äkeson
također je bio prisutan, ali nije rekao ni riječi. On je
već prestao, pomislio je Wallander. Ovdje je, ali u
mislima više nije u službi.
Kad više nisu imali što reći, zaključili su
sastanak. Svatko se vratio svojemu poslu. Wallander
je nazvao Lindu i rekao joj da sada ima ispravan auto
i da može dočekati djeda u Malmöu. Oko sedam sati
otišao je kući. Nazvala je Emma Lundin. Wallander je
ovaj put pristao. Ostala je do ponoći, kao i obično.
Wallander je miško na Anette Bengtsson.
Sutradan je otišao u turističku agenciju i dobio
podatke koje je tražio. Bilo je mnogo klijenata koji su
htjeli rezervirati last- minute let za Božić. Wallander
je htio malo ostati i razgovarati s Anette Bengtsson.
No ona nije imala vremena. Zaustavio se pred
izgorjelom trgovinom pribora za šivanje. Odjednom
mu je palo na um kako do Božića ima manje od
tjedan dana. To mu je bio prvi Božić otkako se rastao.
Toga dana nije se dogodilo ništa što bi koristilo
istrazi. Wallander je razmišljao o svojoj piramidi.
Jedino što je dodao bila je debela crta između Anne
Eberhardsson i Yngvea Leonarda Holma.
Sutradan, 21. prosinca, Wallander je otišao po
oca u Malmö. Odahnuo je kad ga je vidio kako izlazi
iz terminala za hidroavione. Odvezao ga je u njegovu
kuću u Löderupu. Otac je bez prestanka pričao o
svojem uspješnom putovanju. Činilo se da je
zaboravio da je sjedio u zatvoru i da je Wallander
također bio u Kairu.
Navečer je Wallander otišao na božićni domjenak
u policiju. Namjerno nije sjeo za stol za kojim je bio
Björk. Ali govor koji je Björk održao, bio je više nego
uspješan. Potrudio se istražiti povijest policije u
Ystadu. Njegovo izlaganje bilo je šaljivo i zanimljivo.
Wallander se nekoliko puta morao nasmijati. Björk je
svakako bio dobar predavač.
Wallander se vratio kući pijan. Prije nego što je
zaspao, mislio je na Anette Bengtsson. A već je u
sljedećem trenutku odlučio da više neće misliti na
nju. prosinca ponovno su proučili stanje istrage. Nije
se dogodilo ništa novo. Španjolska policija nije našla
ništa posebno u kući sestara Eberhardsson. Nije bilo
skrivenih sefova, ništa. Još su čekah da drugi pilot
bude identificiran.
Poslijepodne je Wallander otišao i kupio si dar za
Božić. Radio za auto. Uspio ga je i sam ugraditi.
prosinca prikupili su rezultate istrage. Nyberg je
izvijestio da je Holm bio ubijen istim oružjem kao i
dvije sestre Eberhardsson. No oružju i dalje nije bilo
traga. Wallander je povukao nove crte na svojoj
piramidi. Poveznice su se umnožile, ah ni dalje nije
znao koji je vrh najvažniji.
Tijekom božićnih blagdana rad se trebao
nastaviti. Wallander je znao da će se raditi s pola
snage. Već samo zbog toga što je bilo teško doći do
ljudi ih dobiti određene informacije.
Poslijepodne 24. prosinca padala je kiša.
Wallander je dočekao Lindu na željezničkom
kolodvoru. Zajedno su otišli u Löderup. Djedu je
donijela šal. Wallander mu je darovao bocu konjaka.
Linda i Wallander pripremah su večeru dok je otac
sjedio za kuhinjskim stolom i pričao o piramidama.
Večer je prošla u neuobičajenom skladu, osobito
stoga što se Linda dobro slagala s djedom. Wallander
se često osjećao gotovo isključenim. No to mu nije
smetalo. S vremena na vrijeme sjetio bi se dviju
sestara, Holma i zrakoplova koji se srušio na njivu.
Nakon što su se Wallander i Linda vratili u Ystad,
još su dugo sjedili i razgovarali. Sutradan ujutro
Wallander je bio naspavan. Uvijek je spavao dobro
kad je Linda bila u stanu. Prvi dan Božića bio je
hladan i vedar. Dugo su se šetali šumom
Sandskogen. Ona mu je pričala o svojim planovima.
Wallander joj je nešto obećao za Božić. Naime, to da
će preuzeti veći dio troškova, bude li se odlučila otići
na praksu u Francusku. Kasno navečer odvezao ju je
na vlak. Htio ju je odvesti u Malmö, ali ona je radije
išla vlakom. Navečer se Wallander osjećao
usamljeno. Na televiziji je pogledao jedan stari film, a
zatim slušao Rigoletto. Pomislio je kako je trebao
nazvati Rydberga i čestitati mu Božić. Sada je bilo već
kasno.
Na drugi dan Božića, netom poslije sedam sati,
dok je gledao kroz kuhinjski prozor, na Ystad se
spustila susnježica. Odjednom se sjetio toploga
noćnog zraka u Kairu. Također je pomislio na to da
nikako ne smije zaboraviti zahvaliti Radwanu što mu
je pomogao. Zapisao je to u notes koji se nalazio na
kuhinjskom stolu. Zatim sije pripremio bogat
doručak.
Tek u devet sati otišao je u policijsku upravu.
Razgovarao je s nekoliko policajaca iz noćne smjene.
Božić je te godine bio neuobičajeno miran. Na
Badnjak je, kao i obično, bilo mnogo obiteljskih
svađa, ali nijedna nije bila toliko ozbiljna. Wallander
je praznim hodnikom otišao u svoju sobu.
Sada se morao ponovno ozbiljno posvetiti istrazi
ubojstava. To su i dalje bila dva različita slučaja, iako
je bio uvjeren da je ista osoba ubila sestre
Eberhardsson i Yngvea Holma. Nije bila riječ samo o
istom oružju i istoj ruci. Postojao je i zajednički
motiv. Donio je kavu iz blagovaonice i nagnuo se nad
svoje bilješke. Piramida i njezina baza. Nacrtao je
velik upitnik na sredini trokuta. Vrh na koji se htio
popeti njegov otac i za koji se sada morao i on sam
pripremiti. Nakon dvosatnog razmišljanja bio je
siguran. Ono što sada moraju tražiti svim silama, bio
je dio koji nedostaje. Model, možda nekakva
organizacija, srušio se zajedno sa zrakoplovom. Tada
su jedna nepoznata osoba, ili možda njih nekoliko,
brzo izašli iz sjene i dali se u akciju. Ubili su troje
ljude.
Šutnja, pomislio je Wallander. Možda je baš o
tome riječ? Šutnja o nečemu što ne smije izaći na
svjetlo dana. Mrtvi ne govore.
Moglo je biti tako. A moglo je biti i sasvim
drukčije.
Stao je kod prozora. Padao je gusti snijeg.
Trebat će vremena, pomislio je.
To je prvo Što ću reći na našem sljedećem
sastanku.
Moramo računati s tim da će naša istraga
potrajati.
 10.

U noći na 27. prosinca Wallander je imao noćnu

moru. Opet je bio u Kairu, u sudnici. Radwan više
nije bio s njim. No sada je odjednom razumio sve što
su govorili državni odvjetnik i sudac. Njegov otac
sjedio je ondje s lisičinama na rukama i Wallander se
zaprepastio kad su ga osudili na smrt. Wallander je
ustao kako bi prosvjedovao. Ali nitko se nije obazirao
na njega. Zatim se nekako uspio izvući iz tog sna,
gore, na površinu, a kad se probudio, bio je sav u
znoju. Ležao je mirno i gledao u mrak.
San ga je tako uznemirio da je ustao i otišao u
kuhinju. I dalje je padao snijeg. Ulična svjetiljka
lagano se njihala na vjetru. Bilo je pet sati. Popio je
čašu vode i malo stajao i igrao se polupraznom bocom
od viskija. No ostavio ju je. Mislio je na ono što je
rekla Linda, naime, da snovi nešto poručuju. Iako
sanjaš o drugim ljudima, poruke su ponajprije bile
upućene tebi. Wallander je uvijek mislio da nema
smisla pokušavati tumačiti snove. Što je smrtna
presuda njegovu ocu mogla značiti za njega? Je li san
izrekao smrtnu kaznu njemu samome? Zatim je
pomislio da je uzrok tome bila njegova uznemirenost
zbog Rydbergova zdravstvenog stanja. Popio je još
jednu čašu viskija i vratio se u krevet.
No san mu nije dolazio na oči. Misli su mu lutale.
Mona, otac, Linda, Rydberg. A onda se opet našao na
svojoj vječnoj polaznoj točki. Rad. Ubojstvo sestra
Eberhardsson i Yngvea Leonarda Holma. Dva mrtva
pilota, jedna iz Španjolske, drugi još nije
identificiran. Razmišljao je o svojem crtežu. Trokut
na sredini kojega nacrtao upitnik. A sada je ležao u
mraku i mislio kako trokut ima različite krajnje
točke.
Do šest sati prevrtao se po krevetu. Zatim je
ustao, pustio vodu u kadu i skuhao kavu. Jutarnje
su novine već stigle. Prelistao ih je do oglasa za
nekretnine, ali nije našao ništa zanimljivo. Šalicu s
kavom ponio je kupaonicu. Zatim je do šest i pol
drijemao u vrućoj vodi. Pomisao na vrijeme ga je
oneraspoložila. Uvijek ta bljuzgavica. No sad je bar
imao auto, nadao se da će ga moći upaliti.
U sedam i petnaest okrenuo je ključ za paljenje.
Motor je odmah proradio. Odvezao se u policijsku
upravu i parkirao auto blizu ulaza. Zatim je gazio po
bljuzgavici i zamalo se nije okliznuo na stubama
ispred ulaznih vrata. Martinsson je stajao na
recepciji i listao policijske novine. Kad je ugledao
Wallandera, kimnuo je.
- Ovdje piše da moramo biti bolji u svemu - rekao
je mrzovoljno. - Ponajprije moramo produbiti svoj
odnos s javnosti.
- Pa to je dobro - rekao je Wallander.
.

