Analiza Troškova I Isplativosti Proizvodnje Električne Energije Iz Različitih Izvora - Diplomski Rad (Mustafa Mešić)

UNIVERZITET U TUZLI
FAKULTET ELEKTROTEHNIKE
ELEKTROTEHNIKA I SISTEMI KONVERZIJE ENERGIJE
ZAVRŠNI RAD
PRVOG CIKLUSA STUDIJA
ANALIZA TROŠKOVA I ISPLATIVOSTI PROIZVODNJE

ELEKTRIČNE ENERGIJE IZ RAZLIČITIH IZVORA
STUDENT: Mustafa Mešić
MENTOR: dr.sc. Mensur Kasumović, vanr. prof.
Tuzla, juni 2019.

Sažetak
Uloga električne energije u današnjem svijetu i njegovom razvoju je neizmjerno važna. Električna
energija predstavlja ključni faktor razvoja ljudske civilizacije. Potrošnja električne energije
konstantno raste, i to velikom brzinom, i zbog toga je potrebno osigurati da proizvodnja prati
potrebe potrošnje. Konvencionalne elektrane, u koje spadaju termoelektrane na fosilna goriva,
velike hidroelektrane i nuklearne elektrane, još uvijek proizvode ubjedljivo najveći dio električne
energije. Ipak, u posljednjoj deceniji sve veći udio u proizvodnji električne energije imaju i tzv.
nekonvencionalne elektrane, koje koriste nove tehnologije pretvaranja energije iz obnovljivih
izvora u električnu energiju. Ono što predstavlja veoma važno pitanje je koliki su troškovi pojedine
tehnologije proizvodnje električne energije i na koji način to utiče na formiranje cijene električne
energije prema krajnjem potrošaču.
Zadatak ovog Završnog rada jeste analiza troškova proizvodnje električne energije iz različitih
tehnologija i izvora i uticaj tih troškova na formiranje konačne cijene električne energije. Potrebno
je napraviti pregled i analizu troškova proizvodnje električne energije, kako za konvencionalne,
tako i za nekonvencionalne elektrane, kao i poređenje dobijenih rezultata. Također, potrebno je
razmotriti i samu perspektivu proizvodnje električne energije iz različitih izvora i tehnologija.
Ključne riječi: električna energija, proizvodnja, potrošnja, konvencionalne elektrane,

nekonvencionalne elektrane, troškovi proizvodnje električne energije, cijena električne energije
II
Abstract
Electricity has immensely important role in today's world and its development. Electricity
represents a key factor in human civilization's development. Consumption of electricity is
constantly in rise at rapid rate and it is important to assure that production of electricity is at the
same level as consumption. Conventional power plants, such as fossil-fuel thermal power plants,
large hydroelectric power plants and nuclear power plants, are still the biggest producers of
electricity. However, in the last decade, unconventional power plants, which are using new
technologies in energy conversion from renewable sources to electricity, are having an increased
share in electricity production. The important question is what are the costs of electricity
production from different sources and technologies and in what way does that influence the costs
of electricity to consumers.
The main task of this Thesis is to analyse the costs of electricity production from different sources
and technologies and their influence to electricity prices for consumers. It is needed to make an
overview and analysis of the costs of electricity production from conventional and unconventional
sources and then make comparisons of the results. Also, it is needed to consider what is the
perspective of electricity production from different sources and technologies.
Key words: electricity, production, consumption, conventional power plants, unconventional

power plants, costs of electricity production, prices of electricity
III
Sadržaj:
1. Proizvodnja električne energije (uvod) ..................................................................................... 1
1.1. Historijat proizvodnje električne energije ..................................................................................... 1
1.2. Termoelektrane ............................................................................................................................ 3
1.3. Hidroelektrane ............................................................................................................................. 4
1.4. Solarne elektrane ......................................................................................................................... 4
1.5. Vjetroelektrane ............................................................................................................................ 4
1.6. Elektrane na plimu i oseku (morska energija) ............................................................................... 5
1.7. Elektrane na biomasu ................................................................................................................... 5
1.8. Struktura proizvodnje električne energije (period 1974. – 2016. godina) ....................................... 5
2. Struktura i iznosi troškova proizvodnje električne energije ..................................................... 8
3. Nivelisani troškovi proizvodnje električne energije (LCOE).................................................... 9
3.1. Faktori koji utiču na LCOE ........................................................................................................ 10
3.2. Investicijski troškovi .................................................................................................................. 11
3.3. Troškovi pogona i održavanja .................................................................................................... 12
3.4. Troškovi goriva i emisije CO2 .................................................................................................... 12
3.4.1. Cijene nafte, plina i uglja ........................................................................................................... 13
3.4.2. Cijene biomase .......................................................................................................................... 13
3.4.3. Cijene nuklearnog goriva ........................................................................................................... 13
3.4.4. Cijene emisije CO2 ..................................................................................................................... 14
3.5. Diskontna stopa ......................................................................................................................... 14
3.6. Životni vijek elektrane ............................................................................................................... 14
3.7. Stopa iskorištenosti elektrane (sati punog opterećenja) ............................................................... 15
3.8. Vrijednost proizvodnje toplote (kogeneracijske elektrane) .......................................................... 16
3.9. Troškovi integracije elektrane u elektroenergetsku mrežu ........................................................... 17
3.10. Troškovi vanjskih uticaja na okoliš ............................................................................................ 17
3.11. Troškovi dekomisije i odlaganja otpada ...................................................................................... 18
4. Analiza troškova proizvodnje električne energije ................................................................... 20
4.1. Analiza troškova proizvodnje električne energije iz elektrana koje koriste neobnovljive izvore ... 20
4.1.1. Termoelektrane na ugalj ............................................................................................................. 21
4.1.2. Termoelektrane na prirodni plin ................................................................................................. 23
4.1.3. Nuklearne elektrane ................................................................................................................... 25
4.2. Analiza troškova proizvodnje električne energije iz elektrana koje koriste obnovljive izvore ...... 27
IV
4.2.1. Solarne fotonaponske elektrane .................................................................................................. 28
4.2.2. Vjetroelektrane .......................................................................................................................... 36
4.2.3. Hidroelektrane ........................................................................................................................... 50
4.2.4. Elektrane na biomasu ................................................................................................................. 59
4.2.5. Geotermalne elektrane ............................................................................................................... 65
5. Analiza proizvodnje električne energije u BiH ....................................................................... 72
5.1. Prognoza buduće potrošnje električne energije u BiH ................................................................. 75
5.2. Prognoza buduće proizvodnje električne energije u BiH ............................................................. 77
5.3. Procjena potencijala obnovljivih izvora u BiH i njihovog LCOE-a ............................................. 81
5.3.1. Krive potencijala za pojedine OIE u BiH .................................................................................... 84
6. Perspektiva proizvodnje električne energije (globalno) .......................................................... 87
6.1. Nove tehnologije proizvodnje električne energije ....................................................................... 88
7. Zaključak ................................................................................................................................. 89
8. Literatura ................................................................................................................................. 91
V
Popis slika:
Slika 1.8-1: Dijagram porasta proizvodnje električne energije – period 1974. – 2016. g. (OECD članice i
ostale zemlje) [7] ..................................................................................................................................... 6
Slika 1.8-2: Struktura proizvodnje električne energije u svijetu prema izvorima (2016.) [7]...................... 7
Slika 4.1-1: Raspon LCOE-a za konvencionalne elektrane (2017.) [12] .................................................. 21
Slika 4.1.1-1: Kretanje cijena uglja [2] ................................................................................................... 22
Slika 4.1.1-2: IEA izvještaj (2015.) za troškove termoelektrana na ugalj za pojedine države [6] ............. 22
Slika 4.1.2-1: IEA izvještaj (2015.) za troškove termoelektrana na prirodni plin za pojedine države [6] .. 24
Slika 4.1.3-1: IEA izvještaj (2015.) za troškove nuklearnih elektrana za pojedine države [6] .................. 26
Slika 4.2-1: Usporedba promjene LCOE-a (2010.-2017.) [8].................................................................. 27
Slika 4.2.1-1: Instalisani kapaciteti solarnih elektrana za period 2006. - 2016. [8] .................................. 29
Slika 4.2.1-2: Prosječni troškovi izgradnje fotonaponskih elektrana [8] .................................................. 31
Slika 4.2.1-3: Procentualni pad troškova na određenim tržištima [8] ...................................................... 32
Slika 4.2.1-4: Struktura troškova u pojedinim zemljama [8] ................................................................... 32
Slika 4.2.1-5: Globalni prosječni faktor iskorištenja instalisane snage [8] ............................................... 33
Slika 4.2.1-6: LCOE fotonaponskih elektrana (2010.-2017.) [8] ............................................................. 34
Slika 4.2.1-7: Procentualni pad LCOE-a fotonaponskih elektrana u pojedinim državama [8] .................. 35
Slika 4.2.2-1: Promjena prečnika lopatica i instalisane snage u pojedinim državama [8] ......................... 38
Slika 4.2.2-2: Ukupni prosječni globalni troškovi vjetreoelektrana na kopnu (1983. – 2017.) [8] ............ 40
Slika 4.2.2-3: Kretanje ukupnih prosječnih troškova izgradnje vjetroelektrana na kopnu u pojedinim
državama [8] ......................................................................................................................................... 41
Slika 4.2.2-4: Evolucija troškova izgradnje vjetroelektrana na moru [8] ................................................. 44
Slika 4.2.2-5: Prosječni faktori iskorištenja snage za različite VE (1983. - 2017.) [8] ............................. 45
Slika 4.2.2-6: Prosječna visina stupa, faktor iskorištenosti snage i ukupna instalisana snaga VE (globalno)
[8] ......................................................................................................................................................... 46
Slika 4.2.2-7: Evolucija LCOE-a vjetroelektrana na kopnu [8] ............................................................... 49
Slika 4.2.3-1: Procijenjeni prosječni troškovi izgradnje HE [8] .............................................................. 53
Slika 4.2.3-2: Udio pojedinih troškova u troškovima izgradnje [8] ......................................................... 55
Slika 4.2.3-3: Udio pojedinih troškova u troškovima pogona i odražavanja [8] ....................................... 57
Slika 4.2.3-4: LCOE malih i velikih HE po pojedinim državama/regijama [8] ........................................ 59
Slika 4.2.4-1: Troškovi izgradnje elektrana na biomasu u pojedinim regijama [8]................................... 62
Slika 4.2.4-2: LCOE za pojedine tehnologije i pojedine regije [8] .......................................................... 64
Slika 4.2.5-1: Troškovi izgradnje različitih geotermalnih elektrana [8] ................................................... 67
Slika 4.2.5-2: Faktor iskorištenja pojedinih geotermalnih elektrana [8]................................................... 68
Slika 4.2.5-3: Razvoj faktora iskorištenja geotermalne elektrane u Kaliforniji [8] ................................... 69
Slika 4.2.5-4: LCOE geotermalnih elektrana [8] .................................................................................... 70
Slika 5-1: Termoelektrane u BiH [9] ...................................................................................................... 72
Slika 5-2: Vjetroelektrane u BiH [9] ...................................................................................................... 72
Slika 5-3: Hidroelektrane u BiH [9] ....................................................................................................... 73
Slika 5-4: Struktura proizvodnje el. energije u BiH po mjesecima u 2018. [9] ........................................ 74
Slika 5-5: Proizvodnja i potrošnja el. energije u BiH za period 1990. - 2018. [9] .................................... 74
VI
Slika 5.1-1: Dijagram kretanja BDP-a i potrošnje električne energije u BiH [9] ...................................... 75
Slika 5.1-2: Procjena porasta BDP-a i potrošnje el. energije do 2029. [9] ............................................... 76
Slika 5.1-3: Procjene potrošnje za različite scenarije [9] ......................................................................... 77
Slika 5.2-1: Procjena ulaska novih proizvodnih objekata u pogon [9] ..................................................... 77
Slika 5.2-2: Predviđena dinamika puštanja u pogon i gašenja proizvodnih objekata u BiH [9] ................ 78
Slika 5.2-3: Predviđeni bilansi potrošnje i proizvodnje za različite scenarije [9] ..................................... 79
Slika 5.2-4: Predviđeni bilansi potrošnje i proizvodnje za različite scenarije (kao i bez novih TE) [9] ..... 79
Slika 5.2-5: Planirana struktura proizvodnje [9] ..................................................................................... 80
Slika 5.2-6: Planirana struktura instalisanih kapaciteta [9] ...................................................................... 81
Slika 5.3-1: Procijenjeni LCOE pojedinih OIE [10] ............................................................................... 82
Slika 5.3-2: Planirani napredak instalisanog kapaciteta za pojedine OIE [10] ......................................... 83
Slika 5.3.1-1: Kriva potencijala za vjetroelektrane u poređenju sa drugim studijama [10] ....................... 84
Slika 5.3.1-2: Kriva potencijala za male hidroelektrane u poređenju sa drugim studijama [10] ............... 85
Slika 5.3.1-3: Kriva potencijala za velike solarne elektrane u poređenju sa drugim studijama [10].......... 85
Slika 5.3.1-4: Kriva potencijala za solarne elektrane na stambenim objektima u poređenju sa drugim
studijama [10] ....................................................................................................................................... 86
VII
Popis tabela:
Tabela 3.6-1: Životni vijek elektrana ..................................................................................................... 15
Tabela 3.7-1: Prosječni sati punog opterećenja za pojedine elektrane ..................................................... 16
Tabela 4.2.2-1: Troškovi održavanja kopnenih vjetroelektrana za pojedine države [8] ............................ 48
Tabela 4.2.2-2: Prosječni pad LCOE-a u pojedinim državama [8] .......................................................... 50
Tabela 6-1: Projektovani troškovi prema resursu/tehnologiji (cUSD/kWh) [3] ....................................... 87
VIII
Popis skraćenica
MW - eng. Megawatt (Megavat)
MVA – Megavolt-amper
CCGT – eng. Closed-cycle gas turbine (Plinska turbina sa zatvorenim ciklusom)
TWh – eng. Terrawatthour (Teravat-sat)
GWh – eng. Gigawatthour (Gigavat-sat)
MWh – eng. Megawatthour (Megavat-sat)
KWh – eng. Kilowatthour (Kilovat-sat)
SAD – Sjedinjene Američke Države
UK – Ujedinjeno Kraljevstvo
OECD – eng. The Organisation for Economic Co-operation and Development (Organizacija za
ekonomsku saranju i razvoj)
LCOE – eng. Levelised Cost of Electricity (Nivelisani troškovi električne energije)
IEA – eng. International Energy Agency (Međunarodna agencija za energiju)
IRENA – eng. International Renewable Energy Agency (Međunarodna agencija za obnovljivu

energiju)
EU – Evropska Unija
USD – eng. US Dollar (američki dolar)
CHP – eng. Combined heat and power (Kombinovano toplota i električna energija)
BDP – Bruto društveni proizvod
BiH – Bosna i Hercegovina
OIE – Obnovljivi izvori energije
WACC – eng. Weighted average cost of capital (Procijenjeni prosječni troškovi kapitala)
IX
Analiza troškova i isplativosti proizvodnje električne energije iz različitih izvora
1. Proizvodnja električne energije (uvod)
Električna energija danas ima status esencijalnog proizvoda i snabdijevanje električnom energijom
se posmatra kao univerzalna usluga kojoj svaki potrošač mora imati slobodan pristup pri razumnim
cijenama. Razmatranje ključnih aspekata tehnologija za proizvodnju električne energije otvara
logično pitanje: odakle energija? Energija koja ovoj civilizaciji stoji na raspolaganju dolazi od
Sunca, zatim energije koja je akumulirana u Zemlji, kao i od energije koja je posljedica
gravitacionih sila Sunca, Zemlje i Mjeseca.
Elektrane su postrojenja u kojima se oblici primarne energije (nuklearna, hemijska, unutrašnja

kalorijska, kinetička i potencijalna) ili energija Sunčevog zračenja pretvaraju u električnu energiju.
Primarni oblici energije mogu se podijeliti na klasične (konvencionalne) i alternativne
(nekonvencionalne).
Klasični oblici energije su unutrašnja energija (nafta, ugalj, plin), potencijalna energija (vodene
snage), te nuklearna energija (fisija). Među alternativne izvore energije spadaju unutrašnja
energija (bioplin, biomasa, naftni škriljci), potencijalna energija (plima i oseka, valovi), kinetička
energija (vjetar), toplotna energija (suhe stijene u Zemljinoj kori, more, vrući izvori), nuklearna
energija (fuzija lakih atoma), te zračenje (Sunce).
Osnovna karakteristika svake elektrane je njena instalisana snaga, koja se dobije kao aritmetički
zbir naznačenih prividnih snaga s natpisnih pločica generatora u (MVA) ili nazivnih snaga
primarnih pogonskih mašina u (MW). Instalisana snaga je istovremeno i nazivna snaga elektrane.
U zavisnosti od tehnologije i neizbježnih gubitaka u transformacijama varira nivo efikasnosti i

troškovi proizvodnje. Efikasnost termoelektrana kreće se u intervalu 40-45%, kombinovanih
gasno-parnih turbina (CCGT) 60%, efikasnost gasnih turbina je na nivou od 40%, nuklearnih
reaktora 33-36%, hidroelektrana 90-95%, a vjetrogeneratora 35%.
1.1. Historijat proizvodnje električne energije
Nakon otkrića vatre i upotrebe energije životinja za obradu zemlje i za otkrivanje novih prostora,
čovjek počinje koristiti obnovljive prirodne oblike energije: energiju vjetra za pogon jedrenjaka i
mlinova i energiju vode za pogon mlinova i za navodnjavanje. Slijedi pronalazak parne mašine
1
(James Watt, 1769.), motora sa unutrašnjim sagorijevanjem (Nicolas August Otto, 1861.) i
električnog generatora (Werner fon Siemens, 1866.).
Godine 1878. je dizajnirana i izgrađena prva hidroelektrana, od strane lorda Armstronga, u

Cragsideu (Engleska). On je koristio vodu iz jezera na svom imanju da bi snabdijevao Siemensov
dinamo generator. Proizvedena električna energija je služila za snabdijevanje rasvjete, grijanja,
lifta, kao za i uređaje za uštedu radne snage i zgrade na farmi.
Godine 1882. u Londonu je izgrađena prva javna elektrana na ugalj, nazvana „Edison Electric
Light Station“, projekt Thomasa Edisona, u organizaciji Edwarda Johnsona. Kotao „Babcock &
Wilcox“ pokrenuo je parnu mašinu snage 125 konjskih snaga, koja je pokretala generator od 27
tona.
U septembru 1882., u New Yorku, Edison je osnovao i elektranu „Pearl Street“ kako bi osigurao
električno osvjetljenje u području otoka Manhattan. Elektrana je radila sve dok nije uništena u
požaru 1890. godine. Elektrana je koristila klipne parne motore za pokretanje generatora
istosmjerne struje. Zbog karakteristika distribucije istosmjerne struje, područje distribucije je bilo
malo, ograničeno znatnim padom napona.
Godine 1886. George Westinghouse je počeo da gradi sistem naizmjenične struje koji je koristio
transformator kako bi povećao napon za prijenos na daljinu, a zatim ga ponovno spuštao na nivo
potreban za unutrašnju rasvjetu, što je efikasniji i jeftiniji sistem i koji je sličan današnjem sistemu
prijenosa električne energije. Takozvani „Rat struja“ je na kraju riješen u korist distribucije i
korištenja naizmjenične struje, iako su neki sistemi istosmjerne struje ostali u upotrebi do kraja 20.
stoljeća. Sistemi istosmjerne struje sa područjem distribucije udaljenosti od kilometra ili manje
bili su nužno manji, manje efikasni u potrošnji goriva i sa većom potrebom za radnom snagom
potrebnom za upravljanje u poređenju sa mnogo većim generatorima naizmjenične struje.
Sistemi naizmjenične struje koristili su širok raspon frekvencija u zavisnosti od tipa potrošača;
rasvjetni potrošači koristili su više frekvencije, dok su sistemi vuče i teški motorni sistemi
preferirali niže frekvencije. Ekonomičnost proizvodnje centralnih proizvodnih stanica (elektrana)
uveliko je poboljšana kada su razvijeni objedinjeni sistemi svjetlosnih i drugih potrošača, koji su
radili na istoj frekvenciji. Ista proizvodna elektrana koja je tokom dana snabdijevala velike
industrijske potrošače, mogla je da napaja prigradske željezničke sisteme u dnevnoj špici, a zatim
uvečer opsluživala rasvjetu, čime se znatno poboljšao faktor iskorištenja sistema i smanjila ukupna
cijena električne energije. Ipak, i pored svega su postojali određeni izuzeci.
Tokom prvih nekoliko decenija 20. stoljeća elektrane su postajale veće, koristeći veće pritiske pare
da bi se obezbijedila veća efikasnost, i oslonili se na međusobne veze višestrukih proizvodnih
stanica kako bi se poboljšala pouzdanost i smanjili troškovi. Visokonaponska naizmjenična struja
dopuštala je da se električna energija, proizvedena u hidroelektranama, praktično premjesti sa
udaljenih vodopada do gradskih potrošača. Pojava parne turbine u termoelektranama, oko 1906.
2
godine, omogućila je veliko proširenje proizvodnih kapaciteta. Generatori više nisu bili ograničeni
relativno malom brzinom klipnih motora i mogli su biti povećani do ogromnih veličina. Pioniri u
izgradnji centralnih proizvodnih stanica ili elektrana su George Westinghouse i Samuel Insull u
SAD-u, Ferranti i Charles Hesterman Merz u Velikoj Britaniji i mnogi drugi.
Godine 1954. u Obninsku (Rusija) počinje sa radom prva nuklearna elektrana. Dakle, od početka
industrijske revolucije naša civilizacija za proizvodnju energije zavisi od fosilnih goriva. Prvo je
bio ugalj, zatim nafta, a od kraja 19. stoljeća hidroenergija za proizvodnju električne energije, a u
drugoj polovini 20. stoljeća i nuklearno gorivo.
1.2. Termoelektrane
U termoelektranama, mehanička snaga se proizvodi toplotnim motorom koji transformiše toplotnu

energiju, najčešće od sagorijevanja goriva, u kinetičku energiju. Većina termoelektrana proizvodi
paru, pa se ponekad nazivaju i elektrane na paru. Sva toplotna energija se ne može pretvoriti u
mehaničku snagu, prema drugom zakonu termodinamike, pa se stoga uvijek gubi dio toplote u
okolini. Ako se ovaj gubitak iskoristi kao korisna toplota, za industrijske procese ili daljinsko
grijanje, elektrana se naziva kogeneracijska elektrana. Postoje i elektrane na Bliskom istoku koje
koriste neiskorištenu toplotu za desalinizaciju vode.
Efikasnost ciklusa toplotne energije je ograničena maksimalnom proizvedenom temperaturom

radnog fluida. Efikasnost nije direktno funkcija potrošenog goriva. Za iste uslove pare, elektrane
na ugalj, nuklearnu i plinsku energiju imaju istu teoretsku efikasnost. Sve u svemu, ako je sistem
stalno uključen (bazno opterećenje), biće efikasniji od sistema koji se koristi povremeno (vršno
opterećenje). Parne turbine uglavnom rade na većoj efikasnosti kada rade punim kapacitetom.
Osim upotrebe odbačene toplote za procesno ili centralno grijanje, jedan od načina za poboljšanje
ukupne efikasnosti elektrane je kombinovanje dva različita termodinamička ciklusa u pogonu
kombinovanog ciklusa. Najčešće, izduvni gasovi iz gasne turbine se koriste za generisanje pare za
kotao i parnu turbinu. Kombinacija "top" i "bottom" ciklusa daje veću ukupnu efikasnost nego što
svaki ciklus može postići pojedinačno.
Osnovna podjela termoelektrana može se napraviti prema izvoru toplote:
- Elektrane na fosilna goriva - također mogu koristiti generator parne turbine ili u slučaju
pogona na prirodni gas mogu koristiti turbinu za sagorijevanje. Elektrana na ugalj
proizvodi toplotu spaljivanjem uglja u parnom kotlu. Para pokreće parnu turbinu i
generator koji zatim proizvodi električnu energiju. Otpadni proizvodi sagorijevanja
3
uključuju pepeo, sumpor dioksid, azotne okside i ugljen dioksid. Neki od gasova se mogu
ukloniti iz toka otpada kako bi se smanjilo zagađenje.
- Nuklearne elektrane - koriste toplotu proizvedenu u jezgru nuklearnog reaktora
(procesom fisije) da bi stvorile paru, koja tada upravlja parnom turbinom i generatorom.
- Geotermalne elektrane - koriste paru iz vrelih podzemnih stijena. Ove stijene se
zagrijavaju raspadanjem radioaktivnog materijala u Zemljinoj kori.
1.3. Hidroelektrane
U hidroelektranama voda teče kroz turbine koristeći hidroenergiju za proizvodnju električne

energije. Snaga se dobija od gravitacione sile vode koja pada kroz vodene pumpe do vodenih
turbina povezanih sa generatorima. Količina raspoložive snage je kombinacija visine i protoka.
Širok spektar brana može se izgraditi da bi se podigao nivo vode i stvorilo jezero za skladištenje
vode. Hidroenergija se proizvodi u 150 zemalja, a Kina je najveći proizvođač hidroelektrana.
1.4. Solarne elektrane
Solarna energija se može pretvoriti u električnu energiju direktno u solarnim ćelijama ili u
koncentrisanoj solarnoj elektrani, fokusirajući svjetlost na pogon toplotnog motora.
Solarna fotonaponska elektrana pretvara sunčevu svjetlost u istosmjernu struju koristeći

fotoelektrični efekt. Invertori mijenjaju istosmjernu struju u naizmjeničnu struju za priključenje na
električnu mrežu. Ovaj tip postrojenja ne koristi rotirajuće mašine za pretvorbu energije.
Solarne termoelektrane su druga vrsta solarne elektrane. Oni koriste ili parabolična korita ili
heliostate za usmjeravanje sunčeve svjetlosti na cijev koja sadrži fluid za prijenos toplote, kao što
je ulje. Zagrijano ulje se zatim koristi za prokuhavanje vode u paru, što okreće turbinu, koja
pokreće električni generator.
1.5. Vjetroelektrane
Vjetroturbine se mogu koristiti za proizvodnju električne energije u područjima sa jakim, stabilnim

vjetrovima, ponekad i na moru. U prošlosti su se koristili mnogi različiti dizajni, ali gotovo sve
moderne turbine koje se danas proizvode koriste dizajn sa tri lopatice (uz vjetar). Mrežno povezane
4
vjetroturbine koje se sada grade su mnogo veće od jedinica instalisanih tokom 1970-ih godina.
Danas proizvode energiju jeftinije i pouzdanije od ranijih modela. Kod većih turbina (reda veličine
jednog megavata), lopatice se kreću sporije nego starije, manje jedinice, što ih čini manje
ometajućim i sigurnijim za ptice.
1.6. Elektrane na plimu i oseku (morska energija)
Morska energija (koja se ponekad naziva i energijom okeana) odnosi se na energiju koju nose
okeanski valovi, morske mijene, salinitet i razlike u temperaturi okeana. Kretanje vode u svjetskim
okeanima stvara ogromnu zalihu kinetičke energije ili energije u pokretu. Ova energija se može
iskoristiti za proizvodnju električne energije.
Termin "morska energija" obuhvaća i snagu vala - energiju iz površinskih valova i plimnu snagu
- dobivenu iz kinetičke energije velikih površina pokretne vode. Okeani imaju ogromnu količinu
energije i bliski su mnogim, ako ne i najviše koncentrisanim populacijama ljudi. Energija okeana
ima potencijal da obezbijedi značajnu količinu nove obnovljive energije širom svijeta.
1.7. Elektrane na biomasu
Energija biomase može se proizvesti iz sagorijevanja otpadnog zelenog materijala da bi se zagrijala

voda u paru, koja pogoni parne turbine. Bioenergija se također može obraditi kroz širok raspon
temperatura i pritisaka u reakcijama gasifikacije, pirolize ili torefikacije. U zavisnosti od željenog
krajnjeg proizvoda, ove reakcije stvaraju energijski guste proizvode (sintetički gas, drvene pelete,
biološki ugalj), koji se zatim mogu ubaciti u prateći motor za proizvodnju električne energije uz
mnogo nižu stopu emisije u poređenju sa otvorenim sagorijevanjem.
1.8. Struktura proizvodnje električne energije (period 1974. – 2016. godina)
Između 1974. i 2016. godine, svjetska bruto proizvodnja električne energije povećala se sa 6298
TWh na 25082 TWh, što je prosječna godišnja stopa rasta od 3,3%. U 2016. godini proizvodnja je
bila veća za 2,9% u odnosu na 2015. godinu. Globalna proizvodnja električne energije
5
kontinuirano raste svake godine od 1974. godine, sa izuzetkom između 2008. i 2009. godine, kada
je ekonomska kriza u zemljama OECD 1-a izazvala vidljiv pad globalne proizvodnje. [7]
U 2016. godini udio zemalja koje nisu članice OECD-a u proizvodnji je dostigao 56,2% svjetske
proizvodnje električne energije, što je dvostruko više od udjela (28,0%) kojeg su držali 1974.
godine, što odražava višu prosječnu stopu rasta koja je preovladala u regijama koje nisu članice
OECD-a od 2000. godine. Od 1974. do 2000. godine, proizvodnja električne energije rasla je po
prosječnoj godišnjoj stopi od 4,6% u zemljama koje nisu članice OECD-a, u poređenju sa 3,0% u
zemljama OECD-a. Međutim, odgovarajuće stope rasta su se razlikovale nakon prijelaza stoljeća,
s godišnjim rastom proizvodnje između 2000. i 2010. u prosjeku 1,1% u zemljama OECD-a, u
usporedbi sa 6,4% u zemljama koje nisu članice OECD-a, dok je od 2010. do 2016. prosječni rast
pao na samo 0,1% u zemljama članicama OECD-a. U 2011. godini proizvodnja električne energije
u državama izvan OECD-a je premašila proizvodnju članica OECD-a po prvi put, a njen udio u
proizvodnji i dalje raste. [7]
Slika 1.8-1: Dijagram porasta proizvodnje električne energije – period 1974. – 2016. g. (OECD
članice i ostale zemlje) [7]
U 2016. godini, proizvodnja električne energije u elektranama sa zapaljivim gorivima činila je

