corry

Richard Preston

VRUĆA ZONA
PRVI DIO:

SJENA MOUNT ELGONA

Nešto u šumi
NOVA GODINA 1980.

Charles Monet bio je samotnjak. Taj Francuz živio je u malom, drvenom bungalovu na
plantaži šećerane Nzoia u zapadnoj Keniji. Posjedi šećerane prostiru se uz rijeku Nzoiu,
podno Mount Elgona, ogromnog ugaslog vulkana što se blizu ruba doline Rift uzdiže do
visine od četiri tisuće trista metara.

O Monetovoj se prošlosti ne zna mnogo. Kao i kod mnogih drugih iseljenika koji na
kraju završe u Africi, nije sasvim jasno što ga je dovelo onamo. Možda je u domovini zapao u
nevolje, a možda ga je Keniji privukla samo njezina ljepota. Kao samouki prirodoslovac, bio
je oduševljen pticama i drugim životinjama, no ne i ljudskom vrstom. U pedesetšestoj godini,
srednje visine i stasa, meke i ravne smeđe kose, još je bio naočit. Činilo se da je jedini bliži
kontakt ostvarivao sa ženama iz gradića podno planine, no ni one se nisu mogle sjetiti
ničega posebnog u vezi s njim što bi možda pomoglo liječnicima koji su poslije došli istražiti
njegovu smrt. Radio je na održavanju strojeva za navodnjavanje polja šećerne trske i kažu
da je provodio veći dio dana u kućici crpilišta za vodu uz rijeku Nzoiu, kao da mu je
promatranje rada strojeva pričinjalo posebno zadovoljstvo.

U slučajevima poput njegovog često je vrlo teško razabrati detalje. Liječnici se sjećaju
kliničkih simptoma, jer ih onaj tko je vidio učinke virusa biosigurnosne razine 4 na ljudskom
biću ne može nikada zaboraviti, no ti se učinci nagomilavaju jedan na drugi sve dok u
potpunosti ne unište osobu. Slučaj Charlesa Moneta se u hladnoj geometriji kliničkih
podataka pojavljuje s bljeskovima toliko zadivljujućeg i uznemirujućeg užasa da pred njima
moramo ustuknuti i zakriliti oči, kao da gledamo u neko nepoznato, jarko sunce.

Monet je stigao u Keniju 1979. godine, otprilike u isto vrijeme kada se virus humane
imunodeficijencije, poznatiji kao HIV ili uzročnik AIDS-a, definitivno probio iz prašuma

1

  

središnje Afrike i započeo svoju dugu, smrtonosnu sjetvu kroz ljudsku vrstu. AIDS se već
tada poput zlokobne sjene nadvio nad pučanstvom svijeta, iako još nitko nije znao da postoji.
Tiho se rasprostirao uzduž kinšaske autoceste, transkontinentalne prometnice koja se
proteže od istočnog do zapadnog dijela Afrike, te prolazi uz obalu jezera Viktorija, podno
Mount Elgona.

HIV je visokosmrtonosan, ali ne i toliko zarazan, uzročnik biosigurnosne razine 2. Ne

prelazi lako s jednog čovjeka na drugog, a osim toga, ne prenosi se zrakom. Pri rukovanju
krvlju zaraženom HlV-om nije potrebno nositi bioskafander.

Monet bi radnim danom dosta radio na vodenoj pumpi, a vikendom obilazio šume uz
šećeranu. Ponio bi hranu, prosuo je, te gledao ptice i ostale životinje kako je jedu. Znao bi
satima nepomično sjediti i promatrati odredenu životinju. Ljudi koji su ga poznavali sjećaju se
njegove privrženosti divljim majmunima i posebnog odnosa koji je izgradio s njima. Navodno
su mu majmuni jeli iz ruke.

Uvečer bi se povukao u bungalov. Imao je kućnu pomoćnicu, ženu po imenu Johnnie,

koja mu je pospremala i kuhala. Učio se raspoznavanju različitih vrsta afričkih ptica i
provodio je dosta vremena promatrajući koloniju ptica-tkalaca na stablu blizu svoje kuće,
posebno se usredotočivši na njihovu gradnju i održavanje specifičnih, vrećastih gnijezda.
Negdje je oko Božića, kažu, donio kući bolesnu pticu i ondje je njegovao dok nije uginula —
možda na njegovim rukama. Nije sigurno o kakvoj se ptici radilo, ali je moguće da je uginula
od virusa razine 4, no to nitko ne zna.

Sprijateljio se i s jednom vranom. Takvu, crno-bijelu vranu, u Africi ljudi često drže kao
kućnog ljubimca, a ova je bila simpatična, inteligentna ptica, koja je često sjedila na krovu
njegovog bungalova, dočekujući ga kad je dolazio s posla i ispraćajući kad je odlazio. Kad bi
ogladnjela, sletjela bi na verandu i ušetala u kuću, gdje bi je Monet nahranio mrvicama i
ostacima vlastitog obroka.

Svakog je jutra pješačio dvije milje kroz polja šećerne trske. Te su godine za vrijeme
božićnih blagdana radnici spaljivali polja, tako da su bila sparušena i crna. Kroz pusta je
polja, dvadeset i pet milja prema sjeveru, pucao vidik na Mount Elgon. Lik planine odražavao
je stalne promjene vremenskih prilika, sjene, kišu i sunce — raskoš afričkog svjetla.

U zoru je Mount Elgon izgledao kao hrpa sivih obronaka čija podnožja nestaju u
izmaglici, uzdižući se do dva vrhunca na bridu urušena stošca — grotla nekad aktivnog
vulkana. S izlaskom sunca, planina je poprimala srebrnasto-zelenu boju prašume koja je
prekriva, no kako se ono kretalo prema zenitu, pojavili bi se oblaci i zastrli je, učinivši je
gotovo nevidljivom. O zalasku sunca oblaci bi se zgusnuli i pretvorili u olujnu kapu oblika
nakovnja koja je bljeskala tihim munjama. Pri dnu, ti bi oblaci poprimili ugljenocrnu boju, a
njihovi bi vrhovi, raspršeni vjetrom, isijavali mutnonarančasto, osvijetljeni zalazećim suncem.
Nebo bi nad njima bilo tamnoplavo i slabašno osvijetljeno rijetkim tropskim zvijezdama.

U gradu Eldoretu, jugoistočno od planine, gdje siromašni mještani žive u straćarama

sklepanim od drva i metala, Monet je imao nekoliko bližih prijateljica. Davao im je novac, a
one su ga zauzvrat zahvalno voljele. Pred božićne je praznike naumio otići logorovati na
Mount Elgon, te je na izlet pozvao jednu od njih. Nitko se ne sjeća njezina imena.

2

  

Krenuvši na izlet, vozili su se Land Roverom uz dugu i ravnu crvenu zemljanu cestu,
koja vodi do Endebeške klisure, velike stršeće litice na istočnoj strani vulkana. Kotačima su
na putu sabijali crvenu zemlju, zapravo vulkansku prašinu boje sasušene krvi. Uspeli su se
uz niže obronke, pokraj kukuruzišta, plantaža kave i pašnjaka, te starih engleskih kolonijalnih
farmi u ruševinama, skrivenih iza drvoreda plavoga gumovca. S usponom je zrak postao
svježiji i zasićen lepetom orlova što izlijeću iz gnijezda na cedrovima.

Mount Elgon ne posjećuje mnogo turista pa je njihovo vozilo vjerojatno bilo jedino na
putu, iako su se zacijelo mimoišli s mnogo pješaka - seljaka koji se bave zemljoradnjom u
nižim dijelovima planine. Približili su se opustošenom vanjskom rubu Mount Elgona,
prolazeći pokraj rijetkih oaza drveća i kolibe »Mount Elgon« - engleskog konačišta
sagrađenog početkom stoljeća, sada zapuštenog kućerka s napuklim zidovima i žbukom koja
se ljušti pod naletima kiše te na žaru tropskoga sunca.

Mount Elgon se prostire preko granice Kenije s Ugandom, a nije daleko ni od Sudana.
Ta planina je biološka oaza prašume u središnjoj Africi - osamdeset kilometara širok, izoliran
svijet koji se uzdiže nad suhim ravnicama, a prekriven je drvećem, bambusom i planinskom
makijom. Doimlje se poput okruglog kralješka u hrptu Afrike. Sam vulkan izrastao je prije
sedam do deset milijuna godina, kada je erupcijama i eksplozijama vulkanske prašine
učestalo uništavao šume na svojim obroncima sve dok nije dostigao začudnu visinu. Moguće
je da je Mount Elgon prije ugasnuća i erozije bio najviša planina u Africi, viša i od
Kilimandžara. Danas je, doduše, niža od njega, ali je i dalje najšira planina na kontinentu. Pri
izlasku sunca, njegova sjena zastire veliko područje na zapadu, duboko u Ugandi, dok pri
zalasku zasjenjuje dio kenijskih polja na istoku. Unutar tih sjena nalazi se mnogo sela i
gradova, nastanjenih raznim plemenima, uključujući elgonske Masae, pastirski narod koji se
sa sjevera doselio prije nekoliko stoljeća, kako bi uz planinu uzgajao stoku. Niža područja
planine obiluju kišama, pa je u njima zrak prohladan i svjež cijele godine, a vulkansko tlo
omogućava bogate žetve kukuruza. Sela u tim područjima tvore prsten ljudskih nastambi oko
vulkana, prsten koji se steže oko rubova prašume na planini i djeluje poput uzda koje
pokušavaju ukrotiti njihova divlja staništa. Šume se tu prorjeđuju, drvo se siječe za ogrjev ili
se raskrčuje za pašnjake, a prvotni stanari prašume - slonovi — pomalo izumiru.

Manji je dio Mont Elgona nacionalni park. Pa su se na svojem putu Monet i njegova
pratilja zaustavili kraj ulaznih vrata u rezervat i platili ulaznice. Obično se u blizini tih vrata
mota jedan majmun — najvjerojatnije babun - tražeći hranu od posjetitelja. Monet ga je
namamio bananom, pa je životinja sjela na njegovo rame i ondje ju stala žvakati. Njegova se
prijateljica najprije smijala, no onda su se oboje umirili i pažljivo promatrali kako majmun
jede. Potom su se odvezli više u planinu, te podigli šator na proplanku vlažne zelene trave
rasprostrte oko planinskog potoka. Potok je bio čudne, mliječne boje, pomiješane s
vulkanskom prašinom, a tekao je iz šume. Trava je bila niska i prošarana izmetom, što je
značilo da su je često radi ispaše posjećivali planinski bizoni.

Nad njihovim se malim logorom uzdizala elgonska šuma; čvornate su se afričke

masline nadvijale nad njih poput mreže istočkane crnim, za ljude otrovnim maslinama. S
drveća su dopirali zvukovi majmunske trke za hranom, zujanje kukaca, te povremeni
mrmljajući majmunski zov. S vremena bi na vrijeme jedan od tih majmuna colobus sišao sa
svoje grane i rastrčao se po livadi oko šatora, promatrajući ih svojim pametnim, živahnim

3

  

pogledom. Jata maslinskih golubova su na mahove polijetala s drveća, krećući se

nevjerojatnom brzinom u niskom luku, kako bi izbjegli napadima sokola, koji ih vreba i razdire
u letu.

Šumom su prevladavala stabla kamfora, afričkog cedra i crvenog smradnog drva, a

ponegdje bi se, poput tamnozelenog baldahina, nad svim krošnjama nadvio gljivasti oblak
lišća. Te velebne krošnje pripadaju stablu podokarpusa, iz roda najvećeg afričkog drveta —
velikoga gotovo kao kalifornijske sekvoje. Šumama su lutale tisuće slonova, proizvodeći
pucketajuće zvukove dok su gulile koru s drveća i lomile njihove grane.

U poslijepodnevnim je satima kišilo, kao što to obično biva na Mount Elgonu, pa su se

Monet i pratilja mu povukli u šator, gdje su vjerojatno vodili ljubav uz bubnjanje olujnih kapi
po šatorskom platnu. S dolaskom je noći kiša jenjala, pa su izašli i pripremili večeru na vatri
pred šatorom. Možda su u silvestarskoj noći otvorili bocu šampanjca i nazdravili. U tih su se
nekoliko sati oblaci razišli i Mount Elgon je u tami izronio poput goleme sjene ispod Mliječnog
Puta. Lako je zamisliti Moneta kako točno u ponoć stoji na livadi i gleda zvijezde, zabačene
glave i poljuljane ravnoteže od popijenog šampanjca.

U hladno, novogodišnje jutro, netom poslije doručka, odvezli su se blatnim putem

uzbrdo te se zaustavili u maloj udolini podno špilje Kitum. Probijajući se kroz grmlje i šikaru
te gazeći slonovskim stazama, vrludali su uz korito potočića, koje ih je vodilo kroz divlje
maslinike i livade. Cijelo su vrijeme pazili da ne naiđu na vrlo opasnog planinskog bizona.

Povrh udoline konačno su ugledali ulaz u špilju, preko kojeg se u slapovima slijeva
potok. Slonovski tragovi sa svih se strana tu sastaju i vode prema unutrašnjosti špilje. Proveli
su tu čitav dan. Vjerojatno je kišilo, pa su satima sjedili na ulazu, dok ih je potok poput
koprene skrivao od ostatka svijeta. Sjedili su i promatrali udolinu, očekujući dolazak slonova,
a u njihovoj su blizini, niz kamene oblutke koji okružuju ulaz u špilju, trčkarali špiljari —
dlakave životinje slične sviscima. Slonove pak nisu dočekali.

Noću stada slonova ulaze u Kitumsku špilju kako bi zadovoljila potrebu za solima i
mineralima. Naime, u ravnicama je sol lako naći u suhoj zemlji ili isušenim barama, no u
prašumi je ona rijetka i dragocjena. Špilja je dovoljno velika za sedamdesetak slonova, koliko
ih se obično i zavuče u nju, te ondje stojećki drijema ili kljovama ruje stijene. Te velike
životinje žvaču i gutaju kamenje koje uspiju odlomiti ili izdupsti iz stijena, pa je njihov izmet,
razasut po špilji, prepun smrvljenog kamenja.

Opremljen baterijskim svjetiljkama, Monet je sa svojom pratiljom krenuo dublje u špilju,

kako bi pomnije istražio njenu unutrašnjost. Ulaz špilje golema je dvorana širine 50 metara, a
dalje prema unutrašnjosti prostor se još više širi. Tlo je u tom dijelu špilje prekriveno
sasušenim slonovskim izmetom, koji se pri dodiru raspršuje poput prašine na neasfaltiranoj
cesti. Dok su Monet i njegova prijateljica prelazili platformu, njihovi su koraci ispunili zrak
sitnim prahom. Što su dalje odlazili, svjetlo je s ulaza sve više blijedjelo, a put postajao
strmiji, vodeći ih uz red stubastih stijena prelivenih zelenkastom sluzi. Ta je sluz šišmišji
guano, probavljeno bilje koje izlučuju šišmiši sa svoda špilje.

Šišmiši su prestrašeno izletjeli iz svojih rupa i zalepetali kroz snopove njihovih

baterijskih svjetiljki, glasno skičeći. Svjetiljke su ih dodatno uznemirile, a njihovo je vrištanje

4

  

iz udubina na stijenama izvuklo i druge pripadnike jata. Stotine je crvenih očiju prekrilo svod
špilje, zureći u dvoje istraživača, a zvukovi šišmišjeg leta i glasanja koje je zvučalo poput
škripe zahrđalih vrata odjekivali su čitavom špiljom. Monet je s pratiljom požurio dalje od
prestrašenih životinja.

Nakon kraćeg hoda došli su do najveće ljepote Kitumske špilje — okamenjene

prašume. Fosilizirani panjevi koji vire iz stijena, vise sa svoda, strše iz tla, pomiješani s
prizorom okamenjenog afričkog, listopadnog i zimzelenog drveća rezultat su negdašnje
burne vulkanske aktivnosti Mount Elgona. Prije otprilike sedam milijima godina pepeo iz
erupcije pokopao je prašumu, uslijed čega se drveće okamenilo, dok su se mnogi panjevi
vremenom pretvorili u opal i lidijski kamen. U okamenjenoj su ki-tumskoj prašumi panjevi
okruženi kristalima - bijelim mineralnim iglama koje izrastaju iz kamena. Vrhovi kristala, oštri
poput skalpela, presijavali su se pod zrakama svjetiljki.

Zadivljen, Monet se zasigurno sa svojom prijateljicom malo dulje zadržao u tom dijelu
špilje, razgledavajući okamine. Je li pri razgledavanju prelazio rukom preko kristala i ubo se
na vrh jednog od njih?

Osim drveća, naišli su i na fosilizirane kosti — kosti krokodila, predaka vodenih konja i
slonova. Na stijenama špilje lelujale su mreže u kojima pauci proždiru kukce i noćne leptire.

Došli su do blage izbočine u tlu, iza koje se dvorana špilje ponovo širi, ovaj put do
devedeset metara, što je šire od nogometnog igrališta. Pronašli su i jednu usjeklinu u tlu, te
svjetiljkom obasjali njezino dno. Na njemu je ležalo nešto čudno — gomila sivosmedkaste
mase. Bila su to mumificirana trupla mladih slonova. Naime, kad slonovi noću lutaju špiljom,
pri orijentaciji se koriste osjetilom dodira, vrhom surle ispitujući sigurnost tla pred sobom. No
mladi slonovi katkad nesretno završe na dnu dubokih pukotina.

Krenuli su dalje prema unutrašnjosti, sada se spuštajući niz strminu, sve dok nisu došli
do stijene koja kao potporanj podržava čitav svod dvorane. Vidjevši da je izbrazdana i
izdubljena slonovskim kljovama, zaključili su da bi se, ako slonovi tako nastave, jednom
mogla urušiti i za sobom povući čitavu špilju. U najdubljem su kutu špilje pronašli još jedan
takav potporanj, no taj je već doista bio slomljen. Gotovo čitav je bio prekriven šišmišima, koji
su ga zagušili svojom sluzavom izlučevinom. Ta se izlučevina razlikovala od zelene sluzi
koju izlučuju šišmiši pri samom izlazu iz špilje. Bila je boje tamne smole — ti šišmiši jedu
kukce. Je li Monet uronio ruku u smolu?

Monetova je pratilja nakon ovog izleta nestala i nekoliko joj godina nije bilo ni traga.
No, tada se neočekivano pojavila u jednom baru u Mombasi, gdje je radila kao prostitutka.
Kenijski liječnik koji je istraživao Monetovu smrt slučajno je svratio onamo na pivo te se
upustio u neobavezni razgovor s njom, tijekom kojeg je spomenuo Monetovo ime. Zapanjeno
je slušao dok je izgovarala: »Znam za to. Ja sam iz zapadne Kenije. Žena koja je bila na
izletu s Charlesom Monetom sam ja.« Isprva joj nije vjerovao, no kad je iz rukava počela
sipati pojedinosti, shvatio je da govori istinu. Nakon tog je susreta ponovo nestala na ulicama
Mombase, gdje je do danas već vjerojatno umrla od AIDS-a.

Charles Monet se nakon izleta vratio na posao u crpilištu šećerane. Svakog je dana
pješačio na posao preko spaljenih polja trske, nedvojbeno se diveći pogledu na Mount Elgon.

5

  

Kada bi planinu zastrli oblaci, možda je osjećao kako ga vuku poput gravitacije nekog
nevidljivog planeta. Istodobno, u njegovu se tijelu nešto umnožavalo. Živo se biće poput
parazita naselilo u tijelu Charlesa Moneta i stvaralo svoje kopije.

Glavobolja je počela sasvim tipično, sedmog dana nakon prvog doticaja s uzročnikom.
Dana 8.siječnja 1980. Monet je osjetio pulsirajuću bol u predjelu iza očnih jabučica. Odlučio
je izostati s posla i preležati dan kod kuće. No glavobolja se pogoršavala. Boljele su ga oči, a
zatim i sljepoočnice; činilo se kao da mu bol kruži cijelom glavom. Njegova stalna kućna
pomoćnica Johnnie još je uvijek bila na božičnom dopustu, ali je u kući boravila njezina
zamjena. Pokušavala ga je njegovati, ali nije znala što činiti.

Trećeg dana nakon početka glavobolje uhvatila ga je vrtoglavica, groznica i strašna

mučnina s povraćanjem koje se na kraju pretvorilo tek u silovito, ali suho preokretanje
želuca. Istodobno je postao i čudno bezvoljan, lice mu je izgubilo svaku živost, te se
preobrazilo u bezizražajnu masku s nepomičnim i izbuljenim očima. Vjeđe su mu bile lagano
spuštene, što mu je davalo vrlo čudan izgled čovjeka s istovremeno izbuljenim i
poluzatvorenim očima. Bjeloočnice, gotovo smrznute u svojim dupljama, pocrvenjele su, a
lice mu požutjelo, na mjestima se osuvši svijetlocrvenim, zvjezdolikim žilicama. Doimljući se
poput zombija, svojim je izgledom ozbiljno plašio privremenu sluškinju, koja nije nikako
mogla shvatiti promjenu što je zahvatila njezina poslodavca. Izmijenilo mu se i ponašanje.
Postao je neraspoložen, mrzovoljan i razdražljiv, a čak ga je i pamćenje izdavalo. No nije se
moglo reći da je u bunilu. Suvislo je odgovarao na pitanja, no činilo se kao da ne zna gdje je.

Kad su Monetovi kolege primijetili njegov izostanak s posla, zapitali su se što se

dogada te se zaputili u posjet njegovu bungalovu. Na krovu ih je dočekala crno-bijela vrana,
pomno prateći njihovo kretanje prema ulazu. Vidjevši Moneta, shvatili su da svakako mora u
bolnicu. Tada mu je već bilo jako loše i nikako nije mogao voziti, pa ga je jedan kolega autom
prebacio do privatne bolnice u gradu Kisumu, na obali Viktorijinog jezera. Tamošnji su ga
liječnici pregledali, no nisu uspjeli objasniti uzrok neobičnih promjena na njegovim očima, licu
i umu. Misleći da se radi o nekoj vrsti bakterijske infekcije, dali su mu injekciju antibiotika, no
to nije imalo nikakvog učinka na simptome.

Uputili su ga u bolnicu Nairobi, najbolju privatnu bolnicu u istočnoj Africi. Telefonske

veze nisu najbolje funkcionirale i nije se činilo nužnim da se tamošnje liječnike obavijesti o
Monetovom dolasku, a osim toga, pacijent je još relativno normalno hodao, tako da su ga
ukrcali u taksi pred bolnicom te ga poslali na aerodrom. Nekoliko sati potom Monet je bio u
avionu Kenya Airwaysa.

Visokoinfektivni prašumski virus u stanju je preživjeti bilo koje putovanje od dvadeset i

četiri sata, što znači da može dospjeti do bilo kojeg grada na kugli zemaljskoj. Svi gradovi
svijeta povezani su mrežom zrakoplovnih linija. Kad virus ude u mrežu, može se pojaviti bilo
gdje za samo jedan dan — u Parizu, Tokiju, New Yorku, Los Angelesu — kamo god ga
zrakoplov preveze. Charles Monet i prašumski organizam koji se razmnožavao u njegovom
tijelu toga su dana ušli u mrežu.

Zrakoplov kojim se Monet vozio do Nairobija bio je klipni »Friendship Fokker« —

lokalni zrakoplov s trideset i pet sjedećih mjesta. Poletio je preko plavog i ljeskajućeg
Viktorijinog jezera na čijoj su se površini poput mrljica razaznavali ribarski kanui od

6

  

izdubljena drveta. Zaokrećući prema istoku, letjelica se uspinjala uza zelene brežuljke
prekrivene plantažama čaja i malim farmama. Kao što to obično biva na afričkim lokalnim
linijama, i ovaj je zrakoplov bio prepun. Plovio je ponad šuma i raštrkanih naseobina s
kućercima limenog krova. No, u jednom je trenutku tlo pod njim potonulo, pretapajući se iz
zelene boje šuma u smeđu boju istočnog dijela doline Rift. Putnici su se u zrakoplovu
znatiželjno prilijepili uz prozore, promatrajući mjesto s kojeg je potekao prvi čovjek. Među
dolinskim su se šikarjem razabirale udaljenošću smanjene straćare, dok su na tlu, obasjani
suncem, svjetlucali tragovi stoke. Motori su zavijali, a zrakoplov je ušao u područje
prekriveno oblacima, lagano se tresući i ljuljajući. Monetu je pozlilo.

Sjedala u takvim zrakoplovima uska su i zbijena jedno do drugoga, tako da je

nemoguće propustiti što se događa u putničkoj kabini. Unutrašnjost je aviona čvrsto
zatvorena, a zrak se miješa ventilatorima, tako da se svaki miris s jednog kraja letjelice vrlo
brzo osjeća i na suprotnom. U takvoj je situaciji nemoguće ignorirati bolesnog čovjeka poput
Moneta. Dok se savija u sjedalu, svi primjećuju da nešto nije u redu, no ne mogu točno
odrediti što.

Ustima je prinio vrećicu za povraćanje, kašlje i izbacuje nešto iz usta. Vrećica se puni.
Osvrće se oko sebe, a na usnama mu je nešto vlažno i crveno, pomiješano s crnim
mrvicama, sličnim ostacima samljevene kave. Oči su mu boje rubina, a lice bezlična maska
puna modrica. Crvene mrlje, koje su se prije nekoliko dana pojavile kao zvjezdolike žilice,
sada su se proširile i spojile u velike ljubičaste sjene. Monetovo je lice sada plavo-crno,
ovješenih mišića i raspadajućeg vezivnog tkiva, tako da izgleda kao da se odvaja od kostiju
lubanje. Otvara usta, naginje se nad vrećicu i beskrajno dugo povraća, iako je već odavno
trebao isprazniti želudac.

Tvar kojom Monet puni vrećicu pod svojim usnicama poznata je kao vomito negro ili
crna bljuvotima. Ta tekućina zapravo je dvobojna — crna i crvena; sastoji se od ugrušaka
krvi boje katrana, pomiješanih sa svježom, arterijskom krvlju. To je obilno krvarenje iz želuca,
koje smrdi poput klaonice i prepuno je čestica virusa. Ta bi tekućina nasmrt preplašila čak i
vojne stručnjake za biohazarde. Njezin je vonj ispunio putničku kabinu malenog zrakoplova.
Vrećica za povraćanje je prepuna, pa je Monet zatvara. Sadržaj se u njoj bućka, a papirnate
membrane smekšavaju, prijeteći pucanjem i razlijevanjem. Monet predaje vrećicu zabrinutoj
stjuardesi.

Kada se visokozarazni virus umnožava u tijelu svoje žrtve, njegovim česticama bivaju
zahvaćeni svi dijelovi organizma — od mozga do kože. Vojni stručnjaci za biohazarde to
nazivaju »ekstremnim umnožavanjem«, a taj proces se potpuno razlikuje od umnožavanja
običnog virusa, primjerice gripe. Pri ekstremnom umnožavanju samo jedna kap krvi
zaraženog može u sebi sadržavati milijune virusnih čestica. Drugim riječima, žrtva je
zaposjednuta mikroorganizmom koji je pokušava pretvoriti u sebe. Budući da ta preobrazba
ne uspijeva u potpunosti, njezin je krajnji rezultat hrpa rastočena mesa prepunog virusa —
neka vrst genetske pogreške. Na redovnoj liniji za Nairobi u Monetovom je tijelu došlo do
ekstremnog umnožavanja, a njezin je glavni simptom »crna bljuvotina«.

Riješivši se vrećice prepune kužnog sadržaja, Monet u sjedalu zauzima ukočeni

položaj, kao da bi i najmanji pokret u njemu izazvao bolno razdiranje. U tom se trenutku
njegova krv zgrušava, puneći mu žile ugrušcima koji zastaju u svim organima. Jetra, bubrezi,

7

  

pluća, ruke, stopala i glava ispunjene su ugrušcima, što znači da mu čitavo tijelo doživljava
embolije, udare i kapi. Najveći dio ugrušaka mu se skuplja u crijevnim mišićima, tako da
dolazi do zastoja cirkulacije u donjem probavnom traktu. Crijevni mišići odumiru i probavni
trakt otkazuje. Čini se kao da Monet više ne osjeća bol, jer ugrušci u mozgu sprečavaju
normalan protok krvi. U oštećenju mozga nestaju svi tragovi osobnosti Charlesa Moneta. Ta
se faza djelovanja virusa naziva depersonalizacijom: od žrtvine osobnosti ostaju samo
automatske i podsvjesne funkcije. Djelići mozga se rastaču, pri čemu se najprije uništavaju
više funkcije svijesti, dok se dublji dijelovi mozga održavaju dulje (mozak naših evolucijskih
predaka ili »mozak gmaza«). Moglo bi se reći da u ovom trenutku, na zrakoplovnoj liniji za
Nairobi, u Monetu umire njegovo ja, dok id u njemu i dalje živi.

Uslijed silovitih napada povraćanja pukle su mu krvne žilice u nosu, te počinje krvariti
iz obje nosnice. Svijetla arterijska krv bez ugrušaka slijeva mu se niz bradu bez prestanka.
Stjuardesa mu daje papirnate maramice, kojima on pritišće nos, no krv ne prestaje teći i
maramice su uskoro natopljene njome i potpuno beskorisne.

Kad putujete zrakoplovom i čovjeku koji sjedi pored vas pozli, vjerojatno ga ne želite
gnjaviti suvišnim pitanjima. Uvjeravate sami sebe da će mu uskoro biti bolje. Možda ne
podnosi vožnju avionom tako dobro kao većina. Pati od putne groznice, jadnik, a i nije tako
neobično da ljudima u zrakoplovu prokrvari nos, uz sav taj rijedak i suh zrak ... ipak,
sramežljivo ga pitate možete li mu ikako pomoći. Ne odgovara vam ili mumlja nešto čemu ne
možete razabrati značenje, pa se pokušavate praviti kao da se ništa ne događa. No, let traje
čitavu vječnost... Kod žrtava ove vrste virusa dolazi do promjena u ponašanju koje ih čine
nesposobnima za bilo kakav odgovor. Ljudi koje je virus napao postaju neprijateljski
raspoloženi i ne žele da ih se dotiče niti žele govoriti, pa na pitanja odgovaraju gunđanjem ili
jednosložnim riječima, kao da im je svako sjećanje na složeniji oblik komunikacije izbrisano
iz pamćenja. Na tom stupnju žrtve se još mogu sjetiti svog imena, ali ne i dana u tjednu, niti
bilo čega što im se dogodilo.

Letjelica počinje ponirati kroz oblake, prateći liniju doline Rift, a Monet se naslanja na
sjedalo, te se čini kao da spava... Neki se putnici čak pitaju nije li možda mrtav, ali ubrzo
postaje jasno da nije. Miče se. Otvara svoje crvene oči i polako pogledom kruži oko sebe.

Kasno je poslijepodne i sunce se spušta prema brdima na zapadnoj strani doline,

raspršujući oštro ocrtane zrake u svim smjerovima, kao da ga je ekvator prelomio napola.
Zrakoplov se naginje i prelazi preko istočnog ruba doline, gdje se tlo odjednom uzdiže i
poprima zelenu boju. Ispod desnog se krila pojavljuju brda Ngong, a avion se spušta preko
nacionalnog parka kojim trče zebre i žirafe.

Minutu potom zrakoplov slijeće u međunarodnu zračnu luku »Jomo Kenyatta«. Monet
se trgne. Još može hodati, te ustaje, nesiguran na vlastitim nogama. Košulje crvene od krvi,
spotiče se niz stepenice do piste. Nema kovčega. Njegova je jedina prtljaga virusna bomba
koju nosi duboko u unutrašnjosti tijela. Polako se kreće kroz aerodromsku zgradu, do izlaza
gdje ga na kružnom parkiralištu opkoljavaju taksisti.

— Taksi? — nude mu.

— Bolnica... Nairobi — uspijeva promrmljati.

8

  

Jedan mu od vozača pomaže ući u vozilo i oni kreću.

Kenijski taksisti vole čavrljati sa svojim mušterijama i ovaj vjerojatno pita Moneta je li
bolestan, iako je odgovor i više nego očit. Ipak, sada se osjeća malo bolje. Želudac mu je
težak, tup i napuhnut, kao da je upravo nešto pojeo i taj je osjećaj puno bolji od žarenja i
razdiranja iz aviona.

Automobil izlazi na autocestu Uhuru i kreće prema Nairobiju. Prolazi pokraj travnjaka
preplavljenih stablima akacije, zatim pokraj tvornica, da bi napokon stigao do kružnog toka, s
kojeg silazi u vrevu ulica glavnog kenijskog grada.

Gomila se gura tik uz cestu, žene žure zemljanim stazama, muškarci besposleno
šetaju. djeca se voze biciklima, jedan čovjek popravlja cipele, traktor vuče prikolicu punu
ugljena... Taksi zaokreće u Ulicu Ngong, prolazi pokraj gradskog parka te se penje uzbrdo,
kroz drvored visokih eukaliptusa, s kojeg skreće na uski prilazni put, prolazi kroz dvorišna
vrata bolnice i ulazi u bolnički krug. Zaustavlja se na taksi-stajalištu pokraj male cvjećarnice.
Na staklenim vratima koja vode u zgradu piše: »Hitna služba«. Monet isplaćuje vozača, izlazi
iz taksija, otvara staklena vrata, te dolazi do prijamnog šaltera, gdje izjavljuje da mu je jako
zlo. Govori vrlo teško.

Primit će ga, kažu, za sekundu, jer krvari. Mora samo pričekati da pozovu liječnika, a
liječnik će ga odmah primiti, bez brige. Monet se smješta na sjedalicu u čekaonici.

Čekaonica je malena prostorija obrubljena podstavljenim klupama. Zrake jakog

afričkog sunca probijaju se kroz red prozora na zidu, padaju na stolić preplavljen uprljanim
časopisima te se zrcale na podu, oblikujući malene, svijetle kvadrate. Pod je siv i hrapav, s
odljevom za vodu na sredini. Soba je ispunjena slabim mirisom dima i znoja, a pretrpana
ljudima zamućenih očiju — Afrikancima i Europljanima koji sjede jedan uz drugoga. Na
odjelu za hitne slučajeve uvijek ima ljudi s ozljedama, koji čekaju na šivanje ili nešto slično.
Čekaju strpljivo, držeći gazu na glavi ili zavoj oko prsta, nerijetko zakrvavljene. Dok sjedi u
čekaonici hitne službe, Charles Monet ne izgleda bitno drugačije od ostalih pacijenata.
Jedino što ga od njih razlikuje su modrice, bezizražajno lice i crvene oči.

Na zidu su dva natpisa. Jedan upozorava pacijente na džepare, dok na drugom piše:

MOLIMO TIŠINU

ZAHVALJUJEMO NA SURADNJI

NAPOMENA: OVO JE HITNA SLUŽBA

PACIJENTE PRIMAMO PREMA HITNOSTI POSTUPKA,

A NE PO REDU DOLASKA.

Monet šuti i čeka svoj red prema hitnosti postupka. No, odjednom, djelovanje virusa
ulazi u posljednju fazu. Hodajuća virusna bomba se rasprskava. Vojni stručnjaci za
biohazarde imaju poseban izraz za to. Kažu da se žrtva »slomila i iskrvarila« ili, ako žele biti
pristojni, da je »pala u arest«.

9

  

Hvata ga vrtoglavica i potpuna slabost, kralješnica mu gubi sposobnost održavanja

težine i ne prima živčane impulse, tako da u potpunosti gubi ravnotežu. Soba se oko njega
luđački okreće. Monet zapada u šok. Naginje se glavom preko koljena i iz želuca na pod
izbacuje nevjerojatnu količinu krvi, gubi svijest i ruši se na pod. Jedino što se u čitavoj
prostoriji čuje jest njegovo grcanje dok, iako bez svijesti, i dalje povraća. No, taj grcaj u
jednom času prekida zvuk koji podsjeća na paranje tkanine. To je zvuk njegovih crijeva, koja
su se otvorila i kroz anus ispustila golemu količinu krvi pod Moneta. Krv je pomiješana sa
sadržajem crijeva. Monet je defecirao vlastitu utrobu. Crijeva su mu se rasparala i zajedno s
krvlju istječu iz tijela. Monet se »slomio« i krvari.

Ostali pacijenti ustaju i odmiču se od njega, glasno zovući liječnika. Krv lipće iz
Monetova tijela, velikom brzinom povećavajući crvenu mlaku u kojoj leži.

Uništivši svoju žrtvu, visokoinfektivni uzročnik sada izlazi kroza sve otvore na njenom
tijelu, pokušavajući pronaći novu.

Skakač
15. SIJEČNJA 1980.

Bolničari su dotrčali, vukući za sobom nosila na kotačima, polegli Moneta na njih, te ga

odvezli u sobu za intenzivnu njegu. Kroz zvučnike se začuo poziv liječniku: »Krvarenje na
intenzivnoj njezi!«

Dojurio je mladi liječnik Shem Musoke. Tog su energična mladog čovjeka vesele
naravi i smisla za humor mnogi smatrali jednim od najboljih mladih liječnika u bolnici.
Našavši Moneta na pokretnom krevetu, on nije mogao zaključiti ništa o njegovu stanju, osim
da je posrijedi obilno unutarnje i vanjsko krvarenje. Nije bilo vremena za ustanovljavanje
uzroka. Pacijent je imao poteškoća s disanjem, a onda je, nakon što je udahnuo dio svoje
krvi, došlo do zastoja disanja.

Dr. Musoke mu je opipao bilo. Bilo je slabo i usporeno. Dotrčala je sestra i dodala mu
laringoskop, napravu kojom se može otvoriti dušnik. Mladi je liječnik rastrgao pacijentovu
košulju kako bi mogao lakše pratiti eventualno uzdizanje i spuštanje prsnog koša, stao nad
postelju i nagnuo se nad Monetovo lice.

Pacijent je crvenim očima i zaleđena pogleda zurio u Musokea, dok su mu se zjenice

širile. Bilo je očito da je došlo do teškog oštećenja mozga, a usta i nos su mu krvarili. Mladi
mu je liječnik zabacio glavu kako bi lakše otvorio dušnik i ugurao laringoskop u nj. Sve je to
radio golih ruku, bez gumenih rukavica. Prstom je s Monetovog jezika uklonio sluz i krv.
Čitavu mu je ruku prekrio mastan i crn skorup, a pacijent je žestoko zaudarao po krvi i
bljuvotini, no ništa od toga nije bilo novo za dr.Musokea, pa ga nije ni ometalo u
koncentraciji. Približio se na tek nekoliko centimetara od Monetovih usta, kako bi lakše

10

  

podesio položaj laringoskopa i gurnuo sondu niz jezik, grlo i dušnik u pluća. Nagnuo se i
pogledao kroz sondu, kad se Monet iznenada trgnuo i zgrčio.

Opet je povraćao.

Crna je bljuvotina šiknula odasvud oko sonde te proletjela zrakom, zalivši dr. Musokea.
Prsnula mu je u oči, prelila se bijelim ogrtačem i slila se niz Musokeova prsa, prošaravši mu
kožu crvenom sluzi i osuvši je crnim mrljama. Ušla mu je i u usta.

Promijenio je položaj pacijentove glave i opet prstima obrisao krv iz njegovih usta. Krv
mu je prekrila ruke do laktova. Prekrila je i čitav krevet, te se razlila po podu. Bolničari su se
pritajili u pozadini, ne znajući što činiti i ne vjerujući vlastitim očima. Dr. Musoke je još jednom
zavirio u sondu, te je gurnuo dublje u pluća, jer je kroz nju vidio da je dušnik zakrvavljen.

Pacijentova su se pluća ispunila zrakom. Počeo je ponovno disati. Bilo je očito da je u

šoku od gubitka krvi. Dok mu je krv istjecala iz gotovo svakog otvora na tijelu, izgubio je
toliko krvi da je dehidrirao, a preostala krv nije bila dovoljna za cirkulaciju. Krvni mu se tlak,
uz usporeno bilo, počeo opasno približavati nuli. Trebala mu je transfuzija.

Bolničarka je donijela vrećicu krvi i dr. Musoke je objesi o stalak, te pokuša zabiti iglu u
Monetovu ruku. No, nešto se čudno događalo s njegovim venama — krv se razlijevala oko
igle. Musoke još jednom pokuša, usmjerivši iglu u drugu ruku. Ne uspije mu. Krv se i dalje
razlijevala. Kamo god da ju je zabio, pacijentova se vena raspadala poput raskuhanih
makarona i iz nje se cijedila krv, ne pokazujući nikakve znakove zgrušavanja. Vidjevši da do
zgrušavanja neće ni doći, Musoke je odustao od transfuzije, u strahu da će mu pacijent
iskrvariti kroz rupicu od igle. Čitavo je to vrijeme Monet krvario i kroz anus, krvlju crnom
poput ugljena.

Više se nije osvijestio. Umro je u ranojutarnjim satima, na odjelu za intenzivnu njegu

bolnice Nairobi. Dr. Musoke je uz njega probdio noć, nemajući pojma od čega mu pacijent
umire.

Autopsija je pokazala da su bubrezi potpuno uništeni, a jetra mrtva. Ustanovljeno je

čak da je jetra otkazala tri dana prije smrti. Bila je žuta, a pojedini su se njezini dijelovi
rastočili; izgledala je poput organa već tri dana mrtvog tijela. Činilo se da se Monetovo tijelo
pretvorilo u truplo i prije no što je on sam umro. Ispadanje utrobe s crijevnim sadržajem, koje
se kod Moneta dogodilo gotovo dvanaest sati pred smrt, također je jedna od pojava koje se
iskazuju na mrtvom tijelu tek nekoliko dana nakon smrti.

Dakle, što je bio uzrok Monetove smrti? Zbog prevelikog broja mogućih uzroka, bilo je
nemoguće odrediti točan odgovor. U njegovu je tijelu sve otkazalo, a svaki je simptom sam
po sebi bio dovoljan da prouzroči smrt: tromboza, obilna unutarnja krvarenja, pretvaranje
jetre u puding, crijeva ispunjena krvlju... U nedostatku riječi, odrednica ili dijagnoze koji bi
opisali što se dogodilo, konačno su u smrtovnicu napisali: »otkazivanje jetre«. Posmrtni su
ostaci u vodootpomoj vreći pokopani u zajedničku grobnicu mjesnoga groblja, tvrdio mi je
jedan od mojih izvora. Kad sam mnogo godina potom došao u Nairobi, nitko se nije mogao
sjetiti u koju.

11

  

24. SIJEČNJA 1980.

Devet dana nakon što ga je pacijent zalio krvlju iz svog želuca, dr. Musokea su počela
boljeti leđa. Do tada nije bio sklon bolovima u leđima, čak se nije ni mogao sjetiti da su ga
ikada u životu ozbiljno zaboljela, no zaključio je da, približavajući se tridesetoj, pomalo ulazi u
životnu dob kad kod nekih ljudi počinju tegobe s kralježnicom. Osim toga, posljednjih je
nekoliko tjedana malo pretjerao s poslom. Počelo je s cjelonoćnim bdijenjem uz jednog
srčanog bolesnika, zatim uz onog Francuza s krvarenjima i tako dalje... Činilo mu se kao da
danima nije pošteno spavao. Nije pridavao preveliku važnost događaju s ispovraćanom krvlju
i, kad mu se bol iz leđa počela širiti čitavim tijelom, nije mu padalo na pamet da bi ona krv
moglo biti uzrokom. Mladi je liječnik bio uvjeren da se s njim ne događa ništa vrijedno pažnje.
No, tada se pogledao u zrcalo i primijetio da su mu se oči zacrvenjele.

Crvene oči — prva mu je pomisao bila da je obolio od malarije. Ima vrućicu, dakle,
sigurno se radi o nekoj vrsti infekcije. Bolovi u leđima su se širili tako dugo dok ga svaki mišić
u tijelu nije počeo nepodnošljivo boljeti. Počeo je uzimati tablete protiv malarije, no vidjevši
da ne djeluju, zamolio je jednu bolničarku neka mu da injekciju lijeka protiv malarije.

Bolničarka mu je injekciju dala u ruku, intramuskularno. Ubod ga je jako, jako zabolio.

Nikada ga prije nijedan ubod nije toliko bolio, a bol od ovoga je bila nenormalna. Pitao se
zbog čega je tomu tako — pa, radi se o najobičnijoj injekciji! U međuvremenu ga je počela
boljeti čitava trbušna šupljina, pa je pomislio da boluje od tifusa. Propisao si je terapiju
antibioticima, no ni to nije pomoglo. Čitavo je to vrijeme nastavljao sa svojim redovnim
poslom u bolnici, no bolovi u trbuhu i mišićima pojačali su se do nepodnošljivosti, a primijetio
je i znakove žutice.

Ne znajući od čega boluje, s jakim bolovima i nesposoban za daljnji rad, otišao je na

pregled dr. Antoniji Bagshawe, svojoj kolegici iz bolnice Nairobi. Pregledala ga je, uzimajući
u obzir sve simptome: groznicu, crvene oči, žuticu, bolove u trbuhu i mišićima, no nije mogla
ništa precizno utvrditi. Sumnjala je na žučne kamence ili jetreni apsces, jer je i jedno i drugo
moglo izazvati žuticu, povišenu temperaturu te bolove u trbuhu. Crvene oči nije mogla
objasniti ničime.

Uputila je Musokea na ultrazvuk jetre. Nalaz je ukazao na uvećanu jetru, no na njemu

se nije vidjelo ništa neuobičajeno. Musokeovo se stanje do tada već ozbiljno pogoršalo pa su
ga smjestili u zasebnu bolničku sobu, s cjelodnevnim nadzorom bolničarki. Lice mu se bilo
pretvorilo u bezizražajnu masku.

Smatralo se da bi eventualni žučni napadaj u njegovom slučaju mogao biti smrtonosan

i zbog toga je dr. Bagshawe preporučila operaciju koja bi ustanovila što se točno događa u
pacijentovom tijelu. Kirurški tim na čelu s dr. Imreom Loflerom izvršio je zahvat u glavnoj
operacijskoj sali bolnice Nairobi. Zarezali su kožu nad jetrom i odmaknuli trbušne mišiće.
Ono što su našli u Musokeovom tijelu bilo je zloslutno, uznemirujuće i potpuno neobjašnjivo.
Jetra je bila natečena i crvena, no nije bilo ni traga žučnim kamencima. No najgore je bilo to
da je došlo do krvarenja usred operacije.

Normalno je da svaki kirurški zahvat presiječe neke krvne žile, koje obično krvare neko
vrijeme, ali se krv s vremenom zgruša i krvarenje prestane, a ako ne prestane, biva

12

  

zaustavljeno sredstvom za zgrušavanje. U Musokeovom slučaju krvarenje nije prestajalo; krv

se naprosto nije zgrušavala, kao da se radi o hemofiličaru. Čitavu su mu jetru prekrili pjenom
za zgrušavanje, no krv je prodirala čak i kroz nju. Cijedila se iz Musokeovog tijela kao iz
spužve. Kirurzi su sisaljkom pokušavali ukloniti krv, no čim bi je isisali, rez bi se ponovo
napunio njome. Cijeli je postupak nalikovao kopanju rupe ispod razine vode, kad se jama
puni jednakom brzinom kojom se voda crpi iz nje. Jedan će kirurg kasnije čitav tim opisati
kao ljude »do laktova u krvi«. Isjekli su komadić jetre za biopsiju, te zatvorili Musokea što su
prije mogli.

Nakon operacije je Musoke počeo rapidno kopnjeti, pokazujući znakove otkazivanja

bubrega. Činilo se da umire. Njegova liječnica Antonia Bagshavve morala je otputovati u
inozemstvo, pa je brigu o njemu preuzeo liječnik po imenu David Silverstein. Mogućnost da
Musokeu otkažu bubrezi i da završi na hemodijalizi prouzročila je strku medu bolničkim
osobljem. Svi su ga kolege neobično voljeli i nisu ga htjeli izgubiti. Dr. Silverstein je prvi
posumnjao da njegov kolega boluje od nekog čudnog virusa. Uzeo mu je krv i iz nje izvukao
serum. Serum je prozirna, zlatnožuta tekućina koja ostaje kad se iz krvi uklone crvena krvna
tjelešca. Neke je smrznute epruvete sa serumom Musokeove krvi poslao u Nacionalni Institut
za virologiju u Sandringhamu, u Južnoafričkoj Republici, dok je preostale poslao u
epidemiološke centre u Atlanti, u SAD-u. Preostalo mu je samo čekati rezultate.

Dijagnoza
David Silverstein živi u Nairobiju, ali ima kuću blizu Washingtona. Nedavno sam se
usred ljeta sastao s njim na kavi u trgovačkom centru nedaleko od njegove kuće. U Americi
je obavljao neke poslove. Dok smo sjedili za malim stolićem kafića, pričao mi je o
Monetovom i Musokeovom slučaju.

Silverstein je vitak i nizak čovjek, s brkovima i naočalama kroz koje probija živahan i
prodoran pogled. Približava se pedesetoj i, premda je Amerikanac, govori engleski s blagim
prizvukom svahilija. Na sastanak je došao u trapper jakni i trapericama, preplanuo, u dobroj
formi i opušten. Osim što je liječnik, Silverstein posjeduje pilotsku dozvolu i svoj vlastiti
zrakoplov. Njegova je privatna liječnička ordinacija najveća u Istočnoj Africi te ga je proslavila
u Nairobiju. Osobni je liječnik kenijskog predsjednika Daniela arap Moija, s kojim putuje svaki
put kada taj odlazi u inozemstvo. Liječi sve važnije ljude u istočnoj Africi: pokvarene
političare, glumce i glumice koji pobolijevaju na safarijima, te čitavo propadajuće englesko-
afričko plemstvo. Putovao je uz ostarjelu Lady Dianu Delamere kao njen osobni liječnik, kako
bi provjeravao njen krvi tlak i srčani ritam, budući da se stara dama ni zbog srčane bolesti
nije htjela odreći svog omiljenog sporta — podvodnog ribolova. Liječio je i Beryl Markham,
autoricu knjige West with the Night, u kojoj je opisala svoju pilotsku karijeru na istoku Afrike.

13

  

Dotična je dama prilično često zalazila u »Aero Club Nairobi«, gdje je pod stol mogla
smjestiti i viskijem najbolje izbaždarene muškarce. — Kad sam je upoznao, bila je već
prilično dobro konzervirana alkoholom — rekao mi je Silverstein pri našem susretu.

Njegov pacijent dr. Musoke također je postao poznat, ali ne u krugovima visokog
društva već u medicinskim analima.

— Pokušavao sam ga održavati na životu — objasnio mi je Silverstein situaciju

prilikom preuzimanja Musokeovog liječenja.

— To je bilo sve što sam mogao učiniti. Na neki sam ga način pokušavao hraniti i
snižavati mu temperaturu. Može se reći da sam ga liječio bez jasnog plana i cilja.

No, tada je jedne noći, u dva ujutro, u Silversteinovoj kući u Nairobiju zazvonio telefon.
Zvao ga je jedan američki znanstvenik s privremenim boravkom u Keniji i obavijestio ga da
su Južnoafrikanci našli nešto jako čudno u Musokeovoj krvi.

— Testirali su je na virus marburg i test je pozitivan. To je jako ozbiljno. Ne znamo

baš mnogo o marburgu.

Silverstein nije nikada prije čuo za virus s tim nazivom. — Nakon tog telefonskog
poziva nisam nikako mogao ponovo zaspati. Bio sam u nekoj vrsti bunila, pitajući se što je to
marburg.

Ležao je u krevetu, misleći na patnje svog prijatelja i kolege dr. Musokea, strepeći nad
pitanjem kakav li se to organizam mogao proširiti među bolničkim osobljem. U ušima mu je
odzvanjalo: »Ne znamo baš mnogo o marburgu.« Ne mogavši zaspati, napokon se obukao i
odvezao u bolnicu, stigavši u svoju ordinaciju prije zore. Pronašao je jedan medicinski
udžbenik i potražio stavku o virusu marburg.

Stavka je bila kratka. Marburg je afrički virus, ali ima njemačko ime, jer virusi dobivaju
imena po mjestima na kojima su otkriveni. Marburg je stari grad u središnjoj Njemačkoj,
okružen šumama i pašnjacima, s tvornicama u zelenim dolinama. Virus je ondje izbio 1967.,
u tvornici pod imenom Behring Werke, koja proizvodi cjepiva koristeći se stanicama iz
bubrega afričkih zelenih majmuna. Virus je do Njemačke došao sakriven u nizu zrakoplovnih
pošiljki majmuna od ukupno pet ili šest stotina životinja. Svega su dvije ili tri bile zaražene
virusom i vjerojatno se na njima nisu primjećivali znakovi bolesti pri otpremi iz Afrike. Nedugo
po dolasku u tvornicu virus se počeo širiti među majmunima te ih se nekoliko »slomilo« i
iskrvarilo. Ubrzo je uzročnik nazvan marburgom skočio s jedne vrste na drugu te se pojavio
medu ljudskim stanovništvom grada. To je primjer amplifikacije virusa.

Prva osoba za koju se zna da je bila zaražena marburškim virusom bio je čovjek
nazvan Klaus F„ namještenik tvornice cjepiva Behring. Bio je zadužen za hranjenje majmuna
i čišćenje životinjskih kaveza. Vidljivo je obolio od virusa 8. kolovoza 1967. te umro dva
tjedna potom. O marburškom virusu se zna tako malo da postoji samo jedna objavljena
knjiga koja se bavi njime. Radi se o zbirci referata održanih na simpoziju na Sveučilištu u
Marburgu 1970. Iz te knjige saznajemo:

14

  

»Čuvar majmuna HEINRICH P. vratio se s godišnjeg odmora 13. kolovoza 1967., te

obavio usmrćivanje majmuna u razdoblju od 14. do 23. dana istog mjeseca. Prvi su se
simptomi pojavili 21. kolovoza.

Pomoćna laborantica RENATE L. razbila je epruvetu sa zaraženom tvari 28. kolovoza,

a razboljela se 4. rujna 1967.

I tako dalje. Žrtve bi oko sedmog dana nakon izlaganja uzročniku dobivale glavobolju, nakon
čega im se stanje pogoršavalo, temperatura rasla, dolazilo je do tromboza, izljeva krvi i
samrtničkog šoka. U tih nekoliko dana gradski su liječnici mislili da je kraj svijeta. Ukupno je
trideset i jedna osoba bila zaražena virusom, a sedmoro ih je umrlo u bari vlastite krvi.
Marburški virus ubija jednu od četiri žrtve, što ga čini virusom s krajnje visokom stopom
smrtnosti. Čak i u najmodernijim bolnicama, s uređajima za održavanje životnih funkcija,
marburg ubija četvrtinu zaraženih. Usporedbe radi, žuta groznica, jedna od najsmrtonosnijih
zaraza, ubija tek jednog od dvanaest pacijenata koji uspiju doći do bolnice.

Marburg pripada porodici takozvanih filovirusa i prvi je virus iz te grupe ikada otkriven.
Riječ »filovirus« na latinskom znači »vlaknasti virus«. Svi filovirusi nalikuju jedan drugome
poput braće, ali ne nalikuju nijednom drugom postojećem virusu. Dok je većina ostalih virusa
kuglastog oblika i podsjeća na zrno papra, vlaknasti se virusi u literaturi uspoređuju s
užetom, vlasima kose, crvima ili zmijama. U zaraženoj krvi nakon uništavanja svoje žrtve
izgledaju poput hrpe špageta rasutih po podu. Virus marburg se ponekad zakrivi u kružnicu
koja podsjeća na bombon Supermint. To je jedini poznati virus prstenastog oblika.

Tijekom zaraze u Njemačkoj, učinci virusa na mozak žrtava bili su naročito

zastrašujući i podsjećali su na učinke bjesnoće. Virus razara središnji živčani sustav, a
ponekad i mozak, baš kao i bjesnoća. Marburške čestice i nalikuju česticama bjesnoće. Virus
bjesnoće oblikovan je poput metka, no rastegne li se taj metak, on počinje nalikovati užetu, a
svije li se uže u kružnicu, postaje prsten. Misleći da bi marburg mogao biti daljnji srodnik
bjesnoće, nazvali su ga proširenom bjesnoćom. Tek je kasnije postalo jasno da marburški
virus pripada posebnoj porodici virusa.

Nedugo nakon smrti Charlesa Moneta ustanovljeno je da porodica filovirusa obuhvaća

marburg zajedno s dva tipa virusa zvanih ebola. Postoje dvije vrste ebole: zairska ebola i
sudanska ebola. Stopa smrtnosti medu ljudima zaraženim zairskom ebolom je devet od
deset: devedeset posto ljudi koji su pokazali simptome zairske ebole umrlo je. Ono što je
mokra spužva za ispisanu školsku ploču, zairska je ebola za ljudski rod.

Marburški virus (ebolin mladi i nježniji brat) na ljude utječe slično nuklearnom zračenju,
oštećujući doslovno sva tkiva u tijelu. S posebnom okrutnošću pak napada unutarnje organe,
vezivno tkivo, probavni trakt i kožu. Svi preživjeli iz marburške zaraze izgubili su kosu — neki
djelomično, a neki potpuno. Odumro im je korijen kose, a vlasi su ispadale u pramenovima,
kao da su bili izloženi radijaciji. Došlo je i do krvarenja iz svih tjelesnih otvora. Vidio sam
fotografiju jednog od muškaraca koji su umrli od marburga, snimljenu nekoliko sati prije smrti.
Na njoj je čovjek koji leži u krevetu, golih prsa, bezizražajna lica, prekrivena mrljama i
modricama, koje su se širile i na prsa i ruke. Na vrhovima prsnih bradavica jasno mu se
ocrtavaju kapi krvi.

15

  

Preživjelima se tijekom oporavka ogulila sva koža s lica, ruku, stopala i genitalija.
Nekim su muškarcima testisi natekli i gotovo odumrli, kao što se to u najekstremnijem obliku
dogodilo pomoćnom radniku u marburškoj mrtvačnici koji je dolazio u dodir sa zaraženim
tijelima. Mnogo mjeseci nakon oporavka virus se zadržavao u očnoj tekućini nekih žrtava.
Nitko ne zna zašto marburg posebno »voli« probavni trakt i oči. Bilo je i prenošenja spolnim
odnosom.

Liječnici su opazili da marburški virus ima neke čudne učinke na mozak. »Većina se
pacijenata ponašala mrzovoljno i pomalo agresivno«, navodi se u knjizi. »Dva su pacijenta
imala osjećaj da stalno leže na mrvicama hrane.« Jedan je pacijent postao psihotičan, očito
uslijed oštećenja mozga. Pacijent Hans O. V. nije pokazivao znakove mentalne
poremećenosti, temperatura mu je pala, te se činilo da mu se stanje stabilizira kad je,
odjednom, bez prethodnih znakova, došlo do naglog pada krvnog tlaka, uslijed čega je pao u
arest i umro. Obavili su autopsiju i, otvorivši lubanju, pronašli obilno, smrtonosno krvarenje u
središtu mozga. Pacijent je iskrvario u vlastiti mozak.

Medunarodne zdravstvene organizacije hitno su zahtijevale istraživanje porijekla

majmuna iz marburške tvornice, kako bi se utvrdilo gdje je prirodno stanište virusa koji je
uzrokovao zarazu. Bilo je, naime, prilično jasno da majmunska populacija ne može biti
izvorni nosilac, jer ih je virus ubijao prebrzo da bi ga mogli nositi. Dakle, marburg je u prirodi
živio u nekom drugom organizmu. No, u kojem? U kukcu? Štakoru? Pauku? Gmazu? Svi su
pokušavali nagađati koje je pravo prirodno utočište tog virusa. Ubrzo nakon izbijanja zaraze
u Njemačkoj, skupina istraživača pod pokroviteljstvom Svjetske zdravstvene organizacije
odletjela je u Ugandu kako bi otkrila izvor virusa. Doznali su da su majmuni uhvaćeni na
raznim mjestima u središnjoj Ugandi, no do pravog izvora virusa nisu mogli doći.

Tajna se održavala mnogo godina. Neki engleski veterinar tek je 1982. iz prve ruke
doznao nešto novo o marburškim majmunima. Nazvat ću tog čovjeka gospodinom Jonesom,
jer me zamolio da ga ostavim u anonimnosti.

U ljeto 1967., kad je virus izbio u Njemačkoj, gospodin Jones bio je privremeno
zaposlen na zdravstvenoj inspekciji majmuna pri izvoznoj otpremnoj postaji u Entebbeu,
zamjenjujući tako glavnog veterinara, koji je bio na dopustu. Upravo su s te izvozne postaje
bolesni majmuni otpremljeni u Marburg. Dotična tvrtka za prodaju majmuna, vlasništvo
bogatog trgovca tim životinjama (»simpatičnog varalice« kakvim ga je opisao gospodin
Jones), izvozila je u Europu oko 13.000 majmuna godišnje, što je donosilo velik novac.
Zaražena pošiljka majmuna ukrcana je na noćni let za London, odakle je također
zrakoplovom otpremljena za Njemačku, gdje je virus s majmuna prešao na ljude i u njima se
pokušao zadržati.

Nakon brojnih sam telefonskih poziva konačno pronašao gospodina Jonesa u jednom
engleskom gradiću, gdje danas radi kao veterinarski savjetnik. Rekao mi je: — Te se
životinje prije otpreme pregledavalo samo površno, pri čemu se provjeravalo samo to imaju li
nekih vidljivih znakova bolesti.

— Tko ih je pregledao? — upitao sam.

— Ja. Provjerio sam izgledaju li normalno. Tu i tamo bi, u nekoj pošiljci, dvije ili tri
životinje bile ozlijeđene ili imale oštećenja kože.

16

  

Radio je metodom izdvajanja vidljivo bolesnih majmuna, koje se po izdvajanju iz

pošiljke ubijalo i to prije no što je otpremljen ostatak, navodno zdravih majmuna. Kada su
nekoliko tjedana kasnije ugandski majmuni započeli proboj virusa u Njemačkoj, gospodin
Jones osjećao se užasno.

— Danas imam osjećaj da sam skrivio smrt tih ljudi, premda bi taj osjećaj bio ispravan
samo u slučaju da je postojao način kojim sam mogao spriječiti takav razvoj
događaja. No, doista nisam nikako mogao znati.

U tome gospodin Jones ima pravo. Virus je tada bio nepoznat znanosti, a izbijanje
zaraze moglo je početi od svega nekoliko naizgled zdravih majmuna. Tog čovjeka se zaista
ne može ni za što okriviti.

No, priča ovdje postaje još gora. — Vidljivo bolesne majmune se ubijalo, barem sam ja
tako mislio - povjerio mi je Jones, ali potom je za svog boravka doznao da to nije točno.
Upravitelj kompanije je davao majmune zatvoriti u kaveze, te otpremiti na mali otok u
Viktorijinom jezeru, gdje ih se puštalo na slobodu. Od tog je mjesta vrlo brzo mogla nastati
prava visokorizična zona majmunskih virusa - kužni otok.

— Kad bi mu ponestalo majmuna — svoju je priču nastavljao gospodin Jones -

trgovac bi otišao onamo i ulovio ih nekoliko, bez mog znanja.

Gospodin Jones smatra sasvim mogućom pretpostavku da se marburški virus

udomaćio na otoku i prenosio se s jednog majmuna na drugog, od kojih su neki završili u
Njemačkoj. No kada su stručnjaci Svjetske zdravstvene organizacije doputovali u Ugandu
radi istraživanja porijekla virusa: — Šef mi je naredio neka ne pričam ni o čemu za što me
izričito ne pitaju. – Ispalo je da gospodina Jonesa nitko ništa nije ni pitao, jer danas tvrdi da
nikad nije vidio nijednog SZO-ovog istraživača. Činjenicu da nitko nije razgovarao s njim,
veterinarskim inspektorom, objašnjava »lošom epidemiologijom, ali dobrom politikom«. Da se
kojim slučajem otkrilo kako trgovac nabavlja majmune, zatvorili bi mu tvrtku, a Uganda bi
ostala bez dragocjenog izvora strane valute.

Nedugo nakon marburške zaraze, gospodin Jones sjetio se nečega što mu se učinilo
važnim. Od 1962. do 1965. godine radio je kao veterinarski inspektor stoke u istočnoj
Ugandi, na obroncima Mount Elgona. Za njegovog boravka ondje poglavice lokalnih plemena
pričali su mu o bolesti koja napada ljude sa sjeverne strane vulkana, uz rijeku Greek. Ljudi su
navodno umirali od krvarenja i »čudnog osipa«, a bolest je napadala i majmune. Gospodin
Jones tada nije tražio potvrde tim glasinama i nije nikad utvrdio o kojoj se bolesti radi. No,
sasvim je moguće da se marburški virus prije svog izbijanja u Njemačkoj pojavio na
obroncima Mount Elgona.

Jonesovo viđenje izbijanja marburškog virusa podsjeća me na svjetlosni snop

baterijske svjetiljke uperene u veliku, tamnu rupu. Ono nam omogućava ograničen, ali
zapanjujući uvid u širu pojavu nastanka i proboja tropskih virusa među ljude. Od njega sam
doznao da su neki od marburških majmuna uhvaćeni na otocima u Viktorijinom jezeru,
poznatih kao otoci Sese. Otočje Sese nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Viktorijinog jezera i
do njega se lako dolazi čamcem iz Entebbea. Jedan bi od otoka u arhipelagu doista mogao

17

  

biti kužni otok iz Jonesove priče, a ako nije, zacijelo se nalazi u njegovoj blizini. Gospodin se
Jones ne sjeća njegovog imena. Jedino što mi je znao reći jest da je »blizu« Entebbea.

U svakom slučaju, tadašnji je Jonesov šef sklopio sporazum s mještanima arhipelaga,

po kojem su oni lovili majmune i prodavali ih njemu. Ondašnje stanovništvo majmune smatra
živom napašću i sretno je kad ih se može riješiti, pogotovo za novac. Na taj je način
entebeški trgovac nabavljao životinje s otočja Sese, a ako bi se za neke od njih utvrdilo da su
bolesne, puštao bi ih na neki drugi otok blizu Entebbea. Neki su majmuni s tog zaraženog
otoka ipak završili u Europi.

U pustim ravnicama i poljima trske na zapadnoj obali Viktorijinog jezera, nasuprot

otočju Sese, nalazi se ribarsko selo po imenu Kasensero. To maleno selo, iz kojeg se dobro
vidi spomenuto otočje, bilo je jedno od prvih mjesta na svijetu na kojem se pojavio AIDS.
Epidemiolozi su ustvrdili da je čitava sjeverozapadna obala Viktorijinog jezera jedan od
početnih epicentara epidemije te bolesti. Općenito se vjeruje da su prvotni nositelji AIDS-a
afrički majmuni i da je virus nekako s tih životinja skočio na ljudsku vrstu. Otkad je u selu
Kasensero izbio AIDS, ono je potpuno uništeno. Virus je ubio dobar dio stanovništva, a
govori se da je epidemija izbrisala s lica zemlje i mnoga druga sela na obali.

Mještani Kasensera su ribari koji su uvijek bili poznati kao dobri krijumčari. U svojim
drvenim čamcima i motornim kanuima vrlo često prevoze ilegalnu robu preko Viktorijinog
jezera. Pritom se skrivaju na otočju Sese. Lako je pretpostaviti da trgovci majmunima
vjerojatno imaju neke veze s krijumčarima koji, kako kažu glasine, uglavnom žive u
Kasensera ili susjednim selima.

Jedna opća teorija o porijeklu AIDS-a zasniva se upravo na činjenici da se tijekom

drage polovice šezdesetih u Africi razvio nov i unosan posao — izvoz majmuna u razvijene
industrijske zemlje, gdje se te životinje koriste za medicinska istraživanja. Najveći je izvoznik
bila Uganda. Širenjem trgovine majmunima kroz čitavu središnju Afriku, lokalno stanovništvo
zaposleno u tom trgovinskom lancu - lovci i prijevoznici majmuna — izlagalo se velikom broju
divljih majmuna, od kojih su neki bili nositelji neobičnih virusa. Osim toga. životinje se trpalo u
malene kaveze, dovodeći tako u blizak dodir jedne s dragima, što je omogućavalo širenje
virusa medu njima. U pošiljkama su se međusobno gužvale različite vrste majmuna, što je
pak pogodovalo razvoju virusa koji može »skakati« s jedne vrste na dragu. Bio je to pravi
prirodni laboratorij za ubrzanu evoluciju virusa, koja je najvjerojatnije rezultirala HTV-om.

Jesu li HIV na ljude prenijeli uvezeni majmuni? Je li rodno mjesto AIDS-a takozvani
»kužni otok« na Viktorijinom jezera? Tko zna. Kada počnete ispipavati porijeklo AIDS-a i
marburškog virusa, snop svjetla blijedi i pravu istinu prekriva početna tama. No, teško je ne
naslutiti skrivene veze između HTV-a imarburga. Oba se virusa doimlju dijelom istog
obrasca.

Kad je saznao za učinke marburškog virusa na ljude, dr. Silverstein je uvjerio kenijske
vlasti da zatvore bolnicu Nairobi. Tjedan su dana pacijenti s vrata bolnice slani na drugo
mjesto, dok je šezdesetsedmoro ljudi, većinom medicinskog osoblja, držano u karantenskoj
izolaciji unutar bolničkih zidova. Medu tim je ljudima bio liječnik koji je izvršio autopsiju nad
Monetom, sestre koje su se brinule o njemu i Musokeu, kirurzi koji su operirali Musokea, te
sve tehničko i pomoćno osoblje koje je ikad došlo u dodir s Monetovim ili Musokeovim

18

  

tjelesnim izlučevinama. Ispostavilo se da je velik dio osoblja došao u izravni kontakt s jednim
ili drugim. Kirurzi koji su operirali Musokea, i predobro se sjećajući da su bili »do laktova u
krvi, preznojavali su se dva tjedna u karanteni, te očekivali eventualne simptome zaraze.
Jedna je hodajuća virusna bomba stigla do hitne službe bolnice Nairobi, ondje eksplodirala i
onesposobila čitavu ustanovu. Charles Monet bio je opasan projektil koji je bolnicu pogodio
duboko iza linija obrane.

Dr. Shem Musoke preživio je svoj doticaj s visokorizičnim virusom. Deset dana nakon
što je hospitaliziran, liječnici su na njemu primijetili znakove poboljšanja. Umjesto pasivnog
ležanja u krevetu, odjednom je izrazio srdžbu i zbunjenost, odbijajući daljnje uzimanje
lijekova. Jednog dana, kad ga je sestra pokušala okrenuti u krevetu, zamahnuo je šakom
prema njoj i viknuo: — Zatući ću te štapom! - Počeo je prizdravljati, pa mu je nakon nekog
vremena pala temperatura, oči se razbistrile i osobnost vratila. Oporavljao se sporo, ali se
oporavio potpuno. Danas je jedan od vodećih liječnika u bolnici Nairobi, gdje radi kao član
Silversteinovog liječničkog tima. Kad sam razgovarao s njim, rekao mi je da se ne sjeća
gotovo ničega iz vremena kad je bio zaražen marburgom.

— Sjećam se samo nevezanih djelića — rekao je. — Na primjer, toga da sam bio
potpuno dezorijentiran i da sam prije operacije jednom ustao iz kreveta i išetao iz sobe s
intravenoznom iglom u ruci. Sjećam se da su me sestre vratile u krevet. Ne sjećam se
bolova. Jedini bolovi o kojima mogu pričati su oni s početka — u mišićima i leđima. Naravno
da se sjećam i kako je Monet povratio po meni.

Nitko drugi u bolnici nije obolio od marburškog virusa.

Virus koji se pokušava probiti u ljudsku vrstu ponekad odašilje nešto što bismo mogli
nazvati znakovima upozorenja. Oni se očituju u pojedinačnim slučajevima zaraženosti. na
različitim mjestima i u različito vrijeme. To su takozvani »mikroproboji« virusa. Ono što se
dogodilo u bolnici Nairobi bio je izolirani slučaj, mikroproboj prašumskog virusa s nepoznatim
potencijalom daljnjeg širenja kroz ljudsku vrstu.

Epruvete krvi dr. Musokea obišle su laboratorije diljem svijeta kako bi imali uzorak
marburškog virusa za kolekcije postojećih mikroorganizama. Virus je u njegovu krv stigao iz
»crne bljuvotine« Charlesa Moneta, iako je porijeklom najvjerojatnije iz Kitumske špilje. Taj
soj marburškog virusa danas je poznat kao »Musokeov soj«. Neki od njegovih uzoraka
završili su u zamrznutim spremnicima Vojske SAD, ovjekovječeni u »zoološkom vrtu«
visokorizičnih uzročnika.

19

  

Žena i vojnik
25. RUJNA 1983, 18:00

Dok se, četiri godine nakon smrti Charlesa Moneta, večer spuštala nad tipični američki
gradić Thurmont u saveznoj državi Maryland, drveće na obližnjim planinama Catoctin
plamtjelo je žarkim crvenim i žutim bojama. Planine Catoctin rubni su dio gorja Apalachi, koje
prolazi zapadnim dijelom države i podno kojeg se nalazi Thurmont. Gimnazijalci su te večeri
u svojim kamionetima kružili glavnom ulicom, iščekujući da se nešto dogodi i žaleći za
odmaklim ljetom. Jesen je zraku udahnula miris sazrelih jabuka, suhoga lišća i osušenih
klipova kukuruza iz obližnjih polja. Vrane u krošnjama drveća naviještale su noć sve tišim
kreštanjem, a niz autocestu prema Gettysburgu vukla se svijetleća kolona automobilskih
svjetala.

Bojnica Nancy Jaax, veterinarka u Vojsci SAD, stajala je pokraj kuhinjske ploče u
svojoj viktorijanskoj kući blizu centra grada, pripremajući večeru za sebe i djecu. Gurnula je
tanjur s piletinom u mikrovalnu pećnicu i pritisnula dugme. Kratkih rukava i u donjem dijelu
trenirke, osjećala je žarenje žuljeva na bosim nogama — neugodnu posljedicu uvježbavanja
borilačkih vještina. Kestenjasta joj je kosa u blagim valovima padala do ramena, a zelenkaste
oči, uz samu zjenicu obrubljene prstenom boje jantara, zamišljeno gledale prema prozoru
pećnice. Svojedobno je u Kanzasu pobijedila na natječaju ljepote, zasluživši lentu s natpisom
Miss poljoprivrede za državu Kanzas. Vitke, ali atletske grade, kretala se brzo, a u pokretima
njezinih ruku mogla se nazrijeti užurbanost i hitrost. Vrijeme je večere gotovo prošlo, djeca
su joj bila umorna i gladna i ona je pokušavala dovršiti započet posao što je brže moguće.

Petogodišnja kći Jaime objesila joj se o nogu, povlačeći je čas u jednu, a čas u drugu
stranu, od čega je Nancy posrtala po kuhinji. Jaime je za svoje godine bila prilično niska i
imala je zelenkaste oči. poput svoje majke. Nancyn sin, sedmogodišnji Jason, gledao je
televiziju u dnevnom boravku. Mršav i tih, već je sada nalikovao na oca i moglo se naslutiti
da će s godinama dostići i njegovu visinu.

Nancyn muž, bojnik Gerald Jaax, kojega su svi zvali Jerry, također je bio veterinar.
Trenutno ga nije bilo kod kuće, zbog tečaja koji je pohađao u Teksasu. Javio se telefonom,
rekao da je ondje paklenski vruće, da mu svi nedostaju i da bi se najradije odmah vratio kući.
I on je njoj nedostajao. Nikada se, još od vremena kad su se upoznali na fakultetu, nisu
razdvajali na dulje od nekoliko dana.

Nancy i Jerry Jaax — ime im se izgovara kao »Jacks« — bili su članovi Vojnog
veterinarskog korpusa, male postrojbe »psećih liječnika«, kako su ih u šali nazivali. Korpus
se brinuo o vojnim psima-čuvarima, konjima, kravama, ovcama, svinjama, mazgama,
zečevima, miševima i majmunima. Osim toga, u nadležnost je korpusa spadala i inspekcija
hrane za pripadnike Vojske.

Viktorijansku su kuću kupili nedugo nakon stacioniranja u Fort Detricku, garnizonu koji
je od nje bio udaljen tek nekoliko desetaka minuta vožnje. Kuhinja u njoj je bila vrlo malena,
a u tom su trenutku iz njenih zidova još virile žice i vodovodne cijevi. Tik uz kuhinju bio je
dnevni boravak s izbočenim prozorom u kojem se razgranala zbirka tropskih biljaka i paprati.

20

  

Među njihovim se granama njihala krletka s amazonskom papigom po imenu Herky. Glasno
je zapjevala:

Haj-ho, haj-ho, s posla kući idemo!

— Mama! Mama! — uzbuđeno zagrakta nakon posljednjih stihova pjesmice, vrlo

uspješno oponašajući Jasonov glas.
— Što je? — zabrinuto se oglasi Nancy, ali odmah shvati da je riječ o papigi. —
Štreberice — promrmlja.

Ptica je pošto-poto htjela izići iz krletke i sjesti na Nancyno rame. - Mama! Mama!
Jerry! Jamie! Jason! — zvala je sve ukućane redom. Ne dobivši odgovora, zazviždala je
Marš pukovnika Bogeya iz filma Most na rijeci Kwai, nakon čega je opet nastavila kriještati
njihova imena.

Nancy ju nije htjela pustiti iz kaveza. Užurbano je prostirala stol za večeru. Neki su
časnici u Fort Detricku zapazili onu naglost u pokretima njezinih ruku, te ustvrdili da Jaaxova
ima »prebrze« ruke, prebrze za obavljanje osjetljivih radnji u opasnim situacijama. Nancy je,
opterećena time, počela trenirati borilačke vještine ne bi li tako bolje kontrolirala brzinu svojih
pokreta. Vježbala ih je i zbog frustracije koju je osjećala kao ambiciozna žena u Vojsci.
Visoka svega metar i šezdeset, voljela se boriti s krupnim vojnicima visine oko metar i
osamdeset. Pomalo je uživala u tome da ih pretuče, a posebno joj je zadovoljstvo pružalo to
što je nogom mogla udariti točku višu od njihove glave. U borbi se koristila više nogama
negoli rukama, koje su bile ipak malo prenježne. Kružnim je udarcem mogla slomiti četiri
daske, a golim nogama ubiti čovjeka, ali sama ta pomisao nije joj pružala preveliko
zadovoljstvo. Povremeno je s treninga dolazila slomljenog nožnog prsta, raskrvavljenog nosa
ili s modricom na oku. Jerry bi samo u nevjerici odmahivao glavom: žena mu hoda svijetom s
modricama.

Bojnica Nancy Jaax obavljala je sve kućanske poslove, iako ih je mrzila. Čišćenje
tepiha umrljanih narančinim sokom nije joj davalo osjećaj ispunjenosti, niti je za nj imala
vremena. S vremena na vrijeme uhvatila bi je manija čišćenja i spremanja i tada bi jurila
kućom, trpajući sve razbacane stvari u ormare. Kuhanje je također bila njezina dužnost, jer je
Jerry bio apsolutno beskoristan u kuhinji. Često su se prepirali zbog toga, kao i oko njegove
sklonosti impulsivnom kupovanju stvari — motocikla ili jedrilice, koju je kupio za njihova
službovanja u Fort Rileyju, u Kanzasu. Kao šlag na torti, tu je bio i grozni Cadillac s crvenim
kožnim presvlakama u kojem su se isprva zajedno vozili na posao. No, auto je počeo
ispuštati čudne zvukove, gasiti se i dimiti prije no što su ga uspjeli otplatiti i Nancy je izgubila
živce.