Jedna mu se slika stalno vraćala u mislima. Događaj

koji se odigrao prije dvadeset godina u Malmöu. Tada
ga je jedna mlada djevojka napala u kafiću i optužila
da ju je udario gumenom palicom kad je sudjelovala
u prosvjedu protiv rata u Vijetnamu. Ni sam ne zna
zašto nikad nije zaboravio taj trenutak. Poslije je bila
okrivljena da ga je zajedno s drugima htjela izbosti
nožem, no to je bilo manje važno. Ah nikad nije
zaboravio izraz njezina lica, onaj prijezir.
Martinsson je bacio novine na stol. - Razmišljaš U
o tome da prestaneš? - upitao je. - Da radiš nešto
drugo?
- Svaki dan - odgovorio je Wallander. - Ali ne znam
što bi to moglo biti.
- Možda bi trebao potražiti posao u nekakvoj
zaštitarskoj službi - rekao je Martinsson.
Wallander se zaprepastio. Uvijek je mislio da
Martinsson silno želi postati šef policije.
Zatim mu je rekao kako je otišao u kuću u kojoj
je živio Holm. Martinsson se razočarao čuvši da je u
kući bio samo pas.
- Ondje stanuju još najmanje dvije osobe - rekao
je. - Jedna mlada žena, u dobi od otprilike dvadeset
pet godina. Jaje nisam vidio. No ondje je bio ijedan
muškarac. Zvao se Rolf. Rolf Nyman, mislim. Ne
mogu se sjetiti kako se zvala žena.
- Ondje je bio samo pas - ponovio je Wallander. -
Bio je tako plašljiv da je počeo puzati kad sam se
izderao na njega.
Dogovorili su se da će se naći sutradan ujutro u
devet sati. Martinsson nije bio siguran hoće li doći i
Svedberg. Prethodne večeri je nazvao i rekao da ima
groznicu i da je jako prehlađen.
Wallander je otišao u svoju sobu. Od početka
hodnika do njegove sobe bila su dvadeset tri koraka.
Često je poželio da je hodnik duži ih kraći. No uvijek
je bio isti. Objesio je jaknu i maknuo nekoliko vlasi s
naslona stolice. Rukom je opipao kosu na zatiljku i
razdjeljku. Bio je zabrinut, mislio je da će jednog
dana oćelavjeti.
Zatim je čuo brze korake na hodniku. Bio je to
Martinsson, dolazio je mašući nekakvim papirom. -
Otkrivenje identitet drugog pilota - rekao je. - Ovo je
upravo stiglo iz Inetrpola.
Wallander je smjesta zaboravio svoj problem s
kosom.
- Ayrton McKenna - pročitao je Martinsson. -
Rođen 1945. u Južnoj Rodeziji. Pilot helikoptera od
1964. u tadašnjoj južnorodezijskoj vojsci. Šezdesetih
godina više puta odlikovan. Zašto, pitamo se. Zato što
je masovno bombardirao crnce?
Wallander je imao veoma mutnu predodžbu o
tome što se odigralo u bivšim britanskim kolonijama.
- Kako se Južna Rodezija zove danas? Zambija?
- To je bila Sjeverna Rodezija. Južna Rodezija
danas se zove Zimbabve.
- Moje znanje o Africi nije baš sjajno. Što tu još
piše?
Martinsson je nastavio čitati. - Poslije 1980.
Ayrton McKenna došao je u Englesku. Između 1983.
i 1985. sjedi u zatvoru u Birminghamu zbog trgovine
drogom. Nakon 1985. nema nikakvih podataka, sve
dok se 1987. godine nije pojavio u Hong Kongu.
Ondje ga sumnjiče zbog trgovine ljudima iz Narodne
republike. Bježi iz zatvora u Hong Kongu, pritom
ubija dvojicu stražara i otada ga traže. No
identifikacija je jasna. On je taj koji se srušio s
Espinosom kod Mossbyja.
Wallander je razmišljao nekoliko trenutaka.
- Što imamo? - rekao je. - Dva pilota koja su već
bila kažnjavana. Obojica zbog krijumčarenja. U
zrakoplovu koji više ne postoji. Ilegalno prelijeću
švedsku granicu. Zrakoplov se srušio vjerojatno na
povratku. Trebali su nešto ili isporučiti ili pokupiti.
Budući da nema znakova slijetanja, čini se da su
nešto izbacili. Što se baca iz zrakoplova? Osim
bomba?
- Droga.
Wallander je kimnuo. Zatim se nagnuo preko
stola. - Je li povjerenstvo za zrakoplovne nesreće već
počelo obavljati svoj posao?
- To je sve trajalo nevjerojatno dugo. No nema
znakova da je zrakoplov srušen sa zemlje, ako si na
to mislio.
- Nisam - rekao je Wallander. - Mene zapravo
zanimaju dvije stvari. Je li zrakoplov imao zalihe
goriva, odnosno, s koje je udaljenosti mogao stići
ovamo? I je li to bila nesreća?
- Ako ga nisu pogodili sa zemlje, onda nema što
drugo biti osim nesreće.
- Postoji mogućnost sabotaže. Ali taje
pretpostavka možda pretjerana.
- Zrakoplov je bio star - rekao je Martinsson. - To
znamo. Navodno se srušio kod Vientianea. Zatim su
ga popravili. Drugim riječima, vjerojatno je bio u
lošem stanju.
 Kada će se to povjerenstvo za zrakoplovne nesreće
ozbiljno primiti posla?
Dvadeset osmoga. Dakle, sutra. Zrakoplov je
pokupljen i prevezen ujedan hangar u Sturupu.
Ti bi trebao biti ondje - rekao je Wallander. -
Važno je znati je li bilo dodatnih spremnika za gorivo.
Potrebno je jako mnogo goriva kako bi zrakoplov
mogao stići iz Španjolske bez usputnog slijetanja -
sumnjičavo je rekao Martinsson.
I ja to mislim. No želio bih znati je li mogao
poletjeti s druge strane mora. Iz Njemačke, ih neke
od baltičkih država.
Martinsson je otišao. Wallander je nešto
zapisivao. Pokraj imena Espinosa napisao je
McKenna, ne znajući je li to dobro napisano.
U osam i pol sastali su se članovi istražne ekipe.
Toga dana bilo ih je mnogo manje. Svedberg je bio
jako prehlađen. Nyberg je otputovao u Eksjö posjetiti
svoju devedesetšestogodišnju majku. Trebao se
vratiti prijepodne, ali mu se auto pokvario negdje
južno od Vaxjba. Rydberg je izgledao umorno i
iscrpljeno. Wallanderu se učinilo da osjeti miris
alkohola. Vjerojatno je Rydberg sam proveo božićne
blagdane, pa je pio. Ne toliko da bi se napio, to se
događalo rijetko. No imao je običaj piti pomalo i
redovito. Hansson se požalio da je previše jeo. Nisu
došli ni Björk ni Äkeson. Wallander je promatrao tri
čovjeka koji su sjedili za stolom. Na televiziji rijetko
se može vidjeti takva slika, pomislio je. Ondje uvijek
vidimo policajce koji su mladi i svježi i motivirani.
Možda bi se Martinsson uklopio u takvu sliku. U
ovom trenutku ekipa za istragu nije djelovala
reprezentativno.
- Danas se dogodila tučnjava u kojoj je bilo krvi-
rekao je Hansson. - Dva brata sukobila su se s ocem.
Bih su pijani, naravno. Jedan brat i otac leže u
bolnici. Očito su nasrnuh jedan na drugoga
nekakvim alatom.
- Kakvim alatom? - upitao je Wallander.
- Čekićima. Otpiračem. Odvijačem možda. Otac
ima ubodne rane.
- Pobrinut ćemo se za to kad budem imali
vremena - rekao je Wallander. - Trenutačno imamo
za vratom tri ubojstva. Ih dva, ako ubojstva sestara
računamo kao jedno.
- Ja i dalje ne razumijem zašto se Sjöbo ne može
sam pobrinuti za tog Holma - mrzovoljno je rekao
Hansson.
- Zato što Holm ima nešto s nama - odgovorio je
Wallander jednako mrzovoljno.
- Budemo li počeli istraživati svaki za sebe, onda
neće biti ništa od toga.
Hansson nije popuštao. Toga je jutra doista bio
loše volje. - Znamo lije li Holm imao kakve veze sa
sestrama Eberhardsson?
- Ne - odgovorio je Wallander. - Ali prema svemu
sudeći riječ je o istom ubojici. Ja ipak mislim da je to
dovoljno za spajanje istrage i da je trebamo voditi
ovdje u Ystadu.
- Je li se Äkeson izjasnio o tome?
- Da - rekao je Wallander.
 To nije bilo točno. Per Äkeson uopće nije ništa
rekao. Ali Wallander je znao da bi se on složio s njim.
Wallander je demonstratitvno završio razgovor s
Hanssonom, okrenuvši se k Rydbergu.
- Znamo li što o tržištu drogama? - upitao je. - Je
li se što dogodilo u Malmöu? Jesu U promijenit cijene
ili ponudu?
- Zvao sam ih - rekao je Rydberg. - Ah očito ondje
tijekom božićnih blagdana ne radi nijedan policajac.
- Onda ćemo nastaviti s Holmom - odlučio je
Wallander. - Ja, nažalost, vjerujem da će ova istraga
trajati dugo. Moramo kopati. Tko je bio Holm? S
kirnje surađivao? Kakav je položaj zauzimao 394 na
narkomanskoj sceni? Je li uopće imao kakav položaj?
A sestre? Premalo znamo.
- Točno - rekao je Rydberg. - Kad se zagrebe
dublje, obično se nešto i nađe.
Wallander je pohranio Rydbergove riječi. Kad se
zagrebe dublje, obično se nešto i nađe.
Dok su im u ušima još odzvanjale Rydbergove
riječi, krenuli su na posao. Wallander je otišao u
turističku agenciju kako bi razgovarao s Anette
Bengtsson. Razočarao se doznavši da je slobodna
tijekom božićnih blagdana. No njezina je kolegica
imala jedno pismo pa mu ga je dala.
- Jeste li našli počinitelje? - pitala je. - Koji su
ubih sestre? - Nismo - odgovorio je Wallander. - Ali
radimo na tome.
Vraćajući se u policiju, Wallander se sjetio da se
baš za to jutro zapisao za pranje rublja. Zaustavio se
u ulici Mariagatan, otišao u svoj stan i sve prljavo
rublje iz ormara odnio dolje. Kad je ušao u praonicu
rublja u podrumu, na stroju za pranje nalazila se
ceduljica na kojoj je pisalo da je stroj neispravan.
Wallander se tako razbijesnio da je iznio rublje i bacio
ga u prtljažnik. U policijskoj upravi imah su stroj za
pranje rublja. Kad je skrenuo u Regementsgatan,
zamalo se nije sudario s motociklom koji mu je
velikom brzinom dolazio ususret. Zaustavio se uz rub
ceste, ugasio motor i zažmirio. Gotov sam, pomislio
je. Ako me neispravan stroj za pranje rublja može
dovesti do toga da više ne mogu vladati sobom, onda
nešto nije u redu s mojim životom.
Znao je o čemu je riječ. Samoća. Sve dosadniji
noćni sati s Emmom Lund.
Umjesto da se odveze u policiju, odlučio je
posjetiti oca u Löderupu. Uvijek je bilo opasno doći
nenajavljen. Ali u tom trenutku Wallander je osjetio
potrebu za udisanjem mirisa uljnih boja u atelijeru.
San iz protekle noći još mu se vrtio po glavi.
Vozio je sumornim krajolikom i pitao se kako da
počne mijenjati svoj život.
Možda je Martinsson dobro rekao? Možda bi se
trebao ozbiljno pitati želi li cijeli život biti policajac.
Per Äkeson je često govorio o svojem životu mimo svih
optužbi, svih dosadnih i monotonih sati u sudnicama
i sobama za ispitivanja. Čak i moj otac ima nešto što
ja nemam, pomislio je skrećući u dvorište. Snove
kojima želi ostati vjeran. Pa i po cijenu imovine
jedinoga sina.
 Izašao je iz auta i krenuo prema atelijeru. Jedna
mačka prošetala se kroz poluotvorena vrata i
pogledala ga s nepovjerenjem. Kad se Wallander
sagnuo da je pomiluje, ona se izmaknula u stranu.
Wallander je pokucao i ušao.
Otac je stajao pred slikarskim stalkom. - To si ti?
- rekao je. - Nisam te očekivao.
- Bio sam u blizini - odgovorio je Wallander. -
Smetam li?
Otac se pravio da nije čuo pitanje. Počeo je pričati
o putovanju u Egipat. Kao da je ono živa, ah već
veoma daleka uspomena. Wallander je sjeo na
klupicu i slušao.
- Sada mi nedostaje još samo Italija - na kraju je
rekao otac. - Onda mogu leći u krevet i umrijeti.
- Mislim da ćemo pričekati s tim putovanjem -
rekao je Wallander. - Bar nekoliko mjeseci.
Otac je slikao. Wallander je sjedio i šutio. Tu i
tamo razmijenih bi po nekoliko riječi. Zatim opet
tišina. Wallander je osjetio kako se odmara. Glava
mu je bila lakša. Nakon pola sata ustao je i krenuo.
- Navratit ću na Silvestrovo - rekao je.
- Donesi bocu konjaka - odgovorio je otac.
Wallander se vratio u policijsku upravu koja se i
dalje doimala praznom. Znao je da su do Silvestrova
svi radili s pola snage, iako je bilo mnogo posla.
Wallander je sjeo u svoju sobu i pregledao
putovanja sestara Eberhardsson u protekloj godini.
Pokušao je izdvojiti nekakav model, ali nije točno
znao što zapravo traži. Ja ne znam ništa o Holmu,
pomislio je. Ne znam ništa o tim pilotima. Ne znam
ništa što bi se poklopilo s putovanjima u Španjolsku.
Ne postoji nikakvo uporište, osim jednog putovanja
kad je Holm bio u Marbelli u isto vrijeme kad i Anna
Eberhardsson.
Vratio je papire u omotnicu i stavio ih u
registrator u kojem je čuvao sve što ima veze s
istragom ubojstva. Zatim je na jedan papirić napisao
da ne smije zaboraviti kupiti bocu konjaka.
Bilo je već dvanaest sati. Bio je gladan. Kako bi
izbjegao lošu naviku da na nekom kiosku prožvače
nekoliko kobasica, otišao je u bolnicu i u kafiću pojeo
sendvič. Sa susjednog stola uzeo je nekakav tjedni
časopis i prelistao ga. Jedna pop- zvijezda zamalo nije
umrla od raka. Jedan glumac onesvijestio se na
predstavi. Fotografije sa zabava bogataša. Bacio je
časopis natrag na stol i vratio se u policijsku upravu.
Osjećao se kao slon u cirkuskoj areni, a arena je bila
Ystad. Nešto se mora dogoditi ubrzo. Pomislio je. Tko
je i zašto smaknuo to troje ljudi?
Rydberg je sjedio na recepciji i čekao ga.
Wallander je sjeo pokraj njega na sofu. Kao i uvijek,
Rydberg je odmah prešao na stvar. - Malmö pliva u
heroinu - rekao je. - Kao i Lund, Eslov, Landskrona,
Helsingborg. Razgovarao sam s jednim kolegom iz
Malmöa. Kaže kako ima naznaka da je na tržište
stigla velika količina droge. Drugim riječima, moglo
bi biti točno da je droga bačena iz zrakoplova. U tom
slučaju ostaje samo još jedno važno pitanje.
Wallander je shvatio.
- Tko je stajao ondje i preuzeo je?
 - Što se toga tiče, meni svašta pada na um -
nastavio je Rydberg. - Nitko nije očekivao da će se
zrakoplov srušiti. Krntija iz Azije koja je odavno
trebala završiti u starom željezu. Dakle, sigurno se
nešto dogodilo na njivi. Ili su krivi ljudi pokupili teret
kojije stigao u noći, ili je više zvijeri čekalo plijen.
Wallander je kimnuo. I on je razmišljao na sličan
način.
- Nešto je pošlo ukrivo - rekao je Rydberg. - A to
je prvo izazvalo umorstvo sestara Eberhardsson, a
zatim i Holma. Istim oružjem ili istim rukama.
- Ja ipak ne mogu vjerovati u to - rekao je
Wallander. - Sada već znamo da Anna i Emislia nisu
bile simpatične stare gospođice. Ali od toga pa do
upletenosti u trgovinu teškim drogama velik je korak.
- Zapravo se slažem s tobom - rekao je Rydberg. -
Ah više me ništa ne ćudi. Kad ljudi jednom postanu
pohlepni, onda više ne znaju granicu. Možda im
posao s priborom za šivanje nije išao dobro? Ako
pogledamo njihova porezna rješenja, znat ćemo. Uz
to, možda ćemo iz brojeva vidjeti kada se što dogodilo.
U kojem trenutku odjednom više nisu trebale biti
zabrinute za svoju financijsku situaciju. Možda su
sanjale o životu u nekom sunčanom raju? To ne bi
mogle ostvariti prodajom puceta i svilenog konca.
Nešto se dogodilo iznenada. A one su upletene u to.
- Kako god okreneš - rekao je Wallander - ne
možeš zamisliti bolju krinku od dviju starih gospođa
u trgovini priborom za šivanje. Personificirana
nevinost.
 Rydberg je kimnuo. - Tko je preuzeo pošiljku? -
ponovio je. - I još jedno pitanje: Tko je stajao iza svega
toga? Ili točnije rečeno : tko stoji iza svega toga?
- I dalje tražimo središnju točku - rekao je
Wallander. - Vrh piramide.
Rydberg je zijevnuo i teško ustao. - Doznat ćemo,
prije ili poslije - rekao je.
- Je li se Nyberg već vratio? - upitao je Wallander.
- Martinsson kaže da je i dalje u Tinsgrydu.
Wallander se vratio u svoju sobu. Čini se da su
svi čekali da se nešto dogodi. U četiri sata Nyberg je
nazvao i rekao da mu je auto napokon popravljen. U
pet sati održali su sastanak. Nitko nije imao reći ništa
novo.
Wallander je te noći spavao dugo i nije ništa
sanjao. Ujutro je sjalo sunce i temperatura je bila pet
stupnjeva. Ostavio je auto i krenuo pješice u
policijsku upravu. No na pola puta se pokajao. Sjetio
se što mu je rekao Martinsson. O dvoje stanara u
kući u kojoj je Holm imao sobu. Bilo je sedam i
petnaest. Još ima vremena da se prije sjednice u
policijskoj upravi od veze onamo i provjeri jesu li oni
kod kuće.
U petnaest do osam skrenuo je u dvorište. Pasje
bio u kavezu i lajao je. Wallander se osvrnuo uokolo.
Kuća je izgledala jednako napušteno kao i dan prije.
Prišao je vratima i pokucao. Nije bilo odgovora.
Stisnuo je kvaku. Vrata su bila zaključana. Znači da
je netko bio kod kuće. Okrenuo se kako bi otišao iza
kuće. U tom trenutku čuo je kako se iza njega
otvaraju vrata. Nehotice se trznuo. Na vratima je
stajao čovjek u potkošulji i spuštenim trapericama i
gledao ga.
Wallander se vratio i predstavio se. - Jeste li vi
Rolf Nyman? - upitao je.
- Da, jesam.
- Htio bih razgovarati s vama.
Čovjek je oklijevao. - Ovdje je nered - odgovorio je.
- A djevojka koja ovdje živi, još spava.
- 1 kod mene kod kuće je nered - rekao je
Wallander. - Ne moramo sjediti na njezinu krevetu.
Nyman se pomaknuo u stranu i poveo Wallandera
u pretrpanu kuhinju. Sjeli su. Čovjek nije pokazivao
namjeru da bilo što ponudi Wallanderu. No djelovao
je ljubazno. Wallander je pretpostavljao da se srami
zbog nereda.
- Djevojka ima velike probleme s drogom - rekao
je. - Upravo se pokušava odviknuti od toga. Ja joj
pomažem kako mogu. No teško je.
- A vi?
- Ja ne uzimam ništa.
- Ali nije li čudno što ste odlučili stanovati zajedno
s Holmom. Ako doista želite da se ona odvikne od
droge.
Nymanov odgovor slijedio je brzo i djelovao je
uvjerljivo. - Nisam niti slutio da on ima veze s
drogom. Ovdje smo stanovali jeftino. On je bio
simpatičan. Nisam imao pojma što on radi. Meni je
rekao da studira astronomiju. Često bismo navečer
stajali ovdje na dvorištu. On je znao svaku zvijezdu
po imenu.
 - Što vi radite?
- Ja se ne mogu zaposliti za stalno sve dok je njoj
loše. S vremena na vrijeme radim u jednom
diskoklubu.
- U diskoklubu?
- Stavljam ploče.
- Vi ste, dakle, disk- džokej?
- Da.
Wallanderu je čovjek djelovao simpatično. Činilo
se da ga jedino muči kako bi se djevojka, koja je
negdje spavala, mogla probuditi.
- Holm - rekao je Wallander. - Gdje ste ga
upoznali? I kada je to bilo?
- U jednom diskoklubu u Landskroni. Poček smo
razgovarati. On je pričao o ovoj kući. Doselili smo se
nakon nekoliko tjedana. Najteže mi je to što nemam
volje čistiti. Prije sam čistio. Holm također. Ali sad su
mi pune ruke posla jer se brinem o djevojci.
- Jeste li ikad imali kakve sumnje u vezi s
Holmovim poslom?
- Ne.
- Zar ga nitko nije posjećivao?
- Nikad. Danju je najčešće bio odsutan. Ali svaki
put bi rekao kad se vraća. Samo se posljednji put nije
vratio na vrijeme.
- Je li toga dana djelovao uznemireno? Je li se što
promijenilo? Rolf Nyman malo je razmislio. - Ne, bio
je isti kao i uvijek.
- A kakav je bio?
 - Vedar. Premda katkad nekako tih.
Wallander se pitao kako da nastavi.
- Je li imao mnogo novca?
- U svakom slučaju nije živio rasipno. Mogu vam
pokazati njegovu sobu.
- Nije potrebno. Dakle, nitko mu nije dolazio?
- Nikad.
- Ali sigurno ga je netko zvao telefonom?
Nyman je kimnuo.
- Činilo se da je uvijek znao kad će ga netko
nazvati. Kad bi sjeo na stolicu pokraj telefona, odmah
bi zazvonilo. Kad nije bio kod kuće ih u blizini, nikad
nije zvonio telefon. To je bilo najčudnije od svega.
Wallander odjednom više nije znao što bi pitao.
Ustao je.
- Što će se sada dogoditi? - upitao je.
- Ne znam. Kuću je Holm unajmio od nekoga tko
živi u Orebrou. Pretpostavljam da ćemo se morati
iseliti.
Rolf Nyman ispratio ga je do stuba.
- Jeste li ikad čuli da Holm govori o sestrama
Eberhardsson?
- O onima dvjema koje je netko ubio? Ne, nikad.
Wallander je imao još jedno pitanje.
- Holm je vjerojatno imao auto - rekao je. - Gdje je
on sada? Rolf Nyman odmahnuo je glavom.
- Ne znam.
- Kakav je to bio auto?
- Crni Golf.
 Wallander je pružio ruku i pozdravio se s njim.
Pas nije lajao dok je išao prema autu.
Holm je sigurno dobro skrivao svoje poslove,
pomislio je na povratku. Jednako kao i stvarnoga
sebe, dok sam ga ispitivao.
U osam i četrdeset pet ostavio je auto ispred
policijske uprave. Ebba je bila na svojemu mjestu i
rekla mu je da ga Martinsson i ostali čekaju u sobi za
sastanke.
- Što se dogodilo? - upitao je Wallander i prije
nego što je sjeo.
- Velike novosti - odgovorio je Martinsson. - Kolege
iz Malmöa proveli su rutinsku raciju kod
ozloglašenog trgovca drogom. U njegovoj kući
pronašli su pištolj kalibra 0,38.
Martinsson se okrenuo prema Nybergu. -
Tehničari su bili brzi - rekao je. - Obje sestre
Eberhardsson i Holm ubijeni su pištoljem toga
kalibra.
Wallanderu je zastao dah.
- Kako se zove trgovac?
- Nilsmark. Ah zovu ga ,Hilton‘.
- Je li to isti pištolj?
- To još ne možemo reći. Ah moguće je.
Wallander je kimnuo.
- Dobro - rekao je. - Možda je to napokon pravi
trag. I možda ćemo riješiti slučaj do Nove godine.
 11.

