MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga četiristo šesnaest

Naslov izvornika
Dead Souls
Copyright © Angela Marsom, 2017
Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2022.
Nakladnik
Mozaik knjiga
Direktor
Bojan Vidmar
Urednica programa
Hana Vunić
Urednica
Hana Vunić
Lektorica
Ivanka Šenda
Grafički urednik
Marko Katičić
Oblikovanje naslovnice
Ivan Živko
Ilustracija na naslovnici
© Maggie McCall / Arcangel images
Tisak
Denona, Zagreb, lipanj 2022.
ISBN 978—953—14—3244—3 (meki uvez)
ISBN 978—953—14—3245—0 (tvrdi uvez)
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima
001137424 (meki uvez) i 001137426 (tvrdi uvez).
Sva prava pridržana. Nijedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično,
reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim
fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

1
 Angela Marsons

Mrtve duše
S engleskoga preveo
IGOR RENDIĆ

Mozaik knjiga

2
Ova knjiga posvećena je mojoj partnerici Julie Forrest
koja me drži za ruku svakoga dana.

Jednog ćeš dana shvatiti da si od

neprocjenjive važnosti za cijeli ovaj proces.

SKEN:
ROBERT

OBRADA:
PRAETORIOUS

3
 PROLOG

J ustin je spustio pogled prema oštrici tik iznad svojega zapešća. Nož
je bio majčin; drhtavica potpuno njegova.
Na trenutak su ga obuzele misli o praktičnosti toga što je
namjeravao učiniti. Je li odabrao pravi nož? Toliko ih je bilo. Noževi u
ladici s priborom za jelo. Noževi u drvenom stalku. Set srebrnih noževa
koje je majka dobila u naslijeđe, a koji su obitavali u vlastitoj ukrasnoj
kutiji.
Ovaj nož mu nije bio prvi odabir. Isprva je posegnuo za najvećim,
najopakijim nožem u ladici, nazubljene oštrice koja je podsjećala na
planinski lanac.
Držak mu je bio tako ugodan u stisku, ali stresao se od pomisli na te
zupce kako mu trgaju kožu. Ironično je bilo što si je namjeravao skončati
život, a brinula ga je bol koju će to uključivati.
Vratio je taj nož u ladicu i posegnuo za sljedećim. Taj je bio dug i
vitak, čvršćega drška. Toliko je nedjelja gledao majku kako njime reže
pečenku.
Tuga i žaljenje prostrujili su sad njime.
Prisjetio se kako bi svake nedjelje sjeo za stol, odmah pokraj svoje
mlađe sestre, željno iščekujući najbolji obrok tjedna. Majka bi svaki
tanjur na stol položila pažljivo, ceremonijalno. Lice bi joj sjalo od
ponosa. Steglo ga je u grlu shvativši da ona više nikad neće imati takav
izraz lica kad bude razmišljala o njemu.
Nož se skanjivao dok se on pitao ima li povratka u te dane, u te rane
tinejdžerske godine kad mu je bilo sasvim dovoljno što pripada u svoju
obitelj. Dani provedeni na izletima, ljetovanjima na moru, uz hranu iz
dostave i filmske večeri.

4
 Progutao je knedlu.
Nije vise bio taj dječak. Već godinama nije bio on. Iskra bijesa u
njemu rasplamsala se u divlji plamen.
Znao je što mora učiniti.
Majčino mu se lice neumoljivo zadržalo u mislima. Bol je bila gotovo
fizička.
Zavapio je kad je potegnuo oštricom preko zapešća.
Ostavila je za sobom trag preko nekih prethodnih, jadnih pokušaja.
Ovaj je put bio nagrađen mjehurićem krvi najednom od krajeva te tako
tanke crte. Barem neki napredak.
Njezino mu lice nije napuštalo um. Lice puno razumijevanja i
praštanja, baš kao kad je završio u školskoj kazni jer je šakom udario
nekog dječaka na igralištu. Ili kad je ukrao nečiji bicikl i oštetio prednji
kotač. Bile su to samo greške i bilo mu je oprošteno.
Ali ovoga puta neće biti.
Nikad ranije tijekom svojih osamnaest godina života nije poželio
vratiti vrijeme. U protekla je dva dana to poželio svakih sat vremena.
Nije žalio zbog sebe. On se nikad neće oženiti. Nikad neće dovesti kući
djevojku kako bi ju upoznao s mamom. Nikad neće imati djece. Žalio je
zbog majke jer sa sobom joj odnosi jedinu priliku za unucima.
U njegovim mislima majčino se lice sad doimalo zbunjenim, gotovo
punim pitanja.
Bol njezine boli parala mu je srce.
Ona će se pitati. Pitat će se gdje je pogriješila. Pitat će se je li ona
odgovorna.
Oči su ga zapekle od suza na tu pomisao.
„Ovo je sve tako krivo“, prošaptao je i odmahnuo glavom.
Nije mogao podnijeti pomisao da će majka kriviti sebe. Nije ona
odgovorna. Ništa od ovog nije njezina krivnja. Samo njegova.
Pustio je nož i posegnuo u gornju ladicu svog noćnog ormarića,
izvadio notes i olovku.

5
 Znao je da za njega nema drugog izlaza. Znao je to već dva dana. Ali
njegova majka nije morala provesti ostatak života nošeći krivnju zbog
njegovih odabira. Nikad si neće oprostiti zbog onoga što je učinio, a ni
ona mu nikad ne bi oprostila, ma koliko —se trudila.
Zastao je prisjetivši se bespomoćnog, prestravljenog lica koje ga
je gledalo zbunjeno, tražeći razlog, tražeći motiv za njegov postupak.
Bilo je to pitanje na koje odjednom nije mogao dati odgovor i smučilo
mu se od toga. Te oči, o Bože, te oči prepune straha otkrile su sram u
njegovu srcu. Tek je tada shvatio što je ustvari postao. Tama njegove
duše oduzela mu je dah. Postao je čudovište.
Neće skončati s njim. Zapravo je tek počelo. Stižu smrt i mržnja, a
on je prevelika kukavica da bi ih zaustavio.
Odložio je poruku za majku na jastuk pa ponovno posegnuo za
nožem.
Zasjekao si je oštricom zapešće.
Ovoga puta ozbiljno.

6
 PRVO POGLAVLJE

B
ryante, skreni lijevo! — povikala je Kim čuvši sirene u daljini.
Kočnice su zaškripale dok je poput Jeremyja Clarksona skretao
za ugao na trgovačku zonu.
— Prilično sam siguran da smo bili na putu doma — gunđao je.
Kim ga je ignorirala dok je gledala lijevo, naprijed, desno pa
ponavljala, tražeći bilo kakav pokret među zamračenim zgradama.
— Šefice, vi znate da ima i drugih policajaca u West Mid...
— Bili smo manje od kilometar i pol od oružane pljačke s žrtvama,
a tebi je na pameti samo pita s pireom? — obrecnula se. Sam si je bio
kriv, ostavio je radiovezu uključenom.
— Pošteno — prihvatio je. Večernji obrok nije bio bitan u usporedbi
s nevinim muškarcem koji obilno krvari iz ubodne rane u trbuhu.
— Kladim se da je tu negdje — rekla je, škiljeći kroz tamu.
Prema opisu počinitelja već je pretpostavljala da love Paula
Chatera, devetnaestogodišnjeg opetovanog kradljivca iz trgovina,
kojega je već od njegove jedanaeste više puta bila privela.
Dečku je bio zabranjen ulaz u sve trgovačke centre i trgovine
članice partnerstva koje je međusobno dijelilo informacije u svrhu
zaštite, a njegovu je fotku vidjelo više ljudi nego snimku seksa neke
reality zvijezde.
— Zašto bi bio ovdje? — pitao je Bryant.
—Jer je ovo gradić sam po sebi — odvratila je. — Više od dvjesto
trgovina i pet kilometara ceste.

7
 Bili su samo par stotina metara od trgovine, a klinac je još uvijek
vozio krntiju od mopeda, razvaljena auspuha. Htjet će što prije sići s
glavne ceste.
—Mogli bismo se oboje voziti ovuda jedan sat, a da se pritom ne
mimoiđemo — rekla je.
— Znači vjerojatno zna da ćemo ga tu tražiti? — pitao je Bryant.
— Ne u Astri Estate — odvratila je. — Obraćat će pažnju na proklete
sirene.
Proteklih se godina Paul Chater usredotočio na krađu u malim
trgovinama koje imaju malo ih uopće nemaju sigurnosne kamere. Svoje
česte boravke u zatvoru smatrao je nečim što ide u opis radnog mjesta,
a i zasluženim odmorom. No uporaba noža, to je već bila eskalacija.
Kim je spustila svoj prozor, nadajući se da će ga odati zvuk mopeda,
ali sirene u dolasku prigušivale su sve drugo.
— Šefice, nećemo naći...
— Eno ga — povikala je i pokazala kroz vjetrobransko staklo.
Bryant je nagazio na papučicu gasa.
— Ne, nemoj ga progoniti — upozorila je. — Traži skrovište. Ako
pusti moped i nastavi pješke, nikad ga nećemo uhvatiti.
Žustro je razmišljala. — Vozi do kraja ceste pa skreni desno i onda
lijevo.
Ako je Chater imao dva zrna soli u glavi, vozio se upravo do samog
zapadnog ruba zone, tamo gdje je strmi obronak vodio do staze pokraj
kanala, ali to je značilo da prvo mora prijeći gotovo kilometar ravne
ceste.
Dok su sjekli kroz parkiralište trgovine alatom i izbijali na dugi
potez ceste, napokon su ugledali Chatera. Cilj mu je bio upravo ono što
je pretpostavljala.
— Sustigni ga — naložila je.
Bryant je ponovno nagazio na gas.
Chater se osvrnuo preko ramena.

8
 — Brže — zarežala je.
Sirene su joj poručivale da su patrolna vozila upravo stigla u
trgovačku zonu, ali znala je da ga ona neće uspjeti sustići.
Bili su sami.
— Idi usporedno s njim — rekla je pa spustila prozor do kraja.
Zavoj je bio dvjesto metara ravno.
— Šefice, što...
— Stani — dreknula je kad se našla usporedno s Chaterom. — Stani
— ponovila je njegovu iznenađenom izrazu lica.
Sto pedeset metara.
— Šefice, nemojte napraviti nešto...
— Stani, jebemti—povikala je.
Sto metara dok ne skoči s mopeda i potrči.
Moped je ubrzao.
— Priđi bliže — Kim će bez daha.
— Nemojte raditi što mislim da...
—Bryante, lijepo sam te zamolila—rekla je i okrenula se u sjedalu.
Pedeset metara i ponovno je bila paralelno s njegovom
nadlakticom.
Oklijevala je samo trenutak pa se sjetila da su preko radioveze
doznali da gospodin Singh krvari u stražnjem dijelu trgovine.
Dvadeset pet metara.
Zgrabila je kvaku i, otvorivši vrata automobila, udarila ga njima u
bedro.
Bryant je naglo zakočio kako se moped počeo naginjati ulijevo, dalje
od auta.
Otvorila je vrata do kraja i iskočila van. Chater je ustao i potrčao
prema obali kanala.

9
 Sirene su se približavale iz svih smjerova dok je ona bila na tri
metra od njega, a zatim i manje.
Bacila se naprijed baš kad je stigao do podnožja obronka.
— Moj si — povikala je dok je padala na njega. Čvrsti patentni
zatvarač njezine kožnate jakne zabio joj se u trbuh, a njemu u leđa.
Zastenjao je i koprcao se u njezinu stisku.
Okrenula ga je na leđa i zagledala se u lice iza vizira kacige.
— Okej, govno malo — rekla je sjevši mu na trbuh. — Što si sad
napravio?
— Skidaj se s mene, kujo — rekao je, mrdajući kukovima kao da je
Ricky Martin.
Stegnula ga je bedrima čvršće oko rebara. — Paule, gdje je nož?
— Nema noža — usprotivio se.
Usne su brzo zanijekale, ali ne i oči.
— Paule, gdje je? — pitala je, stežući mu čvrsto zapešće.
— Rek'o sam da nema jebenog noža — vikao je sad, napokon
pronašavši hrabrosti. — Samo sam htio cigare, okej?
Kirnje osjetila navalu bijesa pri pomisli na nevinog muškarca kako
krvari u vlastitoj trgovini, na život koji visi o koncu jer ovo malo govno
nije htjelo platiti cigarete.
— Pa nađi posao i kupi si ih — rekla je, čvrsto ga stežući dok se
jedno patrolno vozilo zaustavljalo pokraj njih.
Pogledala je kolegu koji je, prekriženih ruku, upravo stajao
naslonjen na njihov auto. — Znaš, Bryante, stvarno mrzim ljude koji
misle da im svijet nešto duguje.
— Gospođo, da ga preuzmemo? — pitao je jedan od pozornika baš
dok se drugo patrolno vozilo zaustavljalo pokraj prvoga.
Kimnula je pa ustala do svojih punih metar sedamdeset pet i
izvadila komadić grančice iz svoje šibaste crne kose. Vratila je pažnju na
muškarca na tlu. — Paule, uvijek si bio seronja, ali sad si seronja s nožem

10
i ideš u zatvor na jako, jako dugo vremena — prosiktala je, predajući ga
patroli. — Ekipo, nož je negdje u trgovačkoj zoni — rekla im je.
— Neće ti to pomoć, krmačo — podsmjehnuo se Chater. — Ima ih
još k‘о ja...
— O, znam to, аli znaš kako se kaže, Paule, jedan po jedan. — Prišla
je kolegi koji ju je čekao i nijemo vrtio glavom. Protrljala je prljave
dlanove i nasmiješila se. Jedna gnjida na ulici manje.
— Okej, Bryante. Sad možeš doma na večeru.

11
 DRUGO POGLAVLJE

D
oktorica A promatrala je lica pred sobom i trudila suzbiti glasni
uzdah. Njezin kolega sa Sveučilišta Aston bio je na putu u Dubai
radi savjetovanja skupine novopečenih policajaca u vezi s prvih
nekoliko stadija iskapanja.
Ona je pak bila usred polja u Black Countryju, okružena skupinom
apatičnih studenata. Gdje su nestali mladi umovi, očajnički željni poput
spužve upiti nove informacije? To bi joj toliko olakšalo posao, smatrala
je. Bolje bi bilo da sjedeći zahtjev za konzultacijom arheologa u toplim,
sunčanim krčevima bude naslovljen na nju.
— Okej, bliženje — rekla je i mahnula rukama naprijed.
— Priđite bliže — rekao je njezin asistent Timothy.
Nabrala je usne gledajući ga. Da, ponekad bi se pogrešno izrazila, ali
ako nisu razumjeli jednu tako jednostavnu uputu, ne piše im se dobro.
Dok je ona bila zaokupljena iscrtavanjem obrisa od dva metra sa
jedan metar sprejem, njezinih se četrnaest studenata raštrkalo u manje
skupine, ruku zabijenih u džepove, ramena pognutih pod niskom
temperaturom ranog mjeseca studenoga. Vjetar je bio hladan, аli ne i
neugodan. Rado bi ona sve te mlade povela u svoju domovinu
Makedoniju na Balkanu, gdje hladne fronte dolaze ravno iz Rusije i
zadržavaju se u dolinama, spuštajući temperature do minus dvadeset.
— Tko može nabrojiti alate u kutiji forenzičkog arheologa?—pitala
je, otvarajući torbu odloženu pokraj lopata.
— Kamera — rekao je netko zijevajući.
— Blok za skiciranje i olovke — rekao je netko drugi.

12
 — Pincete i vateni štapići — rekao je zjevač.
— Svjetiljka.
Kimala je na sve te vrlo očite odgovore, a onda je entuzijazma
nestalo kako su počeli tražiti još odgovora.
— Ne zaboraviti da smo na mjestu zločina — podsjetila ih je.
— Traka.
— Jednokratna odjeća.
Doktorica A je ponovno kimnula pa se zagledala u pravokutnik
travnatog tla.
— Znači, spremni početi? — pitala je i posegnula za lopatom.
Pogledavali su jedni druge dok su koračali naprijed.
— Da mu se ne vidi — prošaptala je ispod glasa.
Doktorica A bacila je pogled na Timothyja koji joj je odvratio očima
u križ. Naučio je bio dovoljno makedonskoga da prepozna njezin povik
od frustracije.
— Trebamo li nešto prvo učiniti? — ponovila je.
— Očistiti alate — rekao je netko.
— Nadanje da su već čisti — kratko je odvratila.
Ona se već nadala da se nitko od njih neće odlučiti za forenziku.
Kucnuo je čas da im nacrtam neke stvari, pomislila je dok je zabijala
lopatu u tlo.
— Obično biste pregledali površinu tla. Ovdje nije bilo zločina pa ću
kopati dok objašnjavam.
Timothy je zakoračio naprijed i krenuo kopati pokraj nje.
Nekoliko je studenata prišlo bliže jer činilo se da će se napokon
nešto dogoditi.
— Kod drevnih lokaliteta bitni su slojevi obično potpuno zakopani.
Kod forenzičkih lokacija postojeća površina tla također je bitan sloj.

13
 — Mjesto zakapanja otvara se ravno na ovo tlo ovdje. To znači da je
tlo kojim hodate do mjesta zločina dio lokacije i da bi vaša prisutnost
mogla promijeniti ili uništiti dokaze.
Zastala je, čekajući pitanja. Kad ih nije bilo, nastavila je s lekcijom.
— Forenzički su dokazi suptilni. Forenzički arheolog mora obraćati
pažnju na takve dokaze kao što su prerezani korijeni, suho lišće, uvelo
bilje, tragovi alata, otisci obuće, čak otisci prstiju.
Hrpa iskopane zemlje polako je rasla tik s druge strane bijele crte.
— Predmeti na forenzičkim lokacijama često su kratkotrajni i
rijetko ih se kad nađe na običnim arheološkim iskopinama: papir,
tkanina, duhan, kukci, kosa, nokti, drugo meko tkivo.
Doktorica A pogledala je studente koji su se dosađivali dok je ona
iskopavala rupu.
Predala je lopatu brineti desno od sebe pa pokazala muškarcu
pokraj nje da preuzme lopatu od Timothyja.
— Kopajte, molim — naložila je pa pričekala da započnu i tek onda
nastavila s pričom.
— Također je moguće naići na biohazardne ili opasne materijale...
— Oklijevala je. — Recimo, na napunjen pištolj.
Studentica je oklijevala. Ta je jedna riječ naglo privukla pozornost
svih okupljenih.
Kimnula je svojoj publici. — Da, dogodilo se.
Hodala je iza kopača i dala im rukom znak neka predaju lopate
dalje. Bilo je vrijeme malo zagrijati ove klince.
Ispreplela je prste iza leđa pa nastavila hodati i govoriti.
— Sa svakim se dokazom mora rukovati prema ispravnom
redoslijedu postupanja. Predajte lopate dalje, molim. I sve dokaze treba
zavesti i štititi dok god službeno...
Utihnula je sad, gledajući u jamu.
— Stanite — povikala je najglasnije što je mogla.
Svi su do jednog poskočili.

14
 — Odmaknite se — rekla je, ne skidajući pogled s jame.
Hodala je dužim rubom jame pa kleknula.
Zagledala se pobliže, posegnula desnom rukom. Timothy je, kao i
svaki dobar asistent, znao što treba učiniti.
Položio joj je meku četku na dlan.
— Ljudi, smetate mi svjetlo — povikala je, a da pritom nije skinula
pogled s predmeta koji joj je plijenio pozornost.
Nježno je čistila četkom, a srce joj je lupalo u prsima.
Začula je dahtaje iznenađenja oko sebe kad se polako počeo
razabirati glatki, okrugli oblik. Činilo se da ovi studenti ipak znaju nešto.
Doktorica A zastala je, okrenula se i obratila kolegi.
— Timothy, makni ih sve odavde. I nazovi mi onda mrtvozornika i
inspektoricu Stone.

15
 TREĆE POGLAVLJE

S
tacey Wood mučila se razumjeti što se događa oko nje. Bilo je
nečeg opscenog u količini krvi koja je naizgled bila doprla do svake
tvrde površine tog sobička u stražnjem dijelu male kuće. No to nije
bio jedini problem. Nije joj to bio prvi susret s krvi. Pravi je problem bilo
sjećanje koje je dosad bilo čvrsto zagurano u zakutak njezina uma.
Pogled joj se susreo s Dawsonovim preko prostora posutog
tenisicama, kopačkama, auto—moto časopisima i majicama kratkih
rukava.
Soba jednog sasvim običnog dječaka — ako izuzmemo leš naslonjen
na zid i krvave mrlje na sagu. Metalni vonj krvi borio se za prevlast s
vonjem znojem natopljene odjeće.
Glava mu je bila zabačena unatrag, otvorene oči kao da su zurile u
krvlju poprskan strop. Kao da je gledao u zvijezde ili se možda divio
vlastitom radu. Bijeli ožiljak ispod njegova lijevog oka bio je jedini trag
na inače glatkoj, mladenačkoj koži. Jedan rukav majice s kapuljačom bilo
je zavrnut do lakta, pružajući pogled na smrtonosnu ranu. Uske sive
traperice bile su prekrivene već donekle suhim mrljama krvi.
Kuhinjski je nož pao samo desetak centimetara od njegove desne
šake.
Stacey se trudila postojano disati dok je promatrala taj nož. Nije
htjela da Dawson pomisli kako nije ona baš za terenski rad, a on je
slabost mogao namirisati na kilometar. No taj joj je nož misli odvlačio u
neželjenom smjeru. Nije to htjela sad i ovdje.
Stresla se u sebi i usredotočila misli. Majka je bila zatekla sina
ovakvog i histerično nazvala prvu pomoć. Taj je poziv dospio do njihove

16
postaje, a kasnije i poziv patologu. Stacey je nagađala da je dječak mrtav
već koji sat.
Ključni je razlog njihove prisutnosti bilo uspostaviti radi li se o
ubojstvu maskiranom u samoubojstvo. Ako se detektivi i patolog brzo
slože što je posrijedi, to će ubrzati čitav postupak i omogućiti obitelji da
započne planirati pogreb.
— Bio je ozbiljan — rekao je patolog Keats. — Na kraju je bio
ozbiljan.
Stacey je znala to. Unatoč ogrebotinama preko zapešća, tragovima
lažnih pokušaja, prava se posjeklina protezala dužinom podlaktice.
Razrezao si je venu.
Stacey nije mogla spriječiti misli da joj odlutaju od toga prizora do
spoznaje da su trenutci prije smrti bili bolni, teški, puni emocija.
Dovoljno loši da je ovaj mladić smatrao da nema druge nego skončati si
život. Svi ti prijašnji rezovi, puni oklijevanja, bih su odjek njegove patnje.
Stacey nije imala pojma što je to toliko mučilo ovog mladića, ali
znala je da mnogi tinejdžerski problemi nisu nepremostive prepreke
kakvima se tinejdžeru čine. Da je možda mogao podijeliti s nekim svoje
probleme, možda ne bi ovo vidio kao jedini izlaz. Stresla se i progutala
mučninu.
Keats će nastaviti obradu mjesta zločina, аli što se nje ticalo, nije
bilo nikakvih naznaka da je itko bio upleten u smrt Justina Reynoldsa. U
sobičku bi inače bilo tragova borbe, ali jedini se sukob ovdje bio odvijao
u njegovoj glavi.
— Naredniče, možemo službeno proglasiti? — tiho će Keats, bacivši
pogled prema Dawsonu.
Ovaj je kimnuo. — Uvjeren sam da je mladić...
Stacey nije čula ostatak jer je sad žustro iskoračila iz sobe, iz koje je
jedva čekala otići.

17
 ČETVRTO POGLAVLJE

K
im je naglo skrenula lijevo s A456, dvosmjerne ceste koja je bila
granica jurisdikcije između policije West Midlandsa i West
Mercije.
Navodila se uputama satelitske navigacije koja joj je sad naložila da
skrene lijevo na zemljani put iza vrtnog centra.
— Je li ovaj uređaj na nečemu? — pitala je kad je elektronički glas
objavio da je stigla na odredište. Kim je isprva mislila da ju uređaj vodi
nekim prečacem i da će se naposljetku vratiti u civilizaciju ili barem
natrag na asfalt.
Bryant je slegnuo ramenima baš kad je desna guma pogodila rupu
pa cesti, a čitavo vozilo na to poskočilo kao na trampolinu.
— Ups — rekla je, gledajući u tri patrolna vozila i dva minibusa na
pošljunčanom parkiralištu pokraj kapije koja vodi u polje. Srećom za
nju, elektroničkim se napravama nije bilo potrebno ispričavati.
Parkirala je koji metar dalje, blokirajući tako pristup cestom s
jednim trakom kojim se dovezla.
Dok su hodali prema kapiji, nekoliko je malih skupina studenata
usred vrlo živahnih razgovora došlo do minibusova.
Bogu hvala pa je netko bio dovoljno pribran da počne raščišćavati
mjesto. Bila je uvjerena da ovu terensku nastavu klinci neće tako brzo
zaboraviti.
Oboje su pokazali službene isprave policajcima koji su čuvali kapiju
premda su ih oba pozornika poznavala. Preko polja je vodila donekle
utabana staza, djelo poljoprivrednih vozila koja su tuda prolazila. Staza
se nastavljala kojih pedeset metara pa naglo prestala.

18
 Pošumljeno područje desno od njih bilo je sve rjeđe pa prelazilo u
ravno i travnato polje koje se protezalo nekoliko stotina metara u svim
smjerovima, omeđeno gustim zelenim živicama koje su priječile pristup
obrađenim poljima s druge strane.
Kim je primijetila da se nešto događa kod samog ruba šumarka.
— A sranje, šefice. Pa mogli ste reći da je ona tu.
Kim se nasmiješila. — Mislila sam da voliš iznenađenja?
— Vama je to iznenađenje? — kiselo će ona.
Kim je odmahnula glavom. Bila je svjesna da se na znanstvenicu
treba naviknuti i da njezina izravnost ne sjeda baš svakomu, ali za Kim
je ona bila dašak svježine. Govorila je što joj je na umu i mislila je sve što
bi rekla. Ne bi se baš uvijek potpuno ispravno izrazila, ali dovoljno blizu.
Kim je gledala kako se Doktorica A šeće duž rupe u tlu. Jednu je ruku
imala zaguranu u prednji džep traperica, a drugom je držala mobitel na
uhu. Lijeva nogavica plavih traperica oslobodila se bila zatvora njezinih
martensica.
Ono što je nekoć bila u visok rep vezana ombre kosa, sad joj je visjelo
niz stražnji dio vrata.
— Doktorice A — rekla je Kim, pružajući joj ruku baš dok je žena
završavala poziv.
Nadimak si je sama bila nadjenula nakon što je previše puta
svjedočila masakriranju svojega makedonskog imena. Kim sama više
nije bila sigurna koje je to ime, jer otkad pamti, zvala ju je nadimkom.
Razmijenile su kratke osmijehe uz rukovanje, a onda se
znanstvenica usredotočila na sljedeću osobu.
— Bryante — rekla je, pružajući mu ruku.
Njezin kolega nije imao izbora, morao ju je prihvatiti.
—Pogodila mi je ime — promrmljao je Bryant kad se žena okrenula
prema rupi.
— Gdje je Keatings? — pitala je naglo.
— Na mjestu samoubojstva — objasnila je Kim. — Uskoro stiže.

19
 — Hajde, hajde — rekla je Doktorica A i pokazala im da priđu rubu
jame.
Kim je odmah primijetila kako iz tla viri poput krede bijela kost.
Iskustvo joj je poručivalo da točno zna u što gleda.
— Lubanja? — pitala je.
Doktorica A je kimnula.
Kim je zakoračila unatrag i promatrala rupu iz koje je bila iskopana.
— Oko četrdeset pet centimetara duboka? — pitala je.
— Otprilike. Jako plitka.
Kim je zakoračila naprijed. — Možemo li...?
— Ne, ne, ne, ne, ne — povikala je Doktorica A. — Ne možemo se
žuriti. Moraju prvo doći Keatings i moj tim. Ne znamo ni stanje ni
okolnosti prije nego što vi krenete gaziti po svemu.
Kim ju je razumjela. U ovom trenutku nisu još mogli znati koliko je
dugo lubanja bila zakopana. Posao Doktorice A bio je očuvati dokaze i
ukloniti lubanju s najviše moguće pažnje.
Kao i većina forenzičkih arheologa, Doktorica A imala je doktorat iz
antropologije te je znala kako čitati tragove na kostima.
Prvo će morati ustanoviti jesu li to doista ljudske kosti, no Kim je
već vidjela dovoljno lubanja da zna da tu neće biti nikakve sumnje.
Zatim će pokušati identificirati biološke karakteristike, tj. dob, spol
i rasu. Kim je već znala da je gotovo nemoguće odrediti vrijeme smrti
kad je posrijedi kost bez okolnog tkiva. Stopa truljenja mesa mogla je,
kad bi se uzeli u obzir biološki i klimatski uvjeti, pružiti barem neki
okvir. Šanse su bile male da će im i entomologija biti od pomoći. Sudeći
prema tome koliko je kost bila čista, vidjelo se da su kukci odavno otišli
s ove zabave.
Najvažnija stvar za istragu bila je što će im znanje Doktorice A, ako
bude sreće, pomoći da identificiraju uzrok i način smrti.
Kim je znala da su samo četiri načina smrti: prirodna smrt, nesretni
slučaj, samoubojstvo i umorstvo.

20
 U ovom trenutku Kim nije imala pojma što je pred njom, no znala je
ovo: ova jadna duša nije samu sebe zakopala.
— Uh, duplo sranje — komentirao je sad Bryant i naveo ju da se
okrene.
Čitava je horda nadirala prema njima duž ruba šumarka. Većinu je
njih bila očekivala. Jednu osobu nije. Zastenjala je od muke.
— Hvala što ste mi čuvali mjesto zločina, ali stigao sam — rekao je
detektiv inspektor Travis, njezina Nemeza iz policije West Mercije.
Nikad ju nije oslovio činom otkako je postala inspektorica.
— Tome, koliko ja pamtim, ovo ti je već treći put da si mi upao na
mjesto zločina i otišao praznih ruku.
—Ja se sjećam samo onog jednog puta — rekao je, misleći pritom
na leš mladog upravitelja rekreacijskog centra u West Hagleyju.
— Pošteno i jako mi je drago što si riješio taj slučaj. E, ali ne, nisi ga
riješio — rekla je pa shvatila da mu se smiješak širi licem jer je od nje
dobio upravo što je htio: reakciju.
Ispala je sad djetinjastom koliko i on, možda i više.
Nastavio je. — Mislim da ćeš ustanoviti da Hunnington spada pod
West Merciju.
— A Hayley Green je u West Midlandsu, tako da, ajde pusti, Tome.
Neka odrasli riješe stvar.
— Stone, znaš da...
— Tome, dođi — rekla je i udaljila se nekoliko koraka od svih
prisutnih koji su odjednom bili više usredotočeni na njih nego na
lubanju u zemlji. — Misliš li ti odrasti već jednom? — burno se
obrecnula.
— Stone, prestani mi pokušavati ukrasti mjesta zločina i sve će biti
u redu — uzvratio je.
— O, mislim da oboje znamo da sereš — rekla je. — Dok ima daha u
nama, bit će problema, ali prestani od toga raditi cirkus. Djetinjasto je,
neprofesionalno i ispod čak i tvoje razine.

21
 Strijeljao ju je hladnim pogledom koji je već tako dobro poznavala,
a iza sebe je čula kako pristiže još ljudi.
Okrenula se i zaputila natrag do jame.
Članovi tima Doktorice A okupili su se i krenuli navlačiti na sebe
zaštitna odijela.
Kim je ignorirala sve okupljene i promatrala kako tehničari malo po
malo otkopavaju lubanju. Činilo se da leži postrance u zemlji.
Jedna je očna šupljina sad bila izložena pogledu i potvrdila je da se
svakako radi o ljudskoj lubanji.
Tehničari su nastavili precizno i polako uklanjati slojeve tla s kosti.
Nedugo zatim pojavila se zjapeća rupa na mjestu nosa.
Još rada četkicama i nježnih zahvata lopatama i pojavilo se i drugo
oko.
Kim se namrštila kad su tehničari najprije usporili s radom pa onda
i zastali.
Jedan je počeo fotografirati lubanju.
— Ma koji vrag? — upitao je Bryant, gledajući što i ona.
Iz očne je šupljine virilo nešto neprirodno.

22
 PETO POGLAVLJE

T
o je kost — rekla je Doktorica A dok se spuštala u rupu. Kim je
laknulo što ona nije jedina zbunjena osoba tu oko jame.
Kako je dovraga kost mogla viriti iz očne šupljine?
Kim je pogledala Bryanta, koji je odmahnuo glavom. Očito ni on
nikad nije vidio takvo što.
— Ne znam koja kost — nastavila je Doktorica A. — Ali upravo je
postalo sve težije.
Nitko ju nije ispravio.
Ako bi kosti bile anatomski ispravne, postojale su smjernice za
samo iskopavanje i vađenje iz tla. Lubanja bi obično bila povezana s
kralješcima, i tako dalje. Ako kosti ne bi bile na svom uobičajenom
mjestu, procedura njihova uklanjanja bila je puno složenija za
znanstvenike.
A i za njih dvoje, pomislila je Kim okrenuvši se Bryantu.
— Moramo razgovarati s Woodyjem. Ima tu posla.
Kimnuo je u znak slaganja.
Kim se nagnula naprijed i obavijestila znanstvenicu zašto odlaze.
— Napokon, Stone — Travis će dok su odlazili. — Dovoljno ste mi
se motali po... —
— Naredniče Travis, ovo je moje mjesto zločina — dreknula je
Doktorica A. — Bolje vam je da zapamtite.
— Detektiv inspektor — ispravio ju je ledenim glasom.

23
 — Moja pogreška — rekla je Doktorica A iako je Kim znala da nije
pogriješila, nego mu je na svoj način poručila nek' se ponaša u skladu sa
svojim činom.
Kim je odlučila ne pogledati ga dok su hodali natrag prema autu.
U mislima je već smišljala popis zahtjeva koji će predati Woodyju.
Za početak će trebati pretražiti ostatak područja. Pronašli su dijelove
tijela i sad će se trebati uvjeriti da ih nema i na ostatku polja.
— Mislite da ćemo dobiti slučaj? — pitao je Bryant.
Slegnula je ramenima. Nadala se da hoće. Woody se iskazao svaki
put do sad. Da nije znala za kosti, ne bi bila toliko ustrajala, ali sad, nakon
što je posjetila mjesto zločina, uvuklo joj se u glavu, postalo njezino.
Kako su prilazili kapiji, Kim je vidjela da su druga vozila zauzela
mjesto minibusova koji su odvezli studente natrag na fakultet.
Cesta je bila raščišćena, ako se izuzme blistavi bijeli Audi.
I kao nekom čarolijom, pokraj kapije se pojavila Tracy Frost, baš
kad su njih dvoje stigli tamo.
— Bok, Frost, vratila si se? — reče Kim.
— Nedostajala sam ti, Stone?
— Samo kao meta — dobacila je Kim.
Tracy se nasmijala.
Između njih dviju sad je bilo puno manje animoziteta nego nekoć,
ali hoće to tako kad si međusobno spasite život.
A i morala je biti poštena prema Tracy i priznati da je žena bila
zaokupljena istragom lanca nabavke droge koji je vodio od Midlandsa
do glavnoga grada njihove zemlje.
Kim ju je odmjerila pogledom i bila zadovoljna vidjevši da su visoke
pete još uvijek dio modne kombinacije. Dobro je bilo znati da se nije baš
sve promijenilo.
— I, inspektorice...? — pitala je Prost s notesom u ruci.
— Da nam objema uštedim vrijeme — reče Kim u prolazu. — Bez

24
komentara, bez komentara, bez komentara.
Kako je i očekivala, Tracy je krenula za njima.
— Policijska je prisutnost malo pretjerana pojava za sveučilišnu
terensku nastavu, nije li?
Kim ju je ignorirala.
— Računam da ste pronašli nešto što nije trebalo biti ondje. Jesam
li u pravu?
Kim ju je nastavila ignorirati.
— I zašto su tu dvije različite policijske uprave?
Kim je došla do auta i zastala. — Meni se čini da su to već tri pitanja,
a već sam ti dala odgovore.
Bryant se nakašljao kako bi suspregnuo smijeh.
— Okej, onda samo još jedno — Tracy će, zabacujući dugu plavu
kosu preko ramena.
— Znaš da ti neću...
— Kako ćete, dovraga, odlučiti čija je ovo istraga? — pitala je Tracy
unatoč svemu. — Točno smo na granici jurisdikcija.
— Zaista? — Kim će, hineći zaprepaštenost.
— Znači što, bacat ćete novčić, hrvati se rukama, natjecati se u
pišanju u dalj? — navaljivala je Tracy.
Kim se nasmiješila. — Okej, na ovo ću ti odgovoriti. Na smjenu ćemo
te šutirati preko polja, pa tko te dobaci najdalje u tri pokušaja. A sad
makni auto.
Tracy je prekrižila ruke na prsima. — A što ako ne želim?
— Frost — upozorila ju je sad Kim. Bilo joj je dosta. — Tvoj se auto
miče makar ga ja morala gurati čitavim putem niz stazu.
Spustila je ruke. — Ne biste.
Kimnula je. — O, bih. Nije moj auto. Njegov je — rekla je, kimajući
prema Bryantu.

25
 Sjela je za upravljač, pokrenula motor.
Tracy je žustro krenula prema svom autu.
Kim joj je kratko mahnula pa triput turirala motor. Novinarka je
sjela u svoj Audi i ubacila u vožnju unatrag.
— Ne biste valjda, šefice?
Kim je šutjela.
Imali su leš pod zemljom i trebala je natrag do postaje. Zar je Bryant
zaista ozbiljno pitao?

26
 ŠESTO POGLAVLJE

K
im nije zastala u prostorijama krim—odjela prije odlaska ravno
na treći kat.
Nije sumnjala da su vijesti o otkriću lubanje na Hayley
Greenu već stigle do njezina šefa, glavnog inspektora Woodwarda.
Pokucala je na vrata njegova ureda i pričekala samo sekundu prije
nego što ga je Čula. Očekivao ju je već.
Zakoračila je unutra i suspregnula smiješak koji joj je htio zaigrati
na usnama. Nikad joj neće dosaditi vidjeti ga kako sjedi za tim stolom.
Iako je njegovih metar i osamdeset bilo skriveno iza mahagonija,
njegova uspravna leđa i dugi torzo i dalje su bih impozantni, a glatku
kožu boje karamele naglašavala je uštirkana bjelina odore koju je
sasvim zaslužio.
Samo šest tjedana ranije stvar je mogla poći u sasvim drugom
smjeru. Nisu još razgovarali o incidentu u Welshpoolu niti će vjerojatno
ikad razgovarati. No tjedan dana nakon zaključenja slučaja koji je
njegovu unuku gotovo koštao života, Kim je primila minijaturnu repliku
od čistog zlata motocikla Triumph T100, njezina omiljenog modela. Uz
repliku je bila priložena šarena i rukom pisana poruka od Lissy. I to je
bilo sve što će biti rečeno o čitavoj toj situaciji.
— Gospodine, pretpostavljam da znate...
— Našla si lubanju u polju, Stone?
— Nisam ja osobno — ispravila ga je. Već je dovoljno frke imala
zbog vlastitih sranja.
Zavalio se u stolici. — Sjedni.
Shvatila je da će ovaj razgovor potrajati duže nego što se nadala.
Sve što je htjela čuti bilo je „Stone, slučaj je tvoj", a za to valjda nije bilo

27
potrebno prvo sjesti?
— Šefe, moramo organizirati detaljnu pretragu čitave lokacije, GPR
oprema i...
— Polako, polako — rekao je i podignuo ruku. — Prvo treba riješiti
zemljopisni problem o kojem pretpostavljam da si vodila raspravu s
Travisom.
Jedva se suzdržala da ne zakoluta očima.
Travis je sigurno nazvao svojega glavnog inspektora čim mu se
maknula iz vidokruga. Na popis njegovih nezavidnih osobina dodala je
sad „tužibaba".
Nije bilo bitno. Bitno je bilo samo to da su dva glavna inspektora već
razgovarala i da se Woody nije doimao raspižđenim, što je slutilo na
dobro.
— Stone, zanima me, što se to dogodilo između tebe i Travisa? Niste
li nekoć bili bliski?
Kim se namrštila. Nije to bila riječ koju bi upotrijebila za Toma
Travisa ili bilo koga drugog. No bili su nekoć partneri i gotovo prijatelji
prije nego što je prebjegao u West Merciju.
No to je bilo prije nego što ju je stavio u nezavidan položaj. Nekoliko
mjeseci nakon tog incidenta prešao je u manju policiju, samo mjesec
dana nakon što je ona postala inspektorica prije njega.
Nikad nije o tome razgovarala s nekim. Niti će ikad razgovarati.
Slegnula je ramenima. — Samo suparništvo, gospodine — odvratila
je.
Nije ni sumnjala da joj ne vjeruje, ali ipak je prihvatio njezin
odgovor. Isprepleo je prste. — Već znaš da je lokacija potpuna noćna
mora.
Kimnula je. Još uvijek nije čula čarobne riječi.
— Samo polje nalazi se točno na granici. Hunnington u West Merciji
je sjedne strane, naš Hayley Green s druge. Nitko ustvari ne zna gdje se
točno proteže granica.

28
 Kim je znala da se Hayley Green sastoji većinom od kuća u kojima
ljudi žive i koje nisu samo vikendice i da je podijeljen na naselje Causey
Farm Estate, aveniju Kenelms, naselje Squirrels i još jedno naselje
odmah pokraj staze Uffmoor.
Hunnington je bio selo koje je potpadalo pod Bromsgroveov
poštanski broj. Izvorno je bio općina u Halesowenu pa 1844. postao dio
Worcestershirea.
Bilo je sasvim očito da nitko nema pojma gdje selo završava.
— E sad, mogli bismo se zapetljati u besmisleni sukob sa susjednim
kolegama od kojega nitko neće imati koristi, a ponajmanje osoba pod
zemljom.
Kim je sve brže gubila nadu s kojom je ušla u ured. Već je čula više
riječi nego što je htjela.
Nastavio je: — I stoga, nakon razgovora s glavnim inspektorom
Walshem iz West Mercije i načelnikom Shawom iz Llyod Housea,
dogovoreno je rješenje koje će svima biti na zadovoljstvo.
Kim se namrštila. Slučaj lubanje u polju ili je bio njezin ili nije.
— Ovo će biti zajednička istraga koju ćete prevoditi ti i detektiv
inspektor Travis.
Nagnuo se naprijed u stolici, iščekujući njezin odgovor.
Nasmijala se naglas. —Joj, šefe, ispričavam se, ali na trenutak mi je
zvučalo kao da ste rekli zajednička istraga.
—Jesam, Stone.
Prestala se smijati.
— Šefe, ne mislite valjda da...
— Ustvari mislim, Stone. Kao što znaš, već dugo smatram da bi naše
dvije policije mogle i trebale prisnije surađivati.
— Ali...
Ušutkao ju je podignutom rukom. — Smatram da bi obje policije
trebale zadržati vlastiti identitet, ali postoje prakse i metodologije koje
bi se trebale dijeliti. Svi mi pokušavamo odraditi isti posao.

29
 — Jedan tim, jedna vizija? — pitala je ozlojeđeno.
— Ne baš. Ali, Stone, možemo učiti jedni od drugih. Svi mi — dodao
je značajno.
Ignorirala je taj komentar. U mislima je već pokušavala procesirati
potrebnu logistiku. Dvije ekipe istražitelja, dva forenzička laboratorija,
dva patologa, dva voditelja istrage. Za po jedan od svega više nego joj je
bilo ugodno.
— Ali sve se udvostručuje — rekla je, pitajući se kako bi to moglo
biti smisleno korištenje proračuna.
— Stone, neće biti. Travis vodi operativu, ti tehničku stranu.
— Tehničku? — pitala je.
— Laboratorij i forenziku.
Namrštila se. — Znači, moj tim...?
— Neće ti se pridružiti na ovoj istrazi, nego će se baviti drugim
slučajevima — rekao je i time potvrdio njezine najveće strahove.
— A tko će ih nadzirati? — uzvratila je odmah.
— Stone, snalažljiva si ti. Siguran sam da ćeš se snaći.
— Ali...
— Travis ima veći tim, ali naša je forenzička služba učinkovitija od
njihove, i znaju to.
Kim je bila zapanjena. Detalji su već bili dogovoreni i imala je dojam
da nema nikakva manevarskog prostora, no ipak je pokušala, reda radi.
— Jasno vam je da Travis i ja jedva možemo raditi u istom okrugu,
a kamoli...
— Oboje ste odrasli i profesionalci — rekao je kratko.
No, barem jedno od nas, pomislila je.
Prošlo je gotovo pet godina otkako su zadnji put radili zajedno i to
nije bilo dobro završilo. Pitala se osjeća li se u ovom trenutku Travis baš
kao što se ona osjeća.

30
 — Htjela bih da uđe u zapisnik da ovo ne smatram dobrom idejom
— rekla je.
— Stone, zapisnik nije ni sumnjao da ćeš to smatrati, ali ovo je
evolucija. Moramo iskušati nove stvari. Ako želiš biti dio istrage, ovo su
ti uvjeti. Ovo je testni slučaj za suradnju između policijskih postaja.
— Ja sam zamorac? — pitala je, tražeći objašnjenje.
Razmišljao je jedan trenutak pa kimnuo. — Da, rekao bih da jesi.
— Šefe, želite li da ovaj projekt propadne? — pitala je potpuno
ozbiljno. Imala je legendarnu reputaciju kad je posrijedi suradnja s
drugima.
Woody je odmahnuo glavom. — Zašto to misliš?
— Jer me šaljete na suradnju s drugom postajom, ali bez Bryanta.
Gotovo kao da želite da sje... zaribam stvar.
Nakratko se nasmiješio.
— Ili te šaljem jer znam da nećeš dopustiti da istraga propadne?
Joj, kako niski udarac. Kako da uzvrati na to?
Woody joj je pružio list papira. — Ovo je adresa Toma Travisa.
Pokupi ga rano ujutro, pomirite se u autu i nastavite s istragom.
Kim je oklijevala prihvatiti ponuđeni papir. Bila joj je ovo posljednja
prilika da odbije i prepusti mjesto nekom drugom ili možda jednostavno
preda istragu West Merciji.
Bih li mogla ponovno surađivati s Tomom? upitala se. Nakon sve gorčine
i animoziteta koji su se nakupili između njih dvoje u proteklih nekoliko
godina? Bi li ijedno od njih moglo prijeći preko toga?
Mogla je sad odustati i vratiti se već aktivnim slučajevima kojima se
njezin tim bavi. Zar je doista toliko očajnički htjela otkriti identitet neke
lubanje, zakopane u nekom polju, i suočiti se s izazovom koji je stavljen
pred nju?
Posegnula je za papirom.

31
 SEDMO POGLAVLJE

O
kej, narode, trebamo popričati — rekla je Kim ušavši u prostorije
krim—odjela.
Primijetila je da je ploča već obrisana i da je na vrhu bilo
napisano „neidentificirana lubanja".
Bila se prošetala oko zgrade kako bi ju prošlo loše raspoloženje jer
nije bilo potrebe da ga donese u odjel. Njezin bi tim odmah osjetio
njezinu negativnu energiju, a to nije htjela.
— I tako, malo ćete se odmoriti na neko vrijeme.
— Zaista? — upitao je Dawson.
— Ne — uzvratila je uz smiješak. — Lubanja će biti predmet
zajedničke istrage s West Mercijom.
Tri su je iznenađena para očiju pogledala.
— Surađivat ću s inspektorom Travisom i njegovim timom te
održavati kontakt s forenzičarima.
I evo ga, veliko klupko napetosti u njezinoj utrobi, opisano jednom
jednostavnom rečenicom.
— Znači mi nećemo imati nikakve veze s istragom? — pitao je
Dawson, gledajući prema ploči.
Kim je odmahnula glavom, osjećajući kako se nezadovoljstvo širi
prostorijom.
— Radit ćete s Travisom? — pitao je Bryant.
Kim mu je šutke zahvalila što je izgovorio očito.

32
 — Što je, Bryante, osjećaš se izostavljenim? — pitao je Dawson.
Bryant se podsmjehnuo. — Ne, samo me zanima gdje mogu
kupiti karte.
— I što da mi sad radimo? — pitao je Dawson.
Pogledala je njegov neuredni stol. — Mislim da već imaš dovoljno
posla. Doznaj je li se tip kojega su napali u petak osvijestio. I želim da
Bryant radi na tome s tobom.
— Želite da nastavimo istraživati Paula Chatera? — pitao je Bryant.
Odmahnula je glavom. Krim—odjel Brierly Hilla dao im je jasno do
znanja da nema daljnje potrebe za njima na tom slučaju. Zbog nje je
obavijesni razgovor kasnio tri sata jer su bili čekali liječničku potvrdu
da je s osumnjičenim sve u redu nakon što ga je bila srušila s mopeda.
Ona pak nije oklijevala podsjetiti ih da je ona jedini razlog zašto uopće
imaju to malo govno u pritvoru.
Dawson je protrljao dlanovima. — Sjajno, dobio sam partnera. Ali
isti smo čin. Tko je glavni?
— Ja — Kim će na to. — A Stacey vam je i dalje centrala, jasno?
Svi su kimnuli.
Pogledala je na sat na zidu. Skoro pet popodne.
— Okej, dosta za danas — rekla je jer nije bila sigurna koliko još
dugo može glumiti. — Brifing je u sedam ujutro — dodala je pa
zakoračila u Akvarij.
Frustracija nije nestajala brzo koliko se nadala. Da je ovo bio njezin
slučaj, njezin bi tim već imao svoje poslove i zadatke. Bili bi živahni i
željni otkriti nove tragove.
Već je u glavi vrtjela potencijalne probleme.
— Dobra gluma, šefice — rekao je Bryant s dovratka.
Slegnula je ramenima. Nije imalo smisla lagati mu.
— Znači ovo je zbogom — našalio se baš kad joj se mobitel oglasio
signalom pristigle poruke.

33
 Doktorica A upravo joj je potvrđivala da je sva oprema stigla na
lokaciju i da će se iskopavanje ostataka nastaviti sutra ujutro. Jako je
dobro znala da bi znanstvenica rado čitavu noć kopala, ali baš kao i Kim,
Doktorica A je morala misliti na dobrobit svog tima.
Odgovorila joj je kratkom potvrdom pa spustila glavu na stol i
zastenjala.
— Kako ćeš se, dovraga, nositi s ovime? — pitao je Bryant odnekud
iznad nje.
I ponovno kao da joj je čitao misli.

34
 OSMO POGLAVLJE

17. listopada 1989.

J acob James otvorio je oči i odmah postao svjestan četiriju činjenica.

Prostorija je bila u mraku.
Užarena mu je bol pulsirala jednom stranom glave.
Zapešća su mu bila vezana.
Bio je gol.
Panika koja ga je obuzela bila je trenutna koliko i misli i pitanja koje su mu
sad oblijetale umom, no prisilio se razmišljati o jednom po jednom stravičnom
detalju.
Tama mu je teško ležala na goloj koži. Trepnuo je dvaput i osjetio da su se
kapci spustili pa podigli, ali gustoća tame nije se promijenila.
Još jedan nagli ubod panike. Trepnuo je još jednom pa podigao vezane ruke
s krila i prinio ih očima. Ugledao je blagu sjenu. Nije bio slijep.
Bol u njegovoj glavi bila je tvrda i pulsirala je uzduž i poprijeko po njegovoj
lubanji. Suzio je oči, trudeći se usredotočiti unatoč bolu i prisjetiti se što se dogodilo.
Razgovor. Znao je da je bio nekakav razgovor za posao.
Nakon toliko mjeseci traganja za poslom napokon se sastao s vlasnikom
nove tiskare u Perry Banu. Bio je pun nade.
Nakon razgovora krenuo je kupiti pržene krumpiriće za obojicu, kako bi
proslavili.
Pažljivo se kretao unatrag u mislima, tražeći informacije koje su mu

35
nedostajale kao da su izgubljeni ključevi za auto.
Skrenuo je u ulicu Shaft i onda... ništa.
Trsio se silom prisjetiti kako hoda tom poznatom ulicom. Ali nije bilo
prirodno nego poput filma koji je režirao umjesto događaja kojega se prisjećao.
Kako je u mislima gubio fokus i počeo se gubiti po stranputicama sjećanja,
opsjedala su ga pitanja.
Gdje je?
Tko mu je ovo učinio?
Kog je vraga učinio?
Zašto mu ovo rade?
Bijes je bujao u njemu dok je iskušavao spone oko zapešća i trljao gola leđa o
zid. Poželio je da je njegov otmičar sad tu, pred njim. Trebao je samo jednu priliku.
Iako je već zašao u neke godine, naučio se bio boriti na jamajačkim ulicama.
No te su godine sad bile daleko iza njega. Engleska mu je dala posao i
suprugu. Obitelj.
U mislima mu se sad pojavila kći.
—Adaje...—zavapio je naglas.

36
 DEVETO POGLAVLJE

B
ryant je protrljao dlanovima, uzdahnuo pa se pomirio s
neizbježnim i okrenuo Dawsonu.
— Kev, što znamo o onom napadu? — pitao je.
Šefica je bila nakratko svratila prije odlaska u Kidderminster i
ponovila upute od prethodnoga dana. Kao da bi on mogao zaboraviti.
Njezin izraz lica nije se dao protumačiti, a on ju je poznavao dovoljno
dugo da ne čačka.
Tijekom godina koje je proveo radeći s Kim Stone, uvijek se pitao o
glasinama koje su prije pet godina šaptom kolale postajom nakon što je
bila promaknuta u inspektoricu. Tada joj je znao samo ime i reputaciju,
ali nije se petljao s glasinama jer od toga nikomu nikad nije bilo koristi.
No tijekom protekle dvije godine nije mogao ne primijetiti kako joj
se čeljust stegne svaki put kad sretne ili samo čuje ime Toma Travisa.
Bryantova je poslovna svakodnevnica obično uključivala krišku
tolerancije i dodatnu porciju strpljenja, čisto neka se nađe. Dok je gledao
u Dawsona, imao je dojam da će ta tolerancija biti dobrano pod kušnjom
tijekom šefičina izbivanja.
Nije imao problema s kolegom. Da, ovaj bi ponekad bio nesmotren
i ponekad bi prkosio autoritetu. Bio je nadobudan i samopouzdan i
prepun mišljenja i stavova. Ništa od toga nije smetalo Bryantu, većinu
bi ga dana čak i zabavljalo. Nije mu smetalo ni što klinac pravi pogreške.
Smetalo mu je što naizgled uporno ne uči ništa iz njih.
Dawson je izvukao tri mape s dokumentima s hrpe na svom stolu,
otvorio onu na vrhu i počeo čitati.
— Poljak imena Henryk Kowalski, rane tridesete, pronađen na

37
parkiralištu pokraj Centra za zapošljavanje — rekao je, kimajući u
smjeru Halesowena.
Bryant je znao na koje parkiralište misli: jednokatnica puna
betonskih stupova i mračnih zakutaka u kojima se odvio popriličan broj
kupoprodaja droge.
— Narkić? — pitao je.
Dawson je slegnuo ramenima. — Nisam mu prišao od petka. Dođe
k sebi pa ponovno izgubi svijest. Sestra je rekla možemo k njemu na pet
minuta.
Bryant se namrštio. — Znači teške ozljede. Svjedoci?
Dawson je kimnuo. — Klinka zvana Marie. Baš je u tom trenutku
bila zatvarala draguljarnicu nakon kraja radnog vremena.
— Prvo svjedok? — pitao je Dawson.
— Prvo žrtva? — pitao je Bryant
— Smijem li vas pratiti danas? — Stacey će, ironično im se smiješeći.
— Prvo žrtva — potvrdio je Bryant. — Trebam punu izjavu o
incidentu kako bismo znali što točno pitati svjedokinju?
Dawson je razmišljao jedan trenutak.
— Okej, prvo žrtva — složio se.
Bryant se zapitao hoće li svaka odluka dovesti do neslaganja i
rasprave.
Ustao je i uzeo jaknu.
Bog im pomogao kad se budu trebali odlučiti što će ručati.

38
 DESETO POGLAVLJE

K
im se zaustavila pred kućom čiju joj je adresu Woody bio dao
jučer. U pitanju je bila dvojna kuća s trijemom usred malog
naselja u Blakedownu, između Hagleyja i Kidderminstera. Kuća
je bila baš kakvom ju je i zamišljala: beskrvna i nenadahnuta. Baš kao
njezin vlasnik, pomislila je mrzovoljno.
Jutro joj nije dobro započelo zbog nagla zahladnjenja usred noći
koje joj je jedanaest godina star Golf GTI okovalo ledom. Automobili
stariji od deset godina nisu ništa činili automatski, stoga je bila
primorana primiti se strugača i sredstva za odleđivanje.
Cijevi u njezinoj kući zaledile su se kao da ih je zimsko vrijeme
zaskočilo nespremne, a zadnju je bocu vode bila izlila u Barneyevu
posudicu.
Da je vjerovala u prst sudbine, pomislila bi da ju svemir priprema
za dan koji će provesti s detektivom inspektorom Travisom.
Poruke koje su razmijenili sinoć bile su kratke i izravne, a slogove
u njima dalo se izbrojiti na prste jedne ruke. Bilo je očito da je ushićen
koliko i ona u pogledu suradnje. Ali baš kao i njoj, vjerojatno mu je bilo
rečeno da nema izbora.
Travis je izašao iz kuće odjeven u crne hlače, crnu kravatu, bijelu
košulju i mornarski plavu jaknu od flisa: odora koja ga je pratila cijelu
detektivsku karijeru.
Kim se nije mogla oteti dojmu da taj flis onemogućuje da ijedan
komad njegove odjeće izgleda elegantno.
Bio je otprilike Bryantove visine, metar i osamdeset tri, ali također
puno širi i više nalik na medvjeda od njezina kolege. Kosa mu je bila više

39
sijeda nego prosijeda, a kratka brada gotovo bijela.
Okrenuo joj je leđa kad se u dovratku pojavila neka žena. Nakratko
su se zagrlili pa se onda okrenuo natrag prema Kim.
Nije ničim dao do znanja da ju je primijetio i lice mu je bilo poput
kamena dok se spuštao stazom.
Kim je teško uzdahnula.
Otvorio je vrata i sjeo na suvozačevo sjedalo.
Pogledala ga je. — Gle, Tome, sigurna sam da oboje mislimo isto o...
— Ne obraćaj mi se ako nije u vezi slučaja — rekao je, zureći ravno
pred sebe.
— Radije ti se uopće ne bih obraćala — odvratila je. — Ali nisam
sigurna da su naši šefovi to imali na umu.
Zadovoljna što je njezinu maslinovu grančicu prelomio i bacio joj ju
u lice, ubacila je u brzinu i odvezla se.
Da, prst sudbine svakako ju je pokušavao upozoriti.
Kim je odlučila zaokupiti se vlastitim mislima tijekom vožnje do
policijske postaje Kidderminster: tanke trokatnice s osamnaest prozora
od prizemlja do krova.
West Mercia bila je četvrta najveća policija u državi. Pokrivala je
4615 kilometara Herefordshirea, Shropshirea i Worcestershirea, štitila
1,19 milijuna ljudi i imala gotovo dvije i pol tisuće službenika.
Razlika između nje i Kimine policije bila je u tome što je Mercia
pokrivala ne samo gusto naseljena područja kao što su Telford i
Shrewsbury nego i slabije naseljena ruralna područja.

Parkirala je pa ušla za Travisom u postaju.

Zastao je kod deska na ulazu i predao joj njezine privremene
isprave, a ona ih je primila bez riječi i zagurala u džep.
Kimnuo je nekolicini ljudi putem kroz zgradu, ne predstavljajući ju
niti jednom od njih. Neobični pogledi koje su joj dobacivali ostavljali su

40
joj dojam da je nekakav kuriozitet ili osumnjičenik.
Tihi žamor potpuno je zamro kad su ušli u prostorije krim—
policije.
Kim je odmah primijetila razliku u rasporedu između ove i njezine
prostorije.
Za početak, ova je prostorija bila četiri puta veća od halesowenske.
Zid nasuprot ulaznim vratima sadržavao je ukupno osam ploča za
pisanje, poredanih tako da tvore jednu jako dugu površinu. Uz drugi su
zid bila ugrađena dvoja vrata: lijeva su vodila u ured, a desna u nešto što
je izgledalo kao čajna kuhinja.
Ono što joj se nije svidjelo bilo je osam stolova, po četiri na svakoj
polovici prostorije, svi do jednoga okrenuti prema naprijed, kao da su u
učionici.
Nije bilo potrebno pogađati tko inače stoji pokraj malog četvrtastog
radnog stola na vrhu prostorije, na kojem se nalazila lončanica puna
ljubičastih cvjetova.
Pet je stolova bilo zauzeto i deset ju je znatiželjnih očiju sad
promatralo dok je hodala za Travisom niz prolaz između skupina
stolova.
— Čudan raspored — rekla je ušavši u ured čvrstih zidova bez
prozora.
— Svi su usredotočeni na ploču — kratko je rekao.
Kao da su u kazni, pomislila je Kim.
Njezin je stav bio: ako im je nužno zuriti u ploču kako bi ostali
usredotočenima, onda će imati gadnih problema.
— Uvijek...?
— Slušaj, Stone. Svatko vodi tim na svoj način, okej? — obrecnuo se.
Samo je htjela pitati ima li uvijek brifing u devet ujutro. Činilo joj se
da su već izgubili pola dana.
Nije mu odvratila nego samo pričekala da on pokupi papire i
podlogu za pisanje.

41
 Naposljetku su izašli natrag u glavnu prostoriju. Kim je zabila ruke
u džepove i naslonila se u dovratku.
Travis je brifing započeo predstavivši ju odjelu. Nagađala je da im
je već bio objasnio situaciju, baš kao što je ona učinila sa svojim timom.
Dok joj je predstavljao članove tima, ona je svakomu pojedince kimnula.
Zauzvrat je dobila smiješak od samo jedne osobe, i to od jedine žene. Taj
ju je omjer rastužio.
Travis je protrljao ruke. — Okej, dečki i... cure — rekao je, kimnuvši
i nasmiješivši se Lyndi.
Ona je na to zakolutala očima.
— Kratko ćemo ponoviti prije nego što vas zatražim da mi predate
zadaću. Krećemo od... Gibbsa — rekao je, tražeći pogledom po prostoriji,
i zaustavio se na elegantno odjevenom muškarcu u ranim četrdesetima.
— Naravno, maltretirajmo tipa u odijelu — rekao je Gibbs.
Travis je podigao ruku i obratio se timu. — Mislim da svi vidimo da
Gibbs danas popodne ide na sud — rekao je podignuvši obrvu.
Nekolicina se na to tiho nasmijala.
— Hajde — potaknuo ga je Travis.
Kim nije mogla maknuti pogled sa svog bivšeg kolege. To nije bio
čovjek s kojim se proteklih nekoliko godina svađala na mjestima zločina.
To nije bio čovjek s kojim je jučer imala okršaj, a sasvim sigurno nije bio
čovjek s kojim se prije deset minuta dovezla na posao.
Ali jest bio čovjek s kojim je nekoć radila.
— Sinoć sam napokon dobio puno priznanje od Dalglisha —
odvratio je Gibbs. — Priznao je da je bio vozač u tri od četiri pljačke.
Inzistira da nije imao veze s četvrtom, ali dao nam je ime klinca koji jest.
Travis je zadovoljno kimao. — I...?
Gibbs je zarežao. — Da, šefe, bili ste u pravu. Olabavio mu se jezik
kad je doznao da ga mama čeka vani.
Travis se nasmiješio. — Upoznao sam ju pa se ne čudim. Da sam na
njegovu mjestu, bojao bih se nje više nego sudca.

42
 — Još uvijek čekam odluku tužiteljstva u slučaju silovanja — rekao
je Johnson iz drugog reda. Njegovi pokušaji skrivanja preuranjenog
ćelavljenja nisu baš bili uspješni.
Travisova su se usta stisnula. — Gnjavi ih opet, ne želim da se tako
brzo vrati na ulice.
Johnson je kimnuo.
— Okej, zadaća — rekao je Travis. — I opet krećemo od Gibbsa.
— Zemljište na kojem je tijelo pronađeno unajmila je obitelji
Cowley — rekao je Gibbs. — Otac Jeff, kći Fiona i sin Billy. Dano je bilo u
najam Jeffovu ocu prije trideset godina.
Travis je kimnuo pa se okrenuo jedinoj ženi u timu.
— Lynda?
— Obitelj Preece vlasnik je zemljišta već pedeset sedam godina.
Robson Preece glava je obitelji i ima kćer Mallory. Ona ima dva sina,
Bartholomewa i Dalea. Svi zajedno žive u Donnay Hallu.
— Ima li Mallory supruga? — pitala je Kim.
Travis ju je pogledao kao da će ju ubiti dok je Lynda odgovarala.
— Poginuo u nesreći s jedrilicom prije više godina.
Kimnula je i zašutjela kad se Travis okrenuo tipu riđih kovrča,
vezanih maramom s dizajnom Union Jack zastave.
Kim je progutala mrzovolju. Bilo je sasvim očito da nije imala
dopuštenje govoriti.
— Penn? — upita Travis.
— Počeo sam sastavljati bazu podataka nestalih osoba. Pretražujem
unatrag dok ne budemo imali neku ideju o vremenu i opis osobe.
Kim je bila zadivljena. Vraški je posao preuzeo na sebe bez ikakvih
fizičkih detalja o žrtvi.
— Okej — rekao je Travis, podignuvši lončanicu sa stola. — Wilma
danas ide Pennu zbog njegova proaktivnog razmišljanja.
Prešao je preko prostorije i položio ljubičastu lončanicu na rub

43
Pennova stola.
Dobronamjerno gunđanje zabrujilo je prostorijom dok se Penn
teatralno naklanjao svima.
— Okej — rekao je Travis. — Usredotočit ćemo se na to da doznamo
sve što možemo o te dvije obitelji. Moramo ih isključiti...
— Da, oprostite što prekidam, šefe — Lynda će, gledajući u zaslon.
— Upravo je stiglo izvješće o pokušaju otmice. — Nastavila je čitati
informacije sa zaslona. — Izgleda da je neki tip pokušao uvući ženu u
kombi na cesti Worcester.
— No, Lynda, kao naša novopečena detektivka narednica,
predlažem da se baciš na to. U West Merciji nemamo luksuz baviti se
jednim po jednim slučajem.
Kim je žuljao taj njegov potpuno pogrešan stav i pitala se koliko će
još dugo njezina usta slušati što im mozak nalaže tijekom ovih brifinga.
— Može, šefe — prpošno će Lynda.
Mobitel joj je zavibrirao u džepu baš kad je Travis počeo dijeliti
zadatke.
Poruka je bila kratka, izravna i od Doktorice A.

Dolazite, odmah.

44
 JEDANAESTO POGLAVLJE

B
ryant je mrzio miris bolnice Russells Hali. Zapravo, mrzio je miris
bilo koje bolnice, ali ove naročito. Sveprisutna aroma
dezinficijensa vječno mu je izvlačila sjećanja na površinu. Previše
je ljudi izgubio na ovom prokletom mjestu.
Otac mu je preminuo u vozilu hitne ispred same zgrade kad mu je
drugi srčani udar u dvadeset minuta nepovratno oštetio srce. Majka je
izgubila borbu s rakom dojke na odjelu intenzivne, a tu su on i njegova
supruga izgubili dva djeteta koja su se trebala roditi prije Laure.
I ta bi mu dva gubitka uvijek pala na pamet kad bi kročio u tu
zgradu.
Danas nije bilo nimalo drukčije dok je nijemo s Dawsonom hodao
prema odjelu kirurgije.
Devet kilometara vožnje od postaje do bolnice također je prošlo u
tišini. Bilo je tužno i očito da nikad prije nisu blisko surađivali i da im
radne navike ne bi mogle biti drukčije. Bryant je znao da je njegov
metodičan i logičan pristup „spor i dosadan" u očima njegova kolege. On
sam pak nije bio oduševljen Dawsonovim vatrenim pristupom i već se
zapitao hoće li čitavo vrijeme provesti procjenjujući u sebi rizike.
Dawsonove su metode često graničile s naglošću, i to bi obično bio
šefičin problem. Ali u ovom je trenutku taj problem bio njegov, činilo se.
Dawson se obratio spikerfonu na ulazu na odjel kirurgije. Već ih je
bio nazvao i najavio im se.
Prišli su recepciji i tamošnja im se medicinska sestra Jane
nasmiješila.
— Imate pet minuta. Još uvijek je u jako lošem stanju — odlučno je

45
rekla.
—Koliko je loše?—pitao je Dawson, Šarmantno joj se smiješeći.
— Sad kad se vratio među žive, malo mu je bolje. Trpi velike bolove
zbog sedam prijeloma u nogama i rukama.
— Sedam? — pitao je Bryant.
Kimnula je. — Ima i jako puno oštećenja mekog tkiva, tako da će biti
u bolovima sljedećih nekoliko tjedana.
— Hvala vam — rekao je Bryant.
— Krevet broj dva u odjeljku tri. Sat vam otkucava.
Bryant je istog trena promijenio korak kako bi pravio što manje
buke. Dawson to nije učinio i ušetao je na odjel ispred njega, najavljujući
škripom peta njihov dolazak.
— Isuse Kriste — rekao je dok se ovaj polako okretao prema njima.
Lice je bilo natečeno kao da su se razni dijelovi napuhivali različitim
brzinama — i kao da ga je neko dijete prstima obojilo nijansama crvene,
ljubičaste i crne.
Bryant je mogao razabrati potez od nekih sedam šavova iznad lijeva
oka i još jedan duž linije čeljusti. Lijeva su mu ruka i desna noga bile u
gipsu.
— Henryk Kowalski? — pitao je Dawson iako ustvari nije bilo
potrebno.
Ovaj je kimnuo i stresao se.
Dawson ih je obojicu predstavio pa sjeo u naslonjač lijevo od
kreveta.
— Neću vas ni pitati kako ste — tiho je rekao. Njegov su suosjećajni
osmijeh i sniženi ton zatekli Bryanta.
— Henryče, možete li nam reći što vam se dogodilo?
Da se njega pita, razmišljao je Bryant, postavljao bi mu kratka i
izravna pitanja kako bi izvukao iz njega što više informacija u ovo malo
vremena što imaju. Također je smatrao da je žrtvi prenaporno

46
odgovarati na otvorena pitanja.
— Непгусе, koliko vas je ljudi ozlijedilo? — pitao je prije nego je
Dawson stigao nastaviti.
Odmahnuo je glavom i podigao jedan prst pa dva pa slegnuo
ramenima.
Bit će puno korisnije ako mu budu postavljali pitanja na koja može
odgovoriti s da ili ne.
— Jeste li ih poznavali? — pitao je Dawson, pretpostavivši daje bilo
više od jednog napadača.
Henryk je pomaknuo glavu blago ulijevo kako bi im poručio danije.
— Jesu li vam rekli zašto vas tuku?
Kimnuo je.
— Možete li nam reći u barem nekoliko riječi što su vam govorili?
Progutao je tri puta.
— Poljski... kujin... sin...
Bryant je bio zbunjen. — Znali su da ste Poljak?
Kimnuo je.
— Henryče, znam da vam je teško govoriti, аli jeste li imali nedavno
problema s nekime? — pitao je Bryant. Ovo se sad počelo doimati
osobnim, a ne nasumičnim napadom.
Glas mu je bio jedva glasniji od šapta. — Obično... uvrede...
ignoriramo... moja žena... se brine...
Bryant je podigao ruku. Previše bolova i previše truda za be-
skorisne informacije. Nije htio jadnika podvrgnuti nepotrebnoj patnji.
— Je li vas možda napao netko iz puba? — pitao je Dawson.
Henryk je kimnuo. — Ne pijem... nemam novca — rekao je i
slabašno se nasmiješio.
— Henryče, zašto ste bili ondje? — pitao je Dawson, napokon se
odlučivši za izravni pristup.

47
 Bryant je znao da misle na isto: droga.
— Posao — rekao je kratko.
Dawson je podigao pogled i bilo je očito da je zbunjen.
— Henryče, centar obično nije otvoren u deset navečer. Odmahnuo
je glavom i ponovno se stresao. — Ne... takav... — tiho je rekao.
Protrljao je zdravim palcem i kažiprstom.
— Gotovina...
Ah, pomislio je Bryant. To je imalo puno više smisla. Imigranti,
legalni kao i ilegalni, zarađivali su radom na crno. Pretpostavljalo se da
razne zločinačke organizacije koriste do pola milijuna imigranata kao
jeftinu radnu snagu u ugostiteljstvu, građevini i zemljoradnji. Muškarce
i žene stavljalo se u opasne situacije bez imalo obuke i s niskom plaćom
samo zato što su imali obitelji koje treba izdržavati.
— Nema... izbora — rekao je s očajem u glasu. — Žena... djeca...
gladni...
Bryant je zatomio bijes. Kao muškarac, porezni obveznik i policajac
mrzio je rad na crno. Ali također je proteklih dvadeset godina bio glavni
hranitelj svoje žene i kćeri i nije se mogao zakleti da ne bi i sam učinio
što i ovaj čovjek da se našao u njegovoj situaciji.
Možda su odgovorni bili ljudi koji znaju gdje ovakvi radnici čekaju
da ih se pokupi.
— Jesu li vam išta drugo rekli? — navaljivao je Bryant.
— Odmahnuo je glavom. — Da ona... žena... nije...
— Henryče, ne razmišljajte sad o tome. Pretukli su vas, ali bit će
sve...
— Ali... vidio nož... — rekao je sa suzom u oku.
— Vaši su napadači imali nož?
Kimnuo je.
— Henryče, jeste li to znali u tom trenutku? — pitao ga je Dawson.
— Poruka... — rekao je. — Primio... poruku na mobitel...

48
 Sestra im je s drugog kraja prostorije dala rukom znak da završe
baš kad su se Henrykove oči počele sklapati.
Bome je znala što govori: pet minuta do u sekundu.
— Imate li mobitel? — pitao ga je Bryant, gurajući stolicu unatrag.
Stacey bi možda mogla otkriti pošiljatelja.
Henryk je umorno odmahnuo glavom. — Izgubljen... ukraden...
Dawson je kimnuo s razumijevanjem. Provjerit će s policajcima koji
su pronašli žrtvu je li nađen ikakav mobitel.
Pozdravili su se pa krenuli s odjela.
Bryant je zastao kad su se vrata zatvorila za njima.
— Nož i poruka kojom su ga namamili na lokaciju — rekao je
Dawson.
— Misliš li što i ja? — pitao je Bryant.
— Reci mi što misliš?
Bryant je uzdahnuo. — Ovo nije običan napad. Imamo pokušaj
umorstva.

49
 DVANAESTO POGLAVLJE

K
im je osjetila kako se smirila čim su sjeli natrag u atito. Njezin
auto.
Imala je dojam da je povratila kontrolu. Da se slučaj kreće
brzinom kojom želi.
Travis je pokraj nje pisao bilješke.
Onaj ljubazni i dragi muškarac kojega je vidjela u prostorijama
krim—odjela ostao je ondje, a u auto je za njom ušla i sjela ta posivjela
zamjena.
Nije si mogla pomoći, poželjela je imati Bryanta uz sebe. Nabacivali
bi se idejama i teorijama, raspravljali i debatirali, gurali slučaj naprijed.
Kim je naglo skrenula lijevo na zemljani put. Olovka mu je zbog toga
skliznula s papira i ozlojeđeno ju je pogledao.
Trebao je već znati da ju ne treba pustiti da se sama zabavlja.
Zataknuo je sad olovku u mapu s dokumentima i zatvorio ju dok su
autom prolazili pokraj pločnika na kojem su se natiskivali novinari.
Tracy Frost bila je na čelu gomile, usred razgovora s klincem u šarenoj
majici ispod Firetrapove jakne. Tracy je zastala i kratko joj kimnula u
prolazu.
— Uopće mi ne nedostaje ta jadna isprika za ljudsko biće — rekao
je Travis.
Kim se narogušila. Prije tri mjeseca to bi možda bila jedina stvar
oko koje bi se složili.
— Nije tako loša — rekla je, prisjećajući se svega što je doznala o
Tracy Frost.

