Professional Documents
Culture Documents
Rudyard Kipling - Priča Za Tebe..
Rudyard Kipling - Priča Za Tebe..
PRIČA ZA TEBE...
MMXVII
Biblioteka
OSMEH
Izdavač
3D+ Beograd 11030, Kijevska 4/13
+381 (0)64/821-65-01; +381 (0)63/581-502
3dprodajeknjige@gmail.com
Za izdavača
Anka Srećković
Urednik
Gordana Bezar Petrović
Dizajn korica
Miroslav Bojković
Prevodilac
Sofija Petrović
Tiraž
1000 primeraka
1. izdanje
U moru, jednom davno, o najmilija moja, bio kit i hranio se ribama. Jeo je
osliće i maniće, i sipe i polipe, i tune i morune, i brancine i škarpine, i
sardulјe i cipulјe i one zbilјski i izistinski vrdulјave i vijugave jegulјe. Sve ribe
na koje je naišao u moru gutao je — ham! Na kraju je ostala samo jedna
jedina ribica u celom celcatom moru. To je bila lukava ribica. Plivala je
malko iza kitovog desnog uveta. Onda se kit uspravi na rep i viknu:
— Gladan sam!
A lukava ribica odgovori tankim, lukavim glasićem:
— Plemeniti i velikodušni morski sisaru, da li si nekada probao meso
čoveka?
— Nisam — zamumla kit. — Kakvo li je to?
— Dobro je — odgovori lukava ribica. — Dobro, ali grombulјasto.
— E, donesi mi puno toga! — viknu kit, pa repom zapenuša more.
— Dosta će ti biti jedan — reče lukava ribica. — Ako otplivaš na pedeseti
stepen severne širine i četrdeseti stepen zapadne dužine (to ti je čarolija,
znaš), pronaći ćeš nasred mora, na splavu, bez ičega na sebi osim: plavih
pantalona od platna za jedra, naramenica (ne smeš zaboraviti te naramenice,
najmilija moja) i velike mornarske britve, jednog mornara brodolomnika.
Samo je pošteno da ti kažem da je on mnogo snalažlјiv i pametan čovek.
I tako je kit svom snagom zaplivao put pedesetoga stepena severne širine
i četrdesetoga stepena zapadne dužine, žureći da stigne što pre. A tamo na
splavu, nasred mora, samo sa plavim pantalonama od platna za jedra,
naramenicama (naročito moraš da zapamtiš te naramenice, najmilija moja) i
velikom mornarskom britvom, našao je jednog, jedinog usamlјenog mornara
brodolomnika kako nožnim palčevima šara po vodi. (Mama mu je dozvolila
da nogama brčka po vodi, inače on to nikad ne bi uradio, jer je bio mnogo
snalažlјiv i pametan čovek.)
Onda kit razjapi čelјust tako strašno da nosom gotovo dodirnu rep i
proguta mornara brodolomnika, zajedno sa splavom na kome je sedeo i
njegovim plavim pantalonama od platna za jedra i naramenicama (koje ne
smeš zaboraviti) i velikom mornarskom britvom. Proguta sve zajedno u svoju
toplu, tamnu ostavu u stomaku, pa se obliznu — mlјac! — i na repu se triput
obrnu oko sebe od uživanja.
Ali, čim se mornar, koji je bio mnogo snalažlјiv i pametan čovek, stvarno
našao u kitovoj toploj i tamnoj ostavi u stomaku, počeo je da ripa i đipa i
štipa, i pipa, i cupka i trupka, i mariše i kidiše, i lupa i čupa, i gruva i duva, i
viče i riče, i lunja i cunja, i bubeta i dumbeta, i bije i rije, i šutira i maršira, i
da igra mornarsku poskočicu. Kitu se od toga svega mnogo smučilo, (jesi li
zaboravila one naramenice?) pa reče lukavoj ribici: — Ovaj čovek je zaista
mnogo grombulјast, a osim toga tera me da štucam. Šta da radim?
— Kaži mu da izađe — odgovori lukava ribica.
I tako kit viknu mornaru brodolomniku niz svoje rođeno grlo:
— Izađi i umiri se. Štucam od tebe.
— Neću! — doviknu mornar. — Biće sasvim drugačije. Odnesi me mojoj
rodnoj obali i belim stenama Engleske, pa ću razmisliti o tome.
Zatim nastavi da igra još jače nego dotad.
Biće najbolјe da ga odneseš kući — reče lukava ribica kitu. — Opomenula
sam te da je to mnogo snalažlјiv i pametan čovek.
I tako kit zapliva sa oba peraja i repom, što je brže mogao, zbog snažnog
štucanja. Najzad ugleda mornarevu rodnu obalu i bele stene Engleske. Do
pola izjuri na obalu i razjapi čelјust strašno, strašno i viknu:
Prelaz u voz za Vinčester, Ašuelot, Našuu, Kin i stanice na fićburškoj
pruzi.
I baš kad reče „fić“, mornar izađe iz njegovih čelјusti.
Ali, dok je kit plivao, mornar je (jer je zaista bio mnogo snalažlјiv i
pametan čovek) otvorio mornarsku britvu, pa splav izrezao u četvrtastu
rešetku s uzdužnim i poprečnim prečagama i čvrsto ga zavezao svojim
naramenicama (sad znaš zašto je bilo potrebno da ne zaboraviš naramenice!),
a zatim je rešetku dobro povukao za sobom u kitovo ždrelo, gde je zapala.
Onda je izgovorio ovu čaroliju, koju nisi čula, pa ću ti je ponoviti:
Sa ovom rešetkom
nećeš biti lakom!
Evo druge priče u kojoj ćeš čuti kako je kamila zaradila svoju veliku grbu.
Kada je svet bio tako nov, a životinje tek počinjale da rade za čoveka, bila
neka kamila koja je živela u sred gluve pustinje, jer nije htela da radi; a osim
toga i sama je bila tvrda na ušima. I tako je jela drvca i trnje i kučine i
mlečiku, a kad joj neko nešto kaže, promrmlјa: „Nisam ja našla grbaču na
drumu!“ Prosto: „Nisam ja našla grbaču na drumu!“ i ništa više.
Posle nekog vremena, u ponedelјak ujutro, dođe joj konj, sa sedlom na
leđima i uzdama u ustima, i reče:
— Kamilo, o kamilo, izađi i kaskaj kao mi ostali.
— Nisam ja našla grbaču na drumu! — progunđa kamila.
Konj ode i to reče čoveku. Posle još nekog vremena pas ode k njoj, sa
štapom u zubima, i reče:
— Kamilo, o kamilo, izađi i donosi i nosi, kao mi ostali.
— Nisam ja našla grbaču na drumu! — progunđa kamila opet.
Pas ode i to reče čoveku. Posle još, još nekog vremena vo ode k njoj, s
jarmom na vratu, i reče:
— Kamilo, o kamilo, dođi i ori kao i mi ostali.
— Nisam ja grbaču našla na drumu! — progunđa kamila i njemu, uvek
isto.
I vo ode i to reče čoveku.
Jedno veče čovek pozva konja, psa i vola pa reče:
— Mnogo mi je žao vas! Ono stvorenje što samo gunđa da grbaču nije
našlo na drumu, tamo u gluvoj pustinji, neće da radi, pa dižem ruke od te
dangube, a vi morate da radite i umesto nje.
Konj, pas i vo se mnogo nalјutiše. Na rubu pustinje održaše zbor, dogovor,
većanje i savetovanje. Tuda prođe kamila, žvaćući mlečiku i strašno lenja,
nasmeja im se u brk i opet promrmlјa ono svoje: „Nisam ja grbaču našla na
drumu!“, okrene se i ode.
Malo kasnije, u oblaku prašine, dokotrlјao se i duh zadužen za sve
pustinje (duhovi uvek tako putuju, jer je to čarolija), pa zastade da i sam
zbori i veća sa onom trojicom.
— Duše svih pustinja, — prvi će konj — da li je u redu da neko stalno
lenstvuje?
— Dabome da nije u redu — odgovori duh.
— E, — nastavi konj — usred tvoje gluve pustinje živi stvorenje (i samo je
tvrdo na ušima) dugačkog vrata i dugačkih nogu, koje od ponedelјka ujutro
nije ni pipnulo neki posao. Neće da kaska.
— Stvarno! ? — zgranu se duh. — Tako mi sveg blaga iz Hilјadu i jedne
noći, to je ona moja kamila! Šta ona kaže na to?
— Samo progunđa: „Nisam ja grbaču našla na drumu!“ — umeša se pas. —
I neće ništa ni da donese, ni da nosi u zubima.
— Kaže li još nešto?
— Samo to: „Nisam ja grbaču našla na drumu!“ I neće da ore — umeša se i
vo.
— Lepo — reče duh. — Pričekajte časak, molim vas. Daću ja njoj „grbaču“
da će se sve pušiti.
Duh se uvi u svoj plašt od prašine, uhvati pravac preko pustinje i nađe
kamilu kako se strašno leno ogleda u nekoj lokvi.
— Moja dugačka i gunđava lepotice, — reče duh — šta to čujem da nećeš
da radiš?
— Nisam ja grbaču našla na drumu! — progunđa kamila po starom.
Duh sede, uhvati se za bradu i stade da smišlјa neku krupnu čaroliju, a
kamila se samo ogledala u onoj lokvi.
— Ona trojica morala su da rade i umesto tebe, od ponedelјka ujutro,
samo zato što si tako strašno lenja — reče duh, pa nastavi da smišlјa neku
čaroliju, držeći se i dalјe za bradu.