Predano su radili tri dana, do Silvestrova. Wallander

i Nyberg su dvadeset osmog prijepodne otišli u
Malmö. Nyberg će razgovarati s tamošnjom policijom,
Wallander će sudjelovati u ispitivanju trgovca
drogom zvanog ,Hilton, odnosno, sam će ga ispitati.
Čovjek je bio u pedesetim godinama, prekomjerne
tjelesne mase, ali ipak neobično otmjen. Sjedio je, na
sebi je imao odijelo i kravatu, i djelovao kao da se
dosađuje. Prije ispitivanja kriminalistički inspektor
Hyttner izvijestio je Wallandera o njemu.
Hilton je je početkom osamdesetih odsjedio
nekoliko godina u zatvoru zbog trgovanja drogom. Ali
Hyttner je bio uvjeren da su policija i državno
odvjetništvo tada lovili samo po površini i osudili ga
za samo mali dio njegovih zločina. Iz zatvora
Norrköping, gdje je služio dio kazne, očito je mogao
dobro nadzirati svoje poslove. Dok je bio u zatvoru,
policija u Malmöu nije prepoznala borbu za vlast
među onima u čijim je rukama bila trgovina drogom
u južnom dijelu Švedske.
Kad je Hilton izašao iz zatvora, proslavio je taj
događaj tako da se rastao od žene i odmah poslije
toga oženio mladom ljepoticom iz Bolivije. Poslije toga
preselio se na veliko imanje sjeverno od Trelleborga.
Također su znali da je područje djelovanja proširio do
Ystada i Simrishamna i upravo se namjeravao
ustoličiti u Kristianstadu. Dana 28. prosinca policija
je vjerovala da ima dovoljno podataka o njemu, pa će
državni odvjetnik odobriti pretragu njegova imanja.
Tada su pronašli pištolj. Hilton je odmah priznao da
nema oružni list. Opravdavao se time da mu je
potrebno nešto za samoobranu, jer živi na osami. No
odlučno je zanijekao ubojstvo sestara Eberhardsson
i Yngvea Leonarda Holma.
Potkraj ispitivanja Wallander mu je postavio
nekoliko pitanja, između ostalog, o tome i što je radio
tih dana kad su se dogodila ubojstva. U slučaju
sestara Eberhardsson podaci o vremenu bili su točno
navedeni; a oni koji su se odnosili na Holma, nisu bili
jasni. Kad su sestre Eberhardsson ubijene, Hilton je
bio u Kopenhagenu, tvrdio je. Budući da je putovao
sam, trebat će vremena za provjeru njegovih tvrdnji.
U vremenu između Holmova nestanka i pronalaska
njegova tijela Hilton je obavljao različite poslove.
Wallander je poželio da je Rydberg s njim. On je
obično brzo otkrio laže li osoba koja je pred njim, ili
govori istinu. No s Hiltonom je bilo teže. da je Rydberg
ovdje, mogli bi usporediti svoje dojmove.
Nakon ispitivanja Wallander je popio kavu s
Hyttnerom. - Nismo nikad mogli dokazati da je bio
nasilan - rekao je Hyttner. - Drugi su umjesto njega
obavljali takve poslove kad je to bilo potrebno. Osim
toga, to nikad nisu bili isti ljudi. Koliko znamo, doveo
je ljude s kontinenta kad je trebalo polomiti kosti
nekome tko nije platio dug.
Moramo ih sve pronaći - rekao je Wallander. - Ako
se utvrdi da je to oružje kojim je počinjeno ubojstvo.
 Teško mi je vjerovati da jest - rekao je Hyttner. -
On nije takav. Bez grižnje savjesti prodaje djeci
heroin, ah pada u nesvijest kad mu vade krv.
Wallander se rano poslijepodne vratio u Ystad.
Nyberg je još bio u Malmöu. Wallander je bio svjestan
toga da se više nada nego što vjeruje da su se približili
rješenju umorstava.
Ujedno ga je počelo mučiti nešto drugo. Nešto što
je mogao previdjeti. Zaključak koji je trebao izvesti,
pretpostavka do koje je morao doći. Tražio je to u
mislima, ah nije našao nikakav odgovor.
Vraćajući se u Ystad, skrenuo je kod Stjarnsunda
i malo se zadržao na imanju Stena Widena. Zatekao
je Widena u staji zajedno sa starijom ženom koja je
očito bila vlasnik nekog konja. Bilaje na odlasku kad
je došao Wallander. Zajedno su gledali kako odlazi
BMW- om.
- Simpatična je - rekao je Sten Widen. - Ali konji
koje nabavlja nisu nikoga usrećili. Uvijek joj govorim
da me pita za savjet prije nego što kupi konja. Sad
ima jednoga koji se zove Jupiter i koji neće pobijediti
ni na jednoj utrci.
Widen je razočarano raširio ruke. - Ali ona me drži
na životu.
- Htio bih vidjeti Travijatu - rekao je Wallander.
Vratili su se u staju gdje su konji u boksovima
udarali kopitima. Sten Widen zaustavio se kod jedne
kobile i pomilovao je po njušci. Traviata - rekao je. -
Nije baš opuštena, rekao bih. Boji se ždrijebaca.
- Je li dobra?
 - Može postati dobra. Ah ima slabe stražnje noge.
Vidjet ćemo.
Vratili su se u dvorište. Wallander je još u staji
osjetio da je Widen pio alkohol. Widen mu je ponudio
kavu, ali Wallander je odbio.
- Moram razjasniti trostruko umorstvo - rekao je.
- Pretpostavljam da si čitao o tome u novinama?
- Ja čitam samo sportski dio - odgovorio je Sten
Widen.
Wallander je otišao sa Stjarnsunda. I pitao se
hoće li ikad biti onako prisan s Widenom kao nekad.
Kad je stigao u policijsku upravu, na recepciji je
zatekao Björka. - Čuo sam da ste riješili ta umorstva
- rekao je.
- Nismo - odgovorio je Wallander. - Ništa nije
riješeno.
- Onda se moramo i dalje nadati.
Björk je otišao. Kao da se nikad nismo niti
posvađali, pomislio je Wallander. Ili sam ja skloniji
sukobima od njega, ili je on manje osjetljiv.
Wallander je okupio istražnu ekipu pa su
raspravljali o onome što se dogodilo u Malmöu.
- Misliš li da je to on? - upitao je Rydberg kad je
Wallander završio.
- Ne znam - odgovorio je Wallander.
- Drugim riječima, to znači da ne misliš da je to
on?
Wallander nije odgovorio. Samo je slegnuo
ramenima.
 Kad je sastanak završio, Martinsson je pitao
Wallandera bi li ga mogao zamijeniti u novogodišnjoj
noći. Wallander je malo razmišljao. Možda bi bilo
pametno raditi i biti zaposlen, umjesto cijelu noć
misliti na Monu, ali obećao je ocu da će doći u
Löderup. To je presudilo.
- Već sam se dogovorio s ocem - odgovorio je. -
Pitaj nekog drugog.
Wallander je ostao u sobi za sastanke nakon što
je Martinsson otišao. Tražio je misao koja mu nije
dala mira na putu iz Malmöa. Stao je kod prozora i
neko vrijeme odsutan duhom gledao parkiralište kod
vodenog tornja. Polako je razmislio o svemu što se
dogodilo. Pokušavao je uhvatiti nešto što mu je
možda promaknulo.
Do kraja dana zapravo se nije dogodilo ništa. Svi
su čekali. Nyberg se vratio iz Malmöa. Balističari su
predano provjeravah oružje. Martinsson je uspio
zamijeniti dežurstvo u novogodišnjoj noći s
Naslundom koji se posvađao sa ženom i nije htio biti
kod huče. Wallander se šetao hodnikom gore- dolje.
I dalje je tražio pobjeglu misao koja mu nije dala
mira. Ipak, bilo mu je jasno da je to samo sitnica koja
mu je promaknula. Možda samo jedna riječ koje se
trebao prisjetiti i koju je trebao analizirati.
Bilo je šest sati. Rydberg je otišao bez riječi.
Wallander i Martinsson još su jedanput prošli sve što
su znali o Yngveu Leonardu Holmu. On se rodio u
Brösarpu i, koliko su mogli prosuditi, nikad nije
radio nešto normalno. Male krađe u mladosti polako
su ga dovele do većih prekršaja. No nije bio nasilan.
U tom smislu podsjećao je na Nilsmarka. Martinsson
se pozdravio i otišao kući. Hansson je sjedio nad
svojim listićima sportske prognoze koje bi na brzinu
spremio u ladicu kad bi tko naišao. U blagovaonici je
Wallander razmijenio nekoliko riječi s policajcima
koji su u novogodišnjoj noći trebah obavljati kontrolu
u prometu. Namjeravah su se posvetiti „cestama
promila”, tajnim putovima kojima su su vozači, dobri
poznavatelji toga kraja, koristili kad nisu bih trijezni,
a ipak su htjeli otići kući autom. U sedam sati
Wallander je nazvao Malmö i razgovarao s
Hyttnerom. Ni ondje nije bilo ničeg novog. No heroin
je već stigao do Varberga. Ondje je Göteborg zadužen
za kontrolu trgovine drogom.
Wallander se odvezao kući. Perilica još nije bila
popravljena. Njegovo prljavo rublje i dalje je bilo u
autu. Razbijesnio se i vratio u policijsku upravu te
napunio perilicu do vrha. Zatim je sjeo i crtao
čovječuljke. Mislio je na Radwana i na goleme
piramide. Kad je izvadio rublje iz sušilice, već je bilo
devet sati. Odvezao se kući, otvorio konzervu gulaša
i jeo ispred televizora gledajući neki stari švedski film.
Mutno se sjećao da ga je već gledao u mladosti;
Zajedno s djevojkom koja mu nije dopustila da stavi
ruku na njezino bedro.
Prije odlaska u krevet nazvao je Lindu. Ovaj put
se javila Mona. Prema njezinu glasu mogao je
zaključiti da je poziv stigao u nezgodno vrijeme. Linda
nije bila kod kuće. Wallander je samo zamolio Monu
da je pozdravi. Razgovor je završio i prije nego što je
počeo.
 Upravo se zavukao u krevet kad ga je nazvala
Emma Lundin. Wallander se pravio da ga je
probudila. Ispričala se što mu smeta. Zatim ga je
pitala za novogodišnju noć. Wallander je rekao da će
je proslaviti s ocem. Dogovorili su se da će se naći na
Novu godinu. Wallander se pokajao zbog toga i prije
nego što je spustio slušalicu.
.

