613 - 614 - 14. rujna 2017.

U spomen fra Bonaventuri Dudi (Rijeka, 14. siječnja 1924–Varaždin, 3. kolovoza 2017)
Odlazak evanđeoskog propovjednika
MARIO CIFRAK
Fra Bonaventura Duda bio je teolog, bibličar, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, prevoditelj,
poliglot, pisac i pjesnik, katehet, pedagog, skladatelj, jedan od najuglednijih suvremenih crkvenih
govornika. Istaknuti je promicatelj duha Drugoga vatikanskog koncila, s franjevcem Zorislavom Lajošem
pokrenuo je Glas Koncila 1963, a s Jurom Kaštelanom uređivao je kultnu Zagrebačku Bibliju

U 94. godini života, 76. redovništva i 68. svećeništva, 3. kolovoza 2017. oko 9 sati u Franjevačkom
samostanu sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu umro je fra Bonaventura Duda. Rođen je 14. siječnja 1924. u
Rijeci. Krsni list precizira: Rocco Virgilio Francesco. Odrastao je u Krasu na Krku, uza svoju rodbinu,
gdje je ulogu skrbnice preuzela majčina sestra Marija Duda. Povremeno ga je obilazila majka Antica, koja
je radila po bolnicama u Hrvatskoj, a umrla je u Klenovniku u siječnju 1934. Oca je samo jednom vidio,
odostraga, kada mu ga je u Rijeci pokazala teta Kate, druga majčina sestra. U Krasu završava prva četiri
razreda, a onda 1933. boravi kratko kod tete Kate u Rijeci. Muž njegove tete bio je Talijan (imenom
Giovanni Noli), pogranični stražar, pa je Roko vrlo brzo dobio politički izgon na Sušak, koji je pripadao
Kraljevini Jugoslaviji. Smještaj mu je pružila neka siromašna obitelj, gdje je imao samo krevet, a na ručak
je odlazio u đačko sklonište. „Čuo sam i vidio svašta. I zlo me se počelo hvatati.“ Školska misa kod
Milosrdnih sestara sv. Križa podsjetila ga je da je bio ministrant, no pola godine trebalo mu je da skupi
odvažnost i pozvoni im na porti. Sakristanka sestra Danila Barac postala je njegova duhovna majka;
znatno je utjecala na izbor njegova redovničkog i svećeničkog zvanja. No zapravo je o Roku skrbila cijela
samostanska zajednica na Sušaku.
Na Sušaku Duda završava prva dva razreda građanske škole. Dolazi u kontakt s trsatskim franjevcima, a
tamošnji gvardijan pater Leonardo Novaković založio se da bude primljen u varaždinski kolegij i
franjevačku gimnaziju. Kada je Roko bio u trećem razredu gimnazije, pater Novaković mu je rekao:
„Roko, znaš, mi bismo voljeli da budeš franjevac, ali o tome ti razmišljaj i odluči. Najvažnije je da budeš
dobar čovjek.“ To je bilo na srcu i njegovoj teti Mariji. Dana 14. kolovoza 1941. u Varaždinu ulazi u
novicijat i dobiva ime Bonaventura po sv. Bonaventuri, crkvenom naučitelju iz 13. stoljeća, ali i po patru
Bonaventuri Ćuku, svomu gimnazijskom profesoru, koji u to doba umire u svojoj 38. godini.
Godine 1944. Duda započinje studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u
Zagrebu, gdje je diplomirao 1950. Te je godine, 15. siječnja, i zaređen za svećenika; zareditelj je biskup
Franjo Salis Sewis. Mladu misu slavio je na Trsatu 29. siječnja, pod naslovom Isuse – dobroto beskrajna.
Vojni rok služio je u Prilepu (1951/52). Nakon toga na KBF-u stječe naslov magistra znanosti, temom
Dogmatski osnov i značenje Marijine uloge u ekonomiji spasenja. Dekan KBF-a Vilim Keilbach pomaže
da Duda otiđe do Miroslava Krleže, koji bi mu omogućio da dobije putovnicu te pođe na doktorat u Rim.
Doktorirao je 1956. na Antonianumu, s temom Joannis Stojković de Ragusio (1443) – Doctrina de
cogniscibilitate Ecclesiae, kod glasovitoga koncilskog teologa i potkraj života kardinala Umberta Bettija,
franjevca. Recenziju je u Münchener Theologische Zeitschrift napisao Joseph Ratzinger. Na Papinskome
biblijskom institutu Duda postiže biblijski licencijat kod patera Karla Prümma, isusovca, s temom vlasti
prema Poslanici Rimljanima 13,1–7. Prof. Ivan Golub svjedoči da ga se prof. Prümm sjećao i rekao da je
bio uomo amabile.
Profesura na KBF-u
Bonaventura Duda započinje rad na KBF-u na početku ak. godine 1957/58. Predavao je Sakramente,
Eshatologiju, Kristologiju, Soteriologiju, Mariologiju. Predavao je i na katedri filozofije, i to kolegije
Uvod u filozofiju i Psihologija religije. Predavao je i Uvod u znanstveni rad (metodologiju), a godine
1958/59. počeo je predavati Uvod u Novi zavjet i Biblijsku arheologiju.
Od ak. godine 1960/61. predaje i na Filozofsko-teološkom učilištu Hrvatske franjevačke provincije sv.
Ćirila i Metoda u Samoboru i poslije na Trsatu, sve do kraja ak. god. 1977/78. Od godine 1963/64. ne
predaje više filozofske predmete i u ljetnom semestru preuzima katedru Svetog pisma Novog zavjeta.
Ljetni semestar 1964/65. studijski provodi u Rimu i Svetoj zemlji.
Bonaventura Duda dvaput je bio prodekan KBF-a, a triput uzastopce biran za dekana toga fakulteta.
Umirovljen je 1993, a 2001. Senat Sveučilišta u Zagrebu izabrao ga je u zvanje professor emeritus.
Godine 2010. postao je dopisni član HAZU-ova Razreda za društvene znanosti.

