DAVOR MUNDA

DAVOR MUNDA
 6 I. Uvod
8 II. Povijest istraživanja gradina Poreštine
II.1. Prvi istraživači
II.2. Istraživanja nakon Drugog svjetskog rata
14 III. Poreština – pogodno područje za nastanak prapovijesnih naselja
III.1. Važnost strateškog položaja
III.2. Plodna zemlja i dostupnost pitke vode
III.3. Raspored gradina u prostoru
18 IV. Bedemi – glavni obrambeni element gradinskih naselja
20 V. Oblik gradina Poreštine
22 VI. Gradina na porečkom poluotoku
24 VII. Nastambe gradinskih naselja
VII.1. Materijali
VII.2. Položaj kuća unutar naselja
VII.3. Oblik i veličina
26 VIII. Život na gradini
KRATICE: VIII.1. Ratarstvo i stočarstvo
AI – Archaeologica Iugoslavica VIII.2. Lov i ribarstvo
VIII.3. Tkanje, izrada odjeće i obuće
AMSI – Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia Patria
VIII.4. Koštani predmeti
AP – Arheološki pregled
VIII.5. Kameni predmeti
Atti Rovigno – Atti del Centro di Ricerche Storiche di Rovigno
VIII.6. Drveni predmeti
AV – Arheološki vestnik
VIII.7. Metalni predmeti
HA – Histria archeologica VIII.8. Lončarstvo
HAnt. – Histria Antiqua VIII.9. Željezno doba i razvoj trgovine
JZ – Jadranski zbornik 36 IX. Zaključak
Ljetopis JAZU – Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 38 Riassunto/Summary
MAG – Mitteilungen der Antropologischen Gesellschaft in Wien 44 Katalog
MK – Monografije i katalozi Arheološkog muzeja Istre u Puli 52 Literatura
PJZ – Praistorija Jugoslavenskih zemalja
6 7

Uvod
Izložbom “Gradine prije grada” namjera mi je predstaviti, prije svega široj javnosti,
ali i struci, vrijedne prapovijesne predmete koji se baštine u Zavičajnom muzeju
Poreštine. Izloženi predmeti samo su mali dio ukupnog materijala koji je tijekom
posljednjih 150 godina pronađen na ovom dijelu istarskog poluotoka i koji nam
najbolje svjedoči o bogatoj materijalnoj i duhovnoj kulturi prapovijesnih naroda
koji su živjeli na ovom području od početka II. tisućljeća pa sve do dolaska Rimljana.
Nažalost, burne političke prilike koje su tijekom prve polovice 20. stoljeća obilježile
istarsku povijest uzrokovale su preseljenje većeg dijela porečkog muzejskog fundusa
u pulski i tršćanski muzej. Među njima su bili i mnogi prapovijesni predmeti koji
danas krase stalne postave Arheološkog muzeja Istre u Puli i tršćanskog Gradskog
muzeja. Većina predmeta koji se danas čuvaju u porečkom muzeju dio su grobnih
cjelina otkrivenih i iskopanih krajem 19. i početkom 20. stoljeća podno gradina
Picugi, a samo manji dio njih nalazi su istraživanja i rekognosciranja provedenih
nakon Drugog svjetskog rata.1
Već se duže vrijeme osjeća potreba za ponovnim vrednovanjem prapovijesti
Poreštine. S obzirom na to da je 2008. godine Zavičajni muzej Poreštine – Museo
del territorio parentino napokon dobio mogućnost restaurirati odavno otkrivene, ali
pomalo već i zaboravljene, vrijedne prapovijesne predmete koji se niz godina čuvaju
u našem Muzeju, ovom sam prilikom predstavio neke od njih te usput dao i kratki
I.

pregled već poznatih činjenica o istarskim gradinama i nekim značajkama naroda koji
su na njima živjeli. Izložbom “Gradine prije grada” želio sam maksimalno vrednovati
restaurirane prapovijesne predmete kako bi njihov sjaj ponovo mogao biti dostupan
brojnim posjetiteljima. Izloženi predmeti relevantni su izvori koji nam svjedoče o
narodima koji su prije Rimljana živjeli na Poreštini i odigrali važnu ulogu u stvaranju
kulturne i civilizacijske tekovine našega zavičaja.
1. Prapovijesni predmeti u stalnom postavu
1
Na izložbi je prezentirano i nekoliko predmeta koji nisu pronađeni na samom području Poreštine već u njenom porečkog Gradskog muzeja za umjetnost i
neposrednom susjedstvu (Kringa), ali koji pripadaju istom kulturnom krugu. povijest, 1926.
 8 9
Povijest
istraživanja
gradina
Poreštine
II.1. Prvi istraživači
Tijekom posljednjih 150 godina brojni su se autori bavili proučavanjem utvrđenih
gradinskih naselja Istre, pa dakle i Poreštine. Prvi istraživač koji je sredinom 19.
stoljeća počeo sustavno analizirati istarske gradine bio je Pietro Kandler.2 Nažalost,
on je sve ruševine na uzvisinama smatrao ostacima antičkih lokaliteta3, što znatno
umanjuje vrijednost njegovih zapažanja pri izučavanju prapovijesnih gradinskih
naselja. Krenuvši od pretpostavke da su gradine prvenstveno antički vojni logori,
Kandler je u svoj popis i kartu unio i lokalitete iz kasnijih razdoblja, dok je vrlo
često ispuštao brojna prapovijesna naselja.
Vjerojatno jedan od važnijih trenutaka u raspravi o istarskim gradinama
bio je posjet Carla De Franceschija Poreštini u ljeto 1863. godine. U dopisu
II.
upućenom Pietru Kandleru iste godine, nakon što je obišao više gradina, De
Franceschi izražava kolegi svoje iznenađenje zbog velike količine i raznovrsnosti
oblika ulomaka posuda koje je pronašao na vrhovima brežuljaka.4 Gruba faktura
ulomaka keramike, koje je istraživač bio identificirao na brojnim gradinama, navela
ga je na zaključak da podrijetlo te keramike nije antičko već predrimsko. Istraživači
koji su među prvima prepoznali prapovijesno podrijetlo istarskih gradina bili
su i Kandlerovi mlađi kolege, Antonio Covaz i Tomaso Luciani. Godine 1870.
Antonio Covaz iznio je pretpostavku da su ostaci naselja koji se nalaze na istarskim
2
Kandler je višekratno obilazio brojne ruševine smještene na uzvisinama Istre i Tršćanskog krasa zabilježivši ukupno
321 naselje koje je kasnije unio u svoju arheološku kartu Istre od koje se danas sačuvao samo manji dio. Najveći broj
Kandlerovih rukopisa i karata danas se nalazi u Gradskoj knjižnici u Trstu (BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 70).
3
Tek će 1870. godine Kandler, nakon nedvojbenih dokaza o prapovijesnom podrijetlu istarskih gradina, prizna-
ti da neki od ostataka na uzvisinama koje je smatrao rimskim ipak pripadaju nekom starijem narodu (BURŠIĆ-
MATIJAŠIĆ, K. 2007., 589).
4
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 71, 589.
brežuljcima vjerojatno stariji nego što je Kandler mislio.5 Slično je mislio i Tomaso
Luciani.6 Nakon brojnih terenskih rekognosciranja različitih dijelova istarskog
poluotoka, među kojima i područja Poreča, Luciani je iznio pretpostavku da
ruševine koje se u tako velikom broju nalaze na uzvisinama nisu sve rimskog
podrijetla već pojedine pripadaju nekom drugom narodu koji je naseljavao ovo
područje prije Rimljana. Naravno, sama datacija prapovijesnih gradina nije se
mogla već tada sa sigurnošću preciznije determinirati, s obzirom na to da je u to
vrijeme prapovijesna arheologija bila tek u začecima.7 Kao i De Franceschi, Luciani
je bio posebno iznenađen velikim brojem sitnih arheoloških ostataka koji se lako
mogu pronaći na platoima gradinskih naselja, te je naglasio važnost prikupljanja
materijalnih ostataka za razumijevanje podrijetla tih predrimskih ruševina.8
Do početka sedamdesetih godina 19. stoljeća problematikom istarskih
gradina bavili su se gotovo isključivo “domaći” istraživači.9 Osoba koja je imala
odlučujuću ulogu da putem Londonskog antropološkog društva upozna europske
znanstvene krugove s istarskim castellierima bio je britanski konzul Sir Richard
Francis Burton, koji je 1872. doputovao u Trst gdje će ostati punih 18 godina.10
Rezultate svojih terenskih istraživanja objavio je 1874. godine u knjizi Notes on the 2. Carlo De Franceschi, 1809. – 1893.
Castellieri or prehistoric Ruins of the Istrian Peninsula, koju možemo smatrati prvim (Pagine Istriane, broj 4, s. III, 1950.)
znanstvenim radom o istarskim gradinama kao prapovijesnim naseljima.11 Prije
samog pisanja djela Burton je boravio u Istri dva puta, a u prvom od tih obilazaka
posjetio je i Poreštinu. Obišao je i ukratko opisao nekoliko njenih najpoznatijih
gradina: Monkaštel blizu Červara, Sv. Anđeo, Mordele i Picuge.12 Posebnu pažnju
istraživač je posvetio gradini Monkaštel koja se tada nalazila na imanju markiza
Gianpaola Polesinija. U svojoj je knjizi Burton objavio vrlo detaljan tlocrt i presjek
ove gradine koji je dobio od samog markiza.13 Zajedno sa skicama gradine Kunci
kod Labina, koje je Burton sam izradio, plan gradine Monkaštel jedan je od prvih
objavljenih crteža istarskih gradina.14 Najveća Burtonova zasluga u izučavanju
gradina jest da je konačno otklonio svaku sumnju o njihovom podrijetlu.15 Nakon
5
Isto.
6
Isto, 71.
7
Ne smijemo zaboraviti da je tek 1836. godine Danac C. J. Thomsen, kustos Nacionalnog muzeja u Kopen-
hagenu, prvi put, na temelju materijala pronađenih u grobovima, podijelio prapovijest Europe na tri osnovna
razdoblja, tzv. Dreiperiodsystem (kameno, brončano i željezno doba) a prve je teorije Francuza J. Bouchera de
Crèvecœura de Perthesa protiv mišljenja o “općem potopu” europska znanstvena javnost prihvatila tek 1859.
godine (BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 589).
8
BURTON, R. F. 2003., 27-28.
9
Tek je 1871. godine u Bologni, prilikom održavanja Međunarodnog kongresa antropologije i arheologije, pri-
ređena izložba na kojoj je prvi put izvan granice Istre bio izložen materijal koji je sakupio Luciani (BURŠIĆ-
MATIJAŠIĆ, K. 2007., 72).
10
Isto.
11
Iako je Burton, temeljeći svoje mišljenje prvenstveno na vlastitim iskustvima stečenim tijekom brojnih putovanja
po afričkom kontinentu, govorio o stanovnicima istarskih gradina kao o grubim i barbarskim narodima (BURTON,
3. Sir Richard Francis Burton, 1821. –
R. F. 2003., 61-62). 1890. (Buršić-Matijašić, K. 2007.)
12
Isto, 52-55.
13
Nije isključeno da je markiz Polesini dao izraditi crteže baš za potrebe Burtona, prilikom njegovog posjeta Poreču
i gradinama Poreštine (BURTON, R. F. 2003., 53, 160).
14
BURTON, R. F. 2003., 46-48, 156.
15
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 74.
10
4. Tlocrt i presjek gradine Monkaštel
(Burton, R. F. 2003.)
njegovih istraživanja teza o istarskim gradinama kao naseljima prapovijesnog doba
više nije bila upitna.
Burtonov veliki nasljednik, čija će istraživanja i zaključci ostaviti neizbrisiv
trag u izučavanju istarskih gradina, bio je Carlo Marchesetti. Njegov dugogodišnji
ustrajni rad kulminirao je 1903. godine djelom o gradinama Istre i Tršćanskog
krasa, I castellieri preistorici di Trieste e della regione Giulia. U svojoj je knjizi,
temeljem brojnih rekognosciranja i sustavnih arheoloških istraživanja, prikupio
i iznio brojne nove podatke o do tada nepoznatim gradinama, potom izradio,
nakon Burtona, prve skice raznih oblika gradina, kategorizirao ih, datirao i
valorizirao, drugim riječima – postavio je proučavanje gradinskih naselja u Istri na
znanstvenu osnovu. Njegova knjiga, zajedno s priloženom topografskom kartom
svih tada poznatih gradinskih naselja Istre, Tršćanskog krasa i Kvarnera, postala je
podloga većine budućih objavljenih radova i s pravom se može reći da je i danas
polazište za bilo kakva istraživanja na tu temu. U svojem je terenskom istraživanju
Marchesetti detaljno obišao i područje Poreštine identificirajući tridesetak
većinom do tada nepoznatih gradina.16
Novi odlučujući iskorak prema razmatranju gradinskih kultura u Istri
dogodio se 1883. godine kada su započela prva sustavna arheološka istraživanja
novootkrivenih željeznodobnih nekropola: Berma17 blizu Pazina i Picuga18
na Poreštini. Važnost i znanstveni potencijal gradina Picugi nagovijestio je
iste godine već Marchesetti tijekom svog boravka na teritoriju Poreštine kada
16
MARCHESETTI, C. 1903., 94, 97-98.
17
KUČAR, V. 1979.
18
AMOROSO, A. 1889., 225-261. Kad govorimo o gradinama Picugi, mislimo na tri uzvisine smještene jedna
pored druge nekoliko kilometara jugoistočno od Poreča.
11
je obavio opsežna rekognosciranja nekoliko gradina.19 U podnožju prve i
druge gradine, između 1883. i 1889. godine, Andrea Amoroso izvršio je prva
sustavna arheološka iskapanja te otkrio i detaljno dokumentirao više od 500
žarnih grobova.20 Već 1884. godine bogati rezultati tih istraživanja pridonijeli
su utemeljenju porečke muzejske institucije i stvaranju njenog prvog velikog
fundusa.21 Osnivanje Istarskog pokrajinskog arheološkog muzeja, prve institucije
takvog tipa u Istri, bilo je neophodno kako bi se na jednom mjestu mogli sakupiti,
čuvati, stručno analizirati i predstaviti javnosti vrijedni nalazi željeznodobnih
nekropola.22 Nakon Amorosovih istraživanja23, 1894. i 1895. Società Istriana di
Archeologia e Storia Patria nastavila je s iskapanjima na tom području, ali bez
značajnih rezultata24. Nova i do danas posljednja značajna iskapanja picuških
nekropola započela su 1904. godine pod Marchesettijevim stručnim vodstvom.
On je za tršćansko društvo Società Adriatica di Scienze Naturali u tri arheološke
kampanje (1904.–1906., 1908.–1909., 1913.) istražio područje između druge
i treće gradine identificirajući sveukupno oko 250 novih žarnih grobova.25
Nažalost, nikad nije objavio cjelovitu monografiju svojih istraživanja tako da
je danas moguće tek djelomično rekonstruirati grobne cjeline koje je otkrio.26 5. Carlo Marchesetti, 1850. – 1926.
Nakon Marchesettijeve smrti svi su materijali njegovih istraživanja na Picugima (Buršić-Matijašić, K. 2007.)
prebačeni u tršćanski gradski muzej, Museo Civico di Storia ed Arte, gdje se i
danas čuvaju.27
Godine 1892. obavljeno je na području Poreštine još jedno manje sondažno
istraživanje. Na gradini Sv. Martin kod Tara za Anthropologische Gesellschaft
iz Beča Moriz Hoernes iskopao je nekoliko grobnih cjelina. Nažalost, autor je
objavio vrlo oskudne rezultate svojih istraživanja.28
19
BETIC, A. 2005., 591.
20
Rezultate prvih istraživanja Amoroso je objavio u nekoliko manjih članaka u časopisu “L’Istria” (br. 104, 1883.
i br. 134, 1884.), dok je opširno monografsko izdanje o nekropolama Picugi objavio 1889. godine u Atti della
Società di Archeologia e Storia Patria.
21
ULJANČIĆ-VEKIĆ, E. 2004., 7.
22
Burne političke prilike u Istri tijekom prve polovice 20. stoljeća dovele su do preseljenja dijela porečkog muzej-
skog fundusa u današnji Arheološki muzej Istre u Puli (ULJANČIĆ-VEKIĆ, E. 2004., 59). S obzirom na to da stare
inventarne knjige nisu nikad pronađene, na temelju Amorosove dokumentacije danas je moguće rekonstruirati
samo mali broj grobnih cjelina koje je istraživač otkrio tijekom šestogodišnjeg terenskog istraživanja.
23
Paralelno s Amorosovim istraživanjima manje radove na nekropoli obavio je 1886. i 1887. Giuseppe de Vergotti-
ni. Iskapao je dio nekropole u podnožju treće gradine na imanju koje je pripadalo njegovoj obitelji. Svoje je nalaze 6. Andrea Amoroso, 1829. – 1910.
darovao porečkom muzeju (AMSI III, 1887., 428); BETIC, A. 2005., 592.
(Pagine Istriane, broj 4, s. III, 1950.)
24
BETIC, A. 2005., 592.
25
Isto, 593.
26
Isto, 591-612.
27
Do njihovog konačnog premještanja u Museo Civico di Storia ed Arte, Marchesettijevom oporučnom željom,
materijali picuških nekropola čuvali su se u tršćanskom muzeju Museo Civico di Storia Naturale. Analizu svih ma-
terijala i Marchesettijeve dokumentacije obradila je 2003. godine u sklopu diplomske radnje Ambra Betic (BETIC,
A. 2003.; 2005., 594).
28
Hoernes, M. 1894.
 12
7. Prapovijesni predmeti u stalnom postavu
Zavičajnog muzeja Poreštine, 1981.
II.2. Istraživanja nakon Drugog
svjetskog rata
Osim Marchesettijevih iskapanja, u prvoj polovici 20. stoljeća na Poreštini nisu
zabilježena druga veća sustavna arheološka istraživanja. Trebalo je pričekati početak
pedesetih godina i ponovo osnivanje muzejske institucije da bi se nastavilo proučavanje
prapovijesti ovoga kraja.29 Najzaslužniji poslijeratni znanstvenik za brojna otkrića na
ovom području zasigurno je Ante Šonje, dugogodišnji ravnatelj porečkog muzeja. Iako
je prapovijesna tematika bila izvan njegova najužeg stručnog interesa, ustrajnim radom
i prikupljanjem podataka na terenu ovaj je autor ostavio neizbrisiv trag u izučavanju
prapovijesti Poreštine. Zahvaljujući njegovim istraživanjima i marljivim obilascima
porečkog teritorija pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća otkriveni su novi lokaliteti
i sakupljeni mnogobrojni nalazi.30 Za prapovijest Poreštine, ali i cjelokupnu istarsku
prapovijest posebno je važno njegovo otkriće iz 1964. godine na brdu Mali Sv. Anđeo,
gdje je identificirao i istražio do danas jedini sigurni kultni objekt u Istri iz brončanog
doba.31 Valja spomenuti i da je krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme
29
Nakon Drugog svjetskog rata muzej je službeno otvoren u lipnju 1952. godine, i to pod nazivom Muzej grada
i kotara Poreč. Naziv će se mijenjati još u dva navrata, 1960. godine u Muzej Poreštine, a od 1965. godine postaje
Zavičajni muzej Poreštine.
30
ŠONJE, A. 1966.
31
ŠONJE, A. 1966., 311-316. Na uzvisini Maškerada u južnoj Istri nalazi se impozantna prapovijesna gromača iz
brončanog doba koja je možda također bila neka vrsta kultnog objekta, iako će se to sa sigurnošću moći reći samo
nakon sustavnih arheoloških istraživanja (BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2002.). Tragovi kultnih obreda identificirani
su u Istri i na nekim grobnim spomenicima iz brončanog doba, npr. na tholosu Maklavun ili na gromači Žamnjak,
oba kod sela Sošići blizu Rovinja (BAĆIĆ, B. 1960.; HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. 2001.). Međutim, spomenute
strukture i ritualni obredi koji su obavljani na ili u njima vezani su gotovo sigurno za kult mrtvih. Možda se jednako
tako može pretpostaviti i za kultni objekt na Malom Sv. Anđelu, iako nas pomanjkanje drugih arheoloških tragova
(na i u blizini uzvisine nisu identificirane nikakve gromače ili bilo kakvi drugi ostaci grobnih struktura) upućuje na
zaključak da se on možda koristio za neku drugu vrstu ritualnog obreda koji nije neophodno bio vezan za pokapa-
nje. Ovom prilikom valja spomenuti i gradinu Karaštak blizu Rovinjskog Sela na kojoj su pronađena četiri kamena
bloka, s ljevkastim i kružnim udubljenjima, koji su se možda koristili prilikom nekog kultnog obreda te upućuju na
moguće postojanje svetišta na gradini (BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 1997.).
13
kada je Muzej vodio upravo Ante Šonje, Boris Baćić uredio posljednji stalni postav
Prapovijesne zbirke u prizemlju barokne palače Sinčić, sjedištu Zavičajnog muzeja
Poreštine.
Šezdesete godine 20. stoljeća okarakterizirane su još jednim važnim sustavnim
arheološkim istraživanjem. Godine 1960. Arheološki muzej Istre iz Pule, pod
stručnim vodstvom Josipa Mladina, započeo je s iskapanjem željeznodobne nekropole
smještene unutar Limske gradine. Gradinsko naselje, koje je identificirao i ucrtao u
svoju kartu već Marchesetti s nazivom Cul di Leme32, smješteno je na porečkoj strani
Limskog kanala33. Zbog smještaja na kraju Limskoga kanala iz ove je gradine bilo lako
nadgledati plovni put koji vodi prema središnjoj Istri te je zbog toga riječ o nekad
izvanredno važnom strateškom položaju.34 Iako je prvi grob ove nekropole otkriven
još 1938. godine, Arheološki muzej Istre u Puli saznao je za taj nalaz tek 1957. godine,
a tri godine kasnije započeo je s istraživanjem.35 Nekropola Limske gradine nalazila
se unutar naselja uz glavni gradinski bedem. Nakon pet arheoloških kampanja od
1960. do 1967. godine (1960., 1962., 1963., 1965., 1967.) otkrivena su sveukupno
74 žarna groba.36 Materijali iz ove nekropole, koji se čuvaju u Arheološkom muzeju
Istre u Puli, bili su posebno važni pri određivanju kronološkog slijeda prvih razdoblja
željeznog doba ne samo Poreštine već i cijele Istre. Naime, iako je Mladin početak
razvoja Limske nekropole smjestio između 10. i 9. stoljeća pr. Kr., reinterpretacijom
grobnih cjelina, koju je izvršila Kristina Mihovilić, utvrđeno je da se najraniji grobovi
mogu datirati već u 11. stoljeće pr. Kr.37
U posljednjih nekoliko desetljeća na području Poreštine nisu provedena veća
sustavna iskapanja ni na jednoj prapovijesnoj gradini. Nažalost, na nekima se to
više i ne može učiniti s obzirom na to da su danas devastirane, kako zbog ljudskog
faktora, tako i zbog zuba vremena. Valja naglasiti, međutim, da ako i postoje brojna
gradinska naselja koja su više ili manje nepovratno uništena38, postoje i gradine koje
nisu doživjele velike pregradnje, te su potencijalno vrlo zanimljive i obećavajuće za
buduća istraživanja. Samo će se sustavnim arheološkim iskapanjima moći doći do
novih saznanja o gradinama Poreštine i načinu života njihovih stanovnika tijekom 8. Žarni grobovi na Limskoj gradini
metalnih doba. (Mihovilić, K. 1972 .)
32
MARCHESETTI, C. 1903., 99. U svojem je enciklopedijskom djelu Marchesetti objavio i nekoliko crteža fragme-
nata keramike koje je sakupio na Limskoj gradini (MARCHESETTI, C. 1903., T. 13: 11, 14, 16, 18, 24, 32; T. 14 : 4).
33
Plato na kojemu je nastalo gradinsko naselje bio je naseljen već u doba neolitika (BAĆIĆ, B. 1976.), a keramički
ulomci koji su na njemu pronađeni svjedoče da je zbog svog vojno-strateškog značaja ova gradina bila važna i u
rimsko doba.
34
Nasuprot ovoj gradini, s rovinjske strane Limskog kanala nalazi se gradina Sv. Martina koja također ima izvanrednu
stratešku poziciju. Iako se nalazi izvan Poreštine, zanimljivo ju je spomenuti zato što materijalni ostaci pronađeni na
njoj dokazuju da je i ona, kao i Limska gradina, bila naseljena duže vrijeme (BEKIĆ, L. 1996., 23-26).
35
MIHOVILIĆ, K. 1972., 7.
36
MLADIN, J. 1969. Istraživanje ovog lokaliteta nastavio je 1976. i 1982. godine Arheološki muzej Istre u Puli
pod stručnim vodstvom Borisa Baćića. Tom je prilikom istražen neolitski i eneolitski sloj te su identificirani ostaci
nastambe iz neolitika čime je potvrđeno da je ova lokacija vrlo rano postala zanimljiva prapovijesnom čovjeku
Poreštine (BAĆIĆ, B. 1976.).
37
MIHOVILIĆ, K. 1972.
38
Najbolji primjer za to jest gradina Mordele, koja je potpuno uništena u srednjem vijeku kada je brdo na kojemu
se nalazila pretvoreno u kamenolom.
 14 15