Sutradan, 29. prosinca, zapravo se dogodilo samo

ovo: Björk je imao malu prometnu nezgodu. Zluradi
Martinsson priopćio im je tu vijest. Björk je prekasno
uočio auto kad je htio prijeći na lijevi trak. Bilo je
sklisko i automobili su se sudarili, ah šteta je bila
neznatna.
Nyberg je i dalje čekao balistički izvještaj.
Wallander je iskoristio dan za rješavanje hrpe papira
na svojemu stolu. Popodne je Per Åkeson ušao u
njegovu sobu i zamolio za izvještaj o dotadašnjem
tijeku događanja. Wallander je iskreno rekao kako se
nadaju da su trenutačno na pravom tragu. Ah da
imaju još mnogo rutinskog posla.
To je bio Äkesonov posljednji radni dan prije
njegova šestomjesečnog odmora od posla.
Zamijenit će me jedna žena - rekao je. - Ah to sam
vam već rekao, zar ne? Zove se Anette Brolin i dolazi
iz Stockholma. Možeš biti sretan. Mnogo je
privlačnija od mene.
Vidjet ćemo - rekao je Wallander. - No ti ćeš nam
sigurno nedostajati.
 Hanssonu neću - rekao je Per Äkeson. - On me
nikad nije volio. Ne znam zašto. To vrijedi i za
Svedberga.
Možda ću ja otkriti razlog kad ti odeš.
Poželjeli su si sretnu Novu godinu i obećah da će
ostati u vezi.
Navečer je Wallander dugo telefonski razgovarao
s Lindom. Ona je namjeravala dočekati Novu godinu
s prijateljima u Lundu.
Wallander je bio razočaran. Mislio je, ili se bar
nadao, da će poći s njim u Löderup.
- Dva stara momka - rekla je šaleći se. - Sigurna
sam da ima i nešto zabavnije od toga.
Nakon razgovora Wallander se sjetio da je
zaboravio ocu kupiti konjak. Htio je ponijeti i bocu
pjenušca. Napisao je nešto na dva papirića. Jedan je
stavio na kuhinjski stol, drugi u svoju cipelu. U noći
je dugo sjedio budan i slušao staru snimku opere
Turandot s Marijom Callas. Bilo mu je čudno što
razmišlja o konjima iz staje Stena Widena. Zaspao je
tek oko tri sata.
Ujutro 30. prosinca obilan je snijeg pao na Ystad.
Wallander je pomislio kako bi kraj godine mogao biti
kaotičan, ako se vrijeme ne promijeni. No već se oko
deset sati razvedrilo i snijeg se počeo topiti.
Wallander je pitao zašto je balističarima potrebno
toliko vremena da utvrde je li riječ o oružju koje traže.
Nyberg se naljutio i rekao da kriminalistički tehničari
ne dobivaju svoju mizernu plaću da bi zabušavah.
Wallander se odmah povukao pa su neko vrijeme
razgovarah o nepravedno malim plaćama u policiji.
Čak ni Björk nije imao osobito dobru plaću.
Poslijepodne se sastao istražni tim. Sastanak je
bio naporan jer nije bilo nikakvih novosti. Policija iz
Marbelle poslala je opsežan izvještaj o posjetu kući
sestara Eberhardsson. Čak su priložili ijednu
fotografiju. Slika je kružila oko stola. Kuća je bila
prava palača. Ah izvještaj nije pomogao istrazi jer nije
sadržavao ništa novo. Nikakav napredak, samo
čekanje.
.

