Trpei mnogo, nadivio mnoge

UZ 140. OBLJETNICU SMRTI BISKUPA FRA MARIJANA UNJIA

Bosna i Hercegovina, koja je imala svoju crkvenu
organizaciju i svoje biskupe jo u vrijeme ranog kranstva, a Hrvati je naselie u sedmom stoljeu /prof. dr.
D. Mandi navodi poblie 626. godinu/, uz ostalo
poznata je po mnogim znamenitim i zaslunim Hrvatima
jedan od njih svakako je i biskup fra Marijan unji.
Roenje 1798. godine u Buiima (krteno ime Ivan, kao
i ocu mu), a preminuo je u Beu 1860. godine.
Za mrtve ostatke otimahu se Belije, Strossmayer i
Bosanci - hrvatski katoliki sveenici. Biskup Josip
Juraj Strossmayer dao ga je balzamirati o svom troku i
prevesti iz Bea u samostan Gua Gora. Grob mu je
ureen u samostanskoj crkvi, gdje je mirno poivao sve
do veljaa 1945. godine, kada su partizani zapalili
samostan. U samostanskoj je crkvi strado i grob biskupa
unjia, te neprocjenjivo crkveno i samostansko blago, u to spada i tako znaajna i opsena
knjinica, koja bijae nezaobilazni izvor kulturno-povijesne prolosti i snane duhovnosti
Hrvata BiH. Spaeno je est listia matice krtenih up- ljana iz 1733. do 1734. Samostan i
samostansku crkvu opustoili su 1993. pripadnici muslimanske vojske, koja se prozva
Armijom BiH, a ponovno je oteen i grob biskupa unjia, sve u samostanskoj crkvi, a
neznatan dio nakadanje bogate samostanske knjinice (sasvim beznaajne knjiice, ree nam
fra Branko Neimarevi) vraen je-nedavno.
Misu zadunicu za pokojnog biskupa unjia (koji je govorio trinaest jezika, a turski i
perzijski znao je kao i svoj hrvatski) sluio je u Beu biskup Strossmayer, da bi po tom brojne
Belije, posebno veliki uglednici predvoeni papinskim nuncijem, ispratili unjieve zemne
ostatke do eljeznike postaje.
Filozofsko-teoloki studij fra Marijan unji zavrio je u Zagrebu i Mohau (1814. - 1824.).
Odmah potom ga njegov biskup Augustin Mileti alje u Bolognu (Italija) kod talijanskog
filozofa, kardinala Josipa Mezzafantija, koji je govorio 58 jezika, a prema nekim izvorima 52. Ondje je fra Marijan uio i druge jezike i usavravao one to ih je ve znao.
Bio je tajnikom biskupa Miletia, kapelan na Kupresu. Mokronogama (Hercegovina), upnik
u Ovarevu kraj Travnika. U dva navrata 1832 i 1836. - 1944., gdje je sa starogrkoga preveo
na hrvatski jezik djela slavnoga grkog pjesnika Homera, kojemu se pripisuju najstariji grki
epovi Ilijada i Odiseja. U Ovarevu je 1840. godine, kao diplomat i razborit ovjek, odvratio
fra Jaku Baltia i drugove mu od nerealne mladenake ideje o dizanju ustanka.
Godine 1854. biskupom i apostolskim vikarom u Bosni imenovao ga je papa Pio IX., a u
sijenu 1855. posveenje u akovu. Na toj dunosti ostao je do smrti, a biskup Strossmayer u
pismu bekom nunciju 1854. kae za unjia: On je ovjek koji se jednako istie

pobonou kao i obrazovanjem (...). On spaja znatnu razboritost i spremnost u voenju

poslova s velikom revnou za kuu Boju. Budui da zna povezati sa strogom stegom i
autoritetom vie slube u Crkvi poniznosti, ednosti, blagosti i njenu kransku ljubav, on e
svima biti sve.
Biskup unji nije poznat samo kao veliki jezikoslovac, nego i kao socijalni djelatnik,
knjievnik, povjesniar, filozof, pripadnik ilirskoga pokreta (hrvatskoga narodnog
preporoda), prosvjetitelj, promicatelj kulture, graditelj samostana (2 nova), crkava (17), kola
(18). Prikupljao je kolski namjetaj, knjige, otvarao knjinice... Posebno je bio vran
sveenik, i do kraja se rtvovao za Boga, svoju provinciju i svoj narod, a iskrena pobonost
bila je okosnica njegova ivota.
Bio je vodei franjevac svoga vremena u Bosni, poznat u cijeloj Europi, posebno po svojim
zamolbama to ih je slao visokim crkvenim dostojanstvenicima i svjetovnim dunosnicima,
molei ih da pomognu moralno i materijalno franjevcima, njegovu narodu i Bosni uope, a i
osobno je priman u tom smislu kod njih. Meu takvima je i car Franjo Josip (13. lipnja
1853.), koji je pruio veliku novanu pomo za njegove projekte.
Zauzimao se za prikupljanje inventara za samostane i crkve, traio od sveenika da uz svoju
sveeniku slubu budu i uitelji u kolama, kako bi se hrvatski katoliki puk lake podizao
iz viestoljetnoga turskog mranjatva. elio je da se osnuju kole i za odgoj enske mladei,
da se otvore sirotita i bolnice, i vjerojatno bi bio uspio u tome da ga smrt nije omela. Borio
se za poboljanje zdravstvenih prilika svoga puka. davao upute kako ljudi trebaju postupiti u
tekim prilikama. Dakako uz pomo austrijskog konzula Atanasko- via, isposlovao je da se u
Sarajevu osnuje agencija (zastupstvo), kako bi krcani mogli imati nekoga svoga pravnog
zastupnika kod turskih okupacijskih vlasti u Bosni. To je mjesto pripalo fra Grgi Martiu, koji
je gorljivo obnaao tu svoju dunost, a nakon smrti biskupa unjia odmah je o njemu
spjevao i objavio u vie nastavaka Pjevanje uz lijes biskupa unjia.
Poslije kongresa velikih sila u Parizu 1956. godine, kada je (uz zakljuak da svi krani u
turskoj pripadaju pod okrilje velikih europskih vlasti), izdan proglas Hattuhumajuma
(sveana povelja turskoga sultana Abdul Medida). Tima su najavljene i neke reforme a i
stanje se krana trebalo poboljati, ovo zbog lukave pod- muklosti bosanskih Turaka, ono
je u izvjesnom smislu postao jo gore, jer su se sva davanja umjesto u naturi, sada plaala
novcem, u koje ime su krani morali prodavati i zadnju kravu iz svoje staje.
unji je u svom izvjeu konzulima u Sarajevu i caru u Beu stanje krana u Bosni
(1857./58.) prikazao objektivno, analitiki i blagim tonom. Cijelo je to izvjee objavljeno u
publikaciji autora ovog napisa Od Buia do Bea (HKD Napredak, Vitez, 1994. str. 59. 68.).
Govor kojim je, prilikom itanja papinskih bula u samostanu Fojnica, pozdravljen kao
novoimenovani biskup fra Marijan unji, zanimljiv je i znaajan, kakva je i unjieva
poslanica upuena sveenicima i bosanskomu hrvatskom katolikom puku (Gua Gora, 10.
oujka 1860.), u kojoj se govori o stanju Katolike crkve openito u svijetu i loem odnosu
prema njoj i Svetom Ocu nekih kranskih vladara. Iz Brestovoga e, gdje mu je bila
rezidencija, to je sam sagradio, 16. svibnja 1859. uputiti slinu po vrijednosti pastirsku
poslanicu o vrstoi vjere bosanskoga puka, srdbi, bludnosti, rakiji (njezinoj tetnosti po ljude, u svezi s im je osnovao i jednu vrstu drutva antialkoholiara, kako bi smo danas rekli),
dunosti izdravanja Crkve i misnika", te o ratovima.

Jo kao mlad sveenik osjetio je i na vlastitim leima svu surovost turskoga nasilja. Godine
1828., u doba Abdurahim- pae, koji je u Mostaru pogubio 300 uglednih muslimana, a u
Travniku 200, dok je unji (s jo jednim fratrom) otkupljen za 6.500 groa.
Jednom se prilikom i sam javio za odlazak u zatvor, da bi spasio svoga ranijeg uitelja, tada
ve staroga fratra Marijana Jakovljevia, koji je bio optuen da je ubio u Gornjem Vakufu
(Uskoplju) jednog Turina - muslimana koji se, kao pijanica, jedne hladne zimske noi
smrznuo blizu upnoga stana, pa je to zapravo posluilo za ucjenu da fratar ide u zatvor, kako
bi, nakon stranih muenja i ucjena u Sarajevu, fratri na koncu za njegovo izbavljenje morali
platiti silan novac, to su i uinila, skupivi ga opet od kranske hrvatske sirotinje.
Koliko je fra Marijan bio iroka i plemenita duha, govori i podatak daje, dok je bio upnikom
u Ovarevu, kada je vladala velika glad, podijelio i posljednje zrno svoga ita, prodao svu
svoju opremu i svoga konja (a potom je morao pjeice obilaziti upu i odlaziti u Fojnicu i
druga udaljena mjesta), te sve podijelio svojim upljanima da bi ih spasio.
Mons. dr. Ivan Jablanovi (1938.) pie da je unji bio velik, svet ovjek, Boji ovjek, da je
upoznao vanjski svijet s naim narodom i da ga je pribliio velikim kulturnim zemljama
Zapada, da je svojom uenou i dostojanstvom bio ukras sveenstva bilo na kojoj mu strani
svijeta, da je kao malo tko tako bio upuen u tursku administraciju kao unji, te daje 1856.
preko vezira Huid-pae, uspio da se radi kranske svetkovine nedjelje svi pazarni dani u
Bosni, koji su se odravali toga dana prenesu na koji drugi. Zahvaljujui unjievoj zamolbi,
1860. godine, Guaje Gora dobila stare orgulje iz bekog predgraa Alterchenfelda, a
bosanski su klerci, kako navodi mons. dr. Jablanovi, 1853. doli u akovo na bogoslovske
studije, gdje su ostali oko 23 i pol godine, to je, svakako, veliki dar snanoga hrvatskoga
katolikog duha biskupa Strossmayera. Slrossmayer nikad nije zaboravio svoga prijatelja
unjia, koji je 1896. pohodio i Sunjiev grob u Guoj Gori, a tridesetak unjievih pisama
upuenih biskupu Strossmayeru (i danas sauvana), na svoj nain, uz ostalo, govore o
njihovim prijateljskim odnosima i suradnitvu.
Na alost, najveim dijelom rukopisa knjievna ostavtina biskupa unjia ni do danas nije
pronaena, a neki izvori govore da je bila prenesena iz Fojnice u Guu Goru, gdje je
vjerojatno izgorjela 1945. godine, kada su partizani zapalili samostan. Meu poznatim
sauvanim djelima je i studija Univerzalno fonetska pismo, dijelovi poezije, kojom se bavio
kratko vijeme. Uz ostalo, navodimo i dio stihova iz jedne podulje njegove pjesme o Travniku:
Usred Bosne, srca Ilirije, /vi Travnika Vlai planina./ iroka je, duga i visoka./ Oblaci se
na njoj odmaraju.../
unji je pjesmom proslavio hrvatski pokret 1848. do 1849. i junakoga bana Jelaia, dok
mu je u IV. svesku "Bosanskoga prijatelja" (to gaje izdavao fra Ivan Juki) objavljeno 12
pjevanja njegove Rodoslovne Slovinkinje vile. Kako navodi dr. Jablanovi, unjieve su sve
pjesme iskljuivo patriotske prirode, te da je knjievno radio na vie kulturnih jezika. Uz
Martia i Jukia, skupljao je i objavljivao i narodno blago, posebno pjesme (jedna zbirka
junakih narodnih pjesama objavljena je 1925.), napisao je na latinskom jeziku ivotopis
biskupa Augustina Miletia i objavio ga u Rimu 1835. godine. Na latinskom je jeziku poznat
i unjiev Govor austrijskom caru Josipu