50
 — Tu ženu ništa ne iskupljuje — ustrajao je.
Znala je koju igru igra. Uvidio je da ju je taknuo u živac i sad ga je
namjeravao bockati iglom sve dok ona ne zagrize. Rado će ju namamiti
u svađu pa otrčati požaliti se šefu da je problematična i nemoguća. Šef
će mu povjerovati. Ma kvragu, i njezin će mu šef povjerovati. Mrzila je
ovu zajedničku istragu koliko i on, ali nije namjeravala biti razlogom
njezina neuspjeha. Ne na prvi dan istrage.
— Tome, morat ćemo uspostaviti presedan za većinu ove istrage i
složiti se da se ne slažemo.
Primijetila je tračak razočaranja na njegovu licu dok je parkirala
auto.
Izašla je iz auta i zaputila se prema lokaciji, ne mareći hoće li ju on
sustići. Kad se pojavio pokraj nje, čvrsto je stezao kožnu mapu s
dokumentima kao da mu pruža sigurnost.
— Nikomu ne treba polica osiguranja — rekla mu je, gledajući
mapu.
— Ti radi na svoj način, ja ću...
— Najtrapavije što možeš — prekinula ga je.
Kim je primijetila da se barem dvadesetak ljudi već kreće malim
područjem i da svi govore prigušenim, gotovo svečanim glasom. Imali
su poštovanja jer, na kraju krajeva, posrijedi je nečiji grob.
Oko jame bio je podignut bijeli šator radi očuvanja i privatnosti.
Tehničari će sad moći istraživati neposrednu okolicu jame a da im
vremenski uvjeti ne stvaraju probleme, a premda su novinare držali na
nešto manje od kilometra udaljenosti, uvijek je postajala šansa da se na
nebu pojavi neki novinski helikopter.
Policajci u crnom pretraživali su vanjski perimetar polja, a tehničari
u bijelom držali su se blizine jame. Znala je da traže otiske stopala, guma,
čak i opuške. Bilo kakav mogući trag. Bila je to procedura, ali također se
pitala kakva im korist od toga budući da pojma nemaju koliko je dugo
lubanja već zakopana.
Rado bi da je na terenu vidjela ekipu s radarskim tomografom, jer

51
trebat će znati ima li još kostiju osim lubanje, no bilo joj je također jasno
da ne mogu dodatno kontaminirati tlo sve dok samu površinu polja ne
pročešljaju u potrazi za dokazima i tragovima.

Kim je krenula prema jami, koja je bila oko trideset centimetara

dublja nego prošli put, no također se činilo da baš i nije bilo nekog
napretka u pogledu iskapanja ostataka. Kosti su još uvijek bile u tlu, a
bez kostiju nije bilo nade da će slučaj napredovati.
Njezina žrtva u ovom trenutku nije imala ime, identitet, što je bio
uzrok Kimine frustracije kod svakog slučaja.
Zatekla je znanstvenicu na koljenima usred rupe i usred živahna
razgovora s ženom u bijelom pokraj sebe. Gornji joj je dio zaštitnog
odijela bio rukavima vezan oko struka.
Forenzički je fotograf snimao ostatke iz svih mogućih kutova.
Kim je pročistila grlo.
Doktorica A se okrenula i pogledala ju.
— Ne razumijem ovu englesku naviku pročistiti grlo kad netko
dođe. Zašto ne reći bok?
— Bok, Doktorice A — rekla je Kim.
— Znači, napokon dolaženje — rekla je, gledajući iza Kim. — I vidim
poveli ste prijatelja.
— Doktorice A — upozorila ju je Kim.
Znanstvenica je svjedočila njihovu jučerašnjem razgovoru i znala je
da nisu prijatelji.
Travis nije reagirao. Pažnju mu je privuklo nešto u daljini i lijevo.
Doktorica A vragolasto se nasmiješila prije nego što ju je povela
prema rupi.
— Molim, dođite pogledajte našu žrtvu Lesley.
Znanstvenica je imala običaj žrtvama davati rodno neutralna imena
dok se ne bi doznao pravi identitet.

52
 Kim se zagledala u jamu, a Travis se pojavio pokraj nje. Čula je tihi
zvuk patentnog zatvarača dok je otvarao mapu. Činilo joj se da će do
kraja istrage zamrziti taj zvuk.
Nagnula se i pobliže pogledala. Bila je očekivala veći napredak.
Doktorica A primijetila je izraz njezina lica. — Zaleđeno —
objasnila je.
Bilo je gotovo deset i pol ujutro, a temperatura se podigla do
ugodnih šest stupnjeva.
Kim je razumjela, ali i dalje se mrštila. Forenzičari su iskopali još
kostiju, ali njihov raspored nimalo nije bio nalik ni na što što je do sad
vidjela.
— Iz oka viri metakarpalna kost — rekla je Doktorica A primivši ju
za ruku. Pritisnula je prstom mjesto između zgloba i prvog članka prsta.
— Ova tu. I mislim da je proksimalna falanga još uvijek pričvršćena —
dodala je, pritisnuvši niže niz Kiminu šaku.
— Želite reći da žrtva ima prst u oku? — pitala je Kim.
Doktorica A je kimnula.
Kim je pokušala zamisliti situaciju u kojoj bi to imalo smisla.
Nije je bilo.
— Možete li pretpostaviti koliko je on dugo već tu? — upitala je.
Zasad će pretpostaviti da je posrijedi muškarac.
Doktorica A odmahnula je glavom. — Nemam još, ali trebali biste
nešto znati prije nego što nastavimo.
— Hajde — rekla je Kim, prateći Doktoricu A do samog ruba jame.
— Vidite kost koja ondje viri iz tla?
Kim je potvrdila da vidi, a Travis je prišao rubu šatora i zagledao se
van. Bilo je u redu ako mu Doktorica A baš nije draga, ali barem je mogao
imati poštovanja prema njezinoj stručnosti.
— To je izgleda radijalna kost — rekla je Doktorica A, primivši Kim
za ruku i potegnuvši prstom od lakta do zapešća.

53
 Kim nije bila sigurna kad se točno pretvorila u nastavno pomagalo,
ali nije gunđala.
— Čini se podalje od ostatka tijela — rekla je Kim. Fiziologija ovoga
kostura nije joj imala nikakva smisla.
— Inicijalna analiza tla pokazuje anomalije. Ima elemenata koji tu
ne pripadaju. Uzorci su poslani u labos.
Kim je bila zbunjena.
— Doktorice, što želite reći?
— Kažem da mislim da ovo nije prvo mjesto na kojem je žrtva bila
zakopana.
Kim nije razumjela. — Ali zašto...
— Oprostite, Doktorice, je li ovo vaš čovjek? — pitao je Travis na
ulazu u šator.
Kim je krenula za Doktoricom A do Travisa i pogledala van.
Usred polja stajao je samotni muškarac od glave do pete u crnom.
Doktorica A odmahnula je glavom. — Nije moj — rekla je.
— Sigurni ste?—pitao je Travis. — Jer bio je tu već kad smo došli.
— Da je moj, ne bi samo stajao — rekla je kratko.
Kim je pogledala Travisa i zajedno su izašli iz šatora.
Pripremila se za trk što su sve bliže prilazili uljezu jer je očekivala
da će se dati u bijeg kad ih primijeti.
No on je stajao mirno i zurio u njihovu smjeru, ruku zabijenih u
džepove dugog kaputa.
— Nije baš odjeća za polje — komentirala je kad su bili na tridesetak
koraka od njega.
— Kašmir, rekao bih Dunhill, i to dovoljno skup da ti jedva platim
ručak od sitniša koji bi mi ostao od dvije tisuće koje bih dao za njega —
odvratio je Travis.
— Kupio bi mi ručak? — pitala je sarkastično.

54
 — Ne bih, ali...
— Oprostite, gospodine — zazvala je Kim na nekih tri metra od
muškarca. — Ne možete biti ovdje u ovom trenutku.
Muškarac nije reagirao kad su se zaustavili ravno ispred njega.
Nagađala je da je u srednjim tridesetima. Kosa mu je bila crna s tek
natruhama sjedina na sljepoočnicama. Debele, tamne trepavice
uokvirivale su prodorne plave oči, ozbiljne i hladne.
— Imam svako pravo biti ovdje, policajko. Na mojem ste posjedu.
— Gospodin Preece? — pitala je.
— Dale Preece — potvrdio je, i ne potrudivši se izvaditi ruke iz
džepova kako bi se rukovali.
— Gospodine Preece, kako ste došli ovamo? — pitala je,
ogledavajući se.
Šutio je i zagledao se prema bijelom šatoru.
— Morat ću vas zamoliti da napustite lokaciju — rekla je vrlo
razumno. — U tijeku je policijska istraga i mogli biste kontaminirati
mjesto zločina.
— Htio bih znati što ste točno pronašli — rekao je.
— Gospodine, doznat ćete kad bude vrijeme. Uskoro ćemo doći
porazgovarati s vama u vezi s istragom.
— Jeste li razgovarali već s Cowleyjevima?
Kim je zaustila odvratiti, ali Travis je zakoračio naprijed. —
Gospodine Preece, zaista morate napustiti lokaciju. Odmah sad.
Kim se ugrizla za jezik dok ih je Dale Preece ponovno procjenjivao
pogledom pa se okrenuo i zaputio prema udaljenom kraju polja.
Kim se nije zavaravala da je otišao jer mu je odgovaralo da ode.
— Da mi to više nikad nisi napravio — prosiktala je. — Imala sam
kontrolu — rekla je, okrenuvši se natrag prema šatoru.
Nije se potrudio sustići ju ili reagirati na njezine upute.

55
 — Inspektorice, trenutak molim — rekla je Doktorica A dok je Kim
prolazila pokraj šatora.
Zakoračila je unatrag i ušla u šator.
Znanstvenica je posegnula za dugom kosti na udaljenom kraju
jame.
— Ovo je femur — rekla je tiho kad je Travis ušao u šator. Izvukla je
olovku iza uha i pokazala na oblik nalik na kuglu najednom kraju kosti.
— Ovo je fovea capitis, a tu dolje je medijalna kondila i...
— Doktorice A, znam što je bedrena kost i očekivala bih da ćete naći
dvije, stoga čemu fasciniranost? — nestrpljivo će Kim.
— Zato što je ovo treći femur, inspektorice.
— Oprostite, Doktorice, što točno želite reći? — pitao je Travis
sasvim nepotrebno.
Doktorica nije krila ozlojeđenost potrebom da mu slovka.
— Želim reći, inspektore, da... osim ako Lesley nema tri noge,
imamo dvije žrtve.

56
 TRINAESTO POGLAVLJE

B
ryant je zaustavio auto pred malom kućom u Coombs Woodu.
Posjed je imao pogled na dolinu koja je nekoć bila dom tvornice
cijevi Stewarts & Lloyds. Pedesetih godina prošloga stoljeća na
tom je mjestu radilo više od tri tisuće lokalnih stanovnika, a tvornica je
bila poznata po brizi za svoje radnike. Teren od 56 jutara progutala je
1967. godine korporacija British Steel kad je industrija čelika bila drugi
put nacionalizirana, a tvornica se naposljetku zatvorila 1990. godine.
Dvanaest godina star bijeli Mini bio je parkiran pokraj ceste i
potvrđivao im da je svjedok kod kuće.
— Išta? — pitao je Bryant kad je Dawson završio poziv.
— Ništa — potvrdio je Dawson. — Na mjestu zločina nisu našli
nikakav mobitel.
— Dovraga — Bryant će. Još uvijek nije baš bio uvjeren u istinitost
Henrykove priče, ali ako je bila istina, poruka na tome mobitelu bila bi
im potencijalni trag do osobe koja je s njim dogovorila sastanak u garaži.
— Pusti mene da govorim ovaj put — rekao je Dawson dok je
Bryant zaključavao auto.
— Zašto? — pitao je.
Slegnuo je ramenima. — Mlada djevojka... — rekao je kao da to
objašnjava sve.
Bryant je bio svjestan da mu je kolega mlad i naočit, no nije baš znao
kako to točno pomaže pri obavijesnim razgovorima sa svjedocima.
Kućna vrata otvorila je privlačna žena u ranim tridesetima. Duga joj
je plava kosa bila vezana u rep, a sive traperice tijesne na zavojitom

57
tijelu.
— Marie West? — pitao je Dawson, pokazujući joj isprave.
— Moja kći — rekla je i zakoračila unatrag kako bi mogli ući. — Ja
sam Christie West.
Bryant je prikrio iznenađenje. S koliko je godina rodila, dvanaest?
Kad su zakoračili u kuću, nosnice mu je napao jako poznat miris.
Psi. Ma koliko se vi trudili eliminirati njihovu aromu, psi bi ustrajali na
ostavljanju svog traga posvuda.
Dva su se Jack Russell terijera sjurila niz hodnik prema njemu,
ushićeno lajući.
Žena se sagnula i vješto uhvatila po svakog jednom rukom.
— Marie, policija je došla — doviknula je uz stube.
Bryant se žustro ogledao i potvrdio si da tu žive samo njih dvije.
Pokraj otirača za brisanje cipela bile su ženske tenisice, a s dviju kuka
iza vrata visjeli su šeširi, šalovi i rukavice.
— Ona ne ide natrag u taj dućan — rekla je žena kad se Marie
pojavila na vrhu stuba. — Imaju samo jednog radnika u smjeni navečer
— rekla je i odmahnula glavom. — Nema šanse.
— Mama, moram natrag.
— Samo pokušaj, dušo — odvratila je Christie, spustila pse i
pogurala ih prema kuhinji. — Ako te budem morala zaključati u kući,
hoću.
Bryantu je trebao samo jedan pogled na njezino lice da se uvjeri u
njezinu iskrenost.
— Nisam ozlijeđena — Marie će, kolutajući očima.
Christie ga je pogledala, osjetivši srodnu roditeljsku dušu.
Njegova je kći bila baš Mariene dobi i dopustio si je sad kratki
smiješak.
Marie nikad neće razumjeti kakve noćne more o onom što se moglo
dogoditi upravo muče njezinu majku. Muškarci, tama, nasilje — i

58
njezina kći, potpuno sama. On je potpuno razumio.
— Ne odobravam kad su zaposlenici sami po mraku. Kad klincima
natovare odgovornost zaključavanja. Nije htjela da dođem po nju i...
— Mama, dobro sam — Marie će, sad u podnožju stuba. Pogledala
je majku i nasmiješila se tolerantno. Kad biste ih vidjeli jednu pokraj
druge, pomislili biste da su sestre.
Razmijenile su poglede. Bilo je očito da su tim.
— Okej, okej, skuhat ću nam kavu —rekla je Christie.
Marie ih je povela u dnevni boravak koji je bio malen, ali ukusno
namješten.
Bili su tu jedan dvosjed ijedan naslonjač ispred kamina. Dva su
staklena stolića bili postavljeni pokraj njih, a na staklenim postoljima
nalazili su se televizor ravnog ekrana i DVD player. Laminat na podu
pomagao je dojmu da je prostor veći nego jest.
Bryant je ostao na nogama iza dvosjeda dok je Dawson sjedao u
naslonjač.
— Znam da ti je ono sinoć bio veliki šok — Dawson će, iznenadivši
Bryanta. Mali ipak nije bio tako grub pri ispitivanju koliko mu se činilo
da će biti.
Marie se vedro nasmiješila.
— Oke je. Okej sam—rekla je i živahno kimnula.
No progutala je i knedlu, i to ju je odalo.
— Jesi li se naspavala? — Dawson će zatim.
Malo je tko mogao svjedočiti onomu čemu je ona svjedočila i odmah
se oporaviti.
Bryant se sjećao svog prvog većeg incidenta kojemu je svjedočio
kao policajac. Nekog su klinca bih izboli na ulici Lye, i, kad je Bryant
stigao na mjesto, bolničari su pokušavali zaustaviti krvarenje s
unutarnje strane bedra žrtve. Usredotočio se bio na ispitivanje svjedoka
pa na kraju smjene otišao kući, osjećajući se sasvim u redu.
Snovi su mu bili prepuni rijeka i vodopada krvi. Naposljetku je

59
ustao ranije nego inače, otišao u teretanu i pošteno izmlatio vreću za
boksanje.
Osjećaji moraju van iz vas i uvijek će pronaći način. Ako je ova
djevojka držala negativne emocije u sebi za dobro svoje majke, to će joj
se na kraju obiti o glavu.
— Možeš li mi reći što se dogodilo? — nježno će Dawson.
Kimnula je i nagnula se naprijed, sjedeći, uredno sklopljenih ruku.
— Prvo sam čula nešto. Bila sam okrenuta leđima jer sam
zaključavala vrata.
Gestikulirala je desnom rukom.
Nije skidala pogled s Dawsona. — Bilo je mučno, nekakav povik, kao
da je neka životinja ozlijeđena. Prvo sam pomislila da je auto zgazio psa.
Trebalo mi je malo da vidim otkud zvuk dopire. Pojma nisam imala da
je to čovjek. Prešla sam cestu i skužila da zvuk dopire iz garaže, ali iz
stražnjeg dijela. I onda sam čula glas... — Ponovno je progutala emocije,
niz grlo i natrag u tijelo.
Vrata su se otvorila i Christie je ušetala s pladnjem koji je položila
na stakleni stolić pokraj Dawsona.
On joj se nasmiješio u znak zahvale pa se vratio njezinoj kćeri.
Žena je zakoračila unatrag, ali nije izašla iz prostorije.
— Nastavi — poticao ju je Dawson.
Bryant je sa zanimanjem promatrao.
— Znam da sam trebala stati i pozvati policiju, ali jednostavno sam
nastavila hodati. Čula sam udarce rukama i nogama — rekla je, stežući
šake. — I užasne uvrede... — dodala je odmahujući glavom.
— Marie, jesu li glasovi imali naglasak?
Razmišljala je jedan trenutak pa odmahnula glavom. — Mislim da
su odavde.
— Što se zatim dogodilo? — pitao j e Dawson.
— Bila sam jedan trenutak nepomična, nisam znala što učiniti.

60
Mobitel mi je zazvonio i buka je prestala.
Bryant je pogledao majku. Ona se ironično nasmiješila, potvrdivši
mu da je ona u tom trenutku bila zvala kćer.
— Prvo se nije ništa čulo, a onda sam čula kako netko trči iza reda
auta.
Bryant je znao tlocrt garaže: jednokatnica, jedan trak za ulaz, jedan
za izlaz.
— Jesi li vidjela tko trči? — pitao je Dawson.
Marie je odmahnula glavom.
Bryant ih je zamišljao kako trče duž traka za izlaz, uz automobile
koji priječe Marie pogled.
Od nje neće dobiti nikakav opis počinitelja.
Marie je od majke pogledom tražila potvrdu da će sve biti u redu.
Bryant je znao da je pred njima klinka koja nikad nije pravila
probleme. Nije htjela raditi ništa što bi njezinoj majci otežalo život.
— Što si zatim učinila? —pitao je.
Dawson mu je pogledom poručio da su dobili sve što mogu od ovog
svjedoka. I to je bilo točno. Gotovo pa točno.
— Viknula sam. On je tiho zastenjao i ja sam mu pritrčala. Znala sam
da su otišli pa sam kleknula i... rekla sam mu da će sve biti u redu i onda
sam nazvala hitnu.
I to je oklijevanje bilo upravo ono što je čekao.
Bryant se sad nagnuo naprijed i nježno rekao: — Marie, imaš li
njegov mobitel?
Lice joj je istog trena promijenilo boju, — Mobitel? — ponovila je.
Bryant je kimnuo. — Nisi ništa loše učinila. Vidio sam i policajce koji
refleksno uzmu nešto bez razmišljanja o mogućim posljedicama. Ali
pomoglo bi istrazi.
Oklijevala je.

61
 — Nisi ništa loše učinila — ponovio je.
Usna joj je drhtala, ali kimnula je i ustala. Izašla je iz dnevnog
boravka, praćena zabrinutim pogledom svoje majke.
Bryant se sad okrenuo prema ženi. — Je li već plakala?
Christie je odmahnula glavom. — Rijetko kad plače. Jako je hrabra.
— Drži sve u sebi — nježno će Bryant. — Navodite ju da nastavi
pričati o tome.
— Kako da ju navedem da pusti sve to iz sebe? — pitala je.
— Pitajte ju o njegovim ozljedama — Dawson će sad. — I neka vam
priča o onom što je čula. To su stvari koje će ju držati budnom.
Bryant je kimnuo u znak slaganja baš kad se Marie vratila.
Nosila je u ruci staru Nokiju krem boje, zamotanu u celofan.
— Mislila sam...
— U redu je — Bryant će, preuzevši mobitel od nje.
U kontekstu iskoristivih dokaza, ovo je sad bilo korisno kao
priznanje pisano olovkom. Ali ipak su mogli potražiti tragove.
— Marie, hvala na pomoći. Ako bude potrebno...
— Čula sam nešto čudno — Marie će — ali ne znam jesam li dobro
čula.
— Samo reci — rekao je Dawson.
Složila je facu kao da ponovno sluša to nešto, ovoga puta u svojoj
glavi.
— Napadač... mislim da je čovjeku na podu rekao da zatvori oči.
— Zatvori oči?—pitao je Bryant. Zvučalo mu je to kao vrlo neobičan
zahtjev.
Slegnula je ramenima i odmahnula glavom. — Mislim da sam
pogrešno čula — rekla je.
Pozdravili su se s njima i vratili u auto.

62
 — I, što kažeš? — pitao je Bryant,
Dawson je odmahnuo glavom. — Sigurno je pogrešno čula. Zašto bi
mu napadač rekao da zatvori oči kad je imao svaku namjeru ubiti ga?
Nema smisla — Dawson će, vadeći mobitel.
Bryant se slagao s kolegom. Marie je sigurno pogrešno čula. Ali bio
je taj djelić njega koji baš nije bio uvjeren u to.

63
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

S
tacey je spustila slušalicu i zavalila se u stolici. Na trenutak je bilo
neke živosti, neke aktivnosti koja je razbila tišinu prostorija odjela.
Ali nije dugo potrajala i zrak je sad ponovno ispunjavala tišina.
Mobitel žrtve bio je na putu k njoj i to je bilo sve. Čitav posao koji je
dobila od Dawsona i Bryanta trajao je ukupno sedam i pol minuta.
Stacey se nije mogla oteti dojmu da njezine vještine nisu u cijelosti
iskorištene. Uvijek bi se osjećala tako ako bi joj prsti bili besposleni.
Obično bi mir i tišinu prostorija odjela ispunjavala aktivnošću
vlastita mozga i ne bi ih primjećivala jer bi joj misli skakale s jednog na
drugi zadatak i tipkala bi dovoljno brzo da prati vlastite misli u stopu.
Iako bi provodila sate i sate radeći sama dok bi ostatak tima bio na
teretnu, dani bi ipak letjeli jedan za drugim; kraj smjene obično bi ju baš
zaskočio. Već su joj nedostajali neprestani pozivi od šefice: provjeri ovo,
istraži ono, analiziraj ovo, prokopaj po ovom. Znala je da ovo sad nije
šefičin izbor, ali zamjerala je ipak što ti pozivi sad idu nekom drugom.
Teško je uzdahnula i ponovno provjerila e—poštu. Ništa novog.
Kuckala je prstima po stolu i ogledavala se po uredu.
Pogled joj se zaustavio na jezivoj praznoj ploči za pisanje. Već je bila
s nje izbrisala „neidentificiranu lubanju" koju je bio ispisao Bryant.
Nemajući drugog posla, ustala je i otišla do Dawsonova stola. Nije
joj bilo jasno kako se snalazio u svom tom neredu. Bryantov stol nije bio
klinički organiziran i uredan kao njezin, ali ipak je tu bilo nekog reda, u
skladu s njegovim metodičnim umom. Dawsonov je stol bio armagedon
i nije ga više mogla trpjeti ni sekundu.
Stacey je odgurnula njegovu stolicu od stola i krenula razdvajati

64
papire, slažući ih na odgovarajuće hrpe prema slučajevima. Zakolutala
je očima kad je iz snopa letaka ispalo nekoliko mrvica francuskog kruha.
Za deset minuta hrpe papira bile su uredne, osim papira u donjoj
ladici za spise na njegovu stolu. Znala je da tu drži sve stvari koje
spadaju pod „ne znam što sad s ovim pa ću pustiti za poslije".
Izvadila je sad tu hrpu papira i počela ih sortirati. Bilo je pomalo
perverzno što on uopće neće ni primijetiti što je učinila. Za jednog vrlo
pronicljivog detektiva Dawson je jako često propuštao stvari.
Maknula je s hrpe napola ispunjen formular za pravdanje troškova
i ugledala rukom ispisan list papira. Trag od tonera na vrhu stranice
poručio joj je da se radi o fotokopiji.
Dvije riječi na samom vrhu stranice privukle su joj pažnju.

Draga mama

Želudac joj se okrenuo kad je shvatila da je to posljednja poruka

Justina Reynoldsa. Dawson ju je uzeo s mjesta zločina, fotokopirao pa
vratio original obitelji.
Te su dvije riječi bile tako jednostavne, kao da je svojima ostavio
poruku da ide na nogomet ih podsjetnik da kupe čaj. A bile su ustvari
posljednja stvar koju će ikad napisati, posljednje misli koje će s nekim
podijeliti. Još uvijek iz glave nije uspjela izbaciti prizor njegova mlada
lica i znakova tinejdžerskog života, u potpunom raskoraku s krvlju
poprskanim zidovima.
Stacey je smatrala da bi mu trebala iskazati počast tako što će ga
saslušati.
Sjela je na Dawsonovu stolicu i počela čitati.

Draga mama,
Žao mi je zbog svega. Žao mi je što ti nisam mogao objasniti. Štogod bilo,

65
 štogod doznala, nisi ti kriva. Kriv sam ja i ono što sam postao. Ne mogu
više živjeti sa sobom, i onim što sam učinio. Nisam onaj za kojega me držiš.
Ne više. Mama, žao mi je, tako mi je žao zbog svega.

Stacey je ignorirala blago drhtanje ruke dok je vraćala pismo natrag

u donju ladicu.
Nije to više bio njihov slučaj jer nije bilo sumnjivih okolnosti. Dječak
je bio mrtav i to nije bio njihov problem. Obitelj je bila ošamućena i
ucviljena i zbunjena, ali to nije bio njihov problem. Ali, kako su joj
dijelovi tog pisma bih poznati.
Prvih nekoliko riječi, zapisano čvrstom i urednom rukom punom
uvjerenja; mala slova, velika usredotočenost. No čitajući dalje, slova su
postajala sve veća i neurednija kako su emocije preuzimale kontrolu
nad olovkom. Zadnjih je nekoliko riječi bilo našvrljano zbog srca puna
boli, a zatim ništavilo. Pola stranice bijele praznine. Prihvaćanje i smrt.
Stacey je suspregnula suze koje su joj punile oči.
O da, jako su joj poznati bili dijelovi tog pisma.

66
 PETNAESTO POGLAVLJE

I
, što misliš, zašto je zemljoposjednik došao tamo? — pitala je Kim
dok su vijugali kroz promet. Nije više mogla podnijeti tišinu u
automobilu.
— Oprosti, misliš na tipa kojega sam ja primijetio, a ti nisi? —
ironično će Travis.
Kim je čvršće stegnula upravljač, poželjevši da nije u pravu.
Očito je imala izbora: potpuna tišina ili sitničava podbadanja.
— Rekla bih da je bio vrlo zainteresiran jesmo li razgovarali s
Cowleyjevima — komentirala je.
Travis je slegnuo ramenima. — Razumljivo je da ga zanima.
Pronašli smo ljudske ostatke na njegovu posjedu. Ne bi li ti htjela znati
što se događa?
— Da, ali bilo je neke arogancije, kao da očekuje da će biti po
njegovom. Kao da ima pravo na to.
— Ne čudi me što si to primijetila, Stone — promrmljao je dok je
otvarao svoju kožnatu mapu s dokumentima i bilježio nešto u nju.
Okej, možda je potpuna tišina ipak bolji odabir, pomislila je grizući
se za jezik. Pitala se je li ipak prerano nakon samo četiri sata otići šefu i
priznati poraz? Odlučila je da jest.
Trznula se na zvonjavu Travisova mobitela.
Javio se, slušao, pogledao ju, opsovao pa završio poziv.
— Što je? — pitala je.
— Kuća Cowleyjevih — rekao je.

67
 — Da, stižemo — obrecnula se. Što je htio od nje? Jedanaest godina
stari Golf ne može putovati brzinom svjetlosti.
— E pa nagazi jer je netko ondje upravo ustrijeljen.

68
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

B
ryant je parkirao ispred kuće u sredini stambenog niza čiji su
mali prozori u prizemlju bili zastrti teškim zelenim zastorima od
velura, a prozor na katu bio zakovan daskom.
— Siguran si da smo na pravoj adresi? — pitao je Dawsona. Posjed
se doimao napuštenim.
— Broj dvadeset tri — odvratio je ovaj.
Bryant je izašao iz auta i gotovo mogao čuti kako se zastori blago
otvaraju da bi stanari mogli virnuti i vidjeti što se događa vani. Ogledao
se oko sebe. Ulica je bila mala, a kuće nisu imale prednja dvorišta tako
da su prozori na katu gledali jedni na druge preko uske ceste.
Prišao je vratima i pokucao. S druge se strane začuo ženski glas
kako viče nešto na poljskom.
— Isuse, vidi ovo — Dawson će, zagledan u vrata. Iako su bila
oličena, još su se mogli jasno razabrati tragovi grebanja jer novi je sloj
boje samo potonuo u njih.
Bryant je izbrojio sedam psovki i uvreda urezanih u drvo.
Vrata je sad otvorila vitka i sitna žena u trenirci isprano sive boje.
Nosila je malo dijete koje joj se pokušavalo verati preko ramena.
— Gospođa Kowalski? — pitao je Dawson.
Kimnula je, ali pritom nije zakoračila unatrag dok je tapšala dijete
po golim leđima.
Do nosa mu je doprla aroma pune pelene.
— Tko ste? — pitala je sumnjičavo.

69
 Dawson ih je predstavio dok je dijete vrlo glasno i zadovoljno
podrignulo pa istog trena zaplakalo.
— Možemo li ući? — pitao je Bryant, željan biti iza zatvorenih vrata.
Nije htio da se dijete prehladi.
Zakoračila je unatrag baš kad je malo, tek prohodalo dijete pojurilo
k njima. Zabilo joj se u list i palo na pod pa počelo plakati.
Nagnula se unatrag i slobodnom ga rukom podignula na noge.
Bryant je nagađao da je tom djetetu možda osamnaest mjeseci.
— Niech to szlag — dahnula je dok je gurala dijete od vrata.
Prestalo je plakati i nastavilo svojim putem, šuškajući cijelo vrijeme
pelenom. Među kockama, knjigama i mekim igračkama, rasutima po
sagu, vidjela se i kahlica boje limete.
Oglasio se i treći plač, i Bryant je sad ugledao još jedno djetešce,
blizanca u kolijevci pokraj kauča.
Žena je spustila dijete na jedan kauč pa podignula drugo na taj isti
kauč, a zatim je prvo dijete polegnula u kolijevku, a drugog blizanca
stavila sebi u krilo.
Zadignula je zatim majicu i namjestila dijete na dojku.
Bryant je osjetio kako blago rumeni i čvrsto zadržao pogled na
njezinu licu.
Dawson se nakašljao.
— Sjednite, sjednite — rekla je.
Dawson je ostao na mjestu, a Bryant ga nije krivio. Kauč je većinom
bio prekriven dekom, umrljanom džemom, i smotanom prljavom
pelenom. Odgurnuo ih je u stranu pa sjeo.
— Bili smo kod Неnrука — rekao je.
Suze su istog trena potekle, ali ih je treptanjem odagnala.
Dijete u kolijevci počelo je grgoljiti, na što je žena blago ispružila
lijevu nogu u stranu i počela njome ljuljati kolijevku naprijed-natrag.
Suze je sad zamijenio neprijateljski pogled.

70
 — Znači moraju ga ubiti da dobije vašu pozornost? — pitala je.
— Oprostite? — pitao je Bryant, trudeći se ne usredotočiti na crnu
mrlju od vlage na zidu.
— Puno smo puta zvali, puno problema, ali nikakva pomoć.
— Kakvi problemi? — pitao je.
— Vandalizam, uvrede, prijetnje... — govorila je sve glasnije.
Prohodalo dijete podignulo je pogled s igračke kojom je lupalo po
kauču.
Bryant ju je htio smiriti jer u ovom trenutku baš i nije bila
raspoložena za suradnju.
— Lijepa kuća — rekao je, ignorirajući pukotinu u zidu iznad
kamina. — Koliko dugo već živite ovdje?
— Rupetina — rekla je, ogledavajući se. — Ali vlasnika nije briga.
Ne zanima ga. Ne sluša.
Jasno se vidjelo gdje se sve potrudila održavati kuću što je moguće
ljepšom. Uokvireni crteži cvijeća davali su notu života zidovima. Nije
bilo prašine, a iza vrata je virio usisavač. No unatoč njezinim naporima,
u zraku se osjećala vlaga.
Imao je dojam da je ovoj ženi dojadilo da ju ignoriraju.
— Recite — strpljivo je rekao.
— Henryk i ja doselili se pred sedam godina. Htjeli obitelj, ali ne u
Poljskoj — objasnila je. — Oboje imali posao kod mog ujaka građevinca.
Henryk na terenu, ja u uredu. Zaradimo novac, plaćamo poreze — rekla
je kao da se brani.
Bryanta je rastužila pomisao kako to mora biti kad se moraš
opravdavati nekomu. Nisu ništa loše učinili. Bili su u Ujedinjenom
Kraljevstvu legalno, slijedili su sva pravila.
— Zvuči super — rekao je uz smiješak.
Uzvratila mu je, ali samo nakratko, no čak je i tako Bryant dobio
uvid u ženu ispod svog tog bijesa.

71
 Slegnula je ramenima. — Prvih nekoliko godina bilo je uvreda, ali
ignorirali smo ih. Dobili smo djecu — rekla je, ogledavajući se po
prostoriji. — Prestala sam raditi, ali ionako je posao išao loše. Prije
godinu dana tvrtka propala i Henryk je ostao bez posla. Prvo je odbio
tražiti pomoć. Nije htio iskorištavati zemlju koju je zavolio. Živjeli na
maloj ušteđevini i počeli prodavati stvari.
Bryant je tek sad primijetio da nema televizora, nema glazbene
linije, nema nikakve elektronike.
— Onda smo ostali bez svega toga i Henryk nije imao izbora, tražio
državnu pomoć. Uvrede i prijetnje postale gore. Susjedi vikali svašta
ružno, rekli nam da idemo kući i nosimo kopilad sa sobom.
Progutala je knedlu, a Bryant je osjećao kako u njemu polako ključa
bijes.
Lice joj se smekšalo od tuge.
— Našli smo uvrede na vratima. Svaki dan nove. Bacili nam ciglu
kroz prozor, pljunuli na Henryka više puta.
Bryant je sad imao potrebu ispričati joj se, ali nije baš znao u čije
ime.
— Jeste li prijavili? — pitao je Dawson, sasvim nepotrebno. Naravno
da jesu.
Kimnula je. — I onda prije dva dana stiglo nam pismo.
— Kakvo pismo? — pitao je Bryant.
Žena je maknula dojenče koje je bilo sisalo i spustila majicu. Ustala
je i posegnula za presavijenim listom papira na kaminu, koji je zatim
predala Bryantu.
Otvorio ga je i počeo čitati.

Odjebite poljsko smeće. Idite doma i prestanite nam uzimati

posao i novac. Upozoreni ste. Silovat ćemo ti ženu i izbosti djecu.

— Znate li tko bi mogao biti odgovoran? — pitao je.

72
 Odmahnula je glavom. — Pribodeno na vrata, bez omotnice —
odvratila je umorno.
Bryantu je bilo blago muka od pročitanog. Netko je u sebi imao
dovoljno otrova da napiše te riječi s jednom jedinom namjerom:
prestraviti mladu obitelj.
I sad je ova jadna žena bila sama u kući.
— Svjedoci? — pitao je.
Njezino mu je lice bilo dovoljan odgovor.
Podignuo je pismo. — Smijem li uzeti ovo?
Kimnula je.
— Možete li otići nekamo, možda do ujaka? — pitao je.
Odmahnula je glavom. — Odselio se natrag u Poljsku prije tri
mjeseca. I mi ćemo čim Henryk bude bolje.
Bryanta je rastužilo što je ova obitelj istjerana iz vlastitog doma.
Vidio je kako Dawson odmahuje glavom i znao je da osjeća što i on.
— Obavijestit ću postaju da bilo kakav poziv s ove adrese tretiraju
kao prioritet — rekao je ustavši.
Rezignirano je kimnula. Ne, ni njemu to baš nije bila neka utjeha.
Poželio je moći nešto više učiniti.
Na vratima joj je pružio ruku.
— Hvala vam na vremenu — rekao je.
Namjestila je dojenče na ramenu dok joj se prohodala beba držala
za koljeno. Rukovala se s njim i drhtavo nasmiješila.
— I hvala vama na vašem — rekla je.
Bryant je iskoračio iz kuće i ponovno se ogledao po ulici.
— Nisi spomenuo poruke na Henrykovu mobitelu — rekao je
Dawson kad su se vrata zatvorila.
— Misliš da joj treba još razloga za strah?

73
 Dawson je kimnuo, slažući se s njim.
Bryant je zakoračio i zaputio se do vrata kuće na suprotnoj strani
ceste. Trebalo mu je samo osam koraka. Zastao je, pogledao sad niz ulicu
i uz nju iz ovog kuta.
Izbrojio je tri prozora s naljepnicama britanske nacionalne stranke
u kutu.
— Protežeš noge? — Dawson će, stojeći pokraj auta.
Bryant ga je ignorirao. Urezali su im uvredljive komentare na vrata,
razbili im prozor, poslali anonimno pismo.
Ogledao se ponovno ulicom.
Da, nema jebenih svjedoka, pomislio je.

74
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

J oš dva skretanja lijevo kroz naselje i sad su bili na cesti koja je, prema
njezinim nagađanjima, bila sjeverozapadno od iskopine.
— Tu? — pitala je. Ova je cesta bila uža od one jednotračne ceste na
suprotnoj strani posjeda.
— Tako kaže...
— Tiho — rekla je i spustila prozor. — Čuješ li to?
— Stone, to su sirene — rekao je. — Koriste ih policija, vatrogasci...
— I hitna — rekla je i nagazila na gas.
Uska je cesta zavijala pa postala strmija te se naposljetku izravnala
pred malom kućom s pogledom na polja na zapadu i cestu M5 na istoku.
— Dovraga sve — Kim će, nagazivši na kočnicu.
Tri metra ispred na tlu je ležao muškarac, a drugi je muškarac bio
nagnut nad njim.
Stone i Travis iskočili su iz auta. Travis je prvi stigao do njih i
povukao nagnuta muškarca natrag na noge.
— Koga vraga...?
Kim je vidjela da su mu ruke krvave.
— Molim vas, pomozite mu — vikao je, opirući se Travisu.
— Gospodine, odmaknite se — Travis će, gurajući ga unatrag.
— Kako se zove? — viknula je Kim.
— Billy. Sin mi je. Zove se Billy. Molim vas, pomozite.
Kim se nagnula i vidjela na vratu žrtve ono za što je pretpostavljala
da je očev otisak dlana. Nagađala je da je bio pritiskao ranu kako bi

75
zaustavio krv koja je sad curila iz nje.
Povremeni trzaj i stenjanje poručivali su da je sin još uvijek živ. Oči
su mu bile sklopljene, ali disao je čvrsto i ravnomjerno.
— Billy, u redu je, pomoć stiže — rekla je vadeći rukavicu od lateksa
iz džepa jakne.
Blizina sirena poručivala joj je da se vozilo hitne približava cestom.
Kim je položila dlan tamo gdje je do maloprije bila očeva ruka i
osjetila kako joj ljepljivost pokušava obaviti ruku. Čvršće je pritisnula
ranu.
Billy je zastenjao.
Kim je čula kako Travis pokušava doznati ima li još koga u kući i
otkud je hitac stigao. Nije dobivao nikakve odgovore od muškarca koji
je samo htio biti pokraj sina.
— Billy, samo što nisu stigli — rekla je, gledajući prema vozilu hitne
koje se upravo zaustavilo na posjedu.
— Drži se, evo bolničara, oni će ti pomoći.
Još jedno stenjanje dok je nju po ramenu dodirnula ruka u rukavici.
— Gospođice, mi ćemo preuzeti, hvala vam.
Kim je zakoračila unatrag i pustila ih bliže, neka odrade svoj posao.
Nije se mogla sjetiti kad ju je zadnji put netko nazvao gospođicom.
Bolničari su nabrzinu odradili par provjera, ali nisu zatim tratili
vrijeme i odmah su ga prebacili na nosila koja su se mogla pretvoriti u
ležaj na kolicima. Nježno su ga zatim pogurali prema vozilu hitne.
— Hoće li biti dobro? — povikao je otac iza Travisa.
— Gospodine, pobrinut ćemo se za njega — rekao je stariji bolničar
dok su vješto prebacivali pacijenta u stražnji dio vozila.
Muškarac se pokušao oteti Travisu, ali ovaj je bio prebrz. — Pustite
me da idem s...
Vrata hitne zatvorila su se za njima.
— Gospodine Cowley? — pitala je Kim, hodajući prema kući.

76
 Kimnuo je dok je pogledom pratio vozilo hitne koje se udaljavalo.
— Imate li kupaonicu u kojoj bih se mogla oprati? — pitala je,
postavivši se između njega i vozila.
— Prva vrata lijevo — rekao je.
Kim je ovo bila prva prilika da prouči tog malog, bucmastog
muškarca. Ćelavu je glavu naglašavala sijeda dvodnevna brada. Od ulja
prljave traperice bile su zataknute u čizme, a prljava plava majica
kratkih rukava imala je mrlje na trbuhu.
Lice mu se nabiralo od straha i brige.
Kad je zakoračila u kuću, preplavio ju je smrad trule hrane i vlage.
Ušla je u prvu prostoriju lijevo, gdje je zatekla zahodsku školjku i mali
umivaonik u koji su joj taman stale šake. Školjka je bila željezna i imala
je lanac za povlačenje vode.
Kim je nabrzinu oprala ruke i obrisala ih o traperice radije nego
ručnikom koji nije bio tvornički siv.
Iskoračila je zatim natrag van i zatekla Travisa na mobitelu u autu,
a gospodina Cowleyja kako nestrpljivo čeka s ključevima u rukama.
— Gospodine Cowley, što se točno dogodilo? — pitala je.
— Nisam... ne znam... molim vas, pustite me...
— Gospodine Cowley, moramo znati kako vam je sin ranjen.
— Molim vas, pustite me da odem k njemu. Moram znati da je
dobro.
Kim je pogledala Travisa koji je završio poziv i sad je kimnuo.
— Nađemo se u bolnici i ondje ćemo razgovarati — rekla je.
Zahvalno joj se nasmiješio i potrčao prema starom kamionetu. Kim
je krenula prema svom autu, spremna pratiti ga. Zastala je kad je
otvorila vozačeva vrata i bacila pogled prema štaglju i lokvi krvi u kojoj
je do maloprije ležao Billy Cowley.
Pokraj te crvene mrlje na tlu je bila puška smeđeg kundaka.
Za koju bi se zaklela da nije bila ondje kad su došli.

77
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

S
tone, ne razumijem sto se nadaš postići — Travis će kiselo dok je
parkirala pred zgradom hitne pomoći.
Pokušala je bila pratiti hitnu u stopu, ali njezin Golf nije imao
sirene i rotirke pa je morala odustati od te zamisli.
— To se zove istraga, Travise — rekla je. — Objasnit ću ti kasnije.
— Ali čemu se nadaš? — ustrajao je.
Okej, izgled da će mu morati sad objasniti.
— Netko je upravo ustrijeljen na istom posjedu gdje su pronađeni
ljudski ostatci — rekla je polako dok su hodali prema ulazu.
— Gubiš fokus — rekao je mrzovoljno. — Vjerojatno nije povezano
s našim slučajem. Trebamo se ponovno usredotočiti na...
— Ma ti se šališ? — pitala je, zaustavivši se naglo pred automatskim
vratima. Nekog su muškarca sa svježim gipsom morali sad voziti oko
njih i Kim je ignorirala ljutit pogled žene koja je gurala njegova kolica.
— Misliš da je slučajnost? Instinkt ti ne poručuje da se ovdje nešto
događa?
— Mislim da bismo trebah ostaviti ovu obitelj na miru i...
— Jesi li vidio onu pušku pokraj štaglja kad smo stigli? — pitala je
čvrsto.
— Nisam, ali...
— Nisam ni ja — rekla je.
— Oboje smo bili ometeni strkom — odvratio je.

78
 — Oboje smo obučeni istražitelji, a niti jedno od nas nije primijetilo
pušku? — pitala je, širom otvorenih očiju.
Travis je odmahnuo glavom. — Pretvaraš nešto što je vjerojatno
samo nesretni slučaj u zavjeru...
— Joj, Travise, začepi — obrecnula se kad je ugledala gospodina
Cowleyja kako stoji pred bolničkim prijamom. Krenula je prema njemu,
ostavivši Travisa da potraži svoj očito izgubljeni predosjećaj koji mu se
trebao javiti kad nešto ne valja.
— Ne puštaju me dalje — bijesno će gospodin Cowley kad ju je
ugledao. — Kažu da mu prvo moraju procijeniti stanje.
Kim je pogledala sredovječnu medicinsku sestru iza stakla. Lice joj
je mijenjalo boju kako se iza njih dvoje stvarao red bolesnih i
ozlijeđenih.
— Dođite, gospodine Cowley — rekla je, pokušavši ga povući u kraj.
Otresao joj je ruku. — Želim vidjeti sina.
Kim ga je razumjela, ali zaštitar koji ih je škicao s drugog kraja
prijamnog ureda nije namjeravao to dopustiti.
— Gospodine Cowley, moramo ih pustiti da rade svoj posao. Molim
vas, stanite sa strane.
Uspješno ga je pomaknula pola metra lijevo i medicinska je sestra
sad uzimala podatke sljedeće osobe u redu — mladog muškarca koji je
desnu ruku imao zamotanu u krvavu kuhinjsku krpu.
Gospodin Cowley ju je ljutito pogledao.
— Molim vas, dođite ovamo. Javit će vam čim bude vijesti.
Oklijevao je pa dopustio da ga povede prema praznim stolicama,
zakovanima za bočni zid.
— Hvala na pomoći — zarežala je prema Travisu kad se ovaj pojavio
pokraj njih.
— Dovraga sve, Stone, daj se odluči. Prvo ne želiš pomoć pa onda...
— Moj će vam kolega donijeti čaj — rekla je, sjevši pokraj gospodina
Cowleyja.

79
 Nije pogledala Travisa, ali osjetila je kako se odmiče od njih.
— Gospodine Cowley, možete li mi reći što se dogodilo vašem sinu?
— pitala je, trudeći se ignorirati snažan vonj njegova tijela.
Jeff Cowley odmahnuo je glavom i provukao prste kroz bradu.
— Ne znam — rekao je. — Čuo sam pucanj i istrčao van. Billy je bio
na tlu, pokraj štaglja. Pritrčao sam mu. Krvi je bilo posvuda. — Potapšao
se po vratu.
— Ustrijelili su ga u vrat? — pitala je Kim dok mu je Travis pružao
plastičnu šalicu. Odmahnuo je glavom pa kimnuo prema njoj. —
Sačmarica je bila pokraj njega.
— Je li bio pri svijesti? — pitala je Kim. Je li išta uspio reći, pitala se.
— Stone, trebamo se povući i pustiti...
Kim je pratila njegov pogled prema ulazu u zgradu. Policija West
Mercije napokon ih je sustigla.
— Zadrži ih nakratko — rekla je Kim. Travis je bio željan predati
ovo nekom drugom kao nepovezan incident. Ona nije baš bila sigurna
da je tako. Slučajnosti bi ju uvijek uznemirile, a tajming ovog incidenta
na posjedu gdje su dan ranije otkriveni ljudski ostatci, to joj je palilo sve
alarme u glavi.
— Je li vaš sin išta uspio reći? — navaljivala je Kim. Trebala je znati
je li ovo bila nekakva nesreća.
— Imao je zatvorene oči — Cowley će, progutavši knedlu.
— Stone — ponovio je Travis.
Kim ga je upozorila pogledom. Dva su policajca u crnom nestrpljivo
držala vrata. Svi ostali u čekaonici zaboravili su sad na svoje bolesti i
ozljede i promatrali njih.
— Gospodine Cowley, razumijete li da moramo pretražiti vaš
posjed?
Doimao se zbunjenim. Razmišljao je isključivo o svom sinu.
— Ne zbog pucnjave — objasnila je. — Već zbog onoga što je
pronađeno u šumi. Imamo li vaše dopuštenje? — pitala je.

80
 Kimnuo je odsutno dok se neka žena probijala kroz policajce i
krenula ravno prema njima.
Kim ju je žustro procijenila. Bila je metar i pol visoka s petama, sitne
građe. Nosila je mornarski plave hlače i bijelu bluzu, a smeđa bob frizura
imala je šiške.
— Što je bilo? — pitala je ignorirajući Kim i Travisa.
— Billy. Upucan je... ne znam kako...
— A vi ste? — pitala je žena, okrenuvši se prema Kim i bacivši
pogled na Travisa.
— Policajci koji istražuju pronalazak ljudskih ostataka na posjedu
gospodina Cowleyja — odvratila je Kim kratko.
Okrenula se zatim prema muškarcu koji se držao za glavu, ali nije
stigla progovoriti jer je žena zakoračila bliže.
— Što si im rekao? — obrecnula se na njega.
Gospodin Cowley doimao se ošamućenim. — Žele tražiti... pretražiti
imanje — rekao je, gledajući prema vratima koja vode do soba.
— Gospodin Cowley dao nam je dopuštenje — objasnila je Kim.
— A je li? — žena će kroz stegnutu čeljust. — No, ja sam Fiona
Cowley, njegova kći. Moje je ime na ugovoru o najmu i upravo ste ostali
bez dopuštenja.
Pogledala je Travisa, čiji je izraz lica i dalje bio pasivan. Do sad su
mu se nagoni morali već aktivirati.
Kao da joj je pročitao misli, zakoračio je naprijed.
— Gospođice Cowley, dobit ćemo dopuštenje, ili od vlasnika ili
preko sudskog naloga. Ali pomoglo bi nam...
— Nisam ja tu da pomažem policiji, stoga ako samo nogom kročite
na imanje, tužit ću vas. I sretno s Preeceovima. Od njih nećete ništa
dobiti.
Unatoč agresivnu stavu, Kim se nije mogla oduprijeti znatiželji i
pitala se čemu toliki otrov u glasu pri spomenu zemljoposjednika.

81
 — Zašto to kažete? — pitala je kad je Fiona položila dlan na očevo
rame.
— Jer su banda lopovska — rekla je.
Kim bi rado podrobnije istražila to, ali mobitel joj se oglasio u
džepu.
— Doktorice A — rekla je, zakoračivši dalje od lijepo odjevene
rotvajlerice.
— Inspektorice, trebam vas u labosu, odmah sad — rekla je ova
ozbiljnim glasom i prekinula poziv.
Kim je zagurala mobitel u džep i pogledala sat na zidu čekaonice.
Što je to mogla otkriti u protekla tri sata?
Ništa dobrog, sudeći prema glasu znanstvenice.

82
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

S
tace, je li šefica išta javila? — pitao je Bryant kad su ušli u
prostorije odjela.
Dawson je istog trena skinuo kravatu i bacio ju na svoj stol.
Stacey je odmahnula glavom. — Ni riječ od nje.
— Imala si posla, Stace? — rugao se Dawson.
— Odjebi — kratko je odbrusila.
Bryant je uzdahnuo. Prema njezinu izrazu lica bilo je jasno da je
imala usran dan i pojma nije imao zašto ju Dawson podbada.
— Kev ima poklon za tebe — rekao je, suzivši oči.
Dawson je coknuo jezikom i izvadio mobitel iz džepa pa ga gurnuo
preko stola.
Uhvatila ga je. — Ovo je Kremenkov mobitel? — pitala je okrenuvši
ga prema sebi.
— Stace, nije toliko star — Bryant će. Ne tako davno i sam je imao
taj model.
— U kontekstu tehnologije, ovo je rano viktorijansko doba —
dobacila je.
— Mobitel pripada Henryku Kowalskom — rekao je Dawson.
— Zašto nije u sustavu? — pitala je, okrenuvši se prema njemu.
Naravno, mobitel je trebao biti stavljen u vrećicu za dokaze, unesen
u sustav i poslan forenzičarima. Da je bio pronađen odmah na mjestu
zločina, mogli su već uzeti otiske prstiju Marie West i eliminirati ju kao
sumnjivca.

83
 — Nestao je nakon napada — odvratio je Dawson. Nije bilo tog suda
koji bi sad taj mobitel prihvatio kao dokazni materijal. Mogao je biti
natopljen napadačevim znojem, slinom i sjemenom, ali ništa od toga ne
bi bilo dopušteno upotrijebiti tijekom suđenja.
Mali je zaslon zasvijetlio kad je Stacey pritisnula tipku za
uključivanje.
— Henryk je primio poruku s ponudom posla — objasnio je
Dawson. — Možeš li probiti šifru? — pitao je kad je mobitel zatražio istu.
— Šališ se? — pitala je Stacey, zgađena što to smatra problemom za
nju. — Možeš li ti uzeti iskaz svjedoka? — odvratila je.
— Dalo bi se raspravljati — uz smiješak će Bryant. Preko stolova se
protezala nekakva napetost.
— Dovraga sve, Stace. Što je, ne dobivaš dovoljno...
— Kev, završi tu rečenicu. Hajde, ako se usudiš — obrecnula se.
Dawson je zašutio.
Bryant je zadivljeno promatrao kako detektivka pritišće par tipki
pa isključuje i ponovno uključuje mobitel. Na zaslonu se pojavio
izbornik.
— Bravo, Stacey — rekao je.
Nije odvratila. Katkada se pitao ima li ona pojma koliko im vrijedi.
Njoj to nije bio nikakav izazov, ali njemu i Dawsonu trebali bi mjeseci da
shvate što treba napraviti.
— Imam poruku — rekla je Stacey. — Stigla je s nepoznatog broja.
— Dovraga — rekao je.
— Sranje — dodao je Dawson.
— Da vidim mogu li išta drugo — rekla je i nastavila pregledavati
sadržaj mobitela.
Prsti su joj zastali dok je čitala. Mrštila se pa izgledala užasnuto.
Pogledala ih je obojicu.
— Dečki, dođite pročitati.

84
 DVADESETO POGLAVLJE

Z
naš, Travise, ili sudjeluj ili se drži po strani, ali daj barem budi
dosljedan — Kim će dok su se stubama spuštali do mrtvačnice.
Travis je odmahnuo glavom. — Stone, žene su mi općenito
misterij, ali za tebe treba vražji priručnik.
Kim ga je ignorirala dok je otvarala vrata labosa.
— Bok, Doktorice A — rekla je vedro. Bilo je lijepo vidjeti
prijateljsko lice.
Znanstvenica joj se kratko nasmiješila dok je potpisivala nešto i
pružala papir natrag muškarcu pokraj sebe.
U samo nekoliko kratkih sati Doktorica A zamijenila je svoje bijelo
zaštitno odijelo bijelom kutom koja se spuštala do ispod koljena. Noge
su joj bile u sivim trapericama i u za nju tradicionalnim martensicama.
— Napokon došli — rekla je.
Kim se prestala smiješiti. Nazvala ju je prije manje od deset minuta.
Prišla je sad bliže i vidjela ono na što joj je do sada znanstvenica bila
priječila pogled.
Pogledala je zatim doktoricu, a ova je kimnula.
Bila su tu tri stola s kotačićima, a na svakom kosti.
Krenula je prema njima.
— Sigurni ste? — pitala je Kim tiho.
— Apsolutno — odvratila je Doktorica A.
Na prvom je stolu bila najveća hrpa kostiju. Obje noge, desna ruka i

85
dio lijeve ruke.
Na drugom je bilo nešto kostiju donjih udova i zdjelica.
Na trećem je bila samo jedna ruka.
— Tri žrtve? — pitala je Kim.
Doktorica A je kimnula i stala između prvog i drugog stola.
— Da, previše kostiju ruke. Upravo nam stiže druga lubanja.
Kim je primijetila kutiju na metalnom pultu u kojoj su još uvijek bili
prva lubanja i nešto sitnih kostiju.
— Ne znamo još kojoj žrtvi pripada.
Kim je pomislila na slaganje slagalice sustavom eliminacije. Ovaj
komad ne može tu i tako dalje i tako dalje sve dok ne pronađete mjesto
na koje pripada.
Problem s tom metodom bio je što morate imati sve komade.
Kim se molila da ih imaju.
— Sigurni ste da ih nema više od tri? — pitala je Kim.
Doktorica A odmahnula je glavom. — Ne možemo još biti sigurni.
Ostatci nisu zakopani nekim redom, pa dok ne iskopamo sve...
Kim se molila da ih ne bude više od tri.
— Jasno je da ovo nije prvo mjesto na kojem su bili zakopani. Kosti
je netko premjestio. Imamo dvije vrste zemlje u jami. Obje su pošiljane
na analizu.
Kim je ignorirala njezino masakriranje jezika. Razumjela je što
govori.
— Imate li neku pretpostavku koliko su dugo kosti bile zakopane u
tom grobu? — pitala je.
— Teško je reći u ovom trenutku, ali tijela su već bila samo kostur
kad su bačena tu.
Kim je malo zateklo to „bačena", ali sjetila se onda kosti koja je virila
iz očne šupljine pa shvatila da je riječ ustvari sasvim primjerena.

86
 — Nisam naišla na tragove tkiva na ikojem komadu kosti.
Kim je razumjela što joj govori i shvatila da je ovo istraga vremena.
Kad su kosti bile zakopane? Koliko je prošlo otkad su premještene?
Koliko su žrtve bile stare u trenutku smrti?
Kriminalistički istražitelji pokušavali bi uvijek preko dokaza doći
do poveznica: vlas kose na odjeći osumnjičenog, vlakno sa žrtve
pronađeno u domu osumnjičenog. Sve kako bi se stvorila veza između
počinitelja i zločina.
Kim je sad stala u podnožje prvog stola, onoga na kojem je bilo
najviše kostiju, ali ne i lubanja. Travis je prišao i stao s druge strane
stola.
Jesu li ova tijela izvorno bila zakopana odvojeno jedno od drugog
pa tek naknadno bačena na hrpu? Zašto staviti tri leša u isti grob?
Pretpostavljala je da im Locardovo načelo razmjene neće biti od
pomoći u ovom slučaju. Njegova je teorija bila da se na žrtvama mogu
pronaći tragovi materijala s drugih mjesta, primjerice pseće dlake i
dječja kosa i slično, ali to je sad bio izazov jer su tijela već bila
premještena i prije otkrića.
— Možete li nam reći išta o prvoj žrtvi?
Doktorica A posegnula je za papirima koji su na podlošku za pisanje
bili pričvršćeni na dno stola. Kim je to podsjetilo na liječnika tijekom
vizite. Vizite živih pacijenata.
Nadala se da znanstvenica ima nešto za nju. Identifikacija žrtava
uvijek joj je bio prvi prioritet, kako iz osobnih tako i iz profesionalnih
razloga. Prezirala je anonimnost u žrtava. Svaka je od njih bila prava
osoba i zaslužila je ono osnovno poštovanje da ju se oslovi vlastitim
imenom. S profesionalne je strane to pak uvijek bila prva mrvica kruha
i osovina istrage. Žbice kotača istrage širile su se od identiteta žrtve:
obitelj, posao, prijatelji, ljubavnici, aktivnosti, neprijatelji, prošlost. Bez
identiteta nisu imali ništa.
Kim je znala da postoje načini da se ustanovi spol odrasle osobe, ali
ne i djeteta ili tinejdžera. Znala je da lubanja nije dobar pokazatelj
starosti odrasle osobe.

87
 — Žrtva je muškarac u dobi između četrdeset pet i šezdeset godina.
Rekla bih oko metar i osamdeset s... —
— Ej, polako — Kim će, zatečena. Činilo joj se da će ipak dobiti više
pojedinosti nego je očekivala. Da je barem Keats tu da uzima bilješke.
Travis je držao svoju kožnatu mapu otvorenom i spremnom.
— Možete već toliko dobro procijeniti dob? — pitala je Kim.
Doktorica A pokazala je na duge kosti ruku i nogu.
— Ploče rasta su zatvorene. Ostanu otvorene dok kosti rastu i
zatvore se kad završi period rasta, obično ne kasnije od dvadeset pete
godine. Rengenske snimke pokazuju da je razina kalcija u kostima
konzistentna s onom očekivanom u muškarca starijeg od četrdeset
godina.
— Okej — Kim će.
— A tu — rekla je i pokazala na rebra. — U prsnom su području
rebra oštra od starenja. Promjene na njima upućuju na dob između
ranih pedesetih i šezdesete godine.
Travis je nastavio žustro zapisivati.
Kim se pitala koliko detaljno vodi bilješke. Ona je sama zapamtila
da je posrijedi sredovječni muškarac.
— A visina? — pitala je sumnjičavo.
Doktorica A se namrštila na sumnju u njezinu glasu.
— Tu se ponovno vraćamo dugim kostima. Visina je obično duljina
humerusa puta pet.
Kim se zagledala u vlastitu ruku. Nije to znala.
Travis je zakoračio naprijed s olovkom u zraku. — Možete li
pretpostaviti kakve je građe bio?
Doktorica A suzila je pogled.
Travis je to protumačio kao problem u komunikaciji, ali Kim ju je
poznavala bolje od toga. Znala je što on zapravo pita.
— Kako je bio građen — objasnio je.

88
 — Razumjela sam ja pitanje, detektive, ali ne razumijem zašto
pitate.
— Jer je prošli stručnjak za kosti s kojim sam surađivao mogao
nagađati građu na osnovi veličine i debljine kostiju — Travis će
uzvišeno.
Kim je poželjela upitati Travisa želi li masnicu na mudima kad mu
ih doktorica sad upakira kao poklon.
— Onda je vaš stručnjak bio zakitu — doktorica će kratko.
Kim je računala daje htjela reći zakurac, ali dalo se shvatiti.
— Deblje kosti mogu upućivati na deblje mišiće, ali to nije pouzdano
jer debljina kosti ovisi i o prehrani i fizičkoj aktivnosti. Vaš je takozvani
stručnjak nagađao. Ja vam dajem samo činjenice pa vi nagađajte.
Doktorica A sad je stajala pred njim i razlika u visini između njih
dvoje tjerala je na smijeh. Doktorica A morala je zabaciti glavu dobrih
sedamdeset stupnjeva unatrag kako bi ga pogledala u oči.
Prizor ju je podsjećao na čivavu koja laje na dobermana. Psi zaista
nemaju pojam o vlastitoj veličini. Prvi joj je put u životu doista bilo žao
Travisa.
Kim je stupila naprijed kao da je sudac u boksačkom meču. —
Doktorice A, imate li još nešto za nas?
Znanstvenica je bacila još jedan pogled dok je zakoračivala unatrag
i Kim ne bi začudilo da ju je čula kako reži.
— A, dostava — zazvala je dok su se vrata otvarala, ali nije se radilo
o pizzi.
Ušla su dva tehničara, svaki noseći po jednu bijelu plastičnu kutiju.
Niži je pod rukom nosio i buket šarenih cvjetova.
Doktorica A se namrštila. — Cvijeće, Timothy?
— Marina mi je rekla neka ih donesem tu — rekao je kimnuvši
prema stolovima s kostima. — Gospodin Preece ih je donio na lokaciju.
Kim je naglo podignula glavu. — Dale Preece je donio cvijeće? —
pitala je. Nije joj ostavio dojam takve osobe.

89
 Timothy je odmahnuo glavom. — Ne, ovaj se predstavio kao Bart.
Nije radio probleme. Pomolio se pa otišao kad smo ga zamolili.
— Premjestio si cvijeće? — pitala je Doktorica A.
Timothy je kimnuo prema stolovima. — Da budu sa žrtvama —
rekao je.
Doktorica je odmahnula glavom. — Oznaka groba su — rekla je. —
Nema veze... Nego, tko ima lubanju?
Prvi je tehničar odmahnuo glavom dok je odlagao kutiju na metalni
pult.
— Marina je rekla da vam prvo ovo damo — rekao je i skinuo
poklopac. Pružio joj je najmanju moguću vrećicu za dokaze, malo veću
od pet kvadratnih centimetara.
I ona i Travis sad su se nagnuli prema doktorici dok je ova podizala
vrećicu prema svjetlu.
— Zemlja? — pitala je podignuvši glas. — Mame mu ebam, Timothy,
imam već dovoljno zemlje — nestrpljivo je dodala.
— Pogledajte opet — kratko će on. Bilo je očito da se naviknuo na
šefičine izljeve makedonskoga.
Zgrabila je povećalo sa stola i gunđala, proučavajući dokaze izbliza.
Mrštenje je naglo prešlo u iznenađenje.
— Nema šanse — dahnula je.
— Što je? — pitali su Kim i Travis u isti glas.
— Vlakno — Doktorica A će glasom punim čuđenja.
— Nema šanse — Kim će sad, shvativši usput da ponavlja što je ova
već rekla.
Doktorica A još je uvijek odmahivala glavom dok je polagala vrećicu
na pult.
— Nećete ju otvoriti? — pitala je Kim. U ovom im je trenutku bilo
što moglo biti od pomoći u istrazi.
Doktorica je odmahnula glavom. — Ovo ide u laboratorij. Ako je

90
jedino vlakno koje imamo, moramo apsolutno sve što možemo izvući iz
njega.
Kim ju je razumjela. U mrtvačnici nisu imali nužnu opremu za
potpuno detaljnu analizu vlakna.
Potrajat će, ali vrijedit će.
Timothy je sad izvadio puno veću plastičnu vrećicu s jednom
dugom kosti i pružio ju doktorici. — I rekla je da vam ovo damo nakon
vlakna.
Doktorica A je vrtjela kost po rukama pa ju podignula prema
svjetlu. Zraka je prošla ravno kroz donji dio. Rupa.
Doktorica A ju je pogledala.
Kim je ispustila dah i istodobno kimnula.
Znala je točno što joj pokazuje.
Bila je to rupa od metka.

91
 DVADESET PRVO POGLAVLJE

S
tacey je ušla kroz vrata i osjetila onu specifičnu aromu ulja za
prženje krumpira.
Kafić je bio smješten odmah pokraj ulice Dudley i više od dva-
deset godina ljudima je posluživao prženu hranu. Prvi je put tu ušetala
kao tinejdžerica kad se i nije baš imalo što raditi u kišnu subotu
popodne, kad bi već razgledala sve izloge.
Također je bio mjesto gdje je prvi put došla na pomisao da si skonča
život.
U godinama koje su uslijedile kafić je mijenjao vlasnike, ali ne i
uređenje i jelovnik. Nekoliko je redovitih posjetitelja bilo na svojim
starim mjestima, a njezin je omiljeni stol bio slobodan.
Hank Brown sjedio je za stolom uz prozor. Većinu je večeri
provodio u Betty's Bitesu. Nakon što je izgubio ženu nakon trideset
sedam godina braka, počeo je svraćati u kafić nekoliko puta na tjedan
na topli obrok. Jednom je pogriješila i nasmiješila mu se, i to je bio
nepovratno izgubljen sat njezina života.
— Hej, Stacey, što ćeš — tostiranu žemlju i dijetnu kolu?
Stacey je kimnula i počela kopati po torbici. Imala je teoriju da
jedno poništava drugo i stoga je trpjela dijetnu kolu kako bi mogla
mazati maslac na toplu žemlju. Jednom je bila naručila čaj i dobila ga sa
povećim slojem ulja na vrhu te je od tada uvijek birala kolu u boci.
— Priscilla je podigla ruku u pozdrav. — Već sam zatvorila blagajnu
— rekla je uz smiješak. — Ja te častim.
— Hvala ti — Stacey će, uzvrativši osmijeh. Iskrenih je velikodušnih
činova bilo jako malo u njezinu privatnom životu, a još manje u njezinu

92
poslu.
Priscilla je kimnula prema stolu u kutu. — Donijeti ću ti tamo.
Stacey joj je zahvalila, nadajući se da joj neće ponuditi previše
besplatnih grickalica. Mannyju se to ne bi svidjelo.
Manny je bio vlasnik kafića, a nadimak je dobio po mamutu iz
Ledenog doba. Bio je krupan, dlakavi Rumunj. Naslijedio je od
prethodnoga vlasnika i Priscillu i ostatak kafića.
Stacey je obrisala stol i izvadila svoj iPad.
Priscilla je na stol odložila mali tanjur i nož.
— Evo, dušo — rekla je.
— Hvala ti, ali...
— Ma tiho — rekla je i položila dlan Stacey na rame. — Bit će to naša
mala tajna.
Žena je otišla do vrata i preokrenula znak s „Otvoreno" na
„Zatvoreno".
Stacey nikad nije srela neku takvu Priscillu. Ime je bio neobično za
Black Country i stoga se isticalo. Nagađala je da je u kasnim
dvadesetima. Usne su joj bile pune i lijepo oblikovane, ali oči kao da su
bile presitne za ostatak lica. Veliko je čelo bilo prenaglašeno riđe
obojenom kosom, zategnutom u punđu. A opet, bilo je u njoj nečega za
Stacey tako intrigantnog.
Priscilla je primijetila da ju proučava pogledom i nasmiješila se.
Stacey je porumenjela i svrnula pažnju na hranu. Premazala je
žemlju maslacem i gledala kako se topi.
Ljudi su u kafić svraćali iz raznih razloga. Njezin je bio pružiti si
nešto između posla i doma. Deset kilometara od postaje do njezina stana
obično nije bilo dovoljno da joj izbriše iz glave sve što se dogodilo tog
dana. Kad bi se i zaputila ravno kući s posla, kroz jedan bi dovratak
stupila jednako pod stresom kao i kad je izašla kroz prethodni.
Naposljetku bi se trauma od tekućeg dana rasplinula, ali tada bi već bilo
vrijeme za krevet. Ako bi kafić iskoristila kao stanku, to bi postao
događaj sam po sebi, nešto što odvaja posao od stana.

93
 Noćas se baš mučila ostaviti posao na poslu. Odvratne poruke
pronađene na Henrykovu mobitelu još su joj se motale po glavi. Unatoč
njegovim pokušajima da ih izbriše, vjerojatno kako bi ih skrio od žene,
uspjela ih je povratiti i vidjela kako su eskalirale u opake, mučne
prijetnje. Posljednje se sjećala od riječi do riječi.
Odjebi ili ćemo ti prosuti crijeva, izredati ti se na ženi dok ti kopilad
gleda pa ih rastrgati na komade.
Nije mogla zamisliti količinu mržnje potrebnu za slanje takve
poruke. U najboljem je slučaju bila napisana radi zastrašivanja
ljudskoga bića koje ništa nije skrivilo. U najgorem je bila iskrena
prijetnja.
Odgurnula je žemlju od sebe jer nije imala teka pa bacila pogled na
ikonu igre World of Warcraft na mobitelu. Osmijeh joj je zaigrao na
usnama dok je zamišljala kako se Dawson podsmjehuje i koluta očima.
Potvrdilo bi mu sad ovo sve što je govorio o njoj: da nema život i da
većinu vremena provodi u svijetu fantazije punom goblina i orkova.
I bio je u pravu. Nije imala život. Ne otkako joj je veza s Trish polako
i neslavno umrla. Ona početna iskra između nje i forenzičke tehničarke
nikad se nije rasplamsala u nešto veće čemu su se obje nadale. Nije bilo
nikakve velike drame ni svađe; nije bilo dovoljno strasti čak ni za to.
Jednostavno su se produžila razdoblja tišine između poziva i
naposljetku su se prestale čuti i slati jedna drugoj poruke.
Bacila je oko na elektroničku poštu. Nije bilo novih poruka.
Čitav joj se dan sastojao od četiri poruke. Bila je označena u fotki
koju je jedna rođakinja stavila na Facebook. Primila je e-poštom vaučer
i dobila obavijest o tri nova pratitelja na Twitteru. Četvrta je poruka bila
od nekog tko joj je pokušavao prodati još pratitelja.
Spremila je mobitel.
Noćas nije pokušavala odbaciti od sebe emocije s posla nego si je
pokušavala zaokupiti um kako ne bi razmišljala o osjećajima koji su ju
obuzeli nakon što je pročitala Justinovu poruku majci.
Ali ti ju osjećaji nisu htjeli pustiti.

94
 DVADESET DRUGO POGLAVLJE

K
im je dugo i tiho zastenjala zbog kišnih kapi koje su ju bockale po
koži prije nego što bi skliznule niz nju i nestale niz odvod.
Iako je tuširanje bilo simbolično, ipak se osjećala kao da čisti
Travisa sa sebe.
Nakon odlaska od Doktorice A, Travis je bio jasno pogledao na svoj
ručni sat. Bilo je tada već pola sata nakon službenog kraja smjene.
Osobno se nadala da će nastaviti i posjetiti obitelj Preece ili otići
pretraživati izvješća o nestalim osobama, ali Travisov joj je izraz lica
poručio da se ništa od toga neće dogoditi. Stoga ga je odvezla natrag
supruzi koja je čekala iza mrežice na vratima. Vjerojatno u strahu da joj
ne zagore meso i povrće za večeru.
Iskoračila je ispod tuša i zagrnula se ručnikom za plažu. Istrljala je
kratku crnu kosu manjim ručnikom pa ju žustro zatim protresla i
ostavila vlažnu i šiljastu. Odjenula je široke traperice i običnu crnu
majicu kratkih rukava pa se nasmiješila Barneyju koji je strpljivo čekao
u podnožju stuba. Kim nije imala pojma zašto pas odbija ići na kat. Nije
bilo nikakvih vratašaca ili prepreke, ali on ipak nije nikad stupio preko
nekog nevidljivog praga.
Protrljala mu je glavu i otišla u kuhinju. Osvrnula se, ali on se nije ni
pomaknuo s mjesta.
Nije nju čekao. Čekao je pred vratima.
Kim se naglas nasmijala. Čak je i njezin pas razvijao šesto čulo za
posjetitelje.
Prišla je aparatu za kavu i uzela dvije šalice. Samo crna tekućina u
njezinu, a u drugu mlijeko i zaslađivač.

95
 Čulo se kucanje na ulazna vrata dok je točila kavu u drugu šalicu.
— Ulaz na vlastitu odgovornost — doviknula je.
Njezin je kolega otvorio vrata i ušetao ravno na čupavi odbor za
doček.
Pokazao je isprave.
— Ja sam Bryant. Možda me ne prepoznajete, ali...
— Isuse, vidjeli smo se jutros — nasmijala se, gurajući kavu prema
njemu preko pulta za doručkovanje.
— Kako ti to uspijeva? — pitao je, pružajući Barneyju poslasticu u
trakici. — Nisam te nazvao. Nisam ti poslao poruku. Nisam ni goluba
poslao... Pa kako onda?
— Bryante, nenajavljeno me posjetiš samo iz dvaju razloga. Obično
je da se uvjeriš da sam dobro ili zato što si zabadalo. — Podigla je obrvu.
— Danas sam bila primorana raditi s čovjekom kojega prezirem, i to na
slučaju o kojem ništa ne znaš. Bila je poprilično sigurna oklada da ćeš se
pojaviti noćas. Čak je i vražji pas znao da stižeš.
— Pošteno — priznao je. — I, kako je bilo? — pitao je, ne trateći
vrijeme.
— Kao da gledaš usporenu utakmicu kriketa. Metodičan je do točke
da je naporan. Ima žestine samo kad se svađa sa mnom. Sve zapisuje i
najveći trenutak impulzivnosti bio je kad je u kavu dodao malo tekuće
karamele.
Bryant je zamalo ispljunuo piće.
Uzdahnula je. — Ma, razumiješ što ti hoću reći. Sa svojim je timom
jako ljubazan i zabavan, baš kakvog ga pamtim, ali sa mnom...
— Niste li se vas dvoje jednom bih spetljali? — tiho će Bryant.
— Jako davno — odvratila je.
Pogledao ju je. — Kad ono, prije četiri ili pet godina? Puno je glasina
kolalo u to vrijeme...
Kim je prekrižila ruke na prsima. Da, i ona je bila čula te glasine i
nije ni na jednu reagirala. Zaustila je objasniti Bryantu kakav je točno
policajac Tom tada bio, ali nije mogla. Primjer za kojim je mislila

96
posegnuti bio je također ono o čemu je obećala nikad ne govoriti. I ostat
će tako.
— Nije uvijek bio ovakav — rekla je.
Slegnuo je ramenima. — Neki ljudi jednostavno rade na... ovaj,
organiziraniji su od...
— Želiš reći da nisam organizirana? — pitala je.
— Ma jesi, ali na svoj način? Recimo da je tako.
Suzila je oči. — To je jedna od onih stvari koje bi mi se usudio reći
samo kad sam Kim, je li tako?
— Apsolutno. A sad pričaj o slučaju?
— Doktorica A smatra da su tri žrtve i da su prvo bile zakopane
negdje drugdje. Imamo vlakno i ranu od metka.
— Vatreno oružje? — pitao je Bryant.
Kimnula je. U njihovu je kraju svijeta zločin uz upotrebu vatrenog
oružja još uvijek bio iznimka.
— Možda imamo opis prve žrtve. Još uvijek nemamo pojma koliko
su kosti stare niti koliko su dugo bile zakopane. Njezina je kolegica
Marina ostala na terenu, a Doktorica A prešla je u mrtvačnicu kako bi
počela slagati slagalicu.
— Joj, Keats će biti oduševljen — primijetio je Bryant.
— Ni manje ni više nego Doktorica A. Kontaktirala je ULT, ali nisu
joj htjeli izdati...
— Čekaj — prekinuo ju je Bryant. — Što je ULT?
— Uprava za ljudsko tkivo. Izdaju licencije za mrtvačnice, čak i
privremene. Ali na lokaciji ne postoji zgrada s tekućom vodom, što je
jedan od osnovnih preduvjeta, stoga su ostatci morali biti prebačeni u
mrtvačnicu. Vjeruj mi, ona bi radije da su ostali na lokaciji.
Kim je znala da joj je Doktorica A vrlo slična i rado bi da se svi
aspekti ove forenzičke operacije odvijaju na istome mjestu, tamo gdje bi
imala bolju kontrolu nad njima.
— Ima li ičeg zanimljivog u vezi s lokacijom?

