Grobnicki-Zbornik 7

GROBNIČKI ZBORNIK
SV. 7
GROBNIČKI
ZBORNIK
SV. 7
Rijeka, 2005.
Grobnički zbornik, godina 9, broj 7
Izdavač:
Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine
Za Izdavača:
Stanislav Lukanić
Uredništvo:
Monika Čargonja, Dajana Haramija, Vlasta Juretić, Stanislav Lukanić,
Irvin Lukežić, Iva Lukežić, Sanja Maršanić Juričić, Marta Simčić, Vinko Škaron
Glavni i odgovorni urednik:

Irvin Lukežić
Naslovna stranica:
Zvonimir Kamenar
Tehnička oprema, priprema i tisak:

MB Tisak Čavle
UDK:
908(05)
ISSN 0353-3905
Lektura i korektura:
Cecilija Jurčić Katunar
Željka Juretić
Naklada:
1000 primjeraka
Zbornik je tiskan uz novčanu potporu Općine Čavle

KAZALO
UVODNA NAPOMENA ................................................................................................ 7
ZNANSTVENI SKUPOVI 2000.-2002.

Lujo Margetić, Frankapansko-Zrinski Patrimonium ................................................. 11
Irvin Lukežić, Obitelj Durbešić ...................................................................................15
Nikola Stražičić, Prilog poznavanju razmještaja prapovijesnih
gradina na Grobnišćini .................................................................. 55
Manon Giron, Osnovno školstvo na Grobnišćini u svjetlu
zakonskih propisa (1945. - 2000.) ..................................................... 81
Krešimir Galin, «Sprogod na belo» (sprovod u bijelom) – stari grobnički običaj ...91
Lujo Margetić, Knjiga prihoda i rashoda Brašćine sv. Marije Tepačke (u povodu
predstojećeg objavljivanja knjige dr. sc. Irvina Lukežića) .................. 97
Irvin Lukežić, Epidemija kolere na Grobnišćini 1886. godine ................................ 103
Manon Giron, Osnovna škola Jelenje - Dražice: izvor za
povijest školstva na Grobnišćini ...................................................... 109
Krešimir Galin, Grobnička cindrica i njezino moguće podrijetlo ...........................133
Lujo Margetić, Grobnišćina i druge vinodolske općine ........................................... 171
Krešimir Galin, Nekoliko elemenata antičke baltske kulture na Grobnišćini ......... 177
Darko Deković, Glagoljica na Grobniku ................................................................... 211
Iva Lukežić, Relativna kronologija fonoloških promjena i
izmjena u grobničkom govoru ............................................................ 227
Sanja Zubčić, Molitvenik Gašpara Vnučića iz 1568. godine .....................................251
Irvin Lukežić, Plemićka obitelj Maršanić .................................................................261
Goroslav Oštrić, Bašćanska postilja – grobnička mobilija ..................................... 283
REDIVIVA
Ivan Širola, Na Grobničkom polju dne 25. svibnja 1862. ....................................... 295
BAŠĆINA
Nensi Čargonja, Usmeno stvaralaštvo: tradicija Grobničana................................. 343
Iva Lukežić, O rukopisu Ópis moga života´ Pija Hlače ......................................... 377
Nada Stanković, Se naše rožice dišeće .....................................................................413
Ada Maršanić, Čega su se bali naši stari? ............................................................... 429
AKTUALNOSTI
Dajna Jogan-Linić, Povijesni prikaz osnovne škole u Orehovici
povodom 75. obljetnice postojanja ......................................... 443
Franjica Linčić, Nova kapelica u Svilnom ............................................................... 447
Vlasta Juretić, Grobničke jeseni ..............................................................................449
UVODNA NAPOMENA
Sedmi se svezak Grobničkog zbornika, edicije koja sustavno objavljuje

radove posvećene zavičajnim problemima, koncepcijski nadovezuje na
dosadašnja zbornička izdanja. Glavni se dio tekstova odnosi na materijale sa
znanstvenih skupova održanih pod imenom Grobnišćina: tragovi, znakovi i
smjerokazi, održanih ujesen 2000, 2001. i 2002. godine. U poglavlju Rediviva
pretisnut je tekst prigodne publikacije Ivana Širole Na Grobničkom polju
dne 25. svibnja 1862., objavljen u Rijeci 1912. godine, u kome su prikupljeni
dragocjeni izvori o blagoslovu riječke županijske zastave, u nazočnosti
đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera i drugih hrvatskih uglednika.
U zavičajnoj građi pod nazivom Bašćina slijede prilozi o usmenoj narodnoj
književnosti Grobničana, jednom nepoznatom životopisu, rukovet pjesama
posvećenih cvijeću i prilog o pučkom praznovjerju. Na koncu su bilješke
o povijesti škole u Orehovici i gradnji nove kapelice u Svilnom, te prikaz
djelatnosti Katedre Čakavskoga sabora za Grobnišćinu.
glavni urednik
dr. sc. Irvin Lukežić
Grobnički zbornik sv. 7 7

L. Margetić: Frankopansko-Zrinski Patrimonium
akademik Lujo Margetić
FRANKAPANSKO – ZRINSKI PATRIMONIUM
Početak Grobničkog urbara iz 1610. - 1612. godine glasi:
«Služi g(ospodinu) m(ilostivom) navadnjega dohotka vsako leto birnih pinez libar
tisuće, ča je pinez, facit f(orinti) l(ibar) 1000.
Od toga ne prijemlje se, ča je oslobodil pokojni gospodin m(ilostivi) knez Bernardin.
Na Brajdu gospodina m(ilostiva) oslobojeno je libar 10.
Tu Brajdu dali su g(ospodin) m(ilostivi) Čikulinu, tako on plaća crikve facit f(orinti)
l(ibar) 10.
Na Ravan vinograd gospodina m(ilostiva) libre 2.
Pokojni gospodin stari Zrinski brašćini svete Marije odlučil je od toga dohotka davati
vsako leto libar 6.
Selo Andretića ko je palo na gospodina m(ilostiva) prijeml’je se na n’je biri libar 9.
Dešića biri od toga dohotka gospodinu m(ilostivu) prijeml’je vsako leto pinez libar 14,
soldini 7.
Popa Stipana Sandrića slobode g(ospodin) m(ilostivi) libar 8.
Mat(jaš) Kovač slobodi se libr 3 s(oldini) 10.
Ostanak, ča se gotova prijeml’je pinez facit f(orinti) l(ibar) 959, s(oldini) 3.»1
Ove vijesti od velike su važnosti za razumijevanje društveno–gospodarskih

prilika na frankapansko–zrinskim posjedima.
U tekstu citiranog odlomka navodi se da je grobnički kmet–podložnik davao
vlastelinu godišnje 1000 libara na ime bira, to jest zakupnine zemljišta danog mu
na korištenje. Takvu, u zaokruženom iznosu određenu obvezu nalazimo i u drugim
vinodolskim općinama: u Bakru 600, Driveniku 350, Grižanama 500, ali – u Hreljinu
424, a u Bribiru 747 libara2. Očito je na Hreljinu i Bribiru došlo do popisivanja obveza
prije 1610. - 1612. godine, a nakon utvrđivanja paušalnog iznosa. Smatramo da je
do spomenutih paušaliziranih obveza iskazanih u zaokruženim iznosima (Grobnik,
Bakar, Drivenik, Grižane) došlo, bilo za vrijeme Bernardina Frankapana, možda oko
1524. godine, kada je on utvrdio, uz ostalo, i obveze na bakarskoj mitnici, bilo odmah
nakon što je Stjepan Frankapan preuzeo svoje vinodolske posjede od habsburških
upravitelja, tridesetih godina XVI. stoljeća3. Do izmjene zaokruženih iznosa došlo
je, možda, 20. ožujka 1574. godine kada su u Vinodol došli predstavnici Stjepana
Frankapana i Jurja Zrinskog i tamo obavljali razne upravne poslove u njihovo ime. 4

Mnogo je važnija činjenica da se podavanje u nekim vinodolskim općinama
određivalo u zaokruženom iznosu, kao na primjer na Grobniku, što dokazuje da je
jednom prigodom u ranijem razdoblju došlo do jačanja grobničke općine kao cjeline,
na temelju čega je vlastelin odlučio povjeriti prikupljanje bira općinskim dužnosnicima
- satniku ili permanu5. Nagrada za njihov trud bila je vjerojatno povezana s onom za
sabiranje drugoga važnoga prihoda, sulja, koji se davao kao naknada za korištenje
neobrađenih zemljišta (na primjer za pašu), za koje je satniku odobrena «ovca s
janićem jedna», a permanu «ovca jalova jedna».
Dakako, dalje se postavlja pitanje kakva je obaveza postojala prije nego što je
uveden paušalni iznos na ime zakupnine zemljišta od 1000 libara? O tome se ovom
prilikom ne može raspravljati, ali može se reći da je više nego vjerojatno Grobnik bio
graničarska općina hrvatske države prema njemačkom feudalnom teritoriju i da je
grobničko stanovništvo imalo obvezu braniti vinodolsku knežiju, pa mu je zauzvrat
odobreno kvazivojničko posjedovanje grobničkih zemalja s blažim (i specifičnim)
oblicima obveza u odnosu na druge vinodolske gradove. Na drugom mjestu sproveli
smo dokaz da je ukupna obveza grobničkog stanovništva bila niža od obveze ostalih
općina, i da je, u isto vrijeme, bila specifično grobnička. Primjerice, davanja takozvane
permanije 111 ovaca (očito početno 120), pšenice 38.5 stari (očito početno 40) i 16
spuda i 4 kadnića vina (očito početno 20 spuda)6 kakva ne nalazimo ni u jednoj drugoj
vinodolskoj općini.
Godine 1610. - 1612., kada je zabilježena paušalna općinska obveza od 1000
libara, već je bila smanjena na iznos od 959 libara i 3 soldina jer je u međuvremenu
došlo do oslobađanja od plaćanja bira, i to:
- iznosa od 6 libara - u korist Brašćine svete Marije,
- iznosa od 9 libara - na ime sela Andretića,
- iznosa od 14 libara i 7 soldini - na ime obveze Franje Dešića,
- iznosa od 8 libara - na ime obveze popa Stjepana Sandrića,
- iznosa od 3 libara i 10 soldini - na ime obveze Matije Kovača,
odnosno, ukupnog iznosa od 40 libara i 17 soldini.
U obračun, prema Urbaru iz 1610. - 1612. ulazila je i obveza od 10 libara na
ime brajde od koje je oslobođen upravitelj Julije Čikulin, s time da on taj iznos plaća
Crkvi sv. Filipa i Jakova prema ispravi od 31. ožujka 1610.7 Taj iznos od 10 libara nije
oduzet od ukupnog iznosa zato što je i dalje teretio grobničku općinu, samo što je
nakon uplate upravitelju bio predviđen kao pripomoć Crkvi sv. Filipa i Jakova.
Isto tako, u smanjenje obveze od 1000 libara nije ulazila niti obveza u iznosu
od 2 libre na ime vinograda Ravan jer se ta obveza nije odnosila na korištenje zemljišta
već vinograda koji je zasađen na zemljištu. Riječ je o vlastelinskom vinogradu za koji
nije jasno je li izvorno pripadao vlastelinu ili je na neki način došao iz podložničkoga
vlasništva u vlastelinski.
U svakom slučaju, iz postupnog smanjivanja paušalne obveze koja je još za
kneza Bernardina Frankapana (umro 1530.) iznosila 1000 libara, može se bez daljnjega
zaključiti da su Frankapani, a kasnije i Zrinski, ostali u izravnom odnosu prema
podložnicima jer su im iz raznih razloga smanjivali ili opraštali njihova podavanja.
Dakako, time je ujedno smanjivana i ukupna obveza grobničke općine. To se protivi
tezi N. Klaića po kojoj su Frankapani (i Zrinski) bili isključivo u odnosu s općinom,
a ne i s pojedinim općinarima-podložnicima.8 Znamo da je općinska samouprava u
Vinodolu (uključujući i Grobnik) bila mnogo manje razvijena od one, na primjer u
Kastavškoj gospoštiji, Cresu – Osoru, i na Krku.
12 Grobnički zbornik sv. 7

Kao posebno zanimljivu i važnu odredbu treba istaknuti onu po kojoj «selo
Andretića ko je palo na gospodina milostiva prijemlje se na nje biri libar 9.» Ovdje
selo označava selište, u prvom redu obradivo zemljište, koje je dodijeljeno obitelji
pučana–kmeta na trajno uživanje, to jest na takozvani nasljedni zakup. Ako obitelj
kojoj je dano takvo zemljište na trajno uživanje izumre, ono se vraća vlastelinu, to jest
nestaje kmetsko pravo na zakup povezano s obvezom plaćanja bira. Odredba kaže da
je zemljište «palo na gospodina milostiva», odnosno pripalo gospodinu milostivom.
U kojem se slučaju zemljište vraća vlastelinu? Prema Vinodolskom zakonu11
nakon kmetove smrti imanje zadržava na uživanje njegova udovica, a nakon njene
smrti prelazi na sina. Ako nema sina nasljedni se zakup gasi, a vlastelin ga može – ali ne
mora! – dodijeliti kmetovoj kćeri. Drugim riječima, ako su kmet i njegova braća živjeli
u imovinskoj zajednici, to jest nepodijeljeni, pretpostavlja se da je imanje još uvijek
cjelovito pa se kmetovom smrću pravo preživjele braće povećava za udio umrloga
brata. U tom smislu smatra se da nije niti došlo do nekakvog nasljeđivanja. Nasuprot
tome, ako su se braća podijelila po smrti jednog od njih, ostali nemaju nikakva prava
na njegovu ostavštinu tako da ako umrli brat nema muškog potomstva imanje pripada
vlastelinu.
Nakon 1288. godine počelo se postupno shvaćati nasljedni zakup zemljišta
kao vrlo jako stvarno pravo, slično modernom pojmu vlasništva, pa se u vezi s tim
nužno moralo pojaviti uvjerenje kako nije pravedno da preživjela, ali razdijeljena
braća nemaju nikakva prava na ostavštinu umrloga brata; stoga je vlastelin morao
o tome voditi računa. Za područje Grobnika nemamo o tome izravnih vijesti, ali
je, na sreću, sačuvan Novljanski urbar iz 1606. godine, dakle upravo iz vremena
najstarijeg Grobničkog urbara. Iz Novljanskog urbara se može jasno zaključiti da je u
međuvremenu, od nešto preko 300 godina između Vinodolskog zakona iz 1288. i 1606.
(odnosno 1610. - 1612.) godine kmetovo pravo na zemljište koje je imao u nasljednom
zakupu uvelike ojačalo. Pravo na nasljeđivanje dobile su, prije svega, kmetove kćeri, a
uz njih njegova braća, sestre, nećaci i nećakinje, ali ne i daljnja rodbina. Tako odredba
iz Novljanskog urbara (1606.) glasi: «Kada se dogodi da neki kmet umre bez potomaka
i nema bližnjega roda, to jest brata, sestru ili majku, ili bratova sina ili kćer, njegova
pokretna imovina i zemje vraćaju se vlastelinu, a ne na neku daljnju rodbinu, kao što
je to i drugdje zakon.»12
Prema tome, odredba Grobničkog urbara iz 1610. - 1612. o Andretićevom selu
koje je pripalo vlastelinu, to jest ovdje Nikoli Zrinskom znači da umrli Andretić nije
imao žene i djece, kao niti braće, sestara ili nećaka. Možda je Andretić imao strica, ali
isti nije imao pravo nasljeđivanja.
Iz ovoga slijedi da je kmet imao pravo oporukom ostaviti svoju imovinu kome
je god želio, ali ako je umro ne ostavivši iza sebe navedene članove uže obitelji vlastelin
je imao pravo utvrditi da je oporuka nevaljana i tako preuzeti ostavštinu.
Ovdje treba podsjetiti da je srednjovjekovno pravo u interpretaciji velikih
talijanskih i francuskih komentatora takozvanog Općeg prava (ius commune)
razlikovalo dva tipa vlasništva: dominium directum i dominium utile. Ovaj drugi
tip vlasništva, dominium utile, nije u biti drugo nego jako stvarno pravo nasljednog
zakupa. To razlikovanje dvaju tipova vlasništva sačuvalo se u pravu koje je važilo u
Hrvatskoj preko austrijskog Općeg građanskog zakona sve do sredine XIX. stoljeća.
Prema Grobničkom urbaru iz 1610. - 1612. godine pučanin–kmet imao je dominium
utile, takozvano koristovno vlasništvo, a Frankapani , odnosno od druge polovine
XVI. stoljeća Zrinski dominium directum, pa se prestankom koristovnog vlasništva

ono ujedinjavalo u jedno, vlastelinsko vlasništvo.
Već je navedeno da je kmetovo nasljedno zakupno pravo sve više jačalo
tako da se već u XVIII. stoljeću pretvorilo u puno vlasništvo. To se može zaključiti
iz odredbe Grobničkog urbara iz 1726. godine: «Podložniki grobniški mogu prodati
kuće, vinograde i ostale zemlje jedan drugome».13 Time je uglavnom izbjegnuto pravo
vlastelina da «na njega padne» ostavština kmeta koji je umro bez potomaka ili bliže
rodbine jer je bilo dovoljno da kmet na samrti proda ili daruje svoju imovinu nekom
drugom Grobničanu, ili da sačini oporuku. Tek ako je kmet umro bez potomaka, bliže
rodbine i oporuke oživljavalo je vlastelinovo pravo na preuzimanje ostavštine.
U to su vrijeme obveze grobničkih pučana na plaćanje zakupnine (na primjer
bira) već postale bespredmetne jer se ne može plaćati zakupnina na vlastito zemljište.
Ali obaveza je ipak postojala i dalje, samo je dobila drugo značenje: ona se pretvorila u
takozvani stvarni teret koji je opterećivao određenu zemlju bez obzira na to u čijem se
vlasništvu nalazila. To stilizira Grobnički urbar iz 1726. godine, po kojem je dopušteno
otuđivanje nekretnina, ali «plaćajući vindar gospodi ča se dostoi».
Usput budi rečeno, na onim posjedima na kojima je država bila vlastelinom,
stvarni teret pretvorio se u porez na zemlju. Dodajmo da je institut stvarnoga tereta bio
nepoznat u našem modernom zakonodavstvu i da je tek nedavno priznat kao moguć.
U skladu s pravnim odredbama koje su bile na snazi u nas i u dijelu
srednjovjekovne Europe, imovina koju pojedinac nije stekao vlastitim radom već ju je
naslijedio od oca (ili izravno od drugog pretka, na primjer od djeda, ako je otac umro
prije djeda), prema lat. patrimonium naziva se patrimonij, patrija, otačstvo i sl.
Bilješke
1.
E. Laszowsky, Urbar vinodolskih imanja knezova Zrinskih, Vjesnik kr. hrvatsko – slavonsko –
dalmatinskoga Zemaljskoga arkiva, god. XVII., sv. 1. i 2., 1915., str. 83. - 84.
2.
E. Laszowsky, n. dj., str. 94. - 95.
3.
E. Laszowsky, Gorski kotar i Vinodol, Zagreb, 1925., str. 80. (oko god. 1536.), str. 135. (god. 1534.); v. L.
Margetić – M. Moguš, Zakon trsatski, Rijeka, 1991., str. 39.
4.
E. Laszowsky, n. dj. (bilj. 3)
5.
U ostalim vinodolskim gradovima uz satnika se kao općinski dužnosnik pojavljuje i grašćik, a ne
perman.
6.
O permanima i permaniji na Grobniku vidi L. Margetić, Grobnički permani i permanija u Grobnički
urbari, Rijeka, 1995., str. 85. - 101.
7.
Prema E. Laszowsky, n. dj. (bilješka 1), 84 izvornik u «kr. zem. arkivu (danas Hrvastki državni arhiv,
opaska L. M.) Arch. com.Sermage, fasc.II, No 127»
8.
V. npr. N. Klaić, Vinodol od antičkih vremena do knezova krčkih i Vinodolskoga zakona, Pazin - Rijeka,
1988., str. 137. O tom podrobnije v. L. Margetić, Rijeka Vinodol Istra, Rijeka, 1990., str. 75. - 87.
9.
V. L. Margetić, Creske općine u svjetlu isprave od 5. listopada 1283. i pitanje kontinuiteta dalmatinskih
gradskih općina, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 7, 1975., str. 5. - 80.
10.
Slično i u urbarskim uredbama za Bribir: «Blago Basanovo pade na gospodina milostiva i prijemle
milostivi jošće biri libre 3, soldini 8» - E. Laszowsky, n. dj. (bilj. 1), str. 103.
11.
Tekst v. npr. u L. Margetić, Vinodolski zakon, Rijeka, 1998., str. 24., prijevod na str. 25. a diskusija o
problematici na str. 137. - 140.
12.
N. dj. (bilj. 11), str. 138. s diskusijom. Dodajmo da ovdje zakon – kao i u drugim primorskim «zakonima»
i urbarima znači - pravni običaj.
13.
V. L. Margetić, n. dj. (bilj. 6), str. 46.
14.
O tome podrobnije u L. Margetić, O starom hrvatskom nasljednom pravu descendenata, Historijski
zbornik, 1972./1973., str. 25. - 26., 273 - 279.; Isti, Srednjovjekovnohrvatsko pravo, Stvarna prava,
Zagreb – Čakovec, 1983., str. 69. - 70.

I. Lukežić: Obitelj Durbešić
dr.sc. Irvin Lukežić
OBITELJ DURBEŠIĆ
Uspon glasovite obitelji Durbešić, jedne od najbogatijih i najutjecajnijih

grobničkih porodica uopće, nosi u sebi nešto od glembajevskog sindroma: put
je to koji vodi od običnog kmeta do veletrgovca i brodovlasnika, od siromašnog
podložnika i slobodnjaka do imućnog posjednika i uglednog privrednika. Jedan se
ogranak ove drevne slobodnjačke obitelji domogao u osvit XX. stoljeća i nasljedne
plemićke titule. Postupno uspinjanje na društvenoj ljestvici nosilo je u sebi mnoge
pogodnosti, poput bogatstva, ugleda i moći. Durbešići su tijekom devetnaestog i
početkom dvadesetog stoljeća djelovali poput složnog obiteljskog klana koji će svojim
trgovačkim inicijativama vremenom prerasti uske lokalne okvire, te će mnogi njeni
pripadnici igrati značajnu ulogu u privrednom, nacionalnom, kulturnom i političkom
životu Hrvatske, ali i susjedne Bosne i Hercegovine.
Napustivši Grobnik, stoljetno svoje obiteljsko sijelo, oni su prvo preselili u
Čavle, gdje su zahvaljujući trgovini drvetom postali najimućnijom porodicom, a
odatle se postupno raselili u Rijeku, Sušak, Sarajevo i Zagreb. U Čavlima su podigli
krasni dvor, poput nekadašnjih vlastelinskih dvorova, a imali su kuća i na Rijeci i
u drugim gradovima.1 Zahvaljujući svom zavidnom materijalnom bogatstvu,
oni su zarana mogli svoju djecu slati u visoke škole, pa su ona imala mogućnost
napredovanja u svojim karijerama. Stoga je među njima u svakoj generaciji bilo
uspješnih službenika, pravnika, sudaca, učitelja i visokih vojnih časnika. Vitalnost ove
male građanske dinastije generacijama se temeljila na čvrstoj povezanosti i poslovnoj
suradnji njenih članova, na trezvenosti i razboritosti kojom se stečeni novac ulagao u
pokretnu i nepokretnu imovinu, kao i na vještom stvaranju novih bračnih saveza koji
su omogućavali čuvanje ili čak uvećavanje već postojećeg obiteljskog bogatstva. Svi
ti ženidbeni poduhvati zapravo su vrlo sračunati poslovni potezi koji su pojedinim
članovima obitelji imali osigurati značajne prihode, trajne trgovačke veze ili naprosto
solidnu građansku egzistenciju. Ponekad su takvi potezi mogli jamčiti i najkraći put u
visoko društvo. Taj ogromni generacijski napor, nakon više od jednog stoljeća, urodio
je plodom jer su Durbešići naposlijetku i postali prava gospoda.
Za razliku od nekih drugih primorskih obitelji, koje su postajući dijelom
nove društvene elite već u prvoj ili drugoj generaciji zaboravljale svoj jezik i svoje
podrijetlo, Durbešići su uvijek isticali ne samo svoje hrvatske korijene, već i činjenicu
da potječu iz Grobnika, slavnog ne samo po legendarnim bitkama već i ljudima čvrsta
i postojana karaktera. Njihova samosvijest i njihov ponos gradili su se upravo na
činjenici da pripadnost svojoj maloj lokalnoj zajednici uvijek povezuju s nacionalnim
kolektivnim osjećajima, što se međusobno ne isključuju već podrazumijevaju. Biti
Grobničanima za Durbešiće je značilo biti pravim i iskrenim Hrvatima. Vjernost ovom
tradicionalnom zajedničkom načelu ispunjavat će ih i motivirati unatoč svim teškim
vremenima, političkim krizama i režimima u kojima su morali živjeti.
Zahvaljujući tome, oni su se, njegujući takve duboke osjećaje, isticali
prvenstveno po domoljubnom djelovanju, stojeći uvijek u prvim redovima nacionalnih
borbi osobito za zaštitu narodnih i građanskih interesa, bilo da se radilo o Grobniku,
Čavlima, Rijeci, Sušaku, Zagrebu ili Sarajevu. Mnogi su Durbešići bili aktivni članovi
riječke Narodne čitaonice i narodni dobrotvori, ali ujedno i gorljivi lokalpatrioti. Stoga
ne treba čuditi da jedan daroviti pučki tribun iz njihova roda stoji na čelu seljačkoga
ustanka i Grobničke republike, da među njihovim jedrenjacima nalazimo brik imenom
Grobnik, kao ni to da sarajevski sudac dr. Ivan Durbešić traži da mu se uz plemićku
titulu pridoda naslov Grobnički.
No, u svemu tome postojala je i neka tamna strana koju naslućujemo
u sudbinama pojedinih članova ove obitelji, jer sve to kao da nije moglo proći bez
tragičnih posljedica. Tako se, primjerice, tridesetdevetogodišnji Higin Durbešić
Henrikov ustrijelio godine 1906. u svom riječkom stanu «radi prevelike razdraženosti
živaca».2 Njegov pak bliski rođak Bogdan Durbešić, također se, u trenutku nervne
rastrojenosti, u ranoj mladosti pokušao ustrijeliti. Srećom, uspio je preživjeti i kasnije
postao vrlo uspješan pomorski privrednik na Sušaku.
Da bismo potpunije sagledali ovaj zanimljiv genealoški, ali ujedno i psihološki
problem, potrebno je vratiti se mnogo generacija unatrag, u doba velikih obiteljskih
seoba koje su se odvijale tijekom šesnaestoga stoljeća u mnogim smjerovima,
ponajprije od istoka prema zapadu Hrvatske pod utjecajem sve učestalijih hrvatsko
- turskih ratnih sukoba i opće nesigurnosti koju su oni sobom donosili.
I.
Prema jednoj tradiciji grobnički Durbešići potječu iz Bosne odakle su se