Da je biskup unji uvijek aktualan, govori i

to da je zadnjih godina u nekoliko
srednjobosanskih gradova po jedna ulica
dobila njegovo ime; o njemu se objavljuju
stihovi, izrauju umjetnike slike..., a zastupljen je i u Prvom grimzu (objavljenom
1994. u spomen na imenovanje prvoga
kardinala iz BiH, vrhbosanskoga nadbiskupa
msgr. Vinka Puljia), u kojem je svrstan meu
svete, uene biskupe i irite - lje kulture.
Prouavanjem ivota i djela biskupa unjia,
uz ostalo, jasno se vidi da je on bio izuzetno
snane misli i da je cijeli svoj ivot posvetio
Bogu i svomu hrvatskom katolikom puku,
koji je preko 400 godina podnosio neopisivi
turski zulum, ali da je ipak, zahvaljujui
prvenstveno Bogu i svojim franjevcima, opstao i ostao vrsto vezan za svoju tako udnu, ali
dragu i lijepu domovinu Bosnu i Hercegovinu, emu je, svakako, mnogo pridonio i veliki
biskup unji, koji se uvijek slavi i slavit e se.
Stojan Milo, STEAK br. 84. /prosinac 2000.

Ljiljanin ferman
Bosna, koju Hrvati naselie 626. godine, imala je svoje
uspone i padove. Ove zadnje, posebno u vrijeme kada
su pojedini bosanski vladari postali gotovo nemoni zbog neposluha prema njima njihovih domaih
velikaa, njihove meusobne nesloge i borbe za
premo, emu su kumovali i strani utjecaji.
Posebnu su tragediju Hrvati Bosne i Hercegovine
proivljavali za turske okupacije ove zemlje (1463. g.)
koja je trajala preko 400 godina, kada dolazi do
progona, etnikog "ienja", silovanja, prevoenja s
kranstva na islam - povlasticama ili silom, odvoenja
u tursko ropstvo na desetine i stotine tisua Hrvata,
posebno mladei. Mnogi od islamiziranih odvedenih
Hrvata u Tursku, ponajvie u Carigrad, gdje su odgajani
u islamskom duhu, postali su izuzetno znameniti,
zauzevi visoke dravne i vojne dunosti, te su svojim
umom i sabljom (janjiari) "doprinijeli usponu i veliini Turskog Carstva od XV. do sredine
XVII. stoljea". Uz ostalo, 24 islamizirana Hrvata "bili su veliki veziri turske drave, meu
njima Rustem-paa Hrvat i Mehmed- paa Sokolovi, koji se smatraju najveim turskim
dravnicima svih vremena, (a) dvadeset i tri Hrvata muslimana bili su i zetovi turskih
sultana".

Meu odvedenom hrvatskom mladei u Carigrad (1463.) i tamo odgajanom u islamskom

duhu bila je i Ljiljana Dobreta, lijepa i stasita plemkinja, ker plemia Stjepana Dobrete, koji
se bjeei iz istone Bosne pred Turcima, nastanio u Vrhovima - sadanja upa Dobretii, a
Ljiljana je dospjela u sultanov harem.
U staru bosansku vlastelu spada i kua Dobretia, koja se prema postojeim izvorima, u XIII.
stoljeu zvala i Radimirovii. Jedan njezin ogranak preselio se u Grku i promijenio prezime
u Caloti. Najznaajnije mjesto ove obitelji zauzima loza bivih grofova VranyczanyDobrinovi u Rijeci, Karlovcu i Senju.
Da su Dobrote imali bosanko plemstvo, potvruje, kako navodi sveenik Vladimir
Matijaevi u svom jednom djelu iz 1929. godine - povelja kralja Stjepana Debie (1391. 1395-): U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen! Mi, Stjepan Dabia, milou Bojom kralj
Srbije, Bosne i Primorja, dajem na znanje, da mi potovanom i vjernom potomku vlastelinu
Juraju Dobrinoviu (Dobretiu) i njegovim neacima Stjepanu i Andriji, kao i njihovu
potomstvu dajemo za sva vremena u posjed dobra Komaje, Orka, Vranje, koja su od naih
predasnika ispravama pod peatom primili, ovim spisom potvrujemo. Dano u Sutjeski, 18.
lipnja 1391. Stjepan Dabia."
Ve prve godine Dabiine vladavine u prosincu 1391. Turci su bili provalili u Bosnu, ali su
bili potueni, o emu svjedoi i Dabiina darovnica (15. travnja 1392.), koju je predao
vojvodi Hrvoji Vukiu za njegovo junatvo u tom boju, proglasivi ga tada i vitezom. Bilo je
i kasnije turskih upada u Bosnu, ali godina 1463., kada je pogubljen i posljednji bosanki kralj
Stjepan Tomaevi, a Bosna pala pod tursku vlast, ostala je u povijesti bosanskohercegovakih Hrvata kao najcrnja u dotadanjoj njihovoj kulturno-povijesnoj prolosti. Tada
je poelo razbijanje uopehrvatsko- ga bia i hrvatskih zemalja, ije posljedice nikad nisu
izlijeene. Naprotiv, na odreen nain raale su se i nove, posebno u zavrnici XX. stoljea.
Stjepan Dobreta, koji je osim keri Ljiljane, imao i ker Kaju (negdje je pod imenom
Doroteja) i sedam sinova (Jure-Bernard, Pa- vle, Bojo, Vlatko, Radojina-Radivoj, Ostoja i
Nikola), bio se sklonio sa svojom obitelji u se- . lu Zapeu, u jednoj stijeni obrasloj umom
na podruju dananje upe Dobretii.
Njihova ker Ljiljana, makar i robinja u sultanovom haremu u Carigradu, nije zaboravila na
svoga oca. Naprotiv, borila se da mu svakako pomogne. Svojom ljepotom, privlanou,
umiljatou, razboritou i irokim srcem ljubavi prema Bogu i ovjeku, prema svojim
najbliima (od krvi), svojoj domovini Bosni, uspjela je isposlovati od sultana fer- man
(zapovijed vladara) "kojim se Stjepanu Dobreti daje vlastelinstvo (turski timar) koje se prije
zvalo zapadne Vrhovine ili Flari, a prema genorlogiji biskupa fra Marka Dobre- tia (1707. 1784.), taj golemi posjed, s posebno bogatim i zdravim umama, a prostirao se od istoka:
Ugar do Tisovca, odakle se nastavlja tokom Ilomske do Vlaia, pa do Babine vode (sadanji
Babanovac). Od juga: Kneica, Gostilj (ukljuivo), Vuja glava, Kozjae (Donluka). Od
zapada tvra Komotin (ukljuivo). Moglo bi se dakle, rei, cijelo podruje dananje upe
Koriani, Dobretii, opine Skender Vakuf, dio travnike opine, Janju, a Ljiljanin se ferman,
kako navodi Matijaevi, spominje u korianskim fermanima, te da je suvremen i s fojnikom
Ahdnamom.
Prema istom izvoru, Ljiljanin je ferman nosio u Carigrad 12. listopada 1704. Martin Balta
Radoji Dobreta, sin Bogdanov, zajedno s fojnikim gvardijanom fra tipanom Margetiem,
rodom iz Jajca, zbog voenja parnice s Mehmedfpaom, koji mu je htio oduzeti naslijeenu

batinu na temelju Ljiljanina fermana. No, sultan Ahmed, sin Mehmeda Chana, svojim je
fermanom od 13. lipnja 1704. spor rijeio u Martinovu korist, a Martin je radi vee sigurnosti,
na povratku od sultana, dao ferman utetovirati na svoja plea, to se navodi u nekim
izvorima, a ovdje objavljujemo faksimil fermana sultana Ahmeda.
O voenju sporova glede vlaikih uma dobivenih na temelju Ljiljanina fermana, govori
pravorijek jajakoga i brodskog kadije (11. lipnja 1716.), kupoprodajni ugovor Ive Baltia
(23. travnja 1825.), Plan posjeda Baltia (1716.), potomaka Stjepana Dobrete, te drugi
dokumenti, pisani na arapsko-tur- skom, njemakom i hrvatskom jeziku. Kako su Korianci i
Dobretiani estoko branili svoja prava na vlaike ume kao potomci Stjepana Dobrete,
sporovi su voeni i u Kraljevini Jugoslaviji, to potvruje i dokument iz lipnja 1926. godine,
kao i dokument to ga je tada potpisao aktualni ministar uma i rudnika dr. Nikola Niki.
Po imenima sinova Stjepana Dobrete i danas se neka sela, vode i prezimena nekih obitelji
tako zovu na vlaikom platou posebno na podruju upa Koriani i Dobretii.
Dobretina ker Kaja ubijena je na Vitovlju (Vlai) zajedno sa svojim zarunikom i svim
ostalim svojim svatovima kada su ih Turci tu doekali. A kao uspomenu na taj strani zloin,
Stjepan Dobreta je na tom mjestu podigao spomenike u obliku steaka, od kojih se i danas
jedan zove Kajinim.
Na kriu Stjepana Dobete u dobretikom selu Zapee, gdje je Dobreta i pokopan, nakon 300
godina od njegove smrti, postavljen mu je nadgrobni kri (1773.) s natpisom: "Ovdje lei
plemi - vitez i slobodni gospodar Dobreta koji u estokom turskom progonstvu kao poznat
ovjek ovdje stjeran u pilju, pun alosti radi krutog zarobljenitva umro oko godine
Gospodnje 1472., u dobi od 98 godina.
Vjerojatno je i prije ovog kria i natpisa postojao neki drugi kri- na Dobretinu grobu, ali ni
danas nema o tome vrstih podataka. No, iva puka predanja, snano puko pamenje i
danas nosi u sebi i ljepotu i kalvariju najvrletnijih upa u Provinciji Bosne Srebrene Dobretia i Koriana.
Krvava kalvarija ni u ovom ratu nije zaobila te upe, kao ni Jajce, ni podmilako svetite sv.
Ive. Ali, vrsta vjera u ovjeka i Boga, vrsta vjera i ljubav prema svojim korijenima, koji
ivot znae, prema svojoj bosanskoj grudi, svojim makar i spaljenim ognjitima, buti u
ovjeku posebnu snagu. Zato se tu ponovno vraa ivot, vraaju se ljudi. Jer, snaga je u
ovjeku, u njegovim mislima, eljama, htijenjima, uvjerenjima i opredjeljenjima. A tu snagu
imaju i nai Dobretiani, Korianci, Jajani, Pougarci...
Stojan Milo, STEAK br. 86. /veljaa 2001.