97
 — Ustvari ima. Farmu je u najam uzela obitelj Cowley. Otac, sin i kći.
Pojma nemam što je s majkom. Kći nam je odbila dati dopuštenje za
pretragu imanja, a brat joj je ranije danas bio upleten u incident s
vatrenim oružjem.
Bryantove su se oči raširile.
— Upravo tako — rekla je i pokazala na njegovo lice. — I upravo to
ne dobivam od Travisa.
— I uz sve to ti si bila doma i pod tušem prije šest i pol?
— Upravo tako — rekla je.
Oboružan s toliko informacija, njezin bi tim istraživao, tragao,
zabadao nos i čačkao dok ne bi iscrpio sve mogućnosti, ili sebe.
— E, i imam dojam da baš nema neke ljubavi između Cowleyjevih i
Preeceovih. Oni su vlasnici zemljišta.
— Dovraga sve, Kim. Čak sam i ja ushićen sad. Sigurna si da ne
možeš oteti slučaj West Merciji?
Kim je već stotinu puta pomislila na to. Da je dobila po funtu svaki
put kad je htjela nazvati Stacey ili poželjela da je Bryant s njom u autu.
Spriječilo ju je samo poštovanje prema svom šefu.
— Dala sam Woodyju riječ da ću se potruditi da ovo uspije — rekla
je.
Kimao je. — Sigurno te ubija što nemaš potpunu kontrolu — rekao
je, blago zabavljen.
— Pojma nemaš. Ali dosta o meni. Kako su klinci? Kako se ti i
Dawson družite?
— E da, dolazi prespavati za vikend — suho će on.
— A Stacey?
— A što misliš?
Da, Kim je i pretpostavljala da će tako biti. Stacey je kao detektivka
najbolje funkcionirala pod pritiskom: tada bi joj mozak stvarao neku
čarobnu energiju koja bi se protegnula do njezinih prstiju.
— Možete li ju malo više uključiti u slučaj? — pitala je.

98
 Bryant je pijuckao kavu. — Trudim se, ali moramo joj dati neku
početnu točku, a te još uvijek nema.
— Čula sam da su tog Неnrука poprilično dobro pretukli — rekla je.
Bryant je kimnuo. — Prijetili su mu obitelji. Ženi i troje male djece.
Poruke su i više nego odvratne i očito ih je slao potpuni bolesnik. Primali
su i prijeteća pisma, a vrata su im izgrebli i urezali pogrdne riječi u njih.
—Je li obitelj na sigurnom? — pitala je.
Blago je porumenio. — Da, jest — rekao je, ustavši sa stolca. — No,
moram...
— Što si učinio? — pitala je. — Znam taj pogled.
Bryant je odmahnuo glavom i krenuo prema vratima.
Spojila je točkice. Žena s malom djecom, sama kod kuće, žrtva
prijetnji, supruga muškarca u bolnici.
— Kod tebe su doma, zar ne?
— Poradi mogućnosti iskrenog nijekanja, neću ti odgovoriti na to.
Nije ni morao. Našla se u iskušenju podsjetiti ga na protokole i
pravila i držanje distance od svjedoka, ali to bi bilo licemjerno, a ne bi ni
postiglo neki rezultat. Nije bilo toga što bi Kim mogla reći u vezi s
njegovom karijerom, a da bi ga navelo da zanemari djecu u opasnosti.
— Samo budi oprezan — upozorila ga je.
— Naravno — rekao je, sad pred vratima.
— Možeš li sutra ujutro održati brifing? — pitala je.
— Nema problema — rekao je iskoračivši van.
Zastao je pa se okrenuo. — E, Kim, samo zato što nemaš kontrolu,
ne znači da ju ne možeš imati.
Kim se nasmiješila dok je zatvarao vrata za sobom.
Smiješak nije dugo potrajao.
Zla je slutnja polako bujala u njoj i znala je da ima neke veze s
njezinim timom.

99
 DVADESET TREĆE POGLAVLJE

D
awson je osjetio naglu želju praviti loptice od papira i njima
gađati Stacey. Izraz njezina lica poručivao je da joj se to ne bi
svidjelo, ali bio je uvjeren da bi se na kraju razvedrila i
razmijenili bi zatim znalačke poglede preko stola kao dvoje odraslih
ljudi, baš kao i inače.
Znao je da je ozlojeđen jer Bryant vodi brifing. Imali su isti čin, ali
od njega nije bile zatraženo da to učini. Njegov je kolega stajao ondje i
pokušavao biti dostojna zamjena šefici, što mu nikako nije uspijevalo.
Znao je da nije pošten, ali nije iz glave mogao izbaciti frazu „Pazi što
želiš.“
Ne tako davno povjerio se bio šefici da mu je muka više raditi sam,
ali nakon samo jednog dana s Bryantom, prošlo ga je. S kolegom se
osjećao ograničenim, kao da mu ovaj procjenjuje svaki pokret. Utjecalo
je to na način na koji obavlja posao i poželio je da se šefica vrati i skine
mu Bryanta s vrata.
— Ikakvih rezultata s brojem telefona koji je Henryku ponudio
posao? — pitao je Bryant.
Stacey je odmahnula glavom. — Ne, ali pri kraju sam traženja
pošiljatelja rasističkih poruka.
— Super — odvratio je Bryant.
Dawson je znao da to nisu dobre vijesti. Ako je jedan kontakt lako
pronaći, a drugi nije, kladio bi se da su posrijedi dvije različite osobe. Ma
koliko htio znati tko je slao one bolesne prijetnje Henryku i njegovoj
obitelji, pretpostavljao je da se ne radi o istoj osobi koja ga je napala u
garaži.

100
 — Stace, provjeri s forenzičarima. Da vidimo imaju li oni nešto.
— Okej.
— Vrijedi li vratiti se svjedokinji? Možda se sjetila još čega? — pitao
je Dawson.
Bryant je odmahnuo glavom. — Mislim da je bolje da se
usredotočimo na provjeru snimki sigurnosnih kamera.
Super. Dawson je baš bio oduševljen. Sati blejanja u zrnate crno-
bijele snimke u potrazi za bijelim tipom prosječna izgleda i građe u crnoj
odjeći. Imat će ga u pritvoru prije ručka, sigurno.
— Susjed — Stacey će iznenada.
Dawson se namrštio. — Ha?
— Poruke na mobitelu. Prljave prijetnje su stigle od Garyja Flinta,
susjeda Kowalskijevih.
Bryant se zavalio u stolici. — Šališ se?
Stacey ga je oštro pogledala.
— Susjed, vrata do? — pitao je Dawson, osjećajući mučninu u
želudcu. Poruke su bile grafičke, nasilne, bolesne — i sve to vrijeme tip
je bio vrata do njihovih?
Isprva je Dawsona zbunjivala Bryantova odluka preseliti obitelj
sebi doma. Nije službeno znao da se to dogodilo i sviđalo mu se da tako
i ostane, ali prečuo je bio Bryanta tijekom razgovora mobitelom s
vlastitom suprugom. Mislio je da mu kolega pretjeruje, ali sad više nije
baš bio siguran u to.
Bryant je uzeo jaknu s naslona stolice. — To nam je prvo odredište
danas — rekao je s autoritetom od kojega je Dawson zaškrgutao
zubima. — Stace, možeš li provjeriti ostale susjede? Vidi ima li naznaka
nasilja. — Zastao je. — Naročito kućni brojevi dvanaest, šesnaest i
dvadeset.
Dawson se prisjetio da su sve to kuće s naljepnicama britanske
nacionalističke stranke na prozoru.
— Super, još besmislenog posla — mrmljala je Stacey dok su on i

101
Bryant izlazili iz prostorija odjela.
Dawson je pričekao da izađu iz zgrade prije nego što je progovorio.
— Hej, Bryante, imaš li pojma što je sa Stacey?
Bryant je odmahnuo glavom. — Meni se čini da je okej.
Dawson je skrio smiješak dok je sjedao na suvozačko sjedalo.
Činilo se da nadobudni šef ipak ne primjećuje baš sve.

102
 DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

K
im se pitala koliko bi puta trebala udariti glavom o stol da
prokrvari. Namjerno se bila zadržala u stražnjem dijelu
prostorije kako se ne bi primijetila frustracija na njezinu licu, ali
tup udarac lubanje o drvo sigurno bi privukao pogled ili dva.
Zasad je dan bio replika jučerašnjega. Pokupila je Travisa od kuće,
gledala ga kako se grli sa suprugom, kao da oboje ne znaju što točno
učiniti, pa provela vožnju do Kidderminstera u potpunoj tišini.
Biti duh na brifingu o slučaju kojemu je bila jedna od voditelja,
počelo joj je ići na živce. Osjećala je pitanja u grlu, unatoč Travisovoj
neizrečenoj uputi da je ovo njegov teren.
— No, imamo li naloge za Cowleyjeve? — pitao je Travis s čela
prostorije.
Tip s bandanom je kimnuo.
— Johnson, Gibbs, vi ćete predvoditi pretragu. Vodite računa o
obitelji i javite mi ako bude nekog razvoja.
Kim je u sebi primijetila da je ovo zadnje bilo potpuno nepotrebno
izreći.
— Lynda, ostani u kontaktu s bolnicom i javi mi kad se Bili Cowley
probudi. Trebamo znati što se dogodilo.
Bogu hvala pa je uvidio da ima smisla istražiti tu navodnu nesreću
s vatrenim oružjem.
— Penn, pozabavi se opisom žrtve koji je Doktorica A dala i vidi
možeš li pronaći nekog takvog među nestalim osobama.
— Imamo li neku ideju koliko daleko u prošlost tražimo? — pitao je

103
Penn s nadom u glasu.
Travis je prišao njegovu stolu i podignuo s njega lončanicu od jučer.
Vratio ju je na svoj stol. — To ti je zato što očekuješ sve na pladnju i želiš
lagodan život — nasmiješeno će Travis.
Joj, koliko se trudila šutjeti.
— Što znamo o Cowleyjevima? — pitala je sad, iznenadivši samu
sebe.
Šest se glava okrenulo prema njoj i odjednom se osjećala kao
zločesto dijete u razredu. Shvatila je sad i da joj je ta analogija možda i
malo prestvarna.
Travis je bio crven od bijesa. Razmišljala je na trenutak kakav je
njegov bijes u usporedbi s njezinom dosadom i frustracijom, koji bi se
ostatak dana manifestirali kao gnjev. Ignorirala ga je i nastavila. Kasnije
joj se može zahvaliti.
— Obitelj, što znamo o njima? Gdje je majka? Zašto kći pravi
probleme? Koliko dugo imaju posjed u najmu? Tko...
— Dvadeset sedam godina — Lynda će, odgovorivši na četvrto
pitanje pa pogledavši šefa.
— Sve piše u dokumentu za brifing — rekao je Travis.
— Pravim se da ne znam čitati — Kim će, ignorirajući te sitne
strelice mržnje bacane prema njoj.
Lynda je nastavila: — Nisam još sigurna u vezi s majkom, ali kći je
odvjetnica, a sin pomalo niškoristi. Imao je tucet poslova kroz godine,
niti jedan nije držao dugo i već je tri godine nezaposlen. Još uvijek živi s
ocem. Fiona Cowley ne živi s njima.
Svi su sad gledali Lyndu.
Kim joj je glavom dala znak neka nastavi.
— Prvih petnaest godina najma Cowleyjevi su imali vrlo uspješan
posao. Većinom su bili dobavljač govedine za lokalne supermarkete.
Slinavka im je potamanila većinu grla stoke i još se nisu oporavili.
Pokušali su na razne načine zaraditi od imanja. Prodavali su proizvode

104
s farme u jednom od štagljeva, ali zatvorila ih je agencija za zaštitu
okoliša, a jedno od nižih polja koje su iznajmljivali za kampiranje, već je
tri godine poplavljeno.
Kim je primijetila zanimanje na licima svojih kolega.
Pojavila se sad mogućnost da su Cowleyjevi bili obitelj u raljama
očaja.
— Hvala, Lynda — rekla je Kim.
Sad kad joj je uspjelo jednog od njih navesti da razgovaraju s njom,
razmatrala je bi li zašutjela, ali se predomislila. Travis je ionako već bio
bijesan.
— A zemljoposjednici, obitelj Preece?—pitala je nikog posebno.
Tip s maramom okrenuo se prema njoj.
— Robson Preece je četvrti naraštaj u obitelji koji je povećao
obiteljski posjed u proteklih dvjesto godina. U svojim je srednjim
sedamdesetima, ali obiteljski se imutak pod njim gotovo
učetverostručio.
— Kakvo je zemljište kupovao? — pitala je Kim.
— Svakakvo. Jedva da postoji četvorni kilometar Staffordshirea,
Worcestershirea i Midlandsa koji obitelj nije posjedovala u nekom
trenutku u protekla dva stoljeća. Portfelj uključuje sve: od terena
dovoljnih za supermarket do golemih obradivih površina.
— I što rade sa svim tim? — pitala je Kim.
Odmahnuo je glavom. — Ništa. Kupe, drže pa prodaju. Obitelj je
jako profitirala od povećane izgradnje kuća u zadnjih dvadeset godina.
— Okej, hvala Penne — Travis će oštro.
Kim ga je htjela zamoliti neka nastavi, ali to bi bilo vrlo
neprofesionalno, a i ne bi bilo od koristi da tim vidi jasan raskol
autoriteta.
No brifing je napokon postao zanimljiv.
— Lynda, imaš li išta o jučerašnjem pokušaju otmice?

105
 — Razgovarala sam s gospođom Umgabe, i znate što, krivu su bili
odabrali — rekla je široko se smiješeći. — Rekla je da se neki kombi
zaustavio pokraj nje i da su iskočila van dva tipa, jedan ju je zgrabio za
ruka, a ona je, citiram „pošpricala gada suzavcem".
Kim se nasmiješila, baš kao i svi ostali. Osim Travisa.
— Poslala sam postajama i patrolama opis dvaju bijelaca prosječne
građe i počela provjeravati snimke sigurnosnih kamera.
— Podijeli posao s Lewisom — rekao je, kimajući prema najmlađem
članu tima. — I prati što se događa u bolnici.
Lynda se na stolici dovezla do kolege dok je Travis hodao natrag
prema svom uredu.
Na samo trenutak činilo se kao da radi svoj posao, ali nije dugo
potrajalo. Kim se sad zapitala hoće li Travisova mržnja prema njoj biti
jača od njegove potrebe da riješi slučaj.
Dok je zatvarao uredska vrata, pitala se i hoće li se on grčevito
držati svog animoziteta po bilo koju cijenu.

106
 DVADESET PETO POGLAVLJE

S
tacey je odahnula od olakšanja kad su otišli. Jučer joj je bilo drago
što su tu, danas nimalo.
Imala je jasan dojam da joj Bryant daje posla samo da bi radila
nešto, ali za razliku od Dawsona, njoj nije smetalo što joj stariji narednik
zadaje zadatke. Bio je to prirodni tijek stvari. Unatoč tomu što su oba
njezina muška kolege imali isti čin, Bryant je imao više staža. Nije bila
sigurna je li to zato što je šefica više vremena provodila s njim nego s
drugima ili zbog njegovih godina i iskustva, ali u svakom je slučaju
čovjek imao njezino poštovanje.
Doduše, morala je priznati da joj je Dawsonova jedva prikrivena
sitničavost podigla jutarnje raspoloženje.
No, pomislila je dok je otvarala internetsku stranicu s popisom
glasača. Doznat će koji ljudi žive na adresama koje joj je Bryant dao,
prokopat će im malo po prošlosti. E-poruke za forenzičare bile su
poslane još prije nego su njih dvojica izašli iz zgrade.
Da, obavit će zadano, pomislila je usput uživajući u dojmu taj-
novitosti jer danas je imala svrhu.
Spustila je pogled i usredotočila se.
Jednom kad obavi ove zadatke, može se baciti na vlastiti tajni
projekt.

107
 DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

K
im je s parkirališta ušla u gust promet. Svu živost na licu njezina
suvozača sad je zamijenio čisti, vreli bijes.
— Izbaci to iz sebe, Tome — rekla je smireno.
Ignorirao ju je.
— Puno ćeš se bolje osjećati — ustrajala je kad su napokon stigli do
pješačkog otoka.
— Stone, začepi — zarežao je.
— Tome, zaista ćeš dopustiti da...
— Ne, Stone, stvarno začepi — rekao je spuštajući prozor.
Čule su se sirene u daljini.
Travis je uključio radio i pažljivo slušao.
Pogledao ju je. — Bijeg s mjesta prometne nesreće, ravno naprijed.
Spustila je svoj prozor i osluhnula. Sirene su bile iza njih. — Nikad
se neće probiti kroz ovo — primijetila je.
— Slažem se — rekao je.
Dala je lijevi žmigavac i dvaput zatrubila pa skrenula Golfom na
pločnik, a zatim na parkiralište auto-salona. Travis je već izašao dok je
ona gasila motor.
Ustala je s vozačeva sjedala i dobacila ključeve osupnutom
prodavaču automobila.
— Premjestite ga ako bude potrebno — povikala je pa potrčala za
Travisom.
Trčala je kroz sve sporiju gomilu pješaka koji su se polako

108
zaustavljali i bacali poglede što se događa.
Pretrčala je cestu s dva traka, kroz zastoj u prometu, i zaputila se
prema sljedećem silazu s pješačkog otoka. Cesta je tu bila manja, a
promet je išao u oba smjera.
Trčala je prema skupini glava naguranih oko kombija za dostavu
nekog supermarketa. Kako je bila sve bliže, tako je pogledom tražila
Travisovu glavu.
— Mičite se — vikala je putem do središta gomile.
Čula je sirene, ali nisu bile ništa bliže.
Žustro je procijenila mjesto događaja.
Travis je bio na koljenima, pružao masažu srca crnom muškarcu s
ogrebotinama na obrazu.
Ali Kimin se pogled nije zaustavio na tome nego na onom ravno
ispred nje. Na trenutak joj nikakav zvuk nije dopirao do ušiju, nikakav
pogled nije zapeo za oko.
Lijevo od Travisa ležala je žena, zagledana u beskrajno nebo.
Njezino je slomljeno tijelo bilo savijeno pod nemogućim kutovima,
podsjećajući Kim na jedan od onih obrisa kredom nacrtanih na tlu. Silina
udarca razbila joj je vrh lubanje i mozak je curio niz rub pločnika,
slijevao se u otvor oborinske odvodnje. Povjetarac je raznosio
pramenove plave kose.
Travis je bio primoran odlučiti na mjestu i odabrao je pokušati
spasiti osobu koja je imala barem neku šansu preživjeti.
I ona bi isto odlučila. Ženi više nisu imali kako pomoći.
Progutala je knedlu i sve se oko nje ponovno pokrenulo.
Okrenula se i ugledala muškarca koji sve to snima mobitelom.
Podigla je ruku i udarila dlanom uređaj koji je sad pao na pod i razbio
se.
— Odjebi prije što nego te uhitim — zarežala je. Ta snimka neće na
Facebook.
Muškarac je podignuo ostatke mobitela s tla i otrčao.
— Ako niste bili upleteni u nesreću ili ne možete pomoći, odmaknite

109
se — povikala je na gomilu. — Odmah sad.
Prišla su joj dva muškarca, odjevena kao građevinci. — Možemo li
pomoći?
Iako su bih blijedi i šokirani, njoj je bila potrebna sva moguća
pomoć.
Kimnula je. — Imate li nešto čime bismo ju mogli pokriti?
Viši je muškarac kimnuo i potrčao niz pločnik.
— Jeste li vidjeh išta? — pitala je drugog građevinca.
Odmahnuo je glavom. — Ondje vam je starica koja je bila u prolazu.
Mislim da je ona vidjela nešto — rekao je. — I nekoliko ljudi u onoj
skupini ondje pričalo je da su vidjeli dostavni kombi.
Kim je pogledala prema starici koju je pokraj zida tješila neka mlađa
žena.
— Možete li početi pomicati ljude unatrag? — pitala ga je. —
Pokušajte identificirati svjedoke i zadržati ih podalje od ostalih.
Kimnuo je, a njegov se kolega vratio noseći ceradu. Kim ju je primila
i pažljivo položila preko mrtve žene.
Prišla je Travisu i vidjela da je iscrpljen.
— Tome, želiš da preuzmem? — pitala ga je.
Odmahnuo je glavom a da ju nije pogledao, usredotočen na brojenje
pritisaka između upuhivanja zraka.
I ona bi učinila isto. Unatoč iscrpljenosti, tijekom pružanja prve
pomoći pronašli biste ritam i blokirali sav bol u rukama i ramenima.
Pokreti bi postali automatski, ali zato će kasnije osjetiti sav bol.
— Sirene su glasnije — rekla je.
Iako nije ničim potvrdio daju je čuo, Kim je znala da jest.
Napravila je nekoliko koraka preko pločnika do starice.
— Jeste li vidjeli što se dogodilo? — nježno će Kim. Dovraga sve, da
je Bryant tu, on bi se sjetio prvo ju pitati kako je.
Žena je podigla pogled i kimnula, a svježe su joj suze potekle iz oka.
Kim je pogledala mlađu ženu koja ju je nježno pridržavala.

110
 — Jeste li...?
Žena je odmahnula glavom. — Bila sam na dnu ceste — rekla je i
pokazala prema uglu, nekih stotinjak metara dalje.
— Znate li ovu gospođu? — pitala je Kim dok se patrolno vozilo
zaustavljalo na dnu ceste.
Kimnula je. — Susjeda mi je. Zove se Harper, Enid Harper.
Kim je prišla još bliže i dotaknula staricu po ruci. — Enid, možete li
mi reći što se dogodilo? — nježno je pitala.
Krajičkom oka Kim je vidjela bolničare kako trče prema njima.
Travis će moći sad prestati s reanimacijom.
— Tako je brzo bilo — rekla je, odmahujući glavom. — Hodala sam
tamo dolje — rekla je i pokazala drhtavom rukom.
Kim je zakoračila naprijed dok su bolničari protrčavali pokraj nje.
Patrolni policajci su stigli i počeli izvikivati upute.
— Jeste li vidjeli o kakvom se vozilu radilo? — pitala je s nadom u
glasu.
Kimnula je i pokazala preko ceste.
Kim je pratila njezin prst. — Kombi za dostavu hrane? — pitala je
zbunjena.
— Taj kombi tamo — rekla je žena, zureći u njega.
Kim je bilo rečeno da se radilo o bijegu s mjesta nesreće. Morala je
sad objasniti stvar prije nego što nastavi.
— Sigurni ste da je vozač tog kombija tamo srušio ovo dvoje ljudi?
Kimnula je dok je brisala oči.
Kim joj je zahvalila i zaputila se prema kombiju, parkiranom nekih
pedesetak metara niz cestu.
Jedna mrtva osoba, jedna kritično.
Svakako je došao trenutak da razgovara s vozačem.

111
 DVADESET SEDMO POGLAVLJE

D
awson nije bio siguran što je očekivao dok su se vozili prema
rezidenciji Garyja Flinta, ali svakako nije očekivao čovjeka koji
im je otvorio vrata.
— Gospodin Flint? Gary Flint? — pitao je da bude siguran.
Muškarac je bio u ranim četrdesetima, odjeven u fine crne hlače i
jednostavnu bijelu košulju. Blagi trag oko vrata upućivao je da je
ovratnik te iste košulje tek nedavno bio otkopčan. Unatoč jedva
primjetnom izrastu brade, Dawsonu je bilo jasno da ovaj čovjek vodi
brigu o svojoj koži. Kosa je bila uredno podšišana, a lice vrlo prijateljsko
dok ih je obojicu gledao.
Dawson se morao zapitati je li Stacey pogriješila. No muškarac je
kimnuo i potvrdio da ipak nije.
— Možemo li ući? — pitao je Bryant, pokazujući isprave.
Zijevnuo je i zakoračio unatrag. — Naravno — rekao je pristojno.
— Maloprije sam se vratio s posla, ali samo uđite.
Dawson je zakoračio u prostoriju, koja je tlocrtno bila potpuno ista
kao u susjednoj kući, osim što je ova bila prepuna opreme za tjelovježbu,
a ne djece.
Primijetio je da je prema prozoru bez zavjesa okrenuta traka za
trčanje marke Life Fitness Club. Njegova je teretana bila kupila nekoliko
takvih, koštale su malo manje od pet tisuća po komadu.
— Molim vas, ovuda — rekao je Flint.
Uveo ih je u malu kuhinju s trijemom, koji je gledao na sitni vrt koji
se doimao još skučenijim zbog dva metra visoke žičane ograde tik iza

112
drvoreda četinjača.
Ovaj je čovjek sasvim jasno volio privatnost iza kuće, ali je zato
imao prednje prozore bez zavjesa. Htio je vidjeti, ali ne i biti viđen,
pomislio je Dawson.
— Kako vam mogu pomoći? — pitao je.
Pobliže se zagledavši, Dawson je primijetio da ovaj u stvari na silu
odražava ugodan izraz lica, a da je zapravo napet.
— Тu smo zbog vašeg susjeda Henryka — rekao je zakoračivši
naprijed. On će predvoditi ovaj razgovor. — Znate li da je bio teško
pretučen neku noć — ustvari, gotovo su ga ubili?
Flint je prekrižio ruke i nagnuo se unatrag, naslonio leđima na
štednjak i slučajno tako upalio jednu od plinskih glava.
— Čuo sam nešto — rekao je pomaknuvši se u stranu.
— Da, u lošem je stanju. Mislimo da je to bio pokušaj umorstva.
— Šteta — Flint će bez ikakvih emocija.
— Nije vam baš Henryk drag, zar ne? — pitao je Dawson.
— Nitko mi od njih nije drag, da budem iskren — odvratio je.
— Čitava obitelj? — Dawson će na to.
Slegnuo je ramenima.
— Ili Poljaci općenito? — pitao je.
Ponovno je slegnuo ramenima.—Poljaci, Pakići, Zidovi, crn...
— Bolje bi bilo da tu stanete — Bryant će sad, kimajući Dawsonu
neka nastavi.
Šok se brzo pretočio u bijes i Dawson ga je morao progutati. Snažno
i duboko progutati.
— Znači, otvoreno ste rasist? — zaključio je.
Gary Flint se nasmiješio. Dawson je mrzio što je osmijeh tako
ugodan, prijateljski. Takva odvratnost trebala bi bljeskati poput
svjetionika, a ne biti zagrnuta u privid normalnosti. Trebalo bi biti

113
rogova i bradavica i deformacija i ljusaka kad ste iznutra tako trula
osoba.
— Ako to tako želite zvati. Ja se volim smatrati nacionalistom.
— Punokrvni ste nositelj iskaznice EDL-a1? — pitao je Dawson.
— Naravno. Neka Britanija ostane bijela, policajče. Tolike su nas
druge rase zarazile da više ne znamo tko smo.
— A koliko ste ekstremni u svojim postupcima, gospodine Flint? —
pitao je Dawson, kojega je čeljust već lagano boljela od stezanja.
Slegnuo je ramenima i šutio.
— Gdje ste bili u nedjelju navečer? — ispalio je sad. Nije znao koliko
još dugo može ostati u njegovoj prisutnosti.
— Na poslu — odvratio je ovaj. U očima mu se vidjelo da mu je
zabavno. — Nadgledam noćnu smjenu u supermarketu.
— Vama je ovo smiješno? — pitao je Dawson.
Bacio je pogled u stranu i primijetio Bryantov pogled pun
upozorenja. Slegnuo je ramenima u odgovor.
Flint je nakrivio glavu. — Iskreno ne osjećam ništa u vezi s tim —
rekao je. — Zabavlja me očita promjena vašeg stava prema meni jednom
kad ste doznali moje političke stavove.
— Sigurno vam se često događa? — Dawson će na to, trudeći se
staviti pod kontrolu bijes koji je ključao u njemu. Joj, kako je htio
uzvratiti. Reći ovom tipu što ga ide.
Bryant je zakoračio naprijed. — Gospodine Flint, stavovi su vaši i
imate pravo na njih, ma koliko strašni bili običnoj osobi zdrava razuma.
No slanje prijetećih poruka ipak nije vaše pravo.
Dawson je osjetio da jednako loše reagira i na kolegin smireni ton
glasa. Nije bilo ničeg razumnog u ovom ljudskom govnu.
— Prijetnje silovanjem supruge i ubijanjem djece — bijesno će
Dawson, zakoračivši naprijed.

1 English Defence League — esktremno desničarska organizacija u Ujedinjenom Kraljevstvu (op. prev.)

114
 Flint se nije kajao. — Cilj opravdava sredstva, što se mene tiče. Ako
se spakiraju i...
—Jebena su ljudska bića — Dawson ga je prekinuo, žudeći izbrisati
mu zadovoljni smiješak sa lica.
— Nisu moja vrsta ljudskih bića, naredniče — kratko će i osorno
Flint.
Dawson je shvatio da je zakoračio prema njemu. — Otkuda vam,
dovraga, pravo...
Bryant je zakoračio između njih dvojice i progovorio.
— Gary Fhnt, uhićeni ste zbog sumnje... —
Dawson se okrenuo, frustriran, dok je Bryant smirenim glasom
upućivao uhićenoga o njegovim pravima i stavljao mu lisice. Duboko je
udahnuo nekoliko puta i pokušao se smiriti. Svakako je bio
najuznemirenija osoba u prostoriji.
— Uopće vam ne smeta što ste u govnima? — pitao je.
Flint se podsmjehnuo. — Detektive, ako želite da žalim zbog
učinjenoga, neću. Prihvaćam posljedice svojih postupaka, ali to ne
mijenja kako se osjećam, bio ja ovdje ili u zatvoru.
— Ali barem jedna gnjida manje na slobodi — Dawson će otrovno.
Flint ga je iznenadio, prasnuvši u smijeh.
—Joj, naredniče, uvjeravam vas da imate puno većih problema od
mene.
Dawsona je u odgovaranju spriječio kolega, koji je sad okrenuo
Flinta i gurnuo ga prema vratima.

115
 DVADESET OSMO POGLAVLJE

K
im je bacila pogled na vozilo dok je prelazila cestu.
Oči su joj se raširile kad je prišla bliže i sagledala razmjere
štete. Dovraga sve, nije ni čudo što ona žena nije imala šanse.
Čitava je vozačeva strana bila zdrobljena. Iskrivljeni je metal podsjećao
Kim na neizglačanu bijelu košulju. Komadići narančastog i prozirnog
stakla bili su rasuti po tlu, a prednji je branik tužno visio.
Kim je zastala na trenutak pa nastavila. Pogledala je uz cestu i niz
nju. Do otoka je vodila zona s ograničenjem brzine od 60 km/h. Tu nešto
nije imalo smisla.
Osjećala je začetke sumnje u utrobi.
Muškarac za kojega je pretpostavljala da je vozač, pokušao je ustati
s mjesta na kojem je sjedio na pločniku. Pokazala mu je neka ostane
ondje jer ako je bilo suditi prema dvjema lokvicama rigotine pokraj
njega, nije bio u stanju stajati na nogama.
— Inspektorica Stone — rekla je i pokazala mu isprave.
— Nisam ništa učinio — odmah je rekao.
Polako ga odmjerivši pogledom, pustila je da te riječi vise u zraku.
Nagađala je da je u ranim pedesetima, prosijede brade. Naočale je bio
podignuo na vrh glave i ostavio ih ondje.
Kim se sagnula, pogledala ga u oči.
—Jeste li dobro, gospodine...?
— Brady — odvratio je. — Allan Brady.
Kim je raširila nosnice kad je progovorio, ali nije osjetila vonj

116
alkohola. Uskoro će mu dati alkotest, ali imala je dojam da nije bio pod
utjecajem alkohola dok je vozio.
Uspravila se baš kad je do nje dopro vonj rigotine.
— Gospodine Brady, možete li mi reći što se dogodilo?
Protrčao je glavu pa shvatio gdje su mu naočale. Vratio ih je na
pravo mjesto.
— Ka... kako je ona? — pitao je molećivo, zamuckujući.
— Ne mogu vam odgovoriti na to sad, gospodine Brady. Ako biste
mi mogli reći...
— M-mrtva je, zar ne? — povikao je, tražeći odgovor na njezinu licu.
Ništa mu nije odala. — Gospodine Brady, ne mogu...
—Mrtva je, znam da je. Znam da je mrtva i ja sam kriv. Trebao sam
vidjeti.... trebao sam sta-stati, trebao sam...
Prigušio je riječi pokrivši dlanovima lice i zajecao.
Iako nije ni potvrdila niti zanijekala, očito je njemu bilo dovoljno što
mu nije rekla da je živa.
— Gospodine Brady, morate prestati razmišljati o tome u ovom
trenutku. Možete li mi reći što se dogodilo? — pitala je ponovno.
— Ne mogu razmišljati. Tako je brzo bilo. Samo se pojavila
niotkuda. Ostat ću bez posla, zar ne? — pitao je, naglo se pribravši.
Kim je zapanjilo koliko se brzo aktivirao nagon za samoočuvanjem.
Pojma nije u ovom trenutku imala tko je odgovoran za ženinu smrt, ali
pitala se bi li ovaj tako brzo skočio na temu o svojoj plaći da ga odvede i
pokaže mu njezine rane.
— Gospodine Brady, možete li...?
— Trebam li odvjetnika? — pitao je naglo. — Jesam li optužen za
ubojstvo?
— Gospodine Brady, trebam da se smirite i prestanete trčati pred
rudo. Samo vas pitam što se dogodilo.
Naglo se uozbiljio. — Mislim da ću šutjeti sve dok...

117
 — Gospodine Brady, jeste li vozili brže od dopuštenoga?—pitala je,
nadajući se odgovoru prije nego što potpuno zašuti.
— Molim? —pitao je.
Nije joj smetalo objasniti. — Gospodine Brady, žao mi je, ali ova
nesreća nema smisla ako ste vozili šezdeset na sat — rekla je iskreno.
Pogledao je nju pa crveni znak ograničenja brzine.
— Mislite da... nisam... moja brzina... — gubio se, trudio prenijeti
misao.
Slegnula je ramenima. — Jačina štete koja je nanesena vašem vozilu
i žrtvi, koja je bila pješak, ne slaže se s brzinom od šezdeset kilometara
na sat.
Travis joj je prišao dok je vozač kombija vrtio glavom.
— Ne, ne razumijete. Nije iskoračila pred moj kombi. Gurnuli su je.

118
 DVADESET DEVETO POGLAVLJE

17. listopada 1989.

J acob James pojma nije imao koje je doba dana.

Tama oko njega bila je zaglušujuća. Neprestano je morao
suzbijati napadaje panike.
Nije znao koliko je dugo već u toj prostoriji. Isprva je bio pokušavao
steći barem grubi dojam o protoku vremena, ali misli su mu bježale
posvuda i onemogućile ga u tome.
Zatim se pokušao usredotočiti na Adaje. Što je ona radila u ovom
trenutku?
Zamišljao je njezin uobičajeni dan. Još uvijek je živjela s njim iako je
bila na posljednjoj godini studija. Samo njih dvoje, više od deset godina.
Strčala bi se niz stube, zgrabila komad tosta s maslacem, poljubila ga u
obraz i otrčala. Zastala bi zatim pred vratima i doviknula: — Volim te,
tata.
Pomisao na te tri slatke riječi koje bi mu doviknula svakoga jutra sad
mu je parala srce. Riječi koje su ga nekoć vukle naprijed kroz najmračnije
dane.
Navečer bi se vratila kući. Ponekad bi on kuhao večeru; ponekad ona;
a ponekad bi kuhali zajedno i trudili se skuhati piletinu s grahom kakvu
bi njezina majka radila, praćenu kolačem od đumbira. Nikad im ne bi
uspjelo, ali samim su pokušajima održavali živim uspomenu na njegovu
suprugu.
Što je Adaje radila u ovom trenutku? O čemu je razmišljala? Je li se

119
bojala? Je li bila u opasnosti? Da, bila je sad već mlada žena, ali uvijek će
biti njegova mala curica.
Kad bi barem dobio odgovor na ta pitanja. Kad bi barem znao da mu
je kći na sigurnom. Sva su druga pitanja bila nevažna.
Odjednom je Jacob čuo ključ u bravi. Jarko mu je svjetlo obasjalo lice.
Nagonski je podigao ruke kako bi zaštitio oči.
Prsti su ga zgrabili za nadlaktice. Glasovi, smrad alkohola, topla koza
na njegovoj hladnoj... sve ga je to zbunjivalo.
— Dižite to na noge — čuo je glas.
— Da, daj da vidimo — čuo je drugi glas.
Osjećao je kako ga vuku na noge. Navukli su mu tkaninu preko očiju,
vezali ju iza njegove glave.
— Pustite me —povikao je, zapravo zakreštao zbog suha grla.
Divljački je lamatao rukama, ali čvrsto su ga držali.
— Pristojan budi, blatnjavi — rekao je prvi glas.
Jacob ga je ignorirao i nastavio se otimati. Šutnuo je bosim nogama i
osjetio nešto tvrdo.
— Skidaj jebene ruke... —
— Alo, smiri se — čuo je drugi glas i osjetio udarac u stražnji dio
koljena.
Ozlijeđena koljena, jauknuo je dok mu je lijeva noga popuštala.
— Što želite? — pitao je, trudeći se osloboditi ruku koje su ga stezale.
— Momak, smiri se. Sve će biti puno bolje za tebe ako se ne koprcaš.
— Moja odjeća — rekao je. — Gdje mi je odjeća?
— Ne treba ti sad — rekao je drugi glas.
Treći se glas sad začuo iza njega.
— Evo boce.
— Popit ćeš sad malo. Zvučiš jako suho. Otvori usta.

120
 Jacob je učinio što mu je rečeno. Osjetio je plastiku na donjoj usni i
hladnu vodu u ustima. Halapljivo je gutao tekućinu koja je gasila žeđ u
njegovu presušenom grlu.
A onda se trznuo naprijed i boca je pala na pod.
— Koji kurac?
Smeo ih je dovoljno da si oslobodi desnu ruku. Zgrabio je njome sad
šaku koja ga je stezala za lijevi lakat. Ovo mu je možda bila jedina prilika
za bijeg.
Čvrsto je stezao mesnate prste i uspio se osloboditi njihova stiska, ali
onda su ga druge ruke zgrabile po tijelu.
— Ne tako brzo, frende—rekao je prvi glas.
Netko ga je pljesnuo po goloj stražnjici. — Ma vidi ti to dupe — rekao
je drugi glas.
Jacob je čuo smijeh i glasovi su bili svuda oko njega.
— Bolje da te šef ne čuje — rekao je jedan glas. — Nije došao po takvu
zabavu.
— Da, ali...
Nije on ničija zabava, pomislio je Jacob dok se ponovno pokušavao
osloboditi. Panika mu je bujala u prsima, oduzimala dah. Nije imao pojma
što namjeravaju s njim. Morao je pokušati pobjeći.
— Smiri se, ha? Nismo ti mi takvi — rekao je jedan pa se smijuljio.
— Živahan je, a?
— Da, dobar je. Dobra će noć biti jednom kad—
— Ššš, evo šefa — rekao je treći glas.
Sudeći prema njihovim riječima, ovo je bio nasumični napad. Nije bio
posebno odabrana žrtva otmice, ali je bio odabran za nešto. Ma koliko
prestravljen bio, također mu je i laknulo jer ako ovi nisu imali pojma tko
je on ustvari, onda je Adaje bila sigurna.
Odjednom je počeo gubiti snagu u udovima i preplavila ga je slabost.
Noge su ga počele izdavati, tupost obuzimala čitavo tijelo kao da

121
tisuće kukaca plazi po njemu.
Voda, shvatio je prekasno. Stavili su mu nešto u vodu.
Ruke su ga sad gurale uza zid i Jacob je počeo kliziti niz njega.
Rešetka otvora u zidu ogrebla ga je po leđima. Jedva je to osjetio dok
su mu se oči sklapale.
—Je li to on, šefe? Jesmo li pravog? — upitao je jedan od glasova.
Jacob je osjećao kako mu brada dodiruje prsa dok je novi glas
govorio: — O, da. On je.

122
 TRIDESETO POGLAVLJE

S
tacey je osjetila napetost kad su njezini kolege ušli kroz vrata.
Pogledala ih je, tražeći pogledom tko je izvor te napetosti.
Dawson je imao previše boje u obrazima, a Bryant je čvrsto
stezao čeljust.
— Sve u redu? — pitala je nagonski.
—Ma super je sve — zagunđao je Dawson. — Gary Flint, susjed iz
pakla, u prizemlju je i čeka nam ispričati koliko mrzi sve što nije
britanskog roda i bijelo kao pamuk.
— Kev, pusti — savjetovao mu je Bryant.
Dawson je mlatio po tipkovnici i iznenadio se kad se nije ulogirao u
računalo.
— Da, no, ti nisi baš ispao junak — promrmljao je Dawson.
— Glasnije, Kev — odvratio je Bryant. — Ako imaš nešto reći...
Stacey se nagnula unatrag u stolici i namrštila. Većina bi slučajeva
izvukla nešto antagonizma između njih dvojice, ali u ovom trenutku
zrak je bio gust od zamjeranja.
Dawson se nagnuo naprijed i prihvatio Bryantov izazov. — Ni kurca
mu nisi rekao. Kako, dovraga, možeš biti tako smiren kad je tip takvo
smeće...
— Kev, zaista misliš da bismo ga ikad naveli da se predomisli? —
pitao je strpljivo.
— Da, ali..
— Slušaj, mrzim sve koji misle da je okej voziti ako piju. Mrzim sve

123
koji misle da je okej htjeti seks s djecom. Mrzim svakog tipa koji je ikad
pomislio da je okej silovati ženu. Popis ide dalje i sve ih mrzim, ali ne
mogu ih sve strpati u zatvor, zar ne?
Stacey je širom otvorenih očiju gledala svog kolegu. Bryantov je
glas sa svakom riječi bivao sve glasniji i bilo je uznemirujuće gledati ga
kako gubi pribranost. On je obično bio taj čiji bi ih staloženi stav držao
na pravom putu.
Koji se vrag dogodio s njima dvojicom? pitala se Stacey. I gdje je
šefica da riješi stvar? Obično bi samo jednom rečenicom smirila tenzije
između njih dvojice.
— Tko će obaviti obavijesni? — pitala je Stacey, trudeći se
usredotočiti pažnju natrag na slučaj.
—Ja — rekao je Dawson.
—Ja ću — rekao je Bryant istodobno.
Da, super je to izvela. Iz njezine perspektive, obojica bi bili
katastrofalan odabir. Taj ih je Gary Flint obojicu razljutio.
— A da ga ja ispitam? — predložila je.
— Nema jebene šanse — odvratio je Dawson.
Stacey je osjetila mrzovolju kako ključa u njoj.
— E pa ti sigurno nećeš — komentirala je dok je on čvrsto stezao
olovku. — Već te izbacio iz takta.
— Stace, oprosti, ali nema šanse da ćeš mu prići — ponovio je
Dawson.
Stacey se narogušila na odlučnost te izjave. Nije imao pravo govoriti
što joj tko može ili ne može. Da, bio je narednik, a ona samo pozornica, i
službeno joj je bio nadređen, ali nikad se nisu tako ponašali jedno prema
drugom.
— Kev, ja sam vražja policajka.
— A on je smeće koje treba lobotomizirati i skuhati kao raka —
Dawson će na to.
— Bryante? — pitala je, tražeći pomoć.

124
 Odmahnuo je glavom. — Tu se slažem s Dawsonom.
Ma krasno, pomislila je. Kad se napokon odluče složiti oko nečega,
onda je to ona.
Bacila je olovku na stol. — Zato što je rasističko govno? — pitala je.
Razmijenili su poglede, аli nisu ništa rekli.
— Pokušavate me zaštititi od kretena koji mrzi crnce?
— Stace, nije samo zatucani kreten. Opak je...
— Kev, gdje si ti onda bio kad mi je bilo pet? — burno je rekla. —
Jer nema goreg od hrpe klinaca koji svaki dan glume majmune pred
tobom.
Sjećanje je još uvijek bilo živo, čak i nakon dvadeset godina.
— Stace, ne želimo da...
— Kev, slušaj me — rekla je dok se Bryant javljao na mobitel. —
Briga mene za ljude kao što je Gary Flint. Iako mi je muka od takvih
stavova, cijenim što je iskren. Ne može mi ništa jer mi njegovo mišljenje
ne znači ništa.
Uzela je olovku u ruke i nabola njome po stolu. — Želiš znati što me
stvarno ljuti? — Nije pričekala odgovor. — Svi ljudi koji tvrde da nisu
rasisti i poprate to s „najbolji frend mi je crnac“ ili „partner sestre mog
dečka ima crnu mačku“. Mrzim kako ljudi u svom krugu prijatelja traže
tu jednu pokaznu crnu osobu koju će iskoristiti kao dokaz. E to me ljuti.
Ne izravni i otvoreni gadovi koji viču da su rasisti, nego oni prikriveni
koji uporno tvrde da nisu.
Kev se doimao zgroženim. — Radije bi Garyja Flinta nego...
— Radije bih ljude koji imaju postojane stavove i drže se svojih
uvjerenja, ma koliko iskrivljena bila. Ljude koji odbijaju naručiti kinesku
hranu iz dostave ili ne žele u lokalni dućan jer ga vode Pakistanci. Ti su
idioti, ali barem ih vidim s kilometra.
— Isuse, Stace, pa nisu svi...
— Kev, kako su tvoji roditelji reagirali na prvu crnu ili azijsku obitelj
koja se doselila u vašu ulicu? — pitala je kratko.

125
 Namrštio se pa odmahnuo glavom. — Nije im smetalo — rekao je.
— Nimalo? — pitala je.
— Pa bili su malo na oprezu. Ali razumljivo je.
Stacey je osjetila kako joj se licem širi tužni smiješak.
— Zašto oprez i zašto je razumljivo? — pitala je tiho.
Vidjela je kako Dawson polako rumeni jer je shvatio s kolikom je
lakoćom prihvatio sumnjičavost svoje obitelj prema „strancima“. I onda
se još složio s njima.
Stacey ga je gledala u oči još jedan trenutak pa skrenula pogled.
— Nitko neće razgovarati s Flintom — rekao je Bryant.
Bilo je to poput grmljavine.
— Alibi mu je čeličan. Bio je čitavu noć na poslu. Nije više dio istrage
o Henryku. Woody ga je predao drugom timu na ispitivanje o
prijetnjama obitelji. Želi da se usredotočimo na napad.
Stacey je kimnula i posegnula za torbicom.
Morala je van s odjela. Znala je kamo mora ići.
Nešto se promijenilo između nje i njezinih kolega. Nešto što će joj
biti problem definirati.
U prolazu pokraj njegova stola zastala je.
— Kev, najviše se bojim ljudi kao ti, puno više nego Garyja Flinta.

126
 TRIDESET I PRVO POGLAVLJE

I
Kim i Travis šutjeli su kad su sjeli u auto.
Muška je žrtva bila odvezena u vozilu hitne i bolničari su čitavim
putem radili na tome da ga održe na životu. Žena je bila na putu u
mrtvačnicu, a vozača kombija pregledavali su u drugom vozilu hitne.
Patrola je uspostavila blokadu i pokrenula promet te počela
skupljati potencijalne svjedoke. Pojavili su se drugi kriminalistički
istražitelji i smijenili ih, a na putu je bio i specijalistički tim za prometne
zločine. Njih su dvoje s mjesta nesreće otišli tek kad je bio uspostavljen
red.
Upravo su se bavili traumatičnim incidentom, Travis više nego ona.
Odmahnuo je glavom i usredotočio se na mrlju krvi na svom palcu.
— Želiš se vratiti po nešto? — pitao ju je.
— Ne, okej je — rekla je. Iznenadilo ju je što je uopće pitao. Bilo je
to najbliže ljudskom biću što je prišao otkako su dobili ovaj slučaj. Dio
nje htio je iskoristiti priliku i pozabaviti se prošlim problemima. Ali nije
sad bio pravi trenutak. Inspektor ili ne, adrenalin je upravo kolao njime
i tijelo se pokušavalo vratiti natrag u normalu. Trebao je mir i samoću,
a njoj prvi put nije smetalo udovoljiti mu.
Oglasila se tek kad su skrenuli na prilaz za Donnay Hall na rubu
Bromsgrovea, i to tihim zviždukom.
Pokraj tog imanja često je prolazila i uvijek je pretpostavljala da je
u vlasništvu države, a ne obiteljski dom. Naizgled netaknuti pošljunčani
prilaz razdvajao je dva raskošno zelena travnjaka i vodio do ulaznih
vrata u sredini elizabetinske vile.

127
 Dok se vozila dalje, drvored koji je obrubljivao prilaz počeo je
pružati pogled na goleme fontane na objema stranama. Simetrični su
dupini pljuckali vodu jedan prema drugom preko ulaza na posjed.
Da je Bryant bio s njom u autu, igrali bi svoju staru igru „pogodi
vrijednost imanja". Ona bi sad otvorila s malo manje od osam milijuna.
Isuse, kako joj je Bryant nedostajao.
Nakratko je pomislila priznati da je ona počinitelj jer bi to možda
okončalo kako istragu, tako i ovo mučenje. Uz dobro ponašanje bila bi
puštena na slobodu netom prije smrti.
Kim je parkirala između novog Range Rovera i motora. Samo je
jedan pogled bio dovoljan da zna da nije posrijedi običan motor.
Muškarac je izašao iz kuće, praćen dvama crnima labradorima.
Podigao je ruku kako bi zasjenio oči od niskog jesenjeg sunca te je
krenuo prema njima.
Bilo je u njegovu koraku neke samouvjerenosti koju je Kim odmah
primijetila. Njegove su traperice, džemper i jakna bez rukava poručivale
da je vrtlar. Njegovo je samopouzdanje poručivalo da je vlasnik.
Pružio je ruku i nasmiješio se. — Bart Preece — rekao je kratko.
Kim se rukovala s njim i predstavila i sebe i Travisa. Dodir mu je bio
hladan i čvrst, nimalo neugodan. Cijenila je što nije ništa prethodilo
imenu niti je ponudio nekakvo objašnjenje; samo je rekao kako se zove.
Upoznala je već starijeg brata ondje kod iskopine i sličnost između njih
dvojice bila je zapanjujuća.
— Hvala vam na cvijeću na grobovima — rekla je Kim.
Bio je naočit koliko i njegov brat, ali lice mu je bilo opušteno i
prijateljsko. Crna je kosa padala preko očiju.
Slegnuo je ramenima kao da je to bilo najmanje što je mogao učiniti.
— Lijep motor — rekla je kimnuvši unatrag.
— Okej je — ležerno je rekao.
— To je Ecosse — dodala je za slučaj da mu nije bilo jasno. — Titanij,
dvije tisuće četiristo kubika s dvjesto dvadeset pet konjskih snaga na

128
stražnjem kotaču.
Nasmijao se na glas i zvučalo je tako ugodno.
— Oprostite, detektivko — rekao je. — Nisam htio ispasti
nepristojan, jednostavno nisam očekivao da ćete to reći.
Nasmiješila se na ispriku. Malo je tko očekivao da se razumije u
motore, osobito ne muškarci. Također je znala da je to najskuplji motor,
dosad proizveden, i da košta oko tristo tisuća funta. Ukupno ih je bilo
proizvedeno trinaest. Malo tko si je mogao priuštiti potrošiti više od
četvrt milijuna na motor.
— Želite pogledati? — pitao je dok je iza nje Travis frktao od
neodobravanja.
Ajme, htjela je. Rado bi pogledala motor napravljen većinom od
ugljičnih vlakana kako bi težina vozila bila mala. Žudjela je prstima
prijeći preko ručno izrađenih Berlutijevih kožnatih sjedala.
Odmahnula je glavom. — Ne sad — rekla je. Došla je poslom.
— Pretpostavljam da ste tu zbog onoga što je nađeno na posjedu
Cowleyjevih — rekao je, uozbiljivši se.
— No, na vašem posjedu — rekla je.
Nasmiješio se. — Ne smatramo ga više našim. Toliko su dugo oni
već ondje.
Psi su se motali oko njegovih nogu, mahali repom, ali nisu joj prišli
bliže.
— Rado bismo doznali nešto više o obitelji. Datume i slično — rekla
je Kim.
— Naravno — odvratio je okrenuvši se prema vratima kuće. — U
tom slučaju trebate mojega brata.
Kim je pratila Barta u stopu, a Travis se držao malo iza njih.
Bart se nagnuo prema njoj, zavjerenički. — Kao mlađi brat
pošteđen sam detalja poslovanja. Više volim prirodu — rekao je
smiješeći se.
— A vaša uloga ovdje je...?

129
 — Skrbim se za posjed, inspektorice — rekao je. No, da budem
iskren, ja i tim od još sedam ljudi — priznao je. — A da budem još
iskreniji, oni odrade većinu posla.
Unatoč tom velikodušnom stavu prema osoblju, nagađala je da je
ustvari dobar u svom poslu. Posjed se doimao u besprijekornom stanju.
— Dvadeset sedam jutara zemlje — rekao je dok su hodali
hodnikom. Psi su ih vjerno pratili u stopu.
Bez pogleda je prošao pokraj vitraža s obiteljskim heraldičkim
znakovljem i portreta predaka u prirodnoj veličini, poredanih duž
zidova.
Ako bi morala opisati čovjeka pokraj sebe, Kim bi rekla da je
neimpresioniran stvarima oko sebe. Čak i okružen takvom raskoši
kojom je tako ležerno kročio, Bart se doimao da je u mislima vani, u
prirodi.
— Imamo voćnjak, ukrasno jezero, jezero za ribolov i šumu s
jelenima na južnom rubu posjeda.
Puno se ponosa osjećalo u njegovim riječima.
Bart je zastao pred tamnim i naizgled teškim drvenim vratima.
Lagano je pokucao pa ih otvorio.
Labradori su pojurili kroz njih.
— Pobogu, Barte, daj vodi te psine van...
Muškarac se zaustavio usred riječi kad ih je ugledao.
— Moj brat Dale — Bart će, mašući im da uđu i ne obazirući se na
bratovo korenje.
— Upoznali smo se — rekla je Kim.
Ugledavši ih zajedno, Kim je primijetila da je Dale Preece tamnokos
poput brata, ali ima nekoliko kila više. Podsjetila se sad na razliku u
godinama između njih dvojice. Znala je da je posrijedi samo par godina,
ali imali biste dojam da je više jer je stariji Preece nosio poslovno odijelo
i mrštio se.
Dale Preece blago je nogom gurnuo labradora koji je bio najbliže

130
njegovim nogama. Čuo se tihi jauk prije nego što je Bart pozvao Anta i
Deca natrag k sebi.
Kim je ignorirala tračak ozlojeđenosti u sebi i nastavila
procjenjivati muškarca pred sobom čije su plave oči bile ozbiljna i
intenzivna pogleda.
Bart joj je kimnuo dok je izvodio pse iz sobe i zatvarao vrata za
sobom.
Naočit i bogat. Kim se nije ni pitala kako im je bilo u školi.
— Gospodine Preece, sad moramo razgovarati o onom što je
otkriveno na vašem posjedu — rekla je.
Odsutno je kimnuo dok je sjedao pa pokazao na stolice, dajući im
znak da učine isto.
Dok je sjedala, bacila je pogled iza njega. Prozori su pružali pogled
na dva reda stabala u voćnjaku, prolaz koji je vodio u daljinu. Netko
nježno plave kose šetao se tuda i povremeno bi zastao pozabaviti se
nekim stablom.
— Naravno — rekao je kratko. — Pola sam jutra proveo na telefonu
s odvjetnikom.
— Zašto? — pitala je Kim.
— Kako bih znao koliko smo odgovorni kao vlasnici terena,
naravno. — Žestoko je premjestio neke papire. — Toliko ih plaćam da
zaslužujem izravan odgovor — rekao je.
—Jedina „odgovorna'* osoba je počinitelj — rekla je Kim, pitajući
se je li to dovoljno izravan odgovor.
— Hvala vam, inspektorice, ali raspitat ću se o tome, ako nije
problem.
Kako želiš, pomislila je Kim, pomalo ozlojeđena njegovim
ponašanjem.
— No, ako biste mogli postaviti pitanja što brže — rekao je, ne
pogledavši ih. — Jako sam zaposlen.
—A mi se samo malo zabavljamo tražeći tko je zakopao više leševa

131
na terenu kojem ste vi vlasnik — odvratila je kratko.
Travis je dlanom pokrio usta i nakašljao se.
Ignorirala je to prikriveno upozorenje o ponašanju, jer napokon je
imala pažnju gospodina Preecea. Zastao je usred premještanja snopa
papira.
Polako ih je spustio na stol dok je odgovarao. — Mislio sam da ste
našli samo jednu osobu, jedan kostur?
— Otkrili smo zatim da su zakopana dva, a vjerojatno i tri.
— Isuse Kriste — rekao je.
— Gospodine Preece, koliko ste već dugo vlasnik te zemlje? — pitao
je Travis.
Kim mu je dopustila da se ubaci jer joj je vrt ponovno privukao
pažnju.
U vidnom joj se polju pojavio gornji dio tijela neke žene. Činilo se
da gura nešto pred sobom.
— Vlasnici smo više od devedeset godina. Kupio ju je moj pradjed
od neke udovice iz Prvoga svjetskog rata. Platio je dvostruko od tržišne
vrijednosti za zemlju koju nije želio.
— A koliko je dugo već u najmu Cowleyjevih? — pitao je Travis.
— Charles Cowley i moj djed sklopili su dogovor u šezdesetima.
Jeffrey Cowley je tada tek bio rođen. Charles Cowley pretvorio je
zemljište u uspješnu farmu. Na vrhuncu su imali oko milijun i pol funta
u prihodima, s oko četiristo tisuća neto zarade.
Kim se pitala kako Dale Preece tako dobro zna poslovanje
Cowleyjevih.
— Moj je djed bio jedan od ulagača u farmu — objasnio je pročitavši
joj izraz lica.
— Farmerska je industrija propala u devedesetima zbog kravljeg
ludila. Farmu je teško pogodilo to razdoblje. Jeffrey je pomogao svom
ocu; otpustili su sve radnike, spalili svu stoku. Sve su izgubili. Malog i
malu doveli su natrag iz privatne škole i poslali u lokalnu osnovnu.

132
 Nešto ju je zasmetalo pri njegovu opisa djece Cowleyjevih. —
Mislite na Fionu i Billyja?
— Naravno — odvratio je nestrpljivo, ne razumjevši zašto ga to pita.
Travis se nakašljao, a ona mu je dopustila da nastavi.
— Recite — poticao je Dalea Preecea.
Kim je sad vidjela da ona žena vani pred sobom gura invalidska
kolica.
—Jeffreyja je bila napustila supruga, a otac mu je šest mjeseci
poslije umro od upale pluća. Od tada su samo Jeffrey i djeca tu.
Nisu baš više djeca, pomislila je Kim, prisjetivši se muškarca u
vozilu hitne i žene u bolnici.
— Niste nikad bili u iskušenju prodati zemljište? — pitao je Travis
prijateljski, zatekavši Kim. To je zvučalo opasno blizu pitanju kakvo bi
se postavilo tijekom istrage. Kasnije će morati provjeriti ima li on
vrućicu.
— Moj djed nije htio ni čuti — rekao je Dale Preece.
Sudeći prema tonu njegova glasa, Kim je nagađala da bi on sam
prodao prvom prilikom i izbacio ih na ulicu.
— Ustrajao je na tome da ima džentlmenski dogovor s njima i da ga
neće pogaziti, ma što bilo.
Kim je nagađala da je u invalidskim kolicima baš taj spomenuti djed.
— Djed s majčine ili očeve strane? — pitala je.
— Majčine — odvratio je dok je ona žena vani zaglađivala deku
preko starčevih koljena.
Vidjela je Barta kako im prilazi slijeva, praćen vjernim labradorima.
Sagnuo je glavu blago, obraćajući se starcu. Djed nije odvratio niti
podigao glavu. Kim je nagađala da je čovjek iznimno krhka zdravlja. Bart
je pogledao majku, koja je posegnula i dotaknula mu ruku pa odšetala.
— Vi svi živite ovdje? — pitala je Kim.
Kimnuo je. —Moj brat, majka, djed i ja. Svatko ima svoje krilo.

133
Povremeno se nađemo za večerom.
Prebacila je pogled s prozora na muškarca pred sobom, tražeći
tračak humora u njegovim riječima. Nije ga bilo. Izrekao je čistu istinu.
Dale Preece, činilo se, zbijao je šale manje čak i od nje.
Travis se nagnuo naprijed. — Znate li jesu li Cowleyjevi imali ikakve
radove na imanju — gradili ili iskopavali nešto?
Odmahnuo je glavom. — Za to bi im trebalo naše dopuštenje, a
nismo primili nikakav zahtjev.
— Ali ne biste ustvari ni znali, zar ne? — pitala je Kim.
— Provodimo godišnju inspekciju posjeda — rekao je.
— Svake godine? — pitala je.
— Većinom — odvratio je. — Imamo podeblji portfelj posjeda.
— Znači, zadnja je inspekcija bila... kad?
Kliknuo je nekoliko puta mišem, povrativši golemi Appleov
monitor natrag u život.
Namrštio se pa ponovno kliknuo.
— 2011. godine — rekao je, ne zvučeći uvjereno dok je klikao.
Kim nije bila iznenađena. Imali su golemo carstvo terena i posjeda,
a Cowleyjevi i njihova farma nisu im pravili probleme.
— Znači već pet godina nitko nije bio provjeriti?
— Izgleda — namrštio se, još uvijek klikajući mišem po nekim
novim informacijama.
Pet je godina jako dugo, pomislila je Kim dok su žena i kolica
nestajali iz vidokruga.
— I vi sad vodite obiteljski posao? — pitala je Kim.
Kimnuo je, a izraz njegova lica poručivao je A tko će drugi?
Sjetila se da je jednog roditelja izgubio u nesreći s brodom i naglo
ju je obuzeo dojam da bi ovom čovjeku tako dobro došlo da je imao oca.

134
 — No, hvala vam na vremenu,— rekla je ustavši.
Žudjela je otići iz ove prostorije. Ured nije bio u skladu s ostatkom
zgrade. Mali je prostor bio prepun teških drvenih ploča koje su
pokrivale zidove od poda do stropa. Željezni kamin dominirao je kraćim
zidom, a prozori su gledali na sjever, suprotno od hladna sunčeva
svjetla.
— Žao mi je što nisam bio od veće pomoći — rekao je i ponudio
ruku. Ovoga ju je puta Travis prihvatio. — Ali nadam se da ćete doznati
što se dogodilo tim jadnim ljudima.
— Hvala vam na brizi — rekao je Travis dok je Kim hodala prema
vratima.
Zastala je sad, prisjetivši se nečega što je rekao.
— Oprostite, samo još nešto, gospodine Preece — rekla je
okrenuvši se. — Rekli ste „ma što bilo“ kad ste govorili kako vaš djed
odbija prodati zemlju na kojoj žive Cowleyjevi. Na što se to odnosilo? —
pitala je.
Dale Preece se namrštio. — Na to da već gotovo trideset godina ne
plaćaju najam.

135
 TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

N e mršti, se, ostat će ti lice tako — rekao je Bryant dok su birali

sljedeću sigurnosnu kameru. Bilo je to nešto što bi mu baka često
govorila kad bi se durio.
Sjedili su već duže od jednog sata u prostoriji za pregledavanje
snimki sigurnosnih kamera u stražnjem dijelu policijske postaje
Sedgley, a Dawson još nije ni riječ prozborio.
S ove su lokacije imali pristup 187 kamera postavljenih diljem
okruga. Manje od pola je pokrivalo javne prostore kao što su glavne
ceste i parkirališta. Četvrtina je pokrivala lokalna stambena naselja, a
ostale su nadzirale u ime raznih organizacija kao što su Centro i slično.
—Još uvijek te muči ono sa Stacey? — pitao je.
— Pusti, Bryante — odvratio je ovaj, odabravši sljedeći niz kamera
i utipkavajući datum i vrijeme koji su ih zanimali.
— Zašto te toliko pogodilo?
—Jer nisam jebeni rasist — obrecnuo se.
— Isuse, Kev, pa ona zna to. Samo ti je davala poantu.
— Da, no, poanta me raspizdila — rekao je.
Bryant je znao o čemu je riječ. Dawsona su njezine riječi navele da
razmisli o samom sebi i nije mu se svidjelo što je zatekao tako
razmišljajući. Dawsonu nije smetala introspekcija, ali samo kad je pod
njegovim uvjetima.
—Jebeni gubitak vremena — bjesnio je, gurnuvši miša preko pola
stola. — Tip je nevidljiv.

136
 Bryant je povukao miš k sebi i gurnuo Dawsona nježno u stranu te
vratio na zaslon snimku ulaza u garažu u doba kad je osumnjičeni izašao
iz nje. Vrtio je unatrag nekih petnaest minuta do trenutka kad se
napadač krišom uvukao u zgradu i garažu.
— E sad, ima li naznaka iz kojega je smjera stigao? Možda
pomogne...
Dawson je odmahnuo glavom. — Vidimo ga samo dok je uza zid.
Mogao je od bilo kuda doći.
Bryant je pustio snimku.
— Okej, hajdemo logički...
— Samo malo, što je to? — pitao je Dawson zgrabivši miš iz
Bryantove ruke.
Bryant se namrštio. Nije ništa vidio.
— Vidi ovo — Dawson će, vraćajući snimku do trenutka koji je
Bryant već bio unio kao početak, ali sad pustivši snimku usporeno.
— Vidiš ovo? — pitao je.
Bryant je odmahnuo glavom.
— Pogledaj bolje. Sekundu prije nego što je Marie ušla u garažu.
Bryant se nagnuo naprijed i prvi se put nije usredotočio na
svjedokinju.
— Bljesak — rekao je.
Dawson je kimnuo i premotao unatrag.
— Svjetiljka? — pitao je Bryant.
Dawson je odmahnuo glavom. — Prebrzo. Nije li Henryk rekao da
je napadač htio da zatvori oči? Možda ima neke veze s time?
— Nemam pojma — Bryant će, zbunjen. Zanimljivo je to bilo, ali i
dalje im nije pružalo napredak u vezi s identitetom napadača.
— Treba nam bolji snimak — rekao je Bryant. — Kamera na vrhu
glavne ceste nije snimila ništa u tom trenutku, a nema ga ni na snimci s
autobusne postaje. Što nam je ostalo?

137
 — Crkva — Dawson će na to. — Sigurno je išao prečacem preko
groblja.
Bryant se slagao s njim. Nije to baš bila popularna staza po mraku,
ali je bila atraktivna ako ste u bijegu.
— No, što je s druge strane crkve? — pitao je Bryant, tjerajući
kolegu na interakciju.
— Prometne kamere s obje strane ceste — ushićeno će Dawson.
Prebacili su na drugi izbornik i pronašli traženo područje.
Dawson je utipkao vrijeme i pričekao.
Zurili su u zaslon. Ništa.
— Probaj onu drugu — rekao je Bryant.
Dawson je prebacio prikaz na drugu kameru i zastao mu je dah. Evo
ga.
Na zaslonu je bio muškarac koji žustro hoda prema kameri, sve
bliže i bliže, ali pognute glave.
Dawson je škiljio pa se namrštio. — Gleda u mobitel.
— Za kog vraga? — pitao je Bryant. — Upravo je nekog pretukao na
mrtvo ime.
— No, ne lovi jebene Pokemone — odvratio je Dawson.
Bryant se zavalio u stolici. — Tip pretuče nekog gotovo nasmrt pa
dvije minute poslije gleda Facebook. Koji vrag?
Zastao je usred svog izlaganja jer mu se oglasio mobitel. Nepoznati
broj.
— Bryant — javio se.
— Ovdje Keats — rekao je glas s druge strane. — Šefica vam je
izgleda zaposlena nečim drugim pa dolazim stoga k vama. Imam leš — i
odmah da vam kažem, nije lijepo za vidjeti.

138
 TRIDESET TREĆE POGLAVLJE

S
tacey je namjestila naramenicu torbe preko tijela dok se autobus
udaljavao.
Sumnja je već stiskala omču oko nje i u ovom trenutku nije
znala bi li ju poslušala ili otjerala. Rijetko bi kad išla na teren i nikad bez
uputa šefice ili nekog nadređenog.
Nekako joj je sve ovo bilo i pogrešno i ispravno. Pogrešno zato što
nitko nije znao gdje je i što radi, ali ispravno jer se navodila osjećajem u
utrobi.
Nije se činilo da je bilo zločina; Justin Reynolds je svakako počinio
samoubojstvo, ali u poruci je bilo nečega što joj nije davalo mira. Znala
je da koketira s frkom. Nije znala kako će Kim reagirati i tijekom čitave
vožnje autobusom hrvala se s tom mišlju.
Ali nije li bila obučena za ovo? Pitala se to dok je skretala na Aston
Drive.
Tek kad je ugledala malu i urednu dvojnu kuću, zapitala se o
konkretnoj logistici svojih postupaka.
Iza tih je vrata bila ucviljena obitelj. Majka koja je sina izgubila na
jedan od najstrašnijih mogućih načina. Što ako uđe u kuću punu ljudi
koji su upravo došli izraziti sućut, kuću punu rodbine i utješnih lica, koji
se, svi do jednoga, trude makar na trenutak toj ženi odagnati bol i tugu?
Stacey je usporila korak, prilazeći kući. Pred njom je bio parkiran
samo mali Citroen. Još je nekoliko vozila bilo ostavljeno pokraj pločnika,
ali niti jedno nije bilo blizu kuće.
Što se točno nadala postići, pitala se Stacey kritički. Nije imala što
ponuditi ovoj obitelji, nije im imala čime ublažiti bol. A opet, osjećala je
kako ju nešto gura naprijed.

139
 Pitala se također, nakratko samo, propituje li ovako i njezina šefica
samu sebe prije nego što postupi. Pretpostavila je da nije tako.
Odvažno je pokucala na vrata i ignorirala onaj dio sebe koji se
nadao da se nitko neće javiti.
Prebrzo se pojavio obris s druge strane stakla u vratima.
Vrata je otvorila žena u ranim četrdesetima. Bila je sitne građe i bez
boje u obrazima. Stacey se nije upoznala kako spada s Justinovom
majkom onoga dana kad joj je sin umro; žena je bila okružena
bolničarima koji su ju pregledavali i susjedima koji su nudili riječi
utjehe. Danas je nosila donji dio trenerke u kojem je bilo mjesta za dvije
takve žene i sivu majicu s kapuljačom. Stacey je trebao trenutak da
shvati kako žena zapravo nosi odjeću svog pokojnog sina.
— Gospođo Reynolds, ja sam Stacey... ovaj, detektivka Stacey Wood.
Petljala je po torbi pa su joj isprave zatim pale na tlo. Sagnula se i
podignula ih, pokazala ih ženi.
Gospođa Reynolds pogledala je preko isprava i namrštila se.
— Bili ste tu neki dan, kad je... — Utihnula je.
— Da, jesam. Žao mi je zbog svega — rekla je Stacey, trudeći se
ignorirati neugodnu situaciju.
Pogriješila je. Nije trebala doći. Nije bila navikla na ovo. Nije bila
osoba koja postavka pitanja suočena s nečijom boli. Ona bi kuhala čaj
dok drugi to rade. Znatiželju je trebala zadržati u svojoj glavi.
Možda joj ovo bude dobra pouka o tankoj crti između znatiželje i
nagona.
No šteta je već bila počinjena. Pokucala je već na vrata i prekinula
ovu ženu sred tugovanja. Ako se sad okrene i ode, gospođa Reynolds
svakako će se požaliti postaji u Halesowenu.
— Smijem li ući? — pitala je.
Gospođa Reynolds stala je u stranu dok je Stacey kročila u uski
hodnik.
—Je li ovo službeni posjet? — pitala je gospođa Reynolds nabravši
nos, zbunjena.

140
 — Ne, gospođo Reynolds, nije. Tu sam samo kako bih... — Riječi su
joj zamrle na usnama jer nije znala što ustvari reći.
— Oprostite, detektivko, ali htjela bih da mi objasnite. Razumjela je
njezinu frustraciju. I Stacey je pokušavala naći smisao u ovom što radi.
— Pročitala sam njegovu poruku — rekla je Stacey, kao da time sve
objašnjava.
— I? — pitala je ova, zaustavivši se u svom dnevnom boravku.
Stacey se našla suočena s porukama raznih prijatelja i rođaka posvuda,
na svakoj površini. Bilo joj je to kao pljuska u lice zbog toga što
uznemirava ovu ženu.
— Oprostite, nisam trebala doći — Stacey će, želeći što je došla.
— Ali zašto ste došli? — pitala ju je ova, sjedajući u naslonjač. Prešla
je prstima po tkanini hlača trenirke.
Stacey je sjela na rub kauča. Već je zamišljala kako ova piše žalbu
zbog njezina ponašanja. Sad više nije bilo natrag.
Gola je iskrenost bila jedini izlaz.
— Gospođo Reynolds, kad sam pročitala njegovu poruku, osjetila
sam nešto. — Kucnula se prstom po prsima. — Krenulo je odavde i
završilo tu — rekla je, dotaknuvši trbuh. — Ne mogu vam objasniti —
dodala je zatim, osjećajući da riječi nisu nimalo korisne.
— Ali ne postoji sumnja? — pitala je. — Mislim...
Stacey je odmahnula glavom. — Ne, gospođo Reynolds, nema
sumnje da je Justin podnio samoubojstvo, ali zanima me zašto.
Suze su navrle ženi na oči. — Jedva živim s činjenicom da nikad
neću doznati.
Stacey je željela posegnuti i utješiti ju, ali zadržala je ruke na krilu.
— Ima ta jedna rečenica u poruci — rekla je. — Znate li zbog čega
mu je bilo žao?
Gospođa Reynolds je odmahnula glavom dok je žestoko brisala
obraz.
— To me drži budnom sve ovo vrijeme.

141
 —Jeste li razgovarali s njegovim prijateljima? — pitala je Stacey,
prekinuvšije.
—Jedva da znam tko su mu prijatelji. Mislim da nije bio u kontaktu
s bilo kim iz škole. Raspalo se društvo nakon...
— Nakon čega, gospođo Reynolds? — pitala je Stacey.
— Nesreće — rekla je.
— Recite — poticala ju je Stacey.
Progutala je knedlu. — Prije dvije godine Justinov otac i sestra
poginuli su u automobilskoj nesreći.
— Ajme, jako mi je žao — rekla je Stacey, pitajući se koliko boli
jedna žena može podnijeti. Kad vam je tijelo pod stalnim napadom,
naposljetku se preda. Organi se počnu gasiti. Ali srce je nešto drugo.
Koliko gubitaka i tuge možete podnijeti prije nego što srce napokon
digne ruke od svega?
li Nakon toga se potpuno zatvorio. Ostao je bez posla, znao se
potući, odbijao je izaći iz sobe. Naposljetku su ga prijatelji prestali
pozivati i slati mu poruke i činilo se da mu to ne smeta. Ali činilo se da
mu je bilo bolje u zadnje vrijeme. Povremeno bi izašao van. Tražio je
posao.
Odmahnula je glavom.
— Ali to još uvijek ne objašnjava to da mu je bilo žao zbog nečega
— nježno će Stacey.
Vidjela je tračak razumijevanja u očima gospođe Reynolds, kao da
je upravo odgovorila na pitanje.
— Ustvari, detektivko, mislim da objašnjava. Vidite, i on je bio
ondje. Justin je bio u autu. Otac i sestra su mu poginuli na mjestu jer su
sjedili naprijed. Justinu nije bilo ništa.
— Ali i dalje nije bio odgovoran za nesreću ili smrti — Stacey će, —
Nije bilo do njega.
— Ali jest — rekla je, kimajući žustro. — Vidite, Justin je sestri
prepustio prednje sjedalo.