doselili nakon njena pada u turske ruke. Legenda govori da je njen rodonačelnik bio
neki Juro - beg pa se stoga i zovu Durbežići, odnosno, Durbešići.3 Staro sijelo obitelji
nalazilo se u blizini grobničkoga Kaštela, gdje je nekoć bilo više kuća Durbešić koje
su tvorile poseban zaselak. Čini se da su Durbešići spomenute kuće, smještene ne
samo na povišenom nego i povlaštenom položaju u staroj mjesnoj jezgri, stekli kao
službenici obitelji Zrinskih. Predaja hoće da su nekoć služili kao kaštelani u primorskim
gradovima Zrinskih i krčkih knezova. Prvi poznati član obitelji je Bartol Durbežić,
upravitelj (gastald, bravar) Brašćine sv. Marije Tepačke u Grobniku u nekoliko navrata
(1578. - 83., 1593. - 96., 1604. - 06.). Spomenuti je Bartol 1577. godine upisan i kao
grobnički sudac. Transkripcija njegova prezimena donekle ide u prilog porodične
predaje.4
Bartolov potomak Juraj Durbešić, prvi znamenitiji član obitelji, bio je
vlastelinski službenik grofa Petra Zrinskog. U slobodnjačkom listu, izdanom u
Čakovcu 14. srpnja 1647. Zrinski ga je oslobodio svih dotadašnjih kmetskih obaveza,
a njega i njegove potomke proglasio slobodnjacima.5 Jurjev sin Ivan bio je kanciler
(pisar) u službi grofa Zrinskog (1670.).6 «Prema porodičnim tradicijama jedan je
potomak gore spomenutog Jurja Durbešića dobio koncem 17. vijeka plemićku povelju
ali se ta povelja vremenom izgubila, a plemstvo Durbešićevih palo u zaborav. Ali i gore

spomenuta povelja od godine 1647. u neku je ruku plemićka (slobodnjački list).»7
Anton Durbešić st. Matijin (1725. - 1800.), unuk spomenutog slobodnjaka
Jurja, bio je oženjen Margaretom rođ. Manjgotić (1724. - 1774.), kćerkom grobničkog
pučkog suca Antona Antaka Manjgotića i sestrom grobničkog kanonika Mate
Manjgotića. Oni su sklopili brak 18. siječnja 1748. u grobničkoj župnoj crkvi Sv. Filipa
i Jakova. Obred vjenčanja predvodio je kanonik Jakov Valjan, pred Lukom Kovačićem
i Jurjem Trahlićem kao svjedocima.8 Iz toga su braka potekla tri sina – Toma, Anton
mlađi i Jakov. Zanimljivo je da je njihova majka Margareta, kao potomak uglednog
mjesnog roda, bila pokopana u župnoj crkvi, a njihov ujak, kanonik Mate Manjgotić, u
mjesnoj crkvi Sv. Trojstva.
Prema grobničkom zemljišniku (Grundbuch) iz 1775. godine Anton Durbešić
Matijin posjedovao je jednu veću kuću u Grobniku, «zdola Turna gospockoga», za koju
plaća 5 soldi bira i 4 solda maslarije. Njegov vrt oko kuće «meji se zidon gospockin
od zgora», a odozdo Paval Kopriva i Barettina «i put komunski». Na njemu su rasle
broskve i trsje (ruže), koje je davalo oko dva spuda vina. Za drugu, manju kuću, koja je
graničila s Matijom Čopom i općinskim putem, Durbešić je Gospoštiji godišnje plaćao
2 solda bira. I ova kuća imala je svoj vrt i ružu koja godišnje daje jednu brentu vina.9
Toma (Tomaš) Durbešić (1748.
- 1803.), najstariji sin Antona starijega,
školovao se u mjesnoj kaptolskoj školi i
1771. postao đakonom (diaconus). Možemo
pretpostaviti da se za svećeničku karijeru
opredijelio na nagovor spomenutog ujaka
kanonika. Godine 1774. u matičnim se
knjigama spominje kao theologiae scolae
auditor. U kolovozu 1776. u riječkoj
Kraljevskoj akademiji polaže javni ispit
iz hermeneutike (hermeneutica sacra).
Durbešićeve su ispitne teze tiskane te
godine u Ljubljani pod naslovom Tentamen
publicum ex hermeneutica sacra, a njihov
se autor navodi kao svećenik iz Grobnika
(Grobnicensis Presbyter). Nakon osnutka
župe Sv. Bartola u Cerniku, koja u prvo
vrijeme ima status kuratije (1790.), postavljen
je za kapelana i na toj dužnosti ostaje do
smrti (capellanus localis czernikiensis).10
Tomin mlađi brat Anton Durbešić
ml. (1750. - 1792.) bio je posjednik u Grobni-
ku. Dana 14. studenog 1774. sklopio je brak
s Matejkom rođ. Linić pred oltarom Sv. Rožarija u mjesnoj župnoj crkvi. Obred
vjenčanja predvodio je grobnički župnik Josip Maurović pred seoskim sucem Jurjem
Linićem i Franom Maurovićem kao svjedocima.11 Iz braka Antona Durbešića mlađeg
i Matejke potekli su sinovi Juraj i Mate, koji osnivaju dva nova ogranka obitelji, te
kći Franka, majka poznatoga i zaslužnoga grobničkoga župnika Martina Juretića.
Antonov mlađi brat Jakov Durbešić (1753. - 1771.) bio je svećenički kandidat koji se,
poput njihova starijega brata Tome, školovao u mjesnoj kaptolskoj školi. U matičnoj
knjizi umrlih spominje se kao rhetoricus auditore i ingenius iuvens, absolute rhetor.

Nažalost, neizlječiva bolest naglo je prekinula karijeru ovog darovitog mladića.12
Juraj Durbešić Antonov (1781. - 1837.), osnivač starije loze obitelji, bio je
crkvenjak (aedituus) u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Grobniku. U oporuci se stoga
i navodi kao mežnjar. Godine 1833. spominje se i kao općinski sudac u Grobniku
(judice communalis ex Grobnik). Dana 25. studenog 1804. oženio se Marijom Bahorić
Šimunovom iz Drage. Iz toga su braka potekli sinovi Mate (Matac), Anton (Tonić),
Petar (Petrić) i Leopold (Poldić), te kćerka Katica koja se udala za posjednika Frana
Prosena Kranjca iz Lukeži, vlasnika tamošnje pilane i mlina na Rječini. Ostavši
udovcem Juraj Durbešić 1834. oženio se po drugi put Anom rođ. Poje iz Ribnice,
koju on u svojoj oporuci s poštovanjem naziva “moja gospodarica Anica”. Spomenuta
oporuka odaje čovjeka plemenitog, pažljivog i vrlo odanog svojoj brojnoj obitelji.13
Samo tri godine kasnije umro je od posljedica sušice.
Mate Durbešić Jurjev (1805. - 1843.), s nadimkom Matac Organist, službo-
vao je u Grobniku kao mjesni orguljaš (organista ecclesiae). Osim toga bavio se
i privatnom podukom kao mjesni učitelj (ludimagister locali, 1842.), te obnašao
crkvenjačku službu. Godine 1831. oženio se Marijom Smokvina Ivanovom iz Drage.
Njegov stariji sin Kuzma (1835. - 1900.), po zanimanju postolar, preselio se u Rijeku,
a mlađi sin Josip (1838. - 1870.), krojački obrtnik, umro je u Zagrebu.
Matin mlađi brat Anton Durbešić Jurjev (1812. - 1886.), zvan Košćeh, bio je
isprva gostioničar u Grobniku gdje posjeduje krčmu za prodaju kruha i vina. Kuća mu
se nalazila odmah ispod grobničkog Kaštela (nekoć br. 17, danas br. 5). Poslije toga
godinama službuje kao vlastelinski lugar knezova Thurn - Taxis. Godine 1835. oženio
se Marijom Kik Martinovom (1816. - 1860.), kćerkom trgovca i krčmara na Kikovici.
Te iste godine braća Anton i Mate Durbešić Jurjevi razdijelili su svoje dotad zajedničko
imanje koje se sastojalo od dviju kuća i okolnih vrtova u Grobniku. Iz Antonova braka
s Marijom Kik potekli su Anton mlađi (1837. - 1864.), također lugar, i Fran (1839.
- 1877.), koji se utopio kao mornar u Kanalu Bergnes kod Dunkerquea (Francuska).
Nakon smrti prve supruge Marije, i druge supruge Franke, koja umire od tifusa nakon
samo godinu dana braka, Anton se 1863. u Rijeci oženio za Jelenu Štimac Stipanovu
(1833. - 1917.), rodom iz Crnog Luga. U matičnoj knjizi kao zanimanje upisano mu je
«krčmar» (caupo). Iz tog trećeg braka potekla je kći Jelica, koja se 1885. godine udala
za zidara Frana Brdara Andrijinog iz Kačani. Budući da se spomenuti Brdar priženio u
Durbešićevu kuću , bio je poznat po nadimku Fran Košćehov. Antonova mlađa braća
Petar (1822. - 1876.), po zanimanju postolar, i Leopold (1824. - ?), preselili su se u
Rijeku.
II.
Rodonačelnik mlađe i ujedno najmnogobrojnije loze obitelji Durbešić bio je

Mate Durbešić Antonov (1788. - 1837.) iz Grobnika. Čini se da je taj Mate, iako sin
siromašne udovice, još kao mladić pokazivao velike trgovačke sklonosti: u prvo vrijeme
bavi se mesarenjem i prodajom vina, a kasnije sve više trguje različitom robom na
veliko. Bio je čovjek vrlo poduzetnog duha. Premda potječe iz redova bivših kmetova i
slobodnjaka, on zbog svoje sposobnosti i energičnosti postaje tipičnim predstavnikom
novog autohtonog trgovačkog staleža koji preuzima glavnu inicijativu u robnom
prometu između Primorja i Gorskog kotara. U matičnim knjigama spominje se isprva
kao mesar (lanio, 1816. i 1820.), krčmar (edicillator grobnicensis, 1818.), a potom

i kao trgovac (negotiator). U poznijim je godinama trgovao drvetom i ugljenom na
veliko, te postao najimućniji posjednik zemljišta i šuma na Grobnišćini.
Mate Durbešić pojavljuje se kao domaći trgovački poduzetnik odmah
poslije nestabilnog perioda francuske okupacije, koji su obilježile teške gospodarske
posljedice (kontinentalna blokada, rekvizicija hrane, pojava gladi i dr.). To je
doprinijelo da se upravo šume počinju iskorištavati kao nikada dotada u prošlosti.
Premda počinje raditi s malim kapitalom, vremenom uspijeva prodrijeti i na vanjsko
tržište. Tada se posebno počela razvijati trgovina jelovim bordunalima, trenicama i
bukovim dužicama, te trgovina drvenim ugljenom. Iz bukovine i omorikovine pravile
su se daske, letve i šimlje koje se najviše izvoze u inozemstvo.14 Dvadesetih i tridesetih
godina Durbešić se domogao i značajnih upravnih funkcija, obnašajući uglednu i
unosnu službu mjesnoga glavara, te gospodskoga suca (judex comunali) u Grobniku.
Na toj se dužnosti spominje u razdoblju od 1824. do svoje smrti.
Dana 13. studenog 1808. oženio se Anom Dubričić Mihinom iz Kastva, koja
umire samo godinu dana kasnije. Stoga se već 25. veljače 1810. kao udovac oženio
za Matejku Sobotinčić Jakovljevu (1785. - 1867.) iz Cernika. Iz toga su braka potekli
sinovi Ivan Nepomuk, Fran, Josip, Jakov i Augustin Durbešić, te kćeri Marija, udata za
grobničkoga pisara Josipa Baćića, i Petrina - Paulina. Njegov šurjak Mate Sobotinčić
Jakovov, krčmar (caupo) u Cerniku, bio je dugogodišnji Durbešićev ortak u raznim
trgovačkim poslovima.15 Iz specifikacije računa koju Durbešić podnosi svojem kunjadu
i pajdašu Sobotinčiću, očito je da se radilo o domaćoj robi (vino, kukuruz, ovčje i
goveđe meso, kupus) namijenjenoj uglavnom potrebama lokalnog seoskog tržišta.16
Usprkos činjenici što započinje svoju trgovačku djelatnost u prilično
nepovoljnim vremenima (teška gospodarska situacija nakon Napoleonovih ratova i
francuske okupacije, velika skupoća, nesigurno ekonomsko stanje), Durbešić znade
iskoristiti pogodnosti trgovine živežom te sve što uspije zaraditi odmah ulaže u
kupovinu nekretnina: vrtova, vinograda i kuća. Prvo 1814. kupuje od obitelji Valić
kuću i vrt za 300 rajnskih forinti, zatim kuću Marije Vlatković za 200 forinti (1824.),
potom kuću Mikule Maurovića s čitavim imanjem za 455 forinti (1827.) i, napokon,
godine 1834. kuću Grge Valjana i kuću nasljednika pok. Ivana Krasavca za 431 forintu.
Osim toga, zajedno s Matom Sobotinčićem, 1832. godine kupuje kuću u Jelenju za 135
forinti (a zatim je iste godine za 250 forinti prodaje Ivanu Rempešiću!), a u zajednici
s Bartolom Šišulom iz Čavli kuću i drvenu štalu na Platku od lugara Lovre Bunete za
100 forinti.17
Sudeći po tim učestalim i često skupim kupovinama, poslovi su mu iz godine
u godinu bili sve uspješniji, a kapital je postojano rastao. Durbešić je istovremeno,
ponesen svojom sve većom materijalnom moći, pokazivao vrlo malo obzira prema
svojim suseljanima, iskorištavajući ih kad god bi mu se za to ukazala prilika. Tako
je, primjerice, kupujući kuću Marije Vlatković obećao da «oće dati kvartir u istoj
kući Mariji Vlatković dokli bude živa, to jest njive since 1 klofter i jednu konobicu, i
kuhinjicu skupa na dolnjen podu 1 klofter i noga jedna (…) tako dugo doklam ona bude
ostala va istoj kući tulikajše da nje on nesmi goniti iz kuće doklam je ona živa, i da nje
nesmi špotati niti on, niti koji od njihovih.»18 Ipak, svim obećanjima usprkos, Marija
Vlatković neposredno prije smrti morala je «uzeti kvartir» kod Grge Valjana. Isto tako
Mikula Maurović prvo daje Durbešiću u zakup neke zemlje a na koncu je prisiljen
prodati mu «sve svoje u Gradu». Ljude bi prvo natjerao da se kod njega zaduže a
zatim bi sudskim putem prisvajao njihovu imovinu. Pri tome se obilno koristio svojim
privilegiranim položajem mjesnog suca i čovjeka od općeg povjerenja. Tamna strana

njegova karaktera naročito se lijepo otkriva u brojnim pritužbama njegovih susjeda
koje su uslijedile poslije Matine smrti, kad se više nitko nije morao bojati njegove
osvete.19
Godine 1835. Mate Durbešić je došao na ideju da na Rječini podigne pilanu
kako bi mogao prerađivati drva za potrebe svoje trgovine. Prema svemu sudeći on se tih
godina sve intenzivnije stao baviti trgovinom drvetom i drvenim ugljenom iz obližnjih
grobničkih šuma, budući da je bila daleko unosnija od poslova sa živežom. Raspolagao
je, dakako, i velikim kapitalom koji je u to mogao uložiti. Tako je došlo do pogodbe
između njega, kao investitora nove pile, i nekolicine seljaka iz sela Lukeži, vlasnika
zemljišta na Rječini.20 Prema tom kuntraktu Durbešić se obavezao da će sagraditi pilu
iz vlastitih sredstava pod uvjetom da se njome može služiti sljedećih deset godina, a
Lukežani su, s druge strane, uz svoju suglasnost obećali da će otkloniti svaki kvar do
kojeg na pili bude došlo. Poslije isteka tih deset godina, Lukežani dobivaju potpuno
vlasničko pravo nad pilom. Durbešiću, međutim, nije bilo suđeno da doživi ostvarenje
svoje zamisli. Pila je, doduše, podignuta ali je ubrzo nakon njegove smrti prešla u ruke
Lukežana i to čitavih osam godina prije dogovorenog roka. Umro je upravo u trenutku
kada mu se činilo da može gotovo sve što bi poželio, kada je bio najmoćniji grobnički
poduzetnik, u punom naponu životne i radne energije.
Prema podacima iz Matične knjige umrlih Mate Durbešić umro je od bolesti
zvane febris nervosa, u četrdeset i devetoj godini života, ostavivši iza sebe suprugu
sa sedmero malodobne djece. Njegovi posljednji ostaci pokopani su u obiteljskom
mauzoleju Baćić - Durbešić, na mjesnom groblju u Grobniku.
Tri desetljeća kasnije ondje je sahranjena i njegova udovica Matejka, koja će
preminuti od staračke iscrpljenosti (marasmus senilis). U svojoj je oporuci napisanoj
u Grobniku 19. kolovoza 1862. Matejka ostavila sljedeće novčane legate: 1. stotinu
forinti «za jednu vekovitu mašu pevanu u grobničkoj župnoj crkvi za mene i mog pok.
supruga koja se ima služiti svako lieto na dan moga preminuća»; 2. dvadeset i pet
forinti za siromahe grobničke župe; 3. petnaest forinti za mjesnu školsku zakladu.
Općenitim svojim baštinikom imenovala je najmlađega sina Augustina Durbešića,
koji je u roku od dvije godine morao isplatiti svojoj braći Ivanu, Josipu i Jakovu po
tisuću forinti. Kćerka Marija trebala je dobiti stotinu, a Paulina tristo forinti zajedno s
dolcem Draganja. Zbog toga što je majci učestalo pomagao u novčanim neprilikama,
sinu Ivanu imala se isplatiti još dodatna svota od tisuću forinti.21
III.
Ivan Nepomuk Durbešić (1812. - 1901.), najstariji Matin sin, preuzeo je nakon
očeve smrti zajedno s majkom Matejkom svu brigu oko uzdržavanja brojne porodice,
vođenja gospodarstva i trgovačkih poslova. Bilo je to početkom studenog 1837. godine.
Prije toga nalazio se u upravnoj službi grobničkog vlastelinstva koje je tada pripadalo
mađarskoj obitelji Batthyány.22 Ivan je već kao dječak znao pomagati ocu oko trgovine
i tako vrlo rano stekao korisna iskustva koja će kasnije uspješno primijeniti.23 Nakon
završene riječke gimnazije (1831/2.), upisao se kao slušač filozofije na Kraljevsku
akademiju znanosti u Zagrebu. Ondje je pohađao sljedeće predmete: povijest Ugarske
(historia pragmatica regni Hungariae), algebru, analitičku logiku i empirijsku
psihologiju, te vjeronauk (doctrina religionis). Zagrebačku akademiju, međutim,
napušta već nakon prve godine.24
Nekadašnja kuća Durbešića na Čavlima
Od trgovačkih poslova koje koncem tridesetih godina vode on i njegova

majka, značajno mjesto svakako pripada «tergovini uglevarskoj» tj. trgovini drvenim
ugljenom u Kripanju čija vrijednost iznosi oko tisuću forinti.25 Prema ugovorima s
Gospoštijom Grobnik Ivan je, naime, u razdoblju od 1840. do 1847. godine bio
zakupio regalna prava trgovanja drvetom i paljenja ugljena na području vlastelinskih
šuma i krčevina (Platak, Trstenik, Žepovo, Kripanj, Zazadnji, Mlični i Sleme). Nakon
isteka tog ugovora Durbešić je 1847. potpisao novi sporazum o zakupu regalnih prava
s Gospoštijom Grobnik čiju će provedbu, međutim, onemogućiti politički nemiri. U
proljeće 1848., uslijed pobune grobničkih seljaka, bio je «silovitim načinom na tuliko
preprečen» pa više nije mogao nastaviti sa započetim poslovima eksploatacije drveta
i ugljena.26 Pod utjecajem četrdesetosmaških liberalnih ideja, grobnički su seljaci
tada nasilno zauzeli grobničke šume i onemogućili bilo kakvu domaću trgovinu ili
proizvodnju ugljena.
Godine 1842. majka je prodala Ivanu veliku kuću s posjedom na Čavlima,
zgotovljenu poslije muževljeve smrti, za iznos od dvije tisuće šesto i pedeset forinti.27
Ta ogromna kuća s velikim perivojem i prostranim sobama imala je u prizemlju
veliki skladišni prostor za veletrgovinu. Tako se Ivan i formalno odijelio od obitelji
stekavši sve uvjete za samostalnu trgovačku djelatnost. Čavle, smještene na tranzitnoj
Lujzinskoj cesti, pružale su za to velike mogućnosti: imale su tada oko tri stotine
stanovnika od kojih se dobar dio bavio trgovinom i krčmarenjem, a tuda su danomice
prolazili mnogobrojni kirijaši sa svojim bordunalima za riječko tržište. Ivan se već u
to doba bio opredijelio za trgovanje drvetom i tražio najpovoljnije načine da što bolje
plasira svoju robu.
U to vrijeme on još uvijek raspolaže malim kapitalom koji ga prisiljava da se
usmjeri uglavnom prema domaćem tržištu ili, u najboljem slučaju, prema potrebama
riječkog lučkog emporija. Durbešić je, s druge strane, ograničen uskim okvirima zaostale
feudalne privrede koja poznaje jedino vlastelinske uzuse i koju ne zanima područje
što prelazi gospoštijske međe. Tek nakon godine 1848. i uvođenja novog austrijskog
Općeg zakonika, koji će odstraniti zapreke sustavu slobodnog tržišta i zakonima
ponude i potražnje, nastat će bolja vremena za poduzetnike kakav je bio Durbešić:
tada stupaju na snagu načela slobodne trgovine, obrta i prometa, nepovredivosti
privatnog vlasništva u raspolaganju zemljištem, svakome građaninu jamčilo se pravo
na sigurnost osobe, slobodu konkurencije i sklapanja ugovora, slobodu izbora posla i
zvanja.28 Otvoren je, dakle, prostor za slobodnu trgovačku inicijativu bez koje Durbešić
nikada ne bi uspio ostvariti privrednu aktivnost većeg stila. Apsolutističke reforme
sjajno su se preklopile s njegovim poslovnim ambicijama.
Nakon što je prikupio dovoljno novaca i otplatio čitav preostali dug za kupljenu
kuću, obavljajući neko vrijeme i dužnost grobničkog općinskog notara (1847.), Ivan se
upustio, kao i njegov otac petnaest godina ranije, u vrlo unosan projekt – riječ je, prema
nekim autorima, o prvoj parnoj pilani u Hrvatskoj! O tom značajnom poduhvatu piše
Mijo Radošević: «Godine 1850. sagradio je Durbešić u Crnom Lugu pilanu na paru na
6 jarmova, od kojih ima svaki po 1 - 2 testera, sa snagom od 25 konjskih sila, a izrađuju
se ponajviše bukovi tavoleti, a manje jelove i smrekove žaganice i tavaloni. Sustav
ovih pila je kombiniran mletački, jer silu prenaša remenje i jer su u jarmu dvie mjesto
jedne testere, a osim toga na pokretnom kolu stoji teretno kolo, koje brzinu regulira
(tj. zamašnjak nap. pisca), dočin toga prasica nema.»29
Durbešićeva parna pilana u Beloj Vodici kod Crnog Luga, u arealu šumskog
veleposjeda Thurn Taxisa, sastojala se, dakle, od jednog parnog stroja jačine 25 KS30
sa šest drvenih jarmača (osnovni dijelovi), tri kružne pile za okrajanje i dvije kružne
pile za čeljenje (kao pomoćnim strojevima). Prvenstveno je bila namijenjena piljenju
bukovine u ambalažne tavolete (daščice debele 6 mm) i testone (18 mm); pilila je za
dvanaest sati 18 m3 bukove oblovine31. Pilana je pored toga imala i pomoćni pogon za
destilaciju špirita iz bukovine. Obrađene tavolete i testone Durbešić je dobro prodavao
u Italiji za izradu ambalaže za limune i naranče.
U listopadu 1857. nepoznati dopisnik riječkih novina LÉco di Fiume s velikim
oduševljenjem piše o novoj pilani podignutoj u Crnom Lugu: «Abbiamo visitato di
questi giorni la nuova Sega a vapore, in Černilug a 5 miglia di distanza di qui, di
proprietá dei Signori Antonio Matessich e Giovanni Nep. Durbessich. La macchina e
la caldaia che funzionano sono ammirabili cosí per la bella e solida costruzione, come
per la qualitá del ferro di cui son fatte e ch´ é ferro di Stiria. Godiam tanto piú nel
far questo elogio, quanto che la macchina non proviene dalléstero ma da fabbrica
dellínterno, cioé l´ i.r. priv. Fabbrica di Giuseppe Körösi in Gratz.»32
Ivan Nepomuk Durbešić odlučio se (a to se, uostalom, pokazalo izvrsnim
poslovnim potezom) na podizanje ovakve pilane iz nekoliko razloga. Prvo, upotreba
parnog stroja kao novog industrijskog sredstva u eksploataciji goranskih šuma bila je
tada potpuno nepoznata; ipak, obećavala je daleko veći kapacitet proizvodnje, sigurniju
i bržu eksploataciju pa je i rizik uložen u parnu pilanu bio neznatan u usporedbi s
gotovo sigurnim mogućnostima uspjeha. Drugo, trebalo je iskoristiti velik potencijal
bukovih šuma u industrijskoj preradi (bukva se tada upotrebljavala uglavnom kao
najjeftinija sirovina za paljenje ugljena ili za ogrjev). Treće, okolica Crnog Luga bila
je tada bogata i neiskorištena oaza obrasla šumama crnogorice i bjelogorice s izlazom
na Lujzinsku cestu preko Zelina i Jezerine u Mrzloj Vodici33, povoljnu komunikacijsku
vezu prema riječkoj luci. Četvrto, djelovanje takve pilane predstavljalo je jedan od