— Nisam ja grbaču našla na drumu! — progunđa kamila.
— Da sam na tvom mestu, to više ne bih rekao — prekori je duh. — Moglo
bi ti se osvetiti. Gunđalice, hoću da radiš!
Kamila opet progunđa: „Nisam ja grbaču našla na drumu!“ Ali tek što to
reče, vide kako joj na leđima, koja su joj bila tako ravna i kojima se tako
ponosila, raste krupna i pozamašna grbača.
— Vidiš li? — reče duh. — To ti je tvoja rođena grbača, koju si sama na
sebe navukla zato što nisi radila. Danas je četvrtak, a ti nisi ni pipnula neki
posao od ponedelјka kad je rad počeo. Sada ćeš raditi.
— Kako da radim — zakuka kamila — s tom grbačom na leđima?
— To ima svoje zašto — odgovori duh. — Zato što nisi radila ona tri dana.
Od sada ćeš moći da radiš tri dana a da ništa ne jedeš, jer ćeš se hraniti
svojom grbačom; i nemoj da mi kažeš da ti nikad ništa nisam učinio. Izađi iz
pustinje i idi onoj trojici i budi pristojna. Podmetni grbaču.
Kamila se okrenu, zajedno sa svojom grbačom, i ode da se pridruži onoj
trojici. I od tog dana, do dana današnjeg, kamila uvek nosi svoju grbaču (sad
to nazivamo „grba“, da je ne podsećamo na ono njeno lenstvovanje), ali još
nije uspela da nadoknadi ona tri dana koja je propustila na početku sveta i
još nije naučila da bude učtiva.
KAKO JE NOSOROG STEKAO SVOJU KOŽU
U ona daleka i davna vremena, o najmilija moja, slon nije imao surlu.
Imao je samo crmpurast, baburast nos, krupan kao neka čizma, kojim je
mogao da pomera levo i desno i njime ništa nije mogao da digne. Ali,
postojao je jedan nov slon, jedno slonovo dete, pun nezasite lјubopitlјivosti
(što znači da je neprestano nešto zapitkivao). To slonovo dete živelo je u
Africi i celu je ispunilo svojom nezasitom lјubopitlјivošću. Pitalo je svog
visokog ujaka noja zašto mu perje na repu raste baš tako, pa mu je njegov
visoki ujak noj isprašio tur svojom tvrdom kandžom. Pitalo je dugačku tetku
žirafu kako to da joj je koža tako mrlјasta, pa mu je njegova dugačka tetka
žirafa isprašila tur svojim tvrdim kopitom. I uprkos tome, slonovo dete bilo je
još puno nezasite lјubopitlјivosti! Upitalo je svoga krupnog teču nilskog
konja zašto su mu oči crvene, pa mu je njegov krupni teča nilski konj isprašio
tur svojim krupnim kopitom. Upitalo je svog dlakavog strica pavijana zašto
lubenice imaju baš takav ukus, pa mu je dlakavi stric pavijan isprašio tur
svojom dlakavom šapom. I dalјe je slonovo dete bilo puno nezasite
lјubopitlјivosti! Zapitkivalo je o svemu što je videlo, čulo, osetilo, namirisalo,
dotaklo, pa su mu svi njegovi ujaci, tetke, teče i stričevi prašili tur. A slonovo
dete je i dalјe bilo puno nezasite lјubopitlјivosti!
Jednog lepog jutra, to nezasito slonovo dete postavilo je jedno novo
pitanje koje nikada dotada nije:
— Šta krokodil ruča?
Na to su svi glasno odgovorili „Ćut!“ i smesta mu isprašili tur, prašeći ga
dosta dugo, bez ikakvog prekida.
Pošto su se svi izređali i tome najzad došao kraj, slonovo dete naiđe na
pticu kolokolo kako sedi posred jednog bodlјikavog grma, zgodnog za predah
i reče:
— Moj tata mi je isprašio tur i moja mama mi je isprašila tur; i sve moje
tetke, teče, ujaci i stričevi isprašili su mi tur, zato što sam tako nezasito
lјubopitlјiv. Ja ipak hoću da znam šta krokodil ruča?
Ptica kolokolo tužno zakrešta i odgovori:
— Idi na obalu silne, sivkasto-zelene reke Limpopo, oivičene ružnjikavim
drvećem, pa vidi.
Odmah ujutro, to nezasito slonovo dete uze pedeset kilograma banana
(onih malih, kratkih, crvenih) i sedamnaest lubenica (onih zelenkastih i
sočnih) i reče svojim dragim roditelјima i rodbini:
Zbogom. Idem do silne, sivkasto-zelene reke Limpopo, oivičene
ružnjikavim drvećem, da vidim šta krokodil ruča.
Svi su mu još jedanput isprašili tur za srećan put, iako ih je on najlepše
zamolio da prestanu s tim.
Zatim je slonovo dete otišlo, malko zagrejano ali nimalo iznenađeno.
Grickalo je uz put lubenice i bacajući kore oko sebe, jer nije moglo da ih
pokupi.
Otišlo je iz Grahamove varoši u Kimberli, pa iz Kimberlija u oblast
Khama, pa iz oblasti Khama put severoistoka, stalno grickajući lubenice, dok
najzad nije stiglo na obale silne, sivkasto-zelene reke Limpopo, oivičene
ružnjikavim drvećem, tačno onako kako je ptica kolokolo rekla.
E, treba da znaš i shvatiš, o najmilija moja, da sve do same te nedelјe i
dana i sata i minuta to nezasito slonovo dete još uopšte nikad nije videlo
nijednog krokodila, pa nije ni znalo kako krokodil izgleda.
Najpre je naišlo na dvobojnog, tigrastog pitona, omotanog oko jedne
stene.
— Izvinite, molim vas, — reče slonovo dete — da li ste videli nekog
krokodila u ovim pobrkanim predelima?
— Jesam li video krokodila? — reče dvobojni, tigrasti piton strašno
prezrivo. — Šta ćeš me još pitati?
— Izvinite, molim vas, — odgovori slonovo dete — da li bi bili tako
lјubazni da mi kažete šta on ruča?
Na to se dvobojni, tigrasti piton vrlo brzo odmota od one stene i slonovom
detetu ispraši tur svojim krlјuštavim i maklјavim repom.
— Baš čudnovato, — reče slonovo dete — jer su mi tata i mama, i ujak i
tetka, a da i ne govorim o teči nilskom konju i stricu pavijanu, svi isprašili tur
zbog moje nezasite lјubopitlјivosti... pa valјda je i ovo isto to.
Zato dvobojnom, tigrastom pitonu vrlo učtivo reče „Zbogom!“, i pomogne
mu da se opet omota oko one stene. Nastavi put, grickajući lubenice i
bacajući kore oko sebe, dok nije nagazilo na nešto što mu je izgledalo kao
klada na samom rubu silne, sivkasto-zelene reke Limpopo, oivičene
ružnjikavim drvećem.
To je, u stvari, bio krokodil, o najmilija moja. Krokodil namignu na jedno
oko — ovako!
— Izvinite, molim vas, — reče slonovo dete učtivo — da li ste slučajno
videli nekog krokodila u ovim pobrkanim predelima?
Na to krokodil namignu drugim okom i napola diže rep iz mulјa, a
slonovo dete ustuknu, jer nije htelo da mu neko opet ispraši tur.
— Dođi, mali! — reče krokodil — Zašto to pitaš?
— Izvinite molim vas — odgovori slonovo dete učtivo — ali tata mi je
isprašio tur i mama mi je isprašila tur, a da i ne govorim o visokom ujaku
noju i dugačkoj tetki žirafi, koja tako strašno ume da šutne, kao i o krupnom
teči nilskom konju i dlakavom stricu pavijanu, a u taj broj moram da
uklјučim i dvobojnog, tigrastog pitona, sa krlјuštavim i maklјavim repom,
malo dalјe odavde na obali, koji praši tur jače no iko od njih; pa zato, ako
nemate ništa protiv, neću da mi više niko praši tur.
Dođi ovamo, mali moj, — opet će krokodil — jer ja sam krokodil — reče i
prosu krokodilske suze da mu dokaže da je to istina.
Slonovom detetu skoro se preseče dah od uzbuđenja, pa dahćući kleknu
na obalu i reče:
— Baš vas i tražim sve ove dugačke dane. Molim vas, recite mi šta ručate?
— Dođi ovamo, mali moj, — po treći put će krokodil — pa ću ti to šapnuti
na uvo.
Slonovo dete spusti glavu sasvim blizu krokodilovih zubatih čelјusti, a
krokodil ga ščepa za nosić koji mu sve do te nedelјe, dana, sata i minuta nije
bio ništa veći od čizme, ali mnogo korisniji.
— Mislim, — procedi krokodil (to je procedio kroz zube, ovako) — mislim
da danas ručam slonovo dete!
To, o najmilija moja, mnogo nasekira slonovo dete, pa ono viknu,
govoreći kroz nos, ovako:
— Husti e! Ho e holi!
Na to se dvobojni, tigrasti piton brzo dovijuga niz obalu i reče:
— Prijatelјu moj mladi, ako sada, i to smesta i odmah, ne budeš vukao što
jače možeš, moje je mišlјenje da će te tvoj poznanik u kožnoj kabanici sa
krupnim šarama — (a pod tim je mislio na krokodila) — odvući u rečne
dubine, i da nećeš ni znati šta te je snašlo.
Slonovo dete upre nogama i sede na svoje male sapi, pa stade da vuče,
vuče i vuče, a nos poče da mu se isteže. Krokodil se odbatrga u vodu i svu je
zapenuši silnim zamasima svoga repa i poče da vuče, vuče i vuče na svoju
stranu.
