da proslavi krsno ime krasno, krsno ime, svetog letnog Đurđa, da mu Turci na sveto ne doću. A kad Marku sveti Đurađ dođe, svu gospodu na sveto zaziva, u dvoru mu tri sofre bijahu: prva sofra dvanaest vladika, druga sofra gospoda hrišćanska, treća sofra ništi i ubogi, Marko služi vino sveštenikom i ubavoj gospodi hrišćanskoj, majka služi nište i uboge, a Jelica nosi đakonije, Vaistinu poslao na stražu, da mu čuva stražu od Turaka, da mu Turci na sveto ne dođu. Otud idu tri age careve i za njima triest janjičara, uglas viču tri age careve i za njima triest janjičara: „Kaurine, otvori kapiju, da vidimo, ludi kaurine, kako Marko krsno ime služi“. Sluga lepo turski odgovara: „Man’te me se, Turci janjičari! Ja vam ne smem otvoriti vrata, ja se bojim gospodara moga“. Al’ to Turci ništa i ne mare, potrgoše triest buzdovana, na kapiji oboriše vrata, na slugina pleća nabrojiše triest i šest zlatnih buzdovana, dobro slugi leđa namekšaše. Kad junaku bojak dosadio i junačka pleća utrnula, ode Marku u dvore plačući. Besedi mu Kraljeviću Marko: „Vaistina, moje čedo drago, što je, sine, te suze prolivaš? Il’ si gladan, il’ si žedan, sine? Ako s’ gladan, eto đakonije; ako s’ žedan, eto vina hladna; nemoj grozne suze prolivati, ne skrvi mi moje ime krsno“. Al’ besedi sluga Vaistina: ,,Gospodaru, Kraljeviću Marko, nit’ sam gladan, pa niti sam žedan; zlo je mene izelo iz hleba, a gore me iz vina popilo a u tvome dvoru gospodskome: ti me posla da ti čuvam stražu; tko bi tebi sačuvao stražu? Otud idu tri age careve i za njima triest janjičara, uglas viču tri age careve: ,Kaurine, otvori kapiju da vidimo, ludi kaurine, kako Marko krsno ime služi. Ja im lepo turski odgovaram: ,Man’te me se, Turci janjičari! Ja vam ne smem otvoriti vrata, ja se bojim gospodara moga; no to Turci ništa i ne mare, potrgoše triest buzdovana, na kapiji oboriše vrata, i na moja pleća nabrojiše triest i šest zlatnih buzdovana“. Kad je Marko saslušao reči, uze Marko sablju i buzdovan, pa se stade sofri zaklinjati: „Čujete li, sofro i gospodo! Tako mene ne rodila majka, plemenita gospođa kraljica, ne mogu vam Prilip nakititi ni bosiljkom ni rumenom ružom, već sve redom turskijem glavama. A stade ga zaklinjati majka, plemenita gospođa kraljica: „Nemoj, Marko, moje čedo drago!“ Majka vadi dojke iz nedara: „Ne ubila t’ hrana materina, nemoj danas krvi učiniti, danas ti je krsno ime krasno. Tko ti danas u dvorove dođe, napoj žedna, a nahrani gladna za dušicu tvojih roditelja i za zdravlje tvoje i Jelino“. To je Marko poslušao majku, sablj’ ostavi, buzdovan ne htede, u dvor idu za nevolju Turci, pa ih seda za trpezu redom: „Vaistina, donesi im vina, dušo Jelo, nosi đakoniju!“ Sluga nosi vino i rakiju, a Jelica carsku đakoniju; uživaše, napiše se vina. Kad se Turci ponapiše vina, Turci turski međ’ sobom besede: „More, društvo, hajd’ da putujemo, dok nam nije presela užina“. Misle Turci ne zna turski Marko, al’ je Marko u cara dvorio preko mora u Šamu turskome, dvorio ga za sedam godina, pa je čisto turski naučio, kanda ga je Turkinja rodila; pa je Marko Turkom besedio: „More, Turci, sed’te, pijte vino, plaćajte mi slugi melemašče! Baš ako li i tako nećete, vi stanite da vam odudarim po jedared mojim buzdovanom; u mom više buzdovanu nema: četrdeset oka hladna gvožđa, dvaest oka lepa čista srebra i šest oka žeženoga zlata, jedno s drugim šeset i šest oka; to vidite da ste zaslužili, poklem ste mi vrata oborili, na mog sluge pleća nabrojili triest i šest zlatnih buzdovana“. Al’ sve Turke pohvata groznica od Markova strašna buzdovana: svaki vadi po dvaest dukata, age vade po triest dukata, meću Marku na skut na dolamu, ne bi li se beda ostavila; al’ se beda ostaviti neće, kaurin se vina ponapio, rad je s Turci da zametne kavgu: „More, Turci, sed’te, pijte vino, darujdete vašu kravajnošu! Nije moja Jela robinjica, na sebi je svilu pomrčila dok je vama užinu donela“. Al’ je Turkom golema nevolja: već u jednih ponestalo blaga, uzaima jedan od drugoga, svaki vadi po deset dukata, age vade po dvaest dukata, meću Marku na skut na dolamu, grće Marko u džepove rukom. Ode Marko u dvor pevajući Jevrosimi svojoj staroj majci: „Jevrosima, moja stara majko, ne uzimam blago od Turaka, ne uzimam što ja blaga nemam, već uzimam blago od Turaka nek se peva i nek pripoveda što j’ činio Marko od Turaka“. Odoš’ Turci iz dvora plačući, Turci turski međ’ sobom besede: „Bog ubio svakoga Turčina koji više kaurinu dođe kad kaurin krsno ime služi! Što dadosmo za jednu užinu, bila b’ hrana za godinu dana“.