Poslenici postojana duha

S V. REDOVITE SKUPTINE NAPRETKOVE PODRUNICE BUGOJNO
U subotu, 3. veljae u velikoj dvorani
HKD Napredak Podrunica Bugojno
okupio se velik broj Napretkovih
lanova i njegovih simpatizera na V.
redovitoj godinjoj Skuptini, koju je
vodilo izabrano Radno predsjednitvo
na elu s predsjednikom Skuptine
Stjepanom Vukadinom, uglednim
bugojanskim odvjetnikom, a izabrana
su i ostala tijela Skuptine.
Mjeoviti Napretkov zbor, pod
ravnanjem Ivice Svetinovia, izveo je
Napretkovu himnu i jo dvije
zanimljive skladbe, nakon ega je
predsjednica Napretkove podrunice Bugojno, profesorica Lucija Pavlovi podnijela izvjee
o radu ove Podrunice za razdoblje 1998.-2000.
Uz ovo izvjee usvojeno je i izvjee Nadzornog odbora i financijsko poslovanje, da bi
potom u Upravni odbor bili kooptirani - Ivo Mro (za dopredsjednika), Ljuban Vidovi (za
tajnika s tim da tehnikom tajnicom i dalje ostaje Ivanka Klari) i fra Mirko teki.
Bez obzira na navedeno razdoblje i njegovo tamno ozraje, zahvaljujui duhovnoj snazi
bugojanskog ovjeka i njegovoj elji da ostane na svojoj rodnoj grudi, svoj na svome,
Napretkov uspjeh je svakog dana sve vei. Sve je ovo povezano i snano djeluje jedno na
drugo - od povratka bugpjanskih Hrvata na rodna ognjita do njihova stalnog opstanka i
ostanka na njima, to potvruje i navedeno izvjee i rasprava o njemu, snaga mjeovitog
zbora i svega ostaloga to smo osjetili i doivjeli na Skuptini.
Mora se svakako rei da je bio jako trnovit put da bi bugojanski Napredak mogao krenuti
naprijed. Njegov Upravni odbor je 4. prosinca 1998. godine sebi odredio prioritetnu zadau
kako bi Napredak to uinkovitije mogao djelovati, kako je istaknula njegova predsjednica
gospoa Pavlovi.
Koliko se ozbiljno prilo rjeavanju tih zadataka, govori i podatak daje ve 9. velajae 1999.
registrirana ova podrunica. Nakon toga se "pristupilo rjeavanju najbolnijeg pitanja povratu Hrvatskoga doma - a time i osiguranju vlastitoga prostora". Poslije silnih napora, u
to su ukljueni prestavnici lokalne vlasti i meunarodne zajednice, nije se uspjelo sa
zahtjevom dg, se cjelokupna zgrada^ Hrvatskoga doma preda na koritenje Napretku, nego je,
odlukom Napretkova Upravnog odbora, 8. oujka 2000. potpisan sporazum kojim je
Podrunici Bugojno dan na koritenje samo prostor prizemlja povrine 93 etvorna metra uz
koritenje kino dvorane (prema potrebi).

No, ni taj se dobiveni prostor nije mogao odmah koristiti, jer je Aktivna islamska omladina
(AIO) tek 24. lipnja 2000. napustila cjelokupnu zgradu Hrvatskoga doma. Dobiveni
opustoeni prostor Napretkova je bugojanska podrunica ipak uspjela obnoviti do 28. srpnja
2000., kad je sveano i otvoren, uz kulturno-zabavni program. Od tada poinje intenzivni
Napretkov rad, premda je bilo aktivnosti i ranije, to je kronoloki i navela predsjednica
Pavlovi.
Vrijedno je ovom prigodom makar spomenuti da se cjelokuona Napretkova aktivnost do
otvaranja Napretkovih prostorija u Hrvatskom domu odvijala u upnom uredu i crkvi sv.
Ante u Bugojnu, za to posebna zasluga i zahvalnost pripada upniku Mirku Majdandiu.
Samo je jedan koncert u tom razdoblju odran u KSC Bugojno.
U razdoblju to ga je navela predsjednica Pavlovi, uza sve tekoe, ostvarene su 22
kulturno-umjetnike i zabavne manifestacije, od kojih je navela 6 koncerata (najposjeeniji
bijae Uskrsni koncert Napretkove Podrunice iz Zenice, s 500 posjetitelja, a
najvelianstveniji "Trebeviev" iz Sarajeva), jednu tribinu ("Sukob civilizacija - nunost ili
obmana'^), dvije knjievne veeri (posebno znaajna i bogata sadrajem - "rtvama
Bleiburga i Krinoga puta"), tri izlibe (makete, umjetnike slike i fotografije), jedan okrugli
stol ("Napredak i mladi"), predstavljanje dviju knjiga (Ante Viskovia Bili smo dim i Stipe
Slipca Moj krini put). Tu je i "Veer gitara" (gosti organizacije Azione Catolica iz Italije).
Mjeoviti je zbor bugojanskog Napretka sudjelovao u kulturno- umjetnikim aktivnostima i
izvan Bugojna. Oko 400 posjetitelja uivalo je u Bugojnu i u glazbeno-poetskoj veeri "Zov
ognjita". Obiljeena je 100. obljetnica Hrvatske itaonice u Bugojnu, 75. obljetnica
izgradnje Hrvatskog doma i 10. obljetnica obnove Drutva u Bugojnu. Rad itaonice je
obnovljen 28. prosinca 2000., poto je akcijom provedenom u listopadu, studenom i prosincu
"Jedna obitelj, jedna knjiga" prikupljeno 1.400 naslova. Meu donatorima se posebno istakla
Matica hrvatska iz Zagreba, te fra Marko teki.
Osim navedenih aktivnosti (neke su i izostale) Napretkova podrunica u kolskoj 1999./2000.
godini dala je studentima jednu stipendiju i tri potpore, te jednu donaciju za obnovu crkve sv.
Ante u Bugojnu.
Na kraju je predsjednica Lucija Pavlovi navela da trenutano u okviru Napretka djeluje
Mjeoviti pjevaki zbor, teaj glasovira i gitare, te teaj "Hrvatski za strance" te Hrvatska
itaonica i klub "Napredak". Novane naknade za rad u Napretku prima poslovna tajnica,
voditelj kluba, dirigent zbora, voditelji teajeva i radnica na odravanju istoe, to je
regulirano odlukom Upravnog odbora, a svi lanovi Upravnog i Nadzornog odbora rad u
Napretku - po rijeima predsjednice Pavlovi - obavljaju volonterski.
Stojan Milo, STEAK br. 87. /oujak 2001.

Hrvatski kulturni centar - arite kulture

U veljai ove godine doznajemo od ravnatelja Hrvatskoga kulturnog centra iz Nove Bile kraj
Travnika Dragana ide daje ovaj centar osnovan u lipnju 1995. godine. Svrha mu je okupljanje Hrvata ovih prostora, neposredna uspostava suradnje s okolnim hrvatskim seoskim
puanstvom, njegovanje nacionalne kulture i tradicije, uvanje najveeg blaga - vlastitog

identiteta, uvezivanje s drugim kulturnim

institucijama, uz sva uvaavanja kulture i
tradicije drugih naroda.
Na ostvarivanju ovih ciljeva, kako istie g.
ido, trenutano radi pet vrlo kvalitetnih sekcija
HKC-a. Limena je glazba jedna od njih. Ona
sudjeluje u obiljeavanju svih znaajnih datuma
Sred- njobosanske upanije, posebno u
kulturno-zabavnim i drugim manifestacijama.
Prihvatila je brojne lanove iz susjednih opina, izaavi tim iz lokalnih okvira. Njezin
kapelnik je prof. Mato ovi iz Travnika, proelnik Dragan Boi, predsjednik upanijski ministar g. Mirko Batini, a tajnik Dragan ido. Postala je ponosom Lavanske doline i daleko
izvan nje.
Djelujui u sastavu HKC-a, Hrvatsko amatersko kazalite Travnik za pet godina svog
postojanja i rada postiglo je vrlo zapaene rezultate u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i u
nekoliko zapadnoeuropskih zemalja, promovirajui tako duhovne vrijednosti Travnika i
travnikih Hrvata, iji korijeni na ovim prostorima seu jo do 626. godine.
Ova sekcija, utemeljitelj i voditelj koje je Ante Bili, posebno je postala popularna po
izvedenim predstavama: "Ljudi koji nisu znali", "Bilo jednom u srednjoj Bosni", Dogaanje
familije Hadu- mi", "Kome zvono zvoni", "Hamlet u selu Mrdua Donja", "Tko prije
djevojci", "Bosna Srebrena", "krtac"...
U rujnu 1995. Centar je dobio i Odjel novotravnike Glazbene kole, gdje se danas glazbeno
obrazuje stotinjak uenika na etiri odsjeka: klarinet, flauta, truba, trombon, a nastavnici su
im vrsni glazbenici: Dragan Durmi, Anelko Bogdan, Ljubomlr Majsto- rovi, Josip
Popovi, Mladen Raji, Robert Kele i Dragan ido.
Ova kola postaje sve privlanijom za mladi narataj, koji se inae okuplja u vrlo urednim i
prikladnim prostorijama HKC-a. Ona je znatno pridonijela daje 1996. godine osnovan i
tamburaki orekestar "Lavanska tamburica", iji je prvi voditelj bio veliki ljubitelj "ice"
pokojni Aurelije Grgi, vrsni glazbenik iz Busovae. Danas ga vodi Mladen Ramljak.
Uz navedene kulturne djelatnosti HKC-a, koji svakim danom postaje sve vei izvor i rasadnik
hrvatske kulture i uope duhovnosti, pod svoj krov je uvrstio i urednitvo informativnopromidbenog asopisa "Hrvatska misao", iji je prvi broj izaao 30. svibnja 1995. godine i
od tada redovito informira javnost o svim vrijednostima travnikih Hrvata - njihovoj ratnoj i
posljerat- noj boli, stradanjima, kulturi, povijesti, povratku prognanih, izbjeglih i raseljenih,
uope o ivotnim temama, a glavni urednik asopisa je Nikola Lovrinovi.
"Ne emo se zadovoljiti ni sa sadanjim stanjem, premda je ono dobro. Jer, u okviru HKC-a
moramo rijeiti trajno financiranje institucije i svake njezine sekcije, pogotovu to HKC od
srpnja 1997. postaje posve neovisan, a financira se iz prorauna Opine Travnik (plaaju se
dva poslenika), dok se svi drugi trokovi rjeavaju iskljuivo donacijama. Osim ravnatelja,
HKC-om upravlja Upravni odbor, na elu s g. Antom Spajiem, uz g. Mirka Batinia i g.
Marinka Matoevia", kae ravnatelj ido.
"Svjesni smo da ovo to rekosmo ne ini iroku lepezu hrvatske kulture, i tu treba raditi na
stalnom proirenju, u to spada i nae razmiljanje o otvaranju vlastite web-stranice na

internetu, na kojoj bi se trebalo nai sve to ini ovu instituciju. Tu dolaze 1 svi nai
spomenici, nonje, obiaji, povijesni i prostorni okviri", dodaje ido.
Sastavni dio web-stranice, po miljenju g. ide, bio bi i asopis Hrvatska misao, koji bi se u
nju redovito unosio i tu uvao. Ovo moramo prakticirati i stoga to Hrvati travnike opine i
nemaju vie nijednoga svog medija.
Stojan Milo, STEAK br. 87. /oujak 2001.