67,3% ukupne svjetske bruto proizvodnje električne energije (od čega: 65,1% iz fosilnih goriva,
2,3% od biogoriva i otpada), hidroelektrane (uključujući i pumpne) činile su 16,6%, nuklearne
1
Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) je međunarodna ekonomska organizacija. Područja djelovanja i rada
OECD-a su: razvojna politika i kooperacija, energetika, razvoj trgovine, finansijska i fiskalna pitanja, socijalna problematika,
zapošljavanje, edukacija, ekologija, nauka i tehnologija, industrija, poljoprivreda i ribarstvo. OECD se trenutno sastoji od 34
države članice.
6
elektrane 10,4%, geotermalne elektrane, solarne elektrane, vjetroelektrane, elektrane na plimu i

oseku 5,6%, a elektrane na biogoriva i otpad zauzimaju preostalih 2,3%.
Slika 1.8-2: Struktura proizvodnje električne energije u svijetu prema izvorima

(2016.) [7]
7
2. Struktura i iznosi troškova proizvodnje električne energije
Troškovi nastali proizvodnjom električne energije iz različitih izvora i(li) tehnologija sadrže trošak
dobijanja električne energije, uključujući početni kapital, povrat investicije, kao i troškove rada,
goriva i održavanja. Obično se mjere u jedinicama lokalne valute po jedinici električne energije,
npr. centima po kilovat-satu za male brojeve, ili dolarima po megavat-satu za veće iznose. Kad
računamo troškove, nekoliko internih elemenata troškova moraju se uzeti u obzir:
- Kapitalni troškovi (uključujući i odlaganje otpada i troškove saniranja lokacije poslije

upotrebe za nuklearnu energiju) – relativno su niski za elektrane koje koriste sagorijevanje
fosilnih goriva, visoki za obnovljive izvore energije i nuklearne elektrane, vrlo visoki za
energiju iz otpada, talasa i plime, fotonaponske i solarne termalne elektrane.
- Operativni troškovi i troškovi održavanja - relativno su visoki za nuklearnu, energiju

iz uglja, i otpada (odlaganje pepela i šljake otpada, prečišćavanje emisija, rad generatora)
i niski za obnovljive izvore energije i jedinice koje prikupljuju ispuste nafte i gasa.
- Troškovi goriva - visoki za fosilna goriva i biomase, vrlo niski za nuklearna i obnovljiva,
eventualno negativni za energiju iz otpada.
Ostali elementi troškova su ekološke takse, troškovi tretmana i odlaganja otpada (i povezani
problemi) i različiti troškovi osiguranja. Prihod ostvaren od prodaje toplotne energije može
kompenzovati troškove rada i smanjiti neto troškove u slučaju kogeneracije (kombinovane
proizvodnje toplote i električne energije). Očekivani godišnji sati rada variraju u širokom obimu:
veoma su niski, čak 3% za rezervne dizel agregate, 30% za vjetar, a idu i do 90% za nuklearne
elektrane. Ova kalkulacija ne uključuje širi sistem troškova povezanih sa svakim pojedinačnim
tipom postrojenja, kao što su uključenja na udaljene prijenosne mreže, uravnoteženje i troškovi
rezervi, i to ne uključuje troškove razgradnje nuklearnog postrojenja. Zato ovo nije obračun punog
troška: ove stavke mogu biti izričito dodavane po potrebi, zavisno od namjene obračuna. To može
imati malo uticaja na cijenu energije, ali pomaže kreatorima politike i drugima da vode rasprave i
donose odluke.
8
3. Nivelisani troškovi proizvodnje električne energije (LCOE)
„Levelized Cost of electricity (LCOE)“ ili „Nivelisani troškovi proizvodnje električne energije“,
je alat koji se koristi za izračunavanje prosječnih troškova proizvodnje jednog kilovat-sata (kWh)
električne energije izraženih u neto sadašnjoj vrijednosti (NPV) kroz životni vijek elektrane.
Jednostavnije rečeno, LCOE metoda izračunava prosjek troškova elektrane kroz duži vremenski
period. Sistem LCOE-a najčešće se koristi za usporedbu troškova proizvodnje energije iz različitih
izvora. Širok raspon tehnologija koje se koriste za proizvodnju električne energije, te njihove
velike razlike otežavaju usporedbu isplativosti između različitih sistema proizvodnje. Naprimjer,
fotonaponski sistem se drastično razlikuje u fizikalnim osnovama i radu od elektrane na biomasu.
Međutim, LCOE metoda sadržava neke zajedničke kriterije za usporedbu različitih tehnologija.
Najlakše ju je prikazati omjerom:
𝑢𝑘𝑢𝑝𝑛𝑖 𝑡𝑟𝑜š𝑘𝑜𝑣𝑖 𝑡𝑜𝑘𝑜𝑚 ž𝑖𝑣𝑜𝑡𝑛𝑜𝑔 𝑣𝑖𝑗𝑒𝑘𝑎
LCOE=𝑢𝑘𝑢𝑝𝑛𝑎 𝑝𝑟𝑜𝑖𝑧𝑣𝑒𝑑𝑒𝑛𝑎 𝑒𝑛𝑒𝑟𝑔𝑖𝑗𝑎 𝑡𝑜𝑘𝑜𝑚 ž𝑖𝑣𝑜𝑡𝑛𝑜𝑔 𝑣𝑖𝑗𝑒𝑘𝑎 (3.1)
LCOE metoda temelji se na NPV (neto sadašnja vrijednost) formuli, tj. svaki budući trošak mora
biti prilagođen sadašnjoj vrijednosti zbog inflacije i ostalih faktora. Matematički prikazano,
osnovna formula LCOE izgleda:
𝐼𝑡 + 𝑃𝑡 +𝐺𝑡
∑𝑛
𝑡=1 𝑡
(1+𝑟)
LCOE= 𝑊𝑡 (3.2)
∑𝑛
𝑡=1(1+𝑟)𝑡
It = troškovi investiranja u godini t
Pt = troškovi pogona i održavanja u godini t
Gt = troškovi goriva u godini t
Wt = proizvedena električna energija u godini t
r = diskontna stopa
n = životni vijek sistema
LCOE se obično izračunava u odnosu na životni vijek postrojenja, što je obično 20 do 60 godina.
Manji LCOE znači veću isplativost proizvodnje električne energije iz analizirane tehnologije.
Osnovna formula može se nadograditi uključivanjem nekih dodatnih troškova, a u novije
proračune uključuju se i troškovi cijene emisije CO2 (𝐸𝑡) i cijene dekomisije (Dt). LCOE formula
nadopunjena troškovima cijene emisije CO2 i cijene dekomisije izgleda:
9
𝐼𝑡 + 𝑃𝑡 +𝐺𝑡 +𝐸𝑡 +𝐷𝑡

∑𝑛
𝑡=1 𝑡
(1+𝑟)
LCOE= 𝑊𝑡 (3.3)
∑𝑛
𝑡=1 (1+𝑟)𝑡
Primjer LCOE-a za fotonaponski sistem:
Pretpostavimo da će solarni fotonaponski sistem na krovu biti instaliran na komercijalnom objektu,

a karakteristike projekta su sledeće:
- Projektni kapacitet = 100 kW

- Početna investicija = 300 000 USD
- Troškovi održavanja = 3000 USD/god (1% od početne investicije)
- Procijenjena godišnja proizvodnja = 182 500 kWh
- Životni vijek = 25 godina
Tokom svog životnog vijeka, ukupna proizvodnja kWh ovog fotonaponskog sistema će biti:
- Životni vijek proizvodnje = 182 500 kWh/god x 25 godina = 4 562 500 kWh
Ukupni trošak vlasništva, s obzirom na početne investicije i troškove održavanja, bit će:
Ukupni trošak vlasništva = 300 000 USD + 3 000 USD/god x 25 godina = 375 000 USD
Stoga će ovaj projekat imati sljedeći LCOE:
LCOE = 375 000 USD/4 562 500 kWh = 0.0822 USD/kWh
Ako su cijene električne energije na lokaciji projekta veće od toga, neto efekat će biti smanjenje
troškova energije.
3.1. Faktori koji utiču na LCOE
LCOE formula još se može nadopuniti raznim troškovima koji su karakteristični za pojedine
elektrane. Kako bi se LCOE metoda mogla što bolje shvatiti opisani su faktori o kojima ona ovisi.
Faktori koji mogu podići LCOE nekog projekta su:
- Finansiranje - kamata koja se plaća finansijskoj instituciji koja daje kredit povećava
troškove vlasništva.
- Neodgovarajuće održavanje - performanse sistema mogu vremenom oslabiti, smanjujući
ukupni izlaz energije (kWh).
10
- Lizing sistema umjesto posjedovanja - LCOE je veći zato što treća strana ostvaruje profit
od zakupa.
- Baterije - Dodatne početne investicije, eventualne zamjene i povećane potrebe za
održavanjem drastično povećavaju troškove vlasništva kada se nalaze baterije. Međutim,
ako električna energija primjenjuje satne električne cijene, a baterije se koriste za
upravljanje potražnjom, trošak se može nadoknaditi dodatnom uštedom (punjenje baterija
u satima s niskim cijenama energije, koristeći ih za vrijeme vršnog opterećenja, tj. pri
većim cijenama).
Sa druge strane LCOE se može smanjiti sljedećim faktorima:
- Podsticaji - kao što su oslobađanje od poreza ili poreski krediti.

- Dobro pozicioniranje sistema - optimizirano za maksimalni izlaz energije.
Dakle, sve ono što povećava proizvodnju i(li) smanjuje troškove - smanjuje LCOE, a sve što
smanjuje proizvodnju i(li) povećava troškove - povećava LCOE.
3.2. Investicijski troškovi
Investicijski troškovi (It) ili početni troškovi su dati kao ukupni investicijski troškovi podijeljeni
sa neto proizvodnim kapacitetom, tj. kapacitetom koji dobija mreža, bilo da je u pitanju električna
energija ili daljinsko grijanje. Investicijski troškovi uključuju svu fizičku opremu i obično se to
naziva cijena (trošak) inženjeringa, nabavke i izgradnje (engineering, procurement and
construction ili EPC). Infrastrukturni ili troškovi priključenja, tj. priključci za električnu energiju,
gorivo i vodu, su također uključeni. Troškovi zemljišta, kao i predprojektni troškovi
(administracija, konsultacije, projektni menadžment, potrebne dozvole od strane vlasti) nisu
uključeni. Cijena za demontažu rashodovanih postrojenja također nije uključena, uz pretpostavku
da se troškovi razgradnje kompenziraju ostatkom vrijednosti imovine.
Troškovi izgradnje elektrana obično su karakterizirani specifičnim investicijama I spec [n.j./kW] po

jedinici instalisane snage. Troškovi investicija iznose:
I=Ispec·Pinst (3.2.1)
Pinst = nazivna snaga elektrane
11
3.3. Troškovi pogona i održavanja
Troškovi pogona i održavanja (Pt) su podijeljeni u fiksne i varijabilne (ili se daju u zbiru). Fiksni
udio troškova pogona i održavanja uključuje sve troškove koji su neovisni o načinu rada
postrojenja, npr. administracija, operativno osoblje, planirano i neplanirano održavanje, plaćanja
za sporazume o uslugama o održavanju i pogonu, naknade za korištenje mrežnog sistema, porez
na imovinu i osiguranje. Reinvesticije u okviru predviđenog životnog vijeka su također uključene,
dok su reinvesticije za produženje životnog vijeka isključene.
Varijabilni troškovi obuhvataju potrošnju pomoćnih materijala (voda, maziva, aditivi za gorivo),
tretiranje i odlaganje ostataka, popravke i održavanje vezano za izlaz energije, kao i rezervne
dijelove (ne računaju se troškovi koje pokrivaju garancije i osiguranja).
Trošak pogona i održavanja jednak je:
Pt=pt·Wt (3.3.1)
pt = jedinični godišnji trošak pogona za proizvodnju jednog kWh ili MWh električne energije, a
Wt = proizvedena električna energija u godini t.
3.4. Troškovi goriva i emisije CO2
Troškovi goriva (Gt) značajno ovise o vrsti elektrane. Troškovi goriva predstavljaju veliki udio u
ukupnoj visini troškova proizvodnje električne energije za termoelektrane, te stoga prognoze
cijena goriva imaju veliki uticaj na ishod kada se uporede LCOE-ovi različitih tehnologija. Vjetar,
sunčeva i donekle nuklearna energija nisu izloženi ovom faktoru nesigurnosti u izračunu LCOE.
Na isti način, LCOE elektrana koje koriste fosilna goriva mogu biti pod velikim uticajem CO 2-
cijene.
Druga stvar koju treba imati na umu je da se cijene nekih goriva, kao što je prirodni plin, značajno
razlikuju po regijama, a druga goriva, kao što je biomasa, ovise o lokalnoj dostupnosti i drugim
lokalnim uslovima.
Trošak goriva Gt definišu jedinstveni trošak goriva, koji se snabdijevaju nabavnom cijenom goriva
(n.j./kg, n.j./l, n.j./N𝑚3), i specifični trošak goriva sg, koji ovisi o učinkovitosti postrojenja i
ogrjevnoj moći (kg/kWh, l/kWh, Nm3/kWh). Troškovi goriva prikazani su formulom:
Gt = sg · gt · Wt (3.4.1)
12
3.4.1. Cijene nafte, plina i uglja
Kratkoročno, od 2016. do 2020. godine, za proračun LCOE koriste se evropske terminske cijene.
Za 2020. godinu i dalje, primjenjuju se prognozirane cijene za Evropu iz IEA-inog (Svjetska
agencija za energiju) „World Energy Outlook 2015“. Prije 2016. godine primijenjeni su historijski
podaci, pri čemu je 2015. preliminarna procjena. Predviđene cijene i prognoze cijena od strane
IEA predstavljaju samo tržišnu vrijednost goriva i ne uzimaju u obzir troškove prijevoza do mjesta
potrošnje.
Troškovi transporta su uključeni u ukupne troškove goriva, kako bi odražavali stvarne troškove
goriva s kojima će se elektrana susresti. Troškovi transporta su zasnovani na iskustvima. Cijene su
predviđene za velike (centralizirane) i male elektrane (decentralizirane), jer su obično podložne
različitim troškovima transporta. Naprimjer, velike elektrane na prirodni plin plaćaju samo
prijenos plina, dok će male elektrane plaćati i distribuciju. Za velike elektrane na ugalj i prirodni
plin troškovi transporta su prilično mali.
3.4.2. Cijene biomase
LCOE proračun podrazumijeva nekoliko tehnologija koje primjenjuju različite vrste biomase.
Drvnim peletima i iverjem (drvna sječka) trguje se na međunarodnom nivou, dok se slamom i
„lokalnom biomasom“, kao što su jeftini poljoprivredni i šumski otpad, prvenstveno trguje lokalno.
Stoga su cijene drvenih peleta i iverja općenito više reprezentativne u regijama nego cijene slame
i „lokalne biomase“.
Cijene za drvne pelete, slamu i iverje generišu se po modelu cijena biomase, usvajajući centralni,
visoki i niski scenarij, koji je povezan sa tri scenarija za fosilna goriva (The New Policy Scenario,
The 450 Scenario, odnosno The Current Policy Scenario, respektivno). Troškovi transporta
primijenjeni su na tržišne cijene.
Cijena za „lokalnu biomasu“ je prosjek broja različitih vrsta biomase koje je prijavila
Međunarodna agencija za obnovljivu energiju, a pretpostavlja se da je konstantna tokom vremena.
3.4.3. Cijene nuklearnog goriva
Troškovi goriva za nuklearnu energiju uključuju i troškove goriva i troškove vezane za upravljanje
nuklearnim otpadom. Zasnivaju se na srednjoj vrijednosti izvještaja IEA (Procijenjeni troškovi
13
proizvodnje električne energije). To je povezano sa znatnom nesigurnošću zbog, između ostalog,

različitih zahtjeva za rukovanjem i skladištenjem radioaktivnog otpada u različitim zemljama.
Ipak, očekuje se da će cijena biti konstantna tokom vremena.
3.4.4. Cijene emisije CO2
U LCOE proračunu cijena CO2 je predstavljena evropskom kvotom za CO2, iako je još uvijek
namijenjena da predstavlja troškove eksternalija uzrokovanih emisijama stakleničkih plinova.
Cijena evropske kvote za CO2 određena je tržišnom ponudom i potražnjom. To znači da cijena
CO2 ugrađena u LCOE predstavlja stvarni trošak emisije CO2 s kojim se suočavaju evropski
proizvođači električne energije. Baš kao i cijene fosilnih goriva, serije CO 2-cijena se sastoje od
pretpostavljenih cijena od 2016. do 2020. godine i cijena scenarija IEA za poslije. Cijene prije
2016. godine su historijske cijene.
3.5. Diskontna stopa
Diskontna stopa se koristi za određivanje sadašnje vrijednosti budućih troškova i prihoda. LCOE
proračun vraća jedinični trošak za proizvodnju električne energije na osnovu diskontovane buduće
proizvodnje električne energije i stoga je pod jakim uticajem odabranog nivoa diskontne stope.
Proračun LCOE primjenjuje godišnje stope od 3 do 10%, a vrijednost im direktno zavisi od stanja
privrede i određivanje te stope nije jednostavno.
Prilikom promjene diskontne stope, mijenjaju se i godišnji kapitalni troškovi, kao i cijene goriva,
CO2 emisije itd. Diskontna stopa najviše utiče na tehnologije sa najvećim investicijskim
troškovima, npr. solarne elektrane, vjetroleketrane i nuklearna elektrane.
3.6. Životni vijek elektrane
Životni vijek elektrane (n) ili korisni životni vijek je procjena koliko će godina određena elektrana
moći efektivno raditi. Životni vijek nekih od elektrana prikazan je u tabeli 3.6-1.
14
Elektrana Životni vijek (godine)
Vjetroelektrana 25
Fotonaponski sistem 25
Termoelektrana na plin i CCGT (kombinovani ciklus) 30
Geotermalna elektrana 40
Termoelektrana na ugalj 40
Nuklearna elektrana 60
Hidroelektrana 80
Tabela 3.6-1: Životni vijek elektrana
Kod proračuna LCOE-a, potrebno je odlučiti da li će se koristiti tehnički životni vijek konkretne
elektrane (koji su inače različiti) ili zajednički finansijski život (npr. period dospijeća dužničkih
finansija) razmatranih tehnologija. Obično se dug elektrane u potpunosti otplaćuje prije isteka
njegovog tehničkog vijeka, te se stoga na kraju financijskog vijeka mora dodijeliti vrijednost
razlike. Da bi se izbjeglo izračunavanje vrijednosti razlika, kod proračuna LCOE koristi se tehnički
životni vijek kao diskontni period za sve tehnologije.
3.7. Stopa iskorištenosti elektrane (sati punog opterećenja)
Broj godišnjih sati punog opterećenja koristi se za izražavanje stope ili faktora iskorištenja
elektrane. Pretpostavke koje se tiču sati punog opterećenja imaju veliki utjecaj na LCOE zbog
doprinosa iz fiksnih troškova, kao što su troškovi kapitala i fiksni troškovi rada i održavanja.
Obnovljivi izvori energije, poput energije vjetra i solarne energije, imaju vrlo niske marginalne
(varijabilne) troškove. Stoga su njihovi godišnji sati punog opterećenja gotovo isključivo ovisni o
raspoloživim obnovljivim izvorima energije i izboru tehnologije. Za termoelektrane broj sati
punog opterećenja ovisi o njihovoj funkciji na tržištu električne energije, tj. da li rade kao bazno
opterećenje, srednje opterećenje ili vršno opterećenje.
Nuklearne elektrane također imaju niske marginalne troškove i stoga najčešće funkcionišu kao
bazno opterećenje, s velikim brojem sati punog opterećenja. Za vjetroelektrane i solarnu
fotonaponsku tehnologiju pretpostavlja se da će proizvoditi i na tržište isporučivati sve više sati
bez ikakvih smetnji ili ograničenja. Velike vjetroelektrane na kopnu imaju faktor iskorištenosti od
34%, što je ekvivalentno 3000 sati godišnje punog opterećenja. Za velike priobalne vjetroturbine
15
navodi se da imaju faktor iskorištenosti od 46-48%, što je ekvivalent sa 4200 sati punog
opterećenja. Sljedeće standardne (prosječne) vrijednosti se koriste za međunarodne tehnologije u
proračunu LCOE (Tabela 3.7-1):
Elektrana Godišnji sati punog opterećenja
Termoelektrana na ugalj 5000
Termoelektrana na plin 5000
Nuklearna elektrana 7000
Fotonaponska elektrana 1700
Vjetroelektrana 3000
Elektrana na biomasu 5000
Tabela 3.7-1: Prosječni sati punog opterećenja za pojedine elektrane
Pretpostavlja se da elektrane na ugalj, prirodni plin i biomasu rade negdje između punog i srednjeg
opterećenja.
3.8. Vrijednost proizvodnje toplote (kogeneracijske elektrane)
Kod proračuna LCOE uključuju se i tehnologije koje proizvode kombinovanu toplotnu i električnu
energiju (CHP – Combined heat and power) – tzv. kogeneracijske elektrane. Da bi se izračunao
trošak električne energije, vrijednost proizvedene toplote se mora oduzeti od operativnih troškova
elektrane.
Postoji nekoliko metoda za raspodjelu potrošenog primarnog goriva između proizvodnje električne
energije i toplote iz kogeneracije, iako u principu "ne postoji" ispravno "pravilo“ za ovu raspodjelu.
Kod proračuna LCOE postoje mogućnosti za dva različita načina za izračunavanje vrijednosti
proizvedene toplote. Jedan je raspodjela goriva i CO2 troškova između električne energije i toplote,
a drugi je fiksna cijena proizvedene toplote.
16
3.9. Troškovi integracije elektrane u elektroenergetsku mrežu
Pored direktnih troškova investicije, goriva, rada i održavanja, kao i troškova zaštite životne
sredine, različite tehnologije imaju i troškove vezane za integraciju proizvedene električne energije
u okolnu mrežu, tj. elektroenergetski sistem.
Ovo se posebno odnosi na tehnologije s promjenjivim izlazom energije, kao što su vjetroelektrane
i fotonaponske elektrane, ali i nuklearne elektrane imaju uticaj troškova integracije u sistem, zbog
svoje velike i prilično nefleksibilne prirode. Troškovi integracije elektrane u sistem mogu se
podijeliti na sljedeće:
- Troškovi balansiranja: ovdje spadaju troškovi rješavanja mogućih odstupanja od planirane

proizvodnje i mogući dodatni troškovi za investicije u rezerve za rješavanje problema sa
ispadima elektrana ili postrojenja za prijenos.
- Troškovi profila: Ovdje je riječ o vrijednosti proizvedene električne energije u
elektroenergetskom sistemu ili na tržištu električne energije. Vrijednost se uspoređuje sa
zajedničkim referentnim vrijednostima, kao što je prosječna cijena na tržištu električne
energije. Ako tehnologija zarađuje manje od prosječne cijene električne energije na tržištu,
razlika se može smatrati troškom profila, a ako tehnologija zarađuje više od prosječne
cijene električne energije smatramo da je to zarada profila.
- Mrežni troškovi: dodatni troškovi za proširenje i prilagođavanje elektroenergetske
infrastrukture kako bi se proizvedena električna energija što bolje distribuirala iz određene
elektrane.
Sistemski troškovi u velikoj mjeri zavise od konfiguracije svakog pojedinačnog

elektroenergetskog sistema.
3.10. Troškovi vanjskih uticaja na okoliš
Pri proizvodnji električne energije nastaju troškovi za društvo (društveno-ekonomski troškovi),

koji se ne odražavaju na tržištima, jer nemaju direktan finansijski uticaj na vlasnika proizvodnog
postrojenja. Ovo je slučaj za mnoge uticaje na okoliš. Stoga se takvi eksternaliteti u okruženju
moraju procjenjivati i obračunavati odvojeno prilikom izračunavanja LCOE. U nekim
slučajevima, eksternalije su internalizirane kroz nacionalne ili regionalne okvire. To je, naprimjer,
slučaj sa EU shemom trgovanja emisijama CO2, iako su cijene bile vrlo niske u posljednjih
nekoliko godina. Mnoge zemlje također nameću poreze na emisije SO2 i NOx. U drugim
slučajevima, troškovi i koristi se moraju procijeniti na osnovu procjene lokalnih, regionalnih i
globalnih efekata i uticaja, tj. društvenih troškova proizvodnje energije za svaku specifičnu
17
tehnologiju. Nije lako kvantifikovati takve troškove i koristi, a mnogi od njih zavise od lokalnih
ili regionalnih okruženja. Studije zasnovane na pristupu procjene životnog ciklusa, npr. u okviru
projekta European Extern, utvrdile su da su najvažniji ekološki uticaji proizvodnje energije
sljedeći:
- Klimatske promjene usljed emisije stakleničkih plinova

