Teorijsko problematiziranje krize, prije svega tradicionalne, crkveno artikulirane religije, dakle religije

u gotovo svim oblicima i sadržajima, u kojima je ranije stoljećima dominirala, susreće se po prvi put u
značajnijoj formi tijekom pedesetih i šezdesetih godina ovog stoljeća. Prvo su rezultati jednog
sociološkog istraživanja iz Oxforda uputili na dosta ravnodušan odnos ispitanika prema religiji uopće,
a ponaosob prema prakticiranju. Na isti problem ukazuje i talijanski sociology S Acquavive u svojoj
studiji ‘’Zalaz svetog u industrijskoj civilizaciji’’ iz 1961. godine. On konstatira simptome krize religije,
doživljavajući to kao ‘’dugu noć, tminu koju vidimo, ali ne razumijemo njen kraj’’. Krajem šezdesetih
godina to je kao problem identificirao i katolički časopis ‘’Civilta Cattolica’’ (Katolička civilizacije)
tvrdnjom da je ‘’činjenica koju svi možemo konstatirati, da u današnjem svijetu postoji zalaz svetog,
te da je na djelu širok i dubok process desakralizacije i sekularizacije’’. Na svojevrsnu krizu upućuje i
Srđan Vrcan ispitujući vezanost ljudi za religiju i crkvu u Hrvatskoj. On precizira: ‘’Promjene u
religijskoj situaciji na istraživanom području daju pravo da se govori o stanovitoj problematizaciji
prisutnosti religije i srkve na grupnoj i osobnoj razini društvenog, te čak i o stanovitoj krizi
tradicionalne religije i crkve’’. I to i neki drugi pokazatelji (pojava nekih religijskih gibanja i sekti,
radikalno opadanje broja vjerskih službenika i uopće zanimanja za svećeničke pozive, opadanje
interesa za dominikalnu praksu, naročito unutar mlađe generacije itd.) utjecali su na to da mnogi
sociolozi, u drugoj polovici šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina ovoga stoljeća, počinju govoriti
o sekularizaciji kao procesu koji zahvaća zapadno industrijsko društvo i Španjolske do Velike Britanije
i švedske, od SAD do Australije. Neki od tih sociologa, govoreći o sekularizaciji kao značajci isključivo
savremenih industrijskih društava, polaze od tvrdnje da su predindustrijska društva bila više
integrirana, da su ljudi u njima posjedovali jedan jedini životni svijet, raspolagali jednom jedinom
realnošću, zbog čega su bili i istinski religiozni. Za razliku od tih tradicionalnih, savremena industrijska
društva više su izdiferencirana, zbog čega se, umjesto jednog nameće više životnih svjetova, umjesto
jedne nudi se više realnosti, a sve to nužno vodi sekularizaciji. U tom pravcu ide i Vrcanovo
promišljanje ishodišta odvajanja ljudi od religije i crkve, te slabljenje njihove vezanosti za religiju i
crkvu u Hrvatskoj sedamdesetih godina ovoga stoljeća. On, naime, apostrofira tri takva ishodišta: 
promjene koje “objektivno suzuju prostore još uvijekprisutnog svijeta agrarnog, ruralnog i
tradicionalnog društva”. Pri tome posebno naglašava značenje deagrarizacije i deruralizacije, te
industrijalizacije, te industrijalizacije i urbanizacije kao činitelja koji sami po sebi stvaraju stanovite
teškoće i krizna stanja za tradicionalnu religiju,  izravni i neizravni utjecaj “središnjih institucija i
struktura postojećeg društvenog sistema koje su radikalno posvjetovljenje.”, i  podizanje “prosječne
obrazovne razine populacije te nagrizanje tradicionalnog mentaliteta koje očito stvara teškoće za
održanje i obnavljanje tradicionalne religije”