Univerzitet u Travniku

Fakultet za menadžment i poslovnu ekonomiju

Odjeljenje Živinice

Ekonomija Evrope

SEMINARSKI RAD

Energetske efikasnosti i njihove ekonomske politike

u Evropskoj Uniji

Student:

Kabilović Avdo

Juni, 2020.
SADRŽAJ:

UVOD....................................................................................................................3

1. Komponente energetskog tržišta i njihova

obilježja...........................................4

1.1. Globalizacija i specifičnost elektroenergetskog (EE)

sustava...............5

2. Ekonomski aspekti energetske politike Europske

unije......................................6

2.1. Strateške odrednice i politika razvoja

energetike..................................8

2.2. Novi pogledi na

strategiju.....................................................................9

3. Direktive na tržištima električne energije i njene

implikacije...........................10

4. EU i zemlje u
tranziciji.....................................................................................12

5. ZAKLJUČAK..................................................................................................13

LITERATURA....................................................................................................14

2
UVOD
Energetika je postala jedno od centralnih globalnih pitanja. Proces globalizacije stvorio je
snažan poticaj porastu proizvodnje i potrošnje proizvoda i usluga u svijetu. Takav razvoj prate
i povećanje transakcija u području međunarodne razmjene, bilo da su robne ili financijske.
Dodatno povećanje proizvodnje i potrošnje roba i usluga dovodi neminovno do povećanja
potrošnje svih oblika energenata. Bez poticanja liberalizacije i poticanja konkurentnosti
procesi ne bi dostigli današnji obujam. To sve zahtijeva nove prilagodbe na razini
međunarodnih organizacija, a posebno u okviru Urugvajske runde odnosno pregovora unutar
Svjetske trgovinske organizacije (eng. WTO). Ekonomske procese liberalizacije a što bi
obuhvaćalo izgradnja jedinstvenih tržišta ne prate u cijelosti politički procesi. Svijet je još
uvijek podijeljen na interesne sfere i zasnovane na različitim ideologijama koje sada imaju
donekle drugačije pojavne oblike. U kontekstu energetike najočitija je konfrontacija
neoliberalizama - usmjerenja prema liberalizaciji ekonomskih odnosa i poticanju
konkurentnosti i nacionalnih interesa.

Unatoč suprotnostima, lokalnim i širim konfliktima svijet se tijekom zadnjeg desetljeća

razvija ubrzanim tempom. Takav razvoj još uvijek zahtijeva odgovarajuću resursnu osnovicu
koja je ograničena. To se posebno odnosi na energente koji se sve više prepoznaju i kao
ograničavajući faktor razvoja. Strategije razvoja energije na razini korporacija, nacija i
regionalnih grupacija sve više uzimaju u obzir ove trendove. Iz perspektive Bosne i
Hercegovine relevantne su strateške odrednice i politika razvoja energetike Europske Unije
(EU). Europska unija je u svojim dokumentima sustavno gradila strategiju i zajedničku
politiku koja danas djeluje u nekoliko pravaca. Da bi se osigurala veća sigurnost i
učinkovitost energetskog sektora proces se intenzivira liberalizacijom trženja ključnim
energentima. To se ponajprije odnosi na električnu energiju i plin. Uz razvoj interkonekcija i
magistralnih transeuropskih plinovoda ulažu se napori u izgradnju alternativnih naftovoda.
Istovremeno se pokušava povećati strateška osnovica svih oblika energije. Uz ove procese
poveznica se traži i u strategiji odnosno politici industrijskog razvoja i u razvoju učinkovitijih
tehnologija proizvodnje energenata.

Alternativno obnovljivi izvori energije uzimaju se za sada kao dopunski. U tom pravcu
osigurani su odgovarajući inicijalni fondovi, a programi su podložni monitoringu sukladno

3
zaključcima iz Lisabonske deklaracije. Poseban segment čini sama domena politike koja ima
zadatak osigurati alternativne pravce snabdijevanja na principu izgradnje strateških
partnerstva i izgradnje kooperativnih gospodarskih odnosa. Kretanja u sektoru energetike koja
su sve složenija postavljaju posebno pitanje pred BiH. Postojeća službena Strategija
energetike ne očituje se u potpunosti na kretanja koja su zamjetna. Tu se prvo pitanje odnosi
na poziciju električne energije kao jedine u potpunosti nacionalne energetske komponente.
Pitanje je njenog strateškog pozicioniranja i uloge u nacionalnom i regionalnom prostoru

1. Komponente energetskog tržišta i njihova obilježja

Složenost i druga obilježja energetskog tržišta mogu se prikazati razradom klasifikacije tog
tržišta i osnovnih obilježja njegovih komponenata. Prema kriteriju energetskih izvora ili
proizvodnih grana razlikuje se tržište ugljena, nafte, prirodnog plina, vodnih snaga, nuklearne
energije, obnovljivih izvora i si. Prema kriteriju pojedinih energetskih proizvoda prethodna
tržišta dalje se dijele na tržišta kamenog ugljena, mrkog ugljena, lignita, treseta, tržišta
pojedinih vrsta nafte, njenih derivata, zatim tržišta pojedinih oblika energije: termoenergije,
hidroenergije, nuklearne energije, obnovljive energije, toplinske energije, bioenergije i si.
Prema fazama reprodukcije razlikuje se tržište primame i tržište sekundarne energije, tržište
ukupne (bruto) energije i tržište konačne ili finalne energije.Prema načinu-djelovanja tržišta
ili prema načinu formiranja cijena energije razlikuje se: slobodno, regulirano, monopolno i
konkurentno energetsko tržište. Prema teritorijalnom obuhvatu razlikuje se: lokalno,
nacionalno, regionalno, međunarodno, zajedničko i globalno energetsko tržište. Konačno,
prema kriteriju vremenskog djelovanja razlikuje sekratkoročno, srednjoročno, dugoročno i
sekularno djelovanje energetskog tržišta, što olakšava razumijevanje promjena na tom tržištu.