- Uticaji na zdravlje zbog zagađenja vazduha, uključujući gasove i štetne čestice
- Za nuklearnu energiju: radioaktivno zagađenje, kao i rizici povezani sa skladištenjem
otpada i stavljanjem postrojenja van pogona.
Postoje mnogi drugi relevantni uticaji povezani s proizvodnjom energije, naprimjer uzrokovani
emisijama toksičnih metala, dioksina, korištenja vode, degradacije zemljišta itd. Međutim,
pokazalo se da su oni znatno manje važni od tri gore navedena, te da su isključeni u LCOE
proračunima radi jednostavnosti.
Socijalni troškovi okoline po jedinici energije proizvedene za tehnologiju nisu fiksni parametar za
sve zemlje i okolnosti. Troškovi zavise od faktora emisije (tj. količine onečišćujuće supstance koja
se šalje po MWh energije) pomnoženi sa jediničnom cijenom emisije. Emisioni faktori zavise od
vrste goriva i od konfiguracije tehnologije (npr. oprema za filtriranje instalirana u postrojenju).
Jedinični trošak emisija zavisi od lokacije postrojenja (npr. uticaj emisije čestica na zdravlje će
zavisiti od gustine naseljenosti u tom području) i kako se ta šteta vrjednuje u određenoj zemlji.
Uticaji na zdravlje mogu se mjeriti kao statistički povećani mortalitet i morbiditet, koji se mogu
pretvoriti u monetarne pojmove koristeći, naprimjer, pristup spremnosti na plaćanje (WTP), tj. ono
što je prosječna osoba u određenoj zemlji spremna platiti za smanjenje rizika od smrti i postizanja
boljeg zdravlja. Također, treba napomenuti da odnos između uticaja na zdravlje i emisija često nije
linearan. Iz ovih razloga, podrazumijevane vrijednosti troškova eksternih elemenata životne
sredine date kod proračuna LCOE treba uvijek da se pregledaju u nacionalnom i lokalnom
kontekstu.
3.11. Troškovi dekomisije i odlaganja otpada
Troškovi dekomisije i odlaganja otpada uglavnom se odnose na nuklearne elektrane. Na kraju

životnog vijeka postrojenja, troškovi dekomisije i troškovi upravljanja otpadom se šire tokom
perioda od deset godina za sve tehnologije. Za postrojenja na fosilna goriva, za preostalu vrijednost
opreme i materijala normalno se pretpostavlja da je jednaka trošku demontaže i obnovi lokacije,
što rezultira nultim neto troškom stavljanja van pogona. Za vjetroturbine i solarne panele, umjesto
stavljanja van pogona, ono što se dešava u praksi na kraju njihovog radnog vijeka je zamjena
18
opreme, a vrijednost otpadaka ovih instalacija procjenjuje se na 20% od prvobitne kapitalne

investicije.
Kada nisu dostavljeni podaci o troškovima stavljanja van pogona, korištene su sljedeće standardne
vrijednosti kod proračuna LCOE-a:
Nuklearna energija: 15% troškova izgradnje
Sve ostale tehnologije: 5% troškova izgradnje
Čak 99% radioaktivnog materijala nuklearnih elektrana odnosi se na gorivo, ostalo se odnosi na
materijale unutar elektrane koji su postali radioaktivni zbog neposredne blizine radioaktivnog
goriva. Ne postoji radioaktivni otpad istog nivoa radioaktivnosti. Za radioaktivni otpad niskog
nivoa radioaktivnosti (cijevi, cigle, metal itd.) nije potrebno posebno odlagalište, jer sadrže vrlo
nizak nivo radioaktivnosti, koja nije opasna po ljude. Radioaktivni otpad srednjeg nivoa također
ne zahtijeva vrlo komplikovanu odlagališnu površinu, a najveći troškovi dolaze iz odlaganja
otpada visoke radioaktivnosti. Također na otpad visoke radioaktivnosti odlazi 95% ukupne
radioaktivnosti proizvedene u procesu proizvodnje električne energije. Svake godine nuklearne
elektrane u cijelom svijetu proizvedu oko 200 000 m3 otpada niskog i srednjeg nivoa
radioaktivnosti i 10 000 m3 ili 12 000 tona otpada visoke radioaktivnosti.
Trošak odlaganja nuklearnog otpada predstavlja oko 5% ukupne potrošnje električne energije iz
nuklearne elektrane. Finansijske metode pokrivanja troška variraju od države do države, a
najpopularnije su:
- Prijevremena otplata - novac se pohranjuje na poseban račun za pokriće dekomisijskih

troškova i prije nego što elektrana krene s radom.
- Porez na nuklearnu energiju - plaća se na potrošnju kao dodatak na račun električne
energije. Novac ide u fondove i koristi se za pokrivanje troškova dekomisije.
Naprimjer, porez na nuklearnu energiju 2014. godine u SAD-u iznosio je 0,1 USD/kWh, a u
Francuskoj 0,14 €/kWh kako bi se osigurala sredstva za dekomisiju i odlaganje nuklearnog otpada.
Međutim, u 2016. godini Evropska komisija je ocijenila da za demontažu nuklearnih elektrana i
skladištenje radioaktivnog materijala Evropskoj Uniji nedostaje 118 milijardi eura. Osigurano je
samo 150 milijardi eura sredstava za pokrivanje 268 milijardi eura očekivanih troškova. [4]
19
4. Analiza troškova proizvodnje električne energije
U ovom dijelu rada potrebno je napraviti analizu troškova proizvodnje električne energije na
temelju LCOE metode iz različitih elektrana. Osnovna podjela elektrana je na konvencionalne i
nekonvencionalne, no sve je češća podjela na elektrane koje koriste obnovoljive izvore i elektrane
koje koriste neobnovljive izvore, a na taj način ćemo i razdvojiti analizu troškova proizvodnje
električne energije.
Konvencionalne elektrane su od početaka korištenja električne energije, pa sve do danas i dalje

dominantni proizvođači električne energije. Međutim, nekonvencionalne elektrane su u
konstantnom porastu i zauzimaju sve veći udio u ukupnoj proizvodnji električne energije. Tome
je najviše doprinjela, prije svega, svijest za zaštitu okoliša, a zatim i vrlo brzi napredak tehnologije.
To je naročito izraženo u zemljama članicama OECD-a, gdje je udio nekonvencionalnih elektrana
u proizvodnji viši nego u zemljama izvan OECD-a.
4.1. Analiza troškova proizvodnje električne energije iz elektrana koje koriste

neobnovljive izvore
Unatoč velikom porastu proizvodnje iz nekonvencionalnih elektrana, konvencionalne elektrane i

dalje vladaju tržištem električne energije s ukupnim instalisanim kapacitetom s preko 80% u 2016.
godini (od čega termoelektrane na ugalj učestvuju sa oko 40%). Konvencionalne elektrane također
pokrivaju najveći dio opterećenja i imaju visoke faktore iskorištenja, jer većinom rade tokom cijele
godine.
Konvencionalne elektrane imaju svoje prednosti, zbog kojih i zauzimaju najveći udio u svjetskoj
proizvodnji električne energije. Još uvijek niski LCOE, veliki kapacitet i konstantna proizvodnja
tokom godine čine ih u velikom broju slučajeva temeljnim elektranama. Međutim, jedan od
najvećih nedostataka konvencionalnih elektrana je uticaj na okoliš. Izgaranje fosilnih goriva
dovodi do emisija ugljikovog dioksida (CO2), kao i do emisije ostalih štetnih plinova (CO, NOx,
SOx HC) i krutih čestica. Također, veliki nedostatak konvencionalnih elektrana je konstantno
snabdijevanje gorivom, što doprinosi troškovima pogona. Cijene goriva ovise o različitim lokalnim
i globalnim parametrima, kao što je dostupnost goriva i vrsta, čistoća goriva, globalna ekonomska
situacija, lokalne cijene itd.
20
S druge strane, nuklearne elektrane imaju visoke kapitalne troškove, kao i problem dekomisije
radioaktivnog otpada. Slika 4.1-1 prikazuje raspon LCOE-a za konvencionalne elektrane u 2017.
godini. Rezultati uključuju i troškove CO2 od 30 $/t.
Slika 4.1-1: Raspon LCOE-a za konvencionalne elektrane (2017.) [12]
4.1.1. Termoelektrane na ugalj
Većina elektrana na ugalj imaju specifične troškove gradnje u rasponu između 1000 i 1500
USD/kW. Vremena izgradnje su oko četiri godine za većinu postrojenja. Cijene goriva (ugalj, mrki
ugalj ili lignit) tokom ekonomskog životnog vijeka postrojenja variraju od zemlje do zemlje.
Izraženo u istoj valuti koristeći službeni valutni kurs, cijene uglja u 2010. god. variraju sa faktorom
20. Otprilike polovina slučajeva ukazuju na eskalaciju cijena tokom ekonomskog vijeka
postrojenja, dok druga polovina pokazuje stabilnost cijena.
21
Slika 4.1.1-1: Kretanje cijena uglja [2]
Kod diskontne stope od 5% investicijski troškovi predstavljaju nešto više od trećine od ukupnog
iznosa, troškovi rada i održavanja kreću se oko 20%, a goriva oko 45%.
Kod diskontne stope od 10%, investicijski troškovi u većini slučajeva predstavljaju oko 50% od
ukupnog iznosa, troškovi rada i održavanja kreću se oko 15% i troškovi goriva oko 35%. [6]
Slika 4.1.1-2: IEA izvještaj (2015.) za troškove termoelektrana na ugalj za pojedine države [6]
Skup podataka IEA2-a za 2015. sadrži samo 14 postrojenja koja koriste ugalj, u usporedbi sa 48 u
2010. (od kojih 14 uključuje prikupljanje i skladištenje ugljika, tehnologija koja je isključena iz
ovog ažuriranja).
2
IEA (International Energy Agency) – Međunarodna agencija za energiju
22
Kao što je ranije spomenuto, u zemljama OECD-a došlo je do značajnog odmaka od proizvodnje
električne energije iz termoelektrana na ugalj, prema proizvodnji iz termoelektrana na prirodni
plin. Što se tiče zemalja koje nisu članice OECD-a, ovaj ažurirani izvještaj uključuje samo jednu
termoelektranu na ugalj iz Kine, nasuprot tri u izvještaju iz 2010. Osim toga, Rusija nije
učestvovala u izvještaju IEA-a 2015., ali je u izvještaju za 2010. godinu pridonijela sa dvije
termoelektrane na ugalj.
Termoelektrane u bazi podataka iz 2015. rade na stepenu učinkovitosti od 41% (Japan i J. Koreja)
do 51% (Portugal), mjereno na temelju nižih toplotnih vrijednosti goriva (neto kalorijske
vrijednosti) i raspona veličine od 605 MW (Portugal) do 4693 MW (termoelektrana s više jedinica
u Južnoj Africi). Među zemljama OECD-a, najveća termoelektrana na ugalj je u Holandiji (1554
MW).
Troškovi izgradnje u zemljama OECD-a kreću se od 1218 USD/kW u J. Koreji do 3067 USD/ kW
u Portugalu. U zemljama koje nisu članice OECD-a, troškovi izgradnje iznose 2222 USD/kW u
Južnoj Africi i 813 USD/kW u Kini. Kao i kod CCGT-ova i nuklearnih elektrana, sva
termoelektrane na ugalj su modelirane prema zadanom faktoru iskorištenja od 85%. [6]
Baza podataka iz 2015. sadrži samo superkritična i ultrasuperkritična postrojenja. I nadkritična i

ultrasuperkritična postrojenja djeluju iznad kritične tačke vodene pare, što zahtijeva pritisak veći
od 221 bara (za usporedbu, podkritična tvornica će općenito raditi na pritisku od oko 165 bara).
Iznad kritične tačke vodene pare voda se mijenja iz tekuće u paru bez vrenja. Da bi se poboljšala
ukupna učinkovitost generatora, koriste se superkritične konstrukcije. Ne postoji standardna
definicija ultra-superkritičnog u odnosu na superkritičnu, iako se, općenito, svaka termoelektrana
koja radi sa temperaturom iznad 600°C smatra ultrakritičnom. Tipična superkritična i ultra-
superkritična postrojenja koriste paru pod pritiskom od 240 do 300 bar-a i temperaturama do
620oC.
4.1.2. Termoelektrane na prirodni plin
Za elektrane na prirodni plin specifični troškovi izgradnje u većini slučajeva kreću se između 400
i 800 USD/kW. U svim zemljama, troškovi izgradnje elektrana na prirodni plin su niži od onih na
ugalj i od nuklearnih elektrana. Elektrane na plin izgrađuju se brzo i, u većini slučajeva, izgradnja
traje između dvije i tri godine. Troškovi rada i održavanja elektrana na na plin znatno su niži od
onih na ugalj i od nuklearnih elektrana. Većina cijena prirodnog plina u 2010. bile su u rasponu
između 3,5 i 4,5 USD/GJ.
Nivelisani troškovi proizvodnje električne energije za većinu elektrana na prirodni plin kreću se
između 68 i 106 USD/MWh. Investicijski troškovi predstavljaju manje od trećine ukupnih
23
nivelisanih iznosa, troškovi rada i održavanja čine manje od 10% u većini slučajeva, a troškovi
goriva 60%, i do gotovo 70% u nekim slučajevima. Prema tome, pretpostavke o cijenama plina na
dan puštanja u rad i eskalacija tih cijena su glavni činioci u procjeni nivelisanih troškova
proizvodnje električne energije u elektranama na prirodni plin.
Kod diskontne stope od 10%, nivelisani troškovi proizvodnje električne energije za većinu
elektrana na prirodni plin su malo viši nego kod diskontne stope od 5% zahvaljujući niskim
investicijskim troškovima i vrlo kratkim rokovima izgradnje. Trošak goriva ostaje glavni učesnik
i predstavlja 73% od ukupnog nivelisanog troška proizvodnje električne energije, dok investicijski
troškovi i troškovi rada i održavanja učestvuju sa oko 20%, odnosno 7%. [6]
Slika 4.1.2-1: IEA izvještaj (2015.) za troškove termoelektrana na prirodni plin za pojedine države
[6]
Investicije u zemljama OECD-a nastavile su da favorizuju proizvodnju električne energije u

elektranama na prirodni plin u odnosu na proizvodnju iz termoelektrana na ugalj. U periodu od
2000. do 2013. godine, OECD države potrošile su u prosjeku 30 milijardi USD godišnje na nove
generatore na prirodni plin, u usporedbi sa samo 12 milijardi USD godišnje za proizvodnju
električne energije iz termoelektrana na ugalj. U istom periodu, države koje nisu članice OECD-a
potrošile su u prosjeku 16 milijardi dolara godišnje na proizvodnju električne energije iz elektrana
na prirodni plin, u poređenju sa 43 milijarde dolara godišnje za proizvodnju električne energije iz
termoelektrana na ugalj.
Proizvodnja električne energije iz elektrana na prirodni plin ostaje popularna opcija u zemljama
OECD-a zbog relativno niskih kapitalnih troškova, kratkog vremena izgradnje, visokog stepena
efikasnosti i operativne fleksibilnosti. U SAD i Evropi došlo je do značajnih ulaganja u
24
proizvodnju električne energije iz elektrana na prirodni plin nakon liberalizacije tržišta u 1990-im
i 2000-im. Nizak intenzitet ugljika je također važan faktor, iako je posljednjih godina relativno
niska cijena ugljika u okviru sistema trgovanja emisijama (ETS) smanjila utjecaj tih emisija na
operativne troškove.
Na slici 4.1.2-1 postoje podaci za ukupno 17 elektrana na prirodni plin za 12 država. Od njih, 13
su CCGT 3, a četiri su OCGT 4. Jedina zemlja koja nije članica OECD-a uključena u ovu listu je
Kina.
U izvještaju iz 2010. je primjetno da, uprkos relativnoj standardizaciji CCGT tehnologije, troškovi
izgradnje su se značajno razlikovali unutar područja OECD-a, od 635 USD/kW u J. Koreji do 1622
USD/kW u Švicarskoj. U izvještaju iz 2015. postoji manje varijacija, s troškovima izgradnje u
zemljama OECD-a u rasponu od 845 USD/kW u J. Koreji do 1289 USD/kW na Novom Zelandu.
Troškovi izgradnje u Kini su niži i iznose 627 USD/kW. [6]
Uprkos relativnoj standardizaciji CCGT tehnologija, razumno je očekivati da se troškovi izgradnje

CCGT-a razlikuju, čak i u slučaju kada se tehnologije koriste u zemljama koje se čine relativno
sličnim. To je zato što stvarni troškovi izgradnje zavise od niza faktora koji prevazilaze samu
tehnologiju, uključujući tehnička pitanja kao što su različiti operativni zahtjevi i regulatorna pitanja
kao što su različiti mrežni kodovi, sigurnosni standardi ili troškovi rada. Svi CCGT-ovi su
modelirani sa faktorom iskorištenja od 85%.
4.1.3. Nuklearne elektrane
Za nuklearne elektrane specifični investicijski troškovi, ne uključujući obnovu ili razgradnju i

sanaciju lokacije, za većinu postrojenja variraju između 1000 i 2000 USD/kW. Ukupni nivelisani
investicijski troškovi obuhvataju troškove obnove, razgradnje i sanacije lokacije i kamate tokom
izgradnje. Nivelisani troškovi proizvodnje električne energije za većinu nuklearnih elektrana kreću
se između 112 i 183 USD/MWh. Investicijski troškovi kod diskontne stope od 5% predstavljaju
najveći dio ukupnih nivelisanih troškova, u prosjeku oko 50%, dok troškovi pogona i održavanja
predstavljaju oko 30%, i troškovi ciklusa goriva oko 20%. [6]
Kod diskontne stope od 10%, nivelisani troškovi proizvodnje električne energije su nešto veći, a
udio investicija u ukupnom nivelisanom trošku proizvodnje je oko 70%, dok ostali elementi
troškova (rad i održavanje i gorivni ciklus) predstavlja u prosjeku 20, odnosno 10%.
3
Elektrane sa kombinovanim ciklusom
4
Otvorene elektrane sa kombinovanim ciklusom
25
Slika 4.1.3-1: IEA izvještaj (2015.) za troškove nuklearnih elektrana za pojedine države [6]
Baza podataka izvještaja iz 2015. sadrži 11 nuklearnih elektrana, od kojih je 9 u zemljama

članicama OECD-a (preostale dvije su u Kini). To uključuje generički lakovodni reaktor (LWR –
Light water reactor), deset naprednih lakovodnih reaktora vode (ALWR – Advanced light water
reactor) i reaktore III generacije.
Nuklearne tehnologije su veoma kapitalno ovisne, a različiti regulatorni zahtjevi, tehnički

kapaciteti i finansijski uslovi dovode do širokog raspona troškova izgradnje u zemljama OECD -
od 2021 USD/kW u J. Koreji do 6215 USD/kW u Mađarskoj. Obim investicijskih troškova je
velik, jer uključuje različite konstrukcije reaktora, kao i ograničenja projekta specifična za zemlju
(npr. radna pravila, sigurnosni zahtjevi, propisi itd.) i ekonomske uslove (npr. troškovi rada).
Kao i u izvještaju iz 2010., svi reaktori u ovom izvještaju temelje se na tehnologijama lakovodnih
reaktora, što ukazuje da se trend industrije prema ovoj tehnologiji nastavlja. LWR-ovi mogu
koristiti ili vodu pod pritiskom (PWR) ili kipuću vodu (BWR). U PWR-ima, voda se drži pod
visokim pritiskom, tako da ostaje u tekućem stanju, dok BWR-ovi, kao što ime implicira, dopuštaju
da voda proključa. U oba tipa reaktora, toplota se vadi iz jezgre reaktora radi stvaranja pare i
pokretanja turbinskih generatora. Oba tipa reaktora imaju napredne verzije, generički označene
kao ALWR.
U skladu sa opštom pretpostavkom izvještaja iz 2010. za otvoreni gorivi ciklus, troškovi front-end
gorivnog ciklusa su 7 USD/MWh, u odnosu na 2,33 USD/MWh za back-end gorivnog ciklusa
(postoji premalo podataka za određivanje troškova zatvorenog gorivnog ciklusa).
Troškovi front-end gorivnog ciklusa uključuju eksploataciju uranijuma i mljevenje, konverziju,

obogaćivanje i proizvodnju goriva. Troškovi back-end gorivnog ciklusa, koji se računaju od
trenutka kada se istrošeno gorivo isprazni iz reaktora, mogu se odnositi na jednu od dvije opcije:
direktno odlaganje (ili jednokratni ciklus) ili recikliranje (ciklus prerade goriva). U jednokratnom
26
ciklusu, istrošeno gorivo se ostavlja da se hladi i zatim priprema za dugoročno skladištenje. Pod
ponovnom preradom, dio istrošenog goriva koji se može reciklirati (približno 95% mase) se odvaja
od proizvoda fisije i manjih aktinida. Odvojeni plutonij i uranij se zatim mogu ponovo koristiti
kao komponenta miješanog oksidnog (MOX) goriva u lakovodnim reaktorima ili skladištiti za
buduću upotrebu u brzom reaktoru. Prerađeni otpad visokog nivoa (HLW) se skladišti, obično u
vitrificiranom obliku.
Ukupni (front-end i back-end) troškovi su relativno nezavisni od samog procesa gorivnog ciklusa,
jer procesi koji imaju veće front-end troškove imaju tendenciju da imaju odgovarajuće niže back-
end troškove, i obrnuto.
4.2. Analiza troškova proizvodnje električne energije iz elektrana koje koriste

obnovljive izvore
Za nove projekte realizovane u 2017. godini, troškovi električne energije iz obnovljivih izvora
energije su nastavili padati. Nakon godina stalnog pada troškova, tehnologije za obnovljive izvore
energije postaju sve konkurentniji način za zadovoljavanje potreba nove generacije. U 2017.
godini, kako se ubrzala primjena tehnologija proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, došlo je
do nemilosrdnog poboljšanja njihove konkurentnosti. Elektrane koje koriste bioenergiju,
hidroenergiju, zatim i geotermalne elektrane i kopnene vjetroelektrane puštene u pogon u 2017.
godini u velikoj mjeri spadaju u raspon troškova proizvodnje električne energije na fosilna goriva,
pokazuju podaci koje je prikupila Međunarodna agencija za obnovljivu energiju (IRENA), Slika
4.2-1. [8]
Slika 4.2-1: Usporedba promjene LCOE-a (2010.-2017.) [8]
27
Nivelisani trošak proizvodnje električne energije (LCOE) za ove tehnologije bio je na donjem
kraju LCOE raspona za elektrane na fosilna goriva. Globalni prosječni LCOE novih hidroelektrana
puštenih u pogon u 2017. godini iznosio je oko 0,05 USD po kilovat-satu (kWh), dok je za
vjetroelektrane na kopnu bio oko 0,06 USD/kWh. [8]
Za nove bioenergetske i geotermalne projekte, globalni prosječni LCOE iznosio je oko 0,07
USD/kWh. [8]
Pad troškova električne energije od solarnih fotonaponskih projekata (PV) od 2010. godine bio je
izvanredan. Potaknut smanjenjem cijena solarnih fotonaponskih modula čak od 81% od kraja
2009. godine, zajedno sa smanjenjem troškova sistema, globalni prosječni LCOE solarne
fotonaponske elektrane smanjio se za 73% između 2010. i 2017. godine, na 0,10 USD/kWh. Ova
tehnologija je sve češće konkurentna sa konvencionalnim izvorima energije - i to bez finansijske
podrške. Energija vjetra na moru i koncentrisana solarna energija (CSP), iako još uvijek na početku
u pogledu razvoja, doživjeli su također pad troškova između 2010. i 2017. godine. Globalni
prosječni LCOE vjetroelektrana na moru puštenih u pogon u 2017. godini iznosio je 0,14
USD/kWh, dok je za CSP iznosio 0,22 USD/kWh. [8]
Tri glavna pokretača smanjenja troškova za obnovljivu energiju su: 1) poboljšanja tehnologije; 2)
konkurentne nabavke; i 3) velika bazu iskusnih, međunarodno aktivnih projektanata.
Historijski gledano, tehnološka poboljšanja su bila od vitalnog značaja za povećanje performansi

i smanjenje troškova instalacije, koja su učinila solarne i vjetroelektrane konkurentnim.
Konkurentna nabavka - usred globalizacije tržišta obnovljive energije - nedavno se pojavila kao
drugi ključni pokretač. Uz to dolazi do pojave velike baze iskusnih srednjih i velikih projektanata,
koji aktivno traže nova tržišta u svijetu. Uticaj ovih faktora sve više dovodi do smanjenja troškova
za obnovljive izvore energije, sa efektima koji će samo rasti u narednim godinama i dalje. Prema
nekim prognozama, očekuje se da će električna energija iz obnovljivih izvora uskoro biti
konzistentno jeftinija nego iz fosilnih goriva.
4.2.1. Solarne fotonaponske elektrane
Globalno tržište fotonaponskih elektrana ubrzano raste u posljednjoj deceniji. Kumulativni