Ujutro 31. prosinca nada se srušila. Balističari su

zaključili da pištolj koji je bio pronađen kod
Nilsmarka nije isti onaj kojim su ubijeni sestre
Eberhardsson i Holm. Na trenutak se činilo da će se
sve rasplinuti. Samo su Rydberg i Wallander slutili
da će izvještaj najvjerojatnije biti negativan. Policija
u Malmbu uspjela je dobiti potvrdu o Nilsmarkovu
putovanju u Kopenhagen. On nije nikako mogao biti
u Ystadu kad su bile ubijene sestre. Hyttner je
vjerovao da Nilsmark ima alibi i za vrijeme kad se
dogodilo Holmovo ubojstvo.
- Dakle, opet smo na početku - rekao je
Wallander. - U novoj godini moramo nastaviti raditi
punom parom. Ponovno pregledati sve materijale, ući
u dubinu.
Nitko nije imao nikakvu primjedbu. Krajem
godine posao će najvećim dijelom mirovati. Budući
da nisu imali jasan trag, Wallander je smatrao da im
je svima ponajprije potreban odmor. Zatim su si
poželjeli sretnu novu godinu. Na kraju su Rydberg i
Wallander ostali sami.
A ipak moramo to rasvijetliti.
Policijski posao znači raditi ono za što se već od
početka zna da je besmisleno - rekao je Rydberg. - Ali
tako je kako ti kažeš. Moramo prevrnuti svaki
kamen.
Zatim su razgovarah o novogodišnjoj noći.
Ne zavidim kolegama u velikim gradovima - rekao
je Rydberg.
I ovdje zna biti veoma živahno.
Rydberg je pitao Wallandera kako će dočekati
Novu godinu.
Sjedit ću s ocem kod njega u Löderupu. Rekao je
da mu donesem konjak, nešto ćemo pojesti, kartat
ćemo se, zijevati i nazdraviti u ponoć. Zatim ću otići
kući.
Ja najčešće pokušavam zaspati prije ponoći -
rekao je Rydberg. - Sivestrovo mi je noćna mora.
Jedna od malobrojnih noći u godini kad moram
popiti tabletu za spavanje.
Wallander bi trebao pitati Rydberga za zdravlje.
No odlučio je da neće.
Rukovah su se kao da se žele uvjeriti da je to
poseban dan. Zatim je Wallander otišao u svoju sobu,
izvadio kalendar za 1900. godinu i pospremio ladicu.
Sivestrovo je služilo za to da se riješi starih papira.
Wallander se zaprepastio vidjevši što je sve našao.
U ladici mu je iscurilo ljepilo iz bočice. Otišao je po
nož u blagovaonicu i počeo strugati. Iz hodnika je čuo
nekog uzrujanog pijanca koji je govorio da nema
vremena za policijsku ophodnju jer mora ići na
zabavu. Dobar početak, pomislio je Wallander i vratio
se s nožem u blagovaonicu. Bocu s ljepilom bacio je
u smeće.
U sedam sati odvezao se kući, istuširao i
presvukao. U osam sati već je bio u Löderupu. Putem
je više nesvjesno tragao za mišlju koja mu nije davala
mira, no bez uspjeha. Otac je, začudo, pripremio
izvrsno riblje jelo. Wallander je usput na brzinu
kupio bocu konjaka, a otac se razveselio kad je vidio
da je to „Hennessy”. Pjenušac su stavili u hladnjak.
Uz jelo su pili pivo. Otac je odjenuo svoje staro odijelo
i povezao kravatu na način koji je Wallander tada
vidio prvi put.
Oko devet sati počeli su igrati poker. Wallander je
dva puta dobio tris, ah svaki put je odbacio jednu
kartu kako bi otac mogao pobijediti. Oko jedanaest
sati Wallander je izašao u dvorište i pomokrio se.
Razvedrilo se i bilo je mnogo hladnije. Na nebu su
svjetlucale zvijezde. Wallander je pomislio na
piramide. Obasjane reflektorima gotovo su izbrisale
egipatsko nebo. Vratio se u kuću. Otac je popio
nekoliko čaša konjaka i već je bio pijan. Wallander je
samo srknuo jer se trebao po noći odvesti kući. Iako
je znao gdje će biti prometna policija, nije bilo
primjereno da vozi s alkoholom u krvi. Pa čak ni na
Silvestrovo. To mu se znalo dogoditi s vremena na
vrijeme i svaki je put rekao sam sebi da je to
posljednji put.
U jedanaest i pol nazvao je Lindu. Razgovarali su
s njom jedan za drugim. Wallander je čuo veoma
glasnu glazbu u pozadini. Morali su vikati da bi se
čuli.
- Ovdje bi ti bilo bolje - rekao je Wallander.
- Kako znaš? - povikala je Linda, ali to nije zvučalo
neljubazno.
Čestitali su si Novu godinu. Otac sije priuštio još
nekoliko čaša konjaka. Sad je već prolijevao točeći
piće. Ali zato je bio dobro raspoložen. A Wallanderu
je to bilo najvažnije.
U dvanaest sati sjedili su ispred televizora i gledali
kako glumac Jari Kulle čita pjesmu dok je otkucavala
ponoć. Wallander je pogledao oca i vidio da su mu oči
pune suza. On sam nije bio dirnut, nego samo
umoran. Nevoljko je pomislio kako se sutra treba
naći s Emmom Lundin. Osjećao se kao da se poigrava
s njom. Bude li donio nekakvu novogodišnju odluku,
onda će se ona odnositi na to da joj što prije kaže
istinu i prekine vezu s njom.
Ali nije donio nikakvu odluku.
Nekoliko minuta prije jedan krenuo je kući. Prije
toga pomogao je ocu da legne u krevet. Izuo mu je
cipele i pokrio ga dekom.
- Uskoro ćemo putovati u Italiju - rekao je otac.
Wallander je doveo kuhinju u red. Očevo hrkanje
čulo se u cijeloj kući.
Ujutro se Wallander probudio s grloboljom i
glavoboljom. To je rekao i Emmi Lundin kad je došla
oko podneva. Budući da je bila medicinska sestra, a
Wallander ne samo da je bio blijed nego i vruć, nije
sumnjala u istinitost njegovih riječi. Pogledala mu je
grlo.
- Trodnevna prehlada - rekla je. - Ostani kod
kuće.
Skuhala je čaj koji su popili u dnevnoj sobi.
Wallander se nekoliko puta pokušao prisiliti da joj
kaže istinu. Ali oko tri sata, kad je krenula kući,
dogovorih su se da će joj se javiti kad mu bude bolje.
Ostatak dana Wallander je proveo u krevetu.
Počeo je čitati nekoliko knjiga, ah nije se mogao
usredotočiti. Čak ni Tajanstveni otok Julesa Vernea,
njegova najomiljenija knjiga, nije mogla pobuditi
njegovo zanimanje. No sjetio se da se jedna osoba u
knjizi zvala Ayrton, kao i poginuli pilot kojeg su
identificirali posljednjeg.
Veći dio vremena proveo je u polusnu. Neprestano
su mu se pojavljivale piramide. Otac se penjao i
padao, ili on sam nalazio se duboko u uskom
hodniku s golemim kamenjem nad glavom.
Navečer je u jednoj ladici u kuhinji našao juhu u
vrećici pa ju je skuhao. Ah onda je gotovo sve bacio.
Nije mogao jesti.
Sutradan mu je također bilo loše. Nazvao je
Martinssona i rekao da namjerava ostati u krevetu.
Doznao je da je novogodišnja noć u Ystadu protekla
mirno, a u mnogim drugim mjestima u zemlji veoma
burno. Oko deset sati otišao je kupiti hranu jer su
mu i hladnjak i smočnica bili gotovo prazni. Svratio
je i u ljekarnu i kupio tablete protiv glavobolje. Grlo
ga više nije tako boljelo. Kad je htio platiti tablete,
morao je kihnuti. Ljekarnik ga je pogledao
prijekorno.
Ponovno je legao u krevet. Zaspao je.
Odjednom se probudio trgnuvši se. Opet je sanjao
o piramidama. No probudilo ga je nešto drugo. Nešto
u vezi s onom mišlju koja mu nije dala mira.
Što je to što ja ne vidim? - pomislio je. Ležao je
mirno i zurio u tamu. To je nešto u vezi s
piramidama. I s novogodišnjom noći kod oca u
Löderupu. Kad je stajao u dvorištu i gledao u nebo,
vidio je zvijezde. Zato što je oko njega posvuda bio
mrak. Piramide u Kairu bile su osvijetljene jakom
svjetlošću koja je oduzela svjetlost zvijezdama.
Napokon je uhvatio misao koja mu nije dala mira.
Zrakoplov koji je nedopušteno letio iznad švedske
obale, nešto je izbacio. U šumama su vidjeh svjetlo.
Dio tla bio je označen kako bi se zrakoplov mogao
orijentirati. Na polju su sigurno bili postavljeni
reflektori koje su poslije odnijeh.
Zapravo mu reflektori nisu dah mira. Tko je imao
pristup jakim reflektorima?
Imao je dojam da je pretjerao. No ipak je vjerovao
svojoj intuiciji. Razmišljao je nekoliko trenutaka
sjedeći u krevetu. Zatim je donio odluku, ustao,
odjenuo stari kućni ogrtač i nazvao policijsku
upravu. Htio je razgovarati s Martinssonom. Prošlo je
nekoliko minuta dok se nije javio.
- Učini mi uslugu - rekao je Wallander. - Nazovi
Rolfa Nymana. Onog s kojim je Holm stanovao u kući
kod Sjöboa. Nazovi i pretvaraj se kao da je riječ o
rutinskoj stvari. O nekoliko osobnih podataka koji
još nedostaju. Nyman mi je pričao da radi kao disk-
džokej u različitim diskoklubovima. Pitaj ga, onako
usput, za imena lokala u kojima radi.
- Zašto je to važno?
- Ne znam - lagao je Wallander. - Ali učini mi tu
uslugu.
Martinsson je obećao da će ga nazvati. Wallander
je odmah izgubio hrabrost. Naravno da je pretjerao.
Ah, kao što je rekao Rydberg : Moramo prevrnuti
svaki kamen.
Prošlo je nekoliko sati. Već je bilo poslijepodne.
Martinsson se nije javio. Wallander više nije imao
visoku temperaturu, ah stalno je kihao. I curio mu je
nos.
Martinsson je nazvao u četiri i pol. - Tek sada sam
ga dobio - rekao je. - Ah mislim da nije ni u što
posumnjao - rekao je. - Ovdje imam popis četiriju
diskoklubova. Dva u Malmöu, jedan u Lundu ijedan
u Raau, neposredno pred Helsingborgom.
Wallander je zapisao imena. - Dobro - rekao je.
- Nadam se da shvaćaš da sam znatiželjan?
- Samo sam nešto pomislio. Možemo sutra
razgovarati o tome.
"Wallander je spustio slušalicu. Bez oklijevanja se
odjenuo, otopio nekoliko tableta protiv bolova u čaši
vode, popio šalicu kave i ponio smotuljak toaletnog
papira. U pet i petnaest sjedio je u autu i vozio.
Prvi diskoklub nalazio se u jednoj staroj
skladišnoj zgradi u luci kod Malmöa. Wallander je
imao sreću. Upravo kad je stao s autom, iz
zatvorenog diskokluba izašao je jedan muškarac.
Wallander se predstavio i doznao da se čovjek koji
stoji pred njim zove Juhanen, da dolazi iz Haparande
i da je vlasnik diskokluba „Exodus”.
- Kako se iz Haparande dolazi u Malmö? - upitao
je Wallander.
Čovjek se nasmiješio. Bilo mu je oko četrdeset
godina i imao je pokvarene zube.
- Nađeš djevojku - rekao je. - Većina ih odlazi iz
jednog od dvaju razloga. Ili traže posao, ili su nekog
upoznale.
- Zapravo sam vas htio pitati za Rolfa Nymana -
rekao je Wallander.
- Zar se što dogodilo?
- Nije - odgovorio je Wallander. - Ovo su samo
rutinska pitanja. Radi li on za vas povremeno?
- On je dobar. Možda ima pomalo konzervativan
glazbeni ukus. Ah dobar je.
- Diskoklub živi od glasne glazbe i svjetlosnih
efekata - rekao je Wallander. - Ako ne griješim?
- Točno - odgovorio je Juhanen. - Ja uvijek imam
vatu u ušima. Inače bih već odavno oglušio.
- Je h Rolf Nyman ikad posuđivao rasvjetne
uređaje? Nekoliko vaših jakih reflektora?
- Zašto bi to činio?
- Samo pitam.
Juhanen je odlučno odmahnuo glavom
- Ja nadzirem i osoblje i opremu - rekao je. Ovdje
ništa ne može nestati. Ništa ne posuđujemo.
 - To je bilo sve - rekao je Wallander. - Još bih vas
htio zamoliti da do daljnjega nikom ne kažete za naš
razgovor.
Juhanen se nasmiješio. - Mislite da ne kažem
ništa Rolfu Nymanu?
- Točno.
- Što je on učinio?
- Ništa. Ali katkad moramo biti tajanstveni.
Juhanen je slegnuo ramenima. - Neću reći ništa.
Wallander je nastavio voziti. Drugi diskoklub
nalazio se u središtu grada. Bio je otvoren. Buka je
na Wallandera djelovala poput udarca u glavu kad je
ušao unutra. Klub je bio u vlasništvu dvojice
muškaraca, od kojih je jedan bio ondje. Wallander ga
je zamolio da izađe s njim na ulicu. I njegov je odgovor
bio negativan. Rolf Nyman nikad nije posuđivao
reflektore. I ostah su uređaji bili na broju.
Wallander je sjeo u auto i obrisao nos toaletnim
papirom. Nema smisla, pomislio je. Uzaludan trud.
Jedino što ću zbog svega ovoga biti dulje bolestan.
Zatim je vozio prema Lundu. Napadaji kihanja
pojavljivah su se i nestajali u valovima. Vjerojatno je
opet imao povišenu temperaturu. Diskoklub u
Lundu zvao se „Lagarn” i nalazio se na istočnom
kraju grada. Wallander je nekoliko puta zalutao prije
nego što ga je pronašao. Rasvjeta je bila isključena,
vrata zatvorena. Bio je dio bivše mljekare, Wallander
je to pročitao na pročelju. Pitao se zašto se disko ne
zove „Mljekara”, a ne „Staja”. Osvrnuo se oko sebe.
Oko lokala bilo je nekoliko malih industrijskih
pogona. Između njih smjestila se vila s vrtom.
Wallander je krenuo prema njoj, otvorio vrtna vrata i
pozvonio na ulazna vrata. Otvorio mu je muškarac
njegovih godina. Iz pozadine se čula operna glazba.
Wallander je pokazao iskaznicu. Čovjek ga je
pozvao u hodnik. - Ako ne griješim, ovo je Puccini -
rekao je Wallander.
Čovjek ga je upitno pogledao.
- Točno - rekao je. - Tosca.
- Ja sam zapravo došao ovamo razgovarati o
jednoj potpuno drukčijoj vrsti glazbe - rekao je
Wallander. - Bit ću kratak. Zanima me tko je vlasnik
ovog diskokluba u susjedstvu.
- Kako bih ja to mogao znati? Ja sam genetičar.
Nisam disk- džokej.
- Ali ipak ste susjed - rekao je Wallander.
- Zašto ne razgovarate sa svojim kolegama? -
predložio mu je čovjek. - Ondje često ima nereda.
Vaši kolege morali bi to znati.
Točno, pomislio je Wallander.
Čovjek je pokazao na telefon koji se nalazio u
hodniku. Wallander je znao broj policije u Lundu.
Nakon što su ga nekoliko puta prespajali tamo- amo,
dobio je odgovor da diskoklub pripada ženi koja se
preziva Boman. Wallander je zapisao njezinu adresu
i broj telefona.
- Lako ćete je naći - rekao je policajac na drugom
kraju telefonske veze. Živi u kući točno preko puta
željezničkog kolodvora, u središtu.
 Wallander je spustio slušalicu. - Prekrasna opera
- rekao je. - Glazba, mislim. Nažalost, nisam je nikad
gledao na pozornici.
- Ja nikad ne idem u operu - rekao je čovjek. -
Glazba mi je dovoljna.
Wallander mu je zahvalio na pomoći i otišao.
Zatim je dugo lutao autom po tom dijelu grada prije
nego što je pronašao željeznički kolodvor. Bilo je
bezbroj pješačkih zona i slijepih ulica. Zaustavio se
na mjestu na kojem je bilo zabranjeno parkiranje.
Zatim je otrgnuo nekoliko metara toaletnog papira,
nagurao ga u džep i prešao na drugu stranu ulice.
Pritisnuo je zvono pokraj kojeg je pisalo Boman.
Brava na vratima počela je zujati i Wallander je ušao.
Stanje navodno bio na drugom katu. Wallander je
bezuspješno tražio dizalo. Iako se penjao polako,
ostao je bez daha. Veoma mlada žena, jedva da je
imala dvadeset pet godina, stajala je na vratima i
čekala ga. Imala je kratku kosu i mnogo naušnica.
Wallander se predstavio i pokazao joj iskaznicu. Ona
je nije niti pogledala, nego ga je pozvala unutra.
Wallander se začudio što u stanu nema gotovo
nikakvog namještaja. Zidovi su bili goli. No ipak je na
neki način djelovalo udobno. Nije bilo ničeg suvišnog,
samo ono najnužnije.
- Zašto policija iz Ystada želi razgovarati sa
mnom? - upitala je. - Ja imam već dovoljno problema
s ovdašnjom policijom.
Činilo se da nije bila pretjerano oduševljena
policijskim službenicima. Sjela je u naslonjač, suknja
joj je bila jako kratka.
 Wallander je tražio neku točku pokraj njezina lica,
u koju bi mogao usmjeriti pogled.
- Bit ću kratak - rekao je. - Rolf Nyman.
- Što je s njim?
- Ništa. Ali on radi kod vas?
- Imam ga u pričuvi. Ako netko od mojih stalnih
DJ- eva ne može doći.
- Moje će vam pitanje možda biti čudno - rekao je
Wallander.
- Alija ga ipak moram postaviti.
- Zašto me ne gledate u oči? - iznenada ga je
upitala.
- Možda zato što vam je suknja prekratka -
odgovorio je Wallander, čudeći se njezinoj
otvorenosti.
Prasnula je u smijeh, dokučila deku i prekrila
noge. Wallander je pogledao deku, zatim njezino lice.
- Rolf Nyman - ponovio je. - Je li ikad posudio
reflektore iz kluba?
- Nikad.
Wallander je zapazio gotovo nevidljiv tračak
nesigurnosti na njezinu licu. Njegova se znatiželja
izoštrila. - Nikad?
Ona se ugrizla za usnu.
- Čudno pitanje - rekla je. - Ali prije godinu dana
doista su nestali reflektori iz diskokluba. Prijavili smo
to policiji. Ali oni nisu pronašli nikakav trag.
- Kad je to bilo? Je li to bilo nakon što je Nyman
počeo raditi kod vas?
 Razmišljala je nekoliko trenutaka.
- Točno prije godinu dana. U siječnju. Nakon što
je Nyman počeo raditi.
- Nikad niste sumnjah ni u jednog svojeg
zaposlenika?
- Ne.
Ustala je i brzo izašla iz sobe. Wallander je gledao
njezine noge. Ubrzo se vratila s kalendarom u ruci.
- Reflektori su nestali između 9. i 12. siječnja. A
sada se sjećam da je Rolf tada doista radio kod nas.
- Kakva je to bila rasvjeta?
- Šest reflektora. Zapravo nisu bili za diskoklub.
Bili su više za kazalište. Veoma jaki, dvije tisuće
watta. Nestalo je i mnogo žica.
Wallander je polako kimnuo.
- Zašto se raspitujete o tome?
- Još vam ne mogu odgovoriti na to pitanje - rekao
je Wallander. - Ali moram vas zamoliti nešto. Možete
to smatrati policijskom naredbom. Ni riječi Rolfu
Nymanu.
- Pod uvjetom da razgovarate sa svojim kolegama
u Lundu i zamolite ih da me puste na miru.
- Vidjet ću što mogu učiniti.
Otpratila ga je u hodnik.
- Mislim da vas nisam pitao kako se zovete - rekao
je.
- Linda.
- Tako se zove i moja kći. To je jako lijepo ime.
 Wallander je počeo kihati. Ona se povukla
nekoliko koraka unatrag.
- Neću vam dati ruku - rekao je. - Ali vi ste mi dali
odgovor kojem sam se nadao.
- Sigurno razumijete da bih voljela znati o čemu
je riječ?
- Doznat ćete. Na vrijeme.
Upravo je htjela zatvoriti vrata kad je Wallanderu
palo na um još jedno pitanje.
- Znate U što o privatnom životu Rolfa Nymana?
- Ne znam ništa.
- Znači, ne znate da ima djevojku koja ima
probleme s drogom? Linda Boman dugo ga je gledala
prije nego što je odgovorila. - Ne znam ima li djevojku
koja se drogira, ali znam da je Rolf ovisan o heroinu.
Nemam pojma koliko će još dugo izdržati.
.

Wallander je izašao na ulicu. Već je bilo deset sati.

Noć je bila hladna.
Počelo je, pomislio je.
Rolf Nyman. To je jasno.
 12.