— Ti se, ako hoćeš, možeš zaustavljati svakih pet metara u toj mrcini — objavila je —
ali ja više nogom neću stupiti u njega! — Jerryju je to bilo dovoljno. Prodali su Cadillac i kupili
Hondu Accord.

Kuća Jaaxovih, uglovnica od ukrasne cigle s crijepom i drveninom izrađenom od

američkog zlatnog kestena, bila je najveća viktorijanska kuća u gradu. U njenoj se blizini
nalazila stanica hitne pomoći, čije su ih sirene noću redovno budile. Kupili su je po povoljnoj
cijeni, nakon što je mjesecima stajala na tržištu, s pričom o bivšem vlasniku koji se navodno

21

  

objesio u podrumu. Nakon što su se uselili, jednog im se dana na vratima pojavila njegova
udovica. Ispijena je starica svratila tek baciti pogled na svoj prijašnji dom i, opazivši masnicu
na Nancynom oku, gorko napomenula: — Drago dijete, zamrzit ćete ovu kuću baš kao i ja.

Osim papige, Jaaxovi su imali i druge kućne ljubimce. Udav po imenu Sampson lijeno
je puzao žičanim kavezom u dnevnom boravku, iz kojeg bi s vremena na vrijeme pobjegao.
Omiljeno skrovište bi mu tada bio šuplji središnji stup kuhinjskog stola, u koji bi se zavukao i
zaspao, ne mičući se danima. Nancy se ježila pri pomisli na usnulog pitona u unutrašnjosti
stola, jer nikad nije znala hoće li se probuditi i dopuzati joj u tanjur za vrijeme večere.
Jednom se zmija izvukla iz kaveza i otpuzala u kupolu na vrhu kuće, u kojoj je Nancy imala
radnu sobu. Nitko danima nije znao gdje je. Lupali su po stupu kuhinjskog stola, ne bi li ga
istjerali odande, no ubrzo su shvatili da nije tamo. Tada se jedne noći, dok je Nancy radila za
svojim radnim stolom, zmija spustila s grede na kojoj se skrivala i izvjesila se ravno pred
Nancynim licem, buljeći u nju ledenim očima bez vjeđa. Vrisak koji je uslijedio probudio je
sve ukućane.

U kući je još živio jedan irski seter, te airedale terijer. Kad god bi Jaaxovi mijenjali
vojnu bazu, životinje bi putovale s njima u kavezima i kutijama, poput pokretnog zvjerinjaka.

Nancy je voljela svog muža Jerryja, pristalog, visokog i zgodnog muškarca prerano
osijedjele kose. Sviđalo joj se njegovu kosu nazivati srebrnom, baš kao i srebra vrijednu
rječitost kojom ju je nagovarao na kupnju Cadillaca s crvenim presvlakama i sličnih gluposti.
Svojim ju je oštrim smeđim pogledom iznad orlovskog nosa razumio bolje od ikoga na kugli
zemaljskoj. Nisu imali mnogo prijatelja niti društvenog života izvan obitelji. Odrasli su na
farmama u Kanzasu, međusobno udaljenim svega dvadeset milja, no u djetinjstvu se nisu
poznavali. Sreli su se na veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Kanzasu, nekoliko tjedana
potom se zaručili, a vjenčali se kad je Nancy bilo dvadeset godina. Kad su diplomirali, nisu
imali ništa osim neotplaćenih studentskih kredita i neizvjesne budućnosti zbog nemogućnosti
otvaranja veterinarske ordinacije. Stoga su se zajednički prijavili u vojnu službu.

Tijekom tjedna Nancy nije imala vremena za kuhanje, pa je provodila subote

pripremajući hranu za cijeli tjedan. Skuhala bi gulaš ili nekoliko kokoši, razdijelila hranu na
obroke koje bi zamrznula te ih radnim danom uvečer podgrijavala u mikrovalnoj pećnici. Dok
se te večeri piletina iz zamrzivača otapala, Nancy je razmišljala koje bi povrće dala djeci uz
meso. Možda grašak... djeca ga vole. Otvorila je ormarić i izvukla konzervu graška.

Počela je kopati po jednoj od dvije kuhinjske ladice u potrazi za otvaračem konzervi.

Nije ga mogla naći. Otvorila je drugu, u kojoj je držala sve moguće kuhinjske potrepštine koje
nisu pribor za jelo. Ladica se gotovo lomila od prenatrpanosti.

K vragu s tim otvaračem! Iz ladice je izvukla mesarski nož. Otac joj je svojedobno
stalno prigovarao neka ne otvara konzervu nožem, no ona ionako nikad nije slušala očeve
savjete. Zabila je nož u konzervu i njegov se vrh zaglavio u limu konzerve. Pokušavši ga
pokrenuti, udarila je o dršku dlanom desne ruke. Ruka joj je neočekivano skliznula niz dršku,
tarući se s oštricom i Nancy je osjetila žarenje koje je sezalo duboko pod kožu.

Mesarski se nož stropoštao na pod, a velike kaplje krvi orosile su radnu površinu.

22

  

— Kurvin sine! — poviknula je na nož. Zarezao ju je duboko, preko čitavog desnog

dlana, toliko duboko da se pobojala da je zasjekao do kosti ili ozlijedio tetivu. Stisnula je
porezotinu ne bi li zaustavila krvarenje, gurnula ruku pod slavinu na sudoperu i odvrnula je.
Sudoper se zacrvenio. Mogla je micati prstima, dakle, nije prerezala tetivu. Posjekotina i nije
bila tako grozna kako se isprva činila. Držeći ruku nad glavom, Nancy je otišla do kupaonice i
ondje, u ormariću, potražila flaster. Kad je rana prestala krvariti, zalijepila ga je preko nje.
Nije podnosila krv, čak ni svoju vlastitu, jer je predobro znala što se sve može skrivati u
jednoj kapljici krvi.

Te je večeri zbog posjekotine preskočila redovito kupanje djece prije spavanja.

Dozvolila je Jaime da spava s njom u krevetu jer je djevojčica uvijek bila pomalo nervozna za
očeva izbivanja iz kuće.

Projekt ebola
26. RUJNA 1983.

Sljedećeg se jutra Nancy probudila u četiri sata. Tiho je ustala iz kreveta, pazeći da ne
probudi Jaime, istuširala se i obukla uniformu. Nosila je zelene vojničke hlače s crnom
uzdužnom prugom sa strane, istu takvu košulju i crni vojnički pulover. Pulover je na
ramenima imao epolete sa zlatnim hrastovim lišćem koje označava čin bojnika. Popila je
Coca Colu bez šećera, ne bi li se lakše razbudila, te se uspela u kupolu, do svoje radne
sobe.

Toga ju je dana možda čekao rad u bioskafanderu. Pohađala je obuku za

veterinarskog patologa. Činilo se kao da će joj uža specijalnost postati visokorizični uzročnici
biosigurnosne razine 4, u čijoj je prisutnosti bioskafander obavezan. Istodobno je spremala
specijalističke ispite iz veterinarske patologije, kojima je trebala pristupiti za tjedan dana.
Sagnula se nad otvorene knjige u svojoj radnoj sobi, započinjući mukotrpno učenje za ispite,
dok se sunce izdizalo nad jabučnim voćnjacima i poljima istočnog dijela grada. Pod njezinim
su se prozorima počele glasati vrane iz krošnji, a cestom su zabrujali motori prvih dostavnih
kamiona. Desni ju je dlan još bolio.

U sedam sati sišla je do glavne spavaće sobe i probudila Jaime. Zatim je otišla do
Jasonove sobe i protresla ga nekoliko puta. Sin joj se teško budio. Odmah potom stigla je
dadilja, starija žena po imenu gospođa Trapane, koja je djecu odjenula i spremila im
doručak, dok se Nancy vratila svojem učenju. Gospođa Trapane svakog je dana pratila
Jasona na školski autobus, te čuvala Jaime sve dok se Nancy ne bi vratila s posla.

U pola osam je završila s učenjem te pozdravila djecu. Moram skočiti u banku po

novac za gospođu Trapane, pomislila je. Sama se odvezla na posao, prema jugu, niz

23

  

getizburšku cestu, pokraj planine Catoctin. Promet je na cesti postajao gušći kako se
približavala Fredericku, gradiću u kojem se nalazi Fort Detrick. Sišla je s autoputa i spustila
se do glavnog ulaza u bazu. Prošavši rampu, kroz koju ju je stražar propustio mahanjem
ruke, skrenula je udesno, provezla se kraj vježbališta sa zastavom i parkirala pokraj masivne
zgrade koja gotovo da nije imala prozora i čiji se betonom i ciglama omeđeni obujam uzdizao
nad gotovo četiri hektara. Bila je to zgrada Instituta za medicinska istraživanja zaraznih
bolesti Vojske Sjedinjenih Država ili kraće USAMRIID.

Američka vojna lica obično USAMRIID zovu samo Institut, a kada ga i nazivaju
kraticom, čine to na način karakterističan vojsci, tako da riječ zvuči kao jusamrid. Najvažniji je
zadatak USAMRIID-a medicinska obrana. Njegova su istraživanja usmjerena zaštiti vojnika
od biološkog oružja i prirodnih zaraznih bolesti. Specijalnost su mu lijekovi, cjepiva i biološka
zaštita. U Institutu se uvijek istovremeno provodi više istraživačkih programa — rad na
cjepivima za razne vrste bakterija, kao što su bedrenica i botulizam, istraživanje svojstava
virusa koji bi mogli napasti američke trupe u obliku biološkog oružja ili prirodnog iznenađenja,
te mnogi drugi projekti. Od početka Drugog svjetskog rata vojni su se laboratoriji bavili
istraživanjem vezanim uz konstrukciju biološkog oružja — razvijali su nizove smrtonosnih
bakterija i virusa koje se moglo staviti u bombe i baciti na neprijatelja. Predsjednik Richard M.
Nixon 1969. godine potpisao je izvršnu naredbu kojom je razvoj biološkog oružja u Vojsci
Sjedinjenih Država stavljen izvan zakona. Tada je, s početkom istraživanja u mirnodopske i
svrhe u vojnim laboratorijima, osnovan USAMRIID. Njegovi su se stručnjaci posvetili
razvijanju zaštitnih cjepiva i istraživanjima načina kontrole smrtonosnih mikroorganizama.
Institut zna za mnoge načine na koje je moguće zaustaviti epidemije čudovišnih virusa prije
no što pokrenu svoje eksplozivno smrtonosno širenje kroz ljudsku vrstu.

Bojnica Nancy Jaax ušla je u zgradu kroz stražnji ulaz, pokazujući identifikacijsku
značku stražaru na unutrašnjoj porti.

Kroz labirint hodnika krenula je prema glavnoj zaštićenoj zoni. Oko nje su se užurbano
kretali vojnici u radnim uniformama i civilni stručnjaci s identifikacijskim značkama. Nitko nije
imao vremena za zastajkivanje i čavrljanje.

Htjela je što prije vidjeti što se događa s majmunima zaraženima ebolom. Prošla je kroz
hodnik odjela biosigumosne razine 0 i produžila prema biozaštićenoj zoni razine 4, poznate
još kao AA-5 ili eboline odaje. Biosigumosne razine su 0, 2, 3 i napokon najviša — 4. Iz
nekog nepoznatog razloga ne postoji razina 1. Sve zaštićene razine, od 2 do 4, u Institutu su
pod negativnim zračnim tlakom, tako da, ako dođe do propuštanja sigurnosnih mehanizama,
zrak teče natrag u zaštićenu zonu, a ne izvan nje, u normalan svijet. Prostorije poznate pod
nazivom AA-5 su skup biološki izoliranih prostorija s negativnim tlakom zraka, koje je za
istraživanje ebole utemeljio civilni stručnjak Eugene Johnson, jedan od najvećih autoriteta za
ebolu i srodni joj marburški virus. Zarazio je nekolicinu majmuna ebolom i potom im davao
lijekove, promatrajući njihov učinak na daljnji tijek bolesti. U posljednjih su nekoliko dana
majmuni počeli ugibati, jedan za drugim. Nancy je u Johnsonovom timu radila kao patolog,
zadužena utvrditi uzrok smrti svake životinje.

Prišla je prozoru na zidu. Kroz debelo, akvarijsko staklo vidjelo se ravno u eboline
odaje, no ne i do kaveza s majmunima. Svakog je jutra civilni službenik zadužen za brigu o
životinjama u bioskafanderu čistio njihove kaveze, hranio ih te provjeravao njihovo opće

24

  

fizičko stanje. Jutros je s unutarnje strane stajala prilijepljena poruka na kojoj je službenik
rukom napisao da su se dva majmuna »srušila«. Drugim riječima, slomili su se i iskrvarili.

Vidjevši tu poruku, Nancy je bila sigurna da će danas obući bioskafander i secirati

majmune. Virus ebola uništava životinjske unutarnje organe, tako da se leš raspada vrlo brzo
nakon smrti. Sve bi tkivo omekšalo i pretvorilo se u želatinastu smjesu, čak i kad bi ga se
stavilo u hladnjak. Bilo je važno obaviti obdukciju prije rastakanja tkiva, jer je zaista
nemoguće secirati puding.

Kad se Nancy prvi put prijavila za sudjelovanje u patološkom timu, odbili su je. Bila je
uvjerena da je nadležni pukovnik ne želi ondje zato što je žena. — Taj posao nije za udanu
ženu — rekao joj je. - Trpjet će ili posao ili vaša obitelj, a mi to ne bismo željeli.

Nije se htjela predati, nego je jednog dana upala u njegov ured sa svojim životopisom i
preporukama, u nadi da će ga uspjeti nagovoriti da je uzme. - Ja u ekipu mogu uzeti koga
god želim — svisoka joj je objasnio, kao da joj želi reći da nije dovoljno dobra. Spomenuo je i
čuveni Bataljun Pastuha. — Želim li u svom timu Bataljun Pastuha, imat ću ga!

— E, pa nisam ni ja zadnja raga! — zaurlala je Nancy, tresnuvši o njegov stol svojom

biografijom. Predomislio se. Dopustio joj je sudjelovanje.

Početnike u radu s biološkim agensima Vojska obično stavlja na razinu 2, s koje se

obično napreduje na razinu 3. Na razinu 4 se prelazi tek nakon što se stekne mnogo
iskustva, a možda i nikada. Kad radite na nižim razinama, morate primiti brojna cjepiva.
Nancy je cijepljena protiv žute groznice, Q groznice, groznice doline Rift, zatim kompleksa
VEE, EE i WEE (moždani virusi koji se nastanjuju u konjima), tularemije, bedrenice i
botulizma. Naravno, poput svih veterinara, primila je i niz seruma protiv bjesnoće. Imunološki
sustav joj nije dobro reagirao na te injekcije. Svaki bi se put razboljela. Vojska joj je zbog
toga zabranila daljnje cijepljenje, što je značilo da više ne može raditi na razini 3. Jedini način
na koji je mogla nastaviti rad s opasnim agensima bio je taj da uđe u tim koji je radio na
četvrtoj razini. Za visokorizične uzročnike razine 4 nema cjepiva. Visokorizični uzročnici
razine 4 su smrtonosni virusi za koje nema ni cjepiva ni lijeka.

Virus ebola dobio je ime po rijeci Eboli, pritoci rijeke Mongala, koja utječe u Kongo (ili
Zair). Rijeka Ebola nastaje kao odljev prašumskih voda te vijuga kroz razasuta sela uz njene
rubove. Prvi slučaj izbijanja virusa zairske ebole zabilježen je u rujnu 1976., kada se
istodobno pojavila u pedeset i pet sela uz istoimenu rijeku. Virus se pojavio niotkuda, barem
se tako činilo, I ubio devedeset posto zaraženih. Zairska ebola je od tada virus kojeg se
članovi USAMRIlD-a najviše boje. Uvriježeno je mišljenje u Institutu da su »ljudi koji rade s
ebolom totalni luđaci . Petljati se s ebolom znači igrati se sa životom. Bolje je baviti se nečim
sigurnijim, kao što je bedrenica.

Eugene Johnson, civilni stručnjak za biohazarde koji je u USAMRIID-u vodio projekt

istraživanja ebole, slovio je za jednog od tih »totalnih luđaka« . Za šačicu ljudi u svijetu koja
se doista razumije u visokorizične viruse on je legenda. Jedan je od najboljih svjetskih lovaca
na ebolu. Visok je i krupan, gotovo golem čovjek sa širokim, otvorenim licem, raščupanim
busenom smeđe kose i brade, dubokim, pronicljivim očima i trbuhom koji visi preko pojasa.
Kad bi samo obukao kožnu jaknu i stavio sunčane naočale, bilo bi ga lako zamijeniti s

25

  

nekakvim starim hipijem. Nikada ne biste rekli da radi za Vojsku SAD, ali ipak, prati ga ugled
vrhunskog terenskog epidemiologa (osobe koja istražuje virusne zaraze u divljini). Iz nekog
razloga nije objavio mnogo radova, što objašnjava stanovitu tajnovitost kojom ga obavijaju
njegovi obožavatelji. Kad slušate ljude koji ga poznaju kako pričaju o njemu, čut ćete o
stvarima koje je učinio i sve će djelovati nevjerojatno pametno i dovitljivo. Upoznate li pak
samog Johnsona, vidjet ćete da je prilično sramežljiv, pomalo nepovjerljiv spram ljudi i
krajnje nepovjerljiv spram virusa. Mislim da nikada nisam upoznao nikoga tko se boji virusa
tako panično kao Gene Johnson. Ono što njegov strah čini vrijednim divljenja jest činjenica
da se radi o dubokom intelektualnom štovanju zasnovanom na znanju. Godinama je putovao
Afrikom u potrazi za prirodnim staništima ebole i marburškog virusa. Pretražio je čitav
kontinent, ali unatoč svom trudu, nije ih pronašao. Nitko ne zna odakle dolaze filovirusi i koje
im je prirodno prebivalište. Trag im se gubi negdje u prašumama i savanama središnje
Afrike. No, unatoč bezbrojnim uzaludnim putovanjima, Gene Johnson nije odustao od svoje
najveće ambicije - pronaći prirodnog nositelja ebole.

U Institutu se nitko nije htio uključiti u njegov projekt. Znalo se da ubojiti virus čini
ljudima stvari o kojima nije ugodno ni razmišljati i nitko nije htio eksperimentirati s njim. Bojali
su se, naime, da bi virus eksperimentirao s njima. Zastrašivao je apsolutno sve, čak i one koji
su se u bioskafanderu osjećali kao u drugoj koži, jer nitko nije znao mnogo o eboli. Znali su
samo za njezine pogubne učinke. Nitko nije znao koja životinja prenosi virus — muha,
šišmiš, krpelj, pauk, škorpion ili možda neka vrsta gmaza ili vodozemca. Možda čak živi i u
leopardima ili slonovima, no nikomu nije bilo jasno kako skače s vrste na vrstu.

Gene Johnson patio je od stalnih noćnih mora još otkad je počeo raditi s ebolom.
Često bi se budio u hladnom znoju nakon jednog u nizu sličnih snova koji su odražavali
njegove najdublje strahove. U ruci zaštićenoj rukavicom bioskafandera držao bi tekućinu
punu virusnih čestica. Odjednom, tekućina bi se razlila, a on bi shvatio da mu je rukavica
izbodena iglom i da mu se tekućina slijeva na kožu pod skafanderom. Probudio bi se bez
daha, govoreći Isuse, izložio sam se. No, onda bi shvatio da je u spavaćoj sobi, sa usnulom
suprugom na drugoj strani kreveta.

U stvarnosti, ebola se još nije u potpunosti probila medu ljude, no činilo se kao da se
izbijanje sprema. Zapaženi su tek mikroudari na pojedinim mjestima u Africi, no svi su se
pribojavali plimnog vala koji bi mogao uslijediti. Bilo je lako, ali nimalo zabavno predviđati
posljedice epidemije virusa koji ubija devet od deset zaraženih, a protiv kojeg nema ni
cjepiva ni lijeka. Posljedice su globalne. Johnson je često govorio kako mi zapravo ne znamo
što je ebola već učinila u prošlosti, niti što tek može napraviti u budućnosti. Taj virus je
nepredvidljiv. Soj ebole koji bi se prenosio zrakom mogao bi izbiti bilo gdje i obići Zemlju za
šest tjedana, poput gripe, ubijajući milijune ljudi. No, isto je tako moguće da ebola zauvijek
ostane vrebati u prikrajku, tek se s vremena na vrijeme hraneći ponekim ljudskim bićem.

Ebola je prilično jednostavan virus — jednostavan poput požara. Ubija ljude zavidnom
učinkovitošću i nepreglednim nizom posljedica. U daljem je srodstvu s virusom ospica,
zaušnjaka i bjesnoće. Povezan je i s nekim plućnim virusima, s virusom parainfluenza koji
uzrokuje prehlade kod djece i s virusom koji uzrokuje smrtonosnu upalu pluća u ljudi oboljelih
od AIDS-a. Čini se da je u svojoj evoluciji, krećući se kroz nepoznate nositelje i skrivene
puteve prašume, ebola poprimila sve najgore karakteristike srodnih joj virusa. Oboljeli od

26

  

ebole dobivaju osip sličan ospicama, zapadaju u teške psihoze koje podsjećaju na bjesnoću i
pokazuju sve simptome najgorih mogućih gripa.

Virus ebole sadržava svega sedam različitih bjelančevina — sedam velikih molekula.
Dok su tri bjelančevine donekle istražene, četiri su potpuno nepoznate. Njihova struktura i
namjena su potpuno nedokučivi. Što god da te bjelančevine rade, čini se da na poseban
način pogađaju imunološki sustav. U tome nalikuju HIV-u, koji također uništava obrambeni
sustav, no, za razliku od HlV-ovog, ebolino je djelovanje eksplozivno. Čim se ebola useli u
organizam, imunološki sustav otkazuje. Tijelo postaje poput grada koji je zauzela
neprijateljska vojska i čiji vojnici pale sve kuće u njemu. Rat je. naime, izgubljen čim je došlo
do zaraze ebolom i žrtva je gotovo sigurno osuđena na smrt. U deset dana ebola čini
organizmu ono za što AIDS-u treba deset godina.

Način prenošenja virusne zaraze ebola nije posve razjašnjen. Vojni su istraživači
isprva vjerovali da se prenosi izravnim doticajem s krvlju i tjelesnim tekućinama, poput virusa
AIDS-a. No, ubrzo se pokazalo da ebola ima kartu za više prijevoznih sredstava nego što
ima HIV. Mnogi od ljudi koji su se u Africi zarazili ebolom dolazili su u doticaj samo s truplima
zaraženih. Dakle, jedan od načina prenošenja je s mrtvih na žive, vjerojatno kroz nezgrušanu
krv i sluz koje se izlijevaju iz mrtvih tijela. Tijekom epidemije ebole 1976. u Zairu ožalošćene
su obitelji svoje mrtve ljubile i grlile prije ukopa, da bi nakon tri-četiri dana i sami oboljeli od
virusa.

Johnsonovi eksperimenti s ebolom bili su jednostavni. Zarazio bi nekolicinu majmuna,

a zatim ih pokušavao liječiti raznim lijekovima. Na taj se način nadao otkriću lijeka koji bi se
mogao boriti protiv ebole, a možda je i izliječiti.

Majmuni su u biološkom smislu gotovo identični ljudima, zbog čega ih se i toliko koristi
u medicinskim istraživanjima. I jedni i drugi su primati, a ebola napada primate na isti način
na koji zvijeri jedu neku određenu vrstu mesa. Ebola ne zna za razliku između čovjeka i
majmuna te zbog toga vrlo lako skače s jedne vrste na drugu.

Nancy Jaax se dobrovoljno javila za rad na Johnsonovom projektu. Radilo se o poslu

na razini 4, za što je bila spremna, budući da nije trebala primiti nikakva cjepiva. Željela se
dokazati kao dobar stručnjak i htjela je nastaviti raditi na smrtonosnim virusima. Međutim,
bilo je ljudi u Institutu koji su sumnjali u njezinu sposobnost da radi u bioskafanderu na razini
4. Ona je »udana žena«, a smatra se da takve često hvata panika. Tvrdili su da ima
nervozne ili nespretne ruke, u svakom slučaju neprikladne za rad s visokorizičnim
uzročnicima četvrte razine. Bojali su se da bi se mogla porezati ili ubosti kontaminiranom
iglom ili to isto učiniti nekom drugom. Od njenih su ruku napravili sigurnosno pitanje.

Prvi joj je pretpostavljeni bio potpukovnik Anthony Johnson (ni u kakvom srodstvu s
Geneom Johnsonom, civilnim vođom projekta ebola). Tony Johnson je objektivan i smiren
sugovornik tiha glasa koji je tada morao odlučiti hoće li dopustiti Nancy da radi na četvrtoj
razini. Htio je sagledati situaciju sa svih strana, pa se počeo raspitivati po Institutu. Tko
poznaje Nancy Jaax? Koje su njene jake, a koje slabe točke? U potpukovnikovom se uredu,
kao odgovor na razaslana pitanja, pojavio bojnik Jerry Jaax, Nancyn muž. Jerry se oštro
protivio Nancynoj odluci da radi u bioskafanderu. Rekao je potpukovniku Johnsonu da su čak
imali i »obiteljsku raspravu« o tome. Tijekom obiteljske rasprave, kako ju je Jerry nazvao, on

27

  

je sam zaurlao na Nancy: — Ti si jedina žena koju imam! - Jerry nije nosio skafander na
svom poslu, a nije htio ni da ga nosi njegova supruga. Nije mogao podnijeti zamisao da
njegova Nancy, žena koju voli, majka njegove djece, u rukama drži čudovišni oblik života koji
je smrtonosan i neizlječiv.

Potpukovnik Johnson poslušao je sve što mu je rekao Jerry Jaax i svi ostali koji su mu
se javili s informacijama, a onda je odlučio osobno razgovarati s Nancy. Pozvao ju je u svoj
ured. Bila je napeta i to se vidjelo. Cijelo je vrijeme promatrao njezine ruke. Izgledale su u
redu, niti nespretne, niti prebrze. Zaključio je da su glasine o njenim živčanim kretnjama
sasvim neutemeljene.

— Ne tražim nikakve posebne usluge — objasnila mu je. Dobro, pomislio je, jer neće
ih ni dobiti.
— Uključit ću vas u projekt ebola — izustio je naglas. Rekao joj je da će raditi u
bioskafanderu, u ebolinim odajama i da će on prvih nekoliko puta ići s njom kako bi
je podučio postupku i promotrio njene ruke na djelu. Pratit će je poput sjene i motriti
na svaki njen pokret. Iskreno je vjerovao da je Jaaxova spremna za potpuno
uranjanje u vruću zonu.

Dok joj je sve to pričao, Nancy se rasplakala ili »pustila koju suzu« — kako mi je to
kasnije opisao sam potpukovnik. Plakala je od sreće, jer u tom trenutku ništa na svijetu nije
tako željela kao držati u rukama virus ebole.

13:00

Provela je jutro u svom uredu, obavljajući administrativne poslove. Nakon ručka je

skinula zaručnički i vjenčani prsten, te ih zaključala u ladicu svog radnog stola. Svratila je do
ureda potpukovnika Johnsona i pitala ga je li spreman za polazak. Bio je. Spustili su se niz
stepenice pa niz hodnik došli do ebolinih odaja u koje je vodila samo jedna svlačionica. Na
potpukovnikov zahtjev, Nancy je prva ušla i počela se presvlačiti.

Svlačionica je bila mala, s nekoliko ormarića uzduž jednog zida i ogledalom nad
umivaonikom. Svukla se do gola i odjeću složila u ormarić. Na njoj je ostao samo flaster na
sinoćnjoj porezotini. S jedne je police uzela sterilno kirurško odijelo koje se sastoji od zelenih
hlača i majice, te ga odjenula, zatežući uzice u pasu i spajajući željezne gumbe. Ispod
kirurškog odijela nije dopušteno nositi baš ništa, čak ni donje rublje. Na glavu je navukla
mrežastu kiruršku kapu i dobro ugurala sve pramenove kose pod njezine rubove. Dok je to
radila, gledala se u ogledalo. Nije izgledala nervozno, no osjećala se pomalo nemirno. To joj
je bio tek drugi ulazak u vruću zonu.

Bosih nogu, krenula je prema vratima koja vode na razinu 2. Kroz njihov je stakleni
prozor pri vrhu strujalo tamnoplavo svjetlo — ultraljubičasto svjetlo. Ono uništava viruse.
Razara njihovu genetsku gradu i onemogućava im daljnje razmnožavanje.

Ulazeći kroz vrata, osjetila je kako se opiru otvaranju, prilijepljena uz vratnicu zbog
razlike u pritisku zraka, a onda ju je zahvatio lagani propuh, usmjeren prema prostoriji,
prateći je na njenom putu prema razini 2. Bila je to manifestacija negativnog

28

  

tlaka zraka, koji je onemogućavao »curenje« opasnih uzročnika izvan kontroliranih područja.
Vrata su se za njom sama zatvorila i ona se našla na drugoj razini. Plavo joj je svjetlo
obasjalo lice. Prošla je kroz tuš-kabinu, u kojoj je bila ultraljubičasta: svjetiljka, sapun i nešto
običnog šampona. Kroz kabinu se ulazilo u kupaonicu, gdje su na polici stajale čiste bijele
čarape, uredno poslagane. Obukla je jedan par i prošla kroz sljedeća vrata, na treću razinu.

Tu sobu još nazivaju i pripremnim područjem. U njoj je stol s telefonom i umivaonik, a

na podu pokraj njih — valjkasta kutija oblijepljena znakovima u obliku bodljikavog cvijeta s tri
latice. Ti cvjetovi su znakovi za bioopasnost, a kutija je biohazardni kontejner, popularno
nazivan i »kutijom za šešire« ili »kutijom za sladoled«. Bioopasni kontejner inače služi za
odlaganje i transport zaraženog otpada, no ovaj je bio prazan. Služio je kao priručna stolica.

Pronašla je kutiju gumenih kirurških rukavica i drugu, plastičnu, s dječjim puderom.

Istresla je malo pudera na ruke i navukla rukavice. Zatim je potražila kolut ljepljive trake,
otkinula nekoliko komada i prilijepila ih za rub stola. Potom se počela oblagati trakom — na
rubovima rukavica i na rukavima kirurške košulje, te na spoju čarapa s hlačama. Sada je na
sebi imala jedan sloj zaštite od virusne okoline.

Ubrzo za njom, na treću je razinu pristigao potpukovnik Johnson u kirurškom odijelu, te

se i on počeo obljepljivati trakom.

Nancy se okrenula udesno i ušla u pretkomoru, gdje je na vješalici visio njen

bioskafander. Bio je to bioskafander Chemturion, s imenom JAAX otisnutim na prsima.
Mnogi zovu Chemturion i plavim odijelom, jer je svijetloplave boje. To je vrlo težak plastični
skafander koji zadovoljava sve vladine specifikacije za rad s visokorizičnim agensima koji se
prenose zrakom.

Rastvorila je bioskafander i spustila ga na betonski pod, ulazeći u nj najprije stopalima,

te ga zatim povlačeći prema pazuhima. Navlačila je rukave sve dok joj se prsti nisu
rasporedili po rukavicama. Skafander je imao podvezima pričvršćene smeđe rukavice od
debele gume. One su najvažnija brana između čovjeka i virusa, jer su ruke uvijek najslabija
točka — stalno u pokretu I u dodiru s iglama, noževima i oštrim djelićima kosti. Svaki je
biohazardni stručnjak odgovoran za svoj skafander onako kako je padobranac odgovoran za
pakiranje i održavanje svog padobrana. Nancy je tog dana bila prilično užurbana i moguće je
da nije baš pregledala svoj skafander onako kako je trebala.

Tony Johnson joj je još jednom ukratko ponovio proceduru za laboratorij i pomogao joj
staviti kacigu na glavu. Kaciga je napravljena od meke savitljive plastike, kroz koju je
Johnson pažljivo zagledao u Nancyne oči, provjeravajući u kakvom je stanju.

Povukla je nauljeni patentni zatvarač preko prsa i skafander se zatvorio. U trenutku

potpunog zatvaranja, plastika pred licem joj se zamaglila. Posegnula je rukom prema zidu i
povukla žuti dovod zraka, priključujući ga na skafander. Zrak je zašumio dok je strujao kroz
odijelo, napuhujući ga i čineći debelim i teškim, dok je njegova suhoća uklanjala sitne kapljice
znoja koje su se skupile na plastičnom vizoru Nancyne kacige.

Mnogi ljudi u Institutu kažu da je nemoguće predvidjeti tko će se u bioskafanderu

uspaničiti, iako se to događa uglavnom neiskusnim ljudima. U trenutku kad im se kaciga
zatvori, oči im se ispune strahom, oznoje se, poplave i počnu grčevito grepsti po skafanderu,

29

  

sve u paničnom nastojanju da dođu do zraka, uslijed čega izgube ravnotežu i sruše se na
pod, vrišteći ili stenjući, što, zbog teške plastike oko njih, zvuči poput gušenja čovjeka
zatvorenog u kovčeg.

Nakon što je pomogao Nancy staviti kacigu i provjerio pokazuje li znakove panike,
potpukovnik Johnson navukao je svoj skafander. Kad je završio, pružio joj je instrumente za
seciranje. Izgledao je mimo i sabrano. Zajedno su krenuli prema vratima od nehrđajućeg
čelika koja su vodila u zonu zračne pretkomore te zatim na razinu 4. Vrata su bila oblijepljena
znakovima za bioopasnost te upozorenjima.

OPREZ

BIOOPASNOST NE ULAZITE BEZ BIOSKAFANDERA

Međunarodni simbol za bioopasnost, koji se u USAMRIlD-u nalazi na svim vratima

koja vode iz niže u višu, opasniju zonu, jest crveni trolist koji me podsjeća na cvijet s tri latice.

Zračna komora razine 4 je siva zona, mjesto na kojem se sastaju dva svijeta, na kojem
vruća zona dotiče normalan svijet. Ta siva zona nije ni vruća ni hladna, kako bi rekli ljudi iz
Instituta. Nemoguće je dokazati ni da je sterilna ni da je zaražena. U sivoj zoni USAMRIID-a
cvjetaju crveni trolisti. Nancy je duboko udahnula pri ulasku, nastojeći se sabrati i potpuno
umiriti. Poslužila se znanjem s treninga borilačkih vještina, na taj način kontrolirajući svoje
disanje. Svaki čovjek ima neki svoj obred prije ulaska kroz ta čelična vrata. Neki se križaju.
Neki nose amajlije pod skafanderom, iako je to protupropisno, nadajući se da će ih one
sačuvati ako skafander otkaže.

Nancy je isključila svoj dovod zraka iz skafandera i otkočila zaslon čeličnih vrata. Ušla
je u sivu zonu s Tonyjem Johnsonom za petama. Zračna je komora bila sva u nehrđajućem
čeliku, obrubljena tek rupicama za štrcanje vode i kemikalija. Istraživači su ga u govoru
nazivali »dekon« (dekontaminacijskim) tušem.

Vrata se zatvoriše za njima. Nancy otvori druga, na suprotnom kraju sive zone i
zakorači u vruću zonu.

Potpuno uranjanje
26. RUJNA 1983., 13:30

Našli su se u betonskom hodniku iz kojeg labirint prolaza vodi prema drugim

prostorijama vruće zone. Žuti se dovodi zraka za bioskafandere ondje u snopovima spuštaju
sa zidova, dok stakleno oko alarmne stroboskopske svjetiljke sa stropa motri na sigurnost
sustava za dovod zraka. Boja je na zidovima gusta i smolasta, a sve utičnice s električnim
vodovima obložene su ljepljivom trakom. Traka prekriva sve pukotine i rupe u zidu i
onemogućava bijeg opasnih tvari iz vruće zone kroz šuplje instalacije. Nancy je posegnula za

30

  

žutim dovodom zraka i prikopčala ga za skafander. Zrak je tako šištao da nisu ni pokušavali
razgovarati.

Iz metalnog ormara uzela je par žutih gumenih čizama, nalik čizmama koje je nekoć
nosila za rad u staji. Navukla ih je preko skafandera i samouvjereno pogledala u Johnsona.
Spremna za akciju, šefe.

Ponovo se isključivši iz dovoda zraka, krenuli su niz jedan od hodnika, do sobe s

majmunima. U sobi su se nalazila dva reda kaveza, svaki prislonjen uz jedan zid, jedan
nasuprot drugome. Dvojac je priključio dovod zraka u skafandere i zavirio u kaveze. Na
jednoj su se strani nalazila dva izolirana majmuna, takozvana kontrolna skupina. Njima nije
bio ubrizgan virus u krv. Djelovali su zdravo.

Čim su im se Nancy i Tony približili, zdravi majmuni su potpuno pošašavili. Tresli su

rešetke svojih kaveza, skakali po njima i vikali. Prisutnost ljudi u bioskafanderima uvijek bi ih
uznemirila. Huktali bi i mumljali — Uuuuu! Uuuu! Huh-huh-huh, te ispuštali visoko,
zaglušujuće Iiiiiiik! Iiiiiik! Približili su se prednjem dijelu svojih kaveza i tresli vratima, kao da
se žele osloboditi, skakali i trzali se, cijelo vrijeme pozorno promatrajući Nancy i Tonyja.
Svaki kavez na vratima ima razrađen sigurnosni sistem koji je otporan na majmunsko
prčkanje, grickanje i trešnju, jer bi bistrooke životinje u suprotnom odavno pobjegle iz svojih
zatvora. Vi ste mali, pametni gadovi, pomislila je Nancy, i zacijelo vam je dosadno.

U drugom je redu kaveza vladala tišina. Tu su se nalazili majmuni zaraženi ebolom.

Većina ih je bila mirna, pasivna i povučena, a neki su se doimali pomalo smeteni. Obrambeni
im je mehanizam pomahnitao ili potpuno otkazao. Iako još nisu djelovali jako bolesno, nisu
se ponašali onako kako se majmuni obično ponašaju; nijedan nije skakao ni skvičao, niti
tresao vratima kaveza. Osim toga. kolačići kojima su ih ujutro hranili u većini su kaveza ostali
netaknuti. Životinje su nepomično sjedile u svojim kavezima, bezizražajnim pogledima
promatrajući časnički dvojac.

Svima je od njih ubrizgan najopasniji do tada poznat soj virusa ebola, poznat kao
zairska ebola tipa Mayinga. Soj je ime dobio po djevojci zvanoj Mayinga N., koja je podlegla
virusu 19. listopada 1976. nakon što je kao bolničarka u jednoj zairskoj bolnici njegovala
katoličku opaticu oboljelu od ebole. Nekoliko dana nakon što je časna sestra umirući
iskrvarila po sestri Mayinga, sama je bolničarka pala žrtvom virusa i umrla. Neki uzorci
njezine krvi završili su u Sjedinjenim Državama, gdje je soj virusa iz Mayingine krvi nastavio
svoj životni ciklus u zamrznutim staklenim posudicama USAMRIID-a. Zamrzivač u kojem se
čuvaju uzorci virusa stalno održava temperaturu od minus sto šest stupnjeva Ćelzija. Svi su
zamrzivači oblijepljeni znakovima za biohazard, te osigurani teškim, metalnim lokotima i —
ljepljivom trakom. Općenito, ljepljiva je traka simbol vruće zone — ona predstavlja prvu crtu
obrane od visokorizičnog neprijatelja. Bez ljepljive trake, često će vam reći stručnjaci za
biohazarde, ne bi bilo ni biološke izolacije.

Gene Johnson je na početku projekta ebola otopio nešto Mayingine krvi iz zamrzivača,
ubrizgao je majmunima te im davao lijek kako su pobolijevali, sve u nadi da bi mogao
djelovati. No, činilo se da od toga neće biti ništa.

31

  

Nancy Jaax i Tony Johnson pozorno su pregledavali svaki kavez sve dok nisu naišli na
dvije životinje koje su se slomile i iskrvarile. Krvavih nosova i poluotvorenih, crvenih očiju,
skvrčile su se svaka na dnu svojeg kaveza, na bezizražajnom licu ne odajući postojanje bilo
kakvog osjeta, čak ni boli ili patnje. Razlog je tome razoreno vezivno tkivo te oštećenje dijela
mozga koji regulira rad mišića lica. Takvo bezizražajno lice, poput maske, zajedno s crvenim
očima i raskrvavljenim nosom, tipičan je znak koji ebola ispisuje na primatima, znak koji
ukazuje na postojanje tih dvaju oštećenja — mozga i vezivnog tkiva. Majmuni s tim izrazom
izgledaju kao da su ugledali nešto izvan njihove spoznajne moći, a to zasigurno nije bila
vizija raja.

Nancy osjeti kako je prožima val nelagode. Prizor mrtvih i ispaćenih majmuna duboko
ju je potresao. Kao veterinar, svojom je dužnošću smatrala liječenje životinja i ublažavanje
njihovih muka. Kao znanstvenica je pak svojom obvezom smatrala i provođenje medicinskih
istraživanja koja mogu ublažiti ljudske patnje, lako je odrasla na farmi, gdje se stoka uzgajala
u prehrambene svrhe, nikada nije naučila prihvatiti smrt životinje. Plakala je svaki put kad bi
se životinje odvodilo u klaonicu. Voljela je životinje više no većinu ljudi. Veterinarska ju je
zakletva, sa svojim kodom časti, obvezivala na brigu o životinjama, ali i na spašavanje
ljudskih života doprinosom medicini. Povremeno bi se ta dva ideala međusobno sukobila.
Morala se stalno podsjećati da istraživanje u kojem sudjeluje ima plemenit cilj otkrivanja
lijeka protiv ebole, koji bi mogao spasiti mnoge živote i spriječiti moguću tragediju čitavog
čovječanstva. Takvo joj je razmišljanje djelomično pomoglo odagnati nelagodu, no ne i u
potpunosti. Morala je isključiti osjećaje.

Tony Johnson ju je pozorno promatrao dok je prilazila kavezu. Rukovanje

onesviještenim majmunom u vrućoj zoni nije nimalo bezopasno, jer se životinja može
probuditi, zajedno sa svojim oštrim zubima i jakim ugrizom. Ugriz jakog prašumskog
majmuna zaraženog ebolom gotovo sigurno bio bi smrtonosan.

Nancy je najprije dobro promotrila životinju kroz rešetke. Radilo se o velikom mužjaku
koji je izgledao kao da je uistinu mrtav. Opazila je da još ima oštre očnjake i to ju je
uznemirilo. Obično se majmunima namijenjenim za istraživanja očnjaci otupljuju ili vade zbog
zaštite istraživača, no ovaj je iz nepoznatog razloga imao oštre, netaknute očnjake.
Provukavši prste u rukavicama kroz rešetke, uštipnula je majmuna za nožni prst. Nije
pokazivao znakove života.

- HAJDE! OTVORI KAVEZ! - vikne Tony Johnson, nadglasavajući šištanje zraka u

skafanderima.

Nancy otključa vrata kaveza i podignu ih sve dok se otvor nije u potpunosti razjapio.
Još jednom promotri životinju. Nema grčeva u mišićima. Majmun je bio definitivno gotov.

- O.K., IZVUCI GA! - zapovjedi joj Johnson.

Rukama posegne u kavez, te uhvati majmuna pod pazuho, okrene ga licem od sebe
kako je u slučaju naglog buđenja ne bi ugrizao, te ga napokon izvuče van.

Johnson spremno dočeka majmunove noge, te ih uhvati, pomažući Nancy da ga

odnese do biohazardnog kontejnera. Kutiju sa životinjom ponijeli su prema sobi za obdukcije.
Dva pripadnika jedne vrste primata nosila su jednog iz druge vrste. Prva je vrsta gospodar

32

  

Zemlje ili se barem takvom smatra, dok druga predstavlja njegovog srodnika, stanovnika
prašumskog drveća. U društvu je obiju vrsta — ljudske i majmunske — vrućom zonom
vladala treća, od njih starija i moćnija, stanovnik njihove krvi.

Dvojac s majmunom sada se polako i pažljivo kretao prema izlazu iz sobe, gdje je
skrenuo dva puta lijevo, te ušao u sobu s čeličnim stolom za autopsiju, na koju je odložio
životinju. Majmunova je koža bila osuta crvenim mrljama, vidljivim čak i kroz njegovu gustu
dlaku.

- RUKAVICE! - naredi Johnson.

Navukli su još jedan par gumenih kirurških rukavica, preko bioskafandera. Sada su
ukupno nosili tri sloja rukavica: unutrašnje, bioskafanderske i vanjske.

- PROVJERIMO INSTRUMENTE! ŠKARE... ŠTIPALJKA — redom je, na vrh stola,

Johnson slagao pojedine instrumente. Svaki je bio obilježen brojem i on ih je
izvikivao.

Započeli su raditi. Nancy je asistirala dok je Tony škarama s tupim krajem otvarao
majmunove tijelo. Radili su iznimno polako i s posebnom pažnjom, ne koristeći nijedan
instrument s oštrim rubom ili vrhom. Oštrica je u vrućoj zoni jednostavno zabranjena.
Primjerice, skalpelom je vrlo lako u djeliću sekunde prerezati sva tri sloja rukavica i kožu i
prije no što uopće osjetimo bol od porezotine, virus nam se već uselio u krvotok.

Dodavala mu je instrumente i prstima uklanjala suvišnu krv sa životinjinih organa,

uranjajući rukom u baru krvi koja se razlila majmunovim tijelom. Bila je to krv prepuna virusa
ebola i natapala je gotovo čitav organizam. Očito je došlo do brojnih unutarnjih krvarenja.
Jetra mu je bila natečena, a Nancy je zapazila dosta krvi u crijevima.

Morala se čitavo vrijeme podsjećati da uspori ruke jer je odjednom postala svjesna
svakog svojeg naglog pokreta. U sebi je ponavljala svaki korak procedure u zaštićenom
laboratoriju, kako bi održala koncentraciju i budnost. Čisti, otkloni, čisti, otkloni, šaputala je u
brujajuću kacigu. OK, uzmi polako tu štipaljku i uhvati tu arteriju iz koje curi. Isperi rukavice...
Čak je i kroz njihovu trostruku zaštitu osjećala krv iz majmunovog tijela: bila je vlažna i
klizava. Osjećala je to unatoč čistoći i puderu na rukama pod svim slojevima rukavica.

Povukla je ruke s trupla i isprala ih u dezinfektoru Enviro-Chem na sudoperu. Tekućina

je izvorno svijetlozelena, boje japanskog zelenog čaja, izvrsna za uništavanje virusa, no u
dodiru s njenim okrvavljenim rukavicama je posmeđila. djelujući prljavo i nepouzdano. Nije
čula ništa osim šuma zraka u skafanderu.

Zvuk je podsjećao na huk podzemne željeznice u tunelu.

Virus je malena kapsula koja se sastoji od bjelančevina i membrana. Sadrži jedan ili
dva lanca DNA ili RNA. DNA i RNA su dugačke molekule koje sadrže informacije potrebne
za umnožavanje virusa. Neki biolozi viruse svrstavaju pod »žive organizme«, iako se za njih
ne može sa sigurnošću reći da su živi. Virusi nisu ni živi ni mrtvi ili, bolje rečeno, samo su
uvjetno živi. Egzistiraju negdje u sivoj zoni na granici živih i neživih bića. U slobodnom
prostoru ne pokazuju znakove života - ništa se s njima ne dogada. Mrtvi su. Čak se i

33

  

kristaliziraju. U krvi i sluzi također mogu se doimati mrtvima, no ondje samo čekaju. Njihova
ljepljiva površina očekuje prvu stanicu koja će im se približiti i dotaknuti ih. Virusi se tada, ako
ljepljivost stanice odgovara njihovoj, zalijepe za nju. Stanica, osjetivši nešto na svojoj
površini, uvlači virus u sebe. Jednom kad ude u stanicu, virus postaje trojanski konj.
Oživljava i počinje se umnožavati.

Virusi su paraziti. Ne mogu živjeti sami. Umnožavati se mogu samo unutar živih
stanica, koristeći njihovu građu i dinamiku. Sva živa bića u svojim stanicama nose neke
viruse. Ćak i bakterije ili gljivice u sebi nose viruse koji ih ponekad uništavaju. Drugim
riječima — i bolesti pobolijevaju. Unutar stanice virus se umnožava tako dugo dok stanica ne
bude toliko prenapučena njegovim česticama da puca, pa se virusi razlijevaju svuda oko nje.
Ponekad to ide drugačijim putem. Virus se zalijepi za staničnu membranu i kaplje kroz nju
poput vode iz pokvarene slavine - kap, kap, kap, kopiraj, kopiraj, kopiraj. Tako djeluje virus
AIDS-a. Slavina kaplje sve dok se stanica ne iscrpi, istroši i uništi. Kad se uništi dovoljan broj
stanica, žrtva umire. Virus zapravo »ne želi« da njegova žrtva prestane živjeti. To mu i nije u
interesu. jer umre li žrtva, virus će također uginuti, osim ako dovoljno brzo ne skoči s umiruće
žrtve na novu.

Genetski kod ebole sadržan je u jednostrukom lancu RNA. Smatra se da je ta vrsta

molekule najstariji i »najprimitivniji« kodni mehanizam u živih bića. Vjeruje se da su u
prvotnom oceanu, koji je nastao netom po nastanku Zemlje, prije oko četiri i pol milijarde
godina, živjeli upravo takvi, sićušni organizmi, zasnovani samo na RNA. Prema tome, ebola
je prastari oblik života, star gotovo kao i sama Zemlja. Još nešto što ukazuje na krajnju
starost ebole jest to da se ne može točno odrediti je li živa ili nije.

Dok se umnožavaju, virusi se mogu smatrati živima no zapravo su neživi, nalik dobro
razrađenom stroju — istančani, ali strogo mehanički, nimalo življi od pneumatskog čekića.
Virusi su molekulni morski psi, cilj bez smisla. Sirovi, logični i potpuno sebični, rukovode se
samo jednom svrhom — repliciranjem, što ponekad čine zasljepljujućom brzinom.

Golim su okom virusi nevidljivi. No njihovu veličinu možemo zamisliti na nekoliko

načina. Evo jednog: zamislite Manhattan smanjen do ove veličine:

Na tom Manhattanu bez veće gužve može živjeti devet milijuna virusa. Kad bismo ga
uvećali, zajedno s nastanjenim virusima, na Petoj Aveniji vidjeli bismo nešto nalik vrevi u
vrijeme pauze za ručak. Stotinu milijuna virusa dječje paralize može stati u točku na kraju
ove rečenice. Na zarez bi se lako smjestilo 250 festivala u Woodstocku ili stanovništvo Velike
Britanije i Francuske zajedno. Milijarde virusa stale bi na jedno slovo u našim riječima, a mi
ih nikada ne bismo primijetili.

Očisti, očisti, u sebi je ponavljala Nancy. Bez krvi. Bez krvi. Ja ne volim krv. Svaki put
kad vidim kapljicu krvi, ukaže mi se milijarda virusa. Prekini i isperi rukavice. Prekini i isperi.
Uspori ruke. Pogledaj Tonyjev skafander. Provjeri ga.

U vrućoj ste zoni dužni provjeravati skafander svog partnera i reagirati na sve što
makar i podsjeća na rupu. Refleks koji time stječete vrlo je nalik onome koji imaju majke dok
im se djeca bezbrižno igraju na penjalici u parku — stalna podrška iz pozadine koja nadzire
sigurnost.

34

  

Dakako, i Johnson je istodobno provjeravao njezin skafander, ali i nju. Budno je pazio
hoće li napraviti kakvu pogrešku ili nagli pokret instrumentom u tim svojim toliko spominjanim
rukama. Strepio je da nešto ne ispusti iz njih.

— RONGEUR - zatraži od nje.

— ŠTO? — nije ga čula.

Tony uperi prstom u njen dovod zraka, pantomimom objašnjavajući neka ga isključi, pa
će bolje čuti. Nancy to i učini. Zrak se zaustavi, skafander splasnu i buka se stiša. Tony se
nagnu prema njezinoj kacigi i glasnije ponovi riječ rongeur. To na francuskom znači
»drobilica«, a služi za otvaranje lubanja.

Otvaranje lubanje na razini 4 je uvijek teško, jer su lubanje primata čvrste i tvrde, a
kosti spojene šavovima. Pri normalnim se obdukcijama te kosti rastvaraju bušilicom, no to je
na razini 4 nedopustivo. Bušilica bi proizvela maglicu sitnih komadića zaražene kosti i krvi u
zraku, a maglice se na razini 4 svi boje, čak i pod zaštitom bioskafandera. Jednostavno je
preopasna.

Slomili su lubanju kliještima. Puknula je i rastvorila se. izvadili su mozak, oči i kičmenu
moždinu te ih položili u staklenku s konzervansom.

Johnson joj je upravo dodavao epruvetu s uzorkom tkiva kad odjednom zastane i
zagleda se u njene ruke. Prstom upre u desnu.

Nancy spusti pogled. Desna rukavica. Bila je prekrivena krvlju, no rupa se jasno
nazirala. Rasjeklina preko dlana vanjske rukavice.

Brzo strgne rukavicu s dlana. Bioskafanderska rukavica također bijaše prekrivena

krvlju. Curila je niz vanjski rukav. Ma, fantastično, pomisli Nancy, krv puna ebole po cijelom
skafanderu. Na brzinu ispere krv s odijela dezinfekcijskim sredstvom. Sad je bilo čisto i
blistavo mokro. No, potom, postupno, Nancy shvati da na ruci, ispod dvije preostale rukavice,
osjeća nešto hladno, vlažno i ljepljivo. U unutrašnjosti njezinog skafandera ima nečega čega
ne bi smjelo biti. Nije se mogla ne zapitati propušta li još koja rukavica i ima li kakva pukotina
u glavnoj, skafanderskoj rukavici. Stala ju je pažljivo pregledavati... i tada ju je ugledala.
Rasjeklina na ručnom zglobu. Njezin je bioskafander bio oštećen. Na ruci je osjećala nešto
mokro. Na ruci je imala i posjekotinu od sinoćnje nezgode s konzervom. Zaražena je krv već
odavno mogla doprijeti do nje. Uprla je prstom u svoju bioskafandersku rukavicu i prozborila:
RUPA!

Johnson se spremno nagnu nad njezin rukav. I on ju je opazio. Lice mu se u

iznenađenju preobrazilo, a kad je podigao glavu i pogledao je u oči, bilo joj je savršeno jasno
da se prestrašio.

To ju je zgrozilo. Palcem je trznula prema izlazu: - ČOVJEČE, JA BRIŠEM ODAVDE.

MOŽEŠ LI ZAVRŠITI BEZ MENE?

— ODMAH DA SI OTIŠLA - odgovorio joj je. - OSIGURAT ĆU ZONU I DOĆI ZA

TOBOM.

35

  

Koristeći se samo lijevom, neozlijeđenom rukom, Nancy iščupa dovod zraka iz

skafandera i gotovo se trčećim korakom uputi prema zračnoj komori. Desnu je ruku ukočila,
ne želeći je ni najmanje pokrenuti jer bi nakon svakog pokreta uslijedilo mokro komešanje na
dlanu, pod rukavicom. Pokušavala je kontrolirati strah, ali joj je ipak mutio jasnu spoznaju. Do
vraga, kako da skine gumene čizme ne koristeći desnu ruku? Jednostavno ih zbaci s nogu
niz hodnik. Svom se silinom svoje panike nasloni na vrata zračne pretkomore, utetura u nju i
zalupi ih za sobom.

Povukla je lanac koji visi sa stropa zračne pretkomore. Sa svih ju je strana zasuo
dekontaminacijski tuš. Dekontaminacija u zračnoj pretkomori traje točno sedam minuta
tijekom kojih nije dozvoljeno napuštanje prostorije. Tvarima iz tuša je potrebno odredeno
vrijeme da obrade viruse na površini bioskafandera. Najprije se prostorijom rasprskava voda,
koja ispire sve tragove krvi. Zatim dolazi EnviroChem, koji se raspršuje sa svih strana zračne
pretkomore — odozgo, sa strane, s poda. Njegova je namjena dekontaminacija skafandera.
Naravno, ako se nešto uvuklo pod rukavicu, kemijski ga tuš ne bi mogao uništiti.

U zračnoj pretkomori nema svjetala i Nancy se našla u tmurnoj, gotovo potpuno

mračnoj prostoriji. Nalazila se u — doslovno — sivoj zoni. Poželjela je da, uza sve tuševe, u
njoj postoji i sat jer bi na taj način mogla točno znati koliko joj je još vremena neizdrživa
iščekivanja preostalo. Još pet minuta? Četiri? Kemijska se rosulja cijedila niz prozor njene
kacige. Prizor ju je podsjećao na vožnju s pokvarenim brisačima po kiši — koliko god se
trudila, pred sobom nije vidjela apsolutno ništa. Sranje, sranje, sranje, u sebi je proklinjala.

U Institutu postoji biozaštićena bolnica razine 4, zvana Buksa. U Buksi se o

pacijentima brinu liječnici i bolničarke odjeveni u bioskafandere. Izložite li se visokorizičnom
uzročniku razine 4, odlazite u Buksu, a ne izađete li iz Bukse živi, vaše se tijelo prenosi u
obližnju biozaštićenu mrtvačnicu razine 4, popularno zvanu Podmornica. Vojnici su je
prozvali Podmornicom zato što su njena teška vrata izrađena od istog čelika kao i ona na
podmornicama, a tako i izgledaju.

U Božju mater! otrglo se Nancy. E, jebiga! Strpat će me u Buksu, a Tony će davati

izvješća o nezgodi dok ću se ja grčiti s ebolom i nakon tjedan dana završiti u Podmornici.
Sranje! Jerry je u Teksasu, a ja još nisam otišla u banku. U kući nema novca. Klinci su s
gospodom Trapane, a njoj treba platiti. Nisam otišla ni na tržnicu. U kući nema hrane. Što će
mi djeca jesti ako završim u Buksi? Tko će ih noćas čuvati? Sranje! Sranje! Sranje!

Tuš se zaustavio. Nancy otvori vrata i baci se u pripremnu zonu. Skinula je skafander
tako brzo da gotovo nije ni primijetila. Oljuštila ga je sa sebe. Iskočila je iz njega. Šljapnuo je
na betonski pod, natapajući ga vodom.

Izvukla je desnu ruku iz skafandera. Rukav kirurškog odijela je taman i mokar.

Unutarnja kirurška rukavica također. Bio-skafanderska rukavica je propustila.

Krv prepuna ebole se razlila zadnjom zaštitnom branom između nje i virusa.
Razmazala se gumom kirurške rukavice, tik uz njenu kožu. Tik uz flaster na sinoćnjoj
porezotini. Kroz prozirnu je gumu rukavice jasno vidjela flaster. Vidjela je flaster kroz
membranu zaraženu krvlju. Krvlju prepunom ebole. Srce joj je divlje zakucalo, a želudac se
okrenuo, prijeteći povraćanjem. Simptom bljuvanja. Opisali su ga mnogi prije nje, a sastoji se

36

  

od iznenadnog nagona za povraćanjem pri bliskom, nezaštićenom susretu s visokorizičnim

organizmom razine 4. Um joj se skoro zablokirao. Sranje, što sada? Imam neraskuženu
rukavicu s ebolom. Isuse Bože! Kakva je procedura ako s TIME uđem ovamo? Što da radim?

Plava se figura Tonyja Johnsona pojavila u zračnoj pretkomori i Nancy je začula

prskanje dekontaminacijskog tuša. Trebalo je čekati još sedam minuta da bi joj on mogao
odgovoriti na neka pitanja.

Najvažnije je pitanje ipak bilo je li ta grozna, tamna krv doprla do njene kože. Do
porezotine. Pet ili deset čestica virusa ebola u kapljici krvi se vrlo lako moglo probiti kroz
rupicu od igle na kirurškoj rukavici. To bi bilo dovoljno za početak eksplozivne infekcije. To se
čudo umnaža munjevitom brzinom, a ona nije samo pogledom mogla ustanoviti postojanje ili
nepostojanje rupice od igle.

Gurnula je ruku pod slavinu nad sudoperom. Voda je isprala krv s rukavice i odnijela je
u poseban odvod, gdje se sva voda prokuhava. Nancy na trenutak zastane i onda pažljivo
ukloni rukavicu s dlana. Pod rukavicom se pojavi njena nježna, puderom prekrivena ruka, s
kratkim i nelakiranim noktima, bez prstena i s ožiljcima od ugriza koze iz djetinjstva. Na dlanu
je bio flaster.

Na dlanu je bila i krv, pomiješana s dječjim puderom.

Molim te, molim te. Bože. daj da je ovo moja krv!

I bila je. Njezina krv. Posjekotina je prokrvarila i razlila se preko rubova flastera.
Izgledalo je kao da na ruci nema tamne, majmunove krvi.

Nancy rastvori rukavicu i tutnu je pod slavinu, čekajući da je voda ispuni. Rukavica se
povećavala i napuhavala poput balona. Jaaxova je za sudoperom drhtala pred mogućom
pojavom tankih mlazova iz napuhnute rukavice, dokazom njene propusnosti, dokazom da je
njen život ovdje i sada završio. Rukavica se konačno napunila do vrha. Nije bilo mlazova.
Bila je nepropusna.

Noge su joj odjednom popustile. Naslonila se na zid i kliznula na pod. osjećajući se

kao da ju je netko opalio šakom po trbuhu. Dovukla se do kutije za šešire i sjela na nju,
posljednjim se snagama držeći uspravno, uza zid za svojim leđima. Takva je. bez snage i
volje, dočekala izlazak Tonyja Johnsona iz dekontaminacijskog tuša.

Izvješće o nezgodi završilo je zaključkom da bojnica Nancy Jaax nije bila izložena
virusu ebola. Njezina je posljednja, kirurška rukavica ostala netaknutom i, budući da su svi
vjerovali da se ebola prenosi samo izravnim doticajem s tjelesnim tekućinama, također se
vjerovalo da nije bilo nikakvog načina da virus uđe u njen krvotok, čak niti kroz pukotinu u
skafanderu.

Izbjegla je Buksi za dlaku ili, bolje rečeno, za tanak gumeni sloj svoje posljednje
rukavice. Gotovo je dobila ebolu od mrtvog majmuna, koji ju je dobio od žene po imenu
Mayinga, a koja ju je pak prije mnogo godina dobila od bolesne opatice u prašumama Zaira.

Te je večeri nazvala Jerryja u Teksas.

37

  

— Pogodi što se dogodilo?— rekla mu je. — Danas sam imala jedan problemčić.
Zamalo sam dobila ebolu.

Zatim mu je točno ispričala što se dogodilo.

— K vragu. Nancy — zapanjio se. — Rekao sam ti da se ne petljaš s tom prokletom

ebolom! S tom jebenom ebolom! -Trebalo mu je deset minuta da iz sebe izbaci sve
negativne osjećaje i misli koje je imao u vezi s njom i njezinim radom u skafanderu,
naročito s ebolom.

Nije se uznemirila niti ušla u raspravu s njim. Shvatila je da se ne ljuti, nego je zabrinut
za nju. Pustila ga je da se ispuše a kad se smirio, uvjerila ga je da će sve proći u najboljem
redu.

Jerry je bio iznenađen mirnoćom svoje žene. Da je u njezinom glasu primijetio samo
tračak uznemirenosti, iste bi večeri doletio kući.

Johnsonovi eksperimenti s ebolom nisu bili uspješni, barem ne u tom smislu da bi

lijekovi imali ikakav učinak na virus. Svi su zaraženi majmuni uginuli, bez obzira na lijekove
koje im je Eugene Johnson davao. Svi su uginuli. Jedini preživjeli iz eksperimenta bili su
majmuni iz kontrolne skupine — dva zdrava, nezaražena majmuna koji su cijelo vrijeme
eksperimenta živjeli u kavezima preko puta zaraženih životinja. Kontrolne majmune nitko nije
zarazio krvlju iz zamrzivača, pa se, kao što se i pretpostavljalo, nisu razboljeli.

No, tada se, dva tjedna nakon incidenta s krvavom rukavicom, u ebolinim odajama
dogodilo nešto zastrašujuće. Dvama su se zdravim majmunima zacrvenjele oči, raskrvavio
nos, te su na kraju iskrvarli i uginuli. Nitko im nikada nije ubrizgao zaraženu krv i nikada nisu
došli u bliži dodir sa zaraženim majmunima. Razdvajao ih je prilično velik prazan prostor.

Da zdravog čovjeka smjestimo na suprotnu stranu sobe u kojoj je na drugoj strani

osoba zaražena HTV-om, virus nikako ne bi mogao doći do zdrave osobe i zaraziti je. No,
ebola je pronašla način prolaza kroz praznu sobu. Kretala se brzo, odlučno i neznanim
putovima. Najvjerojatnije su je majmuni iz kontrolne skupine udahnuli iz zraka, no kako je
dospjela u zrak — nitko ne zna.

— Majmuni često pljuju — rekla mi je Nancy Jaax — i kad čistači čiste njihove kaveze
dezinfekcijskim sredstvom, dolazi do stvaranja vodene izmaglice. Vjerujem da je
virus svoj put s jednog na drugi kraj sobe našao u kapljicama te izmaglice. Tada
sam shvatila da se ebola može prenijeti zrakom.

38

  

Rijeka Ebola
LJETO / JESEN 1976.

Šestog srpnja 1976., osam stotina kilometara sjeverozapadno od Mount Elgona, na

rubu prašume u južnom Sudanu, čovjek kojeg lovci na ebolu nazivaju Yu. G. pao je u šok i
umro od krvarenja iz svih tjelesnih otvora. Gospodin Yu. G. bio je prvi slučaj, ili indeks-slučaj
izbijanja nepoznatog virusa. U literaturi se spominju samo njegovi inicijali, bez punog imena.

Bio je poslovođa prodavaonice tvornice pamuka u gradu Nzara. Posljednjih je godina

stanovništvo Nzare naraslo, prateći opći trend populacijske eksplozije u ekvatorskim
zemljama. Ljudi iz tog dijela južnog Sudana uglavnom pripadaju narodu Zande. Teritorij na
kojem prebiva to veliko pleme predivan je dio Afrike, prekriven djelomično savanom, a
djelomično prašumom. Stabla akacije tu rastu uz obale sezonskih tokova rijeka, dok se
afričke grlice gnijezde u njihovim krošnjama, gučući svoje nježne zovove. Uz korita rijeka
protežu se ravnice s travom koja dosiže i do tri metra visine, a dalje, prema jugu, iz ravnih
polja pomalo izrastaju brežuljci, redovi drveća oko rijeka se zgušnjavaju i prekrivaju sve veće
površine, sve dok vam vidik ne zastru tisućljetne prašume Zaira. Oko Nzare se uzgaja
tikovina, voće i pamuk. Ljudi su siromašni, ali marljivi, potpuno predani svojim brojnim
obiteljima i plemenskim tradicijama.

Gospodin Yu. G. radio je u dućanu za stolom usred sobe pretrpane pamučnim

tkaninama, na čijem su se stropu često gnijezdili šišmiši. Nitko nikada nije uspio dokazati da
su baš šišmiši bili zaraženi ebolom. Bilo je još tisuće mogućih načina na koje se virus mogao
ušuljati u tvornicu pamuka — preko kukaca zarobljenih u pamučnim vlaknima ili pak
štakorima koji su redovito jurcali njenim pogonima. Nije isključeno niti da virus zapravo nije
imao nikakve veze s tvornicom pamuka, već se gospodin Yu. G. zarazio negdje drugdje. Ni u
posljednjem stadiju bolesti nije otišao u bolnicu, nego je umro u svojoj kolibi, okružen
članovima obitelji koji su mu potom priredili tradicionalnu plemensku sahranu, pokapajući ga
pod kameni humak na proplanku visoke, južnosudanske trave. Njegov su grob kasnije
posjećivali mnogi europski i američki liječnici, na taj se način klanjajući uspomeni na prvi
otkriveni slučaj bolesti kasnije nazvane sudanska ebola.

Ljudi su ga poznavali kao »tihog, nenametljivog čovjeka«. Za sobom nije ostavio

nijednu svoju fotografiju, niti se itko točno sjeća kako je izgledao. Nije bio od ljudi koje svi
poznaju. Brat mu je, kažu, bio visok i vitak, pa je to možda bio i on. Kroz život je prošao
nezapažen od svih osim vlastite obitelji i nekoliko kolega s posla. Od bezlične mase ljudi u
Nzari razlikovao se po tome što je bio žrtva virusa.

No, njegova se bolest proširila. Nekoliko dana nakon što je umro, dvojica su njegovih
kolega s posla zapala u šok i umrla, obilno krvareći iz svih prirodnih tjelesnih otvora. Jedan
od umrlih, u zapisima ovjekovječen kao P. G., bio je vrlo društven čovjek. Za razliku od
povučenog gospodina Yu. G., imao je vrlo širok krug prijatelja, uključujući i nekoliko
ljubavnica. Zahvaljujući tome, uspio je prenijeti virus ljudima u cijelom gradu. Uzročnik je brzo
prelazio s jednog čovjeka na drugog, najčešće dodirom ili seksualnim odnosom. Ljudi su mu
bili vrlo lake žrtve — medu njima se lako širio, kao društvenim bićima, a i lako ih ubijao, kao

39

  

primate. U Sudanu je izbrojeno oko šesnaest generacija zaraze, što znači da je virus prošao
kroz šesnaestoro ljudi koji su se sukcesivno zarazili jedni od drugih.

Iako smrt žrtve nije u interesu virusa, ako je uzročnik visokozarazan i lako prenosiv.
nije važno hoće li ubiti žrtvu ili neće, jer se zbog svojih zaraznih svojstava lako širi među
onima koji okružuju umirućega.

Većina je smrtnih slučajeva sudanske ebole, kako je utvrđeno kasnije, potekla od

gospodina Yu. G. Zaraza se iz njega raspršila poput zračenja i gotovo izvršila pokolj nad
većini dijelom južnog Sudana. Virusna je stihija protutnjila Nzarom i zakucala na vrata grada
po imenu Maridi, gdje postoji i bolnica.

Bolnicu je pogodila poput bombe. Nemilice je gazila pacijente i poput vatrenog obruča
se ovila oko njihovih obitelji. Liječnici su se ondje pri davanju injekcija očito koristili neočišće-
nim iglama. Virus se, potpomognut time, širio munjevitom brzinom i nije mu trebalo dugo da
se okomi na bolničko osoblje. Brz proboj do zdravstvenih radnika jedna je od tipičnih osobina
smrtonosnih, visokozaraznih i neizlječivih virusa. U nekim slučajevima sustav zdravstvene
zaštite čak djeluje i kao katalizator — ubrzava tijek zaraze.

Bolnica u Maridiju se pod utjecajem strašnog virusa pretvorila u mrtvačnicu. Dok je

čudovišna zaraza skakala s kreveta na krevet, liječnici su primjećivali da im se u pacijenata
razvijaju simptomi umne poremećenosti, psihoze, depersonalizacije, te potpune letargije.
Neki od oboljelih su sa sebe strgnuli svu odjeću i onako goli pobjegli iz bolnice u grad,
besciljno lutajući ulicama, raskrvavljeni i izgubljeni.

Nema sumnje da ebola izaziva teška oštećenja mozga i može izazvati psihotično
ponašanje, no u ovom je slučaju teško razlučiti djelovanje virusa od djelovanja straha. Mnogi
bi od nas i bez oštećenja mozga pobjegli iz bolnice u kojoj se ljudi na krevetima raspadaju, a
nemali bi broj sa sebe uklonio odjeću natopljenu vlastitom krvlju. Ljudi oko nas bi, dakako,
mislili da smo poludjeli.

Sudanska je zaraza bila i više nego dvostruko smrtonosnija od marburške. Stopa

kojom je kosila zaražene iznosila je pedeset posto, što znači da je točno polovica oboljelih
umrla, i to vrlo brzo. Ljude je jednakom djelotvorno ubijala još samo cma kuga u srednjem
vijeku. Da se sudanska ebola kojim slučajem uspjela probiti iz središnje Afrike, nekoliko bi
tjedana potom izronila na svjetlo dana u Kartumu, odakle bi u samo jednom skoku dospjela
do Kaira, a iz Kaira bi širenje nezaustavljivo krenulo po čitavom planetu - Atena, New York,
Pariz. London, Singapur.... Ipak, to se nije dogodilo i sudanska je kriza prošla gotovo
nezapažena u svjetskoj javnosti. Ono što se ondje dogodilo može se usporediti s tajnom
detonacijom atomske bombe.

Ako je čovječanstvo i došlo do samog ruba katastrofe, obični ljudi to nikad nisu saznali.

Iz neobjašnjivih se razloga epidemija povukla, a virus nestao. Bolnica Maridi bila je

njezin epicentar. Dok je ebola harala bolnicom, bolničko se osoblje uspaničilo te pobjeglo iz
grada. Vjerojatno je to bila najpametnija stvar koju su mogli napraviti i najbolje što se u takvoj
situaciji moglo dogoditi, jer je zaustavilo upotrebu prljavih igala i ispraznilo bolnicu. To je
prekinulo lanac zaraze.

40

  

Još je jedan mogući razlog iz kojeg se sudanska ebola tako brzo povukla. Bila je
krajnje »vruća«. Ubijala je ljude tako brzo da nisu imali vremena zaraziti druge prije smrti.
Osim toga, sudanski se virus nije prenosio zrakom. Iako zarazan, nije bio toliko infektivan da
bi započeo totalnu katastrofu. Prenosi se krvlju, a žrtva s krvarenjem nije dodirivala mnoge
ljude prije smrti, tako da virus nije imao prilike skočiti na novu žrtvu. Da su kojim slučajem
umiruće žrtve iskašljavale virus u zrak, priča je mogla biti posve drukčija. No i ovako je
sudanska ebola pokosila nekoliko stotina ljudi u središnjoj Africi, temeljitošću i brzinom kojom
vatra guta stog sijena — bukteći sve dok od njega ne ostane samo hrpica pepela. Za razliku
od nje, virus AIDS-a već godinama tinja širom svijeta poput požara u rudniku koji je
nemoguće ugasiti. Virus sudanske ebole povukao se natrag u divljinu, gdje bez sumnje i
danas živi u nekom nepoznatom nositelju, sposoban preoblikovati se, mutirati i pretvoriti se u
novi virus, s novom snagom za prodor medu ljude.

Dva mjeseca nakon izbijanja sudanske krize — početkom rujna 1976. — osam stotina
kilometara od njenog epicentra, u dijelu sjevernog Zaira poznatog kao područje Bumba,
pojavio se još smrtonosniji filovirus. Bumba je prekrivena prašumom i prepuna raštrkanih
sela uz rijeku Ebolu. Virus zairske ebole bio je gotovo dvostruko smrtonosniji od sudanskog
uzročnika, a izbio je iz mirnoće nesmiljene sile prašume koja je u svojim zagonetnim
predjelima izlijegala nepoznate stanovnike. Ni do današnjeg dana nije ustanovljen prvi slučaj
zairske ebole.

U prvih je nekoliko dana rujna netko nepoznat, tko je vjerojatno živio južno od rijeke
Ebole, dotaknuo nešto krvavo. Ondašnje stanovništvo jede majmunsko meso pa je vrlo lako
doći u fizički dodir s majmunskom krvlju, no isto se tako moglo raditi i o šišmišjem ili
slonovskom mesu. Nepoznati je započinjatelj zaraze možda dotakao zgnječenog kukca ili ga
je ujeo pauk. Što god bilo, čini se da se virus probio među ljude izravnim doticajem sa
zaraženom krvlju u prašumi. Vrata kroz koja se čudovišni organizam uselio medu ljude
najvjerojatnije su se otvorila u obliku najobičnije porezotine na ruci.

Zaraza je na svjetlo dana izbila u misionarskoj bolnici Yambuku, klinici u planinskom

dijelu Zaira kojom su upravljale belgijske časne sestre. Bolnica se sastojala od nekoliko
zgrada prekrivenih valovitim limom i omeđenih bijelo obojenim zidovima. Nalazila se pokraj
male šumske crkve s koje su često zvonila zvona i iz koje su se razlijegale crkvene pjesme,
te molitvene riječi izgovorene na jeziku Bantu. Nekoliko bi koraka dalje ljudi dršćući od
malarije stajali u redu i čekali na injekciju lijeka.

U misiji se nalazila i osnovna škola. Krajem kolovoza školski je učitelj s nekim

prijateljima krenuo na izlet u sjeverni dio Bumbe. Posudili su Land Rover misije i krećući se
prema sjeveru istraživali okoliš, vozeći se polako po izrovanom putu, s vremena na vrijeme
se zaglavljujući u blatu, što je uobičajen način putovanja automobilom kroz Zair. Put kojim su
vozili bio je utabana pješačka staza, natkrivena krošnjama i zbog toga u sjeni koja podsjeća
na prolaz kroz tunel. Na kraju staze došli su do rijeke Ebole, prešli je skelom, nastavljajući
zatim put prema sjeveru. Približavajući se rijeci Obangui, zastali su pokraj usputne tržnice,
gdje je učitelj kupio nešto svježeg mesa antilope, a njegov prijatelj upravo ulovljenog i
ubijenog majmuna. Vjerojatno su u Land Roveru i učitelj i njegovi prijatelji došli u doticaj s
mesom.

41

  

Kad se učitelj vratio kući, žena mu je pripremila gulaš od antilope, koji je jela čitava
obitelj, no sljedećeg se jutra samo učitelj osjećao loše. Na putu do škole, zaustavio se pokraj
bolnice i zatražio injekciju od opatica.

Opatice bi svakog jutra na stol poredale pet igala kojima su se služile za davanje
injekcija tijekom čitavog dana. Iglama su ubadale stotine ambulantnih pacijenata i sve
pacijentice odjela za porodiljstvo. Ponekad bi upotrijebljenu iglu isprale u posudi vruće vode,
tek toliko da uklone krv s nje, no mnogo bi češće naprosto davale injekcije i bez ispiranja,
miješajući jednu krv s drugom. S obzirom na visoku zaraznost virusa ebole i činjenicu da je
dovoljno svega pet ili šest čestica virusa da dođe do ekstremnog umnožavanja u novoj žrtvi,
bolnica Yambuku i njezina praksa s injekcijama dala je uzročniku fantastičnu priliku za
širenje.

Nekoliko dana nakon što je primio injekciju, učitelj se razbolio od zairske ebole. To je
prvi ustanovljeni slučaj zairske ebole, no zbog činjenice da je primio injekciju prljavom iglom,
možda je virus najprije napao nekog drugog i tek se tada »uselio« u učitelja. Nepoznata je
osoba možda stajala u redu za injekciju tek nekoliko koraka pred učiteljem. Za započinjanje
proboja ebole u Zairu bila je dovoljna jedna jedina takva osoba. Kao i u Sudanu, epidemija je
svoj put, koji je teorijski mogao obići cijeli planet, započela prvim korakom, to jest
useljavanjem u krvotok jednog čovjeka.

Virusna se buktinja istovremeno zapalila u pedeset i pet sela nedaleko od bolnice.