Svaka od navedenih vrsta energetskog tržišta odlikuje se svojim posebnim ekonomskim,

tehničko-tehnološkim pa i organizacijskim karakteristikama koje se rijetko dublje proučavaju.
One se u općim energetskim radovima većinom zanemaruju, unificiraju išabloniziraju, a time
se onda gubi prava slika mnogostrukosti tog tržišta i specifičnosti pojedinih užih tržišta. Opća
obilježja energetskog tržišta vezana su za neke njegove posebnosti: pojedini energetski izvori
i energetski proizvodi imaju različitu energetsku vrijednost, tehnološki postupci njihove
proizvodnje i korištenja su znatno različiti, neki energetski proizvodi, prije svega električna
energija, ne mogu se skladištiti nego se po izlasku iz pogona izravno troše, a potrošnja
energije zahtijeva različitu prijenosno-prijevoznu i distributivnu mrežu i različite potrošne
uređaje.Energetsko tržište je jedinstveno tržište svih energetskih izvora, materijala i
proizvoda, njegova imanentna zadaća je uspostavljanje ravnoteže između ukupne ponude i
ukupne potražnje svih energetskih izvora i proizvoda i samo potpuna ravnoteža može
jamčitinajpovoljnije i realne cijene i za proizvođače i za potrošače. Godišnje i višegodišnje
energetske bilance u pojedinim zemljama i svjetskim regijama najbolje izražavaju
kvantitativno, kvalitativno i strukturalno stanje njihovih energetskih tržišta. Konačno, na
stanje energetskog tržišta ne utječu samo posve ekonomski faktori nego i razni drugi, kao što
su: nacionalni, obrambeni, socijalni i kulturni interesi, prirodni, povijesni i geografski uvjeti,

4
otvorenost prema inozemstvu, ekonomska i energetska politika države, potrebe razvitka
nerazvijenih područja i si. Obilježja pojedinih komponenata energetskog tržišta izražavaju svu
složenost i međuzavisnost odnosa na tom tržištu.

Energetska potražnja odražava ukupne potrebe za energijom koje su potrošači (industrija,

promet, kućanstva i ostali) sposobni svojom kupovnom moći podmiriti. Ona se u posljednjih
100 godina povećavala bržim tempom od porasta industrijske proizvodnje, a i brže od
mogućnosti gradnje novih energetskih pogona. Ukupna potrošnja po stanovniku mnogo je
veća u razvijenim nego u ostalim zemljama. Razlike u potrošnji energije nastaju iz mnogih
razloga, među kojima su najvažniji: nejednak stupanj gospodarskog razvitka, različiti
klimatski uvjeti i cijene te različiti oblici državne intervencije u energetski sektor. Glavna
obilježja energetske potražnje su: različito sudjelovanje pojedinih vrsta energije u njoj
(ugljena, nafte, prirodnog plina, nuklearne i obnovljive energije), mogućnost alternativne
upotrebe raznih oblika energije, dnevne i godišnje fluktuacije energetske potrošnje ovisne o
karakteru rada industrijskih grana i vremena potrošnje u kućanstvima, nezaustavljiv porast
energetske potrošnje, posebno električne energije, sporost i znatna ulaganja za prijelaz
potrošnje od jednog oblika energije na drugi te znatna ovisnost potrošača o visokim cijenama
energije proizvođačkih monopola, što im otežava slobodan izbor energije.

Osnovna je zadaća energetike da sigurno i redovito opskrbljuje potrebnom energijom sve

potrošače u uvjetima slobodnog tržišta i privatnog poduzetništva. Ona to može najbolje
postići djelovanjem mehanizma energetskog tržišta kada se potražnja i ponuda energije kreću
oko razine njihove ravnoteže. No to je moguće samo u većim i sređenim zemljama koje
raspolažu znatnim energetskim izvorima i uvoze ostali dio izvora za podmirenje domaćih
potreba. No većina se zemalja ne može osloniti na taj mehanizam zbog velike neravnoteže
između potražnje i ponude energije i zbog neizgrađenosti energetskog tržišta.

Općenito, neravnoteža između ponude i potražnje energije i nerealne cijene pojedinih oblika
energije nastaju zbog nesinkroniziranog ujednačavanja i ponude i potražnje. Energetsko
tržište vrlo je raspršeno, mreža proizvođača raznih oblika energije vrlo je heterogena; mreža
potrošača još je heterogenija: ona obuhvaća kućanstva različitog imovnog stanja i broja
članova, različitih klimatskih područja i različitih sklonosti prema pojedinim oblicima
energije, zatim industrijski potrošači zbog različite veličine, vlasništva, tehnologije,
organizacije i si. troše veće ili manje količine raznih vrsta energije, a slične razlike u potrošnji
nastaju i u prometu, uslugama i drugim djelatnostima. Zbog toga se događaju kraći ili dulji
prekidi i drugi poremećaji u dobavi energije što izaziva znatne štete potrošačima.