glavnih gospodarskih izvora gorskoga kraja, osiguravajući zaposlenje i stalan prihod
mnogim goranskim obiteljima.
Podizanjem parne pilane u Crnom Lugu, Durbešić je osigurao ne samo
kontinuiran i prilično zamašan kapacitet proizvodnje drveta, već je istovremeno uspio
svoju robu plasirati na lokalno i strano tržište. I tako je od sitnog poduzetnika s relativno
malim kapitalom, tijekom pedesetih godina devetnaestog stoljeća, postao bogati
grobnički veleposjednik, a naposlijetku i poznati riječki veletrgovac i brodovlasnik.
Tada je već bio, zajedno s Gašparom Peršićem34, suvlasnik triju jedrenjaka: brika
Giovanni Gasparo od 407 brt., brika Teresa Fanny od 328 brt., te brigantina Terzo
od 388 brt.35 Ovi su brodovi bili od velika značaja za njegovu inozemnu trgovinu.
Nekako u isto doba Durbešić osniva zajedničku trgovačku tvrtku s poznatim riječkim
poduzetnikom, brodovlasnikom i veletrgovcem Antonom Matešićem iz Sv. Kuzma.36
Parna pilana u Crnom Lugu bila je u pogonu čitavih trideset i pet godina37ostavši svome
vlasniku temeljnim izvorom prihoda. Kod riječkog suda imao je pak protokolirano
veletrgovačko poduzeće pod vlastitim imenom (ditta G.N. Durbessich).38
Durbešić je kao poduzetnik (principal) organizirao paljenje ugljena za
svoj račun u grobničkim i susjednim goranskim šumama, te s domaćim vozarima
(furmanima) ugovarao odvoz drvene građe i ugljena iz planina do riječke luke. Oni
su mu isto tako odvozili piljene daske iz pilane u Lukežima do njegova stovarišta u
Čavlima. Prema sačuvanoj dokumentaciji običavao je preko zadužnica/obveznica i
unaprijed uzajmljivati grobničkim vozarima veće svote novca za kupnju volova. Tu su
svotu vozari morali namiriti Durbešiću u razdoblju od nekoliko mjeseci prijevozom
njegove tergovine ili u gotovom novcu, uz uobičajene kamate.
Takvu zadužnicu/obveznicu na svotu od 124 forinte uzajmio je, primjerice,
vozaru Šimunu Brnji iz Podhuma 21. ožujka 1853. godine.39 Martin Semion iz Zastenica
posudio je pak u ljeto 1856. od Durbešića 170 forinti «ili tri cvancige u svakom forintu
srebrne računajuć» za kupovinu volova, radi čega se obvezao služiti ga «sa jednim
parom volov i jednim parom konjih, sve vrime ovo leto sa voženjem derv iz gore pod
Passine va isti precij tako što i drugi volari polak pogodbe upisati odviše pak kada iz
gore se voziti nebi moglo, onda dužan bude robu jelovu žaganice od Lukežova simo
u Čavlje ispeljivat.» U slučaju da Semion ne bi postupio prema dogovoru, slijedile
bi stroge sankcije. Ukoliko nije vozio s dva para zaprežnih životinja, kažnjavao se
globom od 50 forinti, uz obavezu povrata dvostruke kapare. Ukoliko bi se pak zatekao
s robom nekog drugog trgovca, morao je platiti kaznu od 10 forinti. Durbešić se mogao
u slučaju neisplaćivanja duga namiriti zapljenom blaga, ili, ukoliko to ne bi dostajalo,
zapljenom pokretne i nepokretne imovine (oranica Paprute na Grobničkom polju), uz
naplatu kamate i sudskih troškova kod nadležnog riječkog sudišta.40
Ivan Nepomuk Durbešić nije bio samo jedan od najuglednijih trgovaca svoga
vremena, već je i «po široj našoj domovini» uživao glas poznatog hrvatskog rodoljuba
i javnog djelatnika. Bio je «narodnim zastupnikom na hrvatskom i na zajedničkom
saboru pak takodjer nekada i predsjednik Čitaonice riečke. God. 1843. odlikovao se
je u narodnoj borbi kao pokretač narodnoga pokreta na Rieci. Grobničani ga imahu
dugogodišnjim načelnikom u bivšoj svojoj obćini, gdje je razvio bio liepu djelatnost.»41
Počevši od godine 1848. bio je redovnim članom riječkog Casino Patriottico.
Već 1851. godine nalazimo Durbešića u «kolu domoljubne braće» riječke
Čitaonice zajedno s bratom Jakovom i šogorom Josipom Baćićem. Čitaonica tada
bijaše mjesto okupljanja pretežnog dijela tadašnje riječke hrvatske inteligencije
koja se zalagala za slavensku nacionalnu emancipaciju42. Durbešić je, kao jedan

od najagilnijih članova ovoga društva i njegov predsjednik, morao biti vrlo dobro
informiran ne samo o gorućim političkim problemima, već je pokazivao raznorodne
interese i bio duhovnim pokretačem mnogih korisnih inicijativa.43 Prilikom svečane
jubilarne skupštine, održane povodom pedesete obljetnice osnutka Čitaonice, godine
1901., tadašnji potpredsjednik dr. Ivan Kiseljak izrekao je ove riječi:
«Iza prvoga družtvenoga predsjednika i velezaslužnoga Šišmana Vukotinovića
- Farkaša bijaše nam koncem prvoga, a početkom drugoga decenija našega obstanka
predsjednikom Ivan Durbešić. Žalimo, da se vriedni starina našem pozivu nije odazvati
mogao, te da ga god naše današnje svetčanosti ne ima. Možda bi mu srce donekle
napunilo zadovoljstvo naše uvjerenje, da će nam u trajnoj i harnoj uspomeni ostati uz
ostalo njegovo djelovanje i požrtvovna pripravnost, kojom je u vrieme težkih neprilika
družtvu predujmio znamenitu novčanu svotu. I kako Čitaonica, plemenito njegovo
djelovanje za napredak društva nikada zaboraviti ne će, tako neka i njemu uspomena
na sve dobro, koje je njoj izkazao, osladjuje života njegova zimske godine, kojih neka
mu Bog dade doživjeti što više. Živio Ivan Durbešić.»44
U lipnju 1855. Šišman Vukotinović - Farkaš, rodom iz Osijeka, sin Emerika
i Amalije rođ. Petrović, prvi predsjednik Narodne čitaonice, oženio se za Mariju
Pascucci, kćerku riječkog zidara Luigija Pascuccija. Vjenčanim mu je kumom bio Ivan
Nepomuk Durbešić.45
Tijekom 1859. Durbešić se ističe davanjem dobrovoljnih novčanih priloga
u različite svrhe. Prvo je poklonio 5, 25 fjorina «a favore dei periti nel tentativo di
salvamento del naufragio Brick austr. Fede», a potom 25 fjorina riječkim županijskim
oblastima u korist ranjenih austrijskih vojnika46. Naročito se zalagao za napredak svog
rodnog mjesta i okolnoga kraja. Počevši od 1856. svake je godine darovao po deset
forinti za nabavku darovnih knjižica najmarljivijim učenicima za školu u rodnom
Grobniku, te je dugo vremena bio njen najrevnosniji dobročinitelj.47 Godine 1863.
Durbešić je izabran za člana riječkog gradskog zastupništva i revizora Pomorskog
osiguravajućeg društva (Societá fiumana di assicurazioni marittime).48 Tri godine
kasnije bio je članom Odbora za podignuće spomenika na Grobničkom polju, koji se
imao podići u spomen na legendarnu bitku s Tatarima, čiji pokrovitelj bijaše đakovački
biskup Josip Juraj Strossmayer a počasni predsjednik dr. Franjo Rački.49
Početkom lipnja 1864. grobnički učitelj Petar Solerti objavio je u učiteljskom
časopisu Napredak zanimljiv dopis iz Grobnika, u kome govori o posjeti dr. Franje
Račkoga, tadašnjega glavnoga školskoga nadzornika:
«Dne 20. svibnja t. g. posjeti nenadano ovu učionu oko 10 satih u jutro preč. i
veleuč. g. kan. i vrhovni škol. Nadzornik kraljevinah Hrvatske i Slavonije dr. Fr. Rački,
u pratnji velemožnog g. Podžupana Iv. Vončine, i poznatog našeg domorodca, veletržca
g. Iv. Durbešića, veleč. g. Župnika i ovomjesne škole ravn. Martina Juretića i mnogoč.
g. duh. Pomoćnika Ivana Klobučara. – Pošto pako neznatan broj učenikah opazi,
dade se izviestiti koli broj za školu sposobne, toli i školu polazeće djece; kom prilikom
doznade, da je u ovoj okolici vladajuća epidemička, popustna groznica uzrokom loše
škole polazka; zatim stade stranom sam, a stranom po mjestnom učitelju njekoje II i
III razreda učenike, dočim I. razreda učenici, koji u ovoj učioni samo popodne školu
polaze, prisutni nebijahu, na temelju čitankah u zemljopisu, povjestnici i jezikoslovlju, a
napokon i u računstvu izpitivati, prigodom čega veleč. g. ovomjestnom škole ravnatelju
priporuči, da bi se požurio na ikoji način uplivom svojim kod obćine ili inače izhoditi,
da se u ovoj učioni za zemljopisnu obuku i potrebna pomoćna sredstva nabave, našto
spomenuti naš domorodac i ove učione jedini dobročinitelj g. Iv. Durbešić, koji od

god. 1856. za nabavljanje darovnih knjižicah najmarljivijim učenikom svake godine 10
fr. a.v. poklanja – i tad pripravnim izjavi, za prerečena, pomoćna zemljopisna sredstva
potrebnu svoticu prikazati. – Bog mu naknadio svaki novčić tisućostruko, što ga na
žrtvenik prosvjete rodnog mu mjesta /rodio bo se je i odhranio na Grobniku/ ulaže!
Konačno obodri prehvaljeni g. nadzornik prisutnu školsku mladež kratkim, ljubeznim
i poučnim govorom k postojanoj marljivosti i natjecanju u učevnih predmetih, i time se
oprosti; a djeca zanešena njegovom ljubeznosću – želeći mu sretan put! – propitivahu
potle znatiželjno: ´Tko je taj Gospodin, i hoće li skorom opet doći!´»50
Prema popisu pučanstva iz 1858. Ivan Nepomuk Durbešić živio je sa svojom
obitelji u Bonetićevoj kući u Rijeci označenoj brojem 529. Za njega se veli da je
«negoziante ed armatore» rodom iz Grobnika, te da je stanovit dio godine nastanjen
i na Čavlima. Osim njegove tada već treće supruge Barbare, navedeno je i njegovo
šestero djece, kćerke Antonija, Amalija i Olga, te sinovi Edmond, Rikard i Artur. Kod
Durbešićevih služile su tada djevojke Barbara Pirtz iz Karlovca, Ana Frank iz Čavli i
Lucija Poldrugovac iz Istre.51
Put između Rijeke i Čavala danomice je prelazio trasom Lujzinske ceste u
svojoj kočiji (karoci), te su ga kao trgovca drvetom ondje svi dobro poznavali. U ljeto
1858. godine dogodio mu se, međutim, neobičan incident s dvojicom financijskih
stražara. Budući da ga financi Giovanni Dillenz i Giuseppe Ceriak, vjerojatno kao novi
službenici u tom poslu, nisu osobno poznavali, zaustavili su njegovu kočiju u Čavlima
radi uobičajenog pregleda. Kako je prije toga već bio prošao carinsku kontrolu
kod Orehovice, on se tom pregledu usprotivio, smatrajući neprimjerenim da bude
sumnjičen radi možebitnoga krijumčarenja robe. Riječki sud, međutim, nije uvažio
Durbešićeve argumente i osudio ga globom od 50 forinti.52
Koncem pedesetih godina Durbešić se svojim ukupnim bogatstvom i
imovinskim statusom potpuno izdvojio od ruralnog ambijenta u kojem je dotada
živio, a njegov osobni standard poprima već tipično građanska obilježja. Njegova
ogromna kuća na Čavlima, kako sasvim ispravno zapaža Rudolf Strohal, izdiže se sa
svojim raskošnim parkom «poput nekadašnjih vlastelinskih dvorova».53 Durbešićevi
su imali stalnu kućnu poslugu, službenike54 i radnike, vozili su se u svojim kočijama
(karocama), kuća im je bila prepuna luksuznog namještaja i skupocjene robe.
U popisu raznih pokretnina koje će Ivan Nepomuk pokloniti u miraz svojoj
kćerci Olgi (1856. - 1886.), udatoj za općinskog bilježnika Lovru Solertija, nalazili su
se: zlatne naušnice s perlama, par naušnica marke Emaliert s brošem, zlatni i platinasti
medaljon, pozlaćene srebrne čaše, bogati srebrni pribor s monogramima, posuda za
šećer od kineskog srebra, bezbrojne haljine i gomila skupocjene rubenine, glasovir,
servis od finog engleskog porculana, kristalno posuđe, kanape i tapecirana stolica, tri
luksuzna ormara od poliranog drveta, etažera, uokvirene obiteljske fotografije itd.55
U isto vrijeme, posjed njegove stare majke Matejke sastojao se od «osam komadi
starih iztrošenih srebrnih žlicah», jednog starog ormara (boro), jednog stola od
tvrdog drveta, šest starih stolica i jednog kreveta.56 To je bilo sve što se moglo zateći
u stanu nekadašnje bogate udovice i trgovkinje u Grobniku. Kuća joj je, osim toga, «u
tadašnjem lošem stanju». Treba, međutim, imati na umu da je Ivan sa svoje strane
uvijek pomagao majci u novčanim neprilikama tako da mu ona u svom testamentu na
ime duga ostavlja čak tisuću forinti.57
Ivan Nepomuk Durbešić, zapravo, predstavlja hibridnu pojavu između
«klasičnih» oblika seoske buržoazije (npr. gostioničara) i onih formi koje obično
ubrajamo u tipično građanske (npr. brodovlasnici), on je nešto što teško možemo

uvrstiti u koju od već poznatih društvenih kategorija. Njegov otac, sitni trgovac i
lihvar, obuzet je ambicijom da zgrne što više novaca i dobije u vlasništvo ogromnu
količinu zemljišta (koje zatim može davati u najam) ili brojne kuće koje se isto tako
mogu izdavati u najam ili prodavati po povoljnijim cijenama od prodajne cijene. Ivan
je već mnogo profinjeniji i uglađeniji tip trgovca, on je filantrop (za razliku od oca
koji čini se nema nikakvih skrupula) i veliki rodoljub (otac je još potpuno apolitičan),
rođeni «gospodin predsjednik» i pokrovitelj. Prostor u kojem se kreće Ivan je salon
s raskošnim ogledalima, radni kabinet, soba u kojoj se mnogo čita (otac jedva da
je pismen). On, doduše, mnogo putuje i često boravi u Rijeci, ali ipak pretežni dio
života provodi u Čavlima koje osjeća kao svoj prirodni domicil. Ovdje, među svojim
Grobničanima, ipak se najbolje snalazio. Prema podacima iz riječkog Anagrafskog
ureda Durbešić je koncem šezdesetih godina živio sa svojom obitelji u Rijeci, u kući
označenoj brojem 465.
Početkom sedamdesetih godina Ivan Nepomuk Durbešić bio je jedan od
dioničara prvog riječkog parobroda Liburno, izgrađenog 1873. na navozima poduzeća
Stabilimento tecnico fiumano (1/2 karata), član upravnog odbora Županije modruško
- riečke (kategorija veleporeznika), član disciplinskog odbora i riječke Trgovačko -
obrtničke komore, ´družtvenik´ Bratovšćine hrvatskih ljudi u Istri. Nažalost, 1877.
Durbešićeva trgovačka tvrtka dolazi pod stečaj tako da pretežni dio njegova imutka
završava na dražbi.
Nakon toga slabi i njegov društveni utjecaj. U poznijim godinama, kada kao
grobnički načelnik zastupa interese svoga kraja, ističe se energičnim istupima prema
svakom pokušaju ugrožavanja nacionalnih interesa potvrđujući se kao dosljedan
pobornik političkih ideja iz svoje mladosti.58 Godine 1879. spominje se prvi put kao
načelnik u Grobniku i član povjerenstva za dohodovinski porez podžupanije riječke.59
Ivan Nepomuk Durbešić ženio se tri puta. Prva supruga Antonija Ulrich Jurjeva
(1802. - 1847.) iz Rijeke, s kojom je sklopio brak 1838. godine, bila je od njega starija
deset godina. Iz toga su braka potekle kćerke Antonija i Amalija. Nakon Antonijine
smrti Durbešić se oženio Zvanom Premer (1825. - 1852.) iz Metlike s kojom je dobio
sinove Edmonda i Rikarda.
Treća Durbešićeva supruga Barbara Viktorija (Betty) rođ. Sinić (1828. -
1901.), rodom Zagrepčanka, potjecala je iz imućne građanske obitelji. U nekrologu
objavljenom u Supilovom Novom listu za tu uglednu posjednicu iz Čavala zapisano
je: «Obće štovana gospodja a supruga bivšeg veletržca riečkog, a sada posjednika u
Čavlima gosp. Ivana Durbešića (…) uz svoga viernog supruga bila je duša hrvatskoga
pokretaja na Rieci – a naročito ustrojavanja hrvatske čitaonice riečke – te kao
takva poznata koli u najodličnijih krugovih gradjanstva Riečkoga – a isto tako kao
rodjena Zagrebčkanka u otmenih krugovih grada Zagreba.»60 Bila je pokopana na
mjesnom groblju u Cerniku, u prisustvu mnogobrojnog svećenstva i činovništva, na
čelu s presvijetlim gospodinom barunom Vinkom Zmajićem, tadašnjim kraljevskim
kotarskim upraviteljem. Na pogrebu je nastupio i cernički pjevački zbor. Iz trećega
braka Ivan Nepomuk imao je sinove Artura i Ivana - Zvonimira, te spomenutu kćer
Olgu.
Edmond Eugen Durbešić (1848. - ?), najstariji sin Ivana Nepomuka i Zvane
rođ. Premer, rodio se u Čavlima. Godine 1859. spominje se kao «studente della IV
classe» riječke gimnazije.61 U matičnoj knjizi krštenih Rijeke 1870., naveden je kao
trgovački agent (agens commercialis). Čini se da je preminuo još u ranoj mladosti, jer
kasnije o njemu nije sačuvano nikakvih podataka.

Rikard (Faustin) Durbešić (1850. - 1912.), drugi sin Ivana Nepomuka i Zvane
rođ. Premer, bio je pomorski kapetan i posjednik. Rodio se u Rijeci. Prema podacima iz
pomorskih godišnjaka (Annuario marittimo) ispit za poručnika trgovačke mornarice
položio je 1868. a za kapetana duge plovidbe 1871. godine. Godine 1870. spominje se
kao redovni član hrvatske Narodne čitaonice u Rijeci. Do 1873. služio je kao zapovjednik
brigantina Terzo u vlasništvu njegova oca. U poznijim se godinama trajno nastanio u
Cardiffu (Wales) gdje je živio kao pomorski kapetan, trgovac i posjednik. Ondje je i
pokopan.62
Artur Durbešić (1857. - ?), prvi sin Ivana Nepomuka i Betty rođ. Sinić, rodio se
u Čavlima. Hrvatsku gimnaziju pohađao je u Rijeci. Godine 1873. kao učenik sedmog
razreda poklonio je za gimnazijsku prirodoslovnu zbirku pticu kardinala (Pipra
pareola). Ispit zrelosti uspješno je položio koncem školske godine 1874/5.63 a poslije
toga studirao je pravne znanosti na Pravoslovnoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.
Godine 1883. imenovan je službenim pristavom extra statum kod Kr. kot.
suda u Novom Vinodolskom, a nakon toga radi kao sudbeni pristav u Otočcu (1890.
- 93.). Godine 1888. u pravoslavnoj parohijalnoj crkvi u Vrhovinama vjenčao se, kao
kraljevski sudbeni pristav u Otočcu, Marijom, kćerkom poštara i trgovca Mihajla
Delića iz Vrhovina. Obred vjenčanja obavio je mjesni paroh Jovo pl. Budisavljević.
Kumovi su bili kr. županijski liječnik dr. A. Rieger i trgovac Nikola Korica iz Gospića,
a djever bijaše poznati hrvatski slikar Nikola Mašić. Poslije toga Durbešić je službovao
kod kotarskog suda u Korenici (1893. - 96.), Vrbovskom (1896. - 1903.) kao kotarski
sudac i državni odvjetnik u Gospiću (1905. - 8.). Od 1895. postaje pravi član Pravničkog
društva u Zagrebu, a 1896. objavljuje crtice iz pravne prakse u Obćinaru i Mjesečniku.
U svibnju 1897. bio je kao kotarski sudac na čelu izaslanstva općine Plitvice u Rijeci, na
pogrebu grofa Artura Nugenta, pokopanog u obiteljskom mauzoleju na Trsatu.64 Od
1898. do 1904. kao kotarski sudac u Vrbovskom bio je skupštinar Županije modruško
- riječke. Iz Gospića 1910. prelazi u Zagreb kao pomoćni izvjestitelj banskog stola,
zatim je imenovan I. vijećnikom hrvatsko - slavonsko - dalmatinskog stola sedmorice
(1912.), vijećnikom Kr. banskog stola (1915.) i konačno članom Kraljevskog zemaljskog
komasacionog povjerenstva (1918.).65
Ivan Zvonimir Durbešić (1863. - 1882.), drugi sin Ivana Nepomuka i Betty
rođ. Sinić, rodio se u Rijeci. Umro je u dvadesetoj godini kao «slušatelj na križevačkom
Gospodarskom učilištu».
Sredinom ožujka 1901. godine na cerničkom je groblju sahranjen bivši veletržac
riečki Ivan Nepomuk Durbešić, a zajedno s njime pokopana je čitava jedna epoha. Ova
smrt, zajedno s onima koje će uskoro uslijediti, najavljuje početak kraja jedne izuzetno
uspješne trgovačke dinastije, dinastije od koje će uskoro ostati samo davne uspomene.
Posljednji negoziante di legnami, Oskar Durbešić, praunuk suca Mate iz Grobnika,
umro je u Ljigu 1932. godine ne ostavivši iza sebe vlastitih potomaka. Vilu na Čavlima
naslijedila je njegova sestra Elvira ud. Lukanović.
U perivoju vile Durbešić na Čavlima početkom dvadesetog stoljeća redovito su
se održavale velike pučke svečanosti na kojima je svirala glazba pješadijske pukovnije
grofa Jelačića iz Rijeke, te sušačka glazba, u organizaciji mjesnog pjevačkog zbora
Tomislav i Hrvatske čitaonice u Cerniku. Na tim svečanostima su se održavale šaljive
igre, posluživala hladna jela i pića, uz večernje bengalske rasvjete i vatromete.66
Tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, poslije smrti liječnika dr. Davora
Lukanovića i njegove supruge Elvire, vila je stradala u požaru i opustjela, krov se
urušio, a perivoj zarastao u korov. Prije dvadesetak godina vila je potpuno obnovljena,

u njenim prostorima žive novi vlasnici, ima novu funkciju, te danas još uvijek služi kao
poslovni i stambeni objekt. Nema, međutim, ničega što bi podsjećalo na nekad tako
slavnu i utjecajnu trgovačku obitelj Durbešić. Nema čak ni ploče koja bi upozoravala
da je tu proveo svoj vijek čovjek koji je podigao, ni manje ni više nego – prvu parnu
pilanu u Hrvatskoj.
IV.
Marija Durbešić (1814. - 1901.), starija kći Mate i Matejke rođ. Sobotinčić, te
sestra Ivana Nepomuka, živjela je kao posjednica u Grobniku. Godine 1836. udala se
za općinskoga notara Josipa Baćića starijega (? – 1856.), rodom iz Rijeke. Njegov otac
Ivan bio je drvarski spekulant, a polubraća Ivan Krstitelj, začasni kanonik modruško
- senjski u Novom Vinodolskom, i Mate, trgovac u Taganrogu (Rusija). U Grobnik se
doselio kao općinski službenik. U prvo vrijeme radio je kao gospoštijski pisar, zatim
nadzornik i napokon načelnik grobničke općine. Nakon toga službovao je kao ravnatelj
paromlina u Žaklju. Bio je redoviti član riječke Narodne čitaonice. Iz braka s Marijom
Durbešić potekli su sinovi Josip mlađi, Rajmund Ludovik i Anton. Prema riječima
njene majke Matejke Marija je od očinske kuće bila «odbavna već leg pristojno i preko
toga još dobila kuću u kojoj stanuje sa svim pristojanstvom i vrtima te takojer i vrtal
Berijina.»67 Riječki dnevnik La Voce del popolo veli za Mariju u svom nekrologu: «la
vecchia signora fu donna esemplare per domestiche virtú e per léccelente doti del
cuore´. Pokopana je u rodnom mjestu u obiteljskoj grobnici.68
Njen najstariji sin Josip Baćić mlađi (1837. - 1912.), bio je trgovac drvima i
posjednik u Grobniku. Karijeru započinje kao županijski činovnik u Rijeci. Za njega
se veli da je bio velik rodoljub i dobrotvor, «uzoran glavar obitelji, dobar otac, blag
i milostiv prema sirotinji, a vjeran sin domovine (..) od svakoga poštovan i ljubljen.
U Primorju je uživao glas izvrstnog ekonoma, te bio dugododišnji ravnatelj Pučke
štedione.» (Novi list).69
Drugi sin Marije Durbešić Rajmund Ludovik Baćić (1838. - 1905.) bio je
pomorski kapetan, veletrgovac drvima, brodovlasnik i posjednik u Rijeci. Iz Grobnika
odlazi u ranoj mladosti i posvećuje se pomorskom pozivu. Položivši ispit za kapetana
duge plovidbe, šezdesetih godina zapovjednik je barka Dampier u vlasništvu braće
Pošćić iz Voloskog. Zahvaljujući svojoj izvanrednoj radišnosti i upornosti, stekao je
potom priličan imetak i velik ugled u riječkim pomorskim i trgovačkim krugovima.
U ožujku 1871. otkupio je od svoga ujaka Ivana Nepomuka Durbešića tri karata
austrougarskoga brigantina Terzo.70 Iste godine bio je začetnik Društva za obalnu
plovidbu Rijeke i primorja (Societá di navigazione costiera di Fiume e del litorale), te
utemeljitelj redovite brodske pruge između Rijeke i Senja. Nakon toga bio je direktor
i potpredsjednik parobrodarskog društva za slobodnu plovidbu Ungaro - Croata,
direktor Banca fiumana, prisjednik kod Pomorske vlade u Rijeci i dr. Posebno je
značajan bio njegov doprinos među riječkim Hrvatima, u krugu kojih je slovio kao
jedan od najgorljivijih rodoljuba i narodnih dobrotvora. Poput svoga oca i brata, te
brojnih bliskih rođaka iz obitelji Durbešić, bio je redovnim članom Narodne čitaonice,
kojoj nekoliko godina i predsijeda.71
Marijina sestra Paulina Durbešić (1822. - ?), mlađa kći suca Mate i Marije rođ.
Sobotinčić, bila je također posjednica u Grobniku. Udala se za grobničkog postolara
i lugara Tomu Kovačića Matijinog (1822. - 1893.), koji je 1866. služio kao pisar u

