Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i

znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga u
Hramu. Lk 2, 44-46

Pod dojmom blagdanskog ozračja vraća se mnoštvo svijeta iz Jeruzalema i putem se

vjerojatno prestresaju događaji minulih dana. Udaljila se povorka svijeta već dan hoda od
Jeruzalema i nitko, osim Josipa i Marije, ne primjećuje Isusovu odsutnost. Ništa čudno.
Iako je imao već dvanaest godina čime su ga smatrali punopravnim članom zajednice, Isus
još nije bio poznato i zapaženo dijete među svojima. Stoga nije suputnicima, rodbini i
znancima zapalo za oko da ga nema. Međutim, to zapažaju oni kojima nije svejedno je li Isus
s njima ili ne. I kad vide da ga nema, vraćaju se pronaći ga. Nema smisla ići naprijed,
ukoliko je Isus iza njih. Treba se vratiti i pronaći ga tamo gdje su ga posve nesvjesno
zaboravili, u Jeruzalem. I vraćaju se. I traže ga. I nalaze.

Razmišljajući o ovom novozavjetnom događaju iz Isusova djetinjstva navire mi mnoštvo

pitanja koja nam mogu poslužiti za preispitivanje vlastitog odnosa prema Isusu i svemu
onome što je on učinio i čini za nas, hodočasnike suvremenog doba.

Marija i Josip se vraćaju u Jeruzalem. Nije im svejedno jer Isus nije s njima. Mogli bismo
opravdati njihov postupak time što su roditelji koji se brinu za svoje dijete. Međutim, što je s
nama? Je li nama važno korača li Isus putovima naših života ili nam je svejedno ukoliko
smo ga ostavili daleko u svojoj prošlosti? U masi svijeta i mnoštvu informacija koji nas
svakodnevno okružuju, dajemo li bar malo prostora Isusu kako bi mogao koračati u našoj
prisutnosti? Imamo li volje, hrabrosti, ljubavi, vjere vratiti se nazad zbog njega i tako se
istovremeno odvojiti od svojih prijatelja, poznanika, rodbine kako bi im se nakon određenog
vremena pridružili zajedno s Isusom?

Marija i Josip tri dana traže Isusa, a samo se su jedan dan hoda udaljili od njega.
Usporedivši ovaj jedan dan hoda sa tri dana traženja, možda bismo mogli pomisliti kako
nama koji smo se udaljavali od Isusa danima, tjednima, mjesecima, godinama nema smisla
krenuti u potragu za njim jer bi nam to sigurno oduzelo dugo vremena, a mi vremena baš i
nemamo. Međutim, ne bojmo se i budimo radosni. Naše traženje Isusa razlikuje se u
mnogočemu od onog Marijinog i Josipovog. Oni nisu znali gdje bi Isus mogao biti. Mi,
naprotiv i na sreću to znamo. Isus se i danas može naći u hramu, a: „Ne znate li? Hram ste
Božji i Duh Božji prebiva u vama.„(1 Kor 3,16) Da. Nije potrebno uputiti se do Jeruzalema,
nego samo poniknuti u dubine vlastitog bića. A koliko je vremena potrebno? Ovisi o tome
koliko ti stvarno želiš pronaći Isusa. Odgovori iskreno samom sebi: Želiš li?

Marija i Josip nalaze Isusa u hramu. Suvremeni čovjek pod utjecajem raznih duhovnih
strujanja i modernih poimanja religioznosti smatra da nam danas nije potrebna nikakva
institucija da bi nas približila onom transcendentnom. Stoga nije čudno što se mnogi vode
teorijom:“Krist da – Crkva ne!“ Međutim, nikad ne zaboravimo mjesto gdje su Marija i Josip
pronašli Isusa, mjesto gdje je Isusu bilo tako zanimljivo da je odlučio tamo ostati, mjesto
koje je Oca nebeskog. Hram. Crkva. Iako je uzalud tražiti Isusa u cijelom svemiru ukoliko ga
ne nađemo u našem srcu, nikad nemojmo zaboraviti da se veličanstveni susret s Isusom
odvija pod okriljem naših hramova – naših crkava. Pod prilikama kruha i vina na euharistiji
te u drugim sakramentima koje nam Crkva po svojem služenju udjeljuje, susrećemo se s
Isusom i pronalazimo njegovu milost ili točnije rečeno, njegova milost pronalazi nas. Stoga,
ne boj se i ti uputiti u hram i kada ga tamo pronađeš ne ustručavaj se biti poput Marije te
postavljati Isusu mnoštvo svojih „Zašto?“ ujedno znajući odgovor na njegovo pitanje: „Zašto
si me tražio?“ Želim ti plodonosan susret u tom hramu kao i u hramu tvojeg srca.

s. Maja Ivković