Slonovo dete se ukopalo sa sve četiri noge i vuklo, vuklo i vuklo, a
krokodil je šibao repom kao veslom i vukao, vukao i vukao na svoju stranu.
Pošto su i jedan i drugi vukli, nos slonovog deteta bivao je sve duži i duži. To
je strašno bolelo!
Odjednom slonovo dete oseti da mu se noge klizaju, pa kroz nos, koji mu
se istegao skoro već dva metra, zavapi:
— Iše e ogu izržat!
Čuvši to, dvobojni, tigrasti piton spusti se niz obalu, zaveza svoj rep u
dvostruki čvor oko zadnjih nogu slonovog deteta i reče:
— Nepromišlјeni i neiskusni putniče, sada ćemo se ozbilјno baciti u
odbranu, jer ako to ne učinimo, imam utisak da će onaj tamo ratni brod sa
sopstvenim pogonom i okloplјenom gornjom palubom — (a pod tim je, o
najmilija moja, mislio na krokodila) — zauvek upropastiti tvoju budućnost.
I tako je on vukao i slonovo dete je vuklo i krokodil je vukao; ali slonovo
dete i dvobojni, tigrasti piton vukli su najjače. Krokodil na kraju pusti nos
slonovog deteta uz gromki plјas, što se čulo celom dužinom reke Limpopo, od
izvora do ušća.
Slonovo dete odjednom i svom težinom sede, i reče: „Mnogo hvala!“
dvobojnom, tigrastom pitonu. Zatim se posvetilo svom jadnom, isteglјenom
nosu: celog ga je umotalo u sveže lišće banana i zagnjurilo u silnu,
sivkastozelenu reku Limpopo da se hladi.
— Šta to radiš? — upita ga dvobojni, tigrasti piton.
— Izvinite, molim vas, — odgovori slonovo dete — ali nos mi se strašno
isteglio, pa čekam da se skupi.
— Moraćeš čekati, bogme, vrlo dugo — reče dvobojni, tigrasti piton. —
Neko zaista ne zna šta je za njega dobro.
Slonovo dete je puna tri dana sedelo, čekajući da mu se nos skupi. Ali, nos
mu se uopšte nije skratio. Jer, o najmilija moja, videćeš i razumeti da ga je
krokodil isteglio u pravu surlu kakvu svi slonovi danas imaju.
Na kraju trećeg dana neka muva dolete i pecnu slonovo dete po ramenu,
a ono, i ne misleći šta u stvari radi, ošinu muvu surlom i smrvi je.
— Prednost broj jedan! — uzviknu dvobojni, tigrasti piton. — To ne bi
mogao da učiniš običnim šmrklјavim nosem. Sad pokušaj da nešto pojedeš.
Opet i ne misleći šta u stvari radi, slonovo dete ispruži surlu i iščupa
veliku gomilu trave, omlati je o prednje noge da otrese zemlјu i gurnu je u
usta.
— Prednost broj dva! — uzviknu dvobojni, tigrasti piton. — To ne bi
mogao da učiniš običnim šmrklјavim nosom. Ne čini li ti se da sunce ovde
mnogo peče?
— Bogme peče — odgovori slonovo dete, pa opet i ne misleći šta u stvari
radi, uze blato sa obale silne, sivkasto-zelene reke Limpopo i baci to sebi na
glavu, napravivši svežu blatnjavu kapu od blata koja mu se cedila iza ušiju.
— Prednost broj tri! — uzviknu dvobojni, tigrasti piton. — To ne bi mogao
da učiniš običnim šmrklјavim nosom. A sad, da li bi voleo da ti opet ispraše
tur?
— Izvinite, molim vas, — odgovori slonovo dete — ali to uopšte ne bih
voleo.
— A da li bi voleo da nekome isprašiš tur? — opet će dvobojni, tigrasti
piton.
— To bih, bogme, mnogo voleo! — uzviknu slonovo dete oduševlјeno.
— E, — nastavi dvobojni, tigrasti piton — videćeš da će ti taj tvoj novi nos
vrlo dobro poslužiti da njime drugima isprašiš tur.
— Mnogo hvala, — reče slonovo dete veselo — to ću zapamtiti; a sad
mislim da krenem kući svojoj dragoj rodbini i da to isprobam.
I tako slonovo dete krene kući preko Afrike, mašući surlom. Kad mu se
prijelo voće, brao ga je sa drveća, umesto da čeka da ono opadne, kao pre.
Kad je hteo da jede travu, čupao ju je iz zemlјe, umesto da klekne i pase, kao
pre. Kad ga muve napadnu, otkine granu sa nekog drveta i upotrebi je kao
pajalicu za muve; a kad god sunce pripeče, napravi sebi novu i svežu kapu od
blata. Kad mu je bilo dosadno, gazeći onako usamlјen preko Afrike, pevao je
samom sebi kroz surlu i dizao buku jaču od nekoliko pleh-muzika zajedno.
Skrenulo sa svoga puta da nađe nekoga krupnog nilskog konja (taj mu nije
bio rod) i dobro mu isprašilo tur, da se uveri da je dvobojni, tigrasti piton
rekao istinu o njegovoj novoj surli. Sakuplјalo je kore od lubenice koje je
ispustilo putem do reke Limpopo — jer je to slonovo dete bilo uredan
debelokožac.
Jedne tamne večeri, slonovo dete vrati se svojoj celokupnoj dragoj
rodbini, sakrije svoju surlu da je drugi ne vide i pozdravi:
— Dobro veče!
Svi se bogzna kako obradovaše što ga vide i odmah rekoše:
— Hodi ovamo da ti isprašimo tur što si tako nezasito lјubopitlјiv.
— Pih! Rekao bih da vi uopšte ne umete da nekom isprašite tur, ali ja
umem, pa ću vam to i pokazati.
Zatim odvi surlu, pa dvojicu svoje drage braće ošinu njome tako da se
pretumbaše preko glave.
— O, Banano, — zgranuše se oni-gde si pokupio tu veštinu i šta si učinio sa
svojim nosem?
— Dobio sam nov nos od krokodila na obalama silne, sivkasto-zelene reke
Limpopo — odgovori slonovo dete. — Upitao sam ga šta ruča, a on mi je ovo
dao za uspomenu.
— Izgleda vrlo ružno — reče njegov dlakavi stric pavijan.
— Izgleda — potvrdi slonovo dete. — Ali je vrlo koristan — dodade, pa
zgrabi svog dlakavog strica pavijana za dlakavu nogu i zavitla ga u osinjak.
Onda nevalјalo slonovo dete stade da praši tur svojoj celokupnoj dragoj
rodbini i ne prestade dok ih dobro sve ne zagreja. Svom visokom ujaku noju
iščupalo je perje iz repa; dugačku tetku žirafu zgrabilo je za zadnju nogu i
prodrlјalo kroz neko bodlјikavo grmlјe; na krupnog teču nilskoga konja
zatrubio je kroz surlu i buć-burikalo mu na uvo kad je teča posle jela malko
prilegao u vodu. Ali, nikada nikome nije dalo da pipne pticu kolokolo.
To na kraju izazva takvo uzbuđenje među slonovima, da jedan po jedan
odjuriše na obale silne, sivkasto-zelene reke Limpomo, oivičene ružnjikavim
drvećem, da od krokodila uzmu nov nos. Kada su se vratili, više nisu nikom
prašili tur. Od toga dana, o najmilija moja, svi slonovi koje ćeš ikada videti,
kao i svi oni koje nećeš nikada videti, imaju surlu baš kao surla nezasitog
slonovog deteta.
ZANOVETANјE STAROG KENGURA
Kengur nije bio oduvek onakav kakav je sada; bio je drugačiji i imao je
četiri kratke noge. Bio je siv i rundav i strašno sujetan. Igrao je na steni
nasred Australije, a zatim otišao malom božanstvu Nkvau, u šest sati ujutro,
pre doručka, i rekao:
— Načini me drugačijim od svih ostalih životinja, do pet sati posle podne.
Nkva skoči sa peščanog brežulјka, na kome je sedeo i dreknu:
— Gubi mi se s očiju!
Kengur je bio siv i rundav i strašno sujetan i igrao je na kamenoj ploči
nasred Australije i otišao srednjem božanstvu Nkvingu, u osam sati, posle
doručka, i rekao:
— Načini me drugačijim od svih ostalih životinja, i učini me omilјenim, da
svi jure za mnom, do pet sati posle podne.
Nkving izlete iz svoje rupe u bodlјikavoj travi i dreknu:
— Gubi mi se s očiju!
Kengur je bio siv i rundav i strašno sujetan. Igrao je na peščanoj dini
nasred Australije i otišao velikom božanstvu Nkvongu, u deset sati, pre
ručka, i rekao:
— Načini me drugačijim od svih ostalih životinja; učini me omilјenim, da
svi jure za mnom kao za kakvim čudom, do pet sati posle podne.
Nkvong skoči iz blata u kome se kupao i viknu:
— Hoću, bez brige!
Nkvong pozva dinga — žutog psa, uvek gladnog i prašnjavog i pokaza mu
kengura.
— Dingo! — viknu Nkvong. — Probudi se, dingo! Vidiš li onoga gospodina
što igra na jami za pepeo? On hoće da bude omilјen i da za njim svi trče.
Dingo, ispuni mu želјu!
Dingo, žuti pas skoči i upita:
— Šta, zar taj mačji zec?
Pojuri dingo, žuti pas, uvek gladan, razjapivši čelјust za kengurom.