Katedrala nae opstojnosti

Zagrebaka katedrala, koja "spada meu najvie kamene graevine svijeta
(zvonici su joj visoki 105 m)", simbol je i ponos Zagreba, i ne samo njega.
Godine 1093./94. odreena je za privremenu katedralu jedna crkva, "koja je
ve otprije postojala u Zagrebu", kako pie u publikaciji dr. Antuna Ivandije
"Zagrebaka katedrala" (Vodi, tree izdanje,
Zagreb 1989.). Isti izvor navodi daje odmah poela i gradnja nove katedrale
na mjestu postojanja ove sadanje. Od tada do dananjega njezina
obnavljanja (2000./2001.) ima mnogo nadnevaka koji govore o njezinu
podizanju do dananjeg izgleda, stradavanju i obnavljenju, meu kojima je i 1242. godina,
kada su "prvotnu romaniku katedralu poruili Tatari", da bi "kasnija gotika katedrala svoj
konani oblik" dobila krajem XIX. i poetkom XX. Stoljea.
Vanjski i unutarnji izgled katedrale, nadbiskupski dvor i tvrava, cijeli Kaptol, a pogotovo
ono to se moe vidjeti, uti, osjetiti, proitati i doivjeti u katedrali u ovjeku izaziva
izuzetnu radost, ponos, divljenje i duboko tovanje, budi snano podsjeanje i osjeaj
neizmjerne ljubavi za sve boanske vrijednosti, za sve velike hrvatske sinove koji su na bilo
koji nain dali tako golemi svoj prinos da ova katedrala postane neopisivo svjetlo i snaga
hrvatskoga katolikog puka, i ne samo njega, ne doputajui mranjacima u bilo kojem
vremenu da hrvatski katoliki puk izgubi svoj istinski nacionalni i vjerski kompas, sa
snanim naglaskom da mora biti i ostati jedinstven, snano se osjeati svoj na svome, na
svojoj zemlji, podjednako poteno ivei stalno i u prostoru i vremenu, bez povlaenja u bilo
kojem pravcu sa svoje rodne grude.
Kaptol sa svojom katedralom ne doputa padanje u zaborav kulturno-povijesne i vjeraske
batine svoga naroda. Jer, kako se ve zna, narod koji zaboravlja svoju prolost, zalae svoju
budunost i prodaje svoju sadanjost.
Gledajui kako se obnavlja vanjski izgled katedrale, na ijem proelju se iznad ulaza u nju na
mojemu snimku vidi portret blaenog kardinala dr. Alojzija Stepinca (1898.-1960.), osjetih
potrebu napomenuti da bi gore navedenu publikaciju o katedrali bilo poeljno makar dopuniti
uzimajui u obzir i njezinu novu unutarnju obogaenost, posebno glede najnovijeg ureenja
groba hrvatskoga velemuenika, blaenoga kardinala Stepinca.
Stojan Milo, STEAK br. 87. /oujak 2001.

Do nebesa", sto godina, ve se ori

IVE LEGENDE VELIKE NADBISKUPIJSKE GIMNAZIJE U TRAVNIKU - PETAR
PERICA
Budui da mnogi Hrvati katolici ne znaju gdje je i kada
nastala tako mila im crkvena pjesma "Do nebesa, nek' se
ori", potraili smo podatke o njoj. Ova pjesma, koja snano
die duh ovjeka i koju tako zanosno pjevaju irom svijeta
Hrvati katolici, i ne samo oni, nastala je u Travniku,
njegovoj Velikoj nadbiskupskoj gimnaziji, koja je bila
otvorena za pripadnike svih nacionalnosti i vjeroispovijesti.
Ovu je gimnaziju, sa sjemenitem, aritem pobonosti,
domoljublja i svih boanskih i ljudskih vrijednosti, 1882.
godine osnovao vrhbosanski nadbiskup, prof. Dr. Josip
Stadler. Vodili su je poduzetni duhovnici - oci isusovci, po
kojima i danas narod tu gimnaziju naziva isusovakom, barem u travnikom kraju. Nju je
pohaao i autor teksta pjesme "Do nebesa nek' se ori" Petar Perica, kasnije poznati sveenik isusovac.
Te je, 1900. godine, naime, Gimnaziji i njezinu sjemenitu, zaeta ideja o posveti hrvatske
katolike mladei Boanskom Srcu Isusovu. To je sveano pretoeno i u djelo 24. lipnja iste
godine u Travniku. Zatim se ta ideja proirila na sve hrvatske krajeve. Vrhunac sveanosti
Boanskom Srcu Isusovu bio je 3. rujna 1900. godine, kad je, tim povodom, 700 hrvata
hodoastilo u Rim. Meu njima je bilo i 50 pripadnika Hrvatske katolike mladei, koja je
nosila velebni album s preko 160.000 potpisa hrvatske katolike mladei, koja se upravo te
godine zavjetovala Boanskom Srcu Isusovu. Taj album, u kojem je i kovano srce od "suhoga
zlata", poput "onog u grudima Hrvata", dar je papi Leonu XIII. - u ime sveukupne hrvatske
katolike mladei.
Velika ast osobnog uruenja tog dara Svetomu Ocu pripala je upravo tvorcu teksta pjesme
"Do nebesa nek' se ori" Petru Perici zajedno s jednim gimnazijalcem iz Zagreba.
Petar Perica je u Travniku 1904. na pisao tekst i za omiljenu pjesmu "Zdravo, Djevo" (neki
podatci govore da ju je napisao 1914., prigodom proslave "50. obljetnice proglaenja dogme
o Bezgrje- nom Zaeu"), a autor nota i jedne i druge pjesme je tadanji profesor travnike
gimnazije Milan Smolka.
Perica, kao ak i kao sveenik, napisao je jo mnogo pjesama duhovnog sadraja, ali nismo
istraivali je li jo neka od njih uglazbljena.
Sama injenica daje ve 100 godina tako aktualna i da e biti i ubudue pjesma "Do nebesa
nek' se ori (tek neku godinu manje od nje "Zdravo, Djevo"), dovoljno govori o ljepoti,
dostojanstvu, snazi i doprinosu ovih pjesama hrvatskoj batini liturgijskoga pjevanja, nadasve
njihovu tvorcu Petru Perici.

Na preveliku alost, vliku sramotu i osudu navodno, jugokomunistiki su partizani 1945.

godine ubili ovoga velikog hrvatskoga katolikoga sina kao to su barbarski 1944. godine
ugasili i Veliku nadbiskupsku gimnaziju u Travniku i njezino sjemenite, ali nisu ipak mogli
ugasiti njezinu snanu duhovnost u srcima hrvatskoga, katolikog naroda, niti snani duh
Petra Perice, i njegovih tako divnih pjesmama, koje slave Boga i ovjeka. Jer, onaj tko salvi
Boga i ovjeka nikad i ne umire, a iza mrzitelja i ubojica nevinih ljudi ostaje samo crn trag.
Stojan Milo, STEAK br. 88. /travanj 2001.

Dom asnih pregnua

SESTRE PANJOLKE PONOS NOVE BILE
Odmah po objavljivanju pisma fra
Stjepana Radia u kojemu naglaava
potrebu izgradnje doma za starije
osobe u sredinjoj Bosni, javlja se
Kongregacija
sestara
franjevki
bolniarki Isusa Nazareanina iz
panjolske, koja na svom Upravnom
vijeu - odluuje na konkretan in.
Ubrzo u Bosnu stiu dvije sestre da bi
na licu mjesta ispitale potrebe i
mogunosti gradnje takvog doma. To
je bilo u prosincu 1996. Poslije petnaestodnevnog
snimanja
stanja
odluile su se za gradnju doma u Novoj Biloj, izmeu Travnika i Viteza. No, sestre koje su se
smsjestile privremeno u kuu franjevaca u Novoj Biloj, naile su na ozbiljne zapreke glede
gradnje objekta budui da su stranki- nje. Da bi tu zapreku svladale odluile su se na
humanitarnu akciju preko "Kruha sv. Ante".
Sa gradnjom zgrade krenule su 24. travnja 1998. godine. U to ime Kongregacija je utroila
3,3 milijuna i 5 tisua maraka - objanjava asna sestra Juana Ceran Ruiz, via medicinska
sestra - ravnateljica Doma za stare osobe-"Otac Kristofor" u Novoj Biloj.
Bilo je pri tom uspona i posrtanja. Dom smo sveano otvorile prole godine. Njegov
je kapacitet 85 osoba, a sobe su dvokrevetne i jednokrevetne apartmanskog tipa. Za
dvokrevetnu se sobu plaa preko500 maraka. Ta sredstva obino daju djeca za svoje stare i
iznemogle roditelje, a jednokrevetne su sobe skuplje. U zadnje vrijeme, putem socijalnog
radnika, i Srednjobosanska upanija uplauje neka sredstva da bi ovdje zbrinula one najugroenije osobe, kae nam ova asna sestra i ravnateljica.
-

Dom je otvoren za tienike svih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Budui da kua

asnih sestara jo nije dovrena (postavljena samo konstrukcija), i one su prinuene boraviti u
domu. U njoj e se, uz ostalo, godinu dana pripravljati uzorne djevojke za odlazak u
panjolsku u novicijat. Ovdje bismo eljele izgraditi i dom za djecu siromanih roditelja
kakav je imalih alih-Saa, sin Halida i Zahide Guji to ga je iz Mostara ovdje dovezao
sforovac, otac Mariano. Saa e poslije oporavka biti otpremljen na lijeenje u panjolsku, jer
-

mu je jedan dio tijela oduzet, dodaje ravnateljica, da bi nam potom poblie opisala sadrinu
Doma.
Od 22 poslenika u Domu, tri su asne sestre. No one nisu ukljuene u personal jer su sastavni
dio njegove uprave. Ostalo su bolniarke, medicinske sestre, kuharice, spremaice i njegovateljice, sve domicilne osobe. Od otvaranja Doma ddanas primljeno je 50 tienika, od kojih je
sedmero u meuvremenu umrlo.
Problem je to ovdje nema nikakve kole za gerijatriju, za njegovateljice i uope za pomo
starim osobama, tako da se u ovom domu istodobno obavlja i osposobljavanje osposoba za
takve poslove. Lijenik redovite jednom tjedno pregleda tienike, a, po potrebi, moe ga se
uvijek pozvati, jer je Hrvatska upanijska bolnica ''Dr. fra Mato Nikoli" neposredno pored
Doma - naglaava asna ravnateljica.
Gledajui kako u Domu, u kojemu je tako uredna prostorija za objed, kunu radinost, spavae
sobe, kuhinja i drugi sadraji, a kapelica za molitvu je neto izuzetno, sve besprijekorno funkcionira. svatko obavlja svoj posao savjesno, a odnos prema tienicima je sasvim korektan.
U to smo se i sami uvjerili razgovarajui s njima. Pitamo asnu ravnateljicu kako se sve to
postie, a ona sasvim skormno kae:
- Poglavarice koje su ovdje bile prije
otvaranja ovoga doma rekle su da e i
u ovom domu biti sve isto kao i u
svim naim ovakvim domovima. Nas
tri asne sestre, koje ovdje radimo od
sedam ujutru do devetnaest naveer.
To smo s punom ozbiljnou i
odgovornosti prihvatile, provodei
nau zamisao u djelo. Mi smo uvijek
s naim tienicima. Uvijek ih
nadziremo i pomaemo im u svakom
trenutku. ak i kad objeduju, tu smo
uz njih, ali i tienici moraju potpuno potivati kuni red.
Nikakvu pomo ni danas ne primamo od vlasti Bosne i Hercegovine, nego samo od nae
kongregacije i SFOR-a iz Mostara, koji nam dodprema neke prehrambene artikle, to znai
daje jo nerijeeno financiranje doma - veli na kraju ravnateljica asna sestra Juana Cerdn
Ruiz, koja sa svojim kolegicama, takoer asnim sestrama panjolkama, administratorkom
Josefom Marquez Garcia i voditeljicom kune radinosti sedamesetogoinjom Marianom
Burgos, toplinom i irinom svoga srca lijee i tijelo i duu svojih tienika, omoguavajui im
da nakon stranog rata na ovim prostorima svoje starake dane provedu u miru. To ini i
ostaloosoblje, gdje spada i prevoditeljica Ruica Matoevi.
Sve one, vlastitim primjerom, potiu jedna drugu na nova, asna pregnua.
Stojan Milo, STEAK br. 88. /travanj 2001.