Najprije je ubijala one koji su primili injekcije, da bi se zatim proširila na članove njihovih
obitelji, osobito na žene. koje u Africi obično pripremaju mrtve za pokop. Raširila se i među
jambukuškim bolničarkama, ubijajući najprije mjesne pomoćnice, a zatim i belgijske opatice.
Prva opatica sa simptomima ebole bila je primalja koja je pomogla pri rođenju jednog
mrtvorođenčeta. Nesretna je majka umirala od ebole i prenijela virus na svoje nerođeno
čedo. Ono je iskrvarilo unutar maternice, što je rezultiralo spontanim pobačajem. Časna
sestra koja je sudjelovala u tom tragičnom pobačaju izašla je iz rađaonice krvavih ruku.
Majčina i djetetova krv bile su visokozarazne, a opatica je vjerojatno imala neku malu ozljedu
na ruci. Umrla je za pet dana.

U bolnici je također radila opatica, danas poznata kao sestra M. E. Teško se razboljela
od l'epidemie, kako su je tada nazivali. Misijski je svećenik zaključio da je treba otpremiti do
glavnog grada Zaira, Kinšase, kako bi joj se ukazala bolja liječnička pomoć. Zajedno s još
jednom opaticom, znanom kao sestra E. R., odvezao ju je Land Roverom do grada Bumbe
— nakupine betonskih kućica i drvenih koliba koja se prostire uz rijeku Kongo. Na tamošnjem
su aerodromu unajmili mali zrakoplov kojim su došli do Kinšase, odveli sestru M. E. u bolnicu
Ngaliema, privatnu ustanovu koju vode švedske časne sestre. Ondje je bolesna opatica
dobila zasebnu sobu, u kojoj je zapala u agoniju i predala dušu Kristu.

Zairska ebola napada sve organe i tkiva u tijelu, osim mišića kostura i kostiju. Savršen
je to parazit koji gotovo svaki djelić organizma pretvara u sluz prepunu virusnih čestica.
Sedam zagonetnih proteina u virusu ebole funkcionira poput bezdušnog stroja, grabljivca
medu molekulama. Najprije se u krvi pojavljuju maleni ugrušci, što krv čini gušćom, a
cirkulaciju sporijom. Oblaganje krvnih žila ugrušcima koje tada slijedi stručnjaci nazivaju
popločavanjem, jer se maleni ugrušci slažu jedan do drugoga poput djelića mozaika. Kad taj
mozaik odeblja, počinje izbacivati ugruške u žile, gdje oni lutaju sve do najsitnijih kapilara.

42

  

gdje se u pravilu zaglave. Uslijed toga dolazi do prekida dotoka krvi u pojedine dijelove tijela,
što onda uzrokuje odumiranje dijelova organa kao što su mozak, jetra, bubrezi, pluća,
crijeva, testisi, grudi (muške i ženske) i cijela koža. Na koži se pojavljuju crvene mrlje,
stručno nazvane petechiae — zapravo znakovi potkožnog krvarenja. Ebola s posebnom
okrutnošću napada vezivno tkivo, jer se naročito brzo umnožava u kolagenu, glavnoj
bjelančevini tkiva koje povezuje organe (čini se kao da sedam ebolinih bjelančevina nekako
prožvaču strukturne tjelesne bjelančevine). Kolagen se tada pretvara u kašu, potkožni se
slojevi rastaču i odumiru, a sama koža se izobličava, prekrivena nizom bijelih žuljolikih
izraslina i crvenih mrlja poznatih kao makulopapularni osip. Mnogi su taj osip uspoređivali s
pudingom od tapioke. Koža na pojedinim mjestima puca sama od sebe, a crno-crvena se krv
u potocima izlijeva iz pukotina. Crvene se mrlje povećavaju, šire i spajaju, da bi se konačno
pretvorile u goleme masnice. Koža postaje pretjerano meka i kašasta, a pri čvršćem se
dodiru ljušti poput zmijskog ogrtača. Dolazi do krvarenja iz usta, desni, žlijezda slinovnica —
doslovno iz svakog otvora na tijelu, ma kako malen bio. Jezik žrtve najprije postaje
žarkocrven, a zatim se ljušti, da bi ga žrtva progutala ili iskašljala sa silovitim naletom crne
bljuvotine. Sluznice grla i dušnika se također ljušte, a mrtvo tkivo često završava u plućima,
odakle se također iskašljava.

Srce krvari samo u sebe — mišići mu omekšaju, kapilare na tkivu pucaju, a krv koju
ispumpava malo po malo preplavljuje prsni koš. Dolazi do takozvanog blaćenja mozga —
stanja u kojem se mozak puni mrtvim krvnim stanicama. Ebola napada i oči, pa je slučaj
sljepila uslijed bolesti sasvim uobičajen, jer nastupa krvarenje u očnim jabučicama. Nerijetko
žrtve krvare i iz očiju — kaže se da plaču krv — crno-crvena tekućina slijeva im se iz očiju na
obraze, ne zgrušavajući se. Događaju se i hemisferni izljevi krvi u mozak, uslijed čega se
paralizira čitava jedna strana tijela. Takvi su udari pri zaraženosti ebolom gotovo uvijek i
smrtonosni.

Čak i kad se čitavo tijelo ispuni ugrušcima, krv koja iz njega teče nikako se ne
zgrušava. Ta pojava podsjeća na cijeđenje sirutke iz usirena mlijeka. Stavi li se ta krv pod
mikroskop, vidljivo je da su joj krvna tjelešca potpuno uništena. Tekućina izgleda kao da ju je
netko promiješao električnom miješalicom.

Ebola ubija većinu tkiva dok je njena žrtva još živa. Virus pokreće nekrozu koja se širi
kroz sve organe. Jetra otiče, žuti, rastače se i na kraju puca. Pukotine je rasijecaju po širini,
ali i po dubini, uslijed čega otkazuje i trune. Bubrezi, nakrcani ugrušcima, prestaju
funkcionirati. Krv se uslijed otkazivanja bubrega puni toksičnim urinom. Slezena se pretvara
u golem ugrušak krvi veličine bejzbolske loptice. Crijeva se pune krvlju. Sluznica utrobe
također umire te se ljušti u debelo crijevo, odakle se izbacuje kao izmet, uz velike količine
krvi. Kod muškaraca, testisi se nadimlju i plave, sjeme je prepuno virusnih čestica, a
bradavice na prsima krvare. U žena dolazi do slične pojave na usminama — postaju
pepeljastoplave i natečene, dok se iz rodnice izlijeva krv. Za trudnu je ženu virus prava
katastrofa - dijete se odmah pobaci, zaraženo ebolom, crvenih očiju i krvavog nosa.

Virus ebola uništava mozak još temeljitije od marburškog uzročnika. U posljednjoj fazi
bolesti žrtvu često zahvaćaju epileptički grčevi. Slični su padavici u tome što se za njihova
trajanja čitavo tijelo trza i trese, ruke i noge se nekontrolirano bacakaju, a oči kolutaju,
nerijetko krvave. Uslijed silovitih trzaja i grčenja, pacijent često uspije krvlju poprskati čitavu

43

  

sobu u kojoj leži. Možda je to epileptičko bacakanje i štrcanje krvi na sve strane jedna od
prijenosnih strategija virusa ebole. Dok žrtva zapada u samrtnički grcaj, zalijevajući krvlju sve
u svojoj bližoj okolini, virusu je mnogo lakše prijeći na novu žrtvu. Nađe li se samo netko u
blizini - vrlo je velika vjerojatnost da će u tome i uspjeti.

Kao i marburški virus, ebola se umnožava toliko brzo i nezaustavljivo da zaražene

stanice u tijelu postaju kristalične nakupine slijepljenih čestica virusa. Ti su kristali pravi rojevi
virusa koji samo čekaju da se izlegnu iz stanice. Nazivaju ih ciglama. Cigle ili kristaloidi se
najprije pojavljuju u središtu stanice, da bi se postupno kretali prema njenoj površini. Kad
dođe do nje, kristaloid se rasipa u stotine pojedinačnih virusnih čestica koje probijaju
membranu poput dlake koja izrasta iz kože, te izlazi u žrtvin krvotok. Virusi izlegnuti iz jedne
zaražene stanice ulaze u stotine drugih i umnožavaju se sve dok tkivo u cijelom tijelu ne
bude prepuno njihovih kristaloidnih nakupina, koje se opet rasipaju i opet izlaze u krvotok.
Širenje virusa u tijelu nastavlja se neumoljivim tempom sve dok ne dosegne razinu
ekstremne amplifikacije. Na tom stupnju, na vrhuncu širenja virusa, kapljica žrtvine krvi
sadrži stotinu milijuna virusnih čestica.

Nakon smrti tijelo se vrlo brzo raspada. Vezivno tkivo, koža i organi, dijelom mrtvi već
danima, gotovo skuhani visokom temperaturom i oštećeni šokom, počinju se rastakati.
Tekućina koja se iz njih cijedi oko mrtvog tijela prepuna je virusnih čestica i visoko je
zarazna.

Kad je bezuspješna borba za njen život završila, pod, stolice i zidovi bolničke sobe
sestre M. E. bili su prekriveni ljepljivom krvlju. Jedan od očevidaca mi je rekao da nitko u
bolnici, nakon što je tijelo opatice otpremljeno na ukop, nije mogao podnijeti pomisao na
čišćenje sobe. Soba je zato zaključana takva kakva je bila i nitko danima nije ulazio u nju.
Strahota kojom je odisala u nekih je izazvala ozbiljnu sumnju u narav Višeg Bića, a one
manje sklone teologiji podsjetila je na narav Prirode.

Nitko nije znao što je ubilo nesretnu ženu, no bilo je očito da se radi o umnažajućem
uzročniku. O znakovima i simptomima bolesti nitko nije mogao razmišljati bez iskrene
užasnutosti i golema straha. Dodatnu su uznemirenost u bolnicu unijele glasine iz prašume
koje su govorile da strašna epidemija briše čitava sela uzvodno uz Kongo. Glasine nisu bile u
potpunosti točne, jer je virus ubijao pojedine obitelji, katkad se ponašajući vrlo izbirljivo, no to
nitko nije znao, jer su se vijesti iz džungle teško probijale do grada. Liječnici u kinšaskoj
bolnici razmotrili su opatičin slučaj te posumnjali da se radi o marburgu ili sličnom virusu.

Tada se razboljela sestra E. R, koja je u Kinšasu dopratila sestru M. E. Stavili su je u

zasebnu bolničku sobu, gdje je zapala u agoniju identičnu onoj kroz koju je prošla njezina
kolegica.

U bolnici Ngaliema radila je mlada bolničarka po imenu Mayinga N. Brinula se za

sestru M. E. sve do njezine strašne, krvave smrti i najvjerojatnije, tijekom završnog stadija
opatičine bolesti, bila zalivena krvlju ili crnom bljuvotinom. Nedugo potom, Mayingu je počela
mučiti glavobolja popraćena neobjašnjivim umorom. Znala je o čemu se radi, ali si to nije
željela priznati. Ta djevojka, iz siromašne, ali napredne i ambiciozne obitelji, u to je vrijeme
dobila stipendiju za studij u Europi. Strahovito ju je brinulo da, ukoliko se razboli, neće smjeti
napustiti zemlju. Zbog toga je, nakon nekoliko dana glavobolje, napustila posao u bolnici i

44

  

nestala. Dva dana je nitko nije vidio. Za to je vrijeme djevojka otišla u grad, u nadi da će
srediti sve papire potrebne za put, prije no što postane vidljivo bolesna. Prvi dan svog
nestanka — 12. listopada 1976. — provela je čekajući u redovima zairskog ministarstva
vanjskih poslova.

Sutradan, 13. listopada, osjećala se još gore, no opet je, umjesto na posao, otišla u
grad. Ovaj je put taksijem otišla do najveće kinšaske bolnice Mama Yemo. Glava ju je
neizdrživo boljela, utroba je razdirala i zasigurno je bila prestravljena. Zašto nije otišla u
bolnicu Ngaliema, u kojoj je radila i u kojoj bi se liječnici sigurno za nju pobrinuli najbolje što
mogu? Nitko to ne zna. Vjerojatno se radilo o odbijanju istine. Možda je pomislila da ima
malariju pa je otišla u bolnicu Mama Yemo, posljednje utočište gradske sirotinje. Ondje je
satima čekala u natrpanom odjelu hitne pomoći, stisnuta uz odrpanu djecu i očajne ljude.

Lako mi je zamisliti tu djevojku — mladu, ugodnu i lijepu Afrikanku s budućnošću i

snovima, kako se nada da ono što joj se dogada ne može biti i nije istina. Bilo joj je oko
dvadeset godina. Kažu da su je roditelji voljeli kao zjenicu vlastitog oka i da je bila omiljena
medu kolegama. No, u trenutku svog života koji se odvijao toga dana, ona je sjedila na hitnoj
pomoći bolnice Mama Yemo, medu malaričarima i odrpanom djecom napuhnutih trbuha i
nitko na nju nije obraćao pažnju, jer je sve što je muči — glavobolja i crvenilo očiju. Svi u
njenoj okolini mislili su da su joj se oči zacrvenjele od plača. Liječnik joj je dao injekciju
protumalarijskog lijeka i rekao joj da bi, zbog svoje bolesti, trebala biti u karanteni. No, u
karanteni bolnice Mama Yumu nije bilo mjesta, pa ju je Mayinga napustila, pozivajući drugi
taksi. Vozač ju je odvezao onamo kamo je željela — u još jednu zdravstvenu ustanovu —
Sveučilišnu bolnicu. No, i ondje su je liječnici uvjeravali da joj nije ništa, osim možda malarije.
Glavobolja joj se pogoršala. Usamljena je sjela u čekaonicu Sveučilišne bolnice i, gotovo
sam siguran, očajnički plakala. Napokon je, očajna i shrvana, učinila jedinu stvar koja joj je
preostala — uputila se u bolnicu Ngaliema i zamolila da je prime. Stavili su je u zasebnu
sobu, gdje je pala u letargiju, s licem zamrznutim u bezličnu masku.

Priče o virusu i njegovom učinku na ljude probijale su se iz džungle već i prije, no ona
najnovija — o bolesnoj medicinskoj sestri koja je tumarala Kinšasom, dolazeći u dodir s
mnogim svojim sugrađanima, izazvala je pravu paniku. Novost se najprije proširila
neformalnim kanalima vjerskih i humanitarnih misija, zatim medu vladinim službenicima, pa
po diplomatskim domjencima, da bi se napokon probila u Europu. Kad je priča doprla do
ureda Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi, njeni su službenici stavljeni u stanje pune
spremnosti. Ljudi koji su u to vrijeme radili ondje kažu da se strah osjećao u zraku i da je
upravitelj organizacije izgledao temeljito potresen. Činilo se da je bolničarka po imenu
Mayinga pokrenula eksplozivni lanac smrtonosne zaraze u prenapučenom gradu zemlje
Trećeg svijeta, mnogoljudnijem od dva milijuna. Službenici Svjetske zdravstvene organizacije
čak su se pribojavali da je nesretna bolničarka, lutajući gradom, započela svjetsku epidemiju.
Većina europskih država razmišljala je o blokiranju svih avionskih veza sa Zairom. Samo
jedno nesmotreno lunjanje zaražene osobe gradom počelo je poprimati obrise događaja koji
je mogao ugroziti cjelokupno čovječanstvo.

Predsjednik Zaira Mobutu Sese Seko aktivirao je vojsku, naređujući im zauzimanje

položaja oko bolnice Ngaliema, iz koje nitko, osim liječnika, nije smio izaći niti u nju ući.
Većina je bolničkog osoblja već tako i onako bila u karanteni, no vojnici su se pobrinuli da se

45

  

ona provodi, pa makar i prisilno. Predsjednik je također naložio izoliranje zone Bumba
blokiranjem svih putova i postavljanjem stražara koji su morali pucati u svakoga tko bi se
pokušao izvući odande. Glavna veza Bumbe s ostatkom svijeta je rijeka Kongo, no kapetani
brodova koji plove njome, čuvši za epidemiju, odbijali su pristati na dokovima opasne zone,
čak i onda kad su ih ljudi s obala preklinjali da to učine. Tada je izgubljena i radio veza s
Bumbom. Nitko više nije znao što se ondje događa i kakve grozote virus tamo čini ljudima.
Bumba je nestala s lica Zemlje i potonula u tišinu srca tame.

Dok je prva zaražena opatica, sestra M. E, umirala u bolnici Ngaliema, liječnici su na

njoj odlučili izvršiti takozvanu agonalnu biopsiju. Radi se o brzom ispitivanju tkiva koje se vrši
pred smrt i može zamijeniti neke nalaze potpune autopsije. Sestra je, naime, bila članica
crkvenog reda koji nije dopuštao obdukciju, a liječnici su htjeli doznati što to uništava njezino
tijelo. Kad je zapala u samrtnički šok i epileptičke grčeve, zaboli su joj iglu u gornji dio trbuha
i isisali dio jetre. Nije bilo teško, jer joj se jetra već rastakala, a igla je bila široka. Epruveta se
napunila priličnom količinom jetre. Istovremeno, liječnici su iz njene ruke uzeli uzorke krvi.
Uzorci su bili od neprocjenjive vrijednosti, jer su sadržavali čestice nepoznatog
visokorizičnog uzročnika.

Uzorci su proslijeđeni na dva mjesta — u Nacionalni laboratorij Belgije te u Zavod za

mikrobiološka istraživanja engleskog nacionalnog laboratorija u Port Downu, pokrajina
Wiltshire. Znanstvenici u oba laboratorija počeli su se utrkivati u identifikaciji virusa. U Centru
za kontrolu bolesti — CDC — u Atlanti. Georgia. znanstvenici su se osjećali pomalo
zapostavljenima, i dalje se pokušavajući domoći svog dijela uzorka i uporno telefonirajući čas
u Afriku, čas u Europu.

U CDC-u postoji ogranak koji se bavi neistraženim virusima. Zove se Ogranak za

specijalne patogene, a 1976., tijekom zairske krize, vodio ga je dr. Karl M. Johnson, lovac na
viruse koji je dobar dio života proveo u prašumama Srednje i Južne Amerike (nije ni u
kakvom srodstvu s Geneom Johnsonom, civilnim lovcem na viruse, niti s vojnim patologom,
potpukovnikom Tonyjem Johnsonom). Karl Johnson i njegove kolege u CDC-u nisu znali
gotovo ništa o proboju virusa u Zairu. Informacije koje su do njih doprle mogle su se sažeti u
jednu rečenicu — ljudi u Zairu umiru od »groznice« koja »zahvaća cijelo tijelo«. Ni s terena ni
iz bolnice u kojoj je opatica upravo umrla, nisu stizale nikakve potankosti. Ipak, zvučalo je
ružno. Johnson je zato nazvao prijatelja u engleskom laboratoriju i rekao mu: »Ako imaš i
najmanji talog krvi te opatice, pošalji ga, jer bismo ga mi jako voljeli vidjeti.« Englez je pristao
i poslao epruvetu u kojoj je zaista bio samo »najmanji talog«.

Opatičina je krv u CDC stigla u staklenim epruvetama smještenim u kutiji obloženoj

suhim ledom. Epruvete su se pri transportu razbile i krv se razlila po kutiji. Otvorila ju je
Patricia Webb. virološkinja u CDC-u i tadašnja Johnsonova žena. Odmah je vidjela da je
čitav paket ljepljiv od crne krvi koja izgleda poput taloga turske kave. U gumenim
rukavicama, ali bez ikakve druge zaštite, tamponima vate je upijala ostatke krvi i zatim ih
cijedila u drugu epruvetu. Uspjela je skupiti nekoliko kapljica, jedva dovoljnih za testiranje.

Stavila je crnu krv u posudice sa stanicama iz majmunskih tijela i, vrlo brzo potom,
stanice su se razboljele i počele umirati. Naprosto su prskale, poput bombi, jedna za drugom.

46

  

Još jedan od liječnika koji su radili u CDC-u 1976. bio je Frederick A Murphy, koji je na
kraju pomogao u identifikaciji opasnog virusa. Bio je i još je jedan od vodećih svjetskih
fotografa elektronskim mikroskopom uvećanih tjelešaca. Njegove se fotografije virusa izlažu i
u umjetničkim galerijama. Htio je izbliza pogledati umiruće majmunske stanice i možda
fotografirati virus koji ih je razdirao. 13. listopada, onog istog dana kad je bolničarka Mayinga
obilazila kinšaske bolnice, Murphy je kapljicu tekućine iz umirućih stanica stavio na maleno
stakalce, pustio je da se osuši, te uključio elektronski mikroskop.

Nije mogao povjerovati onome što je ugledao. Uzorak je bio krcat virusnim česticama.
Osušena je tekućina bila ispresijecana nečim što je izgledalo poput žice. Zastao mu je dah.
Marburg, pomislio je.

Od straha i iznenađenja potpuno se ukočio. Odjednom mu je sinulo da je laboratorij u

kojem je pripremio uzorak — opasno »vruća« zona. Vruć je poput devetog kruga, zaključio je
i odjurio iz sobe s mikroskopom, žureći prema laboratoriju. Uzeo je bocu »Clorox«
izbjeljivača i izribao čitavu prostoriju. Isprao je radne površine, umivaonike, slavine — sve
izbjeljivačem. Kad je završio, potražio je Patriciu Webb i ispričao joj što je vidio pod
mikroskopom. Saslušavši ga, nazvala je muža i rekla mu: »Karl, daj dođi brzo u laboratorij.
Fred je pogledao uzorak one krvi i kaže da vidi crve!«

Promatrajući »crve«, pokušali su najprije odrediti oblik virusne čestice. Podsjećala ih je

na zmije, svinjski repić, granastu, vitičastu stvar koja izgleda poput slova Y; zatim su
primijetili zavijutke slične malom pisanom g, zavoje nalik slovu U i petljaste šestice. Među
svim tim oblicima opazili su i tipičan oblik, koji se ponavljao i koji su počeli nazivati pastirskim
štapom. Od nekih sam drugih stručnjaka za ebolu čuo da taj oblik nazivaju okatom šarkom,
prema vrsti šarke koja se može nabaviti u gotovo svakoj željezariji. Najjednostavnije je ebolu
opisati kao supermint s dugačkim repom.

Sutradan je Patricia Webb na virusu primijenila neka ispitivanja i ustanovila da on ne

reagira na identifikacijski test za marburški virus, ali niti na test za bilo koji drugi poznati
uzročnik. Radilo se o nepoznatom, novom virusu. Budući da su ona i njeni kolege izdvojili
česticu, te dokazali kako se radi o nečemu novom, pripalo im je pravo imenovanja virusa.
Kum je bio Karl Johnson — izabrao je ime ebola.

Nedugo zatim, Johnson je otišao iz CDC-a i danas živi u Montani, gdje se uglavnom
bavi ribolovom. Savjetnik je za mnoga medicinska područja, a posebno za konstruiranje
biozaštićenih vrućih zona pod negativnim pritiskom. Rekli su mi da je jedini način
kontaktiranja s njim — odašiljanje telefaksa na broj u gradu Big Sky, Montana, pa sam mu
poslao poruku. U njoj sam objasnio zbog čega ga trebam, te napomenuo da sam fasciniran
virusom ebola. Moja je telefaks poruka stigla na odredište, no odgovora nije bilo. Pričekao
sam dan-dva i poslao mu još jednu, istog sadržaja. Odgovoru ni traga ni glasa. Čovjek je
vjerojatno bio suviše zaokupljen pastrvama da bi imao vremena za moje faksove. Nakon što
sam se već prestao nadati odgovoru, iz mojeg je telefaksa izašla poruka u kojoj je pisalo:

Gospodine Preston!

47

  

Osim ako ne mislite na osjećaj koji ljudi imaju kad se sretnu licem u lice s agresivnom
kobrom, »fasciniran sam« nije izraz kojim bih ja opisao svoje osjećaje prema eboli. »Userem
se od straha« mnogo je precizniji opis.

Dva dana nakon što je zajedno sa svojini kolegama izdvojio česticu ebole, Karl
Johnson krenuo je u Afriku. Sa sobom je poveo još dva liječnika iz CDC-a i sedamnaest
kutija s medicinskim priborom. Sve je to trebalo pomoći pri pokušaju zaustavljanja ebole u
Zairu i Sudanu (sudanska je epidemija još trajala). Najprije su odletjeli u Ženevu, kako bi se
povezali sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom, no ondje su shvatili da ta visoka
institucija o afričkim krizama ne zna gotovo ništa. Tu su napravili inventuru svoje opreme,
nabavili dodatnu te se uputili ka ženevskom aerodromu, odakle su trebali krenuti za Afriku.
No, onda je, u zadnji čas, jednog od Johnsonovih kolega uhvatila panika. Radilo se o
liječniku koji je trebao predvoditi grupu za Sudan i koji se jednostavno uplašio i nije htio ući u
avion. Takve stvari medu epidemiolozima nisu rijetkost niti išta čudno. — Vidio sam mnogo
mladih ljudi koji su doslovno pobjegli od virusnih bolesti krvarenja — poučio me Johnson. —
Nisu sposobni raditi u uvjetima epidemije. Naprosto ne žele izaći iz aviona.

Karl Johnson, jedan od otkrivača ebole, najviše o tim događajima voli pričati s ribičkim
štapom u ruci (— Ne smijemo zaboraviti na najvažnije stvari — objasnio mi je tu svoju
sklonost). Zbog toga sam odletio u Montanu i proveo nekoliko dana loveći pastrve na rijeci
Bighorn. Bio je listopad i zrela je jesen pročistila topao zrak, dok je žutosmede lišće uz obalu
šumilo s dahom južnog vjetra. Do struka zagazivši u kolebljivu bujicu rijeke, sa sunčanim
naočalama na nosu i cigaretom u kutu usana, Johnson je s vodene površine otrgao povraz te
ga zavitlao daleko pred sebe. Pomno sam ga promatrao - pognut i bradat, tiha glasa koji se
prirodno stapao s vjetrom, taj ribič preda mnom bio je i jest jedno od najvećih imena u
povijesti lova na viruse. Otkrio je i imenovao neke od najopasnijih živih organizama na
planetu.

— Priroda nije dobroćudna i zbog toga mi je neizmjerno drago — prozborio je, još
jednom promotrivši vodu i zamahnuvši udicom. — No, za dana kao što je ovaj,
možemo se pretvarati da jest. Sva čudovišta i zvijeri imaju svoje dobroćudne faze.
— Što se dogodilo u Zairu? — pitao sam ga.
— Kinšasa je bila u totalnom kaosu kad smo stigli onamo — odgovorio mi je. — Nije
bilo radio veze s Bumbom, pa odatle nisu pristizale nikakve vijesti. Znali smo da
tamo mora biti gadno, kao što smo znali i da se radi o nečem novom. Nismo imali
pojma putuju li čestice virusa zrakom, kao kod gripe. Da se ebola tako prenosila,
svijet bi danas bio puno drugačije mjesto.
— Kako to mislite?
— Bilo bi nas mnogo manje. Bilo bi gotovo nemoguće izolirati virus koji ima značajniju
respiratornu komponentu. Već sam tada shvatio da, ako je ebola taj Andromedin
soj — nevjerojatno smrtonosan i prenosiv zrakom - na svijetu tako i onako više
neće biti sigurnog mjesta. Zato sam zaključio da je bolje raditi u epicentru njenog
izbijanja nego se zaraziti u londonskoj operi.
— Bojite li se dogadaja pogubnog po vrstu?

Začuđeno me pogledao: — Kog vraga mislite pod tim?

— Mislim na virus koji bi nas sve pomeo.

48

  

— Pa... mislim da bi se to moglo dogoditi. Sigurno je da se još nije dogodilo... Ne

bojim se da bi nas sve pomeo. Vjerojatnije je da bi nas sveo na 10% današnjeg
broja.
— Devedeset posto ljudi pometeno virusom? — prenerazio sam se. —I to vas ne
brine?

Licem mu je preletio izraz tajnovitog zadovoljstva.

— Virus može biti i koristan za pojedine vrste, kada ih prorjeđuje.

Zrak je proparao glasan, neljudski vrisak. Johnson je odlijepio oči od vode i ogledao
se.

— Čujete li ovog fazana? To je ono što volim na Bighornu!

— Mislite li da su virusi lijepi? — upitao sam ga nakon kraće pauze.
— O, da — tiho je prozborio. — Pa i kad gledate u oči agresivne kobre, postoji druga
strana straha koji osjećate. Na toj se strani strah umanjuje i vi uviđate pravu ljepotu
stvari. Kad gledate ebolu kroz elektronski mikroskop, osjećate se kao da ste spazili
prekrasno istesanu skulpturu od leda. Tako je hladna... i tako savršeno čista.

Karl Johnson je imenovan vodom tima Svjetske zdravstvene organizacije koji se

okupio u Kinšasi.

Joel Breman, drugi liječnik iz CDC-a, postao je član terenske istraživačke ekipe koja
se u Kinšasi ukrcala na zrakoplov za Bumbu. Letjelica koja ih je trebala odvesti onamo (C-
130 Buffalo) pripadala je zairskom ratnom zrakoplovstvu. Radilo se o privatnom avionu
predsjednika Mobutua, s naslonjačima presvučenim leopardovom kožom, s krevetima i
barom — nekoj vrsti leteće predsjedničke palače koja je obično prevozila Mobutua i obitelj
mu na skijanje u Švicarsku. Sada se u njezinoj luksuznoj unutrašnjosti smjestio tim Svjetske
zdravstvene organizacije, a motori su je nosili prema sjeveroistoku — u zonu Bumba.
Članovi tima su, sjedeći u udobnim naslonjačima, buljili kroz prozore u nepregledno more
prašume i smeđu bujicu rijeke Kongo. Taj jednolični zemljin pokrivač tek bi gdjegdje prekinuo
bljesak jezerca u okuci rijeke ili nakupine koliba, poput bisera nanizanih uz nevidljivu cestu ili
put.

Gledajući kako mu se pod očima prostire srce Afrike, Breman se užasnuo iskrcavanja.
U avionu, nekoliko tisuća metara nad tisućljetnom šumom, bio je siguran, no dolje, u njoj...
Kroz glavu mu je bljesnulo da putuje u Bumbu kako bi u njoj i umro. Tek je nedavno
imenovan na mjesto državnog epidemiologa za Michigan i, prije no što se snašao, poslan je
u Afriku. Za sobom je ostavio ženu i dvoje djece i sada mu se činilo da ih više nikada neće
vidjeti. Sa sobom je pak ponio tek priručnu prtljagu koja se sastojala od četkice za zube te
nekoliko kompleta kirurških odijela. Nije imao opreme potrebne za rukovanje visokorizičnim
uzročnikom. Zrakoplov je zaronio niže i pred njima se pojavio grad Bumba — tropska luka
rastegnuta uz obalu Konga.

Sletjeli su na pistu nedaleko od grada. Zairski je dio posade bio vrlo nervozan, pa je,
ne želeći udahnuti kužan zrak, ostavio uključene motore dok su se liječnici iskrcavali. Tek što
su s piste podigli svoju prtljagu, Buffalo je zarulao i uzletio.

49

  

U gradu su se sastali s izbezumljenim lokalnim političarom koji je u to vrijeme obnašao

dužnost područnog guvernera. Neočekivana ga je nevolja sasvim svladala, pa je stalno
ponavljao jedno te isto:

— Gadno nam je. Nemamo ni soli ni šećera. Potpuno smo odsječeni. — Glasom na
rubu jecaja, svojim je jadikovkama dodao onu najgoru:
— Nemamo čak ni piva!

Belgijski liječnik iz ekipe bio je jedini koji je znao što učiniti u takvoj situaciji. Dramatičnim je
pokretom na stolu rastvorio aktovku, preokrenuo je i iz nje istresao gomilu novca. Svoju je
predstavu popratio riječima: — Gospodine guverneru, možda bi ovo moglo malo popraviti
situaciju...

— Što to radite? — zapanjio se Breman, no Belgijanac je samo slegnuo ramenima.

— Tako se to ovdje radi — šturo je objasnio svoj postupak.

Guverner je skupio novac i obećao im svoju potpunu suradnju, koja je uključivala

raspolaganje svim njemu dostupnim sredstvima iz državnog vlasništva. Uzeli su dva Land
Rovera.

Krenuli su prema sjeveru, k rijeci Eboli.

Klima im nije bila naklonjena. Došli su u Zair usred sezone velikih i dugih tropskih kiša,
pa je cesta prema Bumbi pretvorena tek u blatni puteljak prošaran potocima vode. Kroz
šumu su se vozili brzinom obična hoda, mučeni šibanjem kišnih naleta i nesnosnom
vrućinom. Nailazivši na usputna sela, nailazili su i na barikade od srušena drveća koje su
priječile kretanje cestom. Seoski starješine su, iz stoljetnog iskustva s virusom velikih
boginja, ustanovili svoje vlastite metode kontrole zaraze. Jedna od metoda sastojala se u
odsijecanju sela od ostatka svijeta, kako bi se seljani zaštitili od pobješnjele zaraze. Ta
obrnuta karantena, vjekovni običaj u Africi, izolira selo od možda zaraženih uljeza, ali i
upozorava ljude koji slučajno nailaze na blizinu opasnosti od epidemije.

— Tko ste vi? Što hoćete? — na putnike Land Rovera vikali su nepovjerljivi seljani.
— Mi smo liječnici. Dolazimo pomoći.

Nakon nekog bi vremena stražari ipak popustili, uklonili barikadu, te im omogućili

prolaz prema dubljim predjelima džungle. Nakon čitavog dana napornog puta doprli su do
točke osamdeset kilometara udaljene od Konga, a pred njima se, u predvečerje, uzdigao red
slamom pokrivenih kuća s crkvom koja ih je nadvisivala u pozadini. Crkvu su okruživala dva
nogometna igrališta, a usred jednog su, vozeći se mimo, spazili hrpu spaljenih madraca.
Stotinjak metara dalje naišli su na misijsku bolnicu Yam-buku, kompleks niskih zgrada
podignutih od bijelog betona i pokrivenih žljebastim limom.

Ušli su u grobnu tišinu bolnice. Izgledala je kao da je napuštena. Od kreveta su ostali

samo drveni i limeni okviri, dok su krvlju natopljeni madraci bili upravo ona spaljena hrpa na
obližnjem nogometnom igralištu. Podovi su bili čisti, dobro izribani i ulašteni. Naišli su na
nekolicinu preživjelih — tri časne sestre, svećenika, te nekoliko predanih afričkih bolničarki.
Oni su očistili nered koji je virus, proždirući ljude, ostavio za sobom. Bili su prezaposleni
raspršivanjem insekticida, u nadi da bi sredstvo moglo uništiti virus. No, jednu sobu u bolnici

50

  

ipak nisu očistili. Nitko, čak niti časne sestre, nije imao dovoljno hrabrosti za ulazak u
rodilište. Kad je Joel Breman onamo ušao sa svojim timom, bilo mu je jasno i zašto. Svuda
uokolo stajali su lavori s okrvavljenom vodom, prljave šprice uprskane crnocrvenom krvlju.
Soba je očito bila napuštena usred mnogostrukih spontanih pobačaja u kojima su se umiruća
tijela majki rješavala već mrtvih plodova. Ekipi je zastao dah. Pronašli su odaju virusne
matice na kraju svijeta, u Zairu.

Kiša je padala čitav dan i cijelu noć. Krošnje kamfora i tikova oko bolnice treperile su i
šaputale pod teškim kapima, povremeno se svijajući pod težinom majmuna u prolazu.
Liječnici su se sutradan ponovo ukrcali u Land Rover, odvozeći se još dublje u prašumu,
kako bi doprli do zaraženih sela. U selima su ljudi hrpimice umirali, a nerijetko su nailazili i na
pojavu »izolacijske kolibe« — kolibe na kraju sela u koje su mještani izolirali svoje zaražene,
što je drevna afrička metoda suzbijanja malih boginja. Neke od koliba u kojima su umrli ljudi
zaraženi virusom spaljene su do temelja. Bilo je očito da epidemija jenja, da su gotovo svi
koji su od nje trebali umrijeti već i umrli, no jeka virusnog vriska još je odzvanjala Bumbom.
Joela Bremana obuzela je tuga kad je shvatio da su gotovo sve žrtve dobile virus u bolnici.
Na neki način, čudovišni se uzročnik ukorijenio medu opaticama i, jednog po jednog,
napadao ljude koji su zatražili njihovu pomoć. U jednom je selu Breman pregledao čovjeka
koji je umirao od ebole. Sjedio je u stolici, svijen od bolova, a iz desni mu se, kroz usnice,
cijedila krv.

Pokušali su uspostaviti radiovezu s Kinšasom kako bi obavijestili Karla Johnsona i

ostale da je epidemija na silaznoj putanji, no nisu je uspjeli uspostaviti ni jedan jedini put u
čitavih tjedan dana koje su proveli tu. Ne mogavši više čekati, odvezli su se natrag do grada
Bumbe i ukotvili se pokraj uzletišta s kojeg su, tjedan dana ranije, krenuli u svoje krstarenje
zonom Bumba. Jednog dana na nebu se pojavio zrakoplov, napravio krug nad gradom i
sletio na pistu. Ekipa je potrčala prema njegovom ulazu.

U kinšaskoj bolnici Ngaliema smjestili su sestru Mayinga u zasebnu sobu do koje se

dolazilo kroz neku vrst predsoblja, »sive zone«. Tu je sve osoblje trebalo nositi biozaštitnu
odjeću. Djevojku je liječila južnoafrička liječnica Margaretha Isaacson, koja je isprva na glavi
nosila vojnu gas-masku, no nakon nekog vremena više nije mogla izdržati dodir nepropusne
gume na svom, od tropske vrućine znojnom licu. Ne mogu to izdržati, rekla je samoj sebi
jednoga dana, a i onako najvjerojatnije neću preživjeti ovo. Pomislila je na svoju djecu —
odrasla su, više me ne trebaju, brinu se sami za sebe, te je skinula masku. Nastavila je liječiti
oboljelu djevojku bez ikakve zaštite.

Dr. Isaacson učinila je sve što je mogla ne bi li spasila Mayingu, no bila je

bespomoćna kao što su bespomoćni bili i njeni srednjovjekovni kolege pred licem crne kuge.
(— To nije imalo veze s AIDS-om - kasnije će se prisjetiti. — AIDS je u usporedbi s tim
najobičniji crtani film.) Davala je djevojci kockice leda koje su joj ublažavale bol u grlu, te
Valium koji joj je ublažavao strepnju pred onim što ju je čekalo.

— Znam da ću umrijeti — u više je navrata ponovila nesretna djevojka.

— Glupost. Nećeš umrijeti — odgovarala bi joj liječnica.

Kad je počelo krvarenje, krenulo je najprije iz Mayinginog nosa i usta. Nikad nije došlo
do naglih i obilnih krvarenja, no krv je neprestano kapala, ne zgrušavajući se. Radilo se o

51

  

krvarenju iz nosa koje ne prestaje sve dok srce ne prestane kucati. Pokušavajući je spasiti
od iskrvarenja, dr. Isaacson joj je dala tri transfuzije krvi. Mayinga je bila svjesna i smrt je
dočekala budna, ali i očajna. U finalnom stadiju srčani joj je ritam dosegao galopirajuću
brzinu. Ebola joj je napala srce. Budna i pri svijesti, djevojka je osjećala kako joj se srce
raspada u prsima i to ju je neopisivo uplašilo. Te je noći umrla od srčanog udara.

Njezina soba, kao i sobe dviju opatica koje su umrle prije nje, bila je sva u krvi. Dr.
Isaacson rekla je prestravljenom osoblju: — Ionako neću dugo — te uzela vedro i krenula u
čišćenje soba.

Liječničke su se ekipe raspršile Kinšasom i pronašle tridesetsedmoro ljudi koji su, za

njenog tumaranja gradom, došli u direktan kontakt s Mayingom. Postavili su dva biozaštićena
paviljona u bolnici i u njih na dva tjedna zatvorili potencijalno zaražene. Tijela opatica i mlade
Mayinge umotana su u kemikalijama natopljene pokrivače, te hermetički zakovana u
nepropusne ljesove. Posljednji su ispraćaji održani u bolnici, pod strogim nadzorom liječnika.

Budući da mu se liječnici iz Bumbe danima nisu javljali, Karl Johnson je pretpostavio

da su mrtvi te da se virus sprema zapaliti čitavu Kinšasu. Organizirao je ploveću bolnicu na
Kongu, koja je predstavljala zaštićenu zonu za liječnike. Da je nekim slučajem grad postao
»vruća« zona, brod bi postao »sivom« zonom ili utočištem za liječnike.

U to je vrijeme u Zairu živjelo oko tisuću Amerikanaca. U Sjedinjenim Državama su se

padobranci već pripremali za njihovu evakuaciju onog trenutka kad se u gradu pojave prvi
slučajevi ebole. No, na veliko olakšanje, ali i čuđenje Zaira i cijelog svijeta, to se nikada nije
dogodilo. Virus se povukao u skrivene tokove rijeke Ebole i vratio svom skrovištu u prašumi.
Činilo se kao da ni zairska ebola nije prenosiva socijalnim kontaktom, da se ne prenosi
zrakom. Nitko od ljudi s kojima je Mayinga došla u kontakt nije se razbolio. S jednom je
osobom čak podijelila bocu gaziranog pića. no ni ona nije pala žrtvom virusa. Kriza je prošla.

Cardinal
RUJAN 1987.

Nitko nije znao gdje se nalaze prirodna staništa marburga i ebole. Nakon što je
eksplodirao u krvi Charlesa Moneta i dr. Shema Muoskea, marburški je virus iščeznuo. Nitko
nije znao kamo. Činilo se kao da je nestao, no to se virusima ne događa -oni ne nestaju,
nego nastavljaju kružiti u krvotoku neke životinjske vrste.

Drugog dana rujna 1987. predvečer, civilni stručnjak za bio-hazarde Eugene Johnson
je na međunarodnom aerodromu Dulles kraj Washingtona čekao dolazak KLM-ovog aviona
iz Amsterdama kojim se u Ameriku vraćao jedan putnik iz Kenije. Opazio ga je kako s
platnenom vrećom za osobne potrepštine prolazi kroz carinsku kontrolu i kimnuo mu glavom
u znak pozdrava. (— Izostavit ću ime te osobe — napomenuo je Gene Johnson kad smo o
tome razgovarali. — Reći ću samo da se radilo o nekomu komu vjerujem i koga dobro

52

  

poznajem.) Došavši do Johnsona, čovjek je na pod spustio platnenu vreću, otvorio je i iz nje
izvukao svežanj ručnika omotanih oko nekog predmeta. Kad je razmotao ručnike, pred
Johnsonom se ukazala kartonska kutija oblijepljena trakom. Uzeo ju je u ruke. Nisu mnogo
razgovarali. Johnson je stavio kutiju u prtljažnik svog automobila, te se odvezao u
USAMRIID. U kartonskoj kutiji je bio krvni serum danskog dječaka kojeg ćemo ovdje nazvati
Peter Cardinal. Nekoliko dana prije Johnsonovog sastanka na aerodromu Peter je umro u
bolnici Nairobi, iskazujući alarmantne simptome koji su upućivali na neidentificirani uzročnik
četvrte razine.

Dok se probijao kroz večernji promet do Instituta, Johnson se dvoumio što će učiniti s
kutijom. Najradije bi bio njen sadržaj sterilizirao, zatim spalio, te zaboravio na njega, potaknut
činjenicom da većina takvih uzoraka koji stižu do Instituta (a stižu stalno) zapravo ne sadrži
ništa čudno, ništa što bi upućivalo na neobične viruse. Drugim riječima, u većine se uzoraka
radi o lažnim uzbunama. Johnsonu se nije dalo trošiti vrijeme na analizu dječakovog krvnog
seruma kad već, po svoj prilici, ništa u njemu neće naći. No, kad je već došao do ulazne
porte Instituta, odlučio je ispitati o čemu se radi. Zbog toga je morao probdjeti još jednu noć.
S krvnim serumima nema čekanja — ostavi li ih se da stoje, raspadaju se i kvare kao i svako
drugo tjelesno tkivo.

Obukao je kirurško odijelo i gumene rukavice te ušao u pripremno područje razine 3 u

ebolinim odajama. Tamo je otvorio dovezenu kartonsku kutiju, te otkrio da je prepuna bijelih,
pjenastih zaštitnih zrnaca. Iz mora zrnaca iskopao je metalni valjak oblijepljen trakom, te
obilježen znakom za biohazard. Čitavim jednim zidom u pripremnoj zoni poredali su se
ormarići od nehrdajućeg čelika s gumenim rukavicama koje kroz otvore prodiru u njihovu
unutrašnjost. Takve se kutije zovu ormari razine 4. Pomoću gumenih rukavica koje prodiru
kroz njihove stijenke moguće je baratati materijalom potpuno izoliranim od vanjskog svijeta.
Svojom su konstrukcijom vrlo slični ormarićima koji se koriste pri rukovanju sastavnim
dijelovima nuklearne bombe, no ovdje je namjena bila sprečavanje izravnog kontakta
čovjeka s Prirodom. Johnson je odvio leptiraste matice koje hermetički zatvaraju ormarić,
smjestio metalni valjak u njegovu unutrašnjost, te ga ponovo izolirao, čvrsto stežući vijke.

Uguravši ruke u gumene rukavice, uzeo je valjak i, motreći kroz prozor da vidi što radi,
odlijepio traku s njegove površine. Traka mu se zalijepila za rukavice i nikako je nije mogao
odstraniti. Dovraga! opsovao je. Već je bilo osam sati i bilo je sasvim sigurno da neće stići
kući na vrijeme. U valjku je našao svitak papirnatih ubrusa natopljenih sredstvom za
izbjeljivanje. Rastrgao je svežanj i u njemu našao torbicu s patentnim zatvaračem koja je od
okoline odvajala dvije plastične epruvete s okruglim čepovima. Otvorio ih je i iz njih istresao
dvije vrlo male fijale sa zlatnožutom tekućinom - krvnim serumom Petera Cardinala.

Dječakovi su roditelji radili za dansku humanitarnu organizaciju u Keniji, a živjeli u

gradu Kisumu, gdje su unajmili kuću na obali Viktorijinog jezera. Peter je pak živio u internatu
koji je pohađao u Danskoj. Tog je kolovoza, nekoliko tjedana prije smrti, doputovao u Afriku
kako bi posjetio roditelje i stariju sestru, koja je pohađala privatnu školu u Nairobiju. Peter se
jako dobro slagao sa sestrom i tijekom svog boravka u Keniji jedva da se odvajao od nje. Bili
su brat i sestra, ali i najbolji prijatelji.

Cardinalovi su odmah po Peterovom dolasku krenuli na praznike tijekom kojih su,

vozeći se autom kroz Keniju, svom sinu željeli pokazati sve ljepote tog dijela kontinenta.

53

  

Upravo su se odmarali u priobalnom hotelu u Mombasi kad su se Peterove oči počele

neprirodno crvenjeti. Odmah su ga odveli u bolnicu, gdje su ga liječnici pregledali i
dijagnosticirali malariju. No. njegova majka nije vjerovala u to, instinktivno osjećajući da joj
sin umire. Užasnula se i inzistirala da ga prebace na liječenje u Nairobi. Leteći Liječnici,
služba zračne hitne pomoći, ozbiljno je shvatila njezin zahtjev i u najkraćem roku prebacila
dječaka u bolnicu Nairobi. Ondje ga je pod svoje uzeo dr. David Silverstein, isti onaj liječnik
koji je liječio dr. Musokea nakon što se taj zarazio iz crne bljuvotine Charlesa Moneta.

- Peter Cardinal bio je plavokos i plavook dječak, visok i mršav, u prilično dobroj
formi — sjetio ga se dr. Silverstein dok smo ispijali kave i čajeve u trgovačkom
centru blizu njegove kuće kraj Washingtona. Jedna je djevojčica u našoj blizini
zacendrala i majka ju je ušutkavala. Gomile kupaca su se sudarale kraj našeg
stola, a ja sam zurio u Silversteinove naočalama obrubljene i prodorne oči te iz
njih crpio slike događaja o kojima mi je pričao.
— Peter je u bolnicu došao s jakom groznicom, no bio je prilično sabran i spreman na
komunikaciju. Poslali smo ga na rendgen. Pluća su mu se napuhnula.

Neka razvodnjena sluz skupljala se u dječakovim plućima i otežavala mu disanje. -

Slika je bila tipična za akutni respiratorni poremećaj kakav je, primjerice, upala pluća u ranom
stadiju - objasnio mi je Silverstein. — No nedugo potom dječak je počeo plavjeti. Prsti su mu
postali ljubičastoplavi, a koža se osula crvenim pjegama. Svima sam naredio obveznu
uporabu rukavica pri doticanju dječaka. Sumnjali smo na marburški virus, no nije bilo
paranoje kakvu smo imali u Musokeovom slučaju. Naprosto smo poduzimali mjere opreza.
Za dvadeset i četiri sata, dječak je bio na respiratoru. Primijetili smo da malo previše krvari
na ubodnim točkama i da mu odumiru funkcije jetre. Crvene su se pjegice pretvorile u velike
modrice. Sav je bio u crveno-crnoj boji i onda su mu se, ne sasvim neočekivano, zjenice
neobično raširile. To je znak moždane smrti koja nastaje kad oboljeli krvari u i oko mozga.

Čitavo mu je tijelo oteklo, a koža se pretvorila u jastuke pune krvi, na pojedinim se

mjestima gotovo potpuno odvajajući od potkožnog tkiva. Sve se to događalo u posljednjoj
fazi, kad je već bio na respiratoru, a liječnici tu pojavu nazivaju »trećim slojem«. Kad žrtva
krvari u »prvi sloj«, radi se o plućnom krvarenju. »Drugi« se sloj odnosi na želudac s cijelim
probavnim traktom, dok je krvarenje u treći sloj usmjereno ka prostoru između kože i mesa.
Peter Cardinal je iskrvario pod kožu.

Što čovjek više razmišlja o visokorizičnim virusima, to mu se manje čini da je riječ o

parazitima, a više o grabežljivcima. Jedna je od osnovnih osobina grabežljivca to da je on
svom plijenu najčešće nevidljiv tijekom tihog i katkad dugog vrebanja koje prethodi
eksplozivnom napadu.

Trava beskrajne savane mreška se od povjetarca i jedini je uhu primjetan zvuk

učestalo i beskrajno gugutanje afričkih grlica. U daljini, zamagljena pregrijanim zrakom, pasu
stada zebri. Odjednom, iz mreškanja trave, naglo izroni lav i u sljedećoj sekundi već zarine
zube u zebrin vrat. Zebra pokušava viknuti, no oštri je lavlji očnjaci guše, pa dva
nerazdruživa bića — grabežljivac i plijen - započinju vratolomni ples, gotovo kovitlac borbe,
sve dok ih od pogleda ne sakrije plimni val prašine. Sutradan, na istom se mjestu nalaze tek
kosti prekrivene muhama. Neki grabežljivci koji se hrane ljudima žive na ovom svijetu već
jako dugo, mnogo dulje od ljudske vrste, a njihovo je porijeklo, čini se, moguće pratiti do

54

  

samog nastanka planeta. Kad ljudsko biće postane plijenom takvog grabežljivca u Africi,
dogadaj se nekako odvaja od vremena u kojem se zbio te se čini iskonski prastar i prirodan.

Roditelji i sestra Petera Cardinala bili su zastravljeni prizorom polaganog njegovog

trganja koje je obavljao nepoznat i nevidljiv grabežljivac. Nisu nikako mogli shvatiti njegove
patnje niti ga utješiti. Dok mu je krv ispunjavala »treći sloj«, oči su mu, otvorene i proširenih
zjenica, buljile u bezdan, krvave, mračne i potpuno nedokučive. Nisu znali čuje li ih i da li iza
te maske bezizražajnih očiju išta misli ili osjeća. Uređaji priključeni na njegovo tjeme na
svojim zaslonima uglavnom nisu pokazivali ništa doli ravne linije, no s vremena na vrijeme
linija bi poskočila, kao da se u izmučenom tijelu još bori sićušni djelić dječakove napadnute
duše.

Morali su odlučiti hoće li isključiti respirator.

— Mnogo je bolje da ga više ne održavamo na životu, zbog oštećenja na mozgu —

roditeljima je rekao dr. Silverstein.
— Da su ga barem ranije dovezli iz Mombase — jadikovala je majka.
— Žao mi je što vam to moram reći, ali ne bi pomoglo. Nitko mu ne bi mogao pomoći
— izjavio je tada dr. Silverstein. -Od samog je početka bio osuđen na smrt.

S rukama u gumenim rukavicama ormarića razine 4, Gene Johnson je uzeo kapljicu

dječakova krvnog seruma i kapnuo je u staklenku sa živim stanicama majmuna. Što god da
je živjelo u krvi Petera Cardinala, moglo bi se lako umnožavati i u majmunskim stanicama.
Učinivši to, Johnson je otišao kući malo odspavati. Imao je vremena do tri ujutro, kad je
proces u stanicama već trebao postati vidljiv.

Sljedećih je dana Johnson pozorno promatrao staklenke ne bi li u majmunskim

stanicama zamijetio kakve promjene. Vidio je da prskaju i odumiru. Bile su nečim zaražene.
Cardinalov soj nesumnjivo je bio visokorizični virus koji stanice ubija hrpimice i brzo.

Krenuo je u drugu fazu izdvajanja virusa. Injekcijom je usisao malo tekućine iz

staklenki te je ubrizgao trima rezus-majmunima, kako bi ih zarazio Cardinalovim uzročnikom.
Dva su majmuna uginula, dok je treći zapao u samrtnički šok, ali se nekako izvukao i
preživio. Cardinalov je uzročnik, dakle, bio zlokobno »vruć«, brzo umnažajući i djelotvoran na
majmunima, baš kao i na ljudima.

— Znao sam da se radi o marburgu — kasnije će mi reći Johnson.

Uzeo je još malo Cardinalovog soja i ubrizgao ga zamorci ma da vidi kako će uzročnik
djelovati na njih. Ubijao ih je poput muha. I ne samo to. Testisi muških zamoraca zaraženih
uzročnikom natekli su do veličine golf loptice i poprimili tamno-ljubičastu boju. Cardinalov soj,
zaključio je Johnson, očito je vrlo sofisticiran organizam koji jako dobro zna što želi jer se
umnožava u mnogo različitih vrsta mesa. Organizam je agresivan, razoran i promiskuitetan.
Iskazuje drskost, toliko ekstremnu da graniči sa savršenom ljepotom i koja se susreće samo
u prirodi.

Cardinalov soj prirodno prebiva u Africi i sposoban je prehranjivati se mnogim različitim

vrstama — majmunima, ljudima, zamorcima... To ga čini dodatno zanimljivim i zastrašujućim,

55

  

kao i njegova smrtonosnost u njihovim tijelima, što znači da nijedna od njih nije mogla biti
vrsta-nositelj. Marburški je virus migrator koji skače s vrste na vrstu, prelazi granice koje ih
međusobno razdvajaju i uništava pripadnike svake sljedeće vrste na koju se okomi.
Visokorizični virus ne poznaje granice. Ne zna što su ljudi, a što majmuni ili, ako to
postavimo drugačije, točno zna da su samo — meso.

Čim je izdvojio Cardinalov soj i sa sigurnošću utvrdio da se radi o marburškom virusu,

Johnson se usredotočio na pitanje gdje se i kako dječak mogao zaraziti. Gdje je bio Peter
Cardinal za svog boravka u Africi? Što je radio, na koji se način mogao zaraziti? Kuda se
točno kretao? Ta su pitanja proganjala Johnsona. Već je godinama pokušavao pronaći
prirodna staništa filovirusa.

Nazvao je prijatelja i kolegu Petera Tukeia, koji je radio kao znanstvenik u kenijskom
Institutu za medicinska istraživanja. — Znamo da se radi o marburgu — rekao mu je
Johnson. — Možeš li mi saznati sve u vezi s tim dečkom - kuda se kretao i što je radio?

Dr. Tukei mu je obećao da će pronaći roditelje i da će razgovarati s njima. Tjedan dana

potom Geneov je telefon zazvonio i s druge se strane javio Peter Tukei.

— Znaš li gdje je taj klinac bio? — uzbuđeno je prozborio. — Bio je u Kitumskoj špilji
na Mount Elgonu.

Gene Johnson osjetio je kako mu tjemenom prolaze žmarci. Putovi Charlesa Moneta i
Petera Cardinala susreli su se samo na jednom jedinom mjestu na planetu i to je bila
Kitumska špilja. Što su radili u njoj? Što su ondje našli? Čega su se dotakli? Što su udahnuli?

Što živi u Kitumskoj špilji?

Odlazak u dubinu

Eugene Johnson sjeo je za drveni stol pokraj jezerca, u parku koji ukrašava okolicu
zgrada Fort Detricka. Bio je vruć ljetni dan i tamnim naočalama sakrio je oči od sunčevog
bljeska. Započinjući razgovor sa mnom, skinuo ih je i položio na stol, nalaktio se te zagledao
duboko u moje oči. Johnson je preko 185 cm visok i oko 120 kilograma težak čovjek smeđih
očiju smještenih duboko u bradatom licu. Toga su dana njegov prodoran pogled uokvirivali
tamni podočnjaci. Doimao se umornim.

I tako mi je Peter Tukei telefonom javio za dječakov posjet Kitumskoj špilji - nastavljao
je priču započetu u šetnji od njegova ureda. — Još se i danas naježim kad pomislim na to.
Nekoliko tjedana nakon toga odletio sam u Nairobi i popričao s Davidom Silversteinom, koji
je liječio klinca. Peter Tukei me pratio dok sam obilazio sva moguća mjesta u Keniji na koja
je dječak kročio, pa čak i kuću njegovih roditelja. Cardinalovi su imali lijepu kuću u Kisumu,

56

  

blizu Viktorijinog jezera. Bila je to gipsom presvučena kuća sa zidanom ogradom, a u

domaćinstvu su, osim obitelji, živjeli kuharica, vrtlar i vozač. Kuća je bila čista, uredna,
prozračna i okrečena. Na krovu smo spazili špiljara koji je bio kućni ljubimac, a živio je u
žljebovima. U okolini je živjelo nekoliko roda, dosta zečeva, koze i mnogo ptica. Nisam
zapazio šišmiše.

Zastao je i zamislio se. U blizini nije bilo nikoga osim pataka koje su polako plutale
jezerom.

— Bojao sam se razgovora s dječakovim roditeljima... Znate, ja sam terenac. Žena i ja

nemamo djece. Ni po prirodi nisam tip čovjeka koji bi mogao utješiti majku koja je
izgubila dijete, a već godinama radim za vojsku.... Nisam imao pojma kako da
razgovaram s njima. Pokušao sam se staviti u njihovu kožu tako da sam se
prisjetio svojih osjećaja kad mi je umro otac. Pustio sam ih da pričaju o svom sinu
koliko god su željeli. Peter Cardinal i njegova sestra su, po njihovom pričaju, bili
nerazdvojni od trenutka kad je dečko stigao u Keniju. Čitavo su vrijeme provodili
zajedno i sve što je radio jedan, radio je i drugi. No, morala je postojati neka razlika
jer — zašto je Peter obolio, a njegova sestra nije? I postojala je. Roditelji su mi
pričali o kamenju iz špilje. Njihov se sin amaterski bavio geologijom. Odmah sam
se zapitao postoji li mogućnost da se dječak ubo na jedan od kristala iz Kitumske
špilje. Roditelji su mi rekli da je čekićem odlamao dijelove stijena u kojima su bili
kristali i odlomljene komadiće ponio kući. Vozač je po njihovu povratku razbio
kamenje, a kuharica oprala kristale. Oboma smo izvadili krv, no u njoj nije bilo ni
traga marburškom virusu.

Posve je moguće da je dodirna točka između dječaka i virusa bila na rukama, da je

virus u njegov krvotok ušao kroz sićušnu porezotinu. Vjerojatno ju je zaradio dotičući se
kristala koji su, pak, možda bili onečišćeni urinom neke životinje ili ostacima zgnječenog
kukca. No, čak da je i tomu bilo tako, da je Peter Cardinal zaista zaražen kroz ubodnu ranu
od kristala Kitumske špilje, to nije ukazivalo na prirodno stanište virusa; nije ukazivalo na
nositelja marburga.

- Obišli smo tu špilju — uzdahnuo je Johnson — i morali smo se nekako zaštititi

prilikom obilaska, jer smo znali da se marburški virus prenosi zrakom.

Godinu dana prije no što je umro Peter Cardinal, 1986., Gene Johnson obavio je
eksperiment koji je pokazao da se ebola i marburški virus zaista prenose zračnim putem.
Zarazio je majmune ebolom i marburgom tako da ih je pustio da udišu viruse. Pritom je otkrio
da vrlo male doze zrakom prenosive ebole i marburga mogu započeti eksplozivnu infekciju u
majmunskom organizmu. Upravo zbog tog svog otkrića, Johnson je htio da članovi
ekspedicije u špilji nose aparate za zaštitu dišnih putova.

— Sa sobom sam donio vojne plinske maske s fiterima, ali trebali smo i neka
pokrivala za glavu, kako ne bismo završili sa šišmišjim izmetom u kosi. U obližnjoj
smo trgovini kupili jastučnice — bijele, s velikim cvjetovima. Prvi put kad smo ušli u
špilju. izgledali smo smiješno - hrpa zbunjenih ljudi s plinskim maskama i cvjetnim
jastučnicama na glavi. Kenijci su se valjali od smijeha.

57

  

Istražili su unutrašnjost špilje i napravili kartu. Nakon tog izvidničkog izleta Johnson je
uspio nagovoriti vojsku na sponzoriranje prave, velike ekspedicije u Kitumusku špilju. Pola
godine nakon smrti Petera Cardinala Gene se pojavio u Nairobiju s dvadeset transportnih
kontejnera bioopasnog alata i istraživačke opreme. Medu opremom se nalazilo i nekoliko
vojnih vreća za ljudske leševe, a članovi istraživačke ekipe ozbiljno su porazgovarali o tome
kako baratati njihovim tijelima u slučaju da netko strada od marburga. Gene je taj put doista
imao osjećaj da steže obruč oko uzročnika. Bilo mu je jasno da ga neće lako pronaći čak ni u
tako zatvorenom prostoru kao što je špilja, no činilo mu se da je došao preblizu da ne bi
uspio. Čudovište očito živi u špilji i Gene ga je taj put odlučio pronaći.

Kenijska je vlada odobrila zatvaranje špilje za turiste do završetka ekspedicije kenijskih

i američkih znanstvenika. Ekspediciju je vodio dr. Peter Tukei iz Kenijskog instituta za
medicinska istraživanja. Gene Johnson je nastupao kao začetnik ideje te prikupljač opreme i
financijskih sredstava. Ekipa je brojala trideset I petoro ljudi, od kojih je većina bila iz Kenije
— prirodoslovci, znanstvenici, liječnici i pomoćni radnici. Sa sobom su donijeli velik broj
zamoraca u kutijama i sedamnaest majmuna u kavezima. Medu majmunima su bili babuni,
Sykesovi majmuni i afrički zeleni majmuni. Te su sve životinje služile kao eksperimentalni
»stražari«, poput kanarinaca u ugljenokopu: smještali su ih na razna mjesta u i oko Kitumske
špilje, u nadi da će se neki od njih razboljeti od marburškog virusa. Naime, ne postoji
instrument koji bi mogao otkriti prisutnost virusa. Najbolji način za otkrivanje njegova
prisustva jest postavljanje životinjskih, eksperimentalnih »stražara« na sumnjiva mjesta.
Johnson je mislio da će u slučaju razbolijevanja makar i jedne od životinja moći izolirati virus
iz njenog organizma, te otkriti kako je čudovište onamo dospjelo.

PROLJEĆE 1988.

Ekspedicija Kitumska špilja postavila je svoj štab u konačištu »Mount Elgon«,

propalom odmaralištu koje je svoje zlatne dane doživjelo dvadesetih godina ovog stoljeća,
dok su još Englezi vladali Istočnom Afrikom. Konačište je svojedobno sagrađeno za
planinare i ribolovce, a uzdiglo se na izbočenoj stijeni, nadvijenoj nad putem od crvene
zemlje koji vijuga uzbrdo, do Kitumske špilje. Nekoć je zdanje bilo okruženo tipičnim
engleskim vrtom, no on se vremenom stopio s ilovačom i afričkim korovom. U samoj kolibi,
podovi su prekriveni daskama od punog drveta, svakog dana laštenim do punog sjaja.
Konačište na katu ima kupolice pod kojima su se smjestile sobe s okruglim zidovima i
vratima u srednjovjekovnom stilu, ručno izrezbarenim u drvu afričke masline. Salonom
dominira ručno izrezbareni kamin. Osoblje gotovo da i ne govori engleski, no unatoč tome
brižljivo održava tradiciju engleskoga gostoprimstva za rijetke namjernike. »Mount Elgon« je
pravi spomenik nepotpunom padu Britanskog carstva, koje u nekim dijelovima Afrike postoji
u obliku dugo godina stjecanog refleksa, iako se odavno povuklo s kontinenta. Navečer, kad
bi se u zraku počeli osjećati prvi ugrizi noćnoga mraza, osoblje bi u kaminu zapalilo vatru od
cjepanica afričke masline, dok bi se u blagovaonici, slijedeći duh najbolje britanske tradicije,
služila grozna hrana. No, zato u kolibi postoji fantastičan bar, šarmantno i staromodno
utočište s okruglim zidovima i dojmljivom zbirkom piva Tusker, francuskim aperitivima, te
opskurnim afričkim konjacima. Članovi bi ekspedicije navečer sjeli za šank ili se opustili na
velikoj sofi uz kamin i pijuckajući Tusker rezimirali događaje proteklog teškog dana pod

58

  

zaštitnim skafanderima. Natpis nad recepcijskim pultom podsjećao ih je na osjetljivo pitanje

novca. Na njemu je, naime, oglašeno da zbog nemogućnosti kupnje namirnica i pića na
kredit, konačište na žalost ne daje ništa na veresiju.

Eksperimentalne su životinje postupno seljene prema špilji, kako bi se navikle na

klimu. Stigavši do doline pred špiljom, ekipa je raskrčila dio šikare te podigla plava šatorska
krila. Sama špilja označena je kao biosigurnosna razina 4 — »vruća« zona. Najbliže šatorsko
krilo predstavljalo je sivu zonu, gdje su se miješale četvrta zona i vanjski svijet. Pod tom su
ceradom instalirani kemijski tuševi, gdje su članovi tima dekontaminirali svoje bioskafandere
nakon posjeta špilji. Druga je cerada pokrivala pripremnu zonu 3, gdje su se oblačili i skidali
skafandere. Pod još jednim šatorskim krilom nalazila se obdukcijska sala biosigurnosne
razine 4, gdje su članovi tima, još u skafanderima, secirali svaku, pa i najmanju životinju
uhvaćenu u špilji.

— Otišli smo dalje od bilo koga drugog — rekao mi je Johnson. — Donijeli smo
laboratorijsku biozaštitu četvrte razine u džunglu.

U špilji su nosili narančaste Racal bioskafandere. Racal skafander je prijenosan

skafander s pozitivnim tlakom i dotokom zraka koji se pokreće akumulatorom unutar samog
odijela. Namijenjen je terenskoj upotrebi, pri kontaktu s ekstremnim, potencijalno zračno
prenosivim bioopasnostima. U istraživačkom žargonu to je odijelo poznato kao narančasti
skafander, jer je jarkonarančaste boje. Puno je lakše od Chemturiona i za razliku od njega
posve prenosivo, s potpunim sustavom opskrbe zrakom u sebi. Skafander je, osim kacige i
zračnog sustava, namijenjen jednokratnoj upotrebi, tako da se nakon jednog ili dva korištenja
obično spaljuje.

Članovi Johnsonovog tima u narančastim su skafanderima utabali put do špilje, te ga

označili stupovima za mjerenje visine snijega. Uz stazu su postavili kaveze s majmunima i
zamorcima. Svaki su kavez ogradili električnom žicom, kako bi spriječili leoparde da napadnu
životinje. Neki od eksperimentalnih majmuna smješteni su izravno pod skupine šišmiša na
svodu špilje, u nadi da će odozgo na životinje kapnuti nešto što će ih zaraziti marburškim
virusom.

U špilji su skupili negdje između trideset i sedamdeset tisuća insekata — unutrašnjost

je obilovala raznim vrstama kukaca.

— Stavljali smo ljepljivi papir preko pukotina na stijenama i tako lovili puzajuće bube
— objasnio mi je Johnson — a leteće su se lijepile za lagane, elektrificirane zamke.
Znate kako se love krpelji? Oni obično nanjuše ugljični dioksid iz ljudskog daha, is-
pužu iz svojih skrovišta i ugrizu vas za guzicu. E, mi smo donijeli spremnike
ugljičnog dioksida i time privlačili krpelje. Ulovili smo i sve moguće glodavce iz
špilje. Lovili smo ih pomoću Havahart zamki. Duboko u unutrašnjosti špilje pronašli
smo pješčane muhe koje grizu sve što im se približi. No nismo uzeli uzorke krvi ni
od jedne velike životinje, iako je cijelo područje u špilji i oko nje bilo prekriveno
tragovima planinskog bizona, leoparda, antilope i krda slonova.
— Je li moguće da marburg živi u velikim afričkim divljim mačkama? — upitao sam. —
Je li moguće da je riječ o virusu koji nose, recimo, leopardi?
— Možda. Mi nismo imali dozvolu loviti leoparde, a ni ostale divlje mačke.

59

  

— Je li moguće da su prirodni nositelji - slonovi?

— Sve je moguće. No, jeste li ikada pokušali izvaditi krv divljem slonu? Mi nismo.

Kenijski su prirodoslovci mrežom i zamkama ulovili stotine ptica, glodavaca i šišmiša.

Secirali su ih u »vrućoj« zoni za nekropsiju, pod teretom Racalovih skafandera, a tkivo i
uzorke krvi dobivene od njih, pohranjivali u staklenke tekućeg dušika.

Neki od starosjedilaca, pogotovo elgonski Masai, žive u špiljama Mount Elgona ili im
one služe kao staje za stoku. Kenijski su liječnici uzeli krv i od ljudi i od stoke, no ni u jednoj
ni u drugoj nisu pronašli antitijela za marburški virus, koja bi tamo zacijelo bila da je došlo do
bilo kakvog kontakta s uzročnikom. Unatoč tomu što nijedan test krvi nije ispao pozitivan,
gotovo svi su Masai znali barem po jednu priču o daljnjem rođaku, djetetu ili nečijoj mladoj
supruzi, u kojim pričama su glavni akteri uvijek umirali od teškog krvarenja, na rukama svojih
najbližih. Svi su oni vidjeli ljude u agoniji i lokvama vlastite krvi, no, naravno, nisu znali radi li
se o marburgu. Ako su ga i znali u nekom samo sebi rastumačivom obliku, nikada mu nisu
dali imena.

Nijedan se od eksperimentalnih »stražara« nije razbolio. Sjedili su u svojim kavezima,

izmučeni jedino dosadom. No pravila su od članova ekipe zahtijevala žrtvovanje životinja bez
obzira na njihovo zdravstveno stanje, kako bi se njihovo tkivo pomno promotrilo u potrazi za i
najmanjim znakovima infekcije. Taj, najteži dio eksperimenta, strahovito je potištio Genea
Johnsona. Nije se nikako mogao natjerati da ubije majmune i odbio je ući u špilju kako bi to
izvršio. Ostao je u šumi, čekajući da jedan drugi član tima obuče skafander, ude u špilju, te
životinjama ubrizga veliku dozu sedativa koja ih je zauvijek uspavala.

— Ne volim ubijati životinje — u svojoj mi je priči napomenuo Johnson. To mi je

strašno velik problem prilikom svakog eksperimenta, a posebno me uznemirilo
tada. Nakon što mjesec dana hranite životinje, nekako se sprijateljite s njima. Ja
sam im davao banane. Bilo mi je grozno.

Mrtve je majmune Johnson skalpelom rastvorio u šatoru za nekropsiju, osjećajući se

vrlo glupo i tužno, pogotovo nakon što se ispostavilo da su sve životinje redom — potpuno
zdrave.

Ekspedicija je bila potpuni promašaj. Sve su eksperimentalne životinje ostale zdrave, a

krv i tkivo špiljskih kukaca, okolnih ptica, pripadnika plemena Masai i njihove stoke nisu
pokazivali ni traga marburškom virusu. Čitavo je iskustvo za Johnsona bilo toliko bolno i
razočaravajuće da mu je i dan danas muka od pisanja znanstvenog rada o tom projektu.
Činilo se besmislenim objaviti činjenicu da u Kitumskoj špilji nisu našli ništa. Jedino što su sa
sigurnošću utvrdili jest da marburški virus živi negdje u sjeni Mount Elgona.

Ali Johnson je nakon propasti Kitumske ekspedicije instinktivno osjećao da će mu

znanje, iskustva, biorizični alat i skafanderi koje je iz Afrike donio u Institut dobro poslužiti u
drugo vrijeme i na drugom mjestu. Svu je opremu sakrio u rijetko korištena spremišta
USAMRIID-a, ne želeći da je itko drugi dira, upotrijebi u druge svrhe niti mu je oduzme. Htio
je da ga čeka, spremna da se s njim ukrca na prvi avion nakon vijesti o eventualnom izbijanju
marburga ili ebole. Sreća prati spreman um. rekao je jednom Louis Pasteur i Johnson je
duboko vjerovao u to. Pasteur je, naime, otkrio cjepivo protiv bedrenice i bjesnoće.

60

  

LJETO 1989.

Nancy i Jerry Jaax predstavljali su stalnu kadrovsku zavrzlamu za Američku vojsku.

Bili su bračni par časnika istoga čina i kvalifikacija, a radili su u istom, malom, veterinarskom
korpusu. Što, dakle, učiniti s bračnim parom psećih liječnika koje valja unaprijediti? Što ako
je jedno od njih (žena) obučeno za rad u bioskafanderu? Kamo ih poslati? Vojska je tu
mozgalicu riješila prerasporedivši ih u Institut za kemijsku obranu blizu Aberdeena u
Marylandu. Oni su pak prodali viktorijansku kuću i preselili se, zajedno sa svim kućnim
ljubimcima. Nancy nije žalila za kućom u Thurmontu. Zamijenili su je kućom s velikim
dvorištem u kojem su započeli s novim hobijem — uzgajanjem riba. Nancyn je novi posao
obuhvaćao proučavanje učinka nervnog plina na mozak štakora, što je bilo ugodno i mnogo
bezopasnije od rada s ebolom, no svakako i znatno monotonije. Nakon nekog je vremena
oboje Jaaxovih unaprijeđeno u potpukovnike, te dobilo epolete sa srebrnim hrastovim lišćem.
Djeca su im se lijepo razvijala. Jaime je postala izvrsna gimnastičarka, niska i žilava poput
majke, dok je Jason izrastao u vrlo visokog i tihog mladića. Papiga Herky se nije promijenila.
I dalje je vikala Mama, mama! te zviždukala melodiju iz Mosta na rijeci Kwai.

Pukovnik Tony Johnson, Nancyn nadređeni časnik iz doba rada u USAMRIID-u, dobro
je zapamtio njezinu stručnost i htio je svakako vratiti na posao vezan uz bioopasnosti.
Smatrao je velikom štetom što su je uopće pustili iz Instituta. Nakon što je unaprijeđen i
prerasporeden na mjesto šefa patologije bolnice Walter Reed u Washingtonu, za svojeg je
nasljednika u USAMRIID-u predložio Nancy. Vojska ga je poslušala. Nancy je preuzela
obavljanje dužnosti u ljeto 1989.

Istodobno je Jerry postavljen za šefa veterinarskog odjela USAMRIID-a. Dakle.

Jaaxovi su postali važne i utjecajne osobe. Nancy se vratila bioskafanderu i Jerry je to
prihvatio, iako nevoljko.

Još su se jednom preselili natrag u Thurmont. Ovaj je put Nancy odlučno odbila svaku
pomisao na viktorijansku kuću u centru grada pa su kupili kuću na brdu, s velikom okućnicom
po kojoj su psi mogli trčati, a djeca se igrati. Pogled je odande sezao preko mora voćnjaka
sve do nepreglednih polja po kojima su za građanskog rata marširale sukobljene vojske.
Visoko nad predivnim krajolikom, nebo su iscrtavale snježnobijele trake mlaznih aviona.

61

  

DRUGI DIO:

MAJMUNARNICA

Reston
SRIJEDA, 4. LISTOPADA 1989.

Gradić Reston u Virginiji bogato je mjesto oko petnaest kilometara zapadno od

Washingtona. Za sunčanih, vjetrom pročišćenih jesenjih dana, u vidokrugu najviših
restonskih prozora jasno se ocrtavaju Washingtonov spomenik i kupola Kongresa na Capitol
Hillu. Stanovništvo Restona je posljednjih godina naraslo, zajedno sa staklenim neboderima
u njegovu centru. Stakleni su se kristali pojavili zajedno s procvatom visokotehnološke
industrije i mešetarskih ureda sredinom osamdesetih. Prije pojave nebodera, Reston je bio
okružen farmama od kojih su danas ostale samo livade koje u proljeće buknu jarkim bojama
cvijeća i nad kojima se razliježe pjesma crvendaća. Gradić je vrlo ugodan za stanovanje,
lijepo uređen, s dobrim školama, luksuznim terenima za golf i prikladno organiziranim
sustavom dječjih vrtića. U samom Restonu nekoliko je jezera koja nose imena poznatih
američkih ljubitelja prirode (Lake Thoreau, Lake Audubon) i u čijoj se površini s obale
ogledavaju najskuplje kuće u cijelom kraju. Stanovanje je tu tim ugodnije zbog blizine
Washingtona te dobro organiziranog javnog prijevoza i cesta. Uz glavnu su ulicu nedavno
bljesnule preuređene stare kuće s polukružnim prilazima za automobile i otmjenim
Mercedesima u garažama. No, unatoč tome, još je ponegdje vidljivo da je Reston nekada bio
provincijski gradić. Vozeći se njegovim asfaltiranim i drvoredima kultiviranim ulicama,
povremeno ćemo, stisnutu uz pažljivo uređene kuće na kat, spaziti prizemnicu s kartonom
umjesto prozorskih stakala i kamionetom pred vratima umjesto Mercedesa u garaži.

Nedaleko od glavne ulice nalazi se mali kompleks poslovnih zgrada izgrađen

šezdesetih godina, što znači da je oskudno opremljen staklom i ostalim suvremenim
arhitektonskim ukrasima, no čist je, uredan, te dovoljno star da su se među njegovim
pojedinim dijelovima uspjele razviti platane i baciti sjenu na travnjake koji ga okružuju. U
vrijeme pauze za ručak, obližnji je McDonald's prepun zaposlenih iz poslovnog kompleksa. U
jesen 1989. godine jednu je od poslovnih zgrada unutar kompleksa koristila kompanija po
imenu Hazleton Research Products. Koristila ju je kao karantenu za uvezene majmune.
Hazleton Research Products je ogranak tvrtke Corning Ine, a bavi se uvozom i prodajom
laboratorijskih životinja. Zgrada u restonskom poslovnom centru bila je poznata unutar
kompanije kao Restonska karantena za primate.

U Sjedinjene se Države svake godine uvozi oko šesnaest tisuća divljih majmuna.
Zakon nalaže da svaki od njih mora provesti mjesec dana u karanteni prije prijevoza u bilo
koji dio zemlje. Takva je mjera opreza uvedena zbog sprečavanja širenja zaraznih bolesti
koje bi mogle ubiti druge primate, uključujući i ljude.

