SOCIJALNI OBLICI NASTAVNOG RADA

Odgojno-obrazovni proces u školi ostvaruje se kroz različite socijalne odnose između

nastavnika i učenika. Uz to povezujemo i različite brojčane formacije u kojima se ti osnovni
subjekti odgojno-obrazovnog procesa pojavljuju. Prilikom realizacije nastave kroz raznovrsne
socijalne forme i brojčane formacije postižu se različiti pedagoški efekti. Na taj način
pridonosi se ostvarivanju ciljeva odgoja i obrazovanja koji se odnose na kognitivni, afektivni i
psihomotorni razvoj.

Za realizaciju različitih socijalnih oblika odgojno-obrazovnog djelovanja nužno je

osigurati određene pretpostavke unutar škole. Osim temeljnog zahtjeva koji se odnosi na
nastavničku osposobljenost za izvođenje nastave u različitim socijalnim oblicima, potrebno je
osigurati odgovarajuće prostorije, namještaj i opremu. Nažalost, činjenica je da u starijim
školskim zgradama, ali i onim novijima, postoji pomanjkanje adekvatnog prostora za
individualni rad učenika te za rad unutar manjih skupina učenika. Školske zgrade i njihova
oprema prvenstveno su prilagođeni frontalnom načinu realizacije nastave, koja u nastavnoj
praksi dominira u odnosu na sve ostale socijalne oblike učenja i poučavanja.

SOCIJALNI OBLICI RADA UČENIKA

1. Frontalni rad;

2. Samostalni rad:

- individualni rad,

- rad u parovima (tandemu),

- rad u skupinama (grupama).

1. FRONTALNI RAD

Frontalni rad označava rad jednog nastavnika pred cijelim nastavnim odjelom, pri
čemu svi prisutni učenici istovremeno prate nastavnikovo poučavanje. Nastavnik prezentira
nastavne sadržaje ili demonstrira određene aktivnosti usmeno ili uz uporabu suvremenih
tehničkih sredstava i pomagala te različitih potrebnih materijala. Pretpostavka je da pritom
učenici pažljivo prate što im nastavnik govori i pokazuje i, prema potrebi, povremeno
odgovaraju na pitanja koja nastavnik postavlja. Dakle, ovakvo je izvođenje nastave obilježeno
jednosmjernom komunikacijom (metoda usmenog izlaganja, metoda demonstracije) uz rjeđu
dvosmjernu komunikaciju (metoda razgovora).

1
 Razredni odjeli, bez obzira na kriterije koji se koriste prilikom njihova formiranja,
uvijek predstavljaju heterogene skupine učenika. Učenici se razlikuju s obzirom na svoja
tjelesna, psihička, emocionalna, konativna obilježja. Razlikuju se i s obzirom na predznanja,
stupanj interesa za određena predmetna područja i nastavne teme, s obzirom na motivaciju,
temperament, stupanj aktivnosti, stavove... U frontalnoj nastavi nemoguće je odgovoriti
individualnim specifičnostima učenika i u skladu s njima realizirati nastavne zadatke.
Frontalna se nastava, stoga, temelji na imaginarnom razrednom prosjeku te na nastavnoj
dinamici, tempu kvaliteti i kvantiteti činjenica nužnih za izvođenje generalizacija, a za koje
nastavnik procijeni da su moguće za ostvarivanje tog imaginarnog prosjeka. Dakle, najveća je
zamjerka ovakvom načinu nastavnog rada nemogućnost individualizacije nastave.

Najveće prednosti frontalnog rada ogledaju se u njegovoj visokoj ekonomičnosti i

operativnosti. To se prvenstveno odnosi na vrijeme potrebno za realizaciju nastave, tj. tempo
realizacije nastavnog programa. Iz tog razloga (a, u svezi s pretrpanim nastavnim
programima) u školskoj je praksi evidentna predominacija frontalnog načina realizacije
nastave u odnosu na ostale socijalne oblike nastavnog rada.