Obeanja ne vraaju zgradu

Kad je u svibnju 1998. godine osnovan Katoliki kol- ski centar "Petar Barbari" u Travniku
pojedini pre- stavnici meunarodne zajednice i Federacije BiH obeavah su da e pomoi
ovoj ustanovi, kako bi ona postala to snanija odgojno-obrazovna kola. Gospodin Alija
Izetbegovi je kao tadanji djelatni lan predsjednitva Bosne i Hercegovine obeao da e
Centar najkasnije za dvije godine od svoga osnutka dobiti cijelu zgradu nekadanje, nadaleko
poznate, Velike nadiskupske gimnazije u Travniku, to su je vodili snani duhovnici, nai
isusovci.
Ni do danas, meutim, nema nikakve pomoi ni od predstavnika meunarodne zajednice niti
od vlasti Federacije BiH, a niti je biskupiji vraena cijela zgrada, tako da i dalje ovaj kolski
centar radi u skuenu prostoru, tonije u samo jednoj treini te zgrade. Koliko se dosad zna,
KC jo nije uao ni u proraun Srcdnjobosanske upanije, tako da je njegovo financijsko
stanje vrlo teko.
No, uza sve te tako velike tekoe, KC je ve u rujnu 1998. godine primio 250 uenika
osnovne kole i 99 gimnazijalaca, da bi ove kolske godine Centar imao ukupno 653 uenika,
preteito iz sredinje Bosne, a ima ih i od Posavine do doline Neretve. Ukupan broj redovito
zaposlenih prosvjetnih radnika je sedamnaest i desetak vanjskih suradnika. KC "Petar
Barbari", koji znatno pridonosi i povratku prognanih, izbjeglih i raseljenih osoba, otvoren je
za uenike svih nacionalnosti i vjeroispovijesti, kao to je bila i Velika nadbiskupska
gimnazija u Travniku, koju je 1882. osnovao prof. dr. Josip Stadler, a barbarski ugasili
jugokomunistiki partizani 1944. godine. Sada Centar pohaa troje bonjake djece i
petnaestero iz mjeovitih brakova.
U KC "Petar Barbari", kojemu je ravnatelj preasni prof. dr. Pero Pranji, vlada savren
red.
Pored redovitog uenja, uenici su ukljueni i u izvanredne aktivnosti, to su izuzetno
uspjeno pokazali i na Dan kole - svojim sudjelovanjem u kulturno-umjetnikom programu.
Svake godine je Dan kole, naime, 15. travnja, jer je tog dana 1897. umro ak (sjemenitarac)
Petar Barbari, ija je beatifikacija u tijeku, a KC nosi njegovo ime. Kako se ove godine
Dan kole poklopio s Uskrsom, proslava Dana kole bila je 7. travnja, kada je sveanu misu u
crkvi sv. Aloj- zija, koja je u okviru monumentalne zgrade KC-a, predvodio msgr. Dr. Pero
Sudar, pomoni biskup i promicatelj katolikoga kolstva.
U okviru sveane akademije uenici su izveli vrlo bogat i zanimljiv kulturno-umjetniki
program, a sveanim presijecanjem vrpce upan Srednjobosanske upanije Rudo Vidovi
otvorio je portski prostor za uenike KC-a.
Stojan Milo, STEAK br. 88. /travanj 2001.

Nova bolnica putena u rad

U ponedjeljak, 4. lipnja ove godine, predali su bolnicu na koritenje njezini graditelji, zagrebaka "Mont-Montaa inenjering" i viteki "Horizont".
Na sveanosti su bili nazoni dunosnici Srednjobosanske upanije, na elu sa upanom
Rudom Vidoviem i zamjenikom vlade ove upanije Zdenkom Antunoviem. Uz njih su bili
ravnatelj bolnice, prim. dr. Tiho- mir Peri, ravnatelj bolnice u izgradnji fra Franjo Krianac,
dr. Velimir Valjan, zamjenik ravnatelja bolnice, te dr. Nihovil Bioi, ravnatelj KB-a Split,
humanitarac dr. Slobodan Lang, predstavnica Hrvatskoga sabora Zdravka Bui i drugi. Treba
rei daje 22. 10. 1995. godine Meunarodna liga humanista dodijelila Zlatnu povelju humanizma bolnici u Novoj Biloj za integralni pristup organizaciji zatite zdravlja na humanistikim
i moralnim naelima.
BOLNICA U SLUBI OBRANE LAVANSKE DOLINE
Bolnicu u Novoj Biloj, koja sada nosi naziv hrvatska upanijska bolnica "Dr. fra Mato
Nikoli", teko je opisati, jer je, kako ree prim. dr. Branislav Kuli, ratni kirurg ove bolnice,
nastala na mjestu i u prostorijama u kojima ranije nikad nije ni bila. Prostorije i infrastruktura
nisu bile prilagoene bolnikim potrebama, to je oteavalo njezino funkcioniranje. Bolnica
je, istie dr. Kuli, postala centar za organizaciju cjelokupne medicinske skrbi na prostorima
Lavanske doline, gdje se osim ratne, bavilo i opom kirurgijom i pruala cjelokupna pomo i
za potrebe civilnog puanstva u uvjetima nerazvijene medicinske slube na terenu, pogotovo
kad je regija Buso- vae ostala bez lijenika. Radio je Dom zdravlja sa stacionarom izmjeten za ranjenike u Barama, blizu Busovae. U Vitezu je, primjeuje dr. Kuli,
funkcionirao Dom zdravlja sa stacionarom, u kojem su radila samo etiri lijenika.
U Novoj je Biloj, pak, djelovala Franjevaka ratna bolnica u sakralnom prostoru i
upnom uredu, te izmjeteni stacionar za ranjenike. Bolniki rad obavljalo je est lijenika,
od kojih su samo dvojica bili specijalisti, kirurzi. Za potrebe civilnog puanstva u Novoj Biloj
funkcionirao je Dom zdravlja, a radila su tri lijenika, dok su u Novom Travniku radila etiri.
-

Ovaj navedeni broj kadrova bio je premalen za pruanje medicinske pomoi puanstvu, iji
se broj u Lavanskoj dolini poveao izbjeglicama, tako daje iznosio preko 70.000. Da bi smo
uspjeli organizirati stalnu medicinsku pomo, morali smo svakodnevno preusmjeravati
kadrove i organizirati vizite na svim punktovima, estim putovanjima lavanskom enklavom,
izlaui se stalnoj opasnosti. Tu opasnu sudbinu s nama su dijelila i naa dva franjevca, koji
su nas prevozili po programu i potrebi, a u radu su nam pomogli i nai stomatolozi, najee
kao asistenti.
Kirurg Kuli posebno istie da bi sve to bilo nemogue da s njima nisu radile medicinske
sestre i tehniari, izuzetno sposobni ijedni i drugi, iznad svega hrabri i nadareni. Sestre su ostavljale nejaku djecu, nedovoljno opskrbljenu, skrivajui se od snajperskih metaka, a i u
vrijeme granatiranja odazivali su se svi i dolazili na posao.
Organizaciju naega rada na cjelokupnom terenu pohvalila je predsjednica
meunarodne organizacije Crvenog kria dr. Elza an rijeima:
-

"Nisam dosad vidjela tako uspjenu organizaciju cjelokupnog zdravstva u ratnim prilikama i
sa manje strunog kadra" - prisjea se dr. Kuli.
Sljedea znaajka u djelovanju Franjevake ratne bolnice je to smo radili u
potpunom okruenju, bez izravne veze s pozadinom. U tako tekim uvjetima rada bili smo
primorani pruati potpunu medicinsku pomo, pa i sudbinu naih ranjenika i bolesnika
preuzeti na vlastitu savjest, i onda kad za tu zadau nismo bili dovoljno struno sposobni,
odnosno kad smo trebali konzultaciju ili pomo drugih specijalista. Ni izmjetanje ranjenika
nismo mogli nikada provssti kad nam je bila nuna i kada smo je traili. U tako tekim
uvjetima rada, potpunog okruenja, ni opskrba nunim medicinskim materijalima i artiklima
nije funkcionirala. Prekinuli su nam potpuno (Armija BiH) dostavu nuno potrebnih medicinskih plinova, posebice kisika, to se, po svjetskim mjerilima, smatra zloinom. Zato smo bili
primorani improvizirati na svim razinama, to smo razvili do nevjerojatne razmjere. Tako
smo potrebe u medicinskom kisiku prilikom operacija zamjenjivali zrakom obogaenim
kisikom uz pomo jednog aparata koji se sasvim sluajno tu naao za potpuno drugu
medicinsku namjenu. Improvizirali smo zagrijavanje i velikoga crkvenog prostora, opskrbu
bolnice vodom i strujom, pri emu su bili najpoduzetniji nai franjevci.
-

Dr. Kuli posebno naglaava da su na sve nedae i tegobe odgovorili poslovinim

snalaenjem, tako da se prognoze naih neprijatelja kako emo se predati i klonuti, nisu
obistinile. Bili su razoarani i deprimirani. Uloene su rtve doista bile prevelike. I upravo
kada nam je najvie bila potrebna rije utjehe, posjetio nas je predsjednik dr. Franjo Tuman.
-

Na nae pitanje, kuda i kako dalje, te jesu li nam bile potrebne ovako velike rtve za
sve ovo to smo dobili i je li nas netko ranije trebao izvesti iz toga pakla, predsjednik je
odgovorio:
-

"Pa, ljudi moji, da vi niste obranili ove enklave, Usoru, epe, Kiseljak i Lavansku
dolinu, mi u Bosni vie ne bi bili nikakav subjekt, niti imbenik. Na ovim nas prostorima,
jednostavno, vie nikada ne bi bilo. Zato neka ova bolnica bude spomenik svima palim
rtvama za obranu Lavanske doline, a na ponos ljudima koji su eljeli i uspjeli ostati i
opstati na ovim prostorima".
-