Poreština –
pogodno
područje
za nastanak
prapovijesnih
naselja
III.
III.1. Važnost strateškog položaja
Na temelju materijalnih ostataka danas možemo tvrditi da je tijekom metalnih doba,
posebno tijekom željeznog, Poreština bila jedno od najgušće naseljenih dijelova
istarskog poluotoka. Iako se prvi tragovi stalnog boravka čovjeka na uzvisinama
Poreštine datiraju već u vrijeme neolitika39, gradinski tip utvrđenog naselja postaje
uobičajen za ovo područje, kao i za cijelu Istru, tek početkom brončanog i nastavlja
se u željezno doba. Na današnjem stupnju istraženosti ne znamo jesu li već prva
naselja nastala na ovom području tijekom mlađeg kamenog doba imala neku vrstu
obrambenog sustava ili je u početku njihov položaj bio dovoljan vid obrane, kako
je to možda bio slučaj neolitskog naselja iznad Limskog kanala. Ono što je sigurno
jest da su gotovo sve gradine koje su nastale kasnije, u metalnim dobima, imale
određeni stupanj utvrđenosti. Naravno, prvi element obrane svih gradinskih naselja
bio je odabir dobrog strateškog položaja. Posebno je bilo važno da se s vrha brežuljka 9. Izvanredan strateški položaj Limske gradine
ili s padine uzvisine, na kojima je osnovana većina naselja, lako moglo kontrolirati 10. Krajolik Poreštine
što širi okolni teritorij. Prvenstveno je trebalo nadzirati komunikacije i sve moguće 11. Plodna zemlja podno treće gradine Picugi
12. Lokva Valkarin u istoimenom selu
39
Najbolji primjer za to su ostaci nastambe iz neolitskog doba pronađeni na Limskoj gradini (BAĆIĆ, B. 1976.).
16 17

prilaze naselju, bilo kopnene, morske ili pak riječne. Prirodna konfiguracija porečkog
teritorija s blagim nizinskim reljefom i brojnim uzvisinama koje, iako relativno male
nadmorske visine (većinom između 100 i 200 m) dominiraju teritorijem, omogućila
je da na ovom području Istre tijekom metalnih doba prapovijesni čovjek prepozna
mnogobrojna idealna mjesta za gradnju svojih naselja.

III.2. Plodna zemlja i dostupnost pitke

vode
Osim položaja, postojali su i drugi čimbenici koji su odigrali jednako važnu ulogu
pri odabiru mjesta za osnivanje naselja. S obzirom na to da su od neolitika glavne
privredne grane prapovijesnog čovjeka postale ratarstvo i stočarstvo, uzvisine
okružene plodnom zemljom, kojima i danas obiluje porečki teritorij, imale su također
izuzetno važnu ulogu pri odabiru mjesta stanovanja. Analize provedene na nekoliko
istarskih gradina dokazale su da među ostacima domaćih životinja prevladavaju kosti
stoke sitnog zuba, koze i ovce, koje su bile najprikladnije za uzgoj jer se zadovoljavaju
vrlo oskudnom vegetacijom.40 Danas na Poreštini travnjaci za ispašu stoke nisu jako
brojni, a vjerojatno ih je tijekom metalnih doba bilo i manje s obzirom na to da je
prevladavao šumski pokrov pa je lako pretpostaviti da su prapovijesni stočari ovoga
područja najčešće uzgajali upravo koze i ovce. Još jedan važan uvjet za gradnju naselja
bio je dostupnost pitke vode.41 Voda je oduvijek bila važan čimbenik pri naseljavanju
određenog teritorija, to više u ovom dijelu Istre gdje su površinski vodotoci vrlo rijetki,
a kraj obiluje tipičnim krškim oblicima kao vrtačama i špiljama. Važna rijeka poput
Mirne sa svojim pritocima, veće ili manje lokve koje su i danas prisutne na Poreštini
te manja vrela pitke vode, najčešće na obroncima uzvisina, bile su neprocjenjiv izvor
života već u prapovijesti.42

13. Picugi – primjer “trojne gradine”

III.3. Raspored gradina u prostoru
Odabir položaja mogao je ovisiti i o rasporedu susjednih gradina u prostoru. Mjesto drugog. To je slučaj triju gradina Picugi i gradina Mordele – Veliki Sv. Anđeo – Bejakin
za gradnju utvrđenog naselja gotovo je uvijek vrlo brižljivo odabrano. U određenoj vrh. Možda i skupina gradina Poreč – otok Sv. Nikola – Brulo i Vrsar – Jugovac –
mikrolokaciji karakterizira ih prirodno najpovoljniji smještaj, a niti jedna nije izolirana, Sv. Martin, koje nisu jednako blizu, ali su raspoređene u obliku trokuta, pripadaju
odnosno gotovo uvijek vizualno komunicira s drugom gradinom. Na Poreštini, ovoj tipologiji rasporeda gradina. Druga vrsta grupiranja koja se javlja na Poreštini,
analizirajući položaj nekoliko gradinskih naselja, možemo opaziti, kao što je dobro što također ne izgleda slučajno, jest ona oko gradine Montižane.44 Oko spomenute
primijetila Klara Buršić-Matijašić, određene posebnosti.43 Na našem se području gradine, smještene u sredini, pravilno je raspoređeno pet gradina na udaljenosti od
pojavljuju tzv. trojne gradine, odnosno tri gradinska naselja smještena jedno pored oko 2,5 km. Možemo pretpostaviti da su u oba slučaja gradinska naselja na neki
način bila povezana te da je osnivanje jedne gradine utjecalo i na raspored ostalih
40
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 62-63. Nažalost do danas takve analize nisu provede ni na jednoj gradini Poreštine. naselja, stvarajući tako zajednički životni prostor koji je trebalo braniti. Vjerojatno
41
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 54-58. su stanovnici koji su živjeli u susjednim gradinama činili veće ili manje plemensko-
42
Znamo da je već prapovijesni čovjek izrađivao veće ili manje cisterne, koje su često bile uklesane u živoj stijeni, rodovske zajednice.
za sakupljanje i čuvanje ovog neprocjenjivo važnog elementa (BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 57-58). Do danas
takve cisterne nisu pronađene ni na jednoj gradini Poreštine, ali s obzirom na važnost vode za život ljudske zajed-
nice, sigurno su se upotrebljavale i na njima i lako je pretpostaviti da će buduća arheološka istraživanja potvrditi
njihovo postojanje.
43
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 573. 44
Isto.
 18
Bedemi − glavni
obrambeni
element
gradinskih
naselja
Gradinska su naselja doživjela svoj puni razvitak tijekom metalnih doba, i to
prvenstveno zbog obrambenih razloga. Zaštita zajedničkog prostora prisilila je
stanovnike Poreštine da smjeste svoja stalna ili privremena boravišta na teško
pristupačnim i lako branjivim položajima. Međutim, koliko god bila strateški dobra
pozicija gradinskog naselja, ona sama po sebi gotovo nikada nije bila dovoljan vid
IV.
obrane. Pri formiranju obrambenog sustava kojim bi se zaštitile ljudske nastambe
i općenito životni prostor stanovnika gradina, posebna geološka obilježja, poput
strmih litica ili terasastih padina, mogla su biti dodatno naglašena klesanjem ili
lomljenjem kamene stijene. Glavni i najprepoznatljiviji obrambeni element gotovo
svake gradine bili su bedemi koji su, slijedeći konfiguraciju terena, djelomično ili u
potpunosti opasivali mjesto na kojem je bilo smješteno naselje. Zidine su se gradile
od kamena kojega se skupljalo ili lomilo od sloja litice u neposrednoj blizini naselja
pomoću jednostavnog drvenog ili metalnog oruđa i slagalo tehnikom suhozida,
odnosno bez ikakvog vezivnog sredstva. Prema tehnici gradnje razlikuju se dva
osnovna tipa bedema: jednostruki i dvostruki s ispunom.45 Zidovi koji su branili nase-
lje mogli su bili različitih širina i visina, što je ovisilo o njihovoj ulozi u cjelokupnom
obrambenom sustavu gradine. Naravno, što je pristup gradini bio lakši, to je bedem
trebao biti čvršći i viši, a odabir tipa bedema, jednostrukog ili dvostrukog, također je
bio uvjetovan prvenstveno njegovom funkcijom.46 Gradinsko je naselje moglo biti
45
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 513-515.
46
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2001., 174.
19
okruženo s jednim ili više vijenaca bedema ili tek djelomično opasano zidinama, ako 14. Gradina Krug kod sela Krunčići –
je jedna ili više strana naselja bila prirodno zaštićena. Za gradnju bedema koristilo se primjer dvostrukog zida s ispunom
kamenje različitih veličina i stupnjeva obrade: od sasvim malih neobrađenih kamenih 15. Šiljasti usađeni kameni blokovi na
lomljenaca koji su sa zemljom, a ponekad i s keramičkim ulomcima, činili ispunu središnjoj gradini Picugi
dvostrukih zidova, do golemih blokova čiji je promjer mogao biti i do 2 metra, kao što
je slučaj na gradini Sv. Martin blizu Vrsara.47 Budući da su bili građeni bez vezivnog
sredstva, zbog erozije terena na padinama, ali često i zbog njihove značajne visine,
zidovi su se lako urušavali te ih je bilo potrebno često popravljati i nadopunjavati. Svi
bedemi jedne gradine nisu zasigurno bili podizani istovremeno. S porastom broja
stanovnika ili promjenom funkcije nekog dijela gradine mogao se mijenjati položaj
i raspored fortifikacija. Vrlo često su kameni zidovi bili građeni u kombinaciji s
drvenim strukturama, koje se do danas nisu sačuvale jer je drvo organski materijal
koji se brzo raspada, ali koje su arheološkim istraživanjima nedvojbeno dokazane.48
Osim bedema, u zaštiti gradina upotrebljavali su se i drugi manje ili više složeni
obrambeni elementi. Tako su se ponekad u zaštiti određenih dijelova gradine mogli
koristiti i jednostavni zemljani nasipi i rovovi ili pak šiljasti usađeni kameni blokovi, koji
su se vjerojatno koristili u kombinaciji s drvenim kolcima te su kao dodatni element
obrane zabilježeni na više istarskih, pa tako i na nekoliko gradina Poreštine.49
47
Isto, 2007., 515.
48
MIHOVILIĆ, K. – HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. 1999., 73.
49
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 280, 286, 305, 521-522.
20 21

Oblik
gradina
Poreštine
Gradinska naselja mogla su imati različite oblike i biti različitih veličina, što je
prvenstveno ovisilo o konfiguraciji terena.50 Prve crteže istarskih gradina objavio je već
1874. u svom radu Richard Burton.51 Trebalo je međutim pričekati enciklopedijsko
djelo Marchesettija da bismo imali prvi pravi popis različitih oblika gradina.52 Zbog
konfiguracije porečkog teritorija gradine ovog područja najčešće su kružnog ili
ovalnog oblika, kao što je to slučaj i s većinom gradina Istre.53 Vjerojatno su se u prvim
fazama naseljavanja nastambe ubicirale na vrhovima uzvisina, odnosno na njihovim
gornjim platoima koji su se zaravnavali kako bi se dobilo što više iskoristivog prostora.
S porastom broja stanovnika stvorila bi se potreba za novim životnim prostorima, te
su se tako počele naseljavati i terase niz padinu uzvisina koje su se također ravnale
stvarajući danas lako prepoznatljive stepenaste terase karakteristične za gotovo sve
V.
gradine. Veličina gradine ovisila je i o njenoj funkciji. Veće su bile gušće naseljene i
vjerojatno neka vrsta upravnog, gospodarskog ili sakralnog središta, dok su se manje
možda koristile povremeno u slučaju potrebe ili samo tijekom određenog razdoblja
u godini.
Zbog degradacije terena erozijom, kontinuiteta naseljavanja i stoljetne obrade,
danas na Poreštini nema niti jedne gradine koja je sačuvala u cijeloj svojoj dužini,
širini i visini izvorne prapovijesne bedeme. Ostaci tih golemih bedema danas su samo
djelomično vidljivi na nekoliko gradina i često su obrasli gustom makijom i šikarom.