Pokretanje Glasa (s) Koncila

Bonaventura Duda predavao je i na institutima, katehetskim i za teološku kulturu laika. Sudjelovao je u
osnutku i radu Teološko-pastoralnog tjedna.
Glas (s) Koncila, čiji je idejni začetnik i pokretač Zorislav Lajoš, nezamisliv je bez Bonaventure Dude,
kao i Kršćanska sadašnjost, gdje surađuje s kolegama Tomislavom Šagi-Bunićem, Vjekoslavom
Bajsićem, Josipom Turčinovićem i Adalbertom Rebićem.
Nadalje, njegov se angažman očituje na katehetskim ljetnim školama, proslavi 300. obljetnice Sveučilišta
u Zagrebu i KBF-a. Sudjelovao je na međunarodnim mariološkim kongresima u San Domingu 1965. te
Zaragozi 1979. Godine 1966. sudjelovao je na međunarodnom kongresu u Rimu o teologiji Drugoga
vatikanskog sabora. Zatim je sudjelovao u organizaciji i radu brojnih marioloških simpozija u Hrvatskoj.
Na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu sudjelovao je u izobrazbi redovnica
1978./79. i 1979./80. Tih godina postao je član Talijanskoga biblijskog društva. Od 1972. je i dopisni član
Papinske marijanske akademije u Rimu.
Godine 1963. ponovno je počeo izlaziti časopis Bogoslovska smotra, a prof. Duda napisao je članak
Crkva i svijet na XXI ekumenskom saboru. Time započinje njegov aggiornamento Crkve: „Mi, međutim,
vjerujemo u misterij Crkve, koji se sav odvija, od početka, između misterija Golgotskih neuspjeha i
uspjeha pobjedonosnog Uskrsnog jutra. (...) Uspjeh ne ovisi samo o saborskim ocima, pa čak ni o
autentičnim kršćanima. Uspjeh sabora ovisi o svakom čovjeku ‘dobre volje’ (Ev. po Luki 2,14), kakva
traži Bog za svaku svoju akciju.“ Baš kako betlehemsko svjetlo naviješta dolazak mirotvorca po Izaiji
proroku (Izaija 9,1; Luka 2,10–11), tako Duda upozorava na dobri i svijetli lik nadbiskupa Stepinca, kako
nam to donosi franjevac Celestin Tomić: „Od Stepinca baštinjena Crkva, sa svima koji su bili uključeni u
njegovu svjedočku izdržljivost u vjeri, sada ulazi u Isusov treći milenij. (...) Stepinac nam tek preostaje.
Kao zadaća.“
Bonaventura Duda kao član uredništva sudjeluje s Jurom Kaštelanom u ostvarenju Zagrebačke Biblije iz
1968. Izdavač je Stvarnost; poslije ju je otkupila Kršćanska sadašnjost. Uz Josipa Tabaka, mnogostrukoga
jezičnog lektora Biblije, glavni su redakcijski posao napravili Bonaventura Duda i Jerko Fućak, koji su
zajedno preveli Novi zavjet. Poslije su se obojica zauzela i za prijevod Ekumenskoga Novog zavjeta
(Zagreb, 1992) te za ostvarenje tzv. Jeruzalemske Biblije (1994), u čemu je osobit udio Jerka Fućaka.
Bonaventura Duda primio je već za ovozemaljskoga života mnoge nagrade i odličja, a najvažnije je došlo
od pape Benedikta XVI – Pro Ecclesia et pontifice – koje mu je uručio kardinal Josip Bozanić u povodu
60. obljetnice svećeništva. Rođen pod Pijom XI, Bonaventura Duda umro je za vrijeme pape Franje kao
franjevac, što je za Dudu bilo isto što i biti kršćanin, biti profesor.
„A sada? Toliko bih toga još želio. No sjećam se iz prvih godina studija, u onoj maloj hrvatskoj
enciklopediji pročitao sam neku indijsku mudrost: ‘Ne ori preširoka polja da ti ne bi malaksala snaga!’ A
opet, uvijek sam volio danielske duše što ih je anđeo Gabriel nazvao, kao ono Daniela: ‘... jer si čovjek
želja’ ... Vir desideriorum – Čovjek želja, uvijek mi se sviđao taj izraz.“
Nastojeći ostvariti te želje „prije svega osjećam da se dugujem mnogim ljudima. Pobožno bih to rekao: na
put moga života Bog je poslao mnoge ljude koji su mi život učinili ljepšim, koji su me uvjetovali dobrim,
bar boljim... Pa, prije svega, od najranijeg djetinjstva ...“
Oprostili smo se od patera Bonaventure Dude, čovjeka Crkve, čovjeka želja, riječima Dubravke Jelčić,
prognane profesorice iz Vukovara, koje su svojevrsna parafraza njegove pjesme Biti mi daj:
„Biti mu daj, Gospodine, s osmijehom koji je osvajao, s osmijehom gromoglasnog smijeha, s osmijehom
mira, s osmijehom radosti, s osmijehom predanosti. Biti mu daj, Gospodine, s pogledom Tvoje ljubavi,
koji je milovao, s pogledom nebeskog anđela, koji nas je pratio. Biti mu daj, Gospodine, u krilu Majke
Božje koju je sinovski ljubio, pogledom u Nebo milovao, osmijehom slavio. Biti mu daj u Tvome raju,
Gospodine!“