Wallander je već gotovo bio u Ystadu kad je odlučio

da ne ide odmah kući. Na drugom kružnom toku kod
skretanja u grad skrenuo je prema sjeveru. Bilo je
jedanaest sati i deset minuta. Nos mu je i dalje curio.
No znatiželja mu nije dala mira. Pomislio je kako
ovime što je sad učinio krši sva osnovna policijska
pravila - ni sam ne zna koji put. Osobito ono pravilo
da se ne smije upuštati u opasnost.
Ako je bilo točno to u što je vjerovao, naime da je
Rolf Nyman ubio i Holma i sestre Eberhardsson,
onda se doista nalazio u opasnosti. Uz to, prevario je
Wallandera. I to pošteno i vrlo vješto. Wallander je
tijekom vožnje iz Malmöa razmišljao o tome Što je
Nymana moglo nagnati da počini ta zlodjela. U čemu
je zakazao sustav? Postojala su dva moguća
odgovora. Možda je to bila borba za vlast ili za utjecaj
na tržištu drogama.
Wallandera je najviše uznemirila primjedba Linde
Boman o Nymanovoj ovisnosti. Nyman sije sam
ubrizgavao heroin. Wallander je veoma rijetko imao
posla s trgovcima drogom koji su i sami bili ovisnici.
Pitanje se vrtjelo u Wallanderovim mislima. Nešto
nije bilo u redu, nešto je nedostajalo.
Wallander je skrenuo na put koji je vodio do kuće
u kojem je živio Nyman. Ugasio je motor i svjetlo. Iz
pretinca za rukavice izvadio je džepnu svjetiljku.
Zatim je oprezno otvorio vrata automobila, nakon što
je ugasio unutarnje svjetlo. Osluškivao
 je u mraku, izašao van i tiho zatvorio vrata. Do
dvorišta je bilo otprilike sto metara. Rukom je
zaklonio svjetiljku i osvjetljavao samo dio ispred
svojih nogu. Osjetio je kako puše hladan vjetar.
Vrijeme je za topliji pulover. Nos mu je odjednom
prestao curiti. Kad je došao do ruba šume, ugasio je
svjetiljku. Jedan je prozor bio osvijetljen. Dakle,
netko je bio kod kuće. Sada sve ovisi o psu, pomislio
je. Vratio se istim putom za otprilike pedeset metara.
Zatim je skrenuo u šumu i ponovno upalio džepnu
svjetiljku. Prići će sa stražnje strane. Koliko se
sjećao, soba iz koje je dolazilo svjetlo bila je prolazna
i imala je prozor s prednje i sa stražnje strane.
Hodao je polako, cijelo je vrijeme izbjegavao gaziti
po otpalim granama. Kad je došao iza kuće, bio je sav
mokar od znoja. Ujedno se pitao što zapravo radi
ovdje. U najlošijem slučaju pas će zalajati i upozoriti
Nymana da ga netko promatra. Stajao je nepomično
i osluškivao. Čuo se samo šum drveća iz šume. U
daljini zrakoplov koji je slijetao na zračnu luku u
Sturupu. Wallander je čekao da opet počne normalno
disati i zatim je oprezno prišao kući. Čučnuo je,
držeći svjetiljku samo nekoliko centimetara iznad tla.
Prije nego što je stupio na svjetlo koje je dopiralo kroz
prozor, ugasio je svjetiljku i povukao se u sjenu zida.
Pas se još nije oglasio. Prislonio je uho na hladan zid.
Nije se čula glazba, nisu se čuli nikakvi glasovi ni
šumovi. Zatim je oprezno pogledao kroz prozor.
Rolf Nyman sjedio je za stolom nasred sobe. Bio je
nagnut nad nečim što Wallander nije isprva mogao
razaznati. Zatim je vidio da Rolf Nyman slaže
pasijans. Wallander se pitao što je zapravo očekivao.
Čovjeka koji važe bijele vrećice s prahom?
Ili nekoga tko sjedi s gumenom vrpcom oko
nadlaktice i bode se?
Prevario sam se, pomislio je. To je bila zabluda od
početka.
No u jedno je bio čvrsto uvjeren. Čovjek, koji ondje
sjedi za stolom i slaže pasijans, nedavno je ubio troje
ljudi. Okrutno ih je smaknuo.
Upravo kad se Wallander htio povući, zalajao je
pas. Rolf Nyman se trgnuo. Pogledao je prema mjestu
gdje se nalazio Wallander. Na trenutak je pomislio da
ga je otkrio. Čovjek je žurno ustao i došao do ulaznih
vrata. Wallander se tada već vraćao u šumu. Ako
odveže psa, loše mi se piše, pomislio je. Osvjetljavao
je i bježao spotičući se. Sagnuo se i osjetio kako ga je
grana ogrebla po licu. U daljini je čuo kako pas laje.
Na putu do auta ispala mu je svjetiljka, ali nije se
zadržavao da je podigne. Okrenuo je ključ u bravici i
pitao se što bi se dogodilo da je imao stari auto.
Ovako se bez teškoća odvezao s tog mjesta. Na
glavnoj cesti ususret mu je dolazio kamion. Ako
uspije prikriti zvuk svojeg motora njegovim, umaknut
će, a da ga Rolf Nyman neće čuti. Tiho se okrenuo i
nastavio oprezno voziti u trećoj brzini. Pred sobom je
ugledao stražnja svjetla teretnjaka. Bio je na
nizbrdici, pa je izbacio iz brzine i kotrljao se. U
retrovizoru nije vidio ništa. Nitko ga nije pratio.
Wallander je opipao obraz, osjetio krv i potražio
toaletni papir. Zbog kratke nepažnje zamalo nije
završio u jarku. U posljednji tren uspio je vratiti se
na kolnički trak.
Kad je došao kući, već je bila ponoć. Grana mu je
ostavila na licu duboku ogrebotinu. Wallander se na
trenutak pitao bi li trebao otići u bolnicu. No na kraju
je sam očistio ranu i prekrio je velikim flasterom.
Zatim je skuhao jaku kavu, sjeo za kuhinjski stol i
uzeo jedan od svojih napola praznih notesa. Ponovno
je razmislio o trokutu svoje piramide i upitnik na
sredini zamijenio imenom Rolf Nyman. Od početka je
znao da su dokazi prilično klimavi. Jedino što je imao
protiv Nymana bila je sumnja da je ukrao reflektore
s pomoću kojih je davao znak zrakoplovu gdje treba
ispustiti teret.
Je li imao još što? Nije. U kakvoj su vezi bili Holm
i Nyman? Kako su se sestre Eberhardsson uklapale
u sliku sa zrakoplovom? Wallander je odgurnuo
notes. Bila je potrebna temeljitija istraga kako bi
mogao napredovati. Također, pitao se kako da uvjeri
kolege da je ipak pronašao trag na koji se trebaju
usredotočiti. Dokle će stići oslanjajući se na svoju
intuiciju? Rydberg će imati razumijevanja, možda i
Martinsson. Ali Svedberg i Hansson neće ga shvatiti
ozbiljno.
Bila su dva sata kad je ugasio svjetlo i legao u
krevet. Lice ga je boljelo.
Sutradan, 3. siječnja, u Skaniji je bilo hladno.
Wallander je ustao rano, promijenio flaster na obrazu
i već je prije sedam sati bio u policijskoj upravi. Toga
jutra stigao je čak prije Martinssona. Na recepciji je
doznao za tešku prometnu nesreću koja se prije
jednog sata dogodila u blizini Ystada; bilo je nekoliko
mrtvih, među njima i dijete, što je kod kolega uvijek
izazvalo loše raspoloženje. Wallander je otišao u svoju
sobu, zahvalan što više ne mora izlaziti na mjesta
prometnih nesreća. Otišao je po kavu i razmišljao o
događajima prethodne večeri.
No sumnja od proteklog dana i dalje je bila
prisutna. Trag koji vodi do Rolfa Nymana mogao bi se
pokazati pogrešnim. Ipak je bilo dovoljno razloga za
temeljito ispitivanje Nymana. Wallander je također
zaključio da trebaju diskretno nadzirati kuću, barem
da vide kad će Nyman otići. To je zapravo bila zadaća
policije iz Sjöboa. Ali Wallander je već odlučio da će
ih samo obavještavati o stanju. Što se tiče posla,
policija iz Ystada tražit će da ga obavi sama.
Moraju ući u kuću. No postojao je još jedan
problem. Rolf Nyman nije bio sam. Ondje je bila
ijedna žena. Koju nitko nije vidio i koja je spavala kad
je Wallander bio ondje.
Odjednom je Wallander pomislio da ta žena uopće
i ne postoji. Mnogo od onoga što je Nyman rekao
ionako nije bila istina. Pogledao je na sat. Sedam sati
i dvadeset minuta. Vjerojatno rano za vlasnicu
diskokluba. Ali on je ipak potražio telefonski broj
Linde Boman u Lundu. Odmah se javila. Wallanderu
se učinilo da je pospana.
- Žao mi je ako sam vas probudio - rekao je.
- Već sam bila budna.
Ona je kao ja, pomislio je Wallander. Ne voli
priznati da ju je netko probudio. Iako je to vrijeme
kad čovjek još itekako može spavati.
 - Imam još nekoliko pitanja - rekao je Wallander.
- A ona, nažalost, ne mogu čekati.
- Nazovite ponovno za pet minuta- rekla je i
spustila slušalicu. Wallander je čekao pet minuta.
Zatim je ponovno nazvao. Glas joj više nije bio onako
prigušen.
- Riječ je, naravno, o Rolfu Nymanu - rekao je
Wallander.
- I dalje mi ne želite reći zašto vas on zanima?
- Ne mogu, u ovom trenutku. No obećavam vam
da ćete vi biti prva osoba koja će to doznati.
- Osjećam se počašćeno.
- Rekli ste da je težak ovisnik o heroinu.
- Znam što sam rekla.
- Moje je pitanje veoma jednostavno. Kako to
znate?
- On mi je rekao. To me iznenadilo. Nije
pokušavao zatajiti. To me se dojmilo.
- On je to rekao?
- Da.
- Znači h to da vi niste nikad uočih da ima
problem?
- Svaki put je dobro obavio svoj posao.
- Dakle, nikad nije bio drogiran?
- Ne toliko da bi se vidjelo.
- I nije nikad bio živčan ili uznemiren?
- Ne više od većine drugih. I ja sam često živčana
i uznemirena. Osobito kad me ova policija u Lundu
razljuti.
 Wallander je nekoliko trenutaka sjedio bez riječi i
pitao se bi li trebao pitati kolege u Lundu za Lindu
Boman. Ona je čekala.
- Dopustite mi da ponovim - rekao je. - Niste ga
nikad vidjeh pod utjecajem droga. On je samo rekao
da je heroinski ovisnik?
- Ne mogu zamisliti da netko laže o takvim
stvarima.
- Ni ja - odgovorio je Wallander. - Ah htio sam biti
siguran da sam sve dobro shvatio.
- Zar me zbog toga zovete u šest sati ujutro?
- Sada je sedam i pol.
- Menije to isto.
- Imam još jedno pitanje - nastavio je Wallander.
- Kažete da nikad niste čuli da ima djevojku?
- Nisam.
- Nije imao nikoga?
- Ne, nikada.
- Ako pretpostavimo da je rekao kako ima
djevojku, vi ne biste mogli reći je U to istina ih nije?
- Vaša su pitanja sve čudnija. Zašto ne bi imao
djevojku? Na koncu, on ne izgleda nimalo lošije od
drugih muškaraca, zar ne?
- Nemam više pitanja - rekao je Wallander na
kraju. - A ono što sam jučer rekao, vrijedi i dalje.
- Ja neću ništa reći. Spavat ću.
- Možda ću vam se opet javiti - rekao je Wallander.
- Znate li je li Rolf imao bliskog prijatelja?
- Ne.
 Razgovor je završio.
Wallander je otišao u Martinssonovu sobu. On se
upravo češljao, gledajući se u malo džepno zrcalo
koje je držao u ruci.
- Osam i pol - rekao je Wallander. - Možeš li do
tada skupiti ljude?
- To zvuči kao da se nešto dogodilo.
- Možda.
Zatim su razmijenili još nekoliko riječi o
automobilskoj nesreći. Očito je osobni automobil na
poledici skliznuo u suprotan trak i izravno se sudario
s poljskim kamionom.
U osam i pol Wallander je obavijestio kolege o
onome što se dogodilo. O svojem razgovoru s Lindom
Boman i nestalim reflektorima. Svoj noćni posjet
osamljenom imanju izvan Sjöboa nije spomenuo. Kao
što se i očekivalo, Rydberg je rekao da je njegovo
otkriće veoma važno, dok su Hansson i Svedberg dali
mnoge primjedbe. Martinsson nije rekao ništa.
- Naravno da je to mršavo - rekao je Wallander
nakon što je poslušao raspravu. - Ipak mislim da se
u ovom trenutku trebamo usredotočiti na Nymana.
Naravno, nećemo zbog toga zapustiti ostale rutinske
poslove.
- A što o tome kaže državni odvjetnik? - upitao je
Martinsson. - Uostalom, tko je sada državni
odvjetnik?
- Jedna žena. Zove se Anette Brolin i radi u
Stockholmu - rekao je Wallander. - Doći će ovamo
sljedeći tjedan. Alija namjeravam razgovarati s
Akessonom. Iako on službeno nije odgovoran za
istragu.
Prešli su na drugu točku. Wallander je rekao da
moraju ući u kuću kod Sjöboa tako da Nyman ne
opazi. To je opet izazvalo nove prigovore.
- Ne možemo to učiniti - rekao je Svedberg. - To je
provala.
- Riječ je o trostrukom umorstvu - rekao je
Wallander. - Ako imam pravo, Rolf Nyman je veoma
lukav. Ako želimo nešto pronaći, moramo ga
nadzirati tako da on to ne uoči. Kad izlazi iz kuće?
Što radi? Koliko dugo ostaje vani? No ponajprije
moramo znati boravi li u stanu kakva djevojka.
- Ja bih se mogao odjenuti kao dimnjačar -
predložio je Martinsson.
- On će to pročitati - rekao je Wallander,
pretvarajući da nije shvatio ironiju. - Mislio sam da
to izvedemo manje uočljivo. S pomoću seoskog
pismonoše. Moramo otkriti tko nosi poštu Nymanu.
Nema poštara koji ne zna što se događa u kućama u
selu. Ako i ne prelaze prag kuće, znaju tko u njoj
stanuje.
Svedberg je bio uporan. - Možda ta djevojka nikad
ne dobiva poštu.
- To nije važno - odgovorio je Wallander. - Seoski
poštar sve zna. To je tako.
Rydberg je kimnuo u znak odobravanja.
Wallander je osjetio da ga on podupire. Hansson je
obećao da će se raspitati u pošti. Martinsson se protiv
svoje volje prihvatio organizacije nadzora nad kućom.
Wallander će razgovarati s Äkesonom.
 - Pokušajte doznati o Nymanu sve što možete. No
budite diskretni. Ako je on taj pas kojim gaja
smatram, onda ga ni u kojem slučaju ne smijemo
probuditi.
Wallander je dao Rydbergu znak da želi s njim
razgovarati u svojoj sobi.
- Ti si uvjeren u to da je to Nyman? - pitao je
Rydberg.
- Jesam - odgovorio je Wallander. - A ipak sam
svjestan da možda griješim. Da vodim istragu u
sasvim pogrešnom smjeru.
- Krađa reflektora važan je pokazatelj - rekao je
Rydberg. - To je za mene odlučujuća točka. Uostalom,
kako si došao na to?
- Piramide - odgovorio je Wallander. - One su
osvijetljene reflektorima. Osim jedan dan u mjesecu.
Kad je pun mjesec.
- Kako znaš?
- To mi je rekao otac.
Rydberg je zamišljeno kimnuo. - Isporuka droge
zacijelo se ne obavlja prema Mjesečevu kalendaru -
rekao je Rydberg. - Uz to, u Egiptu možda nema tako
mnogo oblaka kao ovdje u Skaniji.
- Zapravo su najzanimljivije bile sfinge - rekao je
Wallander. - Pola čovjek, pola životinja. One vode
računa o tome da sunce izađe svakoga dana. Na istoj
strani.
- Ja sam čitao o jednoj američkoj sigurnosnoj
službi koja se sfingom koristi kao logom - rekao je
Rydberg.
 - To je doista primjereno - rekao je Wallander. -
Sfinga bdije. I mi bdijemo. Bilo da smo policajci ili
noćni čuvari.
Rydberg se glasno nasmijao. - Ako to budemo
govorili budućim policajcima, neće nas smatrati
normalnima.
Znam - odgovorio je Wallander. - Ali možda bismo
ipak trebali to činiti.
Rydberg je izašao iz sobe.
Wallander je nazvao Pera Äkesona kući i on je
obećao da će o svemu obavijestiti Anette Brolin.
Kako se osjećaš - upitao je Wallander - nakon što
si se riješio svih kaznenih predmeta?
Dobro - odgovorio je Äkeson. - Bolje nego što sam
mogao i zamisliti.
.

Istražni tim sastao se toga dana još dva puta.