50
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 489-497.
51
BURTON, R. F. 2003. 16. Ostaci prapovijesnog obrambenog
52
MARCHESETTI, C. 1903.
zida na gradini Krug
53
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 489-497.
 22
Gradina na
porečkom
poluotoku
Arheološki nam ostaci nedvojbeno dokazuju da je porečki poluotok bio gradinsko naselje
čiju veličinu i oblik danas nije moguće definirati zbog kasnijeg nastanka antičkog grada
i njegovih struktura.54 S obzirom na dobru stratešku poziciju poluotoka, ne znamo je li
već gradinsko naselje bilo zaštićeno sa sve četiri strane zidinama ili je obrambeni bedem
bio izgrađen samo na dijelu poluotoka koji se spajao na kopno. Neki autori ne isključuju
mogućnost da je na kasniji urbanistički plan rimskog Poreča izravno utjecao raspored
prapovijesnih struktura autohtonog protourbanog naselja iz prethodnog razdoblja.55
Godine 1897. Pogatschnig je identificirao na području Velikog hrama ostatke struktura
koje je smatrao ostacima prapovijesnog svetišta.56 Tijekom pedesetih godina prošlog
stoljeća Šonje je proveo arheološka istraživanja na području rimskih hramova koja su,
prema njegovoj interpretaciji, opovrgla tu pretpostavku. Ostatke koje je Pogatschnig
iskopao Šonje smatra dijelovima supstrukcije Velikog hrama, a ne zidovima kultnog
prapovijesnog objekta.57 Mogućnost da se tijekom prapovijesnog doba na najvišem dijelu
porečkog poluotoka nalazio važan sakralni objekt ne može se isključiti, naprotiv, jako je
VI.
vjerojatno da je on i postojao, s obzirom na to da je baš na tom položaju nastalo kasnije
rimsko kultno središte i da je u ovom dijelu grada pronađen zavjetni žrtvenik božice Tere
Histrije (Histriae Terrae)58, ženskog predrimskog autohtonog božanstva koje se štovalo
i u rimsko doba. Sigurni tragovi takve građevine koja se nedvojbeno može smatrati
predrimskom i koja bi potvrdila postojanje prapovijesnog svetišta ili nekog kultnog
objekta nisu pronađeni. Međutim, činjenica je da bi prisutnost starijeg histarskog svetišta
na području rimskog kapitolija, a prema tome i neprekinuti kontinuitet kultnog mjesta,
mogla objasniti i razvoj kasnije rimske urbanističke strukture s gradskim forumom
smještenim na završetku poluotoka, što je neuobičajeno za novoosnovane antičke
gradove. U tom bi se slučaju moglo pretpostaviti da postoji i vrsta kulturno-etničkog
54
ŠONJE, A. 1966., 296-303; BALDINI, M. 1997.
55
MOHOROVČIĆ, A. 1954., 228-229; SUIĆ, M. 2003., 211-212.
56
POGATSCHNIG, A. 1910., 3-4.
57
ŠONJE, A. 1966., 296.
58
GIRARDI-JURKIĆ, V. 2005., 125.
23
kontinuiteta, odnosno da je pri osnivanju i u prvim razvojnim fazama antičkog grada došlo 17. Prapovijesni predmeti pronađeni
do određenog interakcijskog procesa između autohtonog histarskog stanovništva i novih unutar porečke starogradske jezgre
rimskih osvajača. Štovanje možda vrlo važnog predrimskog kulta gradnjom na istom (kat. br. 6, 8, 9, 22, 44, 53, 54)
mjestu najvećeg antičkog hrama u Istri i lociranje središta grada podno njega moglo bi se
dakle smatrati važnim elementima društvene kohezije, koji su omogućili lakšu integraciju
stare lokalne zajednice tijekom dugotrajnog i postupnog procesa romanizacije.
S obzirom na brojnost i raznovrsnost prapovijesnih nalaza unutar starogradske
jezgre možemo sa sigurnošću reći da je porečki poluotok bio naseljen već tijekom
brončanog doba, ako ne i ranije, te da se njegov život nastavio i u željezno doba sve do
osnutka prvih rimskih struktura.59 Prapovijesna naseobina nastala na poluotoku imala
je pogodnost da je mogla maksimalno iskoristiti more i njegovo bogatstvo. U njezinu
prirodno zaštićenu luku mogli su uploviti veliki trgovački brodovi koji su plovili duž
zapadne istarske obale, ali je jednako tako bila i pristanište manjim čamcima koji su se
upotrebljavali za transport i ribolov. Na temelju pronađenih arheoloških ostataka znamo
da je na platou ispod najvišeg vrha na otoku Sv. Nikola također postojalo gradinsko
naselje, iako se i za njega teško može reći koliko je bilo veliko i gdje su bili izgrađeni
bedemi koji su ga branili.60 U kakvom su odnosu bila naselja na morskoj obali s onima
u unutrašnjosti Poreštine teško je reći. Sigurno su, posebno tijekom željeznog doba,
međusobno dobro komunicirala, ali ne znamo je li gradina na porečkom poluotoku već
tada bila neka vrsta upravnog, gospodarskog ili možda sakralnog središta cijele regije.
Tvrdnja da je porečka gradina bila središte skupina gradina na Poreštini pretpostavka
je koja do danas nije potkrijepljena konkretnim materijalnim dokazima i koja se temelji
možda više na važnosti i razvitku kasnijeg rimskog grada nego na realnim znanstvenim
osnovama, iako se naravno to ne može u potpunosti ni isključiti. 61
59
ŠONJE, A. 1966., 296-303; BALDINI, M. 1997., 144-146; Izvještaj o arheološkim istraživanjima na k.č. 226,
Zavičajni muzej Poreštine br. 2167/01-11-03.
60
ŠONJE, A. 1966., 303-304; MIHOVILIĆ, K. 1995., 40. Šonje je pretpostavljao da je tijekom brončanog doba
otok Sv. Nikole bio spojen s kopnom (ŠONJE, A. 1991., 71).
61
BALDINI, M. 1997., 144.
 24
Nastambe
gradinskih
naselja
VII.1. Materijali
Već se od početka istraživanja gradinskih naselja pokušavalo pretpostaviti kako su izgledali
i od čega su bili građeni stambeni objekti na njima. Burton je, polazeći prvenstveno od
svojeg antropološkog iskustva, pretpostavljao da su nastambe gradinskih stanovnika
Istre bile građene prvenstveno od drva i drvenih struktura.62 Vrlo sličnu teoriju imao je i
Marchesetti koji je smatrao da su drvo, pruće i glina bili glavni materijali za gradnju kuća.63
No na temelju provedenih istraživanja danas se može tvrditi da su se unutar
prapovijesnih naselja brončanog i željeznog doba Istre kuće najčešće gradile od
kombinacije kamenih i drvenih struktura.64 Krov je bio izgrađen od drva i pokriven
VII.
šibljem, granjem, lišćem, prućem, slamom ili sličnim laganim materijalom. Vjerojatno
su se samo u rijetkim slučajevima krovovi pokrivali kamenim škrilama, što je
uobičajeno kod istarskih kažuna. Jednako tako znamo da se barem za gradnju jednog
dijela temelja kuće često klesao kamen živac.65 Na svim se gradinama nisu gradile kuće
u istoj tehnici i s jednakom upotrebom svih materijala. Naravno, upotreba određenog
materijala ovisila je i o njegovoj dostupnosti unutar prostora na kojemu je nastalo
naselje, iako su kamen i drvo uvijek bili lako dostupni, te je možda odabir materijala
ovisio o drugim čimbenicima, kao o namjeni, veličini i položaju zdanja unutar gradine.
Na nekim se gradinama kao građevinski materijal za zidove i krovove sigurno koristila
i glina, masna crvena zemlja ili jednostavno – blato. Podovi su mogli biti od nabijene
zemlje ili pokriveni nabacanim kamenjem ili plosnatim oblucima.66 Vjerojatno su
se podovi pokrivali i granjem, slamom, životinjskom kožom ili drugim organskim
materijalom koji se do danas nije sačuvao i koji je zato teško identificirati.67
62
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 526.
63
Isto.
64
MIHOVILIĆ, K. – HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. 1999., 68-78; BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 526.
65
MIHOVILIĆ, K. – HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. 1999., 75-78.
66
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 531.
67
Marchesetti je pretpostavljao da se životinjska koža mogla koristiti i za pokrivanje krovova i zidova kuća
(MARCHESETTI, C. 1903., 133).
25
VII.2. Položaj kuća unutar naselja
Kuće su se vrlo često gradile zbijene jedne pored drugih uz bedeme, i to vjerojatno
zbog tri razloga.68 Prvi je bio vezan uz obranu naselja. Smještaj kuća nadomak
bedema značio je stalno stanje pripravnosti za obranu gradine, a može se pretpostaviti
i da se s njih lako moglo popeti na zidine. Drugi razlog je što je takva pozicija
omogućavala zaštitu kuća od oštrih klimatskih uvjeta, posebno od jake bure. Treći
je razlog bio praktične naravi. Gradnja nastambi uz obrambene zidine omogućavala
je iskorištavanje postojećih i često vrlo čvrstih bedema, odnosno da se kuće grade
tako da se direktno podupru na unutarnje ili vanjsko lice bedema na koje su se mogle
nasloniti lakše kamene i drvene strukture.
Istraživanja sve više dokazuju da su već rana prapovijesna gradinska naselja imala
dobro organizirano unutarnje ustrojstvo, svjesno planiranje pri gradnji i rasporedu
kuća unutar naselja.69 Naravno s promjenom određenih čimbenika, primjerice,
porastom broja stanovnika ili društvenih odnosa unutar zajednice, mijenjalo se i
unutarnje ustrojstvo naselja.
VII.3. Oblik i veličina
Dosadašnja istraživanja dokazala su da je većina kuća na istarskim gradinama imala
pravokutan tlocrt.70 Takav su oblik imali i temelji objekata uklesani u živu stijenu koji
su identificirani na gradini Glavica kod sela Radmani.71 Na nekoliko istarskih gradina
zabilježeni su i temelji kružnog i polukružnog oblika.72 Međutim, strukture okruglog
tlocrta gradile su se rijetko i često su se nalazile blizu ulaza u gradinu te su vjerojatno imale
funkciju u obrani samog naselja.73 Na temelju arheološke spoznaje danas možemo tvrditi
da su stanovnici prapovijesnih gradina Istre, a dakle i Poreštine, rjeđe gradili stambene
objekte kružnog oblika, preferirajući tehnički manje zahtjevne kuće pravokutnog tlocrta.
Kuće građene unutar naselja mogle su biti različitih veličina74, što je ovisilo o
više čimbenika, kao što su društvena struktura rodovske zajednice75, broj stanovnika
gradine, raspoloživost prostora za gradnju, ali možda i o funkciji kuće. Sve zgrade u
naselju nisu neophodno imale stambeni karakter, već su se vjerojatno gradile i one u
funkciji zajedničkih društvenih djelatnosti ili kao skladišta. Kuće su, često i one manje,
bile podijeljene u više prostorija.76 Kao i ostali dijelovi gradina, i stambene su strukture
na njima s vremenom mijenjale oblik, a možda i funkciju, što je ovisilo o promjenama u
organizaciji prostora unutar gradinskog naselja.
68
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 528; MIHOVILIĆ, K. – HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. 2008., 21-23.
69
MIHOVILIĆ, K. – HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. 2008.
70
MIHOVILIĆ, K. – HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. 1999.; BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 529.
71
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 290, 529.
72
Isto, 529; MIHOVILIĆ, K. – HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. 2008., 21.
73
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 519-520.
74
Na gradini Monkodonja pronađeni su objekti veličine 15 x 7 m, ali i manje kuće od svega 8 x 5,5 m (MIHOVILIĆ,
K. – HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. 1999.).
75
Tako su se na Monkodonji gradile velike nastambe na akropoli, gdje je živjela “aristokracija”, dok su se u donjem gradu
nalazili manji stambeni objekti namijenjeni “običnom puku” (MIHOVILIĆ, K. – HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. 1999.).
76
Isto, 75-77.
 26 27

Život na
gradini
VIII.1. Ratarstvo i stočarstvo
Od mlađeg kamenog doba (neolitika) glavne gospodarske grane prapovijesnog
VIII.
čovjeka postale su ratarstvo i stočarstvo. Baš je zbog te činjenice i naseljavanje
određenog teritorija bilo usko vezano za prisutnost plodnog tla i bogatih pašnjaka. Sve
do modernog doba kada je teška mehanizacija omogućila obradu dotad neplodnih
ili manje plodnih područja, život ljudskih zajednica uvelike je ovisio o teritoriju na
kojemu je živjela. Ne čudi stoga da je Poreština sa svojim plodnim oranicama bila
tijekom metalnih doba jedno od najgušće naseljenih dijelova Istre. Opstanak i razvoj domaćih životinja, i to prvenstveno koze i ovce, te goveda i svinje.79 Među 18. Kameni žrvanj (kat. br. 121)
zajednice tijekom prapovijesti ovisio je o njenoj sposobnosti da maksimalno iskoristi pripitomljenim životinjama javljaju se i konji te psi.80 Pripitomljene su se životinje 19. Crtež s prikazom načina uporabe
prirodne resurse teritorija na kojemu živi. Nije teško zamisliti da je u društvu koje je držale izvan samoga naselja, unutar ograđenog prostora, koji je sigurno bio smješten kamenog žrvnja
izgradilo i održavalo tako velika obrambena naselja na vrhovima brežuljaka postojala u neposrednoj blizini gradine kako bi se životinje lako čuvale i po potrebi zaštitile od
dobro organizirana unutarnja podjela rada. Da su osnovu života tijekom metalnih eventualnih neprijatelja. Dovele bi se u naselje samo prilikom klanja i obrade mesa,
doba u Istri činili ratarstvo i stočarstvo, svjedoče nam arheološki nalazi, prvenstveno kože i kosti.81
brojni životinjski i biljni ostaci.77 Prisutnost kamenih žrvnjeva na gradinskim
naseljima indirektno pokazuje kako su se mljele žitarice, među kojima su sigurno bili VIII.2. Lov i ribarstvo
pšenica, ječam i zob. Od ostalih biljnih vrsta koje su se koristile u prehrani analizama
Među nalazima su u znatno manjem broju od kosti domaćih prisutni ostaci divljih
su dokazani ostaci vinove loze, graha, graška, grahorice i drugih vrsta.78
životinja, i to prvenstveno jelena, srndaća, zečeva, ptica, veprova, jazavaca, ježeva
Uz ratarstvo, glavna privredna grana stanovnika gradinskih naselja bilo je
i kornjača.82 S obzirom na to da je od ukupnog broja pronađenih kosti udio kosti
stočarstvo. Na gradinskim su naseljima pronađene brojne kosti različitih vrsta
divljih životinja neznatan, lov je očito imao minornu ulogu u prehrambenim
životinja. Arheozoološkom analizom utvrđeno je da je većinom riječ o kostima
navikama gradinske populacije. Životinje su se pripitomljavale i uzgajale prvenstveno
radi lako dostupnog mesa, dakle kao rezerva hrane, budući da je meso uz žitarice bilo
77
MIHOVILIĆ, K. – HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. – MATOŠEVIĆ, D. – BECKER, C. 2002., 54. S obzirom na to neophodna namirnica za prehranu često vrlo brojnog stanovništva. Meso se češće
da do danas ni na jednoj gradini Poreštine nisu provedene sustavne analize životinjskih i biljnih ostataka, za rekon-
strukciju ishrane prapovijesnih stanovnika većinom su uzimani podaci dobiveni tijekom dugogodišnjeg sustavnog
istraživanja brončanodobne gradine Monkodonje kod Rovinja. S obzirom na to da Rovinjštinu i Poreštinu dijeli
79
MIHOVILIĆ, K. – HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. – MATOŠEVIĆ, D. – BECKER, C. 2002., 54.
samo Limski kanal te da su pedološke osobitosti, klima i vegetacija tih dvaju teritorija vrlo slične, smatramo da se
80
Isto.
podaci dobiveni na Monkodonji mogu koristiti i za naše područje. 81
Isto.
78
MIHOVILIĆ, K. – HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. 1999., 79; BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 542. 82
Isto, 54-55.
28 29

kuhalo nego peklo, a važno je spomenuti kako među kostima pripitomljenih životinja
prevladavaju ostaci starih životinja, što nam dokazuje da su se one osim zbog mesa
uzgajale i radi mlijeka i vune.83 Veće i snažnije životinje koristile su se za vuču teških
predmeta i u zemljoradnji.84
Iako u znatno manjim količinama od ostataka kosti životinja, među prehrambenim
ostacima na gradinskim platoima valja spomenuti i ljušture školjaka, puževa i rakova te
kosti riba, kako iz mora, tako i iz slatkovodnih izvora.85 Plitki zaljevi zapadne obale Istre
bili su još od prapovijesti idealni za ribolov i sakupljanje morskih plodova, a more je
22. i nepresušan izvor soli, koja je bila lako dostupna u prirodnim obalnim udubljenjima.
Sol je kao proizvod oduvijek bila iznimno važna za konzerviranje hrane, a vjerojatno se
već u prapovijesti upotrebljavala i u tehnologiji prerade mlijeka.86 Da su se stanovnici
gradinskih naselja bavili ribolovom, svjedoče nam i pronađene brončane udice, a
20. razvedena obala Poreštine s puno plitkih zaljeva mogla je biti pogodna i za uzgoj riba.

VIII.3. Tkanje, izrada odjeće i obuće

Među ostalim pratećim djelatnostima kojima su se bavili prapovijesni stanovnici
gradina valja spomenuti tkanje, izradu odjeće i obuće, raznih predmeta od drva, kosti
i metala, lončarstvo te trgovinu.
Kako od domaćih, tako i od divljih životinja, osim mesa, koristilo se i krzno i
23. koža koji su služili za izradu odjevnih predmeta, a možda i za pokrivanje podova,
zidova i krovova kuća.87 Arheološki nam ostaci nedvojbeno svjedoče da su stanovnici
gradina dobro poznavali umijeće tkanja od vune i biljnih vlakana. Okrugli, bikonični
ili stožasti pršljeni, koji su u velikom broju pronađeni na gradinama, a mogli su biti
izrađeni od gline, kosti ili kamena, koristili su se kao utezi za vreteno, dakle u svrhu
21. izrade niti konca, koja bi se kasnije namatala na kalemove. Odjeća i obuća izrađena od
životinjskog krzna i kože, tkana od vune i biljnih vlakana, pričvršćivala bi se različitim
oblicima brončanih i željeznih fibula i igala ili bi se jednostavno zakopčala okruglim
dugmetima.