Sada je to monumentalna moderna i suvremeno opremljena zgrada hrvatske

upanijske bolnice "Dr. fra Mato Nikoli", kakvu bi poeljeli ljudi i najur- banijih sredina.
Dijelovi ispod zemlje u kojima su smjetene operacijske dvorane..., zrae ljepotom,
svjetlou, svim to suvremeni objekti ove vrste nose u sebi.
-

Stojan Milo, STEAK br. 90. /lipanj 2001.

to bi napisao Andri?
POGINULI UPLJANI UPE DOLAC KRAJ TRAVNIKA
- Prema poznatim dokumentima, upa se Lava (od koje vuku svoju lozu sve dananje upe
travnikoga kraja) spominje prvi put 20. srpnja 1244. (Ladislav Z. Fii, "Korijeni i ivot",
Visoko 1978., str. 3.). Sadanji upnik upe Dolac kraj Travnika fra Jozo Mar ini kae daje

od 1991. do 1996. u ovoj upi poginulo 114 upljana, meu kojima vie od 77 pripadnika
HVO-a.
Prosjena starosna dob poginulih je 37 godina. Meu njima, osim mukaraca, ima ena i
djece. Najmlae su Manuela (Ive) Bara (5 mjeseci) i Andrea (Vladimira) Jurevia (12
godina). Najstarija ena od poginulih je Danica Petrovi (22. 3. 1923. - 1. 10. 1993.), a iste
godine je roena i iste godine poginula i Kata Marka Surete. Najstariji mukarac je Jakov
Jako Herceg (14. 9. 1920. - 5. 6. 1993.). Njega su (prema Dossieru, Mostar, 1999., str. 134.)
"u njegovoj kui u selu Vilenica zaklali pripadnici tzv. ABiH". Isti izvor navodi daje upna
crkva u Dolcu "nakon to je pogoena topovskim projektilima {...), opljakana, a onda devastirana." Ona je jedna od najveih, najstarijih i najvrjednijih crkava u BiH. Prema monografiji
Raspeta Crkva u Bosni i Hercegovini (str. 357.), da podsjetimo, u BiH je u minulom ratu
stradalo upnih crkava, ostalih kapela, upnih kua i ostalih upnih objekata, samostana i
grobalja - 1.000, od toga "od muslimanskih snaga 294" i "od srpskih snaga 706". Vjerujemo
da ovim nisu obuhvaeni svi stradali sakralni objekti Katolike crkve u BiH.
No, Mato Matek Matil iz Dolca kae, da su pripadnici Armije BiH (muslimanske vojske)
poetkom lipnja 1993. u Dolcu zapalili i oko tridesetak hrvatskih katolikih kua, meu
njima i Hrvatski dom, poznato arite kulture. Preivjeli su stanovnici izbjegli na podruja to
ih je tada kontrolirao HVO. I on je, premda roen 1908., pjeice uspio izbjei u Novi Travnik
preko Vilenice, visokim uzvienjem obraslim umom.
Navedeni upljani nisu svi
ubijeni u Dolcu, nego i u
drugim mjestima, dok je, prema
podatcima
Udruge
Domovinskog rata sredinje
Bosne, za Domovinskog rata u
sredinjoj Bosni ubijeno 3.056
Hrvata - vojnika i civila. Isti
izvor navodi daje ubijeno 150ero malodobne djece, te daje
ranjeno oko 9.000 Hrvata, a od
Varea do Bugojna protjerano ih
je 85.000. Porueno je i
oteeno 10.500 stambenih objekata, a crkvenih je porueno i oteeno 60. Kroz logore na
stadionu NK "Iskra" (Bugojno), Preoice-Prnjavor, KPR Zenica, Glazbene Kole Zenica i
ostalih slinih muilita prolo je 7.000 - 8.000 Hrvata - istie navedeni izvor i dodaje: "Za
sve gore navedene zloine moraju odgovarati muslimanski zloinci koje Haaki sud,
meunarodna zajednica i upanijski sudovi prikrivaju" (Hrvatska misao, Travnik, 30.
studenoga 2000., str. 18.).
Stojan MILO, STEAK br. 90. /lipanj 2001.

Diplome prvim maturantima

U etvrtak. 14. lipnja u nazonosti biskupa Vrhbosanske nadbiskupije, mons. dr. Pere Sudara,
u Katolikom kolskom su centru "Petar Barbari" u Travniku sveano podijeljene diplome
prvim maturantima Gimnazije ove ogojno-obrazovne ustanove.
Od ukupno 19 uenika, koliko ih je u ovoj kolskoj godini pohaalo kolu, njih 17 poloilo je
maturu s prosjenom ocjenom 3,78. Ravnatelj centra, prof. dr. Pero Pranji. izrazio jc
zadovoljstvo zbog ovakvog uspjeha budui daje ovo ratna generacija i daje bilo programskih
praznina tijekom njihova kolovanja.
Uz estitke, biskup Sudar je, uz ostalo, rekao maturantima da ovo nije njihov potpuni ispit
zrelosti, nego poticaj za dalje da bi stvarno postali zreli. Jer, biti zreo ovjek, naglasio jc
biskup - to jc ispit koji sc polae cijeli ivot.
Stojan MILO, STEAK br. 91. /srpanj-kolovoz 2001.

"Isuse, volim te" - najuspjenija pjesma

NOVI TRAVNIK - NATJECANJE UPNIH DJEJIH ZBOROVA
Prva poslijeratna manifestacija
upnih djejih zborova "Zlatna
harfa" Travnikoga dekanata,
kojem je na elu novo travniki
upnik don arko Vujica,
odrana je 9. lipnja ove godine u
samostanu Gua Gora kraj
Travnika.
Domain
manifestacije, iji su pokretai
asne sestre Ruica Marijii i
Mirela Ilii, bio je gvardijan
samostana fra Slavko Petrui.
Nastupilo je osam zborova s po
dvije pjesme. Najuspjeniji je
bio zbor upe Rankovii kraj
Novog Travnika s pjesmom "Isuse, volim Te", iji je autor teksta i glazbe asna Mirela Ilii,
a drugi po uspjenosti je zbor novotravnike upe. Voditelj manifestacije bio, je upnik iz
Nove Bile fra Drago Pranje arli. Svi zborovi su dobili spomen- diplome.
Stojan MILO, STEAK br. 91. /srpanj-kolovoz 2001.

Sam sebi pripremio mrtvaki koveg!

GORNJI DOLAC KOD TRAVNIKA
Premda je jo potpuno zdrav i io, 90 - godinji Mato Matii iz Gornjeg
Doca kraj Travnika ve je pripremio sam sebi koveg i sve ostalo to je
potrebno za ukop. Mato kae da je sam. Ima roaka, ali veli da ne bi elio
da se bilo tko brine za njegov ukop, osim to e ga, kako ree, dobri ljudi,
kad umre, staviti u koveg, odnijeti na groblje, koje nije daleko od njegove
kue, i spustiti u raku.
- Ne bojim se smrti. Mogu joj u oi gledati, kao to sada gledam ljudima.
Vjerujem da e se moj dobri fra Jozo (Marini - op. S. M.) pomoliti i
Bogu za mene.
Stojan MILO, STEAK br. 91. /srpanj-kolovoz 2001.

120 djela Brandisove kolonije

LIKOVNI PRILOZI ZA KATOLIKI KOLSKI CENTAR PETRA BARBARICA U
TRAVNIKU
U organizaciji i pod pokroviteljstvom Katolikoga kolskog centra Petra Barbaria u
Travniku i pod supokroviteljstvom Vlade Srednjobosanskc upanije, 4. kolovoza mons. dr.
Pero Sudar, pomoni biskup Vrhbosanske nadbiskupije, sveano je otvorio, drugu po redu,
likovnu koloniju Ericha van Brandisa, koja je trajala do 12. kolovoza ove godine.
U ovogodinjoj koloniji, o kojoj je govorio ravnatelj KC-a, prof. dr. Pero Pranji, s
posebnim osvrtom na ivot i djelo grofa Ericha van Brandisa, prvog profesora Velike
nadbiskupske gimnazije u Travniku to ju je 1882. utemeljio vrhbosanski nadbiskup - prof.
dr. Josip Stadler sudjelovalo je pedesetak umjetnika, kipara i slikara iz Bosne i Hercegovine,
Hrvatske i Austrije, a svi su oni svoja djela ostavili kao dar KC-u, kao to su to uinili i
prole godine.
Ovogodinja se likovna kolonija poklapala i sa 80. obljetnicom smrti Ericha van Brandisa,
koji je umro u Travniku 1921. i tu pokopan na travnikom groblju Bojna.
Dopremijer Vlade Srednjobosanske upanije Zdenko Antuno- vi i doministar u ovoj vladi za
obrazovanje, znanost, kulturu i port Josip Boro, toplim su rijeima pozdravili sudionike i
goste kolonije uz obeanje da e oni i ubudue, prema mogunostima, pomagati ovakve
kulturne manifestacije, a g. Antunovi je uz to naveo da e se boriti kako bi i preostali dio
zgrade KC-a to prije bio vraen Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Prilikom otvorenja Kolonije, biskup dr. Pero Sudar je, uz ostalo, rekao: Vrlo sam radostan da
druga kolonija, za koju se nadam da e postati tradicionalnom u Katolikom kolskom centru
likovnih umjetnika, kojemu je zadaa da u ovoj lijepoj Bosni to ju je Bog tako lijepom

stvorio za ovjeka vri onu ulogu koja je umjetnosti: napose likovnoj, otkrivati ono iza stvari,
izvlaei ono bitno - njihovu poruku.
Zato je umjetnost, na nekakav nain, pozvana otkrivati ono to je dubinsko u stvarima, ali koliko je mogue - i skrivati ono to je runo u ljudima, tako da iz njih izvlai onaj bolji dio,
kako bi svi skupa u ovoj zemlji, koja je doista od Boga blagoslovljena, ljepe ivjeli, i kako bi
se u njoj mnogo sigurnije moglo osjeati ovjekom.
Evo, Crkva eli tu dati svoj doprinos. Ona eli napose ovdje, u Lavanskoj dolini, u sreditu
Bosne, u njezinu srcu davati svoj doprinos da ona bude to je ljepa i da ovjek u njoj bude
to vie ovjekom.
Biskup Sudar je izrazio iznimnu zahvalnost na ideji organiziranja ove kolonije, kao i to da e
umjetnika djela poklonjena KC-u biti uvana za sve sadanje i budue narataje, to e
bogatiti i oplemenjivati ovjekovu duu.
Druga po redu likovna kolonija ostat e upamena ponajprije zbog plodnosti umjetnika. O
tomu svjedoi 120 djela to su ih u tom razdoblju, ostvarili slikari i kipari, da bi ih potom
darovali ovom centru.
Stojan Milo, STEAK br. 93. /rujan 2001.