trgovini njenog starijeg brata Ivana Nepomuka Durbešića na Čavlima. Iz toga su
braka potekli pomorski kapetan Ernest Feliks Kovačić, zapovjednik brigantina Terzo
koji bijaše u vlasništvu njegova ujaka Ivana Nepomuka Durbešića, i Dragutin (Drago)
Kovačić (1846. - 1904.), posjednik i gostioničar na Sušaku.
Mlađi brat Ivana Nepomuka, Fran Vicko Durbešić (1818. - 1851.), drugi sin
suca Mate i Matejke rođ. Sobotinčić, živio je kao posjednik u Grobniku. Od 1832. do
1835. školovao se na riječkoj kraljevskoj gimnaziji. U poznim godinama službovao je
kao općinski notar u Grobniku. Njegova supruga Fanika (Fani) rođ. Premer bila je
sestra Johana Premera Jagara, suvlasnika
pilane u općini Mrkopalj, i nećakinja
nekadašnjeg grobničkog provizora Antona
Sušića. Prema oporuci sastavljenoj 9. veljače
1850. u Grobniku, Fanika je svome bratu
Johanu ostavila šest velikih srebrnih žlica za
juhu te šest malih srebrnih žlica za kavu, dok
suprugu Franu ostavlja devet velikih i devet
malih srebrnih žlica.72 Nažalost, i Fran je
umro još relativno mlad, samo godinu dana
poslije svoje supruge, od posljedica sušice.
Preostala njegova braća, Josip,
Jakov i Augustin bili su uspješni trgovci i
poduzetnici. Ivan Nepomuk, kao najstariji
brat i skrbnik, svima je bio omogućio da
nastave očevim stopama, uputivši ih u
tajne trgovačkoga zanata. Sva tri brata bila
su uspješni trgovci i imućni posjednici, bez
obzira na promjene svoga domicila: Josip
(Rijeka - Novi), Jakov (Grobnik - Rijeka) i
Augustin (Grobnik). Ovaj potonji je osim toga
dugi niz godina obavljao dužnost općinskoga
Franka (Fanny) Durbešić rođ. Bačić
suca i načelnika u Grobniku.
Josip Durbešić (1821. - 1871.), najstariji od spomenute trojice braće, već u
najranijoj mladosti, zajedno sa starijim bratom Ivanom Nepomukom, pomaže ocu u
njegovim trgovačkim poslovima. Već 1841. oženio se na Trsatu za Franku (Fanny) Bačić
(1821. - 1889.), kćerku Mate Bačića i Marije rođ. Nonari iz Rijeke. Godine 1848. aktivno
sudjeluje u narodnom ustanku grobničkih seljaka kao organizator i glavni kolovođa
pokreta. Početkom svibnja te godine proglašen je za vrhovnog suca i opunomoćenika
nove administrativne zajednice od pet grobničkih općina (tzv. Grobničke republike),
koja se samovoljno odvojila od zagrebačke županije i uspostavila vlastitu ńarodnu
stražu´. Taj pokret bio je nakon vojne intervencije Bunjevčevih serežana vrlo brzo
likvidiran, a Durbešić osuđen na tri mjeseca zatvora ´bez železa´. Od 1849. do 1851.
obavlja dužnost općinskog bilježnika u Grobniku, a 1852. postaje općinskim tajnikom.
Kao tajnik dobivao je godišnje plaću od 400 forinti, paušal za gorivo od 100 forinti i
paušal za pisarnu 50 forinti. Kako se u njegovoj kući u Grobniku tada nalazio općinski
ured, godišnje mu se iz općinske blagajne isplaćivalo i 80 forinti na ime zakupa
prostora, odnosno, konaka.73
Koncem pedesetih godina napušta činovničku karijeru i posvećuje se trgovini.
Godine 1864. spominje se kao trgovac - sitničar u Novom Vinodolskom i član tamošnje

Narodne čitaonice. U travnju 1864. on i njegova supruga prodaju Ivanu Nepomuku
Durbešiću kuću u Novom Vinodolskom, označenu brojem 373/367, koju su oporučno
naslijedili od pokojnoga kanonika Ivana Krstitelja Bačića, za iznos od 4000 fjorina.74
Nakon toga Josip Durbešić sa svojom brojnom obitelji seli u Rijeku, gdje postaje
imućan posjednik. Od 1868. bio je redovni član riječke Narodne čitaonice. Iz njegova
braka s Fanny rođ. Bačić potekli su sinovi Henrik (Hinko), Albert, Radoslav i Ivan
Grobnički, te kćeri Ida ud. Rudan75, Irena ud. Quintavalle i Krassich76, te Olga ud.
Bonetta.77
Jakov Durbešić (1826. - 1891.), četvrti sin suca Mate i Marije rođ. Sobotinčić,
živio je isprva kao posjednik i trgovac u Grobniku. Godine 1858. spominje se kao
trgovački agent u Rijeci. Bio je veliki hrvatski rodoljub, član Narodne čitaonice riječke
od njena osnutka (1849.). Šezdesetih godina preselio je bio svoju trgovačku tvrtku iz
Rijeke u Grobnik.78 Povodom stogodišnjice o. Andrije Kačića - Miošića na Historičko
družtvo u Zagrebu poslao je 1860. novčani prinesak od jedne stotine.79 Dvije godine
kasnije istovjetni je novčani iznos pridonio za pogorjelog učitelja Lovru Ježeka na
Bistrici.80 Početkom sedamdesetih godina spominje se ponovno kao riječki «veletržac»
(via Fiumara, Piazza Ürmeny). U to doba bio je član komisije za pregledavanje računa
riječke županije. U razdoblju od 1872. do 1873. surađivao je svojim prilozima kao
dopisnik tršćanske Naše sloge.
Kao skupštinar riječke županije isticao se kao razborit govornik, čiji su
komentari i sugestije izazivali znatnu pozornost tadašnje javnosti. Na velikoj skupštini
riječke županije koja se okupila u veljači 1873. godine upozorio je tako skupštinare «na
okolnost, da se od dobe što uslijed radnje željeznice Karlovačko - Riečke, na koju je
pridošlo svestranoga svieta, ženska bolest (sifilis u pervom stepenu, dočim ´škrljevska´
nije drugo van sifilis drugoga i tretjega stepena) medju pučanstvom naročito županije
riečke grozno širi..»81
Posebno je zanimljiv odgovor Jakova Durbešića, objavljen u Našoj slogi u
veljači iste godine, u kojem se brani od optužbi radi svog navodnog mađaronstva.
Radilo se o jednom dopisu iz Grobnika gdje se opisivalo zasjedanje velike skupštine
riječke županije. «U tome se dopisu», piše Durbešić, «iztiče i moje djelovanje pri
istoj, kao da tobože ja podupirem vladu i da sam postao koreniti magjaron. To nestoji.
Ja nisam ni za prvo, ni za drugo. Čist Hrvat grobničan, nepripoznam nikomu pravo
pašovati u mojoj domovini; ako pako tko šta dobra i koristna po narod učini, jesam
mu zahvalan, pa bio on i činovnik; a žalostno dosti da su Hrvatsku dotjerali sini njezini
tako nizko, da je prisiljena zahvaljivati se onomu koga plaća. – Nu ako Bog da, bit će
bolje i to naskoro; samo bi preporučio svojoj bratji, koja stanuju u selih, da složno
odbijaju od sebe sve navale ma odkud dolazile. Preporučam im, da budu ništa drugo,
van pošteni Hrvati; da traže sami sebi spas domovine, snagu i blagostanje pak im
sigurno neće uzmanjkati počitanje svieta i prijateljstvo sa svih stranah. Preporučam
istoj bratji, da nedopuste da se tumara od nemila do nedraga, da se netraži, tko da nas
bolje gnjavi, i muze; nego prisilimo čvrstom slogom i domoljubljem, da se tudjinci
jagme za našim prijateljstvom i da nam zavide.»82
Godine 1873. darovao je prirodoslovnoj zbirci hrvatske gimnazije u Rijeci
komad semenjak-kamena (Numulitenkalkstein). Prema podacima iz riječkog
Anagrafskog ureda živio je sa svojom obitelji u kući označenom pod brojem 449 na
Fiumari, gdje je do smrti posjedovao i vlastitu trgovinu. Iz braka sa suprugom Marijom
rođ. Gutmann (1839. - 1891.) imao je kćerke Milenu83 i Darinku84, koje su se posvetile
učiteljskoj karijeri, te sina Bogdana.85

Jakovov sin Bogdan Durbešić (1867. - 1944.), koji je rođen u Rijeci, posvetio se
pozivu trgovačkog činovnika i pomorskog privrednika. Od 1893. do 1918. službovao je
kao generalni tajnik i zastupnik Parobrodarskog društva Ungaro - Croata u Rijeci. Bio
je član Narodne čitaonice u Rijeci, blagajnik i odbornik pjevačkog društva Jadranska
vila na Sušaku, predavač kontoiranih radnji i hrvatskog dopisivanja na večernjoj
školi trgovine Merkur, te upravni korespondent Ungaro Croate. U siječnju 1918.
proslavio je četvrt stoljeća službovanja u spomenutom parobrodarskom društvu, zbog
čega će ga uprava imenovati komercijalnim direktorom. Te ga je godine austrijski car
Karlo odlikovao Viteškim križem reda Franje Josipa «s ratnim odličjem». U nekoliko
je navrata slao dobrovoljne novčane priloge za Družbu sv. Ćirila i Metoda za Istru.
Godine 1922., nakon što prestaje s radom bivše parobrodarsko društvo, postavljen je
za ravnatelja Jadranske plovidbe d.d. u Sušaku.
Kao priznati stručnjak za pomorstvo 1919. sudjeluje u tadašnjoj jugoslavenskoj
delegaciji na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Bio je stalni predstavnik Jadranske
plovidbe u Verwaltung der europäische Fahrtkonferenz sa sjedištem u Bernu
(Švicarska). Vrlo je aktivan i na unapređivanju domaćeg turizma, te član Privrednog
vijeća Saveza za unapređivanje turizma. Godine 1926. dopisni je član beogradske
Industrijske komore. Iste godine u sušačkoj gradskoj vijećnici izrazio je suzdržanost u
vezi s proglašenjem luke slobodnom zonom, smatrajući da to ne može dati pozitivne
rezultate. Ministar trgovine Kraljevine Jugoslavije odlikovao ga je tada ordenom sv.
Save III. stepena.
Tijekom tridesetih godina bio je komercijalni ravnatelj Jadranske plovidbe,
član Privrednog vijeća u Trgovačkom domu u Sušaku kao pomorski vijećnik, gradski
vijećnik, član savjetodavnog odbora Ispostave zagrebačke TI - komore u Sušaku, član
nadzornog odbora i časnog suda Privrednog vijeća u Sušaku, član upravnog odbora
Gradske štedionice i potpredsjednik Turističkog saveza za Hrvatsko primorje i Gorski
kotar u Sušaku, član nadzornog odbora Sreske organizacije JRSD - a Sušak, pročelnik
privrednog odbora te organizacije, predsjednik ravnateljstva OUZOR - a (Okružnog
ureda za osiguranje radnika na Sušaku), predsjednik upravnog odbora Kupališnog
povjerenstva (prije Društva za promet stranaca) u Sušaku, potpredsjednik Saveza za
unapređivanje turizma na gornjem Jadranu, predsjednik Turističkog gradskog odbora,
predsjednik Jugoslavensko - čehoslovačke lige u Sušaku i dr. Umro je u Zagrebu i
sahranjen je na Mirogoju.86
Bogdanov stric Augustin
(Gušta) Durbešić (1830. - 1883.), pe-
ti i najmlađi sin suca Mate i Marije
rođ. Sobotinčić, trgovačku karijeru
započinje kao pisar kod starijeg brata Potpis Augustina Durbešića
Ivana u Čavlima i upravitelj parne pilane u Crnom Lugu (1863.), a zatim posluje
samostalno. U dokumentima se spominje kao grobnički posebnik tj. posjednik. Više je
godina općinski sudac i glavar u Grobniku, a 1875. izabran je za grobničkog načelnika.
U ljeto 1874. zajedno s opatom Šimom Ljubićem rukovodi arheološkim iskopavanjima
na lokalitetu Grobišća ispod Grobnika. Tom prigodom darovao je Zemaljskom muzeju
u Zagrebu nekoliko manjih arheoloških eksponata.
Početkom siječnja 1879. sušačka Sloboda, list za politiku i narodne interese,
piše da je gospodin Augustin Durbešić «član vriedne hrvatske obitelji izabran (..) prije
kratkog vremena grobničkim načelnikom.»87
Durbešić je bio «obće štovan i od svih obljubljen rad čistoće svoga značaja,

i vatrenog otačbeništva za stvar Hrvatah» (Sloboda). Prijateljevao je s mnogim
istaknutim Hrvatima na Sušaku, poput pjesnika Augusta Harambašića, isticao se
u javnom životu i političkim previranjima svoga vremena. Bio je član povjerenstva
kotara grobničkog, privremeni odbornik Gospodarske podružnice u Primorju, mjesni
školski odbornik i nadzornik, sudionik i jedan od organizatora pučke skupštine u
Bakru o pitanju Rijeke (1879.).
Za vrijeme uprave velikog župana Medunića zbog radikalne pravaške
orijentacije bio je u jednom razdoblju smijenjen s dužnosti općinskog suca. Durbešić je
bio vrlo sposoban i načitan čovjek širokih duhovnih obzorja koji u svakoj prilici znade
djelovati praktično i konstruktivno. Tako je, primjerice, na sjednicama Gospodarske
podružnice iznosio mnoge korisne ideje o unapređenju domaćeg gospodarstva, koje i
danas nisu izgubile ništa od svoje aktualnosti. Zalagao se za racionalnije gospodarenje
u ovim krajevima tvrdeći «da ima i primorje dobre zemlje, nu je valja umno obrađivati»
(Primorac). Zbog iskrenosti i poštenja uživao je među domaćim svijetom ogroman
ugled, bio je poznat kao uzorit suprug, nježan otac i istinski prijatelj običnih ljudi.
Među malobrojnim prijateljima koji su Durbešića ispratili do posljednjega
počivališta našao se i hrvatski pjesnik August Harambašić. Bilo je to 24. veljače 1883.
godine u Grobniku. Nad pokojnikovim grobom pjesnik je održao sljedeći govor:
“Gospodo! Dopratili smo sve do vječnoga pokojišta čovjeka, komu je bio
skroman život, kao što je skroman i ovaj grob, koji će ga skriti.
Nad njim će često zakukati udovica žena, sirota kćerka i raztuženi sin i ostala
razcviljena rodbina. Ali u njihovoj tugi imade najljepša utjeha, a ta je: da će nad tim
grobom uvjek lebditi naše iskreno štovanje, kao i njihova zahvalna ljubav.
Na tom grobu ne će niknuti ponosit spomenik, ali da i kod nas vlada onaj liepi
ruski običaj, da svaki od pokojnikovih štovateljah na njegov grob položi svoj kamečak:
tu bi se dignula čitava mogila, čitav kameniti brežuljak, i tko god bi kraj njega prošao,
rekao bi: Ovo je grob čovjeka poštenjaka!
Bio je dobar suprug, nježan otac, iskren prijatelj, a nada sve pošten Hrvat.
Dieleć se za uviek s njime, dovikujem mu za to u ime njegove razžalošćene
obitelji i u ime svih nas: Nezaboravni Auguste, počivaj sladko! Mi ti velimo zadnji
srdačni sbogom!”88
Jedan od onih koji su bili prisutni kod ovoga Harambašićeva govora, ustvrdio
je: “Ove rieči ganule su osobito prisutni narod, te sam na svoje oči vidio priprosta
seljaka, gdje se je liepo zahvalio mladomu govorniku. On je u istinu govorio iz našega
srca...”89
Iz braka s Jožicom rođ. Frank iz Cernika imao je sina Gustava, te kćeri Milu,
Ljubicu, udatu za dr. Božu Stanfela, i Zoru. Gustav Durbešić (1859. - 1886.) bio je
činovnik i trgovački putnik. Nakon završene hrvatske gimnazije u Rijeci pohađao je
studij na Sveučilištu u Zagrebu. Kao gimnazijalac bio je pretplatnikom Hrvatskog
doma, te Društva za potporu siromašne i vrijedne mladeži učenika kr. Hrvatske
gimnazije. Po završetku studija zaposlio se kao trgovački putnik u industrijskom
mlinu za preradu brašna u Žaklju kod Orehovice.90
V.
Budući da njegovi sinovi nisu pokazivali osobite naklonosti prema trgovini,

Ivan Nepomuk Durbešić je prave svoje nasljednike vidio prvenstveno u svojim nećacima

Henriku Durbešiću Josipovu i Rajmundu Ludoviku Baćiću, o kojem je već bilo govora
na prethodnim stranicama. Prvi od spomenute dvojice, Henrik (Hinko, Enrico, Riko)
Durbešić (1844. - 1910.), započeo je karijeru kao trgovački agent i zastupnik tvrtke
svoga strica Ivana Nepomuka.91 Početkom osamdesetih godina, zajedno sa svojim
bliskim rođakom Rajmundom Ludovikom Baćićem, osniva brodovlasničko poduzeće.
Kao poslovni partneri pojavljuju se već u ožujku 1881. godine kada na javnoj dražbi
kupuju od senjske štedionice dva jedrenjaka: Mariettu B. (kasnije Cvietni dan) i brik
Pietro (poslije prekršten u Grobnik). Sušačka Sloboda srdačno je pozdravila njihova
nastojanja:
«Na javnoj dražbi obdržavanoj 7. t.m. kod riečkog javnog bilježničtva, od dvajuh
brodovah, pripadajućih senjskoj štedionici i to: Marietta B. I Pietro postigao je kupnju
g. Hinko Durbešić od tvrdke: Bačić i Durbešić. Kako čujemo biti će brodovi prekršteni,
prvi u Ćvjetni dan´, drugi u ´Grobnik´. Moramo pohvaliti ovakov postupak, jer pod
tudjimi imeni tumače se i brodovlastnici, a stranac ne znajuć o vlasničtvu, vidi same
talijanske brodove, naravski po imenu. Preporučujemo našim brodovlastnikom ovaj
postupak da nasliede, jer tko svoje ne čuva, tudjega štovati nemože.»92
U prosincu 1884. Henrik osniva vlastito poduzeće sa sjedištem u Rijeci kao
veletrgovac drvetom (esercitante commercio in legnami) i vlasnik skladišta drveta na
Delti. Poduzeće je protokolirano 21. siječnja iste godine a ured se nalazio u prizemlju
njegove kuće u Rijeci (a terrapiano della Casa sua propria N. 713, in piazza dello
Stajo).93 Spomenuta Durbešićeva kuća s vrtom, nekoć u posjedu obitelji Bellich,
nalazila se na nekadašnjem riječkom Staru (Piazza dello Stajo, Via del Municipio),
upravo na mjestu današnje Guvernerove
palače. Ova kuća bila je u travnju 1893.
prodana riječkoj Pomorskoj vladi za iznos
od 50 000 fjorina i potom srušena, kako
bi na njenom mjestu mogla biti podignuta
spomenuta reprezentativna palača.94 Henrik
Durbešić stanovao je u kući «vicino al
Giardino pubblico» (la casa al Pino), a bio
je vlasnik i kuće s posjedom u Jaski pored
Zagreba, te velikog skladišta drveta na Delti.
Godine 1885. brik Grobnik potpuno
prelazi u Durbešićevo vlasništvo. Taj je brod
imao vrlo neobičnu sudbinu.95 Sagrađen u
Martinšćici kod brodograditelja Kazimira
Jakovčića 1865. godine, dugačak 35,74,
širok 8,21 i visok 5,22 metra, isprva je
imao 464 registarske tone. Godine 1872.
prebaždaren je i potom ima 362 registarske
tone, s posadom od deset ljudi. Godine
1881., uz Durbešića i Baćića, kao suvlasnici
broda navode se Kraljevičani Eduard Giusti
i Mate Švrljuga. Godine 1890. njegov
zapovjednik bio je kapetan Nikola Bubanj.96
Sve do 1892. godine, kada je prodan nekom
turskom državljaninu, ovaj jedrenjak služio Henrik (Hinko) Durbešić sa supru-
je Durbešiću kao timber - ship u prijevozu gom Kristinom rođ. Krajač

dužica, bordunala, dasaka, greda, a ponekad i

ugljena iz francuskih i britanskih luka (Nizza,
Marseille, Dunqerque, La Rochelle, Cette,
Newcastle, Fowey).
Henrik Durbešić je bio općepoznata
osoba u Rijeci, naročito u trgovačkim
krugovima, gdje je glasio za jednog od
nestora mjesnih trgovaca drvetom. Bio je
ugledan hrvatski rodoljub i od 1862. aktivan
član Narodne čitaonice u Rijeci, te poznati
filantrop. U svibnju 1891. na kongresu
dioničara pomorskog društva M. Svrljuga
& Co. i Krajacz i Comp., koja su ujedinjena
pod imenom Societá di navigazioni unghero
- croata imenovan je jednim od njenih
direktora. Godine 1893. bio je član Vigili
volontari u Rijeci, podupiratelj Zaklade
kr. gimnazije riječke i Društva za pomoć
siromašne mladeži. Njegova supruga
Kristijana potjecala je iz ugledne senjske
brodovlasničke obitelji Krajač. Njome se
oženio u Senju 1866. godine. Iz toga su
braka potekli: Oskar, Julija, Beata, Kristiana
Oskar Durbešić (Tiana), Ladislava (Slava), Elvira i Iginio
(Gino, Higin).
Sve Henrikove kćerke bile su udate za ugledne i utjecajne građane. Godine
1896. njegova najstarija kći Julija udala se za Andriju Dubravčića, c. i kr. kapetana
pješadijske regimente nadvojvode Ernesta Ludovika. Živjeli su potom u kući baruna
Zmajića u riječkoj Via Adria. Julijina mlađa sestra Beata vjenčala se za talijanskoga
posjednika Epifanija Russa i preselila u Cataniju na Siciliji. Treća Henrikova kći
Kristiana (Tiana) bila je supruga Mihe Mancea iz Vrbovskog. U rujnu 1902. «dražestna
gospodjica» Elvira Durbešić (1885. - 1975.), najmlađa kći Henrika i Kristine rođ. Krajač,
udala se na Trsatu, u crkvi Bl.
Djevice Marije, za dr. Davora
Lukanovića (1873. - 1950.).
Ovaj «liečnik i dobar Hrvat»,
sin nekadašnjeg sušačkog
gradonačelnika Stanka
Lukanovića, kasnije je dugi
niz godina službovao kao
općinski liječnik u Čavlima.
Vjenčani su im kumovi bili
poznati riječki patricij i
narodni zastupnik Erazmo
pl. Barčić i riječki veletrgovac
Rajmund Ludovik Baćić.97
Dr. Davor Lukanić sa suprugom Elvirom rođ. Elvira i njen suprug nastanili
Durbešić su se potom u vili Durbešić
na Čavlima, koja je nekoć pripadala Ivanu Nepomuku Durbešiću.