VIII.4. Koštani predmeti

Predmeti svakodnevne upotrebe izrađivali su se i od životinjskih kosti i rogova. Od
24. koštanih artefakata koji su pronađeni na gradinama brojne su igle i šila različitih
20. Keramički pršljenovi - korišteni kao utezi za vreteno veličina, koji su se najčešće upotrebljavali za bušenje i šivanje životinjskih koža. Iako
21. Keramički kalemovi je većina pronađenih pršljena bila glinena, nerijetko bi se i ti predmeti oblikovali od
(kat. br. 26, 27, 28, 29) kosti, te izrađivale i gladilice koje su se upotrebljavale za zaglađivanje životinjskih
22. Brončane udice koža i površina keramičkih posuda. Ponekad su se i vrlo mali, ali umjetnički vrijedni
(kat. br. 49, 50) predmeti, poput štitnika za igle, izrađivali od kosti.
23. Različiti oblici brončanih fibula
(kat. br. 70, 71, 72, 74, 75)
24. Brončane igle 83
MIHOVILIĆ, K. 2001., 109.
(kat. br. 96, 100, 101, 102, 103, 104) 84
Isto.
25. Brončana dugmad 25.
85
MIHOVILIĆ, K. – HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. – MATOŠEVIĆ, D. – BECKER, C. 2002., 54.
(kat. br. 122, 123, 124, 125) 86
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 50.
87
MARCHESETTI, C. 1903., 133.
30 31

VIII.5. Kameni predmeti

Na gradinama je pronađeno relativno malo kamenih predmeta. Osim žrvnjeva, nalazimo
pokoje strugalo, nekoliko brusova, udarača i rezača, a vrlo su zanimljive i kamene kugle
raznih dimenzija koje su pronađene u velikom broju unutar nekih naselja.88 S obzirom na
njihovu brojnost, njihova je funkcija mogla biti višestruka, a zanimljivo je da su na više
njih pronađeni tragovi vatre, što upućuje na zaključak da su se neke možda koristile za
28.
grijanje vode ili mlijeka.89

VIII.6. Drveni predmeti

Osim plodnog tla i bogatih pašnjaka, koji su bili glavni gospodarski izvor gradinskih
stanovnika, važan i neiscrpan izvor prirodnih bogatstva bio je i gusti šumski pokrov.
Šume su bile izvor hrane: u njima se lovila divljač, sakupljali su se razni jestivi plodovi, a
drvo se kao materijal koristilo u više svrha. Manji i veći predmeti izrađivali su se od drva
26.
29. i raznih biljnih vrsta, iako je arheološki to vrlo teško dokazati jer se takvi materijali vrlo
brzo raspadaju. Drvo se koristilo mnogo više nego što je moguće zamisliti i znanstveno
dokazati, kako u izradi velikih struktura za obranu i stambenih objekata, tako i za
proizvodnju raznih predmeta svakodnevne upotrebe. Drvo se koristilo za ogrjev, a bilo
je neophodno i za izradu keramičarskih i metalnih proizvoda. Od drva su bila izrađena
i razna plovila, od manjih čamaca koji su se možda koristili samo za transport na kraće
relacije i ribolov do velikih brodova kojima se kabotažom (obalnom plovidbom) plovilo
uzduž i preko Jadrana uz pomoć vjetrova i morskih struja.90

VIII.7. Metalni predmeti

27.
26. Kameni predmeti
(kat. br. 1, 52, 53, 55, 56)
27. Brončane narukvice
(kat. br. 87, 88, 89, 90, 91, 92, 93)
28. Koštani štitnik za iglu
(kat. br. 111)
29. Brončani prsteni
(kat. br. 64, 65, 77, 78, 79)
30. Višeglave igle
(kat. br. 97, 98, 99, 103, 105, 106, 108)
31. Različiti oblici željeznodobnih privjesaka
(kat. br. 62, 63, 68, 69, 80, 81)
32. Brončana igla ukrašena jantarovim perlama
(kat. br. 107)
30. Gotovo svi metalni prapovijesni predmeti koji se danas čuvaju u Zavičajnom muzeju
Poreštine potječu iz željeznodobnih nekropola. Riječ je ponajviše o raznim oblicima
nakita (narukvice, prsteni, privjesci, fibule, igle) koji se kao grobni prilog stavljao u
keramičke urne zajedno sa spaljenim kostima pokojnika. Većina predmeta izrađena
je od bronce i prije polaganja u grob vrlo je često spaljena i namjerno deformirana.
Među nakitom su najbrojnije narukvice, i to spiralne okruglog presjeka, polukružnog,
dvoslivnog, trokutastog ili C presjeka. Brojni su i različiti oblici prstenja, od jednostavnih
trakastih oblika pa sve do spiralnih s više zavojnica91 te igala, među kojima su najbroj-
nije višeglave. Veliku raznolikost oblika pokazuju i privjesci, među kojima su neki
sastavljeni i od više elemenata, a posebnu pozornost privlače oni oblika stiliziranih
životinja, najčešće konja i ptica, te antropomorfnih figura. Među grobnim prilozima
nađeno je i nekoliko fibula koje su se koristile za pričvršćivanje odjeće. Ponekad je
31. metalni predmet dodatno ukrašen drugim materijalom, poput, primjerice, brončane
igle na koju su navučene jantarne perle. Kao grobni prilog vrlo se rijetko stavljalo
oružje, što je bio slučaj i kod Japoda i Liburna, a najčešće bi to bili brončani noževi ili
kratki željezni mačevi (mahaire) koji su također vrlo često bili namjerno izobličeni.92
88
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 1998., 107.
89
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 521.
90
MIHOVILIĆ, K. – HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. 1999., 39.
32. 91
Spiralni prsteni s više zavojnica možda su privjesci.
92
DIMITRIJEVIĆ, S. – TEŽAK-GREGL , T. – MAJNARIĆ-PANDŽIĆ, N. 1998., 252.
32
33. Brončanodobne posude
(kat. br. 20, 21, 22, 23)
34. Različite varijante brončanodobnih drški
33
VIII.8. Lončarstvo
Najčešći nalaz na gradinskim naseljima Poreštine, kao uostalom i na svim gradinama
Istre, predstavljaju razni ulomci keramičkih predmeta. Iz brončanog doba to su
većinom fragmenti različitih posuda koji su gotovo uvijek nađeni na platoima naselja.93
Nažalost, vrlo se rijetko nalaze cijele posude, a najveći broj keramičkih nalaza čine
manji ulomci iz kojih je često teško rekonstruirati izvorne oblike. Tijekom brončanog
doba prisutna je pretežno gruba, crvenkasta keramika, a u manjim je količinama
zastupljena i finija glačana keramika crne i sivo-smeđe boje.94 Sve su posude izrađene
od glinene smjese koja se nalazila u prirodi. U masu manje ili više pročišćene prirodne
gline pomiješala bi se usitnjena zrnca kremena ili vapnenca, kako bi se mogla lakše
oblikovati. Modeliranje različitih oblika posuda obavljalo se prostoručno tehnikom
štipanja grumena ili slaganja glinenih traka bez upotrebe ručnog lončarskog kola,
te su zbog toga posude vrlo često nesimetrične. Nakon oblikovanja, lončarija bi se
žarila na relativno niskim temperaturama, od 900 do 1000°C, a ponekad i na nižim,
u uvjetima koji nisu dopuštali kontrolu ili nadzor atmosfere.95 Takve su posude stoga
često bile vrlo porozne i nestabilne strukture. Prije pečenja pojedine su se ukrašavale
utiskivanjem ili apliciranjem elemenata od istovrsne gline ili čak kombinacijom tih
dvaju načina ukrašavanja.96 Tehnika pečenja bila je vrlo primitivna s obzirom na to
da se lončarija pekla na otvorenim vatrištima ili jednostavnim keramičkim pećima
s perforiranom rešetkom.97 Pečenje nije bilo jednomjerno na cjelokupnoj površini
posuda, odnosno neki su dijelovi bili više, a drugi manje u kontaktu s vatrom na
kratkotrajnoj nepotpunoj oksidaciji. Ta činjenica i prvenstveno sastav prirodne gline
u čijoj su strukturi bili razne primjese poput hematita, tinjca, ugljika, željeznih oksida
često su činili boju keramičkih proizvoda neujednačenom. Iako većinu pronađene
lončarije čine nekarakteristični ulomci, broj identificiranih fragmenata toliko je velik
da se među njima nalaze i mnogi ulomci iz kojih je ipak moguće rekonstruirati brojne
oblike posuda. Rezimirajući “upotrebljive” keramičke nalaze, poput oboda, vrata,
ramena ili dna posuda prema kojima je rekonstruiran njihov prvobitni izgled, većina
posuda iz brončanog doba može se svrstati u jedan od sljedećih osnovnih oblika: lonci,
zdjele, šalice, vrčevi, tanjuri i tronošci.98 Naravno, posude su bile različitih veličina,
što je ovisilo o njihovoj namjeni. Prema materijalnim ostacima, a prvenstveno prema
tipologiji keramičkih oblika koji su rekonstruirani na temelju nalaza na naseljima, u
grobovima i ostavama, brončano doba Istre dijelimo u tri osnovna razdoblja.99 Ono
što je posebno zanimljivo i karakteristično za posude iz brončanog doba jesu drške
koje se tijekom ovog razdoblja razvijaju u brojne dekorativne varijante. Osnovni
93
Keramički predmeti iz brončanog doba pronađeni su u Istri, osim na platoima naselja, i u grobovima (CODACCI-
TERLEVIĆ, G. 2004.) i ostavama (MIHOVILIĆ, K. 1991.). To međutim nije slučaj Poreštine, gdje do danas nije
pronađena niti jedna ostava, kao što nije istražen niti jedan grobni humak koji bi se sa sigurnošću mogao datirati u
brončano doba.
94
ČOVIĆ, B. 1983., 126; ČOVIĆ, B. 1983.a, 238.
95
GOBIĆ-BRAVAR, Đ. 2003., 188.
96
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 1998.
97
MIHOVILIĆ, K. 2001., 111.
98
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 1998.
99
ČOVIĆ, B. 1983.; ČOVIĆ, B. 1983.a.
34 35

oblici brončanodobnih drški jesu: trokutaste, jezičaste, trakaste, valjkaste, “X” drške,
vodoravne s pločastom aplikacijom i rupice za vješanje (jednostruke ili dvostruke).100
S obzirom na veličinu nekih posuda može se pretpostaviti da su drške ponekad imale
više dekorativnu nego praktičnu ulogu, iako je svaka aplikacija koja je izlazila iz
ravnine površine posude olakšavala njezinu upotrebu.

VIII.9. Željezno doba i razvoj

trgovine
Sva gradinska naselja nisu nastala istovremeno. Na nekima se živjelo samo tijekom
brončanog doba, na drugima se život nastavio i u sljedećem metalnom dobu, dok
su neke gradine osnovane tek tijekom željeznog doba. Početak željeznog doba u
Istri, dakle i na Poreštini, datira se u 11. stoljeće pr. Kr. prodorom kulture grobnih
polja sa žarama, odnosno dolaskom naroda Histra čiji će kulturni facies obilježiti
posljednje tisućljeće stare ere. Iako će oblikovati političku zajednicu koja će nadrasti
uobičajeno rodovsko uređenje prapovijesnih plemena, Histri će nastaviti živjeti na
gradinama i baviti se istim aktivnostima kao i etničke grupe koje su im prethodile.101
I dalje će ratarstvo i stočarstvo ostati glavne privredne grane i, kao i u prethodnom
razdoblju, jedna od glavnih pratećih gospodarskih djelatnosti bit će lončarstvo.
Najvidljivije materijalno obilježje koje razlikuje gradinske stanovnike brončanog
doba od onih iz željeznog jest način pokopa i tipovi grobova. Dok su tijekom
brončanog doba (posebno ranog i srednjeg) pokojnici sahranjivani polaganjem
tijela ispod grobnih humaka, od početka željeznog doba u Istri se u grobnom
ritualu isključivo koristi spaljivanje. Ostaci pokojnika, zajedno s grobnim prilogom
koji se najčešće sastojao od brončanog nakita, spremali su se u keramičke žare koje gradina stizala roba iz estenskog kulturnog kruga, Etrurije, Picenuma, Apulije, 35. Daunijski krater (kat. br. 120)
su mogle biti različitih oblika i veličina. Baš zbog toga većina materijalnih ostataka jugoistočnoalpskog područja, a jaki su bili i kontakti s Liburnima, Dalmatima i 36. Keramička situlasta žara (kat. br. 112)
željeznodobnih stanovnika gradina koji su se do danas sačuvali potječe gotovo Japodima.104 Ti će se trgovački kontakti nastaviti i pojačati u sljedećim stoljećima,
isključivo iz žarnih nekropola. Naravno, brojni su ulomci lončarije pronađeni i na posebno nakon osnivanja u 6. stoljeću pr. Kr. grčke kolonije Adrije i etrušćanske
platoima naselja, ali kao što je to slučaj i za brončanodobne ostatke, većinom je Spine na ušću rijeke Pad te će duboko utjecati na razvoj histarske kulture, sve do
riječ o nekarakterističnim ulomcima. Na temelju tipoloških svojstava predmeta dolaska Rimljana i njihove nove civilizacije s kojom za cijelu Istru započinje nova
pronađenih u nekropolama željezno se doba Istre može kronološki podijeliti u povijesna epoha.105
šest većih razvojnih faza.102 Važan element koji se razvija tijekom ovog razdoblja
i koji je potvrđen bogatstvom i raznolikošću grobnih nalaza jest trgovina. Zbog
svojeg dobrog prirodnog zemljopisnog položaja, istarski je poluotok oduvijek bio
mjesto susretanja raznih kultura, a vrlo je često odigrao posredničku ulogu između
jadranskog i srednjoeuropskog područja.103 Trgovina koja se odvijala između Histra
i brojnih naroda koji su gravitirali prema području sjevernojadranskog bazena bila
je vrlo važan čimbenik koji je tijekom željeznog doba duboko utjecao na razvoj
kulturnih i civilizacijskih tekovina Poreštine, ali općenito i cijele Istre. Možda već
u 9., a sigurno tijekom 8. i 7. stoljeća pr. Kr. pomorskim je putovima do istarskih

100
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 1998.
101
GABROVEC, S. – MIHOVILIĆ, K. 1987., 337.
102
MIHOVILIĆ, K. 2001. 104
DIMITRIJEVIĆ, S. – TEŽAK-GREGL, T. – MAJNARIĆ-PANDŽIĆ, N. 1998., 251 -257; MIHOVILIĆ, K. 1987., 44.
103
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 546. 105
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., 547.
 36 37