142
 TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE

N akon što je napravila tri kruga oko parkirališta Russells Hali,

Kim je napokon parkirala na mjesto za trudnice.
— Ne bi smjela to — Travis će, ne odobravajući.
Izvadila je ključ iz pogona i pružila mu ga.
— Evo, ti slobodno vozi krugove čitavu noć dok ja idem sama.
Ignorirao je ponuđene ključeve i izašao iz auta. Da, nije ni očekivala
da će drukčije.
— Nego, želiš li ti voditi ovaj razgovor ili ćeš meni prepustiti? —
Riječi izgovorene nisu baš zvučale pomirljivo kao u njezinoj glavi samo
trenutak ranije.
— Kao i uvijek, imamo potpuno drukčije poglede na stvar —
ogorčeno je rekao.
Nije joj bila namjera potpirivati njihov već ustaljeni animozitet. Pet
godina neprijateljskog stava neće nestati samo zato što su zajedno
pomagali ljudima na mjestu teške nesreće.
— Tome, još uvijek kriviš sve ostale? — povikala je za njim.
Ignorirao ju je i u tišini su se odšetali do bolnice.

Propustili su ih kroz vrata i Travis se zamalo sudario s kolicima s

hranom što ih je medicinska sestra namještala na mjesto na kraju
hodnika.
Kim je suzbila smiješak dok je Travis od jedne od medicinskih
sestara tražio upute o smjeru.

143
 Pratila ga je kroz velik raspon vonjeva i mirisa koji su upućivali na
dijeljenje večere pacijentima. O da, bolnička je hrana baš ono što će
podići raspoloženje pacijentu. Povrće s kojim možete igrati hokej; pire
koji sanja sol i meso koje se ne da identificirati. A ako ste imali sreće,
dobili biste sendvič od šperploče. Nije ju čudilo što ljudi tako očajnički
žele pobjeći odavde.
Kim je više iznenadilo vidjeti Fionu kako sjedi pokraj kreveta nego
što je Fionu iznenadilo vidjeti Kim. Izgleda da je uvijek imala taj isti izraz
lica.
— Gospođice Cowley, gospodine Cowley — rekao je Travis,
kimajući. Fiona Cowley blago je nagnula glavu u pozdrav. Billy Cowley
nije.
Kim je bilo jasno i zašto je tako: zavoji na lijevoj strani njegova vrata
bili su debeli poput pelene novorođenčeta.
Travis je stao Billyju s lijeve strane. I Billy i njegova sestra
sumnjičavo su ga promatrali. Kim se zadržala u podnožju kreveta.
— Gospodine Cowley, drago mi je što vam je bolje. Smijem li vas
zvati Billy? — pitao je nježno.
Billy je oklijevao pa kimnuo.
— Vjerojatno je ovo glupo pitanje, ali postavit ću ga svejedno. Kako
se osjećate?
Billy je zaustio, ali njegova je sestra odgovorila.
— Ne može govoriti zbog ozljede — rekla je dok je primala Billyja
za ruku. — I da, glupo je pitanje.
Travis se razoružavajuće nasmiješio Fioni, prihvativši njezino
korenje.
Kim je stajala i gledala sve to s velikim zanimanjem. Ovo je bila
strana Travisa koju jako dugo nije vidjela.
Nastavio je čavrljati dok je Kim promatrala brata i sestru. Billy
Cowley doimao se mlađim od svojih dvadeset šest godina. Svijetla kosa
padala mu je preko toplih plavih očiju, koje su stalno skakale pogledom
sa sestre na Travisa i natrag.

144
 Fiona je pak izgledala puno starijom od svojih dvadeset osam. Bilo
je nekog sivila u boji njezine puti koje je sezalo sve do sljepoočnica i
tamnosmeđe kose. No nije posrijedi bila samo oštrina njezine pojave i
držanja. Čitav se odnos između nje i brata doimao više kao odnos
roditelja i djeteta.
— Billy, možete li nam reći nešto više o incidentu s puškom? —
pitao je Travis.
Kim se sviđalo kako je nastavio postavljati pitanja žrtvi, unatoč
sestrinim naporima da dominira razgovorom.
— Nesretni slučaj — rekla je Fiona, stežući bratovu ruku.
— Ah, tako znači — Travis će prijateljski. — I rekao vam je to? —
pitao je, suptilno joj svraćajući pažnju na to da Billy ne može govoriti.
Kim je primijetila paniku u Billyjevim očima.
Fiona se žustro oporavila. — Moj mi je otac rekao što se dogodilo.
Sve je vidio.
— Zaista? — Travis će iznenađeno. — Mi smo došli prije hitne i vaš
je otac rekao da je istrčao van nakon pucnja, ali nije ništa vidio.
Obrazi su joj se blago zarumenjeli. — Dogodilo se i bio je u šoku.
Sad se sjeća što je bilo — rekla je.
Kladim se da se sjeća, da, pomislila je Kim.
— Nema problema — ugodno će Travis.
Kim to ne bi rekla. Posegnula bi za riječima kao što su „besramna
laž“.
— Morat ćemo potvrditi to s vašim ocem, tražiti detalje i uzeti
potrebne izjave. Naravno, balističari će usporediti metak s puškom, pa
kad potvrde da je ispaljen iz nje, to je to. A i siguran sam da će ostatak
baruta na ruci vašeg brata biti potvrda da je on taj koji je držao pušku.
Okej, Travis ju je upravo nazvao besramnom lažljivicom te ubacio i
uhvatit ćemo vas u laži s puno više takta nego bi Kim ikad uspjelo, a da
se pritom ni u jednom trenutku nije prestao ugodno smiješiti.
Kim je vidjela kako Fiona vrškom jezika vlaži usne.

145
 — Test je vrlo jednostavan — nastavio je Travis. — Tragovi na
Billyjevim rukama sastojat će se od spaljenog i nespaljenog upaljača
metka u kombinaciji s ostatcima s površine samog zrna, čahure i
sredstva kojim je podmazana cijev...
— Ali to ne možete sad, zar ne? — pitala je Fiona.
Travis je kimnuo, pristojan. — Siguran sam da bismo mogli. Sve što
trebamo je vlažna maramica s alkoholom, a nju mogu ubaciti u jedan od
ovih — izvadio je sad svoj novčanik i pokazao lijevu stranu gdje su bile
posjetnice, olovke i male vrećice za dokaze — i ne bismo vas morali više
gnjaviti.
— Ne može vam dati dopuštenje — namršteno je rekla.
Dovraga, pomislila je Kim. Stvarno se brzo snalazila.
Travis je kimnuo. — Ali to ne bi trebao biti problem, zar ne? Siguran
sam da želite da obavimo to što je brže moguće kako bismo potvrdili
njegovu izjavu.
Žestoko je odmahnula glavom. — Ne može vam dati pristanak ako
ne može govoriti, a ja nisam spremna dati ga u njegovo ime.
Kim je primijetila da joj je ponovno stisnuo ruku. Billy Cowley
doimao se prestravljenim.
Travis je kimnuo. — Nema problema. Pozvat ćemo jednoga od
tehničara po uzorak jednom kad dobijemo dopuštenje od vašeg oca. —
Pružio je ruku preko stola. — Hvala vam na vremenu i siguran sam da
ćemo uskoro ponovno razgovarati.
Kimnula im je oboma dok je napuštala odjel za Travisom.
— Imamo li metak? — pitala ga je.
Kimnuo je. — Gibbs ga je uzeo sinoć, nakon što su ga izvadili Billyju
iz vrata.
— Isuse, daj uspori — rekla je kad su stupili u glavni hodnik.
— Nije moj problem ako ne možeš držati korak, Stone — dobacio je
preko ramena.
Još dva koraka i hodala je sad usporedno s njim.

146
 — Čemu žurba? — pitala je kad su izašli.
— Razmisli malo — rekao je dok se provlačio iza skupine pušača,
od kojih se nije dobro vidio znak zabrane pušenja.
Gledala je sad njegovu glavu iznad oblaka dima. — Ako se skrivamo,
predlažem ti da se sagneš malo.
Prišao je bliže zidu.
Kim se zagledala kroz gomilu pušača. Ako im je Fiona lagala, morat
će sad jako brzo skriti tragove. Morat će natrag kući i reći ocu što je
ustvari vidio. Travis joj je namjerno rekao koji im je sljedeći korak kako
bi ju natjerao u akciju. Ona će sad morati stići do svog oca prije njih.
— I evo je — rekla je Kim kad je Fiona izjurila iz bolnice, pretrčala
preko pješačkog i stala pred taksi.
Travis je krenuo prema parkiralištu, najbrže što je mogao.
— Ej, Travise, skoro je šest. Ne moraš li uskoro doma? — pitala je.
— Mislim, ne bih htjela da se pretvoriš u bundevu.
Dobacio joj je leden pogled. — Stone, ja ne idem nikamo. Samo
trebam obaviti jedan poziv.
Kim je pokrenula motor dok je on vadio mobitel i udaljavao se od
nje.
Osjetila je smiješak na svom licu.
E, ovo joj je bilo poznato.

147
 TRIDESET PETO POGLAVLJE

B
ryant je parkirao iza Keatsova kombija na ulazu u tunel Buck, na
mjestu koje su lokalci poznavali kao naselje Codsall.
Sjećao se da je kao klinac tu igrao nogomet kod Bearmore
Banka, na igralištima odmah pokraj tvornice Burton Delingpole. Sjećao
se sirene za kraj smjene, koja bi se oglasila trenutak prije nego što bi
muškarci crnih lica počeli nadirati iz zgrade te se zaputili kući na topli
obrok.
Bryant nije bio toliko naivan da gleda prošlost kroz ružičaste
naočale. Nije vjerovao da je u sedamdesetima i osamdesetima bilo
manje problema za obitelji; bilo ih je, samo su bili drukčiji. Tvornice iz
toga doba bile su odgovorne za mnoštvo zdravstvenih problema koje
liječnici dandanas otkrivaju. Prosječna životna dob vjerojatno se
povećala za više od deset godina zbog boljih poslovnih praksi. A opet,
kad bi se prisjetio bratstva tih radnika kojemu bi svjedočio tijekom
masovnog egzodusa, rastužio bi se zbog gubitka tvornice.
Tvornica je bila zatvorena sredinom osamdesetih i zamijenile su je
kuće čiji su stanari već tvorili manje skupine na objema stranama ceste.
Ne bi mogli vidjeti ništa, ali to ih nije sprječavalo da nagađaju.
Odmahnuo je glavom kad im je jedan od pozornika pružio plastične
cipele i kimnuo prema nagibu koji je vodio do tračnica na pola puta
između željezničkih postaja Cradley Heath i Old Hill.
Dok je hodao kroz do koljena visoku travu, nekoliko je puta duboko
udahnuo. Iako ih je Keats upozorio da je mjesto zločina gnjusno, nije se
ipak mogao pripremiti na ono što ga je čekalo.
Čuo je Dawsona iza sebe kako psuje jer se okliznuo na već mrazom

148
prekrivenoj travi. Razmatrao je okrenuti se i pružiti, mu ruku pa se
predomislio. Mali ima ego koji mu ne bi bio zahvalan na pomoći.
Na vrhu obronka bili su postavljeni privremeni reflektori, čije se
svjetlo odražavalo od mora reflektirajućih jakni željezničkih radnika,
policajaca i forenzičara. Nije bilo puno kretanja i Bryant je osjećao šok i
stravu u zraku.
Njegov se kolega sad pojavio pokraj njega i počeo brisati zemlju s
koljena.
— O Isuse — rekao je Dawson usred brisanja.
Bryant je pratio njegov pogled i zamalo povratio.
Tijelo mlada muškarca ležalo je na tračnicama. Glava je bila dva
metra dalje.
Keats se okrenuo i nasmiješio im se.
— Napokon dvojac koji mi se sviđa — rekao je. — Momci, možete li
ostati stalno zajedno? — pitao je.
— Ne — odvratili su u isti glas.
Keats je slegnuo ramenima od razočaranja.
— Priđite bliže, pobogu — prekorio ih je.
Bryant je shvatio da su obojica stala dobra tri metra od
obezglavljene žrtve.
— Samoubojstvo? — pitao je Dawson. Nije to bilo glupo koliko je
zvučalo. Obojica su već vidjela žrtve nesreća s vlakovima i većinom bi
posrijedi bila osoba koja se s mosta bacila pred vlak, ne pružajući
strojovođa mogućnost da uspori.
Drugi bi pričekali da vlak počne usporavati pred postajom; umjesto
da skoče, jednostavno bi legli pred lokomotivu.
Njemu je osobno to bilo užasno sebično. Upoznao je strojovođe koji
su patili od PTSP-a, depresije i drugih užasnih stanja koja su bila
posljedica nečijeg odabira da si skonča život.
Keats se sagnuo u odgovor na Dawsonovo pitanje i pokazao na
ostatke plastične žice s unutarnje strane tračnica, pokraj većine žrtvinih

149
prstiju. Čistoća reza odmah bi vas podsjetila na one mesoreznice u
mesnicama.
— Čak i najupornija osoba ne može vezati obje ruke — odvratio je
Keats.
— Imao je pomoć? — pitao je Bryant. Čuo je već za samoubojstva uz
pomoć.
— O, imao je pomoć, svakako, ali mislim da ju nije tražio. Pogledajte
otisak stopala između lopatica.
— Držao ga je na mjestu dok vlak prolazi? — Dawson će,
izgovarajući ono što je Bryant mislio.
Keats je odmahnuo glavom. — Nije, jer u tom bi slučaju počinitelj
bio preblizu vlaku.
Bryant se natjerao pobliže pogledati batrljak vrata. Lokva krvi
prekrivala je šljunak između tračnica, tamo gdje je kolo odrezalo glavu.
Podsjećalo ga je to na jeftine iluzionističke trikove s giljotinom i
košarom. Samo što ovo nije bio trik i glava lijevo od njega nije bila od
lateksa.
Keats je zatim pokazao na dugi komad zelene plastične žice urezan
u bijelo meso.
— Držalo mu je vrat na mjestu? — pitao je Bryant.
Keats je kimnuo.—Mislim da je htio da gleda u pravom smjeru.
Pokazao je glavom na istok.
Tračnice su se pružale nekih dvadeset metara prije nego što bi
nestale iza zavoja. Strojovođa ne bi imao nikakve šanse zaustaviti vlak
na vrijeme.
— Nije imao jebene šanse — dahnuo je Dawson. — Vlaku treba više
od dvjesto metara da se zaustavi kad ide sto kilometara na sat.
Bryant se stresao. Žrtva bi čula vlak u daljini, sve bliže i bliže, čekala
da joj uđe u vidokrug, molila se da ju strojovođa ugleda prije nego što
bude kasno. A onda bi se vlak pojavio, jurio prema žrtvi. Čitavo bi
vrijeme osoba znala što će se dogoditi.

150
 Stresao se opet i bacio pogled na svog kolegu koji je naglo utihnuo.
Pratio je Dawsonov pogled preko vrećastih, niskih traperica i jarko
narančastih tenisice.
Šareni je komad tkanine virio ispod plave North Faceove jakne.
— Kev, sve u redu?
Dawson ga je ignorirao. — Keatse, jesu li pomaknuli glavu?
— Nismo još, to nam je sljedeće — rekao je.
— Možemo li to sad? — pitao je Dawson, hodajući prema glavi.
— Oho, novi partner to postavlja kao pitanje — rekao je gurkajući
Bryanta laktom u prolazu. — Sviđa mi se jako.
Bryant je ignorirao patologov komentar o njegovoj šefici i krenuo
za kolegom.
Kao Dawson, zagledao se u odrubljenu glavu. Svjetlosmeđa kosa
završavala je neprirodno naglo, poput naopako okrenutih šiški.
Keats je rukom pozvao jednog od asistenata i polako su okrenuli
glavu licem prema gore. Oči su bile zatvorene, a usta blago otvorena.
Spokojni izraz lica nije odražavao stravični događaj kojim je skončao
njegov život. Koža je bila prekrivena tragovima krede i ogrebotinama od
kotrljanja glave preko šljunka.
Bryanta je zatekao izostanak krvi na blijedoj koži, ali njegova je
kolegu izgleda zateklo nešto sasvim drugo.
— Dovraga sve — promuklo je rekao. — Pa ja znam ovog klinca,
jebote.

151
 TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE

S
tacey je zatvorila vrata kafića i prepustila se valu olakšanja. Ovo je
bilo poznato, ovo je bilo normalno. Ovo nije bilo izvan njezine zone
komfora, kao recimo odlazak drugim ljudima i smetanje istima dok
tuguju.
Gospođa Reynolds doimala se zadovoljnom što je otkrila izvor boli
svog sina. Stacey nije baš bila uvjerena u to. Prošle su bile dvije godine
od prometne nesreće u kojoj su mu poginuli otac i sestra i premda je to
bio gubitak od kakva se jedan tinejdžer nikad ne bi dokraja oporavio,
dvije bi godine ipak pružile neko zacjeljenje rana.
No čak i tako, gospođa Reynolds dopustila je Stacey uzeti Justinovo
računalo, što je Stacey poručilo da žena ipak još uvijek gaji neke sumnje.
Zakoračila je naprijed kad se red pomaknuo jer je neka žena otišla
nakon što joj je rečeno da više ne poslužuju tople obroke.
Priscilla ju je ugledala u redu i odmah stavila žemlju na ploču za
pečenje. Stacey nije bila gladna, ali cijenila je gestu.
Kad je napokon došla na početak reda, dočekali su ju čaj i vruća
žemlja.
— Sve okej? — upitala je Priscilla.
— Težak dan — rekla je okrenuvši se. Nadala se da će neko mjesto
biti slobodno, ali svi koji su ranije držali štandove na tržnici, sad su još
uvijek sjedili i pijuckali piće prije nego što sjednu u svoje kombije.
— Dođi — rekla joj je Priscilla. Stacey je krenula za njom, prošla
pokraj zahoda i stala pred stolom na kojem je pisalo „Samo za osoblje";
u ovom je trenutku bio prepun papira i fascikli.

152
 Priscilla je sve to zgurala na jednu hrpu.
— Ovdje predahnemo. Pojedi na miru.
Stacey joj se zahvalno nasmiješila pa sjela u skučeni prostor.
Namazala je žemlju maslacem pa gurnula tanjur u stranu. Zlatni se
maslac rastopio pa nestao.
Položila je Justinov laptop na stol i otvorila ga. Nažalost, majka nije
imala pojma koja mu je lozinka, ali Stacey je znala dovoljno o njemu da
može nagađati.
Unatoč upozorenjima o sigurnosti lozinke, ljudi bi i dalje birali
nešto jednostavno što mogu zapamtiti i navodili se u odabiru osobnim
podatcima. Najčešća je lozinka bilo osobno ime uz dodatak znamenaka.
Pokušala je s Justinovim imenom i datumom rođenja, ali
bezuspješno.
Iskušala je nekoliko varijacija s imenom i datumom s velikim
slovima na raznim mjestima.
Prsti su joj letjeli preko tipki. Što je ljudima trebalo više lozinki, to
su one postajale sve jednostavnije. Malo tko se mogao prisjetiti velikog
raspona lozinki za društvene mreže. Šokantno, ali neki su zbilja birali
riječ „lozinka" kao lozinku.
Odsutno je posegnula za čajem iza laptopa i tada osjetila ruku na
ramenu.
Piće je zamalo završilo na podu.
— Kev, jebote. Koji...
— Polako, tigrice. Samo sam bio u prolazu i došao reći bok.
— Kev, lažeš — rekla je dok joj je srce usporavalo. — Tu me nitko
ne vidi.
Ogledao se oko sebe. — Ne šališ se.
— No, što želiš? — pitala je dok je zatvarala laptop.
Ignorirao je pitanje.
— I, Kev, kakav ti je bio dan? — pitao se u njezino ime. — Pa hvala

153
ti na pitanju, Stace. Pozvali su nas da pogledamo leš nekog klinca na
tračnicama. Jezivo, da budem iskren — odvratio je zatim.
Stacey se nagnula unatrag, gledajući predstavu.
Nastavio je. — Inače, kad već pitaš, da, poznajem klinca. — Zastao
je i pogledao njezin tanjur. — Jedeš ovo?
Gurnula ga je prema njemu. Uzeo je komad žemlje i zagrizao.
Dvaput je prožvakao pa progutao. Kevin Dawson jeo je baš kao što je i
sve ostalo radio: brzo, pun želje da nastavi sa sljedećom stvari.
—I to te očito jako pogodilo — rekla je kratko. — No, što još želiš,
osim moje žemlje?
— Ranije si žurno otišla iz postaje. Kamo si išla? — pitao je,
pogledavši laptop.
— Ne tiče te se. A sad se gubi, trebam tamaniti gobline — rekla je,
prateći njegov pogled do računala.
Slegnuo je ramenima. — Samo sam htio provjeriti kako si. Znaš,
prijateljski i sve to.
Nije skrivala nevjericu na svom licu. — Kev, nisam blesava. Svašta
smo, ali nismo prijatelji.
— Stace, samo sam...
— Po treći put, što želiš?
Spustio je žemlju na tanjur i pogledao je u oči.
— Stace, šupak sam. Oboje znamo to, ali ono ranije... — Utihnuo je,
odmahnuo glavom i zagledao se u žemlju.
Trebalo joj je trenutak da shvati što se događa. Nije mogla vjerovati
da ga još uvijek muči. Imao je pravo kad je rekao da je šupak, ali nije bio
odvratan. Često bi odavao dojam da ga ništa ne dira, ali ispod
samouvjerene vanjštine povremeno bi virnulo nešto sasvim drukčije.
— Kev, ignoriraj me. Nisam bila ozbiljna.
— Zašto si onda rekla to? — pitao je. — Znaš da u meni nema ni
grama rasizma.

154
 Slegnula je ramenima. — Katkada pretjeraš s arogancijom, Kev.
Misliš da imaš sve odgovore, uvijek. Živcira me to jer nikad ne ostaviš
mjesta za napredak.
— Ha? — pitao je posegnuvši opet za žemljom.
— Sve se mijenja s vremenom. Stvari rastu, prilagode se, uče,
postanu nešto više. Osim tebe. Ti si ista osoba koju sam upoznala prije
dvije godine.
Ponudio joj je osmijeh punih usta. — Ali ne voliš li me baš kakav
sam?
— Ne, Kev, ne volim — rekla je. — Jer mislim da možeš biti više.
Promatrala je kako gornji dio njezine žemlje potpuno nestaje u
njegovim ustima. Protrljao je dlanove nad tanjurom kako bi se riješio
mrvica.
Dotaknula se po obrazu kako bi mu svrnula pažnju na mrvice na
njegovu obrazu. Obrisao ih je rukom, a ona je osjetila začetak smiješka
u sebi. Gdjekad je doista bio samo veliki dječak.
— Stace, kako je bilo? — pitao je iznenada. — Kako ti je bilo u školi?
Spremala mu je odbrusiti ležernim komentarom, ali primijetila je
sad da je u njegovu pogledu zabavljenost zamijenila nježna znatiželja.
— Teško, Kev — iskreno je odvratila. — Bila sam okružena dvjema
vrstama ljudi. Jedni su bih užasni prema meni zbog boje moje kože,
drugi su bili pretjerano ljubazni zbog istog razloga jer su htjeli dokazati
sebi i meni da im nije bitno. Često su očekivali zahvalnost jer im „nije
bitno“. — Uzdahnula je. — Nasilnicima je svatko drukčiji bio slobodna
meta.
Bile su to uspomene koje nije voljela prizivati. Naglo se sad
prisjetila nečega.
— Nisi li ti bio debeo klinac? — pitala je.
Kimnuo je. — O da.
— Znači, donekle me razumiješ — rekla je. — Što si ti poduzeo?
— Smršavio sam — tiho je odvratio dok mu se licem razlijevalo

155
razumijevanje.
Podigla je obrve u odgovor. Nije bilo te dijete koja bi joj promijenila
boju kože.
— Kužim —rekla je nasmiješena, ali ne prije nego što je ugledala
tračak tuge u njemu.
Ali koliko god njegov posjeti bio neočekivan, ali i ugodan, toliko je
također htjela nastaviti baviti se Justinovim laptopom. Bacila je brz
pogled na svoj sat.
— Stace, dovraga sve. Učila si suptilnost od šefice?
— Ne, nisam htjela...
Ali htjela je i on je to znao.
— Znači, okej smo? — pitao je iskreno.
— Da, Kev, okej smo — odvratila je.
— Okej, vidimo se sutra — rekao je i potapšao po desnom ramenu.
Nije odvratila jer već je bio predaleko da bi ju čuo.
Što se Dawsona ticalo, rasizam je bio jednostavna, crno-bijela stvar.
Ili jesi rasist ili nisi, ili jesi zatucan ili nisi. Objasniti mu sve nijanse sive
koje su postojale između tih dvaju ekstrema oduzelo bi joj previše
vremena kojega u ovom trenutku jednostavno nije imala.
Otvorila je laptop i zaslon je oživio.
Palo joj je sad na pamet da mnogi koriste ime voljene osobe, a ne
vlastito, kad biraju lozinku.
Iskušala je razne kombinacije Justinova rođendana i majčina imena.
Ništa.
Pokušala je Justinov rođendan u kombinaciji s očevim imenom.
Ništa.
Pokušala je Justinov rođendan i sestrino ime.
I dalje ništa.

156
 Naglo se osvrnuvši, shvatila je da je kafić prazan. Priscilla je bila
zaokupljena močom i kantom vode.
Utipkala je sestrino ime i datum njezine smrti.
Nagnula se unatrag kad se zaslon promijenio.
Upala je.

157
 TRIDESET SEDMO POGLAVLJE

S
va su svjetla u kući na farmi bila uključena i navodila ih do ostatka
parkiranih vozila, ponovno pružajući pogled na sav jad i čemer
imanja. Zahrđali strojevi naslonjeni na zidove štaglja, hrpa slame
posuta izmetom nekoliko metara od kuće, napola otvorene vreće hrane
za stoku rasute posvuda.
Kordon se protezao od cijevi žlijeba na boku kuće do stabla na kraju
pošljunčanog prilaza, nekih tri metra od mrlje krvi na mjestu gdje je
Billy Cowley bio ustrijeljen.
Kim se trznula kad je ugledala dobro uhranjena štakora kako bez
srama trči preko blata prema starom štaglju.
— Travise, ovo je rupetina, ali rado bih znala kako to da ipak toliko
dugo ne plaćaju najam — zgađeno će Kim.
— Da, čak ni simboličnu svotu — složio se dok su hodali prema kući.
Nije ju iznenadilo što ih je na vratima dočekala Fiona.
Na parkiralištu su proveli duže nego što su htjeli zbog taksija u koji
je ulazio vrlo krhak starac. Kad su se napokon odmaknuli od bolnice,
Fiona je već odavno otišla kući i sasvim sigurno stigla ocu reći što da
kaže.
Njezin je crveni Jaguar bio parkiran na rubu imanja, gotovo kao da
nije htjela da ga okalja.
Kim ju je razumjela. Izbrojila je šest drugih vozila: četiri stara od
sedam do petnaest godina i dva kombija za tehničare. Prepoznala je po
cipelama tehničara Bena, koji je nosio masku i s kojim je godinama bila
surađivala na više slučajeva.

158
 — Hej — rekla je i stala pokraj njega dok je vadio vrećice za dokaze
iz stražnjeg dijela kombija. — Ometa li itko istragu?
Skinuo je masku i nasmiješio joj se. — Samo nadzire — rekao je,
kimajući prema dovratku kuće.
Da, nije ju začudilo.
— Bene, obrati posebnu pozornost na vlakna — rekla je, prisjetivši
se nedavnog otkrića Doktorice A.
— Nema frke — rekao je pa se zaputio prema kući.
— Brzi ste — rekla je Kim dok je ulazila u kuću pokraj namrštene
žene.
— Ne možete tek tako...
— Naravno da možemo — odvratila je Kim. Dovoljno joj je već
ometala istragu. Dali su joj kopiju naloga za pretres još u bolnici i Fiona
Cowley je znala tko su. Nije bilo potrebe za daljnjim objašnjavanjem, a
Kim također nije sumnjala da žena zna više nego što odaje dojam da zna.
Otvorena su vrata vodila u mračnu kuhinju s malim prozorom koji
gleda na sjever. Ormarići na zidovima bih su obični, četvrtasti i loše
oličeni. Dva su još uvijek imala stara vrata, kao da je netko bio odustao
usred pokušaja osuvremenjivanja prostora.
Većinu je zida nasuprot prozoru zauzimala pećnica marke Aga. Kim
se pitala radi li zato što je gornji dio sad služio kao spremište za
električni čajnik i kutije čaja. Pokraj Age bilo je plinsko kuhalo sa starim
mrljama od graha. Kutom je dominirala crna plastična kanta iz koje su
ispadali omoti hamburgera i kutije za pizzu. Vonj ustajala otpada bio je
mrvicu ugodniji od silna vonja vlage koji se protezao kućom.
Okrenula se prema Fioni, koja ju je pratila u stopu. — Molim vas,
dajte svoju adresu Travisu — rekla je Kim. — Možda nam bude
zatrebala.
Fiona se doimala zatečenom, ali je počela diktirati adresu Travisu,
koji ju je zapisivao u svoju kožnatu mapu s dokumentima.
Naravno da Fiona nije živjela ovdje. Ne bi kuća ovako izgledala da
jest. Žena je bila čista i uredna i ne bi ovo trpjela. Dovraga, nije htjela ni

159
da njezin crveni Jaguar bude preblizu kući, za slučaj da se nešto očeše o
njega.
Kim je zakoračila u dnevni boravak, koji je mogao biti srce doma i
bio je opremljen svime izvornim što su suvremeni domovi pokušavali
oponašati jeftinim kopijama. Cigleni kamin i hrastove grede bili su teško
primjetni među rasparenim komadima namještaja i teškim uzorcima
koji nisu bili usklađeni. Prostorija je bila osvijetljena jednom jedinom
žaruljom koja je sjala žuto, viseći sa sredine stropa.
Ugodni je prostor bio pun teškog i tamnog namještaja iz barem
sedam ili osam različitih desetljeća. Zidovi su bili pokriveni slikama
životinja s farme i mjedenim potkovama koje vise s kožnatih traka.
Trosjed je bio ljubičast i pohabanih naslona za ruke. Naslon za leđa
širio se u sredini poput lepeze. Njezini drugi udomitelji imali su jedan
takav u kasnim osamdesetima.
Gospodin Cowley zakoračio je pokraj triju tehničara koji su
svjetiljkama pregledavali prostoriju. Ušao je u dnevni boravak iz nekog
sobička koji se doimao smočnicom.
— Gospodine Cowley, drago mi je vidjeti vas opet — rekla je,
zakoračivši naprijed. Kim je osjećala Fionu iza sebe, ali nastavila se
obraćati izravno njemu. — Hvala vam na dopuštenju za bris Billyjeve
ruke. Sigurna sam da ćemo vrlo brzo zaključiti priču o pucnjavi.
Kim je čula kako je Fiona naglo udahnula. Nije kćeri rekao da je dao
dopuštenje.
Čim je Fiona odjurila s parkirališta bolnice, Kim je nazvala
gospodina Cowleyja kako bi razgovarala s njim prije kćeri i dobila
dopuštenje.
— Forenzičari bi već trebali biti kod njega u bolnici.
Kimnuo je u njezinu smjeru. Nije pogledao kćer, ali je bio sumnjičav.
Vidjela je da mu se šaka trza u džepu hlača.
— Vaša je kći spomenula da ste se prisjetili nekih detalja sinove
nesreće — rekla je. — Prije svega da ste joj zapravo svjedočili — dodala
je.

160
 Ponovno je kimnuo. Petljanje po džepu se nastavilo.
— Gospodine Cowley, možete li nam reći što se dogodilo? — pitala
je.
— Da. Bacao sam smeće i vidio da Billy petlja s puškom pokraj
štaglja. Zazvao sam ga... —
— Polako — Kim će, koja je već ustanovila tri ključne činjenice: da
je smeće još uvijek u kuhinji i danima nije bilo bačeno, a možda i
tjednima; da osjeća alkohol u njegovu dahu i da on želi ispričati sve to
što je brže moguće.
Prije nego što zaboravi što je trebao reći, pomislila je Kim.
Travis je sjeo na prljav trosjed, a ona mu je u sebi čestitala na
hrabrosti. No onda je shvatila što on ustvari radi i sjećanje joj je gotovo
izmamilo osmijeh na lice. Nije zaboravio.
— Znači, bacali ste smeće? — pitala je.
— Da, uvijek ga ostavimo ispred ulaznih vrata.
To savršeno objašnjava onog uhranjenog štakora.
— A što vam je skrenulo pozornost na Billyja? — pitala je.
Nije znala koliko bi prizor sina pokraj štale za krave bio neobičan.
— Ne znam. Mislim da je to bilo zato što je držao oružje.
— Puška, je li tako? — pitala je.
Sasvim uobičajena stvar na farmi.
— Da, okretao ju je i sjećam se da sam pomislio...
— Znači, stali ste i gledali ste ga zato što je držao pušku ili zato što
ju je okretao? — pitala je Kim, usporavajući ga. Prolazio je kroz scenarij
u svojoj glavi, željan držati ga se. Nije uživala u grubom ispitivanju, ali
morala ga je omesti dovoljno da ne prati tekst u svojoj glavi.
— Mislim da ju je samo držao, ali činilo mi se da će...
— Pomislili ste to samo zato što je vaš sin držao pušku? — pitala je.
Gospodin Cowley previše je želio doći do dijela s nesretnim slučajem. —
Ne može mu se vjerovati s oružjem?

161
 Muškarac je prešao dlanom preko ćelave glave.
— Ne, ne, nije tako — rekao je kao da se brani. — Samo je izgledalo
čudno — rekao je, sve crveniji u licu.
Kim nije imala izbora, morala je iskoristiti njegovu zbunjenost.
Okrenula se tako da joj Travis bude u perifernom vidu.
— Da odemo van i pogledamo mjesto nesreće? — pitala je. Nije ju
zanimala Cowleyjeva reakcija, nego je čekala da Travis blago kimne.
Fiona ih je povela van iz dnevnog boravka, kroz kuhinju pa van iz
kuće.
— Znači, tu ste stajali? — pitala je, zastavši pred otvorenim vratima.
— Da, kao što sam rekao. Nosio sam...
— Smeće, da, rekli ste — prekinula ga je dok je vrlo očito pogledom
tražila to isto smeće u blizini.
— I Billy je bio pokraj štaglja? — pitala je.
— Da — odvratio je, a šaka u džepu ponovno se stezala.
—I držao je sačmaricu? — pitala je.
—Da.
— A koliko je ona duga?
— Oko pola metra — rekao je. — Možda malo duže.
Kim se ogledala oko sebe. Pogled joj je pao na mali komad
nacijepana panja.
— Smijem li?
Gospodin Cowley je kimnuo i na brzinu bacio pogled prema kćeri,
koja je sve to promatrala zamišljena i prekriženih ruku.
Kim je naslonila komad panja na zid. Udarila je nogom i prelomila
ga na dva dijela.
Uzela je duži dio. — Ove dužine?
— Da — rekao je.
— Gospodine Cowley, možete li ostati tu gdje jeste? — pitala je.

162
 Kimnuo je.
Odšetala se do mjesta gdje je Billy bio stajao.
Travis je sad bio iza nje.
Spustila je glas tako da ju samo on može čuti.
— Znači, Billy vitla puškom i uspije se ustrijeliti u stražnji dio vrata.
Da vidimo kako bi to prošlo, ha?
Počela je okretati komad drveta kao da je mažoretkinja.
— Znači, okidač bi bio tu negdje? — pitala je Travisa.
Kimnuo je. Potražila je nešto čime bi označila mjesto.
— Ruž za usne? — pitao je.
— Znamo se? — uzvratila je, a da ga nije pogledala.
Posegnula je za komadićem kamena na tlu, moleći se da onog
štakora nema u blizini. Potegnula je kamenom preko drveta pa stavila
prst na utor.
— Gledaju li nas? — pitala je.
— O da — odvratio je Travis.
Super. I htjela je da vide koliko je apsurdno to što govore, a ako je
za to bilo potrebno izvesti malu predstavu, neka.
Protegnula je ruke, držeći prst na oznaci okidača. Puška se tresla pa
se smirila ispod njezine brade. Položaj za samoubojstvo. Namjestila je
kut i vrh cijevi je sad bio više uz vrat.
Promijenila je položaj i prebacila cijev preko ramena.
— To je najbliže što može — rekao je Travis.
— Da, ali ne mogu sad imati prst na okidaču.
Pružila mu je pušku. — Tvoje su ruke duže.
Primio ju je pa ponovio njezine pokrete dok ga je promatrala.
— Moguće je, ali u tom bi ga slučaju metak samo okrznuo, a ne bi
ušao u tijelo.
Oboje su sad znali što to znači.

163
 U ovom su se trenutku nadali da će izvješće balističara potvrditi da
je metak doista bio ispaljen iz te puške. Dok se to ne dogodi, ona ne može
Cowleyjeve zvati lažljivcima.
Uzdahnula je i zakoračila natrag prema Fioni i njezinu tjeskobnom
ocu.
Mobitel joj se oglasio zvukom pristigle poruke. Izvadila ga je i
pročitala kratku rečenicu na zaslonu. Okrenula se prema Travisu i
nasmiješila pa ležerno prišla obitelji.
— Gospodine Cowley, je li vam išta što ste upravo vidjeli da radimo
bilo poznato?
— Da — željno je rekao. — Preko ramena. Mislim da je Billy bio
držao pušku preko ramena.
Fiona je zakoračila naprijed. Kim je iznenadilo što je toliko dugo već
šutjela.
— Detektivko, kakve ovo veze ima s otkrićem kostiju na imanju? Tu
se nije dogodio nikakav zločin. Moj je brat doživio nesreću, to je već
potvrđeno.
— To ste vi potvrdili — podsjetila ju je Kim. Još uvijek nije čula ni
riječ iz usta Billyja Cowleyja.
— Ali moj otac...
— Prepričava sve što ste mu rekli da prepriča — hladno će Kim.
— Kako se usuđujete?
— Kako se vi usuđujete — odvratila je Kim. — Kako se usuđujete
bezočno lagati? Mislili ste da ćemo vam vjerovati na riječ kad je posrijedi
vatreno oružje?
— Istina je što sam vam rekla — zarežala je ova.
Kim je duboko udahnula. — Znači, unatoč tomu što je fizički gotovo
nemoguće i što smo upravo iz bolnice dobili potvrdu da na rukama i
vratu vašega brata nema tragova baruta, vi ustrajete na tome da se radi
o nesretnom slučaju?
Fiona nije posustala. — Da, inspektorice, to je naša priča.

164
 TRIDESET OSMO POGLAVLJE

K
im je zastala na trenutak prije nego što se odvezla s imanja
Cowleyjevih.
— Travise, koji se vrag događa? — pitala je, trudeći se
razumjeti ustrajnost obitelji u pogledu niža događaja koji se
jednostavno nije dogodio.
— Mislio sam da ćeš ju uhititi — Travis će sad.
— I jesam htjela — priznala je.
— Za što?
— Samodopadnost — odvratila je.
Zaklela bi se da mu je pobjegao hihot trenutak prije nego što ga je
prikrio kašljem.
— Nego, jesi li ti išta otkrio? — pitala je.
Nekoć, dok su surađivali, Tom bi često provjeravao tuđe kauče.
Smatrao je da se u njima nađe stvari za koje ni vlasnici ne znaju. Devet
od deset puta ne bi pronašao ništa, ali jednom je bio pronašao nestalu
naušnicu žrtve napada koja je tvrdila da su ju silovali i držali
zarobljenom. Četrdeset sedmogodišnji muškarac sve je bio nijekao dok
Travis nije pronašao naušnicu, zakvačenu za tkaninu kauča.
— Nešto mi je palo na dlan — rekao je i posegnuo u džep hlača.
Skrenula je i zaustavila auto na autobusnoj postaji.
Na dlanu je držao iskidani, otrgnuti komad papira.
Travis je otpuhnuo s papira mucice i prašinu.

165
 — Znaš da si to trebao staviti u vrećicu i predati tehničarima —
komentirala je.
— Zalijepilo se za mene — slabašno će on na to.
Mutna boja papira poručivala je da je proveo već neko duže vrijeme
u kauču. Bio je veličine srednje omotnice, one u kojoj bi vam došlo
izvješće od banke. Na jednoj strani nije bilo ničega, na drugoj su bila
otisnuta velika slova.
Smeđa je mrlja bila u gornjem lijevom kutu, a u sredini papira bila
je rupa. Pogledom je više puta preletjela preko papira, trudeći se u
mislima ubaciti slova koja nedostaju.
L_V
FR_____________ER
F_______________NA
— Ovo može biti bilo što — rekla je kratko.
— A opet, stavljaš si ga u džep — tužno je rekao. — A ja sam ga
pronašao.
Imao je pravo, ali nije mu namjeravala vratiti papir.
Tišina se nakratko spustila na njih, i bilo je gotovo kao nekad davno.
— Kamo sad? — pitala je.
— Rado bih doma — rekao je, zatvarajući svoj novčanik.
Teško je uzdahnula. — Tome, hoćemo li ikad razgovarati o onome
što se dogodilo... —
— Ne, Stone, nećemo — kratko je rekao.
—Jebote, Tome. Koliko se dugo možeš duriti? — povikala je.
— Nikad se nisi ispričala — uzvratio je.
—Jer mi nije žao — obrecnula se.
Tišina je sada bila zaglušujuća zato što je bila konačna. Dok su se
nabacivali optužbama, postojala je barem neka šansa da neplanirano
nalete na nešto oko čega se mogu složiti. Tišina je potvrdila da se to neće

166
dogoditi.
Nakon nekoliko trenutaka njegov je glas razbio napetost u zraku.
— Ponovit ću još jednom prije nego što izađem iz auta i pozovem
taksi: rado bih doma.
Kim je znala da nema smisla pokušati nastaviti razgovor. Odvezla
ih je prema Kidderminsteru bez riječi.

Dok je parkirala pred kućom, izrekla je napokon što joj se motalo

po glavi.
— Tome, ovo je zajednička istraga i htjela bih stoga sutra predvoditi
brifing.
Očekivala je da će odbiti. Tom Travis bio je ponosan čovjek. Ali
njegovo joj je oklijevanje pružilo nadu.
— Razmislit ću — rekao je izlazeći iz auta.
Kim je sjedila i gledala kako se ona zavjesa trza, baš kao i svake
večeri do sad. No, ako je morao biti doma do određenog vremena, noćas
će svakako završiti u kazni.
Dok se udaljavala od kuće, pokušala je ostaviti svoju tugu na
njegovu dovratku. Dio nje poželio je da nije ugledala tračak čovjeka i, još
važnije, policajca kojega je nekoć poznavala. Proteklih je nekoliko
godina bilo toliko gorčine i animoziteta da je ponekad bilo teško
prisjetiti se da je nekoć bio čovjek kojega je poštovala i koji joj je bio
drag — kojemu je gdjekad čak i predala život u ruke.
Ah sad je znala da nikad neće moći prijeći preko onoga što se bilo
dogodilo.
I to joj je smetalo više nego što je trebalo.

167
 TRIDESET DEVETO POGLAVLJE

H
ajde, mali, pomozi mi — rekla je Kim, gledajući Ваrneуја.
Otuširala se i presvukla i sad je sjedila na svojoj Kawasaki Ninji,
bosih nogu na pedalama, dok je promatrala ploču koja je
zauzimala čitav jedan zid njezine garaže.
Cijeli je dan bio kao ljepilo na Kim i morala se pošteno oribati da ga
se riješi. No, sad je imala i nešto na što se može usredotočiti i negativnost
je stoga počela blijedjeti iz nje. Kopirala je bila na ploču slova, razmak
između njih i položaj na papiru i sad ih je proučavala. Zbog svih slova
koja nedostaju bilo je praktički nemoguće popuniti praznine. Imala je
dojam da igra partiju vješala s jako malo šansi za pobjedu.
A opet, struktura joj je bila poznata. Slova su bila na sredini lista
papira.
Dovraga sve, da je ovo samo njezina istraga, zalijepila bi papir u
prostorije odjela i svi bi onda razmišljali o riječima. Četiri su glave
pametnije od jedne — ovisno, naravno, o tome koje četiri glave.
Kim je znala da se ne prilagođava dinamici zajedničke istrage koliko
se Woody nadao. Svaki sat koji je uspjela izdržati bio je pobjeda koju je
trebalo slaviti vatrometom.
Najgore od svega nije bilo to što je zapela s čovjekom koji ju je mrzio
više od većine ljudi koje je strpala iza rešetaka. Ubijalo ju je usporeno i
metodično prikupljanje svake informacije. Bilo je kao da Travis uporno
pokušava naći operacijsku dvoranu nasred bojišta. Povremeno
jednostavno morate leći u blato i raspaliti.
I Bog joj pomogao, nedostajao joj je njezin tim. Nikad to ne bi izrekla
naglas, a bilo je već problem i priznati to samoj sebi. No poznavala ih je

168
i mogla je uvijek zamisliti kako bi reagirali i na koji bi način bilo najbolje
razdijeliti posao. Znala je da Stacey ne bi prestala kopati dok ne pronađe
što traži. Znala je da bi se Dawson navodio nagonima i pronašao čvrste
tragove. A Bryant, no, njegov je mozak bio komplementaran njezinu
umjesto da ju usporava.
Pitala se gubi li možda oštrinu pod stare dane jer sad joj je i Woody
nedostajao.
Uzdahnula je i vratila pažnju natrag na zagonetku. Bilo je tu nečeg
što joj se pokušavalo prikazati.
Zarežala je kad je mobitel zazvonio pa zakolutala očima kad je
ugledala tko ju zove.
— Frost — rekla je, mašući nogama naprijed natrag na motoru.
— Želim znati što radiš — rekla je ova bez pozdrava. — Kakav si
napredak postigla? Jesi li identificirala osumnjičene?
— Dovraga sve, čak si i ti suptilnija od ovoga — Kim je komentirala.
— Znaš da neću komentirati... —
— Stone, šališ se? — rekla je Frost neobično tvrda glasa. — Ovo nije
običan slučaj i ako se ponašaš kao da jest, kunem se da ću ti...
— Frost, smiri se — naložila joj je Kim, naglo prestavši mahati
nogama. — Kog vraga pričaš?
Stare kosti pod zemljom ne bi trebale novinarku pretvoriti u gotovo
pa histeričnu ženu.
Zatečena tišina bila je jedini odgovor. — Ne znaš? — povikala je
zatim Tracy u nevjerici.
— Ne znam što? — pitala je Kim, silazeći s motora.
— Bubba, moj vježbenik, mrtav je...
— Tracy, kvragu — Kim će, naslonivši se rukom na spremnik goriva.
— Tako mi je žao. Što se dogodilo?
— Ranije danas ostao je bez glave na tračnicama.
Kim je stajala nepomična, trudeći se probaviti što je čula. Ne samo
mrtav. Ubijen je.

169
 — Tracy, žao mi je. Ja...
Kim nije htjela priznati nezamislivo: da nije znala.
— No, što svi vi poduzimate? — pitala je Tracy, progutavši jecaj. —
Tko god da je odgovoran, treba biti obješen za jaja. Bubba je bio dobar
klinac kojemu nije bilo lako u životu. Nadam se da ćeš dati sve od sebe
da nađeš gada.
— Tracy, znaš da policija čini sve što može...
— Stone, ne obraćaj mi se kao da si glasnogovornica. Ako mi kažeš
da ćete ga uhvatiti, vjerovat ću ti, ali reci svojoj dvojici da se ne rastežu
i...
— Dvojici? — pitala je namršteno.
— Bryant i Dawson. Bili su na mjestu zločina.
Zavladala je sad tišina jer je Frost napokon shvatila.
— Ni to nisi znala, zar ne? — pitala je zgroženo, — Koji se vrag
događa s tobom i tvojim timom?
Kim je pokušala opustiti čeljust.
— Frost, nazvat ću te sutra, ali žao mi je zbog...
— Stone, poštedi me. Očito razgovaram s pogrešnom osobom.
Prekinula je poziv.
Kim je dobrih deset sekunda bila nepomična dok je pokušavala
procesirati sve što joj je bilo rečeno.
Bubba Jones mrtav.
Novinar kojega su poznavali bio je žrtva opakog i stravičnog
umorstva ranije toga dana.
I ona nije znala za to.
Sljedeća joj je misao bila odjek optužbe Tracy Frost.
Koji vrag njezin tim izvodi?

170
 ČETRDESETO POGLAVLJE

K
im je zakazala brifing za sedam ujutro i nije bila zatečena kad je
ugledala svoj tim spreman i oran. Zatekli su je papirići koje je
svako od njih imao zalijepljen na prsima.
Složila je facu na onaj na kojem je pisalo „šefica" i bacila ga u kantu
za smeće. Da je neki drugi dan, bilo bi joj možda i smiješno.
Imala je sad njihovu pozornost.
— Zašto mi, dovraga, nije rečeno da je Bubba Jones ubijen? — pitala
je, gledajući jednog pa drugog, čekajući objašnjenje.
Napokon je zaustavila pogled na Bryantu.
— Šefice, radite na drugom...
— Imam mobitel, e-adresu, primam poruke. Isuse, mogli ste i
goluba poslati pa me ne bi Frost zaskočila u jedanaest i pol sinoć.
— Bilo je na vijestima — promrmljao je Dawson.
— Znači, tako misliš da sam trebala doznati, Kev? — bijesno će Kim.
Ako je to bio Dawsonov pokušaj da zaštiti kolegu, bio je pogreška
koliko i u krivo vrijeme učinjen.
Okrenula se prema njemu. — Oprosti što sam si uzela sat za sebe
nakon petnaest sati istrage. Možda ćemo noćas obaviti brifing ovdje u
deset, čisto da me obavijestite o svemu.
Nije baš bila potpuno iskrena — bila je, na kraju krajeva, proučavala
papir koji je Travis bio pronašao — ali zamjerala je implikaciju da je
trebala preko vijesti doznati čime joj se tim bavi.
— Imate pravo, šefice — rekao je Bryant. — Trebao sam vam reći,

171
ali nisam.
Isprika je bila iskrena i prava i prihvatila ju je, kimnuvši mu.
Svima je ovo bilo nešto novo. Bili su primorani na drukčiju
dinamiku, na poremećeni prirodni ritam rada njihova dobro
podmazana stroja. Svi su se u ovom trenutku osjećali kao ona.
Činjenica da je Stacey čitavo to vrijeme šutjela poručivala joj je da
ni ona nije bila dio procesa.
— No, gdje smo s tim? — pitala je, posegnuvši za kavom koja ju je
dočekala na stolu.
Iako nije nikad upoznala momka, on je svojedobno bio odgovoran
za to što je Dawson umalo dobio otkaz. Novinar vježbenik uspio je
njezina kolegu uvjeriti da ide protiv njezinih izričitih naloga, što je
dovelo do hrpe lažnih tragova i sati potraćena rada.
— Imaš dopuštenje od Woodyja? — pitala je. Svaki se slučaj
prethodne upletenosti sa žrtvom moralo prijaviti i objasniti.
— Sinoć — odvratio je.
—I?
Bilo je potrebno službeno dopuštenje za nastavak rada na slučaju.
— Imam dopuštenje — rekao je.
Izgleda da je Dawson barem jednom u životu slijedio pravila.
— Vezali su ga za prugu, vrat mu je bio točno na tračnici — nastavio
je Dawson. Potegao je prstom preko vrata. — Odrezalo ju.
—Obitelj?
— Domsko dijete, šefice. Nema braće i sestara, a zadnji ga skrbnici
već godinama nisu vidjeli.
Kim nije mogla suzbiti val suosjećanja koji ju je obuzeo što nije bilo
obitelji koja će oplakivati mladićevu smrt. I sama je bila domsko dijete i
znala je da je malo tko uz koga je odrasla danas živ.
— Keats je napokon maknuo leš s tračnica oko jedanaest — rekao
je Bryant. — Forenzičari su na terenu, ali nered je. Taj dio ljudi koriste

172
kao prečac i vise ondje otkako znam za sebe.
Kim je mogla zamisliti koliko će smeća morati pročešljati u potrazi
za tragovima i dokazima.
— Woody je zatražio dodatno ljudstvo od Lloyd Housea za
razgovore s ljudima u stambenom naselju Codsall. Mi ćemo se
usredotočiti na Bubbine suradnike — nastavio je Bryant. — Dokazi neće
tako brzo riješiti ovaj slučaj.
Kim se slagala s njim i napola mu se nasmiješila.
— Woody ti se već javio? — pitala je.
— Da, sinoć.
— V. D. inspektora? — pitala je.
Kimnuo je.
— Čestitam, Bryante — rekla je Stacey, široko se smiješeći.
— Šališ se? —prasnuo je Dawson, strijeljajući Bryanta pogledom.
— Kev, smiri se. To je samo titula — rekao je Bryant.
— I sasvim prikladno — rekla je Kim, uhvativši Dawsonov pogled.
— Bryant ima vještine najprikladnije za vođenje ovog slučaja, ali i tvoje
vrijeme će doći.
— Pošteno, šefice — rekao je Dawson, kimnuvši Bryantu.
Bila je to očita i ispravna stvar, i to ne samo iz kuta čiste procedure:
Woody nije mogao dopustiti da istragu ubojstva predvodi jedan
detektiv narednik. Jedina osoba koja nije smatrala da bi Bryant trebao
biti inspektor bio je sam Bryant.
Bila je zadovoljna što je sve bilo pokriveno. Osim dijela gdje su ju
trebali obavijestiti o svemu, ali sad je bio trenutak da to pusti.
— Prije nego išta drugo napravite jutros, dogovorite sastanak s
Frost, jasno?
—Jasno — odvratili su u isti glas.
— Nego, kako napreduje istraga o Henryku Kowalskom? — pitala je
Dawsona. Slučaj je izvorno bio njegov.

173
 — Imamo snimku nadzorne kamere na kojoj osumnjičeni petlja po
mobitelu dvjesto metara od mjesta zločina. Viđenje i kako trči pokraj
supermarketa na Manor Wayu, ali smo ga zatim izgubili kod Shenstone
Islanda.
— Ima li osobne neprijatelje? — pitala je.
— O da, susjed vrata do pravi je šarmer. Slao je odvratne poruke
obitelji, ali nažalost ima alibi za vrijeme napada.
Dawsonov je ton glasa jasno poručivao da bi rado da nije tako.
— Divan čovjek dok ne provedeš duže od dvije minute s njim —
dodao je Bryant.
— Profili na društvenim mrežama nisu mu privatni i ne skriva svoj
rasizam — rekla je Stacey. — Ponosi se što je dio Nacionalne fronte i što
je sudjelovao na više prosvjeda koje je organizirao EDL.
— Dosje? — pitala je Kim.
Stacey je kimnula. — Dvije godine uvjetne za fizički napad kao
tinejdžer i odslužio je i osamnaest mjeseci zbog maltretiranja i prijetnji
obitelji koja se doselila u susjednu ulicu.
Kim je podigla obrvu u znak pitanja.
— Azijska obitelj — potvrdila je Stacey.
Već se slagala s Dawsonom u vezi s ovim tipom.
— Ali, šefice — dodala je Stacey — da je Flint imao išta s napadom
na Henryka Kowalskog, mislim da bi otvoreno rekao.
Kim se složila. — Bacite mrežu malo šire, ekipo. Teški napad i
brutalno umorstvo bez ključnih svjedoka? Netko negdje zna nešto?
—Flint je dao naslutiti da ima nečeg višeg u vezi Henryka—ponudio
je Bryant.
— Ispitajte ga žešće i doznajte što zna — rekla je Kim, dojma da im
govori očito.
— Prvo moramo razgovarati s Tracy Frost, a Gary Flint izlazi van uz
jamčevinu oko devet i pol.

174
 Kim je bila zbunjena. — Pa?
— Ne možemo oboje, Šefice — rekao je Dawson, sad rumen.
Kim se namrštila. — Kev, jesi budan? Stacey može razgovarati s
njim.
— Ali on je totalni rasist — rekao je Dawson.
— Pa što? — Kim će, na što se Stacey nasmiješila i ustima oblikovala
„hvala, šefice".
— Sumnjam da će reći išta što Stacey nije već čula, a ona je prvo i
osnovno policajka i može bez problema odraditi razgovor. Ako joj pak
nije ugodno, uzdam se da će mi to i reći. — Pogledala ju je. — Stace, je li
tako?
— Da, šefice — rekla je ova, široko se smiješeći.
Pogledala je mladog detektiva narednika koji je zurio u svoje nokte.
— Kev, razumijem te, ali vani je jako puno mizoginih i šovinističkih
svinja. Da ih sve do jednog na tebe preusmjerim?
— Kužim — rekao je. Činilo joj se da je istina.
— Šefice, kako ide istraga? — pitala je Stacey.
— Presporo za moj ukus — rekla je.
— A Travis? — pitao je Bryant.
— Učili su me, ako nemam ništa lijepog reći... — rekla je pa se sjetila
što se dogodilo dan ranije. — Ali bude trenutaka kad je murjak kakvog
pamtim.
Bryant se napola nasmiješio.
— Okej, ekipo — rekla je i potegnula zadnji gutljaj kave pa obukla
kaput. — Budite dobri dok me nema.
Svi su promrmljali da hoće dok je izlazila iz prostorija odjela.
Odabrala je ne podijeliti s njima da je sinoć razmišljala o tome da
nazove Woodyja. Imala je već riječi na usnama, zahtjev da ju se vrati
njezinu timu kako bi vodila istragu smrti Bubbe Jonesa.

175
 Bila bi uvjerljiva i Woody bi joj dopustio.
Osim što bi to bilo na štetu njezina tima. Tražeći da ju Woody vrati,
ustvari bi pokazala da nema povjerenja u ljude s kojima svakog dana
surađuje. Šefu bi poručila da oni ne mogu ništa bez nje.
Nakon ovoga brifinga bilo joj je drago što nije pritisnula tipku za
poziv.

176
 ČETRDESET PRVO POGLAVLJE

D
awson je gledao kako Stacey ustaje i uzima sa stola dosje Garyja
Flinta i notes,
—Vidimo se kasnije, momci — rekla je u prolazu pokraj
njegova stola.
—Jao — Dawson će nakon što je otišla. Okrenuo se prema ironično
nasmiješenom Bryantu. — Ne znam za tebe, ali meni se žari dupe.
Bryant je kimnuo. — O da, ali zaslužili smo batine — rekao je
ležerno.
— Zato što smo ju pokušali zaštititi? — pitao je.
— Kev, nije na nama da ju štitimo. Ona je vrlo sposobna policajka,
nije naša mlađa sestra.
Dawson je zaustio pa zatvorio usta. Bryant je bio u pravu, ali to nije
moglo zaustaviti ono što je osjećao pri pomisli na nju u istoj prostoriji
kao ono govno od čovjeka.
— Znači sad te trebam zvati šefe? — pitao je.
— Da, a rado bih i da mi se obraćaš punom titulom, znači „vršitelj
dužnosti detektiva inspektora na najmanje moguće razdoblje ili dok se
prava šefica ne vrati“, molit ću lijepo.
Unatoč ozlojeđenosti, Dawson se nasmijao. Dodatni autoritet nije
baš dobro pristajao Bryantu. Nije to bio čin kojem je ikad težio. Svakako
je došao trenutak da ga prestane zadirkivati, ali povremeno podbadanje
neće škoditi.
Bryant je uzdahnuo i posegnuo za mobitelom. — Trebali bismo se
vratiti traženju našeg omiljenog lokalnog krim... —

177
 Dawson ga je prekinuo. — Zvala je šeficu u ponoć. Stvarno misliš da
ju trebamo tražiti — rekao je dok mu je mobitel zvonio.
Pogledao je na zasloni nasmiješio se kad je ugledao na njemu
„Frosty". — Mi o vuku — rekao je i pritisnuo tipku. — Frost, upravo smo
te spominjali — rekao je ugodnim glasom.
— Ne žuri vam se, ha? — obrecnula se u odgovor.
Zaustio je odvratiti.
— Mislim, ti i Bryant bili ste na mjestu ubojstva mog kolege na
tračnicama prije sad već deset sati, zar ne?
— Smiri se, Frost, upravo smo...
— Ako je ovo brzina kojom radite bez šefice, nije ni čudo da je
Bubba...
— Da je Bubba što, Frost? — pitao je Dawson.
— Ništa, nema veze — obrecnula se. — Bit ću u Costi na vrhu Merry
Hilla sljedećih dvadeset minuta. Predlažem da dođete prije nego što
dovršim kavu i panin, inače ćete zažaliti.
Prekinula je poziv, a on je zarežao na glas. Dawson tu ženu nije
podnosio ni u najboljim trenutcima, ali to što je rekla svakako mu je
zvučalo kao prijetnja.

178
 ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE

S
tacey je odahnula od olakšanja nakon što se udaljila od Dawsona i
Bryanta. U jednu ruku bila je zadovoljna što je šefica svratila vidjeti
kako stvari idu i što se odnosila prema njoj kao prema pravoj
policajki, a ne kao prema prestrašenoj crnkinji kakvom ju je Dawson
smatrao. Promjena je bila osvježavajuća. Ovo joj neće biti prvi
obavijesni razgovor, ali bit će prvi put da ga predvodi. Ali, s druge strane,
šefičino povjerenje i potpora samo su pojačavali Staceynu krivnju što
nije bila iskrena u vezi s nastavkom istrage samoubojstva Justina
Reynoldsa. Naročito nakon šefičine reakcije zbog toga što ju nisu
obavijestili o Bubbi Jonesu.
Znala je da nije lagala, ali osjećala se jednako krivom samim time
što nije ništa spomenula.
— Sve je spremno? — pitala je narednika Dennyja Rudda.
Trenutačno je bio za stolom zbog ozljede gležnja i dobrovoljno se javio
za sudjelovanje u obavijesnom razgovoru.
Bio je visok, vitak i bez smisla za humor, s vječno istim izrazom lica.
— Da — odvratio je, kimajući prema vratima prostorije broj jedan.
Stacey je okrenula kvaku i ušetala u prostoriju.
Bog joj pomogao, prvo što je pomislila kad ga je ugledala bilo je da
uopće ne izgleda kao rasist, a znala je jako dobro da rasisti nemaju ni
značku ni odoru.
No bilo je također nekog osjećaja sigurnosti u pretpostavci da
mržnja i zatucanost dopiru iz predvidivih izvora. Skinsi bi si tetovirali
kukaste križeve i izreke na prste, ali razumni i obrazovani ljudi s
jednako odvratnim stavovima bili su nešto sasvim drugo.

179
 Odjednom se prisjetila filmova kao što su Borat i Četiri lava. Bilo je
prihvatljivo uživati u humoru takvih filmova jer su mišljenja uvijek
dolazila iz usta neobrazovanih, glupih i zatucanih ljudi.
Odložila je mapu s dokumentima na stol i ugledala njegov ironični
smiješak. Kao da su ju poslali tu čisto da ga malo iživcira.
—Ja sam detektivka pozornica Stacey Wood i rado bih vam
postavila nekoliko pitanja.
— U vezi s čim? Optužen sam, jamčevina je plaćena i trebao bih sad
moći otići.
—Još uvijek se finaliziraju detalji vaše jamčevine. Moja pitanja nisu
izravno povezana s porukama koje ste slali obitelji Kowalski, nego se
tiču komentara koji ste uputili mom kolegi tijekom uhićenja.
Zavalio se unatrag u stolici pa prebacio ležerno desnu ruku preko
prazne stolice pokraj svoje.
— A da, a koji to?
Bilo je neke zaigranosti u njegovu pogledu od koje ju je hvatala
mučnina.
Joj, kako bi rado da je ostao u pritvoru, ali seronja je smireno i
racionalno priznao krivnju pred sudcem i bio pušten braniti se sa
slobode ako plati jamčevinu. Stacey je nagađala da do suđenja nikad
neće doći. U zatvorima je jedva bilo mjesta za ljude koji su počinili
nasilje, a kamoli za bolesnike koji su samo prijetili njime.
— Šteta je što morate tražiti novo mjesto za život — Stacey će sad,
trudeći se ne reagirati na njegovu aroganciju. Jedan od uvjeta jamčevine
bio je da ostane na udaljenosti od barem petsto metara od obitelji
Kowalski.
Slegnuo je ramenima i Stacey je znala da mu to ne smeta previše.
Kuća je bila unajmljena i neće mu dugo trebati da pronađe novu.
— Ulica je ionako otišla dovraga — rekao je značajno.
— Molim? —pitala je.
— Previše novih obitelji, previše stranih obitelji — rekao je kratko.

180
— Otkud ste vi? — zatim je upitao, podbadajući ju.
— Dudley — odvratila je.
— Ne, mislim, otkud ste zaista?
— Samo malo...
— Okej je — Stacey će, ušutkavši narednika pokraj sebe.
— Kako rekoh, iz Dudleyja sam — ponovila je odlučno. Prvih se
trideset sekunda nakon ulaska u prostoriju bila pitala je li ovo bila dobra
zamisao, ali što je duže gledala tog tipa, to joj je sve više opadao u očima.
Nije bila ovdje u svojstvu prestrašene crnkinje.
Naglo se prisjetila svog prvog dana u maloj školi. Ušla je u razred
među prvima, tražeći stolicu. Druga su djeca ušla za njom i sva su sjela
podalje od nje. Kako su djeca nastavila ulaziti, tako je primijetila da ih se
navodi prema stolu za kojim je sjedila sama. Osjećala je kako žar zbog
škole polako jenjava u njoj.
Dok su se klinci natezali kako sjesti po dvoje na jednu stolicu, a
učitelji im govorili neka svatko nađe svoju, Stacey se uhvatila kako im
se osmijehom ispričava što su morali promijeniti mjesto.
Nije to bio jedini put što će se zateći kako se ispričava što je
crnkinja.
Dosta joj je bilo ispričavanja.
Policajka je i detektivka. I to dobra u svom poslu.
— Gospodine Flint, ma koliko vam vaši životni stavovi bili bitni,
meni nisu i nemaju utjecaj na današnji razgovor.
Iznenadila ju je odlučnost vlastita glasa.
— Ono što mene zanima jest komentar koji ste uputili mom kolegi,
a u kojem ste rekli da je posrijedi nešto veće. Na što ste mislili kad ste to
rekli?
I ponovno je slegnuo ramenima.
— Ništa posebno —rekao je.
— Sumnjam u to, gospodine Flint. Ne doimate me se osobom od

181
čavrljanja.
— Recimo samo da neki ljudi ne staju kod SMS-ova kako bi prenijeli
svoju poruku.
— Govorite o još nasilja?
Nagnuo se preko stola. — Ne govorim ja ni o čemu, osim o činjenici
da je ondje vani jako puno mržnje koju se može iskorištavati.
Stacey je osjetila kako je u sebi ustuknula zbog njegove blizine, ali
nije pomaknula ni mišić.
— I to je sve što imam za vas, pozornice — rekao je, nagnuvši se
unatrag. — Osim što ću vam reći da biste trebali biti na oprezu.
— Gospodine Flint, vi to meni prijetite? — pitala je Stacey,
protrnuvši.
— Nikako. Samo vas savjetujem.
Stacey je zabilježila to u notes, od riječi do riječi.
Nije joj zvučalo kao savjet.

182
 ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE

K
im je zauzela mjesto na čelu prostorije. Nije joj smetalo što se
Travis nijemo protivio svemu tako što je ostao u svom uredu.
Krajičkom oka vidjela je da zuri u zaslon svog računala, ali
također i da ne pomiče miš.
Slušao je.
— Okej — rekla je, privlačeći pažnju na sebe. — Jučer smo doznali
da Preeceovi godinama već nisu obavili inspekciju imanja Cowleyjevih.
To je vrlo očito jer je farma deponij i šanse da će tehničari naći bilo
kakvu poveznicu između obitelji leševa gotovo su nikakve.
— Ali jesmo zato pronašli ovo — rekla je i pružila im primjerke
pronađene bilješke.
Pet se pari očiju mrštilo, čitajući koliko su se ona i Travis bili mrštili
dan prije.
— Ne znam ima li tu ičega korisnog, ali ako netko želi pokušati...
—Ja ću — rekao je Penn iz stražnjeg dijela prostorije.
Primijetila je da marama koju nosi na glavi danas ima crno-bijeli
točkasti uzorak.
—Ja ću pokušati.
— Samo naprijed — rekla je. — Jučer smo posjetili Cowleyja mlađeg
u bolnici, ali njegova je sestra blokirala svaki naš pokušaj istrage. E sad,
ona se u ovom trenutku trudi biti svugdje istovremeno, tako da ne može
vječno visiti pokraj njegova kreveta. Pitam se bismo li trebali...
— A da ga ja posjetim? — predložila je Lynda.

183
 Lynda je bila mlada i privlačna te najbolja šansa koju su imali da
izvuku informacije iz mladog muškarca.
—Ne baviš li se ti snimkama nadzornih kamera u slučaju pokušaja
otmice i s onom prometnom nesrećom od jučer?
—Ja ću se pozabaviti time dok je nema — rekao je Lewis, podigavši
ruku.
— Okej, hvala, Lewise. Super ideja, Lynda. Njegova sestra ustraje na
tome da je sve bila samo nesreća i da on ne može govoriti.
Podigla je obrvu kako bi iskazala što misli o objema stvarima.
— Bacit ću usput i oko na gospodina Dhinsu — ponudila je Lynda.
— Sinoć u jedanaest još je uvijek bio u nesvijesti. E da, alko-test vozača
kombija dao je negativan rezultat. Još uvijek uzimamo izjave očevidaca
— dodala je. — A obdukcija ženske žrtve održat će se kasnije danas,
— Lynda, bi li mogla...?
—Pozabavit ću se time čim se vratim iz bolnice — rekla je vedro.
Kim joj se nasmiješila. Isuse, cura je bila puna želje za radom.
Johnson se nagnuo naprijed, namršten.
— Ako je Lynda u bolnici, da mi odemo natrag do Cowleyjevih i
budemo ondje dok forenzičari pretražuju kuću? Čisto da budemo
dodatni pritisak pa možda nešto pukne?
— Dobrovoljno se javljaš? — pitala je Kim.
Kimnuo je ćelavom glavom.
Kim je osjećala ushit u utrobi.
— Okej, to je to što se tiče izleta. Cowleyjevi skrivaju nešto i moramo
doznati o čemu je riječ. Godinama već nisu platili najam Preeceovima i
mislim da bismo trebali kopati najdublje što možemo. Imaju li još neki
posjed u najmu? Zašto im Preeceovi toliko ugađaju?
— I netko bi trebao provjeriti rezultate balističkog testiranja onog
metka.
Gibbs je podigao ruku, preuzevši na sebe odgovornost za taj

184
zadatak. — Ja ću s Pennom tražiti odgovara li opis naše muške žrtve s
popisom nestalih osoba.
Kim je bila zadovoljna. Bila je ovo dvosmjerna razmjena,
međusobno hranjenje energijom. Osjećala se dobro, nabijena
energijom, puna nade.
A onda je ugledala Travisa u dovratku.
Nadala se da će uspjeti održati raspoloženje.

185
 ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Z
ašto, dovraga, sjedi vani? — pitao je Bryant dok je kolega parkirao
auto.
— Uzela je predah od vatre pakla — dobacio je Dawson.
Odgovorila mu je na pitanje zapalivši cigaretu.
— Nisam znao da pušiš — Bryant je rekao Frost dok je izlazio iz
auta.
— Kad se nađeš na rubu smrti i kolega ti bude ubijen, prođe te
desetogodišnja apstinencija — odvratila je.
Za stolom su bile samo dvije stolice, a na drugoj je bila Tracyna
dizajnerska torbica.
Bryant je uzeo dvije stolice od susjednog stola kad je postalo očito
da će torbica i ostati na toj istoj stolici.
— Poštedite me detalja, ali recite mi, je li patio? — pitala je,
strijeljajući Bryanta pogledom.
Zakleo bi se da je vidio tračke suza u tim očima natečenih kapaka.
— Bez detalja — rekao je blago. Istinski užas onoga što su zatekli na
mjestu zločina trebalo je držati podalje od novinara. A i nije joj trebala
ta slika u glavi. Nikomu nije.
— Ima li tragova? — pitala je kratko dok je Dawson vukao stolicu
na mjesto pa sjeo.
— Radimo na tome, Frost — odvratio je.
— E pa, budite brži, okej? — zarežala je. — Bio je dobar klinac.

186
 Bryanta je zateklo vidjeti emociju koju je prikrila kašljem.
— Dobro si ga poznavala? — pitao je.
— Surađivali smo nekoliko mjeseci. Bio je vrlo zagrijan za posao i
dosta je dobro čitao ljude — rekla je, bacivši pogled prema Dawsonu.
— Kad mu je išlo u prilog — odvratio je Bryant. Osjećao je blagu
potrebu braniti kolegu kojega je žrtva svojedobno bila izmanipulirala da
ide protiv šefice, a sve igrajući na njegovu taštinu. — Znaš li je li imao
neprijatelje?
Tracy je odmahnula glavom i otpuhnula dim pa nabila cigaretu u
pepeljaru.
— Iznenađujuće je, ali unatoč šarmu i domišljatosti, mi novinari
nismo baš najpopularniji ljudi na svijetu. Ali ne znam nikoga tko bi mu
htio skinuti glavu.
Znači, znala je barem toliko o Bubbinoj smrti. Bryant je odlučio da
ju neće sad ispitivati gdje je i kako to doznala.
—Jeste li već razgovarali s njegovim dečkom? — pitala je
ozlojeđeno.
— Dečkom? — Dawson će, pogledavši ju. Bryant je slegnuo
ramenima. On nikad nije upoznao mladog novinara.
Frost je bila u nevjerici. — Zaista, Dawsone? Košulje ti nisu bile
naznaka?
— Iskreno, Frost, ne sudim tuđu seksualnost prema boji košulja.
Odmahnula je glavom dok je vadila notes i olovku iz torbice na
stolici pokraj sebe. Zapisala je nešto pa otrgnula list papira iz notesa.
— Zove se Nigel i tu ćete ga naći — rekla je.
— Nexus? — pitao je Dawson, podignute obrve.
— Novi klub koji se otvara sljedeći tjedan odmah pokraj obilaznice
za Stourbridge. Upravitelj je kluba.
— Ozbiljna veza? — pitao je Bryant.
— Oko mjesec dana, tako da su praktički bili oženjeni — rekla je.

187
 Bryant ju je gledao u oči. — Je li radio na nečemu zbog čega je
mogao stradati?
Frost je porumenjela i odmahnula glavom.
— Želiš objasniti? — pitao je Bryant.
— Ne — odvratila je, posegnuvši za torbicom.
— Daj, Frost — Dawson će, nagnuvši se naprijed. — Dala si naslutiti
nešto dok smo razgovarali preko telefona. Zvučalo je kao da se bavio
nečim. Što je istraživao?
— Vas — odvratila je.
Bryant je pogledao kolegu. — Nas? — pitao je.
— Ne laskajte si, momci. Ne baš vas dvojicu, već opće promjene u
stavu policije. Istraživao je mogućnost da se mnogim manje ozbiljnim
incidentima ne pridaje pažnja koju zaslužuju.
— Ne kužim — rekao je Bryant.
— No, budimo iskreni: za vas postoje samo seksi slučajevi i ružni
slučajevi. Sve što u sebi sadržava riječi umorstvo, napad i nasilje odmah
vam skoči na vrh liste. Manji incidenti opetovano budu gurnuti na dno.
Bryant je počeo odmahivati glavom, ali Тгасу је podigla ruku.
— Nećemo se složiti, ali nije mu to bila perspektiva iz koje je pisao
članak. Činilo mu se da vam neki zapisnici uopće i ne dođu na stol, nego
da ih se blokira na vratima, osobito ako se ne radi o slučajevima koji će
pomoći dosegnuti ciljane brojke.
—Joj, daj, Frost — Bryant će na to. — Oboje znamo da su nacionalni
ciljevi ukinuti prije više od pet godina.
— Ha — prijezirno će ona. — Baci oko na nedavno izvješće, u kojem
piše da su provale, zločini povezani s vozilima i pljačke još uvijek dio
ciljeva i da samo zato što su ciljevi uklonjeni na nacionalnoj razini, ne
znači da ih pojedine postaje još uvijek ne postavljaju.
— Bryant je odmahivao glavom.
— Nedavno sam pokrivala slučaj krađe iz trgovine.
Dvadesetosmogodišnjak je bio uhićen s dva janjeća buta iz Asde. Snimile

188
su ga nadzorne kamere, sve se vidjelo. Kad su ga pretresli, našli su i
torbu punu stvari iz sedam drugih trgovina. Što misliš, za koliko je
prekršaja bio optužen?
Bryant je već nagađao.
—Jedan, Bryante. Samo za ukradeno meso, kako se ne bi povećao
broj prekršaja. Njegov se zločin vodi kao samo jedna stavka u statistici
premda je krao iz osam različitih trgovina. — Zastala je. — Tako da je
moj odgovor da, mislim da je mali bio na tragu nečemu.
— I ti si ga poticala u tome? — pitao je Dawson. — A evo ja mislio
da si možda našla neke skrupule nakon nedavnog bliskog susreta sa
smrću — koji bi inače bio potpuni susret da nije bilo nas.
Bryant je zadrhtao prisjetivši se koliko je blizu Tracy Frost tada bila
gubitku života zbog poremećenog pojedinca koji je htio osvetu za stvari
iz djetinjstva. Da Kim nije bila toliko uporna u stavu da je žena bila oteta,
iako su svi ostali sumnjali u to, Tracy Frost ne bi sada sjedila tu pred
njima.
— Dawsone, da se nisi usudio prebacivati ovo na mene. Tvoja mi je
šefica spasila život i za to dobiva malo slobode i puno poštovanja. Ali
ako misliš da se to odnosi i na čitavu policiju West Midlandsa, e tu se
varaš.
Bryant se ubacio u razgovor. — Znači, članak koji je pisao odnosio
se na...?
Okrenula se od Dawsona i kimnula Bryantu. — Da budem iskrena,
činilo se da može ići u bilo kojem smjeru. Htio je razgovarati s Aishom
Guptom i mislim —
— Tko je dovraga Aisha Gupta? — bijesno će Dawson.
Tracy je odmahnula glavom. — Isuse, dečki, vi stvarno dokazujete
da je Bubba imao pravo.
Pričekali su da nastavi.
Zakolutala je očima i zapalila novu cigaretu. — Aisha Gupta je
sedamnaestogodišnjakinja, Indijka iz Hollytreeja. Prošli ju je tjedan
napao neki čudak i prijavila je to policiji. Nije dobila baš sjajnu reakciju

189
od njih.
—Je li bila ozlijeđena? — pitao je Dawson.
Tracy je odmahnula glavom i otpuhnula dim.
—Je li bilo neprimjerenih dodira?
— Mislim da nije — odvratila je Tracy.
Bryant je bio zbunjen. — Što je onda čudak učinio?
Prisilio ju je da legne na tlo, izvadio mobitel i rekao joj neka sklopi
oči.