62

  

Doktor veterine Dan Dalgard 1989. je godine obavljao dužnost savjetodavnog

veterinara u restonskoj karanteni za primate. Njegov se posao sastojao u provjeravanju
zdravstvenog stanja majmuna i liječenju u slučaju oboljenja. Ostatak je radnog vremena
provodio na stalnom poslu u drugoj Corningovoj kompaniji. Hazleton Washington, koja se
nalazila u ulici Leesburg Pike, nedaleko od spomenutog poslovnog kompleksa. Zbog blizine
svoja dva radna mjesta, Dalgardu je bilo lako i više puta dnevno navraćati do karantene i
provjeravati stanje izoliranih majmuna. Bio je to visok pedesetogodišnjak s metalom
uokvirenim naočalama, blijedoplavim očima i laganim teksaškim naglaskom. Uglavnom je za
boravka u uredu nosio sivo odijelo iz kojeg se pri odlasku u majmusku karantenu presvlačio
u bijelu kutu. Diljem svijeta pratio ga je glas dobrog veterinara, posebno vještog u liječenju
primata. Bio je miran, staložen čovjek koji se u slobodno vrijeme, iz hobija, bavio popravkom
starih ura. Volio je svojeručno popravljati stvari, što ga je smirivalo i za što je imao mnogo
strpljenja. Ponekad je čak i pomišljao na napuštanje veterine i profesionalno bavljenje
popravkom ura.

U srijedu, četvrtog listopada 1989. godine, Dalgardova je kompanija očekivala pošiljku

od stotinu divljih majmuna s Filipina. Životinje su poslane iz ustanove po imenu Ferlite Farms
nedaleko od Manile. Ulovljene u šumi na Mindanau, prebačene su do uzgajaonice i ondje
utrpane u skupne kaveze te u drvenim sanducima s otvorima za zrak avionom otpremljene u
Amsterdam, a odande u New York. Od aerodroma John Fitzgerald Kennedy do Restona
prevezene su kamionom.

Radilo se o rakojedim majmunima, vrsti koja živi uz rijeke i močvare mangrovog drveta
jugoistočne Azije. Rakojedi majmuni koriste se kao laboratorijske životinje jer su česti, jeftini i
lako se brinuti o njima. Posebne su im osobine dugački, svijeni rep, bjelkasto krzno na
prsima i blijedožuto na leđima. Rakojedi je majmun vrsta majmuna makaki i katkada ga
nazivaju dugorepim makakijem. Njuška mu je izdužena, gotovo poput pseće, nosnice
izražene, a zubi oštri poput vučjih. Zbog sivkastoružičaste boje, koža dugorepog makakija
nalikuje koži bijelaca, a prsti s noktima i posebno oblikovanim palcem zastrašujuće nalikuju
ljudskima. Ženka rakojedog majmuna ima dvije dojke koje donekle nalikuju ženskim grudima.

Rakojedi majmuni ne vole ljude. Njihov se odnos s ljudskim stanovnicima prašume

može opisati prije kao suparnički nego kao dobrosusjedski. Budući da vole sve vrste povrća,
a posebno patlidžane, s posebnim užitkom napadaju ljudske nasade i usjeve, pustošeći svu
obrađenu zemlju na koju naiđu. Uglavnom se kreću u krdima, skačući sa stabla na stablo i
krešteći »kra! krak Vrlo dobro znaju da će ih, nakon napada na nasade patlidžana uskoro
posjetiti farmer koji ih je tu zasadio, kao i da će svoj posjet začiniti mecima iz sačmarice.
Zbog toga su uvijek spremni na pokret i nikada se dugo ne zadržavaju na jednom mjestu.
Pogled na bilo kakvo vatreno oružje, koje su naučili prepoznavati zbog čestih farmerskih
osveta, odašilje seriju uspaničenih krikova »kra! kra!« Nazivima rakojedi majmun i dugorepi
makaki u nekim se dijelovima svijeta pridružuje i naziv kra, izveden iz zvuka njihovog
glasanja. Većina njihovih ljudskih susjeda smatra ih štetočinama i sretna je kad ih se može
riješiti.

O smiraju dana, kad se nad prašumu počne spuštati noć. horda majmuna traži mjesto
za počinak, te u tu svrhu najčešće bira uvenulo slabio bez lišća. Majmuni obično izabiru
stablo bez lišća kako bi mogli sa svih strana motriti na kretanje neželjenih posjetitelja, kao što

63

  

su ljudi ili drugi grabljivci. Također je zanimljivo da vrlo često nastoje izabrati stablo s
granama nad rijekom ili potokom, kako bi s grana mogli prazniti crijeva, a ne unerediti tlo.

Bude se u zoru, najprije se meškoljeći i krikovima pozdravljajući izlazak sunca, a zatim

skupljaju svoju mladunčad i kreću u potragu za voćem. Prija im raznolika hrana — voće,
povrće, kukci, trava, korijenje, te komadići gline koje žvaču i gutaju najvjerojatnije zbog
potrebe za mineralima. Njihova su najveća strast ipak rakovi. Kad je obuzme želja za
rakovima, čitava se horda spušta do močvara mangrovog drveta i prejeda se račićima. Vrlo
vješto zauzimaju strateške položaje pokraj rupa u kojima žive rakovi te brzo hvataju one koji
iz njih ispužu. Razvili su posebnu tehniku onesposobljavanja rakovih kliješta. Hvataju ih
otraga, čim ispuznu iz svojih rupa, izvade ih iz vode, najprije im otkinu kliješta i tek ih tada
proždru. No, nerijetko se događa da majmun nije dovoljno brz i da mu se rak kliještima uhvati
za prste. Majmun tada bjesomučno kriješti, skače po plićaku i divljim pokretima ruku
pokušava otresti raka natrag u vodu. Po tim je kricima i zvuku vode raspršene majmunskim
skakutanjem, najlakše zaključiti da se rakojedi bave aktivnošću po kojoj su dobili ime.

Svaka horda ima strogu hijerarhiju. Vođa joj je dominantni mužjak najveći i nerijetko
najagresivniji majmun. Kontrolu nad hordom postiže prijetećim zurenjem u neposlušne ili
preagresivne pripadnike. Zagleda li se čovjek u vođu majmunske horde koji se igrom slučaja
našao u kavezu, životinja će uznemireno dotrčati do ograde kaveza najbliže tom čovjeku i
zuriti u njega, s vremenom postajući sve bješnja i agresivnija, što će iskazati snažnim
treskanjem po ogradi i pokušajima napada na drskog promatrača. Ma koliko se možda
instinktivno bojao čovjeka, pokušat će ga ubiti, jer si ne smije dopustiti da prisutni pripadnici
njegova krda primijete strah i posumnjaju u njegovu nadmoćnost nad svim primatima.
Smjeste li se kojom nesrećom dva predvodnika horde u isti kavez, samo će jedan iz njega
izaći živ.

Rakojedi su majmuni u restonskoj karanteni smješteni u zasebne, individualne kaveze,

gdje ih se pod umjetnom rasvjetom hranilo posebno umiješanim keksima za majmune i
voćem. U karanteni je bilo dvanaest soba s majmunskim kavezima, od kojih je svaka bila
označena slovom od A do L Dva su majmuna iz pošiljke od 4. listopada stigla mrtva. Tome
nije pridana prevelika važnost, budući da majmuni često ugibaju tijekom transporta. No, u
sljedećih je nekoliko tjedana u restonskoj karanteni počeo ugibati neobično velik broj
životinja.

Četvrtog listopada, istog dana kad je u Reston stigla pošiljka rakojedih majmuna s
Filipina, dogodilo se nešto što će zauvijek promijeniti život Jerryja Jaaxa. Jerry je imao brata
po imenu John koji je živio u Kansas Cityju sa ženom i dvoje male djece. John Jaax bio je
istaknuti poduzetnik i bankar, a bio je i partner u kompaniji koja je proizvodila plastiku za
kreditne kartice. Bio je dvije godine mladi od Jerryja i vrlo se dobro s njim slagao. Zajedno su
odrasli na farmi u Kansasu i odatle otišli na isti fakultet. Nalikovali su jedan drugome stasom,
fizionomijom, prerano posijedjelom kosom, oštrim nosom, prodornim pogledom i glasom.
Jedina je fizička razlika medu njima bio brk koji je John, za razliku od Jerrya, brižno
njegovao.

John Jaax je 4. listopada zajedno sa ženom trebao otići na roditeljski sastanak u školu
koju su pohađala njihova djeca. Pri kraju je radnog vremena nazvao kući i na telefonskoj
sekretarici ostavio poruku da se, nažalost, mora dulje zadržati u svojem uredu. Poručio je

64

  

supruzi neka ode sama na sastanak u školi, a on će onamo doći izravno s posla. No kada se
nije pojavio na roditeljskom sastanku, njegova se žena zabrinula i izravno se iz škole odvezla
do tvornice.

U zgradi nije bilo nikoga, a strojevi su bili nijemi. Prošla je mimo njih i uspela se
stubama do muževog ureda na njihovu vrhu, iznad pogona. Primijetila je da su vrata
odškrinuta i odgurnula ih, kako bi ušla u kancelariju. Za vratima ju je dočekao stravičan prizor
vlastitog supruga u lokvi krvi. John Jaax je ubijen pucnjevima iz vatrenog oružja.

Slučaj je u kanzaškom odjelu za umorstva preuzeo policijski inspektor Reed Buente.

Osobno je poznavao Johna i veoma ga volio, još iz vremena kad je radio za njega u banci
kojoj je Jaax tada predsjedao. Čvrsto je odlučio razriješiti taj slučaj i ubojicu ili ubojice dovesti
pred sud. No, kako je vrijeme prolazilo, a u istrazi nije dolazilo ni do kakvih novih otkrića,
istražitelj se obeshrabrio. Jedan je od glavnih osumnjičenih od početka bio Johnov partner iz
tvornice plastike, s kojim je Jaax u posljednje vrijeme imao dosta problema. Čovjek se zvao
John Weaver i danas više nije medu živima, jer je doživio srčani udar. Ubojstvo Johna Jaaxa
nikad nije razjašnjeno, a policijski je dosje o njemu još otvoren. Uz maleni broj fizičkih dokaza
i čvrst alibi glavnog osumnjičenog (Weavera), istražitelj je s vremenom nailazio na sve više
problema i nejasnoća. U jednom je trenutku istrage rekao Jerryju: - Znate, upravo je
smiješno koliko je lako naručiti nečiju smrt, a cijena zapravo i nije tako visoka. Plaćeni
ubojice danas ne traže više novca no što vam obično treba za novi pisaći stol.

Nasilna bratova smrt bolom je paralizirala Jerryja Jaaxa. Potpuno suprotno poslovici o
vremenu koje liječi sve rane, Jerryjevo je stanje s vremenom prešlo u svojevrsnu
emocionalnu gangrenu. Nancy se zabrinula, sumnjajući da joj je muž zapao u kliničku
depresiju.

— Osjećam se kao da mi je netko oteo život kojim sam živio — rekao joj je jednom
prilikom. — Ništa više nije kao što je bilo prije. Život mi više nikada neće biti
normalan. Naprosto ne mogu prihvatiti činjenicu da je Johnny imao neprijatelja koji
bi mu to učinio.

Na sprovodu u Kansas Cityju, Nancyna i Jerryjeva djeca su, pogledavši čovjeka u

lijesu, iskreno i nepromišljeno izjavila:

- Bože, tata, pa on izgleda kao da ti ležiš unutra...

Gotovo svakog dana tijekom listopada i studenog Jerry bi nazivao kanzaški odjel za
umorstva. Istražitelj naprosto nije mogao riješiti slučaj, čak ga niti pokrenuti s mrtve točke.
Jerry je počeo ozbiljno razmišljati o kupnji pištolja, te odlasku na obračun s Johnovim
partnerom. Učinim li to, ići ću u zatvor, ipak je pomislio. I što će onda biti s mojom djecom? I
što ako kojim slučajem Johnov partner nema nikakve veze s dm umorstvom? Možda bih ubio
nedužnog čovjeka.

65

  

SRIJEDA. 1. STUDENOG

Upravitelja restonske karantene ovdje ćemo nazvati imenom Bili Volt. Primijetivši kako
po kavezima ugiba sve više majmuna. Volt se zabrinuo. Prvog dana mjeseca studenog,
nešto manje od mjesec dana nakon dolaska pošiljke, nazvao je Dana Dalgarda i izvijestio ga
o neobično velikoj stopi smrtnosti medu pridošlim majmunima. Do tada je već uginulo
dvadeset i devet, odnosno trećina od pridošlih stotinu majmuna. Istodobno s neobjašnjivim
majmunskim ugibanjem, restonska se karantena suočila i s problemom kvara na sustavu
grijanja i klimatizacije. Zbog pokvarenog je termostata u karanteni vladala vrućina i Volt je
čak posumnjao da je ona jedan od uzroka majmunskih smrti. Također je primijetio da je
većina uginulih životinja bila smještena u kavezima jedne sobe — sobe F, na kraju velikog
hodnika u stražnjem dijelu zgrade.

Dalgard mu je obećao da će svakako doći pogledati što se događa, no zbog

neodgodivih poslova u kompaniji za koju je radio nije se u karanteni pojavio čitavih tjedan
dana. Kada je napokon došao, Volt ga je, u bijelom kirurškom odijelu i rukavicama, niz dugi
hodnik od prešanih bloketa odveo do sobe F. Dok su prolazili prevrućim hodnikom i znojili se
pod zaštitnom odjećom, obojicu je muškaraca pratilo znatiželjno zurenje majmuna iz kaveza
pokraj kojih su prolazili. Majmuni su vrlo osjetljivi na ljudsku prisutnost.

U sobi F nalazili su se isključivo rakojedi majmuni iz pošiljke pristigle početkom

listopada s Filipina. Lijeno su sjedili u kavezima. nimalo zadovoljni svojim sadašnjim
položajem. Dalgard ih je obišao svakog posebno, pažljivo zavirujući u kaveze. Znao je
mnogo reći o majmunu samo prema pogledu ili pokretima tijela. Tražio je znakove boli ili
bezvoljnosti.

Dalgardovo zurenje u majmunska lica, pogotovo oči, u potpunosti je izludjelo životinje.

Kad se zagledao u majmuna koji je očigledno nekad bio predvodnik horde, taj je poskočio i
htio ga napasti kroz rešetke. No, nakon njega je naišao na životinju praznog pogleda, bez
sjaja i bistrine, već samo sa staklastim odsjajem. Njezine su vjeđe bile napola spuštene, a
oči lagano izokrenute. U zdravih majmuna su vjeđe u potpunosti otvorene, tako da se vidi
čitava šarenica, a oči se doimlju poput dva tamna, ali svjetlucava dragulja na dlakavom licu.
Oči ovog majmuna bile su gotovo potpuno zatvorene.

Obukao je zaštitne kožne rukavice, otvorio kavez i opipao majmuna. Jednu je ruku
izvukao iz rukavice i nježno dotaknuo životinjin trbuh. Da, majmunova je koža gorjela. Imao
je visoku temperaturu i začepljen nos, no Dalgardu je pomisao na upalu pluća ili ozbiljniju
prehladu djelovala pretjerano. Najprije je posumnjao da životinja pati od toplinskog udara.
Izvukao je ruku iz kaveza, zatvorio vrata, te savjetovao Voltu da požuri ljude koji su
popravljali klimatizaciju. Prije odlaska, otkrio je još jednog majmuna u sobi F koji je bio
bolestan. Bila su, dakle, dvojica.

Oba su majmuna uginula tijekom sljedeće noći. Bili Volt ih je ujutro našao skvrčene, s
poluotvorenim i staklastim očima. To ga je krajnje uznemirilo, pa ih je odlučio secirati, ne bi li
otkrio što se sa životinjama dogodilo. Odnio je tijela dvaju preminulih majmuna u sobu za
preglede na drugom kraju hodnika, te za sobom zatvorio vrata, kako ga drugi majmuni ne bi
vidjeli. Razrezati jednog majmuna pred očima svih ostalih vrlo je opasno. Životinje bi
zasigurno poludjele. Skalpelom je rastvorio životinje i započeo nekropsiju. Nije mu se svidjelo

66

  

ono što je vidio u njihovim tijelima, no nije shvaćao o čemu se radi. Zbog toga je nazvao
Dalgarda i rekao mu: — Ona dva majmuna su uginula. Možete li, molim vas, doći ovamo i
pregledati ih?

Dalgard se istog časa odvezao do karantene te svojim sigurnim i preciznim urarskim

prstima ispipao svaki djelić njihova tijela. I njega je zbunilo ono što je vidio, odnosno opipao.
Iako je zaista bilo moguće da su umrli od toplinskog udara, prouzrokovanog problemima s
grijanjem i klimatizacijom, jedna se stvar nije uklapala u teoriju - abnormalno natečena
slezena. Dobro je znao da se tako nešto ne događa od toplinskog udara. Osim slezene,
zbunjivalo ga je još nešto. Obje su životinje imale krvi u probavnom traktu. Zbog čega?

Tog istog dana, ali kasnije, stigla je još jedna pošiljka rakojedih majmuna s Filipina.
Nove je majmune Bili Volt smjestio u sobu H, dvoja vrata udaljenu od sobe F.

Dalgarda je strahovito brinulo stanje životinja iz sobe F. Odmah je posumnjao da se

medu njih ušuljao neki zarazni uzročnik. Krv u probavnom traktu mogla je upućivati na virus
koji napada majmune i uzrokuje bolest zvanu simijanska hemoragična vrućica ili SHF. Virus
je visokosmrtonosan za majmune, iako potpuno bezopasan za ljude. Medu majmunima se
širi vrlo brzo i, gotovo u pravilu, uništava cijelu lokalnu populaciju majmuna.

U petak, desetog studenog. Dan Dalgard je izvadio svoj urarski alat, spremajući se za još
jedan vikend uživanja u svom omiljenom hobiju. No, iako je popravljao starinsku zidnu uru,
nije se mogao usredotočiti ni na što drugo osim na majmune u restonskoj karanteni. Bio je
zabrinut za njih. Napokon je odustao od odsutnog popravljanja ure, rekao ženi da mora hitno
na posao zbog nekog problema, obukao se i odvezao do karantene. Otvorivši njena staklena
vrata, osjetio je kako ga zapuhuje val neobične i grozne vrućine te u pozadini začuo
kriještanje majmuna kra! kra!. Medu majmunima je bilo još tri mrtva. Kao i prethodna dva, i
ovi su ležali na podu svojih kaveza, skvrčeni i bezizražajnih, otvorenih očiju. To nije bio dobar
znak. Odnio je mrtve životinje u sobu za preglede te ih obje otvorio.

Nedugo potom Dalgard je počeo redovno pisati dnevnik. Činio je to na svojem

osobnom računalu i svakog bi dana upisao barem po dvije do tri rečenice. Radeći vrlo brzim
tempom i s pretrpanim rasporedom, nije puno razmišljao o nazivu svog dnevnika. pa ga je
naslovio tek »Kronologija dogadaja«. Bližila se polovica studenoga i dok se sunce spuštalo
nad prometnu gužvu na ulici Leesburg Pike, Dalgard je preko tipkovnice unosio svoje
dojmove iz sobe za nekropsiju:

Oštećenja su se mogla svesti na otečenu slezenu, vrlo suhu na površini; povećane

bubrege i sporadično prskanje žila, te krvarenje u raznim organima... Klinički, životinje su
pokazivale znakove nagle anoreksije i letargije.

Nakon gubitka apetita, životinjino se stanje ubrzano pogoršavalo. Rektalna

temperatura izmjerena u uginulih životinja nije bila povišena. Obilan iscjedak iz nosa, epi-
staksa (krvarenje iz nosa) i krv u stolici nisu uočeni... Mnoge su od životinja bile u vrhunskoj
kondiciji i imale viši udio masnoće u tijelu no što je to slučaj u prosjeku...

S uginulim životinjama nešto nije bilo u redu, no ništa što bi se moglo sa sigurnošću
utvrditi kao uzrok smrti. Jednostavno su prestale jesti i uginule, otvorenih očiju i začuđenih

67

  

izraza lica. Kakva god da bila bolest koja ih je napala, uzrok smrti nije bio očit. Je li se radilo
o srčanom udaru? O groznici? O čemu?

Slezena je definitivno predstavljala najveću zagonetku. Radi se o organu koji je u

normalnom stanju nalik vrećici koja filtrira krv i ima važnu ulogu u imunološkom sustavu.
Normalna je slezena mekani jastučić sa želatinoznom, crvenom sredinom koji je Dalgarda
podsjećao na jednu vrstu uštipka. Zareže li se skalpelom u slezenu, ona pruža otprilike isto
toliko otpora koliko i uštipak kuhinjskom nožu, a iz nje obavezno curi mnogo krvi. Slezene
seciranih majmuna su, pak, natekle i postale tvrde poput kamena. Od normalne veličine, koja
bi se u slučaju majmuna mogla izjednačiti s orahom u ljusci, narasle su do veličine
mandarine. Umjesto na uštipak, podsjećale su na komad salame — mesnate, tvrde, suhe...
Skalpel mu se gotovo odbijao od njihove površine; doslovce je njime mogao lupkati po
površini bilo koje od slezena a da oštrica ne prodre puno dublje od površine. Ono što
Dalgard nije uočio, a što tada nije ni mogao jer je bilo neshvatljivo, bila je činjenica da su
slezene postale takvima zato što su se pretvorile u golem ugrušak krvi. Svojim je skalpelom
udarao o ugrušak krvi veličine mandarine.

U nedjelju, 12. studenog, Dalgard se motao po kući, popravljajući stvari i obavljajući

sitne posliće koji su ga čekali tijekom radnog tjedna, no nakon ručka se spremno uputio u
karantenu. Tu ga je dočekao nastavak restonske zagonetke. U sobi F su uginula još tri
majmuna. Od tada su ugibali redovito, svake noći po nekoliko.

Jednoj je uginuloj životinji nadjenuto ime 053. Dalgard je njezino tijelo odnio u sobu za
nekropsiju, otvorio ga i skalpelom izvadio dio velike, tvrde i suhe slezene. Štapićem za uši
uzeo je majmunu bris grla. obrisao ga o stijenku epruvete s destiliranom vodom, te je
zatvorio. Ako je išta živjelo u toj sluzi, na taj je način privremeno sačuvano.

Na razini 3
PONEDJELJAK. 13. STUDENOG 1989.

U ponedjeljak ujutro Dan Dalgard odlučio je izložiti svoj problem ljudima iz USAMRIID-
a u Fort Detricku. Od nekoga je čuo da tu postoje stručnjaci za identificiranje majmunskih
bolesti, a bilo mu je jako stalo stopostotno odrediti o kojoj se bolesti radi. Fort Detrick je od
Restona udaljen svega sat vremena vožnje prema sjeverozapadu preko rijeke Potomac.

Pokušavajući stupiti u kontakt s nekim stručnjakom iz USAMRIID-a, konačno je na

telefon dobio Petera Jahrlinga. civilnog virologa zaposlenog u Institutu, koji je imao ugled da
dosta zna o majmunskim virusnim oboljenjima. Dalgard nikad prije nije razgovarao s
Jahrlingom, a taj mu je put rekao:

— Čini mi se da majmuni imaju neku vrstu SHF-a (simijanske hemoragične vrućice).

Slezena im izgleda poput komadića narezane salame.

68

  

Zamolio je Jahrlinga da pogleda uzorke tkiva i pokuša postaviti dijagnozu, a taj je

pristao, jer ga je problem zainteresirao.

Osim u početku potrage za virusima po prašumama Srednje Amerike, tijekom kojih je

otkrio nekoliko do tada nepoznatih sojeva, Jahrling je većinu svog radnog vijeka proveo u
Institutu. Bio je plavokos muškarac, s prvim naznakama sjedina na zaliscima, čelično
uokvirenim naočalama, ugodnim, pokretljivim licem i oporim smislom za humor. Po prirodi su
ga krasile odlike opreza i odmjerenosti. Velik je dio svog radnog vremena provodio u
Chemturionovom bioskafanderu, jer se bavio istraživanjem obrane od visokorizičnih virusa
(cjepivima, lijekovima), te osnovnim medicinskim ispitivanjima prašumskih uzročnika.
Specijalnost su mu bili ubojiti i nepoznati virusi, a namjerno je ignorirao učinke većine
uzročnika s kojima je radio. Na samom je početku karijere sam sebi rekao: Budeš li o tome
previše razmišljao, možda je najbolje da razmisliš o nekom drugom poslu.

Jahrling je sa ženom i troje djece živio u Thurmontu, u kući od crvene opeke s bijelim
plotom, nedaleko od Nancy i Jerryja Jaaxa. Iako su živjele u blizini, dvije se obitelji nisu
družile, jer su im djeca bila različitog uzrasta, a životni stilovi potpuno drugačiji.

Peter Jahrling redovito je kosio travnjak pred kućom, kako bi dvorište izgledalo uredno
i kako nijedan susjed ne bi imao razloga pomisliti da u kući živi neuredna obitelj. Izvana, živio
je monotonim životom tipičnog stanovnika prigradskog naselja i nitko od njegovih susjeda
nije ni slutio da čovjek u smedem automobilu svakoga jutra odlazi na posao gdje u
bioskafanderu rukuje nekima od najopasnijih mikroorganizama na kugli zemaljskoj. U takvom
im nagađanju nisu pomagale čak niti registarske tablice LASSA na njegovom automobilu.
Lassa je virus biosigumosne razine 4, dolazi iz zapadne Afrike i omiljeni je virus Petera
Jahrlinga. Na neki ga način smatra zadivljujućom i lijepim. U svojim rukavicama zaštićenim
rukama Jahrling je držao gotovo svaki poznati visokorizični uzročnik, osim marburškog virusa
i ebole. Kad bi ga ljudi pitali zašto izbjegava to dvoje, odgovorio bi: — Danas mi se baš ne
umire.

Peter Jahrling bio je neugodno iznenađen kad mu je sljedećeg jutra dostavljač donio
uzorke tkiva najavljene u telefonskom razgovoru s Dalgardom. Komadići majmunskog tkiva
bili su upakirani samo u aluminijsku foliju, kao da se radi o ostacima hrenovke, dok se led
koji ga je trebao sačuvati u izvornom stanju polako topio.

U uzorke je također bila uključena epruveta s brisom grla, te krvni serum. Jahrling je
sve to odnio u laboratorij biosigumosne razine 3. Iako je laboratorij razine 3 pod negativnim
tlakom zraka, koji sprečava »curenje« opasnih tvari, u njemu se ne radi u bioskafanderu, već
samo u kirurškom odijelu — papirnatoj masci za usta, zelenom odijelu, kapi te gumenim
rukavicama. Tako odjeven, Jahrling je, uz pomoć patologa, ogulio aluminijsku foliju s
komadića majmunskog mesa. U omotu su otkrili komadić ružičastocrvene slezene koja je
odgovarala Dalgardovu opisu. Način na koji je umotano i izgled tkiva podsjetili su ga na
hranu kakva se služi u školskim kantinama. — Baš dobro da nije marburg — kroz smijeh je
napomenuo patologu, koji mu se pridružio u smijuljenju.

Nakon laboratorija, Jahrling je nazvao Dalgarda i rekao mu: — Dajte da vam objasnim
kako se obično šalju uzorci sumnjivog tkiva. Možda smo mi ovdje paranoični, no uzorak koji
kaplje po tepihu čini nas nervoznima.

69

  

Jedan od mogućih postupaka identifikacije virusa sastoji se u tome da se uzročnika

pušta rasti među živim stanicama u staklenci vode. Ukoliko se virusu stanice sviđaju, on će
se umnožavati takvom brzinom da će se za nekoliko dana u staklenci veličine palca nalaziti
milijarde virusa.

Civilna laborantica po imenu Joan Rhoderick stavila je nepoznatog uzročnika iz

majmuna 053 u staklenku na taj način da je samljela djelić majmunske slezene u tarioniku s
batićem, dobila smjesu boje krvi te je stavila u staklenku sa živim stanicama. Isto je učinila i s
brisom grla, te krvnim serumom, samo što njih nije trebalo usitnjavati. Sve je te staklenke
stavila u grijač inkubator, u kojem se konstantno održava normalna tjelesna temperatura i
čekala. Uzgajanje kulture virusa vrlo je slično proizvodnji piva. Potrebno je slijediti naputak,
smjesu staviti na toplo i čekati razvoj događaja.

Dan Dalgard sutradan nije otišao u restonsku karantenu, no nazvao je Billa Volta i
pitao ga kako stoje stvari. Ovaj mu je rekao da životinje djeluju dobro i da nijedna nije uginula
tijekom noći. Činilo se kao da bolest među majmunima jenjava prirodnim putem. Stvari su se
u Restonu smirivale i Dalgardu je zbog toga laknulo.

Ipak, pomalo ga je kopkalo što se događa u USAMRIID-u.

Pitao se što vojni stručnjaci rade s njegovim uzorcima. Nazvao je Jahrlinga koji mu je
objasnio da je još prerano za bilo kakve informacije, budući da je potrebno nekoliko dana za
uzgoj kulture virusa.

Dan nakon toga, stigle su loše vijesti. Bili Volt ga je izvijestio da je osam majmuna u
sobi F restonske karantene prestalo jesti. Osam životinja se spremalo umrijeti. Prokleta se
stvar vratila.

Dalgard je automobilom odjurio do karantene i ondje uvidio da se situacija drastično i

naglo pogoršala. Detaljnijim promatranjem pronašao je prilično velik broj majmuna
poluspuštenih očiju i staklastog pogleda. Što god da ih je napadalo, kroz sobu se F kretalo
brzo i efikasno, ubijajući usput polovicu njenih stanovnika i ozbiljno se okomljujući na ostatak.
Dalgard je postao krajnje nestrpljiv u pogledu nalaza iz Instituta.

Šesnaestog studenog na Dalgardovu je adresu stigla i vijest da su počeli umirati

majmuni iz prostorija na suprotnom kraju hodnika od sobe F. Stigao je i telefonski poziv od
Petera Jahrlinga u kojem mu je on dao preliminarnu dijagnozu. Radilo se o simijanskoj
hemoragičnoj vrućici - bezopasnoj za ljude, ali smrtonosnoj po majmune.

Dalgardu je postalo jasno da mora djelovati brzo i efikasno kako bi spriječio širenje
virusa kroz čitavu restonsku karantenu. SHF je, naime, vrlo zarazan virus. Toga se
poslijepodneva odvezao do karantene i u pet poslijepodne, dok su se kroz sivilom zamagljen
grad službenici vraćali kući s posla, zajedno s još jednim Hazletonovim veterinarnom,
ubrizgao svim majmunima u sobi F smrtonosnu dozu sedativa. Bili su brzo gotovi. Majmuni
su uginuli u sljedećih nekoliko minuta.

Ne trošeći nepotrebno vrijeme na čekanje, otvorili su osam majmunskih leševa koji su

izgledali prilično zdravo, ne bi li u njima našli znakove simijanske groznice. Na svoje veliko
iznenađenje, Dalgard u njima nije našao ništa slično. To ga je duboko pogodilo. Žrtvovanje

70

  

majmuna bila je teška, odvratna i tužna zadaća, a bili su zdravi. Nije znao što raditi. Bolest se
ukopala negdje u zgradi još početkom listopada, a sada je već bila polovica studenog.
Vojska mu je dala preliminarnu dijagnozu, koja je vjerojatno jedino što će ikada i dobiti, a
njemu je preostalo tek spašavanje života preživjelih majmuna. Otišao je kući s teretom vrlo
teškog dana na ramenima. U svoj je dnevnik zapisao:

Nije bilo nikakvog znaka prskanja žila, unutarnjeg ni vanjskog krvarenja. Životinje su
uglavnom bile vrlo dobro uhranjene (debeljuškaste), mlade (mlađe od pet godina) i u vrlo
dobroj tjelesnoj formi...

Prije odlaska iz restonske karantene, zajedno je s drugim veterinarom smjestio

majmunske leševe u plastične vreće, te neke od njih odnio u zamrzivač. Zamrzivač je.
unatoč niskoj temperaturi, često »vrući« od pakla - visokorizičan zbog uzročnika koji u njemu
borave. Na žalost, ne postoji senzor, alarm ni instrument koji bi mogao izmjeriti ili upozoriti da
je neko mjesto biološki vruće.

Restonski su majmuni u zamrzivač smješteni pod zaštitom prozirnih plastičnih vreća, s

otvorenim prsnim koševima, razrezane trbušne šupljine, te stisnutih šaka, kao da se
spremaju na borbu u ringu. Lica su im bila tek bezizražajne maske s očima uperenim u
ništavilo i smrznutim u besmislu.

Bliski susret
PETAK. 17. STUDENOG 1989.

Thomas Geisbert bio je pripravnik koji se još priučavao svojem poslu u Institutu. Sa
svojih je dvadeset i sedam godina bio visok muškarac tamnoplavih očiju i poluduge smeđe
kose razdijeljene po sredini, te u pramenovima prebačene preko čela. Bio je dobar ribič i
lovac te je većinu slobodnog vremena provodio u šumama. Nosio je traperice i kaubojske
čizme, a prema nadređenima se odnosio s blagom dozom prezira. Odrastao je blizu Fort
Detricka i još kao dječak dolazio u Institut, gdje mu je otac radio kao glavni inženjer za
održavanje visokorizičnih laboratorija. Kad ga je otac dovodio u posjet Institutu, dječak bi
zurio kroz stakla u laboratorije i već tada zamišljao kako bi bilo super raditi ovdje. Sada je
radio u Institutu i obožavao svoj posao.

USAMRIID ga je zaposlio kao operatera elektronskog mikroskopa. Taj uređaj koristi

elektronske zrake kako bi dobio sliku malih predmeta, poput virusa. Elektronski je mikroskop
nužno pomagalo u virusnom laboratoriju, jer se pomoću njega fotografiraju sićušni uzorci
tkiva i u njima, uvećavanjem, identificiraju raznorazni mikroorganizmi pa tako i virusi. Za
Geisberta je identifikacija visokorizičnih virusnih sojeva te razvrstavanje virusa po
porodicama bila aktivnost nalik skupljanju leptira ili cvijeća. Sviđala mu se samoća vruće
zone i osjećaj zaboravljenosti od svijeta. Najsmirenije i najstaloženije se osjećao u zoni 4,
samo u društvu epruveta s nepoznatim i opasnim uzročnicima. Puno je više volio ulaziti u
bioskafander i vruću zonu sam no s partnerom, pogotovo noću, no njegova sklonost

71

  

provođenju ogromne količine vremena na poslu počela mu je utjecati na osobni život. U

dvadeset i sedmoj mu se godini već raspadao brak. Žena ga je ostavila tog rujna. Nevolje u
kući samo su ga još više vukle u izolaciju na razini 4.

Osim posla, najveće mu je zadovoljstvo u životu predstavljao lov i ribolov. Nikada nije
propuštao sezonu lova na jelene. Najprije ih je lovio zbog mesa te opskrbljivao obitelj i
prijatelje srnetinom, da bi se kasnije preorijentirao na trofeje. Svake bi godine oko Dana
zahvalnosti s prijateljima iznajmio kuću u Zapadnoj Virginiji i ondje dočekao početak sezone
lova na jelene. Njegovi prijatelji nisu znali mnogo o njegovu poslu, a on se nije trudio objasniti
im.

Nastojao je doći do uzorka što je moguće više virusa kako bi izoštrio dar zapažanja i
vještinu rada na elektronskom mikroskopu. Pokušavao se naučiti prepoznavanju virusa na
prvi pogled, samo gledanjem fotografije virusnih čestica. Kad su u USAMRIID stigli uzorci
krvi Petera Cardinala, proveo je dane buljeći u čestice marburga iz Cardinalovog soja.
Magnetski su ga privlačile. Soj je bio ispresijecana masa šestica, slova U i g. ipsilona, zmija i
Superminta, pomiješanih s djelomice rastočenim ljudskim mesom. Toliko je vremena proveo
buljeći u oblike virusa da su mu se usjekli u mozak.

Tom Geisbert čuo je za bolesne majmune u Virginiji i odmah objavio da želi

fotografirati tkivo, nadajući se da će u njemu znati prepoznati čestice SHF-a. U petak,
sedamnaestog studenog, dan nakon što je Dan Dalgard usmrtio sve životinje iz sobe F u re-
stonskoj karanteni, Geisbert se uputio prema laboratoriju kako bi promotrio sazrijevajuću
virusnu kulturu umiješanu od uzoraka iz Restona. Prije odlaska u lov tijekom prazničnog
vikenda (bližio se Dan zahvalnosti), htio je pogledati kako kultura izgleda pod običnim,
optičkim mikroskopom.

Toga dana u devet ujutro Geisbert je navukao kirurško odijelo i uputio se prema
laboratoriju razine 3. gdje su čestice sazrijevale u toplini inkubatora. Ondje je naišao na Joan
Rhoderick, laboranticu koja je pripremila virusnu kulturu u staklenci. Prilično je zbunjeno
buljila kroz vizure mikroskopa u istu onu staklenku kojoj se htio posvetiti Geisbert. Opazivši
ga, digla je pogled.

— Ovdje se dogada nešto mutno — rekla mu je.

Staklenka u kojoj je uzgojena virusna kultura bila je tipična virusna staklenka. Bila je
veličine ljudskog palca, a izrađena od prozirne plastike, tako da se pod mikroskopom moglo
gledati kroz nju. Zatvarala se crnim zatvaračem na zavrtanje.

Geisbert se nagnuo prema mikroskopu i pogledao kroz okular. Pred očima mu se

ukazao složen i konfuzan svijet virusne kulture. Kao i uvijek u biologiji, i ovdje se najveće
umijeće sastoji u tome da čovjek zna što traži. Obrasci su prirode duboki i zamršeni, u stalnoj
promjeni, i teško ih je raspoznati na prvi pogled. Svuda su po uzorku plivale stanice. Doimale
su se poput majušnih vrećica s jezgrom, koja je izgledala kao crna izraslina negdje u centru
stanične unutrašnjosti. Pomalo su podsjećale na jaja pečena na oko, pri čemu je jezgra
podsjećala na žumanjak.

72

  

Žive se stanice obično drže dna staklenke i ondje oblikuju živi sag — sklone su se
zalijepiti za nešto dok rastu. Sag u koji su gledali Geisbert i Rhoderickova pojeli su moljci.
Stanice su umrle i otplutale, ostavljajući rupe u živom sagu pri dnu staklenke.

Geisbert je odmah uzeo i preostale staklenke, no u svima se događala ista stvar —

sagove su »pojeli moljci«. Stanice su zaista izgledale loše, prilično bolesno. Nešto ih je
ubijalo. Natekle su i izobličile se, udebljale se, kao u trudnoći. Pažljivim je promatranjem
uočio da sadrže neke mrljice ili granule. Izgledale su poput papra, tako da je kompletan
dojam bio donekle sličan promatranju dobro popaprenih jaja na oko. No, u jednom mu se
trenutku učinilo da vidi kako se od zrnaca papra odbija svjetlosna zraka, kao da prolazi kroz
kristal. Kristali? Istog mu je trenutka postalo jasno da te stanice pate od vrlo ružne bolesti.
Vidio je to po tome što je tekućina u staklenci postala mlječne, mutne boje, zamagljena
mrtvim stanicama... rasprsnutim stanicama.

Zajedno je s laboranticom zaključio da kulturu mora pokazati svom šefu. Petera

Jahrlingu. Geisbert ga je otišao potražiti. Izašao je s razine 3, skinuo kirurško odijelo,
istuširao se pod običnim, vodenim tušem i presvukao se u normalnu odjeću. Objasnivši
Jahrlingu zašto ga treba, vratio se s njim u laboratorij razine 3. Obojici je trebalo nekoliko
minuta da se u svlačionici pripreme i presvuku u kirurška odijela. Zatim su obojica ušla u
laboratorij i sjela za mikroskope. Geisbert je Jahrlinga pripremio na prizor riječima: — U tim
se staklenkama dogada nešto krajnje čudno, a ja nemam pojma što. Ne djeluje mi kao SHF.

Jahrling je pogledao u staklenku i primijetio da je tekućina postala mliječne boje, kao

da se pokvarila.

— Ovo je totalno smeće — prokomentirao je. — Stanice su potpuno uništene.

Odlijepile su se od plastike.

Pod odlijepile su se od plastike Jahrling je mislio na činjenicu da su se stanice odvojile

od unutrašnje površine stakla i odplutale u tekućinu, što obično ukazuje na prisutnost
poznatog, ali nekontroliranog soja bakterija koje katkad napadaju kulture stanica. To je jedan
od neugodnih, ali uobičajenih procesa kada se pokušava uzgojiti virus i kao posljedicu ima
potpuno uništavanje kulture. Za razliku od virusa, koji također napadaju stanice i uništavaju
ih, bakterije pritom u zrak ispuštaju intenzivan miris. Jahrling je pomislio da je stanice napala
nekontrolirana bakterija iz grupe običnih bakterija prljavštine koju se naziva pseudomonas.
Bakterija živi u prašini, svuda oko nas, a često je nalazimo pod ljudskim noktima. Jedan je od
najbrojnijih živih organizama na Zemlji i vrlo često ulazi u laboratorijske uzorke, gdje uništava
stanice.

Jahrling je sa staklenke skinuo cmi zatvarač i rukom zamahnuo nad njom, ne bi li

omirisao karakterističan vonj bakterijske invazije. No, mirisa nije bilo. Čudno.

— Jesi li ikada omirisao pseudomonas? — upitao je Geisberta.

— Nisam — odgovorio mu je taj.
— Miriše kao mošt. Evo, probaj... - pružio mu je staklenku.

Tom ju je omirisao. Ne, nije bilo mirisa.

73

  

Jahrling ju je opet približio vlastitom nosu. Nije osjetio ništa. No, ipak, tekućina u
staklenci je postala mliječne boje i stanice su bile uništene. Bio je zbunjen. Ponovo je dao
staklenku Tomu i rekao:

— Stavi to pod elektronac pa da vidimo. — Pod elektroncem je Jahrling mislio na

elektronski mikroskop, koji je mnogo jači od običnog, optičkog i čije elektronske
zrake dopiru puno dublje u svemir stanične kulture.

Geisbert je prelio dio tekućine iz staklenke u epruvetu i zavrtio je u centrifugi. Na

njenom se dnu vrlo brzo stvorio sloj sivkastog taloga - hrpica mrtvih i umirućih stanica.
Geisberta je podsjećala na mrlju od krumpir-pirea na nečijoj košulji. Usisao je hrpicu veličine
vrha igle u plastičnu sisaljku kako bi je sačuvao, no u tom trenutku više nije mislio ni na što
drugo osim na lovački vikend koji ga je čekao po odlasku s posla. Tog je poslijepodneva s
posla otišao kući i spakirao se. Iako je planirao na izlet otići svojim Fordom Bronco, zbog
kvara koji se nije mogao brzo srediti dogovorio je s prijateljem da ga pokupi i taj je to učinio.
Predvečer toga petka ukrcali su Geisbertovu torbu i pušku u auto, te krenuli prema šumama
Zapadne Virginije.

Razdoblje inkubacije filovirusa u ljudskom tijelu je tri do osamnaest dana, tijekom kojih
se čestice u krvotoku konstantno množe. A tada počinje glavobolja.

Dan zahvalnosti
20. - 25. STUDENI

Jerryju i Nancy Jaax to je bio najgori Dan zahvalnosti u životu. U srijedu. 22. studenog,
utrpali su djecu u karavan te se odvezli u Kanzas. Vožnja je trajala čitavu noć. Jaime je tada
bilo dvanaest godina, a Jasonu trinaest. Navikli na duge vožnje do Kanzasa, mirno su
spavali čitavim putem. Jerry je pak od bratove smrti gotovo potpuno izgubio san, a Nancy mu
je pravila društvo, izmjenjujući se s njim za volanom. U Wichitu su stigli na sam Dan
zahvalnosti te ručali purana s Nancynim ocem, Curtisom Dunnom, koji je živio sa svojim
sinom, a Nancynim bratom.

Nancyn je otac umirao od raka. Čitav je život strepio da će se jednom razboljeti od te

teške bolesti, čak je jednom proveo osam mjeseci u krevetu tvrdeći da ima rak, iako ga nije
imao. Sada je bio doista bolestan. Te je jeseni prilično smršavio. Izgledao je kao hodajući
kostur i nije imao ni pedeset kilograma, ali, budući da je bio još mlad, crna mu se i nauljena
kosa kovrčavo sjajila nad čelom. Djelovao je prilično zastrašujuće. Djeca su ga se bojala.
Pokušao je Jerryju dati do znanja da suosjeća s njegovom obiteljskom tragedijom. — To što
vam se dogodilo stvarno je užasno — rekao mu je. Jerry nije htio razgovarati o tome.

Tijekom dana Nancyn je otac uglavnom sjedio u stolici za ljuljanje te povremeno u njoj
spavao. Noću nije mogao spavati zbog bolova i ustao bi u tri sata poslije ponoći, stalno nešto
tražeći po kući. Pušio je cigaretu za cigaretom i žalio se kako ne samo da je izgubio apetit,
nego više ne osjeća ni okus hrane. Nancy ga je uistinu žalila, no s druge je strane između

74

  

njih dvoje postojala distanca koju nikada nisu uspjeli premostiti. Curtis Dunn je uvijek bio vrlo
svojeglav čovjek, a sada je, tijekom svojih cjelonoćnih lunjanja kućom, govorio nešto o tome
da će prodati obiteljsku farmu u Kanzasu, ne bi li na taj način skupio novac koji je naumio
potrošiti na put u Meksiko, gdje su liječili rak nekim čudesnim lijekom od breskvinih koštica.
Nancyno se suosjećanje s njegovom patnjom povremeno gasilo u dodiru s ljutnjom na oca
zbog takvih čudnih ideja.

Nakon ručka s Nancynim ocem Jaaxovi su se odvezli u Andale, drugi gradić u

Kanzasu, sjeverozapadno od Wichite. Ondje su večerali s Jerryjevom majkom Adom i drugim
članovima obitelji Jaax koji su se našli u njenoj kući na kraju grada. Ada je bila udovica koja
je sama živjela u kući na posjedu, s čijeg je prozora pucao pogled na prelijepa polja pšenice.
Toga su dana polja bila pusta, jer su tek nedavno bila zasijana ozimom pšenicom, a Ada je
sjedila u naslonjaču pokraj prozora, samo zureći u daljinu. Nije se usudila gledati televiziju,
jer se bojala da će ondje vidjeti neki pištolj ili pušku. Cijela se obitelj okupila u dnevnom
boravku, pričajući o dobrim, starim vremenima, šaleći se i očajnički se nastojeći zabavljati, no
onda bi odjednom, u nekoj priči, netko spomenuo Johnovo ime i razgovor bi zamro. Ne
znajući što bi, svi bi se zagledali u pod, začuo bi se zvuk plača i svi bi spazili krupne suze na
Adinu licu. Uvijek je bila snažna žena i nijedno od njezine djece je nikad nije vidjelo plakati.
Kad bi je tuga i savladala, otišla bi u spavaću sobu te zaključala vrata za sobom.

Postavili su stolove u kuhinji i poslužili odrezak, jer Jaaxovi ne vole puretinu. Nakon
nekog vremena većina je muškaraca odlutala u dnevni boravak sa svojim tanjurima kako bi
gledali nogometnu utakmicu na televiziji. Većina je žena, pa i Nancy, ostala pospremiti
kuhinju. Nakon toga, Nancy i Jerry su se vratili u Wichitu, gdje su ostali nekoliko dana kako bi
pomogli njezinom ocu da se preseli u bolnicu zbog terapije. Nakon toga su se zajedno sa
svojom djecom vratili u Maryland.

Dan Dalgard proveo je vrlo nemiran praznični tjedan. U ponedjeljak je nazvao Petera
Jahrlinga u Institut, ne bi li saznao što točno ubija majmune u restonskoj karanteni. Jahrling
je imao preliminarnu dijagnozu. Činilo se kao da su životinje zaista imale simijansku
hemoragičnu groznicu, što je vrlo loše po majmune. ali bezopasno po ljude. Na Dalgardove
ponovljene upite o neupitnosti dijagnoze, Jahrling je rekao kako on čvrsto vjeruje da se radi o
SHF-u, ali da ipak ne bi htio biti kategoričan prije no što budu gotovi nalazi svih pretraga.

Dalgard je spustio slušalicu u dubokom uvjerenju da je njegova odluka o žrtvovanju

majmuna iz sobe F bila ispravna. Ti su majmuni ionako bili zaraženi simijanskom bolešću
krvarenja i kad-tad bi uginuli. Ono što ga je sada brinulo bila je mogućnost da je virus nekako
pobjegao iz sobe F i prešao na druge majmune. Počnu li i drugi majmuni umirati, bit će vrlo
teško kontrolirati epidemiju medu njima.

Ujutro, na Dan zahvalnosti, Dan se sa suprugom odvezao u Pittsburgh, kako bi proveo

blagdan sa ženinim roditeljima. U petak su se vratili u Virginiju i on se odmah odvezao do
karantene da vidi je li bilo ikakvih promjena. Bio je šokiran onim što je ondje vidio. Tijekom
blagdana, u sobi H, dvoja vrata dalje od sobe F, uginulo je pet majmuna. Dakle, virus se
kretao i, što je bilo još gore, preskakao je sobe. Kako se to moglo dogoditi? Pet mrtvih
majmuna za samo jednu noć... To ga je jako uznemirilo.

75

  

Meduza
PONEDJELJAK, 7. STUDENOG. 7:00

Rano ujulro u ponedjeljak nakon prazničnog vikenda Tom Geisbert otišao je na posao
u trapericama, flanelskoj košulji i kaubojskim čizmama, na taj se način prisjećajući vikenda u
šumi. Jedva je čekao da provjeri što se događa u hrpici mrtvih majmunskih stanica koje je
isfiltrirao prije odlaska u lov. Htio je kroz okulare svog elektronskog mikroskopa pronaći
definitivne dokaze da se radi o simijanskoj hemoragičnoj vrućici.

Hrpica je bila veličine mrvice kruha i stajala je prilijepljena na pločicu žute plastike.
Otključao je ormarić s priborom i iz njega izvukao dijamantni nož. Dijamantni je nož naprava
veličine džepnog šiljila, ne duža od tri centimetra, a vrijedna oko četiri tisuće dolara. Oštrica
mu je dijamantna - napravljena od dragog kamena besprijekorne kakvoće i oštrine.

Nož je, zajedno s komadićem plastike s hrpicom stanica, odnio u sobu za rezanje, te
sjeo za stol pred rezalicu, uglavljujući dijamantni nož u njegovo kućište na njoj. Pri tom je
jako pazio da prstima ne dodiruje oštricu noža, jer bi je na taj način uništio, a i opasno
porezao prst. Nož je, naime, nevjerojatno oštar, oštriji od bilo koje naprave za rezanje na
svijetu. Dovoljno je oštar da bi prerezao virus napola, kao što bi britva prerezala zrno oraha.
Njegova se oštrina može prikazati činjenicom da na točku ovog slova i stane stotinu milijuna
virusa, a dijamantni ih je nož u stanju svakog prerezati na pola. Prislonite li vrh prsta na
dijamantni nož, njegova bi oštrica prošla kroz vašu kožu kao da se radi o zraku, a prolazeći
kroz prst presjekla bi napola sve krvne stanice koje bi joj se našle na putu. Tako prekrivena
krvlju i masnoćom s kože, bila bi potpuno uništena.

Tom je prislonio glavu uz okulare mikroskopa na rezalici, kroz koji je jasnije vidio svoju
mrvicu. Pritisnuo je prekidač i stroj je zabrujao, pomičući uzorak naprijed-natrag uz oštricu
noža, koja ga je sjekla kao što to rade rezalice u prodavaonici delikatesa. Komadići koje je ta
rezalica gulila s uzorka bili su otprilike ove veličine:

Komadići su s rezalice nježno slijetali na kapljicu vode i ondje plutali na površini. Svaki
je od njih sadržavao oko deset tisuća stanica, a svaka je stanica bila raspolovljena
dijamantnim nožem. Uskoro je površina kapljice vode nalikovala cvijetu jednobojnih,
majušnih latica.

Odmaknuo se od mikroskopa i na stolu potražio drveni štapić s ljudskom trepavicom

koja je na njegov vrh prilijepljena kapljicom laka za nokte. Trepavica je nekoć pripadala
jednoj ženi iz laboratorija čije su trepavice smatrane najboljima za ovu vrst posla — ne
predebele, ne pretanke, zašiljene i s malim kružićima na vrhu. Pomoću trepavice je u kapljici
vode razdvojio komadiće jedan od drugog. Rastavivši ih, ponovo je trepavicom izvukao one
koji su u tom procesu uništeni i obrisao ih o komad papirnate maramice, koju je bacio u
smeće.

Nakon toga pincetom je uzeo malenu cjediljku. Cjediljka je bila ove veličine — • — i
bila je bakrena. Pincetom držeći cjediljku, zaronio ju je u vodu, te je polako smjestio ispod
jednog plutajućeg komadića, podižući ga iz vode kao što ribari podižu svoje mreže iz mora.
Komadić se sada prilijepio za cjediljku. Još je držeći pincetom, smjestio je cjediljku u sićušnu

76

  

kutiju koju je odnio niz hodnik u zamračenu sobu. U sredini tamne sobe uzdizao se metalni
toranj viši od čovjeka — elektronski mikroskop. Geisbert je volio tu napravu i nikada joj nije
prilazio bez neke misli pune naklonosti: Vidi... moj mikroskop. Otvorio je sićušnu kutiju,
pincetom podigao cjediljku i smjestio je na čeličnu šipku veličine dizalice za promjenu guma
na automobilu. Šipku su nazivali držačem uzorka. Gurnuo je šipku u mikroskop dok nije
začuo škljocaj koji je označio njeno sjedanje na pravo mjesto. Sada je komadić stanične
kulture u cjediljci koju je uglavljenom držala čelična šipka bio spreman za promatranje
mikroskopom, smješten pod snopom elektrona.

Geisbert je pogasio sva svjetla u sobi i sjeo za konzolu prekrivenu gumbima i

digitalnim ispisima. Središtem konzole dominirao je veliki ekran, poput prozora u
beskonačnost pod njim.

Uključio je mikroskop i nagnuo se prema ekranu. Lice, zelenkasto od svjetla s ekrana,

odražavalo se na njegovoj površini — duga kosa, ozbiljan izraz lica, duboko smještene oči
koje su pozomo pretraživale ono što su vidjele. Usredotočio se na rub jedne stanice. Pred
očima mu se prostirao obuhvatan, zamršen krajolik, ispunjen s previše detalja da bi ih ljudski
um mogao prihvatiti. U potrazi za virusima moguće je danima pretraživati stanice i ne pronaći
ih. Uzorak bi mogao sadržavati tisuće stanica s virusima, ali bi one isto tako mogle izbjeći
ljudskom oku. To je jedna od najnevjerojatnijih stvari vezanih uz žive organizme. Koliko god
maleni bili, složeni su kao i bilo koji drugi. Na svojem je ekranu Geisbert vidio oblike koji su
ga podsjećali na rijeke, potoke, jezera, mrljice koje su podsjećale na gradove gledane iz
ptičje perspektive, pojase šuma... Stanice su bile svijet za sebe i negdje se u njihovom
mnoštvu skrivao virus.

Pomaknuo je ručicu koja fokusira dio uzorka i neobičan je krajolik koji je do sada
promatrao nestao iz njegovog vidokruga. Uvećao je sliku. Čitav mu se krajolik približio
munjevitom brzinom.

Zastao mu je dah. Čekaj malo — nešto nije bilo u redu s tom stanicom. U njoj je
vladala potpuna zbrka. Ne samo da je bila mrtva - bila je uništena, raskomadana i po njoj su
puzali crvi. Neki su njezini dijelovi bili toliko prepuni virusa da su izgledali kao svežnjevi
užeta. Postoji samo jedna vrsta virusa koja tako izgleda. Filovirusi.

Marburg, sijevnulo mu je kroz mozak. Ovo izgleda kao marburški virus. Prilijepio se uz
ekran. Želudac mu se zavezao u čvor i preokrenuo se, upoznajući Geisberta s osjećajem
zvanim faktor povraćanja koji se gotovo redovito dogada pri bliskom i iznenadnom susretu s
opasnim uzročnikom. Malo mu je nedostajalo da počne paničariti i da istrči iz sobe, urlajući:
»Marburg! Marburg! Imamo marburg u zgradi!« Zar se ovo stvarno dogada? zapitao se.
Nekoliko se puta zagrcnuo. Nije bio u potpunosti siguran radi li se o marburškom virusu, no
slika je zaista odavala oblik filovirusa. U sjećanje je prizvao sliku stanica razorene jetre
Petera Cardinala i usporedio je s onim što je upravo imao na ekranu. Točno je znao kako
izgleda Cardinalov soj, jer se tisuću puta zagledao u zavijutke i oblike bombona Supermint.
Ono što je taj virus učinio tom dječaku... te grozne posljedice... ajoj!.. ajoj!.. odjednom mu je
sijevnulo kroz misli... Pete i ja smo to pomirisali! Pete i ja smo se igrali s time, a to je uzročnik
četvrte razine. Marburg.... Isuse Bože... Preplavio ga je osjećaj prljavštine. iznenadna i puna
svijest o onome što marburški virus čini muškim reproduktivnim organima.... testisi veličine
kruške, s čije se crne i trule površine guli koža.

77

  

Fotografirao je stanicu nekoliko puta. Iz stroja su izašli negativi. Odnio ih je u tamnu

komoru i, ugasivši svjetla, počeo razvijati. U mrklom je mraku imao vremena za razmišljanje.
Izbrojio je dane od dana izlaganja virusu. Da vidimo.... pomirisao je tu staklenku u petak,
prije no što je otišao u lov. To je bilo prije.....deset dana. Koliko je vrijeme inkubacije
marburga? Nije točno znao napamet. Da vidimo.... majmunima koji su ga udahnuli je trebalo
šest do osamnaest dana za razvijanje simptoma. Njemu je ovo bio deseti dan.

Samo što se nisam razbolio. Sada mi je baš vrijeme da riknem u krevet! Je li me jučer
boljela glava? Imam li sada glavobolju? Imam li povišenu temperaturu? Položio si je ruku na
čelo. Djelovalo je normalno. Samo zato što nemam glavobolju deseti dan, ne znači da je
neću imati za dva dana. Koliko sam duboko udahnuo kad sam pomirisao sadržaj staklenke?
Jesam li nasilno pritisnuo zatvarač natrag? Od toga bi se čestice rasprsnule zrakom... Ne
sjećam se. Jesam li nakon toga prstom protrljao oko? Jesam li dotaknuo usta? Vjerojatno
jesam.... Ne znam.

Pitao se je li mogao pogriješiti. Možda se ipak ne radi o marburgu. On je ipak samo

pripravnik, još se samo uči svemu tome. Pripravnici baš ne nalaze bioopasne uzročnike u
laboratorijima na periferiji Washingtona svakog dana. Možda ovo i nije filovirus. Ako odem
šefu i kažem mu da sam našao marburški virus, a pokaže se da sam u krivu, ode mi karijera.
Učinim li krivi pokret, najprije ću izazvati nepotrebnu paniku, a zatim ću postati ruglo medu
kolegama.

Upalio je svjetla u tamnoj komori i okrenuo razvijene negative prema žarulji.

Na negativu su virusne čestice djelovale kao bijele kobre svijene same oko sebe.
Podsjećale su na Meduzinu kosu. Pred očima je držao sliku same Prirode — opscene božice
u svoj njezinoj ogoljenosti. Od ljepote prizora zastao mu je dah. Dok je buljio u sliku, osjetio
je kako ga odvlači od vanjskog svijeta i uvlači u svoj, gdje moralna ograničenja najprije
blijede, a zatim potpuno odumiru. Preplavio ga je osjećaj divljenja i obožavanja, iako je bio
svjestan činjenice da je plijen te prekrasne nemani - on sam. Jedino što je žalio bilo je to da
je ne može ubiti preciznim pogotkom iz lovačke puške.

Na slikama je spazio još nešto što ga je ispunilo strahopoštovanjem. Virus je strukturu

stanice izobličio daleko izvan granica prepoznatljivosti. Preobrazio ju je u nešto što je ličilo na
kolačić s čokoladnim mrvicama koji se uglavnom sastojao od čokoladnih mrvica. »Mrvice« su
bile kristaloidni blokovi čistog virusa koje je Geisbert poznavao pod imenom strana tijela.

Radilo se o izdancima virusa koji su se spremali izleći. Dok u stanici raste virus, u
njenom se centru pojavljuju kristaloidi. Takvi se kristaloidi kreću prema membrani stanice,
odakle pokušavaju izaći na njenu vanjsku površinu. Onog trenutka kad kristaloid dotakne
membranu stanice, raspada se u stotine pojedinačnih virusa. Ti su virusi vlaknastog oblika.
Vlakna se probijaju kroz membranu stanice i izrastaju iz nje kao što zelene vlati izrastaju iz
zasijanog travnjaka. Krećući se prema membrani stanice, nakupine kristaloida izobličuju
stanicu, napuhavajući je i mijenjajući joj oblik, sve dok se stanica ne rasprsne i umre. Vlakna
tada izlaze iz stanice i ulaze u krvotok, umnožavajući se i preuzimajući druge stanice, gdje se
gomilaju u nove kristale i uzrokuju nova rasprsnuća.

78

  

Gledajući u blokove kristaloida, Geisbert je shvatio da je ono što mu je nalikovalo na

papar u staklenci sa staničnom kulturom, da su one mrljice u stanici zapravo bile ta strana
tijela. Ona su također bila uzrok tome što su stanice djelovale otečeno i debelo. Stanice su
na neki način zaista bile »trudne«, kako je to prvi put pomislio. U sebi su nosile legla virusa i
nedostajalo im je vrlo malo da se rasprsnu.

Prvi anđeo
PONEDJELJAK. 27. STUDENOG. 10:00

Tom Geisbert uvećao je fotografije na sjajan, velik foto-papir i krenuo k uredu svog
šefa, Petera Jahrlinga. Nosio ih je cijelim putem kroz dugački hodnik, sišao niz stube i
pomoću identifikacijske kartice otvorio sigurnosna vrata. Našao se među redovima vrata koja
su vodila prema raznim uredima i dvoranama za sastanke. Kimnuo je jednom od mnoštva
vojnika koji su prolazili hodnicima i uspeo se uz još jedne stube, prošavši kraj dvorane za
sastanke s kartom svijeta na zidu. U dvorani su vojni dužnosnici upravo raspravljali o
postojećim probojima virusa u svijetu. Krećući se dalje niz hodnik, stigao je do odjela u kojem
su se nalazile kancelarije dužnosnika. Jedna je od njih bila prava rapsodija nereda, zasuta
mnoštvom papira i razbacanog uredskog materijala. Pripadala je Geneu Johnsonu,
stručnjaku za bioopasnosti koji je predvodio ekspediciju u Kitumsku špilju. Nasuprot
Johnsonove, nalazila se soba Petera Jahrlinga, uredna, mala i svijetla, zahvaljujući prozoru
koji je dominirao jednim od zidova. Stol je stajao pod prozorom, ne bi li osobi za njim
omogućio bolju vidljivost, dok su zidovi bili oblijepljeni dječjim crtežima, jedan od kojih je
prikazivao zečića pod jarkožutim, velikim suncem. Nacrtala ga je Jahrlingova kći. Policu je
krasila afrička skulptura ljudske ruke koja drži jaje na vrhovima prstiju, potičući tako dojam da
se u njemu nalazi nešto zanimljivo, što će se uskoro izleći.

— Što je, Tome? — upitao je Jahrling, dižući pogled s papira prema Geisbertu.
— Imamo velik problem - odgovorio mu je, redajući fotografije na šefov stol. Svjetlost
sivog kasnojesenjeg dana nježno je obasjala sliku Meduze.
— Iz restonskih je majmuna... — prokomentirao je Geisbert. - Mislim da je filovirus,
vrlo je vjerojatno da se radi o marburgu.

Jahrlingu se odmah pred očima stvorila situacija mirisanja sadržaja staklenke.

— To uopće nije smiješno. Nemoj se tako šaliti — rekao je.

— Ne šalim se, Pete.
— Jesi li siguran?

Kada mu je Geisbert po peti put ponovio da je prilično siguran, Jahrling se pažljivije

zagledao u fotografije i... da, vidio je »crve«. Da, postojala je mogućnost da su i on i Tom,
mirisanjem sadržaja staklenke, u svojim plućima omogućili formiranje crvljeg gnijezda.
Simptomatske glavobolje im još nisu počele. Sjetio se kako je patologu koji je radio s njim
šaljivo dobacio: Sva sreća da nije marburg! Baš neka sreća!

79

  

— Odgovara li uobičajenoj veličini čestice? — pitao je nadalje Jahrling. Uhvatio se

ravnala i izmjerio ih.
— Malo su predugačke za marburg — primijetio je Geisbert. Čestice se marburškog
virusa savijaju u kružnice poput bombona Supermint, a ove su više nalikovale
špagetima. S police su uzeli udžbenik i usporedili Geisbertove fotografije sa
službenim.
— Meni se čine vrlo autentičnima — uzdahnuo je Jahrling. — Pokazat ću ih C. J.
Petersu.

Civilni stručnjak Peter Jahrling odlučio je o svom problemu izvijestiti vojnu hijerarhiju
koja je, u ovom slučaju, započinjala s pukovnikom Clarenceom Jamesom Petersom,
doktorom medicine. Peters je bio šef odjela za određivanje tipova bolesti pri USAMRIID-u, a
bavio se opasnim i nepoznatim bolestima (zanimljivim stvarima, kako ih je sam nazivao).
Svojeručno je uspostavio svoj odjel, a vodio ga gotovo samostalno. Potpuno netipičan za
vojnog stručnjaka, opušten i povremeno briljantnih zapažanja, nosio je metalne naočale na
okruglom, ugodnom licu s brkom ponad usana iz kojih se otezao lijeni teksaški naglasak.
Volio je jesti i bio uvjeren da je predebeo. Tečno je govorio španjolski, koji je naučio tijekom
boravka u Južnoj i Srednjoj Americi, gdje je tragao za visokorizičnim uzročnicima. Iako su
vojni propisi od njega zahtijevali točan dolazak na radno mjesto (u osam sati ujutro), obično
bi dolutao negdje oko deset. Nije volio nositi uniformu i najčešće bi se oblačio u izblijedjele
traperice i šarenu havajsku košulju, sa sandalama i bijelim čarapama na nogama, neodoljivo
podsjećajući na čovjeka koji je upravo proveo noć u jeftinom meksičkom hotelu. Za svoje bi
se nekonvencionalno i nepropisno odijevanje izgovarao atletskim stopalom, rijetkom i
neizlječivom tropskom bolešću koju je pokupio u Srednjoj Americi i nikada je se nije riješio.
Zbog te je bolesti, navodno, morao nositi čarape sa sandalama, kako bi omogućio bolji
protok zraka oko nožnih prstiju, a traperice i havajska košulja bile su logičan nastavak. Radio
je dvanaest sati na dan i kući odlazio noću, često kao posljednji u Institutu.

C. J. Peters se pokraj birokratskih propisa probijao poput svjetskog prvaka u slalomu.

Osoblje mu je, zbog takvog ponašanja, bilo neobično odano, no s druge je strane vrlo lako i
često namjerno stvarao neprijatelje, kad bi mu to odgovaralo. Vozio je prastaru crvenu
Toyotu u raspadu. Na svojim je putovanjima u tropske prašume i savane s velikim
zadovoljstvom jeo sve lokalne specijalitete, bez obzira na sastojke. U svoja je gurmanska
iskustva mogao ubrojiti: žabe, zmije, zebre, meduze, guštere i krastače zajedno s cijelom
kožom, no činilo mu se da nikada nije jeo daždevnjaka, iako su katkad lokalne juhe bile
prepune mesa koje nije mogao identificirati. Jeo je kuhano majmunovo bedro i pio pivo od
banane, fermentirano pomoću ljudske sline. Kada je jednom u središnjoj Africi predvodio
ekspediciju koja je tragala za skrovištem virusa ebola, našao se na termitskom teritoriju
upravo u vrijeme razmnožavanja i rojenja. Čekao je pokraj njihovih gnijezda te ih skupljao
kako su se izlijegali. Kasnije ih je pojeo, sirove. Jako su mu se sviđali; tvrdio je da imaju okus
poput neke vrste oraščića. Smrzavao ih je zajedno s uzorcima krvi, kako bi ih kasnije, uz
večernji koktel, mogao grickati pred prizorom spektakularnog afričkog zalaska sunca. Od
neobičnih je specijaliteta također jako volio zamorca pečenog u vlastitoj krvi, sa svim
iznutricama. S velikim je užitkom pričao o tome kakva sve blaga nudi rastvoreni zamorac i
kako voli iščeprkati zamorčeva pluća, nadbubrežne žlijezde i mozak. Nakon svih tih
neobičnih gozbi. Peters bi ponekad platio i neizbježnu cijenu.

80

  

— Gotovo uvijek mi bude zlo - jednom mi je rekao - ali isplati se.

Peters je vjerovao u korisnost zemljovida i soba mu je bila oblijepljena kartama na

kojima su bili označeni trenutni proboji virusa u svijetu.

Jahrling je Geisbertove fotografije stavio u plastični ovitak jer nije htio da ih itko vidi. Petersa
je pronašao u sobi za sastanke. gdje je upravo održavao jedan, pred kartom svijeta.
Potapšao ga je po ramenu. — Ne znam što trenutno radiš, C. J, ali ja imam nešto važnije.

— Što? upitao ga je Peters.

Jahrling je i dalje držao ovitak zatvorenim.

— Stvar je malo osjetljiva. Ne bih je volio pokazivati pred svima.

— Što je tako osjetljivo? — uporno je zapitkivao Peters

Jahrling je nakratko otvorio ovitak, samo toliko da C. J. zapazi oblik špageta i onda ga
opet brzo zatvorio.

Pukovnikove se lice izduljilo od iznenađenja. Ustao je i, bez i jedne riječi isprike

ostalim prisutnima, zajedno s Jahrlingom izašao iz prostorije. Vratili su se u Jahrlingov ured i
za sobom zatvorili vrata. Ondje ih je čekao Geisbert.

Jahrling je rasprostro fotografije na svoj stol.

— Molim te, pogledaj ih, C. J.

Pukovnik je najprije na brzinu pregledao sve slike.

— Odakle vam? Iz čega ste to izvukli?

— Iz onih restonskih majmuna. Ne sviđa mi se. Tom misli da je riječ o marburgu.
— Već smo se mnogo puta prevarili — rekao je C. J. — Mnogo toga nalikuje crvima.

Zagledao se u fotografije. To su bez dvojbe bili crvi. Osim toga, bilo je i kristaloida.
Izgledalo je kao da se ovaj put ne varaju. C. J. je instinktivno znao da se ne varaju i prožela
ga je nelagoda. Ovo će biti jako velik problem za taj gradić u Virginiji, pomislio je.

— Moje prvo pitanje je — nastavio je sa zapitkivanjem C. J. - je li moguće da je došlo

do laboratorijske kontaminacije?

Postojala je mogućnost da je virus došao iz spremnika Cardinalovog soja - mogao je

nekako »iscuriti« iz zamrzivača i dospjeti u staklenke s virusnom kulturom. Što su dulje i
podrobnije razmatrali tu mogućnost, činila im se sve nevjerojatnijom. Cardinalov se soj čuva
na suprotnom kraju zgrade, iza nekoliko bio-sigurnosnih vrata i vrlo daleko od staklenki s
uzorkom majmunskog tkiva. Višestruki su sigurnosni sustavi priječili širenje virusa poput
marburškog. To naprosto nije bilo moguće. Nije se radilo o laboratorijskoj kontaminaciji. No,
možda je bilo nešto drugo, a ne virus. Možda se radilo o lažnoj uzbuni.

— Čim netko u Institutu vidi nešto dugačko i zmijoliko, odmah misli da se radi o
filovirusu — rekao je C. J. Peters. - Ja sam malo sumnjičav u vezi s tim. Mnogo
toga izgleda kao marburg.

81

  

— Slažem se - odgovorio je Jahrling. — Možda doista nije ništa. Možda je to samo još
jedno čudovište iz Loch Nessa.
— Što činiš kako bi to dokazao? — zapitao ga je pukovnik.

Jahrling mu je objasnio da namjerava provesti ispitivanje s česticama uzročnika i

uzorkom ljudske krvi. Ako se radi o marburgu. čestice ljudske krvi će zasjati, kako to kažu
laboratorijski istraživači.

— Dobro, znači, ispitat ćeš radi li se o marburškom virusu — zaključio je C. J. - Hoćeš

li u to uključiti i test na ebolu?
— Naravno. Računao sam na to.
— Kad ćemo imati rezultate ispitivanja? Mislim, ako ti majmuni imaju marburg, bilo bi
dobro da što prije smislimo što ćemo dalje.

Dan Dalgard je u tom slučaju bio jedan od prvih koji su se mogli razboljeti, jer je
secirao uginulog majmuna iz kojeg su dobili uzorke tkiva.

Do sutra ću ti moći sigurno reći radi li se o marburgu — odgovorio je Jahrling.

C. J. Peters se okrenuo Tomu Geisbertu i rekao mu da želi još slikovnih dokaza — na

primjer, sliku uzročnika koji se razmnožava u jetri majmuna koji je uginuo u restonskoj
karanteni. To bi bio dokaz da uzročnik živi u majmunima.

Pukovnik Peters shvatio je da se sprema vojna i politička kriza. Sazna li javnost kako
marburg djeluje na ljude, moglo bi doći do panike. S fotografijom zmijolikog uzročnika u ruci,
kategorički je izjavio: — Namjeravamo li objaviti da je došlo do izbijanja epidemije
marburškog virusa u blizini Washingtona, onda moramo biti prokleto sigurni da smo u pravu
— i spustio sliku na Jahrlingov stol te se vratio na svoj sastanak u sobi s kartom svijeta.

Nakon što je C. J. Peters otišao iz Jahrlingova ureda, Peter Jahrling i Tom Geisbert
morali su obaviti jedan osjetljiv razgovor. Zatvorili su vrata kancelarije i ispod glasa popričali
o incidentu s mirisanjem uzorka tkiva. Nijedan od njih dvojice nije spomenuo taj događaj
pukovniku.

Izbrojili su dane od trenutka izlaganja virusu i ustanovili da je prošlo točno deset dana
od kada su otvorili poklopac staklenke i pomirisali ono šio je moglo biti Eau de Marburg.
Vrijeme je istjecalo. Bili su u razdoblju inkubacije. Što će učiniti? Što će se dogoditi njihovim
obiteljima?

Pitali su se što bi pukovnik Peters učinio da sazna što su napravili. Strpao bi ih u

Buksu, biozaštićenu bolnicu razine 4. Da, vrlo bi vjerojatno završili u Buksi, iza zračnih
komora i dvostrukih čeličnih vrata, gdje bi ih njegovale bolničarke i liječnici u bio-
skafanderima. Proveli bi mjesec dana u Buksi. dok bi prikaze u bioskafanderima lelujale pred
njihovim očima, uzimajući im uzorke krvi i samo čekajući da uđu u posljednju fazu bolesti.

Vrata Bukse se zaključavaju, zaštićena su negativnim tlakom zraka, a telefonski pozivi

se ograničavaju i nadgledaju, sve zato jer ljudi tu doživljavaju emocionalne slomove i
pokušavaju pobjeći. Tipično je da svi pacijenti u Buksi počinju pokazivati znakove
emocionalnog poremećaja na početku svog drugog tjedna boravka ondje. Iskazuju simptome

82

  

kliničke depresije. Ne žele komunicirati, bulje u zidove, ne ispuštaju glasa, čak ne žele ni
gledati televiziju. Neki postaju nemirni i uplašeni. Nekima je potrebno davati stalnu dozu
sedativa kako bi se sačuvala bolnička oprema, prozori i zidovi o koje udaraju u napadu očaja
i razbijaju ih. Svi oni stoje u redu za smrt i osuđeni su na čekanje svog reda sami i izolirani
od svijeta, gdje u hladnim prostorijama.

Bukse čekaju prve znakove visoke temperature, grozne bolove u unutarnjim organima,
izljeve krvi u mozak, te, na kraju, iznenadna i nezaustavljiva krvarenja iz svih otvora na tijelu.
Većina ih na sav glas tvrdi kako nije bila izložena ničemu. Poriču svaku mogućnost da bi se
uistinu mogli razboljeti i obično se doista ne razbole, barem ne fizički; većina ih ipak iz Bukse
izlazi fizički zdrava. No, njihovo je mentalno zdravlje sasvim druga priča. U Buksi postaju
paranoični, uvjereni da je vojna birokracija zaboravila na njih i ostavila ih ondje da istrunu.
Kad izađu na slobodu, potpuno su dezorijentirani. Kroz vrata zračne pretkomore izlaze
blijedi, potreseni, nervozni, uzdrhtali, te ljutiti na vojsku, sebe i cijeli svijet. Pokušavajući ih
razveseliti, bolničarke im obično priređuju tortu s onoliko svjećica koliko su dana proveli u
Buksi. Zbunjeni i prestravljeni, novooslobođeni pacijenti iz Bukse trepću i uzmiču pred tolikim
brojem svjećica, najčešće većim od broja koji su ikada imali prilike vidjeti na vlastitim
rođendanskim tortama. Jedan je mladi stručnjak iz USAMRlID-a proveo u Buksi četrdeset i
dva dana. Možemo samo nagađati kakve su mu misli prolazile glavom kada je odande
izašao i pred sobom spazio tortu s četrdeset i dvije svjećice.

Mnogi ljudi koji su proveli neko vrijeme u Buksi odlučuju drastično smanjiti rad s
visokorizičnim uzročnicima četvrte razine, pronalaze raznorazne izgovore da danas, sutra,
prekosutra, u sljedećih godinu dana ili nikad više ne obuku bioskafander. Mnogi od bivših
pacijenata Bukse na kraju zahtijevaju promjenu posla, a nije rijetkost ni da ljudi zauvijek
napuštaju Institut.

Peteru Jahrlingu činilo se da ni on ni Tom nisu zaraženi virusom. Duboko je vjerovao

da bi već primijetio neke znakove zaraze da je ona postojala. Nije vjerovao da se lako
zaraziti marburškim virusom, a još je manje vjerovao da bi njegova obitelj mogla biti u
opasnosti.

No, mučila ga je pomisao na Dana Dalgarda. On je razrezao majmune, nadvio se nad

njih, udahnuo isparavanja iz njihovih tijela, iz jezera krvi u njihovim trbušnim šupljinama, iz
ugrušaka u njihovim crijevima.... Dakle, kako to da Dalgard još nije mrtav? Ako se ništa nije
dogodilo njemu, zaključivao je Jahrling, valjda se ništa neće dogoditi ni nama.

Odakle je taj virus došao? Je li to neki novi soj? Kakvi su njegovi učinci na ljude?
Jahrling je, u čitavoj mentalnoj pomutnji, ipak našao mjesta i za malo častohleplja — Otkrivač
novog virusa dobiva pravo na njegovo imenovanje, sa zadovoljstvom je pomislio. No,
zadovoljstvo je prošlo kad se sjetio Bukse. Zatvore li njega i Toma onamo, neće moći
provesti nikakva istraživanja na tom virusu. Bili su na pragu novoga otkrića i njegova ih je
veličina ostavljala bez daha. Otkrivanje filovirusa u okolici Washingtona zaista je životno
otkriće.

Zbog svega toga odlučili su prešutjeti događaj s mirisanjem staklenke.