globalni instalirani fotonaponski kapaciteti porasli su sa 6,1 GW na kraju 2006. na 291 GW na
kraju 2016. Od 2010. do 2016. godine, kapaciteti su u prosjeku rasli oko 28% godišnje, a novi
kapaciteti u tom vremenskom periodu čine oko 94% ukupnog kapaciteta koji je instaliran između
2006. i 2016. (Slika 4.2.1-1). [8]
28
Slika 4.2.1-1: Instalisani kapaciteti solarnih elektrana za period 2006. - 2016. [8]
Nedavni rast na azijskom tržištu fotonaponskih elektrana je više nego kompenzirao smanjenje
novih kapaciteta u Evropi u posljednjih nekoliko godina, budući da se rast u Kini i Japanu povećao.
Ove zemlje su zajedno instalirale oko 88 GW samo između 2014. i 2016. godine. Na kraju 2016.
godine, Kina je imala 27% kumulativne instalirane snage na globalnom nivou. Nastavljen je i rast
u drugim regionima. Naprimjer, kroz stabilan rast u posljednjih nekoliko godina, SAD su postale
veliko tržište fotonaponskih elektrana sa 11% globalnog kumulativnog instaliranog kapaciteta na
kraju 2016. Godišnje instalacije u Evropi su se smanjile od njihove najveće historijske vrijednosti
od 22 GW novih kapaciteta u 2011. godini. U 2014. i 2015. godini, novi kapaciteti nisu prelazili 8
GW, a u 2016. godini instalirano je 5 GW. Udio Evrope u ukupnom globalnom kapacitetu smanjio
se sa oko tri četvrtine u periodu od 2009. do 2011. na 44% u 2015. To je bila posljednja godina
kada je Evropa zauzela vodeću poziciju u pogledu ukupnog kapaciteta. U 2016. godini ovo učešće
je smanjeno na 35%. [8]
Najveći dio proizvodnje fotonaponskih elektrana i dalje se nalazi u Aziji, gdje je Kina svjetski
lider u proizvodnji. Kina i Japan zajedno čine oko 70% globalne proizvodnje modula u 2015. i
2016. godini. Proizvodni kapaciteti i proizvodnja raste i u drugim zemljama u regijama Azije i
Pacifika, a zemlje u ovim regionima čine oko desetinu modula proizvedenih globalno u 2016. [8]
Tehnologije prve i druge generacije predstavljaju praktično svu proizvodnju, dok fotonaponski
sistemi na bazi kristalnog silikona i dalje dominiraju tržištem. Proizvodnja modula kristalnog
silikona činila je oko 94% proizvodnje tokom 2016. godine, u odnosu na 93% u 2015. [8]
29
U poslednjoj deceniji, prosječne efikasnosti komercijalnih modula na bazi kristalnih silicijumskih

pločica povećale su se sa oko 12% na raspon od 17% do 17,5%. Moduli sa najboljim
performansama u laboratoriji trenutno mogu dostići do 24,4% efikasnosti. Efikasnost trenutnog
kristalnog modula je obično najmanje 2% niža od efikasnosti na nivou ćelija zbog gubitaka
uzrokovanih raznim faktorima kao što su: granica modula, razmak ćelija, refleksija poklopca i
međusobno povezivanje ćelija. Međutim, efikasnost ćelija i modula su u suštini povezani i trenutni
razvoj najboljih nivoa efikasnosti ćelija sugeriše da će se kontinuirana poboljšanja prosječne
efikasnosti modula nastaviti u doglednoj budućnosti. Naprimjer, do 2024. godine, očekivanja u
industriji postavljaju raspon stabilizirane efikasnosti ćelija za masovnu proizvodnju ćelija
baziranih na kristalnom siliciju na 19,8-25%, u zavisnosti od tipa ćelije i arhitekture od trenutnog
raspona, koji iznosi od 18,8 do 23,5%. [8]
Trendovi troškova novih instalisanih modula
Cijene solarnih fotonaponskih modula u Evropi pale su za čak 83% od kraja prvog kvartala 2010.
do kraja prvog kvartala 2017. godine. Troškovi modula su se smanjili za 80% između kraja 2010.
i kraja 2016. godine, perioda u kojem je došlo do izgradnje 87% ukupnog globalnog kapaciteta
fotonaponskih elektrana instaliranih na kraju 2016. godine. [8]
Troškovi solarnih fotonaponskih modula brzo su se smanjili do 2013. godine, ali su u posljednjih
nekoliko godina doživjeli skromnija smanjenja troškova, jer su proizvođači fotonaponskih modula
nastojali vratiti profitne marže na više održive nivoe, a razni trgovinski sporovi utjecali su na
minimalne cijene na različitim tržištima. Prosječne cijene solarnih fotonaponskih modula u Evropi
u 2016. godini bile su 13% niže nego u 2015. godini, dok je pad prosječnih cijena na čitavom nizu
tržišta iznosio 18% između 2015. i 2016. godine. Kao rezultat uvoznih regulacija i pojedinačne
tržišne preferencije za pojedine vrste modula, postoji širok raspon cijena modula u zavisnosti od
tržišta.
Iako su fotonaponski moduli relativno homogene tehnologije, oni nisu u potpunosti zamjenjivi
proizvodi. U 2016. godini, prosječne prodajne cijene u Kini bile su oko 0,43 USD/W, dok je
Kalifornija postala jedno od najvećih tržišta s najvišim cijenama od 0,61 USD/W, iako su sva
analizirana tržišta doživjela trend smanjenja troškova između 2015. i 2016. To su prosječne
vrijednosti i raspon cijena oko tih vrijednosti. U 2017. godini cijene modula su se spustile na samo
0,30 USD/W, ali su nešto veće za module iz kineskih studija, a kvalitetni moduli sada se mogu
održivo proizvoditi za 0,40 USD/W. [8]
Ukupni troškovi izgradnje
Iako je solarna fotonaponska tehnologija već od ranije poznata sve više zemalja tek počinje da
primjenjuje solarne fotonaponske elektrane, dok regionalne razlike u troškovima izgradnje i
održavanja i dalje postoje. Različiti nivoi razvoja domaćeg tržišta (kao što je, naprimjer, dokazano
30
u iskustvu nosioca projekta), kao i razlike u lokalnim troškovima rada i proizvodnje i različitim
strukturama politike podrške mogu uticati na konkurentnost.
Objavljena su neka detaljna istraživanja koja uspoređuju pojedinačna tržišta, ali mnogo više
istraživanja ove prirode bi imalo koristi od razumijevanja zašto se razlike u troškovima i dalje
održavaju i kako se one mogu najučinkovitije smanjiti na nivoe najbolje prakse. Pored toga,
neophodno je kontinuirano istraživanje o ovoj temi, budući da dobijanje dubokog razumijevanja
razloga za razlike u troškovima na različitim tržištima može biti izuzetno korisno u informisanju
o kreiranju politike sa ciljem smanjenja troškova. Budući da su troškovi balansiranja sistema dosta
doprinijeli smanjenju ukupnih troškova sistema, usvajanje politika koje mogu smanjiti „meke“
troškove pružaju mogućnost za poboljšanje strukture ukupnih troškova prema nivoima najbolje
prakse. Primjeri takvih politika uključuju smanjenje administrativnih prepreka koje su povezane s
dobivanjem dozvola ili poticaja, ili one koje usporavaju procese podnošenja zahtjeva za
povezivanje sa mrežom. Između 2010. i 2017. godine, procijenjeni globalni prosječni troškovi
izgradnje novoizgrađenih projekata fotonaponskih elektrana smanjili su se za 68%, uz smanjenje
od 10% u 2017. godini u odnosu na 2016. godinu (slika 4.2.1-2). [8]
Slika 4.2.1-2: Prosječni troškovi izgradnje fotonaponskih elektrana [8]
Projekti na novijim tržištima razvijaju se po troškovima koji su sve više podjednaki, a ponekad
čak i jeftiniji od prosjeka na tržištima koja su više razvijena. Brzi pad troškova izgradnje u Kini,
Japanu i SAD-u - i ubrzano pojavljivanje sve većeg broja konkurentnih projekata u Indiji (često
na nivou troškova u klasi), kao i na novijim tržištima - bili su glavni pokretač povećanja
konkurentnosti fotonaponskih elektrana.
31
U periodu od 2010. do 2017. godine, ukupno smanjenje troškova izgradnje na mnogim tržištima
premašilo je 70% (Slika 4.2.1-3). Između 2010. i 2017. godine, SAD su u najmanju ruku smanjile
ukupne troškove izgradnje za 52%, a Italija je doživjela najveće smanjenje od 79%. [8]
Slika 4.2.1-3: Procentualni pad troškova na određenim tržištima [8]
Uprkos generalnom smanjenju troškova izgradnje na svim tržištima, ostaju značajne razlike u
troškovima između tržišta.
Slika 4.2.1-4: Struktura troškova u pojedinim zemljama [8]
32
Slika 4.2.1-4 naglašava glavne razloge za ove razlike u troškovima tako što pruža detaljan pregled
ukupnih troškova izgradnje po državama u 2016. godini. Zemlje sa konkurentnim nivoima
troškova izgradnje imaju, u prosjeku, ravnotežu troškova sistema (bez invertora), koji čine oko
polovinu ukupnih troškova izgradnje. „Meke“ kategorije troškova za prikazane zemlje čine oko
17%, u prosjeku, od ukupnih troškova izgradnje.
Faktor iskorištenja instalisane snage
Globalni procijenjeni prosječni faktor iskorištenja instalisane snage fotonaponskog sistema

povećao se za 28% između 2010. i 2017., sa prosječno 13,7% na 17,6% (Slika 4.2.1-5). [8] Ovo su
pokrenula tri glavna faktora: trend ka većoj primjeni u regijama s višim nivoima zračenja,
povećano korištenje praćenja i poboljšanja u performansama sistema, jer su gubici smanjeni (npr.,
poboljšanja u učinkovitosti invertera).
Slika 4.2.1-5: Globalni prosječni faktor iskorištenja instalisane snage [8]
Troškovi pogona i održavanja
Historijski, troškovi pogona i održavanja solarnih fotonaponskih postrojenja nisu se smatrali

velikim izazovom za njihovu ekonomiju. Ipak, sa brzim padom solarnog fotonaponskog modula i
troškovima izgradnje u posljednjih pet godina, udio ovih troškova u LCOE solarnih fotonaponskih
elektrana na nekim tržištima značajno je porastao.
Troškovi pogona i održavanja na nekim tržištima OECD-a, kao što su Njemačka i Ujedinjeno
Kraljevstvo, sada čine 20 do 25% LCOE-a. U pogledu raspodjele troškova pogona i održavanja,
podaci za Ujedinjeno Kraljevstvo u 2014. kažu da su troškovi održavanja činili 45% od ukupnih
troškova pogona i održavanja, zakup zemljišta 18%, lokalne stope/porezi 15%, osiguranje 7%,
33
sigurnost na lokaciji i administrativni troškovi po 4%, i komunalne usluge (uključujući kupljenu

električnu energiju) 2%. [8]
Troškovi zakupa zemljišta su veoma specifični za lokaciju i tržište. Oni mogu biti izuzetno niski,
gdje su vrijednosti zemljišta minimalni (npr. u pustinjama ili drugim nenaseljenim područjima bez
drugih proizvodnih namjena) ili čak mogu biti nepostojeći kada se ne naplaćuje naknada za
zemljište kao podsticaj projektantu da smanji troškove. To je oštar kontrast tržištima na kojima su
ograničenja zemljišta važan izazov, kao u gusto naseljenim lokacijama, gdje troškovi korištenja
zemljišta mogu biti vrlo značajni.
LCOE fotonaponskih elektrana
Brzi pad troškova izgradnje i povećani faktori iskorištenja instalisane snage su poboljšali
ekonomsku konkurentnost solarnih fotonaponskih elektrana širom svijeta. Procjenjuje se da je
globalni ukupni prosječni LCOE fotonaponskih elektrana pao za 73% između 2010. i 2017., sa
oko 0,36 USD/kWh na 0,10 USD/kWh. Između 2010. i 2013. godine, globalni ukupni prosječni
LCOE smanjio se za oko 20% godišnje, iako je doživio skromniji pad od 8% između 2013. i 2014.
godine, budući da je tržište doživjelo pomak od tradicionalno jeftinih tržišta prema tržištima s
višim troškovima, poput Japana i SAD-a. Između 2014. i 2015. godine LCOE je ponovo pao, za
oko 20%, dok je pad između 2015. i 2016. bio 11%. Procijenjeni pad između 2016. i 2017. bio je
15%. Kompletno kretanje vrijednosti LCOE-a između 2010. i 2017. prikazano je na slici 4.2.1-6.
Slika 4.2.1-6: LCOE fotonaponskih elektrana (2010.-2017.) [8]
34
Trend smanjenja LCOE-a solarnih fotonaponskih elektrana po zemljama prikazan je na slici 4.2.1-
7. Između 2010. i 2017. godine, procijenjeni prosječni LCOE smanjen je za između 40 i 75%, u
zavisnosti od zemlje. Italijansko tržište je doživjelo najveći postotak smanjenja LCOE između
2010. i 2017. godine, uzrokovano smanjenjem cijena modula, ali i značajnim smanjenjem troškova
balansiranja sistema. Italija je također smanjila i „meke“ troškove, kao i druge troškove hardvera,
na veoma niske nivoe. U SAD, tvrdoglavo visoki troškovi balansiranja sistema su rezultirali
sporijim smanjenjem troškova nego na drugim tržištima. Međutim, odlični solarni resursi znače
da LCOE u SAD-u nije značajno veći nego na drugim tržištima.
Slika 4.2.1-7: Procentualni pad LCOE-a fotonaponskih elektrana u pojedinim državama [8]
LCOE rezidencijalnih, manjih fotonaponskih sistema je također opao veoma brzo. Naprimjer, na
osnovu pretpostavke od 7,5% troškova kapitala, LCOE ovih sistema u Nemačkoj pao je za 73%
između 2007. i 2017., sa 0,55 na 0,15 USD/kW. Podaci iz Indije, Kine, Australije i Španije od
2013. godine pokazuju da u tim zemljama, koje imaju bolje uslove ozračivanja i gdje su troškovi
izgradnje postali sve konkurentniji, niži LCOE od gore navedenog primjera mogu se postići čak i
35
ako su troškovi izgradnje ponekad veći. Na ovim tržištima s niskim troškovima, LCOE raspon je
bio između 0,15 i 0,20 USD/kWh u drugom kvartalu 2013., opadajući na između 0,08 i 0,12
USD/kWh u prvom kvartalu 2017. godine, što je pad između 34% i 45% tokom posmatranog
perioda. Na tržištima sa višim troškovima, smanjenje je nastavljeno. U Francuskoj, naprimjer,
LCOE-ovi su se smanjili za 61% između drugog kvartala 2013. i prvog tromjesečja 2017. godine,
dok su u Velikoj Britaniji u istom razdoblju pali 38%. Procjene LCOE-a u ove tri zemlje nisu
premašile 0,22 USD/kWh tokom prvog kvartala 2017. godine, međutim, to je još uvijek 46% više
od troškova na razvijenijem tržištu Njemačke. [8]
4.2.2. Vjetroelektrane
Godine 1979. danski i njemački proizvođači Vestas, Nordtank, Kuriant i Bonus uveli su moderno
doba vjetroelektrane masovnom proizvodnjom velikih vjetroturbina za proizvodnju električne
energije. Ove rane turbine na vjetar su imale male kapacitete po današnjim standardima (10 - 30
kW), ali su se ubrzano povećavale, kako je moderna industrija izgradnje vjetroelektrana rasla i
sazrijevala.
Tehnologije iskrištenja energije vjetra imaju dvije glavne karakteristike: osa turbine i lokacija.
Osovina turbine može biti vertikalna ili horizontalna, a lokacija može biti na kopnu ili na moru.
Gotovo sve kopnene vjetroturbine su turbine na horizontalnoj osi, pretežno sa tri lopatice i sa
lopaticama “uz vjetar”. Tržište vjetroelektrana koristi gotovo isključivo horizontalne turbine, kako
na kopnu - tako i na moru.
Količina električne energije koju proizvodi vjetroturbina određena je zadatim kapacitetom (u kW

ili MW), kvalitetom resursa vjetra, visinom tornja turbine, obimom lopatica i kvalitetom strategije
pogona i održavanja. Vjetroturbine obično počinju da proizvode električnu energiju pri brzini vetra
od 3 do 5 metara u sekundi (m/s), postižu maksimalnu snagu na 11 do 12 m/s i generalno se
isključuju pri brzinama vjetra od oko 25 m/s.
Energija vjetra je doživjela pomalo neplaniranu revoluciju od 2008./2009. Između 2008. i 2017.
godine, poboljšane tehnologije - kao što su veće visine čvorišta i veće površine koje lopatice
zahvataju – povećale su faktor iskorištenja snage kod vjetroelektrana. U isto vrijeme, troškovi
izgradnje su pali kako su cijene vjetroturbina pale sa svog vrhunca u 2008./2009. Bilans troškova
projekta je također smanjen, a svi ovi faktori smanjuju LCOE vjetroelektrana i podstiču povećanu
primjenu. Ipak, postoje značajne razlike u troškovima između zemalja.
Od 2000. do 2016. godine, ukupni instalirani kapacitet vjetroelektrana povećavao se za godišnju

stopu od 15%, a do kraja 2016. godine ukupni instalirani kapacitet vjetroelektrana dostigao je 467
GW, s udjelom kopnenih od 454 GW. Kina ima najveći udio od toga - 32% (krajem 2016.) - slijede
36
SAD (17%), Njemačka (11%), Indija (6%) i Španija (5%). U Kini je bilo 38% novih godišnjih
dodataka za kapacitete u 2016., zatim SAD (17%), Njemačka (10%), Indija (7%), Brazil (4%) i
Francuska (3%). Neto povećanje korištenja energije vjetra bilo je za 21% niže u 2016. nego u
2015., što je rekordna godina, u kojoj je 65 GW dodano globalnom kapacitetu. To je uglavnom
bilo zbog promjena u politici u Kini, koje su dovele do užurbane instalacije prije isteka rokova za
politike podrške za izgradnju krajem 2015. Kina je dodala 42% manje kapaciteta u 2016. u odnosu
na 2015. godinu, što predstavlja skoro svu globalnu razliku između 2016. i 2015. [8]
Tehnološki trendovi kod energije vjetra
Najveći dio ukupnih troškova projekta izgradnje vjetroelektrana odnosi se na vjetroturbine.

Ugovori za njih obično uključuju stupove, instalaciju i isporuku. Raspon udjela vjetroturbina u
ukupnim troškovima izgradnje se historijski kreće od 64 do 84% za kopnene vjetroelektrane i 30
do 50% za vjetroelektrane na moru. Na glavnim tržištima, kako su troškovi izgradnje pali, udio
vjetroturbina je težio ka višem kraju ovog raspona. Pet glavnih kategorija troškova čini ukupne
troškove projekta izgradnje vjetroelektrana:
- Troškovi turbine: lopatice rotora, kočioni sistem, generator, gondola, pretvarač snage,
transformator i stup.
- Izvođenje građevinskih radova na pripremi lokacije i temelja za tornjeve
- Priključak na mrežu: Uključuje transformatore, podstanice i priključak na lokalnu
distribucijsku ili prijenosnu mrežu.
- Troškovi planiranja i projekta: U zavisnosti od složenosti projekta, oni mogu predstavljati
značajan dio ravnoteže troškova projekta (tj. ne-turbinski troškovi).
- Zemljište: Troškovi zemljišta predstavljaju jedan od najmanjih dijelova od ukupnih
troškova. Zemljište se obično iznajmljuje kroz dugoročne ugovore kako bi se smanjili
visoki administrativni troškovi i vlasništvo, ali se ponekad kupuje potpuno.
Jedan od važnih trendova na tržištu vjetroelektrana je veći raspon vjetroagregata koje proizvođači
nude kako bi se omogućilo razvojnim inženjerima da odaberu dizajne koji daju najniži LCOE za
ograničenja lokacije s kojima se suočavaju. General Electric, Siemens i Vestas su otprilike
udvostručili broj ponuda u svom portfoliju od 2010. godine, a svaki od njih sada nudi preko 20
različitih modela. Ovo također pomaže da se smanje troškovi ispod onoga koliko bi inače iznosili,
jer korištenje istih strukturnih komponenti preko određene platforme može značiti da je do 50%
komponenata turbine identično, značajno smanjujući troškove razvoja i na taj način se vrši
otključavanje efikasnosti lanca snabdijevanja.
Jedan od ključnih pokretača povećanja konkurentnosti energije vjetra je nastavak inovacija u

dizajnu i radu vjetroelektrana. Došlo je do stalnog povećanja prosječnog kapaciteta turbina, visina
čvorišta i otkrivenih područja kako su dužine lopatica narasle. Ovi trendovi rade zajedno u sinergiji
kako bi se smanjili troškovi električne energije iz vjetroelektrana.
37
Veće visine omogućuju turbinama pristup većim brzinama vjetra, dok veće površine od dužih
lopatica također povećavaju ukupni prinos vjetroturbine. Veći kapaciteti turbina omogućavaju
veće projekte, koji mogu amortizovati troškove razvoja projekta u odnosu na veći proizvod.
Kompromis za ove razvoje je da viši tornjevi koji podržavaju veću težinu obično koštaju više, tako
da uticaj na nekim tržištima može biti neutralan u odnosu na troškove izgradnje, ali rezultira nižim
LCOE zbog većih prinosa. Drugi izazov je da duže lopatice dolaze s dodatnim inženjerskim
izazovima, jer se opterećenja na turbinama značajno povećavaju s dužim lopaticama, što zahtijeva
drugačiji konstrukcijski dizajn. Oni takođe predstavljaju logistički izazov na kopnu, obzirom na
njihovu veliku dužinu.
Istraživanje vrlo dugačkih segmentnih lopatica je stoga u toku, ali za velike projekte poboljšanje
puteva može se pokazati kao jeftinija opcija od ulaganja u segmentirane lopatice. Potražnju za
najnovijim tehnologijama turbina pokreće Evropa, gdje prostorna ograničenja i izazovi ugradnje
znače da profitabilnost u velikoj mjeri počiva na korištenju najkvalitetnijih tehnologija.
Najvažnije, viši tornjevi na evropskim tržištima omogućavaju eksploataciju marginalnih

vjetroelektrana i postojećeg šumskog zemljišta koje je na raspolaganju za razvoj. Brz razvoj
tehnologija vetrogeneratora je doveo do najbržih promena u najmodernijim projektima turbina.
Godine 1985. tipične turbine su imale instalisanu snagu od 50 kW i prečnik lopatica od 15 metara.
U 2016. godini u pogonu su bile vjetroturbine na moru snage 8 MW sa prečnikom lopatica od 164
metra.
Slika 4.2.2-1: Promjena prečnika lopatica i instalisane snage u pojedinim državama [8]
38
Slika 4.2.2-1 prikazuje evoluciju razvoja prečnika lopatica vjetroagregata i nazivne snage između
2010. i 2016. za zemlje u kojima su dostupni podaci. Tekući trend ka većim turbinama sa većim
površinama je jasan. Ističe se Irska, koja je povećala prosječan kapacitet za 79% između 2010. i
2016. i prečnik lopatica za 53%. Kanada i, u manjoj mjeri, SAD, zanimljivi su primjeri tržišta koja
su povećala prečnik lopatica brže od nazivne snage. Između 2010. i 2016. godine, prečnik lopatica
novih projekata povećao se za 47% u Kanadi i 22% u SAD-u, dok je rast kapaciteta iznosio 7% i
13%. Sve u svemu, najveće povećanje prečnika lopatica dogodilo se u Irskoj (53%), Kanadi (47%)
i Njemačkoj (36%). U procentualnom smislu, najveći porast kapaciteta je uočen u Irskoj, a slijede
Nemačka (42%) i Danska (42%). [8]
Troškovi vjetroturbine
Cijene vjetroagregata variraju sa potražnjom i ponudom, kao i sa ekonomskim ciklusima. Ovo

posljednje može uticati na troškove materijala korištenih u proizvodnji vjetroturbina, budući da
oni imaju značajnu zavisnost od cijena roba - posebno onih bakra, željeza, čelika i cementa - s
obzirom na to da predstavljaju značajan dio konačne cijene vjetroturbine. Cijene vjetroagregata
dostigle su nizak nivo u periodu od 2000. do 2002. godine, ali su se cijene od tada povećale, kako
su cijene roba porasle.
Tokom 2000. - 2002., prosječna cijena turbina u SAD-u bila je na najnižem nivou, oko 800
USD/kW i dostigla je vrhunac od oko 2000 do 2100 USD/kW u 2008. godini. U Evropi, prosječne
cijene dostigle su najviše vrijednosti, od oko 1900 USD/kW, za ugovore potpisane u 2008./2009.
U zavisnosti od tržišnog i tehnološkog segmenta, cijene vjetroagregata dostigle su vrhunac između
2007. i 2010., prije nego što su počele da padaju. [8]
Povećanje troškova je rezultat tri faktora. Prvo, povećanje troškova izgradnje, sa troškovima
materijala (npr. čelika, bakra, cementa), rada i građevinarstva, raste prije finansijske krize 2009.
godine. Drugo, tokom nekoliko godina, potražnja je premašila ponudu, jer su mnoge zemlje
usvojile politike koje su pogodne za razvoj vjetroelektrana. To je omogućilo proizvođačima da
rade sa višim maržama, jer su se borili neko vrijeme kako bi zadovoljili rastuću potražnju. Na
kraju, tehnologija se značajno poboljšala; trend koji se od tada nastavlja: proizvođači vjetroturbina
uveli su veće i skuplje turbine.
Kao rezultat toga, bili su potrebni kapitalno intenzivniji (skuplji) temelji i tornjevi, ali su pomogli
u isporuci veće količine energije, u velikoj mjeri kompenzirajući veće troškove izgradnje i time
isporučujući niži LCOE na kraju.
Privremeni podaci za 2017. godinu pokazuju da su prosječne cijene vjetroturbina u većini, ako ne
i na svim tržištima, bile ispod 1000 USD/kW do kraja godine. Poslednji put se to dogodilo 2002.
godine kada je najčešće instalirana turbina bila u rasponu od 750 do 1000 USD/kW. [8]
39
Pokretači smanjenja cijena vjetroturbina od 2007. do 2010. godine su pad cijena roba, veća
konkurencija u lancu distribucije, ekonomičnost proizvodnje i poboljšanja procesa; transformaciju
globalnog tržišta u povoljnije za kupce. Konkurencija se također povećala na tržištu vjetroturbina.
U 2016. godini proizvođač s najvećim udjelom instaliranih novih globalnih kapaciteta činio je
samo 16,5% ukupnih instalacija. Zaista, konkurencija je u tolikoj mjeri porasla u posljednjih
nekoliko godina da se konsolidacija u sektoru dodatno ubrzava.
Ukupni troškovi vjetroelektrana na kopnu
U proteklih 30 godina, troškovi vjetroelektrana na kopnu značajno su opali, prema IRENA-inoj

bazi podataka o troškovima projekta vjetroelektrana na kopnu od 1983. do 2016. godine.
Procijenjeni ukupni prosječni pad ukupnih troškova izgradnje vjetroelektrana između 1983. i 2017.
iznosio je 70%. Troškovi su opali sa 4880 na 1477 USD/kW (Slika 4.2.2-2). [8]
Slika 4.2.2-2: Ukupni prosječni globalni troškovi vjetreoelektrana na kopnu (1983. – 2017.) [8]
40
U zavisnosti od zemlje, datum početka prve komercijalne primjene varira, što komplikuje
komparativnu analizu. Ipak, smanjenja troškova izgradnje u različitim zemljama imaju različit
nivo, od 30 do 68%. Kao što je jasno iz ovog poređenja, na osnovu troškova izgradnje, smanjenje
u najkonkurentnijim zemljama rezultiralo je većim globalnim procijenjenim prosječnim
smanjenjem troškova nego što je to bilo i u jednoj konkretnoj zemlji (Slika 4.2.2-3).
Slika 4.2.2-3: Kretanje ukupnih prosječnih troškova izgradnje vjetroelektrana na kopnu u