Kirurgija na razini jugoistone Europe

IZ UPANIJSKE BOLNICE U TRAVNIKU
upanijska bolnica u Travniku, koja je 1999. godine proslavila 100.
obljetnicu svoga postojanja i rada, jedna je od najrazvijenijih i
najpoznatijih u Bosni i Hercegovini. U njoj se primjenjuju
najsuvremenije metode lijeenja na svim njezinim odjelima. U
zadnje vrijeme posebno je postala poznata po endoskopskim
zahvatima. Zato smo zamolili efa Kirurke slube ove bolnice,
primarijusa dr. Branimira Markunovia, vrlo cijenjenog i kao ovjeka
i kao kirurga, da nam neto kae o endoskopskim zahvatima koji se obavljaju u bolnici.
Usporedno s postojanjem i rastom travnike bolnice razvijao se i njezin Kirurki
odjel, koji je najstariji u ovom dijelu Bili. Stalno su se pratile, prate i primjenjuju
najsuvremenija kirurka postignua. Jedno od njih je i endoskopska kirurgija, koja se u naoj
bolnici primjenjuje od srpnja 1997. godine. Travnika kirurgija ima najvei broj takvih
operacija u Bosni i Hercegovini. Do oujka ove godine obavljeno ih je 1.404, a sada ih je ve
oko 1.700. Iza nas je Kirurka klinika u Tuzli, koja je obavila 600 takvih operacija, a Sarajevo
oko 100.
-

Kako je poelo?

U poetku je bilo najvie holecistektomija - odstranjivanja unih kesica, a bolesnici

su se selektirali. Sada. osim Srednjobosanske upanije, koja pokriva dvanaest opina,
bolesnici nam dolaze iz cijele BiH, posebno zapadnog dijela Bosne. Imamo osam
abdominalnih kirurga, i svi su educirani za ovu metodu operacija. I ne samo to, Travnik je
-

postao i edukacijski centar za cnoskopsku kirurgiju, te su kod nas ve educirani kirurzi iz

nekoliko zdravstvenih ustanova BiH.
-

to biste jo mogli rei o ovoj kirukoj metodi?

Endoskopska kirurgija je minimalno invazivna, pa se pacijenti operirani ovom

metodom puno bre oporavljaju, vraaju doma i na posao. Po svojim komplikacijama, duini
lijeenja i brzini oporavka, ova metoda ima znaajnu prednost nad klasinim zahvama.
-

Na temelju predstavljenih naih rezultata na nedavno odranom kongresu hrvatske kirurgije u

Splitu, koji je bio na meunarodnoj razini, moemo sa zadovoljstvom konstatirati da se
travnika kirurgija potpuno uklapa u postignua endoskopske kirurgije jugoistone Europe ustvrdio je prim. dr. Branimir Markunovi, dodavi da ne postoje nikakvi problemi glede
obavljanja ovih operacija u travnikoj bolnici.
Stojan Milo, STEAK br. 93. /rujan 2001.

Hrvatski dom vraen Napretku

PODRUNICA BUGOJNO
Bugojanski Hrvati su jo 1925.
godine svojim sredstvima u sreditu
grada sagradili svoj - Hrvatski dom,
ija se godina gradnje i danas uoava
iznad glavnog ulaza u ovu kulturnu
instituciju.
Sve do uspostave komunistikog
sustava i neopravdanog oduzimanja
ovaj objekt je bio snano arite
hrvatske
kulturne
batine
i
duhovnosti, veselja i druenja.
Kad su komunisti 1990. Izgubili
vlast, Hrvatski je dom opet poeo
sluiti svojoj svrsi bugojanskih Hrvata. I ne samo njih. Sve je to potrajalo do napada
muslimanskih snaga (Armije BiH) na Hrvate Bugojna u srpnju 1993. godine. Zaposjedanjem
cijele bugojanske opine, 16.000 Hrvata ponovno ostaje bez Doma, tako da zamire gotovo
cjelokupni kulturni ivot i ono malo ostalih Hrvata u upi sv. Ante u Bugojnu.
Za njih su bile otvorene jedino prostorije upnog ureda, gdje se odvijao rad za sve to je
potrebno i bilo mogue za spas, opstanak i ostanak. U tom upnom prostoru bila je i ambulanta, i ljekarna, tu su se dijelile mirovine, primala i otpremala pota, primali prizivi, tube,
gosti, predstavnici federalnih vlasti, stranaka, meunarodni predstavnici, tu je radilo Pogrebno drutvo, izvodila se nastava s uenicima. Tu je radio i Napredak. Tu se odvijalo sve to
je ivot raao i smrt sijala.

Unato mnogobrojnim natezanjima da se Hrvatima vrati barem njihov Hrvatski dom,

bonjaka strana ak ni 1999. godine, kada je visoki predstavnik za BiH donio odluku o povratu zgrade Hrvatskoga doma Hrvatima Bugojna nije to uinila. Tek u oujku 2000.
dozvoljeno je Napretkovoj podrunici bugojno da moe koristiti prizemlje zgrade, kino
dvoranu samo po potrebi. No tek 24. lipnja iste godine Aktivna islamska omladina (AIO)
naputa zgradu, a 5. srpnja 2001. Napretku je, napokon, vraena cijela zgrada na koritenje.
Toga je, naime, dana na sjednici Opinskog vijea Bugojno, nakon arugumentiranoga
obrazloenja predsjednice Nap- retkove podrunice Bugojno, prof. Lucije Pavlovi, vijenice
HDZ-a, bugojanskog odvjetnika Stjepana Vukadina i g. Ivice Marine, vijenika Nove
hrvatske inicijative, poela burna rasprava, jer se prvi usprotivio donoenju odluke o vraanju
doma Hrvatima sadanji naelnik opine Bugojno dr. Mustafa Strukar (koji je na to mjesto
doao nakon odlaska s te dunosti Devada Mlae, poznatog po zlu za bugojanske Hrvate u
vrijeme dok je bio predsjedatelj Ratnog predsjednitva).
Na kraju, nakon glasovanja, od trideset nazonih vijenika, njih devetnaest je glasovalo da se
cijela zgrada Hrvatskoga doma vrati na koritenje Napretkovoj podrunici. To je dan koji e u
povijesti Bugojna ostati kao jedan od najsvjetlijih nakon ovoga krvavog rata.
- Ovo je jedan od vrlo vanih poticaja za povratak Hrvata na prostore bugojanske opine, za
njihov opstanak i ostanak na rodnim viestoljetnim ognjitima. Ponovno e se u Hrvatskome
domu jo vie razbuktati Napretkova aktivnost, jer za obnovu cijele zgrade imamo
pripremljen projekt, a proraun radova iznosi 150 tisua km, za to e se traiti donatori rekla nam je ovih dana predsjednika Podrunice ga Lucija Pavlovi, koja nije krila posebno
zadovoljstvo i radost to je napokon vraen Hrvatski dom svome stvarnome vlasniku.
Stojan Milo, STEAK br. 93. /rujan 2001.

Razliiti kriteriji za vjerske objekte

Od 1882. godine, kad je utemeljena,
zgrada
Velike
nadbiskupske
gimnazije u Travniku ni do danas nije
temeljito obnovljena. U Drugome
svjetskom ratu (1944.) su je barbarski
ugasili
partizani,
osloboditelji
Travnika, dakle u vrijeme kad se u
Travniku i cijeloj lavanskoj dolini
dogodio stravini zloin, za koji nikad nitko nije odgovarao, kao ni za
Bleiburg i Krini put. Gaenjem
Velike
nadbiskupske
gimnazije,
naime, koju su vodili ueni duhovnici
- oci isusovci, htjelo se i duhovno
unititi Hrvate, odnosno katolike u BiH, budui je ova ustanova - sa svojim sjemenitem bila poznata i izvan granica tadanje Jugoslavije.

U njoj je tada uniteno sve a njezina se vrijednost, duhovna i materijalna ne moe ni izmjeriti.
Sa zgrade, u ijem se sastavu nalazi i crkva sv. Alojzije, skinut je i kri, a tijelo sluge
Boijega Petra Barbaria, koje je smetalo jugokomunistikim vlastima, bilo je premjeteno iz
skripte u drugi dio zgrade i zakopano u njezinu podrumu. Za njim se tragalo godinama, za to
je znao i Vatikan i mnogi drugi meunarodni imbenici, ali nije bilo uspjeha. Kri je na crkvu
ponovno postavljen 1990. godine, ali su ga pripadnici ABiH skinuli 1994. godine. No, ubrzo
je pronaen i postavljen na crkveni toranj. I zemni su ostatci sluge Bojega Petra Barbaria
pronaeni 15. VII. 1998. godine i ponovno vraeni u crkvu sv. Alojzija (23. VII. iste godine),
kojim povodom je vrhbosanski nadbiskup, uzoriti kardinal Vinko Pulji predvodio svetu
misu.
Osim toga, za estoke dihadlijske euforije (1993./1994. godine) Isusovaki je gaj (iznad
Velike nadbiskupske gimnazije, s june strane, inae ponos Travnika - star preko 100 godina),
potpuno sasjeen na oigled muslimansko-bonjakih vlasti.
Danas smo, sreom, svjedoci kardinalove misli, po kojoj istinskom vjerniku mogu procvjetati
i panjevi. I, doista, nakon to je 1997. godine Vrhbosanskoj nadbiskupiji vraen dio zgrade
njezine nekadanje Velike gimnazije, koja je bila otvorenog tipa za pripadnike svih nacija i
vjeroispovijesti, taj panj je procvjetao osnivanjem Katolikoga kolskog centra (KC). On je
donio preporod u svakom pogledu, pa i u unitenom Isusovakom gaju, kako ga narod ovoga
kraja i danas naziva. Jer, on se, kako kae ravnatelj KC-a, prof. dr. Pero Pranji, postupno
obnavlja novim raslinjem.
Kako je zgrada sadanjega KC-a, prije njegova osnivanja, bila u tako ruev- nom stanju da
je to teko i opisati, posebno kad se ima na umu da je u njoj tijekom rata nalo utoite
desetine tisua muslimansko-bonjakih izbjeglica, koje su bjeale iz Bosanske krajine i
drugih podruja pred etnikim noem, odmah se prilo njezinoj obnovi.
Dosad je u tu svrhu utroeno oko pet milijuna maraka. Uraeno je sve: prostorije
iznutra, kotlovnica, kompletan krov sa zapadne i june strane, a sa istone i sjeverne njegovo
se ureenje privodi kraju. Dozidane su potpuno nove sobe u potkrovlju a i druge prostorije
kojih ranije uope nije ni bilo. Sve je to uraeno na najsuvremeniji nain. Krov iznosi 5.000
etvornih metara, a dosad je postavljeno i 5.800 etvornih metara armirane betonske ploe.
Ugraeno je dosad 120 novih aluminijskih prozora sa izo-staklom i 250 nutarnjih vrata. Nova
kotlovnica kombinirano koristi drvo i piljevi- nu i teno gorivo. Premda zadovoljava sadanje
potrebe, predviena je i dogradnja kad bude vraena cijela zgrada Vrhbosanskoj nadbiskupiji,
a nadamo se da to ne emo dugo ekati - objanjava veliki poduzetnik i neumorni obnovitelj
zgrade, prof. dr. Pranji, koji nastavlja:
-

Fasada i zvonik ekaju povratak cijele zgrade. Puno vanije od ovih materijalnih
podataka je sam rad KC-a, to je oito vidljivo iz porasta broja uenika. Jer, 1997. godine,
kad je KC osnovan, bilo je 340, da bi sad kolu pohaao 731 uenik u 16 odjela O i 9^gimnazije. U samom je internatu pak smjeteno 60 uenika. U KSC je 45 nastavnika i profesora,
te 10 drugih djelatnika.
-

Zanimljivo je da Centar ve drugu godinu zaredom organizira umjetniku koloniju pod

imenom Erich von Brandis, koji je bio najpoznatiji profesor i botaniar svjetskoga glasa.
Ostavio je svoje grofovske asti u Tirolu, da bi u Travniku, punih 39 godina, pouavao, a i
sabirao po cijeloj Bosni endemske biljke - naglaava dr. Pranji.