83

  

Ipak, odlučili su i svoju krv testirati na visokorizične viruse. Jahrling je tu odluku

objasnio Geisbertu otprilike ovim riječima:

— Izvadit ćemo si krv, recimo... odmah!

U slučaju da rezultati testiranja ispadnu pozitivni, odmah će se prijaviti u Buksu. U

suprotnom, postoje vrlo male šanse da bi ikoga mogli zaraziti.

Iz razumljivih razloga, nisu otišli u ambulantu Instituta, gdje bi im vojna bolničarka

izvadila krv. već su pronašli jednog ljubaznog civilnog tehničara koji im je oko ruku ovio
gumenu traku i kontrolirao curenje njihove krvi u epruvete. Bilo mu je barem otprilike jasno o
čemu se radi, ali je obećao da nikome neće reći ni riječi. Nakon toga je Jahrling obukao
bioskafander i odnio svoju i Geisbertovu krv u laboratorij četvrte razine, sa sobom noseći i
jednu staklenku mutne virusne kulture. Vrlo se čudno osjećao rukujući svojom vlastitom krvlju
u vrućoj zoni. No naprosto ju je morao odnijeti u biozaštićenu zonu. U slučaju da je bio
zaražen marburškim virusom, nije htio biti odgovoran ni za čiju smrt. Cijelo je vrijeme u sebi
ponavljao: Bio je to komad neidentificiranog mesa iz majmunskog leša... Trebao sam više
paziti!

Tom Geisbert otišao je u laboratorij kako bi uzeo konzerviranu majmunsku jetru koju bi
mogao fotografirati i time dokazati da uzročnik sličan marburgu živi u restonskim majmunima.
Pronašao je plastični spremnik sa steriliziranim komadićima jetre majmuna 053. Izvukao je
dio jetre iz spremnika, odsjekao nekoliko komadića i smjestio ih na plastičnu pločicu. To je
potrajalo i već je bila noć kada je završio. Ostavio je uzorak na plastici kako bi se preko noći
osušio i otišao kući ne bi li barem nekoliko sati — odspavao.

Drugi anđeo
UTORAK, 28. STUDENOG

Tom Geisbert živio je u malom gradiću Zapadne Virginije, na drugoj obali rijeke
Potomac. Imao je dvoje djece koja su, nakon roditeljskog raskida, uglavnom živjela s
majkom, no tih su dana baš boravila s Tomom, odnosno njegovim roditeljima, u kući u istoj
ulici. Djeca su mu bila malena, mlađeg predškolskog uzrasta.

Toga je dana ustao u četiri sata ujutro, popio šalicu kave i preskočio doručak. Svojim
se Broncom odvezao kroz mrkli mrak nad rijekom Potomac, pokraj spomenika poginulim
ratnicima na Antietam National Battlefield, te kroz vrata Fort Detricka ušao u okrug Instituta.
Parkirao se, prošao sigurnosnu kontrolu i uputio se ka mikroskopu.

Jutro koje se pomaljalo bilo je sivo, olujno i toplo. Dok je njegova olovna svjetlost
obavijala Institut, Tom Geisbert sjedio je za rezalicom s dijamantnim nožem kako bi izrezao
majmunsku jetru za još jednu analizu i fotografiranje. Nekoliko je minuta kasnije već imao
negative virusnih čestica koje su prštale iz razrezanog organa majmuna 053. Uzorak je
nalikovao na zmijsko gnijezdo. Sada je imao dokaz da se virusi razmnožavaju u restonskim

84

  

majmunima i da zastrašujuća slika nije rezultat laboratorijske kontaminacije. Osim virusnih

čestica, na fotografiji je pronašao kristaloidne blokove. Virus je već počeo transformirati
životinjsku jetru u cigle.

Nove je fotografije odnio Peteru Jahrlingu i obojica su se uputila k pukovniku C. J.

Petersu. Pukovnik se duboko zagledao u slike. Dobro, i njega su uvjerili. U tim majmunima
raste opasan uzročnik. Sada još samo treba pričekati na rezultate Jahrlingovih testova i onda
će sa sigurnošću moći utvrditi da se radi o marburgu.

Jahrling je htio uhvatiti taj soj marburškog virusa što je brže mogao. Dobar je dio dana
proveo u bioskafanderu. dovršavajući testove u visokorizičnom laboratoriju. Negdje oko
podneva odlučio je nazvati Dana Dalgarda jer to nije više mogao odgađati, čak ni pod
izgovorom da čeka na rezultate testova. Htio je upozoriti veterinara na opasnost, ali je svoje
upozorenje morao vrlo oprezno formulirati kako ne bi stvorio paniku u restonskoj karanteni.

— Vaši majmuni definitivno imaju SHF — rekao mu je. — To smo potvrdili. No, postoji
mogućnost da je majmunska smrt uzrokovana još jednim agensom... barem kod
nekih od njih.
— Kojim uzročnikom? Možete li mi reći o kojem se uzročniku radi?
— Ne bih sada htio precizirati uzročnika — odgovorio je Jahrling — jer nije potrebno
stvarati paniku prije vremena. No, ako zaista postoji, taj bi uzročnik mogao
predstavljati ozbiljan rizik za javno zdravlje.

Dalgard je, zbog načina na koji je Jahrling upotrijebio riječi panika i taj uzročnik, odmah
posumnjao na marburški virus. Svatko tko se ikada bavio majmunima zna za marburg, ali i
za paniku koju to ime izaziva duboko u želucu.

— Radi li se o marburgu ili nekom sličnom uzročniku? — nestrpljivo je upitao svog

sugovornika.
— Da, tako nešto — odgovorio mu je Jahrling. — Do kraja radnog vremena bismo
trebali to potvrditi ili zanijekati. Upravo radim na testovima i mislim da nije
vjerojatno da ću dobiti pozitivne rezultate. No, htio sam vas samo upozoriti da ne
radite nikakve sekcije na majmunskim leševima sve dok ne budemo imali konačne
rezultate. Ma, pazite, nije da vas želim nepotrebno prestrašiti, ali zapravo vam
pokušavam reći da mi ne bi bilo drago kad biste bilo vi, bilo vaši suradnici, uopće
ulazili u sobe s majmunima.
— Kada mi možete javiti konačne rezultate? Mislim, pokušajte to učiniti što je brže
moguće.
— Zvat ću vas još danas — obećao je Jahrling.

Dana Dalgarda je taj telefonski razgovor duboko uznemirio, no nije dopustio da se ta

uznemirenost ogleda u njegovom uobičajeno mirnom ponašanju. Možda se radi o
marburgu... Odmah se sjetio ljudi u Njemačkoj koji su umrli od djelovanja tog uzročnika. Svi
su redom dolazili u doticaj sa sirovim, krvavim majmunskim mesom, prepunim virusa koje su
prenijeli na svoje ruke i utrljali ga u oči. Njegove kolege i on od listopada su rasijecali bolesne
majmune, a ipak se još nitko nije razbolio. Svi su nosili gumene rukavice. Nije se bojao za
sebe, osjećao se sasvim dobro, ali zabrinuo se za sve ostale. Postajao je nervozan. Čak ako
se doista radi o marburgu, razmišljao je, situacija se nije bitno promijenila. Još smo ni na

85

  

nebu ni na zemlji. Pitanje je — kako se iz toga izvući? Nazvao je Billa Volta i zapovjedio mu
da ne dira ni jednog jedinog majmuna. Sjedio je u svom uredu dok se nad gradom spuštala
noć i postajao sve nervozniji zbog činjenice da ga Peter Jahrling još ne zove. Pitao se je li se
ijedan od ljudi s kojima je radio porezao skalpelom preko gumene rukavice. Vrlo je vjerojatno
da nitko tu nezgodu ne bi prijavio. Bio je siguran da se on osobno nije porezao, no on je sam
izvršio masovno uspavljivanje otprilike pedeset majmuna, što je značilo da je došao u bliži
doticaj s pedeset bolesnih životinja. Koliko je dana prošlo od tada? Do sada bi trebao imati
neke simptome... krvarenje iz nosa. visoku temperaturu, tako nešto.

U pet i trideset poslije podne nazvao je Jahrlinga. Na telefon mu se javio vojnik iz

Instituta, koji mu je rekao:

— Kako vam mogu pomoći, gospodine ili gospođo?... Žao mi je, gospodine, dr.
Jahrling nije u uredu... Ne, ne znam gdje je, gospodine... Ne, nije otišao kući s
posla. Imate li poruku?

Ostavio je poruku Jahrlingu neka ga nazove kući. Sada je već bio vrlo nervozan.

15:00 SATI

Jahrling je čitavo poslijepodne proveo u bioskafanderu, neprekidno radeći u svom

biopasnom laboratoriju vruće zone AA-4, u središnjem dijelu zgrade Instituta. Testiranje tkiva
na visokorizične viruse je spor. razdražujući posao, a krajnji mu je cilj eventualni sjaj uzorka
pod ultraljubičastim svjetlom. Zasja li uzorak, sigurno je da u njemu postoji virus.

Kako bi to postigao, morao je upotrijebiti krvni serum ljudskih žrtava dotičnih virusa, jer
je on bio taj koji bi reagirao na prisustvo traženih virusa i uzrokovao sjaj virusa pod
ultraljubičastim svjetlom. Jahrling se uputio ka zamrzivaču i iz njega izvadio fijale zamrznutog
krvnog seruma troje ljudi. Dvoje je od njih umrlo zbog virusa koji ih je napao, a jedan ga je
preživio. To su bili:

Musoke. Test za marburški virus baziran na krvnom serumu doktora Shema Musokea,
koji je svoju bitku s virusom dobio i preživio ga.

Boniface. Test za sudansku ebolu, baziran na krvnom serumu čovjeka po imenu

Boniface koji je od virusa umro u Sudanu.

Mayinga. Test za zairsku ebolu, baziran na krvnom serumu bolničarke Mayinge iz

Zaira.

Test je vrlo osjetljiv i potrebni su sati kako bi se obavio, pogotovo ako se precizan i
pipav posao njegove pripreme obavlja u ogromnom bioskafanderu. Najprije je na staklene
pločice stavio komadiće stanica iz majmunske jetre, osušio ih i obradio kemikalijama. Zatim
je na iste staklene pločice stavio kapljice seruma i čekao da prođe vrijeme koje je potrebno
kako bi serum zasjao u prisustvu traženog virusa.

Konačno, došlo je vrijeme za provjeru rezultata. Morao je to učiniti u potpunoj tami, jer
je sjaj uzorka preslab da bi se uočio pri normalnom osvjetljenju. Šušteći sa svojim
bioskafanderom, uputio se ka spremištu i za sobom zatvorio vrata. Na stolu prislonjenom uz
jedan zid spremišta stajao je mikroskop pred kojim se nalazila stolica i nad kojim je Jahrling

86

  

pronašao dovod zraka za svoj skafander. Priključio se na dovod kisika, uložio uzorke pod
objektiv mikroskopa, pogasio sva svjetla, napipao stolicu i sjeo. Za sve one koji pate i od
najblažeg oblika klaustrofobije, to spremište nije nimalo ugodno mjesto - potpuno zamračena
sobica bioopasne razine četiri, u kojoj morate nositi bioskafander — no Peter Jahrling se
odavno navikao na osjećaj gušenja i potonuća u mrak. Pričekao je nekoliko minuta kako bi
mu se oči navikle na tamu i kako bi hladan zrak iz spremnika kisika ohladio blago orošeno
čelo, te se tek tada nagnuo prema okularu mikroskopa. Ispod kacige je nosio naočale, što
mu je dodatno otežavalo gledanje kroz mikroskop, tako da je morao malo podešavati položaj
kacige. Prislonio je lice tik uz staklo kacige. no nije dobro vidio, pa je pomakao lice malo
udesno. Nos mu je na staklu ostavio masnu mrlju, pa je morao malo zakrenuti kacigu, tako
da ju je na kraju nosio gotovo potpuno zakrivljenu. Napokon je pronašao pogodan položaj za
gledanje kroz mikroskop.

U vidokrugu su mu se našla dva kružića i morao se malo potruditi oko fokusiranja ne bi

li ih spojio u jedan. Gledao je u nepregledno prostranstvo stanica pod svojim očima. Stanice
su bile nejasno ocrtane slabim sjajem. Pretraživanje kulture stanica nalikuje letu nad rijetko
naseljenim područjem — područja niska sjaja nisu nikakva neobična pojava. Jahrling je
tražio jarko osvijetljen grad, žestoko blješteća nakupina izdajničko zelenog sjaja. Kružio je
očima gore i dolje, lijevo i desno, sve dok napokon nije pronašao ono što je tražio.

Musoke nije sjajio.

Boniface je sjajio, ali sasvim slabo.

Na Jahrlingov užas, Mayinga je zablještala.

Prestravljeno je trznuo glavom unatrag. O, Bože, ne! Vratio je kacigu u početni položaj
i ponovo pogledao. Serum bolničarke Mayinge je i dalje sjajio. Krv mrtve žene iz Zaira
reagirala je na virus iz restonske karantene za majmune. U dnu mu se želuca stvorio gadan i
gorak talog. Ti majmuni nisu imali marburški virus. Imali su ebolu. Umirali su od zairske
ebole. Dok mu se želudac grčio i preokretao, Jahrling je sjedio u tami spremišta, potpuno
nesposoban za bilo kakav pokret, osluškujući jedino zvuk zraka u bioskafanderu, nadjačan
divljačkim lupanjem njegova srca.

Zapovjednička hijerarhija
Ne, to ne može biti zairska ebola, pomislio je Peter Jahrling. Netko je slučajno
zamijenio uzorke. Još jednom pogleda kroz mikroskop. Mayingin je krvni serum definitivno
sjajio. To je značilo da su on i Tom možda zaraženi zairskom ebolom, koja ubija devet od
deset svojih žrtava. Zaključio je da je u svom eksperimentu negdje pogriješio. Slučajno je
pomiješao uzorke ili nešto krivo pripremio. Nije bio dovoljno pažljiv.

Odlučio je ponoviti testiranja. Upalio je svjetla u spremištu i odgegao se u laboratorij,

ovaj put pažljivo prateći svaki svoj korak i svaki, pa makar i milimetarski pomak bilo koje
staklenke, fijale ili stakalca kojim je rukovao. Ovaj put nije smio ništa pomiješati, ništa

87

  

zamijeniti. Nove je uzorke odnio u spremište i podmetnuo ih pod objektiv mikroskopa, te

ugasio svjetlo.

Mayingin je krvni serum još jednom zasjao.

Sada mu je do svijesti počelo prodirati da se nije prevario i da je virus zaista zairska

ebola ili nešto vrlo slično njoj. Baš dobro da nije marburg, još se jednom sjetio svojih šaljivih
riječi prilikom prve analize tkiva iz restonskog majmuna. E, pa i nije. Ovo je ubojica iz Zaira ili
njegov brat blizanac.

Ebola još nikad do sad nije izašla iz Afrike i Jahrling se sada pitao kog vraga radi u
okolici glavnog grada Sjedinjenih Država. Kako je uopće onamo dospjela? Na tragu sam
nečeg vrlo, vrlo gadnog, pomislio je.

Bio je previše nestrpljiv da bi s informacijom čekao razdoblje dekontaminacije u

zračnoj pretkomori pa se latio telefona za hitne slučajeve na zidu laboratorija. Isključio je
dovod zraka, kako ga njegovo brujanje ne bi omelo u jasnom slušanju sugovornika. Otipkao
je telefonski broj C. J. Petersa.

— C. J.! — viknuo je kroz zaštitnu kacigu čim mu se ovaj javio: - OVDJE PETE
JAHRLING. NIJE LAŽNA UZBUNA. IMAMO PRAVU STVAR. EBOLU!
— Šališ se — odgovorio je C. J.
— NE, NE ŠALIM SE!
— Ebola, kažeš!? Mora da je riječ o kontaminaciji... — rekao je C. J.
— NE, NIJE KONTAMINACIJA.
— Jesi li možda nešto pomiješao prilikom testiranja?
— TO SAM I JA POMISLIO. ALI NIJE TAKO. PONOVIO SAM TESTIRANJE!
— Ponovio?
— OBA PUTA SAM DOBIO ZAIRSKU EBOLU. EVO. TU IMAM REZULTATE...
MOGU TI IH POSLATI, PA POGLEDAJ SAM.
— Čuj, dolazim dolje — rekao je C. J. Prekinuo je razgovor i požurio prema
Jahrlingovom bioopasnom laboratoriju.

Završivši s telefonskim razgovorom, Jahrling je uzeo vodo-otpomi papir na kojem je

vodio bilješke svojeg testiranja i gurnuo ga u spremnik s EnviroChemom. Umetnuo ga je u
otvor na zidu te ga gurnuo prema drugom kraju zidnog tunela, koji se nalazio u »normalnom
svijetu«, bioopasnoj razini 0. Mehanizam je djelovao isto kao i ladica za novac koju
susrećemo na nekim blagajnama i pomoću njega su se predmeti iz vruće zone brže prenosili
u nerizičnu okolinu. EnviroChem se brinuo da predmeti na svom putu kroz zid budu dobro
dezinficirani.

C. J. je do vanjske strane Jahrlingovog laboratorija stigao nevjerojatno brzo i ondje

zastao, kroz debelo staklo gledajući u svojeg kolegu i čekajući da kemikalije otklone sve
zaostatke vruće zone sa papira. Kada je konačno otvorio spremnik, iz njega izvadio papir s
kojeg se u kapima cijedilo raskužno sredstvo i pogledom preletio preko Jahrlingovih nalaza,
rukom je svojem kolegi dao znak neka se vrati na telefon kako bi mogli razgovarati.

Jahrling se odgegao do telefona, pričekao na zvonjavu i javio se.

88

  

— Izlazi odande — s druge je strane začuo odlučan C. J.-ev glas: - Idemo do

zapovjednika.

Došlo je vrijeme da proslijede problem uz ljestvicu zapovjedničke hijerarhije.

Prošavši kroz dekontaminacijski tuš i presvukavši se, Jahrling se uputio ka

Petersovom uredu, odakle su obojica požurila u ured zapovjednika USAMRllD-a, pukovnika
Davida Huxsolla. Nisu se obazirali na pukovnikovu sekretaricu, koja ih je pokušala zadržati.
Promrmljali su nešto o vrlo hitnoj situaciji te banuli u zapovjednikov ured, zauzevši mjesta za
velikim konferencijskim stolom.

— Zamisli — reče C. J. — Izgleda da smo u uzorcima tkiva nekih majmuna u okolici

Washingtona pronašli filovirus. Identificirali smo ga kao ebolu.

Pukovnik David Huxsoll bio je stručnjak za bioopasnosti, te je vjerovao da je Institut

uvijek spreman za upravo takve situacije. Za samo je nekoliko minuta stupio u vezu s
general-bojnikom Philipom K. Russellom. inače vojnim liječnikom na čelu Zapovjedništva za
medicinska istraživanja i razvoj Vojske Sjedinjenih Država, koji je nadgledao rad USAMRIID-
a, te dogovorio sastanak u njegovom uredu na drugom kraju Fort Detricka.

Nekoliko su minuta Huxsoll i C. J. raspravljali o tome koga bi još trebalo izvijestiti o

novonastaloj situaciji i možda pozvati na sastanak. Obojica su se složili da to definitivno
mora biti glavna patološkinja USAMRIID-a, Nancy Jaax, koja najbolje od svih njih prepoznaje
simptome ebole u majmuna. Huxsoll se latio telefona.

— Nancy, ovdje Dave Huxsoll. Možeš li, molim te, odmah doći do Russellovog ureda.
Užasno je važno.

Napolju se već smrkavalo i vojna se baza počela stišavati. O zalasku se sunca na

obzoru vidjelo tek blijedenje slabašnog svjetla za gustim oblacima, čije su posljednje zrake
progutali vrhovi planine Catoctin. Nancy se s Jahrlingom i dvojicom pukovnika sastala na
putu preko vježbališta iza zgrade Instituta. Malena se postrojba vojnika zaustavila pred
stupom sa zastavom, nekoliko je drugih pješaka također zastalo, a sa zvučnika se začuo
zvuk topovske detonacije, te glazba koja obično prati spuštanje zastave. Časnici su zauzeli
stav mimo i propisanim pokretom ruke pozdravili zastavu. C. J. Petersu je istovremeno bilo
neugodno i neobično teško, kao da ga je prizor ganuo. Glazba je utihnula i vojnici složiše
barjak, a službenici Instituta nastaviše svojim putem.

Ured generala Russella nalazio se na uglu vojarni iz Drugog svjetskog rata koje su tek
nedavno bile presvučene žbukom u beznadnom pokušaju da ih se učini novijima. S njegovog
se prozora pogled pružao do nimalo privlačnog dna vodenog tornja vojne baze, tako da je
Russell rijetko kada razgrtao zavjese. Njegovi su se posjetitelji smjestili na kauč i stolice, dok
se on sam smjestio za svoj radni stol. Bio je to čovjek kasnih pedesetih godina koji je dobar
dio života proveo u potrazi za virusima u sjeveroistočnoj Aziji. Visok i proćelav, s prosijedom
kosom na sljepoočnicama, svojim je upalim obrazima, izduženim licem i bljedoplavim očima
ostavljao dojam prodornosti, koji je samo pojačavao dubok i snažan glas.

C. J. Peters mu je šutke predao fotografije mikroorganizma pronađenog u restonskim

majmunima i Russell je istog trenutka zapanjeno izbuljio oči.

89

  

—Ti Boga! - podviknuo je i dubokim uzdahom dovršio presječeni dah: — Čovječe, pa

to je filovirus! Tko je ovo snimio? — Pogledao je i sljedeću.

—Moj mikroskopičar. Tom Geisbert — odgovorio je Jahrling: — Možda je ebola. Nalazi

testova na zairsku ebolu su pozitivni.

C. J. je Russellu ukratko objasnio situaciju, govoreći mu o restonskim majmunima, te

svoje izlaganje završio riječima: — Mislim da bi oko ovoga moglo biti velike gužve.

—Hm, recite mi... koliko ste sigurni da se radi baš o eboli? — upitao je Russell na
kraju C. J.-evog govora. — Pitam se ne bi li se možda moglo raditi o marburgu.

Sada je bio Jahrlingov red za objašnjavanje. Rekao je generalu da je dvaput proveo

iste testove i da su oba puta uzorci reagirali na Mayingin soj ebole. Ipak, u svojem je
objašnjenju naglasio da sam test ne dokazuje stopostotno kako se radi upravo o zairskoj
eboli, već o nečemu što je vrlo blisko njoj. Dakle, restonski su majmuni mogli bolovati od
zairske ebole, ali i od nečeg drugog — novog i nepoznatog.

— Svejedno — prokomentirao je C. J. — mislim da je sama činjenica da se radi o

nečemu iz roda ebole dovoljna za veliku zabrinutost.

Russell se složio. — Pred nama je ozbiljna nacionalna kriza — rekao je. - Dode li do
širenja zaraze, posljedice će biti nesagledive. — Primijetio je da se radi o virusu koji još
nikada nije viđen u Sjedinjenim Državama, a sada se pojavio u bližoj okolici glavnog grada.

— Recite mi koga vraga trebamo napraviti? — upitao ih je. Nitko mu nije odgovorio.
Zatim je general, značajno promatrajući svoje sugovornike, postavio ključno
pitanje: postoje li dokazi da se ebola prenosi zrakom?

Dokazi jesu postojali, nepotpuni ali užasni. Nancy Jaax opisala je događaj koji se zbio
netom poslije njene nesreće s rukavicom u bioopasnoj zoni, a čija se dramatika sastojala u
smrti dva majmuna koje nitko nije serumski zarazio ebolom. Opisala je i neke druge dokaze,
kao onaj Genea Johnsona iz 1986., kada je zarazio majmune ebolom i marburgom tako da
im ih je gurnuo pod nos. Svi majmuni izloženi zračno prenesenom virusu uginuli su, osim
jednoga, koji je preživio marburg. Nancy je i za taj događaj znala iz prve ruke, budući da ju je
Johnson angažirao kao patologa na svom eksperimentu. Osim mogućih dokaza o pre-
nosivosti filovirusa zrakom, Nancy je iznijela strašan podatak o vrlo maloj smrtonosnoj dozi.
Samo petsto virusnih čestica bilo je dovoljno za infekciju. Dokopa li se klimatizacijskog
sustava, sićušna bi nakupina virusa ebole bila u stanju ubiti zgradu punu ljudi. Prokleta je
stvar bila čak i gora od plutonija jer se, za razliku od razornog kemijskog otrova,
razmnožavala.

C. J. je zaključio njezino izlaganje:

—Znači, znamo da je zarazno putem zraka, ali ne znamo koliko.

—Je li to objavljivano? — Russell se obratio Nancy. — Jeste li ta otkrića igdje objavili?

— Ne, gospodine — odgovorila je.

90

  

Zabuljio se u nju. Iz pogleda mu je mogla pročitati pa, dobro, Jaaxova, zašto do vraga
niste?

Nancy to nije htjela objašnjavati, jer zapravo i nije znala imenovati razlog. Ponajprije,
vjerovala je da njezin suradnik Gene Johnson ima problema s pisanjem znanstvenih članaka,
a što se tiče nje... eto, jednostavno nije. Takve stvari nisu rijetkost. Ljudi ponekad ne
objavljuju svoja otkrića.

Slušajući razgovor koji se odvijao pred njegovim očima, Jahrling je namjerno odlučio
prešutjeti svoje njuškanje po uzorku prepunom ebole. Ma, zapravo, mislio je, nisam je baš
njuškao. Više sam je — omirisao. Samo malo mahnuo rukom po zraku iznad uzorka, ne bih li
mu osjedo eventualan miris. Nisam si tutnuo staklenku u nozdrvu i ušmrknuo dio uzorka.
Nisam udahnuo, ne, nisam udahnuo. Ipak, uza svu uvjerenost u to da nije udahnuo virus,
Jahrling je imao prilično jasnu predodžbu o tome što bi se moglo dogoditi kad bi čitav
događaj spomenuo generalu. General bi sasvim sigurno reagirao burno i u hitnosti situacije
postupio bez ikakve nijansiranosti u prosudbi — strpao bi njega, Jahrlinga, u Buksu.

Naravno, postojala je još jedna mogućnost, možda još i gora od ove koju su već
gotovo usvojili kao sigurnu. Možda virus iz okolice Washingtona uopće nije zairska ebola,
već nešto sasvim drugo, neki novi soj iz prašume, nepoznat i još nikad viđeni ubojica. Kako
bi onda donosili zaključke o njegovu kretanju, učinku na ljude i zaraznosti?

— Čini mi se da pred sobom imamo vrlo ozbiljnu situaciju — na glas je stao razmišljati
general Russell. — S obzirom na to da imamo uzročnika s mogućnošću izazivanja
vrlo opasne epidemije i budući da nemamo kontrolu nad njegovim kretanjem u
majmunskoj karanteni, kog vraga napraviti? Moramo učiniti pravu stvar, i to odmah!
Koliko je to sranje veliko i postoji li već sada mogućnost da su neki ljudi zaraženi,
da umiru? — okrenuo se pukovniku C. J. Petersu. — Dakle, koje su nam
mogućnosti?

Peters je već razmišljao o tome. Tri su načina za zaustavljanje epidemije virusa —

cijepljenjem, lijekovima ili biološkom izolacijom. U slučaju zairske ebole, to je značilo samo
jednu opciju, jer za taj virus ne postoji ni cjepivo ni djelotvoran lijek. Preostala im je samo
biološka izolacija.

Jedini je problem bio — kako je postići? To nikada nije lako, a u ovom je slučaju bilo
prilično zaguljeno. Prema Petersovom mišljenju, za to su postojala samo dva načina. Prvi je
bio izoliranje majmunske kolonije u Restonu i promatranje njezinog umiranja, dok bi se ljudi
koji su došli s njima u kontakt stavili u karantenu. Druga je opcija bila ući u zgradu karantene
i steriliziran je u potpunom smislu te riječi. To je značilo ubiti majmune, spaliti njihove leševe,
natopiti cijelu zgradu kemikalijama i raskužnim parama, jednom riječju, poduzeti operaciju
širokih razmjera.

Russell ga je saslušao.

— Dakle, prva nam je mogućnost odsjeći majmune od ostatka svijeta i pustiti virus da
ih ubije prirodnim putem, a druga je poubijati sve živo unutar karantene. Nema
drugih načina.

91

  

Svi su se u tome složili s njim.

Možda je zasad samo u majmunskoj karanteni, razmišljala je Nancy Jaax, no to ne

znači da će se ondje dugo zadržati. Još nikada nije vidjela majmuna koji bi preživio ebolu, a
ebola skače s vrste na vrstu kao što pčele sele s cvijeta na cvijet. Svi su majmuni u
restonskoj karanteni bili osuđeni na smrt, a njihov je način umiranja bio nezamislivo težak.
Na svijetu postoji vrlo malen broj ljudi koji su vidjeli što ebola radi primatima, a Nancy Jaax je
među njima. Nije vjerovala u sprečavanje širenja virusa izolacijom restonske karantene,
pogotovo ako joj se ne osigura nezavisno filtriran dovod zraka.

— Osim toga — glasno se zapitala — koliko je uopće etički pustiti životinje patiti toliko
dugo prije smrti? I kako za vrijeme njihova umiranja osigurati ljude u okolini?
Vjerujte mi, više sam puta vidjela majmune koji su umrli od ebole i to nije nimalo
zabavan način umiranja. Oni se jako, jako muče.

Izrazila je želju za posjetom restonskoj karanteni kako bi mogla pregledati majmune.

— Znate, lako je previdjeti prve vidljive znake bolesti ako ne znate točno što tražite —
objasnila je svoju želju. - No, poslije to postaje vrlo jednostavno. Jasno vam je kao dan.

Također je zahtijevala da joj se omogući uzimanje uzoraka tkiva, kako bi ih mogla

pogledati pod mikroskopom ne bi li u njima našla kristaloide ili »strana tijela«, cigle. Ako ih
nađe, imat će još jedan dokaz da su životinje uistinu zaražene visokorizičnim virusom.

U međuvremenu postavilo se pitanje politike same Vojske. Bi li se Vojska uopće

trebala petljati u to? Zadaća je vojske štititi zemlju od vojnih prijetnji. Može li se ovaj virus
smatrati vojnom prijetnjom? Ukratko, njihovi su zaključci tekli ovim putem: bez obzira na to
radi li se o vojnoj prijetnji ili ne, želimo li spriječiti daljnje širenje uzročnika, moramo na to
baciti sve što imamo.

No, takvo je stajalište moglo prouzročiti mali politički problem. Zapravo, bio bi to veliki
politički problem, a ticao bi se Centra za kontrolu bolesti u Atlanti, savezna država Georgia.
Centar za kontrolu bolesti ili CDC {Center for Disease Control) je federalna agencija koja se
bavi svim epidemijama koje izbijaju na području Sjedinjenih Država. To je institucija koja od
Kongresa ima mandat za nadgledanje svih ljudskih bolesti u zemlji. Vojska, iako
osposobljena i opremljena za borbu protiv virusa, nema taj mandat. Svim prisutnima na
sastanku u Russellovom uredu bilo je jasno da bi u slučaju vojne intervencije u restonskoj
karanteni moglo doći do ozbiljnog sukoba s CDC -em. Naime, mnogi bi ljudi iz CDC-a mogli
prigovoriti da je to miješanje u njihove poslove.

— Vojska nema zakonskog ovlaštenja za intervenciju u ovaj slučaj — istakao je

Russell — no Vojska je za to osposobljena i opremljena. S druge strane, CDC nije
dovoljno opremljen ni osposobljen, ali ima zakonsko ovlaštenje. Mi imamo snagu,
ali ne i moć. CDC ima moć, ali nema snage. Izgleda kao da ćemo imati natjecanje
u pišanju u dalj.

Prema Russellovoj procjeni, operaciju su trebali izvesti vojnici pod strogim nadzorom
zapovjedničke hijerarhije. Tražilo se ljude koji su obučeni za biorizične poslove, koji su mladi,
nemaju obitelji, koji su spremni riskirati život, koji se međusobno poznaju, dobro rade u timu i
ne boje se.

92

  

Vojska nikada prije nije organizirala terensku akciju protiv visokorizičnog virusa. Cijelu
je stvar trebalo početi od temelja.

U svojim su se planovima suočili s mnogim pravnim pitanjima glede kojih se možda

trebalo posavjetovati s pravnicima. Najvažnije je bilo: Je li to uopće legalno? Smije li vojska
naprosto okupiti biorizičnu ekipu i upasti u majmunsku karantenu? No, Russell se bojao da bi
mu pravnici na ta pitanja odgovorili oštrom negacijom — ne, vojska ne smije i nikako ne bi
trebala poduzeti tako nešto. Stoga je na sve pravne dvojbe svojih sugovornika odgovorio:

— Mislim da je filozofija izvršenja i naknadne molbe za oproštaj puno bolja od

filozofije zahtijevanja dopuštenja koje ionako nećemo dobiti. Kada je itko tko je htio
nešto učiniti tražio dopuštenje od pravnika? Naprosto ćemo napraviti ono što je
potrebno, a potom tražiti od pravnika da zakonski opravdaju taj postupak.

Tada su već svi sudionici u raspravi vikali i prekidali jedni druge u pola rečenice.
General ih je prekinuo svojim prodornim glasom: — Sljedeće je pitanje — tko će do vraga
sve to platiti? — Ne čekavši nikoga od prisutnih, sam je dao odgovor: —Nabavit ću novac.
Izmust ću ga od nekog.

Sobom se proširilo još vike i graje.

Russellov se glas izdigao nad burnom rasprom. — Ovo je ozbiljna stvar, ljudi,
nemojmo je zeznuti, OK? — Buka je utihnula, pa je nastavio: — Hajde, napišimo plan igre i
izvedimo ga. Nemamo mnogo vremena.

U Vojsci se svaki važan posao naziva borbenim zadatkom, svaki zadatak izvršava
ekipa, a na čelu svake ekipe mora biti vođa.

— Moramo odlučiti tko će voditi operaciju — primijetio je general: - C. J. Peters je,

koliko vidim, pokrenuo cijelu akciju ovdje, na Institutu, pa bih ga ja predložio za
voditelja operacije. O.K? Slažete li se?

Svi su se složili.

— Slušaj, C. J. — nastavio je. — Moramo organizirati sastanak, i to odmah sutra.

Moramo pozvati sve i svakoga.

Bacio je pogled na zidni sat. Bilo je šest sati, vrijeme najveće gužve na cestama i u
prometu. Ljudi su se vraćali kući s posla, u Restonu su u karanteni umirali majmuni, a virus je
udarao. Vrijeme im je istjecalo.

— Morat ćemo se jako dobro povezati s ljudima — zaključio je Russell: — Moramo

obavijestiti sve koji su nam važni i to istovremeno, što je prije moguće. Počet ću s
Fredom Murphyjem u CDC-u. Ne želim da ga sve ovo zatekne nespremnog.

Frederick A. Murphy bio je jedan od izvornih otkrivača ebole, čarobnjak elektronskog

mikroskopa koji je prvi fotografirao smrtonosni virus i čije su fotografije krasile zidove
umjetničkih galerija. Bio je stari Russellov prijatelj, na visokom položaju u CDC-u. Radio je
kao direktor Nacionalnog centra za zarazne bolesti.

93

  

General je posegnuo za telefonskim aparatom na svojem radnom stolu. Prije no što će

podići slušalicu, još se jednom osvrnuo po sobi.

— Pitam vas posljednji put. Jeste li sigurni da imamo ono što mislite da imamo? Ako
sad nazovem ovog čovjeka, a ispostavi se da ste imali krivo, ispast ćemo zadnji
kreteni.

Jedan po jedan, svi su mu prisutni izrazili svoju sigurnost da se radi o vlaknastom

virusu.

— OK. Onda zovem.

Otipkao je Murphyjev broj u Atlanti.

— Žao mi je, dr. Murphy je otišao kući — dobio je odgovor.

Iz ladice je izvukao svoj mali crni notes i pronašao Murphy jev broj telefona kod kuće.
Murphy mu se javio iz svoje kuhinje, gdje je upravo čavrljao sa ženom.

— Bog, Fred, ovdje Phil Russell... Dobro sam, a ti?... Slušaj, Fred, pronašli smo
uzročnik sličan eboli u okolici Washingtona.... Da. U okolici Washingtona.

Russellovim licem se prelila grimasa i brzo je od uha odmakao slušalicu, mršteći se i

ogledavajući po sobi. Murphy je očito burno reagirao. Nakon nekoliko sekundi general
Russell ponovo je prinio slušalicu uhu i prozborio:

— Ne, Fred, nismo grogi. Stvarno imamo virus nalik eboli. Vidjeli smo ga.... Da,
imamo slike. — Nakon te replike uslijedila je kraća pauza, a tada je Russell pokrio
mikrofon i kazao prisutnima: - Fred misli da nam je mikroskop prašnjav. - Nadalje,
generalov je sugovornik htio neizostavno saznati ime čovjeka koji je fotografirao
virus.
— Bio je to onaj mladi mikroskopičar, onaj dečko... Geisbert!... Upravo ih gledam.

Murphy mu je obećao da će sutra ujutro doletjeti u Fort Detrick ne bi li pogledao slike i

razmotrio dokaze za postojanje ebole u okolici Washingtona. Situaciju je shvatio krajnje
ozbiljno.

UTORAK. 18:30

Morali su nazvati Dana Dalgarda i zdravstvene vlasti savezne države Virginia.

— Čak ni ne znam koje su zdravstvene vlasti za ovu državu - rekao je Russell - a

trebao bih odmah razgovarati s njima.

Bilo je doba dana u koje su ljudi već napustili ili napuštali posao.

— Morat ćemo zvati ljude na privatne brojeve telefona, kod kuće — dodao je. — Bit
će to mnoštvo telefonskih poziva.

94

  

Na Russellovom popisu nalazilo se američko Ministarstvo poljoprivrede, odgovorno za

uvezene majmune, zatim Agencija za zaštitu okoliša, u čijoj su nadležnosti bile kontaminacije
okoliša krajnje opasnim tvarima, okružne zdravstvene vlasti i, prema osobnoj odluci generala
Russella, pomoćnik sekretara obrane, tek toliko da se o cijeloj stvari izvijesti i Pentagon.
Razmišljajući o svim brojevima na koje se treba obratiti, general se zaustavio na natuknici o
okružnim zdravstvenim vlastima. O kojem se okrugu tu uopće radi? Okrug Fairfax. O, Bože,
mislio je, jedan od najbogatijih okruga u zemlji, prekrasno mjesto za život... jezera, tereni za
golf, skupe i velike kuće, dobre škole... i ebola!

Sudionici sastanka u Russellovom uredu razmiljeli su se po hodnicima ne bi li pronašli

prazne urede iz kojih će obaviti svoj dio telefonskih poziva. Novoimenovanog vođu
operativne ekipe, C. J. Petersa, dopala je dužnost nazvati Dana Dalgarda, dok mu je Peter
Jahrling asistirao na prispojenoj slušalici. Nazvali su ga u ured, no već je bio otišao kući.
Nazvali su ga kući, no njegova im je žena rekla da još nije stigao. Ponovo su mu telefonirali
oko pola sedam i ovaj put ga dobili.

— Ovdje pukovnik C. J. Peters iz USAMRIID-a. Predvodnik sam odsjeka za

suzbijanje epidemije... Drago mi je. Slušajte, zovem da bih vas izvijestio kako se u
slučaju vaših majmuna ne radi o marburgu. Radi se o virusu ebola.
— Što je ebola? — zapitao je Dalgard. Nikada nije čuo za taj virus i obavijest mu nije
značila apsolutno ništa.

Svojim najmekšim teksaškim naglaskom C. J. mu je objasnio: - Riječ je o vrlo rijetkoj

virusnoj bolesti koja je prouzročila ljudske žrtve prilikom izbijanja u Zairu i Sudanu u proteklih
deset do dvanaest godina.

Na trenutak. Danu Dalgardu je pao kamen sa srca. Hvala Bogu da nije marburg. — Kakav je
taj virus ebola?

— Spada u istu skupinu s marburškim virusom — nejasno je objašnjavao Peters. —

Prenosi se isto kao i marburg, u kontaktu sa zaraženim tkivom i krvlju, a simptomi
su gotovo isti.
— Recite mi koliko je smrtonosan.
— Pedeset do devedeset posto.

Dalgardu je sada sve bilo jasno. Taj virus je daleko gori od marburga.

— O tim ćemo podacima - nastavio je Peters — morati obavijestiti dužnosnike

državnog i saveznog javnog zdravstva.

Sada je bio Dalgardov red za opreznost. — Biste li mogli, hmmm, ikako pričekati do
sedam sati, tek toliko da o takvom razvoju situacije obavijestim centralu svoje kompanije?

C. J. je pristao na čekanje, ali je tražio i protuuslugu. Bi li ikako bilo moguće dopustiti

nekomu iz USAMRlID-a da sutra ujutro pogleda uzorke tkiva mrtvih majmuna u Restonu?

Dalgard se opirao. Već je poslao malo krvi i tkiva vojnim istraživačima i to ga je dovelo
u situaciju u kojoj je sada. Situacija bi mu mogla izmaći kontroli. Iako to nije mogao dokazati,
osjetio je da mu pukovnik Peters krije nešto o tom virusu po imenu ebola. Strahovito se bojao

95

  

da će mu stvari izmaći kontroli s prvim vojnim stručnjakom koji uđe kroz vrata restonske
karantene.

— Nazovite me sutra rano ujutro, pa ćemo porazgovarati o tome, može? — predložio

je Petersu.

Peters se složio, unaprijed pretpostavivši da će im Dalgard dopustiti ulazak u zgradu

karantene. Nakon obavljenog telefonskog poziva potražio je Nancy Jaax i upitao je hoće li
sutra s njim poći do Restona kako bi se sastali s Dalgardom i ispitali uzorke majmunskog
tkiva. Nancy je pristala.

Nancy se preko vježbališta vratila do zgrade Instituta i uputila se ka Jerryjevom uredu.

Dočekao ju je s bolnim izrazom na licu nakon što je satima zurio kroz prozor i razmišljao o
nesretnoj sudbini svoga brata. Vani je već odavno pao mrak, a kroz njegov prozor vidio se
samo zid susjednoga krila zgrade.

Zatvorila je vrata za sobom i uzbuđeno progovorila:

— Moram ti ovo ispričati. To je vojna tajna. Nećeš vjerovati. Pronašli smo virus ebola
u majmunskoj koloniji u Virginiji.

Čitavim su putem prema Thurmontu, vozeći se na sjever uz planinu Catoctin,

razgovarali o novonastaloj situaciji u Institutu.

— Ovo me stvarno ubija — rekla mu je, netom prije no što su stigli kući. — Nikad se
neću moći odlijepiti od tog prokletog virusa.

Bilo je prilično jasno da će oboje biti uključeni u vojnu akciju koja ih je čekala. Nije još
bilo sasvim jasno kakva će ta akcija biti, no bilo je sigurno da će se dogoditi nešto veliko i
značajno. Ispričala je Jerryju o svojem sutrašnjem planiranom putu u Reston, gdje će,
zajedno s C. J.-em pregledati uzorke majmunskog tkiva na licu mjesta ne bi li u njemu našla
znakove ebole.

Jerry je bio duboko zaprepašten — dakle, dotle je došao Nancyn rad s ebolom.
Vlastita ga se supruga u tom trenutku istinski dojmila, a situacija potpuno zbunila. No, ako je i
bio zabrinut za Nancy, to nije ničim pokazao.

Skrenuli su s puta koji ih je vodio uz planinu te prošli kroz voćnjake u njenom

podnožju, da bi se ubrzo našli na prilaznom putu svom domu. Bilo je osam sati navečer i
njihov je sin Jason bio kod kuće. Jaime je bila na gimnastičkom treningu. Djeca su im sada
živjela sama, s ključem oko vrata.

Jason je pisao zadaću, a Nancy je, po neopranom suđu u sudoperu. zaključila da je

već pojeo večeru koju je spravio od tko zna čega. Sin im je bio vrlo sposoban, po naravi
sklon šamotnjaštvu i vrlo samostalan. U životu mu je trebala hrana i novac i funkcionirao je
savršeno.

96

  

Nancy se zajedno s Jerryjem presvukla iz uniforme u trenirku te u mikrovalnu pećnicu

ubacila zdjelicu zamrznutog variva, ne bi li ga otopila i podgrijala. Kad se otopilo, prelila ga je
u termoizoliranu posudu, te zajedno s psom i podgrijanim varivom krenula automobilom po
Jamie. Dvorana u kojoj se održavao trening bila je tek pola sata vožnje udaljena od
Thurmonta. Nancy je tu pokupila svoju kćer i dopustila joj da pojede varivo u autu. Djevojčica
je bila iscrpljena od treninga, tako da je zaspala na zadnjem sjedištu automobila, gotovo
istovremeno s posljednjim zalogajem svoje večere.

Stigavši kući, Jaime se presvukla u pidžamu te se zavukla do svoje majke u veliki

vodeni krevet koji je Nancy dijelila sa svojim mužem. Ponovo je zaspala.

Neko je vrijeme vladala tišina u spavaćoj sobi s crvenim tapetama i balkonom koji se
nadvijao nad panoramu grada, dok su Jaaxovi čitali, svatko na svojoj strani kreveta. S
vremena na vrijeme oboje bi prekinulo tišinu, u pola glasa komentirajući događaje iz
majmunske karantene, a potom bi se vratili knjigama. Nakon nekog je vremena Nancy
podigla Jaime i onako je usnulu odnijela u njezinu postelju. Vratila se u vodeni krevet do
svog muža i zaspala oko ponoći.

Jerry je nastavio čitati. Volio je čitati knjige s područja vojne povijesti. Neke od
najkrvavijih bitaka u američkoj povijesti odvijale su se u brdovitom kraju oko planine Catoctin,
posebice na polju Antietam, gdje su meci raspršili svaki klip kukuruza, a tijela poginulih
vojnika prekrila zemlju poput saga po kojem ste mogli hodati s jednog na drugi kraj njive. To
mu se polje prostiralo podno prozora i Jerry je vrlo lako mogao zamisliti divizije dviju
zaraćenih boja — plave i sive — kako polako mile jedna prema drugoj, postupno svoj marš
pretvarajući u juriš.

Te je noći čitao roman Michaela Shaare Ubojiti Anđeli u kojem je autor govorio o bitci
kod Gettysburga.

Tada Lee reče, polako odmjeravajući svaku svoju riječ: — Vojničko zvanje u sebi
sadrži jednu veliku zamku.

Longstreet se okrene, ne bi li ga pogledao u lice, no general je mimo jahao, bez ikakve

promjene u izrazu lica. Nastavio je, svojim mirnim glasom:

Želiš li biti dobar vojnik, moraš voljeti vojsku. No, da bi bio dobar časnik, moraš biti
sposoban narediti smrt onoga što voliš. To je... vrlo teško. Nijedno drugo zvanje od svojih
stručnjaka ne zahtijeva tako nešto. Upravo je to razlog zašto je na svijetu tako malo dobrih
časnika. Bez obzira na to što postoji mnogo dobrih ljudi.

Jerry je ugasio svjetlo, no nije mogao usnuti. Prevrtao se, a vodeni je krevet pod njim
žuborio poput zarobljena potoka. Nikako iz glave nije mogao izbrisati sliku krvi u uredu svog
brata Johna i svaki put kad bi zatvorio oči, bila je tu, bolno jasna i oštra. Bila su već dva sata
poslije ponoći, a on još nije bio zaspao. Buljio je u strop i mislio: »Eto, samo ovdje ležim i
ništa se ne događa.«

97

  

Vreće za smeće
SRIJEDA. 29. STUDENOG

Dan Dalgard je te noći spavao mirno, kao i svake druge noći. Nikada prije nije čuo za
ebolu, ali mu je iz razgovora s pukovnikom Petersom bilo prilično jasno o kakvom se virusu
radi. No, previše je godina proveo uz majmune i njihove bolesti da bi bio uplašen. Od
njegova izlaganja zaraženoj krvi prošlo je već dosta vremena i Dalgard je bio siguran da se
neće razboljeti.

Rano ujutro, njegov je telefon zazvonio, zatekavši ga tek nekoliko minuta nakon
ustajanja. S druge je strane bio pukovnik C. J. Peters koji ga je ponovo pitao smije li poslati
ljude koji bi promotrili uzorke majmunskog tkiva u Restonu. Dalgard se složio s tim. No, tada
je Peters ponovio svoju molbu za ulazak u majmunsku karantenu i Dalgard je pokušao
zanemariti pitanje, ne odgovorivši ništa, jer nije poznavao Petersa i nije mu htio otvoriti vrata
ustanove prije no što se s njim sastane i procijeni ga.

Na posao se odvezao niz Leesburg Pike te parkirao auto uz glavnu zgradu Hazleton
Washingtona. Svoj je posao iz dana u dan obavljao u sićušnoj sobi s jednim staklenim
zidom, odakle je pucao pogled na tratinu podno zgrade, te s vratima koja su vodila do sobe
sa sekretaricama, prenapučenog ureda u kojem se bilo nemoguće kretati bez sudaranja s
ljudima. U svojem je uredu teško mogao postići bilo kakvu privatnost — nalikovao je akvariju.
Često je koncentraciju potrebnu za izvršavanje radnih zadataka postizao buljenjem u tratinu
kroz stakleni zid. Toga se dana namjerno ponašao smireno. Nitko u uredu nije primijetio ništa
neobično u njegovom raspoloženju.

Najprije je nazvao upravitelja karantene, Billa Volta, koji mu je iznio najnovije, prilično
šokantne vijesti. Jedan od radnika koji su se brinuli za životinje se razbolio i to ozbiljno.
Tijekom noći doživio je srčani udar pa je otpremljen u obližnju bolnicu Loudon. Volt mu je
rekao da nemaju detaljnije informacije o njegovu stanju, te da još pokušavaju saznati što se
točno dogodilo. U trenutku dok je Volt pričao s Dalgardom, čovjek kojega ćemo ovdje nazvati
Jarvis Purdy bio je na intenzivnoj njezi kardiološkog odjela spomenute bolnice i nitko nije
mogao do njega.

Dalgard se tada strašno uznemirio, jer se odmah prisjetio virusa ebole i povezao
čovjekovo stanje s mogućnošću da je srčani udar uzrokovan upravo njime. Infarkt obično
prouzroči krvni ugrušak u srčanom mišiću. Je li se Purdyjeva krv počela zgrušavati, pa odatle
ugrušak u njegovu srcu? Uzrokuje li ebola zgrušavanje krvi? Je li nesretnikovo zdravstveno
stanje prouzročeno virusom? Dalgard je tada prvi put osjetio da mu situacija izmiče kontroli.

Billu Voltu zapovjedio je obustavljanje svih nepotrebnih aktivnosti unutar karantenske

zgrade, posebice u sobama gdje su boravili majmuni. U njegovom dnevniku nalazimo zapis:

Sve radnje koje ne uključuju najnužnije hranjenje, promatranje i čišćenje moraju biti
obustavljene. Svatko tko ulazi u prostorije s majmunima mora biti potpuno zaštićen - nositi
zaštitnu odjeću Tyvek, zaštitnu masku i rukavice. Sve se mrtve životinje moraju pohraniti u
dvostruke vreće i smjestiti u zamrzivač.

98

  

Upravitelju je još napomenuo da će se novinari gotovo sigurno pokušati dokopati

informacija o tom događaju te da zbog toga pripazi na radnike, kako nitko od njih ne bi
izašao iz zgrade noseći bioopasni pribor. Pojavi li se slika Hazletonovih radnika s maskama i
u bijelim odijelima na udarnim vijestima, medu ljudima će izbiti panika.

Nakon razgovora s Voltom, Dalgard je nazvao Purdyjevog liječnika u bolnici. Kardiolog

ga je izvijestio da je pacijentovo stanje ozbiljno, ali stabilno. Dalgard ga je upozorio da, ako
se bilo što u Purdyjevom zdravstvenom stanju pokaže atipičnim za običan srčani udar,
nazove pukovnika C. J. Petersa u Fori Detrick. Pažljivo je izbjegavao spomenuti riječ ebola.

Tog istog jutra Nancy Jaax i C. J. Peters su iz Fort Detricka krenuli prema Virginiji. Sa
sobom su poveli Genea Johnsona. Iako je dvoje časnika nosilo odore, prema Restonu su se,
kroz gust i teško prohodan promet, odvezli u svojim privatnim vozilima kako ne bi privukli
nepotrebnu pažnju.

Dalgard ih je dočekao u predvorju glavne zgrade Hazletona te ih otpratio do druge

zgrade, u kojoj se nalazio laboratorij. Patolozi koji su ondje radili već su pripremili nekoliko
pločica koje je Nancy trebala pogledati pod mikroskopom, a na kojima su se nalazili komadići
jetre uginulih majmuna iz restonske karantene.

Sjela je za mikroskop, podesila okulare i počela pretraživati površinu koja joj se

pojavila pred očima. Kružila je pogledom i odjednom zastala. Površina tkiva bila je u totalnom
rasulu. Nešto je divljački rastrgalo stanice. Doimale su se izujedanima i prepunima kratera,
kao da je jetru bombardirao B-52. No, onda je, medu svim tim oštećenjima, opazila tamne
nakupine unutar stanica — sjene koje nisu pripadale onamo. Odmah je prepoznala
kristaloide. Bili su golemi.

Radilo se o ekstremnom umnožavanju.

— Sranje — tiho je promrmljala.

Cigle uopće nisu izgledale poput kristala. Eboline cigle oblikuju se u najnevjerojatnije
forme - potkove, mrlje, mrvice, čak i prstene. Neke su stanice u ovome tkivu sadržavale
samo jednu ciglu, golemu ciglu-maticu koja je toliko izrasla da je čitava stanica izgledala
poput napuhnuta balona. Vidjela je čitave nakupine stanica krcate ciglama, ali i neke trule
džepove u tkivu gdje su se sve napuhnule i odumrle.

Dok je Nancy ispitivala uzorke tkiva, C. J. Peters i Gene Johnson odveli su Dana
Dalgarda u stranu i preispitali ga o upotrebi igala na injekcijama koje su ubrizgavane u
restonskoj karanteni. Činili su to jer se ebola u Zairu proširila upravo preko prljavih
injekcijskih igala pa ih je zanimalo jesu li kompanijini veterinari davali injekcije majmunima
već prije upotrijebljenim iglama.

Dalgard im nije mogao ništa reći s potpunom sigurnošću. Službeno je kompanija od

svojih radnika zahtijevala jednokratno korištenje igala, no da li se to strogo poštuje, Dalgard
nije znao.

99

  

Nancy je neke dijelove uzorka jetre i slezene u voštanim kutijama spremila u posudu
od stiropora ne bi li ih ponijela natrag u Fort Detrick radi daljnje analize. Uzorci su bili od
neprocjenjive vrijednosti za Vojsku, no još bi dragocjeniji bili uzorci u kojima bi pronašli još
živ virus.

C. J. Peters ponovno je zamolio Dalgarda da ih pusti u posjet majmunskoj karanteni.

- Pa.... — oklijevao je Dalgard — nemojmo sada ići tamo. — Vojnim je stručnjacima

jasno dao na znanje kako se tu radi o zgradi u privatnom vlasništvu.

- Ali možemo li doći do nekih uzoraka majmunskog tkiva?

- U redu — složio se kompanijin veterinar. Uputio ih je neka se odvezu niz Leesburg

Pike u smjeru karantene i zaustave pokraj benzinske crpke kompanije Amoco.

- Pričekajte ondje. Poslat ću vam čovjeka s nekim uzorcima. On će vam odgovoriti na

vaša pitanja.

-Takvi uzorci moraju zbog sigurnosti biti umotani u plastiku i izolirani u kutije —
napomenuo je C. J. — Učinite to.

Dalgard im je obećao da će tako postupiti.

C. J., Nancy i Gene su se tada odvezli do benzinske crpke i parkirali auto na

odmorištu, pokraj telefonskih govornica. Bilo je rano poslijepodne i ogladnjeli su. Uslijed
velikog posla zaboravili su ručati. Nancy je otišla do benzinske stanice i tu kupila Coca-Colu
za sve. krekere od sira za sebe, a kekse s maslacem od kikirikija za Genea i C. J.-a. Vojni su
dužnosnici tada sjeli u slabo zagrijan auto, gušeći se u lošoj hrani i nadajući se čovjeku s
uzorcima.

C. J. je dosadu ubijao promatranjem zbivanja na benzinskoj crpki. Ono što se tu

događalo nekako ga je tješilo, jer mu je davalo osjećaj normalnog protjecanja vremena i
života, osjećaj ugodne rutine. Vozači kamiona zaustavljali su se kako bi svoje velike ljubimce
opskrbili dizelom, a sebe Coca Colom, zaposleni iz okolnih tvrtki svraćali su po cigarete, a
majke po čokoladne pločice za svoju djecu. Primijetio je vrlo privlačnu ženu koja je zaustavila
automobil pokraj telefonskih govornica, izašla i ondje dosta dugo razgovarala s nekim. Duge
je minute prikratio zamišljajući da se radi o kućanici koja se dovezla ovamo kako bi mogla
razgovarati s ljubavnikom.

Što bi ovi ljudi mislili kad bi znali što se naselilo u njihovu gradu? Glavom mu se počela
motati misao o tome da bi vojska zapravo trebala odlučno ugasiti tinjajuću prijetnju prije no
što se pretvori u lomaču. Bio je u Boliviji kad je došlo do izbijanja epidemije visokorizičnog
virusa po imenu Machupo i ondje je vidio mladu ženu kako umire u jezeru vlastite krvi.
Međutim, Sjeverna Amerika još nikad nije na djelu vidjela virus koji ljude pretvara u bezlične
mase krvi i mesa te nije bila spremna za takve vojne akcije. No, mogućnosti za izbijanje
velike epidemije ebole u okolici Washingtonu nisu bile nimalo zanemarive.

Sjetio se AIDS-a. Kako bi danas stajale stvari s AIDS-om da ga je netko primijetio još
na početku? Ta se bolest pojavila polako, bez prethodnih znakova upozorenja, a kad su je
zapazili, bilo je prekasno za bilo kakvu djelotvornu akciju. Samo da smo imali čestitu

100

  

istraživačku stanicu u Africi tijekom sedamdesetih, sigurno bismo primijetili AIDS kad se
izlegao iz šume... Da smo ga barem ranije opazili... možda smo ga mogli zaustaviti ili
usporiti... mogli smo spasiti stotinu milijima ljudi. Barem. Jer taj virus još se gnijezdi među
ljudima i nezaustavljivo se širi. Ljudi ne shvaćaju da je taj pomor s AIDS-om tek počeo.
Danas još nitko ne može predvidjeti koliko će ljudi stradati od AIDS-a, no C. J. je vjerovao da
će konačni zbroj doseći gotovo milijardu, a ta činjenica nikako nije dopirala do javnosti, koliko
god se liječnici i dužnosnici javnog zdravstva trudili da je obznane. S druge strane,
pretpostavimo da je netko zaista opazio AIDS prije. Bi li se išta promijenilo? Vjerojatno ne bi.
Bilo koji »realistični« uvid u djelovanje tog virusa tijekom njegovog prvobitnog proboja
vjerojatno bi svjetske sile i stručnjake naveo na zaključak kako je riječ o virusu čija je
značajnost za ljudsko zdravlje zanemariva. Radilo se o virusu koji je bio napao tek nekolicinu
Afrikanaca i samo im je neznatno onesposobljavao imunološki sustav. Pa što onda? U
daljnje istraživanje virusa vjerojatno ne bi bila uložena sredstva vrijedna spomena. Dogodilo
bi se ono što se dogodilo I ovako. Uzročnik se zastrašujuće proširio po cijelom planetu, šireći
svoj plamen kojemu nitko nije nazirao kraja.

Zapravo, mi ne znamo za što je sve spreman virus ebola. Najgore je to što ne znamo
niti je li virus iz majmunske karantene zairska ebola ili neki novi soj ebole. Uzročnik koji se
može prenijeti kašljem? Najvjerojatnije nije, no tko bi ga znao? Što je više o tome razmišljao,
sve je više stvari dovodio u pitanje. Tko će te majmune izvući iz zgrade? Netko će ih svakako
morati odande iznijeti. Ne možemo samo napustiti tu zgradu i pustiti je da se sama uništi.
Radi se o virusu koji usmrćuje ljude. Tko će izbaciti mrtve majmune iz zgrade? Dečki iz
Hazletona?

No, počeo se pitati je li ideja o ulasku vojnog biorizičnog tima uistinu pametna. Sam je
skovao izraz za takvu vrst akcije — bombardiranje. Bombardirati neko mjesto znači
sterilizirati ga, ubiti svaku klicu života u njemu. U slučaju da su ljudi ti koji nose progonjeni
oblik života, treba ih evakuirati i strpati u Buksu, a ukoliko se radi o životinjama, njih se ubija i
njihovi se leševi spaljuju. Nakon svega toga se mjesto u kojem je došlo do proboja virusa
natopi kemikalijama i raskužnim plinovima. Hoće li Vojska uistinu morati bombardirati to
mjesto, pitao se.

Gene Johnson sjedio je na suvozačkom mjestu do C. J. Petersa. ali su mu misli bile

vrlo, vrlo daleko od misli njegova kolege. Vrludale su planinskim putevima prema Kitumskoj
špilji u Africi.

Bio je neizmjerno zabrinut zbog novonastale situacije ili, kako bi on to sam rekao,
usrao se od straha. Stvarno ne znam, mislio je, kako ćemo se iz ovoga izvući bez ljudskih
žrtava. Sa svakom minutom zabrinutost mu je rasla poput nadiruće bujice. Vojska će se
umiješati u krizu koja je dosegla svoju točku žarišta i ako onda nešto krene po zlu, naravno,
okrivit će se Vojsku.

Odjednom se okrenuo prema C. J.-u i rekao sve što mu je bilo na duši.

— Meni se izvlačenje majmuna iz te zgrade čini neizbježnim — uznemireno je

promrmljao. — Proboj virusa razine 4 nije šala. Htio bih te samo upozoriti da će sve
to zahtijevati golem napor, s velikom pažnjom prema svakoj potankosti. Bit će vrlo
složeno, trajat će dulje no što bismo mi to htjeli, a povrh svega moramo vraški

101

  

paziti da sve ispadne kako treba. Pazi, C. J., bit onoga što ti govorim jest da. ako to
hoćemo napraviti kako valja. ne smijemo imati amatere na ključnim položajima.
Trebamo iskusne ljude koji točno znaju što rade. Razumiješ li ti što će se dogoditi
ako nešto pođe krivim putem?

Ono što je mislio, a nije rekao, bilo je: Peters još nikad nije bio usred ovako ozbiljnog
proboja virusa. Približno nalik joj je samo Kitumska špilja, a Petersa tamo nije bilo.

C. J. Peters je šuteći saslušao Gene Johnsona, ali mu nije odgovorio. To što mu Gene
daje savjet koji već i on sam dobro zna prilično ga je razdraživalo.

Odnos između C. J. Petersa i Genea Johnsona već je prije bio složen, pun stresova,
uspona i padova. Zajedno su, u potrazi za virusom ebola, kamionom prokrstarili središnju
Afriku, tijekom kojeg putovanja je medu dvojicom muškaraca izbilo mnogo trzavica. Sama je
ekspedicija bila brutalno teška — ceste nisu postojale, mostovi su bili srušeni, zemljopisne
karte je vjerojatno crtao slijepi luđak, ljudi na koje su nailazili govorili su jezicima koje čak ni
lokalni prevoditelji nisu razumjeli, a povrh svega im je stalno nedostajalo hrane i vode. No,
najgore od svega je ipak bilo to što nisu pronašli nijednu žrtvu ebole, a kamoli prirodnog
nositelja.

Na tom je putu, vjerojatno zbog kroničnog nedostatka hrane, C. J. jeo termite, i to one
koji su upravo izlazili iz gnijezda u kojima su se izlegli. Životinjice su imale mala prozirna
krila, i Gene, koji je bio daleko izbirljiviji od C. J.-a, nije pokazivao osobitu sklonost kušanju
tog lokalnog specijaliteta. Dok je šakom ubacivao termite u usta, C. J. bi ih komentirao
nekako ovako: »Imaju taj poseban... mmmmmm... okus...« i mljackao bi, mljac, mljac, mljac,
a njegovo bi mljackanje nadjačalo krckanje termitskih tankih oklopa pod zubima, koje je
slijedio zvuk C. J.-evog izbacivanja krila iz usta: pljuc, pljuc. Domoroci iz njihove ekspedicije
također su voljeli jesti termite, pa su nagovarali Genea neka ih i on proba, sve dok to nije i
učinio. Utrpao je punu šaku termita u usta i s iznenađenjem ustanovio da im je okus vrlo
sličan orasima. Od tada ih je jeo i C. J.-eve priče su ga zabavljale. Peters je satima znao
pričati o tome kako je jednom pronašao termitsku maticu, ogromnog kukca koji se sastojao
od velike, sjajne vreće prepune jaja i masnoće, dugačke gotovo pola stope i debele poput
hrenovke. Termitsku je maticu trebalo pojesti živu i u jednom komadu, jer se pričalo da se
migolji dok klizi niz grlo. No, iako ih je zajedničko grickanje kukaca zabavljalo, dvojica su se
istraživača stalno svađala oko načina na koji će provoditi istraživanje i kako će tražiti svoj
virus. Gene je tada, u Africi, imao dojam da C. J. pokušava glumiti šefa i to ga je beskrajno
razdraživalo.

Odjednom je s autoceste skrenuo plavi neoznačeni kombi bez prozora, te se parkirao

pokraj njihova automobila. Parkirao se tako da nitko ni s autoceste ni s benzinske crpke nije
mogao vidjeti što se događa između dva vozila na parkiralištu. Vozač se izvukao sa sjedala
za volanom. Bio je to Bili Volt. Prišao je njihovom automobilu, vojni su stručnjaci izašli iz svog
automobila.

— Imam ih tamo, otraga - rekao je i otvorio stražnja vrata kombija.

Pred njima se ukazalo sedam plastičnih vreća za smeće koje su se smjestile na podu
kombija. Kroz elastične stijenke vreća ocrtavali su se majmunski udovi.

102

  

Koji je ovo vrag? zapitao se C. J . Peters.

Nancy je stisnula zube i tiho uzdahnula. Primijetila je kako su se vreće na mjestima

napuhnule, kao da se u njih izlila tekućina. Nadala se da to nije krv.

— Za boga miloga, što je ovo? — glasno je upitala.

— Uginuli su sinoć — objasnio je Volt. — Upakirali smo ih u dvostruki sloj vreća.

Nancy je osjetila kako joj se u dno želuca ušuljao vrlo, vrlo neugodan talog.

— Je li se itko porezao dok je prtljao oko tih majmuna? — pitala je.

— Ne - odgovorio je Volt.

Primijetila je da ju C. J. postrance fiksira pogledom. Bio je to vrlo značajan pogled,

pogled koji joj je pokušavao poručiti: Dakle, tko će odvesti mrtve majmune natrag u Fort
Detrick?

Okrenula se i pogledala ga ravno u oči. Pokušavao ju je »pritisnuti«, znala je to. Oboje

su bili na čelu pojedinih odjela u Institutu. On je imao viši čin nego ona, ali joj nije bio
nadređen.

Odlučila je ne popustiti pod njegovim pritiskom, možda čak i uzvratiti istom mjerom.

— Ja neću staviti to sranje u svoj auto, C. J. — rekla je. — Imam neke obveze kao
veterinar i ne mogu si dopustiti da me uhvate u transportu mrtvih životinja preko
državne granice. Ne smijem svjesno prevoziti životinje s opasnom zaraznom
bolešću iz države u državu.

Dočekala ju je mrtva tišina. Preko C. J.-eva lica prelila se grimasa neodobravanja.

— Slažem se da to netko mora obaviti - nastavila je. - No ti si liječnik. Tebi bi

progledali kroz prste - glavom je pokazala prema njegovim epoletama. - Zato i
nosiš te velike orlove.

Oboje su prasnuli u vrlo nervozan smijeh.

Vrijeme je polako istjecalo, a virus se u restonskoj karanteni širio. C. J. je provjerio

stanje vreća. Bilo mu je neizmjerno drago kad je shvatio da su životinje doista izolirane u
dvostrukom, neke čak i u trostrukom sloju vreća. Odlučio ih je odvesti u Fort Detrick, a
kasnije se brinuti za zdravstvene zakone. Evo kako je, prema vlastitom pričanju, tada
razmišljao:

— Da ih je tip odvezao natrag u restonsku karantenu, ne bih imao mira. U tom bismo
slučaju samo povećali rizik po javno zdravlje zbog same činjenice da ih je vozikao
naokolo u kombiju. Osim toga, odgodili bismo dijagnozu, a vremena nismo imali.
Svi smo se složili da bi brza dijagnoza ebole svima bila vrlo korisna.

Naravno, C. J. je računao i na to da će neki pametni vojni odvjetnici smisliti načina za

dokazivanje kako je prenošenje životinja zaraženih ebolom iz jedne države u drugu zapravo
u savršenom skladu sa zakonom.

103

  

Stara crvena Toyota koju je vozio već odavno nije bila u dobrom stanju i C. J. je
izgubio bilo kakvu nadu u to da će je ikada moći prodati. Otvorio je prtljažnik. Bio je tapeciran
i činilo se da nema nikakvih oštrih rubova koji bi mogli oštetiti vreće.

Nitko nije imao gumene rukavice sa sobom, pa su morali posao prijenosa obaviti golih
ruku. Nancy je odvratila glavu od zraka koji se širio iz kombija i počela provjeravati ima li na
vrećama ikakvih tragova ili kapljica krvi.

— Jesu li vreće i izvana dezinficirane?— upitala je Volta. Odgovorio joj je da je

osobno oprao vreće sredstvom po imenu Clorox.

Borila se s mučninom i nastojala ne udisati zrak oko prenošenih vreća. Jednu po

jednu, pažljivo su ih prebacili u C. J.-ev prtljažnik. Majmuni su težili između tri i sedam
kilograma. Ukupna je težina dosegla oko dvadeset i pet kilograma bioopasnog materijala
razine 4 u obliku raspadajućih primata. Stražnji se kraj Toyote uleknuo pod teretom. C. J. je
zatvorio prtljažnik.

Nancy je bila vrlo nestrpljiva. Htjela je odmah secirati majmune jer ako se životinje
oboljele od ebole predugo ostavi u vreći. iz nje se obično dobije crno-crvena juha.

— Vozi za mnom i obrati pažnju na curenje ulja — našalio se C. J.

Svemirska šetnja
SRIJEDA. 14:00

U Institut su stigli poslijepodne. C. J. Peters je parkirao auto pokraj teretnog ulaza u

zgradu, te krenuo pronaći nekoliko vojnika koji bi mu pomogli prenijeti vreće s majmunima do
zračne pretkomore između ebolinih odaja i ostatka Institutovih skladišta. Nancy se uputila u
ured jednog od članova svog odjela, potpukovnika Rona Trottera, te mu zapovjedila da
navuče skafander i pođe u vruću zonu. Imaju posla koji mogu obaviti samo zajednički.

Kao i uvijek prije odlaska na razinu 4, s prsta je skinula zaručnički i vjenčani prsten te
ih zaključala u ladicu svog radnog stola. Zajedno je s Trotterom odšetala niz hodnik, odakle
je on ušao u svlačionicu, a ona u hodniku pričekala da se presvuče. Signalno svjetlo nad
vratima ju je obavijestilo da je Trotter završio s presvlačenjem i prešao na sljedeću razinu, pa
je kroz utor pokraj vrata provukla svoju karticu za sigurnosnu provjeru. Vrata su se otvorila i
Nancy je ušla u svlačionicu. Skinula se do gola. obukla kirurško odijelo dugih rukava, te lica
osvijetljena plavičastim svjetiom iznutra, stala pred vrata prema rizičnoj zoni. Uz vrata je
stajao još jedan sigurnosni senzor, ovaj put s digitalnim brojčanikom, jer se u rizičnu zonu
nije smjelo unositi karticu koju službenici nose po Institutu. Razna kemijska sredstva za
raskuživanje u zračnoj pretkomori potpuno bi je uništila. Zbog svega toga, svaki službenik
koji radi u visokorizičnoj zoni mora zapamtiti svoju sigurnosnu zaporku, pa tako i Nancy.

104

  

Utipkala je brojevnu kombinaciju u sigurnosni senzor i središnje je računalo zabilježilo da je

Jaax, Nancy najavila ulaz u zaštićenu zonu.

Ustanovivši da je identificirana osoba ovlaštena za ulazak u AA-5, računalo je

otključalo vrata i zvučnim joj signalom dalo do znanja da može proslijediti dalje bez posebne
brige o mogućem uključenju alarma. Produžila je dalje kroz prostoriju s tuševima, te u
kupaonici obukla bijele čarape. Zatim je otvorila vrata prema pripremnoj sobi razine 3.

Ondje se srela s crnomanjastim i koščatim muškarcem, čovjekom koji je bio njen

dugogodišnji suradnik, a zvao se Ron Trotter. Zajedno su obukli unutarnje rukavice i trakom
oblijepili zapešća. Nancy je u uši stavila štitnike protiv buke, jer su odnedavna neki stručnjaci
upozoravali da brujanje zraka u bioskafanderima može ozbiljno narušiti bubnjiće. Uvukli su
se u bioskafandere i povukli patentne zatvarače, te se usporeno uzvrtili jedno oko drugog, ne
bi li provjerili je li sve u redu. Kada ljudi u bioskafanderima hodaju jedno oko drugog, to
neobično nalikuje odmjeravanju snaga između dvojice hrvača koji prate svaki suparnikov
pokret.

Odgegali su se do velikih vrata koja vode prema zračnoj pretkomori. Radilo se o

zračnoj pretkomori u koji se utovaruje teret i koji ne vodi u visokorizičnu zonu, već u vanjski,
»normalan« svijet. Na podu zračne pretkomore našli su sedam vreća za smeće.

- UZMI IH ŠTO VIŠE. KOLIKO GOD IH MOŽEŠ NOSITI — viknula je prema

Trotteru.

Oboje su podigli nekoliko vreća i kroz pripremnu zonu prošli do vrata zračne
pretkomore koji vodi do bioopasne zone 4. Nancy je usput uzela metalnu posudu s priborom
za nekropsiju. Postalo joj je vruće i prozor na kacigi joj se zamaglio. Otvorili su vrata i
zajedno ušli u zračnu pretkomoru. Duboko je udahnula i pokušala sabrati misli. Oduvijek je
prolazak kroz sivu zonu do visokorizične zamišljala nečim poput svemirske šetnje. Razlika je
bila u tome što ste ovdje, umjesto u nepreglednost vanjskog, ulazili u neizvjesnost unutarnjeg
svemira, prepunog uzavrelo vrućih oblika života koje su se pokušavale probiti unutar bio-
skafandera. Ljudi iz Instituta, pogotovo radnici koji su čistili i hranili životinje, svakodnevno su
ulazili u vruću zonu, tako da sam ulazak nije predstavljao neki neobičan događaj, no vrlo ih je
malo u takvim uvjetima trebalo izvršiti nekropsiju zaraženih životinja. Takav se rad smatrao
visokorizičnim.

Usredotočila se, svela disanje na kontroliranu, svjesnu aktivnost, te otvorila suprotna

vrata zračne pretkomore, odakle su ušli u vruću zonu. Odande se još jednom vratila, kako bi
povukla polugu koja aktivira dekontaminacijski tuš. Tuš je zašuštao, a Nancy za sobom
zatvori vrata. Tako su se uništavale klice koje su možda ušle u sivu zonu kad su otvorili vrata
vruće zone.

Obukli su čizme i uputili se niz hodnik, noseći vreće s majmunima. Do tada im se

protok zraka u skafanderima već stišao i trebali su se što prije prikopčati na jedan od dovoda
u zidu.

Stigli su do sobe sa zamrzivačima i u jednom od njih ostavili sve vreće osim jedne, a tu
odnijeli sa sobom u sobu za autopsiju. Oprezno koračajući jedno oko drugog, ondje su se
priključili na dovod zraka u zidu. Suhi im je zrak odmah razbistrio prozore na kacigama.

105

  

Preko bioskafanderskih su rukavica navukli još jedan sloj kirurških rukavica i tada je Nancy
na stol rasprostrta sav pribor, pojedinačno imenujući svaki komad i brojeći ih.

Trotter je za to vrijeme razvezao sigurnosne učvršćivače na vreći za smeće. Vruća

zona iz vreće za smeće pomiješala se s onom u kontroliranom laboratoriju. Majmun je bio
prilično težak, pa mu je Nancy pomogla u smještanju mrtve životinje na stol. Smjestivši je,
upalila je snažnu kiruršku svjetiljku.

U nju su zurila dva bistra smeđa oka. Izgledala su normalno. Ni traga crvenilu.
Bjeloočnice su bile bijele, dok je u šarenici prevladavalo crnilo zjenice, duboko i vrlo, vrlo
tamno, s odrazom kirurške svjetiljke na površini. U tim očima, kao ni iza njih, nije bilo ničega.
Sve su stanice prestale s radom.

Kada stanice u biološkom stroju jednom prestanu raditi, više se nikako ne mogu
ponovno pokrenuti. Postupno propadajući, one postaju neprepoznatljive i konačno se
razgrade. No, to ne vrijedi za viruse. Virusi također prestaju djelovati i ugibaju, no dođu li u
dodir sa živim sustavom, odjednom ožive i počnu se umnožavati. Jedina živa tvar u životinji
pod Nancynim rukama bio je nepoznati uzročnik, a i taj je trenutno bio mrtav. Nije se
umnožavao niti radio bilo što slično, jer su majmunske stanice bile mrtve. No, da se uzročnik
kojim slučajem dočepao žive stanice, primjerice Nancyne, počeo bi se umnožavati i širiti.

Posegnula je za skalpelom te njime lagano i pažljivo rasjekla životinjinu trbušnu

šupljinu, pazeći da joj se oštrica skalpela previše ne približi kirurškoj rukavici na ruci. Najprije
je spazila slezenu — natečenu, tvrdu, čudne teksture, nalik koži od koje se rade ručne
torbice ili omotu salame. No, iako je unutar majmunovog tijela očekivala jezero krvi, nigdje
nije bilo nakupina krvi. Životinja očito nije iskrvarila sama u sebe. Ako se i radilo o eboli, to
zasigurno nije bio jedan od njenih tipičnih slučajeva. Tada se Nancy uhvatila želuca i ondje
napokon našla znakove krvarenja. Između želuca i tankog crijeva nalazila se nakupina malih
krvavih mrljica. To je mogao biti znak djelovanja virusa ebole, no isto se tako moglo raditi
samo o simijanskoj groznici. Ukratko, na temelju pregleda nije mogla dokazati prisutnost
ebole u organizmu tog majmuna.

Tupim škarama odsjekla je rub jetre i položila ga na staklene pločice. Pločice i

epruvete bile su jedini stakleni predmeti u laboratoriju. Uz te dvije iznimke, staklo je u vrućoj
zoni strogo zabranjeno zbog opasnosti koju znače krhotine stakla u slučaju razbijanja jednog
jedinog staklenog predmeta. Sve ostale laboratorijske posude u vrućoj zoni su plastične.

Radila je polako, izbjegavajući nepotrebno uranjanje ruku u tijelo pod sobom, te

učestalo ispirući rukavice u posudi Enviro-Chema. Vrlo je često mijenjala rukavice.