Velike energetske kompanije uživaju u mnogim zemljama stvarni, a često i pravni monopol
na energetskom tržištu: one većinom izravno obavljaju proizvodnju, prijenos i distribuciju
pojedinih vrsta energije, nameću im monopolne cijene koje su veće od troškova proizvodnje,
zanemaruju zaštitu okoliša i opskrbu potrošača koji su u nepovoljnom ekonomskom položaju.
One često provode i diskriminaciju nekih skupina potrošača. Sve to narušava normalno
djelovanje energetskog tržišta. No i sama država u nekim zemljama, naročito tranzicijskim,
iskrivljuje tržišne odnose: ona često propisuje niže cijene nekih ili svih oblika energije iz
političkih, ekonomskih i socijalnih razloga, daje subvencije za pokriće razlika u cijenama i
sudjeluje u financiranju investicija u nove energetske pogone.

1.1. Globalizacija i specifičnost elektroenergetskog (EE) sustava

5
Globalizaciju možemo označiti i procesima i aktivnostima kojima se potiče objedinjene
ukupnih društveno ekonomskih aktivnosti bez obzira na razinu promatranja. Povijesno
gledajući najveće se takvo 'objedinjavanje' odvijalo u drugoj polovici devetnaestog stoljeća
kada su ostvareni najveći napreci u međunarodnoj ekonomskoj integraciji u svijetu. Dodatno,
objedinjavanje tržišta stavljalo je naglasak na stvaranje jedinstvenih tržišta. Ipak je danas je u
globalizirajućim procesima naglasak na mogućnosti brzine realizacije transakcija na tržištima
a to otvara mogućnost realizacije i drugim transakcijama. Neminovno takvi procesi i
aktivnosti dovode do internacionalizacija ekonomskih i financijskih tijekova s tendencijom
stalne integracije. Pritom subjekti koji učestvuju u tim transakcijama imaju utjecaja na
nacionalnu politiku kreirajući za nacionalnu politiku nove izazove ali i nova ograničenja.
Tako globalno djelovanje ima veliki broj pobornika.

Sama je energija, nezaobilazni dio elektroenergetskog (EE) sustava (NN 177/04 čl. 3)
obuhvaća električnu energiju, naftu, plin i toplinsku energiju. Sličnost energenti pokazuju
opisom njihovih tržišnih struktura čija je osnovna svrha snabdijevanje stanovništva željenim
energentima. Riječ je o strukturama koje nikada nisu one u kojoj postoje savršena
konkurencija npr. stotine učesnika na strani ponude i na strani potražnje. Obično je riječ je o
tržišnim strukturama u kojima je mali broj poduzeća na strani ponude i veliki broj subjekata
(zavisan od broja stanovnika i teritorijalne jedinice koja se promatra) na strani potražnje.
Dodatno, sam energetski sustav posjeduje čitavi niz posebnosti.

Njihova obilježja su:

 Proizvodnja električne energije, njezin prijenos, razdioba i pretvorba u druge oblike
energije praktički se događaju u jednom te istom trenutku.
 Postojanje stalne i velike neravnomjernosti između ponude i potražnje električne
energije tijekom godine, mjeseci, tjedana, dana pa i sati.
 Stalna i velika neravnomjernost proizvodnje u sustavima u kojima dominiraju
hidroelektrane.
 Za mnoge primjene električna energija nema supstituta.
 Dugotrajan investicijski ciklus te razmjerno polagan povrat uloženih sredstava što pod
određenim tržišnim uvjetima može destimulirati ulaganja u nove energetske objekte,
posebno ulaganja privatnih investitora.

U novije je vrijeme mišljenje da je održivost elektroenergetskog (EE) sustava uvjetovana

stimuliranjem tržišnog natjecanja i konkurentnosti. Pritom uspostava konkurentne tržišne
strukture u energetskom sektoru prema Baconu (1994.) zahtjeva ispunjene odgovarajućih
pretpostavki:
a) dovoljan broj konkurenata koji onemogućuju oligopolski dogovor,
b) veličina i troškovna struktura proizvođača mora biti slična trošku prijenosa a ne smije
biti zapreka konkuriranju međusobno udaljenih proizvođača,

6
 c) u sektoru mora postojati višak proizvodnih kapaciteta nad potražnjom kao stimulans
rezanju troškova i konkurentskom natjecanju uopće.