U ožujku 1906. obitelj Hinka Durbešića pogodila je velika tragedija izazvana
neočekivanim suicidom njegova starijega sina Iginija (Gina). Supilov Novi list donosi
o tome sljedeću vijest: «Higin Durbešić (39) udovac, Riečanin, počinio je jučer u 9.30
h. Jutrom samoubojstvo revolverom u svom stanu u ´vicolo del Pino´. Pokojnik je već
nekoliko sedmica stajao pod liečničkom pazkom radi prevelike razdraženosti živaca.»98
Iz braka s Fanny rođ. Antach imao je sina Hinka mlađega.99 Iste godine njegova
sestra Ladislava (Slava) (1883. - 1972.) sklopila je brak s Viktorom pl. Turzanskim
de Kochanovicz (1880. - ?), sinom poštanskoga službenika Antona Victora i Gabrielle
rođ. Savi, činovnikom kod austrougarske banke. Kasnije su živjeli u Beču (Landgasse
56).
Henrik Durbešić umro je 21. veljače 1910. u Rijeci od izljeva krvi u mozak
(haemorrhagia cerebri). Nakon Durbešićeve smrti, tvrkom je rukovodila njegova
udovica Kristina, a 1913. preuzima je mlađi sin Oskar.100 Naslijedivši očeve poslove
Oskar (Rajmund Filip) Durbešić (1877. - 1932.) također bijaše trgovac drvetom
i posjednik na Sušaku. Poput svojih brojnih rođaka, i on se školovao na hrvatskoj
gimnaziji u Rijeci. Neko vrijeme bio je učitelj tjelovježbe i odbornik Primorskog sokola
u Sušaku. Godine 1904. vjenčao se za Mariju rođ. Schnautz. Živio je u Strossmayerovoj
ulici na Sušaku. Prema pisanju riječkih novina bio je «un fiumano costretto da esigenze
economiche a lavorare in terra straniera, ma sempre fedele appassionatamente alla
sua Fiume e che piú acuta sentiva nei suoi ultimi giorni la nostalgia della Patria e della
lingua dÍtalia. Era uomo di molto cuore e stima da quanti lo conobbero.» (La Vedetta
dÍtalia). Preminuo je u Ljigu (Srbija).101
Henrikova mlađa braća Albert, Radoslav i Ivan nisu pokazivali sklonosti
prema trgovini. Dok Henrik nastavlja obiteljsku tradiciju trgovine drvetom i znatno
je proširuje na pomorski prijevoz i izvoz drveta, ostala tri brata posvetila su se
činovničkim karijerama. Najstariji među njima, Albert Durbešić Josipov (1850. -
1896.), bio je pomorski pisar i poručnik trgovačke mornarice (tenente mercantile).
Godine 1871. položio je poručnički ispit. Umro je u Rio de Janeiru, na talijanskom
brodu Oreb, od posljedica žute groznice.
Za razliku od Henrika i Alberta, koji su još bili rođeni u Grobniku, njihov brat
Radoslav (Rade) Durbešić (1852. - 1929.), rodio se u Novom Vinodolskom, gdje mu
je otac Josip imao trgovačku radnju. Godine 1878. maturirao je u riječkoj hrvatskoj
gimnaziji, nakon čega se opredijelio za studij pravoslovja u Zagrebu. Činovničku
službu započinje kao podžupanijski vježbenik u Rijeci, gdje 1884. postaje redoviti
član tamošnje Narodne čitaonice. Nakon toga službuje kao kotarski pristav i općinski
upravitelj u mnogim mjestima diljem Hrvatske: Vrginmostu, Petrinji, Donjem Lapcu
(gdje ujedno obavlja funkciju predsjednika mjesne gospodarske podružnice), Gospiću,
Crikvenici, Slatini, Ludbregu, Zagrebu, Kostajnici, Bjelovaru, Požegi, Perušiću i Senju.
Godine 1907. bio je promaknut u kotarskog predstojnika. Godinama je službovao u
Sušaku «gdje si je svojim savjesnim vršenjem službe, svojom čestitošću, svojom
druželjubivošću stekao ne samo velik broj prijatelja, nego i poštovatelja» (Naša sloga).
Bio je oženjen Olgom rođ. Zotti, s kojom nije imao potomaka. Nakon umirovljenja
živio je u Kraljevici gdje je i preminuo.102

VI.
Najuspješniju je službeničku
karijeru među braćom ostvario dr. Ivan pl.
Durbešić Josipov (1853. - 1929.) koji se rodio
u Grobniku. On je utemeljitelj plemenitaškog
ogranka obitelji Durbešića pl. Grobničkih.
Djetinjstvo je proveo u Novom Vinodolskom.
U ranoj se mladosti, zajedno s ostalom
obitelji, preselio u Rijeku. U gimnazijskim
danima bavio se prevodilaštvom. Kao
sedamnaestogodišnjak preveo je s češkog na
hrvatski životopisnu crtu Sofije Podlipske
o Boženi Nemcovoj, koja je objavljena u
Zatočniku.103 Prirodoslovnoj zbirci hrvatske
gimnazije u Rijeci poklonio je šumsku sovu
(Strix alucio) i zlatana (Cyprinus auratus).104
Godine 1873. maturirao je na riječkoj
gimnaziji i nakon toga opredijelio se za
pravničku karijeru. Pravne studije pohađao
je na Pravoslovnoj akademiji Sveučilišta
u Zagrebu, u prvoj generaciji upisanih
studenata. Tijekom studija isticao se u radu
akademskih udruženja. Bio je jedan od
odbornika Sveučilišnog pjevačkog društva
Hrvatska Lira, utemeljenog 1875. u Zagrebu.
Godine 1877. diplomirao je i objelodanio
Ivan pl. Durbešić - Grobnički prijevod romana talijanskoga polihistora
(desno) Paola Mantegazze Dan na Madeiri. O tom
prijevodu pisao je i zagrebački Obzor.105
Od jeseni 1877. do sredine prosinca 1878. Durbešić se nalazio u postrojbama
austrougarske vojske kod Pedeset i treće domobranske pješadijske regimente,
sudjelujući u vojnim operacijama okupacije Bosne
i Hercegovine. Godine 1879. unaprijeđen je u čin
poručnika austrougarske vojske.106 U to vrijeme
redoviti je član Narodne čitaonice u Rijeci, te
redoviti pretplatnik zabavnika hrvatske omladine
Hrvatski dom. On sam u Rijeci je tada kao
«koncipijent» prikupio više od deset pretplatnika
spomenutoga zabavnika.107 Nakon demobilizacije,
vraća se u Zagreb, gdje je bio imenovan prislušnikom
(auskultantom) u opsegu kr. banskog stola.
U Zagrebu je, međutim, ostao svega
nekoliko mjeseci. Iz Hrvatske je državnim dekretom
bio premješten u Bosnu i Hercegovinu, gdje ostaje
do kraja života. Ovu pomalo neočekivanu odluku
Grb obitelji Durbešić - tadašnjih vlasti moguće je objasniti prvenstveno
Grobnički političkim razlozima. Već u listopadu 1879.
premješten je na novu dužnost kod suda u Bijeljini. U svibnju 1881. raspodijeljen

je na sud u Rogaticu, a potom u Stolac. U ožujku 1883. postaje tajnikom Okružnog
suda u Banjaluci. Iste godine pristupa Pravničkom društvu u Zagrebu. Godine 1884.
polaže sudački ispit kod Kraljevskog banskog stola u Zagrebu. Od ožujka 1888. radi
pri okružnom sudu u Bihaću, a zatim u Tuzli. U travnju 1900. prelazi kao savjetnik
na Vrhovni sud Bosne i Hercegovine u Sarajevo, gdje koncem rujna 1905. postaje
nadsavjetnikom.
Godine 1907. postaje članom Državnog nadodvjetništva za Bosnu i
Hercegovinu. Dana 1. siječnja te iste godine austrougarski car Franjo Josip I. odlikovao
je njega i njegove potomke plemićkom titulom, pravom nošenja obiteljskog grba i
pridjevkom Grobnički (od Grobnika). Durbešići su tako ubrojeni u ugarsko - hrvatsko
plemstvo. Kratko vrijeme službovao je kao privremeni sudski pristav kod kotarskog
suda u Zenici (1910.). Umirovljen je 1913. kao nadsavjetnik u Vrhovnom sudu za Bosnu
i Hercegovinu u Sarajevu, gdje ostaje do smrti.108 Godine 1881. oženio se u Karlovcu za
Karlovčanku Mariju Pavlović (1858. - 1912.), s kojom je imao četvoricu sinova i dvije
kćeri: Ivana, Čedomila, Vojmira, Milivoja, te Zlaticu109 i Danicu110.
Najstariji sin dr. Ivan pl. Durbešić ml. (1884. - 1948.) rodio se u Karlovcu.
Školovao se prvo na I. realnoj gimnaziji u Sarajevu, gdje 1901. polaže ispit zrelosti.
Pravne studije pohađao je u Beču i Zagrebu. Godine 1907. diplomirao je i zaposlio
se kao odvjetnički pripravnik u Sarajevu kod advokata Hrasnice. Tijekom Prvog
svjetskog rata borio se na Albanskom frontu (Drač). Poslije rata stječe pravni doktorat,
otvara vlastiti ured i postaje ugledan sarajevski odvjetnik. Godine 1936. bio je sudski
tajnik i savjetnik, a poslije toga i predsjednik Okružnog suda u Sarajevu, gdje radi do
umirovljenja 1945. godine. Umro je u Zagrebu. Iz braka s Dragicom Brozović potekla
je kći Ljerka111, te sinovi Mladen112 i Neven.113
Čedomil pl. Durbešić (1891. - 1948.), drugi sin Ivana st. i Marije rođ. Pavlović,
rodio se u Bihaću. Poput starijega brata Ivana, pohađao je I. mušku realnu gimnaziju
u Sarajevu. Poslije položene mature 1911. godine posvetio se vojnom pozivu. Između
dvaju ratova bio je pukovnikom vojske Kraljevine Jugoslavije, potom u istom činu
postaje časnikom Nezavisne Države Hrvatske. Za svoga službovanja u Prilepu, oženio
se Grkinjom Helenom Frangadoni, s kojom nije imao djece. Godine 1943. odlazi u
partizane, te postaje pukovnikom nove jugoslavenske
vojske. Umro je u Zagrebu.114
Dr. Vojmir pl. Durbešić (1893. - 1976.), treći sin
Ivana st. i Marije rođ. Pavlović, rodio se u Tuzli. U ranom
djetinjstvu preselio se s obitelji u Sarajevo. Kao i njegova
starija dva brata, bio je đak I. muške realne (velike)
gimnazije u Sarajevu. Tu najstariju bosanskohercegovačku
srednju školi pohađao je u isto doba i mladi Ivo Andrić,
glasoviti pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost.
Premda je Durbešić bio godinu dana mlađi od Andrića,
između njih se razvilo veliko prijateljstvo koje će, unatoč
burnim događanjima koja će ih vremenom razdvajati,
potrajati sve do kraja njihova života.
Ono što je povezivalo Durbešića i Andrića bila
je zajednička sklonost prema književnosti. Andrić, koji
se u Sarajevo doselio iz Višegrada, bio je sin siromašne
tkalje koja se zaposlila u tvornici ćilima. Za razliku od Dr. Vojmir pl. Durbešić
njega Durbešić, koji doseljava iz Tuzle, pripadao

je relativno imućnoj i brojnoj građanskoj obitelji.
No, obojica su se u velikom gradu osjećali pomalo
izgubljenima budući da su dolazili iz kulturne
periferije, iz austrougarske bosanske provincije.
Andrić je u to vrijeme često navraćao u
poznatu sarajevsku knjižaru Studnička i drug, na
sredini Rudolfove ulice, te čitao sva Strindbergova
djela na njemačkom jeziku. Bio je vrlo blizak
pokretu Mlada Bosna i pripadnik nacionalističke
omladine «koja je bila u vezi sa sličnim studentskim
organizacijama u Beogradu i radila na tome da
među srpskom i hrvatskom omladinom proširi
i učvrsti ideju oslobođenja i ujedinjenja sa
Srbijom.» U gimnaziji je Andriću osobito drag bio
profesor dr. Tugomir Alaupović, koji mu predaje
Ivo Andrić hrvatskosrpski jezik i među prvima zapaža
njegovu književnu darovitost. U ljeto 1910. Andrić
je sa svojim školskim prijateljima posjetio Vareš, a zatim obišao Bobovac, nekadašnju
prijestolnicu bosanskih kraljeva, i franjevački samostan Kraljeva Sutjeska.115
Nakon mature Andrić se u jesen 1912. upisuje prvo na Mudroslovni fakultet
Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu, a sredinom ljeta sljedeće godine
nastavlja studij u Beču. Durbešić pak poslije položenog ispita zrelosti odlazi na studij
književnosti u Beč. U međuvremenu, od kolovoza 1912. Andrić se počinje redovito
dopisivati s Durbešićem. «U tim sumornim mladenačkim pismima Andrić govori
o svojoj bolesti (glavobolja, nesanica, tuberkuloza, hemoptiza), operaciji u grlu i
gladovanju za vrijeme studija u Zagrebu te ona mogu poslužiti kao korisna građa za
Andrićevu patografiju 1913. godine.»116
Durbešić je Andriću dobavljao i knjige, o čemu svjedoči njegovo pismo iz
Višegrada upućeno u Sarajevo u kolovozu 1913. godine: «Ah, odmah da ne zaboravim:
molim te kad pogješ ovamo ponesi (oprosti što te zamučih!) onu svesku Hajnea u
kojoj je napis o ´Börne - u Ludwigu (über Börne). A još bi mi više učinio kad bi pored
toga donio i ˝sämtliche Schriften´ ovog interesantnog Börnea. To će naravno ići teže i
ti se nemoj mučiti nego mi donesi bar prvo. Treba mi.»117
Njihova međusobna korespondencija potrajala je do početka 1914. godine.
Andrić će zbog zdravstvenih razloga u proljeće te godine napustiti Beč i četvrti
semestar upisati na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu. Bilo je to prvih dana mjeseca
travnja. Zajedno s njim u Krakov je došao i Vojmir Durbešić, s kojim se Andrić bio opet
nastavio intenzivnije družiti tijekom boravka u Beču. Sobu su iznajmili u potkrovlju
kuće u maloj ulici s drvoredom na kraju grada (Bonerovska 12), na desetak minuta
udaljenosti od fakulteta. Vlasnik njihove kuće bio je viši sudski službenik, vitez ordena
Franje Josipa I, Aleksandar Irzikowski, koji dugi niz godina bijaše u službi u Bosni
i Hercegovini. Preko njegovih dviju kćeri, Andrić i Durbešić upoznali su se sa širim
krugom prijatelja i s njima «išli u neke obitelji i ondje učili mazurku».118 U Krakovu
su se često nalazili s bosanskim slikarima Jovanom Bijelićem, Romanom Petrovićem
i Petrom Tiješićem, studentima na Likovnoj akademiji kod profesora Aksentoviča i
Vičulkovskog.
Dvojica prijatelja studirali su na filološkom odsjeku Filozofskog fakulteta.
Predavalo im je nekoliko slavnih profesora, poput Jana Nepomucena Loša, poznatog

jezikoslovca i pisca temeljne gramatike poljskog jezika, Ignacyja Žfanovskog,
povjesničara književnosti, i Marjana Zdjehovskog, kod kojega su pohađali tečaj iz
staroslavenskog jezika, pisca značajnih studija o Mažuraniću, Vrazu, Preradoviću i
Gaju. Ovaj posljednji bio je čovjek velike blagosti i kulture. U svome stanu u Gertrudinoj
7, koji je bio neka vrst književnog salona, profesor je često priređivao domjenke na
koje bi uvijek pozivao južnoslavenske studente u Krakovu.
Tog uglednog krakovskog profesora Julije Benešić opisuje sljedećim riječima:
«A nad sve se diže divna, apostolska figura dobroga Marijana, kako smo ga zvali,
Marijana Zdjehovskoga. Dom mu je uvijek otvoren za Hrvate. Tvrdio je u šali, kako
mora da je nekada, u pređašnjem životu, bio kakav zagorski plemić, jer ga je uvijek
nešto vuklo na hrvatski jug.»119
Osim obitelji Zdjehovskog, Andrić je s Durbešićem posjećivao porodicu
Czatoryskih na Plantama, Penžihov 15. Dvadeset i osmog lipnja 1914., dok im
je Durbešić bio u posjeti, domaćica, vraćajući se iz grada, donijela je vijest da
je prestolonasljednik Franz Ferdinand ubijen u Sarajevu: «Waszy w Sarajevo
zamordowaly Franca Ferdinanda», dodajući s prijekorom «dlaczego tam lazil».
Doznavši za novost, Durbešić je odmah požurio u potragu za Andrićem. Našavši ga
istog poslijepodneva, obavijestit će ga o atentatu. Te iste večeri Andrić, ostavljajući
svoje skromne studentske stvari kod gazdarice, po koje nikada više nije došao, sjeda
na vlak i vraća se u domovinu. Vlakom je stigao u Zagreb, potom u Rijeku i onda
produžio brodom Višegrad do Splita.120
Durbešić ubrzo poslije toga također mora prekinuti studij jer biva mobiliziran
u austrougarsku vojsku, te u njoj ostaje do konca Prvog svjetskog rata. Nakon rata
odustaje od književnosti i nastavlja studij prava u Zagrebu, gdje polaže diplomu
1921. godine. Odvjetničku zakletvu položio je 1926. i otada dugi niz godina uspješno
vodi samostalni ured u Zagrebu. Bio je član ravnateljstva i predsjednik Dioničarskog
društva za uzgoj bilja i sjemenarstva u Zagrebu (1928.). Kada je 1947. oštro istupio
protiv bezakonja tadašnjeg sudstva, na zahtjev državnog tužitelja Jakova Blaževića
bio je suspendiran i prisiljen zatvoriti vlastitu kancelariju. Nakon toga bio je pravni
savjetnik tvrtke Singer, gdje radi do umirovljenja 1970. godine. Godine 1934. oženio
se Tršćankom Vilmom Jeschenagg, s kojom je dobio sina Ivu.121
U skladu s Andrićevom željom da mu pisma ne budu objavljena za života,
Vojmir Durbešić ih je čuvao u svojoj ostavštini sve do smrti. Kasnije su ona došla
u posjed dr. Željka Poljaka iz Zagrebe, koji objavljuje njihov izbor 1997. godine u
Liječničkim novinama. U biblioteci Dokumenti Izdavačkog preduzeća Matice srpske
iz Novog Sada 2003. objavljena je konačno i knjiga Ive Andrića Pisma Vojmiru
Durbešiću.122
Milivoj pl. Durbešić (1896. - 1962.), najmlađi sin Ivana st. i Marije rođ. Pavlović,
rodio se u Sarajevu. Nakon srednjoškolskog obrazovanja u rodnom gradu, posvetio se
vojnoj karijeri. Školovao se u Beču, gdje pohađa studij filozofije, vojnu akademiju i
višu generalštabnu školu. Bio je pukovnik kraljevske jugoslavenske vojske, profesor
taktike i kraljev ađutant. Godine 1928. bio je zapovjednik jugoslavenskog bataljuna
na bugarskoj granici u Nišu. Nakon toga služio je u Zaječaru, Sarajevu i Beogradu,
kod Generalštaba jugoslavenske vojske. Kao mladi pukovnik za svoju knjigu o taktici,
koja je u Francuskoj postala udžbenik, 1935. odlikovan je francuskim ordenom Legije
časti. Na pogrebu najvećeg srpskog komediografa Branislava Đ. Nušića 22. siječnja
1938. u Beogradu, među ostalim zvaničnicima bio je i pukovnik Durbešić kao kraljev
izaslanik.123 Godine 1941. protjeran je zajedno sa svojom obitelji iz Beograda u

Zagreb. Ondje je odmah bio zarobljen i odveden u njemački logor u Lübecku. Nakon
puštanja iz zarobljeništva vratio se u Zagreb i prihvatio ponudu tadašnjih vlasti da se
stavi u njihovu službu. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio je pukovnik i zapovjednik
domobranske divizije (16. hrvatska doknadna divizija)124, a prije toga zapovjednik
u vojnom učilištu Kralj Tomislav na Črnomercu u Zagrebu. Nakon 1945. radi kao
službenik u Obrtničkoj zadruzi u Zagrebu. Iz braka s Elizabetom rođ. Mertta imao je
sinove Tomislava i Zvonimira.125
Tomislav (Tom) pl. Durbešić Grobnički (1928. - 2001.), hrvatski režiser,
dramaturg, profesor, dramski pisac i pjesnik nedvojbeno je najznačajniji i najpoznatiji
potomak ove drevne primorske obitelji. Rodio se u Nišu,
a pučku školu pohađao je u Sarajevu i Beogradu. Od
godine 1941. živi u Zagrebu. Ondje je pohađao gimnaziju,
potom studirao slavistiku i germanistiku na Filozofskom
fakultetu, i režiju na Akademiji za dramske umjetnosti u
Zagrebu. Iako mu otac nije volio teatar, poštivao je sinovu
volju. Već kao trinaestogodišnji gimnazijalac statirao je
u Verdijevoj Aidi koja se izvodila u HNK. Godine 1958.
debitirao je režijom P. Kohouta Takove laske. Stanovito
vrijeme radio je u Zagreb filmu i HNK. Višim predavačem
na Akademiji postaje 1972., a redovitim profesorom na
Odsjeku za glumu i režiju 1985. godine. Režirao je oko
180 predstava u Zagrebu, Dubrovniku, Sarajevu, Zenici,
Banjaluci, Prištini, Zagrebu, Splitu, Rijeci, Zadru, Osijeku,
Beogradu, na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom
Tomislav pl. Durbešić
ljetu. Od 1965. do 1966. angažiran je u zagrebačkom
Hrvatskom narodnom kazalištu, a 1954. osniva Mali dramski studio. Osnivač je i
Večernje scene u kazalištu Trešnja i Scene P.S. u Hrvatskom narodnom kazalištu.
Jedan je od utemeljitelja Teatra ITD, gdje je i režirao. Autorom je više zbirki poezije
P.S. 1975, 1977, Pjesme u prkos, 1997, Kome?, 1987, Pješak na autostradi, 1988, Dosta!
1999. Pjesme su mu prevođene na talijanski, njemački i albanski. Pisao je i eseje: Fate
largo, 1973, Kazivanje avangardnog konzervativca, 1989, Eto tako, 1990. Drame su
mu objavljene pod naslovom Fajerunt gospodo (ICR, Rijeka 1994.).126 Godine 1996.
dodijeljena mu je Nazorova nagrada za životno djelo. Umro je u Parizu, a 21. kolovoza
2001. pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoj. Akademija dramskih umjetnosti
ustanovila je njemu u spomen godišnju hrvatsko-francusku stipendiju Tomislav
Durbešić, za studente glume, dramaturgije ili režije.
PRILOG I.
Slobodnjački list grofa Petra Zrinskoga svom službeniku Jurju
Durbešiću iz Grobnika izdan u Čakovcu 14. lipnja 1647. godine.127
Mi Gospodin Petar Grof vjekovječni od Zrinja cesarske i kraljevske svjetlosti

Tanačnik i komornik, Legradski i Žumberački Veliki Kapetan etc. etc. Dajemo na
znanje svim kojim se dostoji, kako dođe pred nas naš podložnik Juraj Durbešić iz

Grobnika, proseći Nas, da bi ga Mi oslobodili od sada u napredak od svake kmetske

Tlake male i velike, s kojom je od sada red drugim tlačio, i dabimo ga Mi oslobodili
od svakoga Harača i Konjske Tlake i volovskog vlačenja i sulja sivine male i permanije
vinske i sitne i bir što je do sada plaćo što je libre tri i soldina pet, i da bismo ga
slobodna i mirovna učinila po ovom našem listu, da ga nigdar u našem imanju ne
bude mogo plijeniti za ničiji dug, nego ako za negov prav.
Zato mi vidjevši njega i njegovu spodobnu prošnju i njegovu vjernu službu s
kojom je on naš vjerno služio i u napridak obećavši nam i našem ostanku u vjernosti
nalazeći se on i njegov ostanak od svake kmetijske tlake male i velike, skom bi moral
u napredak i našemu ostanku služiti i slobodimo ga od svakog harača mala i velika,
ki bude od sada u napredak kupio kakovo imanje na našem ladanju tolikajše hoteć
da ima on i njegov ostanak plaćati dohodak od svih takovih zemalja Nama i Našem
ostanku.
Za to obvršujući rečeni Juraj Durbešić i njegov ostanak gori imenovane
kondicije, zapovijedamo Našim oficijalom sadašnjim i unapredak budućim, da ga
nemaju na tom bantovati malo ni veliko njega ni njegova ostanka kako od zgora uderži
i za većega vjerovanja i tvrdnosti radi, da je tome tako, dajemo mu od nas otvoreni i
dobrovoljni List od Ruke Naše potpisan i našim navadnim pečatom zapečaćen. Dano
u našem Gradu Čakovcu na 14. Jula 1647. Comes Petrus a Zrin.
PRILOG II.
Popis podavanja Antona Durbešića Matijeva iz Grobnika prema

vlastelinskom zemljišniku (Grundbuch Herrschafft Grobnik) iz 1775.
godine.128
Ima kuću zdola Turna gospockoga

plaća bira 5 soldi
maslarija 4
vrt okoli kuće, meise zidon gospockin od zgora, od zdola Paval Kopriva, i Barettina, i
put Comunski
rastu broskve i ruže
dva spuda vina
kuća meise z Matijon Čopon od jedne strane i s druge put
plaća bira 2 solda
vrt i ruža pred kućun, meise z Ivanon Manjgotićen i Matijon Čopon i z Vrton
Gospockin
rastu broskve
vina 1 brenta
vrt za Gradon, meise Juraj Trahlić i Josef Večerina,
raste kuhina
dolac Njiva meji se z Ivanon i Matijen Durbešićen i pok. Ivanon Čargonjon
žita polovnik
vina brenta
trave 1 bala plača lira 5
vrt pred Šimuna Bahorića

žita jedan poliak
vina jedna brenta
sena jedno pol koša
zemlja na Pulči, meji se Toma i Mate Durbešić
žita poliak
trave jedna bala
pol kupice pšenice permanske 6 soldini
kusac lihe za Gradon meji se Ivan Hlača, Paval Kopriva i okolo gmajna
žita poliak
liha zemlje nad Berinjinun meji se Stipe Rundić, Mate Žvanja
žita poliak
daje se crikvi 1 lira isto
vinograd Podkičiberg, meji se Šimun Brdar, Miha Čargonja
vina 4 spudi 9 soldi
vinograd Benčana vina pol spuda 1/2 solda
Na Tuhanj pustoše, meji se Ivan Durbešić, Jakov Valjan udova Martina Lukežića
raste mlado trsji
trave 1 pest 18 soldi
dolčić puli Morajna meji se Bartol Maurović, nasred put druga stran Mate Žvanja i
okolo Gmajna
raste kuhina
sinokoša Pod Plisom, pol. meji se z Juricon Linićen i gmajna
raste sena tri tovara
PRILOG III.
Ugovor o podizanju pilane u Lukežima između suca Mate Durbešića i
seljana iz Ričine, Grobnik 5. lipnja 1835. godine.
Kuntrakt iliti Pogodba
Koja pogodba je meju Szudczen Matte Durbesichen ij Szelijani iz Richine iz Szela
LukeSi, gdi ovi reczeni zdola podpiszani daju szvu szvoju szloboschinu Matti
Durbesichu da more zslobodno uchiniti Pilu illiti Zagu na naSzem Starinsken funduszu
u Szellu Lukesovom, ato na svoje Stroske iy za takovi uchinjeni stroski ovi reczene
Zage dajemo mi Szvi Skupa Kripost y Szloboschinu Mati Durbesichu da on more
zovun reczenu Zagum Desuet lett ladati, uxivati polak svoje volye, kako drago bude
njemu, a to od onega dana i letta ochesse raczunati na pervo dokli sversi rechenih
zgora upiSzanih deSet lett y ako bisze dogodilo dabiSze sta na Yazu alli na Jarku
poszundralo, da ne bi mogla Voda na Pilu techi – onda oschejusze dnevi rachunati
y takovi ovi Gospodari ove reczene Zage ochem na SverSzetku ovih deSet lett dati za
domeStit illiti donabrojiti chazih DeSet lett..A mi zdola podpiszujemo sze zavezujemo
za sze i za nasz ostanak sta god bisse Kvara pripetilo na Jazu ali na Jarku mi nepitamo
reczenoga Matia Durbesicha ni jednoga Krajczara pomochi, niti pitati nechemo a kada
Sversi ovih reczenih deSet lett onda Mate Durbesich ima odstupiti ovi recz. Zage iliti
Pile prez pitanja ovih reczenih zelyani nikakovoga fita za ovih deSzet lett nima platiti

reczeni Mate Durbesich – leh Mate Durbesich ima predati ovu Zagu ili Pilu ovim
reczenim Sellyanom polak rachuna Zakona Orszachkoga izrechena bude Tako mi
Selyani prosimo Slavnu Gosposchinu, da bi oni naszu Pogodbu doSztojali potverditi y
u Protocoll posztaviti. U Grobniku na 4. Junija 1835.
X Szudacz Matte Radetich zasve y za Heredi Pokoinoga Petra Valicha kako nijhov
Tutor
X Matte Zaccaria
X Fran Vallich Petrov
X Cusma LukeSzich
X Martin LukeSsich Matt
X Martin LukeSsich Nac.
X Martin LukeSsich Jacovov
X Gergo Radetich
Jos. Bachich m. P.
X Dudac Juraj Simacz
X Martin Valich
X Gaspar Kattich na ovom Kontraktu Kako Szvedoki
Joseph Bachich m/p