S vremena na vrijeme Trotter bi je pogledao ravno u lice, ne bi li joj s usnica pročitao

koji joj je komad pribora potreban. Dobro su uvježbali tu vještinu i Trotter joj je asistirao
gotovo bez i jedne pogreške.

- PINCETA — bez glasa je oblikovala usnice u riječ, istovremeno prstom pokazujući

u metalni predmet. U laboratoriju obično nisu ispuštali glasa. Bili su sami sa
šumom svojih mehanizama za opskrbu zrakom.

106

  

Počela je sumnjati u to da majmun kojeg upravo secira doista ima ebolu. Nevolja s
biologijom je ta da ništa nije potpuno jasno i sve je previše složeno, kaotično i nerazumljivo.
Baš kada pomislite da ste nešto napokon shvatili, pred vama se oguli još jedan sloj i ukaže
na još veću zamršenost. Priroda zasigurno nije jednostavna. Virus o kojem je ovdje bila riječ
podsjetio ju je na let šišmiša preko večernjeg neba. Upravo kad biste pomislili da ste ga
opazili kako lepeće krilima na rubu vašeg vidnog polja, on bi nestao.

Ispaljivanje
SRIJEDA. 14:00

Dok se Nancy bavila majmunima, C. J. Peters se nalazio u sobi za sastanke stožerne

zgrade Fort Detricka. Soba je vrvjela ljudima s visokih položaja čije su se karijere svakog
trenutka mogle uzdrmati. Gotovo svi svjetski stručnjaci koji su znali što znači riječ ebola
sjedili su oko dugačkog stola, na čijem je čelu predsjedao general Russell. Nije želio da se
sastanak pretvori u borbu za prevlast između Vojske i Centra za kontrolu bolesti. No, nije htio
ni da CDC i stručnjaci iz Atlante preuzmu brigu o incidentu.

Dan Dalgard, naizgled suzdržan i miran, strogim je tamnim odijelom skrivao nabujalu
nervozu, dok se Gene Johnson durio nad stolom, tih i lica uvučena u bradu. Oko stola su se
još poredali dužnosnici virđinijskih i oblasnih zdravstvenih vlasti te Fred Murphy — službenik
CDC-a koji je svojevremeno sudjelovao u otkrivanju virusa ebole; na sastanak je došao na
osoban poziv generala Russelia, a sa sobom je doveo još jednog CDC-evog stručnjaka —
dr. Josepha B. McCormicka.

Joe McCormick bio je na čelu Ogranka za posebne patogene CDC-a, ogranka kojim je
svojevremeno predsjedao Karl Johnson, još jedan od suotkrivača ebole. McCormick je na to
mjesto došao odmah nakon Johnsonova umirovljenja, prije čega je živio i radio u Africi.
Zgodan, profinjen i inteligentan liječnik, McCormick je tijekom svoje karijere učinio iznimne
pothvate koji su samo dodatno ocrtavali njegovu nadmoćnu inteligenciju. Živahan su mu se
temperament i blagoglagoljivost isticali na dojmljivim i lijepim crtama lica uokvirenim
kovrčavom tamnom kosom i naočalama Fiorucci. Objavio je mnoge znanstvene članke o
eboli i, za razliku od svih ostalih u sobi, vidio i pokušao liječiti ljude oboljele od tog virusa.

No, slučajnost je htjela da se C. J. Peters i Joe McCormick nisu podnosili. Među njima
je već dugi niz godina vladala zla krv. Obojica su prokrstarili najskrivenije kutke afričkog
kontinenta u potrazi za ebolom, a nijedan nije uspio pronaći njeno prirodno stanište. Kao i
Peters, McCormick je sada imao osjećaj da se konačno približava virusu, te da će ga
napokon i spektakularno — uhvatiti.

Sastanak je otvorio Peter Jahrling. suotkrivač virusnog soja iz restonskih majmuna.

Ustao je i objasnio situaciju, služeći se fotografijama i prikazima. Bio je kratak i jasan. Zatim
je sjeo.

107

  

Nakon njega, riječ je dobio Dan Dalgard, koji je opisao kliničke simptome bolesti
primijećene na majmunima. Bio je nervozan, no do kraja se svog izlaganja uvjerio kako to
nitko nije primijetio.

Odmah potom riječ je uzeo Joe McCormick. Ono što je uistinu rekao nemoguće je
utvrditi, jer svaka strana, ona koju zastupa osoblje USAMRIlD-a, te ona koju zastupa
McCormick i CDC, ima svoju verziju događaja. Prema verziji vojnih dužnosnika, CDC-ev je
stručnjak ustao, okrenuo se prema Peteru Jahrlingu te izgovorio nešto kao: Peter, puno ti
hvala što si nas upozorio na taj događaj. Možeš biti miran, veliki dečki su stigli. Sad lijepo sve
predajte nama, prije no što sve zapackate. Imamo izvrsne uvjete biološke zaštite u Atlanti, pa
ćemo uzeti vaše materijale i uzorke virusa te se odande pobrinuti za sve to.

Drugim riječima, vojni su dužnosnici izlaganje shvatili kao pokušaj McCormickovog

prikazivanja samog sebe kao jedinog pravog stručnjaka za ebolu. Odmah su pomislili da
pokušava preuzeti upravljanje slučajem i oteti im njihove uzorke virusa.

Slušajući McCormicka, C. J. Peters je zakuhao od bijesa. Svakom riječju ljutnja je u

njemu rasla i nije više mogao podnijeti ono što je kasnije opisao kao vrlo osoran i uvredljiv
nastup.

McCormickova verzija događaja prilično je drugačija.

— Siguran sam da sam im ponudio neku vrst pomoći ili suradnje pri rješavanju
situacije u Restonu — rekao mi je u telefonskom razgovoru. — Nisam znao da smo
se na tom sastanku sukobili. Ako je i bilo nekakvih animoziteta, dolazio je s njihove
strane, ne s naše. Zašto je bilo tako, oni će znati puno bolje nego ja. Mi smo se
postavili u stilu bravo, dečki, dobro ste reagirali.

McCormick je već prije javno kritizirao Genea Johnsona, civilnog stručnjaka za ebolu
koji je radio u vojnom Institutu, zbog toga što je potrošio mnogo novca za istraživanje
Kitumske špilje, a potom nije objavio ni slova o svojoj ekspediciji. Svoje mi je neodobravanje
objasnio ovako:

— Oni bi se stalno htjeli hvaliti svojim istraživanjima i postignućima, a zapravo je jedini

način da bi se takvo nešto učinilo — objaviti ih. Ne smatram da je nerazumna moja
kritika Genea Johnsona zbog toga što to nije učinio. Napokon, on troši novac
poreznih obveznika. Osim toga, nitko od njih nije proveo toliko vremena na terenu
kao ja. Ja sam jedan od rijetkih koji se osobno pozabavio pravim slučajevima,
ljudima zaraženim ebolom. Nitko od ljudi na onom sastanku to nije učinio.

Evo što je McCormick učinio. Godine 1979. do CDC-a su stigle glasine o tome kako se
ebola ponovo izvukla iz svog prirodnog skrovišta i hara južnim Sudanom, gotovo istim
mjestima na kojima se pojavila i prvi put, 1976. godine. Opasnost situacije samo je još više
pojačavao tadašnji građanski rat u Sudanu, te je zona zaražena ebolom bila i bojišnica.
McCormick se dobrovoljno javio za odlazak onamo i u Atlantu se vratio s uzorcima punim
živih čestica virusa. Nitko ga nije htio pratiti u njegovoj ekspediciji, tako da je u Sudan otišao
sam. (Svi su se sjetili slučaja iz 1976, kada se, navodno, neki liječnik iz CDC-a toliko
preplašio da je odbio ući u avion za Sudan.) U južni je dio te nesretne zemlje stigao malim
avionom kojim su upravljala dva prestravljena pilota. Sletjeli su u područje nedaleko od sela

108

  

Zande, netom pred zalazak sunca. Piloti su odbili izaći iz svoje letjelice, a McCormicku su
poručili da će ga na istom mjestu pričekati do zore, kada polijeću, pojavio se on na uzletištu
ili ne. Imao je samo jednu noć kako bi se pozabavio pronalaženjem virusa.

Na leđa je naprtio torbu i krenuo prema selu, tražeći ebolu. Put ga je odveo do neke
blatne kolibe. Ostali su seljani stajali oko kolibe, no nitko se nije usudio ući. Iznutra su se čuli
krici ljudske agonije, a u izbu se ulazilo kroz tamni hodnik iza ulaznih vrata. Nije vidio prst
pred sobom, no znao je da u toj kućici caruje ebola. Prekopao je naprtnjaču i iz nje izvukao
baterijsku svjetiljku, no nije radila i on je s užasom shvatio da nije ponio rezervne baterije.
Zapitao je ljude okupljene oko kolibe mogu li mu nabaviti nešto čime će si rasvijetliti put i
netko mu je donio fenjer. S fenjerom pred licem ušao je u kolibu.

Nikada neće zaboraviti prizor koji je ugledao. Dočekao ga je red crvenih očiju koje su,
sve do jedne, zurile u njega. Zrak je bio težak od mirisa krvi, a ljudi su ležali na slamnatim
prostirkama razasutim po podu. Neki su se grčili u posljednjoj fazi virusnog napada, tik pred
smrt, tresući udovima i kroz sve tjelesne otrove štrcajući krv. dok su neki već zapali u
samrtnu komu, nepomično krvareći. Koliba je bila vruća, paklena zona.

Iz naprtnjače je izvadio gumene rukavice, papirnato kirurško odijelo i masku, te čizme

koje su mu cipele štitile od natapanja razlivenom krvlju. Odjenuvši se, na platnenu je
prostirku izvadio epruvete i igle za uzimanje uzoraka krvi te započeo uzimati krv od oboljelih
ljudi u kolibi. Čitave je noći na koljenima sakupljao uzorke krvi i najbolje što je mogao
pokušavao se brinuti o nesretnicima koji su ga okruživali.

U kolibi je ležala i starija žena. U neko je doba noći McCormick pokušao uzeti uzorak
njezine krvi. Upravo kad joj je zario iglu u nadlakticu, žena se zatresla i zgrčila u napadu.
Nesvjesno zamahnuvši rukom, izokrenula je iglu koja se zabila ravno u liječnikov palac,
probivši gumenu rukavicu. O, ne, pomislio je McCormick, ovo bi trebalo biti sasvim dovoljno
da mi se čudovište nastani u krvotoku.

Sa svitanjem je sakupio sve svoje epruvete s krvnim serumom i otrčao do zrakoplova,

predajući prestravljenim pilotima sve što je tijekom noći uspio prikupiti. Nije se nikako mogao
odlučiti što bi trebao učiniti sam sa sobom, sad, nakon što mu se krvava igla zabola kroz
gumenu rukavicu u palac. Radilo se o ozbiljnom izlaganju virusu. Najvjerojatnije su mu
preostala svega četiri do pet dana prije no što podlegne bolesti. Što sada? Otići iz Sudana i
pronaći dobru bolnicu? Morao je izabrati između odlaska s pilotima ili ostanka s virusom. Bilo
je očito da se piloti nisu imali namjeru vratiti po njega kasnije, pa ako je htio otići i potražiti
liječničku pomoć, morao je to učiniti odmah. No, u njegovoj ga je odluci pokolebalo nešto
drugo. Prije svega, Joe je bio liječnik, a ljudi u kolibi - njegovi pacijenti.

Vratio se u selo. Iako je sumnjao da je možda zaražen opakim virusom, htio je prikupiti
još uzoraka, te je zaključio da, ako dobije jaku glavobolju, uvijek može radiovezom zatražiti
prijevoz do najbližeg civiliziranog mjesta. Proveo je dan mirujući u kolibi i dajući si transfuziju
iz dvije vrećice krvnog seruma s navodnim antitijelima koja bi ga mogla zaštititi od ebole. Za
svaki je slučaj bio ponio te ledom obložene vrećice i sada se iskreno nadao da će mu spasiti
život. Nije mogao zaspati ni kad se na selo spustila noć, jer mu se pred očima nanovo i
nanovo ukazivala slika igle u njegovu palcu. Razmišljao je o uzročniku koji mu se sada vrlo

109

  

vjerojatno umnožava po organizmu. Konačno je, ne bi li otjerao grozne slike i uspavao se,
ispio pola boce škotskog viskija.

Sljedeća je četiri dana proveo radeći s oboljelima u kolibi, no nije osjetio glavobolje ni
neke druge simptome koji bi mogli ukazivati na ebolu. Pažljivo je promatrao stanje stare žene
iz čije ga je ruke ubola zakrvavljena igla, sa strepnjom očekujući razvoj njezinog stanja. No,
četvrtog se dana njezino stanje odjednom počelo iznenađujuće popravljati i starica se
oporavila. Ispostavilo se da uopće nije imala ebolu. Vjerojatno je patila od malarije i trzaj
kojim je iz svoje ruke istrgla iglu nije bio sastavni dio samrtničkog grča, već drhtanja od
groznice. McCormick je odahnuo. Osjećao se kao čovjek pomilovan pred streljačkim
odredom.

Zbog svega je toga McCormick na sastanku u Fort Detricku jasno izrazio kako ne
vjeruje da se ebola prenosi tako lako, pogotovo ne zrakom. On se nije njome zarazio, iako je
danima i noćima udisao zrak u kolibi krcatoj ljudima koji su umirali od istog virusa. Bio je
prilično siguran da ebola nije toliko zarazna pa ni restonska situacija toliko opasna kakvom
su je prikazivali vojni stručnjaci.

Dan Dalgard je okupljene u Fort Detricku zapitao koliko im je vremena potrebno da

definitivno utvrde postoji li zaista virus u uzorcima koje su dobili od njegove kompanije.

— Oko tjedan dana — odgovorio mu je Jahrling. — Ovo je sve što vam za sada
možemo reći.

Odmah se oglasio Joe McCormick. — Čekaj malo — pobunio se. - Ja imam novi i brži
test za ebolu. Bit će gotov za dvanaest sati.

Htio je da CDC dobije sve uzorke i čestice virusa.

C. J. Peters se okrenuo prema njemu i fiksirao ga pogledom. Bio je bijesan. Nije vjerovao da
u CDC-u ili bilo gdje drugdje postoji takav test za ebolu, već da McCormick blefira kako bi
došao do uzoraka. Radilo se o vrlo osjetljivoj situaciji, jer ipak nije mogao pred svim
okupljenim stručnjacima izjaviti: Joe, ja ti naprosto ne vjerujem. Umjesto toga je povišenim
glasom izgovorio:

Mislim da ovo vrijeme, kada imamo epidemiju, nikako nije prikladno za testiranje tvojih
eksperimentalnih metoda, Joe.

Sad je Peters iznio argumente u korist USAMRIlD-a: epicentar epidemije ipak je bliže
Fort Detricku nego Atlanti, gdje se nalazi sjedište CDC-a, pa je upravo stoga prikladnije da
vojska obavi sva testiranja. Ono što nije rekao, jer im to nije htio nabiti na nos, bilo je da
Nancy Jaax upravo secira sedam mrtvih majmuna koji su vrlo vjerojatno uginuli od ebole.
Osim toga. vojska je već uzgajala virus u kulturi, in vitro. Budući da je posjedovanje devet
desetina zakona, bili su u prednosti, jer su imali i uzorak i uzročnika.

Fred Murphy, drugi dužnosnik CDC-a koji je prisustvovao sastanku i sjedio tik uz Joea
McCormicka, odmah je shvatio da njegova organizacija u ovoj situaciji nije baš u položaju za
prepirku. Nagnuo se prema kolegi i prošaptao: — Joe. Smiri se. Sjedi i šuti. U manjini smo.

110

  

General Russell je sve do tada šuteći promatrao svađu među svojim i CDC-ovim
stručnjacima, no u tom se trenutku odlučio umiješati. Mirno, ali i zaglušujuće glasno,
predložio je kompromis. Predložio je da se rješavanje restonskog problema podijeli između
Instituta i CDC-a.

Činilo se da je kompromis uistinu najbolje rješenje. General je s Fredom Murphyjem

brzo razradio detalje, dok su se C. J. i McCormick netremice i šuteći promatrali. Dogovoreno
je da CDC preuzima brigu o bilo kakvim ljudskim oblicima epidemije, te o liječenju mogućih
ljudskih pacijenata, dok Institutu ostaju majmuni, kao i majmunska karantena u Restonu -
samo srce izbijanja virusa.

Zadatak
SRIJEDA. 16:30

Pukovnik C. J. Peters sada je imao osjećaj da mu je čitava akcija odobrena te da

može početi. Čim je sastanak završio, počeo je razrađivati plan. Najprije je trebao odlučiti o
izboru jednog terenskog časnika koji bi predvodio momčad vojnih i civilnih stručnjaka u
majmunsku karantenu, a zatim je trebao oformiti vojnu jedinicu koja bi provela tu akciju.

Već je od prije imao prilično jasnu ideju o tome koga će postaviti na čelo izvršne ekipe.
Izabrao je pukovnika Jerryja Jaaxa, Nancynog muža koji, doduše, nikad dotad nije radio u
bioskafanderu, ali je bio na čelu veterinarskog odjela u Institutu, te vrlo dobro poznavao
majmune i njihovo ponašanje. Nitko nije bio tako dobro obučen za bavljenje majmunima kao
njegovi ljudi, bili oni vojni ih civilni stručnjaci.

C. J. ga je pronašao u njegovom uredu kako bulji kroz prozor i žvače gumicu.

Slušaj, Jerry, mislim da imamo nezgodnu situaciju u Restonu - rekao je,

upotrebljavajući neslužbenu šifru za izbijanje visokorizičnog virusa: — Izgleda da ćemo
morati otići onamo i evakuirati majmune, ali tako da cijelu operaciju izvedemo pod uvjetima
biosigurnosne razine 4. - Od Jerryja je zatražio formiranje momčadi vojnih i civilnih
stručnjaka koji bi bili spremni krenuti u akciju za dvadeset i četiri sata.

Nakon razgovora s C. J.-em Jerry je otišao do kancelarije Genea Johnsona i rekao mu

da su ga postavili na čelo akcije. Johnsonov je ured bio preplavljen papirima i Jerry se često
pitao kako Gene, krupan kakav već jest, uopće stane u sav taj nered koji je pretrpavao sobu.

Istoga su trenutka započeli planiranje biorizične operacije. Temeljna odluka bila je da

će za početak evakuirati samo jednu sobu iz restonske karantene, te onda promatrati što se
događa s virusom. Sastavili su i popis prioriteta.

Prvo: Osigurati sigurnost stanovništva.

Drugo: Usmrtiti životinje na najbezbolniji mogući način.

111

  

Treće: Prikupiti uzorke za znanstvenu analizu te identificirati virusni soj, kao i način
njegova prenošenja.

Gene je bio prilično siguran da stanovništvo Washingtona, bude li momčad obavljala

svoj posao kako treba, neće ni doći u opasnost. S naočalama na nosu nadvio se nad svoje
razbacane papire i počeo ih pretraživati. Već je unaprijed znao da on osobno ni u ludilu neće
ulaziti u tu prokletu zgradu. Nema šanse. mislio je. Mnogo je puta vidio majmune koji umiru i
to više nije mogao podnijeti. Uostalom, njegov se dio posla u ovoj operaciji sastojao od
okupljanja ljudi i opreme, zatim organizacije njihovog zajedničkog ulaska u zgradu, odakle ih
je na kraju trebalo izvući zajedno s mrtvim životinjama, bez opasnosti po njih i okolinu.

Negdje je među svim papirima u uredu imao popise pribora koji je koristio u Kitumskoj
špilji. Radilo se o tonama pribora koje je sklonio u razna skrovišta po Institutu kako ga se
netko ne bi domogao i uništio ga. Sada je kopao po papirima u svojem uredu i potiho
psovao.

Bio je vrlo uzbuđen, ali i uplašen. Nikada se nije riješio noćnih mora o virusu ebole koji
se pod njegovu kožu šulja kroz iglom probodene gumene rukavice; još se budi u znoju, dok
mu u glavi odzvanja Isuse, izložio sam se! Gotovo je deset godina proveo tražeći ebolu i
marburški virus po Africi, da bi se sada jedan od tih kučkinih sinova pojavio u Washingtonu.
Sjetio se svoje omiljene izreke: Sreća prati spreman um. Dakle, njegova je »sreća« stigla,
imao je priliku pokazati da je spreman. Pribor koji mu je bio koristan u Kitumskoj špilji vrlo će
vjerojatno biti koristan i u Restonu. Što je više razmišljao o tome, sve mu se više činilo da je
restonska karantena vrlo slična Kitumskoj špilji. Radilo se o prostoru čiji zrak vrlo slabo
cirkulira s vanjskim, jer je ventilacijski sustav već dugo pokvaren. Po sobama je vjerojatno
vladao miris majmunskog izmeta i lokvi urina. Karantena je bila vrlo vruća visokorizična špilja
u blizini Washingtona. Dakako, bilo je ljudi koji su se po toj špilji kretali i koji su možda
zaraženi virusom. Gene je trebao razraditi postupak po kojem bi članovi izvršnog tima mogli
bez opasnosti ulaziti i izlaziti iz zgrade. Trebalo je negdje postaviti zračnu komoru, sivu zonu,
kemijski tuš. Negdje u toj zgradi živio je opasan, visokorizični virus koji se umnožavao u
svojim žrtvama. Žrtve su bili majmuni, a možda čak i ljudi.

SRIJEDA. 20:00

Nakon što je završio sastanak u USAMRIID-u, Dan Dalgard se odvezao do svog ureda
u Leesburg Pikeu, kamo je stigao oko osam sati uvečer. Svi su već odavna otišli kući i
zgrada je djelovala prilično napušteno. Sredio je radni stol i ugasio računalo, izvadivši iz
njega disketu na koju je pohranjivao svoj dnevnik, svoju Kronologiju događaja. Spremio je
disketu, pozdravio se s noćnim čuvarem i odvezao se kući. Na pola puta do kuće sjetio se da
nije nazvao ženu kako bi joj javio da će zakasniti. Bilo mu je istinski žao zbog toga pa se
zaustavio pokraj jednog samoposluživanja i kupio joj buket karanfila. Došavši kući, podgrijao
si je večeru u mikrovalnoj pećnici te se pridružio supruzi u dnevnom boravku, gdje je
večerao. Bio je premoren. Nakon večere je u kamin ubacio još jednu cjepanicu i sjeo za
svoje osobno računalo ne bi li unio zapis u dnevnik.

Zbog svega onog što se toga dana dogodilo i sada mu se vrzmalo glavom, bilo mu se
vrlo teško sabrati. Ujutro je najprije saznao da je karantenski radnik Jarvis Purdy u bolnici
zbog srčanog udara. Do sada nije bilo nikakvih vijesti koje bi govorile o tome da se Purdyjevo

112

  

stanje pogoršalo. Možda sam ipak trebao obavijestiti bolnicu da postoji mogućnost Jarvisove
zaraženosti ebolom. Ako je stvarno ima i ako je proširi bolnicom, hoću li ja biti kriv za to?
Isuse Bože! Sutra moram odmah ujutro nekoga poslati u bolnicu neka kaže Jarvisu što se
dogada, jer ako čuje na radiju ili televiziji, doživjet će još jedan infarkt.

Svim je radnicima koji su se brinuli za majmune u karanteni naložio upotrebu zaštitnih

maski te ih ukratko upoznao s poznatim načinima prenošenja ebole i marburškog virusa na
ljude. Obustavio je sve aktivnosti u karanteni osim najnužnijeg hranjenja jednom dnevno,
promatranja i čišćenja prostorije. Osoblju je laboratorija u Leesburg Pikeu dao ovu uputu:
Uzorcima iz karantene rukujte na isti način na koji biste rukovali uzorcima zaraženima AIDS-
om.

Svakako moram obavijestiti sve laboratorije koji su životinje nabavili od nas neka
odmah obavijeste CDC ako neka od njihovih životinja ugine pod nerazjašnjenim okolnostima.
Jesu li se ljudi koji su popravljali ventilacijski sustav izložili opasnosti zaraze? A ljudi iz
praonice? Nismo li nedavno imali i neki popravak na telefonu? Je li to bilo prošli tjedan ili
ranije? Ne mogu se sjetiti... Bože sveti! Jesam li nešto zaboravio?

Dok je Dalgard tako zdvajao nad svime što bi se moglo dogoditi i unosio najnovije
dogadaje u svoj dnevnik, zazvonio je telefon. S druge mu se strane javila Nancy Jaax.
Umornim ga je glasom izvijestila da je upravo završila nekropsiju sedam mrtvih majmuna.
Njezini su nalazi, rekla mu je, mogli ukazivati i na SHF i na ebolu. Moglo se raditi samo o
jednom od to dvoje, ali i o oboje. Dobila je vrlo zbunjujuće rezultate.

Izvidnica
ČETVRTAK, 30. STUDENOG

Kada se probudio sljedećeg jutra, tjedan dana nakon Dana zahvalnosti, Dan Dalgard
je odlučio da će vojsci dopustiti čišćenje jedne sobe u karanteni. Radilo se o sobi H, mjestu
koje se sve jasnije ocrtavalo kao središte izbijanja virusa. Nazvao je C. J. Petersa i priopćio
mu svoju odluku. Vijest o dobivanju zelenog svjetla za ulazak u majmunsku karantenu
proširila se USAMRIID-om poput vjetra.

Pukovnik Jerry Jaax sazvao je sastanak svih viših časnika u svom odjeljku, uključivši u to i
dvojicu narednika. Bili su to: bojnik Nathaniel (»Nate«) Powell, satnik Mark Haines, satnik
Steven Denny, narednik Curtis Klages i narednik Thomas Amen. Sastanku je prisustvovao i
civilni njegovatelj životinja Merhl Gibson. Oni su bili stup Jaaxovog tima u Institutu. Izašao je
pred njih i prilično ih ležerno upitao: - Želite li ići u Reston?

Neki od ljudi kojima se obratio nisu čak ni čuli za dogadaje u Restonu, tako da im je
ukratko morao objasniti. — U Restonu su majmuni koje treba usmrtiti. Htjeli bismo da vi to
učinite. Želite li vi to? Želite li ući u tu karantenu?

113

  

Svi su htjeli. Bilo je prilično jasno da će i Nancy sudjelovati u tome. To je značilo da će

se Jaaxovi istovremeno naći u Restonu, u majmunskoj karanteni. To je također značilo da će
se njihova djeca sutra morati pobrinuti sama za sebe.

Vojna će ekipa ući u karantenu, zauzeti jednu sobu, usmrtiti majmune u njoj, te uzorke
tkiva donijeti u Institut. Čitav je posao trebalo obaviti u bioskafanderima, pod uvjetima
biološke izolacije razine 4. Početak je akcije zakazan za 5 sati ujutro. Imali su manje od
dvadeset i četiri sata za pripremu. Gene Johnson je već prikupljao sav svoj biorizični pribor.

Gene se odvezao autom prema Virginiji te sredinom prijepodneva stigao pred

restonsku karantenu. Htio je izvidjeti raspored prostorija u zgradi kako bi odredio najbolja
mjesta za zračni tampon i sivu zonu, te najzgodniji način na koji bi vojna ekipa mogla ući u
zgradu. U svojoj ga je radnoj uniformi pratio narednik Klages. Stigavši na parkiralište pred
zgradom karantene, odmah su zapazili televizijski kombi, pokraj kojeg su novinari, zajedno
sa svojim tehničkim osobljem ispijali kavu i čekali neko kameri zanimljivo zbivanje. Genea je
to uznemirilo. Novinari su već dulje vrijeme naslućivali postojanje zanimljive vijesti vezane uz
restonsku karantenu, ali nisu uspijevali saznati ništa što bi je učinilo zaista pravom pričom.
USAMRIID se svojski trudio da i dalje tapkaju u mraku.

Parkirali su se pod drvetom nedaleko od niske zgrade od opeke te se uputili ka

ulaznim vratima. Kad su otvorili vrata, miris majmuna ih je skoro ošamutio. Fuj, pomislio je
narednik Klages, ne bismo smjeli ni ulaziti ovamo bez bioskafandera. Čitava je zgrada
smrdjela po majmunima, tako da se u zraku osjećala strahota dogadaja. Čitavo se prokleto
mjesto činilo visokorizično vrućim: svaka površina mogla je biti zaražena. Karantenski su
radnici prestali čistiti majmunske kaveze, jer se nisu usudili ući u prostorije s majmunima.

Pronašli su Billa Volta i izvijestili ga o svojoj želji da kratko razgledaju zgradu kako bi
utvrdili najbolji način za sutrašnji ulazak vojne ekipe u zgradu. Volt ih je pozvao neka sjednu
u njegov ured, no oni nisu htjeli. Nisu se htjeli golih ruku dotaći nijedne površine. Ponudio ih
je i čokoladnim bombonima. Narednik Klages užasnuto je blenuo u kutiju koju mu je pokazao
upravitelj karantene i odbio. Bojao ju se i dotaknuti.

Gene je htio ući u dio zgrade koju su nastanjivali majmuni u kavezima. Posebno ga je
zanimala soba H, vruća točka čitave karantene. Soba je bila u stražnjem dijelu karantene, a
Gene nije htio prolaziti kroz sve karantenske hodnike kako bi do nje došao. Nije htio udahnuti
toliko zraka koji je kružio njome. Istražujući i navirujući se po okolici građevine, pronašao je
još jedan put do njezinog stražnjeg dijela. Poslovni prostor do karantene već je dulje vrijeme
bio napušten i nitko ga nije koristio. Struja je bila isključena, a sa stropova se u velikim
komadima ljuštila boja. Kruženjem baterijske svjetiljke uspio je dobro razgledati te prostore i
zaključiti da izgledaju kao da su bombardirani.

No. odande je našao vrata koja su vodila natrag prema majmunskoj karanteni. S
njihove se druge strane nalazilo skladište, iz kojeg se pak ulazilo u zatvoreni hodnik čiji je
dublji kraj završavao u majmunskoj karanteni. Sada je već imao jasnu sliku u glavi. Zatvoreni
hodnik će poslužiti kao zračna komora, a skladište kao pripremno područje. Članovi vojnog
tima u bioskafandere bi se presvlačili u skladištu, daleko od oka televizijske kamere. Izvukao
je list papira i skicirao tlocrt.

114

  

Kada je u potpunosti shvatio raspored prostorija u zgradi, s vanjske se strane vratio do

prednjeg ulaza i rekao karantenskim radnicima da želi izolirati stražnje dijelove zgrade od
prednjih. Htio ih je potpuno, hermetički odvojiti. Po svaku je cijenu htio spriječiti »curenje«
visokorizičnog uzročnika prema uredima u prednjem dijelu zgrade i smanjiti razinu
zakuženog zraka u tim prostorijama.

Naredio je izoliranje vrata koja vode iz dijela zgrade s uredima restonske karantene prema
prostorijama s majmunskim kavezima. Oblijepili su ih širokom trakom, ljepljivim materijalom
koji mnogi nazivaju prvom linijom obrane od virusa. Od tada pa nadalje, objasnio im je Gene,
nitko ne smije odlijepiti traku na vratima. Nitko ne smije ulaziti u stražnje prostorije, osim
vojnih stručnjaka, sve dok se ne pročisti soba H. No, Gene tada nije znao da postoji još
jedan put do stražnjih prostorija restonske karantene. Do njih se moglo doći bez doticanja
trake na vratima koja je upravo izolirao.

Potpukovnica Nancy Jaax i pukovnik C. J. Peters su u korporacijske urede Hazleton

Washingtona na Leesburg Pikeu u Restonu stigli pola sata prije podneva. Ondje su se sastali
s Danom Dalgardom te krenuli na sastanak s laborantima koji su došli u dodir sa zaraženim
uzorcima tkiva prilikom analize. Budući da je CDC preuzeo brigu o ljudskim aspektima
izbijanja virusa ebole, ondje se pojavio i dr. Joe McCormick.

Većina su laboranata u Hazletonu bile žene i neke od njih bile su prilično prestrašene,
gotovo u panici. Toga je jutra na radiju, baš u vrijeme kad ih se većina u svojim automobilima
vozila na posao, objavljen izvještaj o eboli, u kojem je napomenuto da je tijekom epidemije u
Africi stradalo stotine tisuća ljudi. Bilo je to nevjerojatno pretjerivanje, no novinari koji su ga
napisali nisu imali pojma o tome što se dogada u Restonu i kakvu bi paniku mogli izazvati.
Laborantice su bile uvjerene da će umrijeti.

— Čule smo za to na radiju — rekle su McCormicku i Nancy Jaax.

Nancy Jaax danas tvrdi kako je Joe McCormick dao sve od sebe kako bi ih umirio, no
onda je počeo pričati o svojoj ekspediciji u Africi i žene su se uznemirile.

Jedna je od njih ustala i viknula: — Baš nas briga što je radio u Africi. Želimo znati
samo hoćemo li se i mi razboljeti?

McCormick se pak uopće ne sjeća da je razgovarao s tim ženama. — Ne. ja nisam

razgovarao s njima — rekao mi je. — Nancy im je govorila o eboli.

Nancy misli da su se laborantice smirile tek kad su spazile ženu u časničkoj uniformi.

— Je li itko od vas razbio epruvetu prilikom rada?.. Ima li u ovoj prostoriji itko tko se
ozlijedio iglom ili porezao tijekom rukovanja uzorcima? — glasno je upitala.

Nitko se nije javio.

— Onda je sve u redu — uvjerila ih je.

Nekoliko minuta nakon toga Dan Dalgard se obratio C. J. Petersu: — Pođimo zajedno
do karantene, da pogledate majmune.

115

  

Napokon su imali priliku vidjeti zgradu.

Odvezli su se do majmunske karantene. Dotad je Gene Johnson već odvojio stražnje

sobe od ureda u prednjem dijelu zgrade te obložio glavna ulazna vrata ljepljivom trakom.
Troje je stručnjaka zaobilaznim putem ušlo u karantenu, navuklo gumene rukavice i
papirnate kirurške maske te otišlo do prostorije H, sobe s bolesnim majmunima. Nancy i C. J.
su, ne bez zabrinutosti primijetili da karantenski radnici, usprkos Dalgardovim naredbama, ne
nose zaštitne maske. Nitko ih nije ponudio ni njima, što ih je učinilo pomalo nervoznima, no
nisu ništa rekli.

U sobi H Dan Dalgard im je pokazao bolesne majmune, upirući prstom u svaku

životinju posebno: - Ovaj je bolestan, ovaj djeluje bolestan, ovaj također — rekao je. Životinje
su u svojim kavezima sjedile tiho i nezainteresirano, no s vremena na vrijeme zatresle bi
rešetkama kaveza. Nancy je kaveze promatrala sa sigurne udaljenosti i disala vrlo plitko, ne
želeći da joj miris majmuna uđe preduboko u pluća. Primijetila je da su mnoge životinje iz
prostorije već uginule, jer su neki kavezi bili prazni, a među preostalima je bilo dosta očito
bolesnih. Smjestili su se duboko u stražnje dijelove svojih kaveza, pasivni i ovješenih lica,
ostavljajući svoje omiljene kolačiće netaknute u prednjim dijelovima. Primijetila je da nekima
curi iz nosa. Nije ih gledala u oči i iskazivala im je poštovanje. Nije htjela riskirati da
uznemireni mužjak iz kaveza pljune na nju. Te životinje nevjerojatno dobro gađaju kad pljuju,
a obično naciljaju lice svoje žrtve. Šetajući prostorijom s majmunima, Nancy se najviše bojala
učinka lutajućeg virusa na svoje oči, jer je znala za ebolinu posebnu sklonost ka očnoj
sluznici. Samo pet ili šest virusnih čestica u oku obično je dovoljno za otpočinjanje
eksplozivnog lanca umnožavanja.

Nancy je uznemirilo još nešto. Svi su majmuni još imali očnjake. Kompanija im ih nije
ni otupila niti izvadila. Bili su veliki poput očnjaka na bilo kojem oštrom psu i to nije bilo
nimalo ohrabrujuće. Majmuni trče zadivljujuće brzo, skaču daleko, te se koriste repom kao
kukom o koju se vješaju. Osim svega toga, majmuni misle. Nancy je vrlo dobro znala da je
ljutit majmun nešto poput letećeg pit buli terijera s pet gipkih udova — sposoban je ozbiljno
nauditi čovjeku. Majmun uvijek usmjerava svoj napad prema licu i očima. Sa sva četiri uda
zgrabi žrtvinu glavu, a rep joj ovije oko vrata, kako bi je učvrstio u nepomičan cilj te joj
izmasakrirao lice zubima, posebno se usredotočujući na oči. To nije baš ugodno ako je
majmun zaražen ebolom. Majmun težak pet kilograma potpuno je ravnopravan u borbi s
čovjekom visokim metar i osamdeset centimetara. Ishod bi te borbe po čovjeka bilo nekoliko
stotina šavova a možda i sljepoća. Jerry će morati biti vrlo oprezan.

Te se večeri Jerry odvezao kući sam. Nancy je po povratku iz Restona navukla

bioskafander i zavukla se u visokorizični laboratorij kako bi nastavila analizu na majmunskom
tkivu. Nije imao pojma dokad će to trajati. Stigao je kući i presvukao se iz odore u kućnu
odjeću kad je zazvonio telefon. Bio je to Nancyn brat iz Kanzasa. Njegovom i Nancynom ocu
bilo je vrlo loše i činilo se kao da mu se bliži kraj. Svakog je trenutka Nancy mogla dobiti
poziv neka dode kući na očev sprovod. Jerry mu je rekao da ona danas radi prekovremeno i
uvjerio ga da će joj prenijeti poruku.

Nakon toga se s Jasonom odvezao pola sata prema Washingtonu i pokupio Jaime s
njezina gimnastičkog treninga. Dogovorili su se da će večerati u restoranu McDonald's.
Obitelj Ja-axovih, bez majke, sjela je za stol. Dok su jeli, Jerry je najmlađim članovima

116

  

objasnio zašto mama još nije došla s posla. — Sutra ujutro moramo u bioskafanderima ući u
jednu zgradu -rekao im je. — Ondje se dogada nešto vrlo važno. Imamo neke bolesne
majmune i situacija je pomalo hitna. Otići ćemo od kuće vrlo rano i najvjerojatnije nećemo
doći dokasna. Morat ćete se snaći sami, bez nas.

Ni Jaime ni Jason nisu pokazali nikakav burniji odziv na to što im je rekao.

— Postoji mogućnost da ti bolesni majmuni zaraze ljude — nastavio je Jerry.

— Ma, to sigurno nije stvarno opasno — odgovorila je Jaime, žvačući svoje pileće
medaljone.
— Ne, nije jako opasno - uvjerio ju je. - Više je uzbudljivo nego opasno. U svakom
slučaju, to je ono na čemu mama i ja trenutno radimo.

Sada se oglasio Jason. Rekao je da je čuo za to na televiziji. Bilo je na vijestima.

— Mislim da je posao tvoje majke prilično neobičan — rekao mu je Jerry, iako je u

sebi mislio ne, njega neću nikada uspjeti uvjeriti u to.

Vratili su se kući oko pola deset navečer i djeca su se nekoliko puta oglušila na
Jerryjeva upozorenja da moraju ići spavati.

Nije bio siguran radi li se o njihovom načinu izražavanja straha zbog onoga što se
dogada ili su djeca smatrala da se, dok nema majke, mogu ponašati kako žele. Na njegova
su ponovljena upozorenja odgovarali objašnjenjem da žele dočekati majku budni. Uspio ih je
utrpati u pidžame te ih polegao do sebe na vodeni krevet. Iz kreveta je pogledao vijesti na
televiziji. Prikazali su reportera koji je izvještavao s prostora pred pročeljem majmunske
karantene u Restonu, no u njegovom je izvješću bilo puno više riječi o ljudima koji su od
opakog virusa umrli u Africi nego o pretpostavkama što bi se moglo događati u Restonu.
Djeca su već bila usnula. Ugasio je televizor i neko vrijeme razmišljao o svom bratu, a onda
otvorio knjigu i počeo čitati.

U jedan poslije ponoći, kad je Nancy stigla kući, još je bio budan. Izgledala je svježe,
odmorno i čisto, jer se istuširala i oprala kosu prilikom izlaska s razine 4.

Ogledala se po kući ne bi li obavila nešto što je Jerry zaboravio i ustanovila da se nije

pobrinuo za životinje. Mačkama i psima nasula je hranu u zdjelice te im promijenila vodu.
Provjerila je je li papiga Herky dobro, jer je počela kriještati čim se ona počela baviti drugim
životinjama.

— Mama! Mama! — naglavačke se objesila s ljuljačke u kavezu i počela se cerekati

kao manijak: - Zločesta ptica! Zločesta ptica! - ponavljala je. Nancy ju je izvadila iz krletke i
nježno je lupnula po glavi. Papiga joj se uspela na rame i ona joj je zagladila perje. To joj je
godilo.

U spavaćoj je sobi tik uz Jerrya našla svoju usnulu djecu. Podigla je Jaime i odnijela je
u njezin krevet, gdje ju je ušuškala i ugasila svjetlo. Jerry je odnio Jasona, jer je dječak
postao prevelik da bi ga Nancy mogla nositi po kući.

Kad se konačno smjestila u krevet do muža, izustila je ono što ju je mučilo čitavo
vrijeme: - Imam gadan osjećaj da nećemo uspjeti zadržati virus samo u toj jednoj sobi. -

117

  

Izrazila mu je svoje bojazni o zračnom širenju virusa na druge prostorije. Taj je prokleti virus
bio naprosto prezarazan da bi ga se moglo zadržati samo u jednoj sobi. Glavom joj se
vrzmalo nešto što joj je jednom rekao Gene Johnson: »Mi zapravo ne znamo što je sve ebola
već učinila u prošlosti, pa ne možemo znati niti što će tek učiniti u budućnosti.«

Kad mu je sve to ispričala, Jerry joj je priopćio novosti o njezinu ocu. Uhvatio ju je
grozan osjećaj krivice zbog toga što ne odlazi kući kako bi bila uz očevu samrtničku postelju.
Osjetila je zov svoje posljednje obveze prema njemu i počela razmatrati mogućnost
odustajanja od rada u timu kako bi odletjela u Kanzas. No, osjećaj dužnosti koji ju je vezao
uz vojnu operaciju bio je jači. Odlučila se nadati da će joj otac poživjeti još koji dan.

TREĆI DIO:

UNIŠTAVANJE

Ubacivanje
PETAK, 1. PROSINCA

Budilica je zazvonila u pola pet ujutro. Jerry Jaax je ustao, obrijao se, oprao zube,
odjenuo se i izjurio iz kuće. Svim je članovima ekipe naređeno da se odjenu u civilnu odjeću,
jer se željelo izbjeći pozornost javnosti. Prizor uniformiranih vojnika koji se pred restonskom
karantenom presvlače u skafandere mogao je izazvati paniku.

Bilo je pet sati kada je stigao do Instituta, a tragovi danjeg svjetla nisu se još došuljali
ni do horizonta. Pred teretnim se ulazom u zgradu već skupilo mnoštvo ljudi, dršćući na
hladnoći zbog koje im je iz usta izlazila para, te žmirkajući pod reflektorima. Gene Johnson,
gordi junak ovog biološkog rata, šetao je poput lava u kavezu među metalnim spremnicima u
koje je bio pažljivo spremljen njegov pribor za bioopasnosti iz Kitumske špilje. Spremnici su
sadržavali sve što je ekipi na terenu moglo zatrebati: terenske skafandere, akumulatore koji
su pokretali opskrbu kisikom u njima, gumene rukavice, kirurška odijela, šprice, igle, lijekove,
pribor za sekciju, baterijske svjetiljke, dva ili tri pribora za kirurške operacije na ljudima, tupe
škare, vrećice za uzorke, plastične boce, konzervanse za čuvanje tkiva, biorizične vreće
označene crvenim cvjetolikim znakovima, vrtne prskalice za raspršivanje izbjeljivača na
bioskafandere i druge predmete koje je trebalo dekontaminirati. Sa šalicom kave u ruci,

118

  

mrštio se na vojnike koji su trebali pomoći pri utovaru i svako malo bi promrmljao: — Da niste
ni dotakli moje spremnike!

Nakon nekoliko je minuta stigao bijeli, neoznačeni kombi za dostavu i Gene je

svojeručno utovario sve spremnike, sjeo do vozača i uputio se prema Restonu. Prvi val je
krenuo.

U tom su trenutku dostavljači pred kućne pragove bacali jutarnje izdanje Washington
Posta. Na naslovnoj je stranici objavljen članak o restonskoj karanteni:

SMRTONOSNI VIRUS EBOLA OTKRIVEN KOD MAJMUNA

U VIRĐINIJSKOM ISTRAŽIVAČKOM LABORATORIJU

Jedan od najsmrtonosnijih virusa koji napadaju ljude prvi se put pojavio u Sjedinjenim
Državama. Otkriven je u pošiljki majmuna koju je u zemlju s Filipina uvezao istraživački
laboratorij iz Restona.

Stručni tim državnih i saveznih stručnjaka jučer je proveo dobar dio dana istražujući
put toga rijetkog virusa, kao i mogućnost da su mu pojedinci bili izloženi. Ta je istraga
obuhvatila razgovor s četiri njegovatelja majmuna iz restonske karantene, kao i s nekim
drugim ljudima koji su sa životinjama dolazili u posredan ili neposredan dodir. Kao mjera
opreza, majmuni su usmrćeni.

Savezni i državni zdravstveni dužnosnici ne misle da je itko od tih ljudi zaražen tim
virusom, koji inače ubija 50 do 90 posto svojih žrtava, te može biti vrlo zarazan za one koji
dolaze u dodir s njim. Protiv virusa još nije otkriveno nikakvo cjepivo.

Naravno, uvijek postoji određena razina zabrinutosti — rekao nam je C. J. Peters,

liječnik i virolog — no zaista nema razloga za paniku.

C. J. je vrlo dobro znao da bi, kad bi ljudi znali o zlokobnim mogućnostima ovog virusa,
došlo do kaosa. Svi bi prilazni putevi Restonu bili zakrčeni automobilima koji bi pokušavali
napustiti grad, a na televizijskim vijestima majke bi plakale: Gdje su moja djeca?
Razgovarajući s reporterima Washington Posla, pazio je da ne spomene nijedan dramatičniji
detalj operacije. (»Zaključio sam da spominjanje bioskafandera uopće ne bi bila dobra
zamisao«, objasnio mi je poslije.) Klonio se i spominjanja zastrašujućih vojnih izraza, kao što
su umnožavanje, smrtonosni lanac prijenosa virusa ili opće krvarenje. U predgrađu
Washingtona pripremala se složena vojna biorizična operacija i on nikako nije htio da Post
sazna za nju.

Pola operacije biološke izolacije virusa moralo je biti usredotočeno na izolaciju od

javnosti i medija. C. J.-eve izjave za Post pažljivo su pripremljene i ostavljale su dojam kao
da je situacija pod kontrolom, bezopasna i potpuno nezanimljiva. Namjerno je pred
novinarima podcjenjivao težinu situacije i u tome je bio vrlo dobar. Svojim je najugodnijim
glasom objasnio reporterima da se ne radi o problemu nego o rutinskoj i tehničkoj provjeri.
Iako im to nije rekao, novinari su iz njegovog izlaganja nekako zaključili da su majmuni »iz
opreza usmrćeni«. U stvarnosti, čitav je užas i potreba za vojnom operacijom počivao na
činjenici da su još živjeli i pobolijevali unutar karantenske zgrade.

119

  

Što se pak bezopasnosti operacije ticalo, trebalo ju je iskušati. Peters je vjerovao da

se mnogo veća opasnost krije u sjedenju prekriženih ruku i promatranju kako se virus
umnožava u majmunima. U toj je zgradi bilo pet stotina majmuna, što je iznosilo oko tri tone
majmunskog mesa, biološkim nuklearnim reaktorima čija su se jezgra počela rastapati.

C. J. je na teretni ulaz Instituta stigao u pet sati ujutro. Trebao je otpratiti stručni tim do
Restona. nadgledati ulazak Jerryjevog tima u karantenu, a zatim se vratiti u USAMRIID i
pozabaviti se eventualnim izjavama za medije, te rješavanjem problema sa saveznim
agencijama.

U šest sati i trideset minuta zapovjedio je pokret i kolona je vozila počela izlaziti kroz
glavna vrata Fort Detricka, nastavljajući svoj put na jug, prema rijeci Potomac. Kolona se
sastojala od običnih automobila - obiteljskih vozila članova stručnog tima, a u njima su se
vozili časnici u civilnoj odjeći, ni po čemu se ne razlikujući od ostatka vozača na autoputu koji
su se kroz gužvu probijali prema svojim uredima. Pratili su dva neoznačena vojna kombija,
jedan od kojih je bio neoznačeno vozilo vojne hitne pomoći, a drugi dostavno vozilo
USAMRIID-a, također bez oznaka. Vozilo hitne pomoći zapravo je bio neoznačeni bolnički
kombi biozaštitne razine 4 i u njemu je do Restona prevezen vojni tim za biološku
evakuaciju, te bioizolacijsko nosilo poznato još i kao mjehurasta nosiljka. Radilo se o
terenskoj bolničkoj ležaljci s pričvršćenim plastičnim mjehurom za bioizolaciju. Trebala bi
prevesti one članove vojne ekipe koje bi eventualno ugrizao majmun, što je bila sigurna
putnička karta za Buksu, a možda i za mrtvačnicu biosigurnosne razine 4, takozvanu
Podmornicu. Dostavni kombi bio je bijela, neoznačena hladnjača koja je trebala poslužiti za
pohranjivanje mrtvih majmuna i epruveta s krvlju.

U cijeloj skupini nije bilo nijedne odore, iako su neki od bolničara nosili radna odijela.
Karavana automobila prešla je Potomac na mjestu zvanom Point of Rocks i našla se na
Leesburg Pikeu upravo u vrijeme najžešće prometne gužve. Našli su se u prometnom čepu
koji se kretao brzinom malo brže šetnje i časnici su u vozilima počeli gubiti strpljenje. Trebalo
im je puna dva sata da stignu do restonske karantene, uključujući i put kroz gužvu na
Leesburg Pikeu. Kada su napokon skrenuli s glavne ceste na parkiralište zgrade u kojoj se
nalazila karantena, poslovni se centar već počeo puniti službenicima. Opskrbno i ambulantno
vozilo odvezli su se uz rub zgrade do travnjaka u njenom stražnjem dvorištu, kako bi se
sakrili od znatiželjnih pogleda. Stražnji se dio zgrade sastojao od ciglenog zida, nekoliko
uskih prozora i staklenih vrata. Staklena su vrata od tog trenutka proglašena točkom
ubacivanja. Parkirali su opskrbni kombi tik uz njih.

Na rubu travnjaka u stražnjem dvorištu zgrade rasla je živica i nekoliko stabala koja su
se spuštala niz strminu. Iza te prirodne ograde nalazilo se igralište lokalnog vrtića. U zraku
su odzvanjali uzvici zaigrane djece, a kroz razmaknuto granje pogled je padao na
četverogodišnjake zanjihane u njihaljkama i užurbane u utrkama. Biorizična operacija morala
se odvijati u neposrednoj blizini djece.

Jerry Jaax proučio je tlocrt zgrade. Zajedno s Geneom Johnsonom odlučio je da će se

članovi ekipe presvlačiti u zgradi, a ne u kombiju. Tako proboj televizijskih kamera ne bi
urodio nikakvim zanimljivim snimljenim materijalom. Ljudi su kroz točku ubacivanja ulazili u
prazno skladište koje je predstavljalo pripremnu zonu. U njoj se, iza ne predobro izoliranih

120

  

zidova, čulo povremeno vrištanje majmuna. Nisu primjećivali nikakve znakove prisutnosti
ljudskih bića u zgradi.

Jerry je trebao biti prvi čovjek u karanteni. Sa sobom je odlučio povesti jednog od
svojih časnika, satnika Marka Hainesa, bivšeg pripadnika postrojbi zelenih beretki. Haines je
bio nizak, temperamentan čovjek žilava tijela koje ga je dobro služilo u ronilačkoj školi
specijalnih jedinica. Svojevremeno je iskakao u otvoreno more iz aviona, s kompletnom
ronilačkom opremom. (»Reći ću vam nešto,« jednom mi je napomenuo u razgovoru. »Ne
pada mi na pamet baviti se ronjenjem iz hobija, u civilnom životu. Većinu sam svog
ronilačkog iskustva stekao na Bliskom Istoku.«) Satnik Haines sigurno nije bio čovjek koji bi
se u bioskafanderu uspaničio zbog klaustrofobije. Osim toga, bio je veterinar. Poznavao je
majmune.

Haines i Jaax su se popeli u dostavni kombi, te preko njegovih stražnjih vrata navukli
plastičnu zavjesu. Dršćući od hladnoće, svukli su se do gola i navukli kirurška odijela. Zatim
su izašli iz kombija, prešli kratak put livadom do vrata, otvorili ih i ušli u pripremno područje,
gdje ih je očekivala vojna pozadinska podrška — liječnički tim na čelu sa satnicom Elizabeth
Hill. Njezina im je ekipa pomogla navući bioskafandere. Ni Jerry ni Haines nisu imali pojma o
terenskim bioskafanderima.

Radilo se o narančastim skafanderima Racal, zamišljenim posebno za terensku

upotrebu prilikom susreta s visokorizičnim uzročnicima za koje postoji sumnja prenosivosti
zrakom. Istim se tipom skafandera služio Gene Johnson prilikom svoje ekspedicije u
Kitumsku špilju. Štoviše, neka su od tih odijela stigla ravno iz Afrike, zajedno s još mnogim
drugim dijelovima biorizičnog pribora koje Johnson nije iskoristio u svojoj ekspediciji.
Skafander umjesto kacige ima prozirnu, okruglu plastičnu kapuljaču i čitav je pod tlakom.
Električni motor ugrađen u odijelo osigurava stalan tlak zraka i to tako da usisava zrak iz
okoliša te ga kroz antivirusne filtre unosi u skafander. Taj postupak održava skafander pod
stalnim pozitivnim pritiskom zraka, tako da je eventualnim česticama virusa u zraku vrlo
teško uplivati u njegovu unutrašnjost. Racal osigurava istu razinu zaštite kao i teški
Chemturion kojim se radnici služe u laboratoriju. Zaštitu tijela od vrućeg uzročnika osigurava
uranjajući ga u superfiltrirani zrak. No, vojni će stručnjaci rijetko za Racal reći da je
skafander. Zovu ih naprosto Racalom ili terenskim biološkim odijelom, no Racal jest biološki
skafander.

Kad su Jaax i Haines navukli gumene rukavice, članovi ekipe iz pripremnog područja
su ih ljepljivom trakom učvrstili uz njihove rukave. Na nogama su nosili tenisice, a preko
tenisica žute gumene čizme. Članovi potporne ekipe su i tu upotrijebili ljepljivu traku,
priljubljujući rubove čizama uz nogavice skafandera, hermetički zatvarajući područje iznad
gležnjeva.

Jerry je bio napet. Sjetio se koliko je samo puta Nancy održao predavanje o
opasnostima rada s ebolom u bioskafanderu, a sada je upravo on predvodio ekipu u pakao
ebole. Nije se bojao za sebe osobno, barem ne sada. Znao je da je zamjenjiv. Možda mu je
čak taj rad mogao načas skrenuti misli s ubijenog brata. Uključio je električnu crpku za zrak i
istoga se trenutka skafander oko njega napuhnuo. Osjećaj nije bio loš, no odmah se oznojio.
Vrata su bila točno pred njim. S tlocrtom karantene u ruci, kimnuo je Hainesu. Obojica su bili
spremni. Jerry je otvorio vrata i zakoračio kroz njih. Zvuk majmunskog vrištanja se pojačao.

121

  

Našli su se u tamnom hodniku bez prozora, omeđenom zidom od betonskih cigala i s vratima
na oba kraja. Bili su u zračnoj pretkomori, u sivoj zoni. U sivoj zoni vrijedi osnovno pravilo:
dvoja vrata na suprotnim krajevima nikada ne smiju biti istovremeno otvorena. Na taj se
način dodatno osiguravalo od mogućeg dotoka zaraženog zraka iz vruće zone u pripremno
područje.

Vrata su se za njima zalupila i postalo je tamno kao u grobu. E. k vragu, zaboravili smo
svjetiljke. Sada je bilo prekasno za povratak u pripremnu zonu. Produžili su niz hodnik,
rukama pronalazeći put do vrata na njegovu drugom kraju.

Nancy je probudila djecu u pola osam ujutro. Jasona je, kao i uvijek, bilo nešto teže
probuditi pa je nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja pustila jednog od pasa u njegovu
sobu. Razdragano je skočio na krevet i počeo se igrati s dječakom.

Obukla je trenirku i sišla u kuhinju, gdje je uključila radio I otvorila limenku Coca Cole
Light. Glazba s radija razbudila je papigu koja je počela kreštati u ritmu pjesme Johna
Cougara Mellencampa. Pomislila je kako papige zaista burno reagiraju na zvukove električne
gitare.

Djeca su posjedala za stol i navalila na zobenu kašu. Objasnila im je da će raditi

dokasna te da će si morati sami podgrijati večeru. Zavirila je u zamrzivač i ondje pronašla
paket zamrznutog gulaša. Djeca su ga voljela i već su ga prije odmrzavala u mikrovalnoj
pećnici. Poljubila ih je na rastanku i dugo ih gledala kako se udaljavaju od kuće i čekaju
školski autobus. Ovo nije posao za udanu ženu. Zanemarit ćete ili posao ili obitelj, sjetila se
riječi koje joj je jednom davno uputio časnik USAMRIID-a.

Uzela je pecivo i jabuku te ih pojela u automobilu, putem do Restona. Kad je stigla

onamo, Jerry je već bio u bioskafanderu, u samoj karanteni.

Pripremna je prostorija bila prepuna ljudi, zagrijana, u kaosu. Stručnjaci za upotrebu

bioskafandera savjetovali su članove ekipe dok su oni navlačili svoja biozaštitna odijela.
Nancy osobno nikad nije nosila terensko odijelo Racal, no znala je da je način djelovanja i
zaštite isti kao i kod teškog skafandera Chemturion. Unutrašnjost bioskafandera je čahura
ispunjena »normalnim« svijetom koja s osobom u njemu ulazi u visokorizično područje. Dođe
li do kidanja vanjske površine skafandera, »normalan« svijet u njemu nestaje i stapa se s
vrućim, visokorizičnim iz okoline.

Obratila se vojnicima koji su upravo navlačili odijela Racal.

— Vaši su skafanderi pod tlakom - rekla je. — Poderete li ih, morate odmah vrpcom
zatvoriti pukotinu na njihovoj površini, jer ćete inače izgubiti tlak zraka i zaraženi
zrak će ući u skafander.

Nad glavu je podigla kotač ljepljive trake.

— Uvijek prije ulaska u vruću zonu omotam nešto dodatne trake oko gležnja. Ovako
— omotala je ljepljivu traku nekoliko puta oko gležnja, kao da je iščašen i kao da je
traka zavoj. — Tako uvijek imate pri ruci nešto trake kojom možete zatvorili

122

  

eventualne poderotine na odijelu. Morate to shvatiti ozbiljno... unutra se događa

stotinu slučajnosti koje vam mogu razderati skafander.

Objasnila im je djelovanje ebole kod majmuna.

— Ako su ti majmuni stvarno zaraženi ebolom, toliko su puni virusnih čestica da bi

samo jedan mali ugriz značio pogubno izlaganje uzročniku — rekla je. — Životinje
klinički oboljele od ebole oko sebe šire mnoštvo virusa. Ova se vrsta majmuna vrlo
brzo kreće, a jedan njihov ugriz jamči vam smrt. Budite vrlo oprezni, pazite kako
pokrećete ruke i ostale dijelove tijela, budite svjesni svakog svog pokreta.
Primijetite li na svojem skafanderu i najmanju kapljicu krvi, odmah prestanite sa
svime što trenutno radite i istoga je trenutka očistite. Nemojte dopustiti da vam
rukavice budu krvave. Stalno ih ispirite, jer kroz krv ne možete vidjeti eventualnu
rupu u rukavici. Još nešto. Nemojte se baš nalijevati kavom i ostalim tekućinama
prije ulaska u skafander. Dosta dugo nećete izlaziti iz njega.

Akumulatori koji bioskafander opskrbljuju zrakom rade šest sati. Prije no što se istroše,
ljudi koji ih nose na svojim odijelima moraju izaći iz vruće zone i proći kroz postupak
dekontaminacije. Inače će biti u velikoj nevolji.

Jerry je zajedno sa satnikom Hainesom ispipao put kroz mračan hodnik do ulaza u
vruću zonu. Otvorivši vrata, našli su se na križanju dvaju hodnika, okruženi disharmoničnim
krikovima majmuna. Bilo je nesnosno vruće, preko trideset stupnjeva, i njegova se kaciga
istog trenutka zamaglila. Morao ju je otrti rukavicom kako bi bolje vidio. Ventilacijski je sustav
još bio u kvaru.

S lijeva je opazio neko kretanje. Okrenuo se i ugledao dva Hazletonova radnika kako
hodaju prema njemu. Oni ne bi smjeli biti ovdje! Čitavo je područje navodno izolirano od
prednjih ureda, no ovi su radnici očito ušli u prostorije s majmunima nekim drugim putem,
najvjerojatnije kroz skladište. Nosili su zaštitne maske, no oči su im bile gole, nezaštićene.
Spazivši dvojicu u bioskafanderima, sledili su se i bez daha zabuljili u Jerryja. Jerry im nije
vidio usta, no bilo mu je dovoljno vidjeti njihove širom razrogačene oči. Djelovali su poput
ljudi koji su odjednom shvatili da se nalaze na Mjesecu.

Jerry nije znao što da im kaže. Napokon progovorivši, samo ih je upitao: — Kojim
putem do sobe H?

Hazletonovi su ga radnici odveli do zaražene sobe koja se nalazila na dnu hodnika, te

se povukli u svoje urede u prednjem dijelu zgrade. Nekoliko minuta nakon njihova odlaska,
pojavio se Dan Dalgard, koji je do tada sjedio u svojem karantenskom uredu i čekao ulazak
vojske u zgradu. Nosio je zaštitnu masku i htio saznati što se točno dogada. Jerry ga je
pogledao kao da pred sobom vidi luđaka, jer je njegov dolazak bez ikakvog zaštitnog
sredstva osim maske preko nosa i usta djelovao poput dolaska potpuno gola čovjeka na
poslovni sastanak.

Dalgardu nije bilo nimalo drago kad je ugledao bioskafandere. Očito nije očekivao
takvu opremljenost vojske. Vrlo nervozan i pomalo ljut, proveo ih je sobom H, govoreći samo:
— Čini se kao da ovdje imamo neke bolesne majmune. — Neke je majmune prizor ljudi u

123

  

skafanderima potpuno izbezumio. Ustrčali su se ukrug po svojim kavezima ili se prestrašeno

stisnuli u njihove kutove, dok su ostali netremice zurili u svoje čudne posjetitelje.

— Klinički su simptomi vidljivi — rekao je Dalgard, pokazujući na jednog majmuna. -

Sad već mogu prilično sigurno odrediti da li se neki majmun razbolijeva ih ne.
Najprije su malo potišteni, zatim odbijaju hranu, da bi nekoliko dana poslije toga
uginuli.

Jerry je htio vidjeti sve majmune u karanteni te je s Hainesom obišao sve sobe u
zgradi. U njima su našli još neke majmune koji su izgledali potišteni i koji su ih promatrali
zaleđenim očima. Nijednom od dvojice vrsnih poznavatelja majmuna čitava zgrada nije se
nimalo svidjela. U njoj je, osim majmuna i ljudi, živjelo još nešto.

Nancy Jaax je konačno bila spremna za ulazak. U kombiju se presvukla u kirurško

odijelo, pretrčala preko travnjaka i ušla u pripremno područje. Potporna joj je ekipa pomogla
navući skafander, a sama se opskrbila s nekoliko kutija injekcija te u paru sa satnikom
Stevenom Dennyjem ušla u medupodručje. Kroz hodnik su dospjeli do ulaza u majmunsku
karantenu. Nancy je otvorila vrata i našla se u dugačkom, ali praznom hodniku. Svi su bili u
sobi H na drugom kraju hodnika. Kad ju je ugledao u bioskafanderu, Jerry je gotovo prasnuo
u smijeh. Vlastita mu je žena nalikovala na Michelinovog gumenog čovječuljka. Bioskafander
joj je bio prevelik i lelujao se dok je hodala.

Nancy je u nosnicama nekih majmuna primijetila sluz i slinu. što ju je uplašilo, jer je
toliko nalikovalo prehladi ili gripi, dok je zapravo bilo mnogo gore. Dan Dalgard nije nosio
skafander, već samo jednodijelno odijelo i zaštitnu masku, a u trenutku Nancynog dolaska
upravo je izabrao četiri bolesna majmuna koje je trebalo žrtvovati prije svih ostalih, budući da
su djelovali najbolesnije. Provlačeći ruku kroz rešetke kaveza, svima im je dao uspavljujuće
injekcije. Kad su ošamućeni majmuni napokon zaspali, ubrizgao im je drugu injekciju, koja im
je zaustavila srce.

Soba je bila prenapučena ljudima u bioskafanderima koji su stalno, u parovima,

pristizali na mjesto dogadaja, a zatim se motali prostorijom u nedostatku pametnijeg posla.
Jedan od pristiglih bio je narednik Curtis Klages. Okrenuo se svojem partneru i glasno
primijetio: — Ovdje je pravi Charlie Foxtrot. — Charlie je vojni kod za slovo C, a Foxtrot za
slovo F, dok u kombinaciji označavaju kod za kraticu CF, u američkoj vojsci popularno
upotrebljavanu za izraz cluster fuck (grupni seks). Sam izraz se koristi pri opisivanju vojne
operacije koja prerasta u opću zbunjenost i gužvu, dok se njeni operativni članovi
međusobno sudaraju i svađaju, a svaki pojedinačno zahtijeva da mu se objasni o čemu je
riječ.

Nancy je sasvim slučajno bacila pogled prema naredniku, ne zbog njegove primjedbe,
već zbog navike provjeravanja bioskafandera svakoga tko joj se nađe u blizini, te primijetila
poderotinu na gornjem dijelu nogavice njegova skafandera. Potapšala ga je po ruci i prstom
pokazala na njegovo bedro, zatim s gležnja otkinula dio svoje rezervne ljepljive trake i
zalijepila narednikovu poderotinu.

Svojeručno je uklonila četiri usmrćena majmuna iz kaveza te ih utovarila u plastične

vreće za biorizične materijale. Naprtila je vreće na leđa i odvukla ih do izlaznih vrata, gdje je

124

  

netko ostavio vrtnu prskalicu punu dezinfekcijskog sredstva Clorox i još jednu hrpu plastičnih
vreća. Na mrtve je majmune navukla dodatni sloj plastičnih vreća, pažljivo svaku prskajući
dezinfekcijskim sredstvom i trpajući ih u kartonske kutije za biorizične materijale - takozvane
kutije za šešir. Svaku je kutiju također natopila dezinfekcijskim sredstvom i tada, napokon,
svaku kutiju utrpala u po još jednu plastičnu vreću. Naravno, i taj je sloj plastike dobro
dekontaminirala Cloroxom. Zatim je zalupala na vrata zračne pretkomore.

- OVDJE NANCY JAAX! IZLAZIM!

Vrata je otvorio narednik iz dekontaminacijskog tima. Nosio je skafander Racal i veliku

špricaljku s dezinfekcijskim sredstvom. Nancy je pred sobom u zračni tampon ugurala kutije
s mrtvim majmunima.

Kroz tamu i zavijanje dva sustava za opskrbu kisikom, povikao je prema njoj: - RAŠIRI
RUKE I POLAKO SE OKREĆI! — Prskao ju je pet minuta, sve dok čitav hodnik nije smrdio
po dezinfekcijskom sredstvu. Prskanje ju je ugodno hladilo, no miris se provukao kroz njene
filtre za zrak i pekao je u grlu. Osim nje, narednik je dobro naprskao i vreće s majmunskim
ostacima. Nakon dekontaminacije otvorio joj je vrata pripremnog područja i ona je žmirnula
od jarkog danjeg svjetla. Gurnula je svoje vreće i izašla iz zračne pretkomore.

Potporni joj je tim pomogao svući skafander i tek je tada shvatila da je potpuno mokra
od znoja. Smrzavala se od hladnoće. Preko travnjaka je otrčala do kombija i presvukla se u
civilnu odjeću.

U međuvremenu, članovi tima natovarili su vreće u kutije i utrpali ih u hladnjaču. Kad

se odjenula, zajedno je s vozačem hladnjače krenula ka Fort Detricku. Htjela je što prije
otvoriti majmunska tijela u laboratoriju.

Jerry Jaax je, nakon što je Nancy odnijela četiri mrtva majmuna, u prostoriji nabrojao
šezdeset i pet životinja. Počeo im je davati injekcije posebnom napravom koju je Gene
Johnson donio sa sobom iz Afrike. Naprava se sastojala od štapa s utornim grlom na jednoj
strani. U utorno mjesto postavila bi se injekcijska šprica s iglom, a štap bi se ugurao između
rešetaka do majmuna kojem se trebao ubrizgati sadržaj injekcije. No, uz napravu se morao
koristiti i dodatni štap za pridržavanje majmuna, budući da oni, kao inteligentni stvorovi, ne
vole prizor nadolazeće igle, pa je nemaju namjeru mirno čekati. U tu su svrhu članovi
veterinarsko-vojnog tima u restonskoj karanteni koristili štap nalik onome od metle, na čijem
je vrhu bio pričvršćen spužvasti jastučić u obliku slova U. Vrlo su brzo stekli rutinu u
postupku. Satnik je Haines štapom s jastučićem imobilizirao majmune dok bi im Jerry u
bedro ubrizgavao dvostruku dozu ketamina, anestetika širokog spektra. Nije im trebalo
mnogo vremena za obilaženje svih majmuna u prostoriji, pa su životinje, jedna po jedna,
ubrzo počele gubiti svijest. Čim bi se pojedini majmun onesvijestio. Jerry bi mu ubrizgao još
jednu injekciju, ovaj put sedativa koji je životinje još dublje uspavljivao.

Kad su svi majmuni napokon zaspali dubokim anestetičkim snom, položili su ili, jednog
po jednog, na površinu sastavljenu od nekoliko čeličnih stolova i uzeli im uzorke krvi. Potom
bi im ubrizgali treću injekciju. Treća je injekcija sadržavala smrtonosnu tvar T-61, uobičajeno
sredstvo za eutanaziju životinja. Čim bi u majmuna nastupila klinička smrt, satnik Steve
Denny bi ga skalpelom otvorio i iz njega uzeo uzorke slezene i jetre. Pritom se služio tupim

125

  

škarama, a uzorke je odlagao u plastične boce. Mrtve majmune iz kojih su uzeti uzroci tkiva
ostali su članovi tima utrpavali u plastične vreće te ih zatim zatvarali u kutije za bioopasne
tvari, popularne kutije za šešire. Hodnik pred sobom H ubrzo se napunio kutijama s
cvjetolikim znakovima. Dan Dalgard je u međuvremenu napustio prostoriju i do kraja dana
boravio u svojem uredu.

Do kasnog su poslijepodneva svi majmuni iz sobe H usmrćeni. Iza zgrade su se, oko
drveća i uz brdo, djeca zabavljala svojom kućicom za igru, u hladan kasnojesenski zrak
odašiljući svoje vesele uzvike. Roditelji su, jedan po jedan, ali u sve kraćim razmacima,
dolazili kako bi ih odveli kući, ne sluteći da nekoliko metara dalje, u zgradi majmunske
karantene, članovi vojnog tima upravo dekontaminiraju svoje skafandere, pazeći da u
normalan svijet sa sobom ne donesu opasan virus. Članovi ekipe su u parovima izlazili na
travnjak i umorno stajali u krugu, blijedi i iscrpljeni, nerazgovorljivi i zamišljeni. U daljini su se
polako palila svjetla koja su noću osvjetljavala spomenike i zgrade američkog glavnog grada.
Za usporene kolone radnika na autocestama je počinjao prvi vikend poslije Dana
zahvalnosti, tradicionalno miran i obilježen tek iščekivanjem predstojećeg Božića. Vjetar je
naglo zapuhao jače te raznio plastične čaše i kutije od cigareta iz koševa na parkiralištu. U
bolnici nedaleko od restonske karantene mirno je ležao Jarvis Purdy, njegovatelj majmuna
koji je nedavno pretrpio srčani udar. Njegovo je stanje bilo stabilno.

U USAMRIID-u je Nancy Jaax još jednom ostala budna do jedan sat iza ponoći,
secirajući majmune zajedno sa svojim laboratorijskim partnerom Ronom Trotterom. U
zračnoj ih je komori čekalo pet majmunskih leševa.

Ovoga su puta znakovi ebole bili očiti. Nancy je odmah kod nekih životinja spazila ono
što je kasnije opisala kao »strahovitu razorenost utrobe«, uzrokovanu raspadanjem tkiva u
probavnom traktu. Crijeva su bila uništena, puna nezgrušane, tekuće krvi, iako su majmuni u
trbušnim mišićima imali velike nakupine krvnih ugrušaka. Ugrušci krvi u mišićima zapriječili
su normalan tok cirkulacije u utrobu i iz nje, tako da su stanice u utrobi polako ali sigurno
odumrle. To je značilo da su odumrla crijeva. Takav se prizor obično viđao samo u već
raspadnutim leševima, pa je Nancy zaključila da su životinje »izgledale kao da su već
nekoliko dana mrtve« iako je smrt nastupila tek nekoliko sati prije no što ih je skalpelom
otvorila. Unutarnji organi i tkivo nekih životinja bili su toliko rastočeni da se ona i Trotter nisu
ni potrudili oko nekropsije, nego su samo uzeli uzorak jetre i slezene. Neki majmuni iz sobe
H su i prije smrti postali hrpe kašaste mase u kožnim vrećama, mase začinjene golemim
količinama umnažajućeg virusa.

PONEDJELJAK. 4. PROSINCA. 7:30

Prvi je radni dan u tjednu osvanuo okrutno hladan, s vjetrom koji je s okolnih planina
donio miris snijega te s čelično sivim nebom. U trgovačkim centrima okolice Washingtona
zasvijetlili su božični ukrasi, očekujući kupce koji će, s kretanjem velike kazaljke prema
podnevu, napuniti parkirališta i prodavaonice te stvoriti dugačke redove uzbuđene djece pred
maskiranim Svetim Nikolom. Dan Dalgard se, kao tek još jedan od putujućih radnika na
autocesti, odvezao do majmunske karantene.

Skrenuo je na parkiralište i, približavajući se pročelju zgrade, pred njim opazio čovjeka

u bijelom zaštinom odijelu Tyvek, kako stoji pokraj stabla gumovca. Bio je to jedan od

126

  

njegovatelja majmuna. Dalgard se strašno razbjesnio. Tisuću im je puta objasnio neka ne

izlaze iz zgrade u zaštitnom odijelu ni s maskom na licu. Iskočio je iz automobila, tresnuo
vratima i žustro se uputio prema ulazu u zgradu. Koračajući bliže stablu, prepoznao je
čovjeka kojega ćemo ovdje nazvati Milton Frantig. Frantig se naginjao unaprijed, s rukama
na koljenima i činilo se kao da ne primjećuje Dalgarda. Buljio je u travu. Odjednom,
Frantigovo se tijelo zgrčilo i iz usta mu je briznula tekućina. Počeo je grčevito povraćati, dok
se zvuk njegova napinjanja širio parkiralištem.

Prva žrtva
Shvativši da čovjek na travnjaku pred karantenskom zgradom povraća, Dan Dalgard
se, prema vlastitim riječima, usrao od straha. Prvi put od početka restonske krize preplavio
ga je osjećaj užasa. Milton Frantig je beskonačno povraćao, dašćući i grcajući pred naletima
iz želuca. Kad se malo smirio, Dalgard ga je primio pod ruku i odveo u zgradu, kamo ga je
polegao na kauč u jednom od ureda. Sada je imao dva bolesna radnika - Jarvisa Purdya, koji
je još ležao u bolnici, te Miltona Frantiga. Čovjeku je bilo pedeset godina i patio je od
kroničnog suhog kašlja, iako nije pušio. U Hazletonu je, kao Dalgardov suradnik u radu s
majmunima, radio više od dvadeset i pet godina. Dalgard ga je dobro poznavao i na svoj ga
način volio. Njegovo ga je stanje potreslo i preplavilo ga osjećajem krivnje. Trebao sam
evakuirati zgradu još prošlog tjedna. Ovako nisam siguran jesam li se previše brinuo za
majmune zanemarivši ljude.

Milton Frantig bio je blijed i tresao se, s vremena na vrijeme zapadajući u blagu
nesvjesticu. Želudac mu se i dalje grčio, no nije imao što ispovraćati. Dalgard je uz kauč
smjestio plastičnu kantu, kako nesretnik ne bi morao ustajati zbog napada povraćanja.
Odupirući se napadima grčenja želuca i kroničnom kašlju, Frantig mu se počeo ispričavati
zbog izlaska na tratinu u odijelu Tyvek, no navodno mu je pozlilo upravo kad je stavljao
zaštitnu masku na lice. Pozlilo mu je iznenada, možda od gadnog zadaha u hodniku
karantene koji se širio uslijed neredovitog čišćenja majmunskih prostorija. Nagon za
povraćanjem bio je vrlo snažan i nije ga mogao obuzdati dovoljno dugo da bi stigao do WC-a
te je izjurio van.

Dalgard mu je htio izmjeriti temperaturu, no u cijeloj karanteni nije bilo nijednog

toplomjera koji već nije bio iskorišten na majmunima, pa je poslao Billa Volta u obližnju
ljekarnu. Tutnuvši Frantigu novokupljeni toplomjer pod pazuh, Dalgard je ustanovio da
njegov radnik ima temperaturu 38,4 stupnja Celzija. Bili Volt se vrzmao sobom, gotovo se
tresući od straha. Nije izgledao dobro. Dalgard će poslije reći da je bio »gotovo zgrčen od
užasa«, no u tom se trenutku njegovo raspoloženje nije u mnogočemu razlikovalo od
raspoloženja upravitelja karantene.

Jedina mirna osoba u sobi bio je Milton Frantig. Za razliku od dvojice svojih šefova, na
njemu se nisu primjećivali znakovi straha. Bio je revan kršćanin koji je često govorio ljudima
da je, zbog vjere u Isusa Krista, spašen. Nije se bojao smrti. Ako ga je Bog naumio uzeti

127
corry
zajedno sa životinjskim žrtvama majmunske bolesti, Frantig je bio spreman. Dok su mu se
grčevi želuca smirivali, pomolio se i prisjetio svojih omiljenih dijelova Biblije te je uskoro
potpuno mirno ležao na kauču, tvrdeći da se bolje osjeća.

— Molim te, ostani ovdje — rekao mu je Dalgard. — Nemoj izlaziti iz zgrade.

On sam je izašao iz karantene i automobilom se, što je brže mogao, odvezao do

zgrade Hazleton Washington na Leesburg Pikeu. Tijekom kratke vožnje donio je neopozivu
odluku o evakuaciji majmunske karantene. To treba učiniti odmah.