Zaključak
Početkom brončanog doba područje Poreštine, kao i cijele Istre, preplavljeno
je prvim velikim valom indoeuropskih naroda. Gotovo dvije tisuće godina prije
dolaska Rimljana ovi su narodi izgradili brojna utvrđena naselja na uzvisinama, tzv.
gradine ili tal. castellieri. Gradinska naselja sa svojim tipičnim suhozidnim bedemima
u idućim su se stoljećima razvijala i umnožavala te postala najkarakterističnijim
aspektom istarske prapovijesti. Krajem prvog tisućljeća stare ere Istru su naselili
Histri, koji su pokorili ili asimilirali brončanodobne starosjedioce i razvili sebi
svojstvenu kulturu, ali su nastavili graditi iste tipove naselja kao i narodi koji su im
prethodili. Prisutnost ovih predrimskih naroda na porečkom teritoriju posvjedočena
je brojnim materijalnim ostacima koji se baštine u Zavičajnom muzeju Poreštine i
koji se predstavljaju ovom izložbom.
U posljednjih nekoliko desetljeća niti na jednom prapovijesnom lokalitetu
IX.
Poreštine nisu provedena veća sustavna arheološka istraživanja, a njihov nedostatak
glavni je razlog što ovom prilikom nisu iznijeta nova saznanja kojima bismo
obogatili spoznaje istarske prapovijesti. Stoga je jedan od glavnih ciljeva izložbe
bio i naglasiti potrebu za novim sustavnim iskapanjima i prikupljanjem terenskih
podataka koji će upotpuniti sliku prapovijesti ovoga kraja.
Budući da tijekom metalnih doba Poreština pripada istom kulturnom krugu
kao i bolje istraženi dijelovi istarskog poluotoka, za pisanje teksta kataloga koristio
sam podatke iz poznatih stručnih i znanstvenih publikacija. Koristeći i rezultate
istraživanja istarskih gradina izvan Poreštine, ovom sam prigodom prikazao u
osnovnim crtama neka od obilježja mjesta i načina života prapovijesnih zajednica
koje su djelovale na ovom području tijekom brončanog i željeznog doba. Iako u
katalogu nema novitates u najužem smislu riječi, smatram da će za mnoge posjetitelje
brojni predmeti, kao i kratki prikaz “gradinskih kultura” sami po sebi biti “novost”.
Naposljetku, valja naglasiti da sam ovom izložbom želio prije svega pobuditi svijest
stanovnika Poreštine o prečesto zaboravljenim civilizacijama koje su, prije dolaska
Rimljana i osnivanja kolonije Iuliae Parentium, ostavile duboki trag na budući razvoj
tekovina našega zavičaja. Nadam se da sam ovom izložbom i popratnim katalogom
donekle pridonio ovom cilju.
38
I castellieri
prima della
città
A
ll’inizio dell’età del bronzo il territorio
parentino e l’Istria intera vennero invasi
dalla prima grande ondata di popoli
indoeuropei. Essi costruirono numerosi
abitati fortificati in cima alle alture, i cosiddetti
castellieri, che nei secoli seguenti si sarebbero sviluppati
e moltiplicati diventando il tratto più distintivo della
preistoria parentina e istriana in genere. La presenza
di quelle popolazioni preromane è testimoniata da un
gran numero di resti materiali conservati nel Museo del
territorio parentino e presentati in questa mostra.
Il primo ricercatore a studiare sistematicamente, verso la
metà del XIX sec., i castellieri istriani fu Pietro Kandler,
che ritenne i ruderi situati in posizioni elevate resti di
località antiche. Tra i primi a capire l’origine preistorica
dei castellieri istriani furono invece i ricercatori Carlo
De Franceschi, Antonio Covaz e Tomaso Luciani, ma
il personaggio che rivestì un ruolo decisivo per farli
conoscere ai circoli scientifici europei fu il console
britannico a Trieste Sir Richard Francis Burton. Egli
pubblicò i risultati delle sue ricerche sul campo nel
libro Notes on the Castellieri or Prehistoric Ruins of the
Istrian Peninsula, pubblicato nel 1874, che può essere
considerato il primo lavoro scientifico sui castellieri
istriani in quanto insediamenti preistorici. Il grande
erede di Burton fu Carlo Marchesetti, il cui indefesso,
RIASSUNTO
pluriennale lavoro culminò nel 1903 in un’opera sui
castellieri dell’Istria e del Carso triestino intitolata
appunto I castellieri preistorici di Trieste e della regione
Giulia. Una nuova decisiva svolta nello studio della
cultura dei castellieri in Istria avvenne nel 1883,
allorché si iniziarono le prime ricerche archeologiche
sistematiche nelle neoscoperte necropoli dell’età del
ferro: a Vermo, nei pressi di Pisino, e a Pizzughi nel
territorio parentino. Alle pendici del secondo e del
terzo castelliere di Pizzughi Andrea Amoroso effettuò
i primi scavi sistematici scoprendo e documentando
dettagliatamente più di 500 tombe a incinerazione,
mentre all’inizio del XX sec., tra il secondo e il terzo
castelliere, Marchesetti identificò ulteriori 250 tombe.
Nel dopoguerra lo studioso più meritevole per le
numerose scoperte in questo campo fu senza dubbio
Ante Šonje, per lunghi anni direttore del Museo del
territorio parentino. Di particolare importanza per la
preistoria del Parentino, ma anche per quella istriana
nel suo complesso, fu la sua scoperta nel 1964 sul colle
detto Sant’Angelo Piccolo di quello che a tutt’oggi
è l’unico luogo di culto istriano che sia senza dubbio
dell’età del bronzo. Nella seconda metà del XX sec.
significativi furono gli scavi nella necropoli del ferro
situata all’interno del castelliere di Leme, scavi che
vennero diretti da Josip Mladin del Museo archeologico
dell’Istria di Pola. I materiali recuperati in questa necropoli
sono stati di particolare importanza per definire la
successione cronologica delle prime fasi dell’età del ferro
non solo nel Parentino ma in tutta l’Istria. In base ai resti
materiali oggi possiamo affermare che nel corso delle
età dei metalli, e in particolare durante l’età del ferro, il
Parentino fu una delle aree più popolate della penisola
istriana. Grazie alla configurazione naturale, al terreno
fertile e alla disponibilità di acqua potabile dell’area
parentina, nelle età dei metalli l’uomo preistorico poté
trovarvi siti ideali a profusione dove innalzare i suoi
abitati. Data la conformazione del paesaggio parentino i
castellieri che vi sorgono sono di solito di forma circolare
o ellittica. I resti archeologici dimostrano senza ombra di
dubbio che anche la penisola parentina fu un castelliere,
del quale però oggi non è possibile definire dimensioni e
forma a causa della successiva nascita della città antica e
delle sue strutture.
Il principale elemento difensivo, e il più distintivo, di
pressoché ogni castelliere erano le mura che, seguendo
la configurazione del terreno, circondavano in parte o
del tutto l’abitato. I muri venivano costruiti con pietre
raccolte attorno all’abitato o staccate dagli strati rocciosi;
in base alla tecnica di costruzione distinguiamo due tipi
fondamentali di mura: a una faccia o a due faccie, quest’
ultimo riempito nel mezzo di detriti. Talvolta a protezione
di determinati settori del castelliere potevano venir usati
anche semplici argini e fossati o perfino blocchi di pietra
appuntiti conficcati nel terreno.
Le case all’interno degli abitati preistorici erano costruite
combinando pietra e legno ed erano per lo più a pianta
quadrata. Erano addossate le une alle altre lungo le mura.
Il tetto era fatto di legno e ricoperto di frasche, rami,
foglie, fascine, paglia e simili materiali leggeri, mentre i
pavimenti erano in terra battuta, tappezzati di pietrisco
e di ciottoli piatti o di rami, paglia, pelle animale o altro
materiale organico deperibile.
Nel corso delle età dei metalli le principali attività
economiche degli abitanti preistorici del Parentino
furono l’agricoltura e l’allevamento del bestiame. La
presenza di macine di pietra nei castellieri dimostra
indirettamente che vi venivano macinati i cereali, mentre
delle altre specie vegetali usate nell’alimentazione sono
stati accertati resti di uva, piselli, fagioli, lupini e altri.
L’analisi delle ossa animali rinvenute all’interno degli
39
abitati ha rivelato trattarsi in prevalenza di animali
domestici. Molte di meno le ossa di animali selvatici, il
che dimostra che la caccia rivestiva un ruolo secondario
nelle abitudini alimentari della popolazione. Da segna-
lare, fra gli altri ritrovamenti, gusci di conchiglie, di
chiocciole e crostacei e lische di pesce.
Tra le attività collaterali praticate dagli abitanti
preistorici dei castellieri vanno menzionate la tessitura,
la confezione di vesti e calzature, di oggetti vari di legno,
osso e metallo, la ceramica e il commercio. I reperti più
frequenti nei castellieri del Parentino, come peraltro
in tutti quelli istriani, sono comunque i frammenti di
oggetti vari di ceramica. La modellatura del vasellame e
delle sue diverse forme veniva eseguita con la semplice
tecnica della manipolazione dell’impasto informe o
della sovrapposizione di strati di argilla senza l’ausilio
della ruota del vasaio. Una volta modellato il vasellame
veniva cotto a temperature relativamente basse, fra i 900
e i 1000˚ C, e talvolta anche inferiori, motivo per cui
spesso i recipienti risultavano estremamente porosi e
strutturalmente fragili. In base alla tipologia morfologica
delle ceramiche, che è stato possibile ricostruire grazie
ai frammenti rinvenuti negli abitati, nelle tombe e nei
depositi, suddividiamo convenzionalmente l’età del
bronzo istriana in tre periodi fondamentali.
L’inizio dell’età del ferro in Istria, e quindi anche nel
Parentino, si fa risalire all’XI sec. a.C. con la penetrazione
della cultura dei campi di urne, ovvero con l’arrivo del
popolo degli Istri la cui facies culturale avrebbe connotato
l’ultimo millennio dell’era antica. Sebbene gli Istri
avessero dato vita a una comunità politica che trascendeva
il solito ordinamento fondato sulla stirpe delle tribù
preistoriche, essi continuarono a vivere nei castellieri e
ad occuparsi delle stesse attività dei gruppi etnici che li
avevano preceduti. A svilupparsi in questo periodo è un
elemento importante: il commercio. Forse già nel IX
sec., e sicuramente nell’VIII e VII sec. a.C., giungevano
via mare ai castellieri istriani merci provenienti dalle
regioni della cultura d’Este, dall’Etruria, dal Piceno,
dall’Apulia, dalle zone alpine sud-orientali; inoltre erano
intensi i contatti con i Liburni, i Delmati e i Giapidi. I
contatti commerciali proseguiranno intensificandosi
nei secoli successivi fino all’arrivo dei Romani e della
loro nuova civiltà con la quale inizierà per tutta l’Istria
una nuova epoca storica.
40
before the
town
A
t the beginning of the Bronze Age, the
Poreč area, like the entire Istria, was
submerged by the first big wave of Indo-
European peoples. These peoples built
numerous fortified settlements on hilltops - the so-
called hillforts or castellieri in Italian. Hillfort settlements
developed and multiplied in the subsequent centuries
becoming the most characteristic aspect of Poreč and
overall Istrian prehistoric period. The presence of these
pre-Roman peoples is witnessed by numerous material
remains kept at the Museum of Poreč and presented in
this exhibition.
The first scholar who systematically analysed Istrian
hillforts in the mid-19th century was Pietro Kandler.
He maintained that ruins on hilltops were remains
of ancient sites. Among other scholars who were the
first to recognize the prehistoric origins of Istrian
hillforts were Carlo De Franceschi, Antonio Covaz and
Tomaso Luciani. The decisive role in introducing Istrian
castellieri to European scholarly circles was played by
the British consul in Trieste Sir Richard Francis Burton.
He published the results of his field research in 1874
in his book Notes on the Castellieri or Prehistoric Ruins
of the Istrian Peninsula, which can be considered the
first scientific study of Istrian hillforts as prehistoric
settlements. Burton’s great heir was Carlo Marchesetti,
SUMMARY
Hillforts
whose long-standing committed work culminated
in 1903 with his work on hillforts in Istria and the
Trieste Karst area I castellieri preistorici di Trieste e della
regione Giulia. New decisive steps towards studying
hillfort cultures in Istria were taken in 1883 with the
first systematic archaeological research of the newly
discovered Iron Age necropolises: Beram near Pazin
and Picugi near Poreč. Andrea Amoroso conducted
the first systematic archaeological excavations at the
foot of the first and second hillfort of Picugi where he
discovered and thoroughly documented more than
500 urn tombs. At the beginning of the 19th century,
Marchesetti identified 250 new tombs between the
first and the second hillfort. The scholar of most
outstanding merit in the after-war period, with
numerous findings in this territory, was undoubtedly
Ante Šonje, head of the Museum in Poreč over many
years. His 1964 discovery on the Mali Sv. Anđeo hill
is particularly important for Poreč and for Istrian
prehistory as a whole. On this site, he identified and
examined the so far only certain istrian worship site
from the Bronze Age in Istria. The second half of the
20th century was marked by the excavation of the Iron
Age necropolis located within the Limska gradina
conducted by Josip Mladin from the Archaeological
Museum of Istria. The archaeological material from
this necropolis was especially useful in determining the
chronological order of the first periods of the Iron Age,
both in the Poreč area and in the entire Istria.
Owing to material remains, we can now assert that in
the Metal Ages, especially in the Iron Age, the Poreč
area was one of the most densely inhabited parts of
the Istrian peninsula. The natural configuration of the
Poreč territory, the fertile soil, and the easy access to
drinking water made it possible for the prehistoric man
to recognize numerous places ideal for construction of
settlements in this part of Istria in the Metal Ages. Due
to the configuration of the landscape of the Poreč area,
hillforts of this district are mostly circular or oval in
shape. Archaeological remains explicitly show that the
Poreč peninsula was a hillfort settlement whose size and
shape cannot be reconstructed as a consequence of the
later formation of the ancient town and its structures.
The main and most recognizable defensive elements
of almost every hillfort were its walls that, following
the configuration of the soil, partially or completely
enclosed the settlement. Walls were constructed from
limestone collected or broken off the cliff. According to
the construction technique, there were two basic types of
ramparts: single-faced and double-faced, the latter with
filling. On some occasions, simple earthen ramparts or
trenches or even pointed embedded stone blocks could
be used as protection of some parts of the hillfort.
Houses were built inside prehistoric settlements,
usually with rectangular layout, combining stone and
wood structures, often close-built and adjacent to the
walls. The roof was made of wood and covered with
brushwood, branches, leaves, thin sticks, straw or similar
light material, while floors were made of packed earth,
covered with scattered stones and flat pebbles or with
branches, straw, hide or some other organic material that
has not been preserved.
During the Iron Age, the main branches of the economy
of the prehistoric inhabitants of the Poreč area were
agriculture and cattle breeding. The presence of grind-
stone in hillfort settlements indirectly illustrates the
manner of grinding cereals, while other plants used as
food found by analysis include remains of vine, beans,
peas, vetch and other plants. The analysis of animal
bones found inside the settlements showed that they
belong mostly to domestic animals. Among other finds,
41
remains of wild animals are present in considerably
lower numbers compared to the bones of domestic
animals, which proves that hunting played a minor role
in dietary habits of the hillfort population. Among other
finds, we have to mention mussel, snail, and crab shells
as well as fish bones.
Other ancillary activities of prehistoric inhabitants
of hillforts included weaving, clothes and footwear
manufacturing, production of various objects made
of wood, bone and metal, pottery production as well
as trade. The most frequent remains found on hillfort
settlements in the Poreč area, and on all other hillforts in
Istria, are various fragments of ceramic artefacts. Various
shapes of vessels were modelled manually, using the
technique of pinching the lump or lining strips of clay
without using the manual potter’s wheel. After model-
ling, the pottery was baked at relatively low temperatures
from 900° to 1000°C, sometimes even lower, which
explains why vessels were frequently porous and
structurally instable. Based on the typology of ceramic
forms reconstructed from various fragments found in
settlements, tombs and hoards, the Bronze Age in Istria is
conventionally divided into three basic periods.
The beginning of the Iron Age in Istria, including the
Poreč area, dates back to the 11th century B. C. following
the breakthrough of the urn-field culture or after the
arrival of the Histri whose cultural facies would mark
the last millennium B. C. Although it would shape the
political community that would outgrow the usual clan
system of prehistoric tribes, the Histri would continue
living in hillforts and performing the same activities
like other ethnic groups preceding them. An important
element that developed over the course of this period is
trade. Perhaps as early as the 9th century, and certainly in
the 8th and the 7th centuries B. C., goods from the Este
culture, Etruria, Picenum, Apulia and the South-Eastern
Alps reached Istrian hillforts by sea routes. Contacts with
the Liburnians, the Delmatae and the Japodes were also
intense. These trade contacts will continue and become
more intense in the subsequent centuries, until the
arrival of the Romans and their new civilization, which
would mark the beginning of a new historic period for
Istria as a whole.
42 43

Godine ISTRA CAPUT ITALIJA SREDNJA ISTARSKA LIBURNIJSKA NOTRANJSKA DOLENJSKA SREDNJA
pr. Kr. (Čović, Gabrovec, ADRIAE (Peroni) EUROPA Godine SKUPINA ITALIJA SKUPINA SKUPINA SKUPINA EUROPA
Mihovilić) (Cardarelli) (Reinecke) pr. Kr. (Gabrovec, (Batović) (Guštin) (Gabrovec) (Reinecke)
Mihovilić) Este Picen Etrurija

2000 1100 a
Eneolitik
Eneolitico Eneolitik Kasna faza Ha A2
1900 Histri I brončanog
1000 1
doba
1800 Istra I b Ha B1
Br A1 900 I
1700 Bronzo
a I
antico I I Ha B2
Br A2 Villanova
1600 Istra II 800 Histri II
a a
Br B1 II a II II b II A 2 b Ha B3
Bronzo b 1
1500 700 Podzemelj
medio Bronzo 2 1
Br B2 IIb III a Ha C
medio Histri III III a II B 3 1
1400 Istra III IIc b Stična 2
Bronzo medio 2
600 II/III
e/o recente Br C III b 1
1300 IVa III Zmijolike
Histri IV IIIa III c 4
Bronzo fibule Ha D
Bronzo 1 Br D 500
Kasno recente IIIb IVb 2/3
1200 recente 2 Certosa 1
brončano doba
Bronzo recente Histri V Certosa IV 5 fibule 2
Ha A1 V Lt A
e/o finale 400 IIIc
1100
a Bronzo 1 Negovske 1
Ha A2 6 Lt B1
Bronzo finale 2 VI kacige 2
1000 Histri I finale 300 a VA
Ha B1 I Lt B2
b
900
Histri VI a Lt C1
Prima età Prima età Ha B2 200
Histri II a IV 7
800 del ferro del ferro II
Lt C2
b b
100 VB
8 Lt D

