Životopios Hrvatskog krščanskog svetca

Svetac čiji život ostavlja trag u hrvatskoj povijesti je sveti Leopold Bogdan Mandić,rođen 1866. u
Herceg Novom, ranim životom pokazuje duboku pobožnost i sklonost prema vjeri.Studirao je
fiziologiju i teologiju te nakon toga se pridružio franjevačkom redu i postao svečenik.Sveti
Leopold je bio poznat po svojoj strpljivosti, milosrđu i suosjećanju prema ljudima koji su tražili
duhovnu pomoć i vođenje.Kad je uvidio da se neće moći posvetiti aktivnom radu za crkveno
jedinstvo i spoznao da je njegovo poslanje da svoj život posveti radu za duše u ispovjedaonici,
načinio je zavjet da će, među ostalim, svakoga čovjeka koji dođe k njemu na ispovijed primiti kao
istočnog kršćanskog brata.Njegova ispovjedaonica bila je opsjednuta od ljudi svakodnevno po
deset, pa i više sati; i tako kroz gotovo 40 godina! A ljudi i pokornici dolazili su ne samo iz Padove
i njezine okolice, nego i iz drugih udaljenih mjesta Italije. K njemu su na ispovijed dolazili ljudi
različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka. Bio je i veliki ljubitelj
prijateljstva sa svim ljudima, pa su ga mnogi već za života, a osobito poslije smrti, počeli smatrati
svecem i pomoćnikom obitelji u njezinim potrebama i nevoljama.Kad je iscrpljen ispovjedničkom
službom i bolešću 30. srpnja 1942. preminuo u Padovi,narod ga je proglasio svetcem,njegovo
štovanje je prvi počeo širiti Alojzije Stepinac.Leopolda Bogdana Mandića blaženim je proglasio
papa Pavao VI. na trgu pred bazilikom sv. Petra u Rimu 2. svibnja 1976.Njegova predanost vjeri,
strpljenje i duboka ljubav prema Bogu ostavljaju trajni primjer svetosti i milosrđa za sve ljude,
kako u Hrvatskoj tako i diljem svijeta.

Martin Mlinarić 4.BT