pojedinim državama [8]
Za one zemlje u kojima su podaci dostupni od 1983. do 2016. godine, troškovi izgradnje su najviše
pali u SAD-u (68%) i najmanje u Danskoj (53%). Za grupu zemalja koje su počele da se
primjenjuju krajem 1980-ih, pad troškova izgradnje za period 1989. - 2016. kretao se od visokog
smanjenja od 52% u Španiji do niskog smanjenja od 30% u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Što se tiče trendova u ukupnim troškovima izgradnje, još uvijek postoji širok raspon pojedinačnih
troškova projekta unutar regije. U nekim slučajevima, ovo predstavlja razlike između zemalja, gdje
razvijenost lokalnih tržišta može biti važna odrednica koliko su efikasne ukupne strukture troškova
izgradnje (npr. zbog logistike i instalacije, gdje nedostatak specijalizirane opreme može povećati
troškove). Raspon troškova također predstavlja prirodnu varijaciju projekata obnovljivih izvora
41
energije, obzirom na specifičnosti lokacije koje mogu uticati na ukupne troškove izgradnje. Ove
karakteristike uključuju stavke kao što su nivo postojeće infrastrukture. kako bi se omogućio
pristup lokacijama, udaljenost od luka ili proizvodnih čvorišta, udaljenost od glavne tačke
interkonekcije mreže, troškovi rada i mnogi drugi. Sveukupno, međutim, od 2010. do 2016.,
ukupni troškovi izgradnje značajno su se smanjili u devet geografskih regiona koji su obuhvaćeni,
dok su rasponi također smanjeni u svim regijama.
Najniži troškovi izgradnje za kopnene vjetroelektrane nalaze se u Kini i Indiji, s prosječnim

procijenjenim troškovima koji se procjenjuju na 1245 USD/kW i 1121 USD/kW u 2016., što znači
smanjenje od 11% i 16%. Prosječni troškovi izgradnje u Brazilu su smanjeni sa 2390 USD/kW u
2010. na 1994 USD/kW u 2016. U smislu regija, Azija (bez Kine i Indije), Okeanija, Srednja
Amerika i Karibi i Južna Amerika (bez Brazila) su najskuplje regije, sa ukupnim prosjecima
između 1884 USD/kW i 2256 USD/kW u 2016. Sjeverna Amerika ima konkurentne troškove
vjetroelektrana na kopnu, s ukupnim prosjekom od 1775 USD/kW u 2016. godini. Između 2010. i
2016. godine, troškovi su se smanjili za 36% u Okeaniji, 22% u Sjevernoj Americi, 19% u Evropi
i između 13% i 19% u drugim regionima. [8]
U saradnji sa partnerima, IRENA je tokom 2017. sprovela dodatna istraživanja za prikupljanje

podataka o troškovima i drugim podacima za niz projekata u bazi podataka o obnovljivim
troškovima IRENA. Ovo je dalo podskup projekata za kopnene vjetroelektrane na osnovu
konzistentne metodologije prikupljanja. Podskup uključuje podatke za 448 kopnenih
vjetroelektrana puštenih u rad između 2006. i 2017. godine. One su predstavljale 17,2 GW
kapaciteta raspoređenih u 15 zemalja, koje se protežu od Azije do Južne Amerike. Prikupljene
podatke treba tretirati s oprezom, jer ne moraju biti reprezentativni za sve zemlje i regije svake
godine.
Ukupni troškovi vjetroelektrana na moru
U poređenju sa kopnenim vjetroelektranama, vjetroelektrane na moru imaju znatno duže vrijeme

izgradnje. Planiranje za ove vjetroelektrane je složenije, kao i sama gradnja, povećavajući tako
ukupne troškove izgradnje. S obzirom na to da je njihova lokacija na moru, oni također imaju veće
troškove priključka na mrežu i troškove gradnje. Troškovi izgradnje na ovim projektima povećani
su u periodu od oko 2012./2013., jer su projekti postavljeni dalje od obale i koriste napredniju
tehnologiju. Vjetroturbine za ove projekte vjetroelektrana čine oko 30% do 50% ukupnih troškova
izgradnje, dok su temelji također značajan dio ukupnih troškova izgradnje.
Specifična lokacija ovih vjetroelektrana također može značajno povećati troškove izgradnje, kao i
priključak na mrežu zbog troška postavljanja podmorskih kablova i izvođenja radova udaljeno od
luke tokom instalacije. Povećani troškovi zaštite opreme i instalacija iz teškog morskog okoliša
također doprinose konačnim troškovima. To mogu biti profitabilne inkrementalne investicije ako
ublažavaju skupe, neplanirane intervencije održavanja. Troškovi pogona i održavanja su veći za
42
vjetroelektrane na moru nego za kopnene, zbog složenosti servisiranja priobalnih vjetroturbina i

izazovnijih uslova na moru. Ipak, u prosjeku, projekti vjetroelektrana na moru proizvode više
energije nego kopneni, posebno u Evropi, zbog dostupnosti boljih resursa vjetra, manje
turbulencija i sve jačih vjetrova. Globalna kumulativna instalirana snaga vjetroelektrana na moru
iznosila je 14 GW na kraju 2016. godine, ili 3% ukupne instalirane snage vjetroelektrana. U
periodu od 2013. do 2016. godine, instalirani novi godišnji kapacitet bio je iznad 2 GW, budući da
je ovo tržište imalo solidan tempo, uglavnom u Evropi. Kako je industrija doživjela bitniji razvoj
nakon 2000. godine, projekti su se preselili u dublje vode i dalje od obale.
Od 2009. godine većina projekata je postavljena na dubinama većim od 15 metara i na udaljenosti

od 20 do 80 km od najbliže luke. Prosječna veličina vjetroelektrana u Evropi priključenih na mrežu
u 2016. godini iznosila je 380 MW, dok je prosječna dubina dovršenih ili djelomično dovršenih
vjetroelektrana bila 29 metara, s prosječnom udaljenosti do najbliže luke od 44 km. Investitori su
takođe počeli da koriste veće turbine tokom posmatranog perioda, sa većim lopaticama i sa većim
visinama. Proizvođači su ih sve više specifično dizajnirali za ovo tržište i morski okoliš u kojem
djeluju. Razlog za ovaj trend prema većim turbinama i dužim lopaticama dizajniranim za morske
operacije bio je povećanje faktora iskorištenosti snage. Veće turbine također mogu pomoći u
smanjenju troškova instalacije i amortizirati troškove razvoja projekta u odnosu na veće kapacitete
vjetroelektrana za istu fizičku površinu. Smanjenje troškova je počelo da bude izraženije, jer je
industrija sve više standardizirala nove vjetroturbine i industrijalizirala proces proizvodnje.
Metode instalacije i konstrukcioni brodovi su takođe postali sofisticiraniji i efikasniji, smanjujući
vrijeme, a time i troškove instalacije.
Od 2001. do 2010., većina vjetroturbina za ove projekte su bile u rasponu od 2 do 3,6 MW. Nakon
2011. godine, zahvaljujući poboljšanjima u tehnologiji, raspon se značajno povećao, na 3,6 do 6,15
MW. Projekti su postali i veći nakon 2011. godine, što je omogućilo razvojnim inženjerima da
nadoknade određena povećanja troškova vezana za postavljanje projekata dalje od obale i u
dubljim vodama. Prosječna veličina evropskih vjetroelektrana na moru bila je nešto ispod 200 MW
u 2011. godini, dok je u 2016. porasla na 380 MW, što je povećanje od 90% tokom cijelog perioda.
Ovaj trend je doveo do konkurentnijih lanaca snabdijevanja i prednosti pogona i održavanja koje
su bile dio pokretača nedavnog smanjenja troškova. [8]
43
Slika 4.2.2-4: Evolucija troškova izgradnje vjetroelektrana na moru [8]
Slika 4.2.2-4 prikazuje evoluciju ukupnih troškova izgradnje za projekte vjetroelektrana na moru
u periodu 2000. - 2016. Oni su porasli u periodu 2000. - 2010., jer je došlo do pomaka prema
dubljim vodama i lokacijama dalje od luka. Čini se da su troškovi izgradnje dostigli vrhunac u
periodu od 2012. do 2013. godine, iako su bolji resursi vjetra kojima pristupaju bolje tehnologije
ublažili uticaj povećanja troškova izgradnje između 2000. i 2012. - 2013. na LCOE. Između 2010.
i 2016. procijenjeni globalni prosječni troškovi izgradnje povećali su se za 4%, sa 4430 na 4487
USD/kW. [8]
Faktor iskorištenja instalisane snage vjetroelektrana
Faktori iskorištenja snage vjetroelektrana su određeni kvalitetom resursa vjetra i korištenom

tehnologijom. Došlo je do trenda upotrebe naprednijih tehnologija turbina, kao što je prethodno
objašnjeno. Kao rezultat toga, došlo je do konstantnog trenda ka većim faktorima iskorištenja
snage na globalnom nivou, ali sa značajnim varijacijama po tržištu. To je bilo potaknuto rastom
prosječne visine na kojoj se turbine nalaze, kvalitetom turbina i prečnikom lopatica ugrađenih
turbina, ali i trendovima u kvaliteti resursa na novim projektima na pojedinim tržištima. Globalni
procijenjeni prosječni faktor iskorištenja za kopnene vjetroelektrane povećao se sa oko 20% u
1983. na oko 29% u 2017. (porast od oko 45%). (Slika 4.2.2-5)
44
Slika 4.2.2-5: Prosječni faktori iskorištenja snage za različite VE (1983. - 2017.) [8]
Globalni procijenjeni prosječni faktor iskorištenja snage za vjetroelektrane na moru također je

povećan za 56%, ali s više polazne točke. U 2017. godini, procijenjeni prosječni faktor
iskorištenosti za nova postrojenja dostigao je oko 42%, ali s obzirom na relativno male količine
razvijenih projekata, novi prosjek za određenu godinu bio je prilično varijabilan.
Faktori iskorištenja snage su se udvostručili u SAD-u i povećali za više od 60% u Danskoj i

Švedskoj. Prosječno povećanje ovog faktora za ovih 12 zemalja iznosilo je oko 43%. Međutim,
SAD se ističu kao tržište na kojem je trend ka većim faktorima vođen ne samo tehnološkim
poboljšanjima, već i trendom lociranja projekata u oblastima sa najboljim resursima. Sve zemlje
za koje su dostupni podaci su iskusile značajan porast ukupnog prosječnog faktora iskorištenja
snage novonaručenih projekata između 2010. i 2016. godine, u rasponu od 11% povećanja u
Velikoj Britaniji, do 76% u Turskoj. [8]
45
Slika 4.2.2-6: Prosječna visina stupa, faktor iskorištenosti snage i ukupna instalisana snaga VE
(globalno) [8]
Slika 4.2.2-6 prikazuje evoluciju i vezu između globalne ukupne prosječne visine stupa, prečnika
lopatica i faktora iskorištenja snage. Visine stupova povećane su sa oko 20 metara u 1983. na više
od 100 metara u 2016., dok su faktori iskorištenja snage povećani sa 23% u 1983. na 28% u 2016.
- povećanje od 25% tokom čitavog perioda. To je postignuto jer je instalirani kapacitet
vjetroelektrana na kopnu eksponencijalno povećan, rastući sa 0,2 GW 1983. na više od 454 GW
krajem 2016. godine.
Troškovi pogona i održavanja vjetroelektrana
Očekuje se da će globalno tržište energije vjetra porasti sa 12 milijardi dolara u 2016. na više od
27 milijardi dolara do 2026. godine. Najveća tržišta za usluge održavanja i pogona su zemlje sa
najvećim instaliranim kapacitetom - među kojima su Kina, SAD, Njemačka, Indija, Brazil i
46
Španija. Troškovi rada i održavanja, fiksni i varijabilni, značajan su dio LCOE energije vjetra.
Ipak, podaci o stvarnim troškovima pogona i održavanja za naručene projekte nisu lako dostupni.
Tamo gde je to potrebno, mora se voditi računa o ekstrapolaciji historijskih troškova pogona i
održavanja, budući da se moraju uzeti u obzir značajne promjene u tehnologiji vjetroagregata u
posljednjoj deceniji. Iako su podaci za održavanje često dostupni, podaci o troškovima za operacije
nisu sistematski i jednoobrazno prikupljeni (npr. troškovi upravljanja, osiguranja, naknade, zakup
zemljišta, porezi itd.). Početni ugovori o punoj usluzi su se kretali od 14 do 30 USD/kW godišnje
između 2008. i 2017. godine, dok su ugovori o obnavljanju pune usluge varirali od 22 do 44
USD/kW godišnje. U SAD-u, troškovi održavanja i pogona su se kretali od 16 do 37 USD/kW
godišnje u 2016. Uzimajući u obzir brz rast u primjeni, flote vjetroturbina su još uvijek relativno
mlade.
U 2016. godini Njemačka je imala jednu od najstarijih flota u službi, ali je još uvijek bila stara tek
nešto više od 10 godina. U SAD flota je stara 8,5 godina, u Kini je bilo samo oko pet godina, dok
je globalni prosjek za flotu tek nešto više od šest godina. Proizvođači originalne opreme imali su
najveće učešće na tržištu održavanja turbina u 2016. godini, sa oko 70%. Do 2026. godine,
međutim, očekuje se da će se njihov tržišni udio smanjiti, s obzirom na povećani trend
samoupravljanja.
Tabela 4.2.2-1 prikazuje podatke o troškovima održavanja i pogona za niz zemalja OECD-a.
Međutim, podaci se ne izvještavaju dosljedno, što otežava usporedbe. Prosječne vrijednosti od
0,02 do 0,03 USD/kWh su norma, uz određene iznimke. Troškovi održavanja vjetroelektrana na
moru veći su od troškova za vjetroelektrane na kopnu, uglavnom zbog većih troškova pristupa
lokaciji i obavljanja održavanja tornjeva i kablova. Morski okoliš je teži za rad u odnosu na kopno,
što doprinosi ukupnim troškovima održavanja i održavanja. Ovi troškovi za Evropu se procjenjuju
na između 109 i 140 USD/kW godišnje, ali bi mogli do 2025. godine pasti na 79 USD/kW godišnje.
Država Varijabilni troškovi Fiksni troškovi

(USD/kWh) (USD/kW godišnje)
Njemačka 0.03 66
Danska 0.02 -
Irska - 74
Norveška 0.03 -
SAD 0.001 53
Austrija 0.04 -
47
Finska - 41
Italija - 50
Japan - 76
Holandija 0.01 -
Španija 0.03 -
Švedska 0.03 -
Švicarska 0.05 -
Tabela 4.2.2-1: Troškovi održavanja kopnenih vjetroelektrana za pojedine države [8]
LCOE vjetroelektrana
LCOE projekata vjetroelektrana sastoji se od ukupnih troškova izgradnje, kvalitete resursa vjetra,
tj. dostupnosti vjetra, tehničkih karakteristika korištenih vjetroturbina, troškova pogona i
održavanja, troškova kapitala i ekonomskog vijeka projekta. Dakle, LCOE u velikoj mjeri ovisi o
četiri faktora:
• Faktor iskorištenja snage: To je rezultat međusobnog djelovanja nekoliko varijabli, među kojima
je najvažnija priroda i kvalitet resursa vjetra, nakon čega slijedi dizajn vjetroagregata i operativna
raspoloživost - uključujući potencijalna ograničenja.
• Ukupni troškovi izgradnje: Trošak turbine je obično najveći pojedinačni trošak u projektu
vjetroelektrane, iako u zavisnosti od složenosti projekta, njegov udio može biti manje važan. To
je više izraženo za projekte na otvorenom moru.
• WACC: Trošak duga, premija kapitala investitora, i udio duga i kapitala u projektu, učestvuju u
konačnoj vrijednosti WACC-a (Procijenjeni prosječni kapitalni troškovi).
• Operativni troškovi i troškovi održavanja: Operativni troškovi se sastoje od fiksnih i varijabilnih

troškova i mogu predstavljati 20 do 25% LCOE.
Slika 4.2.2-7 prikazuje evoluciju LCOE-a vjetroelektrana na kopnu između 1983. i 2017. godine.
Globalni procijenjeni prosječni LCOE smanjio se sa 0,40 USD/kWh u 1983. na 0,06 USD/kWh u
2017., što je pad od 85%. Podaci ukazuju da se svaki put kada se kumulativni instalisani kapacitet
udvostruči, LCOE vjetroelektrana na kopnu smanjuje za 15%. Ovaj trend uključuje uticaj nižih
troškova održavanja tokom vremena, ali ne i uticaj smanjenja troškova kapitala, jer tehnologija
sazrijeva i finansijska tržišta postaju pogodnija u razvoju vetroelektrana.
48
Slika 4.2.2-7: Evolucija LCOE-a vjetroelektrana na kopnu [8]
Od 2010. do 2016. godine, najveći pad LCOE je bio u Španiji (48%), a slijede SAD (45%) i Italija
sa 43% (Tabela 4.2.2-2). U 2016. godini, najkonkurentnije procijenjene prosječne vrijednosti
LCOE-a zabilježene su u Kini, Indiji, Brazilu, Euroaziji i Sjevernoj Americi, sa 0,06 do 0,07
USD/kWh. Ove zemlje i regioni su dom za više od polovine ukupne instalirane snage. Najviši
procijenjeni prosječni LCOE u 2016. godini zabilježen je u Evropi, sa 0,08 USD/kWh, dok je u
2010. godini najveći LCOE zabilježen u Okeaniji i Aziji (bez Kine i Indije), sa 0,11 USD/kWh.
Država Od početka do 2010. Od 2010. do 2016. Od početka do 2016.
SAD 80% 45% 89%
Danska 74% 26% 81%
Njemačka 60% 31% 72%
49
Švedska 71% 28% 79%
UK 63% 10% 66%
Španija 42% 48% 70%
Italija 49% 43% 71%
Kanada 56% 27% 68%
Francuska 47% 42% 69%
Indija 72% 19% 77%
Kina 65% 19% 71%
Brazil 29% 39% 57%
Tabela 4.2.2-2: Prosječni pad LCOE-a u pojedinim državama [8]
Od 2010. do 2016., globalni procijenjeni prosječni LCOE vjetroelektrana na moru smanjen je sa

0,17 na 0,14 USD/kWh, uprkos tome što su ukupni troškovi izgradnje porasli za 8% tokom ovog
perioda. Ovo je omogućeno poboljšanom tehnologijom, koja je omogućila veće faktore
iskorištenosti instalisane snage, koji su više nego nadoknadili povećanje troškova izgradnje u
ovom periodu.
4.2.3. Hidroelektrane
Hidroenergija je razvijena i pouzdana tehnologija, koja još uvijek dominira u ukupnoj proizvodnji
električne energije iz obnovljivih izvora. Širom svijeta, ukupni instalirani hidroenergetski
kapacitet (isključujući pumpne hidroelektrane) je krajem 2016. iznosio 1121 GW, iako se njegov
udio u globalnim obnovljivim kapacitetima polako smanjuje. U 2010. godini iznosio je oko 75%
od ukupnog iznosa, ali do 2016. godine njegov udio je bio oko 50%. U pogledu proizvodnje
električne energije, hidroenergija je činila 81% električne energije iz obnovljivih izvora, ali do
2016. godine njen udio je pao na 70%. [8]
Hidroenergija je izuzetno atraktivna obnovljiva tehnologija zbog niske cijene električne energije
koju proizvodi. Tamo gdje je spremište akumulacije dostupno, hidroenergija je također jedinstveno
postavljena da pruži usluge fleksibilnosti mreži koja će, pored pružanja jeftine električne energije,
sama po sebi, doprinijeti integraciji većih udjela varijabilne obnovljive energije i može da pruži i
druge usluge mreže kao što su regulacija frekvencije ili napona, brza rezerva, itd. Sposobnost ovih
50
elektrana da zadovolje promjene opterećenja unutar minute i da efikasno rade na parcijalnim

opterećenjima, što nije slučaj kod mnogih termoelektrana, čini ih vrijednim dijelom svakog
elektroenergetskog sistema.
Važno je, međutim, da razvoj hidroenergije poštuje tri stuba održivosti: ekonomski, ekološki i
socijalni. Održivi razvoj hidroenergije i rane konsultacije sa zainteresovanim stranama su od
ključnog značaja za smanjenje vremena izvođenja projekata i rizika razvoja projekta, kao i za
ubrzanje razvoja hidroenergije. Kada hidroenergetske sheme imaju skladištenje koje se može
upravljati - naprimjer, u rezervoaru iza brane - hidroenergija može doprinijeti stabilnosti
elektroenergetskog sistema pružanjem fleksibilnosti i mrežnih usluga. Hidroenergija može pružiti
važne usluge stabilnosti mreže, jer se rotirajuće turbine mogu ubrzati brže nego bilo koji drugi
izvor energije da bi se osigurala dodatna proizvodnja ili regulacija napona, kako bi se osiguralo da
elektroenergetski sistem radi u potrebnim granicama kvaliteta.
Hidroenergetski projekti su, također, jedinstveni po tome što često kombinuju energetske i
vodovodne usluge. Projekti hidroenergije mogu otvoriti mogućnosti za sheme navodnjavanja,
upravljanje sušama, općinsko vodosnabdijevanje, navigaciju i rekreaciju; čime se ostvaruju
lokalne društvene i ekonomske koristi. Slično tome, hidroenergetski projekti mogu pružiti važne
usluge za kontrolu poplava. LCOE analiza u ovom izvještaju ne uključuje procjenu vrijednosti
ovih usluga, jer su one vrlo specifične za određenu lokaciju. Hidroenergetske sheme često imaju
značajnu fleksibilnost u njihovom dizajnu. To im omogućava da zadovolje baznu potražnju sa
relativno visokim faktorima iskorištenosti snage, ili da imaju više instalirane kapacitete i manji
faktor iskorištenosti snage, ali zadovoljavaju mnogo veći udio u vršnoj potražnji električne
energije.
Hidroenergija takođe može da skladišti energiju tokom sedmica, mjeseci, godišnjih doba ili čak
godina, u zavisnosti od veličine rezervoara. Hidroenergija, dakle, može pružiti cijeli niz pomoćnih
usluga koje su potrebne da bi se omogućila visoka penetracija promjenjivih obnovljivih izvora
energije, kao što su vjetar i solarne elektrane. Važnost hidroenergije će, stoga, vjerovatno rasti s
vremenom kako se ubrzava prelazak na održivi sektor električne energije. Hidroenergija, dakle,
može osigurati jeftinu električnu energiju i, u mnogim slučajevima, dio fleksibilnosti koji je
potreban za integraciju visokog nivoa promjenjivih obnovljivih izvora energije, uz minimalne
troškove.
Trendovi troškova izgradnje hidroelektrana
Hidroelektrane se mogu graditi u različitim veličinama i za različite potrebe. Postoji niz tehničkih
karakteristika koje utiču na izbor tipa i veličine turbine, kao i na profil proizvodnje. To uključuje
visinu pada vode na turbinu, sezonski priliv, potencijalnu veličinu rezervoara, minimalne protoke
nizvodno, i mnoge druge faktore. Važna prilika koju nudi hidroenergija je mogućnost dodavanja
51
kapaciteta postojećim shemama, ili instaliranje kapaciteta na branama koje još nemaju
hidroelektranu. Hidroenergetske sheme mogu se široko svrstati u sljedeće kategorije:
- Hidroenergetski projekti koji koristke protok rijeke nemaju, ili imaju vrlo male skladišne
kapacitete iza svojih brana, a proizvodnja gotovo u potpunosti ovisi o vremenu i veličini
riječnih tokova.
- Hidroenergetski projekti sa akumulacijama (skladištenjem) mogu skladištiti vodu iza brana
kako bi se generisala električna energija od priliva. Kapaciteti akumulacija mogu biti mali
ili veoma veliki, u zavisnosti od karakteristika lokacije i ekonomičnosti izgradnje brane.
- Pumpne (reverzibilne) hidroelektrane koriste električnu energiju izvan vršnih opterećenja
za pumpanje vode iz nižeg rezervoara u viši rezervoar, tako da se voda koja se skladišti
može koristiti za proizvodnju u vrijeme vršnih opterećenja. Ove elektrane obezbjeđuju
stabilnost mreže, fleksibilnost i druge pomoćne mrežne usluge. Hidroenergetska
postrojenja koja koriste pumpu mogu također apsorbirati proizvodnju obnovljive energije
u vrijeme viška proizvodnje.
Hidroenergija je, međutim, kapitalno intenzivna tehnologija, s dugim rokovima za razvoj i

izgradnju. To je zbog potrebe za značajnim procjenama izvodljivosti, planiranjem, projektovanjem
i građevinskim radovima. Postoje dvije glavne komponente troškova za hidroenergetske projekte:
• Građevinski radovi za izgradnju hidroelektrane, uključujući svaki razvoj infrastrukture potreban

za pristup lokaciji i troškove razvoja projekta.
• Troškovi vezani za elektromehaničku opremu.
Najveći dio troškova izgradnje za velike hidroelektrane je tipično za građevinske radove (kao što
su brana, tuneli, kanal i konstrukcija elektrane). Nakon toga, troškovi za opremanje elektrane
(uključujući elektromehaničku opremu, u posebnim slučajevima) su sljedeći najveći kapitalni
izdaci, koji čine oko 30% ukupnih troškova. Dugi vremenski rokovi za ove vrste hidroenergetskih
projekata (7 do 9 godina ili više) znače da troškovi vlasnika (uključujući troškove razvoja projekta)
mogu predstavljati značajan dio ukupnih troškova, zbog potrebe za obrtnim kapitalom i kamatom
tokom izgradnje.
Dodatne stavke koje mogu značajno da doprinesu ukupnim troškovima uključuju studije
izvodljivosti, konsultacije sa lokalnim akterima i kreatorima politika, mjere za ublažavanje uticaja
na okoliš i društveno-ekonomsko ublažavanje i otkup zemljišta.
Iako troškovi elektromehaničke opreme obično doprinose manje ukupnim troškovima u velikim
projektima, suprotno je za male projekte (sa instaliranim kapacitetom manjim od 10 MW). Za
manje projekte, troškovi elektromehaničke opreme mogu predstavljati 50% ili više ukupnih
troškova, zbog većih specifičnih troškova po kW male opreme. Raspored troškova za male
52
hidroenergetske projekte u zemljama u razvoju odražava raznolikost hidroenergetskih projekata i