Prilog I. Kronologija brončanog doba Istre i njezin odnos s prostorom oko sjevernog Jadrana, Italije i srednje Europe Prilog II. Kronologija željeznog doba Istre i njezin odnos s prostorom Italije, Liburnije, Notranjske, Dolenjske i srednje Europe
(Buršić-Matijašić, K. 2007.) (Buršić-Matijašić, K. 2007.; Mihovilić, K. 2001.)
44
1. ZMP 3710 Ulomak nožica od kremenog pravo-
kutnog agregata trokutastog presjeka, bijele boje.
Na oba je kraja odlomljen, a uz rubove nazubljen;
Mali Sv. Anđeo; srednje brončano doba. Duž. 2,9
cm; šir. 1,2 cm; deb. 0,4 cm
2. ZMP 3705 Ulomak trokutaste noge tronošca koji u
gornjem dijelu ima ostatak okrugle rupe. Keramika
crvenosmeđe boje; gradina Monfaber (Perci blizu
Tara); kraj ranog brončanog doba – kasno brončano
doba. Vis. 17,1 cm; šir. 11 cm; deb. 4,4 cm
3. ZMP 3695 Ulomak trokutaste noge tronošca,
lećastog presjeka. Keramika crvene boje, smeđa
u presjeku; gradina Petrovac (Bačva); kraj ranog
brončanog doba – kasno brončano doba. Vis. 9,1
cm; šir. 8,2 cm; deb. 2,6 cm
4. ZMP 7365 Ulomak keramičke posude s trokutastom
ručkom koja je na donjem dijelu šira, a na gornjem se
sužava i spaja na pločasti jezičasti završetak. Keramika
crveno-crne boje; kraj ranog brončanog doba –
srednje brončano doba. Vis. 8,4 cm; šir. 8,6 cm
5. ZMP 3679 Ulomak gornjeg dijela keramičke posude
s trokutastom ručkom i izvijenim ušćem. Ručka je na
donjem dijelu šira, a na gornjem se sužava i spaja na
pločasti jezičasti završetak. Keramika crveno-crne
boje; Mordele; kraj ranog brončanog doba – srednje
brončano doba. Vis. 7,8 cm; šir. 6,9 cm
6. ZMP 3593 Ulomak keramičke posude s trokutastom
ručkom koja je na donjem dijelu šira, a na gornjem se
sužava i spaja na pločasti jezičasti završetak. Keramika
tamnocrvene boje, crna u presjeku; Poreč (područje
Velikog hrama); kraj ranog brončanog doba – srednje
brončano doba. Duž. 7,2 cm; šir. 6,3 cm
7. ZMP 3686 Ulomak gornjeg dijela manje keramičke
posude oblika šalice s trokutastom ručkom koja je
na donjem dijelu šira, a na gornjem se sužava i spaja
na pločasti jezičasti završetak. Keramika sivocrne
boje; Mordele; kraj ranog brončanog doba – srednje
brončano doba. Vis. 6,3 cm; šir. 5,1 cm
8. ZMP 3671 Ulomak keramičke posude s masivnom
trakastom ručkom crveno-crne boje; Poreč (podru-
čje Velikog hrama); srednje brončano doba – kasno
brončano doba. Duž. 8,6 cm; šir. 9,1 cm
9. ZMP 3720 Ulomak keramičke posude s trokutastom
ručkom koja je blagog sedlastog presjeka i na
gornjem dijelu ima pločasti jezičasti završetak.
Keramika tamnocrvene boje, crna u presjeku; Poreč
(područje hramova); kraj ranog brončanog doba –
srednje brončano doba. Vis. 7,4 cm; šir. 8,1 cm
10. ZMP 3685 Ulomak keramičke posude s trokuta-
stom ručkom sedlastog presjeka crveno-crne boje;
Mordele; srednje brončano doba – kasno brončano
doba. Vis. 6,1 cm; šir. 4,1 cm
11. ZMP 3676 Ulomak keramičke posude s jezičastom
ručkom koja s donje strane ima utisak prsta. Keramika
crvenosmeđe boje; Mordele; kraj ranog brončanog
doba – kasno brončano doba. Vis. 6,2 cm; šir. 7,6 cm
12. ZMP 3674 Ulomak gornjeg dijela keramičke posude
sa širokim ljevkastim ušćem i “X” ručkom. Ručka
ima rupicu u sredini i u donjem dijelu prelazi u
horizontalno rebro. Keramika crnosmeđe boje;
Mordele; kraj ranog brončanog doba – srednje bron-
čano doba. Vis. 6,3 cm; šir. 10,9 cm
13. ZMP 3682 Ulomak gornjeg dijela keramičke posude
s izvijenim ušćem i “X” ručkom. Ispod ručke je
horizontalno rebrasto zadebljanje. Keramika crno-
smeđe boje; Mordele; kraj ranog brončanog doba –
srednje brončano doba. Vis. 6,9 cm; šir. 6,9 cm
14. ZMP 3677 Ulomak gornjeg dijela keramičke posude s
izvijenim ušćem i “X” ručkom. Keramika tamnosmeđe
boje; Mordele; kraj ranog brončanog doba – srednje
brončano doba. Vis. 7,2 cm; šir. 5,8 cm
15. ZMP 3687 Ulomak keramičke posude s jezičastom
ručkom koja s donje strane ima utisak prsta. Keramika
crvenosmeđe boje; Mordele; kraj ranog brončanog
doba – kasno brončano doba. Vis. 5,8 cm; šir. 8,7 cm
16. ZMP 3680 Ulomak keramičke posude s jezičastom
ručkom koja s donje strane ima utisak prsta. Keramika
crvenosmeđe boje; Mordele; kraj ranog brončanog
doba – kasno brončano doba. Vis. 6,1 cm; šir. 8,8 cm
17. ZMP 3688 Ulomak gornjeg dijela keramičke posude
s blago izvijenim ušćem i jezičastom ručkom koja s
donje strane ima utisak prsta. Unutarnja strana ulomka
je zaglađena, dok je vanjska ukrašena tehnikom
barbotina. Keramika crvenosmeđe boje; Mordele;
kraj ranog brončanog doba – kasno brončano doba.
Duž. 7,5 cm; šir. 7,6 cm
18. ZMP 3723 Ulomak gornjeg dijela keramičke posude
s blago izvijenim ušćem i jezičastom ručkom koja
s donje strane ima utisak prsta. Unutarnja strana
ulomka je zaglađena, dok je vanjska ukrašena
metličastim potezima. Keramika crveno-crne boje;
Picugi; kraj ranog brončanog doba – kasno brončano
doba. Vis. 9,2 cm; šir. 7,2 cm
19. ZMP 3683 Ulomak keramičke posude s jezičastom
ručkom koja s donje strane ima utisak prsta. Keramika
sivo-smeđe boje; Mordele; kraj ranog brončanog
doba – kasno brončano doba. Vis. 3,7 cm; šir. 7,2 cm
20. ZMP 3653 Keramička posuda oblika šalice s
45
ovalnim tijelom, ravnim dnom, suženim vratom,
izvijenim ušćem i trokutastom ručkom koja spaja
ušće s trbuhom. Ručka je na donjem dijelu šira, a na
gornjem se sužava i spaja na pločasti jezičasti završetak
koji nadvisuje rub posude. Keramika crveno-crne
boje; Mordele; kraj ranog brončanog doba – srednje
brončano doba. Vis. tijela 9,8 cm; pr. 10 cm; pr. ušća
9,1 cm; pr. dna 9,3 cm
21. ZMP 3718 Keramička posuda oblika šalice s ravnim
dnom, suženim kratkim vratom i trakastom ručkom koja
je na donjem dijelu šira, a na gornjem se sužava i spaja
na rame posude. Crnosiva zaglađena keramika; Limska
gradina; srednje brončano doba – kasno brončano doba.
Vis. 9,1 cm; pr. 13 cm; pr. ušća 10,9 cm; pr. dna 8 cm
22. ZMP 3600 Keramička posuda oblika šalice s loptastim
tijelom, suženim ravnim dnom i visokim suženim
vratom. Visoka trokutasta ručka povezuje rub ušća s
trbuhom posude. Ručka je na donjem dijelu šira, a na
gornjem se sužava i spaja na pločasti jezičasti završetak
koji nadvisuje rub posude. Crnosmeđa zaglađena
keramika; porečka luka; kraj ranog brončanog doba –
srednje brončano doba. Vis. tijela 11 cm; pr. 13,5 cm;
pr. ušća 10,4 cm; pr. dna 6 cm
23. ZMP 3717 Mala keramička posuda cjedilo cilin-
dričnog oblika s ravnim izbušenim dnom i lagano
izvijenim ušćem. Posuda ima trakastu ručku koja spaja
rub ušća s trbuhom. Smeđecrna keramika; Mali Sv.
Anđeo; srednje brončano doba – kasno brončano doba.
Vis. 6,3 cm; pr. 8,5 cm; pr. ušća 10,5 cm; pr. dna 8,6 cm
24. ZMP 3736 Ulomak gornjeg dijela keramičke posude
s ravnim ušćem ispod kojega se nalazi potkovičasta
aplikacija s okomitom rupicom za vješanje u sredini.
Keramika crvenosmeđe boje; kraj ranog brončanog
doba – kasno brončano doba. Vis. 5,6 cm; šir. 5,4 cm
25. ZMP 3696 Veliki plitki keramički tanjur (rekon-
struiran na temelju ulomka) s niskom prstenastom
nogom. Na gornjem je dijelu ukrašen trima širokim
koncentričnim kanelurama. Keramika crveno-crne
boje; gradina Petrovac (Bačva); brončano doba. Vis.
5,1 cm; pr. 40,5 cm; pr. dna 20,3 cm
26. ZMP 3759 Keramički kalem valjkastog oblika, sivocrne
boje; Picugi. Duž. 6 cm; pr. 2,3 cm
27. ZMP 3760 Keramički kalem valjkastog oblika, sivocrne
boje; Picugi. Duž. 6,5 cm; pr. 2,3 cm
28. ZMP 3758 Keramički kalem valjkastog oblika, sivkaste
boje; Picugi. Duž. 6 cm; pr. 2,2 cm
29. ZMP 3761 Keramički kalem valjkastog oblika s jako
udubljenim stranicama, sivkaste boje. Na gornjem i
donjem dijelu ima urezan križ. Duž. 5,9 cm; pr. 3 cm
46
30. ZMP 3748 Keramički pršljen koničnog oblika s
konkavnom bazom, crvenkastosmeđe boje; Kringa.
Vis. 2,1 cm; pr. 3,4 cm
31. ZMP 3747 Keramički pršljen loptastog oblika,
svijetlosivo-oker boje; Picugi. Vis. 2,6 cm; pr. 3,3 cm
32. ZMP 3746 Keramički pršljen loptastog oblika,
smeđecrne boje; Picugi. Vis. 1,8 cm; pr. 2,6 cm
33. ZMP 3745 Keramički pršljen loptastog oblika,
crvenkastosmeđe boje; Picugi. Vis. 2,1 cm; pr. 3 cm
34. ZMP 3742 Keramički pršljen loptastog oblika
ukrašen urezanim kružnicama uz rubove proboja i
lančano urezanim motivima “pasjeg skoka” po sredini,
crvenkastosmeđe boje; Picugi. Vis. 2,5 cm; pr. 3,2 cm
35. ZMP 3749 Keramički pršljen bikoničnog oblika,
smeđecrne boje. Vis. 1,8 cm; pr. 2,9 cm
36. ZMP 3744 Keramički pršljen bikoničnog oblika,
crvenkastosmeđe boje; Picugi. Vis. 2,3 cm; pr. 3,2 cm
37. ZMP 3752 Keramički pršljen bikoničnog oblika,
smeđecrne boje. Vis. 1,4 cm; pr. 2,5 cm
38. ZMP 3853 Keramički pršljen koničnog oblika s
konkavnom bazom, smećkastocrne boje; Picugi. Vis.
1,7 cm; pr. 2,8 cm
39. ZMP 3741 Keramički pršljen koničnog oblika,
crvenkastosmeđe boje; Picugi. Vis. 1,6 cm; pr. 3,2 cm
40. ZMP 3753 Keramički pršljen bikoničnog oblika,
sivkastocrne boje. Vis. 1,6 cm; pr. 2,7 cm
41. ZMP 3754 Keramički pršljen koničnog oblika,
crvenkastosmeđe boje. Vis. 1,9 cm; pr. 3,1 cm
42. ZMP 3755 Ulomak keramičkog pršljena koničnog
oblika s prstenastom bazom, tamnocrvene boje. Vis. 2,5
cm; pr. 3,3 cm
43. ZMP 3743 Keramički loptasti pršljen ukrašen plitkim
okomitim kanelurama, sivkastosmeđe boje; Picugi. Vis.
2,3 cm; pr. 2,8 cm
44. ZMP 3568 Keramički pršljen bikoničnog oblika,
sivkastocrne boje; Poreč (područje Neptunovog
hrama). Vis. 2,3 cm; pr. 3,4 cm
45. ZMP 3751 Keramički pršljen bikoničnog oblika
ukrašen plitkim okomitim kanelurama, smećkastocrne
boje. Vis. 3,1 cm; pr. 4,1 cm
46. ZMP 3836 Keramički okrugli pršljen ovalnog presjeka
crvenkastosmeđe boje; Kringa. Vis. 2 cm; pr. 3,4 cm
47. ZMP 3740 Keramički pršljen bikoničnog oblika,
crvenkastosmeđe boje; Picugi. Vis. 2,2 cm; pr. 2,5 cm
48. ZMP 3750 Keramički pršljen bikoničnog oblika
ukrašen plitkim okomitim kanelurama, smećkasto-
crne boje. Vis. 1,4 cm; pr. 2,3 cm
49. ZMP 3508 Ulomak velike brončane udice; Kringa. Vis.
2,3 cm; šir. 2,7 cm; deb. 0,3 cm
50. ZMP 3509 Brončana udica koja je na gornjem dijelu
spljoštena u jajoliku pločicu; Kringa. Vis. 2 cm; šir. 1,4
cm; deb. 0,1 cm
51. ZMP 3731 Duguljasto kameno oruđe četvrtastog
presjeka. Na oba kraja prisutni su tragovi korištenja
(vjerojatno upotrebljavan kao udarač); Picugi. Vis. 4,5
cm; šir. 4,7 cm; duž. 11,6 cm
52. ZMP 3732 Duguljasti ulomak kamenog oruđa
četvrtastog presjeka; Picugi. Vis. 4,9 cm; šir. 4,2 cm;
duž. 8,7 cm
53. ZMP 3669 Duguljasti ulomak kamenog oruđa
četvrtastog presjeka; Poreč (područje Neptunovog
hrama). Vis. 6,3 cm; šir. 5,2 cm; duž. 12,7 cm
54. ZMP 11246 Duguljasti ulomak kamenog oruđa
četvrtastog presjeka; Poreč (područje Neptunovog
hrama). Vis. 6,2 cm; šir. 6,1 cm; duž. 17,1 cm
55. ZMP 3623 Kameni kuglasti oblutak koji se koristio kao
brus; Gavanov vrh – Monte Ricco (Vrsar). Pr. 6,6 cm
56. ZMP 3729 Kameno pravokutno oruđe (brus) koje
na gornjem dijelu ima okruglu rupicu dok je donji dio
odlomljen; Picugi. Duž. 6,8 cm; šir. 2,2 cm; deb. 0,7 cm
57. ZMP 3807 Ulomak brončane igle ili privjeska, kruž-
nog presjeka. Glava je sastavljena od ušice ispod koje
su tri kuglice koje se smanjuju od vrha prema dolje;
gradina Sv. Martin (Tar); 8. – 7. st. pr. Kr. Vis. 4,9 cm;
šir. 0,3 cm; pr. ušice 0,8 cm
58. ZMP 3505 Brončani privjesak kružnog presjeka s
glavom oblika ušice ispod koje su dvije kuglice. Tijelo
privjeska ispod ušice i između kuglica je tordirano, dok
donji dio ima žličasti završetak; Picugi; 8. – 7. st. pr. Kr.
Duž. 7 cm; pr. ušice 0,6 cm
59. ZMP 3794 Brončani trokutasti privjesak ukrašen
punciranim kružićima. Na gornjem dijelu ima veliku alku,
a uz donji su rub probijene tri rupice; Picugi; 6. st. pr. Kr.
Vis. 4,5 cm; šir. 2,4 cm; deb. 0,1 cm; pr. alke 1,6 cm
60. ZMP 3796 Brončani trokutasti privjesak ukrašen
punciranim kružićima. Na gornjem je dijelu imao
veliku alku koja je odlomljena, a uz donji su rub
probijene četiri rupice; Picugi; 6. st. pr. Kr. Vis. 3,6
cm; šir. 2,8 cm; deb. 0,2 cm
61. ZMP 3503 Brončani trokutasti privjesak ukrašen
punciranim kružićima. Na gornjem je dijelu imao veliku
alku koja je odlomljena, a uz donji su rub vjerojatno
bile probijene tri rupice (sačuvala se samo središnja);
Picugi; 6. st. pr. Kr. Vis. 4,4 cm; šir. 2,2 cm; deb. 0,2 cm
62. ZMP 3786 Brončani privjesak sastavljen od tri
dijela: 1. brončanog štapića kružnog presjeka koji
je ukrašen po sredini ugraviranom spiralom i ima
zaključke u obliku alkica, 2. karičice od brončane
trake trokutastog presjeka s krajevima koji prelaze
jedan preko drugog, 3. brončane stilizirane ptice koja
na kresti ima alkicu, a sa svake strane dva puncirana
kružića (na mjestu oka i krila) i ugravirane paralelne
ureze (na dijelu kljuna, leđa i repa); Kringa; 6. – 5. st.
pr. Kr. Vis. 7,3 cm; šir. 3,1 cm; pr. štapića 0,3 cm
63. ZMP 3506 Brončani privjesak oblika stiliziranog
konjića u koraku s alkicom na leđima; Kringa; 6. – 5.
st. pr. Kr. Vis. 3 cm; šir. 4,2 cm
64. ZMP 3782 Spiralni brončani prsten ili privjesak D
presjeka, četiri navoja trake sa zašiljenim krajevima;
Kringa; 9. – 6. st. pr. Kr. Vis. 1,1 cm; pr. 2 cm; deb. 0,1 cm
65. ZMP 3783 Spiralni brončani prsten ili privjesak D
presjeka, sedam navoja trake koja se prema krajevima
sužava (možda je s jedne strane bila zaključena
kvačicom); Kringa; 9. – 6. st. pr. Kr. Vis. 1,8 cm; pr.
2,1 cm; deb. 0,1 cm
66. ZMP 3467 Ulomak brončane igle ili privjeska, kruž-
nog presjeka, sastavljen od tri kuglice koje se smanjuju
od vrha prema dolje i završavaju odlomljenom ušicom.
Svaka kuglica alternira s jednom pločicom. Možda je
dio igle (glava) koja je kasnije pretvorena u privjesak
(četvrta je kuglica stanjena, rascijepljena i savijena u
ušicu); 8. – 7. st. pr. Kr. Vis. 3,8 cm; šir. 0,4 cm
67. ZMP 3795 Brončani privjesak trokutastog oblika
ukrašen punciranim kružićima. Na gornjem je dijelu
imao veliku alku koja je odlomljena, a uz donji su rub
probijene tri rupice; Picugi; 6. st. pr. Kr. Vis. 3,7 cm;
šir. 2,5 cm; deb. 0,1 cm
68. ZMP 3793 Brončani trokutasti privjesak ukrašen
punciranim kružićima. Na gornjem dijelu ima veliku
alku, a uz donji su rub probijene tri rupice za koje su
bili pričvršćeni manji privjesci u obliku stiliziranih
antropomorfnih figura s rukama oslonjenim na bokove;
Picugi; 6. – 5. st. pr. Kr. Vis. 4,8 cm; šir. 2,7 cm; deb. 0,1
cm; pr. alke 1,7 cm; vis. figure 3 cm; šir. figure 1,4 cm
69. ZMP 3517 Brončani košarasti privjesak ukrašen s
pet dvostruko ugraviranih koncentričnih kružića u
sredini kojih je rupica; gradina Sv. Martin (Tar); 5. st.
pr. Kr. Vis. 2,8 cm; šir. 1,5 cm
70. ZMP 3829 Brončana srednjolatenska fibula tipa
Kastav koja ima glavu s tri navoja i jedan navoj
samostrela, koji prelazi u iglu (odlomljena), omotan
oko glave luka. Noga fibule J presjeka savija se unazad u
47
trakasti nastavak na kojemu je polukružno zadebljanje
ukrašeno graviranim kosim crtama. Završni dio
trakastog nastavka ukrašen je paralelnim urezima te je
pričvršćen za gornji dio luka raskovanim završetkom
ukrašenim paralelnim linijama i iza kojega se nalazi
jajoliko zadebljanje ukrašeno graviranim kosim crtama
i prečno zadebljanje koje se spaja na glavu luka; Picugi;
3. – 2. st. pr. Kr. Duž. 4,8 cm; vis. 1,6 cm
71. ZMP 3828 Brončana certoška fibula (vrsta VII f)
koja ima trakasti ravni romboidno oblikovani luk
ukrašen bočno ugraviranim girlandama i po sredini
dvama nizovima punciranih točkica. Prema glavi
fibule nalazi se zadebljanje polukružnog presjeka
postavljeno između dva prečna rebra. Glava s tri
navoja prelazi u dugu iglu koja se spaja na nogu T
presjeka ukrašenu uzdužnim tremoliranim trakama,
a zaključena je plosnatim gumbom s ugraviranim
tangencijalnim motivom; Kringa; 4. st. pr. Kr. Duž.
9,6 cm; vis. 1,4 cm; šir. 1,5 cm
72. ZMP 3788 Ulomak brončane zmijolike fibule s
okruglom pločicom na glavi i jednim krilcem (izvorno
su bila dva) pričvršćenim za luk; Picugi; 6. st. pr. Kr.
Duž. 4,8 cm; vis. 1,8 cm; pr. pločice 1,1 cm
73. ZMP 3574 Ulomak brončane zmijolike fibule s
parom krilaca pričvršćenih za luk; Picugi; 6. st. pr. Kr.
Duž. 3,8 cm
74. ZMP 3787 Ulomak brončane lučne fibule s listolikim
lukom i nogom J presjeka; 8. st. pr. Kr. Duž. 4,8 cm;
vis. 1,8 cm; šir. 1,1 cm
75. ZMP 3789 Ulomak brončane fibule s lukom
životinjskog oblika (mačke ili zeca) čije stražnje noge
prelaze u dvostruki navoj glave fibule; Kringa; 6. – 5.
st. pr. Kr. Duž. 2,6 cm; vis. 2,3 cm
76. ZMP 3790 Brončana figurica (vjerojatno ulomak drške)
oblika stiliziranog konjića koji stoji na postolju. Zadnji
dio postolja prelazi u koljenasti štapić kružnog presjeka;
Kringa; 6. – 5. st. pr. Kr. Vis. 6,6 cm; šir. 4,2 cm
77. ZMP 3781 Brončani trakasti otvoreni prsten, ukrašen
s vanjske strane uz rubove uzdužnim linijama unutar
kojih je ugraviran motiv riblje kosti; Kringa; 9. – 6. st.
pr. Kr. (?) Pr. 2,3 cm; šir. 0,5 cm; deb. 0,1 cm
78. ZMP 3820 Brončani trakasti otvoreni prsten s krajevima
koji prelaze jedan preko drugog D presjeka; Picugi; 9. –
6. st. pr. Kr. Pr. 1,9 cm; šir. 0,6 cm; deb. 0,2 cm
79. ZMP 3784 Spiralni prsten ili privjesak od tanke brončane
trake, pet navoja sa zašiljenim krajevima; Kringa; 9. – 6.
st. pr. Kr. Vis. 2,2 cm; pr. 2 cm; deb. 0,1 cm
80. ZMP 3792 Mali brončani košarasti privjesak ukrašen
48
uz rub vodoravnom ugraviranom linijom; gradina Sv.
Martin (Tar); 5. st. pr. Kr. Vis. 2 cm; šir. 1,2 cm
81. ZMP 6905 Brončani plosnati privjesak oblika
stilizirane ptice ukrašene po tijelu i repu ugraviranim
paralelnim urezima. Na mjestu oka nalazi se mala ušica
za koju se možda vješao privjesak; Antonci; 6. – 5. st.
pr. Kr. Vis. 2,4 cm; šir. 2,1 cm
82. ZMP 3817 Brončani jajoliki privjesak koji se s gornje
strane proširuje i nastavlja u karičicu (odlomljena).
Pri sredini tijela su dvije rupice, svaka s jedne strane;
gradina Sv. Martin (Tar); 7. – 5. st. pr. Kr. Vis. 3,2 cm;
šir. 1,9 cm
83. ZMP 3516 Brončani košarasti privjesak; gradina Sv.
Martin (Tar); 5. st. pr. Kr. Vis. 1,6 cm; šir. 1,1 cm
84. ZMP 3507 Brončani privjesak koničnog oblika koji se
na gornjem dijelu sužava i prelazi u okruglo zadebljanje
ovalnog presjeka. Na gornjem dijelu tijela su dvije
rupice, svaka s jedne strane; Kringa; 7. – 5. st. pr. Kr.
Vis. 1,6 cm; šir. 0,8 cm
85. ZMP 3556 Brončani jajoliki privjesak koji se s gornje
strane proširuje u rebrasto zadebljanje. Pri sredini tijela
je rupica; 7. – 5. st. pr. Kr. Vis. 3,3 cm; šir. 2 cm
86. ZMP 3501 Ulomak brončane narukvice romboidnog
presjeka ukrašen snopovima koso ugraviranih linija;
Picugi; 9. – 6. st. pr. Kr. Duž. 6,7 cm; deb. 0,4 cm
87. ZMP 3814 Brončana narukvica sljepoočničarka kruž-
nog presjeka sa stanjenim i zašiljenim završecima.
Ukrašena snopovima koso ugraviranih linija; 10. – 7.
st. pr. Kr. Duž. 8,7 cm; pr. 0,4 cm
88. ZMP 10788 Brončana narukvica sljepoočničarka
kružnog presjeka s jednim stanjenim završetkom dok
na drugom kraju ima fragmentiranu ušicu; 10. – 7. st.
pr. Kr. Pr. 6,7 cm; deb. 0,3 cm
89. ZMP 3816 Brončana narukvica dvoslivnog presjeka;
Picugi; 11. – 8. st. pr. Kr. Pr. 8,4 cm; šir. 0,6 cm; deb. 1,1 cm
90. ZMP 3811 Spiralna brončana narukvica četvrtastog
presjeka; Picugi; 10. – 7. st. pr. Kr. Vis. 2,6 cm; pr. 6,9
cm; deb. 0,3 cm
91. ZMP 3813 Spiralna brončana narukvica kružnog
presjeka; Picugi; 8. – 7. st. pr. Kr. Vis. 2,6 cm; pr. 6,9
cm; deb. 0,3 cm
92. ZMP 3812 Spiralna brončana narukvica četvrtastog
presjeka; Picugi; 8. – 6. st. pr. Kr. Pr. 6 cm; deb. 0,3 cm
93. ZMP 3815 Brončana narukvica D presjeka, zatvorenog
tipa (naknadno puknuta i razdvojena); Picugi; 10. – 7.
st. pr. Kr. Pr. 6,1 cm; šir. 0,4 cm; deb. 0,2 cm
94. ZMP 3502 Ulomak brončane narukvice sljepoočničarke
kružnog presjeka s jednim završetkom, spljoštenim i u
obliku ušice; 7. st. pr. Kr. Duž. 5,9 cm; pr. 0,4 cm
95. ZMP 3785 Deformiran željezni koljenasto savijen mač
(mahaira) s ojačanim hrptom, trnom za nasad drške i
jednom zakovicom na prijelazu sječiva u dršku; Picugi;
7. – 6. st. pr. Kr. Duž. 30 cm; šir. 5,3 cm; deb. 0,5 cm
96. ZMP 3800 Ulomak brončane igle s lukovičastom
glavom i tordiranim gornjim dijelom vrata; gradina Sv.
Martin (Tar); 10. – 9. st. pr. Kr. Duž. 4,4 cm; deb. 0,2
cm; pr. glave 0,6 cm
97. ZMP 3808 Ulomak koljenasto savijene brončane
igle kružnog presjeka. Glava je sastavljena od glavice
klobučastog oblika ispod koje je šest kuglica alterniranih