Pred menom Anton Vincenz m/p
PRILOG IV.
Oporuka mežnjara Jurja Durbešića Antonova iz Grobnika, 21. srpnja
1837. godine129
Testament
Na 21. luglia letta 1837 dal jeszt zazvati mene nize potpisanoga betezni ali vindar kod
dobre pameti i Razuma nahijvajuchi se Meznar Jure Durbesich z Pregrada za uchiniti
pod dobi svoju zadniu dobrovolynu odluku cichia svoiga imetka kako slidi.
1. Izruchuie telo materi zemli od koe ie doslo, dussu svoiu pako preporuchuie
Bogu semoguchemu.
2. Odluchuie po smerti svoioj, da se ima odmah prodati Tersje imenom Bergentica i
Pustos sve skupa stose z Marsanichievim dersi, kako jest on kupil od kojih izrajenih
pinez potrosak sliedechi ucinit se ima:
a) za Crikvu St. Philipa i Jacova 15 ft.
b) moritori Veliki 5 ft. Za koiu spendiu dreienye 50 ft. Da Stakovim Pienzi, naj bi se od
kuplienoga voska ostati, da se imaju dati za Moritori i za Ste Masse za njegovu dusu.
c) Razdilyuie zs Ste Masse, da se imaju stati od Presveti Gospodinu plovanu od mesta
i ove za dusu i nakorovenie njegovoga gospodina Barbu Tomu Durbesicha 10 ft.
d) puschia od vise za Ste mase gospodina kapelana od mesta, da se imaju dati za
njegovoga oca i mater 5 ft.

e) fratron na Tersat odrejuie da se ima dati za Ste Mase 4 ft.
f) zapovida da se ima dug prechastnom plovanu od mesta povernuti od 50 ft.
g) robu i suline od Postelye staje uztalo od njegove perve Gospodaricze imaju razdiliti
njegove dvi hchere glubliene med sobon, i zverhu toga da se ima dati hcheri Zvaniczi
od Pinez pridje 20 ft.
a hcheri Katiczi 30 ft.
Zovun prodaiun ide Dohotka 7 verh Permanie koiu kupacz Slavnoi Gosposchijni svako
letto odbavlyati dusan bude.
3. Moli i prosi testadur Jure Durbesich za exekulozi Martina Hlachu z Pregrada i
sucza Matia Fuchka z Pascha da bi takovi hoteli dobrotu imati po nyegovoi smerti
recheni voszak kupiti i pinezi koi bi oni potrosili, da se takovi nijma dvima naipervo
od rechenoga Bergentinovza skup za nyihovu dangubu povernuti imaju nistar manie
da bi ovi miloschiu imali na niegovu Gospodariczu Aniczu jedno pazlivo oko kad i kad
hititi.
4. Tersie i Pustos pod Kichiber puscha sinu Tonichiu koiu Slavnoi Gosposchijni
odbavlyal bude s takovim zavezom da zverhu 2 2/3 verczi Permanie, ako niegova
sadashna Gospodaricza Anicza bi dite mushko zadobila i da bi se takovo izredilo onda
ima recheni sin Tonich takovomu ditetu dati Pomochi od istoga Tersia ft. 50 velim
forinti pedeset ako bude pak zensko da se ima odbavit od kuchie polak Vinodolskoga
Zakona.
5. Pulzu puschia svoim dvim naimlain sinon Petrichiu i Poldichiu.
6. Dolacz puli Sv. Marie, sta ie pervo imal, i sta ie poklam kupil od Frana Bahorichia
puschia svoioi zeni Aniczi i to za onih 100 ft. velim forinti sto koie pinezi jest ona u
vrime nihove zenidbe sobun doneszla i takovi u nyihovoi boli malo po malo potrosili
se iesu, ako bi se pako Sricha za ozeniti nyegovoi zeni pripetila, takse ima nioi na svaki
nachin zgor recheni dolacz izruchiti, da ona stakovim gospodaricza ostane.
7. Vert nad Gosposkum Berininum nek takav ostane za svaku potribu niegovoi zeni
Aniczi i tojest ako velika potriba cichia nyezinoga zivlienia bi nasztala, da ona takovoga
more prodati i u hasan svoi i nyezinoga diteta okrenuti.
8. Dvi bachve tako Matiu Valianu Mladomu posujene, toiest jedna od Jesikova driva
od 6 pudi, a druga od mehkoga driva od 7 spudi ima takove povernuti.
9. Puscha zenu Aniczu Gospodariczu na svin gore rechenin imetkom doklam godar
ziva bude, a po smerti nyezinoi pako, da sva odluchenia svoiu kriposzt zadobiti imaiu
– zvan Bergentarica.
10. Po smerti svoie Gospodaricze Anicze zapisuie i puschuie kuchiu i sternu naimalioj
diczi Poldichiu i Petrichiu.
11. Do dana Sta Martina ima se platiti gospodinu Kamera iz Rike za organistov dug ft.
16 velim forinti seshnaist i nikuliko kraicari manye.
12. Bratu svoiemu Matiu dariva iednu bachvu od mehkoga driva koia iest bila niemu
posuiena.
13. Kad bisse na odluku zapreti hotela, tak bi testadur Jure Durbesich prehitil i misal
prominil sverhu 4 - toga Punctuma, kadi on odluchuie da recheno tersie i pustosi pod
Kichiber ima ostati na nyegovi naimlai sini Poldichia i Petrichia, ako pako nyegova
zena bi musko dite porodila, takche ima takav z ovima dvima naimlaimi brati jednako
diliti va istom tersiu, a 4 punat svoiu kriposzt zgubuie.
14. Ako dite moie Goszpodaricze muskoga spola bi bilo, tako neka osztane barem va
kuchi da takav z Poldichien i Petrichiem na kushi iednako diliti se mora.

X Martin Fuchiak svedok X Jure Durbesich testadur
X Stipan Chargonia svedok
Po meni Josef Bachichien
obch. notar.
5. augusta 1837 u kuchi bolesnoga mezniara Juria Durbesichia z Pregrada, ki minya

szvoiu zadniu odluku:
1. iszto
2. puschiam poloviczu kuchie moioi zeni Aniczi a drugi del dvin sinon Poldichiu
i Petrichiu.
3. Pulczu puschia zeni Aniczi
4. daie na fiti Dolchich i kus Marsanichievo da bi se gospoia mogla hraniti.
5. tersie pod Kichiber i Dolacz pulli Ste Marie ima ostati na diczu Petrichia,
Poldichia, Tonichia i Matacza i imaiu se diliti.
6. Vert nad Berniun i Rasadischia imaiu se prodati a pinezi dati zeni Aniczi.
7. ona (zena) je donesla priko sto forinti za zenidbu, koi se jesu malo po mao na
moiu bol potrosili, negda pache poradi toga uzroka zmeritala iest ovai moi
puschietak za velu njeju prigliedbu i Sterplenie, koiu ona zmiron vu moio
velikoi boli preterpela i meni vu svih moih potrebchinah veliku pomoch bila,
kako svem svitu dobro znano ie
svidok Mate Valian m/p X Jurai Durbesich testadur

svidok Anton Kovachich m/p
X Anton Kamenar
(za niega Mate Valian m/p)
PRILOG V.
Svjedočanstvo Ivana Nep. Durbešića, Grobnik 23. ožujka 1850.130
Svedočanstvo!
Jakostjum kojeg nižepotpisati svedočim i ako potrebito bude telovnum prisegum
potverditi pripravan jesam, da ja u smislu pogodbe god. 1840. s´gospoštinum Grobnik
učinjene ne samo u Gorah Gospodskih Allodialskih Platak, Terstenik, Žepovo,
Kripanj, Za zadnji, Mlični i Sleme nego tulikajše Kerčevinah pod istim imenom uz
rečene loze nalazećih se, u kojih Krčevinah trava različitim žiteljima pod imenovanum
Gospoštinum Grobnik spadajućim pripada, rastuća drve sekal, i takova iz rečenih
Krčevin stranom u Naturi odpeljal a stranom na uglenje sažgal jesam. Svedočim na
dalje da jednaku pogodbu god. 1847. kano onu gore godine 840 s´gospoštinom Grobnik
učinil jesam, godine vendar 1848. po različitima pod gospoštinu Grobnik spadajućima
žitelji po svih gospodskih Gorah a u osobnom u gori Žepovo i uz nahadjajućih se
Krčevinah u uzdelivanju drv silovitim načinom na tuliko preprečen jesam bil, da od
dalnjeg posluvanja s mojim velikim kvarom odustati moral jesam. Koje svedočanstvo
lastovitim ruke moje podpisom tverdim. U Grobniku 23. ožujka 1850. Ivan Durbešić
v. r.

PRILOG VI.
Oporuka udove Matejke Durbešić rođ. Sobotinčić, Grobnik 19. kolovoza
1862. godine131
Prijepis IV 91/1874.
U ime Presvetog Trojstva na Grobniku dne 19. kolovoza 1862. u Kući betežne
udove Matejke Durbešić.
Ja zdol podpisata udova Matejka Durbešić Matina nahodeća se u tielu veoma
slaba i razumu jošte podpuno bistra neznajući zadnji časak moji smrti ne napućena
niti od ikoga nagovorena još pako manje usiljena podpuno dakle slobodnom voljom
odlučila jesam glede moga Imutstva pokretnoga nepokretnoga kao takodjer i glede
ostalih amo spadajućih sliedeća odrediti i to:
1. Želim da tielo moje bude pokopano što svečanijim načinom kakav običaj je
ovdje.
2. Pušćam jednu stotinu forinti za jednu vekovitu mašu pevanu u grobničkoj
župnoj crkvi za mene i mog pok. supruga koja se ima služiti svako lieto na dan
moga preminuća.
3. Siromahom ove župe kojih duhovno poglavarstvo u porazumljenju domaćinu
svetokimi za pravo pronašlo bude pušćam forintih dvadeset i pet da se njima
porazdiele.
4. Pušćam miestnoj školskoj zaklade forintih petnaest.
5. Za obćenoga svega mog pokretnog i nepokretnog Imetka koga ja jesam
neograničena vlastnica i koga i marno čak do sada uživala sam i uživam
imenujem mojeg sina Augustina prebivajućega sada u Crnomlugu za obćenitog
baštenika tako vendar da imenovani baštenik ima
6. Izplatiti mojim trima sinom naime Ivanu, Josipu i Jakovu svotu od tisuću
forintih svakomu a.v. i to u dve leta i to iz tog obzira, jer ova trojica Ivan, Josip
i Jakov jur za očinskim njim pripadajućim dielom odbavni jesu.
7. Moja kćer Marija udata Baćić dočim ona iz očinske kuće bila je odbavna već leg
pristojno i preko toga još dobila kuću u kojoj stanuje za svim pristojanstvom i
vrtima te takojer i vrtal Berijina, zato za dolnje obstojeće očinstvo ni za malo
prava neima, vendar ipak obćen. baštinik Augustin ima joj izplatiti svotu od
jedno sto forintih a.v.
8. Kćer Paulina udata Kovačić dočim ona ni iz daleka tako od kuće odpravljena
košto Marija udata Baćić zato rečenoj Paulini ud. Kovačić pušćam forintih tri
stotine a.v.: koje noj imenovanoj baštinik tečajem jednog leta isplatiti mora i
preko toga Paulini udatoj Kovačić pušćam dolac i Draganju koja njoj je živuća
za uživanje zručila jesam
9. Dočim u obdelivanju mog imetka već krat došla sam u novčana pomanjkanja u
kojem uvijek utekla sam se momu sinu Ivanu te nigdar takove novčane pomoći
mi nije izkratio zato obćeniti baštenik Augustin ima momu sinu Ivanu platiti
svotu od Tisuće forintih a.v. kojih znam da sam pri njemu kako zadužila.
Ova moja odredba i naredba oću da ima svaku vlast Testamenta ili codicila, te
poklam meni ova od reči do reči pred svedoki nato pozvati i radne potpisati bi
pročitana neznajući pisati potvrdjujem nju zlamenjem s. Križa primećenjem

vlastitom rukom uz moje Ima i prezime u nazočnosti zdol potpisati svedokov.
U Grobniku kako gori X Udova Matejka Durbešić testaduriva

Po meni kao prosenom pisaru ujedno
svedok
Josip Skrobonja v/r.
Da nazočna oporuka bi testadurici udovi Matejki Durbešić razgovietno od rieči

do rieči pročitana te nju činjenjem sv. Križa vlastoručnom rukom uz svoje ime
i pridevak potvrdila i podpuno privoljenje izrazila tvrdimo i svedokujemo kako
gori
Martin Juretić v.r.
Antun Vincenz v.r.
Petar Solerti v.r.
Prijepis IV 91/1874.
Codicil ustmeni
Koga pod danom današnjim pred nami potpisati učini udova Matejka Durbešić
sastojeći u sledećih točkah
1. Priznaje učinjenu oporuku u svojoj krieposti nego
2. puštja da dotični baštenik ima još izplatiti for. 200 dvie stotine for. a.v.
njezinom sinu Josipu stanujućemu u Novom
3. Puštja takodjer da spomenuti njezin oporučeni baštenik ima ista od 200 for.
slovom dvi sto forintih a.v. svotu isplatiti njezinom sinu Jakovu Durbešiću
stanujućemu u Rieki
4. Istomu sinu Jakovu ostavlja 8 slovom osam srebrnih žlicah kao takodjer i
čitavu postelj s modrom pernicom
Na Grobniku dne 25. kolovoza 1864.
Martin Juretić v.r.
Carl Gutman v.r.
Petar Solerti v.r.
Dne 17. list. 1864. pozva udova Matejka nam potpisati da dobrovoljno nazočni kodicil
svoje oporuke ovako je preinačila i to kodicila ovoga 1va točka ostane
2.zabacuje
3.zabacuje
4.ostaje
Razlog preinačenja ovoga Kodicila njezin navode poglavito onaj što boji se da njezina
bolest na dugo produljiti se hoće te kako za prošasto vreme njezine bolesti dotični
baštenik mnogo on jedini imao je troška tako i za buduće vreme njezinog bolovanja
jedino na dotičnoga se naslanja njezinog baštenika. Navadja nadalje i ovaj uzrok što
za prošasto i za vrieme svog zdravlja znatne od dotičnog ovog baštenika godišnje i
drugčije dobivše za svoje uzdržanje podpore.
Na Grobniku dne 17. List. 1864.
Martin Juretić
Ivan Nep. Klobučar
Anton Vincenz
17. serpnja Franjo Frankulin pr. Bilježnik.
PRILOG VII.
Popis pokretnina predatih u miraz Olgi Durbešić Ivanovoj na Čavlima
1882. godine.132
Izkaz raznih pokretninah predatih Olgi Durbešić Ivanovoj u miraz 1882. na Čavljoj
vriednosti forinti
1 par zlatnih naušnica s perlami 17
par Emliert sa brošom 18
medaljon zlati 10
medaljon platina siv 8
kupica srebrova pozlaćena 10
etui sa srebrnom žlicom, nožem i vilicom 8
posebna srebrna žlica s imenom Olga 3
12 kom. srebrnih žličic za kaffe sa slobom B.D. 24
1 srebrna žličica za mliko sa slovima B.D. 5
6 žlic
6 vilic fino srebro s monogramom 12
6 nožih
cukriera Kina srebro 5
haljine i odieća
24 plahte 5
36 tavajoli servetan 25
3 stolnjaki 10
30 ručniki 20
24 vanjkušnice 20
30 košulja sve sa monogramom O.D. 75
24 gaćice 48
30 rupci 24
12 kiklje dolnje 24
odijelo ko je koštalo 200 ft.
pokućstvo
1 glasovir - klavier stajao 400 ft. 200 sada
1 service kompleks za 12 osoba
iz finog Ingleskog porculana 55
18 tanjurići posrebreni i 4 porculanske zdele 10
sve 681
različne kikare 6
6 kupice 3 boce od kristala 6
1 kanape 4 stolci 1 poltrona tapecirana 20
1 armar tvrdoga driva polistirana 20
1 visoki armar sa 6 škabelini 30
1 mali armar tremi kasten 8
1 ettageur 10

2 stola 6
2 slike u okviru 8
2 kreveta sa šuštami 100
1 krevet železni sa šuštami 46
2 armarići 18
2 štramaci 25
2 pokrivača vatirana 18
1 pokrivalo letnje belo 5
6 vanjkuši veći z mala 18
2 pernice 15
sve skupa 1034 ft.
2 obiteljske fotografie u dvih okvirih
Čavle, 22. svibnja 1882.
BILJEŠKE
1
R. Strohal, Uz Lujzinsku cestu, Tiskara Rijeka (pretisak), Rijeka 1993, str. 44.
2
Novi list, 23. ožujka 1906. Umro Higin Durbešić (nekrolog).
3
Ovu verziju čuo sam od svoje pokojne bake Nevine Lukežić rođ. Brdar, rodom iz Grobnika, čija je majka
Jelica bila rođena Durbešić. U pismu Milene Durbešić, posljednje nositeljice ovoga prezimena u Grobniku,
datiranom 8. svibnja 1941. svom rođaku dr. Vojmiru pl. Durbešiću stoji sljedeće: «Ispod samog kaštela
(Grobnika) baš gore kolijevka je roda Durbešić, opstoji još sada…ovaj zaselak dobio je na poklon najprvi
Durbešić od Petra Zrinskog sa kojim je došao u doba turske invazije iza sloma Bosanske države (1463.),
nepoznata imena, samo s malim sinčićem u naramku koga su ovdje ljudi prozvali Bežić jer mu je otac bio
beg, te po tome prozva Durbežić jer se krsnim imenom zvao Đuro, bio je uvažen kod Zrinskog..» Prema
drugoj verziji obitelj potječe od grada Durbeka u središnjoj Bosni (M. Vučak – usmeno priopćenje). http://
skola.sys.hr/plemstvo/durbesic.htm
4
Ir. Lukežić, Grobnički biografski leksikon, Libellus, Crikvenica - Rijeka 1994, str. 53.
5
Vidi prilog I. na kraju ovoga rada.
6
Grobnički biografski.., nav. dj. str. 53.
7
Zbornik plemstva u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Bosni - Hercegovini, Dubrovniku, Kotoru i Vojvodini,
izd. Viktor Anton de Duišin, Zagreb 1938, str. 216.
8
Podatak iz Matične knjige vjenčanih župe Grobnik (Državni arhiv u Rijeci).
9
Arhiv Hrvatske Zagreb, Grundbuch Herrschafft Grobnik 1775. Vidi prilog II. ovoga rada.
10
Lukežić, Grobnički.., nav. dj. str. 61 - 63.
11
Podatak iz Matične knjige vjenčanih župe Grobnik (Državni arhiv u Rijeci).
12
Podatak iz Matične knjige umrlih župe Grobnik (Državni arhiv u Rijeci).
13
Vidi prilog IV. na kraju ovoga rada.
14
Gorski kotar (monografija), Delnice 1981, str. 540.
15
Mate Sobotinčić (1791. - ?), sin Jakova i Rozalije. Godine 1838. kao udovac oženio se na Trsatu s Antonijom
Šarinić, kćerkom trsatskoga trgovca Bartola Šarinića.
16
Arhiv Hrvatske, Budimpeštanski fond, kutija 88, No 18: «Nota speczifikacie od ricsi do ricsi csa szam Ja
Mathe Durbesich svojem Kunijadu i pajdashu Mati Sobotinchichu to je u pinezi i drugom Oztalom u ime
nase Tergovine to je do vina, Mesza i fermente u Letu 1822 do letta 1825.» Nabavljaju, primjerice, vino u
Pašcu i Bakru, volove u Jelenju i Škrljevu, kukuruz u Podrvnju, Lukežima i Jelenju. Od ostale robe spominje
se duhan i cigarete. Robu su zajednički prodavali i plaćali u zakup za mesnicu i krčmu; arenda od Mesznicze
godine 1831. iznosila je 15. krajcara.
17
Arhiv Hrvatske, Zagreb. Protokoli Grobnik 3 - 7.
18
Arhiv Hrvatske, Zagreb. Protokol Grobnik br. 5, ab. 1824.
19
Primjer za to su pritužbe ud. Jele Kundić i Ivana Juričića. Zvana Kopajtić, kći pok. Ivana Krasavca doista
potresno opisuje njegove prijetnje i malverzacije prilikom prodaje kuće njenih roditelja: «Svaki licitant
na rečenojj prodaji nalazeći se radi straha Durbešićeva progonstva od krešnja i na zakladanja pomnjivo
čuvati se je moral, znajući da sigdar za istu kuću hlepeći kakova nemilostivna progonstva, još i u peržun
zapiranja Krasovac u življenju, a još više potlam njegove smrti; žalostna udovica zi svoju družinu. Kroz
svega vrimena nepravedno priterpila se je grozeći se da će Krasavca tak dugo trt, doklam ga zatare; kak
takoj i učinil je kaštiga je prija dobe togujućega pod zemlju spravila ženu i žalostnu decu na petljarstvo
pripravil i iz svoje kuće kakti tate na put zgonil i na silu pretiral» (Rijeka 4. Julia 1839, No 43 u Arhivu
Hrvatske, Budimpeštanski fond, kut. 88.). Zvana Kopajtić moli Gospoštiju da joj vrati kuću koju je sudac