njihovih ograničenja i mogućnosti specifičnih za lokaciju.
Troškovi infrastrukture mogu iznositi do polovine ukupnih troškova za projekte u udaljenim ili
teško dostupnim lokacijama. Također je moguće imati projekte na udaljenim lokacijama gdje
postoji dobra infrastruktura, ali u blizini nema dalekovoda, što rezultira značajnim troškovima
priključka na mrežu. Kapitalnim troškovima velikih hidroelektrana dominiraju troškovi
građevinskih radova i opreme, koji mogu predstavljati između 75% i 90% ukupnih investicijskih
troškova. Na troškove građevinskih radova utiču brojni faktori koji se odnose na lokaciju, obim
razvoja i tehnološko rješenje koje je najekonomičnije. Hidroenergija je tehnologija specifična za
gradilište, sa svakim projektom namijenjenim za određenu lokaciju unutar određenog riječnog
sliva. Ovo je tako da može zadovoljiti specifične potrebe za upravljanje energijom i vodom, na
osnovu lokalnih uslova i priliva u sliv. Pravilan izbor lokacije i projektovanje hidroenergetskih
planova su stoga ključni izazovi, a detaljan rad u fazi projektovanja može kasnije izbjeći skupe
pogreške.
Slika 4.2.3-1: Procijenjeni prosječni troškovi izgradnje HE [8]
Ukupni troškovi izgradnje za hidroenergetske projekte obično se kreću od niskih 500 USD/kW do
oko 4500 USD/kW (Slika 4.2.3-1). Međutim, nije neobično pronaći projekte izvan ovog raspona.
Naprimjer, dodavanje hidroenergetskog kapaciteta postojećoj brani koja je izgrađena u druge svrhe
53
može imati troškove od samo 450 USD/kW. S druge strane, projekti na udaljenim lokacijama, bez
adekvatne lokalne infrastrukture i locirani daleko od postojećih prijenosnih mreža, mogu koštati
znatno više od 4500 USD/kW zbog većih troškova logistike, građevinarstva i priključenja na
mrežu.
Globalni procijenjeni prosjek za ukupne troškove izgradnje projekata hidroelektrana porastao je u

posljednjih nekoliko godina sa 1171 USD/kW u 2010. na 1780 USD/kW u 2016. godini, prije nego
što je pao na 1558 USD/kW u 2017. godini. Ovaj trend je uglavnom vođen povećanjem prosječnih
ukupnih troškova izgradnje u Aziji, Euroaziji i Sjevernoj Americi, dok su drugi regioni iskusili
manje promjene u godišnjim procijenjenim prosjecima. Iako analiza razloga za ove trendove
troškova još uvijek nije dostupna, moguće objašnjenje uključuje pomak prema hidroenergetskim
projektima u manje idealnim mjestima, s višim troškovima razvoja projekta, projektima dalje od
postojeće infrastrukture ili prijenosne mreže, što zahtijeva skuplji transport i logističke troškove,
kao i povećanje troškova za priključak na mrežu.
Ukupni troškovi izgradnje najniži su u Kini i Indiji, a najviši u Okeaniji i Srednjoj Americi i na
Karibima. Raspon troškova izgradnje za hidroenergiju je širok, odražavajući vrlo specifične
troškove razvoja hidroenergetskih projekata. Hidroenergetski troškovi su obično niži u regionima
sa značajnim preostalim ekonomskim potencijalom, kao što je to slučaj u Aziji, pošto je vjerovatno
da će biti još pogodnih lokacija za eksploataciju. Međutim, čak i u većim troškovnim regijama,
vrijednost drugih usluga koje mogu pružiti - kao što su pitka voda, kontrola poplava,
navodnjavanje i navigacija - koje su uključene u troškove projekta hidroenergije, ali obično nisu
plaćene, može značiti da ostvarene koristi prelaze troškove. Osim toga, ne uzimaju se u obzir
dodatne vrijednosti mrežnih usluga koje pruža hidroenergija u smislu kratkoročne fleksibilnosti i
dugoročnog skladištenja energije, što može imati značajnu vrijednost iznad jednostavne LCOE
analize.
U skoro svim istraživanim regionima, male hidroelektrane imaju veće troškove izgradnje u odnosu
na velike hidroelektrane, osim u Srednjoj Americi, na Karibima i Okeaniji. Male elektrane su u
prosjeku 20 do 80% skuplje izvan Srednje Amerike i Kariba i Okeanije. U slučaju Centralne
Amerike, Kariba i Okeanije, gdje su troškovi izgradnje veći za velike hidroelektrane, baza
podataka sadrži manji podskup podataka nego za mnoge druge regije, stoga rezultate treba tretirati
s oprezom.
Da bi se bolje razumio udio različitih komponenti troškova u ukupnim troškovima izgradnje

hidroenergetskih projekata, IRENA je prikupila podatke o troškovima iz uzorka od 25 projekata,
u ukupnom iznosu od 337 MW, u Kini, Indiji i Šri Lanki. Ovi projekti su naručeni između 2010. i
2016. i imali su troškove izgradnje između 922 i 1976 USD/kW za sve projekte, dok su ti troškovi
za velike projekte koštali od 1035 do 1389 USD/kW. Podaci ukazuju da za ovaj uzorak najveći
dio troškova čine građevinski radovi i mehanička oprema (Slika 4.2.3-2).
54
Slika 4.2.3-2: Udio pojedinih troškova u troškovima izgradnje [8]
Udio građevinskih radova u ovim projektima varirao je od 17% do 65% u ovom konkretnom
uzorku. Mehanička oprema predstavljala je drugi najveći trošak, u prosjeku, varirajući u uzorku
od najmanje 18% do najviše 66%. Troškovi planiranja variraju od 6 do 29% ukupnih troškova za
ove projekte. Povezivanje na mrežu može predstavljati značajan trošak za udaljenije
hidroenergetske projekte, ali su ponekad minimalni ako predstavljaju proširenje postojeće sheme,
sa troškovima priključka na mrežu od 1% - za projekte blizu postojećih čvorova mreže, do najviše
17% - za projekte u udaljenijim područjima. Konačno, troškovi zemljišta predstavljaju najmanji
udio u projektu hidroenergije, koji variraju od 1 do 8%.
55
Faktor iskorištenja instalisane snage hidroelektrana
Globalni procijenjeni prosječni faktor iskorištenja snage novih hidroenergetskih projekata između
2010. i 2016. bio je 49% za male hidroelektrane i 48% za velike hidroenergetske projekte, a većina
projekata u rasponu od 25 do 84%. Evropa je značajan izuzetak zbog toga što je postojao niz
projekata sa faktorom iskorištenja manjim od 20%. Ovaj široki spektar vrijednosti se može
očekivati, s obzirom na to da svaki hidroenergetski projekat ima veoma različite karakteristike
lokacije i da su niži faktori ponekad projektantski izbor za dimenzioniranje turbina, kako bi se
zadovoljili vršni zahtjevi i pružile druge pomoćne mrežne usluge. Prosječni faktori iskorištenja za
nove projekte velikih hidroelektrana su najveći u Južnoj Americi i Brazilu, sa 62% odnosno 60%,
dok su njihovi prosječni faktori iskorištenja za male hidroenergetske projekte 66%, odnosno 58%.
[8]
Troškovi pogona i održavanja hidroelektrana
Godišnji troškovi pogona i održavanja često se navode kao postotak investicijskih troškova po kW
godišnje. Tipične vrijednosti se kreću od 1 do 4%. Međunarodna agencija za energiju (IEA)
pretpostavlja 2,2% za velike hidroenergetske projekte i 2,2 - 3% za manje projekte, sa globalnim
prosjekom od oko 2,5%. Time bi se velike hidroelektrane stavljale u sličan raspon troškova kao
postotak ukupnih troškova izgradnje vjetroelektrana, iako nisu tako niski kao troškovi pogona i
održavanja za solarne fotonaponske elektrane. Kada se niz postrojenja instalira duž rijeke,
centralizirana kontrola, daljinsko upravljanje i posvećeni operativni tim za upravljanje lancem
stanica može smanjiti troškove pogona i održavanja na niske nivoe.
Drugi izvori, međutim, navode niže ili više vrijednosti. Agencija za energetske informacije
pretpostavlja 0,06% od ukupnih troškova izgradnje kao fiksne godišnje i 0,003 USD/MWh kao
varijabilne troškove pogona i održavanja za konvencionalnu hidroelektranu od 500 MW koja će
biti puštena u rad 2020.
Druge studije (EREC/Greenpeace, 2010.) pokazuju da fiksni troškovi pogona i održavanja

predstavljaju 4% ukupnih troškova kapitala. Ova brojka može predstavljati male hidroelektrane,
ali će velike hidroelektrane imati značajno niže troškove pogona i održavanja. Razmatra se
prosječna vrijednost troškova pogona i održavanja od 2 do 2,5% za velike projekte, što je
ekvivalentno prosječnim troškovima između 20 i 60 USD/kW godišnje za prosječni projekat po
regionima u bazi podataka IRENA-e. Ovo obično uključuje odobrenje za periodično obnavljanje
mehaničke i elektro opreme, kao što je remont turbina, premotavanje generatora i reinvestiranje u
komunikacijske i kontrolne sisteme, ali isključuje velike obnove.
Na 25 projekata za koje je IRENA prikupila za podatke o troškovima, obično se potvrđuju ovi

rezultati, budući da je prosječni trošak iznosio nešto manje od 2% od ukupnih troškova izgradnje
godišnje, uz varijaciju između 1 do 3% ukupnih troškova izgradnje godišnje. Veći projekti imaju
56
troškove pogona i održavanja ispod prosjeka od 2%, dok se manji projekti približavaju
maksimumu ili su veći od prosječnih troškova.
Slika 4.2.3-3: Udio pojedinih troškova u troškovima pogona i odražavanja [8]
Slika 4.2.3-3 prikazuje raspodjelu troškova pojedinih stavki pogona i održavanja u datom uzorku.
Kao što se može vidjeti, troškovi pogona i plate zaposlenih zauzimaju najveći udio budžeta.
Troškovi pogona variraju od 20 do 61%, plate zaposlenih čine od 13 do 74% ovih troškova, a
troškovi materijala se procjenjuju na oko 4%. Prijavljeni troškovi rada i održavanja obično ne
pokrivaju zamjenu većih elektromehaničkih uređaja, ili obnavljanje zaliha, staza itd. Njihova
zamjena se ipak rijetko vrši, s dizajnerskim vijekom trajanja od 30 godina ili više za
elektromehaničku opremu, i 50 godina ili više za neke dijelove. To znači da je prvobitna investicija
u potpunosti amortizovana do trenutka kada je potrebno izvršiti ove investicije, te stoga nisu
uključeni u LCOE analizu koja je ovdje prikazana. One, međutim, mogu predstavljati ekonomsku
priliku prije pune amortizacije projekta hidroenergije, kako bi se povećala proizvodnja.
LCOE hidroelektrana
Hidroenergija je dokazana, razvijena, predvidljiva tehnologija i historijski je bila jeftin izvor

električne energije. Investicijski troškovi su veoma zavisni od lokacije i uslova lokacije, što
objašnjava širok raspon troškova izgradnje postrojenja. Međutim, relativno visoka početna
ulaganja su balansirana dugim ekonomskim vijekom hidroelektrane (sa zamjenom dijelova), kao
57
i niskim troškovima pogona i održavanja. Prema tome, prosječni LCOE iz hidroenergije je obično
nizak, a s odličnim hidroenergetskim lokacijama hidroelektrane nude neke od najnižih troškova
proizvodnje električne energije od bilo koje opcije proizvodnje.
Hidroenergetski projekti mogu biti projektovani tako da se znatno razlikuju jedni od drugih, što
komplikuje jednostavnu LCOE procjenu. Postrojenje s niskim instaliranim kapacitetom moglo bi
kontinuirano raditi kako bi se osigurali visoki prosječni faktori iskorištenja snage, ali to ide na
račun mogućnosti povećanja proizvodnje kojom bi se zadovoljila eventualna vršna opterećenja.
Nasuprot tome, postrojenje sa visokom instalisanom snagom i nižim faktorom iskorištenja snage
je osmišljeno kako bi pomoglo da se zadovolje zahtjevi vršnih opterećenja mreže i osiguraju
pogonske rezerve i druge pomoćne mrežne usluge. Ova druga strategija bi uključivala veće
troškove izgradnje i niže faktore iskorištenja snage, ali tamo gdje elektroenergetski sistem treba
ove usluge, hidroenergija često i jeste najjeftinije i najefikasnije rješenje za te potrebe. Odlučivanje
o tome koja strategija će se voditi za bilo koju hidroenergetsku shemu je u velikoj mjeri ovisna o
lokalnom tržištu, strukturi bazena za proizvodnju električne energije, kapacitetu mreže i
ograničenjima, vrijednosti pružanja usluga upravljanja vodama i mrežnih usluga, itd. Možda više
nego sa bilo kojom drugom obnovljivom energijom, prava ekonomičnost date hidroelektrane
pokreće se ovim faktorima, a ne samo brojem kWh generisanih u odnosu na investiciju. Vrijednost
generisanja vršnih vrijednosti i pružanje pomoćnih mrežnih usluga tako mogu imati značajan uticaj
na ekonomičnost projekta hidroenergije.
Procijenjeni prosječni lokalni/regionalni LCOE svih projekata, velikih i malih, u bazi podataka o
obnovljivim troškovima IRENA, kretao se od niskih 0,04 USD/kWh u Brazilu do visokih 0,11
USD/kWh u Evropi. Fokusirajući se na globalni procijenjeni prosječni LCOE trend po godini, u
2017. godini, globalni procijenjeni prosječni trošak električne energije iz hidroenergetskih
projekata naručenih u toj godini iznosio je 0,047 USD/kWh. To je bilo nešto niže od prosjeka od
0,053 USD/kWh za projekte koji su naručeni u 2016. godini, ali znatno veći nego u 2010. godini,
kada je prosječni LCOE novoizdanih projekata iznosio 0,036 USD/kWh. [8]
58
Slika 4.2.3-4: LCOE malih i velikih HE po pojedinim državama/regijama [8]
Slika 4.2.3-4 predstavlja LCOE od 3624 projekta hidroenergije sadržanih u IRENA bazi podataka
o obnovljivim troškovima. Očekuje se da će mnogi novi hidroenergetski projekti biti visoko
konkurentni. LCOE podaci se kreću od niskih oko 0,02 USD/kWh do visokih 0,30 USD/kWh.
Iako je raspon širok, iz već razmatranih razloga, procijenjeni prosječni LCOE je ispod 0,10
USD/kWh za gotovo sve regije i prosjek ostaje nizak u većini regija, obično u rasponu između
0,04 i 0,06 USD/kWh. Ovo je tipično povezano sa regionima sa značajnim preostalim
neiskorištenim ekonomskim resursima. Evropa je nešto što je izuzetak, jer je većina ekonomskog
hidroenergetskog potencijala u ovom regionu već iskorištena. U Evropi, novi projekti su relativno
malobrojni, suočeni su s dugim rokovima za razvoj i imaju veći procijenjeni prosječni LCOE, na
0,11 USD/kWh. [8] U pogledu razlika između malih i velikih hidroelektrana, LCOE malih
hidroelektrana je obično viši od LCOE velikih hidroelektrana, za 10% do 40%, što je nešto manje
od razlike u ukupnim troškovima izgradnje za ove projekte. Projekti malih hidroelektrana mogu
biti atraktivni, uprkos višim LCOE-ovima, bilo zato što su oni najjeftinije rješenje za snabdijevanje
u udaljenijim područjima, ili zato što pružaju vrijedne usluge u mreži.
4.2.4. Elektrane na biomasu
Proizvodnja energije iz biomase može doći iz širokog spektra sirovina i koristiti različite
tehnologije sagorijevanja. Tehnologije za proizvodnju energije iz biomase kreću se od
59
komercijalno dokazanih rješenja, do širokog spektra dobavljača, pa sve do onih koji se tek
primjenjuju u komercijalnim razmjerima. Tehnologije za proizvodnju električne energije koje su
razvijene, komercijalno dostupne i imaju dužu historiju uključuju: direktno izgaranje u
kotlovnicama, niskoprocentna zajednička spaljivanja, anaerobna digestija, spaljivanje čvrstog
komunalnog otpada, deponijski plin i kombinovana toplota i energija. Druge manje razvijene
tehnologije, kao što su gasifikacija atmosferske biomase i piroliza, tek su na početku njihove
primjene. Potencijal za smanjenje troškova od tehnologija koje se koriste je stoga vrlo heterogen.
Iako se u kratkom roku mogu predvidjeti samo granična smanjenja troškova, postoji dobar
dugoročni potencijal za smanjenje troškova od onih tehnologija koje još uvijek nisu široko
primijenjene. Da bi se analizirala upotreba energije iz biomase, moraju se ispitati sljedeće tri
komponente:
- Sirovine za biomasu: One dolaze u različitim oblicima i imaju različita svojstva koja utiču
na njihovu upotrebu u proizvodnji energije.
- Konverzija biomase: To je proces kojim se sirovine za biomasu transformiraju u oblik
energije koji će se koristiti za proizvodnju toplote i(li) električne energije.
- Tehnologije za proizvodnju električne energije: Dostupan je širok spektar komercijalno
dokazanih tehnologija za proizvodnju energije koje mogu koristiti biomasu kao gorivo, ali
tehnološki rizici ostaju za neke nove, inovativnije tehnologije.
Analiza u ovom radu usredotočena je na troškove tehnologija proizvodnje električne energije i

njihove ekonomičnosti, dok se ukratko raspravlja o isporučenim troškovima sirovine. Zaista, jedna
od najvažnijih determinanti ekonomskog uspjeha projekata biomase je dostupnost sigurnog i
održivog snabdijevanja gorivom (tj. sirovinom) za konverziju. Ova oblast je u središtu sve većeg
istraživanja IRENA-e, s obzirom na neizvjesnost oko globalnog potencijala i ponude održivih
izvora bioenergije.
Sirovine za biomasu
Biomasa je organski materijal nedavno živih biljaka, kao što su drveće, trave i poljoprivredne
kulture. Sirovine za biomasu su veoma heterogene, a hemijski sastav jako zavisi od biljnih vrsta.
Sadržaj pepela, gustina i veličina čestica i sadržaj vlage su sva kritična pitanja za sirovinu biomase.
Ovi faktori utiču na troškove ove sirovine po jedinici energije, transport, troškove prerade i
skladištenja, kao i prikladnost različitih tehnologija konverzije. Štaviše, heterogenost u kvaliteti
također može predstavljati problem u procesu konverzije, budući da neke tehnologije izgaranja
zahtijevaju mnogo više homogenih sirovina za rad. Ovo može dodati složenost planiranju i
ekonomskoj održivosti biomase elektrane. Stoga, za razliku od energije vjetra, sunca i
hidroenergije, ekonomičnost proizvodnje energije iz biomase zavisi od dostupnosti predvidivog,
održivog izvora, jeftine i dugoročne adekvatne ponude sirovina. Raspon troškova sirovina je
također veoma varijabilan. Otpad proizveden industrijskim procesima može imati nula ili čak
negativan trošak ako se radi o otpadu koji bi inače imao troškove odlaganja, kao što je „crna
60
tečnost“ u tvornicama celuloze i papira. Ipak, mogu postojati i potencijalno visoke cijene za
namjenske energetske kulture, ako je produktivnost niska, a troškovi transporta visoki. Skromniji
troškovi nastaju za poljoprivredne i šumarske ostatke koji se mogu sakupiti i transportovati na
kratke udaljenosti, ili su dostupni u pogonima za preradu kao nusproizvod. Troškovi transporta
dodaju značajnu količinu troškova sirovina, ako je gustina sirovine niža i udaljenosti postaju veće.
Transformacija vlažne biomase u oblike veće gustine pomoći će da se smanje troškovi transporta
po jedinici energije, ali i troškovi transformacije moraju se uzeti u obzir. Često postoji kompromis
između količine jeftine sirovine koja je dostupna bioenergetskoj elektrani dok se radijus
sakupljanja povećava, što se može nadoknaditi ako se troškovno učinkovitije isporuke rasutih
tereta mogu napraviti željeznicom ili vodom. Obično sirovine čine između 20 i 50% konačne cijene
električne energije iz tehnologija biomase. Poljoprivredni ostaci, kao što su slama i šećerna trska,
obično su najjeftinije sirovine, budući da predstavljaju sporedni proizvod žetve ili prerade.
Međutim, one su u korelaciji sa cijenom primarne robe iz koje su izvedene i zabilježile su povećane
troškove od 2000. do 2011., kao što je navedeno u indeksu Svjetske banke o poljoprivrednim
proizvodima. Međutim, cijena poljoprivrednih proizvoda je pala, nakon vrhunca zabilježenog
2011. godine, s padom cijena za 28% u 2016. u odnosu na 2011. Postrojenja za proizvodnju
električne energije iz biomase koja su izložena sirovinama koje potječu od robe kojom se trguje,
pa su stoga izložena promjenjivim cijenama roba, osim ako nemaju sigurne zalihe ili su stekle
dugoročni ugovor za svoje potrebe za sirovine.
Trendovi troškova izgradnje elektrana na biomasu
Tehnološke mogućnosti u velikoj mjeri određuju troškove i efikasnost opreme za proizvodnju

energije iz biomase, iako troškovi opreme za pojedine tehnologije mogu značajno varirati. Faktori
koji utiču na to ovise o regiji, vrsti sirovine i dostupnosti, te o tome koliko se priprema ili
konverzija sirovine događa na licu mjesta. Troškovi planiranja, inženjeringa i izgradnje,
mehanizacije za rukovanje i pripremu goriva, kao i druga oprema (npr. glavni pokretač i sistem za
pretvaranje goriva) predstavljaju glavne kategorije ukupnih investicijskih troškova elektrane na
biomasu. Dodatni troškovi proizilaze iz priključka na mrežu i infrastrukture (npr. putevi).
Instalacije za kombinovanu proizvodnju toplotne i električne energije (CHP) imaju veće kapitalne
troškove, ali imaju veću ukupnu efikasnost (oko 80 do 85%) i mogućnost proizvodnje toplote i(li)
pare za industrijske procese, ili za grijanje prostora i vode putem daljinskog grijanja mreže, te
mogu značajno poboljšati ekonomičnost. Elektrane na biomasu u ekonomijama u razvoju mogu
imati znatno niže investicijske troškove od raspona troškova za projekte u državama OECD-a,
zbog nižih lokalnih troškova sadržaja i jeftinije opreme, koja je u nekim slučajevima dozvoljena
manje strogim ekološkim propisima.
61
Slika 4.2.4-1: Troškovi izgradnje elektrana na biomasu u pojedinim regijama [8]
Slika 4.2.4-1 ističe relativno niske troškove izgradnje tehnologija izgaranja biomase za projekte u
Aziji i Južnoj Americi, dok su skuplji projekti uglavnom u Evropi i Sjevernoj Americi. Iako mali
projekti mogu imati veće kapitalne troškove, većina velikih projekata ima ukupne troškove
izgradnje u rasponu od 450 do 2500 USD/kW. Niži raspon se može postići kada se postojećem
projektu doda dodatni kapacitet, a tako se poboljšava ekonomičnost proizvodnje električne
energije. Podaci kojima IRENA ima pristup dominiraju parni kotlovi, iako u mnogim slučajevima
tehnologija nije objavljena. Većina projekata u bazi podataka o obnovljivim troškovima IRENA,
međutim, nije otkrila tehnologiju i teže rasponu između 500 i 8000 USD/kW. [8]
Troškovi pogona i održavanja elektrana na biomasu
Fiksni troškovi pogona i održavanja za elektrane na bioenergiju obično se kreću od 2 do 6%

ukupnih troškova izgradnje godišnje, dok su varijabilni troškovi pogona i održavanja obično
relativno niski, na oko 0,005 USD/KWh. Fiksni troškovi pogona i održavanja uključuju radnu
snagu, planirano održavanje, zamjenu rutinskih komponenti/opreme (za kotlove, gasifikatore,
opremu za rukovanje sirovinama, itd.), osiguranje, itd. Varijabilni troškovi pogona i održavanja su
62
određeni izlazom sistema i obično se izražavaju u USD/kWh. Troškovi goriva bez biomase, kao
što su odlaganje pepela, neplanirano održavanje, zamjena opreme i troškovi porasta servisa su
glavne komponente varijabilnih troškova pogona i održavanja. Nažalost, raspoloživi podaci često
spajaju fiksne i varijabilne troškove u jedan broj, čime se onemogućava raspodjela fiksnih i
varijabilnih troškova pogona i održavanja.
Stepen iskorištenja snage i efikasnost elektrana na biomasu
Tehnički, elektrane na bioenergetski pogon mogu postići faktore iskorištenja od 85 do 95%. U

praksi, većina postrojenja ne radi redovno na ovim nivoima. Sirovine mogu biti ograničenje faktora
iskorištenja snage, posebno u slučajevima kada sistemi koji se oslanjaju na poljoprivredne ostatke
ne mogu imati pristup jeftinijim sirovinama tokom cijele godine, a gdje kupovina alternativnih
sirovina može učiniti rad postrojenja neekonomičnim.
Niži faktori za projekte u Indiji predstavljaju uticaj mnogih projekata koji koriste bagasu (vlakno
šećerne trske) za sagorijevanje, koji rade samo tokom i nakon sezone berbe, dok ne iscrpe
raspoloživu sirovinu. Nasuprot tome, veći faktori iskorištenja koji su primijećeni u Evropi i
Sjevernoj Americi posljedica su toga što su ta postrojenja uložila u tehnologije s višim troškovima
koje mogu obraditi niz heterogenih sirovina, osiguravajući stalno snabdijevanje drvenim peletima
i drvenim otpadom koje pružaju funkcionalna međunarodna tržišta koja pokreću kupci za takve
resurse, kao i postrojenja za odlaganje otpada u energiju i oni koji koriste ostatke šumarstva ili
celuloze i papira koji su dostupni tokom cijele godine. Procijenjeni prosječni faktori iskorištenja
su iznad 60% u Kini, Indiji i ostatku svijeta, dok su u Evropi i Sjevernoj Americi iznad 80%.
Postrojenja za biomasu koja se oslanjaju na deponijski gas i druge biogasove, drvo i drvne slame,
ogrjevno drvo i industrijski i obnovljivi komunalni otpad imaju tendenciju da imaju veći faktor
iskorištenja od regionalnog procijenjenog prosjeka.
Projekti koji se zasnivaju na poljoprivrednim energentima, kao što je bagasa, obično imaju niže
faktore iskorištenja, jer zavise od sezonske berbe. Pretpostavljena neto električna efikasnost
(nakon obračuna za rukovanje sirovinama) generatora iznosi u prosjeku oko 30%, ali varira od
niskih 25% do najviše od oko 36%. U zemljama u razvoju, manje napredne tehnologije - a ponekad
i neoptimalno održavanje - rezultuju nižom ukupnom efikasnošću. [8]
LCOE elektrana na biomasu
Širok spektar tehnologija za proizvodnju električne energije iz bioenergije i troškova sirovine

