Hvaljen Isus i Marija, poštovani slušatelji.

Danas bih s vama podijelila jedno razmišljanje o moralnosti o i ponašanju određenih

biblijskih likova. Naime, sigurno ste se i vi, ukoliko ste čitali neke dijelove starog
zavjeta, posebice prve biblijske knjige, zaprepastili ponašanjem pojedinih biblijskih
likova. I niste jedini. Knjiga Postanka, prva knjiga Biblije, uistinu sadrži neke
pripovjesti koje sablažnjavaju današnjeg kršćanina kao i sve one prijašnje generacije
ljudi koji su čitali SZ (ubojstva, prijevare, laži,…) . Ne radi se toliko o samim činima
koji su pojedini ljudi počinili koliko o načinu na koji su ti čini prikazani jer pojedine
biblijske pripovijesti ne donose apsolutno nikakav sud o događajima koji su
ispričani. Mi bismo očekivali da će biblijski pisac osvrnuti se i kritizirati nečije
ponašanje. Laž, podlost, prijevara nekih biblijskih likova nama se čini
nepodnošljivom, dok na prvi pogled, biblijski pisci se uopće ne zamaraju time.
Abraham dva puta lažno predstavlja svoju ženu kao rođenu sestru da bi sebe spasio,
nakon toga i njegov sin Izak čini isto. Patrijarsi naše vjere su lažljivci i ne pokazuju
veliku hrabrost kad treba, nego vlastite žene izlažu strancima kako bi se okoristili
pojedinim situacijama. Jakov vara svog rođenog oca da bi dobio od njega blagoslov i
tako oštetio svojeg brata Ezava. Prije nego se pomirio sa braćom, Josip se odnosi
prema njima vrlo oštro, namješta im krađu, i sl. Možemo se pitati gdje je osjećaj
bratstva i oprosta. Mogli bi nastaviti ovaj niz pričajući o pokvarenim sucima koji su
nepravedno sudili i zakidali udovice i siromahe na sudu, o kraljevima poput Davida
koji je uzeo tuđu ženu i namjestio da njen muž pogine u ratu, o Š aulu koji je htio
Davida ubiti iako je spasio njegovo kraljevstvo od filistejaca itd itd. Nema smisla
nabrajati dalje jer ovi već navedeni primjeri su više nego dovoljni da prikažu
problem.
U prvim stoljećima crkve, crkveni oci zanimali su za ove probleme i nastojali ih
protumačiti i razjasniti. Tako je sveti Augustin predlagao dva rješenja: prvo je bilo
povijesno po kojemu se treba uzeti u obzir da su tadašnja vremena i običaji bili
drugačiji i stoga ono što se možda nama čini neprihvatljivim, u to vrijeme nije
izgledalo tako. Drugo rješenje koji je ponudio jest da ovi tekstovi imaju preneseno
značenje prema kojemu sve ono što u Riječi Božjoj nije moralno ili istina vjere mora
se prepoznati kao simbolično, a ne kao nešto što s uistinu dogodilo. Takva rješenja
su prilično jasna, ali ona ne zadovoljavaju modernog čitatelja Biblije. Zašto? Ako te
priče pripadaju nekom davnom vremenu i običaju, zašto bismo ih onda bi danas
trebali ili morali čitati kao vjernici? Ako su pak samo neki tekstovi s prenesenim
značenjem i ne mogu nam ponuditi nikakve temelje za naše ponašanje, ponašanje
kršćana današnjeg vremena, nije li ti još jedan razlog više da ih napustimo. Jer ako
nas neka figura ne dovodi do nekih uznesenih istina i pravila ponašanja, zato ju
čitati. Zar nije onda bolje samo se držati Novog Zavjeta i njegovih savršenih figura
poput milosrdnog Isusa nego li promatatrati i čitati starozavjetne nesavršene i
previše grešne likove?