Sujetni kengur odjuri, grabeći sa svoje četiri nožice kao kakav zeka.
To je, mila moja, kraj prvoga dela priče!
Kengur je trčao pustinjom, planinama, preko blata, kroz šumarke,
bodlјikavu travu, sve dok ga prednje noge nisu zabolele.
Morao je!
Dingo, žuti pas, uvek gladan, razjapivši čelјust kao klopka za pacove, i
dalјe je trčao za njim, uvek na istom odstojanju, ne pristižući ga i ne
zaostajući.
Morao je!
Trčao je kengur, stari kengur. Trčao je kroz šikaru, grmlјe, visoku travu,
nisku travu, preko polutara, sve dok ga zadnje noge nisu zabolele.
Morao je!
Dingo, žuti pas, sve gladniji i gladniji, razjapivši čelјust kao samar, uvek
na istom odstojanju, ne pristižući ga i ne zaostajući, i dalјe je trčao za njim.
Tako su dojurili do reke Volgong.
Na reci nije bilo mosta, ni skele, pa kengur nije znao kako da pređe na
drugu obalu. Zato se uspravio na zadnje noge i stao da skače od muke. Morao
je!
Skakao je po kamenjaru, po skamenjenoj lavi, po pustinji u sred
Australije. Skakao je kao kengur.
Najpre je skakao po metar, zatim po tri metra, pa po pet metara, a noge su
mu bivale sve jače i duže. Nije imao vremena da se odmori i jede, a želeo je i
jedno i drugo.
A dingo je i dalјe trčao, mnogo zbunjen, mnogo gladan, i čudio se šta li je
to dunulo u glavu starom kenguru da tako skače.
Jer, kengur je skakao kao skakavac, kao pasulј u loncu, ili kao nova
gumena lopta po podu dečje sobe. Morao je!
Skupio je prednje noge, odbacivao se zadnjim nogama, isturio rep da mu
kao kakav teg drži ravnotežu pozadi, i skakao.
Morao je!
Umorni pas dingo i dalјe je trčao, još gladniji i neverovatno zbunjen,
pitajući se u čudu kad će stari kengur stati.
Utom dođe Nkvong iz blata u kome se kupao i reče:
— Pet je sati.
Sede dingo, jadni pas dingo, uvek gladan i prašnjav, isplazi jezik i zaurla.
Sede kengur, stari kengur, isturi rep pozadi kao tronožac za mužu i reče:
— Hvala svemu i svačemu, i tome dođe kraj!
Nkvong, koji je uvek učtiv, reče:
— Zašto se ne zahvališ žutom psu dingu za sve što ti je učinio?
Odgovori umorni, stari kengur:
— Oterao me je iz kraja u kom sam se rodio; oterao me je od ručka;
promenio mi je izgled da više nikada neću biti isti, a noge mi udesio zauvek.
Upita Nkvong:
— Možda se varam, ali zar me nisi zamolio da te napravim drugačijim od
svih ostalih životinja i da učinim da te stvarno traže? A sad je pet sati.
— Jeste, — odgovori kengur — i sad se zbog toga kajem. Mislio sam da ćeš
to učiniti bajanjem i čarolijama, a ti si me nasamario.
— Nasamario! — dreknu Nkvong iz šumarka u kome se kupao. — Reci to
još jedanput, pa ću zvati dinga da te goni dok ne oguliš zadnje noge.
Nemoj — pokunji se kengur. — Molim te, izvini. Noge su noge, pa neka mi
ostanu i ovakve kakve su, što se mene tiče. Samo sam hteo da ti objasnim,
moćni gospodaru, da od jutros ništa nisam okusio i da mi creva zbilјa mnogo
krče.
Jeste, — umeša se i dingo, žuti pas — i kod mene je ista muka. Nјega sam
učinio drugačijim od svih ostalih životinja, ali šta bih mogao da dobijem za
užinu?
— Dođi sutra pa me to pitaj, jer sada hoću da se operem odgovori Nkvong.
Tako stari kengur i žuti pas dingo ostadoše na sred Australije, jedan
drugog okrivlјujući:
— Tome si ti kriv!
POČETAK OKLOPNIKA
Ovo je, o najmilija moja, još jedna priča o dalekim i davnim vremenima.
Na obalama mutnog Amazona živeo je bockavi i bodlјikavi jež, i jeo lјuskave
puževe i tome slično. Taj jež je imao prijatelјa, trapavu i tvrdu kornjaču, koja
je isto tako živela na obalama mutnog Amazona i jela zelenu salatu i tome
slično. I tako je to bilo u redu, o najmilija moja. Vidiš li?
Osim toga, i u isti mah, u tim dalekim i davnim vremenima živeo je i
šareni jaguar, na obalama mutnog Amazona; i jeo je sve što uhvati. Kada nije
uspeo da uhvati jelena ili majmuna, jeo je žabe i bube; a kada nije uspeo da
uhvati ni žabe ni bube, odlazio je svojoj mami jaguar, pa mu je ona
objašnjavala kako da jede ježeve i kornjače.
Rekla mu je ko zna koliko puta, lјupko mašući repom:
Sine moj, kad nađeš ježa, moraš ga baciti u vodu, pa će se odmotati, a kad
nađeš kornjaču, moraš je šapom iščeprkati iz oklopa.
I tako je to bilo u redu, najmilija moja.
Jedne divne noći na obalama mutnog Amazona šareni jaguar nađe
bodlјikavog, bockavog ježa i trapavu, tvrdu kornjaču kako sede pod deblom
nekog oborenog stabla. Pošto nisu mogli da pobegnu, bodlјikavi i bockavi
savi se u klupko, jer je bio jež, a trapava i tvrda kornjača uvuče glavu i noge
što više u oklop, zato što je bila kornjača. I tako je to bilo u redu, najmilija
moja. Vidiš li?
— Pažlјivo me slušajte, — reče šareni jaguar — jer je ovo vrlo važno. Moja
mama mi je rekla da ježa, kad ga sretnem, bacim u vodu, pa će se odmotati; a
kad sretnem kornjaču, treba da je šapom iščeprkam iz oklopa. Ko je od vas
dvoje jež, a ko kornjača, jer to, tako mi šara, uopšte ne znam.
— Jesi li siguran šta ti je mamica rekla? — upita bockavi i bodlјikavi jež. —
Jesi li sasvim siguran? Možda je rekla da kornjaču, kad je odmotaš, moraš
iščeprkati oklopom iz vode; a kad šapom sretneš ježa, moraš ga baciti na
oklop.
— Jesi li siguran šta ti je mamica rekla? — prihvati i trapava i tvrda
kornjača. — Jesi li sasvim siguran? Možda je rekla da vodu, kad sretneš ježa,
baciš u šapu; a kad oklopiš kornjaču, moraš je odmotati dok se ne iščeprka.
— Mislim da uopšte nije bilo tako, — odgovori šareni jaguar, malo
zbunjen — ali molim vas da to ponovite jasnije.
— Kad šapom iščeprkaš vodu, odmotaš je ježom — opet će bockavi i
bodlјikavi. — Zapamti to, jer je mnogo važno.
— Ali, — nastavi kornjača — kad meso vadiš šapom, moraš ga bacati u
kornjaču. Zar ne razumeš?
— Prosto me šare bole od toga, — reče šareni jaguar — a osim toga, uopšte
vas nisam pitao za savet. Samo sam pitao ko je od vas dvoje jež, a ko
kornjača.
— To ti ja neću reći, — odgovori bockavi i bodlјikavi — ali možeš me
iščeprkati iz mog oklopa, ako hoćeš.
Aha! — uzviknu šareni jaguar. — Sada znam da si ti kornjača. Mislio si da
se izvučeš. Bogme nećeš.
Šareni jaguar brzo zamahnu svojom mekanom šapom, baš kad se bockavi
i bodlјikavi savio u klupko, pa je svoju mekanu šapu, razume se, prosto
načičkao bodlјama. Da mu muka bude još veća, odbacio je bockavog i
bodlјikavog daleko, daleko u šumu i grmlјe gde je bilo suviše tamno da bi ga
našao. Naravno, svoju mekanu šapu smesta je gurnuo u usta, pa mu je bilo
još gore. Čim mu se vratio glas, reče:
— Sada znam da on nije kornjača. Ali... — zbunjeno se počeša po glavi
šapom bez bodlјa — kako da znam da je ovo kornjača?
— Ali, ja sam stvarno kornjača — odgovori trapava i tvrda. — Mama je bila
sasvim u pravu. Rekla je da me šapom iščeprkaš iz oklopa. Lati se posla.
— To nisi rekla malopre — nepoverlјivo će šareni jaguar, isisavajući bodlјe
iz šape. — Rekla si nešto sasvim drugo.
— Recimo da ti kažeš da sam ja rekla da je ona rekla nešto sasvim drugo,
ja u tome ne vidim nešto drugo; jer ako je ona rekla ono što ti kažeš da sam ja
rekla da je rekla, to je sasvim isto kao da sam ja rekla ono što je ona rekla da
je rekla. S druge strane, ako misliš da je ona rekla da me odmotaš
čeprkanjem, umesto da me šapom poklopiš u vodu, šta ja tu mogu?
— Ali, rekla si da hoćeš da te šapom iščeprkam iz oklopa — reče šareni
jaguar.
— Ako malko razmisliš, videćeš da tako nešto uopšte nisam rekla. Rekla
sam da je tvoja mama rekla da me šapom iščeprkaš iz oklopa — odgovori
trapava i tvrda.