2. SAMOSTALNI RAD UČENIKA

U nastavi je nužno osigurati individualizaciju učenja i poučavanja, različite vrste

komunikacije te visok stupanj učeničke aktivnosti u radu kako bi došlo do specifičnog i
optimalnog razvoja svakog sudionika odgojno-obrazovnog procesa. To se postiže
kombiniranjem različitih socijalnih oblika samostalnog rada učenika. Na taj način ujedno se i
otklanjaju nedostatci frontalnog načina rada. Samostalni rad učenika u nastavi organizira se
trojako, tj. kroz: individualni rad učenika, rad u parovima te rad u skupinama.

- INDIVIDUALNI RAD UČENIKA

Uvažavanje individualnih razlika učenika uvjetovano je činjenicom da svaki učenik

predstavlja pojedinca koji je u odnosu na sve ostale učenike specifičan s obzirom na njegove
brojne osobine.

Individualni rad učenika moguće je ostvariti kroz realizaciju zadataka različite težine i
zahtjevnosti (npr. nastavni listići, individualno prilagođene domaće zadaće i sl.) te kroz
ostvarivanje individualnih prilagođenih nastavnih programa (što se posebno odnosi na djecu s
posebnim potrebama u koje, pored djece s poteškoćama u savladavanju nastavnih sadržaja
/čiji uzroci mogu biti raznovrsni i vrlo specifični: poremećaji pažnje i praćenja, intelektualni
deficiti, tjelesna oštećenja, invalidnost, emocionalna, psihička i socijalna neprilagođenost,
specifična psihofizička stanja i bolesti i sl./ ulaze i djeca naprednih i iznadprosječnih psihičkih
sposobnosti, tj. nadarena djeca). Cilj takvog rada je postići optimalan razvoj i učenje svakog
učenika u skladu s njihovim individualnim specifičnostima.

2
 U nastavnoj se praksi, ipak, najčešće događa da svi učenici samostalno i individualno
rade na istim zadatcima te se između njih razlikuje jedino tempo rada (po principu „tko prvi
završi neka odloži olovku, neka se nasloni i u tišini sačeka ostale da i oni izvrše zadatke“).
Takav oblik individualnog nastavnog rada ne predstavlja zbiljsku individualizaciju učenja i
poučavanja.

- AKTIVNOSTI U PARU

Aktivnosti u paru imaju snažan motivacijski učinak na učenike, što se neposredno

odražava na njihovu aktivnost. Učenici se međusobno kontroliraju i potiču na rad, pritom
surađuju i intenziviraju komunikaciju. Kod rada u paru naglašena je samostalnost učenika
koja pridonosi njihovom osamostaljivanju i osposobljavanju za samostalno učenje.

Aktivnosti u paru moguće je organizirati u svim etapama nastavnog procesa

(priprema-realizacija-evaluacija; ili preciznije uvod-obrada novog nastavnog sadržaja-
vježbanje-ponavljanje-provjeravanje i ocjenjivanje). Parovi učenika mogu se formirati na
razne načine, tj. temeljem različitih kriterija (predznanja, intelektualne sposobnosti, osobine
ličnosti, školski uspjeh, praktične sposobnosti, spol, socijalno podrijetlo, prijateljstva, mjesto
sjedenja...). To ovisi o prirodi pedagoških ciljeva i zadataka nastave koje se želi postići.
Nužno je da nastavnik s obzirom na konkretnu situaciju mijenja kriterije za formiranje parova
učenika.

Podjela zadataka između parova unutar jednog razrednog odjela može se organizirati
na više načina:
- svi parovi rade na identičnom zadatku,
- svi parovi rade jedan dio identičnog zadatka, dok se drugi dio zadatka diferencira,
- skupina parova radi identičan zadatak,
- svaki par unutar razrednog odjela radi specifičan zadatak.
Osim toga, moguće je da učenici unutar para zajedno rade na zadatku, tj. zajednički traže
rješenje, da se zaduženja učenika unutar svakog para diferenciraju ili da jedan od učenika
preuzima ulogu nastavnika, a drugi učenika (i obrnuto).

- RAD U SKUPINAMA

(prema članku: Vrkić Dimić, J. (2007): Socijalni oblik nastavnog rada – rad u
skupinama. Acta Iadertina, 4(2007), 23-34. str.)