Prva pitanje koje si moramo postaviti u traženju odgovara na ovo pitanje jest: je li
biblijske priče koje opisuju djela i život velikih ličnosti iz izraelske povijesti imaju
kao prvu svrhu ponuditi čitatelju listu vrlina koje treba slijediti i mana koje treba
izbjegavati? Postoje dobri razlozi da ipak to nije bio prvi cilj bibljskih priča. To ne
znači da taj aspekt nije bitan i da ga treba ukloniti, ali on ne stoji na prvom mjestu.
Zašto? Zato što su priče napisane u Starom Zavjetu zapravo sjećanja koja sadrže
spomen na pretke, na utemeljitelje i heroje iz prošlosti. Te priče su se prenosile iz
naraštaja u naraštaj. Prepričavale su se usmenim putem i preživjele su tako stoljeća i
stoljeća u toj usmenoj tradiciji jer su bili povezani s počecima izraelskog naroda i
govorili o važnim trenucima iz povijesti toga naroda. Jesu li takvi heroji imali ili ne
svojih mana nije bilo toliko važno koliko je bilo važno da su bili preci i da su odigrali
neku važnu ulogu u formiranju ili postojanju Izraelskog naroda. Ti likovi čine dio
identiteta tog naroda, a kasniji slušatelji i čitatelji kojima su ti tekstovi bili upućeni
su potomci ili nasljednici upravo tih velikih ljudi i žena. To da su Abraham, Izak i
Jakov imali svoje slabosti nije ih spriječilo da budu praoci Israela i po krvi i po vjeri.
Mojsije je utemeljitelj naroda Božjeg i onaj koji je izveo narod iz ropstva, bio savršen
ili ne. Samson je također bio koliko okrutan toliko ranjiv, ali svejedno je ostao u
pamćenju Izraela kao jedan heroj zbog svoje borbe protiv Filistejaca, velikih
neprijatelja Izraelaca, koji su u to doba bili znatno jači što se tiče vojne snage.
Ovome se dodaje i jedan drugi razlog. Ovi biblijski likovi iz prošlosti reflektiraju sva
tapkanja, neodlučnost, padove i buđenja jedne vjere koja se malo po malo formira
kroz ove povijesne događaje. Stari zavjet ne poznaje neke velikane koji su se
odlikovali samo vrlinama, bez ijedne mane. Nema takvih ni u Bibliji ni nigdje pod
ovim nebom, osim Isusa. SZ je tako zapravo potpuno iskren, prikazuje svoju
ljudskost. Biblijski heroji ne pripadaju nekoj privilegiranoj klasi ni što se tiče
društvenog aspekta, ali ni onog moralnog. Oni čine dio svoje naroda i žive s njima
njihove i najveće drame kao i najmirnije dane. Jedan čovjek i jedna žena se nalaze
oko jednog drveta u prisutnosti zmije, dva brata se svađaju u polju i baš tamo se
odigrava sudbina čovječnastva. U biblijskim tekstovima o počecima izraela čitatelj
pronalazi probleme vezane uz stada, vjenčanja, nasljedstvo, zaručnice koje su
ljubomorne jedna na drugu, braća koja se svađaju i razdvajaju da bi se kasnije nakon
brojnih peripetija pomirili. Pronalazimo sve ono što i mi danas živimo. Stoga nam ne
treba biti čudno čitati ove tekstove, jer nam mogu biti od pomoći. Oni nam nude tri
značajne smjernice.
- Na prvom mjestu, stil i sadržaj takvih priča omogućuje nama potomcima da
se pronađemo u našim precima jer je njihovo postojanje ogledalo onoga od
čega je sastavljen život svakog čovjeka.
- Druga stvar, put velikih izraelskih likova je u neprestanom pokretu. Iako pod
cijenu brojnih devijacija, padova i uspona, pogrešaka i skretanja s puta, oni su
u toku svojeg života uvijek tražili Boga. Stoga možemo izvući zaključak da je
iskustvo Boga neodvojivo od potrage Boga u svim mogućim stanjima, manje
ili više grešnim. To ne opravdava greške, ali pokazuje da one mogu dovesti k
Bogu.
- Na koncu, mi kao kršćanski čitatelj ne smijemo zaboraviti da je Novi Zavjet
preuzeo, a ne odbacio stari Zajvet. Naravno, dolazak Isusov je odredio novi i
radikalni okret na putu vjernika. Ali se svjedno radi o hodu na kojem se često
ide naslijepo, kao što su činili praoci iz SZ: potrebni su i nama dani i dani da bi
otkrili znakove Božjeg prolaska kroz svakodnevnicu u našim života, u životu
Crkve i cijelog čovječanstva.
Stoga, Dragi slušatelji, kad sljedeći put budete čitali stari zavjet, nadam se da
će vam biti jasniji oni tekstovi koji prikazuju neku ne baš lijepu i idiličnu
scenu. Imajmo na umu da Svaki događaj Bog okreće na dobro, onome koji ga
traži i njega vjeruje.
Mir vam i dobro.