— Šta će biti ako to uradim? — upita jaguar vrlo obazrivo.
— Ne znam, jer me dosad još niko nije iščeprkao iz oklopa. Ali iskreno ti
kažem, ako hoćeš da otplivam, jednostavno me baci u vodu.
— To ti ne verujem — podozrivo će jaguar. — Tako si zamešala sve ono što
mi je mama rekla da uradim s onim što si me pitala jesam li siguran da ona
nije rekla, da prosto više ne znam da li sedim na glavi ili na svom šarenom
repu; a sad mi kažeš nešto što mogu da razumem, pa sam se još više zapetlјao.
Mama mi je rekla da jedno od vas dvoje treba da bacim u vodu, a kako ti,
izgleda, tako mnogo želiš da te bacim, mislim da, u stvari, nećeš da te bacim.
Dakle, skači u mutni Amazon, i to brzo.
— Upozoravam te da mamica neće biti zadovolјna time. I nemoj joj reći da
ti nisam rekla — odgovori trapava i tvrda, kao uplašeno.
— Ako još jedanput zucneš o onome što mi je mama rekla... — poče
jaguar, ali ne dovrši, jer trapava i tvrda tiho zaroni u mutni Amazon, otpliva
daleko pod vodom i izađe na obalu gde je bockavi i bodlјikavi čekao.
— Zamalo da platim glavom — reče bockavi i bodlјikavi. — Šta si mu rekla,
ko si?
— Istinu sam mu kazala da sam prava kornjača, ali nije mi verovao, pa me
je naterao da skočim u reku da vidi jesam li zaista ta, i bila sam, a on je
iznenađen. Sad je otišao da to kaže svojoj mamici. Čuješ li ga?
Slušali su kako šareni jaguar riče gore dole, po šumi, dok mu mamica nije
došla.
— Sine, sine! — reče mu majka ko zna koji put, lјupko mašući repom. —
Šta si to uradio što nije trebalo da uradiš?
— Pokušao sam da iščeprkam nešto što je reklo da hoće da ga šapom
iščeprkam iz oklopa, pa mi je šapa puna bodlјi — odgovori šareni jaguar.
— Sine, sine! — opet će majka ko zna koji put, lјupko mašući repom. — Po
bodlјama u tvojoj mekanoj šapi vidim da to mora da je bio jež. Trebalo je da
ga baciš u vodu.
— To sam učinio s onim drugim stvorenjem; a ono je reklo da je kornjača,
a ja mu nisam verovao, a bilo je sasvim tačno, pa je ono zaronilo u mutni
Amazon i više neće da izroni, a ja uopšte nemam šta da jedem i mislim da
treba da se preselimo negde drugde. Suviše su lukavi na mutnom Amazonu za
mene ovako jadnog!
— Sine, sine! — ponovo će majka ko zna koji put, lјupko mašući repom. —
Dobro slušaj i upamti šta ću ti reći. Jež se smota u klupko pa mu bodlјe
smesta štrče na sve strane. Po tome ćeš poznati ježa.
— Ta stara gospođa ne dopada mi se baš ni najmanje — reče bockavi i
bodlјikavi, sedeći u senci nekakvog krupnog lista. — Šta li još zna?
— Kornjača ne može da se smota u klupko — nastavi mama jaguar, po ko
zna koji put, lјupko mašući repom. — Ona samo uvuče glavu i noge u oklop.
Po tome ćeš poznati kornjaču.
— Ta stara gospođa ne dopada se ni meni ni malkice — zabrinuto će
trapava i tvrda kornjača. — Čak ni šareni jaguar neće moći da zaboravi to
objašnjenje. Baš je šteta što ne umeš da plivaš, bockavi i bodlјikavi.
— Ništa mi ne govori — reče bockavi i bodlјikavi. — Samo pomisli da bi
bilo mnogo bolјe kada bi umela da se smotaš u klupko. Baš smo u sosu!
Slušaj šarenog jaguara.
Šareni jaguar sedeo je na obali mutnog Amazona, sisao bodlјe iz svoje
šape i mrmlјao samom sebi:
„Pliva, a ne ume da se sklupča — trapava i tvrda kornjača! Ne pliva, a ume
da se sklupča — bockavi i bodlјikavi jež!“
— To neće zaboraviti nikada uzdahnu bockavi i bodlјikavi. — Drži mi
bradu nad vodom, trapava i tvrda. Pokušaću da naučim da plivam. Može mi
dobro doći.
— Odlično! — oduševi se trapava i tvrda. I tako je bockavom i bodlјikavom
držala bradu nad vodom, a bockavi i bodlјikavi koprcao se u mutnom
Amazonu.
— Još će od tebe biti odličan plivač — reče trapava i tvrda zadovolјno. —
Ako mi malko odrešiš ploče na leđima, probaću da se sklupčam. Može mi
dobro doći.
Bockavi i bodlјikavi odreši ploče na kornjačinim leđima, pa se trapava i
tvrda savijala i upinjala i uspela da se malkice savije.
— Odlično! — uzviknu bockavi i bodlјikavi. — Ali, mislim da je za danas
dosta. Sva si pomodrela od naprezanja. Molim te, povedi me u vodu još
jedanput, pa ću vežbati onaj zamah sa strane, koji je, po tvom, tako
jednostavan.
I tako je bockavi i bodlјikavi vežbao, a trapava i tvrda plivala pored njega.
— Odlično! — uzviknu trapava i tvrda. — Još malo vežbanja, pa ćeš plivati
kao pravi kit. Sad budi dobar, odreši mi ploče na leđima i spreda za još dve
rupe, da pokušam ono zadivlјujuće savijanje, koje je, po tvom, tako
jednostavno. Što će se šareni jaguar iznenaditi!
— Odlično! — uzviknu bockavi i bodlјikavi, sav mokar od mutnog
Amazona. — Časna reč, prosto ne verujem da nisi iz moje rođene porodice.
Rekla si dve rupe, je li? Samo bez toga grčenja, molim te, i nemoj da stenješ
tako glasno, da nas šareni jaguar ne čuje. Kad budeš gotova, hoću da
pokušam ono dugo ronjenje pod vodom, koje je, po tvom, tako jednostavno.
Što će se šareni jaguar iznenaditi!
Zatim je bockavi i bodlјikavi ronio, a trapava i tvrda ronila pored njega.
— Odlično! — uzviknu trapava i tvrda pošto su se vratili na obalu. — Još
malo vežbanja kako da zadržiš dah, pa ćeš moći da se nastaniš na dno mutnog
Amazona. A sad da ja probam da omotam zadnje noge oko ušiju, što je, po
tvom, tako naročito udobno. Što će se šareni jaguar iznenaditi!
— Odlično! — uzviknu bockavi i bodlјikavi, pošto je kornjača izvela i to. —
Samo, to ti malko napinje ploče na leđima. Sad se prosto preklapaju, umesto
da leže jedna pored druge.
— O, to je od vežbanja — objasni trapava i tvrda.
— Zapazila sam da tvoje bodlјe kao da se stapaju jedna u drugu, pa sve
više ličiš na nekakvu šišarku, a sve manje na kestenovu lјusku kao dosad.
— Je li! — zadovolјno će bockavi i bodlјikavi.
— To je zato što sam se kiselio u vodi. O, što će se šareni jaguar iznenaditi!
I nastavili su da vežbaju, pomažući jedno drugom, sve do jutra. Kad je
sunce odskočilo, odmorili su se i osušili. Posle su videli da su oboje sasvim
drugačiji no što su bili.
— Bockavi i bodlјikavi, — reče kornjača posle doručka — više nisam
onakva kakva sam bila juče, ali mislim da ću šarenom jaguaru još zadati
glavobolјe.
— Baš sam to i ja pomislio ovoga časa — odgovori bockavi i bodlјikavi. —
Mislim da su krlјušti neuporedivo bolјe od bodlјi..., a da i ne govorim o
plivanju. O, baš će se šareni jaguar iznenaditi! Hajde da ga nađemo.
Posle nekog vremena našli su šarenog jaguara kako još liže svoju mekanu
šapu koju je prošle noći povredio. Ugledavši ih, tako se zgranuo da se triput
prevrnuo natraške preko svog šarenog repa, bez zastajkivanja.
— Dobro jutro! — pozdravi bockavi i bodlјikavi.
— Kako ti je draga i lјupka mamica jutros?
— Zdrava je i dobro, hvala na pitanju — promuca šareni jaguar. — Ali,
molim vas da mi oprostite što trenutno ne mogu da se setim vašeg imena.
— To nije lepo od tebe, — prekori ga bockavi i bodlјikavi — s obzirom na
to što si juče pokušao da me šapom iščeprkaš iz oklopa.
— Ali vi niste imali oklop. Imali ste bodlјe
— zbunjeno će šareni jaguar. — Znam da su bile bodlјe. Pogledajte moju
šapu!
— Meni si rekao da skočim u mutni Amazon i udavim se — prekori ga
trapava i tvrda. — Zašto si danas tako nevaspitan i zaboravan?
— Zar se ne sećaš šta ti je mama rekla — viknu bockavi i bodlјikavi, pa
izrecitova:
„Pliva, a ne ume da se sklupča — trapava i tvrda kornjača!
Ne pliva, a ume da se sklupča — bockavi i bodlјikavi jež!“
Zatim se oboje saviše u klupko i počeše da se kotrlјaju okolo-naokolo
šarenog jaguara, dok mu se oči ne zavrteše u glavi kao prave pravcate
vrteške.
Sav u čudu, šareni jaguar ode i nađe svoju mamu.