190
 ČETRDESET PETO POGLAVLJE

T
ravis je čitavu vožnju do bolnice zapisivao nešto u svoj notes.
Zatvorio ga je baš kad je ona gasila motor. Pričekala je da povuče
prvi potez. Bilo je očito da je izbrisan sav napredak koji su jučer
postigli.
Nastavio je zuriti ispred sebe.
— Pomisliš li ikad da možda nisi u pravu? — pitao je iznenada.
Razmišljala je jedan trenutak. — Rijetko kad — odvratila je.
Da su napravili bilo kakav napredak ili makar zadržali onu kratku
harmoniju od dan ranije, možda bi bila u iskušenju iskreno mu
odgovoriti. No sad je odlučila držati se uloge koja joj je dodijeljena.
— Znaš, ponekad jednostavno nisi u pravu.
—Jesam li učinila nešto tijekom brifinga? — pitala je, braneći se.
— Ne, brifing je prošao super, rekao bih — odvratio je i ostavio ju
bez teksta.
Otkopčao je pojas i pogledao ju.
— Samo kažem da katkada nisu u pravu i da ljudi pate zbog toga.
— Travise, kamo ćeš, dovraga? — Utihnula je kad joj je zalupio
suvozačevim vratima pred nosom.
Izletjela je iz auta i pogledala ga preko krova.
— Travise, što ti to sad znači? — obrecnula se. Ili je htio razgovarati
ili nije, ali bilo je užasno naporno biti samo metom opskurnih
komentara i pitanja.

191
 — Ili razmisli o tome ili nemoj. Neću više ništa reći.
U ovom trenutku bilo joj je vraško olakšanje ako je namjeravao
bacati samo kriptične, kratke izjave.
Hodali su u tišini bolničkim hodnicima. Kim je ušla u mrtvačnicu i
pozdravila Doktoricu A.
— Inspektorice, lijepo je vidjeti vas, a i narednika — rekla je
ugodnim glasom dok se Travis mrštio. Kim je znala da joj to ne bi trebalo
biti smiješno, ali je bilo.
Dok je gledala kako Doktorica A navlači plave rukavice, primijetila
je da je nedavno lakirala nokte: jedan nokat crven, drugi zlatni i tako
naizmjence.
Pitala se kakvi su to rituali za rješavanje stresa koje obično čini
osoba koja se danju bavi leševima, a noću lakira nokte.
— Inspektorice, mislim da ćete me jako voljeti kad vam ovo
pokažem — rekla je pružajući joj list papira s fotografijom i mjerama
zabilježenima ispod nje.
Subjekt fotografije nasred papira bio je metak.
— Iz jame? — pitala je Kim.
Doktorica A je kimnula.
—Je li tu? — pitalaje Kim.
— Ne, kod balističara — rekla je.
— Kod slikara? — zajedljivo će Travis.
— Da, to baš ima smisla — odvratila je kratko Doktorica A.
Zatvorio je usta.
— Marina je mislila da je metak, ali ja nisam htjela ništa reći dok ne
očistim predmet kako spada.
Kim nije mogla suzbiti ushit. Balističari će moći odrediti sastav
metka. Neki se metci prave od mekih materijala kao što je olovo i svrha
im je raširiti se pri udaru u metu. Metci na osnovi čelika probijaju dublje
u tvrđe mete.

192
 Bilo kakva informacija bila bi im od koristi pri određivanju starosti
zločina. Noviji su metci izrađeni od materijala kao što je aluminij,
bizmut, bronca, bakar, plastika, guma, čelik, kositar, čak i volfram.
— A imam i informacije o prvoj žrtvi — rekla je i prišla prvom stolu
s kotačićima. Kim je vidjela da su preostala dva kostura sad imala nešto
više dijelova, ali i da sa strane čeka još jedna kutija kostiju.
— Mislim da je ovaj gospodin tu bio negroid.
Kim je znala da su druge dvije antropološke klasifikacije kavkazoid
i mongoloid. Bili su to termini kojima se opisivala široka podjela ljudske
vrste podrijetlom iz Azije, ali su se s godinama također pretočili u
odvratne uvrede.
— Vidite li ovo ovdje? — rekla je, pokazujući olovkom. — Lubanja
je visoka i četvrtasta. Lice je ravno, a očne šupljine trokutaste.
Kim je sad sasvim jasno primjećivala razliku između lubanja na
prvom i drugom stolu.
— Također, negroidi imaju duže ruke i noge, a i bedrene kosti su im
ravnije.
Kim je slušala i prihvaćala ženinu stručnost.
— Te se karakteristike ublaže kod ljudi miješane rase, ali ovdje su
značajne.
Kim je pogledala Travisa koji po prvi put nije zapisivao u svoj notes.
Bila je zahvalna na informacijama jer će im pomoći suziti pretragu
popisa nestalih osoba.
Kim se odšetala do stolova s drugim dvjema žrtvama.
— Nema naznaka da ima još žrtava? — pitala je s nadom u glasu.
Doktorica A odmahnula je glavom.—Mislim da će ostati na tri.
Kim je zastala pri dnu trećega stola.
Spustila je glavu i zagledala se u fibulu. Tanja kost potkoljenice
ležala je pokraj tibije, ali postojala je vidljiva razlika u teksturi između
tih dviju kosti.
Tibija se doimala glatkom i ravnomjernom, a fibula je imala desetke

193
posjeklina i udubina čitavom svojom dužinom.
Kim je pokazala prstom. — Što su ovi tragovi?
Doktorica A dramatično je zakolutala očima. — Daljnja je istraga
jedan od sedamnaest poslova koji me čekaju, inspektorice.
Kim je ignorirala opasku i nasmiješila se. — Sve što kažete može
biti od pomoći.
Doktorica A naslonila je ruke na bokove. — A kad završim sa svime
time, riješit ću vam i slučaj — rekla je.
— Samo naprijed, ja ću ostati ovdje i dovršiti vašu slagalicu.
Usta su joj se blago trzala. — Inspektorice, bolje da odete prije nego
što...
— Idem, idem — Kim će, hodajući prema vratima.
Travis je već bio na mobitelu, prenosio nove informacije svom timu.
— Kako je, dovraga, ta žena dobila posao? — pitao je Travis nakon
poziva.
—Jer je vrlo inteligentna, posvećena, puna znanja i vraški dobra u
svom poslu — odvratila je Kim.
— I ima užasan odnos prema ljudima.
— Njezinim klijentima baš ne smeta — suho će Kim. — Ali kad smo
već na temi, Tome, da ti kažem nešto. Jednom je bila tehničarka u istrazi
o lešu devetogodišnjega dječaka, nađenoga na terenu zaštićene zgrade
u Romsleyju. Leš je bio otkriven na Silvestrovo i nismo ga mogli
premjestiti do ranih sati sljedećeg jutra.
Zastala je, prisjetivši se te noći prije četiri godine.
— Otišla sam oko jedanaest, a ona je još uvijek bila ondje. Vratila
sam se u sedam ujutro i da, još uvijek je bila ondje. Sjedila je pokraj vreće
za spavanje, imala termosicu s kokošjom juhom.
Nije se doimao zadivljenim. Odmahnula je glavom. Pretpostavljala
je da je nekomu tko opsesivno vodi računa o trajanju smjene teško
razumjeti da Doktorica A, bila žrtva mrtva ili živa, nije mogla ostaviti
dječaka samog.

194
 Teško je uzdahnula. — Mislim da se moramo vratiti u postaju —
rekla je. — Pokušati identificirati crnog muškarca nestalog u proteklih
trideset godina možda je malo prevelik zalogaj samo za Penna i Gibbsa.
Travis je kimnuo i ogledao se po prijamnom uredu dok su hodali
pokraj njega na putu do auta.
Shvatila je zašto je to učinio i zastala. — Želiš ga ići posjetiti?
Ne zaboravite nikad muškarca kojega ste pomogli spasiti. Činjenica
da je prometnu nesreću preuzeo drugi istražiteljski tim neće spriječiti
Travisa da još jako dugo vidi muškarčevo lice u mislima.
Odmahnuo je glavom. — Intenzivna — rekao je. — Na aparatima.
Kim se slagala i nastavili su hodati.
— Znaš, ne bi me iznenadilo da ti već...
Kim je ušutjela kad se Travisov mobitel oglasio.
Travis je napeto slušao glas s druge strane linije.
Zastao je kod kante za smeće i vješto položio na njezin vrh svoju
mapu s dokumentima i počeo zapisivati. Kim je pokušala vidjeti što piše,
ali njegova joj je šaka smetala.
— Bravo, Penn — rekao je Travis i završio poziv.
— Ne trebamo se vraćati — rekao je s ponosom u glasu. —
Identificirali smo prvu žrtvu.
Kim je unatoč svemu bila zadivljena. Napokon će jedna od žrtava
dobiti ime.

195
 ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE

18. listopada 1989.

J acoba Jamesa probudio je zvuk šmrcanja s druge strane prostorije.

Trebalo mu je nekoliko trenutaka da kroz izmaglicu u glavi
shvati fa sve ovo nije samo noćna mora. Još uvijek je bio gol, sputan i
smrzavao se u najcrnjem mraku.
Čuo je jecaj negdje desno od sebe.
Nije bio sam u prostoriji.
— Bok — oprezno je rekao.
Iz tog je smjera sad dopro jauk iznenađenja. Shvatio je da je to ženski
glas, ali pojma nije imao je li riječ o ženi ili djevojci.
—Molim te, ne boj se — rekao je najnježnije što je mogao. Htio ju je
uvjeriti da joj od njega ne prijeti nikakva opasnost.
— U... u redu —sramežljivo je odvratila.
— Kako se zoveš, dušo? — pitao je.
— D-Devorah. Devorah A-Abramovich — odvratila je.
Jacob se pitao zvuči li jako mlado samo zbog straha u glasu. Nadao
se da je tako.
— Devorah, koliko ti je godina? —pitao je.
— Se-sedamnaest — promucala je.
— I tebe su oteli? — pitao je.

196
 — D-da, mislim da jesu. Sjećam se da sam izašla iz shula...
— Škole? — pitao je.
— Ne, ne, sinagoge. Učila sam ondje za faks i, o, recite mi što se
događa, molim vas — rekla je s sve većom panikom u glasu.
—Ja sam Jacob — rekao je. — I mene su isto oteli. Ne znam koliko
sam već dugo tu. Jesu li ti dali piti?
— Ne, izvadili su me iz kombija i bacili ovamo. Nisam vidjela...
Znači nisu je još drogirali.
—Jesi li bila pri svijesti dok su te vozili? — pitao je. On je tada bio u
nesvijesti. Očito mladu djevojku nisu bili smatrali prijetnjom.
— Da — odvratila je.
Pitao se bi li mogao izvući ikakve informacije koje bi mu rekle koliko
je već dugo ovdje.
— Devorah, možeš li mi reći kad si bila oteta?
— Izašla sam iz sinagoge oko dva popodne. Molim vas, recite mi što
će nam učiniti.
Jacob je zatvorio oči i odmahnuo glavom. Rado bi i sam to znao.
Znao je samo da su ga oteli oko šest popodne, što je značilo da je bio
otet barem dvadeset četiri sata. Adaje će do sad već nedostajati i sigurno
je digla uzbunu, ali kakve je detalje mogla dati policiji? Nije znala ni da je
otišao na ribu i krumpiriće.
Beznađe mu se čvrsto uglavilo u srce.
—Jesi li ih čula da išta govore dok si bila u kombiju? — pitao je
nježno.
— Ne... a, čekaj... ne, čula sam daje netko rekao, „predjelo", ali
razgovarali su o hrani — rekla je pa zaplakala. — Samo želim znati što
sam skrivila — jecala je. — Što žele s nama?
Htio joj je prići bliže, ali vlastita ga je golotinja sprječavala da joj
pokuša pružiti utjehu. Bilo je nečeg opscenog u samoj pomisli da svoje golo
tijelo približi toj jadnoj, prestravljenoj djevojci.

197
 Prema njezinu je glasu nagađao da su nekih tri metra udaljeni.
Krenuo joj se približavati.
— Ispruži ruku — rekao je.
Prišao joj je s lijeve strane i posegnuo vezanim zapešćima prema njoj.
Njegova je ruka pronašla njezinu u tami.
Emocije su bljesnule njime od tog dodira male, nježne ruke u njegovoj.
Adaje, predivna njegova Adaje.
Suza se probila iz njegova oka i kliznula niz obraz dok se pitao hoće
li ikad više vidjeti kćer.
—Devorah, sve je u redu. Sve će biti u redu — rekao je smirujućim
glasom.
Milovao joj je ruku palcem, baš kako je toliko puta učinio sa svojom
kćeri. Njezin je plač počeo jenjavati.
Kako je samo brzo uspostavio vezu s mladom djevojkom koju inače
nikad ne bi ni upoznao da nije bilo gadova koji su ih oboje istrgnuti iz
vlastitih života.
Sjedili su u ugodnoj tišini, a onda se začuo zvuk ključa u bravi.
—Jacobe...? — prošaptala je s toliko panike u samo jednoj riječi.
Stisnuo joj je ruku dok su dvije svjetiljke obasjavale prostor.
— Drži ju — rekao je glas.
— Ne —povikao je Jacob, skočivši trapavo na noge. Tijelo mu se još
uvijek borilo protiv učinka droge koju su mu bili dali. Sputane ruke nisu
imale neki doseg.
Bacio se naprijed kroz svjetla, ne znajući što misli postići, ali morao
je pokušati, spriječiti ih da ju odvedu. Nije mogao ni zamisliti što bi joj
mogli učiniti.
— U kurac više, ovaj je pravi problem — rekao je jedan od glasova.
Jacob je osjetio kako ga guraju natrag na tlo.
— Momak, nemoj da ti se žuri van odavde. Doći će i tvoje vrijeme.

198
 Vrata su se zatvorila za glasom, ali ne prije nego što je Jacob čuo kako
Devorah vrišti i preklinje dok ju odvode sve dalje i dalje. Sputanim je
šakama mlatio po zidu od frustracije što ju nije mogao zaštititi.
— Prokleti bili, gadovi jebeni — vrištao je u tamu.

199
 ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE

S
tacey je naglo osjetila potrebu da zatvori vrata odjela. Justinovo je
računalo bilo otvoreno i postavljeno desno od nje. Netko bi mogao
prići dovoljno blizu da vidi što ona radi, a ona je još uvijek imala
dojam da čini nešto krivo.
Pitala se, sad već stoti put, zašto nije šefici spomenula čime se bavi,
da kopa po slučaju Justina Reynoldsa. No znala je zašto — da je šefica
rekla ne, ne bi imala izbora nego pustiti sve. Ovako nije ustvari išla šefici
iza leđa. Govorila si je da nije tako.
Sudeći prema zaslonu računala, Justin je imao po ikonu za svaku
dostupnu aplikaciju, uključujući Snapchat i Pinterest. No ono što je nju
zanimalo bio je Facebook. Bila je to još uvijek najraširenija platforma i
ljudi su se ponašali kao da je njihov dnevni boravak ili spavaća soba. Bilo
im je ugodno tu dijeliti čitave živote jer smatrali su svoj profil svojim
osobnim prostorom.
Prema oznaci notifikacija, Justina je čekalo njih oko dvije stotine.
Otvorila ih je i počela pregledavati. Većina ih je bila stigla nakon
ponedjeljka, dana kada je umro.
Najranije su bile izrazi nevjerice. Molbe Justinu neka se javi. Novije
su bile izrazi tuge i „počivao u miru“. Niti jedan od tih postova nije
iskočio na njegovu zidu jer mu je profil bio namješten na privatno.
Stacey je isto bila učinila sa svojim profilom jer nikad joj se nije sviđalo
kad ju ljudi tagiraju u postu koji joj se onda automatski pojavi na zidu, a
naročito nakon što je tako osvanula snimka nje kako pijana pleše na
dvadeset prvom rođendanu svog rođaka.
Bilo je očito da bi ju Justin razumio.

200
 Kliknula je na ikonu poruka. Vidjela je da je na vrhu neotvorenih
poruka od neke Flode. Bez prezimena, samo Floda. Namrštila se. Kakvo
je to pak ime?
Nakratko je razmatrala nastaviti razgovor, ali nagađala je da bi
Flodu uhvatila panika da joj se odjednom javi pokojni prijatelj. No
posljednja osoba s kojom je Justin bio u kontaktu svakako je bio netko s
kime želi razgovarati.
Otvorila je mobitel i poslala Flodi zahtjev za prijateljstvo s
vlastitoga Facebooka. Jednom kad joj se javi, objasnit će joj tko je i vidjeti
može li doznati što o Justinu, napose o stanju njegova uma tijekom
posljednjih nekoliko dana života.
Spremala se otvoriti poruku kad joj je poruka niže privukla pažnju.
A zatim i poruka ispod te.
Počela je skrolati kroz popis razgovora i sve se snažnije mrštila.
Bila je tu hrpa ljutitih poruka koje su vrištale „prekinut ću
prijateljstvo“ i popratile to nizom ljutih emotikona. U nekima je samo
pisalo ,,seronja“. Dok je tako skrolala, nabrojila je barem sedamdeset
poruka koje su bile samo uvrede upućene Justinu. To se zlostavljanje
nastavljao tjednima unatrag od dana njegove smrti. Na niti jednu
poruku nije bilo odgovoreno, niti jedna nije bila otvorena — osim jedne:
poruke od djevojke zvane Kirsty Littlejohn.
Stacey ju je otvorila. Za razliku od ostalih poruka, ova je od njega
tražila objašnjenje i molila ga za odgovor. Možda mu je to bila neka bivša
cura?
Skrolala je uvis do prve i jedine poruke na koju je bio odgovorio.
Otvorila ju je i počela čitati od početka.

— Dolaziš 19.? — pitala je Floda.

— Ne mogu — odvratio je Justin.
— Znaš da moraš poslati fotku? — pitala je Floda.
— Da, neće biti problem — odvratio je Justin.

201
 — Nađemo se? — pisalo je zatim.

Pitanje je ostalo neodgovoreno.

Stacey je sad znala da mora razgovarati s tom Flodom. Prema onom
što je pročitala, riječ je o osobi koja je zadnja razgovarala s Justinom
preko poruka.
Nije imala izbora osim pričekati. Mogla je Flodi poslati poruku s
vlastitog profila, ali ta bi automatski završila u pretincu za poruke s
profila s kojima nije prijatelj, što znači da bi samo skupljala prašinu.
Otvorila je Justinov zid. Možda dozna nešto više iz onoga što je
napisao. Možda otkrije što je tolike ljude navelo da mu šalju onakve
poruke.
Skrolala je niz zid i krv joj se sledila u žilama.
Na trenutak nije mogla otrgnuti pogled sa zaslona. Spustila ga je tek
kad joj se mobitel oglasio.
Primila je notifikaciju.
Floda je odbila njezin zahtjev za prijateljstvom.

202
 ČETRDESET OSMO POGLAVLJE

K
im je ugledala zgradu koju je tražila. Mali se butik smjestio na
cesti Soho, ugniježđen između trgovine voćem i povrćem i malog
kafića.
—Dovraga sve — rekao je Travis kad su stigli pred trgovinu
prepunu odjeće i modnih dodataka jarkih boja.
Kim je oduvijek voljela vibru Handswortha, smještenoga
sjeverozapadno od centra Birminghama. Postao je središte
birminghemske afro-karipske zajednice nakon što se u poraću Drugoga
svjetskog rata javila potreba za radnicima. No još od šezdesetih
područje je bilo puno i rasnih napetosti, pa su razni neredi s godinama
naškodili reputaciji četvrti. Unatoč svemu, karnevali i parade koje je
zajednica redovito održavala, bili su proslave života i radosti.
Kim je duboko udahnula pa otvorila vrata.
Staromodno se zvonce istog trena oglasilo iznad njihovih glava.
Eksplozija boja nastavila se i u samoj trgovini, no odjeća je bila
umjetnički raspoređena po zidovima u razmacima kako bi svaki komad
došao do izražaja. Bilo je tu tradicionalnih jamajčanskih ženskih haljina
i suknji, uglavnom od kretona. Većina je odjeće bila u varijacijama
zelene, žute i crne, boja jamajčanske zastave, a ostatak je imao i tragove
jarke crvene. Kim je mrzila kad bi male trgovine pokušavale svaki
četvorni centimetar ispuniti proizvodima i silom vas pokušati natjerati
da vam se nešto svidi. Ovdje je sva odjeća poručivala „uživaj u meni“.
Prišla je maloj blagajni na pola puta niz trgovinu.
Nasmiješila joj se žena u srednjim do kasnim četrdesetima. Nosila
je jednu od onih šarenih haljina koje su visjele u izlogu i tradicionalnu

203
maramu oko glave.
Njezin pogled postao je sumnjičav kad je ugledala Travisa.
— Adaje James? — pitala je Kim, sklanjajući isprave.
Žena je zataknula pramen ravne crne kose iza uha i pogledu izložila
malu zlatnu naušnicu.
— Bila sam. Sad sam Adaje Sumner — rekla je, podignuvši lijevu
ruku.
— Kći Jacoba Jamesa?
Kimnula je polako.
— Ima li još koga ovdje? — pitala je Kim. Trebali su njezinu punu
pažnju.
Gospođa Sumner odmahnula je glavom. —Još jedno sat vremena
neće biti nikoga — rekla je.
— Zaista trebamo razgovarati s vama bez ometanja — rekla je Kim,
pogledavši prema vratima trgovine.
— Našli ste ga? — pitala je žena tiho.
Kim je ponovno pogledala vrata. Ovo nije bio razgovor koji je htjela
započeti ako postoji i najmanja mogućnost da ih neki kupac omete.
Gospođa Sumner iskoračila je iza blagajne, a Kim je sad ugledala
četiri ekrana nadzornih kamera iza nje.
Okrenula je znak na vratima na „Zatvoreno" pa zakračunala vrata.
— Molim vas, dođite — rekla je pa ih povela u stražnji dio trgovine.
Kim je prošla pokraj niza svlačionica do vrata označenih „Samo za
osoblje“ i ušla u malu, ali urednu sobu za predah. Na sredini je bio
četvrtasti stol.
Svi su sad sjeli za njega.
Gospođa Sumner ispreplela je prste.
—Jeste li ga pronašli? — ponovila je. Nije skidala pogled s Kim.
— Možda — rekla je Kim. — Ali moramo vam prvo postaviti

204
nekoliko pitanja.
Žena se naslonila podlakticama na stol kao da se priprema za
udarac koji stiže.
Kimnula je.
—Je li vaš otac imao stare ozljede kostiju? — pitala je Kim.
Doktorica A ustanovila je dva moguća pokazatelja za pozitivnu
identifikaciju ostataka.
— Kost u lijevoj ruci? — nastavila je Kim.
— Slomio ju je igrajući nogomet u dvadesetima — rekla je žena. —
Netom nakon što sam se rodila.
Kim je osjećala onu poznatu mješavinu ushita i strave dok je
postavljala sljedeće pitanje. — Ozljeda koljena? — Ali znala je već koji
će odgovor dobiti.
— Nezgoda na radu u kasnim osamdesetima — potvrdila je
trgovkinja.
— A kad vam je otac točno nestao, gospođo Sumner?
—17. listopada 1989.
—I vi ste prijavili nestanak?
Kimnula je. — Bili smo samo nas dvoje, inspektorice — rekla je tiho.
— Moj je otac u pedesetima došao s Jamajke. Bilo je malo posla, a on nije
bio kvalificirani radnik. Našao je posao u tiskari i radio kao lud. Ondje je
upoznao moju majku. Vjenčali su se i ja sam rođena 1967. godine.
Ženina je glatka put bila u kontrastu s njezinom dobi.
— Mama je umrla 1977. godine, od leukemije. Na dan njezine smrti
na ulici su slavili — rekla je gospođa Sumner.
— Slavili su na ulici? — pitao je Travis.
— Kraljičin jubilej — odvratila je. — Ostali smo tako samo tata i ja.
On je nastavio raditi u tiskari. Nikad nije uzeo ni dan bolovanja —
ponosno je dodala. — A onda se tiskara zatvorila 1985. godine. Nakon
toga je radio gdje je stigao, ali nikad ništa za stalno.

205
 — A kad je nestao? — pitala je Kim. — Je li bilo nekih problema? Je
li imao problema s nekim?
— Što to govorite? — pitala je namršteno.
— Želimo razumjeti događaje netom prije njegova nestanka prije
nego...
— Našli ste ga, zar ne? — pitala je. — Ona su vam dva pitanja bila
potvrda, inače biste već otišli.
Kao i mnogi drugi rođaci nestalih osoba, gospođa Sumner držala se
bila vjerovanja da joj otac još uvijek luta tamo negdje vani. Između nade
i samozavaravanja tako je tanka crta.
— Mislimo da jesmo, gospođo Sumner — rekla je iskreno. Ova je
žena dovoljno čekala, odlučila je Kim, uvjerena da pričaju o istom
čovjeku.
Suze su sad navrle gospođi Sumner na oči, ali treptanjem ih je
otjerala.
— Da budem iskrena, nisam gajila nadu — priznala je. — Tolike sam
se godine trudila zadržati nadu, ali znala sam da on ne bi samovoljno
toliko dugo ostao negdje. Bili smo jako bliski.
Kim je razumjela.
— Kako je to učinio? — pitala je, nesigurna glasa.
Bilo je očito da želi znati detalje — ali i da ih ne želi čuti.
— Učinio što? — pitao je Travis.
— Počinio samoubojstvo — odvratila je kao da je sasvim očito.
— Zašto mislite da bi vam otac počinio samoubojstvo? — pitala je
Kim.
—Jer je otišao svojevoljno. Bio je deprimiran; nije mogao naći
posao. Bio je u užasnoj agoniji, ali i dalje je svaki dan tražio posao. Svaki
sam se dan pitala jesam li mogla učiniti više. Jesam li nekako mogla
spriječiti to. Jesam li ga iznevjerila.
Kim je sve to zateklo. Ova je žena provela više od dvadeset godina
mireći se polako s očevim odlaskom i samoubojstvom. A ona će joj sad

206
otvoriti ranu i nasuti sol na nju.
— Gospođo Sumner, ja...
— Adaje — rekla je. — Molim vas, Adaje.
— Okej, Adaje — nježno će Kim. — Vaš otac nije počinio
samoubojstvo. Nije vas napustio prije dvadeset sedam godina i vi niste
ništa mogli učiniti.
Adaje je polako odmahivala glavom, trudeći se izbrisati tako sva
pitanja, svu tugu i krivnju koje je osjećala sve te godine.
— Ne razumijem — rekla je, navlaživši usne. — Bila je neka
nesreća?
Kim je odmahnula glavom. — Adaje, nije bila nesreća. Žao mi je
obavijestiti vas da vam je otac bio ubijen.
Travis ju je jedva na vrijeme zgrabio kad je pala u nesvijest.

207
 ČETRDESET DEVETO POGLAVLJE

R
azumijem, da vam je ovo jako velik šok — rekla je Kim nakon što
je Adaje popila nekoliko gutljaja vode.
Travisova je brza reakcija spriječila da doživi nezgodan pad.
Čvrsto ju je bio držao dok nije došla sebi.
— Znam da su svi govorili da moj otac ni mrava ne bi zgazio. Bio je
tih, skroman i nježan. Nikad nije vikao, nikad se nije naljutio, a vjerujte
mi da sam mu kao tinejdžerica više nego jednom bila dala povoda.
Uvijek bi otišao kad bi se spremala svađa. Mrzio je bilo kakav sukob.
— Sjećate li se ičega iz tog doba, netom prije nego što je nestao? —
pitala je Kim opet.
Adaje je odmahnula glavom. — Dan prije nego što je nestao bio je u
potrazi za poslom. Naletio je bio na ,,šefa“, tako ga je još uvijek bio zvao.
— Šefa? — pitala je Kim.
— Da, čovjeka za kojega je moj otac bio radio kad je doživio nesreću
na radu. Tata je rekao da su mu ponudili bili petsto funta da ih ne tuži
— rekla je, kimajući sad glavom kako se sve jasnije prisjećala.
— Pristojno je odbio ponudu. Odvjetnik mu je bio rekao neka ne
održava nikakav kontakt sa starim radnim mjestom. Tužno je što bi on
bio prihvatio da su mu ponudili stari posao iako je nesreća bila njihova
krivnja.
— Samo malo, Adaje, vaš je otac tužio tvrtku za koju je radio? —
pitala je Kim.
Kimnula je. — No, tvrtka je malo velika riječ, ali da, došlo je bilo do
nemara. Dali su mu neispravne ljestve i pao je dok se penjao na štagalj i

208
ozlijedio koljeno.
— Štagalj?—pitala je Kim, bacivši krišom pogled prema Travisu.
— Da, moj je otac radio na farmi.
— A šef se zvao? — pitala je Kim, opirući se stravi u utrobi.
— E da, nisam vam rekla. Šef se zvao gospodin Cowley.

209
 PEDESETO POGLAVLJE

B
ryante, ne misliš li da bismo bolje iskoristili vrijeme da krenemo
prema Nexusu? — pitao je Dawson, poželjevši da mu nikad nije
dao ključeve auta. Da je radio sam na ovom slučaju, ne bi si
dopustio da mu Frost zaokupi vrijeme i pažnju i već bi bio na putu u
Stourbridge na razgovor s Bubbinim dečkom. Ali sad su išli razgovarati
s djevojkom koja nije bila ozlijeđena, umjesto s partnerom muškarca
kojem je odrubljena glava. Nije mu baš bilo jasno kakvi su tu prioriteti u
igri.
— Na dvije smo minute vožnje dotamo. Ne može škoditi da
porazgovaramo — odvratio je Bryant, izašavši iz trgovačkog
kompleksa. — Nije ti čudno što već drugi put čujemo to o zatvaranju
očiju?
— Samo slučajnost — promrmljao je dok je Bryant skretao u
Hollytree.
Nije pomagalo što se Dawson nije vratio u Hollytree sve od one noći.
Blago se stresao dok je Bryant vozio auto sve dublje u stambeni
kompleks. Manje su zgrade bile postavljene rubom kompleksa poput
suknje, a unutar samog kompleksa stambeni su blokovi većinom bili
poput podsuknje, pokrivajući samo tijelo od niza nebodera u samom
centru.
— Fulao si skretanje — rekao je Bryantu.
— Prokleti labirint — Bryant će, skrenuvši lijevo.
Više od dvadeset godina svraćali su ovamo, ali njegova je mala
„greška" sad značila da se neće provesti pokraj mjesta gdje je Dawson
svojedobno bio napadnut. Mjesta na kojem je mislio da će umrijeti.

210
 Sjećanje je sad bljesnulo u njegovoj glavi. Sklupčan na tlu, trudi se
zaštititi od četiri para nogu koje ga udarcu. Sram od kojega mu se žare
obrazi. Da, bila su četvorica, i da, imali su nož.
I da, bio je vječno zahvalan Tracy Frost što se pojavila baš tada i
spasila ga od daljnjih ozljeda, ali i dalje ju nije mogao pogledati a da se
ne prisjeti one noći.
— Znaš da nisam glup koliko izgledam — rekao je svom kolegi.
—Jebeno mi je drago — Bryant će dok je parkirao. — No, koja
zgrada?
Dawson je kimnuo prema onoj na kraju niza i zaputili su se sad u
tom smjeru.
Vrata im je otvorila Indijka sitne građe i kose omotane žutom
maramom.
— Bok, gospođo Gupta — rekao je i pokazao joj službene isprave.
— Tu smo zbog Aishe. Možemo li razgovarati s njom?
Gospođa Gupta oklijevala je jedan trenutak pa kimnula i zakoračila
unatrag, udaljivši se od stuba koje su vodile na kat.
I on i Bryant prošli su pokraj hrpe kaputa koji su se borili za svoje
mjesto na samo dvjema kukama.
— Molim vas, ovuda — rekla je pa pozvala svoju kćer.
Šarena slika Gurua Nanaka nad kaminom poručila im je da su u
domu ljudi koji pripadaju monoteističkoj etničkoj religiji — sikhizmu.
Dawson je znao ponešto o toj religiji: potjecala je iz Punjaba u Indiji
i navodila se učenjima jedanaest gurua. Prije nekoliko godina sa svojom
je curom bio na vjenčanju jednog njezina kolege i tada se bio potrudio
naučiti nešto o vjeri o kojoj dotad pojma nije imao.
— Nismo s vama razgovarale u postaji — rekla je gospođa Gupta
sumnjičavo.
Dawson je sjeo na kauč iako mu nije bila ponudila da sjedne.
Osjećao se previše impozantnim dok je stajao pred tako sitnom ženom.
— Mi smo s drugog odjela, gospođo Gupta. Mi smo detektivi.

211
 — Pitala sam za detektiva u petak — rekla je baš kad je Aisha ušla u
prostoriju.
Dawson je nagađao da joj je šesnaest ili sedamnaest. Nosila je
traperice, običan džemper i jarko crvenu maramu na glavi.
Znao je da žene ne moraju nositi turbane, ali ih se svakako potiče
da pokrivaju glavu. Za razliku od majke, Aisha nije vezala svoju kosu već
ju je pustila da joj visi preko ramena i viri ispod marame. Bila je
nepodšišana, još jedan znak vjere.
— Vi ste s Brierly Hilla? — pitala je gospođa Gupta.
— Ne, nismo, mi smo iz Halesowena, ali svi radimo isti...
— Ne razumijem zašto ste ovdje — rekla je.
— Mislimo da je ono što se dogodilo vašoj kćeri povezano s jednom
našom istragom — rekao je Bryant.
— Znači, sad ju želite saslušati? — pitala je gospođa Gupta. —
Umjesto reći da je to bila samo neka neslana šala.
Podigla je bila glas i ispalila te riječi prema njima.
— Gospođo Gupta, smijem li postaviti Aishi nekoliko pitanja? —
pitao je tiho, nadajući se smiriti ju svojim tišim glasom.
Napućila je usne, ali i kimnula.
Okrenuo se i nježno obratio djevojci.
— Aisha, možeš li mi reći gdje se točno dogodio incident?
— Asdino parkiralište. Završila sam s poslom i išla sam doma.
Dawson je poznavao to područje. — Glavnom cestom ili
prečacem?
— Prečacem — rekla je kao da se ispričava. — Bilo je hladno.
Dawson se nasmiješio. Parkiralište je u deset navečer uvijek bilo
slabo osvijetljeno i napušteno.
— Nastavi—rekao je.
— Nisam ni čula korake iza sebe — rekla je odmahujući glavom. —

212
Okrenuo me...
— Prema sebi? — ubacio se Bryant.
Kimnula je pa spustila pogled. — Nosio je kapuljaču i sve se tako
brzo dogodilo.
— Aisha, je li te dotaknuo neprimjereno? — pitao je Dawson,
nastavivši razgovor.
Odmahnula je glavom.
—Je li te pokušao zgrabiti... za bilo koji dio tijela?
Ponovno je odmahnula glavom.
—Je li te udario?
Oklijevala je pa odmahnula glavom.
— Zgrabio me za ruku kad me gurao na tlo.
— A zatim? — pitao je.
Namrštila se. — Rekao mi je neka legnem. Htio je da savijem ruke i
noge pod čudnim kutovima. Šutnuo me u koljeno kad nisam učinila što
je htio.
— A zatim?
Progutala je.
— Rekao mi je neka zatvorim oči.
Dawson joj je kimnuo neka nastavi.
— A kad sam ih otvorila, više ga nije bilo.
Bacio je pogled prema Bryantu, pobjedonosna izraza lica. Bio je u
pravu. Nisu doznali ništa novog, ali možda će Bryant napokon prihvatiti
da ovo nema nikakve veze s njihovim trenutačnim slučajevima.
Krenuo je ustati.
— Ali vidjela sam ožiljak — tiho će Aisha.
— Ožiljak? — pitao je. — Gdje?
Aisha je pokazala na jagodicu svog obraza.

213
 Spomen ožiljka probudio je u njemu neko davno sjećanje koje nije
mogao privući u fokus. Radilo se o nečem za što je znao da bi se trebao
sjetiti, ali što mu se opiralo.
Dawson je bio uvjeren da nema šanse da je ovaj nasumični čin
nasilja ikako povezan s umorstvom Bubbe Jonesa ili napadom na
Henryka Kowalskog. Da je sve samo neka psina, da je netko nekog
izazvao nek se usudi učiniti takvo što.
No njegova utroba nije baš više bila uvjerena u to.

214
 PEDESET PRVO POGLAVLJE

N e govori mi da se smirim — Kim će dok je gazila na kočnicu usred

Shmetwicka. — Kad si zadnji put nekomu rekao neka se smiri i
to je jebeno djelovalo?
Bili su nekih deset kilometara od spoznaje čime se to točno obitelj
Cowley bavi.
— Prestani se onda igrati s našim životima na svakom semaforu —
obrecnuo se.
—Joj, Tome, ili nađi muda ili ne gledaj — rekla je. Čak ni Bryant nije
ovoliko zanovijetao.
— Ne znaš kako su upleteni. Pa što ako je tip radio kod njih.
Vjerojatno ih je bilo mnogo takvih... —
— A mi imamo još dva leša koja treba identificirati — ozlojeđeno će
Kim.
Jedna od prvih stvari koje će im trebati od Cowleyja svakako je
cjelovit popis njihovih bivših zaposlenika.
—Koga ćeš točno uhititi? — pitao je, rugajući joj se.
— Prvog tko me raspizdi — odvratila je. Šteta što Travis nije mogao
biti ta osoba.
— Znači vjerojatno Fionu — rekao je. — Iako je premlada da bi
imala ikakve veze sa slučajem.
— Detalji, Travise, uvijek se opterećuješ detaljima. — Bacila je
pogled na njegov nečitljiv izraz lica. — Ali možeš li mi iskreno reći da
ona ne zna nešto o nečemu. Laže otkako smo ju upoznali u bolnici.

215
 — To nije zločin.
— Osim ako ne laže o nekom zločinu — rekla je, stežući čvrsto
upravljač. — I, Travise, pokušavaš li me još više raspizditi ovim glupim
pitanjima?
— Vjerojatno — priznao je.
— Zašto? Suicidalan si pa me ometaš u vožnji?
Bryant bi ju pustio na miru.
Skrenula je naglo lijevo pa jednako naglo izravnala.
Mrzovolja na njegovu licu bila je samo takva nagrada. Da,
djetinjasto. Također je apsolutno vrijedilo.
— Hvala ti, Bože — rekao je kad se zaustavila na farmi Cowleyjevih.
Nedavna je oluja svela teren ispred kuće na blatnu kupku. Kim je
parkirala svoj Golf odmah pokraj Fionina Jaguara.
Vrata im je otvorio Jeff Cowley i to prije nego što su stigli do njih.
Već su bili obavili poziv kojim su potvrdili da su posljednji
forenzičari i Travisov detektiv Johnson otišli već prije pola sata.
— Gospodine Cowley, možemo li ući? — pitala je Kim, zakoračivši
pokraj njega.
— Gospođice Cowley — rekla je zatim, prošavši pokraj kuhinje. —
Možete li nam se pridružiti u dnevnom boravku?
Obično bi joj prisutnost te žene smetala, ali danas je bila vrlo
zadovoljna što je tu. Nije imala vremena za uvježbavanje odgovora,
stoga će Fionina potreba za kontrolom situacije biti vrlo zanimljiva
kombinacija sa sklonošću panici njezina oca.
— Gospodine i gospođice Cowley, znači li vam išta ime Jacob James?
— Nikad čula za njega — odvratila je Fiona.
— Da, radio je ovdje — rekao je Jeff.
Kim je prekrižila ruke.
— No, jedno od vas laže. Pokušajmo još jednom.

216
 Okrenula se prema Jeffu Cowleyju.
— Gospodine Cowley, vaš mi se odgovor više sviđa pa ćemo krenuti
od vas.
— Zbunjen je — Fiona će, zakoračivši naprijed.
— Gospođice Cowley, ne čini mi se baš zbunjenim. Doduše, rekla bih
da vi jeste zbunjeni, i jako bih cijenila kad biste ocu pružili priliku da
sam kaže nešto.
Kim je znala da je podigla glas i vidjela je da je Jeff Cowley
problijedio.
— Gospodine Cowley?
— Ne može li ovo pričekati? — pitala je Fiona. — Upravo smo se
spremali ići u posjet bratu u bolnici.
— Gospođice Cowley, slobodno vi idite. Mi ćemo rado dovesti
vašega oca do bolnice kad završimo razgovor.
Bila je to lažna ponuda jer Kim je znala da Fiona neće nikamo otići.
Sjela je na kauč, a Kim se odmah posjela pokraj nje, ostavivši Jeffu
Cowleyju samo naslonjač, gdje će sjediti sam, podalje od kćeri.
— Rekli ste, gospodine Cowley? — navaljivala je Kim.
Gospodin Cowley prešao je dlanom preko ćelave glave.
—Jacob James radio je neke sitne poslove na farmi prije nekih
dvadeset godina. Djeca su bila jako mala, ne sjećaju ga se — rekao je,
tražeći opravdanje za kćerino preuranjeno nijekanje.
— U to je doba zdravlje mojega oca počelo kopnjeti, a ja nisam
mogao sam raditi sve potrebno. Tada smo još bili uspješni, bilo je posla.
— Jacob je radio za nas nekoliko mjeseci.
Kim je čekala ostatak priče.
Fiona je ustala. — Eto — rekla je. — Imate odgovor, a sad...
— Gospođice Cowley, molim vas, sjednite — Travis će s
autoritetom.
Sjela je.

217
 —Još nešto? — pitala je Kim.
— Ne, mislim da...
— Zašto je otišao? — pitala je Kim, gubeći živce.
— Pao je. Nije mogao raditi.
— Hoćete reći pao je s neispravnih ljestava koje ste mu dali kako bi
radio na krovu štaglja.
— Tata, nemoj...
— Vi ste mu ih dali ili vaš otac?
— Moj otac je dao...
— Vaš je otac zaposleniku dao neispravnu opremu na korištenje?
— Tata...
— No... pa nije znao...
— I ljestve su pukle, zar ne? — pitala je Kim. Nije joj se baš sviđala
ova metoda ispitivanja, ali ako bude predugo čekala, Fiona će naći neki
način da intervenira.
— Da — odvratio je.
—Jacob James je slomio koljeno pri padu?
— Da, ozlijedio se.
— Nije mogao više raditi, zar ne? — navaljivala je.
— Pa, ne znam...
— Tata — upozorila je Fiona.
— I naložio je odvjetniku da djeluje u njegovo ime?
— Ne sjećam se...
—Jacob je tužio vašu obitelj, zar ne? — pitala je Kim.
— Žao mi je, ali...
— Recite mi, gospodine Cowley, tko se od vas sastao s gospodinom
Jamesom i pokušao ga potkupiti?

218
 Fiona se ponovno usprotivila baš kad se Kimin mobitel oglasio
zvonjavom.
Dovraga, bila je na rubu da izvuče nešto iz njega, a sad je izgubila
zamah i trebat će joj vremena da ga povrati.
— Doktorice A — oštro je rekla.
— Inspektorice, dobra vijest. Imam nešto što ćete htjeti znati.
Kim se ispričala ostalima i povukla u kuhinju.
— Recite — rekla je.
— Mislila sam da biste trebali znati da se metak poklapa — rekla je
doktorica.
— Znači metak iz vrata Billyja Cowleyja nedvojbeno je ispaljen iz
puške nađene na mjestu događaja? — zatražila je Kim objašnjenje.
— Nikako, inspektorice. Metak nije iz puške nađene na mjestu
događaja.
Kim je bila zbunjena.
— Pa što se onda poklapa?
— Metak iz gospodina Cowleyja i metak iz groba.
Kim je čvršće stegnula mobitel. Ti su incidenti razdvojeni više od tri
desetljeća.
— Sigurni ste? — pitala je.
— Neću se uvrijediti jer pretpostavljam da me pitate to jer ste u
šoku.
Kim se ispričala, zahvalila pa završila poziv.
Samo je jedna osoba mogla biti nazočna u oba slučaja.
Kim se vratila u dnevni boravak i stala pred JefFa Cowleyja.
— Gospodine Cowley, uhićeni ste zbog umorstva Jacoba Jamesa i za
pokušaj umorstva vlastitog sina, Willima Cowleyja. Ne morate...
Fiona Cowley vriskom je prekrila sve što je Kim zatim rekla.

219
 PEDESET DRUGO POGLAVLJE

S
tacey se osjećala obuzeta gađenjem.
Pročitala je bila Justinove postove stare šest mjeseci. Nekoliko
selfieja, nekoliko fotki jela, Justin u nekoliko pubova i klubova u
Stourbridgeu.
A onda su se postovi počeli mijenjati.
Prvih nekoliko bilo je podijeljeno sa stranice „Britanija na prvome
mjestu“. Članci pisani vrlo senzacionalistički, kakve je Stacey viđala i na
vlastitom Facebooku i koje se trudila ignorirati, ali bi i zapamtila tko ih
sve dijeli.
Nekoliko je Justinovih prijatelja počelo komentirati „smeće“ koje je
dijelio.
Naposljetku su smiješni videoklipovi sa stranica kao što je UNILAD
potpuno nestali s njegova zida, a postove „Britanija na prvome mjestu*
zamijenili su postovi EDL-a pa postovi toliko uvredljivi za manjine da ih
je jedva mogla pročitati a da ne povrati.
No čitala je i čitala, i kad je došla do vrha njegova zida, vidjela je
napokon post koji je naveo tolike Justinove prijatelje da ga počnu
vrijeđati.
Justin je bio podijelio videosnimku mladog para miješane rase koji
skupina maskiranih mladića prvo maltretira, a zatim i premlaćuje dok
njihovo tek prohodalo dijete vrišti i plače u pozadini. Stacey se sjećala
te snimke iz jedne od epizoda televizijske emisije Crimewatch i trebali
su joj dani da prestane čuti dječje vrištanje. Justin je snimku popratio
tekstom „rado bih da sam mogao sudjelovati".
Bio je to posljednji post na njegovu Facebooku, postavljen

220
dvanaestoga, prije dva tjedna.
Nešto joj se komešalo u utrobi.
Taj datum.
Otvorila je popis njegovih aktivnosti na Facebooku i shvatila zašto
je datum bitan.
Dvanaestoga je profil Floda poslao Justinu zahtjev za prijateljstvom.
Stacey se odjednom dosjetila.
Zgrabila je mobitel i bacila se na posao.

221
 PEDESET TREĆE POGLAVLJE

K
im je gledala kako patrolno vozilo West Mercije napušta imanje
Cowleyjevih s Jeffom Cowleyjem na stražnjem sjedalu.
— Nadam se da je naša suradnja pri kraju — rekao je Travis.
— Misliš? — pitala je tužno. — Nemamo priznanje i još uvijek treba
identificirati ona dva leša.
Pokrenula je auto i zaputila se niz usku stazu koja je vodila s imanja.
Fiona ih je i dalje promatrala s dovratka kuće.
Kim je skrenula na glavnu cestu pa vozila sporo do benzinske
postaje, gdje je ugasila motor.
— Kog vraga sad radiš? — pitao je Travis.
— Čekam — kratko će ona.
Zagledala se u retrovizor i ostala tako dok crveni Jaguar nije prošao
cestom.
— Eto ga — rekla je i ponovno pokrenula auto. Fiona nije tratila
vrijeme, odmah je otišla s imanja.
— Ne kužim — Travis će dok su pratili Fionu, držeći se na
udaljenosti od dva vozila od nje. — Vjerojatno ide u postaju kako bi bila
s ocem ili u bolnicu, do brata.
— Možda — odvratila je Kim, svjesna da je Fiona Cowley potresena,
a kad su potreseni, ljudi se ponašaju i razmišljaju drukčije nego inače.
Riskiraju.
Fiona je bila iskoristila svaku priliku da ocu začepi usta. No upravo
je bila izgubila mogućnost kontroliranja što će on reći i Kim je zanimalo
što će žena sad poduzeti.

222
 — Ti znaš da je ovo neka vrsta zlostavljanja?
— Naravno. Ali i dalje želim znati kamo ide — odvratila je Kim
kratko.
— Da, i mene zanima — priznao je.
— I, koji je od njih upucao Jacoba Jamesa? — pitala je dok se i treći
auto ubacivao u trak iza Fione. — Jeff ili njegov otac?
— Ne znamo je li ikoji od njih dvojice.
— Tome, ti si zaboravio kako biti policajac? Dobiješ točkice i onda
ih ideš spajati. Jacob James nestao je prije dvadeset sedam godina.
Njegov je kostur pronađen na posjedu Cowleyjevih s rupom od metka, i
to metka koji se poklapa s metkom koji je izvađen iz Jeffova sina. Misliš
da točkice jednostavno ne preklinju da ih se poveže?
— Ne, dok ne budemo imali oružje iz kojega su ispaljena oba metka
— rekao je.
— Ali tko bi drugi mogao biti odgovoran? — pitala je.
— Osoba koja ima oružje.
Kim je odustala. Nije bila sigurna da bi se složili koliko je sati da su
i usred Greenwicha.
— No, otpala je bolnica — rekao je Travis dok je Fiona jurila pokraj
skretanja koje bi ju dovelo do Russells Hali bolnice.
— Znači nije previše zabrinuta za dragog brata, ha? — komentirala
je Kim.
I Travis je sad napeto promatrao vozilo ispred njih.
— A za Kidderminster smo trebali već skrenuti prema izlazu —
dodala je Kim dok su dva automobila ispred njih skretala lijevo.
Između njih i Fione sad je bio samo jedan Land Rover.
Pratili su je u tišini dok nije dala desni žmigavac.
Kim je produžila ravno.
— E pa to nisam očekivala — rekla je dok se vozilo gubilo iz
vidokruga.

223
 PEDESET ČETVRTO POGLAVLJE

to je ono bilo? — pitao je Bryant dok su napuštali Hollytree. —

Š Reagirao si bio na ožiljak koji je Aisha spomenula.

Dawson je odmahnuo glavom. — Nisam još siguran. Možda je
nešto, možda nije. Daj da malo razmislim.
Bryant je slegnuo ramenima.
Vidjeli su kako radnici namještaju znak za klub Nexus dok je
Dawson parkirao na suprotnoj strani ulice Hagley, preko puta auto-
salona. Dva su kombija bila parkirana ispred kluba koji je nekoć bio
banka.
— Lijevo, lijevo, malo gore — vikao je muškarac u crnim hlačama,
ljubičastom džemperu i reflektirajućoj jakni.
— Nigel Townsend? — pitao je Dawson dok su mu prilazili.
Muškarac se okrenuo i pogledao ih. Trebao mu je samo trenutak da
shvati da su policajci.
Kimnuo je pa skinuo radničku kacigu, pružajući tako pogled na
gustu crnu kosu koja se sad raširila oko naočita lica.
— Molim vas, uđite — rekao je pa zakoračio u zgradu.
Bryant je bacio oprezan pogled uvis dok su prolazili ispod
neonskog znaka, namještenog u ovom trenutku na vrh dvojih ljestava.
Pratili su muškarca u reflektirajućoj jakni kroz mrak zgrade,
vijugajući između hrpi keramičkih pločica i drvne građe.
— Evo unutra — rekao je pa skrenuo lijevo u muški zahod. Tu je sve
bilo popločano velikim kvadratnim bijelim pločicama, a četiri su pisoara

224
i dvije školjke bili zagurani u kut kako bi se napravilo mjesta za radni
stol.
—Jedino mjesto kojemu trenutačno imam pristup — objasnio je
kad je sjeo na rub stola i ponudio Bryantu stolicu.
Dok je Dawson sjedao na jednu od školjki, Bryant se morao čuditi
bizarnosti čitave situacije.
— Smijat ću se svemu kad završi, ali ne još — rekao je Nigel.
— Tu smo zbog Bubbe — rekao je Bryant.
— Naravno, ali molim vas da ga ne zovete tako. Zvao se Brandon.
Bubba je nadimak koji si je sam nadjenuo, baš kao i većinu ostalog u
životu.
Bryanta nije iznenadilo kad je primijetio da muškarcu donja usna
blago drhti.
— Kako to mislite? — pitao je Dawson iz kuta prostorije.
— Sigurno znate njegovu pozadinu. Odrastao je po skrbničkim
domovima. Ime mu je dao vikar na čijem su ga dovratku ostavili.
Brandon nije pojma imao tko su mu roditelji ili otkud potječe pa je sve
izmislio...
— Spomenuo mi je bio baku — rekao je Dawson.
Nigel je odmahnuo glavom. — Nečiju baku jest, ali ne svoju.
— Mogu li vas pitati kako ste doznali da je mrtav? — pitao je Bryant.
— Dobio sam poziv deset minuta prije nego što je vijest bila
objavljena na televiziji. Izgleda da ljudi s kojima je žrtva tek nedavno
stupila u vezu nisu visoko na listi prioriteta.
—Tko vas je nazvao? — pitao je Bryant sad.
— Frost? — dodao je Dawson.
— Zar je bitno? — upitao je ovaj. — Nije ništa manje mrtav, zar ne?
— Progutao je knedlu. — Sigurno mislite da sam totalni kreten što sam
dan poslije...—
— Nikako — odvratio je Bryant. Zaokupiti se poslom bilo je i njegov

225
način nošenja s tugom. — Ali imate li neku ideju tko bi mogao htjeti
nauditi Bu... Brandonu?
Nigel je tužno odmahnuo glavom. — Znate da je bio gej?
— Naravno, ali... —
— Ne, hoću reći zaista gej.
Bryant je pokušavao pratiti. — Oprostite, ali ne znam što vam to
znači.
Nigel je teško uzdahnuo. — Detektive, ja sam već s jedanaest godina
znao da volim muškarce. Ne ispričavam se zbog seksualnosti, ali znate
što, želim isto što i vaš mladi kolega. Želim naći ljubav, oženiti se, možda
imati djecu i produktivan život. Brandon je samo htio biti gej.
— I što je to značilo? — pitao je Bryant.
— Bio je agresivno homoseksualan. I ja nosim značku s dugom, ali
Brandon je htio raspravljati sa svakim tko se protivi našem stilu života.
— A vi niste takvi? — pitao je Dawson, nagnuvši se naprijed.
—Ja bih htio živjeti svoj život. Odbijam se držati mržnje i
negativnosti, ali Brandon se hranio time, odgovarao na svaku priliku za
njima. Zgrabio bi me za ruku ili poljubio u javnosti čisto da isprovocira
nekoga i onda se sukobi s njim.
— Ne kužim što je tu krivo — Dawson će iz kuta. — Zašto nije smio
u javnosti izraziti svoju ljubav? Svaka mu čast što se suočavao sa
zatucanima.
Nigel se nasmiješio. — Eh, kad bi se barem ostatak svijeta slagao s
vama, detektive.
—Je li imao nekih konkretnih neprijatelja? — pitao je Bryant.
—Joj, dajte, pa bio je novinar homoseksualac. Neprijatelja je bilo
napretek. — Zastao je pa odmahnuo glavom. — Rekao sam mu —
obrisao je sad suze. — Prokleto sam mu rekao da će si navući frku
takvim ponašanjem, ali bio je gej koji voli da ga se primijeti.
Mnoštvo je misli jurcalo Bryantovom glavom, a jedna neželjena
ideja vrištala je na njega daju primijeti. Odgurnuo je stolicu unatrag i

226
ustao. Morao je van, razmisliti, posložiti misli.
Pružio je ruku. — Gospodine Townsend, hvala vam na vašem
vremenu i primite našu iskrenu sućut.
Nasmiješio se i suze su napokon potekle. — Hvala vam, detektive.
Puno mi to znači.
Bryant je krenuo van, osjećajući stravu u utrobi.
— Simpa tip — komentirao je Dawson kad ga je sustigao.
Bryant je kimnuo.
— Bryante, što je? Izgledaš kao da ti je muka.
Bryant se naslonio na auto i duboko udahnuo. — Dawsone, poveži
sve i uključi Aishu Guptu — rekao je dok je kolega odmahivao glavom.
— Pogledaj naše žrtve. Mislim da imamo naglu pojavu zločina iz
mržnje.

227
 PEDESET PETO POGLAVLJE

S
tacey se nagnula unatrag u stolici i divila vlastitom radu. Aaron
Holt bio je baš ljut klinac. Osamnaest godina star, nije mogao naći
posao jer su ih sve već pokrali stranci.
Zapratio je svaku desničarsku, agresivnu skupinu uvjerenu u
bjelačku premoć koju je našao i počeo se slagati i komentirati na njihove
postove i dijeliti vlastita iskustva.
Stacey je bilo muka što je u manje od jednog sata Aaron Holt primio
sedamdeset zahtjeva za prijateljstvom. Šteta što poruke koje šire mir i
ljubav ne privlače ni blizu toliko pažnje.
Ubacila je bila na profil nekoliko fotki lijepih cura, nešto glazbe i
igara. Aaron Holt počeo se doimati pravom osobom i nije joj bio nimalo
drag.
Stacey je znala da se sve više i više udaljava od početnog razloga
istraživanja Justinova samoubojstva. Kad je ugledala Justina Reynoldsa
kako leži u lokvi vlastite krvi, vratila se u vlastito djetinjstvo, u dane kad
je u lijevoj šaci držala tablete, a u desnoj čašu vode.
Dan nakon što ju je Janie Powers poljubila. Dan nakon što joj se to
svidjelo.
Dvadeset četiri sata tijekom kojih su se strah, gađenje, zbunjenost i
sram spojili u jedan veliki kamen koji joj se kotrljao mislima. Osjećala se
nepovratno drukčijom zbog tog poljupca, kao da joj sad nešto piše na
licu ili lebdi iznad glave.
Čitav je dan u školi provela osvrćući se, gledajući svakoga tko se
smije, uvjerena da govore o njoj. Izbjegavala je bila Janie Powers. Vratila
se bila u praznu kuću, što je bilo i prokletstvo i blagoslov. Barem ju

228
majka nije vidjela kad je doživjela napadaj panike, kad se rasplakala
zbog njega.
Razmišljala je samo o bijegu od osjećaja u sebi. Bili su zatočeni u
njezinu umu, ali i nabujali do nesavladivih proporcija. Čitav se život
nosila s time što je drukčija. Koža joj je otvrdnula od svih tih uvreda, ali
ovo je sad bila još jedna prepreka između nje i ičega nalik na
,,normalnost“.
Dok je otvarala paketić tableta, shvatila je da postoji takvo što kao
previše „drukčija" kad ste samo jedna obična djevojčica.
Srećom se njezina mama vratila ranije s posla i zatekla je Stacey
prije nego što je stavila prve tablete u usta.
Nikad neće zaboraviti strah i užas na majčinu licu. Nije imalo smisla
ono što je tada govorila majci, ali njezina je majka ipak uspjela razabrati
što je iza svega.
— Znači, želiš umrijeti jer ti se možda sviđaju cure?
Stacey se sjećala kako je odmahivala glavom pa rekla nešto što je
gotovo slomilo majci srce.
— Ne, želim umrijeti da tebi ne bih morala reći da mi se možda
sviđaju cure.
Stacey je ugledala bol u majčinim očima prije nego što ju je ova
zagrlila i počela uvjeravati da je sve u redu. Da je oduvijek bilo u redu,
pomislila je Stacey uz smiješak. Toga su dana sklopile pakt da nikad više
neće tajiti nešto jedna drugoj, i Stacey je održala riječ. Tu i tamo mama
bi ju pitala ima li nekog posebnog koga želi dovesti doma. Stacey,
nažalost, nije imala nikoga takvog, ali ne bi nikad oklijevala kad bi imala.
Sad kad bi pogledala unatrag, teško joj je bilo povjerovati da je
razmišljala o samoubojstvu zbog seksualnosti, ali u tom trenutku bilo je
to nešto sveobuhvatno i ona je samo htjela pobjeći od svega.
I upravo je to prepoznala u Justinovu pismu. Htjela ga je razumjeti,
objasniti njegovoj obitelji da nisu oni krivi.
No Stacey je znala da se sada sve promijenilo. Istraga je sada,
shvatila je s neugodom, vodila nju, a ne obratno.

229
 Očekivala je da će otkriti tinejdžera punog straha, depresije ili
neriješenih emocija. No što je duže proučavala Facebook profil Justina
Reynoldsa, to joj je bilo jasnije da je naišla na nešto puno mračnije.

230
 PEDESET ŠESTO POGLAVLJE

K
oliko još trebamo čekati vražjeg odvjetnika? — pitala je Kim,
šetkajući se po Travisovu malom uredu.
— Stone, prošlo je samo petnaest minuta — Travis će,
zaklopivši svoju mapu i posegnuvši za telefonom.
Teško je uzdahnula. Činilo joj se da je već odavno pokušala ispitati
gospodina Cowleyja, koji je odmah zatražio odvjetnika. Sjela je preko
puta Travisa.
tacey se nagnula unatrag u stolici i divila vlastitom radu. Aa
— Što ta kći smjera? — pitala je Kim, razmišljajući na glas. Iako su
priveli gospodina Cowleyja, Fiona je bila ta s ključem za rješenje čitavog
slučaja. Znala je nešto o leševima pod tlom i Kim je htjela doznati što.
— Misliš da smo i nju trebali privesti? — pitao je Travis.
Kim je bila u iskušenju baciti pogled iza sebe. Sigurno ju nije upravo
pitao za mišljenje. No tišina i njegov nestrpljivi izraz lica poručivali su
joj da jest.
Odmahnula je glavom. — Prvo moramo vidjeti što ćemo iz tate
izvući. Ali možda bi bilo pametno zaprijetiti mu time.
Travis se složio. — Da, mogli bismo spomenuti...
— Šefe, trebali biste baciti oko — rekao je Penn s dovratka. Pošli su
za njim do ploče na zidu odjela. Bila je slična onoj u njezinoj garaži,
podsjećala na igru vješala.
— Znači, na osnovi broja slova u svakom retku teksta i razlike u
veličini fonta mislim da možemo procijeniti koliko praznih mjesta
predstavka znakove, a koliko razmake, ali... — Utihnuo je kao da mu je

231
prvotni žar sad utrnulo beznađe zadatka pred njim.
— Nastavi — rekla je Kim, hodajući prema ploči. Zadivila ju je
njegova inicijativa. — Reci što misliš — dodala je.
— Mislim da je ovo pozivnica — rekao je.
Kim je pogledala Travisa i oboje su sad prišli ploči.
— Nastavi — Kim će, zainteresirana.
— Mislim da je ovo definitivno nekakva pozivnica — rekao je,
živnuvši. Njegove su misli bile odjek njezinih.
— Mislim da je prvi redak teksta objava o čemu se radi, vjenčanje,
sprovod ili slično.
— Zabilježi za strane, crvenim — rekla je Kim.
Učinio je to.
— Drugi je redak datum — rekao je, zabilježivši i to.
— Mislim da je treći redak teksta nekakva uputa.
— Možda što da donesu sa sobom? — pitala je.
— Ako je pozivnica, onda nedostaje ključna informacija — dodala je
zatim.
Detektiv je pogledom preletio preko ploče.
— Lokacija — povikao je.
— I ja bih rekla — složila se dok je zapisivao bilješku na ploču.
Travis je zakoračio naprijed baš kad je Kim zaustila.
— Dobro obavljeno — rekao je, kimajući s odobravanjem. — Vraški
dobro, Penne.
— Gospodine? — pitao je pozornik s dovratka. — Došao je
odvjetnik gospodina Cowleyja.
Kimnuo je u znak zahvale pa se okrenuo prema njoj. — Stone, ja
vodim razgovor — rekao je.
— Zašto? Svjestan si da sam počela dopirati do njega u kući? —

232
pitala je dok su napuštali prostorije odjela.
— Upravo zato — odvratio je Travis. — Sad ima odvjetnika i treba
nam blago drukčiji pristup.
Dio nje složio se s njim.
— Manje podbadanja — rekao je u hodu. Kim je opsovala u sebi; baš
je moralo završiti s time.
Pratila ga je niz stube do soba za razgovore i ušli su u sobu broj
jedan.
Razgovor u njoj je zamro kad su se pojavili.
Odvjetnik je bio u kasnim pedesetima i desetak kilograma pretio.
Kosa mu je bila potpuno bijela i bujna, bucmasto lice svježe obrijano, a
odjeća vrhunske kvalitete.
Ustao je i pružio im ruku.
— Leonard Cameron, odvjetnik obitelji Cowley — rekao je ugodnim
glasom.
Travis se rukovao s njim dok je Kim sjedala na stolicu. Mrzila je
vesele odvjetnike. To je značilo da nisu zabrinuti, a htjela je da ovaj
odvjetnik bude zabrinut. Čak se i Jeff Cowley doimao opuštenijim nego
kod kuće.
Osjećala je kako joj se utroba okreće kad je shvatila da ustvari ništa
neće doznati od Cowleyja i da nije bitno tko će postavljati pitanja.
Travis je uključio audiosnimač i naveo datum, vrijeme i nazočne
osobe. Jeff Cowley nije ju niti jednom pogledao.
— Znači, gospodine Cowley, htio bih prvo razgovarati o incidentu s
vašim sinom. I dalje tvrdite da je posrijedi nesretan slučaj? — pitao je
ugodnim glasom.
Gospodin Cowley je pogledao svog odvjetnika, koji je kimnuo.
— Da, moj se sin slučajno ustrijelio.
—I vi ste to vidjeli?
Kimnuo je.

233
 Travis je pokazao na snimač. — Molim vas, gospodine Cowley,
odgovarajte naglas — rekao je.
Muškarac se nagnuo naprijed. — Da — rekao je.
— I vidjeli ste ga kako se iskrivio u položaj u kojem se mogao
ustrijeliti u stražnji dio vrata?
—Jesam — rekao je.
— Biste li nam mogli demonstrirati kako je to izgledalo?
— Ovaj... ne... pa... bilo je tako brzo...
— Možete li nam objasniti kako se, nakon što se postavio u taj
nevjerojatni položaj, ustrijelio puškom koja još uvijek nije pronađena?
— Puška je bila ondje — rekao je.
— Ali to nije bila ta puška, zar ne, gospodine Cowley?
Slegnuo je ramenima.
Travis je pogledao snimač.
— Ne znam.
— Ne znate kako to da je metak u vratu vašega sina ispaljen iz puške
potpuno drukčije od one s kojom ste vidjeli da rukuje?
— Rezultati su vam pogrešni — rekao je.
Znači odvjetnik mu je rekao neka se drži svoje priče. Na svako će
pitanje dobiti isti odgovor.
—A kako objašnjavate to da metak izvađen iz vašeg sina balistički
odgovara metku pronađenom u masovnoj grobnici u kojoj se nalaze
ostatci jednog vašeg bivšeg zaposlenika? — pitao je Travis.
— Velik je to posjed — odvratio je ovaj.
— Znači, nepoznata je osoba došla na imanje, iskopala rupu,
zakopala u nju tri leša, otišla, a vi o tome pojma nemate? — pitao je
Travis.
— Tako je — glasio je odgovor.
Kim je umaralo što nikako da dobiju odgovor.

234
 — A što nam možete reći o nesreći koja je zadesila Jacoba Jamesa na
vašem imanju? — nastavio je Travis.
— Ne sjećam je se baš. Bilo je davno.
— Uzrok su bile neispravne ljestve, nisu li?
— Mislim da jesu — odvratio je.
Kratko joj se nasmijao i bilo je očito da smatra kako razgovor dobro
napreduje.
Nije mu uzvratila smiješak.
— I zbog te je nesreće Jacob James izgubio sposobnost za rad i
uzdržavanje obitelji?
— Ne bih znao ništa o tome.
Nije ga se moglo uzdrmati. Onaj prestrašeni, prestravljeni
muškarac od ranije sad je nestao i gospodin Cowley doimao se gotovo
samodopadnim.
—Jeste li ikad više vidjeli Jacoba Jamesa? — pitao je Travis.
— Ne sjećam se.
Kim je shvatila da su izgubili element iznenađenja. Znao je sve što
će ga pitati i imao je neobvezujući odgovor spreman za sva ta pitanja,
čekao da ih postave. Niti jedno pitanje nije iz njega izvuklo emotivnu
reakciju kojom bi se mogli okoristiti.
— Znači, vi niste Cowley koji je Jacobu Jamesu ponudio jadnu svotu
novca u zamjenu za odustajanje od tužbe?
Odmahnuo je glavom i gotovo se nasmiješio.
Kim je ispod stola Travisa gurnula nogom. Morali su vidjeti kako će
reagirati na pitanje koje ne očekuje.
— Gospodine Cowley, htjela bih vam postaviti još jedno pitanje. U
vezi s vašom kćeri Fionom.
Prvi ju je put Cowley pogledao.
— Možete li nam objasniti zašto bi ona posjetila Preeceove odmah
nakon vašeg uhićenja?

235
 Problijedio je naglo, a nestalo je i svakog tračka samodopadnosti s
njegova lica.
— Nemam komentara — odvratio je s drhtajem u glasu.

236
 PEDESET SEDMO POGLAVLJE

B
ilo je kasno popodne kad su se zaputili natrag do prostorija
odjela. Bryant se pravio da ne vidi da je Stacey zatvorila laptop.
Ako je prije kraja smjene radila nešto privatno, to je bila njezina
stvar.
— Loš dan, dečki? — pitala je dok se Dawson spuštao u stolicu i
otpuštao kravatu.
— Da, Stace — odvratio je Bryant.
Dawsona je sustigao umor.
Pogledao je kolegu, a ovaj je skrenuo pogled.
— Što je? — pitalaje Stacey. — Učinila sam nešto?
Bryantu se to činilo jako neobičnim pitanjem.
— Zločin iz mržnje, Stace — rekao je Bryant dok je Dawson šutao
nešto pod stolom.
Ugledao je tračak emocije u njezinim očima.
— I?—pitala je. Čuo je suzdržani bijes u toj jednoj jedinoj riječi.
— Ma samo je...
— Samo je što, Bryante? Zašto se odjednom drukčije ponašate
prema meni? Od kog me vraga vas dvojica pokušavate zaštititi?
Bryant je znao da je u pravu, a opet, nešto u njemu nije ju htjelo ni
blizu ovom slučaju.
— Pokušavate li me zaštititi svaki put kad je žrtva žena — jer
vjerovali ih ne, i žena sam. Štitim li ja vas svaki put kad je žrtva umorstva

237
ili napada bijeli muškarac?
Bryant je odmahnuo glavom. Bijes u njezinu glasu više nije bio pod
kontrolom.
— Dečki, mislite da nisam već imala posla sa zločinom iz mržnje? —
pitala je. — Nisam se rodila u ovom timu. Iskusila sam punih dvadeset
godina prije nego što sam vas upoznala. Vjerujte mi, vidjela sam svašta.
— Ma samo nam je toliko užasno...
— Neka vam ne bude odvratno jer je posrijedi crnac ili gej ili poljski
imigrant. Popizdite zato što je netko izgubio život ih bio ranjen — rekla
je.
— Ali biti meta samo zato što...
— Bryante, nemoj. Ja sam bila dijete koje je s pet godina četvero
vršnjaka odvuklo u smočnicu i trljalo kožu žicom za ribanje posuđa.
Šokantno, ali boja se nije skinula — rekla je, trljajući podlakticu.
— Stace...
— Ne, Bryante. Želiš znati nešto o zločinima iz mržnje? E pa, slušaj
ovo. Recimo da Dawsonu noćas provale u kuću i sve mu pokradu. On
možda nikad više ne dobije te stvari natrag, ali ipak može spriječiti da
se takvo što ponovi. Može postaviti alarme, svjetla, kamere. Dovraga,
može platiti nekomu da čuči na travnjaku i čuva kuću. Može spriječiti da
ga ponovno pokradu, ali znaš što, sutra ujutro ja ću i dalje biti crnkinja i
od toga nema zaštite.
Toliko je toga Bryant htio reći, ali sve mu je u glavi zvučalo tako
jadno.
— Svaki se dan pitam hoću li postati žrtva nokauta samo zato što
sam ove boje kože.
Bryant je znao da se posvuda na internetu mogu naći snimke tih
nasumičnih i opakih napada. Bio je to relativno nov ,,trend“, a cilj je bio
nokautirati žrtvu koja ništa ne očekuje i to jednim jedinim udarcem. Nije
više znao broj smrti zbog te budalaštine, ali neki od napada bili su
klasificirani kao zločin iz mržnje.
— I razumiješ li da većinu zločina iz mržnje počine obični građani?

238
O da, mrziteljske skupine regrutiraju ljude baš kao kultovi, laganjem i
pranjem mozga i pretvaraju ih u male strojeve za mržnju — ali većinu
napada i dalje izvede neka osoba koja djeluje sama. Čime je ona mlada
Azijatkinja prošlog tjedna u Derbyju zaslužila da ju netko zalije
kiselinom? Ali nisu to samo napadi na crnce ili Azijce. Gotičari, pankeri
— tkogod je drukčiji, što izborom, što prirodom.
Stacey je prestala govoriti i odmahnula je glavom dok je skupljala
stvari sa stola.
— Ali, dečki, meni ništa od toga ne nanosi bol — rekla je dok je
gurala stolicu unatrag. — Ljuti me, frustrira me, puni me bijesom, ali ne
nanosi mi bol. — Ustala je. — No bol mi zato nanosi kad me vas dvojica
isključite iz slučaja u kojem bih vam mogla ponuditi nešto više od
analize podataka.
Bryant je odmahnuo glavom dok je Stacey prolazila pokraj njegova
stola.
— Super je prošlo — komentirao je kolegi kad je ona otišla iz
prostorija odjela. — Najgore od svega je što je u pravu — dodao je,
odmahujući glavom. — Zaista bi nam dobro došla njezina pomoć ovdje.
Pogledao je sad Dawsona koji je kuckao po tipkovnici. Bryant je
jako htio da ovaj dan što prije prođe. Htio je prije povratka kući na
brzinu provjeriti da se obitelj Kowalski sigurno vratila kući, sad kad
zabrana pristupa onemogućuje Flintu da im priđe.
— Znači, Dawsone, sutra ćemo uključiti Stacey u slučaj? — rekao je
posegnuvši za svojim kaputom.
— Da, da, štogod, šefe — odsutno će Dawson, čitajući nešto na
zaslonu.
— Što je, Kev?
— Nešto što je Stacey rekla. — Pogledao je preko računalnoga
zaslona. — Mislim da bi trebao vidjeti ovo.