Martinsson je organizirao nadzor kuće, Hansson se
otišao naći s poštaricom. Za to vrijeme ostali su
pokušah dobiti sliku o životu Rolfa Nymana. On
nikad nije imao posla s policijom pa im je to otežavalo
rad. Rođen je 1957. godine u Tranåsu i sredinom
šezdesetih godina doselio se s roditeljima u Skaniju.
Isprva su živjeli u Hööru, a poslije u Trelleborgu. Otac
je bio zaposlen kao monter u vanjskoj službi jednog
društva koje se bavilo električnom energijom, majka
je bila kućanica; Rolf je bio njihovo jedino dijete.
Nakon očeve smrti 1968. godine majka se vratila u
Tranås, gdje je i umrla nakon godinu dana.
Wallander je imao dojam da je Rolf Nyman vodio
nevidljiv život. Kao da je namjerno obrisao sve
tragove za sobom. Uz pomoć kolega iz Malmöa
doznali su da njegovo ime nikad nije bilo spomenuto
u vezi s drogama. Bio je previše nevidljiv, pomislio je
Wallander nekoliko puta toga poslijepodneva. ljudi
ostavljaju tragove. Svi, osim Rolfa Nymana.
Hansson se vratio s razgovora s poštaricom
Elfriedom Wirmark. Ona je bila potpuno sigurna u
svoje riječi. U onoj kući živjela su samo dva čovjeka,
Holm i Nyman. Što je značilo da ondje sad živi samo
još jedan, jer je Holm ležao u mrtvačnici i čekao da
ga pokopaju.
U sedam sati navečer okupili su se u sobi za
sastanke. Nakon izvještaja koje je podnio
Martinsson, Nyman je tijekom dana još jedanput
izašao iz kuće kako bi nahranio psa. Nitko nije
dolazio u kuću ni u dvorište. Wallander je pitao ljude
koji nadgledaju kuću, čini li im se da je on
nepovjerljiv. No nitko nije imao takav dojam. Zatim
su dugo raspravljali o zadatcima jednoga poštara. Na
kraju su se složili da je Rolf Nyman izmislio djevojku,
da ona uopće ne postoji.
Wallander je načinio posljednji sažetak za taj dan:
- Ništa ne upućuje na to da je on ovisnik o heroinu -
počeo je. - To je njegova prva laž. Druga je ta da ima
djevojku - on je sam u kući. Imamo dvije mogućnosti
za ulazak u kuću. Ih ćemo čekati da izađe iz kuće, a
to će učiniti prije ih poslije, barem kako bi otišao
kupiti namirnice, osim ako nije pribavio velike zalihe.
Ah zašto bi to učinio? Ih ćemo smisliti kako bismo ga
izmamili iz kuće.
 Odlučili su čekati. Bar nekoliko dana. Ako se do
tada ništa ne dogodi, ponovno će razmisliti o svemu.
Čekali su četvrtog i petog siječnja. Nyman je dva
puta izašao iz kuće kako bi nahranio psa. Ništa nije
upućivalo na to da je postao oprezniji. U
međuvremenu su i dalje pokušavah doznati što više
pojedinosti iz njegova života. Činilo se da je živio u
nekakvom čudnom vakuumu. Iz porezne uprave
doznali su da ima mah godišnji prihod od rada kao
disk- džokej. Nikad nije oduzeo od poreza nešto što
bi prelazilo postojeće okvire. Godine 1986. zatražio je
putovnicu. Od 1976. godine ima vozačku dozvolu.
Čini se da nikad nije imao pravih prijatelja.
Prijepodne 5. siječnja Wallander je sjeo s
Rydbergom i zatvorio vrata. Rydberg je rekao da bi
trebali čekati još nekoliko dana. No Wallander mu je
iznio svoju zamisao prema kojoj bi mogli izmamiti
Nyberga iz kuće. Zajedno su odlučili poslijepodne to
predložiti ostalima. Wallander je nazvao Lindu
Boman u Lund. Sutra navečer diskoklub će biti
otvoren. Trebao bi raditi jedan danski disk- džokej.
Wallander joj je iznio svoj prijedlog. Linda Boman je
pitala tko će preuzeti dodatne troškove s obzirom na
to da disk- džokej iz Kopenhagena ima s njom ugovor.
Wallander je rekao neka pošalje račun policiji u
Ystadu, bude li potrebno. Obećao joj je odgovoriti u
roku od nekoliko sati.
U četiri sata poslijepodne petog siječnja hladan je
vjetar puhao nad Skanijom. Snježni oblaci dolaze s
istoka i možda će zahvatiti južnu obalu. Wallander je
okupio istražni tim u sobi za sastanke. U kratkim
crtama iznio je zamisao o kojoj je razgovarao s
Rydbergom.
Moramo Rolfa Nymana izvući iz kuće - rekao je. -
On očito ne izlazi iz kuće ako to nije nužno. Jednako
tako ne čini se da je postao sumnjičav.
Možda zato što je sve to besmisleno - prekinuo ga
je Hansson. - Zato što nema nikakve veze s
umorstvima.
- I to je moguće - priznao je Wallander - ali u ovom
trenutku polazimo od suprotnog. A to znači da
moramo ući u kuću, a da on to ne vidi. Prvo ga
moramo izmamiti. S izgovorom koji neće u njemu
pobuditi sumnju.
Zatim je objasnio Što je zamislio. Linda Boman
nazvat će Rolfa Nymana i reći mu da je disk jockey,
koji je trebao raditi, spriječen. Može li Rolf uskočiti?
Ako pristane, kuća će cijele večeri biti prazna. Netko
od njih dežurat će kod diskokluba i biti stalno u
kontaktu s kolegama u kući. Kad se Rolf Nyman
ujutro vrati u Sjöbo, kuća će opet biti prazna.
- Što će se dogoditi ako nazove kolegu iz Danske?
- upitao je Svedberg.
- Mislili smo na to. Linda Boman će Dancu reći da
se ne javlja na telefon. Policija će mu platiti kao da je
radio. Rado ćemo preuzeti troškove.
Wallander je očekivao mnogo prigovora. No više ih
nije bilo. Znao je da je uzrok tome nestrpljenje
istražnog tima. Nisu se pomaknuh s mjesta. Mora se
nešto dogoditi.
Wallander je pogledao sve prisutne. Nitko nije
imao više ništa reći.
 - Znači da se slažemo? Mislim da bismo trebah
krenuti već sutra.
Wallander i uzeo telefonsku slušalicu i nazvao
Lindu Boman. - Krećemo - rekao je nakon što mu se
javila. - Nazovite ga za jedan sat.
Wallander je spustio slušalicu i pogledao na ručni
sat te se obratio Martinssonu. - Tko je trenutačno
gore na straži?
- Naslund i Peters
- Nazovi ih putem radija i kaži im da nakon
dvadeset sati moraju biti posebno oprezni. Tada će
Linda Boman nazvati Nyberga.
- Što će se zapravo dogoditi? Što ti misliš?
- Ne znam. Ja samo govorim o povećanom oprezu.
Zatim su razgovarali o postupanju. Linda Boman
treba zamoliti Nyman a da već u osam sati dođe u
Lund kako bi pogledao nekoliko novih ploča. To znači
da on mora već u sedam sati krenuti iz Sjöboa.
Diskoklub će bit otvoren do tri sata ujutro. Čim
kolege kod diska daju znak da je Nyman stigao, drugi
će ući u kući. Wallander je zamolio Rydberga da pođe
s njim. Ali on je predložio Martinssona. Prijedlog je
bio prihvaćen.
- Martinsson i ja idemo u kuću. Svedberg ide s
nama i držat će stražu. Hansson preuzima diskoklub
u Lundu. Ostali ostaju ovdje u upravi. U slučaju da
se nešto dogodi.
- Što zapravo tražimo? - upitao je Martinsson.
Wallander je upravo htio odgovoriti kad je
Rydberg dignuo ruku.
 - To ne znamo - rekao je. - Želimo naći nešto, a ne
znamo što tražimo. No posljedica toga će biti „da” ih
„ne”. Je li Nyman ubio Holma i dvije sestre ih nije?
- Drogu - rekao je Martinsson. - Tražimo h to?
- Oružje, novac, bilo što. Konac koji je bio kupljen
u trgovini sestara Eberhardsson. Kopije zrakoplovnih
karata. Ne znamo.
Sjedili su još nekoliko trenutaka. Martinsson je
izašao kako bi se javio Naslundu i Petersu. Vratio se,
kimnuo i sjeo.
U pet i dvadeset Wallander je sjedio držeći sat u
ruci.
Zatim je nazvao Lindu Boman. Bilo je zauzeto.
Čekali su. Nakon devet minuta telefon je zazvonio.
Wallander je podignuo slušalicu. Slušao je nekoliko
trenutaka, a onda ju je spustio.
- Nyman je pristao - rekao je. - Sada ćemo vidjeti
jesmo h na pravom putu ih nismo.
Krenuh su. Wallander je zadržao Martinssona. -
Bit će bolje da ponesemo pištolj.
Martinsson ga je upitno pogledao. - Mislio sam da
će Nyman biti u Lundu.
- Za svaku sigurnost - odgovorio je Wallander. -
Ništa drugo.
Snijeg nije pao na Skaniju. Sutradan, 6. siječnja,
bilo je oblačno. Puhao je slab vjetar, u zraku se
osjetio miris kiše i bila su četiri stupnja iznad nule.
Wallander je dugo razmišljao o tome koji će pulover
odjenuti. U šest sati navečer sastali su se u sobi za
sastanke. Hansson je već otišao u Lund. Svedberg se
nalazio u dijelu šume odakle je mogao vidjeti prednji
dio imanja u Sjöbergu. Rydberg je sjedio u
blagovaonici i rješavao križaljke. Wallander je nerado
izvadio pištolj i prikopčao si držač koji nikad nije
mogao dobro namjestiti. Martinsson je svoj pištolj
stavio u džep na jakni.
U sedam sati i devet minuta Svedberg se javio
radiovezom. Ptica je izletjela. Wallander se nije htio
nepotrebno izložiti opasnosti. Uvijek je netko
prisluškivao policijski radio. Dakle, Rolf Nyman bio
je ptica. Samo to.
Čekah su. U šest minuta do osam stigla je
Hanssonova poruka. Ptica je sletjela. Rolf Nyman
vozio je polako.
Martinsson i Wallander su ustali. Rydberg je
podigao pogled sa svoje križaljke i kimnuo.
Do kuće su stigli u osam i pol. Svedberg ih je
dočekao. Pasje lajao. Ah u kući je bio mrak. -
Pogledao sam bravu. Bit će dovoljan običan otpirač.
Wallander i Svedberg upalili su džepne svjetiljke
dok je Martinsson otvarao bravu. Svedberg se vratio
na svoje mjesto.
Ušli su. Wallander je upalio sva svjetla.
Martinsson ga je upitno pogledao.
- Nyman stavlja ploče u jednom diskoklubu u
Lundu - rekao je Wallander. - Sada mi počinjemo.
Češljah su kuću polako i sustavno.
Wallander je ubrzo utvrdio da nema tragova koji
bi upućivah na to da u kući živi žena. Uz krevet u
kojem je spavao Holm, postojao je još jedan.
 - Trebali smo povesti i psa tragača droga- rekao je
Martinsson. - Nije vjerojatno da on drži robu u kući -
rekao je Wallander. Tri sata pretraživah su kuću.
Malo prije ponoći Martinsson je nazvao Hanssona
radiovezom.
- Ovdje je sve puno - odgovorio je Hansson. - A
glazba trešti kao luda. Ja sam vani. No hladno je.
Nastavih su tražiti. Wallander je već bio uzrujan.
Nije bilo droge, nije bilo oružja. Nečega što bi
upućivalo na to da je Nyman bio upleten u slučaj.
Martinsson je temeljito pretražio podrum i šupe. Nije
bilo reflektora. Ničega. Samo je pas lajao kao bijesan.
Wallander je nekoliko puta poželio da ga ubije. Ah on
je volio pse. Duboko u duši. Čak i pse koji laju.
Ujedan i pol Martinsson je ponovno razgovarao s
Hanssonom. I dalje ništa.
Što je rekao? - upitao je Wallander.
Da pred diskom ima mnogo ljudi.
U dva sata još nije bilo nikakva pomaka.
Wallander je počeo shvaćati da je bio u zabludi. Čini
se da Rolf Nyman doista nije bio ništa drugo do disk-
džokej. Laž o ženi ne može mu se natovariti kao
kriminalan čin. Nisu pronašli baš ništa što bi
dokazivalo da je Nyman bio ovisnik o drogama.
Mislim da možemo prestati - rekao je Martinsson.
- Nećemo ništa naći.
Wallander je kimnuo. - Ja ću ostati još malo, ah
ti možeš otići kući sa Svedbergom. Ostavi mi radio.
Martinsson je stavio uključen uređaj na stol.
 Odustani od svega - rekao je Wallander. -
Hansson mora čekati dok mu ja ne kažem. Ah oni iz
uprave mogu ići kući.
- Što misliš da ćeš naći ovdje kad ostaneš sam?
Wallander je u Martinssonovu glasu čuo ironiju. -
Ništa - odgovorio je. - Možda samo moram shvatiti da
sam nas naveo na pogrešan trag.
- Sutra počinjemo iznova - rekao je Martinsson. -
Nema druge.
Martinsson je otišao. Wallander je sjeo u
naslonjač i osvrnuo se po sobi. Pasje lajao. Wallander
je tiho opsovao. Bio je uvjeren da ima pravo. Rolf
Nyman ubio je dvije sestre i Holma. Ah nije pronašao
nikakav dokaz. Još je sjedio neko vrijeme. Zatim je
prošao kroz sve prostorije i pogasio svjetla.
Tada je i pas prestao lajati.
Wallander je zastao. Osluškivao je. Pasje bio
miran. Odmah je naslutio opasnost. Nije znao odakle
dolazi. Diskoklub je trebao biti otvoren do tri sata
ujutro. Hansson se nije javio.
Wallander ni sam nije znao što ga je potaknulo na
reakciju. No odjednom je shvatio da se nalazi pred
nekim osvijetljenim prozorom. Bacio se u stranu. U
istom trenutku raspuknulo se prozorsko okno.
Wallander je nepomično ležao na podu. Netko je
pucao. Lude misli prostrujale su mu kroz glavu. To
nije mogao biti Nyman. Hansson bi se u tom slučaju
javio. Wallander se priljubio uz pod i ujedno
pokušavao izvaditi pištolj. Pokušao se otkotrljati u
sjenu, ah vidio je da je opet dospio na svjetlo. Onaj
tko je pucao sigurno je došao do prozora. Sobu je
osvijetlila stropna svjetiljka. Izvadio je pištolj i
naciljao na jaku žarulju. Kad je opalio, ruka mu je
tako drhtala da je promašio. Naciljao je još jedanput,
držeći pištolj objema rukama. Žarulja se rasprsnula.
Ležao je mirno i osluškivao. Srce mu je jako lupalo.
Ono što mu je sada najviše trebalo bio je radiouređaj.
No nalazio se na stolu, nekoliko metara od njega. A
stol je bio osvijetljen.
Pas nije lajao. Wallander je osluškivao. Odjednom
mu se učinilo da čuje nekoga na hodniku. Gotovo
nečujni koraci. Uperio je pištolj u vrata. Ruke su mu
drhtale. No nitko nije došao. Grozničavo je
pokušavao shvatiti što se dogodilo. Tada je vidio da
stol stoji na tepihu. Oprezno, ne ispuštajući pištolj iz
ruku, počeo je vući tepih. Stol je bio težak. Ipak je
vidio da se miče. To je trajalo beskrajno dugo. Ah kad
mu je radiouređaj napokon bio nadohvat ruke,
odjeknuo je još jedan pucanj. Pogodio je radio koji se
rasprsnuo. Wallander se šćućurio u jednom kutu.
Pucanj je došao s prednje strane kuće. Wallander je
uvidio da se više ne može skriti, ako osoba koja je
pucala ode iza kuće. Moram izaći odavde, pomislio je.
Ako ostanem, mrtav sam. Očajnički je pokušavao
smisliti plan. Nije nikako mogao doći do vanjske
rasvjete. Čovjek koji je vani vjerojatno će ga prije toga
ustrijeliti. Do sada je dokazao da ima sigurnu ruku.
Wallander je shvatio da ima samo jednu
mogućnost. A ta mu je bila nadasve mrska. No nije
imao izbora. Nekoliko je puta duboko udahnuo.
Zatim je ustao, otrčao u hodnik, nogom gurnuo
vrata, bacio se u stranu i tri puta pucao prema
kavezu u kojem se nalazio pas. Jauk je bio znak da
je pogodio. Wallander je u svakom trenutku očekivao
da će umrijeti. Ali jauk psa dao mu je vremena da se
skloni u sjenu. U tom času ugledao je Rolfa Nymana.
On je stajao nasred dvorišta, na trenutak zbunjen
zbog pucanja u psa. Zatim je ugledao Wallandera.
Wallander je zažmirio i opalio, dva puta. Kad je
otvorio oči, vidio je da Rolf Nyman leži na tlu.
Wallander mu je polako prišao.
Bio je živ. Ustrijeljen u nogu. Pasje bio mrtav.
Wallander je čuo sirene u daljini.
Dršćući cijelim tijelom, sjeo je na stubište i čekao.
Odjednom je osjetio da počinje padati kiša.
 EPILOG