2. Ekonomski aspekti energetske politike Europske unije

Odmah poslije osnivanja Europske ekonomske zajednice (1957.) ona je počela usklađivati
pojedina područja ekonomske politike i izgrađivati zajedničko tržište u pojedinim skupinama
proizvoda radi ubrzanja ekonomskog porasta i poboljšanja blagostanja stanovništva. Zemlje
članice ostale su i dalje autonomne u opskrbi energijom, iako su bile vrlo ovisne o inozemnim
dobavama jer im je uvoz inače jeftine nafte podmirivao više od 50posto potreba. Organi
zajednice su već početkom 60-tih godina počeli upozoravati na potrebu smanjenja globalne
ovisnosti o uvozu nafte i na nužnost izgradnje zajedničke energetske politike radi stvaranja
zajedničkog energetskog tržišta. Prvi njeni pokušaji koordinacije nacionalnih energetskih
politika nisu nailazili na dovoljnu podršku zemalja članica, ali je nagli porast cijena nafte
(1973.) doveo do prekretnice na tom području, jer su pojedine zemlje bile prisiljene
ograničavati uvoz i potrošnju energije i stimulirati proučavanje i primjenu drugih izvora
energije (ugljena i prirodnog plina). Istodobno je zajednica počela izgrađivati zajedničku
energetsku politiku prihvaćanjem više dugoročnih platformi i donošenjem sve brojnijih
pojedinačnih akata i direktiva o reguliranju užih područja energetskog sektora. Proširenjem
zajednice na nove članice, odlukom o stvaranju europskog jedinstvenog tržišta i naročito
usvajanjem Maastrichtskog sporazuma o stvaranju ekonomske i monetarne unije, potpuno je
sazrela ideja o stvaranju jedinstvenog energetskog tržišta i uvođenju zajedničke energetske
politike. U tom prijelaznom razdoblju organi zajednice preuzimaju funkciju usmjeravanja i
kontrole nacionalnih politika ističući u prvi plan ovih pet prioriteta:

 povećanje investicija u supstitucijske izvore energije (umjesto nafte),

 izradu zajedničkih stavova o cijenama i oporezivanju energije,
 prihvaćanje mjera solidarnosti radi izbjegavanja destabilizacije tržišta energije u
zajednici,
 jačanje zajedničke politike istraživanja, razvitka i tehnološke demonstracije te
 izradu zajedničke koncepcije vanjskih odnosa u energetskom sektoru.

Odnosi potražnje i ponude energije u EU su se u tijeku 90-tih godina počeli mijenjati. U

finalnoj potrošnji sektor kućanstava i ostalih potrošača zadržava stabilan udio od oko 40
posto, udio transporta se povećava (na više od 30 posto), dok se udio industrije
znatnosmanjio. Domaća proizvodnja energije iznosi oko 50 posto ponude, a ostatak se uvozi
(najviše nafta). Proizvodnja nafte, ugljena i naftnih derivata pokazuje tendencijusmanjenja, a
proizvodnja prirodnog plina, nuklearne energije i obnovljivih energija tendenciju porasta.

Izgradnja jedinstvenog energetskog tržišta u EU ne može se zamisliti ni ostvariti bez uvođenja

zdrave konkurencije između pojedinih vrsta goriva, odnosno energije. Ta se konkurencija u
posljednje vrijeme uspješno uvodi, napose u svim primjenama koje omogućuju tehničku
zamjenu jednog goriva, odnosno energije drugom. Mogućnost izbora goriva temelji se na
ekonomskim i konkurentnim kriterijima. Konkurencija između dobavljača osobito je živa na
naftnim tržištima svih zemalja EU, jer u njima djeluje veći broj poduzeća za rafiniranje i
komercijalizaciju, određena je transparentnost cijena, a smetnje su razmjeni zanemarive.
Sektori prirodnog plina i električne energije tradicionalno su bili u rukama podržavljenih
poduzeća koja su koristila nacionalne i regionalne monopole.
7
Danas su to sve brže mijenja privatizacijom i liberalizacijom te pružanjem pristupa drugih pa i
stranih tvrtki u korištenju transportne mreže i distribucije navedene dvije vrste energije. Takav
razvitak posljednjih 10-tak godina prati i stalno smanjenje državnog vlasništva i državne
regulative.

Sve opsežnije reguliranje zaštite okoliša također je utjecalo na smanjivanje korištenja fosilnih
goriva (nafte i ugljena) i povećanje upotrebe prirodnog plina, nuklearne i hidoenergije. U
izgradnji jedinstvenog energetskog tržišta komisija se ne oslanja samo na odredbe temeljnih
ugovora o osnivanju EEZ i EU koje se odnose na slobodnu trgovinu, konkurenciju i državne
pomoći nego i na sve opsežnije komunitarno zakonodavstvo o raznim pitanjima energetskog
sektora. Ono se znatno proširilo već u tijeku 80-tih godina, a prihvaćanjem Europske
energetske povelje (1994.) ono se dalje proširuje. Tako je početkom 90-tih godina usvojena
direktiva o transportu električne energije i prirodnog plina i druga o transparentnosti cijena u
ta dva sektora.

Uz to su usvojene i mjere za usklađivanje pravila i tehničkih normi te za definiranje

minimalne razine trošarina i poreza na dodanu vrijednost za naftne proizvode. Nešto kasnije
predložene su mjere za ukidanje isključivih prava za proizvodnju električne energije te za
izgradnju infrastrukture u distribuciji električne energije i plina, za odvajanje upravljanja i
računovodstva sektora plina i električne energije te za pristup trećih tvrtki mrežama
distribucije plina i električne energije, čemu su se neke zemlje oštro protivile. Sredinom 1996.
usvojena je direktiva o otvaranju tržišta električne energije konkurenciji u etapama (stupila na
snagu 1999.), što bi potrošačima omogućilo slobodan izbor u opskrbi električnom energijom.
U 1998. godini usvojena je i direktiva o uvođenju konkurencije u distribuciji i transportu
prirodnog plina.