Mate Durbešić tako protuzakonito prisvojio godine 1834. Kuća je bila na dva kata, s tri velike konobe,
cisternom i tri vrta. Prije toga bila je kupljena od nasljednika Lucije Matejčić.
20
«Kuntrakt» ili pogodba potpisana je 4. srpnja 1835. godine. Arhiv Hrvatske, Protokol Grobnik br. 8. Vidi
Prilog III. Na kraju ovoga rada.
21
Državni arhiv u Rijeci, Ostavina ud. Matejke Durbešić 901/0V 322 spisi iz Bakra br. 351, Kotarski sud
Sušak, Oporuka datirana u Grobniku 19. kolovoza 1862. Prema prijepisu IV 91/1874. Vidi prilog VI. na
kraju ovoga rada.
22
«Matejka ud. Durbešić rojena Sobotinčić dava atestat najstarijem sinu Ivanu, da on za ljubav njeju i
proti (tj. Prema op. I.L.) bratji svojoj i po smerti otca Matija, svoju pri Prisvitlom Grofu Batthyanu imajući
službu 1. nov. 1837. ostavil jest, i meni do današnjega dana verno i poslušno pomagal gospodarstvo vodit i
za njegovu bratju skerbit kak isti njihov otac da on odviše meni pomogal vodet sve moje tergovine z´ mojum
najboljum zadovolšćinun i sva koja dosada najmila, kupila, prodala iliti darovala za se jesu..» (1840.), Arhiv
Hrvatske, Protokol Grobnik 9. Te iste godine, vjerojatno zbog preostalih dugova, Ivan zajedno s majkom
prodaje Grgi Sobotinčiću iz Cernika «falat umejka Bokih za 335 f. A komad Tuhanja Martinu Šupku za
12.20 f.» (Protokol br. 8.).
23
U spomenutoj specifikaciji Mate Durbešića vidi se da je Ivan još 1825. sudjelovao u trgovačkim poslovima
svog oca.
24
Classificatio auditorum juris ed philosophiae in Regia Scientiarum Academia Zagrebiensis 1831/2.
Zagreb 1832. Auditores philosophiae annum I.
25
U spomenutom «attestatu» iz 1840. godine. To je vrijednost isplaćenih novaca volarima i ugljenarima za
tu godinu.
26
Vidi prilog V. na kraju ovoga rada.
27
«Proda udova Matejka Durbešić kuću sub. n. 6 na Čavli ležeću z´gotovljenu po smrti svojega muža Matija
Durbešića sa svim pristojanstvom i keršenom za samom kućon od 100 klft. za svojega rođ. sina Ivana
Nepomuk Durbešić za pogojenu sumu od 2.650 f. (Dva jezera šest sto i pedeste forinti) 1000 f. Sada i to
950 f. Od sada misec dana a ostatak od 700 f. Za 7 let do 30. okt. 1849. svojoj materi navadni interes 6%,
Grobnik 5. Nov. 1842.» Arhiv Hrvatske, Protokol Grobnik knj. 9.
28
M. Gross, Počeci moderne Hrvatske – Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850 - 1860.
Globus, Zagreb 1985, str. 108 - 9.
29
Gorski kotar (zbornik), Delnice 1981, str. 593. «Prasica» je vrsta pile na vodeni pogon uobičajena u
Gorskom kotaru. Radošević dalje piše da je Durbešićeva crnoluška pilana slična onoj što ju je g. 1851.
izgradio Josip Velasti iz Ljubljane u Prezidu.
30
Stroj je bio proizveden u tvornici G. Körösi u Grazu v. Rapporto annuale della Camera di commercio e
díndustira in Fiume per lánno 1854 - 7, Fiume 1858, str. 66.
31
Gorski kotar, nav. dj., str. 616. i 626.
32
LÉco di Fiume, I, br. 45, 20. X. 1857. Sega a Vapore.
33
«Okolica Crnog Luga i njegovih zaselaka bila je prija 130 godina obrasla šumama crnogorice i bjelogorice
više nego danas. Tada još nije postojala cestovna veza prema istoku tj. Delnicama, nego samo šumske putine
i staze, a crnoluško područje imalo je izlaz na Lujzijanu preko Zelina i Jezerine u Mrzloj Vodici. Crnoluški
kraj je dakle bio jedna od krajnjih točaka gorskokotarskih šuma i prašuma u koje su prodirali zainteresirani
riječki poduzetnici i trgovci drvom.» Isto, str. 616.
34
Gašpar Peršić, ugledni brodovlasnik s Kozale, spominje se kao vlasnik brodova Ida, Ürmeny, Zachei,
Glorioso, Madonna Annunziata, Fabio, Gasparo, Amilcare, Anetta, Clementina Državni arhiv Rijeka,
Spisi Trgovačke komore, kut. 15, ozn. PO - 1 za 1859. godinu.
35
Rapporto generale per quadriennio 1854 - 1857 della Camera di commercio e díndustria in Fiume 1858,
str. 56.Brik Giovanni Gasparo izgrađen je 1855. godine i za njega je Durbešić plaćao 45 f. i 5 kr. poreza (v.
Spisi Trg. komore, kutija 15 za god. 1859.) brik Teresa Fanny godine 1852, a brigantin Terzo 1856. godine.
Ime prvog brika nastalo je povezivanjem imena suvlasnika (Giovanni+Gasparo). Koncem šezdesetih godina
prošlog stoljeća brigantin Terzo nalazi se u suvlasništvu Ivana Nep. Durbešića (17 karata), njegove žene
Barbare Vittorie r. Sinić (4 karata) i nećaka Lodovika Rajmunda Baćića Josipovog (3 karata); posada ovog
jedrenjaka brojila je ukupno jedanaest članova a njegovi kapetani bili su Ernesto Felice Kovačić Tomin
iz Grobnika, Rikard Durbešić sin Ivana Nepomuka i Margetić Fran Augustinov iz Krasice. Durbešić je,
pored toga, zajedno s nećakom Enrikom i Antoniom Begnom (svaki po 8 karata) bio suvlasnikom i brik
- škunera Sloga od 322 brt., izgrađenog u Rijeci 1868. godine, čiji su kapetani bili Pietro Benedetto Begna
iz Rijeke, Ivan Mifka pok. Feliksa iz Bakra, te Antonio ml. Begna iz Bakra. V. Registro di Palentazione
dei Bastimenti Ungheresi u Državnom arhivu u Rijeci (Fond JU - 9, br. 214). Dana 7. VI. 1873. Ivan Nep.
Durbešić, Henrik Durbešić, kapetan Antonio Begna iz Rijeke i Antonio Cercich, brodovlasnik iz Lovrana,
potpisali su kupoprodajni ugovor o kupovini spomenutoga jedrenjaka Sloga za iznos od 12000 fjorina. Isto,
Fond notara M. Derenčina, sv. V.
36
Rapporto nav. dj., str. 65; radi se o Antonu Matešiću Lukinom koji je 1840. ispod Gornje Orehovice
sagradio mlin (izgorio 1867.). v. A. Rački, Povijest grada Sušaka, Sušak 1929. Čini se da je ditta A. Mattesich
e G. Nep. Durbesich poslovala svega nekoliko godina, jer se krajem pedesetih Durbešić ponovno pojavljuje
kao jedini vlasnik poduzeća v. Popis tergovacah i obertnikah u području obćine Delnice 17. pros. 1859.
(Spisi Trg. komore, kut. 15) gdje je upisan kao «vlastnik parne žage u Cernomlugu».

37
Od 1850. do 1885., kada je navodno izgorjela u požaru v. Gorski kotar, nav. dj., str. 626. Durbešić je
osim nje posjedovao još i jednu manju vodenu pilanu u Zagorju, jačine 2 KS, koja je godišnje prerađivala
300 kubičnih metara drvene građe v. Bićanić, Hrvatska ekonomika.., str. 115, tabela 14. Sudeći po ovdje
priloženim podacima (1890.) tadašnji vlasnik parne pilane bio je Toma Bertović iz Crnog Luga koji je
vjerojatno obnovio stari pogon i proizvodio godišnje 2000 m3 drvene građe.
38
Rapporto generale per quadriennio 1854 - 57 della Camera di commercio e díndustria in Fiume, Fiume
1858, str. 128.
39
DAR, PR - 8, kut. 192. Građanske parnice.
40
Isto, kut. 203. Ivan Durbešić cro Martin Semion iz Zastenic. Zadužnica je bila potpisana u Čavlima 11.
lipnja 1856. godine.
41
Riečki novi list, Umro Ivan Nep. Durbešić (nekrolog), 13. ožujka 1901.
42
«Čitaonicu u Rijeci odobrilo je Bansko vijeće 24. rujna 1849. a bila je pod protektoratom senjskog
biskupa Ožegovića vjerojatno kao protuteža talijanskoj eliti koja se protivila Jelačićevoj okupaciji Rijeke i
pokušajima uvođenja hrvatskog jezika kao službenoga. Dakako da ta čitaonica nije mogla izvršavati svoju
ńarodnu´ ulogu u uvjetima germanizacije. Da bi bila odobrena morala je 1856. izmijeniti svoja pravila iz
1850. sastavljena u ´domorodnom´ i ´slavjanskom´ duhu.» M. Gross, Počeci moderne Hrvatske, nav. dj.,
str. 411.
43
Spomen knjiga Narodne Čitaonice Riečke, Sušak 1901., str. 64 - 5.
44
Govor je izrečen 3. studenog 1900. godine. Durbešić je svojevremeno pozajmio 1259 forinti za nabavu
novog pokućstva a kao predsjednik Čitaonice spominje se od 1862. do 1866. godine..Isto.
45
Državni arhiv u Rijeci, Fond matičnih knjiga, Matica vjenčanih župe Uznesenja Marijina u Rijeci. Upis
od 13. VI. 1855. godine.
46
Evo jednog karakterističnog primjera: «Il signor Giovanni Nep. Durbessich negoziante e possidente in
Čavle, fece pervenire a questa i.r. distrettuale in Fiume límporto di fior. 26 cor. 25 V.A., dedicandolo a scopi
di guerra, e nominatamente pei militi feriti della nostra valorosa armata. Questo dono partiottico pel quale
si estema al filantropico donatore il dovuto ringraziamento, si porta a pubblica conoscienza colla soggiunta,
che il detto importo, e quelli che successivamente fessero fatti pervenite a quest´ Autoritá di Comitato a
scopi patriottici verrano tosto inolti alla loro desetinazione. Dallí.r. Autoritá di Comitato, Fiume, 1. Giugno
1859, LÉco di Fiume, Sabato 4. giugno 1859, anno II, br. 97, str. 387.
47
Napredak, br. 11, 1. lipnja 1864, tečaj V, Zagreb, str. 176. Dopis iz Grobnika.
48
Durbešić je bio arbitro spomenutog osiguravajućeg društva s uredom u Contrada del Governo (kbr. 566
- 565, na prvom katu). Giornale di Fiume, I, sabato, 29 Aprile 1865. br. 17.
49
Ir. Lukežić, Grobnički biografski leksikon, nav. dj., str. 57 - 58. U spomenutom su odboru još bili Šišman
Farkaš - Vukotinović, Dragutin Šporer, Josip Perušić, Faustin Suppe, Medanić, Bartolić. «Kad smo išli
razgledat prikladno mjesto na grobničkom polju, gdje da se podigne spomenik, bilo nas je u družtvu više
od trideset osoba, svi vatreni domorodci, i onaj dan podvori nas g. Durbešić baš prijateljskim objedom»
- svjedoči kasnije jedan Riečanin. Primorac, list za politiku, narodno gospodarstvo i pomorstvo, Kraljevica,
br. 98, od 16. studenog 1876. Durbešić je bio predsjednikom Odbora za podizanje toga spomenika i 1866.
godine v. isti list br. 98 od 18. studenog iste godine.
50
Napredak, V, br. 11, Zagreb, 1. lipnja 1864. Dopis. Iz Grobnika. Potpis: P. Solerti, učitelj. Str. 175 - 6.
51
Državni arhiv u Rijeci, Conscriptio popolare di Fiume 1858.
52
DAR, PR - 8, kut. 504. Penale C/28 Durbessich Giov. Possidente affera alla guardie di finanza 1858 br.
272, 421, 485, 516.
53
R. Strohal, Uz Lujzinsku cestu, Zagreb 1935. To je današnja kuća pored benzinske crpke u čijem se
prizemlju već godinama nalazi skladište namještaja.
54
Prema pričanju pok. gospodina Čabrijana iz Čavli doznao sam da je Durbešić svojevremeno imao i svoga
trgovačkoga agenta u Temišvaru (Rumunjska). Njegov kočijaš bio je pak Lovre Broznić iz Čavala.
55
Državni arhiv Rijeka, Kotarski sud u Bakru, ostavine, Izkaz raznih pokretninah predatih Olgi Durbešić
Ivanovoj u miraz 1882. na Čavljoj. Vidi prilog VII. na kraju ovoga rada.
56
Državni arhiv Rijeka, Kotarski sud u Bakru, Ostavina udove Matejke Durbešić rođ. Sobotinčić 901/IV
322, spisi iz Bakra, br. 351. Inventar je popisan 14. prosinca 1877.
57
Oporuka je napisana 19. kolovoza 1862. Isto.
58
Sušačka Sloboda objavila je 1881. godine dvije Predstavke zastupstva obćine Grobnik - Čavle upućene
Banu i Saboru u Zagreb povodom pokušaja Mađara da iz Rijeke administrativnim putem odstrane hrvatsku
gimnaziju. Predstavke je podpisao sam Durbešić, u ono vrijeme grobnički načelnik. Stil ovih peticija krajnje
je emotivan, temperamentan, čak pomalo patetičan ali ga odlikuje solidno poznavanje pravno - povijesnih
činjenica; ova retorika ima jasan cilj, persuasivna je i strančarska. S druge strane, ako je vjerovati jednom
nepotpisanom članku u istim novinama, Durbešić se kao načelnik pokazivao ponekad i u sasvim drugom
svjetlu: prilikom eliminacije oponenata u općinskom zastupništvu služio se nečasnim sredstvima uz obilnu
podršku velikog župana Ljudevita Raiznera, obavljao dužnost načelnika iako se nalazio pod stečajem
(protuzakonito), samovoljno postavljao svoje ljude na pozicije koje su mu odgovarale (npr. bilježnik Lovro
Solerti mu je budući zet) itd.
59
Lukežić, Grobnički…, nav. dj.,s tr. 58.
60
Novi list, 16. veljače 1901. godine.

61
Eco di Fiume, 8. gennajo 1859. str. 55.
62
Isto, str. 61.
63
Izvješće kr. Hrv. Vel. gimnazije u Rijeci 1874/5.
64
La Bilancia, br. 106, 10. V. 1897. Decesso conte Arturo Nugent.
65
Grobnički biogr. leksikon, nav. dj. Str. 54.
66
Novi list, nedjelja, 20. srpnja 1902. Zabava u Čavlima.
67
Oporuka Matejke Durbešić rođ. Sobotinčić, 19. kolovoza 1862. godine.
68
Grobnički biografski..nav dj. str. 18.
69
Opširnije o njemu u gorespomenutom djelu na str. 18.
70
Državni arhiv u Rijeci, JU - 3, Riječki notari. Spisi dr. Marijana Derenčina, sv. V, 13. marzo 1871.
71
Opširnije o njemu u Grobničkom biografskom leksikonu nav. dj., str. 19.
72
Državni arhiv u Rijeci, PR - 8, kut. 166. Oporuka Fanike Durbešić rođ. Premer.
73
Isto, Riječka županija (JU - 1), kutija 3. Župania Riečka. Podžupania Bakar. Glavna Obćina Grobnik.
Pregled računa od 1852. do 1854.
74
Državni arhiv Rijeka, JU - 3, Spisi notara M. Derenčina, sv. 1, br. 313, Kupoprodajni ugovor potpisan u
Rijeci 27. IV. 1864.
75
Marija Ida (1848. - ?) udala se za riječkog trgovca Feliksa Rudana.
76
Marija Irena (1842. - 1923.), nastanjena na Sušaku, u prvom braku udata za sudbenog kancelista Antona
Quintavallea u Bakru, u drugom za učitelja Krassicha. Njen prvi suprug bio je jedan od osnivača bakarskoga
društva Sklad (1877.). Njihov sin Dinko (1861. - 1931.) bio je sudac u Bosni (Mostar i dr.).
77
Olga Bonetta (1851. - ?), živjela je u Mostaru. Njen suprug Riječanin Ferdinando Bonetta, dnevničar kod
riječkog Magistrata 1894. premješten je kao profesorski suplent na Trgovačku školu u Travniku. Grobnički
biografski.., nav. dj, str. 56. i 59 - 60.
78
Državni arhiv u Rijeci, Fond Trgovačke komore, Registar tvrtki 1865 - 1876, PO 1, sv. 52.
79
Napredak, I, br. 14, 15. IV. 1860.
80
Isto, teč. III, br. 22, 15. kolov. 1862.
81
Naša sloga, god. IV, br. 4, 16. febr. 1873. Dopisi. Iz Grobnika, 11. veljače i.g. izvještaj.
82
Isto, br. 6, 16. marča 1873. Iz Rieke 6. ožujka 1873. Potpis Jakov Durbešić, str. 22.
83
Milena Marija Zora rodila se u Rijeci 1864. godine.
84
Darina Hedviga Marija rodila se u Rijeci 1868. godine.
85
Grobnički biografski.., nav. dj., str. 59.
86
Grobnički biografski…, nav. dj., str. 55.
87
Sloboda, II, br. 6., 12. siečnja 1879.
88
Isto, br. 25, 28. veljače 1883. Sprovod Augusta Durbešića.
89
Isto. Potpis: “Jedan prijatelj”.
90
Grobnički biografski…, nav. dj., str. 56.
91
Državni arhiv u Rijeci, Fond Trgovačke komore (PO - 1), Registar tvrtki 1865 - 1876, kut. 52. Ditte
mercantili di ministeriali protocollati in guidi sens. Enrico Durbešić navodi se «quale procuratore generale
della ditta G.N. Durbessich» i «come armatore e come negoziante».
92
Sloboda, IV, br. 33, 18. ožujka 1881.
93
La Bilancia, XVIII, br. 42, 21. veljače 1885. Ditte protocollate.
94
La Varietá, XII, br. 83, 13. IV. 1893. Stabile Durbešić. Henrik je 1885. ovu kuću bio prepustio u vlasništvo
svoje supruge Kristiane rođ. Krajač. Za novac dobiven od ove prodaje, kupljena je nekadašnja kuća Frank
pod br. 127 i 74 u Rijeci.
95
«Brodolomi, nasukanja, dva puta dražbovan, dva puta je mijenjao ime, da na koncu nakon dvadeset i sedam
godina plovidbe 1892. napusti naše vode i zaplovi u nepoznatu daljnju sudbinu pod turskom zastavom.
Građen od Bakrana, u nekoliko je navrata mijenjao vlasnike Senjane, Ikare, Kraljevčane, da konačno završi
kao vlasništvo Grobničana. U to vrijeme tri puta je mijenjao luku pripadnosti, najprije Bakar, pa Senj i
konačno Rijeka». R.F. Barbalić, Brik Grobnik (prije Pietro), Pomorstvo, br. 1/1965, str. 33.
96
Prima guida generale di Fiume, III, Fiume 1890, Armamento a vela, str. 149.
97
Novi list, 16. rujna 1902. Vjenčani.
98
Novi list, 23. ožujka 1906. Samoubojstvo.
99
Hinko ml. Durbešić, rođen 1892., u to vrijeme bio je u Zagrebu.
100
Grobnički biografski.., nav. dj. 56 - 57.
101
Isto, str. 61.
102
Grobnički biografski.., nav. dj, str. 61.
103
Zatočnik, 2/1870, str. 184 - 188.Bibliografija rasprava, članaka i književnih radova, I nauka o književnosti,
JLZ, FNRj Zagreb MCMLIX, str. 422.
104
Izviješće kr. Velike gimnazije u Rijeci za šk. God. 1872/1873, Rijeka 1873.
105
Bibliografija.., nav. dj., str. 232.
106
Obitelj Durbešić http://skola.sys.hr/plemstvo/durbesic.htm
107
Hrvatski Dom, zabavnik hrvatske narodne omladine za godinu 1878, god. III, Izdanje Djačkog društva
Hrvatski dom, Zagreb 1878.
108
Isto, str. 59.

109
Zlatica pl. Durbešić (Rogatica, 1883. - Zagreb, 1975.), učiteljica u Bosanskom Šamcu i Sarajevu. Udala se
za prof. Milana Vučaka (1884. - 1975.), ravnatelja muške učiteljske škole u Sarajevu.
110
Danica pl. Durbešić (Banja Luka, 1886. - Zagreb 1969.), učiteljica u Zenici i Sarajevu, te ravnateljica
Muške građanske škole u Sarajevu, gdje živi do umirovljenja (1945.). Nakon toga živjela u Zagrebu i radila
u Ugostiteljskoj školi.
111
Ljerka pl. Durbešić. Srednju školu završila u Sarajevu, studirala kemiju u Beogradu. God. 1941. odlazi u
NOB, gdje postaje major. Udala se za generala Radu Hamovića i nastanila u Beogradu.
112
Mladen pl. Durbešić rodio se 1921. u Sarajevu. U rodnom gradu završio srednju školu a studij tehnologije
pohađa na Visokoj tehničkoj školi u Leobenu (Austrija). Nakon Drugog svjetskog rata nastavio studij u
Zagrebu i 1960. diplomirao. Radio kao nastavnik, inženjer - tehnolog u Katranu i Tvornici parnih kotlova,
te direktor Cromos - Katran - Kutrilina.
113
Neven pl. Durbešić rodio se 1925. u Sarajevu. Pohađao je studij šumarstva u rodnom gradu. Za vrijeme
Drugog svjetskog rata u domobranskoj vojsci. Godine 1945. zatvoren u logor Jasenovac i strijeljan. Obitelj
Durbešić, nav. dj. str. 4.
114
Isto.
115
I. Andrić, Sveske, Sabrana djela Ive Andrića. Knjiga sedamnaesta. Dopunjeno izdanje. Sarajevo 1981,
str. 242.
116
Ž. Poljak, Očima bolesnika. Andrić o svojoj bolesti, Zagrebu i liječnicima (II. Dio). Zagrebačko doba
na temelju dosad neobjavljenih Andrićevih pisama iz 1913. godine. Prilog građi za psihogram jednog
nesretnoga hrvatskog književnika. Liječničke novine, god. XXIII, br. 133, 31. listopada 1997, str. 36.
117
Isto, str. 43.
118
M. Karaulac, Rani Andrić, Prosveta Beograd – Svjetlost Sarajevo 1980, str. 55 - 56.
119
Isto, str. 57 - 58.
120
Isto, str. 62.
121
Mr. Ivo pl. Durbešić (1935.), nakon završenog studija elektrotehnike, radio je kao projektant, razvojni
inženjer, rukovoditelj projektnog odjela, te savjetnik i direktor poduzeća Končar - Elektronika i informatika.
Predsjednik je Hrvatskog plemićkog zbora. Njegova supruga Paula rođ. Juričić je profesor na Prirodoslovno
- matematičkom fakultetu u Zagrebu. Obitelj Durbešić, nav. dj., str. 4.
122
Priređivač knjige je Miroslav Karaulac. www.politika.co.yu
123
Z. T. Jovanović, Kako su pozorišnici 1938. ožalili Nušića, Drama, časopis udruženja dramskih pisaca
Srbije 6/2004. http://drama.org.yu
124
Durbešić joj je zapovijedao od 1. prosinca 1944. do svibnja 1945. godine.
125
Zvonimir pl. Durbešić (1936. - 1991.), rodio se u Beogradu. Nakon srednje škole studirao je arhitekturu u
Zagrebu. Djelovao je u više kazališnih kuća kao scenograf, te građevinski inženjer.
126
Tomislav Durbešić www.hciti.hr/arhiva/drama/durbesic
127
Objelodanio Alfred Makanec u Večernjoj pošti, pretisnuto u sušačkoj Našoj Slogi br. 71, subota 20.
listopada 1928.
128
Čuva se u Arhivu Hrvatske u Zagrebu.
129
Prepisano iz grobničkih protokola (sv. 8) koji su pohranjeni u Arhivu Hrvatske u Zagrebu.
130
Prepisano iz spisa Riječke županije pohranjenih u Državnom arhivu u Rijeci.
131
Državni arhiv u Rijeci, Ostavina Matejke ud. Durbešić 901/OV 322 spisi iz Bakra br. 353 (Kotarski sud
Sušak).
132
Državni arhiv u Rijeci, Kotarski sud Bakar, Ostavina Olge Solerti rođ. Durbešić 1886.

N. Stražičić: Prilog poznavanju lokaliteta s prapovijesnim gradinama na području Grobnišćine
dr.sc. Nikola Stražičić
PRILOG POZNAVANJU LOKALITETA

S PRAPOVIJESNIM GRADINAMA
NA PODRUČJU GROBNIŠĆINE
1. Grobnišćina – pojam i prostorni obuhvat
Grobnišćina je kraj koji se nalazi u neposrednom zaleđu grada Rijeke, a ime

nosi po srednjovjekovnom frankopanskom kaštelu Grobniku, naselju s višemilenijskim
kontinuitetom, smještenom na jednom od uzvišenja nad južnom stranom Grobničkog
polja. Pod Grobnišćinom u užem smislu podrazumijeva se najčešće područje oko
Grobničkog polja, dok u širem smislu obuhvaća teritorij današnjih Općina Čavle i
Jelenje. U tim granicama, dakle, to je područje koje na zapadnoj i sjeverozapadnoj
strani graniči s teritorijem Općina Viškovo i Klana, na južnoj i jugoistočnoj strani s
područjem grada Rijeke i naseljem Kukuljanovo–koje je dio Općine Bakar, dok na
sjeveroistočnoj strani uključuje prostrani brdsko–planinski prostor s nizom vrhova
viših od 1300 m (Obruč, Fratar, Jasenica), sve do Snježnika (1505 m) i Risnjaka (1528
m) na granici s teritorijem Općine Čabar.
Grobnišćina, prema tome, s obzirom na svoje prirodne značajke obuhvaća
nekoliko sasvim različitih dijelova koji pružaju i različite mogućnosti u odnosu na
društveno–gospodarsku valorizaciju, a ključni dijelovi su Grobničko polje, zatim
brežuljkasto–brdsko područje s njegove južne i zapadne strane te brdsko–planinski
kraj na sjeveru.
Grobničko polje, koje se proteže smjerom zapad–istok u dužini od oko 6
kilometara,sastoji se također od dva različita dijela – zapadnog i istočnog. Zapadni je
dio dvostruko prostraniji, s pretežito obradivim površinama i nizom naselja uglavnom
na rubnim područjima, a to su Jelenje, Dražice, Podkilavac, Podhum, Zastenice. Istočni
dio, naprotiv, neplodan je i nenaseljen ali je zato bio pogodan za smještaj sportskog
uzletišta i autodroma. Preko njega prolazi i Autocesta Rijeka – Zagreb. Na oba dijela
polja iskapao se svojedobno šljunak za potrebe riječkog građevinarstva što je ostavilo
ružne tragove u pejzažu (područje Dubine u zapadnom i Kikovice u istočnom dijelu).
Grobničko polje, naime, nastalo je u mlađem geološkom razdoblju taloženjem
velikih količina fluvioglacijalnog materijala nastalog tako što su bujični potoci za vri-
jeme ljetnog otapanja leda i snijega (kojima su u to vrijeme bile pokrivene okolne
planine) spirali siparišta nastala smrzavanjem i lomljenjem vapnenačkih stijena u po-
dlozi i odnosili taj materijal do podnožja gdje se taložio u obliku šljunka ili pak pijeska,

ovisno o duljini transporta.1 S vremenom se na većini zapadnog dijela polja formirao
sloj obradiva tla, što se na istočnom dijelu nije dogodilo.
Sasvim drugačiju sliku pruža brežuljkasto–brdsko područje s južne i zapadne
strane Grobničkog polja u okviru kojega također postoje osjetne pejzažne razlike
između pojedinih dijelova. Tako se, naprimjer, izdvaja brdoviti rub s južne strane za-
padnog dijela polja sa starim Gradom Grobnikom na vrhu brijega i s nekoliko zaselaka
na obližnjim padinama (Kačani, Mikelji, Valići, Škaroni), a koji se bitno razlikuje od
brežuljkastog područja što se na njega nastavlja prema jugoistoku, s najvećom kon-
tinuiranom naseljenom zonom Grobnišćine i naseljima Podčudnić, Čavle, Buzdohanj,
Cernik, Mavrinci, Kosorci, Hrastenica te na sjevernoj strani s odvojenim Sobolima. A
opet, sasvim drugačije izgleda kraj uz gornji tok Rječine. To je, naime, riječna dolina
ograđena s obje strane brdskim okvirom, ali većim dijelom otvorena s dosta prostra-
nim ravnim dijelovima na kojima riječni tok meandrira što je omogućilo nastanak i
život brojnih naselja kao što su, redajući se nizvodno, Kukuljani, Zoretići, Trnovica,
Brnelići, Milaši, Baštijani, Lubarska, Martinovo Selo, Ratulje, Drastin, Lukeži.
Suprotno ovim pitomim dijelovima Grobnišćine koji su bili naseljeni još u
prapovijesno doba, sa sjeverne strane Grobničkog polja pruža se prostran i potpuno
nenaseljen brdsko–planinski kraj koji Grobničanima od davnine služi za ispašu stoke
i za opskrbu sijenom, građevnim i ogrjevnim drvom, dok je u novije doba postao, zbog
svojih prirodnih značajki, i veoma atraktivno odredište planinarima i drugim ljubi-
teljima prirode.
2. Prirodni uvjeti lokacije prapovijesnih gradina
Prapovijesne gradine ostaci su najstarijih ljudskom izgrađenih utvrđenih na-