Ujutro, u četiri sata i petnaest minuta, Wallander je

sjedio u blagovaonici policijske uprave i pio kavu.
Ruke su mu i dalje drhtale. Nakon prvoga kaotičnog
sata, kad mu nitko nije znao točno reći što se
dogodilo, slika se napokon razbistrila. U isto vrijeme
kad su Martinsson i Svedberg otišli iz kuće u Sjöbou
i uspostavili radiovezu s Hanssonom, policija iz
Lunda provela je raciju u diskoklubu Linde Boman
jer je postojala sumnja da ondje ima previše ljudi. U
sveopćem kaosu Hansson je krivo shvatio
Martinssona. Mislio je da su svi otišli iz Nymanove
kuće. Uz to, prekasno je uočio da je Rolf Nyman
pobjegao kroz stražnja vrata koja Hansson nije niti
zapazio pri dolasku. Pitao je jednog policajca gdje se
nalaze zaposlenici i doznao da su ih odveli u
policijsku upravu na ispitivanje. Pretpostavljao je da
se to odnosi i na Rolfa Nymana. Zatim je pomislio
kako više nema razloga da ostane u Lundu i vratio se
u Ystad čvrsto uvjeren da je kuća u blizini Sjöboa
prazna već više od sata.
U to vrijeme Wallander je ležao na podu i pucao u
stropnu svjetiljku, zatim otrčao u dvorište, ubio psa i
ranio Rolfa Nymana.
Wallander je nakon povratka u Ystad nekoliko
puta pomislio kako bi zapravo bilo primjereno da se
izgalami na nekoga. No nije bio siguran kome bi
mogao nešto predbaciti. Bio je to nesretan splet
zabluda i nesporazuma, koji je mogao završiti veoma
loše i s više žrtava. Ovako je stradao samo pas. Ispalo
je drukčije. Ali nije mnogo nedostajalo da sve završi
tragično.
Postoji vrijeme za život, postoji vrijeme za umiranje,
pomislio je Wallander. Tu je misao nosio sa sobom
otkako su ga prije mnogo godina u Malmöu ranili
nožem. Sad je opet bio blizu tome.
Rydberg je ušao u blagovaonicu.
Rolf Nyman će biti dobro - rekao je. - Samo je
lakše ozlijeđen. Neće imati trajnih posljedica.
Liječnici kažu da bismo već sutra mogli razgovarati s
njim.
Mogao sam ga i promašiti - odgovorio je
Wallander. - Ili pogoditi među oči. Loše gađam.
Većina policajaca loše gađa - rekao je Rydberg.
Wallander je srkao vruću kavu.
Razgovarao sam s Nybergom - nastavio je
Rydberg. - Rekao je da bi pištolj mogao odgovarati
onom kojim su ubijeni sestre Eberhardsson i Holm.
Kolege su pronašli i Holmov auto. Bio je parkiran u
jednoj ulici u Sjöbou. Vjerojatno ga je ondje ostavio
Nyman.
Dakle, nešto je rasvijetljeno - rekao je Wallander.
- Ali ni dalje nemamo pojma što se zapravo krije iza
svega.
Rydberg nije imao nikakav odgovor.
.

Proći će nekoliko tjedana dok budu mogli dobiti

jasnu sliku. No kad je Nyman počeo govoriti, policija
je shvatila da postoji dobro uhodana organizacija
koja je uvozila velike količine teških droga u Švedsku.
Sestre Ebrhardsson bile su Nymanova krinka. One
su u Španjolskoj organizirale preuzimanje droge,
koja je dolazila ribarskim čamcima od proizvođača u
Srednjoj Americi i Aziji. Holm je bio Nymanova desna
ruka. U jednom trenutku, ne mogu točno utvrditi u
kojem, Holm i sestre Eberhardsson polakomili su se
i odlučih izigrati Nymana. Kad je on to otkrio,
uzvratio je udarac.
U isto vrijeme dogodila se i zrakoplovna nesreća.
Droga se prevozila preko Marbelle u sjevernu
Njemačku. Sjedne privatne piste kod Kiela noću je
polijetao zrakoplov za Švedsku. Onamo bi se i vratio,
ali ne i posljednji put. Povjerenstvo za istragu
zrakoplovnih nesreća nije moglo utvrditi uzrok pada
zrakoplova. No bilo je mnogo naznaka da je bio u vrlo
lošem stanju i da se poklopilo nekoliko uzroka.
Wallander je sam obavio prve razgovore s
Nymanom. Ali kad su se dogodila još dva okrutna
ubojstva, morao je napustiti slučaj i preuzeti novu
istragu. Od početka mu je bilo jasno da Rolf Nyman
nije bio vrh piramide koju je nacrtao. Iznad Nymana
bilo je i drugih - investitora, nevidljivih ljudi koji su
se, skrivajući se iza besprijekorne građanske
egzistencije, brinuli o tome da se uvoz droge u
Švedsku ne prekine.
Nekih večeri Wallander je razmišljao o
piramidama. O vrhu na koji se htio popeti njegov
otac. Wallander je govorio sam sebi kako je taj uspon
bio simbol njegova posla. Nikad nije stizao na cilj.
Uvijek su postojali neki drugi koji su sjedili visoko
gore i bih nedostižni i kojima nikad neće moći prići.
 Ah tog jutra, 7. siječnja 1990. Wallander je bio
samo umoran.
U pet i pol više nije imao snage. Nikom, osim
Rydbergu, nije ništa rekao, nego se odvezao kući.
Istuširao se i legao u krevet, ali nije mogao zaspati.
Tek nakon što je u ormariću u kupaonici našao
zaboravljeno pakiranje tableta za spavanje, utonuo je
u san i probudio se tek u dva sata poslijepodne.
Ostatak dana proveo je u policijskoj upravi i u
bolnici. Došao je i Björk i čestitao Wallanderu na
dobro obavljenom poslu. Wallander mu nije ništa
odgovorio. Imao je osjećaj da je gotovo sve učinio
pogrešno. Trebalo je zahvaliti sreći, a ne njegovoj
sposobnosti, što su na kraju uhvatili Rolfa Nymana.
Zatim je prvi put razgovarao s Nymanom u
bolnici. Čovjek je bio blijed, ali priseban. Wallander
je očekivao da uopće neće htjeti ništa reći. No
odgovorio je na mnoga Wallanderova pitanja.
- Sestre Eberhardsson? - pitao je Wallander pri
kraju prvog ispitivanja.
Rolf Nyman se nasmiješio. - Dvije pohlepne
starice - odgovorio je. - Zavedene time što je netko
unio dašak avanture u njihov dosadan život.
- To ne zvuči vjerodostojno - rekao je Wallander. -
Korak je prevelik.
- Anna Eberhardsson je kao mlada vodila prilično
buran život. Emilia ju je morala obuzdavati. Možda
zato što je i sama potajno željela tako živjeti? Što
uopće znamo o ljudima? Osim da imaju slabosti? A
njih treba otkriti.
- Kako ste ih zapravo upoznali?
 Nymanov ga je odgovor iznenadio.
- Kupio sam patentni zatvarač. To je bilo u vrijeme
kad sam si sam šivao odjeću. Vidio sam dvije stare
gospođice i dobio ludu ideju. Da bi one mogle biti od
koristi. Kao zaklon.
- A onda?
- Češće sam odlazio onamo. Kupovao konac.
Pričao im o svojim putovanjima oko svijeta. O tome
kako je lako zaraditi novac. I kako je život kratak. Ah
nikad nije kasno. Zaključio sam da slušaju.
- Zatim?
Rolf Nyman je slegnuo ramenima. - Jednog dana
sam im nešto predložio. Dao sam im ponudu koja se
ne može odbiti, kako se to kaže.
Wallander je htio nastaviti s ispitivanjem, ah
Nyman odjednom više nije htio odgovarati.
Wallander je promijenio temu. - A Holm?
- I on je bio pohlepan. I slab. Preglup da bi mogao
shvatiti kako me ne može prevariti.
Kako ste doznali da drugi imaju takve planove?
Rolf Nyman odmahnuo je glavom.
Neću vam odgovoriti - rekao je.
Wallander se prošetao od bolnice do policijske
uprave. Ondje se održavala konferencija za novinare
na kojoj, na svoju sreću, nije morao sudjelovati. Kad
je ušao u svoju sobu, na stolu se nalazio paketić.
Netko je napisao na cedulju da je paketić nepažnjom
ostao na recepciji. Wallander je vidio da dolazi iz
Sofije u Bugarskoj. Odmah je znao što je u njemu.
Prije nekoliko mjeseci bio je na jednoj međunarodnoj
policijskoj konferenciji u Kopenhagenu. Ondje se
sprijateljio s jednim policajcem iz Bugarske koji je
također volio opere. Wallander je otvorio paketić. U
njemu je bila gramofonska ploča. La Traviata, s
Marijom Callas.
Wallander je napisao sažetak svojega prvog
razgovora s Rolfom Nymanom. Zatim je otišao kući.
Pripremio hranu, spavao nekoliko sati. Pomislio da
mora nazvati Lindu. No odustao je.
Navečer je poslušao novu ploču iz Bugarske. Sada
mu je najviše bio potreban mir, nekoliko dana mira.
Tek oko dva sata legao je u krevet i zaspao.
.

Telefonski poziv zabilježen je u policiji u Ystadu u pet

sati i trinaest minuta osmoga siječnja. Primio ga je
premoreni službenik, koji je još od Silvestrova radio
gotovo bez prekida. Slušao je zamuckivanje i isprva
je mislio da je riječ o kakvom duševno poremećenom
starcu. No nešto mu je pobudilo pozornost. Počeo je
postavljati pitanja. Kad je završio razgovor,
razmišljao je još nekoliko trenutaka, zatim je podigao
slušalicu i utipkao broj koji je znao napamet.
Kad je zvono telefona probudilo Wallandera, on je
upravo imao erotske snove.
Pogledao je na sat i dohvatio telefon. Prvo je
pomislio da se dogodila nekakva nesreća. Iznenadna
poledica, netko je vozio prebrzo. Mrtvi. Ili nevolje s
izbjeglicama koji su jutarnjim trajektom stigli iz
Poljske.
Pridigao se i prislonio slušalicu na obraz, gdje ga
je bockala neobrijana brada.
 - Wallander!
- Nadam se da te nisam probudio?
- Bio sam budan.
Čemu ta laž, pomislio je. Zašto ne kažem istinu?
Da bih najradije nastavio spavati i uhvatiti san o
nagoj ženi?
- Mislio sam da je najbolje nazvati tebe. Jedan
stari seljak je nazvao i rekao da se zove Nyström i da
živi u Lenarpu. Kaže da žena iz susjedstva sjedi
zavezana na podu i da je netko mrtav.
Wallander se na brzinu pokušao sjetiti gdje se
nalazi Lenarp. Nije daleko od Marsvinsholma, u
brdovitom kraju, neobičnom za Skaniju.
- Zvučalo je ozbiljno. Mislio sam da bi bilo najbolje
da te odmah nazovem.
- Tko je još slobodan?
- Peters i Noren su na terenu i traže nekoga tko je
razbio prozor na Continentalu. Da ih nazovem?
- Reci im da odu do raskrižja između Kadesjöa i
Kastlöse i čekaju dok ja ne dođem. Daj im adresu.
Kada je stigao poziv?
- Prije nekoliko minuta.
- Jesi li siguran da to nije bio nekakav pijanac?
- Nije tako zvučao.
Wallander je ustao i odjenuo se. Odmor, koji mu
je bio toliko potreban, nije mu bio suđen.
Vozio je izvan grada, pokraj novoizgrađene
trgovine namještajem i ugledao tamno more iza nje.
Bilo je oblačno.
 Dolaze snježne oluje, pomislio je.
Prije ili poslije zahvatit će i nas.
Zatim se pokušavao pripremiti za prizor koji ga
čeka.
Policijsko vozilo čekalo ga je na odvojku za
Kadesjö. Još je bio mrak.