sa šest pločica; gradina Sv. Martin (Tar); 8. – 7. st. pr. Kr.
Duž. 9,6 cm; deb. 0,3 cm; pr. glave 0,7 cm
98. ZMP 3797 Ulomak brončane igle kružnog presjeka.
Glava je sastavljena od tri kuglice koje se smanjuju od
vrha prema dolje; Sv. Martin (Tar); 8. – 7. st. pr. Kr.
Duž. 5,5 cm; deb. 0,4 cm; pr. glave 1,5 cm
99. ZMP 3798 Ulomak brončane igle. Glava je sastavljena
od četiri kuglice koje se smanjuju od vrha prema dolje,
a između svake je po jedna pločica; gradina Sv. Martin
(Tar); 8. – 7. st. pr. Kr. Duž. 4,2 cm; deb. 0,3 cm; pr.
glave 1 cm
100. ZMP 3801 Brončana igla s glavom klobučastog oblika
i tordiranim vratom; gradina Sv. Martin (Tar); 9. – 8.
st. pr. Kr. Duž. 11,3 cm; deb. 0,2 cm; pr. glave 0,8 cm
101. ZMP 3802 Brončana igla kružnog presjeka s glavicom
klobučastog oblika; gradina Sv. Martin (Tar); 8. st. pr.
Kr. Duž. 8,2 cm; deb. 0,2 cm; pr. glave 0,7 cm
102. ZMP 3806 Brončana igla kružnog presjeka s klobu-
častom glavicom ispod koje je okruglo zadebljanje i
pločica; gradina Sv. Martin (Tar); 11. – 10. st. pr. Kr.
Duž. 13,5 cm; deb. 0,3 cm; pr. glave 0,9 cm
103. ZMP 3803 Brončana igla kružnog presjeka s glavom
oblika tri kuglice alternirane s četiri pločice. Na vrhu
glavica klobučastog oblika, a ispod četvrte je pločice
okruglo zadebljanje; gradina Sv. Martin (Tar); 8. – 7.
st. pr. Kr. Duž. 16 cm; deb. 0,3 cm; pr. glave 1,2 cm
104. ZMP 3805 Duga brončana igla kružnog presjeka s
lukovičastom glavicom; gradina Sv. Martin (Tar); 9.
st. pr. Kr. Duž. 17,9 cm; deb. 0,2 cm; pr. glave 0,9 cm
105. ZMP 3510 Brončana igla kružnog presjeka s glavom
oblika osam kuglica alterniranih sa sedam pločica;
gradina Sv. Martin (Tar); 8. – 7. st. pr. Kr. Duž. 14 cm;
deb. 0,3 cm; pr. glave 0,5 cm
106. ZMP 10782 Glava brončane igle sastavljene od
tri kuglice, koje se smanjuju od vrha prema dolje
i alterniraju s tri puta po dvije pločice, te završava
okruglom pločicom; 8. – 7. st. pr. Kr. Duž. 5,1 cm;
deb. 0,4 cm; pr. glave 1,1 cm
107. ZMP 3821 Duga brončana igla kružnog presjeka koja
na jednom kraju ima zadebljanje oblika pločice. Na
iglu su nataknute dvije jantarove crvenkastosmeđe
perle kružnog oblika i ovalnog presjeka različitih
promjera; željezno doba. Duž. 16,2 cm; deb. 0,2 cm;
pr. male perle 1,4 cm; pr. velike perle 1,9 cm
108. ZMP 3804 Koljenasto savijena brončana igla kružnog
presjeka. Glava je sastavljena od glavice klobučastog
oblika i četiri kuglice koje se smanjuju od vrha prema
dolje i alterniraju s četiri puta po dvije pločice; gradina
Sv. Martin (Tar); 8. – 7. st. pr. Kr. Duž. 13,6 cm; deb.
0,3 cm; pr. glave 0,9 cm
109. ZMP 3809 Brončani štitnik za iglu na gornjem dijelu
ukrašen zadebljanjem valjkastog oblika postavljenim
između dvije prstenaste profilacije, a pod kojim se
nalazi plastično rebro i jajoliko zadebljanje. Donji
dio štitnika ukrašen je dvjema kuglicama od kojih
je gornja veća a postavljene su svaka između dvije
prstenaste profilacije; gradina Sv. Martin (Tar); 8. – 7.
st. pr. Kr. Duž. 4,6 cm; pr. 0,9 cm
110. ZMP 10786 Brončani štitnik za iglu na gornjem
dijelu ukrašen valjkastim zadebljanjem, pod kojim
je manje plastično rebro i okruglo zadebljanje. Donji
dio štitnika ukrašen je dvama manjim plastičnim
rebrima; 8. – 7. st. pr. Kr. Duž. 3,9 cm; pr. 0,7 cm
111. ZMP 3810 Koštani štitnik za iglu koji na gornjem
dijelu ima valjkasto zadebljanje (ukrašeno urezanom
cik-cak linijom) ispod kojeg je plastično rebro (ukra-
šeno urezanim kosim zarezima) i jajoliko zadebljanje.
Donji dio štitnika ukrašen je manjom spljoštenom
kuglicom postavljenom između dvaju rebara ukrašenih
urezanim kosim zarezima; gradina Sv. Martin (Tar); 8.
– 7. st. pr. Kr. Duž. 4,3 cm; pr. 0,8 cm
112. ZMP 3840 Keramička situlasta posuda koničnog
oblika koja ima nisku koničnu nogu s konkavnim
dnom, usko rame koje prelazi u niski cilindrični
vrat i izvijeno ušće. Tijelo posude ukrašeno je
četirima vodoravnim plastičnim rebrima koja dijele
naizmjenične zone prekrivene crnom i tamno-
crvenom bojom. Ušće posude ukrašeno je s unutarnje
strane tamnocrvenom bojom. Keramika crvene boje;
Picugi; 7. – 6. st. pr. Kr. Vis. 22,1 cm; pr. 17,5 cm; pr.
ušća 15,2 cm; pr. dna 9,6 cm
49
113. ZMP 3773 Keramička loptasta posuda s ravnim
dnom, suženim vratom i izvijenim ušćem; smeđe-
crvena zaglađena keramika; Picugi; 8. – 7. st. pr. Kr. Vis.
19,6 cm; pr. 20,7 cm; pr. ušća 14,7 cm; pr. dna 9 cm
114. ZMP 3774 Keramička ovalna posuda s okruglim
ravnim dnom, suženim vratom i izvijenim ušćem.
Zaglađena keramika smeđecrvene boje; Picugi; 8. –
7. st. pr. Kr. Vis. 17,4 cm; pr. 21,4 cm; pr. ušća 13,7
cm; pr. dna 10,1 cm
115. ZMP 3762 Mala keramička šalica s prstenastim
dnom, suženim vratom, blago izvijenim ušćem i
visokom ručkom koja nadvisuje rub šalice i spaja ušće
s trbuhom. Ispod vrata asimetrično su aplicirane tri
plastične bradavice (izvorno su vjerojatno bile četiri).
Keramika smeđecrne boje; Picugi; željezno doba. Vis.
tijela 5 cm; pr. 6 cm; pr. ušća 5,7 cm; pr. dna 3,7 cm
116. ZMP 3768 Keramička kruškolika posuda s uskim
ravnim dnom i uvijenim ušćem. Na ramenu ukrašena
trima potkovičastim aplikacijama. Zaglađena keramika
crveno-crne boje; Picugi; 9. – 8. st. pr. Kr. Vis. 19,6 cm;
pr. 22,1 cm; pr. ušća 11,9 cm; pr. dna 10 cm
117. ZMP 3652 Keramička posuda bikoničnog oblika
s okruglom prstenastom nogom, dugim suženim
koničnim vratom i izvijenim ušćem. Rame posude
ukrašeno je pseudovrpčastim utisnutim ukrasima –
na prijelazu vrata u rame i ramena u trbuh utisnute
su trake sastavljene od dvije linije, a između njih je
postavljen lančani motiv “pasjeg skoka”. Zaglađena
keramika crnotamnosmeđe boje; Picugi; 8. – 7. st. pr.
Kr. Vis. 17,5 cm; pr. 25,7 cm; pr. dna 10,4 cm
118. ZMP 3660 Keramička kruškolika posuda s uskim
ravnim dnom, suženim cilindričnim vratom i
odlomljenim ušćem. Na ramenu ukrašena trima
potkovičastim aplikacijama. Zaglađena keramika
crne boje; Picugi; 8. – 7. st. pr. Kr. Vis. 19,6 cm; pr.
22,1 cm; pr. ušća 11,9 cm; pr. dna 10 cm
119. ZMP 3767 Keramička posuda kruškolikog oblika s
ravnim dnom, uskim cilindričnim vratom i širokim
ljevkastim ušćem. Na ramenu je okomito aplici-
rana ručka kružnog presjeka. Gornji dio posude
ukrašen je urezanim ornamentima ispunjenim bije-
lom inkrustacijom: unutar široke trake u sredini
kompozicije nalazi se kosi uglati meandar oko kojega
su poredane stilizirane ptice, a cijela je kompozicija
uokvirena pravokutnom uskom trakom ispunjenom
cik-cak linijom. Zaglađena keramika crveno-crne
boje; Picugi; 9. – 8. st. pr. Kr. Vis. 23,5 cm; pr. 23,4
cm; pr. ušća 18,2 cm; pr. dna 9,1 cm
50
120. ZMP 3851 Loptasti daunijski krater sa širokom
konkavnom nogom koničnog oblika, suženim vra-
tom i ljevkastim ušćem. Na ramenu su horizontalno
aplicirane dvije ručke kružnog presjeka. Cijela
površina posude prekrivena je premazom oker boje i
dekorirana na više mjesta (na ušću, ramenu, ručkama,
trbuhu, nozi) raznim slikanim geometrijskim
ukrasima tamnosmeđe i crvene boje: girlandama,
koncentričnim kružićima, horizontalnim trakama,
metopama, punciranim trokutima, kvadratićima i
rombovima. Zaglađena keramika crvene boje; Picugi;
druga polovica 7. – 6. st. pr. Kr. Vis. 28,5 cm; pr. 28
cm; pr. ušća 23,4 cm; pr. dna 12,1 cm
121. ZMP 3704 Veći kameni ulomak koji ima zaobljeni
donji dio, dok je gornja ravna ploha blago udubljena.
Koristio se kao žrvanj na kojemu su se pomoću
manjeg kamenog strugača mljele žitarice; gradina Sv.
Martin (Tar); željezno doba. Duž. 25,2 cm; šir. 21,6
cm; deb. 7,2 cm
122. ZMP 3520 Brončano kalotasto dugme kojem nedostaje
ušica; Picugi; 10. – 7. st. pr. Kr. Pr. 2 cm
123. ZMP 3545 Brončano kalotasto dugme koje s
unutarnje strane ima mali trn savijen u ušicu; 10. – 7.
st. pr. Kr. Pr. 2,7 cm
124. ZMP 3543 Brončano dugme sastavljeno od dvije
kružne pločice različitih promjera spojene po sredini
valjkastim štapićem; željezno doba. Vis. 1,4 cm; pr.
male pločice 1,3 cm; pr. velike pločice 1,7 cm
125. ZMP 3544 Brončano dugme sastavljeno od dvije
kružne pločice jednakih promjera spojene po sredini
valjkastim štapićem. Iznad jedne pločice nalazi se
kuglica bikoničnog oblika; željezno doba. Vis. 1,5 cm;
pr. kuglice 0,7 cm
126. ZMP 3778 Keramička kruškolika posuda s uskim
ravnim dnom, uskim cilindričnim vratom i širokim
ljevkastim ušćem. Na ramenu je okomito aplicirana
mala ručka ovalnog presjeka. Smeđecrvena zaglađena
keramika; Picugi; 9. – 8. st. pr. Kr. Vis. 20,2 cm; pr. 21
cm; pr. ušća 17,5 cm; pr. dna 10,1 cm
127. ZMP 3776 Keramička kruškolika posuda s uskim
ravnim dnom, uskim cilindričnim vratom i izvijenim
ušćem. Na ramenu je okomito aplicirana trakasta ručka.
Keramika crvenosmeđe boje; Picugi; 9. – 8. st. pr. Kr.
Vis. 20,6 cm; pr. 21 cm; pr. ušća 16 cm; pr. dna 8,4 cm
128. ZMP 3661 Keramička loptasta posuda s uskim
ravnim dnom, suženim vratom i izvijenim ušćem.
Na ramenu je okomito aplicirana trakasta ručka.
Keramika crvenosmeđe boje; gradina Sv. Martin
(Tar); 9. – 8. st. pr. Kr. Vis. 18,7 cm; pr. 20 cm; pr.
ušća 13,9 cm; pr. dna 8,6 cm
129. ZMP 3775 Keramička kruškolika posuda s uskim
ravnim dnom, visokim cilindričnim vratom i
izvijenim ušćem. Na ramenu je okomito aplicirana
trakasta ručka. Smeđecrvena zaglađena keramika;
Picugi; 9. – 8. st. pr. Kr. Vis. 18,3 cm; pr. 19,1 cm; pr.
ušća 14 cm; pr. dna 9 cm
130. ZMP 3769 Keramička ovalna posuda s ravnim dnom,
suženim cilindričnim vratom i izvijenim ušćem. Na
trbuhu su horizontalno aplicirane dvije ručke ovalnog
presjeka. Crveno-crna zaglađena keramika; Picugi; 9.
– 8. st. pr. Kr. Vis. 20 cm; pr. 23,1 cm; pr. ušća 17,4
cm; pr. dna 9,2 cm
131. ZMP 3777 Keramička kruškolika posuda s ravnim
dnom, visokim cilindričnim vratom i izvijenim
ušćem. Crveno-crna zaglađena keramika; Picugi; 9.
– 8. st. pr. Kr. Vis. 20,2 cm; pr. 21,8 cm; pr. ušća 15,9
cm; pr. dna 9 cm
132. ZMP 3779 Keramička loptasta posuda s ravnim
dnom, suženim vratom, izvijenim ušćem i okruglim
poklopcem. Rame posude i rub poklopca ukrašeni
su pseudovrpčastim utisnutim ukrasom. Na ramenu
između dvije paralelne trake, sastavljene od dvije
horizontalne linije, nalazi se cik-cak traka sastavljena
od dvije ili tri linije, dok je na poklopcu između dvije
paralelne linije cik-cak traka sastavljena od jedne
linije. Crnosmeđa zaglađena keramika; Picugi; 8. – 7.
st. pr. Kr. Vis. 15,5 cm; pr. 18,2 cm; pr. ušća 12,5 cm;
pr. dna 8,6 cm; pr. poklopca 12,9 cm
133. ZMP 3656 Keramička trbušasta posuda s koničnim
donjim dijelom tijela, ravnim dnom i uvijenim ušćem.
Na ramenu je ukrašena dvama horizontalno apliciranim
plastičnim rebrima s kosim urezima i tekućom
plastičnom spiralom između njih. Crvenosmeđa
zaglađena keramika; Picugi; 9. – 8. st. pr. Kr. Vis. 15,6
cm; pr. 23,2 cm; pr. ušća 15 cm; pr. dna 11,5 cm
134. ZMP 3823 Keramička posuda koničnog oblika
s ravnim dnom i uvijenim ušćem. Na ramenu je
ukrašena trima apliciranim horizontalnim plastičnim
rebrima. Crvenosmeđa zaglađena keramika; Picugi;
9. – 8. st. pr. Kr. Vis. 14,2 cm; pr. 21,5 cm; pr. ušća 12,2
cm; pr. dna 9,5 cm
135. ZMP 3657 Keramička posuda ovalnog oblika s
ravnim dnom i uvijenim ušćem, ukrašena na ramenu
trima apliciranim bradavicama utisnutim na sredini.
Crvenosmeđa zaglađena keramika; Picugi; 9. – 8. st.
pr. Kr. Vis. 14,2 cm; pr. 18,5 cm; pr. ušća 7,2 cm; pr. dna
10,2 cm
51
136. ZMP 3824 Mala keramička posuda spljoštenog dosta kalcita; Picugi; 7. st. pr. Kr. Vis. 16,2 cm; pr. 15
ovalnog profila (oblika “kothon”) sa suženim kon- cm; pr. ušća 12,1 cm; pr. dna 9,2 cm
kavnim dnom i uvijenim ušćem. Na ramenu je 144. ZMP 3654 Keramička loptasta posuda s uskim
horizontalno aplicirana četvrtasta ručka. Gornji ravnim dnom, kratkim suženim vratom i blago
dio posude ukrašen je utisnutim pseudovrpčastim izvijenim ušćem. Crvenosmeđa zaglađena keramika;
ornamentom ispunjenim bijelom inkrustacijom: Picugi; 7. st. pr. Kr. Vis. 20 cm; pr. 23,2 cm; pr. ušća
između dvije paralelne trake sastavljene od dvije 13,5 cm; pr. dna 10,4 cm
horizontalne linije nalazi se kosi tekući meandar.
145. ZMP 3630 Mala keramička loptasta posuda sa
Smeđesiva keramika; Picugi; 9. – 8. st. pr. Kr. Vis.
suženim konkavnim dnom i uvijenim ušćem.
tijela 5,7 cm; pr. 9,6 cm; pr. ušća 5 cm; pr. dna 2,5 cm
Crvenosmeđa zaglađena keramika; Picugi; željezno
137. ZMP 3663 Mala keramička posuda spljoštenog doba. Vis. 5,3 cm; pr. 8,5 cm; pr. ušća 4,7 cm; pr. dna
ovalnog profila (oblika “kothon”) sa suženim dnom i 3,6 cm
uvijenim ušćem. Na ramenu je horizontalno aplicirana
četvrtasta ručka. Gornji dio posude ukrašen je
urezanim ornamentom: između dvije paralelne trake
sastavljene od dvije horizontalne linije nalazi se kosi
tekući meandar. Smeđesiva keramika; Picugi; 9. – 8.
st. pr. Kr. Vis. tijela 6,6 cm; pr. 11,1 cm; pr. ušća 6,1
cm; pr. dna 3,6 cm
138. ZMP 3487 Mala keramička posuda spljoštenog
ovalnog profila (oblika “kothon”) sa suženim ravnim
dnom i uvijenim ušćem. Na ramenu je horizontalno
aplicirana četvrtasta ručka. Smeđesiva keramika;
Picugi; 9. – 8. st. pr. Kr. Vis. tijela 5,5 cm; pr. 8,1 cm;
pr. ušća 5 cm; pr. dna 4,2 cm
139. ZMP 3764 Mala keramička posuda valjkastog oblika
s ravnim dnom i blago uvijenim ušćem. Smeđesiva
keramika s dosta kalcita; Picugi; željezno doba. Vis.
4,6 cm; pr. 7,2 cm; pr. ušća 5 cm; pr. dna 6,6 cm
140. ZMP 3648 Keramička kruškolika posuda s uskim
konkavno-konveksnim dnom, kratkim cilindričnim
vratom i izvijenim ušćem. Na gornjem dijelu trbuha
ukrašena četirima plastičnim bradavicama i trima
udubljenjima nastalim otiskom prsta. Keramika
crveno-crne boje s dosta kalcita; Picugi; 7. st. pr. Kr. Vis.
18,4 cm; pr. 18,6 cm; pr. ušća 14,9 cm; pr. dna 9 cm
141. ZMP 3651 Keramička posuda bikoničnog oblika s
uskim ravnim dnom, kratkim suženim cilindričnim
vratom i blago izvijenim ušćem. Crvenosmeđa
zaglađena keramika; Picugi; 7. st. pr. Kr. Vis. 17,1 cm;
pr. 16,6 cm; pr. ušća 11 cm; pr. dna 7,8 cm
142. ZMP 3662 Keramička situlasta posuda koničnog
oblika s uskim ravnim dnom, suženim vratom i
izvijenim ušćem. Keramika crvenosmeđe boje;
Picugi; 7. st. pr. Kr. Vis. 17,2 cm; pr. 19,2 cm; pr. ušća
11,1 cm; pr. dna 9,8 cm
143. ZMP 3650 Keramička ovalna posuda s uskim ravnim
dnom, suženim vratom i izvijenim ušćem. Na ramenu
su aplicirane tri bradavice. Crvenosmeđa keramika s
52
AMOROSO, A. 1889., Le necropoli preistoriche dei Pizzughi,
AMSI 5, Parenzo, 226-261.
BAĆIĆ, B. 1960., Tumuli iz brončanog doba na Maklavunu i
Žamnjaku u južnoj Istri, JZ IV, 197-203.
BAĆIĆ, B. 1970., Prilozi poznavanju prahistorijske gradinske
fortifikacije u Istri, Adriatica praehistorica et antiqua Gregorio
Novak dicata, Zagreb, 215-227.
BAĆIĆ, B. 1976., Limska gradina (Istra) – neolitski lokalitet,
AP 18, Beograd, 34-37.
BALDINI, M. 1997., Parentium – topografia antica, Atti
Rovigno 27, 53-213.
BEKIĆ, L. 1996., Sustav gradina na rovinjskom području, HA
27, Pula, 19-93.
BETIC, A. 2005., La necropoli dei Pizzughi. Scavi Marchesetti
(1904-1906, 1908-1909, 1913), Carlo Marchesetti e i Castellie-
ri 1903-2003, Fonti e Studi per la Storia della Venezia Giulia,
Studi, vol. IX, Trieste, 591-612.
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 1997., Kameni blokovi na gradini
Karaštak, HAnt. 3, Pula, 77-82.
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 1998., Gradina Monkodonja,
MK 9, Pula.
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2001., Bedemi i ulazi istarskih gra-
dina, HAnt. 6, Pula, 171-181.
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2002., Maškerada, HAnt. 8, Pula,
85-93.
BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K. 2007., Gradine Istre. Povijest prije
povijesti, Povijest Istre, Knjiga VI., Pula.
BURTON, R. F. 2003., Bilješke o Istri, Bilješke o kašteljerima ili
pretpovijesnim ruševinama na istarskom poluotoku, Labin.
CARDARELLI, A. 1983., Castellieri nel Carso e nell’Istria:
cronologia degli insediamenti fra la media età del bronzo e
prima età del ferro, Preistoria del Caput Adriae, Catalogo della
mostra, Trieste, 87-113.
CODACCI-TERLEVIĆ, G. 2004., Prilog poznavanju brončano-
dobnih pogrebnih običaja u Istri – stanje istraženosti istarskih
tumula te rezultati istraživanja tumula iz uvale Marić kod Barbarige,
HA 35, Pula, 41-74.
ČOVIĆ, B. 1983., Regionalne grupe ranog bronzanog doba,
PJZ IV, Sarajevo, 114-132.
ČOVIĆ, B. 1983.a, Srednje bronzano doba u Istri, PJZ IV,
Sarajevo, 233-242.
DIMITRIJEVIĆ, S. – TEŽAK-GREGL, T. – MAJNARIĆ-
PANDŽIĆ, N. 1998., Prapovijest (Povijest umjetnosti u
Hrvatskoj), Zagreb.
GABROVEC, S. – MIHOVILIĆ, K. 1987., Istarska grupa,
PJZ V, Sarajevo, 293-339.
GATTI, S. – PETITTI, P. 1980., Appunti di cronologia e
aspetti rituali nelle necropoli istriane del Bronzo finale e
53
dell’età del ferro, Archeologia, materiali e problemi I, Herders of Northern Istria, The archeology of Pupićina
Bari, 129-155. Cave, Volume 1 – Pretpovijesni stočari sjeverne Istre,
GIRARDI-JURKIĆ, V. 2005., Duhovna kultura antičke Arheologija Pupićine peći, 1. svezak, Editors/Urednici
Istre, Zagreb. Preston T. Miracle, Stašo Forenbaher, MK 14, Pula.
GOBIĆ-BRAVAR, Đ. 2003., Zahvati ponovne restauracije MLADIN, J. 1969., Halštatska nekropola na Gradini
(prapovijesne posude), HA 34, Pula, 187-207. iznad Limskog kanala, JZ VII, 289-317.
GUŠTIN, M. 1987., La Tenè fibulae from Istria, AI 24, MOHOROVČIĆ, A. 1954., Prikaz nekih karakte-
Ljubljana, 43-56. rističnih elemenata u razvoju urbanističke strukture
naselja na području sjeverozapadne Istre, Ljetopis JAZU
HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. 2001., Brončanodobna
59, Zagreb, 227-232.
kupolasta grobnica mikenskog tipa u Istri, HA 30, Pula,
69-107. MORETTI, M. 1983., Necropoli del Castelliere mediano
di Pizzughi, Preistoria del Caput Adriae, Catalogo della
HOERNES, M. 1894., Der Castellier San Martino di
mostra, Trieste, 153-157.
Torre, MAG 24, Wien, 27-29.
POGATSCHNIG, A. 1910., Parenzo dalle origini fino
KUČAR, V. 1979., Prahistorijska nekropola Beram, HA
all’imperatore Giustiniano, AMSI XXVI, Parenzo, 1-79.
10/1, Pula, 85-131.
SUIĆ, M. 2003., Antički grad na istočnom Jadranu,
MARCHESETTI, C. 1903., I castellieri preistorici di
Zagreb.
Trieste e della regione Giulia, Trieste.
ŠONJE, A. 1966., Prethistorijski nalazi poslije II svjet-
MIHOVILIĆ, K. 1972., Gradina iznad Limskog kanala,
skog rata u Poreštini, JZ VI, 295-331.
HA III/2, Pula, 5-67.
ŠONJE, A. 1991., Putevi i komunikacije u prethistoriji
MIHOVILIĆ, K. 1987., Poreština u kontekstu željeznog
i antici na području Poreštine i njihov odnos prema
doba Istre i susjednih kulturnih skupina, Zbornik
ostalim prometnim vezama u Istri, Poreč.
Poreštine 2, Poreč, 41-44.
ULJANČIĆ-VEKIĆ, E. 2004., Porečki gradski muzej
MIHOVILIĆ, K. 1991., Nalazi prethistorijskih ostava na
za umjetnost i povijest (1926.-1945.): druga razvojna
području Istre, AV 42, 207-213.
faza porečke muzejske institucije – Civico museo
MIHOVILIĆ, K. 1991.a, L’Istria dal IV al I secolo a.C., d’arte e storia (1926-1945): la seconda fase di sviluppo
Antichità Altoadriatiche XXXVII, 157-164. dell’istituzione museale parentina, katalog izložbe/
MIHOVILIĆ, K. 1995., Školjić (Funtana) i tragovi catalogo della mostra, Poreč.
prapovijesnih obalnih i otočnih lokaliteta Istre, HA 26,
28-57.
MIHOVILIĆ, K. – HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. 1999.,
Monkodonja – utvrđeno protourbano naselje starijeg
i srednjeg brončanog doba kod Rovinja u Istri, HA 28,
Pula, 37-106.
MIHOVILIĆ, K. 2001., Nesactium, MK 11, Pula.
MIHOVILIĆ, K. – HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. –
MATOŠEVIĆ, D. – BECKER, C. 2002., Rovinj prije
Rima – Rovigno prima dei Romani – Rovinj vor den
Römern, Kiel.
MIHOVILIĆ, K. – HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. 2005.,
Moncodogno. Scavi recenti e prospettive future, Carlo
Marchesetti e i Castellieri 1903-2003, Fonti e Studi per
la Storia della Venezia Giulia, Studi, vol. IX, Trieste, 389-
408.
MIHOVILIĆ, K. – HÄNSEL, B. – TERŽAN, B. 2008.,
Rezultati 10-godišnjeg istraživanja Monkodonje, Zbornik I.
Porečki susret arheologa – rezultati s posljednjih istraživanja
na području Istre, Poreč, 17-24.
MIRACLE, T. P. – FORENBAHER, S. 2006., Prehistoric
 MALA BIBLIOTEK A
IMPRESSUM
ZAVIČAJNOG MUZEJA POREŠTINE
KNJIGA 16