239
 PEDESET OSMO POGLAVLJE

T
ravise, kunem ti se Bogom, ako još jednom kaže da nema
komentara... —
— Šutjet ćeš i ostati smirena — odvratio je.
— Ali ne izvlačimo ništa iz njega.
— Da, jer si spomenula njegovu kćer — zarežao je Travis.
— Ali to je jedina reakcija koju smo bili izvukli iz njega.
Travis je odmahnuo glavom. — I sljedećih ga je dvadeset pitanja o
kćeri još više potreslo, a onda te odvjetnik zaustavio. Dok je odgovarao
na pitanja, postojala je barem neka šansa da će se zaplesti i izlanuti, ali
sad smo natrag na odgovorima od dviju riječi, i to uvijek iste dvije riječi.
Znala je da ima pravo.
— Isuse, zašto imam dojam da se ovaj slučaj odvija bez nas? —
pitala je sad, naslonivši se na isti zid kao Travis.
Čekali su da Cowleyju završi stanka za okrjepu prije nego što se
ponovno bace na njega.
— Ne mogu natrag unutra — Kim će iskreno. — Vodi nekog drugog,
inače ću učiniti nešto zbog čega ću zažaliti.
Naglo ju je pogledao.
Odmahnula je glavom. Ovoga puta nije ga podbadala.
— Mislim da to nije loša ideja — rekao je.
— Imaš prijevoz doma? — pitala je.
— Naravno. Nikad te nisam tražio da mi budeš vozačica.

240
 Kim je žudjela odvratiti na njegovu zajedljivost, ali prisjetila se
Woodyja.
— Pokupim te sutra ujutro — rekla je i odšetala.

Zaputila se van na svježi zrak i naišla na muškarca od glave do pete

odjevena u kožu.
— Inspektorice, baš vas trebam — rekao je Bart Preece, skinuvši
kacigu s glave.
Pogledala je njega pa Ecosse parkiran iza njega, pokraj njezina
Golfa.
Kog je vraga jedan od Preeceovih radio ovdje?
— Sad sigurno više niste na dužnosti — rekao je uz smiješak.
— Šalite se? — pitala je, hodajući prema motoru.
Slegnuo je ramenima dok je stavljao kacigu pod ruku i posezao za
ključevima. — Jučer vam se svidio. Mislio sam da biste ga možda rado
malo provozali.
Kim se nasmijala. — Da, a vi ga onda možda više nikad ne biste
vidjeli.
Odmjerila je motor pod uličnom rasvjetom, gledala tu divotu od
titana. Ajme, kako bi rado sjela na njega i osjetila pod sobom Ohlinsov
ovjes.
Sad se i on nasmijao. — Inspektorice, policajka ste. Imam povje-
renja da ćete mi ga vratiti.
Nagnula se pobliže pogledati prednji kotač.
— Kočioni disk za svaki klip? — pitala je.
Kimnuo je. — Kao da vozite san — rekao je i dotaknuo upravljač.
Obišla je motor, diveći mu se.
— Višestruko prilagodljivo sjedalo — rekao je, nakrivivši glavu. —
Najbolje iskustvo koje možete imati na dva kotača.

241
 Kim se slagala. Nije nimalo sumnjala u to.
— Imate i vi jednog? — pitao je.
— Ecosse? — pitala je, širom otvorenih očiju.
Nasmijao se naglas. — Motor.
— Ninja — odvratila je, milujući sjedalo.
— Lijepo — rekao je, kimajući s odobravanjem.
Tražila je pokroviteljstvo u njegovu glasu, ali nije ga bilo. Da, Ninja
je bio lijep motor, ali razlika je bila kao između Timexa i Rolexa. Oba su
ručni satovi i oba pokazuju vrijeme. I to je sve što se tiče sličnosti.
— Okej, pokrenite ga, samo da čujem...
Riječi su joj zamrle u ustima kad su se vrata postaje otvorila iza nje.
Travis se pojavio u pratnji pozornika.
Zaustavio se na mjestu dok je promatrao prizor pred sobom.
— Idem u bolnicu — rekao je s hitnoćom u glasu. — Žrtva prometne
je pri svijesti. — Pogledao je Barta pa opet nju. — Zatražio je da dođem.
Slobodno nam se pridruži kad budeš gotova.
Potrčao je prema patrolnom vozilu.
Pogledala je motor i zastenjala. Jako bi se rado provozala njime, ali
nije još bila gotova s razgledavanjem.
— Oprostite, ali moram...
— Naravno — rekao je Bart i posegnuo za kacigom.
Nastavila je hodati pa se okrenula. — Ali hvala vam. Lijepa gesta.
Kimnuo je i spustio vizir kacige.
Dok je Kim sjedala u Golf i pokretala motor, bacila je zadnji pogled
na Ecosse i neobično joj je laknulo što su ih prekinuli.
Pogledala je sad Barta Preecea kako opušteno stoji pokraj svog
motora.
O da, jako joj je laknulo što su ih prekinuli.

242
 PEDESET DEVETO POGLAVLJE

S
tacey je silom natjerala suze natrag u bolno grlo.
Nije boja kože bila problem. Bila je crnkinja, ponosna i
zadovoljna sobom. Posrijedi je bila činjenica da su se Bryant i
Dawson, trudeći se zadržati ju podalje od nečega, nehotice počeli
ponašati drukčije prema njoj i isključili ju, a to je nešto što ju je
progonilo čitav život.
Sjela je u autobus i pronašla zadnje slobodno mjesto uz prozor.
Sljedeća je postaja bila tik ispred trgovačkog kompleksa, poznatog po
prodaji droge. Položila je ruku preko Justinova laptopa koji je virio iz
njezine torbe i sjela još bliže prozoru prekrivenom kondenzacijom.
Skrenula je pogled s gomile ljudi koja je sad ušla u autobus. Svaki bi
kontakt očima mogao biti protumačen kao poziv, a nije bila raspoložena
za društvo.
Suze su joj ponovno navrle na oči. Nije se uopće htjela obazirati na
osobu koja je sjela pokraj nje.
Šmrcnula je.
— Hej, sve u redu? — pitao je nježan glas pokraj nje.
Okrenula se i ugledala ljubazno lice muškarca u tridesetima.
Nosio je radni kombinezon i kapu. Položio je bio jaknu između nje i
sebe kako im se bedra ne bi dodirivala.
— Sve je okej, hvala — rekla je, ushićena što je strancu pokazala da
su joj oči vodenaste i krvave, a nos šmrcav.
— Ako pomaže, i ja sam imao usran dan.

243
 — Ne pomaže, ali ipak hvala — rekla je s drhtajem u glasu.
Stacey su frustrirale vlastite emocije. Nije to bilo samo zbog
njezinih kolega — bila je svjesna toga. Pogodila ju je njihova
nesmotrenost, povrh svih odvratnih članaka koje je čitav dan dijelila na
onom Facebook profilu. Pokušala se sjetiti dana kad se osjećala manje
pripadnicom manjine.
—I šef mi onda kaže da spoj koji sam napravio baš ne drži.
Stacey nije bila shvatila da je muškarac pokraj nje nastavio pričati.
Štoviše, pričao joj je o svom danu na poslu, ignorirala ga je i vratila se
gledanju kroz prozor. Privlačan on bio ili ne, nije bila raspoložena za
čavrljanje.
Nije pomoglo ni što je šefica bila odsutna. Kim bi ih obojicu zviznula
po glavi i onda bi se svi bacili zajedno na slučaj. Nitko ne bi više
spomenuo boju njezine kože niti bi bilo potrebe za time.
—I tako ja testiram auto i šef se smije. Sve je u redu, ali želi da ipak
izgubim sate rastavljajući ga.
— Mmm — Stacey će na to kako ne bi ispala potpuno bezobrazna.
— I znaš što sam onda učinio?—pitao je, gurkajući ju zavjernički.
Odmahnula je glavom i prišla još bliže prozoru.
— Legao sam pod auto s odvijačem. Svakih bih par minuta opsovao
i radio buku, ali ustvari sam gledao nogometne rezultate na mobitelu.
— Pametno — rekla je bez emocija u glasu.
Naočiti je stranac odabrao najgori mogući dan da zapodjene
razgovor s njom.
— Seronja ga išao testirati i rekao da je sve... Ej, frende, pazi —
rekao je kad se stariji muškarac u prolazu upravo srušio na njega, što je
pak gurnulo Stacey snažno o prozor.
— O, Bože, oprosti — rekao je, dotaknuvši joj ruku. — Sve okej?
Stacey je kimnula i skrenula pogled, izbjegavajući kontakt očima.
Htjela je biti natrag u svom lijepom, malom, poznatom stanu.
Dvije postaje poslije muškarac je izašao iz autobusa. Stacey je

244
uzdahnula od olakšanja. Možda bi neki drugi dan razgovarala s njim, ali
sad su joj se po glavi motale samo negativne misli.
Dopustila je svojoj povećoj stražnjici da se udobnije smjesti sad kad
je opet imala oba sjedala samo za sebe. Samo još dvije postaje i bit će
doma, Otuširat će se, pojesti gotovu pizzu i obući toplu, udobnu
pidžamu. Vjerojatno će podijeliti još nekoliko otrovnih postova i
komentara pa uroniti u igru World of Warcraft na par sati prije nego što
ode na počinak.
Napetost je počela polako curiti iz nje dok je razmišljala o svemu
što namjerava učiniti.
Žena iza nje uspravila se na noge, držeći se rukom za naslon Stacey
na sjedala. Stacey je također ustala jer su upravo prilazili njezinoj
postaji.
Posegnula je za torbom na sjedalu i opipala... i prsti su shvatili što
se dogodilo, trenutak prije očiju.
Nije bilo Justinova laptopa.

245
 ŠEZDESETO POGLAVLJE

S
iguran si da je tip još uvijek tu? — pitao je Bryant dok su se
zaustavljali pred zgradom policije Derbyshirea u Ripleyju.
Policijska je uprava bila odgovorna za područje koje se
proteže na više od 1600 četvornih kilometara i za malo manje od milijun
stanovnika. Bila je podijeljena na dva okruga: ruralniji sjeverni,
takozvani okrug Peak, i urbaniji istok i jug pod okriljem grada Derbyja.
Ostakljena zgrada pred njima bila je sjedište Operativne potpore i
u njoj su se nalazili odjeli Prometne policije, Zračne potpore i
Interventne policije.
— Rekao je da će pričekati — Dawson će dok je Bryant parkirao.
— Da, ali mi smo rekli da ćemo doći u sedam i pol — komentirao je
Bryant.
Prvu su polovicu vožnje od devedesetak kilometara odradili brzo
po cesti M6, ali zastoj kod Burton-on-Trenta usporio ih je za dobrih
četrdeset pet minuta.
Potrčali su preko parkirališta i Bryant je baš bio zgrabio za kvaku
vrata zgrade kad je glas iza njih rekao: — Hej, mene trebate?
Okrenuli su se i ugledali muškarca koji puši cigaretu pokraj Ford
Sierre.
Prišli su mu.
— Namjeravao sam vas čekati dok ne popušim — rekao je, bacivši
cigaretu na pod kao dokaz koliko su blizu bili da ga propuste.
— Hvala što ste pričekali — brzo će Dawson.

246
 — S vama sam razgovarao preko telefona? — pitao je muškarac.
Dawson je kimnuo pa pružio ruku. Detektiv inspektor Wilson
rukovao se s njim.
Bio je neobično nalik na Borisa Johnsona, pomislio je Bryant dok su
muškarcu preko očiju padali pramenovi neuredne plave kose.
— Znači imate nešto za što mislite da je povezano s nekim našim
incidentom? — pitao je.
Bryantu je bilo sad jasno da će se razgovor voditi na parkiralištu.
Nisu se mogli žaliti, doduše, naposes obzirom na to koliko je dugo čovjek
čekao da dođu.
Bryant je pustio Dawsona da vodi razgovor. On je taj koji je otkrio
moguću poveznicu i kontaktirao voditelja slučaja.
Dawson je kimnuo. — Da, imamo nekoliko incidenata koji bi mogli
biti zločini iz mržnje. Potencijalno tri komada u kratkom roku.
Wilson je odmahnuo glavom dok je palio sljedeću cigaretu. Bryant
se prisjećao doba kad je kurio po trideset komada na dan. I nakon četiri
godine još bi ga povremeno zaskočila bol u prsima.
— Ne poklapa se s onim što znamo o napadu na našu djevojku —
rekao je.
— Što nam možete reći o Shay Chakmi? — pitao je Dawson,
zaguravši ruke u džepove jakne.
— Lijepa cura iz poštovane bangladeške obitelji. Roditelji su se
doselili ovamo kad su joj bile dvije godine. Dva brata, oba starija, i puno
tradicionalniji od Shay. Radila je u pozivnom centru za energetsku
tvrtku. Nikomu nije smetala, radila je posao i dobro se slagala s
kolegama.
Bryant se pitao zašto je Wilson već odlučio da nije riječ o zločinu iz
mržnje. Njemu je sve više zvučalo kao ničim izazvan napad.
— Аli roditelji su joj odabrali supruga iz bangladeške obitelji. Shay
se proteklih sedam mjeseci bila viđala s voditeljem smjene.
Otišla je s posla u utorak navečer nekoliko minuta kasnije nego

247
inače i dobila dvije litre sumporne kiseline u lice.
Bryant još uvijek nije bio uvjeren da incidenti nisu povezani.
—Jeste li ikad vidjeli napad kiselinom? — Wilson će iznenada.
Oboje su odmahnuli glavom.
— Samo fotke — rekao je Bryant.
Odmahnuo je glavom. — Nije to isto. Vidio sam Shay uživo dvadeset
minuta nakon što se dogodilo. — Zagledao se iznad Dawsonove glave.
— Kao da joj je netko kožu spalio lemilicom. Lice joj se rastopilo niz vrat
poput svijeće. Svjedoci kažu da je nakon nekoliko sekunda koža na licu
prvo natekla, a zatim se ponovno stisnula. Liječnik je objasnio da je koža
šezdeset posto voda, a sumporna kiselina ne voli vodu. Kad se nađe u
interakciji s njom, temperatura naglo poraste i žrtva osjeća prvo
prženje, a tek onda užasne bolove.
Bryant je sklopio oči pred mučninom koju je osjećao u sebi.
— Isuse — prošaptao je Dawson.
Wilson se vratio u sadašnjost. — Ušlo joj je bilo i u želudac i pluća.
—Jadnica — rekao je Dawson.
Bryant se pitao je li sve to djelo istog čovjeka. Možda je počinitelj
šire bacao mrežu? Putovao kako bi napade izveo na što većem
području?
— I dalje bi moglo biti povezano — rekao je.
—Dečki, mi ovo vodimo pod napad zbog časti — ustrajao je Wilson.
— Nemamo drugih takvih zločina, a imala je tajnog dečka i sve to, tako
da se moramo odnositi s obzirom na ono što imamo. Usredotočili smo
istragu na njezinu obitelj.
—Ali što su oni rekli o tome što ima dečka? — upitao je Dawson.
Slegnuo je ramenima. — Nisu se činili previše uznemirenima, ali ne
bih isto rekao za njezinu stariju braću.
Bryant se zapitao zašto utroba vrišti na njega iako je Wilsonov stav
sasvim smislen.

248
 Postojao je samo jedan način za potvrđivanje.
— Gle, možemo li razgovarati s njom, čisto da budemo sigurni? —
pitao je Bryant.
Wilson je odmahnuo glavom. — Žao mi je, frende, ali ništa od toga.
Možda joj je to bila sreća u nesreći, Shay Chakma preminula je prije pola
sata.

249
 ŠEZDESET PRVO POGLAVLJE

T
ravis je već bio pokraj kreveta gospodina Dhinse kad je Kim
ušetala u sobu. Pitala se ima li čovjek pojma koliko se njezin
kolega bio trudio održati ga živim dok je ležao na cesti.
Sestra ju nije morala ni prstom ni pogledom opomenuti da Kim
bude jasno da je odjel intenzivne pun teško bolesnih ljudi. Nije joj ovo
bio prvi posjet, a kladila bi se i da joj neće biti posljednji.
Ozračje na odjelu intenzivne podsjećalo ju je na knjižnicu. Sve se
izvodilo smireno i što tiše, a tišinu bi prekidao samo tihi šum uređaja
koji su spašavali živote ljudi u krevetima.
—Kako je? — pitala je šaptom.
Mladićevo je lice bilo opušteno, usnulo. Crna mu je kosa bila
raskuštrana u pramenove, a kratka brada bila je dijelom obrijana kako
bi se lakše moglo zašiti i previti ozljede. Kim se s lakoćom prisjetila
ozljeda koje je ona žena bila pretrpjela. Gospodin Dhinsa imao je ludu
sreću, iako mu to u ovom trenutku vjerojatno nije baš bilo jasno.
— Probudi se nakratko svakih nekoliko minuta — odvratio je
Travis. — Zasad me pitao gdje je i zašto je tu. Noge ispod koljena su mu
slomljene — rekao je gledajući gips koji se na objema nogama protezao
od prstiju do koljena. — Liječnici kažu da nije više kritičnoj jer su
isključili mogućnost trajne ozljede kralježnice. Daju mu steroide.
Kim je obuzela užasna pomisao baš kad je gospodin Dhinsa otvorio
oči i pogledao ravno u Travisa.
— Gdje je Trisha?
I eto ga. Toliko je bio ošamućen da nije pojma imao.

250
 — Gospodine Dhinsa, nemojte sad o tome razmišljati. Usredotočite
se na... —
Travis je utihnuo kad je Dhinsa ponovno sklopio oči.
Kim je sad stala s druge strane kreveta i sjela na plastičnu stolicu.
Ovo bi mogla biti jako duga noć.
Gospodin je Dhinsa ponovno otvorio oči.
—Jeste li me vi spasili? — pitao je.
Travis je kimnuo.
Zatvorene oči.
— Pitat ćeš ga nešto? — pitala je Kim. Zadnje što su znali bilo je da
je njegova partnerica bila gurnuta pred onaj kombi i da je on bio jedina
prisutna osoba.
— Da, ako ostane priseban dovoljno dugo. Ovo je pomalo kao da s
tobom vodim razgovor.
Kim je zateklo što taj komentar nije bio popraćen mrkim izrazom
lica. Ma nije se valjda pokušavao našaliti?
Otvorene oči.
— Gospodine Dhinsa, je li Trisha bila gurnuta? — pitao je Travis,
pretekavši ga.
— Plavi kombi — odvratio je.
— Previše je zbunjen — Travis će, pogledavši ju. — Kombi je bio
bijel.
Kim je odmahnula glavom. — Ošamućen je i bori se protiv
analgetika. Pokušaj opet.
Otvorene oči.
— Trish se našla na putu — rekao je dok su mu se oči okretale u
glavi pa vraćale natrag.
— Travise, želi nam reći — shvatila je Kim. Kratki su odgovori bili
najviše što je mogao dati.

251
 Pokušavao im je prepričati što se dogodilo.
Sestra im se nadvijala iza leđa. — Mislim da je dosta za sad — tiho
je rekla.
— Molim vas, samo minutu — Kim će na to. Nije htjela da ovaj
potroši svu energiju za ništa.
— Molim vas — dodao je Travis.
— Dvije minute — rekla je sestra, bacivši pogled na ispis uređaja.
— Muškarci su pokušali... — rekao je gospodin Dhinsa.
Zatvorene oči.
Kim je pogledala Travisa preko kreveta. Vrijeme je istjecalo. Morali
su mu pomoći da se izrazi.
Kim je pogledala gospodina Dhinsu i nadala se da će ju čuti prije
nego što potpuno utone u san.
— Gospodine Dhinsa, želite reći da su bih neki muškarci u plavom
kombiju koji su vam pokušali oteti djevojku? — pitala je Kim, zbrajajući
sve što je ranije rekao.
Kimnuo je ponovno i odmahnuo glavom, otvorivši sad oči.
— Ne, Trisha spriječila... htjeli su mene oteti.

252
 ŠEZDESET DRUGO POGLAVLJE

S
tacey se ponevno šetkala svojim malim dnevnim boravkom. Od
povratka kući kuhala je, bacila hranu, pokušala usisati prašinu,
gledati televiziju, hodati, stajati, sjediti.
— Dovraga — povikala je i šutnula kuhinjsku stolicu. Škripa metala
preko laminata bila je vrlo zadovoljavajuća.
Srušila se na kauč i zarila lice među dlanove. Kog je vraga napravila?
Dio nje htio je nazvati šeficu i reći joj sve, priznati sve gluposti,
prihvatiti korenje i nastaviti sa životom.
Da, to bi joj možda sad pomoglo. Osjećala bi se dobro čim bi
prebacila odgovornost na više instance zapovjednog lanca, ali na duge
joj staze ipak ne bi bilo od pomoći. Demonstrirala bi da ne može
učinkovito raditi na vlastitu inicijativu, ali i također da ne može riješiti
probleme koje sama izazove.
— Dovraga — ponovila je. Uplela se bila u slučaj koji nije trebalo
rješavati. Zadirala je u osobni prostor ucviljene majke, uzela imovinu
žrtve samoubojstva koju zatim nije službeno uvela u sustav, a koja je sad
ukradena.
Stacey je odmahnula glavom. Ovim će tempom prije ili kasnije
završiti u zatvoru.
No bila je i dalje u iskušenju nazvati šeficu, jer bi joj šefica nakon
izljeva bijesa pomogla riješiti problem. Vidjela je bila to na Dawsonovu
primjeru već stotinu puta. Ali Kim to nikad nije morala za nju učiniti.
Dawson je taj koji bi uvijek zajebao. Svi bi očekivali da on zajebe. Kvragu,
sam bi Dawson očekivao. Ali ne ona. Stacey je bila dobra cura,
„učiteljicina miljenica" kako ju je Dawson katkada zvao. I bilo je točno.

253
Uživala je biti pouzdana Stacey. Ponosila se time što nikomu ne radi
probleme.
Ali vjerovala je šefici, bespogovorno. Ona će znati što treba učiniti.
Uzela je mobitel u ruku. Na popisu kontakata otvorila je stavku
„šefica". Držala je palac nad tipkom za poziv. Zamišljala je razočaranje
na njezinu licu dok joj nabraja sve pogreške.
Bacila je mobitel na kauč. Ne. Štogod bilo ovo u što se uvalila, mora
to sama riješiti.

254
 ŠEZDESET TREĆE POGLAVLJE

I
, o kojem vragu on to priča?¸— pitala je Kim kad su izašli s odjela
intenzivne.
Travis je odmahnuo glavom. — Pojma nemam — odvratio je
trljajući čelo. Skrenuo je lijevo, a ona desno. Uživala je u tom trenutku
čiste ironije.
— Nastavit ćemo sutra — rekao je i bio je u pravu. Bilo je gotovo
deset navečer i činilo se da će Barney prespavati kod njezina susjeda
Charlieja.
— Okej, vidimo se ujutro — rekla je Kim, napola mu mahnuvši dok
se okretala.
Skrenula je nakratko putem do kantine po jaku kavu i ondje
ugledala poznatu glavu.
Kim je izvadila kavu iz aparata i stala preko puta Doktorice A.
— Mogu li vam se pridružiti? — pitala je Kim, kucnuvši po drvenoj
stolici.
— Naravno — odvratila je Doktorica A nasmiješeno. — Što ćete vi
ovdje u ovaj sat?
— I ja bih to vas mogla pitati — Kim će, pokazavši glavom prema
njezinu telefonu. — Ne želim vam smetati u poslu.
Doktorica A okrenula je mobitel prema njoj. — Igram Pet Rescue, moj
spas.
— Zaista? — pitala je Kim. Nikad ne bi pomislila da bi znanstvenica
mogla raditi takvo što kad nije na poslu.

255
 — Pa, ako želite istinu, u slobodno vrijeme radije čitam o kvantnoj
fizici i teoriji svemira, ali tu i tamo me pande zazovu.
— Mora da ste bili zabavno dijete — rekla je Kim.
— Apsolutno jesam — odvratila je Doktorica A nasmiješeno. —
Kako vi kažete, bila sam dečkić. Voljela sam skakati, tući se i igrati s
blatom. Moj je otac bio u vojsci pa smo mama, brat i ja bili sami.
— Tukli ste se?
Doktorica A imala je izraz lica koji je poručivao pa naravno.
— I pobijedili biste?
Izraz se lica nije promijenio.
— Stvarno ste okej? — pitala je Kim sad. Unatoč ženinoj
energičnosti, osmijeh se na licu nije popeo više od usana. Doimala se
umornom, iscrpljenom.
—Inspektorice, meni je čaša uvijek napola puna. Ali ne sad. Marina
stiže sa zadnjom kutijom. — Odmahnula je glavom. — Nećemo imati sve
kosti.
Kim je razumjela. Bilo je nečeg tužnog u tijelima koja bi ostala
nepotpuna.
— Sutra ćemo ponovno tražiti, ali jama je sad prazna.
—Jeste li spavali? — pitala je Kim, primijetivši crne podočnjake.
— A vi? — odvratila je uz umorni smiješak.
Kim je zaustila ponuditi dobronamjerni savjet, ali se predomislila.
— Mene muči zašto — rekla je Doktorica A iznenada. — Zašto su ti
ljudi zaslužili takav nedostatak poštovanja? Što su skrivili?
Kim je razmišljala o Jacobu Jamesu, radišnom, dragom obiteljskom
čovjeku. Ništa nije upućivalo na to da je zaslužio takav stravičan
tretman. Prema svemu što su znali, bio je pošten čovjek.
Mobitel Doktorice A zavibrirao je na stolu.
Pogledala je zaslon pa ustala. — Hodamo i razgovaramo, Marina je
upravo došla.

256
 Kim je znala da ona sama brzo hoda, ali nije se mogla sad mjeriti s
ovim tornadom koji si je rovao put kroz posjetitelje i bolničko osoblje.
Bilo je gotovo nemoguće razgovarati u hodu.
Jedva je uspjela držati oko na Doktorici A dok se ova spuštala
stubama do mrtvačnice.
— Doktorice, vi trenirate za neku utrku? — pitala je Kim kad ju je
sustigla pred ulazom.
Žena koju je ranije toga tjedna već vidjela kod jame s kosturima, sad
je kimnula dok je skidala poklopac s plastične kutije.
Kim je bacila pogled s kostiju u kutiji na niz stolova s kotačima.
Muka joj je bilo što još uvijek imaju identitet samo jednog od leševa.
Krajičkom oka Kim je sad vidjela kako iz kutije pažljivo vade
plastične vrećice za dokaze.
Nažalost, tu nije bilo dovoljno kostiju da se popune sve praznine.
Prisjetila se jednog dokumentarca o identificiranju leševa nakon
napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku. Neke su obitelji
pokopale samo zub ili komadić kosti.
— Inspektorice — rekla je Doktorica A, okrećući u ruci jednu
vrećicu i prinoseći ju svjetlu.
Kim se okrenula.
—Jeste li znali da je ljudska šaka jezivo slična prednjoj medvjeđoj
šapi?
— Bio bi problem da tražim medu Brunda — rekla je.
Doktorica A se namrštila. — Molim?
— Nema veze — Kim će. Neke stvari nisu bile vrijedne vremena koje
bi bilo potrebno da ih se objasni.
— Ah, nadala sam se da ću te vidjeti — povikala je Doktorica A kosti
koju je držala u ruci.
Nestalo je s nje svih znakova iscrpljenosti i sad se energično kretala
prostorijom.
Kim ju je razumjela. Napredak je ovu ženu punio energijom, baš kao

257
i Kim. Kretanje naprijed bilo je posebna vrsta adrenalina.
Doktorica A prišla je sad lešu broj dva i položila vrećicu na mjesto
zdjelice. Kimnula je nikomu posebno.
Kim je već znala da je zdjelica najpouzdaniji način identificiranja
spola.
—Prema naborima na lubanji pretpostavljala sam da je broj dva
muškarac. Ova zdjelica pristaje ostatku tijela i svakako jest bio
muškarac.
— Dob? — Kim će s nadom u glasu.
— Kako tijelo stari, kosti gube kalcij i smanjuje im se gustoća. Ako
nije patio od osteoporoze ili bio pothranjen, rekla bih da je u vrijeme
smrti imao između trideset i četrdeset godina.
Kim je zapamtila taj podatak. Penn ga poslije može ubaciti u bazu
podataka i pokušati potražiti nestale koji odgovaraju žrtvi.
Doktorica A stajala je između Jacoba Jamesa i žrtve broj dva.
— Ove su dvije duše gotovo kompletne, tako da se nadam da će
preostale kosti pomoći trećoj duši.
Kim je pogledala stol broj tri i nijemo se divila optimizmu Doktorice
A.
Ova je pratila njezin pogled.
—Jednom kad završimo s kostima, počet ćemo vaditi DNK.
Kim je razumjela što to znači. Jedini je problem bio što će trebati
nešto za usporedbu uzoraka. Teško je uzdahnula. Ove žrtve nisu odavale
svoje tajne brzo koliko bi ona htjela.
— No, Doktorice, ja ću... — Zastala je u prolazu pokraj pulta lijevo
od vrata.
— Što je to? — pitala je Marinu, koja je iz kutije vadila vrećicu za
dokaze veličine kreditne kartice.
Marina joj je pružila vrećicu. Kim ju je podignula prema svjetlu.
Trokutasti komad papira.

258
 ŠEZDESET ČETVRTO POGLAVLJE

B
ryant je pričekao da sve troje sjednu prije nego što je pokušao
uhvatiti Staceyn pogled. Još ga nijednom nije pogledala danas.
Očekivao je da će biti još uvijek ljuta na njega, ali
izbjegavanje kontakta očima značilo je da se nije nimalo smirila od jučer.
Razmišljao je poslati joj cvijeće, čak čokoladu, a opet, znao je da bi takva
gesta bila primljena na način suprotan od onoga kojemu se nadao.
Postojalo je samo jedno rješenje ove situacije.
— Stace, htio bih se ispričati što ti nisam iskazao dužno poštovanje
kao policajki i detektivki.
I napokon ga je pogledala.
— Neće se ponoviti — rekao je. — Ali doista trebamo tvoju pomoć
na ovom slučaju.
Kimnula je pa pogledala Dawsona.
— To što je rekao — on će smeteno.
Bryant je odmahnuo glavom, ali je vidio i da je ovaj namignuo
kolegici.
— Okej, Woody nam je dogovorio razgovor sa stručnjakom iz Lloyd
Housea. Zove se inspektor Frederick Windsor, bacc. sc. — rekao je
Bryant, čitajući kratice nakon imena.
— Super, idemo do bijelog starca slušati o zločinima iz mržnje —
sarkastično će Dawson.
Stacey se nasmijala i nešto je napetosti sad nestalo s njezina lica. No
vratila se samo trenutak poslije.

259
 — Stace, možeš li istražiti pozadinu naših žrtava? Ili imamo tri
odvojena napada koji su se sasvim slučajno zbili unutar tjedan dana ili
postoji nekakva poveznica.
Kimnula je.
—I stvarno kopaj duboko o Bubbi Brandonu Jonesu. Živio je vrlo
glasno. Možda ima nečeg zanimljivog na društvenim mrežama...
— Ovaj — rekla je.
— A sad ču ti prestati govoriti kako da radiš svoj posao — rekao je.
— Jednom kad završimo razgovor s ekspertom, želim se vratiti
obiteljima. Krenut ćemo ispočetka i sa svima razgovarati. — Pružio joj
je list papira. — I kopaj malo o ovoj mladoj dami.
— Žrtva napada kiselinom? — pitala je.
Bryant je kimnuo. — Jučer je preminula od ozljeda. U Derbyju se
drže toga da je bilo ubojstvo zbog časti, ali vidi možeš h naći nešto na
društvenim mrežama.
Okrenuo se prema Dawsonu. — Ti si nešto jako tih jutros. Što je
bilo?
—Još uvijek razmišljam o ožiljku koji je Aisha Gupta spomenula.
Kao da ima nečeg tu, u primozgu...
— Kakav ožiljak? — pitala je Stacey namrštena.
— Aisha je rekla da je njezin napadač imao ožiljak tu — rekao je i
pokazao na jagodicu obraza. — I nešto mi je poznato...
—Justin Reynolds je imao ožiljak na tome mjestu — rekla je.
— Tko je Justin Reynolds? — pitao je Bryant. Ime mu nije bilo
poznato.
— Tako je, Stace — Dawson će, pljesnuvši dlanom po stolu kao da
je on povezao stvar.
Okrenuo se prema Bryantu. — Tinejdžer koji je prije nekoliko dana
počinio samoubojstvo. Stace i ja smo bili na mjestu.
Okrenuo se natrag prema Stacey. — Ne vidim poveznicu, ali možda
bi ti mogla...?

260
 — Kopat ću — rekla je, zagledana u svoje računalo.
— Okej, krenimo — rekao je pa posegnuo za jaknom.
Dawson je ustao i Bryant mu je dobacio ključeve auta.
— Pokreni motor i odaberi radiopostaju.
Jedna od mnogih prepirki između njih dvojice bila je sluša li se u
autu Radio One ili Radio WM.
Dawson se podsmjehnuo i Bryant je shvatio koliko doista postoji
sličnosti između upravljanja timom i odgajanja djeteta. Svodilo se sve
na disciplinu i nagrade.
— Hej, Stace, bio sam iskren. Nisam bio u pravu i žao mi je.
Slabašno mu se nasmiješila. — A ja sam bila iskrena kad sam rekla
da me prošlo i da idemo dalje.
Bacio je pogled prema njoj s dovratka.
Držala je glavu naslonjenu na ruke.

261
 ŠEZDESET PETO POGLAVLJE

K
im je parkirala na pločniku ispred Travisove kuće pa duboko
udahnula kao pripremu za bitku koja slijedi. Zamišljala je kako
taj jedan dah cirkulira vozilom i izoliraju od njezina putnika.
Obično bi bio na vratima samo koji trenutak nakon što bi došla.
Vidjela je kako se zastor trza i brojila je u sebi unatrag od tri.
Na jedan su se vrata otvorila, ali u njima se nije pojavio Travis.
Supruga je stajala u dovratku, s kardiganom preko ramena i
zabrinutim pogledom u očima.
Kim je odmah izašla iz auta dok je žena hodala prema njoj. Susrele
su se na prilazu.
— Gospođo Travis, je li sve u redu?
Odmahnula je glavom, ali nije ništa rekla nego samo prstima
dotaknula lančić oko vrata.
— Ne, nije u redu? — pitala je Kim.
—Ne, nisam gospođa Travis — odvratila je, progutavši i
ogledavajući se kao da se boji da će ih netko uhvatiti na djelu. — Možete
li ući nakratko? Imate li vremena?
Kim je pokušavala prikriti svoju zbunjenost. Svakog je jutra gledala
kako on grli ovu ženu. — Je li Tom unutra? — pitala je dok je za
negospođom Travis hodala preko uredna trijema.
— Nije. Otišao je ranije. Rekao je da mora pripremiti neke stvari za
briflng.
Kim je suzbila svoju ozlojeđenost Što joj se nije javio, što joj nije

262
makar poruku poslao.
Kim je zastala na pragu hodnika.
— Oprostite, ali što...
— Nadam se da vam ne smeta, ali mislim da biste nešto trebali
vidjeti.
Drhtav ženin glas naveo je Kim da zatvori vrata za sobom i prati ju
do dnevnog boravka.
Prostorija je bila iznenađujuće ukusno namještena, sva u bojama
keksa i vrhnja. Kauč u kutu bio je od velura, s par malih jastuka.
Naslonjač za jednu osobu bio je rastegnut, a na njemu je sjedila žena
ljubazna izraza lica, smeđe kose i nevjerojatne sličnosti sa ženom u
dovratku.
— Ovo je gospođa Travis — rekla je tiho. — Ovo je Melissa, Tomova
supruga. Ja sam njezina sestra Carole.
Melissa joj se toplo nasmiješila.
— Carole, nisi mi rekla da će Frannie doći danas — rekla je i
potapšala mjesto pokraj sebe.
— Žao mi je, dušo. Zaboravila sam. Ali prvo mi treba Franniena
pomoć u kuhinji — rekla je Carole.
Kim ju je pratila natrag u hodnik.
— Frannie je Tomova i Melissina kći. Umrla u kolijevci 1998. godine
— objasnila je Carole.
Kim je osjetila kako tuga buja u njezinu srcu dok je hodala za Carole
kroz kuću. Nije znala to. Tom bi rijetko kad govorio o svom životu, a i
sama je bila takva.
— Mogu li pitati...
—Melissa pati od rane Alzheimerove. To je vrlo agresivan oblik
bolesti i može se javiti u tridesetima ili četrdesetima, čak u dvadesetima.
Melissi su se simptomi javili kad su joj bile četrdeset tri godine. Prvo je
bila blago zaboravna i imala je problema obavljati već poznate joj
kućanske poslove.

263
 — Mjesecima je to skrivala od Toma. Vidite, naš je otac imao
Alzheimera. Umro je samo dvije godine prije nego što su se Melissi javili
simptomi. — Oči su joj bile pune suza. — Znala je što ju čeka.
Kim je osjetila potrebu posegnuti i dotaknuti je po ruci. Ako je
bolest bila nasljedna, Carole se sigurno svakoga dana budi s istim
strahom.
— Naposljetku to nije mogla više skrivati i Tom se jednoga dana
vratio kući i zatekao ju uznemirenu jer se nije mogla sjetiti gdje čajnik
živi.
Kim je progutala emocije u grlu.
— Obećao joj je da će zajedno prebroditi sve probleme. Da će
pamtiti stvari za nju dokle god bude mogao. Smislio je svakakve popise,
upute i podsjetnike koji su joj pomagali u svakodnevnom životu.
Kim je šutjela.
— Htjela sam da znate — rekla je nježno. — Sjećam se da ste nekoć
radili zajedno. Poštovao vas je. Znam da ste se posvađali oko nečega, ali
on je dobar čovjek.
— Koji me mrzi — komentirala je Kim.
Carole se nasmiješila. — Ne mrzi vas. Samo se radije pravi da vas
mrzi. Želi vas mrziti, nemojte me pogrešno shvatiti. Ali ima taj jedan dio,
njega koji ne želi priznati da postoji, ali koji je uživao ponovno
surađivati s vama.
Ženine su oči bile pune emocija.
Kim ju je razumjela. — Volite ga, zar ne?
Smiješak je nestao, ali ne i nježnost.
Slegnula je ramenima. — Ne bi bilo bitno i da ga volim. Šogor mi je,
a Melissa mi je sestra.
Kim se prisjetila onih trapavih zagrljaja kojima bi svakog jutra
svjedočila.
— I on voli vas — rekla je.
Pogledom joj je poručila da zna to, ali da također nije bitno.

264
 — Kao što rekoh, dobar je čovjek.
Odjednom joj je mapa s dokumentima imala smisla. Sve je
zapisivao. Za svaki slučaj.
I još joj je nešto sad imalo smisla.
— Carole, kad je Melissa dobila dijagnozu?
— Prije četiri i pol godine — rekla je.
Kim joj je zahvalila i pošla van iz kuće prije nego što joj se bijes
počne ocrtavati na licu.

Sjedila je u autu dok joj se u mislima ponovno odvijao nedavni

prizor.
Onomad nije imala Bryanta da ju zauzda, smiri, pomogne joj ostati
razumnom, reći joj da je brzopleto reagirala.
Bilo joj je jasno da jest bila brzopleta.
Sve joj je sad imalo smisla.

265
 ŠEZDESET ŠESTO POGLAVLJE

S
tacey je protrljala čelo, trudeći se otjerati napetost.
Zašto, dovraga, nije priznala sve o Justinu Reynoldsu kad joj
se bila pružila prilika? Tako ju je zatekao Dawsonov spomen
ožiljka da je izvalila ime za slučaj da je Dawson već povezao stvari.
Situacija je postajala previše složena da bi se ovako nastavilo.
Razumjela je da njezini kolege istražuju zločine iz mržnje i da je
Justin Reynolds sasvim otvoreno bio rasist — ali na društvenim je
mrežama bilo na tisuće klinaca kao Justin Reynolds. Nije on bio zaista
povezan s njihovim slučajem, a spomen ožiljka bio je tek slučajnost.
Ništa od toga nije imalo veze s Justinom. Nije moglo imati.
Ali sad je također bila još uvjerenija da mora pustiti čitavu stvar s
Justinom Reynoldsom. Nakon što je za doručkom ostavila naročito
uvredljiv komentar na svom lažnom profilu, težina čitave situacije
toliko se obrušila na nju da joj je zalogaj zastao u grlu.
Nagon ju je poslao u pogrešnom smjeru, nagon nastao iz nedostatka
zaposlenosti. Osjetila su joj bila dobila priliku divljati i to je dovelo do
katastrofe. Ništa nije doznala.
I još je k tomu izgubila nešto što nije njezino. Bravo, Stace, čestitala
sije nijemo.
Već je bila odlučila da će sve priznati šefici čim se ona vrati u
postaju. Bit će iskrena, objasniti joj što se dogodilo, red zašto je bilo tako
i prihvatit će sve posljedice.
Donijevši tu odluku, složila je plan djelovanja, gurnula mobitel u
stranu i usredotočila se na četiri imena u svom notesu.

266
 HENRYK KOWALSKI
BRANDON BUBBA JONES
AISHA GUPTA
SHAY CHAKMA

Kucnuo je čas da učini što uvijek radi: baci se na posao metodično i

pragmatično. Krenut će od prve žrtve pa po redu.
Utipkala je ime Henryka Kowalskog u Google i baš joj je tada
mobitel zavibrirao na stolu.
Dovraga, još je ulogirana u lažni profil.
Otvorila je notifikaciju.
Upravo je primila zahtjev za prijateljstvom od Flode.

267
 ŠEZDESET SEDMO POGLAVLJE

K
im je tiho ušla u prostoriju usred brifinga i zadržala se u
stražnjem dijelu. Unatoč vožnji, još uvijek si nije vjerovala
dovoljno da se obrati Travisu.
On je stajao na čelu prostorije, jakne prebačene preko rezervne
stolice. Šetkao se naprijed-natrag pred pločama.
Pet se tijela naginjalo naprijed, čekalo.
— Ovako, očajnički nam treba razlog da zadržimo Jeffa Cowleyja u
pritvoru. Zna više nego odaje dojam.
— Da ga ponovno ispitamo, šefe? — predložio je Johnson.
Kim se slagala s njim dok je Travis kimao. Noć u pritvoru možda mu
je olabavila jezik.
— Vrijedi pokušati. Pitaj ga za kćer. Čini se da je osobito osjetljiv na
to.
Johnson je kimnuo i zabilježio u notes.
— Gibbs, nađi Fionu Cowley. Doznaj gdje je i javi nam. Mislim da
moramo ponovno i s njom razgovarati. Pokriva nekoga iz svoje obitelji
i moramo znati koga.
— Okej, šefe — odvratio je.
— Gibbs, želim da surađuješ na ovom s Lewisom: identificirajte ako
možete drugog muškarca u mrtvačnici. Upravo sam vam dao
pojedinosti o njemu.
Kim je Travisu bila poslala osnovne ključne informacije od
Doktorice A čim ih je sinoć doznala. Kao i obično, nije odgovorio na

268
poruku i ovo je bila prva potvrda da ju je bio primio.
Travis je sad bacio pogled prema njoj i tako ostatku tima svrnuo
pozornost na nju.
Kimnula im je u pozdrav.
— Lynda, molim te nazovi bolnicu i provjeri je li se Billyju Cowleyju
vratio dar govora — rekao je. — I želim da s Johnsonom radiš na
identificiranju plavog putničkog kombija u području na kojem se
dogodila prometna nesreća. Žrtva tvrdi da su ga dva muškarca pokušala
oteti.
Lynda se namrštila. — Šefe, gospođa Umgabe, žena kod koje ste me
neki dan poslali, rekla je istu stvar. Ali nismo ništa bliže pronalasku
kombija.
— Nastavi se baviti time, Lynda. To su dva pokušaja otmice u tjedan
dana. Štogod da rade, uskoro će im se posrećiti. I ponovi sve to
patrolnima. Možemo zaboraviti na vozača dostavnog kombija,
prometna je ustanovila da nije prebrzo vozio tako da se čini da je
slobodan, ali želim da ponovno razgovarate s očevidcima, doznaj kako
je točno ona jadna žena završila pod kotačima. Ovaj je incident sad
eskalirao iz prometne nesreće u potencijalnu otmicu i ubojstvo iz
nehaja.
Lynda se okrenula i počela bilježiti u notes.
Kimnuo je Pennu. — I mislim da inspektorica ima poklon za tebe.
Kim je izvadila fotokopiju iz džepa.
Pogledao ju je pa pogledao ploču. — Dio poruke?
Kimnula je. — Mislim da jest. Izblijedjela je i prljava, ali možda
možeš nešto otkriti iz nje.
Protrljao je dlanove grozničavo. — Kul, hvala.
— A Lyndi danas ide i Wilma — rekao je Travis, seleći biljku.
— Hvala, šefe — rekla je i odložila lončanicu pokraj fotke velike
danske doge.
Ustajali su jedni za drugima, obuzeti energijom i svrhom.

269
 — Spremna? — pitao je Travis, sad pokraj nje. Kimnula je i krenula
za njim kroz vrata.
— Pa, hvala ti što si mi dopustila da danas vodim brifing — rekao je
ironično.
Kim nije odvratila. O da, dopustila mu je da govori.
I čekala je dok ne sjednu u auto.
Jer onda je ona na redu.

270
 ŠEZDESET OSMO POGLAVLJE

B
ryant je morao priznati da je Lloyd House, na lokaciji Colmore
Circus u Queenswayu, jedna od najružnijih zgrada koje je u životu
vidio.
Policija West Midlandsa imala je stožer u običnoj, pravokutnoj
kutiji s jedanaest redova identičnih prozora i s betonskim zidovima koji
sežu u nebo.
Kružna vrata propustila su ih u prozračan prostor uređen u
svijetlom drvetu, staklu i s kružnim recepcijskim stolom koji je Bryanta
podsjećao na nešto iz teretane.
Dok je Dawson govorio tko su, Bryant je zamišljao nečiji prvi dojam
postaje u Halesowenu. Stari Jack, narednik za deskom, čitavu bi smjenu
zurio u vlastiti odraz u blindiranom staklu. Ali ovo, naravno, nije bila
policijska postaja. Ovo je bio stožer.
Zaputili su se kroz detektore metala pa na prvi kat.
Na vrhu stubišta bio je znak i pratili su sad strelice prema
obavještajnoj službi te zamalo propustili vrata desno, obilježena
pločicom s imenom čovjeka kojega traže.
Dawson je dvaput pokucao i vrata su se gotovo odmah otvorila, kao
da je osoba s druge strane baš čekala na njih. Bryantu je odmah bilo i
jasno zašto se to dogodilo: stol i stolica bili su ugurani u sićušan ured u
kojem su bile naslagane i kartonske kutije, i to do visine od gotovo dva
metra. Udaljenost od stolice do vrata bila je vrlo kratka.
— Fred — rekao je muškarac, pružajući ruku. Bio je malo niži od
Bryantovih metar i osamdeset. Kosa mu je bila rijetka na vrhu glave, a
lice blago rumeno.

271
 Dawson ih je obojicu predstavio.
—Ako nije problem, idemo do menze, ondje je udobnije sjediti.
Muškarac je pogledao lijevo od Bryanta, a Bryant je pratio njegov
pogled. Bilo je očito da je na putu do nečeg. Zakoračio je naprijed kako
je muškarac posezao iza njega i primao u ruku štaku.
— Ne biste li radije ostali...?
— Stalna ozljeda, ali hvala vam na brizi — rekao je kratko.
Nešto se u Bryantovu mozgu napokon odblokiralo dok su izlazili iz
skučena ureda. Napravio je nekoliko koraka, hodajući usporedno s
muškarcem koji se kretao iznenađujuće lako.
Zavrnuti rukavi košulje pružali su pogled na ožiljke duž podlaktice,
gotovo kao da je reckama bilježio nešto. Da je morao nagađati, Bryant bi
rekao da su od britve.
Opsovao je zatim vlastitu zaboravnost.
— Vi ste onaj Fred Windsor — rekao je Bryant dok se Dawson
mrštio. — Onaj kojega je prije deset godina otela mrziteljska skupina
Nacionalni ponos.
—Jedanaest, da budemo točni. Ali da, taj sam.
Bryantu je sad bilo krivo što je ranije pretpostavio da im ovaj neće
biti od koristi.
Sjećao se toga dana. Fred Windsor bio je godinama na tajnom
zadatku u toj skupini, stekao njihovo povjerenje, doznao planove i što ih
motivira. Dva mjeseca prije nego što su ga trebali izvući na sigurno,
razotkrio ga je netko koga je Windsor bio uhitio zbog krađe iz trgovine
dok je još bio pozornik. Držali su ga kao taoca šest dana, mučili i
ponižavali. Smrskali su mu oba gležnja, zbog čega se više nije mogao
vratiti na aktivnu dužnost.
— Ožiljci? — pitao je Bryant, ne mogavši strgnuti pogled s njih dok
je Dawson otvarao vrata menze.
— Po jedan za svaki dan koji sam im lagao — rekao je bez tona u
glasu.
— A koliko ste dugo bili na zadatku?

272
 — Sedamsto dvadeset dva dana, da budem točan.
Bryant se grozio same pomisli što se skriva pod tom odjećom.
— Gospodine Windsor, ja...
— Hej, još uvijek sam Fred — rekao je uz smiješak.
— Okej, Frede, dajte da platim piće — ponudio je Bryant.
— Sjednite — rekao je. — Draga će nam Sophie doći za minutu.
Mlada i vitka crvenokosa žena u plavom kombinezonu već je
primijetila da su došli i hodala je prema njima s malim notesom u ruci.
— Inspektore? — rekla je.
Zakolutao je očima. — Samo Fred, molim te. Ja ću što i inače, a oni
će...? — pogledao ih je obojicu.
— Sve je u redu, nećemo dugo.
— Ako želite išta razumjeti, narednice, trebat će vam više od par
minuta. Predlažem da popijete nešto.
— Kavu — rekao je Bryant.
— Sok od naranče — rekao je Dawson.
— Hvala — rekli su u isti glas.
— Okej, krenimo. Neprijateljski stav počinitelja zločina iz mržnje
izazvan je njegovom percepcijom žrtvine etničke skupine, rase,
nacionalnosti, religije, seksualne orijentacije, invaliditeta ili spola.
Dawson je kimao. — Da, da...
— Mladiću, ako se moram usredotočiti na to što možda znate ili ne
znate, bit ćemo tu danima. Najbolje bi bilo da vam kažem što sam naučio
u ove dvadeset dvije godine iskustva, a vi onda s time radite što vam je
volja.
Bryant je kimnuo, dao mu znak neka nastavi. Kev je bio sasvim
zaslužio to blago korenje.
— Nije zločin imati predrasude. Za zločin iz mržnje nužne su dvije
komponente: konkretan prekršaj, kao recimo napad ili zlostavljanje, i
dokaz da je počinitelj bio motiviran predrasudom prema skupini koju
žrtva predstavlja.

273
 — Većina zločina iz mržnje za metu ima pojedince iz društvenih
skupina koje su povijesno bile žrtve institucionalizirane diskriminacije
— ali to je tema za neki drugi dan.
— A tu su i zločini iz mržnje protiv zločina iz mržnje. Indijci koji
napadaju crnce. Židovke koje napadaju gotičarke.
Bryant je odmahnuo glavom. — Ali kako dođe do svega toga, Frede?
— Često započne zlostavljanjem niže razine: verbalno zlostavljanje,
zlonamjerni tračevi, zastrašujući pogledi, ignoriranje i izoliranje pa do
nasilnog napada i umorstva.
— Kako točno vrijeđanje eskalira u umorstvo? — pitao je Dawson.
— Svaki je klinac čuo ružne stvari u školi. Škola je i glavno mjesto na
kojem se izolira ljude, ali kako je to postalo specifično usmjereno na
manjine?
Nasmiješio se, a istodobno odmahnuo glavom. — Rasna mržnja nije
isto što i maltretiranje školarca jer je debeo.
Bryant je vidio da se Dawson trznuo na to. Fred nije mogao dati
primjer koji će njegovu kolegi biti bliži.
— Treba uzeti u obzir socio-ekonomske čimbenike. Naraštaji bijelih
stanovnika stvaraju okružje koje je neprijateljsko prema manjinama i
etničkim skupinama. Dodajte sad tu i skupine, pa i političke stranke,
koje šire mržnju. U ovoj zemlji imamo BNP, EDL, Combat 18. Neke se
skupine ponašaju kao klasične stranke i stječu moć preko glasačke
kutije, recimo BNP. Drugima je draži ulični aktivizam, kao recimo EDL-
u, ali svima je zajednička nesnošljivost.
— Sve te skupine promiču ksenofobiju. Žele da se ljudi boje onih
koji dolaze iz neke druge zemlje.
Zastao je i pogledao jednog pa drugog.
— No, sad kad smo razjasnili koja su neka od područja iz kojih
mržnja može poteći, pitat ćete me kakva osoba počini takve zločine?
Kimnuli su željno.
— I tu dolazimo do prvog problema.

274
 ŠEZDESET DEVETO POGLAVLJE

T
ome, koji ti je kurac, zašto mi nisi rekao za suprugu? — vrisnula
je Kim na njega čim su sjeli u auto.
Nadala se da će napustiti parkiralište prije nego što mu se
obrati, ali njezina su usta odbila čekati.
Zamuckivao je i pijuckao poput prastarog auta.
Nije mogla čekati da mu jezik profunkcionira.
— Upoznala sam ju i...
— Stone, ne govori o tome. Upozoravam te — rekao je napokon.
Ubacila je u rikverc i krenula s parkirališta.
— Tome, što si namjeravao? — pitala je. Čak ni on nije bio toliko
glup da pokuša pobjeći od ovog razgovora tako što će izaći iz vozila u
pokretu.
— Ne tiče te se — rekao je.
— O, ali tiče, Tome. I mene prate glasine o onom što se onomad
događalo.
— Nije mi utjecalo na posao — rekao je.
— Vraga nije — povikala je.
— Nije imalo veze s... onim što se dogodilo.
— Zašto i dalje lažeš? Bilo je prije četiri i pol godine, zar ne? Upravo
kad...
— Ne želim razgovarati o tome — zarežao je.
— E pa, razgovarat ćeš — rekla je, skrenuvši na parkiralište vrtnog

275
centra. — Tome, razmišljala sam o svemu što se dogodilo toga dana. O
svemu — prosiktala je.
Odbio ju je gledati. Znala je zašto.
— Tome, hajdemo iskreno. Bio si pregrub s onim klincem. Bilo mu
je petnaest, a ti si ga naguravao kao da je boksački prvak.
— Stone, prodavao je drogu. Djeci.
— Znam, dovraga, ali ne možemo birati s kime ćemo biti
profesionalni, a s kime nećemo. To znaš ili si barem znao do tog dana.
— Na kraju je progovorio — branio se.
— Ne zato što si ga tukao. Progovorio je jer ga je mama pljusnula i
rekla mu nek‘ sve prizna.
Pogledao ju je s optužbom u očima.
— Zašto me nisi prijavila?
—Jer sam znala da nešto ne valja. Bilo je očito da si...
— Ne zbog toga Stone. Zašto me nisi prijavila zbog onog drugog.
Onog kasnije?
I evo ga. Napokon nešto konkretno.
— Misliš na ono kad sam ti rekla da si pogrešno postupio s klincem,
a ti si me udario šakom u usta?
Sjećanje na bol nije imalo nikakve veze s njezinom usnom.
Sram mu se razlio licem, ali nije ju prestao gledati u oči.
— Hajde, zašto me nisi prijavila. Zato što si tako imala nešto čime
me možeš držati u šaci? — optužio ju je sad.
Odmahnula je glavom. — Ne, nego je bilo očito da nešto ne valja.
— Stone, ne seri. Bila si mlada i ambiciozna. Spremila si tu
informaciju u džep za kasnije, nisi li?
Dopustila si je užas na licu. — Zbilja to misliš? Ili si samo odlučio to
misliti? — pitala je.
— Taj ti je incident bio odskočna daska. Zaprijetila si mi
suspenzijom. Nisam imao izbora.

276
 — Trebalo ti je malo vremena da se smiriš, da središ štogod da si
trebao srediti.
— Nisam, htio uzeti predah od posla. Htio sam jebeno raditi —
bjesnio je sad, mlateći šakom po ploči s instrumentima.
— Trebao si biti kod kuće — rekla je Kim.
— Nema ti sad koristi to reći. Nisi tada znala za Melissu. Samo si me
se htjela riješiti. Htjela si unaprijediti karijeru nauštrb mene. Znala si da
mi bolovanje neće ići u prilog.
— Ma čuješ li ti sebe? — povikala je u nevjerici. — Napad na
tinejdžera i to što si me udario šakom, oboje bi mi puno više pomoglo
da sam htjela utjecati na tvoje promaknuće, Tome. Uzeo si dopust...
— Nisi mi ostavila vražjeg izbora — zarežao je.
—Vratio si se nakon dva tjedna i nisi mi se više ni obratio. Oboje
smo tražili promaknuće i ti ga nisi dobio. Jebote, Tome, zajedno smo
napredovali. Imao bi moj glas za inspektora. Nikomu nikad nisam rekla
ni za klinca ni za ono što se dogodilo u svlačionici.
Tišina se spustila na njih.
— Nikad mi neće biti jasno zašto mi nisi rekao što se događa —
rekla je.
—Još uvijek mi nije jasno zašto me nisi prijavila — tiho je rekao.
Ubacila je u brzinu i napustila parkiralište.
— Nećeš razumjeti ni ako ti kažem.
— Iskušaj me — rekao je. — Ako nije bilo zbog napretka u karijeri
ili kako bi imala nešto čime ćeš me kontrolirati, zašto nisi uložila
službenu pritužbu?
Osjećala se povrijeđenom kao da se jučer dogodilo. Njegov pogled
kad se vratio na posao. Njegov odnos prema njoj. Glasine o njezinoj
okrutnoj ambiciji koje je sam širio.
Gurnula je bol u stranu i ponudila mu jedino što je imala. Istinu.
— Tome, nisam te prijavila jer sam mislila da smo prijatelji.

277
 SEDAMDESETO POGLAVLJE

D
awson se nije mogao boriti protiv beznađa koje bi ga obuzelo
svaki put kad bi Fred Windsor progovorio.
Nekoć davno smatrao je da postoji samo jedna vrsta rasista
i slika o njemu bila je tako jasna i čista u njegovoj glavi; skinhed pun
tetovaža i kukastih križeva. Njegov prvotni dojam o Garyju Flintu bio je
obojen muškarčevom aurom respektabilnosti. Prvi je nagon bio da
sumnja da su one odvratne prijetnje potekle od takva čovjeka.
Fred je nastavio pričati. — Morate razumjeti da se počinitelji
zločina iz mržnje razlikuju u dobi, obrazovanju, obiteljskoj situaciji i
uzrocima i motivima za izraženu mržnju. Imate opetovane počinitelje i
imate jednokratne počinitelje. Ne postoji jednostavan profil počinitelja
zločina iz mržnje. I obrazovani i srednja klasa dobro su zastupljeni
među njima.
Takve su ga informacije nasmrt plašile.
— Huškači na mržnju nekoć su morali stajati na uglu ulice i dijeliti
letke. Danas se ekstremisti koriste društvenim mrežama. Internet je
dragocjen alat. Puno je zloćudniji jer može doprijeti do puno većeg broja
ljudi i psihološki ih povezati s mrziteljskim skupinama, a da im fizički ne
pristupe i ne sudjeluju na službenim sastancima. Internet je olakšao
mržnju.
— Ali kako obična, razumna, obrazovana osoba postane rasist? —
pitao je.
— Fred mu se nasmiješio. — Pretpostavljate da su mrziteljske
skupine ,,obrlatile“ počinitelje — rekao je. — Postoje obitelji koje od
rođenja odgajaju i uče djecu mržnji. Dob između četvrte i desete godine

278
života prepoznata je kao optimalno doba da se postane opasni rasist ako
se dijete izloži predrasudama. Ljudi se ne rađaju zatucani, nego postanu
takvima. Neću vas zamatati teorijama o društvenom učenju i svemu
ostalom, ali gotovo četrdeset posto zločina iz mržnje ima počinitelje
mlađe od dvadeset pet godina. Dokazi upućuju na to da je prosječni
počinitelj tinejdžer ili mlada odrasla osoba koja djeluje u skupini jer
traži neko uzbuđenje u životu.
— Drugi najveći postotak čine „obrambeni zločini", i oni su oko
četvrtine ukupnog broja incidenata. To su zločini iz mržnje počinjeni u
ime zaštite susjedstva.
— Toliko različitih motiva i vrsta — komentirao je Bryant.
Fred je kimnuo pa nastavio: — Treći su aspekt počinitelji koji
djeluju iz osvete. Obično odu na žrtvin teritorij kako bi se osvetili zbog
nekog prethodnog incidenta.
— A tu su i počinitelji s „misijom". To su potpuno posvećeni
„mrzitelji" koji obično imaju sklonost ekstremnoj desnici. Njihova
naklonost ideologiji puno je čvršća nego kod prethodnih triju skupina.
Oni su najmanji postotak, ali su i najopasniji. Počinitelji s misijom vrlo
su ozbiljni.
— Ali kažete da se mrziteljske skupine sastoje od četiriju potpuno
različitih tipova osobe, od obrazovanih i poštovanih članova zajednice i
od krimosa? — pitao je Dawson.
— I od svih između, naredniče. Tijekom godina ustanovili smo da se
skupine sastoje od četiriju tipova osoba, naročito kad počinitelj želi
osjetiti ushićenje zbog svog djela. Imate vođe skupine koji obično imaju
misiju, imate ljude koji im se pridruže voljno, imate ljude koji budu
nevoljki sudionici i onda imate povremeno junaka koji ih pokušava
spriječiti.
Bryant se naslonio unatrag i odmahnuo glavom, pokušavajući se
nositi s bujicom informacija.
— A imate onda i vukove samotnjake kao Anders Behring Breivik,
koji je na otoku Utoyi u Norveškoj pobio šezdeset devet ljudi, a osam je
ljudi već izgubilo život i prije nego što je stigao na otok.

279
 Fred se sad naglo okrenuo prema njemu. — Ako ćete išta od svega
ovoga zapamtiti, neka to bude ovo: ako se nastavite držati svog uskog
pogleda na izgled počinitelja zločina iz mržnje, još će vise ljudi umrijeti.
To vam jamčim.

280
 SEDAMDESET PRVO POGLAVLJE

K
im nije znala činili joj se ili je zaista između njih dvoje zavladao
nekakav mir. Par je tračaka animoziteta napokon naizgled
nestalo, unatoč tišini.
Nikad nikomu nije rekla što se zbilo između njih dvoje u svlačionici
ili što je dovelo do toga. Toga dana on uopće nije sličio sebi. Znala je tada
da je nešto krivo. Bio je zamišljen, ali i suzdržan, dok ga onaj arogantni
petnaestogodišnjak nije pljunuo. Većina policajaca koje je Kim
poznavala radije bi da ih se udari nego pljune, ali to nije bilo opravdanje
da ga njezin kolega pribije uza zid i udari šakom u trbuh. Udario bi ga
još koji put da ga ona nije odvukla na vrijeme. Pojačanje se pojavilo
samo koju sekundu kasnije, a Tom je odbio objasniti joj što se dogodilo
dok su se vozili natrag u postaju.
Da je tada znala istinu, možda ne bi išla za njim u svlačionicu i
zahtijevala odgovore. Možda bi mu dala prostora koji je zatražio od nje,
za koji ju je molio prije nego što je podivljao na nju.
Parkirala je auto, a Travis je, sad već klasično, već hodao prije nego
što je ona zaključala vrata.
No dva koraka kasnije zastao je i pričekao ju.
— Čuj, u vezi s...
Riječi su mu zamrle na usnama jer joj se mobitel oglasio.
— Stižemo — rekla je Kim nakon što se na zaslonu mobitela po-
javilo ime Doktorice A.
— Gdje ste točno? — pitala je žena bez daha.
— Ulazimo u bolnicu — rekla je Kim.

281
 — U tom slučaju predlažem da potrčite.
Doktorica A završila je poziv, a Kim je ubrzala korak. Travis nije
krenuo za njom. Osvrnula se.
— Čuj, Stone, moram ti nešto reći.
Ma koliko Kim htjela čuti što on ima reći, moralo je pričekati.
Doktorica A dala je hitan zahtjev.

282
 SEDAMDESET DRUGO POGLAVLJE

18. listopada 1989.

J acob nije čuo ništa otkako su odveli Devoru.

Nagađao je da je prošlo više od jednog sata, ali nije mu bilo lako pratiti
vrijeme. Tama oko njega inficirala mu je um, zakopala se u glavu kroz uši i
ostavila za sobom trag mračne izmaglice.
Nije pio ništa nakon one drogirane vode, a nije ni pojma imao kad je zadnji
put jeo. Jedino u što je bio siguran bilo je da se tijelo buni protiv njega. Iscrpljenost,
glad i strah iscrpili su i zadnji atom snage iz njega, ali također je znao da mora biti
spreman za priliku koja mu se možda pruži.
Doći će po njega prije ili kasnije i mora biti spreman.
Natjerao se ustati i tresao prvo jednom pa drugom nogom. Podignuo je
sputana zapešća visoko iznad glave kako bi izbacio napetost iz ramena i leđa.
Podignuo je desno koljeno visoko, trudeći se riješiti se umora koji je osjećao u
mišićima.
Zamišljao je uglavi one filmove o Rockyju gdje bi se Sylvester Stallone koristio
svakom dostupnom metodom pri treniranju za veliki meč. Imao je samo četiri zida
i pod. Kako da se u kutiji pripremi za borbu?
Kretanjem, rekao si je. Može hodati; može se sagnuti; može se protezati. Ili
može ništa od toga.
Šetkao se u tami.
Desnim je stopalom dotaknuo nešto na podu. Posegnuo je rukom, opipao
pred sobom. Nije bih ničega. Nije stigao do zida.

283
 U glavi je bio svjestan da predmet nije tvrd ili hladan kao cigle od kojih su
sazdani zidovi. Radilo se o tkanini.
Pomaknuo je stopalo, kao da njime miluje predmet.
Pod tkaninom je bilo nešto čvrsto. Gurnuo je to nešto palcem.
Ništa.
Kleknuo je i počeo opipavati. Ruke su pronašle nešto čvrsto pod tkaninom.
Stisnuo je.
— O ne —prošaptao je u tami.
Prstima je došao do kraja predmeta.
Napipao je manžetu na dnu nogavice, a zatim i tijelo.
Utroba mu se podigla u grb dok mu je misli zaposjedala strava.
— Devorah?—prošaptao je.
Nije bilo odgovora.
— Devorah! —povikao je.
Ništa.
Zgrabio je gležanj i počeo ga tresti.
— Budi se, molim te, probudi se.
Nije bilo pokreta.
Kako su ju mogli donijeti natrag ako je on čitavo vrijeme bio pri svijesti? Nije
li bio pri svijesti? Više nije bio ni u što siguran.
Dotaknuo je nešto hladno i tvrdo. Cipelu. Sad je objema rukama opipao:
kožnati gornji dio, bez potpetice, veća od prosječne ženske cipele.
Osoba pred njim bila je muškarac.
— Frende, budi se—rekao je, tresući nogu.
Nastavio je drmati tijelo, gurajući i tresući dok su mu ruke putovale uz njega.
Je li ovo bila još jedna žrtva? Jesu li i ovog jadnika oteli?
Možda su i njemu ubacili drogu u vodu.
Hajde, nijemo se molio dok mu se svašta motalo po glavi. Dvojica su, možda
sad imaju neku šansu.

284
 — Frende, moraš se probuditi — zazvao je dok je rukama tresao široka
ramena. Osoba je napola ležala, a napola sjedila, leđima naslonjena na zid.
Silovito je protresao čovjeka. Osjetio je kako se glava nagnula u stranu.
Počele su ga mučiti neugodne misli.
Prstima je napipao vrat i molio se da osjeti puls.
Čekao je i nijemo snagom volje pokušavao natjerati da se nešto dogodi.
Pomaknuo je prste i ponovno pokušao.
Ništa.
Muškarac pred njim bio je mrtav.
Jacob je sad osjećao suze u grlu. Godinama nije plakao, još otkako je izgubio
Freyu zbog leukemije, ali u ovom se trenutku baš borio sa suzama.
Samo nekoliko trenutaka Jacob je doista bio pun nade. Nade da će pobjeći,
nade da će se vratiti svojoj kćeri. Ta mu je nada bila tako naglo dana pa zatim
okrutno oduzeta.
Nije imao snage, nije imao oružja i nije imao pojma zašto je otet.
Ali sad je bio i potpuno siguran da više nikad neće vidjeti Adaje.
Prestrašio ga je nagli zvuk ključa u bravi.
Za štogod bio odabran, štogod namjeravali s njim, taj je trenutak napokon
stigao. U ovoj su prostoriji bili sad samo on i taj mrtvac, a mrtvacu baš i nisu više
nešto mogli učiniti.
— Gdje je djevojka? — pitao je Jacob dok su ga obasjavale tri svjetiljke. —
Gdje je Devorah?
— Ne tiče te se, jebote. Ustaj.
Jacob je ostao na mjestu.
— Samo mi recite što je bilo s njom — rekao je.
Od njihova je smijeha Jacob protrnuo do kosti.
— Ma u redu je, frende, upravo ćeš i sam doznati.

285
 SEDAMDESET TREĆE POGLAVLJE

emu žurba? — pitala je Kim zakoračivši kroz vrata.

Č Istog je trena primijetila da je Doktorica A bljeđa nego čitav

prethodni tjedan. Pogledala je stolove.
Doktorica A stala je pokraj nje.
— Ovo su sve kosti koje imamo — rekla je tiho.
Kim je pogledala kosture. Znala je da je jedna od žrtava Jacob James.
Druga žrtva bio je neidentificirani muškarac u dobi od oko trideset
godina.
— Treća žrtva? — pitala je Kim.
Doktorica A slegnula je ramenima. — Bez još kostiju možda nikad
nećemo moći odrediti spol...
Utihnula je kad je Kim kimnula u znak razumijevanja. Prema onomu
što su imali, treća žrtva možda nikad ne bude identificirana.
—Ali mogu potvrditi da je druga žrtva bila invalid.
Kim je osjetila kako se tlo pomiče.
— Mo-molim? — pitala je.
Doktorica A je kimnula. — Bojim se da je tako. Naša je druga žrtva
patila od osteomalacije zbog nedovoljne mineralizacije kostiju. Možda
je razlog nedovoljan unos kalcija ih vitamina D. To je češća pojava u
starijih ljudi koji su zatvoreni u kuću ili starački dom pa nisu izloženi
suncu — objasnila je.
— Znači ograničena sposobnost kretanja? — pitala je Kim.

286
 Doktorica A je kimnula. — Ovaj je čovjek imao bolove u zglobovima
i kostima, osobito u donjem dijelu kralježnice, zdjelici i nogama, a
apsolutno bi imao problema s hodanjem.
— Znači imao bi jebenih problema da je htio pobjeći? — pitala je
Kim.
Doktorica A je kimnula. Čeljust joj je tako jako bila stisnuta kako
Kim nikad do sad još nije vidjela. Shvatila je da nije još čula najgore i da
ovo nisu vijesti koje je Doktorica A čekala podijeliti s njom.
— Našla sam sinoć tragove na drugoj žrtvi, ali nisam to htjela
podijeliti s vama dok ne budem sigurna — rekla je i udaljila se sad od
žrtava.
Kim ju je pratila do računala u kutu prostorije.
Doktorica A je kliknula ikonu na zaslonu.
Prikaz je sad bio fotografija metalne sprave koja je nalikovala na
otvorena, zjapeća usta puna metalnih zuba. U sredini je bila pločica koja
reagira na pritisak, nalik na jezik.
Kim je osjetila kako su joj se usta osušila.
— Zamka za životinje? — šapnula je promuklo.
Doktorica A polako je kimnula.
Kim je znala kakva izopačenost slijedi. Travis je opsovao ispod
glasa.
Razumjela je što joj se govori.
Žrtve je netko lovio.

287
 SEDAMDESET ČETVRTO POGLAVLJE

K
im je uspjela izaći van netom prije nego što je povratila.
Izbacivala je zrak iz sebe dugo nakon što je ispraznila želudac.
— Evo — rekao je Travis i pružio joj maramicu.
Obrisala je grubo usta pa snažno šutnula zid.
—Jebote, jebote...
— Ššš — Travis će ogledavajući se. — Ima bolesnih...
— Ma daj — bijesno je rekla. Činjenice koje je upravo doznala odbile
su joj pustiti živce na miru.
— Kako, dovraga? Mislim, kako se itko može tako ponašati prema
drugom čovjeku? Kako mogu uopće pomisliti na nešto tako odvratno,
bolesno...?
Riječi su ju izdale dok je ponovno nogom udarala zid.
Šetkala se sad, trudeći se izbaciti bijes iz sebe.
— Tako želim nešto udariti — povikala je.
Travis je stao pred nju, prepriječio joj put.
— Udari mene — rekao je ozbiljnim glasom.
— Odjebi, Tome — rekla je, pokušavajući ga zaobići kako bi
ponovno šutnula zid.
— Ozbiljan sam. Udari mene. Dugujem ti jedan udarac i sad se čini
kao dobar trenutak za to — rekao je.
— Zar nisi jebeno ljut? — pitala je, frustrirana njegovom
smirenošću.

288
 — Naravno da jesam, ali ti sad imaš puno veću potrebu izraziti bijes.
— Bijes nije nešto što se dijeli. Možemo oboje biti ljuti istodobno —
obrecnula se.
— Da, samo što bismo onda oboje pretukli bolnicu na mrtvo ime,
što nikomu neće pomoći.
— Ali odurno je...
—Da.
— Okomiti se na nekoga samo zbog boje kože ili rase i onda se
povrh svega taj netko ne može braniti.
— Apsolutno.
— Loviti te ljude kao da su jebene životinje...
— Godinama nisam čuo nešto bolesnije. I sad možemo stajati tu i
mlatiti zid i vikati kako je sve prijezira vrijedno ili možemo pokušati naći
gadove.
Kim je pogledala njega pa zid.
Htjela je naći odgovorne, jako ih je htjela naći.
Zabila je ruke u džepove i silom natjerala odgovor preko usana.
— Okej, Travise. Vodi.

289
 SEDAMDESET PETO POGLAVLJE

S
tacey je znala da bi se trebala usredotočiti na zadatak koji su joj
dečki dali, ali zahtjev za prijateljstvom od Flode ponovno je
izazvao mučninu u njezinoj utrobi.
Jednom kad je prihvatila zahtjev, dobila je poruku s poveznicom na
internetsku stranicu. Je li i Justin primio to od Flode? l je li to imalo neke
veze s njegovom odlukom da skonča život?
Trebao je trenutak da poveznica otvori stranicu na kojoj su bili
zastava Sv. Jurja i kukasti križ.
Stacey je osjetila kako joj prsti drhte dok je pritiskala tipku Enter.
Naslov stranice bio je Održimo Englesku čistom. Stacey je je progutala
užas dok se pokušavala usredotočiti. Izbornik na vrhu stranice nudio je
Publikacije, Misija, Chat, Rezultati i Događaji.
Stacey se zatekla kako grize usnu. Otvorila je Publikacije i na nju je
nasrnula bujica knjiga ekstremističkih naslova. Stotine knjiga o Hitleru,
knjige uvredljivih šala i poveznice na druge stranice.
Odmah je izašla i vratila se izborniku. Nije trebala čitati što piše pod
Misija. Znala je da će generalna tema teksta biti „širiti što više mržnje
možemo“.
Otvorila je Chat. Na vrhu su bile tri aktivne teme. Druga po redu
imala je najviše postova. Otvorila je post s naslovom Događaj.
Preletjela je pogledom preko razgovora i vidjela da su većinom
izrazi žaljenja što neće moći osobno sudjelovati u nečem što se
spremalo. Pretpostavljala je da je riječ o nekakvu skupu.
Izašla je iz Chata i otvorila Rezultate. Krv joj se počela lediti u žilama.