Konačno, EU je već donijela mnoge tehničke standarde za neke vrste energetske opreme, za
kućanske aparate, za konstrukciju stambenih zgrada te za kvalitetu nekih energetskih usluga, a
utvrdila je i mnoge standarde za zaštitu okoliša od raznih energetskih emisija. Sve te odredbe i
mjere čine institucionalnu osnovu za uspostavu organiziranog i djelotvornog jedinstvenog
energetskog tržišta u EU. One postaju standardna pravila zatrajno funkcioniranje tog tržišta.
Unatoč otporu nekih zemalja članica i mnogih interesnih grupacija u njima, ipak sve više jača
svijest o prednostima stvaranja jedinstvenog energetskog tržišta i o boljem zadovoljavanju
nacionalnih energetskih potreba zajedničkim naporima i sredstvima svih zemalja članica.
Proces standardizacije u proizvodnji, distribuciji i potrošnji energije EU postaje poučan
obrazac i za druge zemlje izvan EU.

2.1. Strateške odrednice i politika razvoja energetike

Rastuća globalna potražnja za naftom i plinom, kao i za ostalim energentima suočena je s

ograničenom globalnom ponudom. To je rezultanta tekuće politike većine zemalja
proizvođača nafte, ali i ograničenih kapaciteta prerade, transporta i skladištenja nafte, naftnih
derivata i plina. Treba također naglasiti da su u stalnom porastu i troškovi eksploatacije
fosilnih energenata. Stalna neusklađenost ponude i potražnje i rastući troškovi eksploatacije
rezultiraju konstantnim dugoročnim pritiskom na cijene nafte i plina.

8
Takva kretanja odražavaju se i na kretanje cijena ostalih energenata uslijed učinka
supstitucije, odnosno prelijevanja cjenovnih učinaka. Sigurnost i stabilnost snabdijevanja
energentima objektivna je nužnost za kontinuirano funkcioniranje gospodarstva na globalnoj i
regionalnim razinama. Kontrola nad energetskim izvorima, odnosno izgradnja strateških
partnerstva stoga postaju u sve većoj mjeri strateškim faktorom. EU je u pogledu energetike u
specifičnoj situaciji s obzirom na visoku razinu ovisnosti o eksternim izvorima energije.
Zabrinjava činjenica da bi se sadašnja energetska uvozna ovisnost Europe od 50% mogla
sukladno ‘status quo’ projekciji ubrzo mogla povećati na oko 70%. Suočena sa ovom
činjenicom EU izgrađuje novi pristup energetskoj strategiji.

2.2. Novi pogledi na strategiju

Najnovija kretanja u pogledu snabdijevanja energentima na prostoru EU koja se pokazuje
ranjivom uslijed slabe diverzificiranosti u odnosu na ključne isporučioce nafte i plina. U tom
kontekstu postavlja se kao ključno pitanje izgradnje jedinstvene energetske politike koju bi
zemlje članice trebale usuglasiti radi jačanja vlastite pregovaračke moći. Nova razmatranja o
budućoj energetskoj politici Europe polaze od spoznaje da djeluju:
 ovisnost Europe o zemljama OPEC i Rusiji
 nove nesigurnosti u svezi s dugoročnom raspoloživošću energentima
 nesigurnost u svezi s dobavom fosilnih goriva
 neizvjesnost u svezi razvoja novih tehnologija
 upitne prihvatljivosti nuklearne energije od strane stanovništva
 zaoštravanja mjera u svezi s stakleničkom emisijom.
Polazište novog prijedloga zajedničke energetske politike je u spoznaji da je Europi potrebna
konkurentna i održiva energetska politika u funkciji njenih temeljnih ekonomskih ciljeva
razvoja. U tom kontekstu osnovno pitanje odnosi se na sigurnost i kvalitetu izvora energije.
Posebno istaknuti ciljevi na razini EU su:
 uskladiti stavove o problemima energetike
 iskazati jedinstveni stav po pitanjima energije
 diversificirati raznoliku kombinaciju primarnih energetskih resursa odnosno izvora
 postati svjetski vodeća energetski učinkovita regija
 postati svjetski predvodnik u istraživanjima i razvoju u pogledu energetske
učinkovitosti
 dovršiti unutarnje energetsko tržište EU do 2007. godine.
Sukladno postavljenim ciljevima definira se skup prioritetnih područja i to u domeni dodatnih
institucionalnih rješenja (formiranje Strateške grupe za energetsku politiku, tijela za
monitoring energetske opskrbe), stimulativnih mjera za intenzivnije uvođenje čistih i