Nakladnik Zavičajni muzej Poreštine – Museo del territorio parentino

Za nakladnika Elena Uljančić-Vekić
Autor kataloga i koncepcije izložbe Davor Munda
Stručni suradnik Kristina Mihovilić
Restauracija predmeta Konzervatorsko-restauratorska radionica Arheološkog muzeja Istre u Puli
Lektura teksta na hrvatskom Jasna Perković Milosavljević
Prijevod sažetka na talijanskom Elis Barbalich-Geromella
Lektura sažetka na talijanskom Nelida Milani Kruljac
Prijevod sažetka na engleskom Danijela Bilić Rojnić
Korektura Eda Vlahov
Glavni autor fotografija Renco Kosinožić
Fotografije i crtež Davor Munda, Marina Orlić
Grafičko oblikovanje i realizacija Studio Sonda
Tisak Intergrafika, Zagreb
Naklada 500
Tehnički postav Dario Matejčić, Amir Kurtić
Financijski pokrovitelji
Projekt INTERREG III A – B.A.R.C.A nell’Adrias Kolpos
Istarska županija – Regione istriana
Grad Poreč

Fotografije iz ove publikacije smiju se reproducirati i koristiti samo uz pisano dopuštenje vlasnika.
ISBN 978-953-55355-1-5
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Sveučilišna knjižnica u Puli
UDK 903.4(497.5-37 Poreč)(064)
MUNDA, Davor
Gradine prije grada / <autor kataloga Davor Munda; glavni
autor fotografija Renco Kosinožić>. - Poreč: Zavičajni muzej
Poreštine = Museo del territorio parentino, 2009. - (Mala
biblioteka Zavičajnog muzeja Poreštine ; knj. 16)
Bibliografija ; Bibliografske bilješke uz
tekst. - Sažetak na tal. i na engl. jeziku.
ISBN 978-953-55355-1-5
I. Gradine -- Poreština -- Prapovijest
121130024
 125
ISBN 978-953-55355-1-5