— Mama, — reče — danas su u šumi dve nove životinje, pa ona za koju si
rekla da ne ume da pliva, stvarno pliva, a ona za koju si rekla da ne ume da se
smota u klupko, stvarno se smota u klupko; a izgleda da su međusobno
podelile bodlјe, jer su obe pokrivene krlјuštima, umesto da je jedna glatka i
druga vrlo bodlјikava; a osim toga, kotrlјaju se okolo-naokolo u krugovima,
pa mi je zlo.
— Sine, sine! — reče mama jaguar, po ko zna koji put, lјupko mašući
repom. — Jež je jež i ne može da bude drugo do jež; a kornjača je kornjača i
nikada ne može da bude nešto drugo.
— Ali ono nije jež, a nije ni kornjača. Pomalo je od oboje i ne znam mu
pravo ime.
— Koješta! — lјutnu se mama jaguar. — Sve ima svoje pravo ime. Nazovi
ga „oklopnik“ dok mu ne doznaš pravo ime. I ostavi ga na miru.
I tako je šareni jaguar poslušao svoju mamu, naročito ono da ih ostavi na
miru. Najčudnije je od svega da od tog dana do dana današnjeg, o najmilija
moja, niko na obalama mutnog Amazona ne zove bockavog i bodlјikavog i
trapavu i tvrdu drugačije do oklopnik ili na španskom „armadilo“. Ima ježeva
i kornjača i na drugim mestima, razume se (ima ih i u mojoj bašti), ali oni
stvarno stari i lukavi, sa krlјuštima prekloplјenim jedna preko druge, kao
borove šišarke, koji su živeli na obalama mutnog Amazona u one daleke i
davne dane uvek se zovu oklopnici, jer su bili tako snalažlјivi.
Tako je to u redu, najmilija moja. Vidiš li?
KAKO JE NAPISANO PRVO PISMO
slika 1
Ne treba da mu nacrtaš ništa drugo osim usta i pipak preko njih. Tako
ćemo znati da je to šaran, Jer grgeč i pastrmka nemaju pipke. Evo ovako, Tafi.
Tata je nacrtao ovo (slika 2).
slika 3
slika 4
slika 5
Nacrtala je ovo (slika 5).
Tata je klimnuo glavom, a oči su mu bile sjajne, sjajne od uzbuđenja.
To je vrlo lepo — reče Tafi zadovolјno. — Učini još neki zvuk, tata.
— O! — uzviknu tata, još u većem čudu.
— To je sasvim lako — reče Tafi. — Usta su ti bila sasvim okrugla, kao jaje,
ili kamen. Tako će jaje, ili kamen, biti dovolјno za to.
— Ne možeš da nađeš jaja ili kamenja baš uvek. Moraćemo nacrtati nešto
okruglo slično tome.
slika 6
slika 9
Strpi se još malo — reče Tegumaj da odemo još malo dalјe. Da vidimo. Uo
rđava voda, ali so znači pečeno meso, je li tako?
Tata je nacrtao ovo (slika 9).
— Tako je, zmija i jaje — potvrdi Tafi. — to bi značilo da je ručak gotov.
Ako bi video to nacrtano na nekom stablu, znao bi da je vreme da dođeš u
pećinu. I ja bih to znala.
— Pametna moja! — pohvali je Tegumaj. — To je sasvim tačno, ali čekaj
malo. Vidim jednu nezgodu. So znači „dođi da ručaš“, ali šo znači motke za
sušenje na koje vešamo kože da se suše.
— Odvratne motke! — lјutnu se Tafi. — Ne volim da pomažem da se one
teške, zagušlјive i dlakave kože obese na njih. Kad bi nacrtao zmiju i jaje, pa
ja mislila da to znači da je ručak gotov i vratila se iz šume i videla da nije to,
nego da moram da pomognem mami da obesi kože na motke, šta bih radila?
— Ljutila bi se, a i mama bi se lјutila. Moramo nacrtati novu sliku za šo.
Moramo nacrtati šarenu zmiju koja sikće ššš, a pravićemo se da ona obična
zmija sikće ssss.
— Ne znam da li bih umela da nacrtam šare — reče Tafi. — A ako bi se ti
žurio, možda bi ih izostavio, pa bih ja mislila da je so, a u stvari bi bilo šo, pa
bi me mama svejedno uhvatila.
To ne bi valјalo! Mislim da je najbolјe da nacrtamo samo one odvratne
visoke motke, da bismo bili sasvim sigurni. Ja ću ih nacrtati ispred onog
jajastog zvuka. Mamina motka, tvoja motka i moja motka. Evo!
slika 10
slika 11
slika 12
— To ne bi valјalo — odgovori tata. — Nama samo treba n, pa bi nas
šaranova usta u sredini J samo bunila. Šon... šon... šon! Znam šta ćemo.
Napravićemo dve ko bajagi obale i jedan ko bajagi balvan preko njih, da
pokažemo da voda neće odneti taj balvan. Evo ovako.
On je nacrtao ovo (slika 12).
O, fino! — uzviknu Tafi crtajući novi zvuk ajkulinim zubom. — Baš je lep
zvuk. Nastavi, tata.
slika 13
slike 14,15 i 16
slika 17
— Baš tako — odgovori Tafi. — Ali nisu nam potrebni toliki zubi; stavi
samo dva.
— Staviću samo jedan-reče Tegumaj. — Ako ova naša igra postane ono što
ja mislim, ukoliko nam slike zvukova budu jednostavnije, utoliko bolјe za
sve.
I nacrtao je (slika 18).
slika 18
slika 19
Onu siktavu zmiju okrenuli su na drugu stranu za zvuk z, ali Tafi nije bila
baš sasvim sigurna da te dve slike neće pobrkati, pa je rekla neka z budu dve
zmijice okrenute na drugu stranu i neka se drže za rep (slika 23). Za zvuk e
napravili su samo kovrdžicu, zato što se tako često utrpavala u svaku reč
(slika 24); a za zvuk d nisu nacrtali dabra (zbog one zbrke sa dabrovima i
neznancem) nego dabrovu kuću kako viri iz vode (slika 25) što je još lakše
nacrtati, zaklјučila je Tafi zadovolјno. Za zvuk p napravili su prečagu, a kako
prečaga nije mogla da stoji sama, podbočili su je štapom na krajevima (slika
26).
Ta slika bila je tako laka, pa im se tako dopala, da su za zvuk g
jednostavno odbacili jedan štap (slika 27), a za zvuk h odbacili prečagu i
prekrstili štapove (slika 28). Za zvuk k, koji je tako sličan zvuku h, uzeli pola
h i jedan štap (slika 29) i tako dalјe i tako dalјe, sve dok nisu nacrtali sliku
svih zvukova koji su im bili potrebni i tako stvorili azbuku, od početka do
kraja.
Ovo je, o najmilija moja, priča, jedna nova i izvanredna priča, jedna priča
sasvim drugačija od ostalih priča, priča o nenadmašno mudrom vladaru
Sulejmanu binu Daudu — odnosno Solomonu, sinu Davidovom.
Ima tri stotine pedeset i pet priča o Sulejmanu binu Daudu, ali ova nije
jedna od tih. Ovo nije priča o vivku koji je našao vodu, niti o pupavcu koji je
zaklonio Sulejmana bina Dauda od užasnog sunca. Nije ni priča o staklenom
putu, ni o rubinu sa krivudavom rupicom, ni o Balkisinim zlatnim polugama.
Ovo je priča o leptiru koji je lupio nogom.
Sada pazi iz početka i slušaj!
Sulejman bin Daud bio je mudar. Znao je govor životinja, ptica, riba i
buba. Znao je šta stene duboko dole pod zemlјom kažu kad se naginju jedna
prema drugoj i stenju; znao je šta drveće govori kad lišćem šumi usred
prepodneva. Razumeo je sve i svakog, od vladike do bosilјka na zidu. Nјegova
glavna kralјica, nenadmašna lepotica, kralјica Balkis, bila je pametna gotovo
isto tako kao on.
Sulejman bin Daud bio je moćan. Na trećem prstu svoje desne ruke imao
je prsten. Kad ga jednom okrene, moćni duhovi iz podzemlјa dođu da učine
ono što im on naredi. Okrene li ga dva puta, vile s neba siđu da učine sve što
im on kaže; a okrene li ga tri puta, sam moćni arhanđeo Azrael sa plamenim
mačem siđe prerušen u vodonošu i kaže mu vesti iz sva tri sveta — nebeskog,
podzemnog i ovozemalјskog.
A ipak Sulejman bin Daud nije bio ohol. Retko kad je pokušao da se
razmeće svojom silom, a kad god je to učinio, kajao se zbog toga. Jednom je
hteo da sve životinje na celom svetu nahrani u istom danu, ali kad je hrana
bila spremlјena, neka životinja izronila je iz morskih dubina i svu tu hranu
pojela u tri zalogaja. Sulejman bin Daud mnogo se iznenadio i upitao:
— O, životinjo, koja si?
A životinja je odgovorila:
— O, kralјu, živeo doveka, ja sam najmanji od trideset hilјada svoje braće,
a živimo na dnu mora. Čuli smo da ćeš nahraniti sve životinje na celom svetu,
pa su me braća poslala da pitam kada će ta gozba početi.
Sulejman bin Daud iznenadio se još više i rekao:
— O, životinjo, pojela si sve što sam spremio za gozbu svim životinjama na
svetu.
A životinja je odgovorila:
— O kralјu, živeo doveka, ali da li ti to zaista smatraš nekom gozbom?
Tamo odakle sam došla, svaka od nas pojede po dva puta toliko, koliko da
prezalogajimo pre jela.