pretvara se u širok spektar posmatranih LCOE-ova za električnu energiju iz bioenergije. Slika
4.2.4-2 sumira procijenjeni raspon troškova za tehnologije proizvodnje energije iz biomase u
zemljama i regijama gdje baza IRENA obnovljivih troškova ima dobru pokrivenost.
63
Slika 4.2.4-2: LCOE za pojedine tehnologije i pojedine regije [8]
Pod pretpostavkom troška kapitala od 7,5 do 10% i troškova sirovine između 1 USD/GJ i 9
USD/GJ (LCOE proračuni u ovom radu temelje se na prosjeku od 1,5 USD/GJ), procijenjeni
prosječni LCOE proizvodnje električne energije iz biomase u Indiji je oko 0,05 USD/kWh i 0,06
USD/kWh u Kini. Procijenjeni prosječni LCOE u Evropi i Sjevernoj Americi veći je, oko 0,08
USD/kWh - 0,09 USD/kWh, što odražava naprednije tehnološke izbore, ali i strožije kontrole
emisija i veće troškove sirovina. Tamo gdje su kapitalni troškovi relativno niski - i sirovine s
niskim troškovima - bioenergija može omogućiti proizvodnju električne energije koja se može
distribuirati po konkurentnim cijenama, s niskim LCOE-om od oko 0,04 USD/kWh.
Najkonkurentniji projekti koriste poljoprivredne ili šumarske ostatke koji su već dostupni na
industrijskim prerađivačkim mjestima gdje su minimalni troškovi sirovine minimalni, ili čak nula.
Gdje su industrijski proces pare ili toplotna opterećenja također potrebna, mogućnost integracije
kombinovanih sistema može smanjiti LCOE za električnu energiju na samo 0,03 USD/kWh.
Mogućnosti niskih troškova za razvoj termoelektrana na bioenergiju prisutne su na mjestima gdje
su jeftine sirovine i objekti za rukovanje dostupni kako bi se sirovine i kapitalni troškovi održali
64
na niskom nivou. Tamo gdje to nije slučaj, ili gdje ove sirovine moraju biti dopunjene dodatnim
sirovinama (npr. izvan sezonskih perioda žetve), onda su konkurentni lanci snabdijevanja za
sirovine sa održivim izvorom bitni za ekonomičnu proizvodnju električne energije iz biomase. To
je obrazac koji se vidi izvan Evrope i Sjeverne Amerike, gdje troškovi biomase za većinu projekata
mogu biti u rasponu od zanemarivih, za ostatke prerade u poljoprivredi ili šumarstvu, do 2,25
USD/GJ. Oni ponekad mogu i premašiti ove vrijednosti, i porasti na čak 4 USD/GJ gdje se kupuju
dodatne sirovine kako bi se postigli veći faktori iskorištenja snage. Ovi projekti, koristeći
jednostavne i jeftine tehnologije sagorijevanja, mogu imati vrlo konkurentne LCOE. Čak i projekti
sa višim troškovima u određenim zemljama u razvoju, međutim, mogu biti atraktivni, jer pružaju
sigurnost snabdijevanja. Mnogi projekti sa višim troškovima u Evropi i Sjevernoj Americi koriste
čvrsti komunalni otpad kao sirovinu. Stoga je vrijedno napomenuti da primarni cilj ovih projekata
nije proizvodnja energije, već odlaganje otpada. Kapitalni troškovi su često viši, jer se koriste
skupe tehnologije kako bi se osiguralo da su emisije lokalnih zagađivača svedene na prihvatljive
nivoe. Isključivanje ovih projekata - koji obično nisu najveći - smanjuje procijenjeni prosječni
LCOE u Evropi i Sjevernoj Americi za oko 0,01 USD/kWh i smanjuje jaz u odnosu na LCOE
regija koje nisu članice OECD-a. Konačno, dostupnost kontinuiranog i pristupačnog toka sirovine
omogućava veće faktore iskorištenja, ali nema značajan uticaj na LCOE.
Projekti bazirani na bagasi i drugim poljoprivrednim ostacima dolaze sa nižim faktorima

iskorištenja, zbog sezonske dostupnosti sirovina. LCOE ovih projekata, međutim, može se
uporediti sa projektima koji se oslanjaju na generičke drvne sirovine za drvnu biomasu, kao što su
drveni peleti i drvni otpad, koji se mogu lakše kupiti tokom cijele godine. Stoga, pristup jeftinim
sirovinama kompenzira uticaj manjeg faktora iskorištenja na LCOE. Konačno, projekti koji se
oslanjaju na komunalni otpad dolaze sa veoma visokim faktorima iskorištenja, ali i nekim od
najvećih LCOE-a, iznad 0,15 USD/kWh. S obzirom na to da su ovi projekti razvijeni uglavnom za
rješavanje pitanja upravljanja otpada, a ne prvenstveno za konkurentnost njihove proizvodnje
električne energije, to ne mora nužno biti prepreka njihovoj održivosti. U Evropi, oni ponekad
snabdijevaju toplotom lokalne industrijske korisnike ili mreže za daljinsko grijanje. Ovi prihodi
će smanjiti LCOE ispod onoga što je ovdje prikazano.
4.2.5. Geotermalne elektrane
Geotermalni izvori se nalaze u Zemljinoj kori, na aktivnim geotermalnim područjima na ili blizu
njene površine, kao i na većim dubinama. Ovi resursi se sastoje od toplotne energije, koja se
skladišti kao toplota u stijenama Zemljine kore i unutrašnjosti. Na manjim dubinama topla voda
ili para može biti proizvedena iz podzemnih voda koje su došle u kontakt sa grijanim područjem.
U drugim slučajevima, voda će se morati ubrizgavati kroz bunare kako bi se iskoristila toplota koja
se nalazi u inače suhim stijenama. Geotermalne elektrane su dostigle ukupni instalirani kapacitet
65
od 12,7 GW globalno, krajem 2016. To je 26% više u odnosu na 2010. godinu. Većina ovih
kapaciteta se koristi u aktivnim geotermalnim područjima. Novi kapacitet dodan u 2016. godini,
780 MW, bio je više nego dvostruko veći od dodanog kapaciteta u 2010. godini. [8]
Geotermalna tehnologija je razvijena, komercijalno dostupna tehnologija koja može pružiti jeftine
bazne kapacitete u geografskim područjima s vrlo dobrim i odličnim visokotemperaturnim
resursima koji su blizu površini Zemlje. Međutim, primjena geotermalne energije izvan takvih
područja, uz korištenje takozvanih „poboljšanih geotermalnih elektrana" ili "vrućeg suhog
kamenja", mnogo je manje razvijena. U ovom slučaju, dolazi sa troškovima koji su obično znatno
veći, što danas čini ekonomičnost takvih projekata mnogo manje atraktivnim.
Lako dostupno, opsežno mapiranje geotermalnih resursa može smanjiti troškove razvoja,
minimiziranjem neizvjesnosti o tome gdje bi trebalo provesti početno istraživanje. Međutim, to je
obično skup i dugotrajan proces i jedna je od najvažnijih prepreka za prihvaćanje proizvodnje
električne energije iz geotermalne. Slabiji od očekivanih rezultata tokom faze istraživanja može
zahtijevati dodatno bušenje, ili će bušotine možda morati biti raspoređene na mnogo većoj površini
kako bi se proizvela očekivana električna energija. Globalno, oko 78% proizvodnih bušotina je
uspješno izvedeno, a prosječna stopa uspjeha se poboljšava posljednjih desetljeća. Ovo je
najvjerovatnije zbog bolje geodetske tehnologije, koja je u mogućnosti preciznije usmjeriti
najbolje izglede za lociranje produktivnih bunara. Ključna stvar je da se pridržavanjem najboljih
svjetskih praksi značajno smanjuju rizici istraživanja.
Geotermalne elektrane su veoma individualne u smislu kvaliteta svojih resursa i potreba za

upravljanjem, pa se stoga ne mogu lako zaključiti određene lekcije. Ipak, pridržavanje najboljim
međunarodnim praksama za istraživanje i upravljanje i detaljna analiza podataka sa lokacije
projekta su najbolji alati za ublažavanje rizika koji su na raspolaganju projektantima. Jednom
naručeno, upravljanje geotermalnom elektranom i njenim rezervoarom se vremenom razvija, pošto
više informacija postaje dostupno iz operativnog iskustva. Kada produktivnost u postojećim
bušotinama opadne, također može postojati potreba za zamjenskim bušotinama kako bi se
nadoknadio gubitak produktivnosti.
Trendovi troškova izgradnje geotermalnih elektrana
Geotermalne elektrane su, kao i sve druge obnovljive tehnologije, relativno kapitalno intenzivne -
ali i one imaju niske i predvidljive operativne troškove. Troškovi inženjeringa, nabavke i izgradnje
geotermalne elektrane prate trendove cijena roba i troškova bušenja. Stoga, kada rastu cijene na
robnim i naftnim tržištima, troškovi razvoja geotermalnih elektrana često također rastu. Obrnuto
se dešava kada dođe do smanjenja cijena na ovim tržištima. Ukupni troškovi izgradnje geotermalne
elektrane se sastoje od:
• troškovi istraživanja i procjene resursa
66
• troškovi bušenja za proizvodnju i ponovno ubrizgavanje, kao i dodatni radni kapital s obzirom
da je stopa uspjeha za bunare mogla varirati između 60 i 90%
• terenska infrastruktura, sistem za prikupljanje i odlaganje geotermalne tečnosti i druge

površinske instalacije;
• troškovi elektrane
• troškovi razvoja projekta i priključenja na mrežu
Karakteristike geotermalnog polja su ključne za vrstu elektrane koja se može koristiti za određenu
lokaciju. Ove karakteristike polja će odrediti produktivnost bušotine, isporuku energije i
ekonomski kapacitet za obezbjeđivanje pare, s obzirom na kvalitet geotermalnih resursa i njegovu
geografsku raspodjelu. U skladu sa rastućim cijenama roba i troškova bušenja, ukupni troškovi
izgradnje za geotermalne elektrane porasli su između 60 i 70% između 2000. i 2009. Troškovi
razvoja projekta pratili su opće povećanje u građevinarstvu i troškovima inženjeringa i izgradnje
u tom periodu, i povećanje troškova bušenja povezano sa rastućim tržištima nafte i gasa. Ukupni
troškovi izgradnje konvencionalnih kondenzacionih geotermalnih elektrana iznosili su između
1900 i 3800 USD/kW u 2009. Binarne geotermalne elektrane su bile skuplje, a troškovi izgradnje
za tipične projekte su bili između 2250 i 5500 USD/kW iste godine.
Slika 4.2.5-1: Troškovi izgradnje različitih geotermalnih elektrana [8]
67
Troškovi geotermalne elektrane mogu iznositi samo 560 USD/kW, međutim, kada se kapacitet
dodaje geotermalnom rezervoaru koji je već dobro mapiran i razumljiv, i gdje se može koristiti
postojeća infrastruktura, ali ovi slučajevi su izuzetni. Podaci za nedavne projekte (Slika 4.2.5-1)
uklapaju se u rasponu od 2000 do 5000 USD/kW, ali su postojali i neki mali projekti na novim
tržištima gdje su troškovi viši. Na osnovu podataka dostupnih u bazi podataka o obnovljivim
troškovima IRENA, čini se da je trend povećanja troškova izgradnje do 2014. godine završen 2015.
godine, kada su u prosjeku troškovi počeli opadati. S obzirom na relativno slabo tržište za
proizvodnju geotermalne energije, ovaj trend, međutim, treba tretirati s oprezom.
Faktor iskorištenja snage geotermalnih elektrana
Faktori iskorištenja geotermalnih elektrana variraju od oko 60% do više od 85%. Koristeći podatke
iz baze podataka o obnovljivim troškovima IRENA, slika 4.2.5-2 pokazuje da geotermalne
elektrane koje koriste direktnu paru isporučuju faktore iskorištenja veće od 80%, dok projekti koji
koriste resurse niže temperature, koji zahtijevaju binarna postrojenja, isporučuju faktore
iskorištenja od 60 do 80%. Geotermalne elektrane koje koriste "flash" tehnologije dosljedno
isporučuju faktore iskorištenja veće od 80%, sa nekoliko izuzetaka ispod te vrijednosti.
Slika 4.2.5-2: Faktor iskorištenja pojedinih geotermalnih elektrana [8]
68
U pogledu efikasnosti pretvorbe, geotermalne elektrane bilježe svjetski prosjek od 12%

efikasnosti, dok se gornji raspon nalazi na 21% za dominantno parna postrojenja. Važno je
napomenuti da geotermalne elektrane trebaju aktivno upravljanje rezervoarom i proizvodnim
profilom, kako bi se održala proizvodnja na projektovanom faktoru iskorištenja. To će često
zahtijevati dodatne proizvodne bušotine, budući da vremenom pojedinačne proizvodne bušotine
postaju manje produktivne, jer pritisak spremnika oko proizvodne bušotine pada. To obično znači
da će se faktori iskorištenja inače smanjivati tokom vremena i zbog toga su troškovi pogona i
održavanja visoki, budući da je potrebno ugraditi nove proizvodne bušotine.
Slika 4.2.5-3 predstavlja donekle ekstreman primjer historije proizvodnje električne energije
geotermalne elektrane 88,2 MW u Kaliforniji. Za ovu elektranu, faktor iskorištenja u prvih 17
godina njenog života bio je 82%, dok je u posljednjih 18 godina 70% (pad od 15%). [8]
Slika 4.2.5-3: Razvoj faktora iskorištenja geotermalne elektrane u Kaliforniji [8]
69
LCOE geotermalnih elektrana
LCOE geotermalne elektrane je određen njenim troškovima izgradnje, troškovima pogona i

održavanja, ekonomskim vijekom trajanja i procijenjenim prosječnim kapitalnim troškovima.
Projekti geotermalne energije zahtijevaju pažljivo upravljanje, jer geotermalni izvori zahtijevaju
pažljivu optimizaciju kroz vrijeme. Praćenje najbolje prakse za ocjenjivanje na terenu, razvoj
projekata, bušenje i rad je stoga važno da se osigura da projekti odgovaraju njihovom očekivanom
ekonomskom učinku.
Slika 4.2.5-4: LCOE geotermalnih elektrana [8]
Slika 4.2.5-4 predstavlja LCOE za geotermalne projekte pod sljedećim pretpostavkama: 25-
godišnji životni vijek, troškovi pogona i održavanja od 110 USD/kW godišnje; faktori iskorištenja
zasnovani na projektnim podacima (ili nacionalnim prosjecima gdje podaci o projektu nisu
dostupni); dva seta bunara za popravku i ponovno ubrizgavanje tokom 25 godina trajanja projekta;
i kapitalne troškove navedene na slici 4.2.5-1. Između 2007. i 2014. godine, trend u LCOE-u bio
je sve više u skladu sa rastom kapitalnih troškova. Tokom ovog perioda, LCOE je varirao od samo
70
0,04 USD/kWh za razvoj druge faze postojećeg polja do visine od 0,14 USD/kWh za „greenfield“
razvoj. Za projekte naručene u 2014. i do 2020. godine, čini se da se LCOE geotermalnih elektrana
kreće prema dolje, u skladu s općim smanjenjem ukupnih troškova izgradnje. Međutim, s obzirom
na vrlo slabu primjenu geotermalne energije i vrlo specifičnu geotermalnu prirodu, potrebno je
voditi računa o tumačenju ovog trenda. Pored toga, ovaj trošak predstavlja očekivanja o životnim
troškovima projekta i može se pokazati ili previše pesimističnim ili optimističnim za pojedinačne
projekte.
71
5. Analiza proizvodnje električne energije u BiH
U BiH se ubjedljivo najveći dio električne energije proizvodi u termoelektranama na ugalj i u

hidroelektranama. Tek u posljednjih nekoliko godina električna energija počela se proizvoditi i u
nekonvencionalnim elektranama poput vjetroelektrana, solarnih elektrana i elektrana na biomasu
i biogas. Tehnički parametri proizvodnih kapaciteta termoelektrana, hidroelektrana i
vjetroelektrana prikazani su na slikama 5-1, 5-2, 5-3.
Slika 5-1: Termoelektrane u BiH [9]
Slika 5-2: Vjetroelektrane u BiH [9]
72
Slika 5-3: Hidroelektrane u BiH [9]
Ukupno raspoloživa električna energija na prijenosnoj mreži u 2018. godini je iznosila 20 427
GWh. Na prijenosnoj mreži ukupno je proizvedeno 17 209 GWh, dok je u prijenosnu mrežu
injektovano 126 GWh iz distributivne mreže. Iz susjednih sistema je primljeno 3092 GWh
električne energije. Od ukupno raspoložive električne energije na prijenosnoj mreži, distributivne
kompanije su preuzele 9665 GWh, direktno priključeni kupci na prijenosnu mrežu su preuzeli
2404 GWh, susjednim sistemima je isporučeno 7698 GWh, dok su prijenosni gubici iznosili 399
GWh, odnosno 1,95 % od ukupno raspoložive energije na prijenosnoj mreži. U 2018. godini PHE
Čapljina je radila u pumpnom režimu i preuzela 137,4 GWh. Vlastita potrošnja elektrana je
iznosila 125 GWh. [9]
Od ukupno proizvedenih 17 209 GWh električne energije na prijenosnoj mreži u 2018. godini, u
hidroelektranama je proizvedeno 6256 GWh, odnosno 36% električne energije, dok je u
termoelektranama proizvedeno 10 850 GWh, odnosno 63% električne energije. Od marta 2018.
godine u pogonu je VE Mesihovina, koja je proizvela 103 GWh električne energije. [9]
Hidrološke prilike u 2018. godini su bile znatno povoljnije u odnosu na 2017. godinu, tako da je
proizvodnja u hidroelektranama bila veća za 64,4%. U termoelektranama je proizvodnja bila na
nivou iz 2017. godine. Veoma povoljna hidrološka situacija je rezultirala sa 17,66% većom
ukupnom proizvodnjom na prijenosnoj mreži u odnosu na 2017. godinu.
Struktura proizvodnje električne energije na prijenosnoj mreži BiH po mjesecima u 2018. godini
je prikazana na slici 5-4.
73
Slika 5-4: Struktura proizvodnje el. energije u BiH po mjesecima u 2018. [9]
Potrošnja električne energije u 2018. godini u BiH je manja za 1,67 % od potrošnje u 2017. godini
i iznosila je 12 330 GWh.
Vršna satna snaga konzuma na prijenosnoj mreži u 2018. godini iznosila je 1994 MW, dana
18.12.2018. godine u 18. satu, što je smanjenje u odnosu na 2017. godinu za 195 MW. Minimalna
satna snaga od 805 MW zabilježena je 02.05.2018. godine u 4. satu. Istog dana i sata je bila
minimalna potrošnja i u 2017. godini. [9]
Ukupna proizvodnja i potrošnja električne energije u BiH u periodu 1990. – 2018. godina, na
godišnjem nivou, prema izvještajima NOSBiH-a, prikazana je na dijagramu na slici 5-5. [9]
Slika 5-5: Proizvodnja i potrošnja el. energije u BiH za period 1990. - 2018. [9]
74
5.1. Prognoza buduće potrošnje električne energije u BiH
Teoretski model prognoziranja potrošnje električne energije, na bazi korelacije sa bruto

društvenim proizvodom (BDP), se bazira na linearnoj funkcionalnoj povezanosti između potrošnje
električne energije i BDP-a. To znači da je za određeni nivo BDP, potrebno utrošiti i adekvatnu
količinu električne energije.
Prema istraživanjima, postoji visok stepen korelacije između promjena bruto društvenog
proizvoda i promjena u potrošnji električne energije. Konstatovana je pozitivna korelacija, tj.
porast društvenog proizvoda dovodi do porasta potrošnje električne energije sa vrlo visokim
stepenom korelacije (između 0,95 i 0,99). Ovu tezu potvrđuje i vrlo visok stepen elastičnosti
između stope rasta bruto društvenog proizvoda i stope rasta potrošnje električne energije.
Koeficijent elastičnosti se obično kreće od 0,85 do 0,95, što znači da promjena bruto društvenog
proizvoda od 1% izaziva promjene u potrošnji od 0,85 % do 0,95 %.
Slika 5.1-1: Dijagram kretanja BDP-a i potrošnje električne energije u BiH [9]
Na slici 5.1-1 je prikazan uporedni dijagram kretanja BDP (mil. KM) i potrošnje (GWh) u Bosni i
Hercegovini za period 2001. - 2017. (2018). godina. U svim posmatranim godinama, izuzev 2009.
i 2012. godine zabilježeni su porast BDP-a i potrošnje električne energije. Samo u 2013. i 2014.
godini je zabilježen porast BDP-a, uz istovremeni pad potrošnje električne energije. [9]
Na slici 5.1-2 je data procjena porasta BDP-a i potrošnje električne energije u Bosni i Hercegovini
za period 2020. - 2029. godina. Uz pretpostavljeni rast BDP-a od 3,6% i prethodno proračunati
koeficijent elastičnosti 0,46 (za period 2005. – 2017.) dobijemo godišnje poraste potrošnje
električne energije od 1,66 % za period 2020 - 2029. godina.
75
Slika 5.1-2: Procjena porasta BDP-a i potrošnje el. energije do 2029. [9]
Kod prognoziranja potrošnje električne energije na osnovu korelacije sa bruto društvenim

proizvodom u BiH ima dosta nepoznanica, radi nepoznavanja tačnijih podataka o kretanju BDP-a
u narednom periodu, ali se gore navedene procjene mogu u kombinaciji sa drugim metodama
koristiti za određivanje okvirnog porasta potrošnje.
„Indikativni plan razvoja proizvodnje“ sadrži tri scenarija rasta potrošnje u narednih 10 godina
(niži, bazni i viši), na bazi informacija o očekivanom razvoju potrošnje električne energije koje su
dostavili korisnici i vlastitih analiza.
Prognoza potrošnje električne energije koja se bazira na predviđenom porastu BDP je data već
ranije, a prosječan godišnji porast iznosi 1,66%. Na osnovu potrošnje na bazi podataka koje su
dostavili korisnici prijenosne mreže prosječan porast ukupne potrošnje na prijenosnoj mreži BiH
za period 2020. - 2029. godina u baznom scenariju je 1,6 %, višem scenariju 2,6% i nižem scenariju
1,2%.
S obzirom na to da je dio korisnika, prema procjeni NOSBiH, dostavio previsoko procijenjene

prognoze, što je naročito izraženo za niži scenario, urađena je i vlastita analiza, na osnovu
historijskih podataka ostvarenja potrošnje u periodu 2001. - 2018. godina.
Bazni scenario potrošnje je urađen usrednjavanjem vrijednosti dobijenih ekstrapolacijom i

prosječnog porasta za bazni scenario prema podacima dostavljenim od korisnika.
Viši scenario je urađen usrednjavanjem vrijednosti dobijenih prognozom preko BDP-a i

prosječnog porasta za viši scenario prema podacima dostavljenim od korisnika.
Na taj način dobiju se tri scenarija u sljedećem obliku:
- Pesimistični scenario – niži scenario (prosječni godišnji porast 0,4%)
- Realistični scenario – bazni scenario (prosječni godišnji porast 1,0%)
- Optimistični scenario – viši scenario (prosječni godišnji porast 2,1%)
76
Prognoza potrošnje na prijenosnoj mreži BiH za period 2019. - 2029. godina, za tri scenarija, i
ostvarenje potrošnje u periodu 2001. - 2018. godina su dati na slici 5.1-3.
Slika 5.1-3: Procjene potrošnje za različite scenarije [9]
5.2. Prognoza buduće proizvodnje električne energije u BiH
Bilansi električne energije za planski period 2020. – 2029. godina urađeni su za tri scenarija
potrošnje: „pesimistični” – niži scenario potrošnje, „realistični” – bazni scenario potrošnje i
„optimistični” – viši scenario potrošnje, opisani u prethodnom poglavlju.
Novi proizvodni objekti su bilansirani prema Mrežnom kodeksu (na osnovu važećih Uslova za
priključak koje je korisnik prihvatio), dok su kod vjetroelektrana uzete u obzir i potvrde nadležnih
institucija entiteta. Na taj način, neki objekti koji su bili bilansirani u nekim ranijim Indikativnim
planovima (HE Mrsovo, TE Banovići, TE Ugljevik 3), a nemaju važeće Uslove za priključak i
nisu podnijeli zahtjev za izdavanje novih Uslova, nisu bilansno uvršteni u Indikativni plan za 2020.
– 2029. godinu.
Slika 5.2-1: Procjena ulaska novih proizvodnih objekata u pogon [9]
77
Godine ulaska u pogon novih proizvodnih objekta u bilansima su date prema podacima
dostavljenim od korisnika, ili na osnovu revidovanih Elaborata priključka, a za neke proizvodne
objekte prema procjeni NOSBiH (slika 5.2-1). Procjena NOSBiH je urađena na osnovu dostavljene
dokumentacije i praćenja aktivnosti korisnika na izgradnji proizvodnih objekata.
Što se tiče izlaska iz pogona termo blokova JP Elektroprivreda BiH predviđa sljedeće:
- blok 3 TE Tuzla prestaje sa radom u 2024. godini,