Od četiri zaposlena radnika u karanteni, sada će već drugi dobiti krevet u bolnici.
Jedan je srčani bolesnik, a drugi je obolio od groznice s povraćanjem. Čak i iz onih oskudnih
informacija koje je Dalgard imao o eboli, znao je da su obje bolesti mogle biti simptomi
zaraze opasnim virusom. Obojica su radnika posljednjih dana slobodno obavljali predbožićnu
kupovinu, posjećujući prijatelje i rodbinu, večerajući i ručajući u restoranima, a najvjerojatnije
i vodeći ljubav. Dalgard nije htio ni razmišljati o mogućim posljedicama.

Ostavivši auto pred Hazletonovom zgradom, uputio se ravno do ureda glavnog

direktora. Namjeravao ga je ukratko izvijestiti o novonastaloj situaciji i iznuditi odobrenje za
evakuaciju majmunske karantene.

— Imamo dvojicu bolesnih — bez okolišanja mu je rekao. Počeo mu je objašnjavati

što se sve dogodilo i odjednom se rasplakao. Naprosto se nije mogao svladati.
Slomio se i počeo ridati. Između je jecaja, pokušavajući se smiriti, izrekao ovo:
— Preporučio bih... da obustavimo.... cijelu operaciju.... brige o majmunima... Mislim
da bismo trebali... zatvoriti zgradu i predati je.... u ruke Vojske. Imamo tu prokletu
boleštinu u karanteni od listopada i do sada nije bilo nikakvih problema, no
odjednom imamo dva bolesna radnika. Jedan je u bolnici, a drugog ćemo uskoro
prebaciti, čitavo sam se vrijeme uvjeravao da bismo, ako je došlo do rizičnih
izlaganja ljudi, to do sad primijetili. No, čini se da smo se predugo igrali s vatrom.

Glavni se direktor u potpunosti slagao s Dalgardom i pristao na to da karantenu treba

evakuirati i zatvoriti. Teško zadržavajući suze u grlu, Dalgard se uputio ka svojem uredu,
gdje je zatekao grupu dužnosnika CDC-a. Čekali su ga zbog nadgledanja svih Hazletonovih
uposlenika koji su došli u kontakt s virusom. Dalgard im je odmah ispričao sve što se tog
jutra dogodilo u karantenskoj zgradi i pred njom. Ponovio im je cijelu priču iz ureda glavnog
direktora, ovaj put uspješno obuzdavajući emocije.

— Preporučio sam evakuaciju zgrade. Mislim da bismo cijelu zgradu, zajedno s

majmunima, trebali predati u ruke ljudima iz USAMRIID-a, jer oni imaju i opremu i
stručnjake s kojima mogu pristupiti problemu bez opasnosti.

Ljudi iz CDC-a su ga nijemo slušali, ne pokazujući nikakve znakove neslaganja.

No, tada je iskrsnulo pitanje Miltona Frantiga, koji je još ležao na kauču u zgradi
karantene. Prema dogovoru od prošlog tjedna, CDC je zadužen za sve ljudske vidove
zaraze, pa tako i za Frantiga. CDC-evi ljudi su naredili da se karantenskog radnika prebaci u
bolnicu Fairfax na užem području Washingtona.

128

  

Do vremena kad je donesena ta odluka, bilo je devet i dvadeset ujutro, a Dalgard se

znojio u svojem uredu, pokušavajući razriješiti krizu preko telefona. Nazvao je C. J. Petersa u
Fort Detrick i ispričao mu o Frantigovom razbolijevanju. Mirnim i suhim glasom, bez ikakve
naznake da je prije samo petnaest minuta ridao u direktorovom uredu, izjasnio se u slušalicu:

— Imate dopuštenje za ulazak u karantenu. Od sada možete čitavu zgradu, zajedno

sa životinjama u njoj, smatrati odgovornošću USAMRIID-a.

Pukovniku C. J. Petersu je izraz odgovornost USAMRIID-a bio pomalo sumnjiv.

Neizravno je značio da će, ako nešto krene krivim putem i bude li mrtvih, Vojska biti do te
mjere odgovorna da će je se moći sudski tužiti. Više je od svega htio ući u prokletu zgradu i
bombardirati je, no želje su mu bile nešto manje žarke u pogledu sudskih procesa. Iz tih i još
nekih razloga rekao je Dalgardu da mu je sigurnost njegovih ljudi i javnog zdravlja uistinu od
najvećeg značaja, no da će najprije o tome morati razgovarati sa zapovjedništvom Instituta.
Obećao mu se javiti u najkraćem mogućem roku.

Tijekom razgovora C. J. je saznao i za slučaj Miltona Frantiga te njegovo prebacivanje

u bolnicu Fairfax, što ga je prilično uznemirilo. Po njegovom mišljenju, taj bi problem trebalo
rješavati kao da je čovjek uistinu obolio od ebole, a tako zaraženog čovjeka nitko normalan
ne bi smjestio u javnu oblasnu bolnicu. S obzirom na ono što je ebola napravila po bolnicama
u Africi, C. J. je vjerovao da je Frantigu mjesto u Buksi, biozaštićenoj bolnici USAMRIID-a.

Odmah nakon razgovora s Dalgardom, C. J. je nazvao Joea McCormicka koji je bio

zadužen za CDC-ev dio operacije. — Znam da ti imaš svoju zamisao o eboli, po kojoj je
dovoljno nositi tek kirurško odijelo i papirnatu masku dok se njome rukuje, ali ja mislim da
bismo se trebali poslužiti višom razinom biozaštite. — Zatim mu je predložio da Vojska
svojim ambulantnim kolima biohazardne razine 4 odveze pacijenta u visokozaštićenu bolnicu
u Institutu, u Buksu.

McCormick je ostao pri svojem. Inzistirao je na smještanju oboljelog u bolnici Fairfax.

— OK, Joe - prihvatio je C. J. — Ja vjerujem u ovo, a ti u ono i ne slažemo se. Bez

obzira na to što bi se moglo dogoditi medicinskom osoblju u bolnici Fairfax, pa i
tebi, ukoliko se zaista radi o eboli.

McCormick je ostao nepokolebljiv u svojoj odluci. U Africi se susreo s ebolom licem u

lice i nije se razbolio. Danima je na koljenima puzao po kolibi ispunjenoj virusom i brinuo se
za umiruće pacijente koji su obilno krvarili. Duboko je vjerovao da za brigu o pacijentu
oboljelom od ebole nije potreban bioskafander. Jedino što je u takvom slučaju potrebno jest
dobra bolnica s dobro obučenim bolničarima. Frantig ide u bolnicu Fairfax i točka.

Iako mu se McCormick nikako nije sviđao. C. J. Peters je u tom trenutku osjetio

prilično poštovanje prema njemu. U teškim je situacijama donosio snažne i nepokolebljive
odluke.

Pred majmunsku je karantenu stiglo televizijsko vozilo postaje Channel 4 — kombi sa

snimateljima, tehničarima i reporterom. Hazletonovi radnici virili su kroz zavjese na
prozorima, no, kad je novinar pozvonio na vrata, nitko mu nije otvorio. Dalgard im je jasno i
glasno naredio da ni u kojem slučaju ne smiju razgovarati s medijima. No, upravo je u tom

129

  

trenutku po Miltona Frantiga došlo ambulantno vozilo bolnice Fairfax, kao da su ga naručile
znatiželjne televizijske kamere. Istog su trena upalili reflektore i uključili kamere, snimajući
kako se otvaraju vrata majmunske karantene i kroz njih posrče Milton Frantig, odjeven u
zaštitno odijelo Tyvek. Bez ičije je pomoći odšetao do kombija te se kroz otvorena stražnja
vrata uspeo u njegovu unutrašnjost, gdje je legao na nosila. Za njim su se zalupila vrata i
ambulantno je vozilo odjurilo prema bolnici, vjerno praćeno televizijskim kombijem. Samo
nekoliko minuta potom oba su se kombija zaustavila pred bolnicom Fairfax, gdje je Frantig
smješten u izoliranu sobu pod nadzorom liječnika i bolničara. Svima je naređena upotreba
gumenih rukavica, kirurških odijela i zaštitnih maski. Sam Frantig je izjavio da se osjeća
mnogo bolje. Molio se Bogu i gledao televiziju.

U međuvremenu, radnici iz majmunske karantene su sve teže podnosili situaciju.

Vidjeli su ljude u bioskafanderima, svojeg kolegu koji se ispovraćao po travnjaku, televizijsku
ekipu koja je sve to snimala kao prvorazrednu senzaciju te ambulantna kola bolnice Fairfax.
To im je bilo dovoljno. Strahovito se žureći, napustili su zgradu i zaključali je.

Četiristo i pedeset živih majmuna u zgradi je ostalo samo, svojim krikovima i

mrmljanjem ispunjavajući prazne hodnike. Bilo je jedanaest sati ujutro. Zrakom je zaigralo
nekoliko pahuljica snijega. U karanteni je pak ventilacijski sustav posve podivljao te je
temperatura unutar njenih zidova porasla preko trideset stupnjeva. Hodnici su se ispunili
teškim, smrdljivim zrakom i kricima gladnih majmuna koje nitko nije nahranio uobičajenim
jutarnjim keksima. Neke su životinje pred sebe buljile ukočenim pogledom na ovješenim
licima, a neke krvarile iz jednog ih više tjelesnih otvora. Kapljice su krvi kapale na metalne
posude pod njihovim kavezima, proizvodeći zlokobne, metalne zvukove .... ping, ping, ping.

Tango-91
PONEDJELJAK. 10:30

Restonska je kriza dosizala vrhunac i Dan Dalgard je shvatio da gubi kontrolu nad
svim njenim segmentima. Sazvao je sastanak svih viših upravitelja kompanije te ih izvijestio
o trenutnoj situaciji — imali su dva bolesna čovjeka, od kojih je drugi iskazivao moguće
simptome zaraženosti ebolom. Kompanijskim je upraviteljima objasnio da je Vojsci ponudio
preuzimanje brige nad zgradom i oni su odobrili njegove prijedloge, ali i napomenuli da
usmeni dogovor s Vojskom žele napismeno. Drugim riječima, htjeli su da Vojska preuzme
pravnu odgovornost za zgradu.

Dalgard je taj prijedlog telefonski ponovio C. J. Petersu, koji ga je glatko odbio.

Smatrao je da situacija zahtjeva jasnoću i brzinu, to jest — odsustvo odvjetnika i njihovih
pravnih zavrzlama. Trebalo je donijeti što bržu i efikasniju odluku pa je pristao da mu Dalgard
telefaksom pošalje jednostavno sročeno pismo u kojem je iskazana predaja odgovornosti
nad karantenskom zgradom Vojsci. Zajednički su sročili tekst preko telefona i C. J. ga je
odnio generalu Russellu, koji se u njega zadubio, proučavajući što bi napisane rečenice

130

  

mogle sadržavati. Ipak, odlučili su pismo ne pokazivati vojnim odvjetnicima već ih naknadno
uvjeriti da su djelovali u skladu s hitnošću situacije. Potpisali su pismo i faksirali ga Dalgardu
u Hazleton, čime je majmunska karantena pala u ruke Vojske Sjedinjenih Država.

Ovoga je puta Jerry Jaax morao stati na čelo mnogo većeg biorizičnog tima nego
prilikom evakuiranja sobe H, jer je u zgradi bilo zastrašujuće mnogo životinja. Ni on ni članovi
njegove družine nikada nisu bili u borbenoj situaciji. Nitko nije mogao znati kako će se
ponašati, kako će reagirati i kako raditi u kaotičnoj situaciji, sa stalnim strahom od grozne
smrti.

Jedinica kojom je Jerry inače zapovijedao u Institutu zvala se Tango-91. Vojni

veterinarski tehničari u Institutu su klasificirani kao T-91, dok je Tango vojna šifra za slovo T.
Jedinica se uglavnom sastoji od vrlo mladih, često tek osamnaestogodišnjih vojnika. Otprilike
u isto vrijeme kad je vozilo hitne pomoći prebacivalo Miltona Frantiga iz restonske karantene
u bolnicu Fairfax, Jerry je sazivao sastanak jedinice Tango-91. Na sastanak je pozvao i
civilni dio svog osoblja, sastavljen uglavnom od iskusnih stručnjaka, koji su, za razliku od
mladih vojnika iz T-91, bili stručnjaci za rad s opasnim uzročnicima i navikli na rad u
bioskafanderu Chemturion. Prostorija se ubrzo tako napunila da je dobar dio prisutnih morao
sjediti na podu.

— Radi se o virusu ebola ili uzročniku sličnom eboli — objavio im je Jerry. — Dolazit
ćemo u dodir s velikim količinama krvi. Baratat ćemo oštrim priborom. Sve ćemo to
morati raditi u biološki izoliranim odijelima.

Dok je govorio, u sobi je vladao muk. Nije im spomenuo postojanje čovjeka s mogućim
simptomima zaraze, jer nije znao za njega. C. J. je za sada odlučio prešutjeti takav razvoj
događaja.

— Tražimo dobrovoljce — rekao je Jerry. — Ako u ovoj sobi postoji itko tko ne želi
sudjelovati u operaciji, mi ga ne možemo na to prisiliti.

Nitko se nije oglasio. Svi su bili spremni na akciju. Ipak, Jerry nije trebao sve prisutne,
pa je počeo izabirati ljude.

— Ti ideš... da. i ti... ona ide, a i on... i vas dvojica idete... i vas dvoje...

U gomili je stajala žena narednica, koju je Jerry odmah isključio iz operacije, jer je bila
trudna. Ebola ima posebno ružan učinak na trudnice.

Nijedna borbena jedinica američke vojske nije mogla obaviti ovaj posao. Nema
nadnice za strah, kao što je to slučaj s radom u ratnom području. Vojska ima zanimljivu
teoriju o radu u bioskafanderu, koja se sastoji u tome da rad na razini 4 nije opasan upravo
zbog toga što radnici tu nose odijela koja ih zaštićuju. Kad bi radnici u visokorizičnoj zoni
radili bez bioskafandera, to bi se smatralo rizičnim poslom i bili bi plaćeni poput vojnika na
bojišnici. Ovako, dobivali su svoju uobičajenu plaću - sedam dolara na sat.

Jerry im je objasnio da ne smiju nikome reći za operaciju, čak ni članovima najuže

obitelji. — Patite li od klaustrofobije, recite to odmah, nemojte čekati da vas zatvorimo u

131

  

skafander — posebno je napomenuo. Zapovjedio im je dolazak pred institutsku zgradu

sljedećeg jutra u pet sati, u civilu.

PONEDJELJAK, 4. PROSINCA - UTORAK 5. PROSINCA

Gene Johnson te noći nije dobro spavao, kao ni vojnici kojima je naređen pokret
sljedećeg jutra. Bojao se za sigurnost »klinaca«, kako je sam nazvao članove jedinice
Tango-91. Gene je sam već preživio dovoljno straha od zaraze ebolom. Jednom mu se u
Zairu, dok je vadio krv nekom mišu, iz ruke izmakla igla te ga ubola kroz gumene rukavice.
Zbog moguće miševe zaraženosti visokorizičnim virusom, Johnsona su zrakoplovom
prebacili u Institut i strpali ga u Buksu na mjesec dana.

— Tamo nije nimalo zabavno — rekao mi je. — Ponašali su se kao da ću umrijeti.

Nisu mi dali škare da si podrežem bradu, jer su se bojali da ću se ubiti. Noću su me
zaključavali.

Tijekom ekspedicije u Kitumsku špilju tri puta se lakše ozlijedio krvavim priborom. Tri
puta je probio površinu bioskafandera, razrezao kožu i razmazao životinjsku krv po
porezotini. Smatrao se izuzetno sretnim što se ondje nije zarazio marburgom ili sličnim
virusom. Zbog tih, gotovo kobnih slučajeva sada se strahovito bojao organizma koji je
zaposjeo majmunsku karantenu.

Živio je u nakošenoj kući na obroncima planina Catoctin i čitavu je tu noć prosjedio u

svojoj radnoj sobi, na njenom prednjem dijelu. Razmišljao je o postupku unutar prave,
nelaboratorijske vruće zone. Razmišljao je o tome kako svaki pokret tijela unutar te proklete
zgrade mora biti unaprijed osmišljen i kontroliran. Koja je najranjivija točka? zapitao se.
Definitivno — ruke. Ruke se moraju nadzirati više od svega ostalog.

Naslonio se u stolici i pred lice uzdigao ruku, proučavajući je. Četiri prsta i njima
pridruženi palac — gotovo identična majmunskoj ruci, s tom razlikom da je ljudska ruka
povezana s ljudskim umom. Osim toga, ljudsku ruku od okoline mogu zaštititi izumi ljudskog
uma. Bioskafander i rukavice odvajaju je od Prirode.

Ustao je i rukama, pantomimički, izveo pokrete kakve bi morao činiti u vrućoj zoni.
Ubrizgavao je majmunu injekciju, nosio ošamućenu životinju na stol, polijegao ga na njegovu
čeličnu površinu, otvarao mu utrobu i rukama zaranjao u krvavo jezero namnoženog virusa.
Tri sloja gume su pokrivala njegove ruke, a po gornjem se sloju razmazivala krv s
visokorizičnim ubojicom.

Zastao je i nešto pribilježio na papir te se zatim vratio svojoj zamišljenoj vrućoj zoni.
Škarama je iz majmunove utrobe isijecao komadić slezene. Nekomu ga je morao dodati.
Gdje bi ta osoba trebala stajati? Iza njega? Pokraj njega? Pokušao se zamisliti s iglom u ruci.
OK, ako sam dešnjak, držat ću iglu u desnoj ruci. To znači da moj partner mora stajati s moje
lijeve strane, što dalje od igle. Hmmm.... a što s rukama mog partnera? Što bi on trebao
raditi, koji su njegovi pokreti? Uostalom, što rade svi u prostoriji?

132

  

Rano ujutro Gene Johnson je pred sobom imao hrpu papira s bilješkama napravljenim
tijekom pantomimske imitacije rada u vrućoj zoni. Napisao je scenarij bioopasne operacije. «

Jerry Jaax otišao je od kuće u četiri sata ujutro. Nancy je još spavala. Pred zgradom
Instituta sastao se s Geneom Johnsonom, koji ga je uputio u sve korake bioopasnog
postupka navedene u svojem scenariju. Jerry ih je naučio dok su se oko njih skupljali članovi
ekipe. Mnogo ih je do sastajališta stiglo pješice, iz kasarne unutar Fort Detricka u kojoj su
stanovali. Stajali su uokolo, čekajući naredbe. Bio je još mrkli mrak, a unutrašnjost vojne
baze bila je osvijetljena reflektorima. Jerry je odlučio da će ljudi u karantenu ulaziti u
parovima te je upravo sastavljao popis. Uz sparena je imena upisivao redoslijed ulaska u
karantenu te istim tim redom prozivao imena. Ljudi su, dvoje po dvoje, ulazili u vozila —
bijelu hladnjaču, nekoliko neoznačenih kombija, neoznačeni kamionet, bijela ambulantna
kola s biorizičnom nosiljkom i brojna osobna vozila — te su kretali prema Restonu. Kao i dan
prije, nedaleko od samog gradića našli su se okovani gomilom polubudnih yuppieja, koji su u
svojim automobilima srkali kavu iz termosica i slušah rock-and-roll muziku s radija.

Kad su se na travnjak iza restonske karantene konačno iskrcala sva imena s

Jerryjevog popisa, Gene Johnson ih je zamolio za malo pažnje. Obratio im se dubokim,
ozbiljnim glasom, gledajući ih tamno uokvirenim očima čovjeka koji nije spavao danima.

— Ovo ovdje nije šala. Morate sve shvatiti ozbiljno jer se uistinu dogada. Izbijanje
biološkog uzročnika razine 4 zahtijeva pravu akciju. Ovo nije vježba. Želim vam
reći za događaj koji vas se svih tiče. Postoji mogućnost da je virus iz ove zgrade
prenesen na ljudsko biće. Dvoje ljudi je bolesno i smješteno u bolnicu. Obojica su
njegovatelji životinja i obojica su radili u ovoj zgradi. Posebno smo zabrinuti za
jednog od njih, kojem je pozlilo jučer ujutro. Simptomi su — groznica i povraćanje,
što može značiti zaraženost ebolom, no to još ne znamo. Posebno vam želim
naglasiti da tog čovjeka nije ugrizla nijedna životinja i da se nije ozlijedio nikakvim
oštrim instrumentom, ni iglom ni skalpelom. Dakle, ako je zaražen ebolom, postoji
realna mogućnost da se ovaj virus prenosi zrakom.

Dok je slušao Geneov govor, Jerryja je sve više svladavao užas. Do sada nije imao
pojma o čovjeku kojem je pozlilo! Nitko mu nije ništa rekao! Odjednom ga je obuzeo osjećaj
da cijela operacija neće proći bez ljudskih žrtava.

Dan je bio siv, a zrak oštro leden. Tratinom je šuškalo suho lišće s golih grana okolnog
drveća, a s druge strane brda dopirali zvukovi djece koja su se ljuljala na ljuljačkama svojeg
vrtića. Gene Johnson nastavio je govoriti:

— Svi se morate ponašati kao da se ebola zaista prenosi zrakom. Svi znate moguće
opasnosti i svi imate neko iskustvo u radu pod takvim okolnostima. - Dok je to
govorio, pogled mu se zaustavio na novakinji Nicole Berke. Bila je vrlo lijepa, duge
plave kose i imala je tek kojih osamnaest godina. Tko je ona? Nikada je dosad
nisam vidio, bit će da radi za Jerrya. Isuse Bože. ovo su stvarno djeca, nemaju
pojma s čim se moraju suočiti. — Morate točno slijediti naznačenu vam proceduru.
Imate li pitanja, morate ih postaviti. Nema glupih pitanja. Pitajte bilo što.

133

  

Pitanje je postavila upravo ona, Nicole Berke. koju je Gene primijetio trenutak ranije:
Koliko dugo će sve to trajati?

— Sve dok ne usmrtimo sve majmune — odgovorio je Jerry. - U karanteni ih je

četiristo pedeset.

Isuse, zgrozila se novakinja, četiristo pedeset majmuna! To će trajati dovijeka.

Drugi članovi tima nisu imali mnogo pitanja. Bili su napeti, šutljivi, povučeni. Jerry je
ušao u pripremno područje i potporna mu je ekipa pomogla navući bioskafander. Crpka za
kisik počela je brujati istog trenutka kad su mu namjestili zaštitnu kapuljaču. Dobacivši
parovima koji su se još oblačili samo kratko vidimo se, sa svojim se partnerom, narednikom
Thomasom Amenom, izgubio za vratima zračne pretkomore. Kroz potpunu su tamu, rukama
opipavajući zidove, došli do njezina drugog kraja i ušli u vruću zonu.

Zgrada je, nakon što je nitko danima nije čistio i nakon što su je radnici dan prije
napustili u velikoj žurbi, bila u totalnom neredu. U majmunskim su se sobama spoticali o
rasute kekse za životinje, podovima su se vukli papiri, a u uredima su našli preokrenute
stolice. Prostorije su nalikovale napuštenom poprištu bitke. Jerry je s narednikom počeo
obilaziti zgradu, krećući se sporo i pažljivo, poput ronioca koji istražuje olupinu broda. Dospio
je do malenog hodnika iz kojeg su vrata vodila prema još prostorija s majmunskim kavezima.
Ušao je u jednu od njih i u njega se zabuljilo sedamdeset pari zbunjenih majmunskih očiju.
Gladni i usamljeni, majmuni su se u svojim kavezima uznemirili te počeli vrištati, tresti
rešetkama kaveza, skakati i penjati se njihovom unutrašnjošću. I ova je soba bila u
potpunom neredu. Po onome što je zapazio na prvi pogled, Jerry je shvatio da su proteklih
dana bacali kekse svuda oko sebe i prstima po zidu razmazivali vlastiti izmet. Šare su se
uspinjale zidom gotovo do samog stropa i Jerry se nije mogao oteti dojmu da se radi o
šifriranoj poruci koju su duše primata odaslale ljudskim bićima.

Dvojica su stručnjaka pronašla vreću s keksima za majmune i počeli hraniti sve

majmune u zgradi. Iako nijedna od ondje prisutnih životinja nije smjela ostati na životu, Jerry
im nije htio priuštiti više patnje no što je to bilo neophodno. Hraneći ih, na svakome su
pojedinačno tražili znakove ebole. Mnogi su se majmuni činili bezvoljnima, s praznim
pogledom i ovješena lica. Nekima je neprekidno curilo iz nosa, a nekima se oko nosnica
skrutnulo nešto zelenkasto-krvavo, dok je u limenim posudama pod rešetkama nekih kaveza
spazio zgrušanu krv. Svi su ga ti znaci duboko uznemirili, jer ih nije pronašao samo u sobi H,
već u svim sobama karantene, što je značilo da se uzročnik proširio. Mnoge su životinje
kihale i kašljale. gotovo kao da boluju od gripe i Jerry se počeo pitati radi li se u ovom slučaju
o nekom mutantu ebole — zračno prenosive ebola-gripe. Od same je zamisli zadrhtao i
pokušao je odagnati, jer je bila previše zastrašujuća da bi o njoj razmišljao u tom trenutku.
Bila je vrlo slična zamisli o nuklearnom ratu. Pod zaštitnom ga je odjećom oblio znoj i
isparavanjem mu zamaglio prozor kapuljače. Majmune više gotovo nije ni vidio, ali ih je čuo.
Skvičali su, vrištali i stenjali u daljini, prigušeni šumom mehanizma za opskrbu skafandera
kisikom. Do tog trenutka Jerry nije osjetio nijedan simptom klaustrofobije ni panike. Odlučio
im je ne popustati ni sada.

Nekoliko je članova biorizičnog tima provelo sljedećih pola sata u pripremnom

području, baveći se pripremom injekcija za ubrizgavanje medikamenata.

134

  

Nekoliko metara dalje od članova tima, svoje je biorizično odijelo navlačio satnik Mark
Haines. Dok mu je potporna ekipa pomagala navući veliki skafander, obratio se prisutnim
vojnicima. Htio ih je još jednom podsjetiti na ono što su morali imati na umu prilikom ulaska u
zgradu.

— Medikamentima ćete morati usmrtiti punu zgradu majmuna. Postupak nije nimalo
ugodan i zato vas upozoravam: nemojte se vezati uz životinje jer bi sve ionako
uginule. Pokušajte o tome ne razmišljati kao o ubijanju živog bića. Sjetite se da
time zaustavljamo širenje opasnog virusa. Nemojte se igrati s majmunima. Ne
želim čuti nikakav smijeh i šale u blizini životinja. Mogu biti jako strog i neugodan.
Dobro zapamtite veterinarski moto: imate odgovornost prema životinjama, ali i
prema znanosti. Sve će ove životinje dati život za znanost. To što su se u ovo
uvalile nije njihova krivnja, no ipak moraju umrijeti. Dobro pazite na svojeg
partnera. Stalno provjeravajte stanje njegovog skafandera. Upotrijebljenu injekciju
nikad ne dodajte drugoj osobi. Ćim uklonite zaštitnu kapicu s igle, njezin vršak ide
samo i jedino u životinjino meso. Nakon što je upotrijebite, odložite je u biorizični
spremnik. Umorite li se, o tome odmah obavijestite nadglednika, koji će vas uputiti
na dekontaminaciju.
- Tko je sljedeći? - upitao je Gene Johnson, gledajući u popis. — Godwin! Vi ste
sljedeći!

Na spomen je svog imena Charlotte Godwin pojurila ka kombiju na tratini i u njegovoj

se unutrašnjosti svukla, osjećajući se jadno i ranjivo, brutalno išibana prosinačkom
hladnoćom. Na golo je tijelo navukla kirurško odijelo, kapu, čarape i tenisice.

U pripremnom ju je području dočekao tim koji je na njeno sićušno tijelo spretno

navukao bioskafander. - Ovo je baš pravo odijelo za sitne ljude poput vas - čula je kako
netko dobacuje, tek nekoliko trenutaka kasnije shvativši da je riječ o šali. Skafander je bio
golem, krojen po mjeri krupnog muškarca i na njezinoj se, tek 160 centimetara visokoj figuri,
objesio poput vreće. Oko nje su se vrzmali ljudi koji su je oblagali ljepljivom trakom i
iznenada uključili opskrbu zrakom. Šum ju je zaglušio.

Negdje iz te gužve ju je zaslijepila bljeskalica fotoaparata kojim je službeni fotograf

dokumentirao akciju za kasnije izvješće i ona je pomislila: O, Bože, snimio me s ovom
kretenskom kapom i skafanderom u kojem izgledam poput bačve. Baš sam ja morala biti te
sreće da na službenim fotografijama izgledam kao debil.

S kutijama bioopasnog materijala odgegala se prema sivoj zoni, osjećajući kako joj u
ušima, dublje od skafanderskih motora, bruji adrenalinska navala krvi. Bilo joj je samo
osamnaest godina i odjednom joj je sinulo da je premlada kako bi podnijela situaciju. Kroz
filtre bioskafandera joj je polako, ali onda sve jače, počeo ulaziti žestok smrad majmuna.
Čula je još samo partnerovo lupanje na ulazna vrata i potom se, zajedno s njim, našla u
vrućoj zoni.

Zbog ogrebotina joj se na prozirnoj masci skafanderske kapuljače učinilo kao da se

našla u sobi s ogledalima lokalnog lunaparka. Vrućina i smrad su joj obavile tijelo, no
ponajviše ju je ipak uplašila tišina. Mjesta u kojima borave majmuni obično su sve prije no
tiha i mirna.

135

  

Kroz jedna se od vrata u hodniku pojavio pukovnik Jaax i, nadglasavajući buku

skafanderskih motora, naredio:

ZAPOČNI S PUNJENJEM INJEKCIJA. DVOSTRUKA DOZA KETAMINA U SVAKU!

RAZUMIJEM - spremno je odgovorila i prihvatila se posla.

NAREDNIK I JA ĆEMO U OVOJ SOBI USPAVLJIVATI MAJMUNE - dodao je.

Charlotte je počela puniti injekcije anestetikom ketaminom. Jerry Jaax odnio bi

napunjenu špricu u prostoriju s kavezima te je umetao u stalak na vrhu dugačkog štapa, dok
bi narednik Amen drugim štapom blokirao životinjino kretanje po kavezu. Kad bi se majmun
umirio, štapom stisnut u dno svog prebivališta, Jerry bi otvorio njegova rešetkasta vrata.
Pozorno motreći na svaku majmunovu kretnju, tada bi u kavez unio injekciju na stalku i njen
sadržaj ubrizgao u životinjsku butinu. Obavivši to, žurno bi zalupio vratima kaveza. Posao je
bio nevjerojatno opasan, upravo zbog otvorenih vrata kaveza, koja su majmunu pružala
priliku za napad ili bijeg. Dok su Jerry i njegov partner obilazili kaveze, životinje su pod
utjecajem anestetika pomalo padale u san.

Uz zidove prostorija nalazila su se dva reda majmunskih kaveza, od kojih je donji bio
mračan i sasvim blizu poda. Svaki bi put prilikom ubrizgavanja injekcije životinjama u donjim
kavezima Jerry morao kleknuti na pod i kroz zamagljeni prozor skafanderske kapuljače
zaviriti u mrak iza rešetaka. Narednik bi blokirao majmunsko kretanje i viknuo: — OK, IMAM
GA! NE MIČE SE — i Jerry bi se na svojim bolnim koljenima nagnuo prema životinji te u
mraku pokušao vrhom štapa s injekcijom naciljati dlakavo bedro. Životinja bi se trzala i
vriskala: »KRA! KRA!«, dok bi joj igla pomalo uranjala u meso. Bila je to jedna od najtežih
stvari koje je Jerry morao učiniti u svojoj veterinarskoj karijeri.

U međuvremenu je u vruću zonu pristiglo još članova biorizičnog tima. Jerry ih je

okupio u hodniku i uputio ih u dodatna pravila ponašanja.

- SVAKIH PET DO DESET MINUTA PRESTANITE S POSLOM I PROVJERITE

STANJE SUSJEDOVOG SKAFANDERA. BUDITE VRLO PAŽLJIVI. SVAKIH SAT
VREMENA UZMITE DESET MINUTA PREDAHA. UMORITE LI SE. POSTAT
ĆETE NEPAŽLJIVI.

Svaki put kad bi bacio pogled u sobu s majmunima, iz nje bi ga netremice promatralo
desetak pari očiju, dok bi pojedine životinje divljale u kavezima, prostorijom šireći navalu
buke.

Jednu je od malih sobica blizu prednjeg ulaza u zgradu Jerry proglasio prostorijom za
ispiranje i odljev. U sobi se nalazio tuš. a na podu otvor za odljev koji im je trebao za
ispiranje krvi i dezinficiranje instrumenata. Svaki put kad bi se pod tušem ispirala krv, članovi
tima u otvor bi nalijevali sredstvo za dezinfekciju. Najmanje su od svega željeli da se virus
nastani u restonskoj kanalizaciji. U prostoriju su dovezli i metalni obdukciiski stol na
kotačima. Za održavanje sigurnosnih uvjeta na stolu i oko njega. Jerry je zadužio grupu ljudi
koje je nazvao »podtim za ispiranje i odljev«. Organizirao je još dva podtima — eutanazijski
(koji je injekcijom ubijao majmune) i nekropsijski, koji ih je otvarao, uzimao uzorke tkiva i
pohranjivao tijela u biorizične vreće.

136

  

Vrlo je brzo rad u restonskoj karanteni poprimio rutinu i brzinu pokretne trake. Svakih
pet do šest minuta, Jerry bi odnio onesviještenog majmuna niz hodnik, pa sve do sobe za
ispiranje i odljev. Tu ga je čekao satnik Haines, koji bi životinji ravno u srce ubrizgao dozu
eutanazijskog sedativa T-61. Kad bi životinja definitivno uginula, preuzimao ju je satnik Steve
Denny, zadužen za nekropsiju. Škarama bi rasporio životinjsku utrobu i uzeo komadić jetre i
slezene. Životinjske su jetre bile sive, uništene, gadne.

Razvodnica Charlotte Goodwin stajala je uz Stevea Dennyja i dodavala mu pribor,

uplašena činjenicom da satnik djeluje prilično nervozno. Pratila je svaki njegov pokret.
Izvlačio je majmunsku slezenu, sivu i prekrivenu bjeličastim mrljama, tvrdu poput kamena.
Znala je da se radi o biološkom paklenom stroju.

Nakon nekog vremena, satnik Haines dodao joj je škare i pružio priliku da sama
raspori životinjsku utrobu. Nutrina joj se ispunila strahom i tremom. Smirivši ruke, započela je
s visokorizičnom nekropsijom na razini 4. jednim od najopasnijih poslova u bioskafanderu.
Osjećala se poput prvih ljudi za vožnje svemirom i to ju je uzbuđivalo. Samo ju je tanka,
gumena membrana rukavica dijelila od smrti, daleko gore od bilo koje pogibije u ratu. Žurila
se da što prije završi posao, kad je odjednom primijetila da su majmunove oči širom
otvorene. Učinilo se kao da ju ta dva crna, sjajna oka, nadziru u poslu i pomno prate svaki
pokret koji bi učinila. Osjetila je neodoljiv poriv da posegne rukom prema vjeđama i sklopi ih,
no nije smjela prekinuti rad.

— Moje lice — proletjelo joj je glavom. — Je li to posljednje što vide?

U unutrašnjosti
UTORAK. PREDVEČER

Dan se bližio kraju, a s njim i baterije u skafanderima biorizičnog tima. Njegovi su

članovi tek po zatamnjenju prozorskih okana na dnu hodnika opazili primicanje večeri. Jerry
ih je tjerao na odmor. Iscrpljeni i bezizražajnih lica, sjeli bi na pod u hodniku i zurili pred sebe,
dok su neki punili injekcije. Jerry ih je obilazio i pitao, svakog posebno: - KAKO SI? JESI LI
UMORAN? ŽELIŠ LI IZAĆI?

Nitko nije htio.

Biorizična ekipa iz unutrašnjosti karantene cijelo je vrijeme održavala radio vezu s

Geneom Johnsonom, koji se nalazio izvan zgrade. Prije ulaska u vruću zonu Gene ih je
opremio ručnim kratkovalnim radioaparatima, podešenim na vojnu frekvenciju. Obični voki-
tokiji nisu dolazili u obzir zbog lako uhvatljive frekvencije, na kojoj je svatko mogao
prisluškivati njihove razgovore. Gene se užasavao mogućnosti da taj svatko budu televizijski
novinari.

137

  

Rhonda Williams, specijalistkinja biorizičnog tima, u jednom je trenutku shvatila da s

njezinim skafanderom nešto nije u redu. Motor koji je održavao tlak unutar odijela je polako
otkazivao, sve dok joj se skafander nije prilijepio uz znojno kirurško odijelo, a zaraženi je zrak
počeo pritiskati kroz slojeve odijela.

- GUBIM ZRAK! - viknula je i nastavila raditi. Nikako nije mogla napustiti svoj
položaj u pola posla, iako joj je akumulator očito otkazivao. Ustanovila je da za
pojasom nema rezervnog akumulatora, a svi su oko nje već trošili svoj drugi.

Rhondina je objava gubljenja zraka uskomešala ljude. Jerry ju je odlučio evakuirati iz

zgrade te je potrčao hodnikom do vrata zračne pretkomore, gdje je stajao vezist. Istrgnuo mu
je radioaparat iz ruku i viknuo: - IMAMO JEDNU ŽENU KOJA GUBI ZRAK!

Nabavit ćemo drugi akumulator i poslati ga po nekome — odgovorio je Gene. —

Možeš li pričekati?

NE MOGU - oglasio se Jerry. - ONA GUBI ZRAK!

Odjednom se oglasio vezist pokraj vrata, obavijestivši ga da on ima rezervni

akumulator.

ČEKAJ! — viknuo je Jerry Geneu kroz radio — IMAMO JEDAN REZERVNI!

Vezist je za to vrijeme otrčao niz hodnik, potapšao Rhondu po ramenu i obavijestio je:
— EVO TI STRUJE!

Napeti su se ljudi oko nje počeli smijati, a vezist joj pričvrstio malenu spravu za pojas.
Bože. proletjelo joj je glavom, sad će mi isključili stari akumulator i to će potpuno zaustaviti
motor.

ČEKAJ MALO! - nervozno je viknula vojniku. — OSTAT ĆU BEZ ZRAKA!

NE BOJ SE - nastojao ju je umiriti - TO JE SAMO NA NEKOLIKO SEKUNDI. DOK

TE NE PREBACIMO NA NOVI AKUMULATOR.

Ronda je ipak bila strahovito uzrujana. Željela je van. Zbog zabrinutosti da se možda
zarazila dok joj je skafander bio bez tlaka, više se nije mogla usredotočiti na posao. Jerry ju
je odlučio poslati van, zajedno s Charlotte Godwin, koja je izgledala umorno.

DVIJE IZLAZE VAN - dojavio je Geneu.

S vanjske je strane karantene vladala zategnuta atmosfera, na rubu panike. Pred

zgradom su se upravo pojavila televizijska reportažna kola. Gene se užasnuo od same
pomisli na TV kamere koje bi zazujale upravo u trenutku kad bi ekipa iz zgrade izvela dvije
žene u bioskafanderima.

Ovdje je gusto — javio je Jerryju. — Nećemo ih moći izvući, jer su kamere pred
zgradom.

Jerry je bio uporan: ŠALJEM IH VAN!

138

  

U redu. Pošalji ih van — nevoljko se složio Gene. — Barem nećemo razočarati

novinare.

Jerry je lupao na vrata sive zone sve dok ih nije otvorio časnik zadužen za
dekontaminaciju. U bioskafanderu i sa štrcaljkom iz koje je trebao raspršivati dezinfekcijsko
sredstvo u jednoj ruci, drugom je rukom upro snop baterijske svjetiljke u Rhondu i Charlotte.
Kad su ušle u zračnu komoru, naredio im je neka podignu ruke te stao provjeravati stanje
njihovih skafandera.

Rhondi nije promakla nagla promjena časnikova izraza lica.

IMAŠ RUPU NA SKAFANDERU - rekao joj je.

Znala sam da će se to dogoditi, protutnjalo joj je glavom.

GDJE SI JE ZARADILA? - pitao je.

NEMAM POJMA — iskreno je odgovorila.

Ljepljivom joj je trakom obložio rupu na skafanderu. Zatim je počeo štrcati

dezinfekcijsko sredstvo po njoj i Charlotte. Više ih je puta zalio raskužnom tekućinom prije no
što su napokon bile spremne za prelazak u pripremno područje. Potporna ekipa, koja ih je
dočekala pri izlasku, istog ih je trenutka razodjenula i dvije su žene ostale u znojem
natopljenim kirurškim odijelima, dršćući od hladnoće.

Vani su televizijska reportažna kola — rekao im je Gene.

Imala sam rupu u skafanderu — umjesto odgovora, uplašeno mu je kazala

Rhonda. — Znači li to da sam zaražena?
Ne — odlučno je zanijekao Gene. — Imala si dovoljno zračnog tlaka u odijelu i to te
zaštitilo. Nego, slušajte me... idite u kombi i ležite. Ako vas netko nešto pita, da
niste ni pisnule. U redu?

U kombiju nisu mogle pronaći svoju odjeću pa su se umotale u nečije kapute te legle
na sjedala. Televizijska je ekipa parkirala kombi nedaleko od glavnog ulaza u majmunsku
karantenu. Reporter je zakucao na vrata i pozvonio na interfon, no nije bilo odgovora. Zavirio
je kroz prozore na pročelju, no uspio je razabrati samo navučene zavjese. Zaključio je da se
u zgradi apsolutno ništa ne događa. Mjesto je djelovalo napušteno. Ni on ni snimatelj nisu
zamijetili bijela vozila iza zgrade, a ako su ih i vidjeli, nisu im pridavali nikakvu važnost.

Televizijska su se njuškala vratila u svoj kombi i neko vrijeme ondje sjedila u nadi da
će se nešto dogoditi, netko pojaviti ili se do njih probiti neki zvuk koji će odati zbivanje u
unutrašnjosti zgrade. S vremenom im je postalo dosadno i prilično hladno, a i počelo se
smračivati. Nije im palo na pamet zaobići zgradu i objektiv kamere uperiti u stražnje prozore,
jer da jest, dosade bi istog trenutka nestalo. Dobili bi dovoljno materijala za čitave večernje
vijesti, s još nešto neiskorišenog ostatka za CBS-ovu emisiju »60 minuta«. Njihova bi
kamera, da su se uputili prema stražnjem dijelu zgrade, zabilježila vojnike u bioskafanderima
natopljenim krvlju. Snimili bi vojnike koji obavljaju prvu veću biorizičnu operaciju ikad
poduzetu na području Sjedinjenih Država. Mogli bi izvijestiti o parovima stručnjaka za
bioopasnost koji su baš u to vrijeme počeli izlaziti u pripremno područje, u kojem je potporna

139

  

ekipa sa njih svlačila skafandere. No, televizijska ekipa nije detaljnije istražila okolinu zgrade
i, koliko ja znam, zbog toga ne postoji nikakav video snimak restonske operacije.

U međuvremenu, dvije su žene beskrajno dugo ležale u kombiju, sve dok reporteri
konačno nisu pokrenuli motor svojih kola i izgubili se. Gene Johnson, koji je virio iza ugla
zgrade, izvijestio ih je da je zrak čist. Žene su se na brzinu obukle i krenule isprazniti mjehur
u šumovito područje iza zgrade. Tada su otkrile injekcije. Na zemlji su ležale dvije potkožne,
iskorištene injekcije s iglama. Vrškovi su igala bili bez zaštitnih kapica, tako da je bilo očito da
su upotrijebljene. Bilo je nemoguće procijeniti koliko su dugo ležale u travi. Nekoliko je
članova potporne ekipe navuklo rukavice i pokupilo igle. Za svaki su slučaj provjerili čitavo
područje i, na nesreću, pronašli još igala u travi.

Jerry Jaax bio je posljednji koji je izašao iz vruće zone. Pozadinci su ga razodjenuli
oko šest sati poslijepodne. Izgledao je užasno; izgubio je tri do pet kilograma težine uslijed
jakog znojenja, lice mu je bilo pepeljasto, a kosa potpuno sijeda.

Vojnici su ogladnjeli i, kako u dnevniku operacije nije bio predviđen obrok, međusobno
se dogovorili da će zajednički skočiti na večeru u obližnji Taco Bell. Prije odlaska, Gene
Johnson ih je upozorio: — Nemojte nikome govoriti zašto ste ovdje. Ne odgovarajte ni na
kakva pitanja.

Ispred restonske su karantene zabrujali motori kolone vozila koja se uputila prema
meksičkom fast-food restoranu. Ondje su vojnici stali naručivati ogromnu količinu tacoa, s
mnogo, mnogo velikih čaša Coca-Cole, ne bi li nadoknaditi svu onu tekućinu koju su iznojili
radeći u skafanderu. Uz to su naručivali I nevjerojatno velik broj savijača od cimeta, sve za
van — da, spakirajte mi u kutije i molim vas, požurite. Osoblje se Taco Bella zabuljilo u njih.
Vojnici su čak i u trapericama izgledali kao vojnici — nabiti i ogrubjelih lica, s ogrebotinama i
nekoliko bubuljica od previše vojničke hrane. Žene su djelovale kao da svakog trenutka
mogu napraviti pedeset sklekova i jednom rukom svinuti željeznu šipku. Jedan je čovjek
prišao naredniku Klagesu dok je ovaj čekao u redu i upitao ga: — Što ste radili ondje? Vidio
sam sve one kombije...

Narednik Klages mu je okrenuo leda. ne prozborivši ni riječi.

Bračni par Jaax nije dospio izmijeniti dojmove sve do ponoći, uz lagano ljuljuškanje
vodenog kreveta, prigušene zvukove televizijskih vijesti i pravilno disanje njihove usnule
kćeri. Jerry je s olakšanjem izvijestio suprugu o relativno uspješnoj operaciji, u kojoj se nitko
nije ozlijedio skalpelom ili iglom. Također joj je rekao kako mu nikad nije padalo na pamet
koliko je skafander u stanju izolirati, osamiti čovjeka.

Nancy ga je zagrlila i poljubila u vrat na isti način kako je to činila još od početka
njihove veze, na fakultetu. Činio joj se izmoždenim i mršavim te umornijim no ikad prije.
Ustala je i odnijela Jaime u njezin krevet te se vratila u mužev zagrljaj, gdje je i zaspala.

140

  

Loš dan
SRIJEDA. 6. PROSINCA

Vojni znanstvenik Thomas Ksiazek od samog je početka restonske operacije provodio

dane i noći u visokorizičnom laboratoriju razine 4, ne bi li razvio brz način otkrivanja ebole u
krvi i tkivu. Napokon je uspio i plod svog rada nazvao brzim testom Elisa. Test je bio osjetljiv i
vrlo lak za provođenje. Odmah po otkrivanju testa, Ksiazek ga je primijenio na uzorcima krvi i
urina Miltona Frantiga, čovjeka koji je povratio po tratini pred karantenom i sada se
oporavljao u bolnici Fairfax. Frantigovi su uzorci reagirali negativno — u njima nije bilo ni
traga eboli, već se činio da je uzrok njegovu neugodnom zdravstvenom stanju tek obična
gripa. Bilo je to vrlo čudno, gotovo tajanstveno. Zašto u organizmu tog čovjeka nije bilo
ebole?

Vani je zatoplilo i sunce se promolilo iza oblaka koje je vjetar rastjerivao prema jugu. U
srijedu, drugog dana restonske operacije, vojna se kolona opet dovezla do Restona i sakrila
se u predjele iza karantenske zgrade. Postupak je tekao mnogo lakše i bez zastoja, tako da
su do osam sati svi podtimovi već započeli s obavljanjem svojih poslova. U hodniku sive
zone, ovaj je put postavljen jedan reflektor iz Johnsonove opreme, tako da članovi tima nisu
morali opipavati zidove kako bi sigurno prošli kroza nj.

Prvi je u karantenu ušao Jerry Jaax te nahranio majmune. Zajedno je s narednikom

Amenom obišao zgradu. U nekim je sobama našao mrtve i samrtnički zgrčene životinje. Iz
uredskog su dijela karantenske zgrade dovukli stolice te ih poslagali u nekoliko polukružnica
uzduž hodnika, kako bi se vojnici na njima mogli odmarati i puniti injekcije. Tijekom dana će
se na te stolice svaliti svi pripadnici tima, muškarci i žene u narančastim skafanderima, za
čijim su se kapuljačama zamagljenih prozora skrivala izmorena, gotovo bezizražajna lica.

Tek nešto prije podneva, Jerry Jaax je radio u sobi C. Odlučio je načas prekinuti s
radom kako bi se odmorio i obišao svoje ljude. Nadzor nad prostorijom prepustio je
narednicima Amenu i Klagesu te izašao na hodnik. Odjednom je za leđima, upravo u sobi C,
začuo komešanje i majmunsko vrištanje. Potrčao je natrag prema sobi te zatekao Amena i
Klagesa s vanjske strane njezinih vrata. Bili su vidno uznemireni.

- ŠTO SE DOGODILO?

- POBJEGAO NAM JE JEDAN MAJMUN.

- O, SRANJE! - zaurlao je Jerry.

Životinja se nekako probila pokraj Amena dok je otvarao vrata kaveza i dvojica su se
časnika žurno izgubila iz sobe te za sobom zalupila vratima.

Odbjegli je majmun bila upravo ona stvar koje se Jerry najviše bojao. Slobodni
majmuni mogu preskočiti vrlo velike udaljenosti. uhvatiti se neprijatelja, u ovom slučaju
čovjeka, i ugristi ga. Jerry je vrlo dobro znao koliko boli majmunski ugriz, jer ga je osjetio na
svojoj koži. Zubi su se u ljudsko meso zarivali lako i duboko.

141

  

Kroz prozorčić na vratima, tri su uznemirena časnika provirila u sobu. Čitava je soba
eksplodirala u kaosu pobješnjele majmunske dreke. Životinje su se prevrtale u kavezima,
tresle rešetkama te zaglušujuće vrištale. U sobi je bilo preko stotinu vrištećih grla, no
odbjeglog im majmuna nije bilo u vidokrugu.

Netko je odnekud izvukao štap s vrećastom mrežom za hvatanje i trojica su se

muškaraca ušuljala kroz ulaz prostorije.

Teško je ustvrditi slijed događaja koji su se potom odigrali, jer su se u pamćenje

sudionika usjekli tek kao nejasan san. Rhonda Williams tvrdi da se sasvim jasno sjeća
prizora majmuna koji je pobjegao iz prostorije. Upravo se odmarala, sjedeći na jednoj od
stolica u hodniku, kad je začula viku i buku te u sljedećem djeliću sekunde ugledala životinju
koja joj je protrčala ispod nogu. Isprva se ukočila od straha, a zatim prasnula u nervozan.
gotovo histeričan smijeh. Životinja je bila vrlo malena, muškog spola, odlučna u namjeri da joj
se ta narančasta stvorenja ne smiju približiti sa svojim mrežama i štapovima.

S druge strane, Jerry Jaax tvrdi da majmun uopće nije napustio sobu. Čini se da je
životinja ipak nakratko pobjegla, protrčala ispod nogu Rhonde Williams te je vrlo brzo nakon
toga otjerana natrag u svoju prostoriju.

Odbjegli je majmun bio uplašen kao i vojnici koji su ga hvatali. Neko je vrijeme trčao
prostorijom te se pokušavao uspentrati na kaveze. To je razljutilo druge majmune te su ga
počeli ujedati za nožne prste ne li ga otjerali. Krv iz životinjskih stopala se vrlo brzo
razmazala po svim podovima i zidovima prostorije. Jerry se uhvatio radija i izvijestio ekipu
pred karantenom o odbjeglom majmunu koji krvari. Gene Johnson mu je odgovorio neka
učini što god je potrebno, čak predloživši i ubijanje životinje pištoljem. Jerryju se ta ideja nije
svidjela. Odbjegli se majmun, uglavnom skrivao iza kaveza te bi pucati u njega značilo ciljati
medu njihove rešetke. Postojala je mogućnost odbijanja metka od kaveza ili zidova te
ranjavanja ljudi koji bi se našli u prostoriji. Takvo je ranjavanje ružno pod bilo kakvim
okolnostima, a pod ovakvim je bilo gotovo sigurno smrtonosno. Odlučio se ući u prostoriju i
uhvatiti majmuna mrežom na štapu. Sa sobom je poveo narednika Klagesa.

Ušli su u sobu s kavezima. Odbjegla im se životinja dobro sakrila pa je nisu vidjeli.

Jerry se kretao polako i oprezno, s mrežom podignutom u visini ramena, spreman na brzo
hvatanje majmuna. No, životinje nije bilo na vidiku. Gdje li je? zabrinuto se pitao. Povrh
svega. Jerry nije dobro vidio. Znoj mu je prekrio čitav vizor skafanderske kapuljače, dok je
osvjetljenje u sobi bilo prigušeno i varljivo. Osjećao se kao da se kreće ispod površine vode i
svijet promatra kroz ronilačku masku. I dalje se kretao vrlo polako, držeći se podalje od
kaveza s obje strane zida, odakle ga je zaglušivalo histerično majmunsko urlanje te plašili
nagli, nasilni pokreti uznemirenih životinja. Kretao se sredinom sobe, plašeći se da bi ga
mogli ugristi ako im se suviše približi. Narednik Amen slijedio ga je s injekcijom na štapu,
punom sedativa.

- ČUVAJ SE, NAREDNIČE - ponavljao mu je Jerry. DRŽI SE PODALJE OD

KAVEZA. NEMOJ DA TE UGRIZU.

On sam je pozorno iz daljine zagledavao u svaki kavez, ne bi li nešto vidio na

zasjenjenom zidu za njim. Već kad mu se činilo da na taj način nikada ništa neće učiniti,

142

  

krajičkom oka je uhvatio brz pokret. Naglo se okrenuo i zamahnuo mrežom, no majmun je
već letio iznad njegove glave, u jednom skoku prešavši čitavu širinu sobe od kakva četiri
metra.

— DRŽ' GA! TU JE! — viknuo je i zamahnuo mrežom, udarivši štapom po jednom

redu kaveza, no majmun mu je već pobjegao.

Još jednom je sasvim polako prošao kroz sobu. Majmun je ponovo skočio, kovitlajući
repom kroz zrak nad Jerryjevom glavom te se dočekavši na noge na drugom kraju sobe prije
no što su se dvojica časnika u skafanderu uspjela okrenuti. Jerry je zamahnuo mrežom i,
naravno, promašio.

PROKLETA MRCINA! - urliknuo je. Životinja se kretala prebrzo da bi je mogao uhvatiti.

Jerry bi proveo deset do petnaest minuta u traženju majmuna po prostoriji i onda, kad bi mu
se konačno primaknuo, ovaj bi u jednom velikom skoku nestao u sjenkama na suprotnoj
strani sobe. Bio je to malen majmun, vrlo okretan i stvoren za život u krošnjama drveća. Ova
okolina više odgovara njemu nego nama, shvatio je Jerry Jaax, i nema tog alata kojim bismo
riješili problem s njim. Uopće ne vladamo situacijom. Prepušteni smo slučaju.

U međuvremenu se pred zgradom našao pukovnik C. J. Peters, došavši onamo tek

zbog želje da izbliza promotri operaciju kojoj je bio na čelu. lako je dan bio hladan, na
nogama je, ispod džempera i traperica, nosio čarape i sandale. Takvog izgleda,
upotpunjenog brkovima, doimao se poput ostarjelog hipija ili nižeg službenika karantene —
nečega poput kućepazitelja. Šećući oko zgrade, primijetio je nekog neznanca pred njenim
pročeljem. Nije znao tko je to, ali počeo se opasno približavati mjestu operacije. Krenuo je
prema bočnoj strani zgrade, ravno prema njezinu stražnjem ulazu. C. J. je pojurio i presreo
ga. Ispostavilo se da je neznanac — novinar Washington Posta.

— Što se ovdje događa? — upitao je C. J.-a.

— Hmmm.....baš ništa posebno — odgovorio je C. J.

Odjednom mu je bilo neizmjerno drago što na sebi nije imao pukovničku uniformu. Bila
je to situacija u kojoj su se njegove loše navike napokon pokazale korisnima. Ničim nije
izazvao daljnju reporterovu znatiželju, pa ni namjeru da produlji prema stražnjem ulazu u
zgradu, tako da se mladić, ne vidjevši ništa zanimljivo, uskoro izgubio. U Washington Postu
su već dulje vrijeme sumnjali da se u karanteni dogada nešto čudno, no nitko nije mogao
ustanoviti što.

OVAJ MAJMUN PREPOZNAJE MREŽE! - viknuo je Jerry naredniku. Bilo je očito da

ne kani dopustiti nekoj ljudskoj budali s vrećicom na štapu da mu oduzme njegovu
novostečenu slobodu. Nakon mnogo neuspješnih pokušaja odlučili su ga preko noći ostaviti
u sobi. Preostali živi majmuni u karanteni su za to vrijeme postajali sve uznemireniji. Ekipe su
poubijale većinu majmuna, jer su neumorno radile do večeri. Neki su se vojnici žalili da im se
ne povjeravaju dovoljno važni poslovi pa im je Jerry prepustio neke visokorizične poslove.
Rhondu Williams je uputio na eutanazijski stol, gdje je radila zajedno s bojnikom Nateom
Powellom. Powell bi omamljenu životinju polegao na stol, savivši joj ruke iza leđa kako bi je
onemogućio u naglim kretnjama u slučaju buđenja. Za to je vrijeme Rhonda uzimala injekciju
i zabijala je majmunu ravno u srce, a zatim mu ubrizgavala eutanazijsko sredstvo, što ga je

143

  

na mjestu usmrćivalo. Kad bi izvukla iglu iz dlakavih majmunskih prsa, iz ubodne bi rane
štrcnuo mlaz krvi. Koliko god ružan, taj je prizor bio dobar znak, jer je značio da je iglom
pogodila ravno u srce. Kad bi joj se rukavice umrljale krvlju, isprala bi ih u dezinfektoru, a ako
bi pokoja kapljica prsnula do skafandera, isprala bi je spužvicom natopljenom istim
sredstvom.

Bilo je užasno kad bi promašila srce. Tekućina bi se iz igle razlila po unutrašnjosti

životinjine prsne šupljine i ona bi skočila, zakolutala očima te bi se činilo kao da se bori.
Radilo se samo o samrtničkom grču, no Rhonda bi osjetila kako joj srce poskakuje.

Pukovnik Jaax ju je nakon nekog vremena preselio za stol na kojem je radio satnik
Haines, gdje je započela s vađenjem komadića jetre I slezene.

Dekontaminacija
ČETVRTAK. 7. PROSINCA

U četiri sata ujutro Nancy je probudila zvonjava telefona. S druge se strane žice
oglasio njezin brat. Bio je na telefonskoj govornici bolnice u Wichiti. Otac im je bio na samrti.

- Jako mu je loše — rekao je. — Mislim da se ovaj put neće izvući.

Njihovom je ocu otkazivalo srce i liječnici su htjeli znati želi li obitelj poduzimanje
drastičnih mjera održavanja života. Nancy je o tome razmišljala svega nekoliko sekundi i
onda rekla bratu neka ih odbije. Nasilno održavanje na životu nije imalo smisla. Jadnik je
spao na svega 40 kilograma i prilično se mučio.

Spustivši slušalicu, probudila je Jerryja. Rekla mu je da će joj otac tog dana

najvjerojatnije umrijeti. Bilo joj je jasno da bi trebala otići k njemu, ali se nije mogla odlučiti da
li da to učini baš tada. Do podneva bi stigla u Wichitu i možda se čak uspjela oprostiti s
ocem. Ipak je odlučila ne otići. Napuštanje dužnosti usred krize kao što je restonska, za nju
je značilo ozbiljno kršenje obveze prema vojsci.

Telefon je ponovo zazvonio. Zvao ju je otac, s telefona u bolničkoj sobi.

Dolaziš li kući, Nancy? — pitao ju je. Zvučao je slabo i izmučeno.

Nikako se ne mogu izvući s posla, tata — odgovorila mu je. - Usred smo vrlo ozbiljne
krize. Radi se o opasnoj zarazi.

Razumijem — rekao je.

Vidjet ćemo se za Božić, tata.

Ne vjerujem da ću izdržati tako dugo, ali tko zna...

144

  

Sigurna sam da hoćeš.

Nancy... volim te.

I ja tebe volim, tata.

U tami koja prethodi svitanju, Jaaxovi su se odjenuli, Nancy u odoru, a Jerry u civilnu
odjeću. Jerry je potom krenuo u karantenu, a Nancy pričekala da se djeca probude te im
spremila doručak. Otpratila ih je na školski autobus i odvezla se na posao. Svratila je do C. J.
Petersovog ureda i rekla mu za svojeg oca.

— Idi k njemu, Nancy — savjetovao joj je.

— Ne, ne mogu to napraviti — odlučno je odbila.

Nakon ručka počela su pristizati majmunska trupla iz Restona. Stizala su, kao i
prethodnih dana, u dva navrata, kamionom. Dio prve pošiljke radnici bi iskrcali u sivu zonu
Nancynog laboratorija otprilike istodobno s njezinim navlačenjem skafandera. Obično se
radilo o deset do dvanaest životinja u biorizičnim spremnicima.

Ostatak majmuna iz restonske karantene — velika većina njih, ukupne težine od dvije
do tri tone, smještana je u trostruki sloj biohazardnih vreća. Te su vreće izvana temeljito
dekontaminirane, iznesene iz zgrade Instituta i zatvorene u čelične kante za otpad. Radnici
Hazletona su ih potom odvozili do specijalnog kompanijinog krematorija i ondje ih spaljivali
na temperaturama dovoljno visokim za pretvaranje svakog organizma u pepeo, pa i ebolinog.

No, neke je majmune ipak valjalo pregledati, kako bi se ustanovilo da li se i na koji

način virus širi po karantenskoj zgradi. Nancy je biorizične kutije za šešir odnijela u prostorije
AA-5 te na majmunima, zajedno s partnerom i civilnim pomoćnikom, radila do poslije ponoći.
Radili su u tišini. Jedine su se prozborene riječi odnosile na pribor koji su trebali ili na
znakove bolesti u rasporenom tijelu.

Nancynim su se mislima toga dana rojile uspomene na djetinjstvo i oca. Prije mnogo
godina pomagala je ocu orati zemlju i sada joj se to razdoblje vrlo živo oslikalo pred očima.
Vozila bi traktor od poslijepodneva do kasne večeri, krećući se uzduž milju dugačke oranice
tek nešto brže od mazge s plugom. Napola razgolićena, u odrezanim trapericama i
sandalama, potpuno je utonula u buku traktorskog motora. Vrućina i praznina Kanzasa
potpuno bi je preuzele i nije razmišljala ni o čemu, dok bi nad njenom glavom sunce lagano
tonulo ka horizontu te se po njegovu tragu uzdizao žućkasti mjesec. Otac bi je na traktoru
zamijenio u deset sati te orao do jutra, kad bi je probudio.

SPUŽVA — ustima je oblikovala riječ prema svom partneru. Upio je krv iz rastvorenog
majmunskog tijela, a Nancy isprala rukavice u zelenom EnviroChemu.

Otac joj je tog dana umro, dok je ona radila u visokorizičnom laboratoriju. Odletjela je
kući prvim zrakoplovom za Kanzas te u subotu ujutro taksijem stigla na groblje upravo na
početak sahrane. Dan je bio tmuran i kišovit, a malena se skupina ljudi s kišobranima
stiskala uz svećenika, kamenu ploču i jamu u zemlji. Potpukovnica Jaax se primakla bliže ne
bi li bolje promotrila lijes te je ugledala nešto što nije očekivala. Kovčeg je bio umotan u

145

  

zastavu. Otac joj je, što je smetnula s uma, bio ratni veteran. Prizor ju je pogodio ravno u
prsa i ona se slomila, gorko zaplakavši.

U četvrtak, 7. prosinca, oko četiri sata poslijepodne, ubijen je i posljednji majmun iz

restonske karantene. Nakon što je smješten u vreću, započela je dekontaminacija. Imali su
dosta problema s hvatanjem već prije odbjeglog, malenog majmuna. Jerry Jaax je ušao u
sobu po kojoj se životinja skrivala i tri sata je ganjao s mrežom na štapu. Majmun se na kraju
zaglavio u prolazu iza jednog od kaveza, dok mu je rep ostao viriti van. Narednik Amen tada
mu je u rep ubrizgao veliku dozu anestetika te se životinja nakon petnaestak minuta umirila.
Izvukli su ga i poslali na daljnju obradu, kao i sve druge majmune.

Geneu Johnsonu, koji je nestrpljivo čekao pred karantenom, prvom su javili da je

ubijena i posljednja životinja. Umjesto odgovora. zapovjedio je naredniku Klagesu temeljito
provjeravanje zgrade, kako bi se još jednom uvjerili da ni u jednoj sobi nema preostalih živih
majmuna. Klages je krenuo u pretraživanje i, nekoliko minuta kasnije, u skladištu otkrio nešto
vrlo zanimljivo — škrinju za zamrzavanje koju do tada nisu primijetili. Djelovala mu je prilično
čudnom.

- GENE, OVDJE JE NEKI ZAMRZIVAČ - javio je u svoj radio odašiljač.

— Provjeri ga — odgovorio je Johnson.

Narednik Klages podigao je poklopac i našao se licem u lice s ukočenim pogledima

smrznutih majmuna. Sjedili su u zamrzivaču, umotani u prozirne plastične vreće, udova
prekrivenih smrznutim kristalima krvi. Potjecali su iz sobe F, prvotnog epicentra karantenske
epidemije, a usmrtio ih je Dan Dalgard. Klages je spustio poklopac i zazvao Genea.

- NEĆEŠ NIKAD POGODITI ŠTO SAM NAŠAO U OVOJ ŠKRINJI. DESET DO

PETNAEST MAJMUNA.

— Što? - viknuo je Gene. — Nemoj srati, Klages.

- ŠTO ĆU S NJIMA?

— Neću više nikakve petljancije s majmunima. Nikakve uzorke! Ostavi ih na

dekontaminaciji!

- TU SU I NEKE AMPULE SEDATIVA.

— I to ostavi na dekontaminaciji! Tko zna jesu li u to umakali prljave igle! Rekao sam
ti - nema više uzoraka! Iz ove zgrade se sve izvlači, razumiješ? Sve!

Narednik Klages i civilni stručnjak Mehrl Gibson su zatim izvukli vreće iz zamrzivača.
Stvrdnuta su majmunska tijela pokušali nagurati u biorizične spremnike, ali im nije uspjelo,
pa su ih ostavili u hodniku neka se tope. Brigu o njima prepustili su dekontaminacijskom
timu.

Ekipa Tango-91 se u parovima odgegala kroz zračni tampon, otupjela od umora i

natopljena znojem te neprekidnim strahom. Sakupili su tri i pol tisuće kliničkih uzoraka i više
nisu htjeli razgovarati o operaciji, ni medu sobom, ni sa svojim nadređenima.

146

  

Odlazeći prema Fort Detricku, opazili su Genea Johnsona, koji je sjedio na travi podno
drveta pred zgradom. Ni s kim nije prozborio ni riječi, a članovi tima bojali su mu se obratiti.
Izgledao je užasno, odsutan duhom i mislima se krećući po opustošenoj zoni unutar zgrade.
Po milijunti put je u sebi ponavljao postupak po kojem su se klinci ravnali u karanteni. Ako
tvoj partner ima iglu u desnoj ruci, stani mu s lijeve strane. Majmunu treba saviti ruke na
leđima, tako da te ne može zgrabiti i ugristi. Je li se itko porezao? Činilo se kao da je, za
sada, sve dobro prošlo.

Dekontaminacijski se tim počeo spremati za ulazak u zgradu još dok su Tango-91 iz

nje izlazili. Već je odavno pao mrak, no Gene Johnson se toliko silno bojao ebole da nije htio
ostaviti zgradu netaknutu preko noći.

Civilni stručnjak Mehrl Gibson bio je predvodnik dekontaminacijskog tima. Odjenuo je

bioskafander i prošetao unutrašnjošću zgrade kako bi dobio bolji uvid u sve što im je činiti.
Mrlje majmunske krvi prekrivale su zidove i podove svih hodnika i soba. Posvuda je bila
raspršena medicinska ambalaža, zgaženi kolačići za majmune te životinjski izmet. Tragovi
izmeta prostirali su se zidovima u obliku krivulja, nepravilnih kružnica i otisaka malenih ruku.
Gibson je sa sobom ponio četku i kantu punu dezinfekcijskog sredstva. Pokušao je oribati
zid.

— GENE — oglasio se preko radija. — OVO SRANJE NA ZIDOVIMA JE PUPUT

CEMENTA. NE IDE DOLJE.
— Učini što moraš i što je najbolje. Zapovijed ti je očistiti čitavu zgradu.
— POKUŠAT ĆEMO OGULITI ŽBUKU - zaključio je Gibson.

Sutradan su otišli u trgovinu i kupili čelična zidarska dlijeta i noževe. Dekontaminacijski

se tip uhvatio guljenja žbuke sa zidova te sloja prljavštine s podova.

Milton Frantig, čovjek koji je povratio na tratinu pred karantenom, u to je vrijeme već
nekoliko dana ležao u izolaciji bolnice Fairfax. Osjećao se mnogo bolje, bez vrućice i bilo
kakvih krvarenja. Postajao je nestrpljiv. Želio je ustati i izaći iz bolnice. Bilo je očito da ne
boluje od ebole, koja se nije pojavljivala ni u uzorcima njegove krvi. Činilo se da ga je uistinu
napala obična gripa. CDC ga je napokon otpustio iz bolnice.

Kada ni do devetnaestog dana nakon incidenta s mirisanjem uzorka nisu iskazali ni

jedan klasični simptom, Peter Jahrling i Tom Geisbert su se prestali smatrati mogućim
žrtvama. Njihovo je uvjerenje dodatno učvrstila činjenica da Dan Dalgard i ostali karantenski
radnici nisu pokazali nikakve znakove zaraženosti ebolom. Ipak, koliko god ohrabrujuće, to ih
je i zbunjivalo. Što se dogada s tim virusom? Majmune je pokosio poput muha, ostavljajući
čestice u svakoj njihovoj pori, a nijedan se čovjek nije zarazio. Ako se ne radi o zairskoj eboli,
o čemu je riječ? I odakle je došlo? Jahrling je bio uvjeren da potječe iz Afrike, između ostalog
i zato što je krv sestre Mayinge reagirala na njegovo prisustvo. To je značilo da je virus bliski
srodnik zairske ebole. Ponašao se poput Andromedinog soja iz Chrictonova romana. Upravo
kad su pomislili da se približava kraj svijeta, virus se povukao, a ljudi preživjeli.

Centar za kontrolu zaraznih bolesti (CDC) se u svom istraživanju usredotočio na

porijeklo restonskog virusa. Tragovi su ih napokon odveli do majmunskog skladišta na farmi
Ferlite blizu Manile, budući da su svi karantenski majmuni kupljeni ondje. Doduše,

147

  

majmunsko skladište u Manili bila je životinjama tek usputna stanica na putu od prašuma
otoka Mindanao, gdje su ulovljene, do Restona, u kojem su ubijene. CDC-evi su istraživači
otkrili visoku smrtnost među majmunima u manilskom skladištu. No, ni na Filipinima nijedan
njegovatelj ni bilo koja druga osoba koja je došla u dodir s majmunima nije oboljela od
uzročnika.

Ako je bila riječ o afričkom virusu, na što su upućivali rezultati testova sa serumom
Mayingine krvi, kako je dospio na Filipine? I zašto ljudi ne umiru od njega, kao od
Mayinginog soja? S druge strane, virus je razarao majmunski organizam.

Događalo se nešto vrlo čudno. Priroda se najprije okomila na nas s namjerom da nas
ubije, a onda odjednom zastala, okrenula glavu u drugom smjeru i nasmiješila se. Bio je to
tajanstveni smiješak Mona Lise koji nitko nije znao protumačiti.

PONEDJELJAK. 18. PROSINCA

Dekontaminacijski je tim ribao zgradu restonske karantene dezinfekcijskim sredstvom

sve dok s betonskih podova nije skinuo čak i sloj boje, a onda nastavio još neko vrijeme
ribati. Kad su se konačno uvjerili da su sve unutarnje površine karantenske zgrade dovoljno
čiste, prešli su na zadnji stupanj - plin. Izvana su nepropusnom ljepljivom trakom više puta
obložili sva vrata, prozore i otvore. Oblijepili su i sve otvore ventilacijskog sustava.

Zgrada je bila hermetički zatvorena. Na raznim mjestima unutar karantenske zgrade

ekipa je postavila komade papira natopljene sporama bezopasnih bakterija po imenu Bacillus
subtilis niger. Te je spore vrlo teško ubiti. Općenito se vjeruje da dekontaminacija koja ubija
niger ubija sve.

Prije oblaganja zgrade ljepljivom trakom dekontaminacijski je tim u nju unio trideset i
devet električnih roštilja marke Sun-Beam. Ploče SunBeam su omiljeno vojno oruđe za
dekontaminaciju. Povezali su ih paralelnim spojem na glavni vod električne struje u karanteni
te ih postavili na razna mjesta u zgradi. Glavni električni vod su povezali s glavnom sklopkom
na vanjskom zidu karantenske zgrade. Na svaki su roštilj bacili po šaku bijelih dezinfekcijskih
kristala koji su podsjećali na sol. Svaki su roštilj podesili na najvišu temperaturu zagrijavanja i
počeli obljepljivati sve otvore kojima je zrak stizao u zgradu.

Točno u 18 sati, 18. prosinca 1989. netko je uključio glavnu sklopku na zgradi
restonske karantene i električne su ploče počele grijati. Kristali su se istopili, a iz njih u zrak
ispario formaldehidni plin koji je zbog nepropusnosti zidova i otvora na zgradi u njoj ostao
puna tri dana. Prodro je u pukotine na zidovima, u uredske stolove, šiljila u njihovim
ladicama, najskrovitije i najsitnije mehanizme stroja za fotokopiranje i računala. Uvukao se u
svaku poru karantenske zgrade, zastajući samo kod nepropusne ljepljive trake i raskužne
tekućine u odvodu. Nakon tri dana, dekontaminacijski je tim opet, i dalje odijevajući bioska-
fandere, ušao u zgradu i skupio uzorke bakterijskih spora. Bile su mrtve. Ubili su ih kristali iz
električnih roštilja.

Iskusni i mudri stručnjaci koji se već desetljećima bave bioopasnostima, imaju običaj
reći: »Nikada ne možeš biti siguran da si iskorijenio sve klice života.« Život će naći načina

148

  

oduprijeti se svakom napadu. Potpunu je i nedvojbenu sterilizaciju teško postići u praksi, a

gotovo nemoguće potvrditi. No, ipak, trodnevna »terapija« kristalima iz električnog roštilja,
koja ubija spore Bacillus Subtilis Niger, miriše na uspjeh. Majmunska je karantena u Restonu
uspješno sterilizirana. Ebola se suočila s dostojnim protivnikom. Kratko vrijeme, prije no što
se život ponovo ušuljao u njene pore, restonska je karantena za primate bila jedina zgrada
na svijetu u kojoj nije živjelo ništa, baš ništa.

Najopasniji soj
SIJEČANJ 1990.

Soj ebole koji je 1989. izbio u okolici Washingtona povukao se u svoje skrovište
negdje u prašumi. Njegovo se kruženje nastavilo. Njegovo se kruženje mora nastavljati, jer
inače dolazi u pitanje egzistencija samog virusnog organizma. Vojska je, nakon potvrde
potpune sterilizacije karantene, vratila zgradu pod nadzor tvrtke Hazleton Research
Products. Tvrtka je zatim nastavila kupovati majmune s Filipina, iz istog majmunskog
skladišta pokraj Manile te nanovo ispunila kaveze restonske karantene rakojedim
majmunima s Mindanaa. Nije prošlo ni mjesec dana prije no što su, sredinom siječnja, u sobi
C nanovo počeli umirati majmuni, raskrvavljena nosa i tupa pogleda. Dan Dalgard je nazvao
Petera Jahrlinga i rekao: - Čini se da smo opet napadnuti.

Radilo se o eboli s Filipina. Ovaj su put, zbog činjenice da tijekom prve epidemije nije
bilo ljudskih žrtava, vojska, CDC i Hazleton zajednički odlučili izolirati majmune i virusu
dopustiti prirodno djelovanje u vlastitom tempu. Dan Dalgard nadao se da će uspjeti spasiti
barem neke majmune, a njegova kompanija nije htjela još jednu vojnu akciju u
bioskafanderima.

U zgradi se odvijao svojevrstan pokus. Imali su priliku promatrati djelovanje ebole na

izoliranoj populaciji majmuna, u nekoj vrsti majmunskog grada. Virus restonske ebole stao se
vrlo brzo širiti iz jedne sobe u drugu te spontano mutirati u nešto što je nalikovalo običnoj
prehladi. No, radilo se o prehladi u ebolinu stilu. Majmuni su ugibali nosova umrljanih
mješavinom prozirne i zelene sluzi te krvi koja se nije zgrušavala. Istovremeno, virus im je
razarao pluća teškom infekcijom. Kad bi se u pojedinoj prostoriji pojavila životinja
okrvavljenog nosa, ubrzo bi u njoj uginulo 80% preostalih majmuna. Virus je bio iznimno
zarazan kod majmuna. Znanstvenici USAMRIID-a posumnjali su da se ovaj put susreću s
mutiranim sojem ebole, nečim novim i malo drukčijim od onog što su vidjeli prije samo
mjesec dana. Pomisao da je ebola u stanju tako brzo promijeniti svoj lik bila je strašna.
Klinički su simptomi bolesti još jednom podsjetili koliko je ebola slična, a vjerojatno i u
srodstvu s nekim vrstama prehlade od kojih pobolijevaju djeca. Činilo se da se virus brzo
prilagodava novim nositeljima te da s ulaskom u novu vrstu populacije brzo mijenja vlastitu
prirodu.

Ebola je očito lebdjela kroz ventilacijski sustav karantenske zgrade, jer je do 24.
siječnja ušla u sobu B, gdje su majmuni, jedan za drugim, uginuli krvavih nosova, crvenih

149

  

očiju i sledenih lica. Sljedećih se tjedana zaraza proširila na sobe I, F, E i D. ubijajući gotovo
sve životinje u njima. Sredinom veljače, jedan se od karantenskih radnika, kojeg ćemo ovdje
nazvati John Coleus, porezao prilikom nekropsije na jednom od uginulih majmuna. Upravo je
zasjekao u jetru, jedno od omiljenih gnjezdišta ebole, kad je skalpelom, čija je oštrica bila
prekrivena zaraženom krvlju i stanicama jetre, porezao palac. Bilo je to jako izlaganje eboli.

Jetra kojom se u vrijeme incidenta bavio hitno je prebačena u USAMRIID na analizu.

Tom Geisbert je jedan komadić s njezine površine gurnuo pod nepogrešivo oko elektronskog
mikroskopa i, na vlastiti užas, ustanovio da je »nevjerojatno vruća... krcata virusom!« U
Institutu su svi bili uvjereni da su dani Johna Coleusa odbrojani.

— Najiskrenije - povjerio mi se Peter Jahrling — Mislili smo da je tip gotov.

CDC je, s druge strane, donio vrlo čudnu odluku. Odlučili su ga ne izolirati, već ga
ostaviti neka živi normalnim životom, kao i do tada.