Na to Sulejman bin Daud pade pred životinju i reče:
— O životinjo, spremio sam tu gozbu da pokažem kako sam silan i bogat
kralј, a ne zato što sam stvarno hteo da budem kralј životinjama. Sad me je
sramota zbog toga, a bolјe nisam ni zaslužio.
Sulejman bin Daud bio je pravi, pravcati mudrac, najmilija moja.
Posle toga nije nikada zaboravio da je neozbilјno da se razmeće.
Sulejman bin Daud oženio se mnogim ženama. Imao je devet stotina
devedeset i devet žena, osim nenadmašne lepotice Balkis, a sve te žene živele
su u velikom zlatnom dvorcu u sred divnog vrta sa vodoskocima. Nјemu
stvarno nije bilo potrebno devet stotina devedeset i devet žena, ali u to vreme
svako se ženio mnogim ženama, pa je kralј, razume se, morao da uzme još
više žena, prosto da pokaže da je kralј.
Neke od tih žena bile su dobre, ali neke su bile prosto nepodnošlјive, pa
su se te nepodnošlјive svađale sa onim dobrim ženama i naterale i njih da
budu nepodnošlјive, a zatim su se sve zajedno svađale sa Sulejmanom binom
Daudom, što je njemu bilo nepodnošlјivo. Ali, nenadmašno lepa Balkis
nikada se nije svađala sa Sulejmanom binom Daudom, suviše ga je volela.
Sedela je u svojim odajama u zlatnom dvorcu, ili šetala po vrtu oko dvorca, i
stvarno ga žalila.
Razume se, da je on samo okrenuo onaj prsten na svojoj ruci i pozvao
moćne duhove iz podzemlјa, oni bi čarolijom pretvorili svih tih devet stotina
devedeset i devet svađalica u bele pustinjske mazge, ili hrtove, ili semenke
nara; ali Sulejman bin Daud je smatrao da bi to bilo razmetanje. Zato je, kad
su se suviše svađale, samo šetao sam u jednom delu onog divnog vrta, oko
dvorca i kajao se što se uopšte rodio.
Jednog dana, pošto su se svađale pune tri nedelјe — svih devet stotina
devedeset i devet žena uglas — Sulejman bin Daud izađe napolјe, kao i
obično, da ugrabi malo mira i tišine, pa među narandžinim stablima sretne
nenadmašnu lepoticu Balkis, vrlo tužnu što se Sulejman bin Daud tako
sekira. Ona mu reče:
O gospodaru moj i zenico oka moga, obrni taj prsten na tvom prstu i
pokaži svim tim kralјicama Egipta i Mesopotamije i Persije i Kine da si ti
moćni i strašni kralј.
Ali Sulejman bin Daud zavrte glavom i odgovori:
— O gospo moja i radosti života moga, seti se životinje što je izronila iz
mora i posramila me pred svim životinjama na celom svetu, zato što sam se
razmetao. Ako se razmećem pred tim kralјicama Persije i Egipta i Abisinije i
Kine samo zato što me sekiraju, možda bih doživeo još i veću sramotu od
one.
A nenadmašna lepotica Balkis uzviknu:
— O gospodaru moj i srećo duše moje, šta da radiš!
A Sulejman bin Daud odgovori:
— O gospo moja i biseru srca moga, i dalјe ću podnositi svu tu zlu kob od
tih devet stotina devedeset i devet kralјica koje me sekiraju svojim
neprestanim svađanjem.
I tako nastavi da šeta između lјilјana, lala, ruža, kana i đumbirovih bilјki
teškog mirisa što su rasli u vrtu, dok ne dođe do razgranatog kamforovog
stabla, koje su zvali kamforovo stablo Sulejmana bina Dauda. Ali, Balkis se
sakrila među visoke perunike, šareni bambus, crvene lјilјane i iza
kamforovog drveta, da bude blizu svog rođenog i lјublјenog Sulejmana bina
Dauda.
Malo kasnije dva leptira doleteše pod drvo, svađajući se na sav glas.
Sulejman bin Daud je čuo kako jedan od njih govori onom drugom:
— Čudim se tvojoj drskosti da tako govoriš sa mnom. Zar ne znaš da bi
čitav dvorac Sulejmana bina Dauda i ovaj ovde vrt smesta nestali uz tresak
groma, da samo lupim nogom?
Sulejman bin Daud zaboravi svojih devet stotina devedeset i devet
džangrizavih žena i prsnu u smeh na leptirovo hvalisanje, da se kamforovo
drvo zatreslo. Zatim pruži prst i reče:
— Mali čoveče, hodi ovamo.
Leptir se strašno uplaši, ali nekako dolete na prst Sulejmana bina Dauda i
grčevito se uhvati za njega, hladeći se krilima. Sulejman bin Daud saže glavu
i vrlo tiho mu šapnu:
— Mali čoveče, znaš da sva tvoja lupanja nogom ne bi savila ni jednu
jedinu travku. Šta te je nateralo da tako strašno slažeš svoju ženu ... jer ono
mora da ti je žena?
Leptir pogleda Sulejmana bina Dauda i vide da oči tog najmudrijeg kralјa
blistaju od smeha kao zvezda u vedroj zimskoj noći, pa obori krila, skupi
hrabrost, nakrivi glavu i odgovori:
— O kralјu, živeo doveka, ona jeste moja žena, a ti znaš kakve su žene.
Sulejman bin Daud osmehnu se u sebi i reče:
— Da, znam, brate mali.
— Čovek ih nekako mora držati na uzdi, — nastavi leptir — a ona se već
celo jutro svađa sa mnom. To sam rekao da je umirim.
A Sulejman bin Daud odgovori:
— Želim ti da je to umiri. Vrati se svojoj ženi, brate mali, pa da čujem šta
ćeš joj reći.
Leptir se vrati svojoj ženi, koja ga je usplahireno čekala iza jednog lista.
On te je čuo! — promuca leptirova žena. — Sam Sulejman bin Daud čuo je
šta si rekao!
Čuo me je! — podsmehnu se leptir. — Naravno da me je čuo. I hteo sam da
me čuje.
— I šta ti je rekao? Molim te, šta ti je rekao?
— E, — poče leptir, hladeći se krilima neverovatno važno — među nama
budi rečeno, draga moja, ... naravno, sasvim ga shvatam, jer taj njegov dvorac
mora da je mnogo koštao i narandže su baš zrele... zamolio me je da ne lupim
nogom, pa sam mu obećao da neću.
— Zaboga! — zgranu se njegova žena i sasvim se umiri.
A Sulejman bin Daud smejao se drskosti nevalјalog malog leptira da mu
suze potekoše niz obraze.
Nenadmašna lepotica Balkis uspravi se iza drveta među crvenim
lјilјanima i osmehnu se sama sebi, jer je čula svaku reč tog razgovora. U sebi
pomisli:
„Ako budem mudra, još ću svoga gospodara spasiti muka onih svadlјivih
kralјica.“
Zatim pruži prst, pa leptirovoj ženi tiho šapnu:
— Mala ženo, hodi ovamo.
Leptirova žena polete, vrlo uplašena, i grčevito se uhvati za Balkisin beli
prst. Balkis saže svoju lepu glavu i šapnu:
— Mala ženo, veruješ li u ono što ti je muž malopre rekao?
Leptirova žena pogleda Balkis i vide da oči nenadmašne lepotice kralјice
blistaju poput dubokih jezerca obasjanih zvezdama, pa obori krila, skupi
hrabrost i reče:
— O kralјice, lepa bila doveka. Znaš kakvi su muškarci.
A kralјica Balkis, mudra Balkis od Sabe, rukom pokri usta da sakrije
osmeh i odgovori:
— Znam, mala sestro,
— Nalјute se ni za šta, — nastavi leptirova žena hladeći se brzo krilima —
ali moramo im ugađati, o kralјice. Oni nikad ne misle ozbilјno ni pola od
onoga što kažu. Ako mom mužu godi da veruje da ja verujem da će dvorac
Sulejmana bina Dauda iščeznuti ako on samo lupi nogom o zemlјu, meni to
nimalo ne smeta. Sutra će već zaboraviti da je to i rekao.
— Mala sestro, — odgovori Balkis — sasvim si u pravu; ali kad opet počne
da se hvališe, uhvati ga za reč. Reci mu neka lupi nogom, da vidiš šta će biti.
Mi znamo kakvi su muškarci, je li? Viće ga mnogo sramota.
Leptirova žena odlete svome mužu. Ne prođe dugo a svađa među njima
raspali se još gore.
— Ne zaboravi! — uzviknu leptir. — Ne zaboravi šta mogu da učinim ako
lupim nogom!
— Ne verujem ti baš ni najmanje — reče leptirova žena. — Mnogo bih
volela da to vidim svojim očima. Hajde, lupi nogom!
— Obećao sam Sulejmanu binu Daudu da to neću učiniti, — odgovori
leptir — pa ne mogu da prekršim obećanje.
— Ništa ne bi bilo i da ga prekršiš — naruga mu se leptirova žena. —
Tvojim lupanjima nogom ni travu ne bi mogao da saviješ. Čik, ne smeš! —
viknu izazovno. — Lupi! Lupi! Lupi!
Sulejman bin Daud, sedeći pod kamforovim drvetom, čuo je svaku reč i
stade da se smeje slatko kao još nikad do tada. Sasvim zaboravi svoje kralјice;
sasvim zaboravi onu životinju što je izronila iz mora; sasvim zaboravi
razmetanje. Jednostavno se od srca smejao, a Balkis, s druge strane drveta,
smeškala se, jer joj je lјublјeni bio tako raspoložen.