290
 Pred njom je bila tablica s legendom: „Crnci, Azijci, Muslimani,
Židovi, Gejevi, Stranci, Bogalji, Ostalo". Preko vrha tablice bio je tekući
mjesec. Ispod toga su bile stavke: vandalizam, napad, pokušaj umorstva,
umorstvo.
Ljudi bi utipkali svoje korisničko ime u kućice tablice, a svaka je
kućica bila križanje dvaju kriterija.
„JJLucy“ je imao ime u gotovo svakoj kućici.
Ispod tablice je bila „Dvorana slavnih", u kojoj je prema svemu
sudeći korisnik JJLucy bio na vrhu ljestvica gotovo svaki dan.
Izvadila je mobitel i počela fotkati. Ovakve bi stranice znale nestati
unutar samo par sati. Otvarala je stranicu za stranicom, fotografirajući
što više imena.
Zadovoljna daje fotkala sve što je mogla, vratila se tablici. Troje je
ljudi unijelo ime u stupac umorstvo. Svakog je fotkala.
Otvorila je zadnju stavku izbornika „Događaji" i upravo tada primila
poruku na mobitelu.
Bacila je oko na te događaje. Datum je gotovo vrištao na nju. Nešto
će se dogoditi večeras.
Stacey je odjednom bila svjesna da je ovo previše za nju samu. Ovo
je bila prevelika frka da bi ju samo jedna osoba pokušala spriječiti.
Morala je nekomu dati do znanja što je pronašla. Da, to znači da će
morati priznati što je radila i da je laptop nestao, ali ovo se moralo
istražiti, i to smjesta.
Pogledala je poruku na mobitelu.
Pisalo je samo: Laptop je vani
Stacey se namrštila. Nepoznati pošiljatelj.
Što je to značilo? Ispred njezine kuće? Ispred postaje?
Držala je prst nad Bryantovim brojem, očajnički želeći podijeliti s
njim što je otkrila. Ali ako je postojala ikakva šansa da vrati ukradeni
laptop, morala ju je iskoristiti.
Ustala je i pošla prema vratima. Ako joj je laptop vraćen, nitko nikad

291
neće ni znati da ga je izgubila. Nazvat će Bryanta čim joj ponovno bude
u rukama.
Projurila je pokraj deska i izašla iz zgrade.
Ogledala se, ali nije vidjela ništa.
Zakoračila je naprijed, pogledom pretražujući svaki zakutak
parkirališta.
Zapelo joj je za oko nešto u tamini desno.
Pločnik je ondje završavao, a započinjala mala zelena površina. Iz
grmlja je virilo nešto srebrno.
Krenula je prema tome, skrećući za ugao zgrade.
Svakim je korakom bila sve sigurnija da je posrijedi ukradeni
laptop.
Šuljala se poput mačke pokraj plavog putničkog kombija,
parkiranoga preblizu nekom Renaultu pa uzela laptop u ruke.
Usne joj je počeo zatezati osmijeh olakšanja — baš kad ju je i nagla
bol u stražnjem dijelu vrata srušila na pod.

292
 SEDAMDESET ŠESTO POGLAVLJE

K
im je nestrpljivo kuckala prstima dok je čekala da ju puste na
bolnički odjel. Za stolom nije bilo sestre. Kim se spremala
ponovno pozvoniti na interfon i baš se tada netko od pomoćnog
osoblja pojavio na vratima i propustio ju.
— Pričekajte trenutak, sestra će odmah doći.
Kim je ignorirala pomoćno osoblje i nastavila hodati.
Dosta joj je bilo čekanja. Kucnuo je trenutak da Billy Cowley
progovori. Za razliku od Bryanta, Travis se nije trudio omekšati njezinu
grubost. Ne bi se ispričavao u njezino ime ili objašnjavao ili pokušao
opravdati njezino ponašanje.
Skrenula je za ugao i ušla na odjel. Oko Cowleyjeva kreveta bio je
navučen zastor. Osjetila je paniku na trenutak, no onda je čula njegov
glas. Zvučao je glasno i čisto, baš kao neko dijete koje zanovijeta dok je
govorio: — Ajoj, to boli.
Kim je pogledala Travisa, koji joj je odvratio ironičnim smiješkom.
Ne‘š ti oštećenih glasnica.
Nagađala je da mu osoblje upravo mijenja zavoje na vratu.
Ponovno je povikao i Kim se morala suzdržati od smijeha. Pogledala
je Travisa opet, a on je imao isti problem.
Ponovno vrisak i Kim se sad morala odmaknuti. Znala je neke
trogodišnjake koji su bili hrabriji. Zvučalo je kao da i žena koja mu
previja ranu polako gubi strpljenje.
Zastor se naglo rastvorio i pojavila se medicinska sestra, vidno pod
stresom.
— Možemo li? — pitala je Kim, pokazavši joj isprave i kimnuvši

293
prema zastoru.
— Naravno — rekla je ova i odgrnula zastor još više.
Kim je vidjela kako se oči Billyja Cowleyja pune panikom. Ogledao
se oko sebe, ali nije bilo nikoga da ga drži za ruku.
Kim je stala lijevo od kreveta, Travis desno.
— Lijepo je što vam se vratio glas — Travis će sarkastično.
Baš kao i Kim, i njemu je sasvim očito bilo dosta ljudi koji misle da
su domišljati zato što skrivaju istinu.
— Super je to jer baš trebamo par odgovora od vas, — Travis je
ignorirao stolicu pa sjeo na rub kreveta, leđima okrenut ostatku odjela.
Kim je sjela na stolicu kako bi ih mogla obojicu vidjeti.
— Prije nego što počnem postavljati pitanja, htio bih da se
razumijemo.
Tišina njegova glasa nije nimalo prigušila čvrstinu autoriteta. Billy
je bio usredotočen na Travisovo lice, a Kim je bila spremna s punim
zanimanjem promatrati predstavu.
— Billy, znam da niste glupi, premda se u ovom trenutku pravite
poprilično blesavi. Znate da smo pronašli ljudske kosti na vašem
posjedu... i znate što? Dragi ste mi pa ću biti izravan s vama. Billy, našli
smo tri kostura, jeste li znali?
Billy je nastavio gledati pred sebe, ali je istodobno sve više treptao.
— E sad, otkrili smo da postoji velika vjerojatnost da je netko te
žrtve lovio kao da su jebene životinje. Razumijete li što to znači?
Billy je polako kimnuo. Podsjetilo je to Kim na dijete kojem pričate
priču za laku noć, samo što ovaj nije imao usta otvorena od divljenja
nego od straha.
— E sad, zanimljivo je što mislimo da je barem jedna od žrtava
ubijena istim oružjem kojim ste vi bili ustrijeljeni u vrat. Neobično, nije
li? Ali vratit ćemo se na to — rekao je Travis u maniri detektiva Columba.
— E sad, očito niste sami sebe ustrijelili u vrat i vaš je otac uhićen
zbog...—
— Nije me ustrijelio — žustro će Billy.

294
 — E pa, hvala vam na objašnjenju i premda je jako lijepo napokon
vam čuti glas, možda ste zbrzali s izjavom.
— Nismo vam uhitili oca zbog incidenta nego zbog umorstva.
Billy je problijedio i treptao je sve brže i brže.
—Jer mislimo daje on zakopao te kosture.
Billy je počeo odmahivati glavom.
— Billy, vi niste sigurni u to, zar ne? — pitao je Travis. — A budući
da vi ne želite reći što znate, mi smo primorani sami zaključiti.
—Jeste li mi uhitili sestru? — pitao je.
— Billy, zašto biste nas to pitali? — pitao je Travis. — Zašto bismo,
pobogu, uhitili vašu sestru?
Kim je tada nešto palo na pamet. Ustala je dok je Travis govorio i
krenula natrag prema stolu medicinske sestre. Žena koja je bila
previjala Billyju ranu, sad je brisala nečije ime s ploče na zidu. Kim se
nadala da je razlog tomu otpust iz bolnice.
— Oprostite — rekla je. — Možete li mi reći kad je Fiona Cowley
zadnji put bila u posjetu Billyju?
Sestra je odmahnula glavom. — Nije već nekoliko dana — rekla je.
— Sigurni ste? — pitala je Kim. Fiona je bila žestoko zaštitnički
nastrojena prema mlađem bratu.
— Detektivko, vjerujte mi, imam dojam da već šest dana nisam
otišla odavde, osim da odspavam nekoliko sati. Da je bila u posjetu,
znala bih.
Kim joj je zahvalila i zaputila se natrag prema krevetu, zadubljena
u misli.
—...možete li uopće zamisliti bol kad vam takva zamka zdrobi
gležanj? — pitao je Travis, praveći gestu kao da nešto grabi prstima. Na
Billyjevu se licu ocrtavao užas.
— Detektive, želim razgovarati sa sestrom.
Da, pomislila je Kim, baš zanimljivo. I ja isto.

295
 SEDAMDESET SEDMO POGLAVLJE

B
ryant je bacio jaknu i šal na rezervni stol i krenuo prema aparatu
za kavu. Bit će to isti onaj mulj od ranije, ali barem će biti topao
dok čekaju Stacey.
— I, što kažeš na Freda Windsora? — pitao je Bryant.
Dawson je bio šutio tijekom povratka autom iz centra
Birminghama.
— Hrabar tip — rekao je, zagledan u praznu Staceynu stolicu. —
Prošao je sito i rešeto, ali ja imam dojam da je beznadno.
Bryant je ustvari znao što želi reći. I slagao se s njim.
Posao koji su radili, energija koju su trošili, sve se to zasnivalo na
nadi. Nadi da će maknuti zle ljude s ulice. Svaka osoba koju strpaju u
zatvor bila je zrnce pijeska. Jedno zrnce manje. Nešto opipljivo.
Kad netko počini zločin, uhvatiš ga i staviš iza rešetaka. Gotovo,
sređeno. Ali kako obuzdati mržnju? Kako zaključati iza rešetaka ideju
koja se širi poput gripe? Ako je istina da nitko ne izgleda kao ubojica,
onda je još istinitije da nitko ne izgleda kao raspiritelj mržnje.
Toliko su barem saznali i od Garyja Flinta i od Freda Windsora.
Podsjetio se sad da ih je Stacey već upozorila da prava opasnost ne
vreba nužno od otvorenih rasista.
— Gdje je, dovraga? — pitao je Dawson, vadeći mobitel. Bryant je
otpio gutljaj kave. — Zvoni pa ide na glasovnu poštu — rekao je, držeći
mobitel u zraku.
Bryant je bacio pogled prema njezinu stolu. Nije daleko otišla jer
papiri su još bili rasprostrti stolom, a njezina torba na podu pokraj

296
stolice.
— Menza? — pitao je Dawson, odgurnuvši stolicu unatrag.
Bryant je kimnuo.
Dawson je uzdahnuo i izašao iz prostorije.
Njihov razgovor s Fredom Windsorom nije im ustvari pomogao sa
slučajem. Nisu još uvijek ništa dobili od forenzičara i stoga su se sad
oslanjali na bilo kakav djelić informacije koji im Stacey može pronaći.
Zašto su baš ovi pojedinci bih odabrani za žrtve zločina iz mržnje? Kako
su ih odabrali? Ima li neke poveznice između žrtava i počinitelja?
Bryant je shvatio koliko se često nađu u ovakvom položaju tijekom
velikih istraga, gdje se oslanjaju na Stacey da im otkrije nešto što će ih
poslati u pravom smjeru.
— Nije ondje — Dawson će s dovratka — Sheila ju danas nije
vidjela.
— Probaj opet mobitel — rekao je Bryant, ali Dawson je već izvadio
mobitel.
— Ponovno glasovna — rekao je.
Bryant je uzeo uredski telefon i nazvao desk na ulazu.
Uključio je razglas. — Hej, Jack, jesi li vidio detektivku Wood danas?
— A što misliš da mi je posao? — pitao je uobičajeno čangrizavo,
tonom koji nije bio rezerviran samo za uhićenike.
—Jack, bitno je — Bryant će.
— Istrčala je van prije jedno sat vremena — rekao je. — Ne znam
koliko je točno prošlo. Nisam ju vidio kad se vratila.
Bryant je progutao knedlu. — Znači, nisi siguran da se uopće
vratila?
— Čuj, frende... —
—Jack, hvala ti — rekao je Bryant na kraju poziva.
Bryant je krenuo kroz vrata za Dawsonom. Potrčali su niz stube,
istrčali iz zgrade.
Dawson je skrenuo desno, Bryant lijevo; obojica su izviđali

297
područje, tražeći bilo kakav trag.
Susreli su se iza zgrade.
— Ništa — rekao je.
— Zovi ju opet — rekao je Bryant.
U utrobi im se komešalo od panike.
— Zvoni pa prebaci na glasovnu — rekao je Dawson. — Znači, nije
isključila mobitel nego se možda ne može javiti — dodao je, potvrdivši
tako Bryantove najgore strahove.
Krenuo je naprijed, udaljavajući se od zgrade, a prema cesti. Dio
njega pomislio je da će ju ugledati kako hoda prema njemu s naramkom
sendviča.
Pogledao je lijevo pa desno. Ništa.
Dawson je još uvijek držao mobitel u ruci.
— Kev, jebote, pa gdje je?
— Ššš — Dawson će oštro.
Bryant se zaustavio.
Čuo je vrlo tihu glazbenu temu Igre prijestolja. Staceyna melodija
zvona.
Prestala je svirati.
— Nazovi opet — Bryant će dok mu je užas bujao u želudcu.
Melodija se ponovno začula, a Dawson je pružio mobitel kao da je
nekakav uređaj za traženje.
— Tamo je — Dawson će zatim, potrčavši prema grmlju na rubu
parkirališta.
Glazba je sad bila glasnija.
— Evo ga — Dawson će, pokazujući na komad zemlje na samom
kraju pločnika.
— O, Isuse Kriste, ne — rekao je dok je Bryant pratio njegov pogled.
Zaslon mobitela bio je razbijen i umrljan krvlju.

298
 SEDAMDESET OSMO POGLAVLJE

vakaća? — pitao je Travis, nudeći ju paketićem Spearminta.

Ž Odmahnula je glavom. Nije se sjećala da je bio tip koji voli žvakaće

gume.
Njoj su žvakaće gume bile jedna od životnih misterija. Čemu služe?
Ne može ih se progutati, ne taže glad, pa čemu onda?
Ubacio je žvaku u usta i počeo žvakati.
Kim je vijugala kroz popodnevni promet i skrivala frustraciju.
— Podsjeti me zašto idemo do Preeceovih umjesto da odemo
izravno na adresu Fione Cowley? — pitao je Travis.
Kad bi Kim nešto mučilo, prestala bi tolerirati sve što ne prati
njezine misli u stopu: vozila, vozače, semafore, druge ljude. Bacila je pri toj
pomisli pogled na Travisa koji je glasno žvakao.
—Jer nam ta žena još niti jednom nije rekla istinu. Zašto je otišla
ravno tamo nakon što smo joj uhitili oca?
Slegnuo je ramenima.
— Ako joj postavimo izravno pitanje, zateći ćemo ju nespremnu na
trenutak, ali onda će se oporaviti i smisliti neku glupost za koju nećemo
moći potvrditi da je laž.
— Znači, želiš priliku u lice joj reći da laže čim zine.
— Apsolutno — rekla je Kim i skrenula na prilaz doma Preeceovih.
Parkirala je između Lotusa i Bentleyjeva kabrioleta.
— Misliš da je došla vidjeti Dalea? — pitao je Travis dok su izlazili
iz auta.

299
 Kim se slagala s njim. Koračali su preko krckava šljunka.
— Njih su dvoje glavni u svojini obiteljima — rekla je kad su stupili
na kameni puteljak do ulaza u kuću.
Kim je podigla ruku kako bi pokucala. Travis je ispljunuo žvakaću
na tlo.
— Šarmantno — rekla je dok je posezala za ukrašenim prstenom za
kucanje.
Zastala je: iznutra se čulo vikanje pa vrisak.
Okrenula je kvaku i otvorila vrata, ugledala kaos. Postariji Robson
Preece ležao je na kamenom podu. Njegova su kolica bila okrenuta
naopačke pokraj njega.
Mallory Preece stajala je po strani s rukom na grlu dok je Bart
grabio muškarca ispod pazuha.
— Ma ne tako, budalo! — vikao je Robson.
Za jednog je krhkog starca imao začuđujuće odlučani oštar glas.
— Okreni me, idiote! — dreknuo je. — Preslab si da me podigneš.
Travis je krenuo pomoći.
Robson Preece podigao je pogled kad je Mallory podigla ruku da ga
zaustavi.
— Ne diraj me — zarežao je, migoljeći se na podu.
Travis ga je pogledao u od. — Gospodine Preece, dopustite da... —
— Van iz moje kuće, tko god bih. Van.
— Tata, oprosti — Mallory će, zakoračivši naprijed.
— Ženo, ne cendraj — povikao je, a Mallory se trznula.
Bart se ponovno sagnuo i dotaknuo djedu rame. — Djede, daj da...—
— Ne diraj me, pederu. Odi po brata. Odi po Dalea.
Mallory je otrčala iz hodnika.
— Djede, mogu ja to — rekao je Bart i kleknuo pokraj njega.

300
 — Ma miči se od mene, peško — rekao je dok je Dale utrčavao u
hodnik.
Zateklo ga je kad je ugledao Kim. i Travisa, ali prioritet mu je ipak
bio muškarac na podu.
Primijetila je da je odjeven ležerno, u traperice i gornji dio trenerke,
a ne u odijelo kakvo je nosio neki dan.
— Barte, makni se — rekao je i gurnuo brata u stranu.
Kim je vidjela bljesak emocija u Bartovu oku, kao da je ovo sad bila
kap koja je prelila čašu.
Ništa nije rekao, ali je ljutito izašao iz kuće.
— Ustvari, možete li svi otići, molim vas? — pitao je Dale, kleknuvši
pokraj djeda.
Mallory je krenula prema stražnjem dijelu kuće, a Kim i Travis
iskoračili su van.
Ugledala je Barta kako stoji pokraj ruba zida oko kuće, rukama
naslonjen na cigleni zid i zagledan u tlo.
— Vraćam se za minutu — rekla je Travisu.

— Sve okej? — pitala je dotaknuvši Barta po ramenu.

Okrenuo se i vidjela je emocije u njegovim očima.
— U redu sam — rekao je, trudeći se nasmiješiti. — Povremeno me
voli nazivati svakakvim imenima. Od djetinjstva još. Jednom sam
napravio pogrešku i pokazao mu da mi to smeta i postalo je samo gore.
— Zastao je. — A i nisam, znate — rekao je.
— Niste što?
— Nisam gej — rekao je.
— Zar je bitno? — pitala je.
Slegnuo je ramenima. — Htio sam da znate.
— Ali on vam je djed — komentirala je Kim. Nije imala nikakva

301
životnog iskustva s djedovima i bakama, ali bila je poprilično sigurna da
ovo nije bilo normalno ponašanje.
— Inspektorice, ja sam mu razočaranje. Moj je djed čovjek koji
smatra da poštena konkurencija izvlači najbolje iz ljudi. — Slegnuo je
ramenima. — Oduvijek nas huška jednog na drugog. Tko će se popeti
više, trčati brže. Moj je otac to mrzio, ali kad je umro, mi smo se preselili
natrag ovamo i djed je nastavio sa selekcijom.
— Selekcijom? — pitala je.
Okrenuo se i naslonio leđima na zid. Učinila je isto i sad su oboje
gledali prema kući.
— Opstanak najboljih, Igre gladi, kako god to želite nazvati. Htio je
da posao preuzme netko dostojan, i taj netko je Dale.
Kim je pokušala zamisliti da ju netko huška protiv vlastitog brata.
Jedno je kratko vrijeme imala brata, ali nije mogla pojmiti da bi ju netko
tjerao da se natječe s njim.
— Zar Daleu ne smeta?
Bart je slegnuo ramenima. — Dobar je tip, nemojte me pogrešno
shvatiti. Iz istog kalupa kao moj djed, ali volim ga. No jednostavno nema
više povratka na staro — rekao je baš kad se Mallory pojavila u
dovratku.
Ugledala je svog mlađeg sina i krenula prema njemu. On ju je
zgađeno pogledao i odšetao se.
Možda je njezina šutnja bila izdaja previše.

— Možete sad ući — Mallory je rekla Kim, kršeći ruke i gledajući za

svojim mlađim sinom iako se nije potrudila krenuti za njim.
Travis ju je pogledao. — Mogu li prvo u zahod? — pitao je.
Mallory se ponovno doimala usplahirenom i Kim je zaključila da
zaista nije potrebno puno da bi ju se dovelo u takvo stanje.
— Da, da, imate zahod na vrhu stuba.
— Pridružim ti se u uredu — rekao je, davši Kim znak da ide bez

302
njega.
Kim je strahovala za njegov stari mjehur, jer bio je već na zahodu i
to netom prije nego što su otišli iz bolnice.
Mallory se doimala rastrganom, nesigurna za kime krenuti.
Odabrala je sad Kim, a Travis je grabio po dvije stube.
Kim je krenula za ženom iako je već znala gdje je Daleov ured.
Mallory je pokucala i pričekala poziv da uđe. Kim ju je pratila u stopu.
Kad je zakoračila u prostoriju, primijetila je da Dale Preece upravo
zaklapa svoj laptop.
Djed je sjedio pokraj njega.
Nije bilo nikakva znaka da je krhki starac samo koji trenutak ranije
ležao na popločanom podu. Unatoč kolicima, držao se uspravno i
ponosno. Višak kože koji je visio s njegova vrata pod kontrolom su držali
uštirkani bijeli ovratnik i kravata. Oči su mu bile pune želje,
usredotočene.
Kim se prisjetila Bartovih komentara i nije joj bilo teško vjerovati
mu.
— Narednice, gdje vam je partner? — pitao je službeno, gledajući
iza nje.
— Inspektorica, gospodine Preece. Morao je kamo i car ide pješke.
Jasno se vidjela ozlojeđenost u njegovu pogledu.
— Pretpostavljam da ste nas došli obavijestiti o tijeku istrage —
rekao je, pokušavajući kontrolirati situaciju.
— Između ostalog — odvratila je i sjela.
Dale se naslonio unatrag u stolici, zamišljen. Bilo je očito da će ona
danas razgovor voditi s Preeceom starijim.
— Gospodin Preece, možete li mi objasniti povijest vašeg poslovnog
odnosa s obitelji Cowley?
— To vas se apsolutno ne tiče — lako će on.
— Koliko sam shvatila, riječ je o dugoročnom najmu terena za

303
minimalnu svotu koja se nije povećala već...
— Detektivko, ne tiče vas se, a sasvim sigurno nema nikakve veze s
onim čim se te životinje bave. Koliko ste leševa pronašli?
Kim je ignorirala pitanje. — Činite se uvjerenim da je obitelj Cowley
odgovorna za naše otkriće.
Namrštio se i čvrsto ju pogledao. — Inspektorice, vi vodite ovaj
slučaj?
— Da — rekla je, samo napola slagavši.
— U tom slučaju pretpostavljam da ste čak i vi svladali umijeće
zbrajanja jedan i jedan kako biste dobili dva.
Kim nije baš bila sigurna što mu znači to „čak i vi“
— Svladala sam umijeće netrčanja pred rudo sa zaključcima...
— Ah, možda sad napokon dobijemo neke odgovore — rekao je baš
kad je Travis ušetao u prostoriju.
Robson Preece pružio je ruku preko stola, u Travisovu smjeru.
Našla se u iskušenju staviti mu lisice i uhititi ga zbog toga što je
seksistički gad.
Travis se rukovao s njim i kimnuo pa bacio pogled prema njoj.
Uzvratila mu je, a njezina je neizgovorena poruka glasila: Samo se usudi
potkopati mi autoritet pred ovim seronjom i zdrobit ću ti muda golim rukama.
Otprilike.
Otvorio je kožnatu mapu s dokumentima i zagledao se u nju.
Razumio je njezin pogled.
— Gospodine Preece, kako sam rekla, oslanjamo se na nešto zvano
dokazi. Bez njih nam bude problem riješiti slučaj — rekla je.
— Ali uhitili ste Jeffa Cowleyja, tako da očito imate neke dokaze —
naglasio je Robson, još uvijek gledajući Travisa. — Ne razumijem zašto
komplicirate, inspektorice. Leševi su pronađeni na njihovu posjedu i...
— Ali to tehnički nije njihov posjed, zar ne, gospodine Preece?—
pitala je Kim, svrnuvši mu pažnju natrag na sebe. — Posjed je vaš, zbog
čega mi istražujemo sve aspekte.

304
 — Gospođice, ime vašeg nadređenog — zagrmio je. Njegove su se
bujne, neukroćene obrve spustile nad oči.
Dojadilo joj je njegovo gledanje svisoka. Ignorirala je njegov zahtjev
i okrenula se Daleu. — Gospodine Preece, trebamo znati zašto je jučer
Fiona Cowley bila ovdje.
Progutao je knedlu.
— Fiona Cowley bila je ovdje?
— Da, gospodine Preece, jučer u doba ručka — pojasnila je. — Fiona
Cowley bila je ovdje.
Odmahnuo je glavom dok su mu se obrazi rumenili. Nije ju gledao
u oči dok je odgovarao: — Bojim se da Fionu Cowley nisam vidio već
godinama.

305
 SEDAMDESET DEVETO POGLAVLJE

A
li zašto bi lagao? — pitao je Travis dok su zatvarali vrata za
sobom.
— Pojma nemam — rekla je. — Ali ta se žena baš svojski
trudi držati se podalje od nas. Javi timu neka nađu njezinu adresu i... —
Zaustavila se kad je shvatila da on ne hoda preko šljunka s njom.
Okrenula se i ugledala ga kako stoji na besprijekornim kamenim
pločama pred ulazom.
Iskopao je iz džepa sakoa vrećicu za dokaze.
Namrštila se dok je posezao i skidao desnu cipelu. Pokazao joj je
potplat i na njemu ružičastu žvakaću gumu, prekrivenu vlaknima.
— Zalijepila se za mene, što ćeš — rekao je nevino.
I Kim je sad bilo jasno zašto se šetao kućom.
Nasmiješila se prisjetivši se komada papira s kauča.
— Često ti se dogodi, ha?
— Neobično, ali da — rekao je, šepajući preko šljunka.
Kim je pokušavala ne uživati u pomisli na stotine igala koje se
zabijaju u njegovo stopalo.
Sjeo je u auto i izvadio mobitel. Učinila je isto. Nešto ju je zanimalo.
Doktorica A javila se na drugo zvono.
— Doktorice, trebam malu pomoć. Iskopina, lokacija i sve to. Tko
vam je točno od članova obitelji bio dao dopuštenje?
— Samo trenutak dok provjeravam papirologiju.

306
 Kim je prstima kuckala po nozi dok je Travis zapisivao adresu.
— Evo — rekla je Doktorica A. — Dopuštenje je dala Fiona Cowley.
Kim joj je zahvalila i završila poziv. Tri sekunde poslije Travis je
učinio isto.
Bacila je pogled u stranu i nasmiješila se vrećici za dokaze u njegovu
krilu.
— Znaš da to nikad nećeš moći iskoristiti?
Kimnuo je. — Ali ne moraš li ponekad jednostavno znati?
O da — rekla je Kim, ubacujući u rikverc. U ovom trenutku sve što
je htjela znati trebalo je doći iz usta Fione Cowley.

307
 OSAMDESETO POGLAVLJE

P
ožuri se — vikao mu je Bryant na uho.
— Pokušavam — obrecnuo se, utipkavajući datum. To ga je
podsjećalo na one snove u kojima mu tijelo ne reagira na naredbe
mozga.
—Jack je rekao prije sat vremena. Kreni od jedan i petnaest.
Dawson je ignorirao naredbu i utipkao točno jedan. Ubrzavat će
snimku dok ju ne ugleda. Njezine bi Fair Isleove tajice prepoznao bilo
gdje.
— Uspori — rekao je Bryant.
— Šuti — obrecnuo se Dawson, usredotočen na zaslon.
Tri su kamere pokrivale prostor oko postaje. Jedna je bila točno
iznad ulaznih vrata, okrenuta prema dolje kako bi snimila svakog tko
uđe i izađe. Druga je bila na istočnom zidu, okrenuta prema prednjem
parkiralištu. Treća je bila na zapadnom zidu i pokrivala stražnji dio
zgrade. To je ostavljalo samo dvije Dawsonu poznate slijepe točke.
Tišina je ispunila prostoriju dok su usredotočeni gledali sve tri
snimke kako se usporedno vrte. Dawson se nije usuđivao udahnuti za
slučaj daju propusti.
Gledao je kako policajci ulaze i izlaze iz postaje, kako dva civila
dolaze pa odlaze.
— Evo je — Dawson će kad se poznati Staceyn obris pojavio pred
zgradom, a istodobno i na kameri koja gleda na zapad.
Nije bio spreman za trzaj utrobe koji je uslijedio kad ju je ugledao.

308
 Napravila je dva koraka naprijed, iskoračivši iz vidokruga kamere
ulaza, ostavši samo na snimci s kamere koja gleda na zapad.
— Što traži? — pitao je Bryant retorički.
Dawson ju je gledao kako saginje glavu dok gleda lijevo pa desno.
— Nemoj, Stace — rekao je zaslonu kad je počela napuštati
vidokrug kamere.
Ako je skrenula za ugao zgrade, bit će sad pokraj grmlja i u slijepoj
točki kamera, osim ako ne ode iza zgrade.
Baš kad je nestala, prebacio je prikaz na kameru koja je pokrivala
stražnji dio zgrade.
— Hajde — rekao je žustro, očajnički ju želeći ugledati.
Vrijeme na snimci bilo je sve bliže trenutku njihova povratka u
postaju.
Stacey se nije pojavila na zaslonu.
Nije se bila maknula s mjesta na kojem su pronašli njezin razbijeni
mobitel.
Jedan su se dugi trenutak samo gledali. Vidio je u koleginim očima
odraz svakoga grama vlastita straha.
Dawson je progutao paniku dok je Bryant ustajao.
— Moramo do Woodyja, odmah.

309
 OSAMDESET PRVO POGLAVLJE

O
stani u autu — rekla je Kim dok je parkirala ispred Fionine kuće
u Fairfieldu.
Travis je kimnuo. Stvarno će morati natrag do postaje kako
bi uzeo nove cipele.
Kuća je bila pokraj glavne ceste, kojom su se često koristili vozači u
želji da izbjegnu vožnju cestom A38. Mjesto je imalo poštanski ured i
trgovinu pa je odavalo dojam malog sela.
Kim se doista nije nadala da će zateći Fionu kod kuće. Crveni Jaguar
nije bio parkiran na prilazu niti je bilo tragova aktivnosti u samoj kući.
Pokucala je pa pričekala samo nekoliko sekundi prije nego što se
zagledala kroz prorez za pisma i vidjela kratki hodnik sa stubama i dvoja
vrata. Osluškivala je, ali nije se ništa čulo.
Okrenula se Travisu, odmahnula glavom i pokazala prema boku
kuće.
Ograda je bila visoka do struka i imala je uska vrata, otvorena.
Iza kuće bio je uredan mali travnjak s hrpom ukrasnog kamenja. Na
sušilu su bila obješena tri odjevna predmeta.
Kim ih je dotaknula. Bili su potpuno mokri, a od jučer ujutro nije
padala kiša.
Pokušala je otvoriti stražnja vrata. Bila su zaključana. Zakoračila je
unatrag i zagledala se u kuću. Niti jedan prozor nije bio otvoren.
— Dovraga — rekla je Kim, zagledavši se kroz kuhinjski prozor.
Prostorija je bila uredna, a pokraj sudopera sušio se samo jedan

310
tanjur i jedna šalica za kavu.
Uzdahnula je. Ma koliko htjela provaliti, znala je da nema opravdani
razlog za to. Fiona Cowley bila je odrasla žena i Kim nije imala razloga
strahovati za njezinu dobrobit.
Zakoračila je pa zastala. Nešto je grebalo u maloj vrtnoj baraci. Kim
se ukočila na mjestu i osluškivala.
Prestrašio ju je zvuk vlastita mobitela. Izvadila ga je i odbila poziv.
Sad nije bio trenutak da šefu objašnjava što se događa sa slučajem.
Nazvat će Woodyja kasnije.
Ponovno je čula grebanje. Vratila je mobitel u džep i pokušala
otvoriti baraku.
Vrata su se polako odškrinula.
— Isuse — poviknula je kad je shvatila što je izvor grebanja.
Lijevi je dio unutrašnjeg prostora barake sadržavao veliki kavez s
hrpom sijena. Prišla je bliže. Sijeno se mrdalo.
Naglo je iskočila crno-bijela glava i zaskvičala na nju.
Kim je zakolutala očima. Zamorac. Pokraj kaveza bih su spremnici
sa suhom hranom i niz boca vode.
Namrštila se dok je zamorac trčkarao prema udaljenom kraju
kaveza. Fiona joj nije ostavila dojam da je ljubiteljica životinja.
Životinjica je počela sisati vodu iz boce, praveći nekakav škljocavi
zvuk. Boca pojilice bila je prazna. Zagledala se i vidjela da je u posudici
s hranom bilo samo nekoliko mrvica nečeg zelenog.
Kim je protrljala čeljust. Kavez veličine vile, voda iz boce. Bilo je
očito da je voljela ovo čudno stvorenjce. Otvorila je spremnik s hranom,
zgrabila šaku peleta i bacila ih u posudu. Skinula je pojilicu i napunila ju
vodom iz jedne od boca.
Samo joj je jedno objašnjenje imalo smisla.
Fiona se nije vratila kući zato što nije mogla.
— Stone... Stone... gdje si?

311
 Virnula je kroz vrata barake.
— Mislim da je Fiona Cowley...
— Zaboravi — Travis će pružajući joj svoj mobitel. — Šef želi odmah
razgovarati s tobom.
Kim se namrštila primajući mobitel. Prošlo je manje od dvije
minute. Obično nije bio toliko nestrpljiv.
— Šefe? — rekla je, već spremajući ispriku.
— Moraš se odmah vratiti. Stacey nema.
Kim je osjetila kako joj se lice mršti. O čemu on to, dovraga, govori?
Zar su je dečki toliko uznemirili da je otišla s posla?
— Šefe, nazvat ću ju i...
— Ne, Stone. Oteli su je, ravno s vražjeg parkirališta postaje. Kim se
tlo ljuljalo pod nogama. Nije imalo smisla. Ako je ovo bio Woodyjev
pokušaj humora, čekala je poantu vica. I bolje bi mu bilo da bude sjajna.
— Stone — zarežao je kroz tišinu.
Nije bio vic.
Odmahivala je sad glavom, niječući. — Ne... ne... šefe, ne može...
— Stone, vraćaj se u postaju. Želim sve dostupne na ovom slučaju.
Prekinuo je poziv.
Stacey, oteta? Kako, dovraga?
— Stone, sve okej? — pitao je Travis.
Polako je odmahnula glavom.
Ne, zaista ništa nije bilo okej.

312
 OSAMDESET DRUGO POGLAVLJE

D
ovraga sve, Kev, polako — rekao je, poželjevši da mu nikad nije
dao ključeve. Učinio je to samo zato što je u tom trenutku on sam
bio na pozivu s Woodyjem.
— I šefica je rekla da idemo ravno u Kidderminster.
— Samo što nismo stigli — rekao je Dawson, naglo skrenuvši lijevo
i nagazivši na gas kad se cesta raširila u dva traka.
— Kev, uspori — rekao je dok je auto žestoko vijugao između svega
što se kretalo sporije od sto deset na sat.
Dawson ga je ignorirao. Skrenuo je s ceste u stambeno naselje. Neki
im je minibus trubio, a Bryant je podigao ruku u znak isprike. Dawson
je skrenuo lijevo pa desno i zaustavio auto na označenom parkirališnom
mjestu.
— Tamo — rekao je, otvorivši vrata.
Već je hodao stazom dok je Bryant još otkopčavao pojas.
Dawson nije prestao lupati po vratima kuće.
Ona su se sad polako otvorila.
— Kev... — upozorio ga je Bryant.
Čim je Dawson vidio tko je s druge strane vrata, gurnuo ih je.
Desnom je rukom posegnuo i zgrabio Garyja Flinta za vrat.
— Gdje je, gade rasistički? — povikao je, tjerajući ga prema zidu.
Neka uokvirena fotka pala je na pod.
— Ma što — što?

313
 — Ne pravi se glup, pizdo. Reci gdje je. Rekao si nam da je ovo veće
nego mislimo. Koji se vrag dogodio našoj kolegici?
Sredovječna je žena istrčala iz kuhinje s krpom u rukama.
— Što to radite?
— Gospođo, maknite se — rekao je Bryant, pretpostavljajući da
imaju posla s Flintovom sestrom. Stavio je bio njezinu adresu u sustav
kad je dobio zabranu pristupa zbog kojega više nije mogao živjeti pokraj
Kowalskijevih.
Zaobišao je Dawsona i spriječio da im žena priđe bliže. Užasnuto je
gledala svog brata, pribijenog uza zid.
Bryant je okrenuo leđa njezinu šokiranom izrazu lica.
— Gdje je? — pitao je Dawson ponovno, gurajući ga.
Gary Flint napokon je shvatio.
— Oteli su vam kolegicu — rekao je.
—I ti nešto znaš o tome, gade. A sad govori.
— Ne znam... —
— Znao si da je nestala. Tko ju je oteo? Gdje je? — urlao je Dawson.
Bryant je vidio začetke podsmijeha na njegovu licu. Dawson
također. Čvršće je stegnuo grlo Garyja Flinta.
— Bog mi pomogao, udavit ću te ako mi nešto ne kažeš.
Bryant je znao da obojica riskiraju karijeru. Dawson s rukom oko
grla ovoga čovjeka, Bryant koji odbija išta poduzeti u vezi s tim. Ali
posrijedi je bila Stacey. Dawson je htio da Flint propjeva koliko je to htio
i Bryant.
— Ime — urlao je Dawson.
— Pustite ga — povikala je žena, crvena u licu.
— Ne miješajte se — siknuo je Bryant.
— Ime — ponovio je Dawson, unijevši mu se u lice.
— Ne zna — rekla je žena.

314
 — Zna — rekao je Bryant.
—Jedno ime — rekao je Dawson.
Lice mu je bilo sve tamnije. Grgljao je.
— Pustite ga — vrisnula je. — Umrijet će.
— Da, mogao bi — rekao je Bryant.
— Ime — Dawson će dok su se Flintu oči počele okretati.
— Ubit će ga — vikala je. — Prestanite.
Bryant je odmahnuo glavom, unatoč činjenici da je bio na dvije
sekunde da ga i sam otme Dawsonu iz ruku.
— Spustite ga i ja ću vam reći ime — viknula je.
Dawson je popustio stisak i Flint se srušio na pod.
— Ne... Miriam... nemoj — dahtao je Flint.
Suze su joj tekle niz lice. Bryant ju je gledao s iščekivanjem. — Ime?
— rekao je.
— Floda — tiho će ona. Pogled je držala na bratu, naslonjenom na
zid. — To je sve što znam. Ime je Floda.
Dawson ih je oboje zgađeno pogledao prije izlaska iz kuće. Bryant
je krenuo za njim.
— Kakvo je to vražje ime? — pitao je Dawson. Bijes bi u njemu
zamro samo da je imao priliku pretući rasističko govno na mrtvo ime.
Bryant je usporio korak kad se prijetio otkud zna ime.
— Dovraga — rekao je kad su prišli autu. — Floda. To je Adolf
unatrag.
Dawson je problijedio.
— Bryante, ne bojim se priznati da sam malo usran. Ti?
— Kev, jebeno sam prestravljen.

315
 OSAMDESET TREĆE POGLAVLJE

I
di — Travis će kad su parkirali.
Kimnula je i potrčala u zgradu. Travis je odmah bio pozvao čitav
tim natrag u Kidderminster, a ona je učinila isto sa svojim timom.
Brzi je pogled na parkiralište potvrdio da Bryant i Dawson još nisu
stigli. Održat će im brifing naknadno, ali u ovom trenutku nije bilo
vremena za gubljenje.
Šest ju je pari očiju gledalo kad je ušla u prostoriju krim-odjela.
— Ekipo, trebam vašu pomoć — rekla je iskreno. — Članica mog
tima je oteta. — Oklijevala je priznati istinu. — I pojma nemam zašto.
— Na čemu je radila? — pitao je Penn kad je Travis ušetao.
Kim je ignorirala sram kad je slegnula ramenima i odmahnula
glavom. Nije znala, a trebala je znati. Samo je nekoliko dana izbivala iz
postaje i već je izgubila kontakt s timom, a nekako je izgubila i Stacey.
Žustri su joj koraci privukli pažnju.
Bryant i Dawson pojavili su se u dovratku. Nije mogla reći tko je
bljeđi. Nastupilo je nekoliko sekunda tišine. Nestao je netko iz njihova
tima i morali su je vratiti.
Pozvala ih je rukom da uđu. — Moj tim — rekla je. Ostatak istog,
zamalo je dodala.
Nabrzinu ih je predstavila svima, a ostatak prostorije im je kimnuo.
Bryant je pružio Staceyn razbijeni mobitel.
Kimnula je Pennu koji je pružio ruku.

316
 — Mogu li dobiti minutu? — pitala je Travisa.
Kimnuo je prema svom uredu.
Bryant i Dawson krenuli su za njom.
Zatvorila je vrata.
— Dečki, koji se kurac događa?
Znala je da zbog krivnje govori glasnije nego što je htjela.
— Šefice, jutros je sve bilo okej — rekao je Bryant. — Istraživala je
povijest naših žrtava zločina iz mržnje dok smo mi bili u Lloyd Houseu.
— I niste ju provjeravali? — pitala je, znajući da je nerazumna i to
se jasno ocrtavalo na Bryantovu licu.
— Zaštiti ju, ne štiti ju... — rekao je.
Zaustila je, ali mobitel joj se oglasio.
— Odite ispričajte sve ekipi vani — rekla je, okrenuvši se od vrata.
— Šefe — rekla je.
— Stone, gdje si dovraga? — pitao je Woody. — Pola te krim-tima u
Halesowenu čeka da im daš brifing.
— Vodim potragu iz Kidderminstera, šefe, s Travisovim timom —
rekla je.
— Ne, Stone, ne vodiš.
— Šefe, htjeli ste zajedničku istragu i sad ju imate. Surađivala sam
već s njima, vjerujem im. Znam što mogu.
— Stone...
— Šefe, molim vas. Dajte mi pristup Staceynom službenom računu i
sve mogu voditi odavde.
Čula je napetost u njegovu glasu. — Stone, ti to odbijaš izravnu
zapovijed?
To je bila njegova prilika da svali govna na nju. Ako bude odbila
zapovijed, bit će također potpuno odgovorna za sve što se dogodi odsad
nadalje.

317
 — Ako ste ju izdali, šefe — rekla je iskreno.
Eto ga sad. Ako on potvrdi, ona će biti prepuštena sama sebi. Ovaj
se trenutak svodio na njihovo međusobno povjerenje.
— Stone, kasnije ćemo o tvom neposluhu.
— Vrlo rado, šefe — rekla je. Odmah nakon što vrati Stacey.
— Okej, javi mi što trebaš.
— Hoću. I hvala.
Teško je uzdahnula pa se okrenula natrag prema vratima koja su
njezine kolege ostavili otvorenima.
Jesu li čuli čitav razgovor?
Vidjela je spori, znalački smiješak na Travisovu licu.
Jesu, čuli su.

318
 OSAMDESET ČETVRTO POGLAVLJE

P
enn, upao si? — pitala je Kim.
Privremene pristupne šifre bile su poslane e-poštom i ona ih
je sad utipkala u sustav.
Kimnuo je.
— Čujte, šefice — rekao je Bryant. — Naš rasist Gary Flint dao nam
je ime. Floda. Ne znamo tko je to ih što znači, ali tip svakako zna više
nego što govori.
Penn je podigao pogled. — Floda?
Dawson je kimnuo.
— Adolf unatrag — Kim će naglas. Pogledala je Dawsona. — I to se
ime pojavilo u sklopu tekuće istrage o zločinima iz mržnje?
Penn se namrštio. — Vidio sam to ime na mobitelu vaše cure. Samo
trenutak.
Kim je gledala jednog pa drugog, zbunjena. Nije to baš bilo često
ime. — Jeste li joj vi dali to ime?
Bryant je odmahnuo glavom. — Upravo smo ga doznali.
Pogledala je zbunjena lica oko sebe.
Svi su razmišljali isto.
Koji se kurac događa?

319
 OSAMDESET PETO POGLAVLJE

G
ibbs, Johnson, suzite slučaj Cowley na prvu ploču. Dawsone,
zapisi bilješke o zločinima iz mržnje na drugu ploču. Zadnju ploču
označi sa Stacey — naložila je Kim.
— Tko je Justin Reynolds? — pitao je iznenada Penn.
Kim je vidjela da još uvijek gleda na Staceyn razbijeni mobitel.
—Justin Reynolds? — pitala je. Ime joj je bilo poznato, ali ne i
odmah prepoznatljivo.
— Tinejdžer iz Sedgleyja — odvratio je Dawson, zakoračivši na-
prijed. — Stacey i ja smo neki dan bih na mjestu događaja, a jutros sam
Stacey rekao neka malo istraži njegovu pozadinu.
— Zašto? — sad će Kim.
—Postoji mala šansa da je bio upleten u incident s Aishom Guptom
— rekao je. — Djevojka koja je bila gurnuta...
— Znam tko je — obrecnula se Kim. Jako je dobro pamtila
informacije, a Bryant nije ponovio pogrešku i ponovno ju zaboravio
obavijestiti o svojim slučajevima.
Penn se namrštio. — Sigurno ste ju to tražili tek jutros? — pitao je
Dawsona.
— Naravno — odvratio je ovaj kratko.
— E pa, vaša je cura obraćala poprilično pažnje na njegov Facebook
profil puno prije nego što ste ju to zatražili.
Dawsonove su se obrve sastale. — Ali kako... mislim... tek ga se jučer
spomenulo.
Penn je slegnuo ramenima.

320
 — Dečki? — pitala je, gledajući Bryanta i Dawsona. — Koji se vrag
događa?
Obojica su odmahnula glavom. — Nikad ga nije spomenula.
— Čemu onda zanimanje? Jeste li razgovarali o njemu pred njom?
— Mislim da nismo — rekao je Dawson. — Nije se imalo o čemu
govoriti. Smrt je sasvim očito bila samoubojstvo. Nije bilo ničega
sumnjivog — dodao je, braneći se iako nije učinio ništa krivo.
— Bryante, nazovi gospođu Reynolds da vidiš kako je. Moramo biti
sigurni da ovo nije faktor u čitavoj priči.
Kimnuo je i odmaknuo se.
— Vau, vaša je cura nekakav rasist? — pitao je Penn.
— Ni pod razno — obrecnula se Kim. — Roditelji su joj iz Nigerije.
— Pa, ima lažni Facebook profil i postavila je na njega svakakve
odvratne...
— Da vidim—Kim će, stojeći sad pokraj njega.
Pokazao joj je zid, prepun uvredljivih poruka i tekstova. Crnci,
Azijci, gejevi, Židovi, sve redom. Taj je Facebook profil mrzio sve živo.
Kim je osjetila kako joj se usta suše.
Znala je da to nisu postovi njezine kolegice.
— Šefice — Bryant će sad, završivši poziv. — Gospođa Reynolds
pita kad može doći po Justinov laptop.
Kim je zateturala unatrag i naslonila se leđima na nečiji radni stol.
Strujao je njome sad iskreni strah za dobrobit njezine kolegice.
Stacey je sasvim očito bila vodila privatnu istragu zbog koje je
uspostavila lažni profil i glumila okrutnu osobu punu mržnje. Svoju je
znatiželju skrila iza zida anonimnosti, ali očito nije tako i ostalo, sudeći
prema krvi na njezinu mobitelu.
Kim sad nije više sumnjala je li Staceyn život u opasnosti.
Niti je sumnjala istječe li im vrijeme.

321
 OSAMDESET ŠESTO POGLAVLJE

Z
a kog si vraga to napravila? — pitao je Gary sad već treći put.
Progutao je knedlu i protegnuo vrat. Bilo je već dovoljno loše što
mora živjeti sa sestrom. Nije mu bila draga kad su bili klinci, a sad
mu je bila još i manje.
— Ubio bi te — rekla je.
Ustao je. — Naravno da me ne bi ubio, glupačo, policajac je i gledao
ga je drugi policajac i ti si bila jebeni svjedok.
— Promijenio si boju — rekla je s drhtajem u glasu.
Nastavio je prema njoj. Zakoračila je unatrag.
— Rekla si im ime — rekao je, osjećajući bijes kako plamti njime.
— Htjela sam te spasiti — zacviljela je i tako ga samo još više
naljutila.
Zapela je stopalom za kantu za smeće kad joj je kut kuhinje prisilno
zaustavio kretanje.
Nastavio je prema njoj. —Je l' tebi jasno koji si kurac napravila?
Rukom je pobacao na pod sve s pulta: tanjure, šalice i zdjelu za voće.
Odmahnula je glavom, ali nije skidala pogled s njega.
Znala je što slijedi.
— Pitao sam je l' ti jasno što si napravila? — ponovio je.
—Gaz, što sam trebala? — molila je sad.
— Sve si mogla upropastiti, kujo glupa — rekao je i udario ju šakom
u usta.

322
 Povikala je i podigla ruke da zaštiti lice. Drugi je udarac bio u trbuh;
njegova snažna, tvrda šaka zabila se u njezino meko meso. Zvučala je
kao da povraća dok je rukama sad štitila trbuh. Treći ju je udarac
pogodio u sljepoočnicu i počela se rušiti na pod.
— Gaz, molim te...
— Začepi, kravetino. Misliš da neće doznati što si napravila?
Ponovno je stegnuo šaku. Nabijanje u njegovim prstima bilo je tako
zadovoljavajuće.
Nije joj ništa trebao reći. Da, sestra se slagala s njegovim pogledima
na svijet, ali ipak je Flodu trebao zadržati svojom tajnom.
— Ne mogu ti jebeno vjerovati...
Ruka mu je zastala u zraku zbog zvona na vratima.
— Znaš tko je to, zar ne? — pitao je, sad sablasno smiren.
— Možda su susjedi...
— Začepi — rekao je, poravnao košulju i odmaknuo se. Staklena
ploča na vratima pružila mu je pogled na stranca s druge strane.
No on je već znao tko je posrijedi.

323
 OSAMDESET SEDMO POGLAVLJE

Kim je sjedila na rubu stola na čelu prostorije. Ploče su bile gotovo

spremne.
—Je li itko uspio pronaći Fionu Cowley?
Gibbs je odmahnuo glavom. — Nije bila na poslu niti je ikoga zvala.
Dovraga.
— Šefice — tiho će Lewis. — Zašto je Fiona Cowley uopće dopustila
iskapanje?
— Vraški dobro pitanje — odvratila je Kim. — I jedno od prvih koje
ću joj postaviti kad ju nađemo.
—Jeff Cowley je upravo pušten iz pritvora — rekao je Travis, ušavši
natrag u prostorije krim-odjela.
— Šališ se? — pitala je Kim.
Odmahnuo je glavom. — Isteklo je vrijeme. Nismo ga imali za što
optužiti. Ali neće daleko, Billy je još uvijek u bolnici. Pokupit ćemo ga
opet.
Kim se nadala. Još je imala toliko pitanja.
— Okej, ekipo, ponovimo: Stacey je zbog nekog razloga pokazala
zanimanje za samoubojstvo tinejdžera Justina Reynoldsa. Posjetila je
njegov dom, razgovarala s njegovom majkom i uzela mladićev laptop.
— Čini se da su Justinovi profili na društvenim mrežama bili puni
rasističkih postova zbog kojih je ostao bez većine prijatelja. Stacey je
napravila lažni profil, a ja pretpostavljam da je s njime htjela privući
pažnju nekog Floda.

324
 — To se isto ime pojavilo u vezi sa zločinima iz mržnje koje su
Dawson i Bryant istraživali, a jedan od leševa s farme Cowleyjevih bio
je Jamajčanin — dodala je, gledajući Dawsona i Bryanta. — Ostatci
pokazuju fizičke znakove da je osoba bila lovljena.
Te joj riječi nikad neće biti lako izreći.
Penn je podigao Staceyn mobitel u zrak. — Flodin profil više ne
postoji, ali imam poruku za Stacey u kojoj piše da je laptop ispred
postaje — rekao je. — I upravo gledam njezine fotke sadržaja one
rasističke stranice. Izgleda da za večeras planiraju nekakav događaj.
Dovraga, pomislila je Kim. Stacey je netko namamio van iz postaje,
ista osoba koja je ukrala Justinov laptop i sad joj ga obećala vratiti.
Nesvjesna opasnosti, ona je potrčala van u potragu. A netko ju je čekao
ondje vani.
Lynda je polako ustala i krenula prema četvrtoj ploči na zidu
prostorije.
— Pozivnica — rekla je nikomu posebno dok je uzimala crveni
marker u ruku.
Nijemo je počela popunjavati praznine na ploči.
U prvom je redu pisalo ,,Lov“.
Ignorirala je drugi red teksta, za koji su već pretpostavljali da je
datum.
Oklijevala je kod posljednjeg retka, ispisanog malim slovima. Pisala
je unatrag, kao da iskušava nešto.
Dvije riječi. Druga je završavala na ,,no“. Dopisala je „obvezna" i
ostavila razmak ispred riječi, ostavivši sad praznim samo ostatak prve
riječi, one koja je počinjala s „F“.
— Fotka — dobacio je Dawson.
— Kao dokaz? — rekla je Kim.
—Pa da—Dawson će. — Sjećate se tipa koji je pretukao Henryka.
Rekao mu je neka zatvori oči. Vidjeli smo na snimci kako je petljao po
mobitelu. — Okrenuo se prema njoj. — Možda je fotka dokaz — rekao

325
je.
— Ako je posrijedi neki događaj, onda je fotka potrebna za ulazak
— rekla je Kim, osjećajući mučninu u utrobi.
Vidjela je kako je Dawson teško progutao prije nego što je
progovorio. — Aishu su napali s jasnim razlogom: htjeli su da legne i
zatvori oči.
—Jebote. Kako bi izgledala mrtvom — povikala je Kim. — To je
dokaz. Leš.
— Ali poruka je stara više od dvadeset godina — rekao je Gibbs.
— Tada nije bilo mobitela s kamerom...
— Polaroidi — Bryant će. — Jako popularni osamdesetih. Imao
sam...
— Otmice — povikala je Lynda. — Pokušaj otmice ranije ovoga
tjedna. Prva je žrtva bila zapadnoafričkoga podrijetla, a druga, tip iz
prometne nesreće, on je Azijac. Rekli ste da je Stacey... — utihnula je kad
su se svi u prostoriji okrenuli prema njoj.
— Ovo je novo — dahnula je Kim. — Novi događaj. Novi lov.
Osjetila je kako joj se koljena tresu.
Stacey je bila lovina.

326
 OSAMDESET OSMO POGLAVLJE

O
kej — Kim. će. — Nekako nas sve na čemu radimo vodi na isto
mjesto. Svi smo se složili da su nedavni zločini iz mržnje
povezani s lovom, da su neka vrsta pristupnice za taj događaj.
Progutala je žuč u grlu. Udovoljiti bijesu i gađenju neće joj pomoći
da vrati Stacey.
— Izgledno je da je Justin Reynolds bio odgovoran za napade na
Henryka Kowalskog i da je Aisha Gupta bila prvi njegov pokušaj.
Pokušavao je dobiti pristupnicu, ali nije se mogao natjerati da ide do
kraja.
Unatoč njezinim najboljim pokušajima, nije mogla suzbiti gorčinu u
glasu. Užasavalo ju je znati da netko tako malo cijeni tuđi život, a zbog
činjenice da je odabir napravljen zbog nečije boje kože ih seksualnosti,
e to ju je tjeralo da poželi udariti nešto.
— I dalje mislim... —
Zastala je kad joj se mobitel oglasio.
— Recite, Doktorice A — javila se.
— Imam rezultate ispitivanja uzoraka tla — rekla je.
—I? — pitala je Kim, moleći se da dobije nešto korisno.
— Različite razine magnezija, kalija i...
— Dokice, išta korisnog za nas? — pitala je Kim s hitnoćom u glasu.
Kosti je netko bio premjestio kao da su ostatci od ručka.
— U drugom je uzorku veća razina vlage.
— Polje — povikala je Kim i svi su se okrenuli prema njoj. — Hvala,

327
Doktorice — rekla je i završila poziv.
Barem su jedan misterij razriješili. Kosti su bile premještene nakon
što je polje za kampiranje bilo poplavljeno prije nekoliko godina.
Objasnila je okupljenima što rezultati znače i ponovno se činilo da
sve upućuje na obitelj Cowley.
—Još uvijek mislim da je Fiona Cowley ključ svega — rekla je Kim.
— Ne znam zašto. Dale Preece je lagao kad je rekao da Fiona nije svratila
u posjet i želim znati zašto.
— Netko treba provjeriti snimke nadzornih kamera u blizini doma
Preeceovih, možda možemo ustanoviti u kojem je smjeru otišla nakon
što je završila posjet.
Johnson je podigao ruku i primio se telefona.
Okrenula se prema Lyndi.
— Trebamo provjeriti sve posjede kojima su Preeceovi vlasnici.
Cowleyjevi možda imaju pristup tom popisu i iskorištavaju ga. Moramo
doznati gdje se održava taj jebeni događaj.
Nije bilo šanse da izgovori riječ „lov“ kad je posrijedi njezina
kolegica Stacey Wood.

328
 OSAMDESET DEVETO POGLAVLJE

S
tacey je otvorila oči i zastenjala. Kao da joj je netko nabijao
pneumatskim čekićem po glavi, a u grlu ju je žarila rigotina.
Trepnula je dvaput kako bi bila sigurna da su joj oči otvorene.
Gusta tama oko nje nije popustila. Trepnula je ponovno kako bi joj se vid
prilagodio. Pokušala je razabrati nekakav obris ili oblik, ali nije bilo
ničega.
Noge su joj se počele tresti. Tama ju je gušila, kao da ju netko drži
zarobljenu pod dekom. Gutala je zrak.
Val mučnine prijetio je potpuno ju obuzeti. Širom je otvorila oči i
suzbila ga.
Oprezno je spustila ruku iz krila do tla pod sobom i opipala. Ni noge
ni ruke nisu joj bile okovane lancima, što je moralo značiti da ne postoji
šansa za bijeg.
S mukom je zadržala osjećaj za mjesto; ova ju je tama prijetila
dezorijentirati.
Prisjetila se filma u kojem je zatvorenik bio ostavljen na izbočini.
Korak ili dva lijevo ili desno i pao bi u sigurnu smrt.
Ne videći ništa, pokušala je uporabiti ostala osjetila. Osluškivala je,
ali tišina joj je grmjela u ušima.
Tama ju je gutala, gušila, čupala joj kosu, obavijala ju.
Tlo pod njom bilo je hladno na dodir. Goli beton s blagim slojem
prašine koji je osjećala pod prstima.
Duboko je udahnula i ponovno osjetila vrtoglavicu. Sklopila je oči
kako bi odagnala bol. Osjećao se blagi vonj nečeg ustajalog u zraku.
No iako joj se mutilo u glavi, osjećala je nešto. Nije mogla vidjeti,
čuti ni namirisati ništa, ali bilo je nečeg tu. Nije bila sama u prostoriji.

329
 Pokušala se prisjetiti bilo kakvih pojedinosti putovanja, ali zadnje
čega se sjećala bilo je kako se saginje po laptop.
Odjednom je pomislila na svoje kolege, na šeficu i emocije su je
zaskočile.
Osjećala je u ustima okus žaljenja što im nije rekla čime se bavi.
Neki ju je unutarnji glasić upitao nedostaje li ona uopće ikomu od
njih, ali znala je da nije istina. Bio je to glas djeteta koje se osjećalo
izostavljeno, odbačeno. Odrasla policajka znala je da su već svjesni
njezina izostanka, a ta realistična odrasla žena znala je i to da oni ne
mogu ništa poduzeti.
Ništa im nije rekla, ništa nije s njima podijelila jer je htjela dokazati
da može sama, a nije dokazala ništa — osim da ju se ne može pustiti
samu.
Stacey je trepnula kako bi otjerala suze dok je polako postajala
svjesna težine situacije, u gustoj tami.
Klizila je naprijed na stražnjici, opipavajući čitavim putem. Od
napora joj je bubnjalo u glavi.
Zvijezde su plivale u tami pred njom. Nagnula se ulijevo i osjetila
kako se ruši na bok.
Znala je da je bila pala u nesvijest kad ju je zvuk ključa u bravi naglo
probudio.
Čula je muški glas kako preklinje.
— Molim vas, ništa neću reći. Kunem se da neću, samo me pustite...
Naglo je sad utihnuo i čula je kako ga grubo guraju na pod.
Vrata su zalupila, a oko tijela joj je nakratko zaplesao propuh.
— Bok... — rekla je oprezno. Tkogod bio, zajedno su u nevolji.
— Odjebi od mene — zarežao je muškarac.
Raširila je oči u tami kad je shvatila tko je to ustvari. Nije prepoznala
glas kad je preklinjao, ali dobro je pamtila taj agresivan ton.
Kog će vraga Gary Flint ovdje?

330
 DEVEDESETO POGLAVLJE

S
vi do jednog u prostoriji su ili žestoko tipkali ili obavljali telefonske
razgovore.
— Stone — zazvao je Travis, završivši s pozivom. — Upravo
sam zvao bolnicu. Jeff Cowley je na svoju odgovornost odveo Billyja
Cowleyja iz bolnice prije dvadeset pet minuta.
— Dovraga — rekla je.
— Zvao sam ih na oba mobitela. Isključeni — dodao je.
O da, naravno. Ta je obitelj do grla bila upletena u sve ovo.
— Imam ju — povikao je Gibbs.
Kim je stala iza njega. Pokazao je na zasloni uvećao prikaz
registracijske pločice crvenoga Jaguara dok je skretao u trak iza plavog
putničkog kombija.
— U dva i pol je prošla kroz centar Hagleyja. Kad ste rekli da je došla
Preeceovima? — pitao je.
— Oko jedan i pol — odvratio je Travis.
— Ovo je nekih deset kilometara kroz promet u doba ručka, tako da
nije mogla dugo biti kod Preeceovih.
— Nastavi — rekla je Kim, potapšavši ga po ramenu prije nego što
je odšetala.
— Bryante, kontaktiraj Staceynu mamu. Želim znati je li s njom
razgovarala o bilo čemu proteklih nekoliko dana. Dawsone, imaš li išta
s halesowenskih nadzornih kamera?
Dawson se nije okrenuo, ali je odmahnuo glavom.

331
 Na vrhu ceste bila je benzinska postaja, čija je kamera snimala
promet ispred policijske postaje. Kamera mjesnog odbora pokrivala je
prometni otok na drugom kraju ceste. Dawson je pokušavao usporediti
vozila sa snimke jedne kamere s vozilima sa snimke druge, tražeći ona
koja se nisu pojavila na drugoj i stoga očito skrenula nekamo. Putanju
između dviju kamera moglo se proći u sedam sekunda pri propisanoj
brzini od 65 km/h. Bio je to nezahvalan i naporan zadatak koji
vjerojatno neće uroditi plodom, ali Dawson ga je svejedno dobrovoljno
uzeo na sebe.
Bacila je pogled prema prozoru i osjetila sve jaču tjeskobu u sebi.
— Ekipo, pada mrak.
Svi su potvrdili da znaju.
Osjećala je paniku u zraku.
Nazvala je Woodyja.
— Išta, šefe? — pitala je.
Poslao je bio timove na farmu Cowleyjevih i Fioni doma, za slučaj
da se ona ondje pojavi.
— Ništa, Stone, nikoga na objema lokacijama. Nije bila ondje.
—Okej , hvala...
— Stone, kako ide?
— Napredujemo — rekla je, ignorirajući prazninu u utrobi.
— Kako se držiš?
— Čujemo se uskoro, šefe — rekla je i završila poziv.
— Imam četiri imanja — doviknuo je Gibbs. — Sva su u vlasništvu
Preeceovih više od dvadeset godina — rekao je dok je printer izbacivao
papire.
— Vila u Bromsgroveu. Stara bolnica u Staffordshireu. Vojni poligon
za vježbu u Wolverleyju i napuštena trgovačka zona u Walsallu.
— Ima li ikoje veze s Cowleyjevima?
—Još provjeravam — rekao je.

332
 — Šefice, imate trenutak? — pitao je Bryant.
Odmaknula se od ostalih i pridružila mu se pokraj ulaza u Travisov
ured.
— Neće nam pomoći da ju nađemo, ali mislim da znam zašto nije
mogla pustiti slučaj.
— Reci — rekla je.
— Njezina je mama bila vrlo iskrena sa mnom nakon što sam joj
rekao na kojem je slučaju Stacey radila. Izgleda da je naša Stace kao
tinejdžerica htjela počiniti samoubojstvo. Majka ju je zatekla usred
pokušaja, Bogu hvala, ali objasnilo bi zašto je tražila odgovore.
— Sranje — Kim će, duboko udahnuvši. — Ovo ostaje među nama,
okej?
— Naravno — rekao je.
Okrenula se, ali Bryant je ostao na mjestu.
— Što je?
— Šefice, trebao sam shvatiti. Kad razmišljam unatrag, sjećam se
kako bi zaklopila laptop kad bismo ušli u prostoriju. Bila je i sva
sumorna, to je trebao biti znak, ali mislio sam da je zbog slučaja. Trebao
sam... —
— Bryante, ovo nema smisla, poglavito ne sad — rekla je. Rado bi
ga uvjeravala da nije on kriv, ali nije mogla. Ne u ovom trenutku.
— Pomozi Kevu s kamerama — rekla je. — Želim znati je li plavi
putnički kombi bio blizu naše postaje.
— Imam nešto — rekao je Penn. — Imam vezu... — Zastao je. — O
sranje, pa imam dvije. Fiona Cowley bila je marketinška menadžerica za
Brookmyre Manor House. Obitelj Preece pokušala je oživjeti tvrtku prije
pet godina, ali nije im uspjelo. A Jeff Cowley je prije dvadeset pet godina
služio u onoj vojnoj bazi.
— Imam zadnju snimku Fionina auta — doviknuo je Gibbs. —
Essova benzinska u Wordsleyju.
Kim je bacila pogled na automobil koji na snimci nestaje iza ugla.

333
 —Jebote, šefice, imam nešto — viknuo je Dawson.
Kim se namrštila. — Samo trenutak — rekla je Gibbsu i okrenula se
prema Dawsonu.
— Kev, pusti mi svoju snimku.
Pokraj Essove benzinske crpke provezao se plavi putnički kombi.
— Pauziraj — rekla je.
— Gibbse — rekla je zatim.
Pogledao je na zaslon.
— Isti onaj koji je bio na snimci s Fioninim autom?
— Rekao bih isti model i godište, ali bez registracije...
—Jesi li mu tempirao vožnju?
Dawson je odmahnuo glavom.
— Daj sad — rekla je.
— Stone — Travis će, s mobitelom u rukama.
Okrenula se.
— Provjerila si e-poštu?
— Ne u zadnjih dvadeset sekunda — sarkastično je odvratila. Bolio
ju je vrat od stalnog okretanja.
— Vlakno nađeno na žrtvi. Poklapa se s vlaknima saga u kupaonici
— rekao je.
Kimnula je pa se namrštila. — Naravno. Sami smo vidjeli sag.
Bio je to rezultat koji su i očekivali.
Odmahnuo je glavom. — Ne iz kuće Cowleyjevih. Odgovara
vlaknima iz žvake na mojoj cipeli. Vlakno u grobu potječe od Preeceovih.

334
 DEVEDESET PRVO POGLAVLJE

N e možemo isključiti da su dvije obitelji nekako povezane. Ima tu

neke povijesti i sigurno su jedni drugima bili u kući — rekla je
Kim. — Vlakna se daju prenijeti.
Okrenula se, trudeći procesirati sve informacije dok je Dawson
podizao ruku u zrak.
— Sedamnaest minuta, šefice — rekao je. — Toliko kombi nije bio
u vidokrugu, a onda se vratio istim putem kojim je došao.
Svi su prestali s radom i okrenuli se. Svi su znali.
To je vozilo koje je otelo Stacey.
Zvonjava Kimina mobitela razbila je naglu tišinu.
— Doktorice A? — javila se dok su se svi tiho vraćali svojim
zadatcima.
— Čula sam za vašu Stacey. Neću vas zadržavati — brzo je rekla. —
Ali oni tragovi, rezovi kako ste rekli, na nozi treće žrtve...
— Znate što su? — pitala je Kim, ustajući.
— Da, inspektorice. Tragovi zuba. Pasjih zuba. Sto deset tragova.
— Isuse — Kim će, sklopivši oči na trenutak. Jadnu je žrtvu nasmrt
izmrcvario čopor pasa.
— Hvala, Doktorice A — rekla je.
— Inspektorice... sretno — rekla je znanstvenica.
Kim joj je zahvalila i završila poziv.
Malo je načina za smrt bilo jezivije od toga da vam meso s kostiju

335
trga čopor gladnih Zvijeri.
Nije mogla zamisliti da joj kolegica doživi tako stravičnu sudbinu.
Odbijala je i zamisliti.
Sve što su dosad doznali nije joj više bilo bitno. Jedino je bitno bilo
pronaći Stacey i spasiti ju. Naći ju živu i čitavu.
— Okej, svi pregledavamo snimke. Želim registraciju tog kombija i
kamo je otišao.

336
 DEVEDESET DRUGO POGLAVLJE

B
ryant ju je gledao kako se kreće prostorijom, juri od stola do stola,
trudi se složiti slagalicu koja će ju odvesti kamo želi ići.
Rješavanje slučajeva palo je u zapećak pred potrebom da se što
prije pronađe Stacey.
Bio je uvjeren da su svi svjesni sve veće Kimine napetosti. Nije
prestala stezati šake, čeljust joj je bila neprestano napeta. Tu i tamo
protegnula bi vrat u slabašnom pokušaju da izbaci bar malo napetosti iz
ramena.
No pitao se primjećuju li ostali što se još događa.
Jesu li primijetili njezinu krivnju, vidljivu svaki put kad bi se
počešala po gornjoj usni? Odgovornost koju je osjećala i pokazivala
svakim primanjem brade dlanom? Neumoljivu odlučnost koja je tekla
njome, jasna svakim guranjem šaka u džepove hlača? On je poznavao te
znakove jer i on je sve to osjećao.
Ali za razliku od njega, ona je naučila biti odgovorna već sa šest
godina, kad se počela osjećati odgovornom zaštititi svog slabijeg brata
blizanca od njihove šizofrene majke. Naučila je i krivnju kad nije u tome
uspjela.
U ovom je trenutku Kim stajala ispred triju ploča i tražila na njima
tragove, ruku prekriženih na prsima.
Bacila je pogled prema prozoru i ugrizla se za gornju usnu. Prije sat
vremena spustio se mrak i jasno je vidio paniku koja joj obuzima tijelo.
Ali ono što drugi nisu mogli znati bili su uzrok i učinak njezinih
osjećaja krivnje i odgovornosti. Zatvorila bi se i usredotočila.
Svaku bi emociju usmjerila na sebe i čvrsto se držala čelične

337
odlučnosti koja je njemu već odavno bila poznata. Ali tu bi odlučnost
također nagrizao njezin zdrav razum u sprezi s objektivnim odlukama.
Poduzet će bilo što da vrati Stacey i nema veze kakvom se riziku izložila.
Ustao je i prišao joj.
— Šefice, sve okej? — pitao je.
Maska se spustila na lice i skrila sve što je dosad vidio.
Glas joj je bio odmjeren i smiren i bez emocije.
— Naravno da sam okej, Bryante — rekla je i pogledala ga pa se
odmaknula i nastavila zuriti u ploče.
Potvrdila mu je tako da je on u pravu.

338
 DEVEDESET TREĆE POGLAVLJE

K
im se sklonila od Bryantova pogleda. U ovakvim trenutcima nije
pomagalo što je mogao pročitati većinu njezinih misli, a bogme i
osjećaja. Nijedno ni drugo nisu joj bili od koristi, pa ako bi im se
sad predala, uhvatila bi se kako juri na cestu, izvikuje Staceyno ime,
uvjerena da će ju tako naći brže i od koga drugog.
— Okej — rekla je, privlačeći pažnju na sebe. — Imamo dvije
moguće lokacije. Što kažete?
— Ta je vila golema, napuštena i jeziva, sjajna lokacija... — Lynda je
utihnula primijetivši pogled na Kiminu licu.
— Mislim, idealna je za ono što mislimo da planiraju. Najbliža je
kuća kilometar i pol udaljena. Ima nekoliko štagljeva iza vile i...
— Ne slažem se — ubacio se Gibbs i sad su svi pogledali njega.
— Prije Drugoga svjetskog rata vojna baza Denton služila je
ministarstvu obrane kao skladište streljiva. U osnovi se radi o spremištu
bojne municije i eksploziva.
Kucnuo je po tipkovnici i na zaslonu se pojavio zračni snimak baze.
— Okružena je s tri kilometra brisanog prostora koji služi kao
zaštita u slučaju eksplozije. Čitav taj teren sad pripada obitelji Preece.
— Zašto ga nisu prodali kao sve ostalo? — pitao je Travis.
—Jer građevinske tvrtke preferiraju terene gdje ne postoji
mogućnost da će iskopati nedetoniranu bombu — odvratio je Gibbs
slegnuvši ramenima.
Kim je stala iza njega, a ostali su se na stolicama s kotačićima
dovezli bliže.

339
 Olovkom je dotaknuo zaslon.
— Čitav je teren ograđen metalnom ogradom.
— Što je ovo? — pitala je Kim, pokazavši na niz izbočina u tlu na
istočnoj strani baze.
— Iglu, pardon, bunkeri za skladištenje streljiva. — Prešao je
olovkom preko njih. — Mislim da su ovo jame kojima je svrha usmjeriti
silinu eksplozije. A ovo tu — rekao je, pokazujući na gornji lijevi dio
zaslona — poligon je za uništavanje defektivnih i zastarjelih eksploziva.
— A ovo? — pitala je, pokazujući na veliku strukturu u sredini
područja.
— Zgrada za premještaj streljiva. Tu će biti radionice za popravak i
smještaj za vojsku — rekao je.
Podigla je obrvu.
—Prije nekoliko godina posjetio sam napušteno skladište oružja u
Bandneathu u Škotskoj. Imali su vlastitu prugu kojom se streljivo
prevozilo do više od trideset skladišnih prostora. Denton je puno manja
baza, ali ima sličan tlocrt.
Šutjela je nekoliko trenutaka.
Moralo je biti pravi odabir.
Bryant je uhvatio njezin pogled. — Ne koriste li se te napuštene
vojne baze za paintball?
Nikad ju nije iznevjerio, pa je i sad dijelio misli s ostalima, a da
pritom ne pokuša donijeti odluku umjesto nje. No upravo je sad ona
zamišljala ljude kako trčkaraju i bacaju se u zaklon, smiju, a sve s
oružjem u rukama.
— Denton — odlučno je rekla.
I u sebi se pomolila daje dobro odabrala.

340
 DEVEDESET ČETVRTO POGLAVLJE

R
eci mi što si mislio s time — ponovila je Stacey po stoti put. Pitala
ga je što se događa, a on joj je rekao da ne želi znati. Nakon toga
je Flint zašutio, ali čula je kako diše negdje lijevo od nje.
Kad bi joj se barem obratio, mogla bi možda pronaći izlaz iz ove
situacije unatoč međusobnim razlikama. Zar mu je rasizam bio važniji
od života?
— Gle, ako surađujemo, možemo...
— Kujo glupa, zar ne kužiš? Gotovo je za nas oboje.
Stacey je zaustila prepirati se, ali vrata su se otvorila.
Dovraga sve, mogli su imati plan koji bi, sad kad su se vrata otvorila,
aktivirali.
Jarko ju je svjetlo zabljesnulo ravno u oči, a potom skrenulo lijevo
pa desno. Sklopila je oči refleksno, ali tisuće su joj zvjezdica već plesale
vidnim poljem. Čula je stenjanje kad su Garyja Flinta povukli na noge i
odveli iz prostorije.
Stacey je osjetila suze u očima. Prisjetila se sad majčine brige kad
joj je rekla da želi biti policajka. Kakvi su sve užasi morali moriti njezinu
majku dok se u sebi molila da joj se kći predomisli. Stacey se pitala je li
i na ovo bila pomislila. Suza joj je kliznula niz obraz.
Da, bila je odrasla žena u dvadesetima, i da, bila je policajka i
detektivka, ali u ovom je trenutku jedino htjela osjetiti majčin zagrljaj.
Suzbila je navalu emocija, progutala ih.
Začula je odjednom majčin glas u mislima i nije zvučala zadovoljno.
Stacey nikad nije bilo dopušteno samosažalijevati se. Majka bi ju tješila

341
kad je za to bilo potrebe, ali također je rado posezala i za strogim
korenjem.
Stacey, saberi se, rekla bi joj, nestrpljiva pogleda.
Morala je prestati razmišljati kao žrtva. Morala je početi razmišljati
kao odrasla osoba. Kao policajka.
Što je mogla poduzeti? Što bi uvijek poduzela?
Potražila je informacije. Podatke. Tragove.
Pomaknula je lijevi guz naprijed pa zatim desni. Tama je bila
postojana i još uvijek omotana oko nje, ali možda pronađe neki trag.
Koliko je prostorija velika? Ima li namještaja? Gdje su vrata?
Svaki put kad bi se pomaknula, gutala bi strah. Sjediti u mrklome
mraku bilo je i više nego stravično, a kretati se bez znanja o mogućim
opasnostima bilo je još gore.
Svakih par trzaja stražnjicom zastala bi i spustila sputane ruke iza
sebe, ali sve što bi napipala bio je prašnjavi betonski pod.
Nije imala pojma u kojem se smjeru kreće. Možda se udaljavala od
vrata. Zastala je i krenula unatrag. Bila je leđima naslonjena na zid.
Kotačići u glavi su joj se okretali. Ako se bude kretala rubom prostorije,
mogla bi procijeniti njezinu veličinu na osnovi udaljenosti jednog kuta
od drugog, a i gdje god se nalazila, prije ili kasnije će tako doći do vrata.
Ako se bude kretala sredinom prostorije, samo će se dezorijentirati.
Osjetila je zid uz leđa i pretpostavila da je na istome mjestu gdje je
bila ranije. Razmišljala je ustati, ali sjetila se lakoće s kojom je bila pala
u nesvijest i nije mogla riskirati da se ponovi. Imala je posla.
Krenula se kretati postrance, puno teže nego naprijed ili natrag.
Dotaknula je prvi kut nakon možda samo kojeg metra.
Okrenula se i počela kliziti uz sljedeći zid.
Košulja joj se zatim naglo uspela uz leđa i pobjegao joj je vrisak kad
joj je koža zagrebla po metalnoj rešetci. Krv joj je potekla niz guzove.
Opipala je zid dok nije pronašla nekakav ventilacijski otvor.
Nastavila je kretati se uza zid, procjenjujući da je prešla malo manje

342
od tri metra.
Povikala je kad joj je stopalo udarilo u nešto čvrsto, a opet podatno,
kao nekakav tvrdi jastuk.
Zastala je, ponovno udarila stopalom u to.
To je zastenjalo.
Stacey je osjetila kako joj se usta suše prije nego je prošaptala u
tamu: — Tko si, dovraga, ti?