9
obnovljivih izvora energije sukladno strateškom planu čistih tehnologija, uspostave
zajedničke akcije u pravcu porasta energetske učinkovitosti.
Pored definiranja zajedničkih prioritetnih područja EU postoji sloboda zemalja članica,
odnosno njihovih kompanija da, u okviru Direktiva i ostalih dokumenata EU razvijaju svoje
energetske sektore sukladno njihovim specifičnostima. Bitni elementi mjera energetske
politike EU su:
1. Smanjenje prvenstveno potrošnje energije gdje je to moguće. U industriji to se odnosi
na tehnološki napredak te se očekuje nastavak dosadašnje visoke razine prilagodbe. S
obzirom na strukturu potrošnje, znatno više prostora za uštede sagledavaju se u
sektoru domaćinstva i prometa te je sukladno tome definiran program uštede energije
(Energy saving program) sa pratećim mjerama.
2. Diversifikacija izvora energije. Pretežna je orijentacija na razvoj vlastitih izvora
energije.
- nuklearna energija koja čini više od 1/3 elektroenergetskog sustava i smatra se
stabilnim izvorom, bez fluktuacije cijena i bez emisije CO2,
- ugljen – Europa raspolaže dovoljnim količinama. Radi se na razvoju tehnologija koje
bi ga učinile manje štetnim u pogledu emisije a ekonomski prihvatljivim.
3. Uređeno interno energetsko tržište pri čemu se misli na integrirano tržište električnom
energijom i plinom a koje bi trebalo biti u potpunosti u funkciji tijekom 2008. godine.
U tom smislu očekuju se:
- bolje interkonekcije i koordinacija među operatorima (nakon negativnih iskustava sa
ispadanjem sustava u ljeto 2003. godine)
- Liberalizacija tržišta EE i plina paralelno sa formiranjem monitoring okvira EU s
ciljem omogućavanja poštene tržišne utakmice, uz optimalno korištenje mreža i razvoj
električne i plinske mreže koje omogućuju sigurnost u snabdijevanju.
4. Kontrola eksterne nabave izgradnjom strateškog partnerstva sa državama
snabdjevačima u cilju povećane sigurnosti i u tom cilju razvoj interkonekcije –
posebno sa državama u susjedstvu EU.

Uz uvažavanje svih tržišnih kriterija sektor energetike ima svoje strateške specifičnosti koje
se prije svega odnose na cjelokupna gospodarska kretanja te stoga svoju strategiju gradi na
dugoročnoj izgradnji strateških sastavnica i planiranoj implementaciji. uz upravljanje
proizvodnjom, njenom restrukturiranju posebna se pažnja poklanja upravljanju potražnjom.
Povećanje energetske učinkovitosti s ciljem njenog porasta od 1% godišnje (očekuje se
uvođenje odgovarajuće Direktive Europske komisije). Cilj je smanjivanje za 1/5 ukupne
energetske potrošnje što odgovara približno 200 milijuna tona nafte. Budući da se na
domaćinstva odnosi oko 40% ukupne potrošnje EU to je jedan od bitnih ciljeva i preporuka
povećanje ušteda u tom sektoru. Predviđene su mjere učinkovitosti u graditeljstvu (posebna
Direktiva uključujući i mjere u grijanju i ventilaciji).

3. Direktive na tržištima električne energije i njene implikacije

Globalizacijska kretanja praćena maksimizacijom profita osnovom djelovanja

multinacionalnih kompanija (MNK) prisutnih na tržištima utječu na kodifikaciju, priznavanje

10
postojećih odnosa, nametanjem nadnacionalnih pravnih regulatornih okvira ostvaruje
dominaciju u svijetu i to vodi stimuliranju dominantnih odnosa u kojima prednosti tih
poduzeća zbog njihovog obujma aktivnosti i količine financijskog i fizičkog kapitala dolaze
do izražaja. Bitno je shvatiti da su sva područja energetskih djelatnosti (NN 68/01, NN
177/04) uređena direktivama propisanim od strane Europske Unije.

To ima za posljedicu da je ponašanje u energetskom sektoru kao cjelini potrebno konstantno

usklađivati sa poslovnom praksom u energetskom sektoru u Europsku Uniju. Direktive iz
područja koje se (1) direktno odnose na električnu energiju, i na (2) obnovljive izvore koji
omogućuju proizvodnju električne energije su ocjenjene najvažnijim sa stajališta
funkcioniranja elektroenergetskog (EE) sustava u BiH. Zbog toga je cilj slijedeće tablice
objasniti ukratko one direktive koje utječu i imaju potencijal da djeluju u doglednoj
budućnosti na zbivanja na elektroenergetskim (EE) tržištima u BiH.

Tabela 1. Usporedba Direktiva 96/92 i 2003/54

Direktive 96/92, 2003/54 i 2004/85 su usmjerene prema uređenju tržišta električne energije.
Osim toga one su usmjerene i prema jačanju konkurentskog nadmetanja na tržištima
električne energije a što je nemoguće bez njihove liberalizacije. Fokalne točke na koje se
usmjeravaju ove direktive: (1) proizvodnja, prijenos, distribucija i opskrba električne energije,
(2) pravila koja se odnose na organizaciju i djelovanje elektroenergetskog sektora, (3) pristup
tržištu, kriterije i postupke javnog nadmetanja (4) pitanje autorizacije.