- blok 4 TE Tuzla u 2024. godini,
- blok 5 TE Tuzla u 2025. godini,
- blok 5 TE Kakanj u 2024. godini,
- blok 6 TE Kakanj u 2027. godini.
Vezano za ulazak u pogon novih blokova, planirana godina ulaska u pogon bloka 7 u TE Tuzla je
2023. godina, a bloka 8 u TE Kakanj 2025. godine. Na slici 5.2-2 data je predviđena dinamika
puštanja u pogon i gašenja pojedinih proizvodnih objekata.
Slika 5.2-2: Predviđena dinamika puštanja u pogon i gašenja proizvodnih objekata u BiH [9]
Podaci o planiranoj proizvodnji i snazi novih (bilansiranih) proizvodnih kapaciteta pridruženi su

postojećim proizvodnim kapacitetima, a kapaciteti koji se planiraju ugasiti su također uzeti u obzir
na način da su izuzeti za period nakon gašenja, te poređenjem sa tri scenarija potrošnje formiran
je 10-godišnji bilans energija i snaga na prijenosnoj mreži Bosne i Hercegovine.
Na slikama 5.2-3 i 5.2-4 su data tri scenarija potrošnje i planirana proizvodnja postojećih i novih
bilansiranih proizvodnih kapaciteta za period 2020. - 2029. godina, kao i dodatni scenario
proizvodnje bez izgrađenih novih termoelektrana.
78
Slika 5.2-3: Predviđeni bilansi potrošnje i proizvodnje za različite scenarije [9]
Slika 5.2-4: Predviđeni bilansi potrošnje i proizvodnje za različite scenarije (kao i bez novih TE) [9]
79
Bilansi za scenarije 1, 2 i 3 urađeni su tako da su se upoređivali viši, bazni i niži scenariji potrošnje
(sa gubicima) sa dva scenarija proizvodnje postojećih i novih bilansiranih kapaciteta (sa i bez
izgrađenih novih termoelektrana). Provedene analize upućuju na zaključak da je za sve scenarije
potrošnje i planiranu proizvodnju postojećih i novih bilansiranih proizvodnih kapaciteta sa
izgrađenim novim termoelektranama, zadovoljen bilans električne energije, kao i da postoje
značajni viškovi. Međutim, u slučaju da ne dođe do izgradnje novoplaniranih termoelektrana, radi
gašenja pet postojećih blokova u TE Tuzla i TE Kakanj, bilans električne energije za viši scenario
potrošnje će biti negativan već od 2026. godine, a za bazni scenario od 2027. godine, tj.
proizvodnja neće moći zadovoljiti potrošnju električne energije u BiH. U tom slučaju Bosna i
Hercegovina bi od izvoznika postala uvoznik električne energije.
Kad je u pitanju planirana struktura proizvodnje električne energije i instalisanih kapaciteta prema
vrsti izvora, predviđanja se mogu vidjeti na slikama 5.2-5 i 5.2-6, respektivno.
Slika 5.2-5: Planirana struktura proizvodnje [9]
80
Slika 5.2-6: Planirana struktura instalisanih kapaciteta [9]
Ono što se može zaključiti je to da se i u BiH može očekivati povećanje udjela obnovljivih izvora
u ukupnom instalisanom kapacitetu u narednim godinama, ali da će se i dalje ipak veći dio
električne energije proizvoditi iz termoelektrana na ugalj, naročito ako se izvrše planirane gradnje
novih blokova u Tuzli i Kaknju.
5.3. Procjena potencijala obnovljivih izvora u BiH i njihovog LCOE-a
Obnovljivi izvori energije koristili su se za proizvodnju električne energije u Bosni i Hercegovini

decenijama. Dok su hidroelektrane dominirale među obnovljivim izvorima energije (OIE),
nedavno su odgovarajuće institucije u BiH počele aktivno promovisati upotrebu i drugih
tehnologija za OIE, s dosadašnjim naglaskom na solarne elektrane, vjetroelektrane i biomasu.
Sa jedne strane, trenutne politike podrške za OIE općenito su prihvaćene u BiH, dok sa druge rastu
zahtjevi za reformu shema podsticaja OIE. Ti stavovi odražavaju dinamične promjene u
zastupljenosti OIE širom Evrope i dalje. Uz izvanredno širenje instalisanih kapaciteta za
proizvodnju OIE na cijelom kontinentu, pojavili su se novi izazovi, uključujući tržišnu i mrežnu
integraciju obnovljivih izvora energije zbog njihove intermitentne prirode i kompleksnosti
81
predviđanja njihove proizvodnje. Istovremeno, poboljšanja kvaliteta i efikasnost tehnologija u

protekloj deceniji dovela su do značajnog smanjenja troškova po instalisanom kW. Većina zemalja
želi iskoristiti prednosti poboljšanja kvaliteta i efikasnosti tehnologije uvođenjem ekonomičnijih
mehanizama podsticaja. Slično tome, kreatori politike u BiH žele osigurati da se troškovi za daljnju
ekspanziju OIE ograniče. Pored toga, buduće sheme podsticaja moraju biti usklađene s okruženjem
liberalizovanog elektroenergetskog sektora, budući da se u BiH narednih godina planira uvesti
organizovano veleprodajno tržište električne energije. Maloprodajno tržište je već uvedeno.
Trenutno postoje učinkovite sheme podsticaja OIE koje se provode u FBiH i RS, dok u Brčko
distriktu nema odgovarajućeg zakonodavstva. Privilegije za prihvatljive proizvođače OIE u
pogledu drugih proizvođača u FBiH i RS uključuju prioritet za priključenje na mrežu, prioritet u
dispečiranju (obavezan otkup proizvedene električne energije iz OIE, zagarantovana isporuka
proizvedene električne energije). U oba entiteta sistem podsticaja se finansira naknadom
uvedenom za sve krajnje potrošače električne energije.
Prvi korak kvantitativne analize je određivanje potencijala obnovljivih izvora energije. U skladu s
planiranjem razvoja OIE u BiH, u analizu su uključene sljedeće tehnologije: male i srednje
hidroelektrane, solarne elektrane, vjetroelektrane i biomasa/biogasna postrojenja. Za te tehnologije
podaci i informacije o njihovoj dostupnosti i specifičnim troškovima prikupljali su se iz više
različitih izvora (institucija).
Da bi se saželi kvantitativni podaci, krive potencijala obnovljivih izvora energije (KPOIE) za BiH
izvedene su za sve tehnologije koje se analiziraju. KPOIE uključuje buduće (stvarne i potencijalne)
mogućnosti proizvodnje električne energije iz OIE za određenu tehnologiju poredane po rastu
specifičnih troškova (tj. predstavlja potencijalne projekte počevši od najjeftinijih do najskupljih po
proizvedenom kWh električne energije). S tim u vezi, KPOIE daje pregled raspoloživih potencijala
i troškova. KPOIE korišteni u ovom poglavlju izračunati su analizom odozdo prema gore
(„bottom-up“) za neke tehnologije (tj. projekat po projekat), te analizom literature za ostale.
Slika 5.3-1: Procijenjeni LCOE pojedinih OIE [10]
82
Slika 5.3-1 pokazuje da su voda i vjetar najrasprostranjeniji i najjeftiniji izvori OIE, s nivelisanim
troškom električne energije (LCOE) najboljih dostupnih projekata od oko 60 do 65 €/MWh. Velike
solarne elektrane počinju s više od 100 €/MWh, male s više od 160 €/MWh. Biomasa i biogas su
sažeti u slici 5.3-1, jer njihovi troškovi znatno variraju, ovisno o veličini, vrsti tehnologije i
dostupnim podlogama, a njihova KPOIE pokazuje širok raspon mogućih troškova umjesto krive.
Slika 5.3 prikazuje planirani napredak u instalisanom kapacitetu svake tehnologije OIE u BiH za
2030. godinu, s 2018. godinom kao baznom. Rezidencijalne solarne elektrane nisu prikazane, jer
se ne može odrediti stvarni cilj.
Slika 5.3-2: Planirani napredak instalisanog kapaciteta za pojedine OIE [10]
Glavni administrativni troškovi ekspanzije OIE u oba entiteta Bosne i Hercegovine sastoje se od:
naknada za koncesiju, naknade za korištenje vode, naknade za korištenje zemljišta i regulatorne
takse. Svi ostali troškovi, koji proizlaze iz administrativnih postupaka poput odobrenja, licenci,
dozvola itd., su jednokratna isplata i neznatne vrijednosti da bi imali uticaja. Ovisno o tehnologiji,
u najvećem broju slučajeva se primjenjuju neki od sljedećih troškova:
- MHE: naknada za koncesiju, naknade za korištenje vode i regulatorne naknade,
- Biomasa: regulatorne naknade,
- Vjetar: regulatorne takse i naknade za korištenje zemljišta
- Solarne elektrane: naknade za korištenje zemljišta i regulatorne naknade
Koncesija, upravljanje vodama, korištenje zemljišta i sistemi regulatornih naknada već djeluju u
oba entiteta tako da novo osoblje ili dodatni administrativni troškovi nisu potrebni.
83
5.3.1. Krive potencijala za pojedine OIE u BiH
Razmatrani su različiti pristupi i izvori za izradu krive potencijala OIE po tehnologijama (male
hidroelektrane, vjetroelektrane, solarne elektrane na zemlji i na objektima, i biogas/biomasa). Ti
pristupi se mogu opisati na sljedeći način:
- procjena odozdo prema gore predstavlja kombinaciju informacija o lokaciji i prirodnim

preduslovima (npr. radijacija, brzina vjetra, korištenje zemljišta, vodna tijela, itd.) i
pretpostavki o troškovima projekta, što zahtijeva intenzivnu analizu podataka i dovoljno
poznavanje strukture mreže za distribuciju i prijenos. Ovaj veoma složeni proces zahtijeva
veliku količinu vremena, što obično podrazumijeva i velike količine podataka. Ovakav
pristup je korišten za biogas/biomasu i za solarne elektrane na objektima.
- drugi pristup je kombinacija studija tehničkog potencijala sa "troškovnim oznakama"
(“cost tags”), pod uslovom da te studije pružaju dovoljno informacija o lokacijskoj podjeli
i specifikaciji tehničkog potencijala za različite regije. Ovaj umjereno složeni pristup je
korišten za male hidroelektrane (MHE) i velike solarne elektrane. U ovom dijelu,
raspolagalo se sa dovoljno informacija o različitim lokacijama, troškovima ulaganja
(MHE) i o nivoima radijacije određenih regija u zemlji (velike solarne elektrane).
- treći pristup se oslanja na postojeće studije uključujući tehnoekonomski potencijal sa
postojećom krivom potencijala. Ovdje je nivo složenosti nizak, jer se koristi postojeća
kriva potencijala sa podrazumijevanim parametrima. Ovaj pristup se koristio za projekte
vjetroenergije.
Procjena tehničkog potencijala vjetroelektrana u BiH iznosi približno 626 MW instalisane snage
i 1,7 TWh/godišnje proizvedene električne energije. Ovaj potencijal je dostupan po LCOE od 6,0
do 10,3 €c/kWh, uz pretpostavku životnog ciklusa od 25 godina i WACC (procijenjeni prosječni
troškovi kapitala) od 8,9%. [10]
Slika 5.3.1-1: Kriva potencijala za vjetroelektrane u poređenju sa drugim studijama [10]
84
Procjena tehničkog potencijala za male hidroelektrane u BiH iznosi približno 350 MW

instalisane snage i 1,45 TWh/godišnje proizvedene električne energije. Ovaj potencijal je dostupan
po LCOE od 6,2 do 15,4 €c/kWh, uz pretpostavku životnog ciklusa od 30 godina i WACC od
8,9%. [10]
Slika 5.3.1-2: Kriva potencijala za male hidroelektrane u poređenju sa drugim studijama [10]
Procjena tehničkog potencijala za velike solarne elektrane u BiH iznosi približno 600 MW
instalisane snage i 820 TWh/godišnje proizvedene električne energije. Ovaj potencijal je dostupan
po LCOE od 11,2 do 14,7 €c/kWh, uz pretpostavku životnog ciklusa od 20 godina i WACC od
8,9%. [10]
Slika 5.3.1-3: Kriva potencijala za velike solarne elektrane u poređenju sa drugim studijama [10]
85
Procjena tehničkog potencijala za solarne elektrane na stambenim objektima u BiH iznosi

približno 4 GW instalisane snage i 3,6 TWh/godišnje proizvedene električne energije. Ovaj
potencijal je dostupan po LCOE od 14 do 21 €c/kWh. [10]
Slika 5.3.1-4: Kriva potencijala za solarne elektrane na stambenim objektima u poređenju sa

drugim studijama [10]
Procjena proizvodnje električne energije u elektranama na biomasu u BiH iznosi negdje oko
251,8 GWh/god. Većina potencijala je dostupna po LCOE od 9,8 do 10,3 €c/kWh. [10]
Procjena iznosa proizvodnje električne energije u elektranama na biogas u BiH iznosi negdje
oko 48,9 GWh/god. Većina potencijala je dostupna po LCOE od 10 do 15 €c/kWh. Potencijalne
projektne lokacije uglavnom čine manji proizvođači biogasa od stajskog đubriva snage između 50
i 300 kW. Ovdje bi LCOE iznosio između 12 i 18 €c/kWh, dok bi više LCOE vrijednosti ovog
raspona vrijedile za manje pogone i veće udjele đubriva od peradi. [10]
86
6. Perspektiva proizvodnje električne energije (globalno)
Očekuje se da će troškovi fosilnih goriva koja se trenutno koriste za proizvodnju električne

energije rasti dramatično, dok će oni kod obnovljivih izvora padati. Cijena energije vjetra već je
niža od cijene energije prirodnog plina. Prije ili kasnije, zavisno od raznih faktora, cijena čak i
skupljih tehnologija obnovljivih izvora energije, kao što su solarne fotonaponske, će pasti ispod
cijene električne energije iz fosilnih goriva. Trend obnovljivih izvora energije koji postaju sve više
cjenovno konkurentni mogao bi biti ubrzan kada potreba za prirodnim plinom počne nadmašivati
ponudu.
Kao što je prikazano u tabeli 6-1 predviđa se da će doći do značajnog porasta cijena električne
energije iz nuklearnih i elektrana na ugalj i prirodni plin u razdoblju do 2030. godine, dok će cijene
za obnovljive izvore pasti.
Resurs/tehnologija Troškovi u 2007. Troškovi u 2020. Troškovi u 2030.

Biomasa 4,4 4,4 4,4
Geotermalna 6,6 5,5 4,4
Vjetroelektrana 6,6 6,0 6,0
Savremena nuklearna 7,4 9,3 11,4
Prirodni plin 9,4 13,22 17,66
Ugalj 9,6 10,9 12,1
Gasifikacija biomase 10,7 7,0 6,0
Male hidroelektrane 11,95 11,95 11,95
Fotonaponske 39,6 9,38 7,21
Fotonaponske 18,6 9,01 6,92
koncentrisane
Tabela 6-1: Projektovani troškovi prema resursu/tehnologiji (cUSD/kWh) [3]
Uporedne procjene i proces projektovanja koriste se za ispitivanje ključnih karakteristika vodećih

tehnologija za proizvodnju električne energije, predviđanje trendova u smanjenju troškova i
procjenu potencijala rasta. Procjenjuje se uloga obnovljivih izvora energije u proizvodnom
portfelju, kao i strategije integracije resursa kako bi se smanjili troškovi i ekološke štete. Nivo
usvajanja svake tehnologije povezan je sa smanjenjem troškova i trendovima rasta korištenjem
pravila primjene troškovnog prioriteta. Procijenjeni nivoi onda se upoređuju s projektovanim
rastom potražnje za energijom. Ovo može da se odnosi i na nacionalni i na regionalni nivo
energetskog planiranja.
Smanjenje troškova tehnologije vjetra vrši se sa posebnom pažnjom na niske brzine vjetra i niske
brzine okretanja vjetrenjača, što će staviti na raspolaganje velike količine raspoloživih resursa
vjetroelektranama koje su bliže prijenosu. Niži troškovi će rezultirati iz dizajna i tehnologije
poboljšanja u širokom spektru od temelja i tornjeva, do lopatica turbina, reduktora, generatora i
elektronike. Projekcije fotonaponskih troškova temelje se na povećanju penetracije tehnologije
tankog filma u građevinskom sektoru. Vjerovatna poboljšanja tehnologija uključuju veću
87
efikasnost, povećanje pouzdanosti (što može smanjiti cijene modula), poboljšanja procesa
proizvodnje i niže troškove od uspostavljanja sistema kroz poboljšanje tehnologije i obima
prodaje.
6.1. Nove tehnologije proizvodnje električne energije
Ovo poglavlje ima za cilj da pruži uvid u neke od novih tehnologija u sektoru proizvodnje
električne energije koje su trenutno u fazi demonstracije i ranog uvođenja. Tehnologije su
odabrane na osnovu njihovog potencijala da dostignu komercijalizaciju u vremenskom okviru od
2025. do 2030. godine, kao i za izglede za učešće u ostvarivanju ciljeva energetske sigurnosti i
dekarbonizacije u energetskom sektoru. Identifikovano je ukupno 11 novih tehnologija koje bi
mogle početi da igraju veću ulogu u elektroenergetskom sektoru tokom naredne decenije. Nove
tehnologije obuhvaćene ovim poglavljem su:
• visokoefikasni ugalj niske emisije: integrisani kombinovani gasifikacioni ciklus (IGCC) i

napredni ultra-superkritični (A-USC)
• hvatanje i skladištenje ugljika (CCS)
• gorive ćelije
• poboljšani geotermalni sistemi
• poboljšani solarni fotonaponski sistemi
• solarne toplotne energije
• plutajuće i duboke morske vjetroelektrane
• nove tehnologije bioenergije
• tehnologije energije okeana
• tehnologije za skladištenje električne energije
• poboljšane nuklearne tehnologije (mali modularni reaktori i reaktori generacije IV).
Vlade imaju glavnu ulogu u pružanju podrške inovativnim istraživanjima i razvoju, u razvijanju
politika za podršku stvaranju tržišta, te u saradnji s industrijom i finansijskim sektorom u razvoju
odgovarajućih tržišnih uslova, kako bi se omogućilo da tehnologije prevaziđu prepreke. Potrebno
je pažljivo planiranje kako bi se osiguralo da su ograničeni resursi posvećeni aktivnostima najvišeg
prioriteta i najvišeg učinka u kratkom roku, dok se postavljaju temelji za dugoročnija poboljšanja.
88
7. Zaključak
Nemoguće je u okviru jednog rada izložiti svu kompleksnost, tehnološke trendove i brojne dileme
u vezi racionalnog izbora elektroenergetskih tehnologija. Sve danas poznate tehnologije za
proizvodnju električne energije imaju svoje prednosti i nedostatke.
Tehnologije koje koriste obnovljive izvore kao što su sunce i vjetar, ne proizvode štetne gasove sa
efektom staklene bašte, ali nisu fleksibilne i dovoljno pouzdane za sistem. Energija kod njih nije
uvijek dostupna (zavisi od trenutnog intenziteta resursa - sunčevog zračenja i vjetra) kada je to
potrebno i zahtijevaju znatne površine zemljišta. Tehnologije kao što su elektrane na ugalj i
nuklearne elektrane proizvode električnu energiju u velikim količinama, pouzdano i konstantno,
ali rezultiraju emisijom značajnih količina gasova sa efektom staklene bašte (u slučaju elektrana
na ugalj), potrebom za velikom količinom vode i potrebom za dugoročnim zbrinjavanjem otpada,
posebno u slučaju nuklearnih elektrana. Hidroelektrane, od velikih, srednjih, vršnih i
akumulacionih, reverzibilnih do protočnih i malih, svaka posebno, podložne su gornjim kriterijima
izbora. Može se reći da imaju dosta prednosti u odnosu na konkurentne tehnologije. Upravo zato
su vodni potencijali u razvijenom svijetu davno i na vrijeme u visokom stepenu stavljeni u funkciju
proizvodnje električne energije.
Najniži nivelisani troškovi proizvodnje električne energije glavnih tradicionalnih proizvodnih

tehnologija u rasponu su od 25 - 45 USD/MWh u većini zemalja. Nivelisani troškovi i rangiranje
tehnologija u svakoj zemlji su osjetljivi na diskontnu stopu i projektovane cijene prirodnog plina i
uglja. Priroda rizika koji utiču na investicione odluke značajno se promijenila liberalizacijom
tržišta električne energije, a to ima posljedice na određivanje potrebne stope povraćaja investicije.
Tržišta uglja su pod uticajem novih faktora. Politika zaštite životne sredine igra sve više važnu
ulogu i vjerojatno će značajno uticati na cijene fosilnih goriva u budućnosti. Sigurnost
snabdijevanja energijom ostaje briga za većinu zemalja i može se odraziti na vladine politike koje
utiču na status kapaciteta i investicije za proizvodnju (ne samo električne energije) u budućnosti.
Sugeriše se da nijedna od tradicionalnih tehnologija proizvodnje električne energije ne može
očekivati da će biti najjeftinija u svim situacijama. Poželjna tehnologija proizvodnje električne
energije će zavisiti od specifičnih okolnosti svakog pojedinog projekta. Pritom se pokazuje da na
globalnom nivou ima mjesta i prilike za sve efikasne proizvodne tehnologije. Podsticaji za razvoj
korištenja obnovljivih izvora za proizvodnju električne energije preporučuju se samo kod početnih
projekata. Gledajući na stranu traženja rješenja, kao što je energetska efikasnost, štednja, pametan
rast i slično, ne bi morali biti u dilemi oko postepenog prelaska iz neobnovljivih, konačnih i
prljavih fosilnih goriva ka neograničenim i čistim obnovljivim izvorima energije.
Također, efikasnost i pametni rast zasnivaju se na „inventivnim“ tehnologijama i, naročito, izboru

i kombinaciji resursa i tehnologija, za razliku od „inercije“ tradicionalnih izvora energije. Kao
takva, njihova primjena zahtijeva dugoročno planiranje i promišljanje. Kako naša fosilna goriva
89
nestaju, moraćemo se opet osloniti na domaću pamet i racionalno aktiviranje sopstvenih resursa,
ako se nadamo da ćemo zadržati nešto poput našeg održivog nivoa privredne aktivnosti. Strategija
nedjelovanja („do nothing“), koja znači ne investirati i ne zamijeniti fosilna goriva „slobodnim“ i
„trajnim“ izvorima obnovljive energije, sa nestabilnim cijenama električne energije u budućnosti,
pogubna je za održiv ekonomski i socijalni napredak svake države.
U svakom slučaju, u skorijoj budućnosti će još uvijek da dominira proizvodnja električne energije
iz neobnovljivih izvora, iako uz postepeni pad. Razlog tome je pouzdanost ovih izvora u isporuci
energije, za kojom je potreba svake godine sve veća. Ipak, tehnološkim razvojem i postepenim
smanjenjem troškova očekuje se da će obnovljivi izvori u ne tako dalekoj budućnosti da preuzmu
vodeću ulogu u proizvodnji električne energije na globalnom nivou.
U Bosni i Hercegovini je po tom pitanju situacija prilično dobra, obzirom na veliki instalisani
kapacitet i proizvodnju iz hidroelektrana, ali se još uvijek ne može očekivati značajniji udio
nekonvencionalnih obnovljivih izvora u proizvodnji, dijelom zbog ograničenih resursa i
mogućnosti, dijelom zbog sporijeg razvoja novih tehnologija.
90
8. Literatura
[1] Roger Fouqet, „The Economics of Renewable energy“, 2018.
[2] A. Šarić, „Analiza isplativosti proizvodnje električne energije“, 2016.
[3] B. Radonjić, I. Vujošević, „Ekonomski aspekti proizvodnje električne energije“, Časopis

Energetika, Podgorica, Crna Gora, 2014.
[4] Danish Energy Agency, „Levelized cost of energy, LCOE calculator“, Kopenhagen, 2015.
[5] DOE Office of Indian Energy, „Levelized Cost of Energy (LCOE)“
[6] International Energy Agency (IEA), „Projected Costs of Generating Electricity (2015 edition),
2015.
[7] International Energy Agency (IEA), „Electricity Information Overview“, 2018.
[8] International renewable energy agency (IRENA), „Renewable power generation costs in
2017“, 2018.
[9] NOS BiH, „Indikativni plan razvoja proizvodnje 2020-2029“, 2019.
[10] Međunarodna radna grupa, „Finalni izvještaj o konceptu za reformu sistema poticaja za
obnovljive izvore energije u Bosni i Hercegovini“, 2018.
[11]http://thegrid.rexel.com/enus/energy_efficiency/w/solar_renewable_and_energy_efficiency/9
2/the-levelized-cost-of-electricity-definition-and-example
[12] https://www.lazard.com/perspective/levelized-cost-of-energy-2017/
[13] https://en.wikipedia.org/wiki/Power_station#Thermal_power_stations
91

Analiza Troškova I Isplativosti Proizvodnje Električne Energije Iz Različitih Izvora - Diplomski Rad (Mustafa Mešić)

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Analiza Troškova I Isplativosti Proizvodnje Električne Energije Iz Različitih Izvora - Diplomski Rad (Mustafa Mešić)

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

UNIVERZITET U TUZLI

PRVOG CIKLUSA STUDIJA

ANALIZA TROŠKOVA I ISPLATIVOSTI PROIZVODNJE

STUDENT: Mustafa Mešić

MENTOR: dr.sc. Mensur Kasumović, vanr. prof.

Tuzla, juni 2019.

Ključne riječi: električna energija, proizvodnja, potrošnja, konvencionalne elektrane,

Key words: electricity, production, consumption, conventional power plants, unconventional

CCGT – eng. Closed-cycle gas turbine (Plinska turbina sa zatvorenim ciklusom)

TWh – eng. Terrawatthour (Teravat-sat)

GWh – eng. Gigawatthour (Gigavat-sat)

MWh – eng. Megawatthour (Megavat-sat)

KWh – eng. Kilowatthour (Kilovat-sat)

SAD – Sjedinjene Američke Države

LCOE – eng. Levelised Cost of Electricity (Nivelisani troškovi električne energije)

IEA – eng. International Energy Agency (Međunarodna agencija za energiju)

IRENA – eng. International Renewable Energy Agency (Međunarodna agencija za obnovljivu

USD – eng. US Dollar (američki dolar)

BDP – Bruto društveni proizvod

BiH – Bosna i Hercegovina

OIE – Obnovljivi izvori energije

1. Proizvodnja električne energije (uvod)

Elektrane su postrojenja u kojima se oblici primarne energije (nuklearna, hemijska, unutrašnja

U zavisnosti od tehnologije i neizbježnih gubitaka u transformacijama varira nivo efikasnosti i

1.1. Historijat proizvodnje električne energije

Godine 1878. je dizajnirana i izgrađena prva hidroelektrana, od strane lorda Armstronga, u

U termoelektranama, mehanička snaga se proizvodi toplotnim motorom koji transformiše toplotnu

Efikasnost ciklusa toplotne energije je ograničena maksimalnom proizvedenom temperaturom

Osnovna podjela termoelektrana može se napraviti prema izvoru toplote:

U hidroelektranama voda teče kroz turbine koristeći hidroenergiju za proizvodnju električne

1.4. Solarne elektrane

Solarna fotonaponska elektrana pretvara sunčevu svjetlost u istosmjernu struju koristeći

Vjetroturbine se mogu koristiti za proizvodnju električne energije u područjima sa jakim, stabilnim

1.6. Elektrane na plimu i oseku (morska energija)

1.7. Elektrane na biomasu

Energija biomase može se proizvesti iz sagorijevanja otpadnog zelenog materijala da bi se zagrijala

1.8. Struktura proizvodnje električne energije (period 1974. – 2016. godina)

U 2016. godini, proizvodnja električne energije u elektranama sa zapaljivim gorivima činila je

elektrane 10,4%, geotermalne elektrane, solarne elektrane, vjetroelektrane, elektrane na plimu i

Slika 1.8-2: Struktura proizvodnje električne energije u svijetu prema izvorima

2. Struktura i iznosi troškova proizvodnje električne energije

- Kapitalni troškovi (uključujući i odlaganje otpada i troškove saniranja lokacije poslije

- Operativni troškovi i troškovi održavanja - relativno su visoki za nuklearnu, energiju

3. Nivelisani troškovi proizvodnje električne energije (LCOE)

It = troškovi investiranja u godini t

Pt = troškovi pogona i održavanja u godini t

Gt = troškovi goriva u godini t

Wt = proizvedena električna energija u godini t

n = životni vijek sistema

𝐼𝑡 + 𝑃𝑡 +𝐺𝑡 +𝐸𝑡 +𝐷𝑡

Primjer LCOE-a za fotonaponski sistem:

Pretpostavimo da će solarni fotonaponski sistem na krovu biti instaliran na komercijalnom objektu,

- Projektni kapacitet = 100 kW

Stoga će ovaj projekat imati sljedeći LCOE:

LCOE = 375 000 USD/4 562 500 kWh = 0.0822 USD/kWh

3.1. Faktori koji utiču na LCOE

Faktori koji mogu podići LCOE nekog projekta su:

Sa druge strane LCOE se može smanjiti sljedećim faktorima:

- Podsticaji - kao što su oslobađanje od poreza ili poreski krediti.

3.2. Investicijski troškovi

Troškovi izgradnje elektrana obično su karakterizirani specifičnim investicijama I spec [n.j./kW] po

Pinst = nazivna snaga elektrane

3.3. Troškovi pogona i održavanja