343
 DEVEDESET PETO POGLAVLJE

B
aza Denton nalazila se pet kilometara od Wolverleyja, sela tri
kilometra sjeverno do Kidderminstera.
Nijemo je požurivala Bryanta. Predala mu je ključeve samo
zato što je morala držati mobitel u rukama.
Travis i njegov tim zaputili su se u vilu u Bromsgroveu kako bi bili
sigurni da se ondje ništa ne događa. S obzirom na manje zgrade koje su
okruživale vilu i činjenicu da je zgrada napuštena i derutna, nije ju se
moglo potpuno odbaciti kao moguću lokaciju, iako je Kim utroba
poručivala da je ipak posrijedi Denton.
U zadnji je čas bila zgrabila Gibbsa zbog njegova poznavanja i
razumijevanja tlocrta baze. Postojala je i mogućnost da će biti vatrenog
oružja pa su naoružane jedinice iz West Midsa i West Mercije bile na
putu prema objema lokacijama.
Većina je naoružanih jedinica bila u neoznačenim Audi Estatesima
s maksimalnom brzinom od 240 km/h. Imali su elektrošokere, pištolje,
poluautomatske karabine i puške.
Uspjela je bila uvjeriti Woodyja da ne pošalje svakog dostupnog
policajca jer ta bi količina aktivnosti vrlo lako natjerala aktere u bijeg, a
Stacey bi mogla biti bilo gdje, ozlijeđena ili još gore.
Glavna joj je briga bila sigurnost njezine kolegice, ali tu su bili i ljudi.
Sudionici lova bih su odvratni i gnjusni pojedinci, sposobni tretirati
drugo ljudsko biće na najgore moguće načine.
U ovom su trenutku pretpostavljali da su svi oni počinili nešto
užasno kako bi zaslužili pristupnicu događaju i, dovraga sve, htjela ih je
sve do jednog.

344
 — Kev, išta? — pitala je, ali tišina je bila dovoljan odgovor.
— I dalje nam se ne javljaju ni Cowleyjevi ni Preeceovi — odvratio
je. Neprestano je pozivao jedne pa druge još otkako su sjeli u auto. Na
objema su lokacijama bile policijske ophodnje koje će dočekati obitelji
kad se vrate kući.
— Malo manje od kilometra, šefice — rekao je Bryant, okrenuvši se
prema njoj.
Kimnula je i udahnula.
— Okej, Bryante, zaustavi auto.

345
 DEVEDESET ŠESTO POGLAVLJE

G
ary Flint zateturao je kroz dovratak, gurnut van na hladnu noć.
Snažne su ga ruke držale za obje nadlaktice čvrsto poput škripa.
S Flodom na čelu, hodali su naprijed, njegovi vlastiti pokreti
pojačani snagom dvojice snagatora s fantomkama na glavi.
— Pustite me, molim vas. Neću nikomu reći, kunem se — povikao je
dok se trudio držati korak sa svojim tamničarima.
U njemu je tinjala nada. Možda Floda odluči poštedjeti ga, dopustiti
mu da se pridruži lovu. Davao je bio sve od sebe ranije. Zaslužio je
sudjelovati. Iako nije nikoga ubio, čekao je bio pred policijskom
postajom i poslao im fotku policajke koja je postavljala previše pitanja.
One koja je oteta za glavni događaj. Sigurno je time zaslužio sudjelovati.
Strgnuli su mu kapuljaču s glave.
Stajao je pokraj četvrtastog prostora, okruženoga metalnom
ogradom. Unutar ograde bio je čopor pasa koji su režali i promatrali ga
sa zanimanjem.
Znao je da su to njemački ovčari, psi kakve policija i vojska koriste
jer ih se lako da obučiti. Vidio ih je kako prate tragove dok im šape ne
prokrvare. Obično su bili blage naravi, ali također je znao da se svakog
psa može obučiti za lov.
Znao je i da ga Floda neće pustiti na slobodu.
— Ne... — rekao je, sve suših usta.
— Gladni su — reče Floda. — Danima nisu hranjeni.
Flint je odmahivao glavom u nevjerici.

346
 — Ne, molim vas... nemojte...
Znao je da neke čopore obučavaju tako da ih izgladnjuju pa im bace
živu životinju. Ali on nije bio životinja. Bio je ljudsko biće.
— Dao — dao sam vam plijen. Dao sam vam crnu mu—murjakinju
— mucao je.
Osjetio je kako ga Floda grabi za ruku, podiže mu rukav. Nož je
bljesnuo prije nego što ga je zarezao niz podlakticu.
Flint je povikao i pokušao se odmaknuti, ali Flodin je stisak bio
čvrst. Nabijanje u rani nije bilo ništa prema onom što će uslijediti ako ne
pobjegne.
— Molim vas, preklinjem — šaptao je. — Mrzim te ljude koliko i vi...
— Idemo — Floda će, otvarajući metalna vrata.
Flint se trudio ukopati na mjestu.
Flodin je pogled sad bio upućen osobama koje su ga držale.
— Nemojte — bio sam odan — mogu...
Umuknuo je kad je osjetio kako ga guraju naprijed. Pokušao se
migoljiti i okrenuti, аli čvrsto su ga držali i zatim gurnuli u ograđeni
prostor.
Vrata su se zatvorila za njim, ali on se bacao na njih, nadajući se da
će ih poraziti.
Psi su zurili u njega i gurkali jedni druge bokom, nestrpljivi. No nisu
se pomaknuli.
Krv je tekla iz rane na ruci. Psi su gledali kako kapa po tlu.
Flint je stajao nepomično koliko je mogao, unatoč drhtavici koja ga
je obuzela. Molio se da ga noge ne izdaju.
Psi su ostali na svom kraju ograđenog prostora: sedam ili osam
pasa, koliko je izbrojio. Zašto ne nasrnu na njega?
Pogledao je Flodu, vidio zabavljeni pogled i znao je odgovor.
— Molim vas — prošaptao je, preklinjući.

347
 Flodin je osmijeh prethodio naredbi koja je pokrenula pse.
—Jedi — čuo je Gary Flint iza sebe.
Kad ga je prva čeljust zgrabila i probila potkoljenicu do kosti, a
druga mu rastrgala otvorenu ranu na ruci, Gary Flint se onesvijestio i
srušio na tlo.

348
 DEVEDESET SEDMO POGLAVLJE

S
tacey je gnječila i gurkala obris pred sobom, tu i tamo izazvavši
stenjanje.
— Tko si? — prošaptala je.
Nije bilo odgovora.
Nastavila je uz nogu do koljena, osjetivši pod prstima pamuk. Prsti
su joj pronašli kuk pa struk.
Baš kao njezino istraživanje prostorije, tako je sad u mislima
stvarala sliku osobe pred sobom, usporedno tražeći ozljede na njoj.
Znala je sad da je posrijedi žena.
— Razgovaraj sa mnom — rekla je dok je rukom prelazila preko
ramena i kose.
Ključ u bravi natjerao ju je da se trzne jer je bio tako blizu njezinoj
glavi. Pala je unatrag, dalje od tijela.
Svjetlo ju je naglo zabljesnulo, natjeralo da trepće.
Nepomično su tijelo podignuli u uspravni položaj, ali Stacey nije
vidjela tko to radi.
— Hajde, zagrijavanje — rekao je muški glas.
Stacey je podigla ruke kako bi zaštitila oči od svjetla.
Uspjela je natjerati usta da progovore.—Molim vas... recite mi...
— Bez brige, Stacey — rekao je glas smireno. — Uskoro se vraćam
po tebe.

349
 DEVEDESET OSMO POGLAVLJE

K
im je zalupila vrata prtljažnika.
— Svi spremni?
Dawson je još uvijek pokušavao zakopčati jednu stranu
pancirke.
Bryant mu je prišao. — Kev, dovraga sve, pa to je samo čičak.
Čula je zvuk čičak-trake kad ju je odlijepio pa ponovno zalijepio.
Kao detektivi nisu bili naviknuli na dodatna dva kilograma opreme
na sebi i Kim je bila zahvalna što ne nose vojne pancirke koje su težile
oko osam kilograma.
Ove su pancirke povadili iz raznih prašnjavih zakutaka policijske
postaje. Onih koje pružaju zaštitu od uboda imali su napretek, ali onih
koje štite od metaka baš i ne. Ironično je bilo što te pancirke ne pružaju
gotovo nikakvu zaštitu od noževa.
Iako su imali jasne upute da ne ulaze na lokacije bez oružane
potpore, ona se morala pobrinuti da joj tim bude zaštićen. Barem oni
članovi tima koje je mogla vidjeti.
Stace, ne odustaj, stižemo, pomislila je dok su sjedali natrag u auto.
— Glavni je ulaz oko pola kilometra niz ovu cestu — rekao je Gibbs,
gledajući zaslon mobitela.
Kucnuo je po prikazu i predao joj uređaj.
Kim je sad vidjela debelu metalnu ogradu između dvaju ciglenih
stupova i stražarsku kućicu lijevo od ulaza.
Vratila muj e mobitel, a Gibbs je još dvaput kucnuo po zaslonu.

350
 — Ako nastavimo ovom cestom, ići ćemo usporedno s perimetrom
baze — rekao je. — Za otprilike kilometar i pol trebali bismo biti
najbliže što se može središtu baze, gdje se nalazi glavna zgrada. Ali,
naravno, ondje nema ulaza. Sve je okruženo metalnom ogradom.
Kim je pogledala u Dawsona preko ramena. Čak je i u relativnom
mraku automobila vidjela da je gotovo neprimjetno kimnuo.
Dobro. Ostali nisu morali znati za njihov privatni razgovor.
Mobitel joj se oglasio i sve ih prestrašio. Travis, petnaest kilometara
dalje, u Bromsgroveu.
— Nema ničega, Stone — rekao je bez pozdrava. — Pretražili smo
imanje i vilu. Ništa se ne događa.
— Hvala, Travise. Koliko vam treba da stignete?
— Dvadesetak minuta. Upravo krećemo.
Kim je u pozadini čula upaljeni motor automobila.
Dala mu je upute kuda nakon glavnog ulaza u bazu i završila poziv.
— Tu negdje, bilo gdje — rekao je Gibbs.
Bryant je vozio još tridesetak metara pa parkirao na rubu travnatog
terena.
Kim je izašla iz auta i osluhnula.
Dawson je stao pokraj nje. — Šefice, što...
— Ššš — rekla je, podignuvši ruku.
Isprva je čula samo tišinu, ali sad je sklopila oči i ponovno
osluhnula. Negdje u daljini čuli su se glasovi, čavrljanje, povremeni
smijeh.
Kim je pokušala opustiti čeljust.
Bryant je osvijetlio područje oko njih svojom ručnom svjetiljkom,
vodeći računa da ju drži uperenu u tlo. Trava i korov s obje strane
metalne žičane ograde. Bodljikava žica protezala se njezinim vrhom.
Ugašena ulična svjetiljka nalazila se nekih deset metara iza ograde.
Srce joj je nabijalo u prsima.

351
 Ulična svjetiljka iznad njih iznenada se uključila.
Zakoračila je naprijed, sve do ograde, i pogledom pratila crtu
upaljenih svjetala. Svaka je treća svjetiljka sad bila uključena.
Čula je ushićene povike i želudac joj se okrenuo.
—Koliko još, Bryante? — pitala je.
On je bio veza s oružanom potporom.
— Petnaest, možda dvadeset minuta.
Šetkala se pokraj ograde, osjećajući se poput tigra u kavezu.
Kao i uvijek, Bryant joj je pročitao misli.
— Šefice, znate da ne možemo...
Utihnuo je kad je u daljini odjeknuo pucanj i sve ih zapanjio. Začuo
se zatim divlji lavež pasa.
Kim je pogledala Dawsona, koji je zakoračio naprijed s kliještima za
rezanje žice.
— Sranje, šefice, znate da ne možete...
— Bryante — rekla je dok je rezala žicu. — Stacey je ondje pa te
molim... ponovi mi da ne mogu.

352
 DEVEDESET DEVETO POGLAVLJE

S
tacey su iz glave isparile sve misli o veličini prostorije i lokaciji
dovratka čim se ključ okrenuo u bravi.
Tko je to bio tu s njom, dovraga, i što je osoba mislila kad je
rekla „zagrijavanje"?
Odgurala se natrag do zida, nadajući se da će, naslonivši se na njega,
suzbiti drhtaje. Hladnoća ciglenih blokova probila se kroz košulju i
natjerala ju da samo još više zadrhti.
Pomislila je na svoje kolege i progutala emocije. Ako bi ju netko
morao tražiti, uvijek bi odabrala njih, ali nije bilo nade. Nije za njom
ostao ni trag mrvica. Proklela je trenutak kad je pomislila da je pametno
nemati povjerenja u njih.
Zvuk ključa u bravi razorio je tišinu koja joj je bubnjala u ušima.
Stisnula se još više uza zid dok joj se koža ježila.
Svjetlo ju je ponovno zaslijepilo i trepnula je kako bi suzbila jakost
svjetla.
Ruka ju je zgrabila za košulju.
Pokušala se odmaknuti, ali čvrsto je držala tkaninu.
— Ne — ne — rekla je dok ju je obuzimao užas.
Osjetila je kako ju ruka poteže u uspravan položaj.
— Molim vas...
— Začepi — rekao je muški glas koji je već bila čula.
To ju je zaustavilo. Ton glasa bio je pun prijezira i gađenja, kao da
se obraća neželjenoj životinji.

353
 Bijes je sad bujao u njoj.
Zamahivala je rukama, tražeći nešto za napad. Progutala je bol koji
joj je i dalje nabijao u zatiljku.
— Puštaj me...
— Smiri se — zapovjedio je.
Učinila je suprotno i još se jače koprcala dok joj je bijes kolao
žilama.
— Skidaj ruke...
Zašutjela je kad joj je stopalo pronašlo tijelo i čuo se njegov povik.
Pokušala je razaznati gdje se nalazi. Htjela je naciljati za maksimalni
učinak.
Pljusnuo ju je, snažno.
Pokušao ju je okrenuti prema zidu, ali izmigoljila mu se iz stiska.
Sjetila se kako bi ju otac pokušavao zgrabiti i poškakljati po rebrima
i načina na koje se morala izvijati da to izbjegne.
Sagnuvši se lijevo pa desno, osjetila je hladne cigle na licu. Gornji joj
je dio tijela bio pribijen uza zid. Opcije su joj bile ograničene, ali šutnula
je unatraške, no pogađala je samo prazan prostor.
— Prestani se koprcati, glupa...
Povikao je kad se stražnji dio njezine glave susreo s tvrdom kosti
njegova lica.
Ne idem krotko, pomislila je baš kad ju je svjetiljka udarila u zatiljak i
onaj bol od ranije bljesnuo još žešće.
Noge su je izdale, a mučnina se uspela grlom. Srušila se na tlo.
Osjetila je kako joj podiže desnu ruku i navlači preko nje nekakav
komad odjeće koji joj zatim prevlači preko leđa. Lijevu joj je ruku
uvukao u to nešto prije nego što je čula i osjetila kako joj plastičnim
lisicama vezuje ruke iza leđa.
Zatim je osjetila kako joj netko grubo lupka po rukavima i niz bedra,
nakon čega je nešto toplo i ljepljivo počelo prodirati kroz tkaninu na tim

354
mjestima.
Nije imala vremena za daljnje razmišljanje jer ju je sad potezao
natrag na noge.
Stacey je sad znala tri stvari.
Znala je da je to Floda.
Znala je da je dio neke bolesne igre.
I znala je da joj je vrijeme isteklo.

355
 STOTO POGLAVLJE

K
im je hodala u smjeru pucnja, a Bryant joj se sad pojavio zdesna.
— Šefice, ovo nije pametno.
Poželjela je da barem jednom kaže nešto što ona već ne zna.
Stala je naglo, a Gibbs i Dawson gotovo su se zabili u nju.
— Nemam vremena za govore i nemam vremena donositi odluke za
druge. Stacey je tu negdje, tako da sami odlučite.
Ne bi nimalo krivila nikoga tko bi se sad okrenuo i vratio do auta.
Vjerojatno ne bi.
Okrenula se pa nastavila svojim putem.
— Mislio sam da nije pametno da sve četvero idemo usporedno —
rekao je Bryant. — Trebamo se raštrkati.
— Gibbse? — pitala je preko ramena.
— Zapadno od nas je mala skupina manjih zgrada, istočno je
poligon, a glavna je zgrada par stotina metara ravno naprijed.
— Okej, Dawson i Gibbs idu na zapad. Mi ćemo na istok i nadamo se
da ćemo se naći kod glavne zgrade.
Pucanj je bio dopro s istoka.
— Držite se podalje od ceste ako možete, ali vodite računa o vražjim
zamkama za životinje — rekla je. Na vlastite je oči vidjela kakvu štetu
mogu nanijeti. Iako će im ulična rasvjeta pomoći pri kretanju, povećati
će i izglede da budu primijećeni.
— A ako budete blizu... — rekla je i pogledala Dawsona u oči.

356
 Gledao ju je u oči jedan dugi trenutak pa kimnuo u znak
razumijevanja.
U ovakvim situacijama procjena rizika bila je nešto tekuće i
promjenjivo od trenutka do trenutka.
Znala je čega se voljna odreći da spasi Stacey. Nije imala prava
očekivati isto od ostalih.
— Sranje, pazite — rekla je Kim i gurnula Bryanta.
Zakoračila je bila na metalnu rešetku preko okna koje je nestajalo u
dubini tla.
— Rupa od eksplozije — rekao je Bryant dok su zaobilazili.
— Znate, šefice — šapnuo je sad dok su hodali u tamu prema istoku.
— Ako se išta dogodilo Stacey —
— Začepi — obrecnula se.
Nije htjela o tome razmišljati. Nije mogla o tome razmišljati.
— Dolje — rekla je i zgrabila ga za ruku.
U daljini su se vidjela tri obrisa kako hodaju u njihovu smjeru. Dva
su se psa napinjala na vodilicama i dahtala.
Povukla ga je iza bunkera koji se izdizao iz tla poput kuće nekog
hobita iz Međuzemlja.
Svjetlost ručne svjetiljke bljesnula je desno od njih.
— Tu je negdje bilo — rekao je tihi glas.
—Jesi pogodio? — pitao je drugi glas.
— Prvi je hitac promašio, ali mislim da je drugi pogodio. Kim je
osjetila žuč u grlu. Žudjela je skočiti i zgrabiti gadove za gušu. Ali to joj
ne bi pomoglo pronaći Stacey, a ako je bila ranjena, mogla bi iskrvariti
dok Kim trati vrijeme.
Svjetlo je nastavilo šibati preko tla i naposljetku se zaustavilo samo
koji centimetar od Bryantova stopala.
— Cilj, Floda kaže da ne prilazimo ovako blizu cesti — rekao je treći
glas.

357
 — Da, ali bilo bi super dovršiti posao — rekao je prvi glas. Kim je
osjećala kako joj dah žudi izletjeti iz prsa, ali nije se usudila pomaknuti
ni mišić.
Nekoliko je trenutaka vladala tišina u zraku između njih i
muškaraca.
Odjednom se oglasila sirena, triput i kratko.
— A, nema veze. Izgleda da počinje glavni događaj.
Krenuli su se udaljavati i Kim je napokon ispustila dah.
— Čuo si? — pitala je Bryanta.
— U vezi s glavnim događajem?
Odmahnula je glavom. — Nekog ili nešto su ustrijelili ovdje?
Pogledala je niz red bunkera koji su se protezali nalik na pješčane
dine.
Bilo je to posve smisleno mjesto za skrivanje.
— Bryante, idi lijevo, ja ću desno.
Kimnuo je.
Virnula je iza travnatog humka. Mužjaci su bili koji desetak metara
od nje. Držala se nisko, puzala prema sljedećem bunkeru.
Mobitelom je osvijetlila područje oko sebe. Ništa.
Puzala je do sljedećeg i ponovila.
Ništa.
Spustila je ruku na travu kako bi nastavila puzati pa osjetila lokvicu
tekućine pod malim prstom.
Posvijetlila je mobitelom, prvo ruku pa zatim tlo.
Ljepljivo i crveno.
Na trenutak joj je srce stalo.
Uperila je svjetlo mobitela prema tlu i ugledala sad trag, sve slabiji
kako se udaljava od nje. Osoba je sigurno ovdje bila predahnula na

358
trenutak ili dva.
Kim je progutala knedlu pa nastavila dalje. Je li upravo pratila trag
Staceyne krvi?
Krv je vodila dalje od bunkera pa skretala natrag prema njima.
Kim je to podsjećalo na ranjenu životinju koja traži mjesto na kojem
će umrijeti.
Prestala je puzati i osluhnula. Čuje li nekakvo stenjanje? Netko je
patio, ali nije ispuštao zvuka.
Kim nije dopustila svom umu da razmišlja o nezamislivom dok je
nastavljala potragu.
Na pola puta do sljedećeg bunkera pogledala je naprijed i ugledala
obris u daljini.
Iz zgrade je dopiralo neprestano zujanje.
Pričekala je da zvuk utihne prije nego što je pretrčala ostatak
udaljenosti.
Disala je teško dok je svjetlo mobitela pogledu otkrivalo cipelu pa
bedro pa prsa i naposljetku usta.
Dahnula je kad je ugledala lice Fione Cowley.
Nije primijetila kad joj se Bryant prišuljao.
— Ništa... Isuse, tko... — Glas mu je zamro kad je shvatio. —
Cowleyjeva kći?
Kimnula je dok je prstima doticala Fionin vrat.
— Ima puls — rekla je. — Slab, ali ima ga.
— Fiona, Fiona — rekla je žustrim šaptom. — Budi se, idemo —
rekla je.
— Koji kurac — tiho će Bryant.
Kim je pratila njegov pogled do stopala koje ranije nije bila
osvijetlila. Užas na njezinu licu poklapao se s Bryantovim. Okrutni zubi
zamke za životinje čvrsto su zagrizli u Fionin gležanj.

359
 Krv je curila ispod traperica, preko bosog stopala. Kim nije ni htjela
zamisliti rastrgano meso ispod tkanine.
Prema onom što je mogla vidjeti, Kim je nagađala da Fionu nisu
ustrijelili, nego da je gubitak krvi bio isključivo zbog izmrcvarene noge.
— Fiona — Bryant će, ponovno ju drmajući.
Kim ga je zaustavila. — Nemoj. Pala je u nesvijest od bok, najbolje
je da i ostane tako. Ako se probudi, vjerojatno će vrištati iz petnih žila.
Kim je shvatila koliko je ta žena ustvari sitna. Zbog žestine u držanju
i ponašanju uvijek joj se doimala puno većom.
Ogledala se oko sebe. Bili su nekih dvjesto metara od ograde baze.
— Kad oružana potpora stigne, obavit će prvo provjeru perimetra.
Privuci im pažnju i odvedi ju na sigurno.
— Šefice, nema šanse. Neću ostati...
— Bryante, moraš. Moraš ju održati na životu.
— Šefice, neću...
Utihnuo je kad su oboje začuli ushićeno čavrljanje u daljini.
Kim ga je molećivo pogledala.
Kimnuo je. Razumio je.
Morao je učiniti što mu je rekla.
A ona je morala dalje.
Započeo je lov.

360
 STO PRVO POGLAVLJE

S
tacey je zateturala kroz dovratak, ravno u čisti užas.
Ruka koja ju je do sad navodila, čvrsto joj stežući vrat,
odjednom je nestala, a hladna joj je noć zagrizla golo lice.
Zapešća su joj bila čvrsto sputana iza leđa.
Ogledala se oko sebe. Tama nije bila gusta kao u onoj prostoriji, a
zasljepljujuće svjetlo više joj nije tuklo ravno u oči.
Žestoko je treptala dok su se sjene uobličavale pred njom. Isprva
nije bila sigurna jesu li to stvarni obrisi ili samo svjetlom urezani u
njezinu mrežnicu.
U mislima se dala u trk, ali noge ju nisu poslušale. A i kamo bježati?
Nije imala pojma koji je smjer najbolji.
U daljini su se čuli glasovi, nekakvo pjevanje. Tijelo joj se okrenulo
u tom smjeru dok je u mislima povikala ,,Upomoć“. Napravila je dva
koraka pa zastala. Odbrojavah su.
— Devedeset tri, devedeset dva, devedeset jedan...
Što odbrojavaju i zašto su ju baš sad pustili van?
Ta su se dva pitanja spojila ujedno kad je čula „sedamdeset osam“
Zakoračila je naprijed i zatekla se okupana svjetlom ulične rasvjete.
Žustro se povukla unatrag, osjećajući se toliko ranjivijom na svjetlu.
— Šezdeset šest.
— Šezdeset pet.
Očekuju li da se da u bijeg? Koja joj je najbolja prilika za bijeg? Da

361
samo potrči najbrže što može? Um ju je uvjeravao da joj ne bi dali
prednost da je bijeg tako lak.
— Četrdeset devet.
— Četrdeset osam.
— Što da radim? Sto da radim? — šaptala je u tami.
Nagon je bio vikati upomoć, ali jedini koji bi je čuli bili su ljudi koji
joj žele zlo.
Molim vas, pomozite, molila se nijemo dok su joj koljena klecala.
Odbrojavanje je prebrzo napredovalo.
— Trideset dva.
Imala je manje od minute domisliti se kako da si spasi život.
Zakoračila je naprijed. Mozak joj je bio tup od straha. Niti jedna
odluka nije joj imala smisla. Nigdje joj se nije činilo sigurnim.
— Dvadeset tri.
Poskočila je kad je nešto zašuškalo iza nje. Proklete životinje. Nešto
je trčkaralo oko nje. Mehanički je zvuk škljocnuo lijevo od nje. Krckanje
metala. Nešto je zavijalo od bola, ispunjavajući tako tišinu između
odbrojavanja. Stacey se pitala je li to neka jadna životinja upravo bila
uhvaćena u zamku namijenjenu njoj.
— Devetnaest.
Shvatila je da se ne može odmaknuti predaleko od svjetala iz čistog
straha da ne naleti na neku od zamki.
— Deset.
Morala je brzo razmišljati. Morala je odlučiti što će, gdje će se skriti.
Tri su pucnja odjeknula u daljini jedan za drugim.
Upravo joj je isteklo vrijeme.

362
 STO DRUGO POGLAVLJE

G
lavna se zgrada baze nadvijala u daljini baš kad su odjeknuli
pucnjevi.
Kim je nagađala da to znači da su krenuli.
Spustila se bliže tlu i počela puzati prema zgradi. Jedno jedino
svjetlo sjalo je kroz drugi prozor u nizu.
Pitala se jesu li i Fionu i Stacey držali u toj zgradi. Fiona je bila
odabrala dati se u trk čim je uzmogla i nekako je dospjela na sto metara
od ograde perimetra prije nego što se uhvatila u zamku za životinje.
Kim se kretala oprezno, pitajući se koliko je tih zamki postavljeno
uokolo.
Pretraživala je pogledom okolinu, a glasovi su se počeli raštrkavati
u raznim smjerovima.
Naslonila se leđima na zid, natiskujući se dublje u sjenu kako bi
malo razmislila.
Ako su Stacey pustili iz zgrade, i čula je ono odbrojavanje u daljini,
bi li odabrala pobjeći najbrže što može ili bi se skrila?
Kim se trudila staviti u Staceyno stanje uma i koristiti njezin
pragmatični, logični pristup, uzimajući pritom u obzir užas koji bi
njezina kolegica osjećala. Ako je Stacey razumjela situaciju i znala je
zašto je tu, zasigurno je razumjela što ono odbrojavanje znači. Bi li
shvatila da nema bijega na sigurno, stoga nema ni razloga za trk? Ili bi
ju obuzela panika i nagon bi preuzeo uzde, natjerao ju na kretanje?
Bi li također pomislila da joj gusta tama onkraj ovih zgrada nije ni
pod razno prijatelj?

363
 — Stacey, što si učinila? — šaptala je, krećući se prema vratima
zgrade.
Sjena je prošla s druge strane otvorenog prozora. Samo nečija glava.
Kim je razmatrala uletjeti unutra i zgrabiti za vrat prvu osobu na koju
naiđe. Ah to ne bi pomoglo Stacey, pogotovo kad ju love naoružani
gadovi koji ju žele ubiti.
Sagnula se i odmaknula od prozora. Kasnije.
Polako je puzala dalje. Čitavo je područje bilo prepuno otvora u tlu,
zamki i opasnosti. Svakim je pokretom očekivala osjetiti kako joj čelični
zubi neke zamke stežu dio tijela.
Prošla je pokraj otvorenog ulaza u limenu zgradu polukružnog
oblika.
Lijevom je rukom udarila u nešto što je virilo iz trave.
Štavljena koža.
Zagledala se.
Čizma do gležnja.
Uzela ju je u ruku.
Staceyna čizma.
Dovraga, pomislila je Kim. Što ako su je gadovi već ubili?
Kim je podignula ruku kako bi bacila čizmu, iz čiste frustracije, ali
onda ju je zaskočila jedna pomisao.

364
 STO TREĆE POGLAVLJE

S
tacey je žestoko trljala ruke zbog straha koliko i zbog hladnoće.
Pokušala je odbrojavati sekunde od onih pucnjeva. Prošlo je
možda par minuta, barem joj se tako činilo.
Imala je samo jednu šansu, a to je da si kupi vrijeme — nije doduše
znala za što si ga kupuje, ali od pomisli da samo trči okolo s metom na
leđima bila joj je muka. Ako će već umrijeti, neće pružiti zabavu hrpi
okrutnih rasista. Neka ju nađu i ustrijele na mjestu. Neće im biti jebena
životinja za odstrel.
U pokušaju da se što brže makne iz vidokruga, sagnula se i zavukla
pod željeznu strukturu oblikovanu u polukrug. Žustro se kretala
njezinim tunelima prema gustoj tami na samom kraju.
Mokra trava natopila joj je vunene tajice i suknju; nije mogla ustati.
Sve što je mogla bilo je učiniti se još manjom.
Sklupčala se i privukla koljena licu, a zatim prebacila sputane ruke
preko vrhova stopala.
Obrazom naslonjena na koljeno, sklopila je oči. Nije bilo promjene
u gustoći tame.
Zar je to bilo danas kad je izašla iz postaje po laptop koji uopće nije
trebala imati?
Ako je zaista mislila da tu postoji slučaj, trebala ga je predati pravim
detektivima. Oni bi sve puno brže povezali i ne bi završili ovdje,
sklupčani u loptu, čekajući smrt.
Mrzila je samosažaljenje koje joj je sad ispunjavalo um, ali znala je
da će taj njezin jedan jedini pokušaj da bude pametna proći potpuno
neprimijećen. Ostavila je bila jednostavan trag u nadi da će ju netko doći

365
potražiti: čizmu, vrha uperena u smjer u kojem se otišla skriti. Znala je
da ju nitko neće pronaći, ali pomoglo joj je što je barem na trenutak ili
dva činila nešto konkretno.
Opsovala se što se skrila, ali mozak joj nije bio ponudio druga
rješenja. Lovci s vatrenim oružjem postavili su je u položaj da se mora
braniti.
Povikala je kad je nagli zapuh vjetra zaškripao labavim komadom
metalnog krova. Tri je puta lupio, a njoj je srce tuklo brže svakim tim
zvukom. Obgrlila se čvršće oko nogu kako bi se manje tresle.
Ruka ju je zgrabila za nogu u čarapi.
Užas je navro u njezina usta i vrisnula je.
Ruka joj je pokrila usta.
Stacey je tresla glavom, udarala nogom. Jebeš skrivanje. Sad će
bježati. Nije bila spremna za smrt.
— Stacey, ja sam — čula je šapat u uhu.
Riječi su ju ošamutile. Znala je kako zvuče, ali nije moglo biti. Nije
bilo šanse. Nikakve.
Krenula je odmahivati glavom.
— Stace, ja sam. Imam te — čula je.
— Šefice? — pitala je kroz dlan preko usta.
Ruka se opustila i lice šefice pojavilo se pred njom. .
— Slušaj, nemamo vremena. Skužila sam tvoju poruku. Čizma je
pokazivala ovamo.
Stacey je osjećala suze u očima.
Šefica. Tu. Za nju.
Vrele su suze potekle. Ova odlučna, hrabra žena nekako je sve
povezala i pronašla ju. Nikad u životu nije bila toliko zahvalna kao sad.
— Šefice...
— Moramo krenuti. Oružana potpora stiže, аli mi smo u središtu

366
baze. Moramo se maknuti odavde. Razumiješ?
Stacey je kimnula, još uvijek procesirajući činjenicu da više nije
sama. Nada je sad bujala u njoj, nagrizala onu sigurnost da će umrijeti.
Možda ipak izvuče živu glavu.
—Jednom kad izađemo, drži se nisko i idi prema istoku, okej?
Stacey je kimnula. Navodit će se bilo kojom uputom, ali toliko je toga
htjela, morala reći.
— Šefice, slušajte...
— Ne sad, Stace — rekla je Kim. — Poslije ćemo razgovarati. Gledala
je kako njezina šefica ustaje i pruža joj ruku. Stacey je ispružila sputana
zapešća, a Kim ju je potegnula na noge.
— Morat ćemo ih zasad pustiti. Možeš li se kretati?
Stacey je kimnula.
Tiho su se vrtjele do ulaza u zgradu. Šefica je sad zastala pa se
okrenula.
Oblik zgrade podsjećao ju je na tunele kanala Netherton. Otac ju je
tamo katkada vodio na šetnje nedjeljom popodne i nikad mu nije
priznala koliko se bojala tih kratkih šetnji, ali uvijek bi joj laknulo kad bi
ugledala tračak svjetla na kraju tunela.
— Spremna si?
Stacey je kimnula i obje su se sad spustile do tla.
— Ima zamki za životinje — šapnula je, sjetivši se krika one jadne
živine.
— Znam — šefica će na to.
— Što je to? — pitala je Stacey, gledajući u daljinu.
Zastale su, čekajući da obris priđe bliže.
—Jebemu, to je Bryant — rekla je šefica i počela mahati.
Stacey je shvatila da zapravo ne maše, nego mu daje signale da se
spusti.
Bryant je usporio.

367
 Šefica je ponovno mahnula. Spusti se.
Odmahnuo je glavom, ne razumjevši, te nastavio hodati prema
njima.
— Bryante, riemoj...
Prekinuo ju je pucanj.
Bryant se, tako sporo, srušio na tlo.

368
 STO ČETVRTO POGLAVLJE

D
awson je pogledao Riggsa, zapovjednika jedinice za oružanu
potporu.
—Koliko još? — pitao je, opirući se nagonu da se probije
kroz ogradu i sam krene u potragu.
Kad su on i Gibbs stigli do zapadnog ruba baze, zatekli su ondje šest
naoružanih policajaca pri ulasku na lokaciju. Unatoč protivljenju,
obojicu su odveli na sigurno.
— Znate proceduru, naredniče — rekao je Riggs kruto. — Postoje
protokoli...
Utihnuo je pa podigao ruku, slušajući nešto preko slušalice u uhu.
Dawson se opirao frustraciji. Iskreno ga je bolio kurac za protokole
kad su posrijedi ljudi do kojih mu je stalo.
I dalje se pucalo tamo u daljini. Pogled mu je odlutao do Audija
kojem su izvadili stražnja sjedala i ondje postavili kutiju za vatreno
oružje. U ovom je trenutku bio voljan nokautirati tipa i zgrabiti ključeve.
— Zasad smo izvukli sedam pojedinaca — rekao je Riggs, spustivši
ruku. — Već mi je jednog čovjeka ozlijedila zamka.
— Koliko ste daleko stigli? — prekinuo ga je Dawson, ne mareći za
Riggsov tim koliko za vlastiti. Stacey je bila ona po koju su došli.
— Nekih smo četiristo metara od središta baze.
— Zar ne mogu brže? — pitao je Dawson, provlačeći prste kroz
kosu.
— Apsolutno... i onda će fulati nekog i netko će poginuti. Nemamo

369
pojma koliko ih je ondje.
Njegovi odgovori stvarno nisu ublažavali Dawsonovu sve snažniju
tjeskobu.
Nešto se jako pogrešno događalo u bazi i njegovi su kolege bili
usred svega.
Gibbs mu je položio dlan na ruku.
— Dawsone, ne možemo...
— Poslušate frenda i odstupite — rekao je Riggs. — Vidim vam u
očima... i da se niste usudili.
Dawson se uspravio. — A da — rekao je.
Tračak smiješka zaplesao mu je na usnama.
— Čuj, frende, već imam dovoljno junaka ondje unutra. Moj je tim
ondje i ako ih bilo kako ugroziš, sam ću te ustrijeliti.

370
 STO PETO POGLAVLJE

K
imino se vidno polje suzilo, a srce joj je nabijalo u prsima. Malo
što bilo joj je bitno dok je puzala kroz travu. Kopriva ju je opekla
po desnom zapešću, šljunak ju ubadao u trbuh, ali sve što je
postojalo, bio je njezin kolega.
— Bryante — Šaptala je panično kako mu se približavala. Opipala je
u mraku.
— Bryante — ponovila j e.
— Tu je, šefice — prosiktala je Stacey desno od nje. Kim se vukla
kroz gustu travu i zagledala prema dolje.
— Čula sam ga — rekla je Stacey.
— Bryante — zazvala je u jamu.
— Tu sam, šefice — odvratio je.
Olakšanje ju je preplavilo.
— Ranjen si?
— Samo ponos — dobacio je.
Zadjelit će, pomislila je dok je analizirala situaciju. Naoružana
jedinica bila je sve bliže, ali sporo su napredovali. Ljudi koji su se skrivali
u onoj zgradi pobjeći će, a jedan od njih upravo je pucao na njezina
prijatelja.
— Koliko si duboko?
— Tri-četiri metra — rekao je.
— Dobaci mi džepni nožić — naložila mu je.
Čula je kako petlja.

371
 — Stiže — zazvao je.
Nožić je poletio u zrak i sletio desetak centimetara od njezina
koljena. Zgrabila je Stacey za zapešća i s dva poteza oštrice rasjekla
plastične lisice.
— Skidaj tu reflektirajuću jaknu — rekla je Stacey i počela skidati sa
sebe pancirku.
— Nemojte, šefice...
— Bolje vam je da ne radite što mislim da radite tu gore — zazvao
je Bryant.
Kim ga je ignorirala dok je od reflektirajuće jakne pravila loptu i
bacala ju što dalje, u grmlje i izvan vidokruga.
— Obuci ju — oštro je rekla detektivki.
Stacey je navukla pancirku na sebe.
Kim je znala da tako sebe ostavlja ranjivom, ali moći će se kretati.
Ako lovci otkriju Stacey i Bryanta na otvorenom, bit će kao da su u
zamci.
— Prebaci noge preko ruba — naložila joj je. — Bryante, spremi se
uhvatiti ju.
To je bilo jedino što je mogla učiniti. Nije mogla riskirati sa
Staceynom sigurnošću, ali nije mogla ni izvući Bryanta iz rupe.
No mogli su oboje biti na sigurnom, izvan vidokruga.
— Šefice, morate i vi...
— Spremna? — Kim je upitala Stacey i nježno ju gurkala naprijed.
Stacey je kimnula pa se gurnula preko ruba.
Čula je kad su oboje zastenjali.
— Okej? — zazvala je prema dolje.
— Da, šefice. Morate sad...
Nije čula ostatak rečenice jer je već puzala dalje od rupe.

372
 STO ŠESTO POGLAVLJE

K
im je zastala iza travnatog humka i procijenila da je na nekih pola
puta između mjesta gdje je ostavila Bryanta i Stacey i zgrade u
kojoj je još uvijek bilo upaljeno svjetlo.
Pedeset metara koje je još trebala prijeći činila je trava koja joj neće
pružati zaklon. Jednom kad se pomakne s ovog položaja, bit će na terenu
koji joj ne pruža zaštitu.
Osluškivala je napeto. Šuškanje desno od nje natjeralo ju je da
stegne čeljust od napetosti.
Nije bila sama.
Pozitivci su još bili daleko.
Nije se pomaknula. Svaki joj se mišić htio opirati, pokrenuti.
Zvuk je bio sve bliže. No dopirao je s višeg položaja. Osoba je hodala.
Tiho je sa šljunčane staze prešla na travu.
Krckanje.
Kim je smatrala da je napad najbolja obrana u gotovo svakoj
situaciji.
Posegnula je naglo rukom i zgrabila nečiji gležanj pa silovito
potegnula. Osoba se srušila na leđa.
Istog se trena okrenula prema svojoj meti koja je pala na svjetlo
ulične rasvjete.
Kim se sad zagledala u dobro joj poznato lice.

373
 STO SEDMO POGLAVLJE

S
tacey se nekoliko trenutaka osjećala sigurnom, stisnuta uz Bryanta
u možda metar kvadratnog prostora.
— Stace, čuješ li ovo? —pitao je šaptom.
Osluškivala je napeto. — Što?
— Psi su sve bliže, jebemu.
Stacey je osjetila povratak panike. Nije ni bila otišla predaleko. Bila
ona s Bryantom ili ne, i dalje je bila zarobljena u jami dok netko ne dođe
po njih dvoje.
— Ali ne mogu znati da smo tu, zar ne? — pitala je.
— Stace... — rekao je u tami. — Kakav je to miris?
— Koji miris? — pitala je pa napokon shvatila. — O, ne, Floda... trljao
je nešto po meni...
Utihnula je kad je osjetila kako ju Bryantove ruke dodiruju u tami.
— Ruke su ti ljepljive — rekao je, klizeći niz zid. — I bedra. Ma koji...
— Utihnuo je na trenutak. —Jebemu, Stace. To je krv.
— O ne, ne, ne — rekla je, dodirujući rukav košulje, prinoseći prste
nosu. — Što ću sad? Doći će ravno po mene.
— Stace, moraš skinuti to. Odmah.
Protivila se. — Ma ti se šališ?
— Moramo izbaciti odjeću iz jame — rekao je Bryant žustro.
— Ali neće li ih to dovesti ravno k nama?
— Ionako dolaze u ovom smjeru. Odjeća je tu, psi će doći ravno do
nje. Za to su obučeni. Ako lovci shvate da smo tu dolje, jebene smo mete.
Moramo zbuniti pse, poslati ih dalje od ove jame.

374
 Zastao je i razmišljao dok je Stacey u sebi zamišljala prizor ondje
gore. Nije se još pomaknula u malom prostoru i još je bila leđima
naslonjena na zid, niz koji je bila napola pala, a napola skliznula.
Nasuprot jami iz toga kuta bilo je ono grmlje u kojem je bila čula kad se
aktivirala zamka za životinje.
— Stace, moraš to skinuti — zarežao je Bryant.
Kimnula je pa shvatila da ju on ne vidi. — Znam — rekla je i počela
skidati pancirku. Namazao joj je bio košulju, suknju i tajice. Sve će
morati skinuti. Znala je da će ostati samo u donjem rublju. Otjerala je te
misli jer joj doista nisu smetale kad ih usporedi s pomisli da ju psi
rastrgaju.
— Ako staneš nogom na moju ruku, mogu te podići i mogla bi baciti
odjeću najdalje što možeš.
— Okej — dahnula je dok je košulja padala na tlo. Ledeni je zrak
istog trena zario zube u njezinu kožu.
Ali radije bih se smrzavala nego umrla, pomislila je dok je skidala suknju
i tajice.
— Sklupčaj sve u loptu — rekao je Bryant. — Dalje će letjeti tako.
Sagnula se, skupila sve u hrpu i povezala sve tajicama.
— Spremna — rekla je.
— Požuri se, sve su bliže — prosiktao je Bryant.
Zubima je uhvatila odjeću i rukama potražila Bryantove spojene
dlanove.
Podigla je desnu nogu i nagazila bosim tabanom na njih.
— Zastenji kad si spremna — rekao je.
Slobodnom se rukom naslonila na mahovinom pokrivene zidove
rupe dok se podizala u zrak. Zastenjala je i Bryant ju je podignuo. Pustila
je zid i primila rukom loptu od odjeće.
— Aaaarrrg — jauknula je rušeći se na bok.
Bryant je istog trena spustio ruke kako ne bi pala.
Loptu od odjeće još je držala zubima.

375
 — Sranje — rekao je Bryant. — Povrati ravnotežu jednom rukom
na zid prije nego pokušaš ponovno — savjetovao joj je.
Stacey mu nije mogla odgovoriti, ali kimnula je u tami. Čula je lavež
pasa u daljini.
Mora uspjeti. Neće dobiti drugu priliku.
Ovoga se puta polako podignula uvis dok nije bila metar od otvora.
Osjećala je snagu Bryantovih ruku.
Dala si je par sekundi da se stabilizira pa maknula desnu ruku sa
zida.
Posegnula je polako za odjećom u ustima. Tkanina joj je isušila usta.
Progutala je suhi zrak kako bi navlažila grlo.
Oprezno je balansirala loptu odjeće na dlanu pa ju naslonila na
rame kao da je konobarica s punim i teškim pladnjem.
Brojila je do tri u sebi, usredotočivši svaki atom snage u rame.
Na tri je lansirala loptu u zrak najsnažnije što je mogla, ciljajući
prema grmlju.
—Okej?—pitao je Bryant, spuštajući ju polako.
— D-da — zamuckivala je dok joj je hladni zrak prodirao u tijelo.
Bryant joj je trljao ruke mahovinom sa zida. — Možda prikrije miris
— rekao je pa se odmaknuo od nje. Čula je kako se kreće pokraj nje dok
si je sama nastavila trljati promrzlu kožu.
Samo par trenutaka kasnije osjetila je njegovu jaknu na ramenima,
a onda ju je i zakopčao.
Čitavo joj je tijelo poželjelo zaplakati.
Bryant ju je zagrlio.
— Stace, bila si super — rekao je.
Pogledala je u mračno nebo.
Uspjela je bila izbaciti krvlju natopljenu odjeću iz jame.
Nadala se samo da ju je bacila dovoljno daleko. Nadala se za njih
oboje.

376
 STO OSMO POGLAVLJE

P
rvi je udarac bio ravno u nos. Krv je štrcnula sve do njezine šake.
— Gade jebeni—pljunula je pa ga ponovno udarila šakom u
lice, ovoga puta osjetivši divotu šake u oko. — Kako se usuđuješ?
— vikala je, nabivši mu šaku u usta.
Zub je puknuo pod njezinim zglobovima prstiju.
Kim je osjetila olakšanje u bijesu koji ju je obuzeo. Koji je morao biti
ispoljen.
— Stani...
— Začepi, govno jedno odvratno. Što ti misliš, tko si, Floda?—
prijeteći je rekla.
Nije uopće razmišljala o karijeri. Ovaj je čovjek pokušao njezinu
kolegicu tretirati kao da je komad mesa, a zašto? S kojim razlogom?
Ruka joj se zaustavila u zraku iako je žudjela ponovno udariti u lice
Dalea Preecea. Prisjetila se sad prizora u hodniku kuće Preeceovih.
Starca koji je tražio Dalea. Koji je odbio Bartovu pomoć.
Istina ju je pogodila poput metka. Gađenje i nepoštovanje koje je
Robson Preece iskazivao prema svom najmlađem unuku. Ležerni
spomen Igara gladi. Natjecanje i preživljavanje. Pokušaj da joj skrene
pažnju motorom.
—Jebote. Nisi ti — rekla je i sve je sad imalo smisla. — Ti nisi Floda.
Dale Preece odmahivao je glavom i napokon ga je pustila.
— Molim vas, inspektorice, nemojte mu nauditi. Još uvijek mi je
brat.

377
 STO DEVETO POGLAVLJE

T
ko je sad jebeni peder, a, djede? — pitao je Bart pobjedonosno.
Napokon je on bio u poziciji moći. Starčeva su kolica bila vezana
za staru, na tlo fiksiranu rešetku.
— Dida, pogrešnog si sina podupirao.
Ugledao je tračak ozlojeđenosti u tim hladnim plavim očima, baš
kao i svaki dan do sad.
—Joj, zaboravio sam. Mrziš to, zar ne, dida? Nisi nam dao da te tako
zovemo kad smo bili klinci. Previše zaigrano, previše dječje. Ne želiš biti
ničiji dida, ha?
Mrzovolja se pretočila u mržnju, i to Bartu nije smetalo. Dugo je
čekao ovaj razgovor s djedom, a krpa u ustima sprječavala je staroga da
uzvrati.
— Ali bio si u pravu, dida. Rekao si da će nas natjecanje učiniti
boljima. I vidi sad — rekao je i pokazao prema van.
— Vidi što sam napravio — rekao je i prišao korak bliže. — Misliš
da bi tvoj dragi Dale mogao išta od ovoga postići? Misliš da bi dragi Dale
mogao ponoviti što si ti davno radio sa starim Cowleyjem?
— Vidiš, dida, meni nije trebala pomoć. Ja sam sve sam postigao. Ja
sam našao goste. Ja sam našao mete. Sve što se događa ondje vani
isključivo je zbog mene i... znaš li zašto?
— Zašto? — pitao je glas s dovratka.
Okrenuo se glavom prema osobi koja se usudila pokvariti mu
vrhunac, prizor koji je godinama planirao u glavi.
— Koji ćeš ti kurac ovdje? — zarežao je.

378
 STO DESETO POGLAVLJE

K
im je zakoračila u prostoriju i naslonila se na dovratak. Nije
skidala pogled s Barta.
Već je bila primijetila pušku naslonjenu na udaljeni zid.
Znala je da ga mora ometati dok joj ne stigne pomoć. Jedini joj je cilj bio
držati tu pušku izvan uporabe.
— Barte, gotovo je — rekla je tiho, trudeći se govoriti što smirenijim
glasom. — Naoružana je policija okružila zgradu. Došla sam te izvesti
van.
Pogledao je na trenutak djeda, jednako šokiranoga kao on.
— Ali prije nego što izađemo, reci nam, Barte, zašto si to učinio. Reci
nam zašto si ponovio strahote koje je počinio tvoj djed.
Vidjela je da je bacio pogled prema puški.
Prema njezinoj procjeni, obojica su bila jednako udaljeni od nje.
Morala mu je zadržati pažnju.
— Nije to bilo samo zbog njega, zar ne? — pitala je.
Svakim je tračkom svog bića htjela nasrnuti preko prostorije i
pretući ga na mrtvo ime, ali također ga je htjela živog. Htjela ga je vidjeti
na sudu. Htjela je gledati ga svakog dana suđenja. I htjela je gledati kako
ga odvode u zatvor gdje će se morati suočiti sa svakim crncem, azijatom
i gej muškarcem ondje.
— Znam, Barte. Učinio si to jer se slažeš s njegovim zatucanim,
rasističkim stavovima, zar ne?
Polako je kimao i primijetila je sad da dijele onu hladnoću pogleda.

379
Bili su si slični i više nego što su toga bih svjesni.
— Naravno — rekao je kratko. — Kako se ne bih slagao?
Kim je razumjela da je bio tako odgojen. Da je to bio stav kojim su
ga čitav život hranili.
— I zato si odabrao to odvratno ime? — pitala je. — Anagram
jednog od najgorih ljudi koji su ikad živjeli.
Svakom ga je rečenicom odvraćala od kretanja prema puški. Nije
bilo smisla upuštati se u raspravu o njegovim stavovima. Bili su odvratni
i mučni i ona ne bi mogla u samo nekoliko minuta poništiti čitav život
naučenog ponašanja. Možda to nikad i ne bi uspjela postići.
— Znao je što je radio — rekao je Bart i lice mu je poprimilo dosad
najgadniji izraz. — Riječ je o čistoći. Preuzimaju sve, svi oni. Nije li vam
jasno da moramo nešto poduzeti?
—Ucjenjivao si Cowleyjeve baš kao on, zar ne? — pitala je Kim.
Dopustili su im da ostanu na posjedu i ne plaćaju najamninu dok
god budu pazili na kosti.
— Ustrijelio si Billyja Cowleyja, zar ne? — pitala je i odmah požalila
jer se sad okrenuo prema puški.
— I oteo si Fionu? — pitala je žustro, skrećući mu pažnju natrag na
sebe. Zato ju Dale nije bio vidio onog dana. — Došla je zahtijevati da
tvoja obitelj nešto učini nakon što smo joj uhitili oca.
— Ta je morala začepiti. Vjerojatno upravo negdje nasmrt krvari...
— Živa je — rekla je Kim. — Našli smo ju, Barte. I moja je kolegica
živa — dodala je, ne mogavši prikriti bijes u glasu.
Namrštio se još jače.
— Što znači da ustvari nisi još nikog ubio — rekla je s puno značenja
u glasu. Iako je već imao na duši barem tri smrti kao suučesnik, ruke su
mu bile krvave, ali zasad u rukavicama.
Gorak smijeh sad je dopro od starca u kolicima.
Bart se okrenuo i vidio što i ona: prijezir, gađenje i razočaranje.

380
 Kim je gledala kako se Bart crveni od srama. Dovraga. Ponovno je
bio razočaranje svom djedu.
—Jebi se — zarežao je na starca. — Pokazat ću ti ja...
Utihnuo je i bacio se prema puški.
Kim je učinila isto. I nije uspjela.
Zgrabio je pušku lijevom rukom, odgurnuo Kim desnom.
Podignuo je pušku — i opalio.
Robson Preece se presavio u kolicima.
Bart je jedan trenutak stajao na mjestu i zurio u krv koja je navirala
ispod djedova odijela.
Kim je znala da neće imati drugu priliku.
Pokušala je kupiti vrijeme — i nije joj uspjelo.
Bacila se naprijed i težinom tijela gurnula ga na pod. Blago se
okrenuo prema njoj i srušio na bok.
Još uvijek je držao pušku.
— Glupa jebena...
Pokušao je gurnuti Kim sa sebe, ali čvrsto ga je stezala nogama oko
struka.
Posezala je oteti mu pušku, ali on ju je držao podalje od njezinih
ruku.
Kim se uspjela uspeti uz njegovo tijelo i raširila je sad noge preko
njegove stražnjice kako bi se manje koprcao. Ako si on uspije osloboditi
ruke, bit će gotovo, a šanse joj ionako nisu bile dobre.
Kim je uspjela lijevom rukom zgrabiti cijev. Udarila ga je šakom u
grlo i otela mu pušku.
Bacila ju je preko prostorije, čula kako klizi preko betonskog poda.
Da, mogla ga je pokušati ustrijeliti, ali dok bi se ona namjestila za
hitac, on bi joj već oteo pušku.
Sad je bila u ravnopravnoj borbi.

381
 — Inspektorice, odmaknite se od njega.
Ukočila se od toga hladnoga glasa bez trunke emocija.
— Dale, hvala ti, Bože — rekao je Bart, sjedajući. — Pokušala je uzeti
pušku. Opalila je. Ubila je djeda.
— Znači, nisi samo poremećeni rasist nego si i lažljivac i kukavica,
Barte? — pitala je Kim bez daha.
— Začepi, Barte — Dale će, zakoračivši u prostoriju.
Držao je pušku na ramenu.
Kim je osjetila strah u utrobi, gledajući u hladnoću na licu koje je
maloprije udarala šakama.
— Rekao sam joj da ti ne naudi — Dale će, uperivši pušku u nju.
— I nisam još — rekla je. — Želim da se suoči s porotom. Želim da
plati za to što je učinio. Želim da svijet zna kakav je rasist i gad. I želim
da pati.
Pogledao ju je u oči. — Znam da to želite.
Kim je bacila pogled prema starcu. Bio je mrtav i sad je ona bila
jedina zapreka između braće i nekakva privida povezanosti. Unatoč
natjecanju koje je vječno postojalo između njih, uspjeli su ipak ostvariti
duboku vezu. Voljeli su jedan drugoga, unatoč svemu. Njihovi su pogledi
na život i mladi umovi možda bili izvitopereni poput rastopljena stakla,
ali barem su uvijek imali jedan drugoga.
— Daj pucaj, Dale — povikao je Bart.
Uvijek će štititi jedan drugoga.
— Svalit ćemo krivnju na nju i...
Naglo ga je prekinuo pucanj.
Kim je iščekivala bol, iščekivala je osjetiti kako joj olovo trga meso.
Ali ništa se nije dogodilo.
Bart Preece polako se srušio na pod, a njegov je brat spustio pušku
i napustio prostoriju.

382
 STO JEDANAESTO POGLAVLJE

K
im je parkirala Ninju na pločnik desno od bolničkih vrata. Unatoč
tomu što je vanjska temperatura bila samo dva stupnja, danas joj
je trebala samoća koju motor pruža. Previše joj se ljudi motalo po
glavi.
Noć je provela zureći u strop svoje spavaće sobe dok su joj se
pitanja rojila u mislima. Samo je jedna osoba mogla pružiti odgovore.
Zaputila se prema kirurgiji. Ranije je već bila nazvala bolnicu i
potvrdila lokaciju svoje mete.
Ušla je na odjel, mimoišavši se s pacijentom kojega su upravo
izvodili van.
Na recepciji nije bilo nikoga, a Kim nije imala ni strpljenja ni
vremena ni želje čekati.
Pronašla je traženu osobu na drugom krevetu od vrata.
Fiona je ležala odmah pokraj prozora i gledala prema sivom nebu.
Sitno joj je tijelo bilo odjeveno u dugu pamučnu spavaćicu, što je
Kim govorilo da je neki član obitelj bio svratio u posjet i donio joj stvari
od doma.
Zavoji oko gležnja i stopala bih su čisti. Sivu je papuču nosila na
zdravoj nozi, a drugu držala na krevetu.
— Hej — tiho će Kim prišavši joj.
Fiona se okrenula i pogledala ju neprijateljski pa onda očito shvatila
da to više nije potrebno. Izraz lica postao je sad neutralan.
— Hej — rekla je.

383
 — Kako si? — pitala je Kim, sjedajući na stolicu.
Slegnula je ramenima i kimnula prema uređaju lijevo od kreveta. —
Bolje, zbog ovog.
— Morfij?
Fiona je kimnula.
— Kakva je prognoza? — pitala je Kim, gledajući povijeno stopalo.
— Ništa nisu obećali. Liječnici ne znaju hoću li se moći oslanjati na
njega, a ako i budem mogla, šepat ću do kraja života.
Kim je pomislila na sve što se moglo dogoditi.
— Znam o čemu razmišljate i slažem se — rekla je Fiona kao da joj
je pročitala misli. — Je li vaša kolegica okej?
Kimnula je. — Hvala Bogu — rekla je pa dodala: — Tražili smo vas.
Nisam ni na trenutak pomislila da ste bih oteti.
— Mislili ste da sam suučesnica, zar ne?
— Možete li me kriviti? — branila se Kim. — Blokirali ste me na
svakom koraku.
Fiona je nakrivila glavu. — Vi ste nahranili Gizma?
—Jesam li... a, onu životinjicu u vašoj baraci?
Prvi put Fiona se nasmiješila pa odmah složila facu i stisnula gumb.
Na trenutak lice kao da joj je zasjalo i pružilo pogled na osobu kakva jest.
— Koliko je ljudi sinoć umrlo? — pitala je tiho. Bilo je očito da su joj
rekli za Barta i Robsona Preecea.
— O tome ste razmišljali kad sam došla?
Fiona je kimnula.
— Samo jedna osoba i nije mi žao reći da je zaslužio — iskreno je
odvratila. Pogled na izgrizene udove u psećem kavezu bio je stravičan
prizor, ali bilo ga je nešto lakše podnijeti kad je shvatila da je to Gary
Flint, čovjek koji je njezinu kolegicu bio predložio za glavnu atrakciju
večeri. Staceyno njuškanje jednostavno ju je gurnulo ravno Flodi u ruke.
Kim je nagađala da je krađu laptopa zapovjedio Floda u potrazi za bilo

384
čime inkriminirajućim, što je zatim iskorišteno da se Stacey izvuče iz
postaje.
— Koliko je bilo lovaca? — pitala je Fiona.
— Devet — odvratila je.
—Jesu li svi ubili kako bi dobili pristup...
Kim ju je zaustavila podignutom rukom. — Ne znamo još. Potječu
iz šest različitih zemalja. Istraga će trgati neko vrijeme.
West Mercia već je formirala istražnu skupinu koja je trebala
obaviti obavijesne razgovore sa svom devetoricom uhićenih. Tim je
uključivao psihologe, bihevioriste, računalne forenzičare i jedanaest
inspektora. Fotografije koje je Penn našao na Staceynu mobitelu bit će
dragocjene kad bude trebalo povezati osobu s korisničkim imenom.
Sama je stranica nestala nekih sat vremena prije nego što je događaj
započeo i zatražila je bila da ju obavijeste kad otkriju tko je od njih
ubojica Brandona "Bubbe“ Jonesa.
Unatoč svemu što su otkrili, policija Derbyshirea i dalje je
namjeravala napad kiselinom na Shay Chakmu voditi pod ubojstvo zbog
časti. Kim se samo nadala da je jadnica dobila pravdu koju je zaslužila.
— Fiona, objasnite mi kako je to išlo. Koliko ste vi i vaš brat znali?
Kim je znala da će Fionu formalno ispitati policija West Mercije, ali
ovo nije bilo za istragu. Ovo je bilo za nju.
Fiona je duboko udahnula. — Prvi je put bilo prije dvadeset sedam
godina. Moj je djed spomenuo bio Robsonu Preeceu da ga Jacob James
tuži, a Preece je došao na ideju o lovu. Znate koliko je užasan i rasist bio.
Kim je znala.
— Čim je moj djed pristao, zapečatio je svima nama sudbinu. Kad je
naposljetku doznao za druge dvije žrtve, već je bilo prekasno. Nije
sudjelovao u događaju, ali zakopao je leševe u donjem polju.
— Onom koje je poplavljeno?
— Da. Nakon toga su premjestili ostatke, a moj je djed mom ocu
rekao sve što se dogodilo. Tata je htio na policiju, ali njegov otac nije htio

385
ni čuti.
— Znači, vaš je otac nastavio čuvati leševe nakon što je vaš djed
umro?
Kimnula je.
—Vi i Billy...?
— Doznali smo prije mjesec dana kad nam je Bart došao reći da će
dodati još leševa u jamu. Svima nam je zaprijetio da ćemo i mi ondje
završiti ako ikomu išta kažemo.
— Znači vi ste onda dopustili da se na terenu održe vježbe iz
iskopavanja ostataka i usmjerili ste ih kamo da idu? — pitala je Kim.
— Htjela sam da netko nađe leševe, ali tako da nitko od nas ništa ne
kaže. Bart je podivljao kad su našli nešto, ali rekla sam mu da sam im
dopustila iskopavanje prije nego što je došao k nama i da sad nema
natrag. Napao me, Billy ga je pljusnuo i prijetio mu policijom.
Mlađi je Cowley bio pokazao više hrabrosti nego što je isprva
mislila.
— Znači, Bart je ustrijelio Billyja kako bi ga ušutkao?
Fiona je kimnula. — I kako bi nas zastrašio da šutimo — dodala je.
—I otišli ste do Preeceovih kako biste razgovarali s Daleom? —
pitala je Kim.
— Da, kad mi je otac bio uhićen, otišla sam ih moliti neka kažu istinu
ili barem ograniče štetu koja se može dogoditi mojoj obitelji. Nikad
nisam stigla do njega. Bart me uvukao u kombi i rekao jednom od svojih
neka nas prati u mom autu.
— Stvarno ste mislili da bi vam Dale pomogao? — pitala je Kim.
Kim nije imala iluzija u pogledu onoga hitca. Iako joj je spasio život,
nije to bio njegov motiv. Dale je znao kakav bi život njegov brat imao u
zatvoru. Stotinu bi puta umro.
Ubio ga je jer ga je volio.
Fiona je slegnula ramenima. — Nisam imala s kime drugim
razgovarati. Djed je bio hladan i bezosjećajan, a Mallory su psihološkim

386
zlostavljanjem podčinili sebi.
Mallory Preece sad se nalazila u nezavidnom položaju da mora
pokopati i svog oca i svog mlađeg sina. Njezin će preživjeli sin, pak,
sljedećih petnaest do dvadeset godina provesti u zatvoru.
Kim se divila snazi emocija koju su braća imala jedan prema
drugom, unatoč neprestanom suparništvu. Robson Preece uništio je
toliko toga, ali ne i to.
— Znate li da su vam i otac i brat trenutačno na obavijesnom
razgovoru? — nježno će Kim. Ma koliko patili kao obitelj, bilo je drugih
koji su patili još više. Trudeći se zaštititi sebe, riskirali su živote tolikih
nevinih ljudi.
— Nagađala sam. Uskoro će i po mene doći, zar ne?
Kim je odmahnula glavom. — Recite im istinu kao što ste rekli meni.
To vam je jedina obrana.
Kim je ustala i pružila joj ruku. Ma koliko zabludjela, Fiona Cowley
imala je najbolje namjere.
Žena se rukovala s njom i nasmiješila joj se u pozdrav.
Kim se okrenula i napustila odjel, zadovoljna što je dobila odgovore.
No nisu to bili bitni odgovori.

387
 STO DVANAESTO POGLAVLJE

K
im je ugledala poznat obris u dovratku policijske postaje.
— Izgubio si se? — pitala je.
Travis se nasmiješio. — Nisam sinoć imao priliku
razgovarati s tobom.
Kimnula je.
Dale Preece išetao je bio iz zgrade ravno u šake trojice naoružanih
policajaca koji su reagirali na onaj prvi hitac. Nije im se opirao i poslije
je sve priznao Dawsonu.
— Sve u redu?
Ponovno je kimnula. — Zahvaljujući tebi i tvom timu. Bez njih ju
nikad ne bismo pronašli. Molim te, zahvali im svima u moje ime.
Gibbs je bio pružio vrijedan uvid u samu lokaciju. Lynda je sve
povezala s otmicama. Pennova je baza podataka identificirala prvu
žrtvu, Jacoba Jamesa, i tako im pružila početnu točku. Već je bio
identificirao i druge dvije žrtve. Treća je žrtva možda bila
devetnaestogodišnja Židovka iz Walsalla.
— Već sam im zahvalio — rekao je.
Premjestio je težinu sjedne na drugu nogu.
— Ovo smo mogli obaviti preko telefona — rekla je.
— Nisam zato tu i znaš to. To što ti moram reći zaslužuje biti rečeno
uživo. Imaš pravo vidjeti sram na mom licu.
— Tome, nemoj... —

388
 — Šuti, Kim — rekao je i podigao ruku. — Ono što sam učinio u
svlačionici nije bilo u redu, bilo je neoprostivo. Pokušala si mi pomoći, a
ja to tada nisam vidio. Mogla si me prijaviti, ali nisi. Ja još uvijek imam
karijeru i mogućnost da se skrbim za suprugu.
— Molim te, prestani...
— Kim, žao mi je zbog svega — rekao je iskreno. — Bitno mi je da
to znaš.
— Znam, Tome — rekla je iskreno.
Nakrivila je glavu. — Okej. Jesi li tražio premještaj jer sam ja prva
dobila promaknuće?
Nasmiješio se i odmahnuo glavom. — Ne, zaslužila si to, ali nisam ti
to htio reći. — Pribrao se ponovno. — Tražio sam premještaj jer te
nisam mogao gledati nakon onoga što sam učinio.
Odmahnula je glavom. Toliko potraćena vremena. Sigurno su već
tad mogli sve riješiti.
Nakašljao se. — Okej, gotov sam. Idem održati brifing kako spada.
— U subotu? — pitala je, ali i sama je namjeravala isto.
— Da, tu i tamo je okej tako. Drži ih na oprezu, a Carole će čuvati
Melissu nekoliko sati.
Kimala je dok je on hodao prema svom autu.
— Tome, u vezi tebe i Carole. Melissa nikad ne bi znala.
— Da, ali ja bih znao — odvratio je i otvorio vrata.
Kim je razumjela i shvatila je sad da je Carole u pravu. On je zaista
dobar čovjek.
— Vidimo se, Tome — rekla je dok je sjedao u auto.
— I radujem se sljedećem sukobu oko mjesta zločina, inspektorice
— rekao je pa zatvorio vrata.
Jack ju je čudno pogledao kad je ušetala u zgradu, i znala je zašto.
Prvi se put smiješila.

389
 STO TRINAESTO POGLAVLJE

K
im je smiješak s lica nestao kad je došla do prostorija odjela.
Njezin ju je tim čekao. U tišini.
Bryant joj je pokušavao uhvatiti pogled.
Dawson se nakašljao.
Stacey je zurila u tipkovnicu.
— Stace, Akvarij — rekla je prošavši ravno prema vratima svog
ureda.
Stacey je ušla za njom i zatvorila vrata.
— Šefice, oprostite...
— Sjedni — naložila joj je. — Trebaš se pripremiti za ono što slijedi.
Stacey se doimala prestravljenom.
— Dobila sam dojavu od Frost da će kasnije danas čitava ova priča
završiti u novinama i da ćeš biti tražena. Sama biraj želiš li davati
intervjue.
Stacey je izgledala kao da će povratiti i odmahivala je glavom.
— Ali očekujemo reakciju gospođe Reynolds. Oduzela si joj nevinog
sina i vratila joj rasista, a sve u ime istine. Neće ti biti zahvalna na tome.
Mladićeva je majka sad barem znala da je njenom sinu zaista bilo
žao što je zamalo ubio Henryka Kowalskog. Da je u njemu do kraja bilo
barem tračka savjesti.
—Ali...
— Polako. Nisi imala izbora — rekla je Kim. — Nije na nama da

390
cenzuriramo ili uljepšavamo istinu. Istina je istina — ma koliko boljelo
to gospođu Reynolds, postoje obitelji koje će sad znati što se i zašto
dogodilo njihovim najdražima.
Stacey je kimnula u znak razumijevanja.
Od straha u njezinim očima Kim se naslonila unatrag u stolici.
Teško je uzdahnula. — Stace, zašto mi, dovraga, nisi ništa rekla?
Kim je vidjela suze, ali i kako ih je detektivka treptanjem otjerala.
— Ne znam. Trebala sam. Htjela sam, ali svi su bih toliko zauzeti.
— Prezauzeti? — pitala je Kim.
Stacey je razmišljala jedan trenutak pa iskreno odmahnula glavom.
— Ne, mogla sam reći. Znam to — slegnula je ramenima. — Mislim
da sam samo htjela dokazati da mogu više.
Kim se tužno nasmijala. — S tim na umu, možda sam te ja trebala
malo više forsirati. Možda sam te trebala gurnuti van iz zone komfora. I
žao mi je što nisam — rekla je.
Stacey se doimala zbunjenom.
— Šefice, hoću li dobiti otkaz?
— Zašto? Jer si radila svoj posao? Imala si dojam da se nešto
dogodilo i navodila si se njime. Ispalo je da si imala pravo i, ma koliko ja
mrzila što si bila u opasnosti, tvoji su postupci doveli do toga da je hrpa
gadnih rasista maknuta s ulice.
Stacey je progutala knedlu.
Kim je znala da mora silom izbaciti riječi iz sebe, riječi koje joj nije
lako reći, ali koje detektivka treba čuti.
— Stace, navodila si se nagonima kao bilo koji dobar murjak. I to
jesi. Ako ti išta znači, jako se ponosim tobom.
Kim joj je na licu pročitala da joj znači.
— Sad idi — naložila joj je Kim, gledajući prema vratima. — Izaći ću
za minutu.

391
 Stacey je zaustila još nešto reći, ali Kim je odmahnula glavom. Nije
se imalo što više red.
Imala je dojam da ih je ovaj slučaj sve nečemu naučio. Njezin je tim
prošao kroz sito i rešeto i nije bila sigurna da su prošli bez posljedica.
Stacey je naučila vrijednu lekciju o timskom radu i pritom gotovo
izgubila život.
Dawson je napokon naučio surađivati s nekim, a Bryant je naučio
da Dawson ipak nije toliki seronja koliko je mislio. Ne toliki.
A što sam ja naučila? pitala se Kim, gledajući svoj stol. Naučila je da joj
tim jako puno znači. Više nego što bi trebao. Svi do jednoga doista su joj
puno značili.
I sad je došao trenutak doznati je li njezin tim dobro.

— Okej, ekipo — rekla je i zakoračila u prostoriju.

— Oprostite, šefice — rekla je Stacey. — Mogu li pitati nešto prije
nego što počnemo?
— Samo naprijed — rekla je Kim, naslonivši se na rub stola.
Stacey je pogledala Dawsona.
— Kev, zašto si ti jedini član tima koji me nije tražio?
Zakolutao je očima. — Stace, već sam ti objasnio.
— Znači pustio si da te neka sirovina s autom punim oružja i hrpom
municije spriječi da me nađeš. — Izdahnula je. — Očito nismo bliski
koliko sam mislila.
Kim je razmijenila smiješak s Bryantom. Oboje su znali da je to
samo Staceyn način kako natjerati Dawsona da samog sebe prestane
mučiti.
— O, Stace, daj da te vodim na ručak da ti se iskupim—rekao je.
— Ne treba — rekla je veselo.
— Nećeš van sa mnom?

392
— Ne — ponovila je.
— Stace, je l' to zato što sam bijelac? — pitao je i namignuo.
— Ne — odvratila je.
— Zato što sam muškarac? — pitao je.
Odmahnula je glavom.
— Ne, Kev. Zato što si šupak — rekla je Stacey.
Kim se nije ni potrudila suspregnuti smijeh koji je provalio iz nje.
Ogledala se oko sebe, gledala ih kako hihoću.
Da, s njezinim će timom biti sve okej.

393
 OD ANGELE

Za početak, velika hvala svima koji su odabrali pročitati Mrtve duše,

šesti slučaj inspektorice Kim Stone.
Nije bilo lako napisati ovu knjigu, a razlozi su drukčiji od svih
prethodnih. Bilo je trenutaka kad bi me istraživanje odvelo na mjesta
toliko odvratna i puna očaja da sam se pitala mogu li nastaviti.
Uvijek se trudim razumjeti motive ljudi koji odluče počiniti zločin
iz mržnje protiv bilo koje manjine jer to je mentalitet potpuno izvan
moje moći poimanja.
Kad sam odlučila detaljnije se pozabaviti ovom temom, ona nije bila
toliko relevantna i aktualna kao u političkom krajoliku u kojem se
upravo sad nalazimo. No, oduševila me i potpora i solidarnost ljudi
suočenih s mržnjom i nastavljam se nadati danu kad ćemo se
usredotočiti na sličnosti, a ne na razlike.
Kao što mnogi čitatelji već znaju, volim svakom pričom pred Kim
Stone staviti novi i drukčiji izazov, a u ovom sam se slučaju htjela
pozabaviti njezinom prilagodbom radu s nekim drugim timom i u
okružju gdje nije svaki put po njezinom. Također sam dobila priliku
istražiti Staceyn lik i upariti Bryanta i Dawsona na njihovoj vlastitoj
istrazi.
Nadam se da ste uživali.
Ako jeste, bila bih vam od srca zahvalna kad biste napisali recenziju.
Jako volim čuti što čitatelji misle, a također možete i drugima pomoći da
otkriju moje knjige. Mogli biste možda knjigu preporučiti nekom
prijatelju ili rođaku...
Hvala vam Što ste mi se pridružili na ovom emocionalnom

394
putovanju.
Rado bih čula nešto od vas — molim vas, slobodno mi se javite
putem Facebooka ili Goodreadsa, Twittera ili moje internetske stranice.
A ako želite biti obaviješteni o mojim najnovijim izdanjima, samo se
prijavite za glasilo (newsletter) na poveznici na mojoj stranici.
Hvala vam puno na potpori, iznimno ju cijenim.
Angela Marsons

www.bookouture.com/angela—marsons
www.angelamarsons—books.com
angelamarsonsauthor
@WiriteAngie

395