Direktiva 2001/77/EC je najznačajniji dokument koji govori o promociji električne energije

proizvedene iz obnovljivih izvora na domaćem tržištu. Riječ je o direktivi koja je afirmativno
postavljena prema jačanju potrošnje električne energije iz obnovljivih izvora kao i stvaranje
osnovice za jedinstveno djelovanje na razini Europske Unije. Pritom obvezuje zemlje članice
u izradi tih planova. Direktiva se poziva na globalni cilj o potrošnji 12% ukupne nacionalne
energetske potrošnje u godini 2010. kao i 22,1% mora biti proizvedeno iz obnovljivih izvora.
No, ova direktiva može označavati dodatni stimulans u razvijanju ostalih oblika obnovljivih
izvora. Ponajprije se misli na izvore sunčeve energije, energije vjetra kao i biorazgradive
izvore tamo gdje proizvodna djelatnost pogodna za takav input.

11
Pritom je važno istaći da je udio proizvodnje energije iz tih potencijala u proizvodnji
električne energije u BiH je na jako maloj razini iako u svijetu doživljava svojevrsnu
ekspanziju - u Njemačkoj npr. dostiže 8%. Povezanost načela zahtijevanih u direktivama,
liberalizacije tržišta i poticanje konkurencije koje izravno mijenjaju odnose u postojećim
sustavima je krucijalno pitanje za buduće funkcioniranje elektroenergetskoga (EE) sustava,
ponajprije kada je riječ o tržišnim situacijama u kojima djeluju ta dominantna poduzeća često
i u monopolskom položaju. Vrlo je važno napomenuti da niti jedna direktiva ne govori o
restrukturiranju postojećih poduzeća već pomoću načela kao što je poticanje konkurencije
implicitno govori o poželjnim tržišnim strukturama na tim tržištima. Razumijevanje ukupnosti
pravnih normi omogućuje shvaćanje mogućih procesa koji mogu zadesiti nacionalno
energetsko tržište.

4. EU i zemlje u tranziciji

U zemljama tranzicije za vrijeme prijašnjih socijalističkih režima nije se vodila klasična

energetska politika niti je postojalo energetsko tržište, nego je država svojim energetskim
planovima i bilancama administrativno upravljala razvojem energetike koji je bio podređen
politici industrijalizacije. Država je određivala niske cijene energije radi bržeg razvitka
industrije i poboljšanja standarda stanovništva, financirala izgradnju energetskih pogona i
infrastrukture te određivala kvote za uvoz deficitarnih izvora. Sve je to uvjetovalo
neracionalno iskorištavanje energije i kočilo djelovanje tržišta u energetskom sektoru. Poslije
sloma socijalističkih režima u tim zemljama uvode se demokratski režimi i tržišni odnosi u
gospodarstvu.

Energetski sektor nastavio je normalno funkcionirati, ali uz smanjivanje proizvodnje i

potrošnje pojedinih vrsta energije, jedino je prirodni plin zadržao tendenciju porasta. Država
je pristupila donošenju novog energetskog zakonodavstva, liberalizirala je cijene energije i
njen uvoz, pooštrila mjere zaštite okoliša, počela stimulirati racionalnije korištenje energije i
primjenu obnovljivih izvora i si. Sve te mjere označavaju pravni okvir za izgradnju nove i
konzistentne energetske politike u tržišnim uvjetima te institucionalne i organizacijske temelje
za razvitak energetskog tržišta.

Daljnji korak u tom pravcu je globalna reforma energetskog sektora na tržišnim načelima u
skladu sa zahtjevima Europske energetske povelje i standardima Europske unije. Za
uspostavljanje energetskog tržišta potrebno je ograničiti monopolni položaj nacionalnih
energetskih poduzeća postupnom privatizacijom, uvesti realne cijene i uskladiti odnose
između cijene pojedinih vrsta energije, poticati štednju i efikasnost korištenja energije,
smanjiti gubitke u proizvodnji, prijenosu, distribuciji i potrošnji energije, uključiti veći broj
privatnih poduzeća u proizvodnju i distribuciju energije, utvrditi tehničke norme zaenergetsku
opremu i kućanske aparate te standarde za emisije energetskih uređaja i zaštitu okoliša,
uključivši ekološke poreze i doprinose.

U provedbi energetske reforme i u uspostavljanju energetskog tržišta zemlje tranzicije sve

više se ugledaju u energetska iskustva, pravila i standarde EU, jer im u tome nema druge

12
alternative ako se žele što prije uključiti u njeno članstvo. Na tom putu susreću se s mnogim
teškoćama i smetnjama, kao što su: nedostatak kapitala za investicije u energetski sektor,
nedovoljna raspoloživost energetskih izvora, rasipnički mentalitet i potreba uvođenja
energetske discipline, potreba edukacije energetskih stručnjaka u industriji i prometu i
edukacije širih slojeva stanovništva kao potrošača energije, potreba uvođenja energetske
informatičke podrške i si.

Bosna i Hercegovina prolazi kroz navedene faze razvitka energetske politike i stvaranja
energetskog tržišta, kao i druge zemlje tranzicije. Ona je poslije osamostaljenja donijela
osnovno zakonodavstvo i prihvatila mnoge mjere za pri lag odavanje energetskog sektora
tržišnim uvjetima, a uskoro bi trebala usvojiti i dugoročnu strategiju razvitka energetike do
2030. godine koja će omogućiti opću reformu energetskog sektora prema standardima EU.