Ubrzo leptir, vrlo zajapuren i zaduvan, dolete kao strela u senku
kamforovog stabla i potuži se Sulejmanu binu Daudu:
— Ona hoće da lupim nogom! Hoće da vidi šta će biti, o Sulejmane bine
Daude! Znaš da to ne mogu, pa mi od sada više neće verovati ni reč od onoga
što joj kažem. Smejaće mi se do groba!
— Neće, mali brate, — odgovori Sulejman bin Daud. — Više ti se nikada
neće smejati.
Zatim obrnu prsten na svom prstu — samo za lјubav malog leptira, a ne
zato da se razmeće — i, gle čuda, iz zemlјe izađoše četiri velika, moćna duha!
— Sluge, — reče Sulejman bin Daud — kad ovaj gospodin na mom prstu —
(tamo je drski leptir sedeo) — lupi levom prednjom nogom, učiniće te da moj
dvorac i ovi vrtovi iščeznu uz prasak groma. Kad ponovo lupi nogom, pažlјivo
ćete vratiti sve to gde je i bilo.
— E, mali brate, — reče leptiru — vrati se svojoj ženi i lupi nogom koliko
god hoćeš.
Leptir odlete svojoj ženi, a ona ga izaziva:
— Čik, ne smeš! Čik, ne smeš! Lupi! Lupi odmah! Lupi!
Balkis vide kako se ona četiri velika, moćna duha saginju do četiri ugla
vrta sa dvorcem na sredini, pa tiho zaplјeska rukama i reče:
— Najzad će Sulejman bin Daud za lјubav leptira učiniti ono što je odavno
trebalo da učini sebe radi, pa će se svadlјive kralјice uplašiti!
Odjednom, leptir lupi nogom. Oni moćni duhovi dignuše dvorac i vrtove
hilјadu kilometara u vazduh; razleže se neverovatno strašan prasak groma i
sve utonu u neprozirnu tamu. Leptirova žena letela je tamo-amo po mraku i
kukala:
— O, biću dobra! Bolјe da sam ćutala! Samo vrati vrtove, dragi i mili
mužiću moj, pa ti više nikad neću protivrečiti.
Leptir se uplašio ništa manje od svoje žene, a Sulejman bin Daud tako se
smejao da je prošlo neko vreme dok nije uhvatio daha da šapne leptiru:
— Lupi nogom opet, mali brate. Vrati mi moj dvorac, nenadmašni
čarobnjače.
— Jeste, vrati mu njegov dvorac — zavapi leptirova žena, još leteći tamo-
amo po mraku kao neka noćna leptirica. — Vrati mu njegov dvorac i molim te
okani se tih užasnih čarolija.
— E, draga moja, — odgovori leptir što hrabrije — vidiš do čega je tvoje
džangrizanje dovelo. Razume se, meni je to sasvim svejedno... ja sam navikao
na ovakvo nešto... ali tebi za lјubav, i za lјubav Sulejmana bina Dauda, mogu i
da vratim sve na svoje mesto.
I tako ponovo lupi nogom, a istog časa moćni duhovi iz podzemlјa
spustiše dvorac i vrtove na isto mesto, bez i najmanjeg trzaja. Tamno-zeleno
lišće narandžastih stabala blistalo je na suncu; vodoskoci su žuborili među
ružičastim egipatskim lјilјanima; ptice su pevale, kao da ništa nije ni bilo; a
leptirova žena legla je na travu pod kamforovim stablom, lepršala krilima i
molila:
— O, biću dobra! Biću dobra!
Sulejman bin Daud se gušio od smeha. Naslonio se na stablo, sav
iznemogao i štucajući, pa prstom pripretio leptiru i rekao:
— O, moćni čarobnjače, kakva korist od toga što si mi vratio dvorac kad
me ubijaš smehom!
Uto se začu grdna buka, jer svih devet stotina devedeset i devet kralјica
istrčaše iz dvorca, vrišteći, galameći i dozivajući svoju decu. Pojuriše niz
široke mermerne stepenice ispod vodoskoka, po stotinu u vrsti, a
nenadmašno mudra Balkis pođe im dostojanstveno u susret i upita:
— Koja vam je nevolјa, o kralјice?
One zastadoše na mermernim stepenicama, po stotinu u vrsti, i uzbuđeno
dreknuše:
— Koja nam je nevolјa? Ama, mirno smo živele u svom zlatnom dvorcu,
kao i obično, ali dvorac je odjednom nestao i ostale smo da sedimo u gustoj i
bučnoj tami. Tutnjalo je strašno, a moćni duhovi i mračne sile iz podzemlјa
vrzmali su se na sve strane u toj pomrčini! To nam je nevolјa, o glavna
kralјice, pa smo u silnoj nevolјi zbog te nevolјe, jer je to bila nevolјa kakvu
još nismo doživele.
Na to Balkis, nenadmašna lepotica kralјica — najmilija Sulejmana bina
Dauda — kralјica od Sabe i Šebe i zlatnih reka juga, od sinje pustinje, do
vrletnih visova Zimbabve, Balkis, gotovo isto tako mudra kao sam
nenadmašno mudri Sulejman bin Daud, odgovori:
— Nije to ništa, kralјice! Neki leptir potužio se na svoju ženu zato što se
stalno svađala s njim, pa je naš gospodar Sulejman bin Daud želeo da je nauči
pameti, lepom govoru i smernosti, jer se to smatra vrlinama u žena leptirova.
Na to jedna egipatska kralјica, kći jednog egipatskog faraona, diže glas i
reče:
— Naš dvorac se ne može iščupati iz zemlјe kao kakav praziluk za lјubav
jedne bubice. Ne! Sulejman bin Daud mora da je mrtav, pa je ono što smo mi
čule i videle bila tutnjava zemlјe i pomračenje sunca na tu vest.
Onda Balkis rukom pozva tu smelu kralјicu, ne gledajući je, i reče i njoj i
ostalima:
— Dođite i vidite.
One siđoše niz mermerne stepenice, po stotinu u vrsti, pa pod njegovim
kamforovim stablom ugledaše nenadmašno mudrog Sulejmana bina Dauda,
još iznemoglog od smeha, kako se klati, držeći na jednoj ruci jednog, a na
drugoj drugog leptira, i čule su kad je rekao:
— O ženo moga brata iz vazduha, posle ovoga pazi da u svemu ugađaš
svome mužu, kako ga ne bi izazvala da još jednom lupi nogom; jer on je
rekao da tu čaroliju izvodi kao od šale, a očigledno je veliki čarobnjak...
čarobnjak koji ume da ukrade dvorac samog Sulejmana bina Dauda. Idite u
miru, mali moji!
Polјubi ih u krila, pa oni odleteše.
Na to sve kralјice, osim kralјice Balkis — nenadmašno lepe i divne Balkis,
koja je stajala po strani i smeškala se — padoše na kolena i rekoše:
— Ako se ono dešava kada se leptir nalјuti na svoju ženu, šta će tek snaći
nas koje već tako dugo sekiramo kralјa svojim neobuzdanim jezikom i
otvorenim svađanjem?
Zatim glavu pokriše velom, ruku staviše na usta, pa se na prstima vratiše
u dvorac, manje od makovog zrna.
Onda Balkis, nenadmašno lepa i izvanredna Balkis, ode između crvenih
lјilјana u hlad kamforovog stabla, ruku spusti na rame Sulejmanu binu
Daudu i reče:
— O gospodaru moj i blago duše moje, raduj se, jer smo kralјicama Egipta,
Etiopije, Abisinije, Persije, Indije i Kine dali veliku i nezaboravnu lekciju.
A Sulejman bin Daud, još gledajući leptire kako se igraju na suncu, upita:
— O gospo moja i dragulјu sreće moje, kad se to dogodilo? Jer, otkako sam
došao u vrt, šalio sam se s jednim leptirom.
Zatim ispriča kralјici Balkis šta je uradio.
Balkis, nežna i nenadmašno prekrasna Balkis, odgovori:
— O gospodaru moj i vladaru života moga, sakrila sam se iza kamforovog
stabla i sve to videla. To sam ja nagovorila leptirovu ženu neka od leptira
traži da lupi nogom, jer sam se nadala da će moj gospodar šale radi učiniti
neku veliku čaroliju i da će je kralјice videti i uplašiti se.
Zatim mu ispriča šta su kralјice rekle, videle i mislile.
Sulejman bin Daud diže se sa svog mesta pod kamforovim stablom, pa
radosno pruži ruke i reče:
— O, gospo moja i slasti dana mojih, znaj da bih se sigurno osramotio da
sam iz sujete ili lјutnje učinio čaroliju protiv mojih kralјica, kao što sam
napravio onu gozbu za sve životinje. Ali uz pomoć tvoje mudrosti, učinio sam
tu čaroliju šale radi i za lјubav jednog leptirića i... gle... to me je u isti mah
oslobodilo nerviranja mojih džangrizavih žena! Zato mi reci, o gospo moja i
srce srca moga, kako to da si tako mudra?
A kralјica Balkis, divna i stasita, diže oči ka očima Sulejmana bina Dauda,
malo nakrivi glavu, baš kao onaj leptir, i odgovori:
— Prvo, o gospodaru moj, zato što te volim; a drugo, o gospodaru moj,
zato što znam kakve su žene.
Zatim odoše gore u dvorac, pa su od tada živeli u sreći i miru.
POGOVOR
821.111-93-32
ISBN 978-86-6367-028-0
COBISS.SR-ID 210143500