— U Institutu smo bili apsolutno zgroženi - objasnio mi je Jahrling. - Pustili su tipa da

izlazi van i pije pivo s prijateljima. Očito je da CDC nije smio tako postupiti. Radilo
se o ozbiljnom virusu i još ozbiljnijoj situaciji i, što je najgore, o uzročniku o čijoj
prirodi nitko ne zna baš mnogo. Tko zna, možda se radi o zarazi koja se ponaša
poput gripe, s dugim periodom inkubacije tijekom kojeg ne iskazujete simptome, ali
širite virus oko sebe. Dok se ne pokažu simptomi i pacijent ne shvati da je
bolestan, možda će zaraziti petnaestoro ljudi. Strašno je mnogo toga što ne znamo
o tom virusu. Nemamo pojma odakle je došao ni u kojem će se obliku pojaviti kad
nas sljedeći put posjeti.

John Coleus imao je manji zdravstveni problem zbog kojeg je morao na operaciju.
Operiran je još u razdoblju inkubacije, no liječnici koji su ga operirali nisu zapazili
prekomjerno krvarenje ni bilo kakvu drugu neobičnu pojavu. Operacija je uspjela, Coleus se
oporavio te danas živi bez posljedica izlaganja virusu.

U majmunskoj su karanteni uginuli svi majmuni. Vojska je ovaj put nije trebala
isprazniti — umjesto ljudi u skafanderima, to je učinio virus restonske ebole. Ni taj put nije
bilo ljudskih žrtava. No, dogodilo se nešto čudno i prilično zlokobno. U karanteni su na poslu
njegovatelja životinja radila ukupno četiri radnika: Milton Frantig, koji je povratio po travnjaku
pred zgradom; Jarvis Purdy, koji je za vrijeme restonske krize doživio srčani udar; John
Coleus, koji se porezao skalpelom pri nekropsiji te još jedan, četvrti radnik. Svoj je četvorici
CDC redovito uzimao krv i u njoj testirao prisutnost virusa. Svoj četvorici se virus na kraju i
pojavio u organizmu. Svi su bili zaraženi restonskom ebolom. Virus im je prodro u krvotok,
umnožio im se u stanicama, nagomilao se, kružio i proživio svoj životni ciklus. No, tijekom
virusnog umnožavanja u njihovim organizmima nijedan se od karantenskih radnika nije
razbolio. Ako su i imali glavobolje, nisu bile dovoljno jake da bi ih zapamtili. S vremenom im
je virus sam od sebe nestao iz krvotoka i nijedan, barem ne do vremena nastanka ovog
zapisa, nije osjetio nikakve posljedice njegove kratke posjete. Sva su se četvorica ubrojila
medu vrlo rijetke ljude koji su preživjeli napad virusa ebole.

Sigurno je da se John Coleus zarazio virusom prilikom nezgode sa skalpelom.

Međutim, nijedan se od ostalih radnika nikada nije ni porezao niti ikako drugačije ozlijedio,

150

  

što je prilično zabrinjavajuće, jer im se virus ipak nekako uselio u krvotok. To se

najvjerojatnije dogodilo u plućima, što znači da su ga udahnuli sa zrakom. Kad su vojni
stručnjaci sa sigurnošću utvrdili da se trojica od četvorice zaraženih karantenskih radnika
nisu porezala, bilo je posve jasno da se ebola prenosi zrakom.

Dr. Philip Russell, general koji je izdao naredbu za početak vojne akcije u karanteni,
nedavno mi je rekao da, iako je bio nasmrt preplašen od ebole, sve do nekoliko mjeseci
nakon akcije nije shvaćao kakva se katastrofa mogla dogoditi.

Više sam se uplašio rezimirajući nego planirajući akciju. Kad sam vidio dokaze o
respiratornom prenošenju virusa, pomislio sam blagi Bože, uz sasvim male mutacije ovaj bi
se virus mogao početi prenositi zrakom među ljudima! Zamislite virus koji je zarazan poput
gripe, a smrtonosan poput crne kuge iz srednjeg vijeka. O tome vam govorim.

Karantenski su radnici u Restonu zaraženi ebolom, ali se nisu razboljeli. Zašto? Zašto
ih taj smrtonosni virus nije ubio? Nitko do dana današnjeg ne zna odgovor na to pitanje.
Sićušna razlika u virusnom genetskom kodu. vjerojatno proizišla iz male promjene oblika
jedne od sedam tajanstvenih bjelančevina virusne čestice, očito je značajno promijenila
učinak tog virusa na ljude, učinivši ga blagim ili bezopasnim, dok je. s druge strane, majmune
gazila poput kukaca. Soj restonske ebole je razlikovao majmunsko meso od ljudskog, u
korist ljudi. No, kad bi mutirao u suprotnom smjeru...

Jednog sam proljetnog dana posjetio Nancy Jaax kako bismo porazgovarali o
njezinom dijelu posla tijekom restonske krize. Primila me u svom uredu. Nosila je crni vojnički
pulover sa srebrnim orlovima na epoletama — znakom nedavnog promaknuća u pukovnika.
U krletci na jednom kraju ureda spavalo je mladunče papige. Kad smo progovorili prvih
nekoliko riječi, ptičica se probudila i oglasila.

Gladna si? — nježno ju je upitala Nancy. — Da, da, dobro, evo. - Iz vrećice je izvukla
nešto nalik kapaljci i napunila je kašastom smjesom za papige. Tutnula je kapaljku u papigin
kljun i stisnula pumpicu na suprotnom kraju. Ptičica je zadovoljno žmirnula.

Nahranivši svoju ljubimicu, Nancy je mahnula rukom prema uredskom ormaru.

— Hoćete li pogledati neke uzorke ebole? Evo! Izaberite!

— Što god mi vi pokažete — odgovorio sam.

Neko je vrijeme prekapala po ladicama uredskog ormara i onda konačno izvukla set
staklenih pločica te ih ponijela u susjednu sobu, gdje se nalazio mikroskop. Naprava je imala
dva okulara, tako da je dvoje ljudi moglo istovremeno izučavati uzorak pod staklom.

Sjeo sam i zagledao se u bijelo ništavilo pod objektivom.

— Evo, ovaj je dobar — rekla je Nancy i pod leću umetnula jednu od pločica.

Pred očima mi se ukazalo nepregledno polje stanica, na pojedinim mjestima iskidano,

poderano i rastočeno.

151

  

— To je tkivo muških reproduktivnih organa — objasnila mi je. — Prepuno je virusa

zairske ebole. Pripadalo je majmunu koji je zaražen respiratornim putem, kroz
pluća, tijekom Geneove i moje studije 1986.

Dok sam pod mikroskopom gledao razoreno tkivo majmunskih testisa, prožeo me vrlo
neugodan osjećaj. — Mislite, virus je ušao u majmunova pluća i odande se preselio na
njegova...

— Da - dovršila je moju misao. — Prilično gadno. No, sad ću vam pokazati nešto od
čega će vam se zavrtjeti u glavi. Pokazat ću vam pluća.

Uslijedila je promjena prizora u okularu i ugledao sam ružičastu belgijsku čipku opasno
nagrizenu truljenjem.

— To je komadić plućnog tkiva koji je zaražen respiratornim putem. Obratite

pozornost na to kako se plućne stanice napuhavaju. To je od virusa zairske ebole.

Lutao sam pogledom po stanicama, od kojih su neke bile napuhnute i prošarane

tamnim mrljicama.

— Još ću malo povećati sliku — rekla je Nancy i stanice su pojurile bliže mom
pogledu. Tamne su se mrljice pretvorile u nakupine oštrih bridova. Prštale su iz
stanice kao da se izliježu iz njih.
— Evo, to su vam velike, debele cigle - objasnila mi je Nancy.

Ebolini su kristaloidi, cigle, prekrivali čitavo plućno tkivo.

Takvi se kristaloidi iz pluća šire izdahom u zrak. Namrštio sam se. Osjećao sam se kao
civil koji je vidio nešto što nije trebao.

- Ova su pluća vrlo vruća - kategorički je i mirno ustvrdila Nancy. — Vidite li ove
nakupine koje se šire prema plućnim mjehurićima? Odande se kašljem izbacuju u
ždrijelo i zbog toga nije baš zgodno da vam netko zaražen ebolom kašlje u lice.

Isuse, pa taj virus zna sve o plućima!

Ne mora biti. Moguće je da izvorno živi u kukcima, koji nemaju pluća, no stvar je u
tome da se ebola prilagodila organizmu s plućima. Iz njih se sasvim slobodno širi dalje, u
zrak.

- Vrlo napredan organizam, taj virus - prokomentirao sam.

— Tako je. Ebola ima točno ustanovljen životni ciklus. Kad je izučavate, počnete si
postavljati pitanja A što bi bilo kad. .. Što bi bilo, na primjer, kad bi dospio u ljudska
pluća? Uz male mutacije, postao bi nam stvaran problem. Vrlo velik problem.

Tijekom druge epidemije restonskog virusa, u ožujku 1990.. CDC je donio paket novih
mjera vezanih za uvoz majmuna, pooštrivši propise o testiranju i izolaciji životinja.
Istovremeno su privremeno opozvane uvozne dozvole trima kompanijama — Hazleton
Research Products. Charles River Primates Corporation i Worldwide Primates. Razlog
opozivanja dozvola u sva je tri slučaja bilo kršenje karantenskih propisa (naravno, dozvole su

152

  

poslije vraćene). Takav postupak CDC-a je na nekoliko mjeseci zaustavio uvoz majmuna u
Sjedinjene Države i Hazletonu nanio štetu od više milijuna dolara. No. svi znanstvenici
USAMRIID-a, pa čak i neki CDC-a pohvalili su Dalgardovu i kompanijsku odluku o
predavanju karantenske zgrade u ruke vojsci.

— To je vrlo teška odluka za bilo koju kompaniju — u razgovoru mi je priznao Peter

Jahrling. — Oni su je donijeli. Ispravno su postupili.

Karantenska zgrada nije bila Hazletonovo vlasništvo već ju je kompanija unajmljivala

od kućevlasnika. Vojna operacija i druga epidemija ebole nisu dobro utjecale na odnose
Hazletona i vlasnika zgrade te je kompanija morala napustiti zgradu. Ona je i danas prazna.
Peter Jahrling, čovjek koji je preživio njušenje ebole, danas je glavni znanstvenik USAMRIlD-
a. Slijedeći tradiciju o pravu otkrivača virusnog soja da mu nadjene ime, zajedno je s Tomom
Geisbertom virusu iz majmunske karantene dao ime reston, prema gradiću u kojem je prvi
put zapažen. Oba znanstvenika ga u razgovoru uglavnom nazivaju restonskom ebolom.

Jahrling mi je, kad sam ga posjetio, pokazao fotografije čestica ebole. Nalikovale su
rezancima za juhu skuhanima al dente.

— Eto, to je taj fakin! Pogledajte ovog drugog nevaljalca -rekao je, prstom pokazujući
zavijutke na kraju čestice. - To vam je reston... ma, ne!... Nije reston, to je zairska
ebola... Doista ih nije lako razlikovati na prvi pogled. Upravo zbog toga me muči
pitanje zašto je zairski virus ubojit za ljude, a restonski nije. Mislim, toliko su slični
da je teško povjerovati u njihove različite učinke. Restonski virus je gotovo sigurno
prenosiv zrakom. Prilično sam siguran da su ga oni Hazletonovi radnici dobili na taj
način.
— Može li se reći da smo ovaj put pomilovani pred streljačkim vodom?
— Ne bih rekao — odgovorio je Jahrling. — Mislim da smo streljani. No, naša je sreća
bila to da je streljački vod zapucao 0,22-kalibarskim gumenim mecima umjesto
0,45-kalibarskim dum-dum mecima... Znate, ja se jako bojim tih metafora o
pomilovanju pred streljačkim vodom. Naime, zbog toga bi se moglo dogoditi da
ljudi, kad sljedeći put pod mikroskopom spaze ebolu, kažu: Ah, to je samo reston! i
iznesu ga iz bioizolacije. I onda ćemo se začuditi kad nas ustrijeli ravno u čelo. jer
se uvijek može uspostaviti da nije samo reston, nego njegova starija sestra.

C. J. Peters je nakon nekog vremena napustio vojnu službu te postao šef Ogranka za
posebne patogene u CDC-u. Prisjećajući se restonske krize, složio se s Jahrlingovom
pretpostavkom o širenju ebole zrakom.

Mislim da način širenja koji smo vidjeli u karanteni te činjenica da se brzo širila u druge
sobe, jasno ukazuju na to da se u zgradi stvorila neka vrsta plinovite ebole - rekao mi je. —
Pogledate li snimke pluća u majmuna zaraženog ebolom, vidjet ćete da su pluća posve
zasjenjena virusom. Jeste li vidjeli takve slike?

— Da. Pokazala mi ih je Nancy Jaax.

— Onda znate. Čestice virusa dospijevaju u dijelove pluća u koje su mogle dospjeti
samo udisanjem.
— Jeste li ikada eksperimentalno potvrdili tu pretpostavku?

153

  

— Ne — odlučno je odgovorio. — Mislim da to ne bi baš bila dobra zamisao. Kad bi

netko saznao da vojska vrši pokuse za utvrđivanje zračne prenosivosti ebole, svi bi
nas optužili za pokušaj stvaranja biološkog oružja. Iz tog i nekih drugih razloga smo
se odlučili ne istraživati to ebolino svojstvo.
— Znači, vi zapravo ne znate širi li se ebola zrakom.

— Točno, zapravo ne znamo. Preostaje nam samo pitati se može li to ebola ili ne.
Ako može, to je vjerojatno nešto najgore što možete zamisliti.

Dakle, virusnoj se obitelji marburga, sudanske i zairske ebole pridružio i četvrti član —
reston. Skupina istraživača iz Ogranka za posebne patogene CDC-a, predvođena
Anthonyjem Sanchezom i Heinzom Feldmanom, uspjela je izdvojiti gene filovirusa. Otkrili su
da se zairska ebola i reston čak i genetski tako neznatno razlikuju da ih je i u toj temeljnoj
strukturi teško raspoznati.

Kad sam upoznao Anthonya Sancheza, o tome mi je rekao:

— Zovem ih daljnjim rođacima. No, činjenica je da vam ne mogu točno objasniti zašto
se ne razbolijevamo od restona. Osobno se nikad ne bih usudio rukovati njime bez
bioskafandera i maksimalne izolacije.

Svaki od filovirusa u svojoj strukturi sadrži sedam bjelančevina, od kojih su četiri

potpuno nepoznate. Neka malena razlika u jednoj od tih bjelančevina vjerojatno je jedino što
je spriječila zarazu šireg područja Washingtona 1989. Vojska i CDC nikada nisu snizili
biorizičnu razinu restona, pa se njime i dalje rukuje kao virusom razine 4 — u skafanderu.
Naime, stručnjaci za bio-opasnost smatraju da nema dovoljno dokaza kako bi se potvrdila
njegova navodna bezopasnost za ljude. Reston bi se, tvrde neki, mogao čak pokazati i
najopasnijim od svih filovirusnih lanaca zbog vrlo vjerojatne sposobnosti širenja zrakom.
Dogodi li se i najmanja promjena u njegovu genetskom kodu, reston bi se mogao preobraziti
u kašalj koji će izbrisati čovječanstvo.

Zašto reston toliko nalikuje zairskoj eboli kad, za razliku od nje, dolazi iz Azije? Kad
virusi dolaze s različitih kontinenata, oni su obično i znatno drukčiji. Moguće je i da reston,
kao i ebola, potječe iz Afrike, no da je nedavno zrakoplovom stigao u Aziju, u organizmu
nekog od ljudskih ili životinjskih putnika. Drugim riječima, ebola je već ušla u međunarodnu
transportnu mrežu te nedavno njome i putovala s jednog kraja svijeta na drugi. Svi se
stručnjaci, zbog te mogućnosti, slažu da se virus u samo nekoliko dana može preseliti na
suprotan kraj planeta.

Drugo je objašnjenje povezano s krijumčarenjem životinja. Moguće je da je ebola u

Aziju doputovala u organizmu neke od afričkih divljih životinja. Svojedobno se pričalo da
filipinski bogataši s privatnim lovištima nezakonito uvoze divlje životinje iz Afrike, kako bi ih
pustili u lovište i ondje lovili. Takva je mogućnost vrijedna razmatranja ako pretpostavimo da
su nositelji virusa velike afričke životinje poput leoparda, lava ili brdskog bizona. No, i to je
samo nagađanje. Kao i svi drugi filovirusi, restonska se ebola skriva na tajnom mjestu koje je
teško, gotovo nemoguće otkrili. Čini se prilično vjerojatnim da je čitava restonska epidemija
počela od jednog jedinog bolesnog majmuna na Filipinima. Taj je nepoznati majmun bio

154

  

indeks-slučaj restonske ebole, a razbolio se zbog toga što je pokupio pet ili šest virusnih
čestica od... tko zna koga.

ČETVRTI DIO:

KITUMSKA ŠPILJA

Autocesta

RUJAN 1993.

Cesta od Nairobija za Mount Elgon vodi prema sjeverozapadu, uspinjući se ka

planinskom dijelu Kenije koji poput zelenih ruku Zemlje poseže za plavim afričkim nebom.
Probivši se kroz malene farme i čuperke cedrovih šuma na obradivu tlu, cesta odjednom
dosiže svoju najvišu točku, nakon koje kao da nestaje u zraku ili se miješa sa žućkastom
izmaglicom doline Rift u koju ponire. To je savana osuta stablima akacije, kroz koju se
autocesta prostire poput uredna šava. Svojom putanjom ona obrubljuje obale jezera na dnu
doline te prolazi kroz žućkaste i suncem okupane gajeve. Zadržavajući se tek da bi obišla
gradiće na obalama jezera, ponovo se uspinje prema zapadu, u brda, prema Ugandi i Zairu
odnoseći uspuhana krda šlepera.

Cesta za Mount Elgon jedan je dio autoceste AIDS-a ili kinšaske autoceste,
prometnice koja prepolovljuje Afriku i uzduž koje se virus AIDS-a, s mjesta prvotnog proboja
u prašumi, uputio na put oko svijeta. Nekoć se na njezinu mjestu u srcu Afrike nalazio gotovo
neprohodan zemljani put. Tijekom sedamdesetih, većina ceste je asfaltirana, što je uvelike
unaprijedilo kamionski promet, a nedugo zatim i širenje AIDS-a u gradovima kroz koje
prolazi. Nitko ne zna odakle je virus onamo došao.

Poznavao sam cestu za Mount Elgon jer sam njome putovao još kao dječak. S
roditeljima sam i braćom neko vrijeme živio na posjedu obitelji iz plemena Luo —
tradicionalnoj farmi u brdima ponad Viktorijinog jezera, na čijem su teritoriju još postojale
zemljane kolibe i bome za stoku. Otkad sam je napustio, u dvanaestoj godini, nisam se

155

  

vraćao u Afriku, no kada se čovjek u djetinjstvu sretne s tim kontinentom, on mu zauvijek

ostane u sjećanju. Pamtim dodir vrućeg riječnog pijeska na bosim stopalima, miris krokodila,
krckajuće puzanje ce-ce muha kroz kosu na tjemenu i zvuk engleskog s blagim naglaskom
jezika plemena Luo, koji je u meni budio osjećaj slobode i neutaživu glad za janjećim repom.
Znao sam kakav je osjećaj probudili se za sivkasta svjetla pred zoru i ne znati gdje si,
pogledom lutati po zemljanom zidu s rupom te postupno shvaćati da je rupa zapravo prozor
kroz koji te promatra šačica plemenske dječurlije. Kad sam je ponovo ugledao, prepoznao
sam Afriku u punini njezina sjaja i životnosti te tajnovitosti koju sam zapamtio još iz
djetinjstva. Prije svega ostalog, prepoznao sam njezin miris - miris dima s vatra na kojima se
kuhaju objedi i s kojih se uzdiže izmaglica od spaljene akacije i plavoga gumovca, koja
prekriva čitave gradiće i oblaže tijela njihovih stanovnika. Najživlje mi je uskrsnula u
pamćenju slika gomile ljudi uz cestu, gomile ljudi koja onuda hoda kao od pamtivijeka,
krećući se ka samo sebi poznatom cilju. Njihova su bosa ih u sandale obučena stopala na
kenijskim visoravnima utabala zemljane rubove autoceste i običnu zemlju pretvorila u ukrasni
porub od crvene ilovače. Hodajući, žene pjevaju kršćanske crkvene pjesme, neke prateći se
na gitarama, a druge balansirajući s košarama ugljena i soli na glavi.

Land Rover je izronio iz oblaka dizelskog dima i odskočio od rupčage na cesti. Robin
MacDonald, moj vodič, čvršće je zgrabio volan.

Čovječe, ova cesta je super — rekao je s odobravanjem. — Kad sam posljednji put bio
ovdje, bila je tako loša da bi do sad već plakao od muke. Već godinama nisam bio na Mount
Elgonu - još otkad sam bio klinac. Stari mi je imao prijatelja koji je gore imao shambu -
poslužio se afričkom riječju za farmu -pa smo ga često posjećivali. Bilo je krasno, čovječe!
Farme više nema. Kwisha je. - Kwisha znači gotova.

Sigurno je upravljao poskakujućim automobilom, u slalomu zaobilazeći stado koza na

putu i glasno trubeći.

— Miči se s puta, čovječe! - poviknuo je na kozu. — Pogledaj! Ni da bi mrdnula! —

Land Rover je zatutnjao pri ubrzanju.

Cesta je prolazila kroz mala kukuruzišta usred kojih se nalazila po jedna mala
zemljana ili cementna koliba. Pred kolibama su pognuti ljudi motikama obrađivali zemlju. Tu
je svaki centimetar tla prekriven usjevima, do samih pragova kućice. Automobilom smo prošli
pokraj čovjeka s podvezanim kovčegom u ruci. Mahnuo nam je. Jedan je drugi čovjek, u
engleskom baloneru i polucilindru te sa štapom u ruci, polako hodao uz cestu, sivilom se
ističući na jarkome suncu. Neki su nam ljudi mahali, dok su se drugi okretali, zastajkivali i
zurili. Morali smo se zaustaviti kako bismo preko ceste propustili krdo stoke praćeno
nekolicinom dječaka sa šibama.

— E... - sanjareći se oglasio Robin. - Kad sam bio klinac, trebalo ti je tri dana za bilo
kakav put po ovoj zemlji. Ustrijelili bismo gazelu i to nam je bila hrana za cijeli vražji
put. U ona vremena, prije dvadeset godina, ovdje je bila samo šuma i travnjaci.
Sad su ih istisnula kukuruzišta. Čovječe, više nema šuma!

Robin MacDonald je profesionalni lovac i safari-vodič. Jedan je od dvadesetak

preostalih profesionalnih lovaca u istočnoj Africi. Posao mu je da vodi klijente u lov na visoku

156

  

divljač. Lice mu je široko i rumeno, s tankim usnicama, širokim jagodicama i prodornim

pogledom iza naočala. Uvojci crne kose, koji izgledaju kao da ih je podrezao nožem,
neukrotivo mu padaju po čelu. Pri odlasku u divljinu obavezno nosi šilt-kapu, crnu majicu
kratkih rukava, kratke hlače s lovačkim nožem za pojasom te izblijedjele i razgažene zelene
tenisice, previše puta osušene nad logorskom vatrom. Otac mu je bio čuveni profesionalni
lovac po imenu Iain MacDonald. a poginuo je za upravljačem malena zrakoplova u nesreći
nad afričkim nizinama 1967. Robinu je tada bilo trinaest godina i već je od oca bio naučio sve
što mu je trebalo. S ocem je odlazio u lov na leoparde i lavove i već je bio ustrijelio svojeg
prvog brdskog bizona, dok ga je otac iz pozadine pozorno motrio, puške spremne na pucanj
u nuždi. Kao dječak je, također uz oca, danima slijedio slonove kroz suhu šikaru visoravni
Yatta, uza se noseći tek jabuku i nešto vode.

Taj klijent je bio neki tip iz Teksasa — objasnio mi je Robin. — Rekao je da može
hodati bez problema i da je iskusan lovac. Jednog je dana samo sjeo i rekao: K vragu, ne
mogu više. Ulogorite me. Mi smo ga onda ulogorili, moj stari i ja i krenuli u potragu za
slonovima. Dva dana smo im pratili tragove. Moj stari je, kad bi tragao za slonom, obično
uzimao samo vodu. Meni je rekao: Strpaj jabuku u tu naprtnjaču i idemo! I onda smo dva
dana hodali preko visoravni Yatta. Kad smo pronašli slona, odveli smo klijenta k njemu i on
ga je ustrijelio.

— Koliko si tada imao godina?

— Sedam, čovječe.

Robin više ne lovi slonove. Slaže se s općom zabranom lova na slonove radi
slonovače. No, i dalje lovi brdskog bizona, koji nije ugrožena vrsta.

Prije odlaska u Afriku, čuo sam nešto o meduplemenskim sukobima u okolici Mount
Elgona. Elgonski su Masai napadali pleme Bukusu, koje nastanjuje južni obronak planine.
Upadali su u njihova sela, palili kolibe, pucali na njih iz automatskog oružja i proganjali ih s
njihove zemlje. Informacije su me zabrinule pa sam iz Amerike nazvao Robina u Afriku i pitao
ga što on misli o tome.

— Kamo bi ti htio ići? Na Mount Elgon? — upitao me udaljenim, piskutavim glasom.

— Da. Ponijet ću nekoliko bioskafandera sa sobom — odgovorio sam.
— Ma, dobro, čovječe. Kako god hoćeš.
— Je li putovanje do Mount Elgona opasno?

— Nema frke. Osim ako ne izbije vražji rat.

Zapalio je jeftinu afričku cigaretu i pogledao prema meni.

— Dakle, kakve ti to imaš planove sa špiljom? Hoćeš li uzimati neke uzorke, šišmišja
govna ili tako nešto?
— Ne. Htio bih samo razgledati.
— Kao klinac sam odlazio u tu špilju — rekao je. — Znači, gore je neka boleština, jel'?
AIDS prema njoj izgleda kao hunjavica, jel"? Pretvoriš se u juhu i rasprsneš se,
jel'? Pffffffffffffff - iscuriš kroz sve rupe, to je ta priča, jel"? I koliko dugo to traje?

157

  

— Oko sedam dana.

— Uh, čovječe... A kako to dobiješ?
— Dodirom sa zaraženom krvlju. Možda se prenosi i zrakom. Sigurno se prenosi
seksualnim kontaktom.
— Misliš, kao AIDS?
— Da, tako nekako. Testisi ti oteknu i poplave.
— Molim? Jajca ti eksplodiraju? Prekrasno! Znači, muda ti postanu kao kod plavog
majmuna. Isuse! Čovječe, to je prilično odvratno sranje.
— Oni koji su ga vidjeli složili bi se s tobom.

Robin je udahnuo još jedan dim iz cigarete, skinuo šilt-kapu, zagladio kosu i ponovo je
prekrio kapom.

— Onda dobro. Ti ćeš ići u špilju i razgledavati šišmišji drek. Samo mi reci jedno. Kad
mi nakon toga eksplodiraš u jednom od šatora, što ću onda s tobom?
— Nemoj me dirati. Mogao bi se gadno razboljeti samo od toga što me dotakneš.
Smotaj taj šator zajedno sa mnom i sve to odnesi u bolnicu.

Previo se od smijeha.

— O.K. Pozvat ćemo Leteće liječnike. Oni skupljaju sve i svašta po ovim prašumama.
A u koju bi ti bolnicu, ako se sve to skupa dogodi?
— U bolnicu Nairobi. Ostavi me pokraj ulaza u Hitnu službu.
— Dobro, čovječe. Onda ćemo napraviti tako.

Pred nama su se u daljini pojavila brda Cherangani - planinski niz na rubu doline Rift,
čiji su se zeleni obronci naizgled povili pod teškim kišnim oblacima. Kako smo se približavali
Mount Elgonu, i nad nama su se skupljali tamni oblaci, a po prozorskim staklima zabubnjala
je kiša. Zrak je postao hladan i oštar. Robin je uključio svjetla.

— Jesi li našao izbjeljivač? - upitao sam ga.

— Imam galon izbjeljivača u prtljažniku.
— Obični izbjeljivač za rublje?
— Da. Ovdje, u Keniji, zovemo ga Jik. Glupi Jik.
— To je nešto kao Clorox?
— Da. Jik. Popiješ ga i rikneš.
— Nadam se da jednako djeluje i na marburg.

Krajolik je oko nas postao pitomiji. Prolazili smo kroz gradiće pred čijim su daščarama
limenih krovova stajali šleperi na proputovanju. Njihovi su vlasnici objedovali u kolibama, koje
su većinom gostionice. Neke od njih nude kompletnu uslugu — jaretinu na žaru, pivo Tusker,
konak i ženu. Istočnoafrički liječnici procjenjuju da je 90% prostitutki iz konačišta uz glavne
afričke putove zaraženo AIDS-om. Iako je to nemoguće dokazati, lokalni liječnici tvrde da je
30% stanovništva u reproduktivnoj dobi iz okolice Mount Elgona također zaraženo HIV-om.
Većina će ih od AIDS-a i umrijeti. Virus će se, tvrde, prenijeti i na mnogu novozačetu djecu,
koja će od AIDS-a umrijeti u djetinjstvu.

Pojava HlV-a bila je polagana, zbog činjenice da period inkubacije traje godinama. Da
je ranije otkriven, možda bi ga nazvali virusom kinšaske autoceste, prema smjeru kojim se

158

  

kretao nakon proboja iz afričke prašume. Kada sam kao dječak s roditeljima putovao istom
cestom, ona je tek bila prašnjava, makadamska nit koja se lunjajući kroz dolinu Rift probijala
do Viktorijinog jezera, na svojim leđima ne noseći previše vozila. Njena je šljunčana
površina, ispresijecana izbočinama i duboko urezanim tragovima kotača, predstavljala izazov
i za najčvršće Land Rovere. Kad bi se, za rijetko prometnih dana, susreli s automobilom iz
suprotnog smjera, morali ste usporiti i povući se na sam rub, rukama pridržavajući prednje
staklo, kako se ne bi rasprsnulo od naleta kamenčića koji je pratio prolazak vozila iz
suprotnog smjera. Kad bi vas automobil konačno zaobišao, gutali biste žućkastu prašinu u
koju vas je uvio na odlasku. Danas je cesta asfaltirana, sa svježe iscrtanom bijelom prugom
po sredini. Njome se u oba smjera kreće neprekinuti niz vozila; šlepera, kamioneta i kombija
prepunih ljudi. Zrak je, umjesto žućkastom prašinom, ispunjen mirisom izgorjelog dizela.

Asfaltiranje kinšaske autoceste utjecalo je na život ljudi diljem svijeta te se danas čini
kao jedan od najvažnijih događaja dvadesetog stoljeća. Doduše, cijena mu se broji u
desecima milijuna ljudskih života, s velikom vjerojatnošću da će u konačnici nadmašiti broj
žrtava Drugog svjetskog rata. Zbog svega toga, mogu reći da sam se u svoja dva posjeta
Africi imao priliku osvjedočiti o prekretnici u proboju AIDS-a — preobrazbi zemljane niti u
asfaltnu traku.

Logor

Robinova žena Carrie MacDonald istodobno je i njegov poslovni partner. Često ga

prati na safari-izlete s klijentima, obično vodeći i njihova dva mala sina, ako klijent nema ništa
protiv. Carrie je plavokosa žena blizu tridesete, smeđih očiju i britanskog naglaska. Roditelji
su joj se doselili u Afriku kad je još bila djevojčica.

Prema Mount Elgonu smo krenuli u dva Land Rovera. Za volanom jednog je bio Robin,
dok je Carrie upravljala drugim.

Uvijek na takve putove idemo dvama vozilima — objasnila mi je Carrie prije polaska.
— Za slučaj da se jedno pokvari. To nam se stalno događa.

S Carrie se u automobilu vozilo njihovo dvoje djece, a na putu su nas pratila i tri člana
MacDonaldovog safari osoblja. Njihova su imena: Katana Cbege, Herman Andembe i Morris
Mulatya. Profesionalni su safari-radnici, koji obavljaju sve poslove u logoru. Ne govore baš
dobro engleski, ali imaju dugogodišnje iskustvo u poslu kojim se bave. Uza sve te ljude,
mojoj se afričkoj ekspediciji pridružilo i dvoje mojih prijatelja iz Amerike — Frederick Grant,
prijatelj kojega sam poznavao još iz djetinjstva te moja prijateljica Jamy Buchanan. Pripremio
sam im dugačak popis uputa o tome što učiniti zarazim li se marburškim virusom. Zapečaćen
u omotnici i skriven na dnu moje naprtnjače, na tri je gusto otipkane stranice podrobno
opisivao znakove i simptome zaraze filovirusom, kao i eksperimentalne načine liječenja,
kojima se možda sprečava njime uzrokovan šok i smrt. Nijednom od svojih prijatelja nisam
rekao za postojanje te omotnice, ali sam im je naumio predati u slučaju da osjetim
glavobolju. Bio je to znak mojeg nemira.

159

  

Pretičući kamion, Robin je skrenuo na suprotnu stranu ceste. Odjednom smo se našli
pred nadolazećim automobilom koji je uzrujano bljesnuo farovima i zatrubio.

Fred Grant čvrsto je zgrabio sjedalo i viknuo: — Zašto je ovaj navalio na nas?

— Hja, tako i onako ćemo umrijeti — ležerno mu je dobacio Robin — prema tome, ne
zabrinjavaj se!

U zadnji se čas vratio u svoju traku, pred kamion i zapjevao:

Živim i volim

I volim i živim.... dadaaaaammmm!

Kraj puta smo spazili ženu s ugljenim roštiljem. Robin je zaustavio auto i svi smo kupili
po prženi klip kukuruza. Bio je vruć, suh, prepečen i ukusan. Povrh svega, koštao je samo
pet centi. Zvali su ga mealy.

Robin je, vozeći, zadovoljno glodao svoj klip, kad se odjednom zgrabio za čeljust i
opsovao:

— Ajoj, moj zub! U vražju mater! Ispala mi je plomba. Taj idiot od zubara... — Spustio
je prozor i ispljunuo zrno kukuruza u vjetar. — Ma, super! Stavio mi je tri plombe i
već su sve tri ispale. Carrie me poslala k njemu i uvjeravala me da je dobar. Baš!

Nagazio je na papučicu gasa i pojurio cestom, dostižući Carriein Land Rover. Neko su
se vrijeme dva vozila kretala niz afričku prometnicu kao da su spojena nevidljivom pupčanom
vrpcom. Robin se nagnuo kroz prozor i polusažvakanim klipom kukuruza zamahnuo prema
Carrieinom autu. Klip je poletio, udario o stražnje staklo i odbio se od njega, no činilo se da
Carrie nije ništa primijetila. Projurili smo pokraj znaka na kojem je pisalo: SMANJITE
POKOLJ NA CESTI - VOZITE OPREZNO

O sumraku smo stigli do gradića Kitale u podnožju Mount Elgona, gdje smo naumili
kupiti pivo i ugljen. Kitale je trgovačko mjesto. Glavna je tržnica smještena uz cestu koja vodi
prema njegovu središtu, a nalazi se blizu stare željezničke postaje koju su nekoć izgradili
Englezi. Uz autoput se ovdje uzdižu golema stabla plavog gumovca, u čijoj sjeni, medu
lokvama preostalih od posljednje kiše, trgovci postavljaju štandove s jeftinim kišobranima i
ručnim satovima od plastike. Robin je s autoceste skrenuo u tržnicu i stao se polako probijati
kroz gomilu. Jedan je čovjek na svahiliju viknuo na njega: — Voziš se u pogrešnom smjeru!

— Gdje su znakovi? — glasno je upitao Robin.

— Nama ovdje ne trebaju znakovi.

Parkirali smo Land Rover i naumili prošetad gradom. Istog su nas trenutka okružili
svodnici.

— Hoćete li u Kigaweru — navaljivao je jedan od njih, odjeven u bijelu skijašku jaknu. —

Da? Odvest ću vas tamo. Pođite za mnom. Odmah. Prekrasne cure... Odvest ću vas tamo,
hajde...

160

  

Kigawera je, kako sam pretpostavio, četvrt nalik onoj u kojoj je živjela ljubavnica
Charlesa Moneta. Stigli smo u grad za najveće gužve. Beskrajna se rijeka ljudi slijevala niz
drvored gumovca, paralelno s nizom malenih dućana u kućicama. Nad svim se tim nadvio
Mount Elgon, nezamislivo visok, s kapom olujnih oblaka pri vrhu, a obasjan zlatnim sunčevim
svjetlom pri dnu. Bridovi su se planine dijagonalno zabijali u oblake, koji su nizbrdo odašiljali
bljesak za bljeskom. Nijedna od odaslanih munja nije dosegla gradić. Zrak je bio težak,
hladan i vlažan, ispunjen neumornim cvrčanjem cvrčaka.

Istražujući područje oko Mount Elgona, naišli smo na tragove nedavnih nemira. Svuda
su se uzdizali ostaci spaljenih kućeraka što su jednom pripadali seljacima iz plemena
Bukusu. Netko me upozorio na pucnjavu koja se ovdje navodno čuje noću, no ni ja ni itko od
mojih suputnika nije čuo ništa. Sasušena stabla banane naslanjala su grane na napuštene
kolibe usred crvenkastog afričkog tla, prekrivena korovom i ponegdje izvirujućim mladicama.

Ulogorili smo se na istoj livadi kao i nekoć Charles Monet. Kuhar Morris Mulatya
odmah je zapalio vatru ugljenom koji smo kupili u Kitaleu. Nad njom je objesio lonac s vodom
za čaj.

Robin se smjestio u sklopivu stolicu i skinuo tenisice. Dlanovima je protrljao stopala, a

zatim iz korica izvukao lovački nož te njime stao ljuštiti komadiće kože s nožnih prstiju. S
ruba šume koja okružuje livadu, netremice nas je motrio brdski bizon. Dakako, Robin ga je
opazio i nije skidao oka s njega.

— Mužjak je — promrmljao je: — To su gadovi. Moraš biti na stalnom oprezu jer te

maknu u sekundi. Brdski bizon je ubio više ljudi nego bilo koja druga afrička
životinja. Osim vodenkonja. Ta stoka ubila je još i više.

Kleknuo sam na travu i pred sebe poredao kutije s bioskafanderima, priborom za

dekontaminaciju i svjetiljke. Zrakom su se kovitlali pramenovi dima s logorske vatre, a
proplankom odjekivali metalni zvukovi podizanja šatorskih konstrukcija. Carrie MacDonald
brižno je nadgledala podizanje logora i izdavala osoblju naredbe na svahiliju. Obližnji se
potočić kotrljao preko čistine, a Robin podigao glavu, osluškujući glasanje ptica.

— Čuješ li ovo? — obratio mi se odsutno. — To je turako. A ovo je drveni pupavac....

vidiš h taj dugački rep?

Ustao je i odšetao prema potoku. Uputio sam se za njim.

— Tko zna ima li ovdje pastrva — zapitao se, zureći u vodu. — Ovo bi moglo biti
dobro mjesto za pecanje na muhu.

Sagnuo sam se i rukom zagrabio malo vode iz potoka. Bila je ledeno hladna i žuborna,
no siva, zamagljena vulkanskom prašinom. Nedovoljno bistra za pastrve.

— Kad smo već kod pecanja na muhu — Robin je nastavljao svoj monolog — jesi li
ikad lovio krokodile na muhu?
— Ne.
— Staviš komad mesa na lanac. Ali ovaaaaako velik komad mesa... i imaš muha
koliko želiš. To ti je pravo pecanje na muhu! Ti krokodili prilično smrde i dobro je

161

  

ako ih znaš namirisati. Ako ne, stajat ćeš u vodi do koljena, oni će doplivati do tebe
i — puf! Povuku te za sobom u trenutku. Gotov si. Nema te više, čovječe. To ti je
Priroda! Kad malo bolje promisliš, puna je ubojica, bilo u rijeci, bilo u moru.

Pred nama je na livadu kleknuo mladić s beretkom, u vojničkim maskirnim hlačama i s

ruskom jurišnom puškom. Kleknuo je na jedno koljeno i poluzainteresirano nas pogledao.
Zvao se Polycarp Okuku i bio je askari, naoružana pratnja.

— Iko simba hapa? — upitao ga je Robin. Ima li ovdje lavova?

— Hakuna simba. - Nema više lavova.

Ugandski su krivolovci prelazili Mount Elgon te ubijali sve što se kretalo, uključujući
ljude. Zbog toga su kenijske vlasti zahtijevale da u pratnji svih posjetitelja Mount Elgona
mora biti barem jedan naoružani čuvar. Nekoć je riječ askari na svahiliju značila
»kopljonoša«. Danas opisuje čovjeka s puškom koji vas prati poput sjene.

Ulaz u Kitumsku špilju zijeva na zavalu nadmorske visine od dvije tisuće petsto
metara.

Auhhh — uzdahnuo je Robin dok smo se stenjući uspinjali prema njoj. — Ovdje sve
miriše na brdskog bizona. Mingi bizona. — Mingi znači »mnogo«. Uistinu, mnogo je
bizonskih tragova dijagonalno presijecalo ljudskim stopama utaban put prema Kitumskoj
špilji. Bizonski su tragovi dosta širi, dublji i ravniji od ljudskih, a natopljeni su životinjskim
urinom. S naprtnjačom na leđima penjao sam se prema špilji i pažljivo izbjegavao te mlakice.

Polycarp Okuku trznuo je ručicom na puščanoj cijevi. Klik-klak-čok! Time je otkočio

pušku i ubacio metak u cijev.

— Brdski bizoni često se kreću u krdima, pogotovo za kišnih sezona — objasnio je.

Zvuk punjenja automatske puške blago je uznemirio Robina.

— K vragu — promrmljao je. — Ta njegova igračka prilično je opasna.

— Gle! uzviknuo je Okuku, prstom upirući u stijenje pred špiljom. — Špiljar!

Stijenama je trčkarala smeđa životinja veličine svisca, okretno se krećući preko

razbacanog kamenja. Mogući nositelj marburškog virusa.

Nad zavalom su se uzdizale afričke masline, cedrovi, širokolista stabla zmajeve krvi,
mahovinom prekrivene etiopske hagenije te mlada, siva elgonska tikovina, tanka poput pruta.
Na nekim je mjestima nad svim tim drvećem rastao podokarpus. ravna, srebrnastog debla
koje se penjalo u vrtoglave visine te nestajalo u treperavom zelenilu biološkog svemira nad
nama. Prašuma u kojoj smo se ulogorili nije bila nizinska, gdje se krošnje drveća spajaju u
gust pokrov. Mount Elgon prekriven je afričkom planinskom prašumom, posebnom vrstom
šume u kojoj se krošnje drveća razdvajaju, pa čak na nekim mjestima kidaju, propuštajući
sunčevu svjetlost. Njegove se blještave zrake tada u debelim snopovima spuštaju do tla,
presijavajući se na lišću koprive, papirusa i žarkim cvjetovima divljih ljubičica. Svako drvo u
šumi ima svoje mjesto, a grane mu se krivudavo uspinju ka oblacima i nebu, poput ruku koje
posežu za rajem. S mjesta na kojem smo stajali pucao je vidik na farme u nižim predjelima
planine. Iz visine se jasno vidjelo kako u višim dijelovima farme postupno nestaju, ustupajući

162

  

tlo zelenim pramenovima gustiša, a zatim i neprekinutom pokrovu krošnji iskonske afričke
prašume, jedne od najrjeđih i najugroženijih tropskih šuma na planet.

Zbog brojnih stabala masline, prašuma je srebrnkasto sivo-zelene boje, s tek ponekom
izbočinom tamnozelene krošnje podokarpusa. Deblo podokarpusa uzdiže se ravno uvis,
izbrazdano rijetkim linijama i tek ponekom kvrgom, koja ga čini napetim i naizgled mišićavim.
Visoko nad zemljom stablo se rastvara u krošnju oblika vaze, sličnu krošnji brijesta, s čijih
ovješenih grana rastu čuperci vazdazelenih iglica i okruglih plodova. U gustišu oko Kitumske
špilje podokarpusi se svojom pojavom ne ističu kao drugdje, jer nisu uspjeli izrasti do
uobičajene visine. Primijetio sam jedno mlađe stablo široko oko dva metra te zaključio da je
počelo rasti u doba Beethovena.

— Ovdje nema divljači — rekao je Robin, zastajkujući kako bi namjestio šilt-kapu i

promotrio šumu. — Svi slonovi su poubijani. Da ih nisu toliko lovili, bilo bi ih po
čitavoj planini. Mingi slonova. Ovdje bi bio slon do slona.

Dolinom je vladala tišina, povremeno prekinuta tek udaljenim huktanjem majmuna, koji
su se držali podalje od nas. Čitava se planina doimala poput prazne katedrale. Pokušao sam
u glavi stvoriti prizor krda slonova kako se kreće kroz šumu podokarpusa, velikih kao
kalifornijske sekvoje. Samo deset godina ranije, prije no što su ga zadesile nevolje, Mount
Elgon bio je jedan od najsjajnijih dragulja u Zemljinoj riznici.

Zbog hrpe mahovinom prekrivenih stijena koje ga zatvaraju, gotovo je nemoguće s

prilazne staze zamijetiti ulaz u Kitumsku špilju. Kroz red afričkih cedrova koji se razgranao
nad ulazom u špilju, na omahovljene se stijene spušta potočić, ispunjavajući dolinu šumom
slapa. Kako smo se približavali špilji, zvuk je postajao glasniji, a u zraku se osjećao miris
nekog živog bića. Bio je to miris šišmiša.

Među stijenjem pred špiljom rastu goleme koprive. Svatko ih je od nas više puta
okrznuo golom nogom pri penjanju, što nam je kožu zacrvenilo poput vatrenog jezičca. Palo
mi je na pamet da su koprive zapravo neka vrsta potkožne injekcije. Stanice koprive koje
uzrokuju osjećaj pečenja probijaju zaštitni sloj kože i ubrizgavaju otrov u tijelo. Kroz glavu mi
je proletjela misao da virus možda živi upravo u njima. Moljci i drugi sićušni leteći kukci roje
se pred ulazom u špilju, nošeni stalnim protokom hladnog zraka poput naleta snježne
mećave. Gledao sam u mećavu potencijalnih nositelja virusa. Svaki ga je od njih mogao
skrivati u svom tijelu, iako možda nije nijedan.

Zastali smo pokraj ogromne stijene pokraj špilje, na stazi koju su do ulaza utabali
slonovi. Dijagonalne brazgotine u stijeni odavale su njihovo hranjenje solju iz kamena. Nekoć
su elgonske šume udomljivale dvije tisuće slonova, sve dok se nisu pojavili ugandski
krivolovci sa strojnicama. Sada elgonsko krdo broji tek sedamdesetak članova, što je tek
jedna proširena slonovska obitelj. Krivolovci bi svoje zasjede redovno postavljali pokraj ulaza
u špilju i nakon nekog su vremena slonovi to zapamtili. Krdo se povuklo i uglavnom se skriva
od ljudskog pogleda, većinu vremena provodeći u dolinama na višim predjelima planine.
Pametne stare ženke, bake i predvodnice krda, vode njegove preostale članove u Kitumsku
špilju tek dvaput mjesečno, kad slonovska glad za solju nadvlada strah od krivolovaca.

163

  

Bilo je još životinja koje su posjećivale Kitumsku špilju. Opazio sam svježe, zelene
hrpice izmeta planinskog bizona i otiske kopita močvarne antilope. Sama se staza i sastojala
od sasušenog životinjskog izmeta. U Kitumsku su špilju ulazile još i šumske antilope, crveni
srndaći, možda majmuni i babuni, a sasvim sigurno cibetke, mačkolike životinje nešto veće
od obične domaće mačke. U potrazi za solju ili pustošeći bilo koji drugi izvor hrane u njoj, u
špilju zalaze i štakori, rovke te voluharice, čiji su tragovi razasuti čitavom unutrašnjošću
špilje, a noću se u nju uvlače i leopardi, vrebajući plijen. Kitumska je špilja elgonska inačica
glavne stanice podzemne željeznice u bilo kojoj zapadnoj metropoli. Ona predstavlja
podzemno prometno čvorište, biološki kotao u kojem se susreću različite vrste životinja i
kukaca. To mjesto idealno je za virus koji skače s vrste na vrstu.

Iz naprtnjače sam izvadio pribor i položio ga na stijenje. Prije odlaska u Afriku uspio
sam sakupiti sve sastavne dijelove terenskog bioskafandera za rad na razini 4. Nije se radilo
o skafanderu pod zračnim tlakom — nisam donio narančasto odijelo Racal. Nabavio sam
skafander takozvanog neutralnog tlaka, s kapuljačom i zaštitnom maskom, izrađen od
Tyveka, glatke, bijele tkanine koja ne propušta vodu ni prašinu. Uz to sam pripremio i par
gumenih dugačkih rukavica zelene boje te žute gumene čizme i crnu gumenu masku s dva
ljubičasta filtra za zrak. Na glavu sam stavio zaštitnu masku od silicijske gume, s otvorom za
oči izrađenim od leksana, koji osigurava dobru vidljivost. Ljubičasti su filtri trebali zaustaviti
viruse iz zraka. Maska je nalikovala glavi kukca obrubljenoj crnom gumom mokrog i opakog
izgleda.

Na kamen sam položio jedan kolut ljepljive trake, plastičnu kapu za tuširanje koju sam
kupio za deset centi u Woolworthu, ručnu baterijsku svjetiljku, kao i rudarsku svjetiljku za
glavu. Počeo sam oblačiti skafander kako su me učili — najprije u nj zagazivši stopalima.
Navukao sam ga do pazuha i ugurao ruke u rukave. Glavu sam prekrio kapom za tuširanje, a
preko nje navukao kapuljaču od Tyveka. Potom sam povukao patentni zatvarač od prepona
do brade.

Pri pravilnom oblačenju terenskog bioskafandera obično vam je potrebna pomoć

posebnog tima ljudi zaduženih za to. Meni je pomagao Fred Grant.

— Dodaj mi ljepljivu traku — zamolio sam ga.

Njome sam obložio patentni zatvarač, rubove rukavica zalijepio za rukave, a vrhove
čizama za nogavice skafandera.

Sjedeći na kamenu s puškom preko koljena, Polycarp Okuku me promatrao s pažljivo

nezainteresiranim izrazom lica. Bila je prilično očita njegova želja da ne pokaže koliko se
iznenadio činjenicom da netko oblači zaštitno odijelo zbog ulaska u Kitumsku špilju. Nekoliko
trenutaka potom okrenuo se prema Robinu i neko vrijeme s njim razgovarao na svahiliju.

— Pitao me koliko je ljudi umrlo u špilji — prenio mi je Robin.

— Dvojica — odgovorio sam. — Ali nisu umrli u špilji, nego poslije. Jedan je bio
odrastao muškarac, a drugi tek dječak.

Okuku je kimnuo glavom.

— Nije tako opasno — rekao sam mu. — Ja sam samo oprezan.

164

  

Robin je tenisicom zastrugao po zemlji i okrenuo se prema askariju s riječima:

— Čovječe, od toga eksplodiraš! Zaraziš se i to je to – pfffffffff - kraj priče. Možeš se

oprostiti od života.
— Čuo sam za taj virus - rekao je Okuku. - Amerikanci su nešto radili ovdje, u špilji.
— Jeste li i vi radili s njima? - zapitao sam. Očito je govorio o ekspediciji Genea
Johnsona.
— Ne, nisam tada bio ovdje - zanijekao je. - Samo smo čuli za to.

Konačno sam na glavu navukao masku. Pri udahu sam čuo kako se zrak uvlači kroz
filtre te kako potom, šišteći, izlazi kroz ispušne otvore. Zategnuo sam nekoliko vrpca oko
glave.

— Je li dobro? — pitao me Fred.

— U redu je — odgovorio sam. Vlastiti sam glas čuo u daljini, umotan u sve materijale
kojima sam se zaštitio. Duboko sam udahnuo. Zrak je uklonio zamagljenost s
otvora za oči. Pomogli su mi namjestiti rudarsku svjetiljku na glavu.
— Koliko dugo ćeš biti unutra? - pitao me Fred.
— Čekajte me ovdje za sat vremena.
— Sat vremena?
— Pa... najviše sat vremena.
— Dobro. A što onda? — zapitao je.
— Ako me nema, zovi Hitnu pomoć.

Ulaz u špilju je golem, a nakon njega se u unutrašnjost hladne kamene izbe još više
širi. Prešao sam preko blatnjavog dijela na ulazu i produžio preko šikare, plosnate stijene
prekrivene spužvastim, napola sasušenim izmetom. Maska mi je nos štitila od smrada, kako
izmeta, tako i šišmiša. Vodopad se pred samim ulazom u špilju šumeći odbijao od kamenja.
Još sam se jednom okrenuo i pogledao u nebo. Tamni su oblaci zbijali redove, najavljujući
popodnevnu kišu. Uključio sam svjetiljke i zašao u špilju.

Iza ulaza u Kitumsku špilju prostire se široko područje urušenih stijena. Godine 1982.,
samo dvije godine nakon Monetovog izleta, urušio se dio stjenovitog svoda špilje. Pri rušenju
je zgnječen stup koji je nekoć podupirao špiljski svod, za sobom ostavljajući preko stotinu
kvadratnih metara krša. Nad kršem se oblikovao novi svod. U plastičnoj, vodootpomoj
vrećici, sa sobom sam ponio zemljovid. Zaštitio sam ga vrećicom kako do njega ne bi dospio
virus, niti ga uništilo raskužno sredstvo. Kartu je izradio Englez po imenu lan Redmond,
stručnjak za slonove koji je svojedobno proveo pet mjeseci u Kitumskoj špilji, ulogorivši se na
stijeni pred ulazom. Tu je boravio zbog noćnog promatranja ulaska i izlaska tih golemih
životinja i, premda nije poduzeo nikakve mjere zaštite, nije se razbolio. (Kad sam jednom
prilikom kasnije Peteru Jahrlingu ispričao priču o Redmondovom logorovanju, upitao me,
nimalo se ne šaleći: »Možete li mi ikako nabaviti barem malo njegove krvi, da napravim neke
pretrage?«)

Upravo je lan Redmond postavio zanimljivu teoriju o udubljenjima u Kitumskoj špilji

kao rezultatu slonovskog rovanja za solju. Slonovske majke uče svoju djecu tražiti sol u
kamenju i takvo je ponašanje - dubljenje stijena kljovama - u slonova naučeno, a ne
nagonsko. Mladunčad uči tu vještinu od svojih roditelja već naraštajima slonova, što

165

  

najvjerojatnije znači stotinama tisuća godina, dulje no što današnji čovjek nastanjuje Zemlju.
Ako su slonovi stotinama tisuća godina kljovama dubli po nekoliko kilograma kamena na noć,
tada je moguće da su upravo oni izdubli Kitumsku špilju. lan Redmond je postavio tu
hipotezu i nazvao je slonovskom speleogenezom, to jest stvaranjem špilje slonovskim
dubljenjem.

Svjetlo je počelo blijedjeti, a ulaz u špilju za mojim leđima postao tek polumjesec
sunčevog svjetla omeđen visokom hrpom urušenog svoda. Stigao sam do područja u kojem
na svodu svoje konačište pronalaze šišmiši. Ti, prvi šišmiši na koje sam naišao vrsta je koja
se hrani biljem. Snopovi svjetla mojih svjetiljki su ih uznemirili, pa su se spustili sa svoda i
prhnuli mi pokraj glave, ispuštajući glasove nalik smijehu patuljaka. Stijene pod dijelom
svoda na kojem spavaju prekrivene su vlažnim i masnim šišmišjim izmetom, kašom boje
špinata prošaranom sivim grumenčićima koji su me podsjetili na kamenice. U jednom
čudnom i neobjašnjivom trenutku zapitao sam se kakav li okus ima ta smjesa. Brzo sam
odagnao tu misao. Biorizična razina 4 nije pravo mjesto za jedenje govna.

Iza šišmišjeg konačišta špilja je postajala sve suša i prašnjavija. To je prilično

neobično, budući da je većina špilja vlažna, jer su i nastale djelovanjem vode po stijeni. U
ovoj špilji nije bilo nikakvog znaka vode tekućice. Nisam naišao ni na korito vode, niti na
stalaktite. Nalazio sam se u golemoj, potpuno suhoj rupi posred Mount Elgona. Virusi vole
suh zrak, prašinu i mrak te ih većina ne preživljava izlaganje vodi i sunčevu svjetlu. Suha je
špilja zbog toga idealno mjesto za očuvanje virusa, mjesto na kojem se on kristalizira, skriva
u izmetu, sasušenom urinu, pa čak i u hladnom, gotovo nepomičnom zraku.

Čestice marburškog virusa vrlo su izdržljive. Pretpostavka o tome da mogu preživjeti

dulje vrijeme u tamnoj špilji sasvim je opravdana. Naime, marburg može izdržati pet dana u
vodi, kao što je to dokazao Tom Geisbert. Jednom je iz čiste znatiželje stavio čestice
marburga u laboratorijske staklenke s vodom sobne temperature te ih ostavio na radnoj
površini biozaštićenog laboratorija. Nakon pet dana, vodu je iz staklenke prelio u petrijeve
posude sa živim majmunskim stanicama. Stanice su se ispunile kristalima, rasprsnule se i
odumrle. Tako je Tom pokazao da su pet dana stare čestice marburškog virusa jednako
smrtonosne kao i »svježe«.

Većina virusa ne preživljava dugo izvan nositelja. Virus AIDS-a izložen zraku živi oko
dvadeset sekundi. Nitko nikad nije eksperimentirao s duljinom života marburških ili ebolinih
čestica na suhoj površini, no pretpostavlja se da bi neko vrijeme živjele, naravno, pod
uvjetom da se istu površinu ne izlaže sunčevom svjetlu. Naime, ultraljubičaste zrake razaraju
virusnu genetsku građu.

Popeo sam se na vrh humka i rukom u rukavici dotakao svod. Bio je prepun smeđih
pravokutnika — okamenjenih trupaca — te bjelkastih komadića okamenjenih kosti. Sam
kamen od kojeg se sastoji svod je skrutnuti pepeo, posljednji ostatak vulkanske erupcije
Mount Elgona. Okamenjena debla ukopana u njemu ostaci su negdašnje prašume koju je
progutala davna erupcija. Trupci su tamnosmeđi i sjajni, a pod snopom su se svjetla s moje
svjetiljke prelijevali poput opala. Neki su pali sa svoda, ostavljajući udubine u kamenu,
obrubljene bijelim kristalima. Te kristalizirane kamene soli djeluju zlokobno oštro. Je li Peter
Cardinal dotakao jedan od tih kristala? Među njima sam otkrio još usnulih šišmiša, manjih od
onih tik uz ulaz. To su bili šišmiši koji se hrane kukcima i također su se uznemirili zbog

166

  

lutanja snopa s moje svjetiljke. Nekoliko su se trenutaka kovitlali oko moje glave, a onda
iščeznuli. Tada sam, pogledom slijedeći njihov let, ugledao nešto čudesno. Iz stijene je nada
mnom virio zarobljeni krokodilski zub. Znači, navala vulkanske prašine zatrpala je rijeku u
kojoj su živjeli krokodili, Životinje su, tako zatrpane, zauvijek ostale u utrobi Mount Elgona.

Odgegao sam se preko oštrih komada stijene odlomljenih sa svoda i našao se pred
svježim slonovim izmetom. Hrpica je bila veličine omanje bačvice piva. Prekoračio sam je.
Došao sam do rascjepa u tlu i posvijetlio u njezino dno. Nisam ugledao mumificiranu
slonovsku mladunčad. Zid je bio izdubljen struganjem slonovskih kljova. Velike su životinje
posvuda ostavile tragove svoje prisutnosti. Krenuo sam dalje i konačno stigao do slomljenog
potpornja. Tik uza nj, postrani se tunel spuštao u dubinu. Klečeći sam spuznuo u prolaz i
ukrug stigao do glavne prostorije u špilji. Kuhao sam se u skafanderu. Kapljice kondenzirane
vlage okupljale su se na unutrašnjosti stakala pred očima, a zatim mi se slijevale niz bradu.
Svaki put kad bih zakoračio, oko mojeg bi se stopala stvorio oblačić prašine. Osjećaj je bio
čudan - tumarao sam suhom i prašnjavom špiljom, a pod odjećom sam se topio od znoja.
Izlazeći iz tunela u glavnu prostoriju, udario sam glavom o stijenu. Da kojim slučajem nisam
imao bio-zaštitnu odjeću, stijena bi mi zasigurno raskrvavila tjeme. U špilji je bilo vrlo lako
raniti glavu. Možda je zaraza počinjala upravo na taj način: virus se skrivao na površini
stijene i u ljudski krvotok ulazio preko ozljeda.

Produžio sam dalje u špilju, sve dok se nisam našao pred krajnjim zidom špiljskog
grla. Ondje sam, u visini koljena, opazio pauke u pažljivo ispletenim mrežama. Svuda su
uokolo sa stijena na tankim nitima visjele paučje ličinke. Svoj su životni ciklus ta stvorenja
nastavljala čak i tako duboko u Kitumskoj špilji. To je značilo da se neprohodnom tamom oko
njihovih mreža kreću i organizmi kojima se hrane te da ih oni, dovoljno često da bi preživjeli,
nalaze u svojim mrežama. Još sam pred ulazom opazio roj kukaca koji se izlijeva iz špilje, no
tek mi je sad palo na pamet da neki od njih lete do njezinog krajnjeg zida. Pauci su mogli biti
nositelji virusa ili su ga mogli dobiti od nečega što im se zaletjelo u mrežu. Možda se
marburški virus kreće upravo njihovim krvotokom. Možda se Charles Monet zarazio od ujeda
pauka u Kitumskoj špilji, a možda se ista stvar dogodila i Peteru Cardinalu. Paučji je ujed
katkad tako lako zanemariti. Šetate špiljom i uz lice vam se prilijepi paučina. Osjetit ćete blagi
ubod, ali bol prouzrokovana njime gotovo je neprimjetna i brzo prolazi, tako da je
zaboravljate prije no što ste je uspjeli svjesno primijetiti. Ne vidite ništa, ne osjećate ništa i ne
možete omirisati ništa neobično. Nemate pojma da vam se nešto uselilo u krvotok, sve dok
vam se ne izlije kroz usta.

U špilji se dogadalo tako mnogo stvari koje nisam razumio. Kitumska špilja igra
određenu ulogu u životu prašume, no nitko ne može sa sigurnošću reći kakvu. Naišao sam
na pukotinu koja je, činilo se, puna bistre vode. Ma, to sigurno nije voda, pomislio sam,
pukotina je suha, kao i špilja. Zgrabio sam kamen s tla i bacio ga u nju. Na pola puta do dna
kamen je pljusnuo o vodenu površinu. Promatrao sam ga kako lijeno tone u dubinu, sve dok
nije nestao u tami, a namreškana se površina, osvijetljena mojom lampom, oslikala na svodu
iznad moje glave.

Uspeo sam se natrag na vrh krša u glavnoj prostoriji i svjetlima zaokružio po njoj.
Imala je promjer od preko stotinu metara, i širinom i duljinom nadmašujući nogometno
igralište. Svjetlosnim snopom nisam mogao dosegnuti same rubove, tako da su ostali

167

  

skriveni tamom. Hrpa krša u sredini podsjetila me na zakrivljeno nepce u ljudskim ustima.
Kad gledate u nečija usta, vidjet ćete jezik koji leži pod zakrivljenim nepcem te se, također u
krivulji, spušta u tamom skrivenu dubinu grla. Upravo tako je izgledala i Kitumska špilja. Reci
AAAAAAA, špiljo! Imaš li virus? Nema tog instrumenta ili osjetila koji bi nas mogli upozoriti na
prisustvo predatora. Isključio sam sva svjetla i ostao u potpunoj tami, osjećajući kako mi se
niz prsa slijeva znoj, a u ušima šumi krv i kuca srce.

Počele su poslijepodnevne kiše. Fred Grant se pred njihovim kapima sakrio pod svod
špiljskog ulaza. Askari je sjedio na obližnjem kamenu, na koljenima zibajući pušku i vidljivo
se dosađujući.

— Dobro došao — pozdravio me Fred. — Je li bilo dobro?

— Vidjet ćemo za tjedan dana — odgovorio sam.

Temeljito me pregledao: — Imaš neke kapljice na staklu otvora za oči.

— Kapljice čega?
— Izgleda kao voda.
— To je samo znoj. Sad ću sve to skinuti. — Uzeo sam plastičnu kadu za pranje
rublja koju sam, sa svim ostalim biorizičnim priborom, donio iz logora. Podmetnuo
sam je pod slap i djelomično je napunio vodom. Odnio sam je do staze, tu je
položio na tlo i u nju izlio gotovo čitav galon glupog Jika — izbjeljivača za rublje.

Zakoračio sam u kadu. Čizme su mi nestale u vrtlogu prIjavštine koju je tekućina

sprala s njih. Rukama još uvučenim u rukavice, zagrabio sam nešto smeđeg Jika i njime se
polio po kapuljači i otvorima za oči. Četkom sam oribao skorenu prljavštinu s nogavica i
čizama te u tekućinu bacio vrećicu sa zemljovidom, obje svjetiljke, masku i na kraju naočale.

S ruku sam strgnuo rukavice te potopio i njih. Napokon, svukao sam skafander i
zajedno ga s čizmama potopio u raskužno sredstvo. Kada je bila puna biohazardnog pribora,
prljavštine i tekućine. Raskužno ih je sredstvo prožimalo poput začina u varivu.

Pod skafanderom sam nosio odjeću i tenisice. Skinuo sam se do gola i odjeću strpao u
plastičnu vreću za smeće — takozvanu vruću vreću — dodajući nekoliko kapi Jika te preko
nje prevlačeći još jednu. Obje sam vreće izvana isprao izbjeljivačem.

Iz naprtnjače sam izvukao čistu odjeću i obukao se. Biorizični sam pribor strpao u
drugi komplet vreća, također ga ispirući Jikom.

Robin MacDonald nečujno se došuljao do vrha stijenja pred ulazom u špilju i dozvao me:

— Gospodine Šišgovniću! Kako je bilo?

Vukući vreće s biorizičnim priborom i odjećom, niz stazu smo se vratili u logor. Kiša je
postajala sve jača. Zavalili smo se u stolice pod šatorom zajedničke blagovaonice, ispijajući
bocu škotskog viskija, dok su kišne kapi bubnjale po plastici koja nas je natkrivala i šuštale
kroz krošnje drveća. Bila su tri sata poslijepodne. Skupilo se toliko olujnih oblaka da se
potpuno smračilo, pa smo zapalili petrolejke. Oko nas je tutnjala grmljavina, a kiša se
pretvarala u prolom oblaka.

168

  

— Uh, čovječe — oglasio se Robin iz sklopive stolice. — Ova kiša na Elgonu nikad ne
prestaje. Tako je čitave godine...

Stroboskopskim bljeskom i glasnom tutnjavom oglasila se munja koja je u blizini

raskolila jednu maslinu. Bljesak je osvijetlio Robinovo lice i naočale. Gutljaje smo viskija
zalijevali pivom i igrali poker. Robin nam se nije htio pridružiti.

— Popij malo viskija, Robine — ponudio mu je Fred Grant.

— Ne, radije ne — odbio je. — Loše mi sjeda na želudac. Pivo mi baš paše. Hranjivo
je i od njega bolje spavam.

Kiša je jenjala i oblaci se razišli. Dok su s čvornatih maslina kapale preostale kapi, iz
daljine su se oglasile ptice gugutanjem i cvrkutom. Onda je odjednom sve utihnulo, šuma
nanovo promijenila boju, zaljuljala se i tako dočekala kapi novog proloma oblaka. Ponovo je
kišilo.

— Kako ti je, gospodine Šišgovniću? — zadirkivao me Robin. — Imaš li kakvih

mentalnih simptoma? To ti je ono kad počneš razgovarati sam sa sobom na
zahodu. Trebalo bi te uhvatiti svakog trenutka.

Već me je hvatalo. Neprestano sam razmišljao o udarcu glavom o kameni svod špilje.
Na tjemenu mi je od toga izrasla kvrga. Koža je na kvrgi sigurno bila prošarana mikroskopski
malenim porezotinama. Polako sam počeo shvaćati osjećaj izloženosti filovirusu. Bit će mi
dobro. Nema problema. Najvjerojatnije se nisam ničemu izložio.

Čini se da je pojava AIDS-a, ebole i brojnih drugih prašumskih virusa prirodna

posljedica uništavanja tropske biosfere. Nadolazeći virusi pojavljuju se upravo u ekološki
oštećenim dijelovima planeta. Mnogi od njih prvi put su se pojavili u oskvrnjenim rubovima
tropskih prašuma ili u predjelima tropskih savana koje mahom naseljavaju ljudi. Tropske su
prašume najdublji izvori života na planetu. U njima živi većina Zemljinih biljnih i životinjskih
stanovnika. One su također najveći svjetski izvori virusa, jer svako živo biće u sebi nosi
poneki virus. Pri izlasku iz nekog ekosustava virusi se među ljudima šire u naletima, kao da
kroz njih odjekuje vrisak umiruće biosfere. Evo nekih imena nadolazećih virusa: Lassa, virus
doline Rift, Oropouche, Ročio, virus Q, Guanarito, VEE, majmunske boginje, Dengue,
Chikungunya, virusi porodice Hanta, machupo, Junin, sojevi Mokola i Duven-hage, koji su
nalik bjesnoći, LeDantec, moždani virus šume Kyasanur, HIV, koji je također nadolazeći virus
jer se njegov proboj među ljude stalno pojačava bez vidljivog završetka, uzročnik iz šume
Semliki, Crimean-Congo, Sindbis, O'nyongnyong, bezimeni Sao Paulo, marburg, sudanska
ebola, zairska ebola, restonska ebola.

Zemlja ima svoj vlastiti imunološki odgovor na ljudsku vrstu i odlučila ga je iznijeti na
svjetlo dana. Počela je reagirati na ljudskog parazita i njegovo galopirajuće, infektivno širenje
diljem planeta, na njegove mrtve točke betona i kancerozno truljenje u Europi, Japanu i
Sjedinjenim Državama, sve prepuno umnožavajućih primata čije se kolonije šire i rastu,
prijeteći biosferi šokom koji bi je uistinu mogao ubiti. Možda se našoj biosferi baš i ne sviđa
zamisao o šest milijardi ljudi na svijetu. S druge strane, moguće je da je ekstremno
umnožavanje ljudske vrste, koje se odigralo tek u posljednjih stotinjak godina, proizvelo
preveliku količinu mesa koje se sad rasprostrto posvuda, nesposobno za obranu od

169

  

organizama koji bi ga rado konzumirali. Priroda samu sebe dovodi u ravnotežu na vrlo
zanimljive načine, pa tako i prašuma ima svoj vlastiti sustav obrane. Zemljin imunološki
sustav, izrazimo se tako, uočio je prisustvo ljudi te pomalo uzvraća udarac. Naš se planet
pokušava sam riješiti ljudskog parazita kojim je zaražen. Možda je AIDS njegov prvi korak u
tom naporu.

AIDS je, prema mnogim tvrdnjama, najgora ekološka katastrofa dvadesetog stoljeća.
Moguće je da je HIV na ljudsku vrstu skočio s afričkih primata, običnih i čovjekolikih
majmuna. Postoji pretpostavka o tome da je HIV-2 (jedan od dva glavna soja virusa AIDS-a)
na nas prešao s afričkog majmuna poznatog pod imenom sooty mangabey, najvjerojatnije
zbog toga što su lovci na tu životinju došli u doticaj s njenim krvavim tkivom. Drugi soj, HIV-1,
možda je na ljudsku vrstu prešao sa čimpanza, dok su lovci komadali majmunsko meso.
Nedavno je u Gabonu, u zapadnoj Africi, iz čimpanza izoliran soj simijanskog AIDS-a koji je,
za sada, najsličniji HIV-u 1 od svih virusa ikad nađenih životinjskom carstvu.

Prvi je virus AIDS-a 1980. primijetio jedan liječnik u Los Angelesu, čiji su muški
homoseksualni pacijenti počeli mahom umirati od neke zaraze. Da je u to vrijeme itko izjavio
kako nepoznata bolest koja ubija muške homoseksualce u južnoj Kaliforniji zapravo potječe
od afričkih čimpanza, čitava bi mu se medicinska profesija grohotom nasmijala. Danas to
više nikome nije smiješno. U cijeloj je priči, barem po mojem mišljenju, vrlo zanimljivo to da
su čimpanze vrlo ugrožena prašumska životinjska vrsta, a da virus koji je s njih prešao na
ljude sada više nije ugrožen. Moglo bi se reći da su prašumski virusi vrlo dobri u obrani
vlastitih interesa.

Virus AIDS-a vrlo brzo mutira, u stalnoj je promjeni. Kao hipermutant, mijenja oblike
prema potrebi i poprima drugačije osobine u procesu kretanja kroz populacije, ali i pojedince.
HIV, naime, mutira tijekom jednog pojedinačnog oboljenja, tako da oboljeli od AIDS-a obično
umire s više sojeva virusa u tijelu, od kojih su se svi spontano razvili u njegovu organizmu.
Brza mutacija HlV-a znači da će biti vrlo teško pronaći cjepivo ili serum protiv AIDS-a, a u
širem smislu, ta sposobnost označava HIV kao organizam koji je prirodno otporan na sve
promjene u ekosustavu. Virus AIDS-a i drugi nadolazeći virusi preživljavaju slom tropske
biosfere zbog toga što je njihov tempo mutacije brži od bilo koje promjene u ekosustavu. Čini
se kao da su ti sićušni organizmi vrlo vješti u izbjegavanju nevolja, pogotovo ako su neki od
njih na planetu već četiri milijarde godina. Njihovo me ponašanje podsjeća na štakore koji
napuštaju brod.

Čini se da AIDS nije posljednja riječ Prirode u njezinom ljutitom pokazivanju moći koju
posjeduje. Hoće li pak čovječanstvo uspjeti održati svoje brojčano stanje na pet milijardi i
više, a da se u to ne umiješa epidemija visokorizičnog virusa, pitanje je koje ostaje otvoreno.
Odgovor na nj skriva se u labirintu tropskih ekosustava. AIDS je osveta prašume. To je tek
njezin prvi čin.

Nema problema, uvjeravao sam samoga sebe, naravno da mi nije ništa. Sve će biti u
redu. Bez ikakvih problema. Mnogo je ljudi već ušlo u Kitumsku špilju i iz nje se izvuklo živo i
zdravo. Tri do osamnaest dana. U početku umnožavanja ne osjećate ništa neobično. Sjetio
sam se Joea McCormicka, dužnosnika CDC-a koji se svojedobno sukobio s Vojskom oko
nadzora nad probojem restonske ebole. Sjetio sam se njegove priče iz Sudana, kad je
krenuo u potragu za ebolom. Nakon leta u duboku sudansku divljinu, suočio se s kolibom

170

  

prepunom umirućih od ebole, ozlijedio prst iglom na kojoj je bila krv jednog od njih i imao
sreće. Preživio je. Joe McCormick je, kako se na kraju ispostavilo, bio u pravu i u slučaju
restonskog virusa. Nikada nije dokazana njegova visoka zaraznost za ljude. No, onda sam
se sjetio još jednog McCormickovog otkrića, jednog od malobrojnih pomaka u liječenju ebole.
Misleći da umire, u Sudanu je otkrio da je jedino što pomaže nakon izlaganja filovirusu —
boca škotskog viskija.

Jednog sam se jesenjeg dana odvezao do napuštene majmunske karantene. Učinio

sam to iz puke znatiželje, jer sam htio vidjeti što je ondje danas. Bio je topao dan, pravo
bablje ljeto, a nad Washingtonom se prostirala smeđkasta izmaglica. Skrenuo sam s
autoceste i diskretno se približio zgradi. Bila je napuštena i tiha poput grobnice. Pred njom je,
sa stabala gumovca na travu već pomalo padalo lišće. Ispred vrata mnogih poslovnih
prostora u kompleksu oko velikog parkirališta stajao je natpis IZNAJMLJUJE SE. Prisutnost
— ne virusa, nego financijske bolesti — bila je i više no vidljiva. Bili su to klinički znaci bolesti
osamdesetih, nešto poput guljenja kože nakon gadne vrućice. Tratinom sam šetao prema
stražnjem kraju zgrade, sve dok se nisam našao pred točkom ubacivanja - staklenim vratima.
Bila su zaključana. S vratnica su im se ljuštili ostaci ljepljive trake. Zavirio sam u unutrašnjost
i ugledao pod umrljan crvenosmeđim točkama. Na zidu je stajao natpis: »POSPREMI ZA
SOBOM.« Pokraj zida sam razabrao hodnik koji je tijekom operacije predstavljao sivu zonu,
područje kroz koje su vojnici stizali do vruće zone. Obložen zidom od sivih blokova, tako je i
izgledao — kao nešto što bi se i moglo nazvati sivom zonom.

Stopalima sam zašuštao po komadićima plastike u travi i ugledao stroj za ventilaciju,

obrastao bazgom u cvatu. S obližnjeg je igrališta, gdje je neki dječak sam sa sobom igrao
košarku, dopirao zvuk odbijanja gumene lopte od betona. Zvuk je odjekivao od zidova
napuštene majmunarnice. Kroz drveće je dopirala cika dječje igre u obližnjem vrtiću.
Ispitujući stražnji dio zgrade, došao sam do prozora i pokušao se zagledati kroz njegova
okna. U unutrašnjosti napuštene zgrade izrasle su biljke penjačice i jedna se od njih, u
potrazi za toplinom i svjetlom, prilijepila uz prozorsko okno. Gdje li je samo tu unutra
pronašla vodu potrebnu za rast? pitao sam se. Uobičajeno je da ta biljka penjačica —
tartarijanska kozja krv — raste u napuštenim zdanjima. Njezini cvijetovi nemaju mirisa, baš
kao ni virus te cvjetaju u napuštenim staništima. Ime tartarijanske kozje krvi podsjetilo me na
Tartar, zemlju mrtvih u Vergilijevoj Eneidi — podzemni svijet u kojem utvare mrtvih šapuću u
sjenama.

Zapetljano granje izrasle penjačice zaklonilo mi je vidik u nekadašnju vruću zonu,

Neko sam vrijeme pokušavao nešto nazrijeti, no to je bilo poput gledanja kroz prašumu.
Odustao sam. Zašavši za bočni zid zgrade, naišao sam na još jedna staklena vrata, i dalje
čvrsto oblijepljena trakom. Stisnuo sam se nosom uz staklo i rukama se zaštitio od odbljeska
sunčevih zraka. Pred očima mi se ocrtala kanta umrljana suhom smeđom korom. Djelovala
je poput majmunskih fekalija. Štogod bilo, pretpostavio sam, odavno je pomiješano s
Cloroxom. Između kante i zida, na blagoj se struji zraka njihala paukova mreža, ispod koje su
ležale ljuske pojedenih muha. Bila je jesen i pauk je, pripremajući se za svoj vlastiti ciklus
razmnožavanja, posvuda na niti postavio vrećice s jajašcima. Život se ponovo vratio u
restonsku karantenu. U ovim se prostorijama jednom pojavila ebola, zasjala punim sjajem,
nahranila se žrtvama i povukla u šumu. Jednog će se dana vratiti.

171