Strategija predviđa da energetska infrastruktura ostaje pod izravnim utjecajem države,dok se

proizvodnja, distribucija i potrošnja prepuštaju slobodnom djelovanju tržišta. BiH se trudi
poštivati preuzete međunarodne obveze o zaštiti okoliša, a u provedbi energetske reforme
prilagođavat će se standardima EU, ali će zadržati javnu kontrolu nad redovitim i racionalnim
funkcioniranjem cjeline energetskog sektora i štititi nacionalne interese od monopolnih
zahvata.

5. ZAKLJUČAK

U razvitku i funkcioniranju energetskog sektora kao složenog i važnog proizvodnog,

prometnog i distribucijskog segmenta narodnog gospodarstva prijeko je potrebno sinergijsko
djelovanje države i tržišta da bi se osigurala redovna i sigurna opskrba potrošača energijom.
Državnom regulativom uređuju se osnovni odnosi u tom sektoru, a energetsko tržište
uravnotežuje odnose između potražnje, ponude i cijena energije i omogućuje potrošačima
slobodan izbor efikasnijih oblika energije. Ekonomski mehanizam tržišne regulacije oslobađa
državu od pretjerane i često neefikasne regulacije.

Mnogi objektivni faktori - među kojima su najvažniji: nejednak raspored energetskih izvora u
svijetu i u pojedinim zemljama, različita struktura gospodarstva i stanovništva, ubrzan porast
potražnje za energijom, ograničenost energetskih kapaciteta i investicijskog kapitala -
otežavaju pravodobno usklađivanje energetske ponude s potražnjom i često pridonose
ugrožavanju redovite i sigurne opskrbe potrošača. Zato energetsko tržište ne može uvijek
svojim mehanizmom osigurati normalno funkcioniranje energetskog sektora, pa država
svojim intervencijama u okviru energetske politike ublažava nepovoljne posljedice djelovanja
tog mehanizma.

Izgradnja zajedničkih regionalnih tržišta dio je politike razvoja energetike Europske Unije. U
svjetlu općeg konsenzusa o trendu dugoročnog porasta cijene energenata Europa poduzima
mjere za povećanom sigurnošću i stabilnošću opskrbe energentima. Nova strategija koja se
temelji na diversifikaciji izvora energije, primjeni novih tehnologija pomoću pojačanih mjera
horizontalnih potpora i povećanoj učinkovitosti potrošnje nameće novu zajedničku energetsku
politiku. neki njeni elementi već sada su relevantni za BiH. Naravno, proces pridruživanja je
relevantan također, pri čemu se na nacionalnim razinama ostavlja prostor za specifičnosti s
obzirom na razlike u strukturama lokalnih izvora energije i gospodarskim strukturama.

13
Europska unija postigla je dosada najveće rezultate u izgradnji energetske politike i
energetskog tržišta uvođenjem svojih energetskih pravila i standarda, ali proces teizgradnje
još nije dovršen. I zemlje tranzicije pristupaju postupnoj izgradnji te politike i energetskog
tržišta, ali će taj proces trajati mnogo dulje nego u EU zbog mnogo većih teškoća u reformi i
prilagođavanju energetskog sektora standardima EU.

LITERATURA

1. Bacon R, (1994). Restructuring the power Sector: The Case of Small Systems. Public Policy
for the Private Sector, The World Bank, Washington D.C.

2. Chibber A. (1997). L'etat dans un monde en mutation, Finances et developpement, no 3.

3. Development and the Environment (1992). World Development Report, World Bank

4. DuBoff, Richard B (1997). Global Something, but it’s No Baloney. Manuscript.

5. Energy Efficiency Iniciative (1997). Vol. 1 OECD/IEA: Energy Policy Analysis, Paris.

6. EC – European Commision (2005). Annual report on the implementation of the gas and
electricity internal market. Luxemburg.

7. EC - European Commision (2000). Greeen Paper: Towards a European Strategy for the
security of energy supply.

8. EC - European Commision (1997). Energy in Europe 1997 - Annual Energy Review,

Luxemburg.

9. Holdrena JP (1996). Pogled u energetsku budućnost, Pugwash Newsletter.

10. Levy B (1997). Comment I'Etat peut-il stimuler le marche?, Finances et developpement, no 3

11. Spahić E, Vujošević I, Katančević, AR (2006). Reregulacija elektroenergetskog sektora

principi i iskustva.

14
12. Stubbs P (2005). Stretching Concepts Too Far? Multi-Level Governance, Policy Transfer and
the Politics of Scale in South East Europe. The Institute of Economics, Zagreb.

13. UCTE - Union for the Co-ordination of Transmission of Electricity (2005). UCTE System
Adequacy Forecast 2005-2015. Brussels.

14. Udovčić B (1998). Possibilities and Requirements on Energetic Development in Croatia,

Zbornik radova Ekonomskog fakulteta, Rijeka.

15. Wolf M (2004). Why Globalization Works. Yale University Press New Heaven and London.

16. Žuvela l (1998). Renewable Energies in the European Union - Challenges and Obstacles",
16th Scientific Conference on Energy and the Environment, October 28-30, 1998, Opatija,
Vol. II., Faculty of Engineering of Rijeka, Rijeka.

17. Žuvela I.: "Energy Policy as a Bridge of Approaching of the Republic of B&H to the
European Union", II International Conference "Economic System of European Union and
Adjustment of the Republic of Croatia", April 22-23, 1999., Faculty of Economics, Rijeka,
1999.

15