Glede financijskog stanja KC-a, Pranji kae - Koliko god

su obje nae kole priznate i kvalitetne, prakticirajui
propisane programe, one ipak nisu ule u upanijski proraun.
O tome Uprava KC i Vrhbosanska nadbiskupija vode ustre
pregovore sa upanijskim vlastima, uz posredovanje
meunarodnih imbenika. Centar ima velike tekoe i zbog
skuena prostora. Grad Travnik morao bi ve jednom (nakon
preko 50-godinjeg koritenja ove zgrade) sebi izgraditi
zgradu za potrebe srednjih kola, a Vrhbosanskoj nadbiskupiji
vratiti ono to je njezino.
Zauuje i injenica daje Izvrni odbor opine Travnik 1997.
godine Islamskoj vjerskoj zajednici vratio sve nekretnine, a
kad su u pitanju objekti Katolike crkve, stalno se naglaava
da treba ekati Zakon o denacionalizaciji. Ovdje se vidi
dvostruki arin i oita vjerska diskriminacija - zakljuio je na kraju prof. dr. Pero Pranji.
Daje njegov zakljuak temeljen na injenici, potvruje i preslik Zakljuka Izvrnog odbora
SO Travnik, koga uva direktor KC-a, a potpisao gaje tadanji njegov predsjednik Enver
Bcganovi.
Uz ostalo, zar tu injenicu ne potvruje i ovaj pasus iz tog Zakljuka (broj: I 0-02-1735/1997. od 19. 9. 1997. godine: Sve nekretnine vlasnitvo Islamske zajednice ustupaju se i
stavljaju se na raspolaganje Islamskoj zajednici Travnik".
Stojan Milo, STEAK br. 94.-96. /listopad-prosinac 2001.

Epoleta kao meta!

SUDBINA HRVATSKIH GENERALA (NDH)
U viegodinjem istraivanju i prikupljanju materijala o Bleiburgu, krinim putovima,
partizanskim koncentracijskim logorima, sudbini hrvatskih generala i drugim pitanjima iz
Drugoga svjetskog rata, naiao sam i na podatke da je od 131 hrvatskoga generala u NDH 28
bilo Zidova, od kojih su etiri s najviim vojnim poasnim naslovom vitez. Deset Pavelievih
generala bili su pravoslavci, a jedan od njih je i vitez.
No, u njegovom vojnom vrhu najvie je bilo Hrvata i Muslimana.
Ovi e podatci, vjerojatno, mnoge iznenaditi uzimajui u obzir razliito gledanje na NDH,
posebno na njezine oruane snage.
Od poetka 1941. do 1946. u boju su poginuli hrvatski generali: Husein vitez Alikadi,
Rafael vitez Boban (poginuo 1946., a ima podataka koji govore i drukije), Dragutin Brki,
Eduard markiz vitez Bono Buni (poginuo u Travniku 1944.), Milan udina, Stipe vitez
Dui, Jure vitez Franceti (ubijen 1942. godine poslije pada njegova zrakoplova kod
Slunja), Stjepan Grli, Josip Ko- pain, Petar Kvaternik, Ivan Matai, Ivan vitez Matanovi, Julio Sach, Rudolf imi, Ivo vitez nur, Mirko vitez Zgaga i Miro Zlobec.

Ubijeni od vlasti NDH: Oskar Kirchbaun. Ante Voki, a u atentatu Vjekoslav vitez
Luburi i Franjo vitez imi, legende obrane Bugojna i Kupresa 1942. godine.
Samoubojstvo prije predaje Englezima u Austriji (tijekom povlaenja 1945.) izvrili su
Ferdinand plemeniti (pl.) Halla. Markan Pavlovi, Tomislav Rolf. Ubijeni su kod entvida
(u Alpama); Pavao Begovi. Roman Domanik, Stjepan Gai, Stjepan Grli (?), Viktor
Novak i Frano Sudar. Kod kofje Loke (Slovenija) ubijeni su te 1945. Jusuf Ajanovi,
Zdenko Begi, iril Danda, Ante Hoevar, Lavoslav Mili, Franjo Pecak, Viktor Prebeg
i Boidar Zora.
U Zagrebu je 1945. do 1949. godine ubijeno njih esnaest, a u Beogradu 1945., u
koncentracijskom logoru Glavnjaa, nakon muenja i suenja etrnaest (to su ih
partizanima isporuili Englezi), dok su dvojica (takoer u Beogradu) ubijena bez suenja. Na
vremenske kazne suena su tri generala HOS-a. U domovini je u jugokoncen- tracijskim
komunistikim logorima, ubijeno njih pet, meu njima i prof. dr. Maksimilijan Petenjak.
U emigraciji je pak umrlo prirodnom smru tek jedanaest generala, dok je jedan ubijen po
nalogu UDB-e. Prirodnom smru u domovini 1957. i 1967. umrla su dvojica, dok ih je
prirodnom smru izmeu 1941. i 1945. umrlo deset. Od posljedica jugokomunistikih
koncentracijskih logora u domovini je od 1950. do 1970. godine umrlo jedanaest, i tako
redom. O sudbini devetnaest generala jo nema podataka (odnosno autor ovog napisa ne zna
za njih).
Ako se ovi podatci pak usporede s podatcima iz knjige prof. dr. Ive Peria, Hrvatska i svijet u
XX. stoljeu (kolska knjiga, Zagreb, 1949., str. 95.), kojom se, uz ostalo, tijekom svojih
predavanja u srednjoj koli sluio i autor ovog napisa, nije teko zakljuiti da je stanje u
NDH, ne branei nikako ono to nije valjalo, bilo u mnogoemu daleko povoljnije nego u
Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je 1. prosinca 1918. proglaena Kraljevinom, da bi
naziv Kraljevina SHS dobila 3. listopada 1929. godine.
Pored brojnih progona uhienja, ubojstava (naroito tijekom estosijeanjske diktature
1929.): atentata u beogradskoj skuptini 1928. na hrvatske zastupnike, kad je smrtno ranjen i
legendarni hrvatski narodni tribun Stjepan Radi, do svakovrsnih i brojnih diskriminacija nad
Hrvatima. Tako, primjerice, prema navedenom izvoru, Hrvati nisu bili ni zastupljeni u
najviim i najvanijim dravnim slubama. U Kraljevskom dvoru je 1937. bilo 10 Srba, bez
ijednog Hrvata. U Predsjednitvu Ministarskog savjeta (6 Srba, niti jednog Hrvata), a u
tijelima Narodne skuptine bilo je tada 25 Srba, a samo 2 Hrvata. Meu 20 veleposlanika bila
su samo 2 Hrvata, a meu 11 generalnih konzula takoer samo dva Hrvata! Od 56 savjetnika
Ministarstva financija, samo je 5 Hrvata.
"7 Ono to je posebno zanimljivo usporediti kad je rije o nacionalnoj strukturi generala
HOS-a NDH s takvom strukturom Kraljevine Jugoslavije iz 1937. godine jest da su se meu
161 tadanjim generalom nala samo dvojica Hrvata!
Sa sudbinom hrvatskih generala HOS-a iz Drugoga svjetskog rata, moda bi se mogla
povezati i sudbina sadanjih nekih hrvatskih generala iz Domovinskog rata, koji su dali sve
od sebe u borbi protiv velikosrpskog faizma i imperijalizma za obranu i slobodu svoje
domovine, za stvaranje hrvatske slobodne i nezavisne drave, utemeljene na
zapadnoeuropskim i civilizacijskim standardima. I, umjesto da im budemo vjeno zahvalni,
sadanja vlast te nae, neopisivo zaslune, junake generale (poput slavnog viteza Ante

Gotovine, Mirka Novca i drugih) proganjamo, a ne podiemo optunicu protiv onih koji su, u
okviru Bleiburga, kao primjera najcrnjeg genocida, poinili nad Hrvatima. tovie, mnogi se
od njih, makar ve bili i stari, slobodno eu Hrvatskom, BiH, Srbijom, Crnom Gorom,
Slovenijom, i nemaju nikakvih stambenih ni ivotnih problema. Dapae, oni imaju vea
prava od branitelja Domovinskoga obrambeno-oslobodilakog rata. Primaju velike mirovine,
istodobno stotine tisua mladih najobrazovanijih i najsposobnijih Hrvata odlaze u bijeli svijet
i opet prodaju svoje znanje tuinu, uz esta ponienja. Tu su stotine tisua nezaposlenih,
obespravljenih, stotine tisua umirovljenika na rubu egzistencije, a oni koji su se na
predizbornim skupovima tako duboko zaklinjali i obeavali narodu - kako se kae - brda i
doline, gotovo nita od toga jo nisu ostvarili. Naprotiv! Borba i svae za stolice su njihova
svakodnevica. Sve ljude u zemlji, posebice izvan nje, kad to promatraju, hvata muka, a
roditelji mnogih jo vie tuguju za svojom djecom koja tako zanosno, s toliko ljubavi i nade
za bolje sutra, padoe za slobodu i za dom.
Samo bi jedna duboka ralamba i sinteza cjelokupnih zbivanja od Bleiburga do danas,
ukljuujui sve strukture drutva u to, pa i generale, moda mogla ponuditi jednu opciju koja
bi bila granitna kohezijska i demokratska snaga sposobna da ponovno vrsto, kao u
Domovinskom ratu, ujedini sve Hrvate i bila im orijentir u pravom smjeru kretanja prema
boljoj i sretnijoj budunosti. Jer, sadanja aktualna vlast i sve ovo to se dogaa s Hrvatima u
BiH i u Hrvatskoj, ne nudi pravi izlazak iz mranog tunela, za koji se ne zna ni kamo vodi.
Uz to, u znak istinskog pomirenja i sretnije budunosti, mora se jednom za svagda
objelodaniti genocidnosti komunistike revolucije, redefinirati povijest glede masovnih
ubistava vojnih i civilnih rtava na kraju Drugoga svjetskog rata i poslije njega. Sadanja
aktualna vlast, i u hrvatskoj i u BiH (koje je pitanje ovdje posebno sloenoj, plee izmeu
istinske osude zloina i poduzimanja konkretnih mjera glede toga, i zatiti ugleda
Narodnooslobodilakog rata, u kojem su nepobitno poinjeni strani zloini genocida,
posebno nad Hrvatima s kraja Drugoga svjetskog rata - bez utvrivanja krivnje i suda.
Svim tim rtvama morao bi se podii zajedniki spomenik, a Bleiburg bi i dalje ostao jedan
od najveih simbola i mjesta hodoaa svih Hrvata, hrvatskim rtvama Drugoga svjetskog
rata. Jer te rtve i dogaaji nisu samo stvar povijesniara i istraivaa ve i vlasti, bez koje
nema rjeenja ovog pitanja.
Stojan Milo, STEAK br. 94.-96. /listopad-prosinac 2001.