selja u kojima je prapovijesni čovjek boravio trajno ili pak povremeno tijekom više od
jednog milenija. Ta gradinska naselja, naime, potječu ili iz vremena brončanog doba,
ili iz starijeg željeznog doba, što na našem području znači iz drugog ili s početka prvog
tisućljeća prije Krista. Nositelji te «gradinske kulture» u našem kraju bili su vjerojatno
najprije Japodi, a kasnije svakako Liburni, pa se s razlogom može govoriti o «liburn-
skim gradinama». Liburni su, inače, tijekom nekoliko posljednjih stoljeća prije Krista
nastavali krajeve našeg primorja i otoka na području između rijeka Raše i Krke, a kao
dio ilirskog etnikuma pripadali su porodici indoeuropskih naroda.2
Zbog i danas dobro vidljivih ostataka nekadašnjih moćnih suhozidnih obram-
benih bedema koji su u obliku «prstena» okruživali naselje, a danas su redovito u
porušenom stanju, istaknuti lokaliteti na kojima ih nalazimo nose najčešće znakovite
nazive - Gradina, Gradac, Gradišće, Gračišće, Turnić, Straža - što se dobrim dijelom
vidi i na primjerima naših grobničkih gradina. Prapovijesna gradinska naselja bila
su, naime, redovito smještena na dobro odabranim uzvišenjima koja su sa svojom
visinom, položajem i oblikom pružala odgovarajuće povoljne uvjete za smještaj i život
tih naselja.3 Odabrano uzvišenje, naprimjer, nije smjelo biti previsoko i moralo je ima-
ti pretežito zaravnjen vrh na kojem je bio moguć boravak, trajno ili povremeno, većeg
broja ljudi, što znači i postojanje nekakvih nastambi. Oblik toga zaravnjenoga vrha
pak, kao i postojeći uvjeti za prilaz vrhu s raznih strana padine brda odražavali su se u
obliku trase i dužini gradinskoga bedema, kao i na moćnosti obrambenog sustava na
njegovim pojedinim dijelovima.4
Tamo gdje je zaravnjeni vrh bio podjednako pristupačan sa svih strana bedem
prati rub zaravnjenog vrha pa ima zatvoren, prstenast oblik, kružni ili ovalni, ovisno o

obliku tlocrta samog vrha. U slučajevima kada je na jednom dijelu bila sasvim strma
ili stjenovita padina što je otežavalo ili onemogućavalo prilaz gradini s te strane ob-
rambeni je prsten bio izgrađen samo na ostalim dijelovima ruba zaravni pa tu bedem
ima polukružni ili poluovalni oblik.
Veoma bitan preduvjet pri izboru lokaliteta za smještaj gradinskog naselja bio
je pogodan položaj takvog uzvišenja s kojega se pruža pogled na širok okolni prostor.
Ovo je omogućavalo vizualnu komunikaciju barem s nekoliko susjednih gradina, a
time i međusobno upozoravanje u slučaju eventualnih vanjskih opasnosti, i to danju
pomoću dima, a noću pomoću vatre. Zbog toga se uočava određen sustav i u raspo-
redu prapovijesnih gradina koje se redaju u vezanom nizu ostvarujući tako nadzor nad
Sl. 1 Lokaliteti s prapovijesnim gradinama i gomilama na Grobinšćini: 1 - gra-

dina Grobnik; 2 - gradina Turnić; 3 - gradina Gradišće; 4 - gradina Cernički vrh;
5 - gradina Orlec

užim i širim okolnim područjem. 5
Nezaobilazan je preduvjet pri izboru lokacije gradinskog naselja bila i
mogućnost opskrbe pitkom vodom, kako za ljude tako i za njihova stada ovaca i koza,
zapravo njihovu glavnu imovinu.6
Veliku prednost imala su područja u čijoj blizini je postojao vodotok ili trajan
i izdašan izvor, a ako toga nije bilo morala je postojati lokva («kalina», «kalić»), priro-
dno ili umjetno stvoreno udubljenje s vododrživom glinovitom podlogom u kojemu se
trajno zadržavala kišnica ili pak voda s obližnjeg izvorčića ili povremenog izvora.
Značajka većine prapovijesnih gradina, što u punom smislu vrijedi i za naše
grobničke gradine, jest i činjenica da u njihovoj neposrednoj blizini, obično na pa-
dinama uzvišenja ili u njegovu podnožju, postoje veći ili manji dolovi (ponikve, dolci)
koji su očito imali određenu funkciju u životu susjedne gradine, odnosno prapovije-
snog gradinskog naselja. Možda su njihova ravna dna ponegdje korištena i kao ob-
radivo tlo, ali ti su dolci najvjerojatnije u prvom redu služili za smještaj naselja koja su
tu bila zaklonjena od vjetra, u našem kraju prvenstveno od bure. Gradinska naselja,
pak, smještena na vrhu uzvišenja, bila su, ovisno o topografskim uvjetima same zara-
vni, više ili manje izravno izložena vjetru, pa su nastambe tamo mogle opstati samo na
zaklonjenim ili barem zaklonjenijim dijelovima gradine. 7
3. Razmještaj prapovijesnih gradina na Grobnišćini
S obzirom na postojeće prirodne uvjete, na području Grobnišćine jedino je

brežuljkasto–brdsko područje uz južni i zapadni rub polja pružalo mogućnost za
smještaj i život prapovijesnih gradinskih naselja. Logična je posljedica toga činjenica
da se na nizu lokaliteta tog područja susreću dobro uočljivi tragovi nekadašnjeg
prisustva i djelovanja prapovijesnih ljudi, bilo u obliku prapovijesnih gradina, ili pak
u obliku prapovijesnih gomila.
Na četiri takva lokaliteta – Turniću, Gradišću, Cerničkom vrhu i Orlacu - do-
bro su vidljivi ostaci prapovijesnih gradinskih bedema, već odavno porušenih i pre-
tvorenih u prstenaste gomile kamenja, slično kao i na mnogim drugim gradinama
diljem našeg Primorja i otoka.8 Jedino na Grobniku takvih vidljivih prapovijesnih tra-
gova danas na površini više nema.
Sve su te grobničke prapovijesne gradine smještene na uzvišenjima ispod 500
metara nadmorske visine. Izuzetak je jedino Gradišće, gradina na Jelenskom vrhu, s
nadmorskom visinom od 509 metara.
Veličina gradina, iz koje je proizlazila i njihova namjena, ovisila je u prvom
redu o topografskim uvjetima na dotičnom uzvišenju. Kod onih većih, dužina gradin-
skog prostora mogla je iznositi i više od 200 metara a širina i više od 100 metara, dok
su kod onih manjih i dužina i širina bile osjetno manje od 100 metara.
Na većini tih lokaliteta pronađeni su fragmenti prapovijesne keramike i to
isključivo na gradinskim bedemima jer je područje gradine unutar bedema redovito
pokriveno gustom travom. Ti su fragmenti ulomci razbijenih zemljanih lonaca koji su
se izrađivali od gline pomiješane s dosta kalcita potom pekli na otvorenoj vatri. Kako
su se izrađivali ručno, bez upotrebe lončarskog kola, površina im je ostala gruba i ne-
ravna. Pretežno su smeđe, ponegdje i crvenkaste boje dok je unutrašnji sloj najčešće
tamnosivi. Sve to ukazuje na liburnijsku provenijenciju.9
Na nekim se gradinama može uočiti mjestimično na površini i tragove ta-

kozvanog kulturnog sloja «crne zemlje» koja je nastala kao rezultat raznih otpadaka
tijekom milenijskog boravka prapovijesnih ljudi i njihove stoke na tom lokalitetu. Na
nekim prapovijesnim gradinama takva sloja nema, iz čega bi se moglo zaključiti da su
te gradine bile samo povremeno naseljene, služeći u slučajevima vanjske opasnosti
kao zbjeg za uokolo njih nastanjeno pučanstvo, koje je tamo živjelo u svojim primi-
tivno izgrađenim nastambama. 10
Na Grobnišćini postoji i nekoliko velikih gomila također prapovijesnog podri-
jetla s promjerom od desetak do čak dvadesetak metara. Sve su smještene na istak-
nutim lokalitetima a mogle bi biti ili ostaci nekadašnjih «promatračnica» koje su bile
u funkciji održavanja sigurnosti susjedne gradine ili pak tumulusi, nadgrobne gomile
rodovskih uglednika.11 Međutim, njihovu stvarnu nekadašnju funkciju kao i pouzdan
odgovor na pitanje je li neka od spomenutih grobničkih prapovijesnih gradina bila
mjesto trajnog ili samo povremenog boravka prapovijesnog čovjeka mogla bi dati
samo stručna arheološka istraživanja.
3.1. Gradina Grobnik
Među prapovijesnim gra-

dinskim naseljima na Grobnišćini
posebno je važnu ulogu imala gra-
dina Grobnik koja je imala funkc-
iju liburnskog rodovskog središta.
To gradinsko naselje obuhvaćalo
je očito plato na kojemu su sada
grobnički Kaštel (465 m) i Župna
crkva Svetoga Filipa i Jakova, a
veoma vjerojatno i dijelove okol-
nih terasasto položenih padina,
naročito one na jugozapadnoj
Pogled na Grobnik s lokaliteta Brdo
strani kao najpitomije i k tome za-
klonjene od bure. Međutim, koliki je stvarno prostor zapremalo bedemom zaštićeno
gradinsko naselje i kuda se je protezala trasa nekadašnjeg gradinskog bedema može
se samo nagađati jer na terenu danas nema u tom smislu nikakvih vidljivih tragova.
S obzirom, naime, da se kontinuitet naseljenosti na tom lokalitetu održao od prapo-
vijesnih vremena do danas razumljivo je da su s vremenom nestali svi površinski tra-
govi nekadašnjeg prapovijesnog naselja. Vjerojatno bi tek arheološka istraživanja mo-
gla otkriti neke sada nevidljive tragove.12
O kontinuitetu naseljenosti Grobnika tijekom nekoliko posljednjih milenija
svjedoči i susjedni lokalitet Grobišće koji se nalazi na padini svega nekoliko stotina
metara jugoistočno od današnjeg grobničkog Kaštela, s južne strane prilazne ceste u
naselje Grad Grobnik. To je oko 200 metara dug i plitak dol zaravnjena dna i širok oko
50 metara, na kojemu su očito već poodavno bili otkriveni neki grobovi, vjerojatno
pri obrađivanju tla, što je i rezultiralo davanjem naziva tom lokalitetu – Grobišće. Još
pred više od stotinu godina, naime, D. Hirc je zabilježio da na Grobniku «ima lokalitet
koji narod Grobišće zove» a tu je «iskopano žara, staklena posuda, spona, a našlo se i
rimskog novca».13
Postojanje prapovijesnog gradinskog naselja na mjestu današnjeg Grobnika
spominje C. Marchesetti početkom XX. stoljeća.14 Nešto kasnije gradinu Grobnik

spominje i G. Depoli i to među «castellierima» za koje tvrdi da su ih ranije opisali
Kandler, Burton, Moser, Hoernes i Marchesetti.15 Isti autor spominje gradinu
Grobnik i dvadesetak godina kasnije navodeći da naziv Grobnik označava «groblje»
jer su «tu otkopani i prapovijesni grobovi, a nalazi iz tih grobova pohranjeni u muzeju
u Zagrebu».16 Iako nije sasvim jasno odnosi li se taj Depolijev navod na lokalitet
današnjega Grobnika ili pak na lokalitet Grobišće, naziv naselja Grobnik svakako je
znakovit i upućuje na osnovanost pretpostavke da su i na tom lokalitetu u prošlosti
Sl. 2. Lokacija gradina Grobnik i Turnić s pripadajućim gomilama: 1 – gradina

Grobnik, 2 – gomila na Brdu, 3 – gomila na Kalvariji, 4 – gradina Turnić, 5 –
gomila na Gradcu, 6 - gomila na Tutnovu, 7 – gomila na Kljunu;

pronađeni nekakavi grobovi.
Tijekom novijih
arheoloških istraživanja na
lokalitetu Grobišće, najpri-
je na njegovom zapadnom
dijelu, otkriveni su intakt-
ni grobovi s obilježljima
željeznodobne liburnske
kulture, kao i mlađi grobovi
iz rimskoga doba.17 Tijekom
pak posljednjih godina ot-
kriveni su i na njegovom
središnjem dijelu grobovi,
također iz željeznog doba,
koji se prema pronađenom
nakitu i keramičkoj posudi Povijesna jezgra Grobnika sa srednjovjekovnim
mogu datirati u 4. i 3. stoljeće Kaštelom i Crkvom sv. Filipa i Jakova
prije Krista.18 S obzirom na
to da su liburnska groblja redovito bila smještena negdje pored ili podno gradinskog
naselja i da na takvim grobovima nisu očuvane nikakve vanjske oznake19, pronađeno
groblje povezano je s prapovijesnim gradinskim na-seljem na mjestu današnjeg Grob-
nika, a pronađeni rimski grobovi također dokazuju da se naselje na Grobniku održalo
i u rimsko doba.
Prapovijesno gradinsko naselje na mjestu današnjeg Grobnika imalo je, uz
topografske uvjete sa zaravnjenim vrhom, i veoma dobar položaj na izvanredno istak-
nutom uzvišenju s kojega se vidi na jednoj strani cijelo Grobničko polje sa susjednim
gradinama Gradišće (Jelenski vrh), Turnić i Cernički vrh, a na drugoj strani gradina
Gradišće (Veli vrh) i Riječki zaljev s Velim i Srednjim vratima.
Za opskrbu vodom gradinskog naselja važnu je ulogu očito imala lokva
smještena nekoliko stotina metara jugoistočno, na lokalitetu Lokva, uz staru cestu
za naselje Svilno. Promjer
joj je oko 12 metara a du-
bina oko 3 metra i ima vodu
tijekom cijele godine. Bila
je obzidana veoma starim
suhozidom, sada većinom
porušenim, s prilaznim ka-
menim stubama na sjever-
noj strani. Prema kazivanju
starijih žitelja Grobnika
voda iz lokve koristila se
sve do novijeg vremena za
pranje rublja i za napajanje
stoke.
Uz tu lokvu, s nje-
zine južne strane, postojala
je sve do početka druge po- Mala lokva na lokalitetu Lokva. Livada u
lovine XX. stoljeća još jedna, produžetku nalazi se na mjestu nekadašnje Vele
lokve
znatno veća lokva, koju su nazivali Vela lokva, za razliku od prve – Male lokve. Vela
lokva bila je plitka i muljevita pa je ljeti često i presušila. Nije bila obzidana i vjero-
jatno je još od prapovijesnih vremena služila za neposredno napajanje stoke. Tijekom
pedesetih godina XX. stoljeća zasuta je zemljom pa je danas na njenom mjestu livada,
ali se između trave i danas mjestimice dobro uočava tamnosiva boja osušenog mulja.
U najnovije vrijeme gradinu Grobnik spomenuo je 1992. godine20 arheolog
Ranko Starac u svom predavanju «O svakodnevnom životu stanovnika našega zavičaja
u prahistoriji», a potom i u svom radu iz 1996. godine i to kao «prapovijesno rodovsko
središte», a spominje i druge gradine na Grobnišćini osim gradine Turnić.21 Međutim,
niti on, niti prije spomenuti autori nigdje ne spominju postojanje i lokaliteta s prapo-
vijesnim gomilama kojih na Grobnišćini ima nekoliko, pa se tako dvije prapovijesne
gomile nalaze i u blizini nekadašnjeg gradinskog naselja na Grobniku – gomila na
Kalvariji i gomila na Brdu.
Gomila na Kalvariji
Kalvarija je uzvišenje koje se nalazi u zračnoj crti od oko 350 metara južno
od grobničkog Kaštela a tek na desetak metara nižoj nadmorskoj visini (453 m), ali
u odnosu na plato iza Crkve Svetog Trojstva, gdje je okretište autobusa, djeluje kao
brežuljak s relativnom visinom od svega petnaestak metara. Na najvišoj točki zaravnj-
enog i pošumljenog vrha postavljena je mala kapelica s raspelom po čemu je brežuljak
najvjerojatnije i dobio naziv. Tridesetak metara južno od kapelice nalazi se prapo-
vijesna gomila dužine oko 12 metara i širine oko 8 metara. U središnjem dijelu, u
promjeru oko 4 metra sasvim je raskopana i tu joj je visina oko jedan metar. Sadašnji
oblik i izgled ukazuju da je ovo tek ostatak nekadašnje mnogo veće gomile s koje je
očito većina kamenog materijala svojedobno odnesena i ugrađena u susjedne suho-
zide kojima su ograđene obradive parcele, a najbliži suhozid je svega nekoliko metara
od ruba gomile.
S obzirom na smještaj ove gomile u neposrednoj blizini nekadašnje prapo-
vijesne gradine kao i na raskopanost u središnjem dijelu gdje se je vjerojatno nalazio
grob, čini se osnovanom pretpostavka da se radi o tumulusu.
Gomila na Brdu
Nasuprot grobničkom Kaštelu, s njegove zapadne strane, proteže se sa smje-
rom sjever – jug izduženo uzvišenje pod nazivom Brdo koje se prema Grobniku spušta
veoma blago, dok mu je padina na suprotnoj strani, prema dubokoj dolini Rječine
dobrim dijelom veoma strma. Na tom se izduženom brijegu ističu dva uzvišenja.
Na onom južnom (432 m) nalazi se Kapela Svetoga Križa podignuta polovicom 15.
stoljeća, u doba dok su Frankopani bili gospodari Grobnika. Na sjevernom uzvišenju
(448 m) pak postoji kamena gomila s promjerom od svega 5–6 metara, očito prapo-
vijesnog podrijetla. S obzirom na to da se na udaljenosti od svega nekoliko desetaka
metara pružaju dugi kameni suhozidi kojima su ograđene obradive parcele na blagoj
padini prema Grobniku, logično je za pretpostaviti da su za njihovu izgradnju koristili
i kamenje sa susjedne gomile koja je, dakle, izvorno bila mnogo veća. Inače, gomila je
u zračnoj crti udaljena od grobničkog Kaštela oko 700 metara.
Kakvu je funkciju gomila na Brdu imala u prapovijesno doba može se samo
nagađati jer iz njezina sadašnjeg izgleda nije moguće ništa sa sigurnošću zaključiti. S
obzirom na to da se nalazi na istaknutom lokalitetu s kojega se pruža otvoren pogled
na veliki dio doline Rječine, a što nije bilo dostupno pogledu sa susjedne prapovijesne

gradine, može se s razlogom pretpostaviti da je tu postojala promatračka «kula» u
funkciji sigurnosti prapovijesne gradine na mjestu današnjeg Grobnika.
3.2. Gradina Turnić
Među prapovijesnim gradinama na Grobnišćini gradina Turnić je jedina koja

se u stručnoj literaturi nigdje dosad ne spominje a izdvaja se s nizom specifičnosti.
Turnić je, naime, brdo visoko 484 m, smješteno svega 700 metara u zračnoj crti
jugoistočno od grobničkog Kaštela, odnosno od nekadašnje prapovijesne gradine
Grobnik. Takva relativno mala udaljenost između dviju susjednih prapovijesnih
gradina rijetko se susreće a kad se k tome uzme u obzir i činjenica da su postojeći
topografski uvjeti između tih dviju susjednih gradina omogućavali laku međusobnu
komunikaciju, veoma je vjerojatno da se je prapovijesni život odvijao u međusobnoj
povezanosti. U prilog takvoj pretpostavci je i nekropola na lokalitetu Grobišće koja
je, s obzirom na smještaj upravo između tih dviju gradina, očito pripadala i jednoj i
drugoj. Isto vrijedi i za prethodno spomenut lokalitet Lokva na zapadnom podnožju
Turnića koji je približno podjednako udaljen od Grobnika i od Turnića i čiju su vodu
očito koristili stanovnici obiju gradina.23
Gradina Turnić uključuje i dva dolca sa zaravnjenim zemljanim dnom, a dije-
lom i treći, koji su zbog svog udubljenog oblika u odnosu na ostali prostor unutar
gradine zaklonjeni od bure pa su očito u životu prapovijesne gradine imali određenu i
značajnu funkciju. S obzirom, naime, na činjenicu da najveći dio gradinskog prostora
čini otvorena blaga padina s dosta
manjih i većih stršećih stjenovitih
blokova, ti su dolci bili veoma po-
godni za smještaj ljudskih nast-
ambi i za sklanjanje njihove stoke,
bilo u slučaju nekih opasnosti ili u
svakodnevnoj praksi.
Spomenuti dolci unutar
i pored gradine u novije doba
korišteni su kao obradivi tereni i
ograđeni su kamenim suhozidom,
slično kao i brojni drugi dolci na
susjednim padinama Turnića.
Ravno dno većeg dolca unutar gra-
dine proteže se na dvije razine a
njegov veći dio smješten je dvade-
setak metara niže od najvišeg vrha
gradine i nekoliko metara niže
od podnožja južnog gradinskog Sl. 3. Plan gradine Turnić: 1 – gradinski be-
bedema. Manji dolac nalazi se na dem, 2 – vidljivi dijelovi suhozida, 3 – trago-
približno jednakoj nadmorskoj vi nekadašnjeg bedema, 4 – mogući tragovi
visini, dok se dno najvećeg dolca «vrata», 5 – uski stari suhozid, 6 – stjenoviti
pruža na nekoliko razina, a najniži greben, 7 – velika gomila, 8 – kameni «na-
dio je smješten desetak metara niže sip», 9 – manja gomila, 10 – veći dolac un-
utar gradine, 11 – manji dolac, 12 – veliki dol-
od dna ostalih dvaju dolaca.
ac pored gradine. Strelice prikazuju smjer u
Kamenje za izgradnju kojem se vide susjedne gradine;

suhozida kojima su ograđeni spomenuti dolci očito je uzeto sa susjednog gradinskog
bedema što je rezultiralo činjenicom da se na nekim dijelovima tek naziru tragovi be-
dema a na nekima i sasvim izostaju.
Gradinski bedem
na jugozapadnoj strani
počinje na južnom rubu
stjenovita grebena koji
se u dužini od oko 70
metara pruža smjerom
sjever – jug, zapadno
od većeg dolca unutar
gradine. U dužini od
stotinjak metara bedem
se proteže u istočnom
smjeru. Gotovo na
cijeloj toj dužini vidljivi
su temelji bedema s
unutrašnje strane, dije-
lom do visine od oko
Pogled s lokaliteta Grobišće na šumovito uzvišenje na
čijem se vrhu nalazi gradina Turnić jednog metra, a na neko-
liko mjesta i s vanjske
strane, pa se vidi širina bedema od oko tri metra. Međutim, kako je bedem porušen na
vanjsku stranu niz padinu ukupna je širina kamene gomile i do šest metara mjestimično.
U produžetku trasa gradinskog bedema nastavlja se prema sjeveru i nakon stotinjak
metara račva tako da jedan krak skreće prema sjeverozapadu u dužini od četrdesetak
metara i tu završava, dok drugi krak bedema produžava prema prema sjeveru, a
presječen je istočnim
dijelom manjeg dolca,
gdje na dužini od dvade-
setak metara bedem
nedostaje. Potom se
trasa bedema nastavlja
prema sjeverozapadu
još pedesetak metara,
sa širinom temelja od
oko dva metra. Na kra-
jnjem sjevernom dijelu,
na dužini od dvadesetak
metara, gradinski be-
dem je zamijenjen us-
kim i niskim primitivno
izgrađenim suhozidom
od kojega se odvaja
sličan suhozid niz
padinu prema sjeveru.
Istočni dio bedema gradine Turnić, na mjestu račvanja. Prema jugozapadu,
U pozadini se vidi brdsko-planinsko područje iznad međutim, ponovno se
Grobničkog polja nastavlja gradinski be-

dem u dužini od pedesetak metara s temeljnom širinom od oko dva metra i visinom
tek oko pola metra. Na njega se opet nastavlja niski i uski primitivno izgrađen suho-
zid koji potom skreće niz padinu do ogradnog suhozida spomenutog velikog dolca sa
sjeverozapadne strane gradine. Nije može se jasno utvrditi je li taj niski i uski primi-
tivno izgrađeni suhozid također prapovijesnog podrijetla ili je pak izgrađen u novije
doba u funkciji ograde pašnjačkih parcela.
Ukupna dužina danas vidljivih ostataka gradinskog bedema iznosi oko 400
metara. Međutim, i između sjevernog kraja već spomenutog stjenovitog grebena na
zapadnoj strani gradine (475 m) i velike gomile unutar gradine (484 m) uočavaju se
jedva vidljivi tragovi nekadašnjeg bedema, a na mjestu gdje je najlakši prilaz većem
dolcu unutar gradine zapažaju se i tragovi temeljnog ogradnog kamenja nekadašnjih
«vrata» koja su, gledano iz gradine, usmjerena prema susjednom velikom dolcu pored
gradine, a tim je smjerom najlakši prilaz i spomenutoj lokvi na lokalitetu Lokva. Veo-
ma je vjerojatno da je kamenje s tog dijela bedema odneseno svojedobno za izgradnju
ogradnih zidova dvaju susjednih dolaca.
Na mjestu gdje se veći dolac unutar gradine najviše približava južnom gra-
dinskom bedemu postoji nekoliko metara širok prekid u bedemu koji je u novije doba
očito služio za prilaz obrađenom terenu u dolcu, ali je veoma vjerojatno da su na tom
mjestu postojala i «vrata» prapovijesnog gradinskog naselja kojima se komuniciralo s
promatračkom «kulom» na Gradcu. Prekid u bedemu, širok oko jedan metar, uočava
se i na sjevernom dijelu bedema što također nalikuje na nekadašnja «vrata» a koja su
usmjerena prema Grobničkom polju, i to upravo prema onom dijelu na kojemu se još
donedavno nalazilo jezero, nedaleko od Podčudnića.
Jedna od specifičnosti gradine Turnić je i u tome što se unutar gradinskog
prostora na dvama istaknutim položajima nalaze dvije velike gomile. Veća gomila
smještena je na najvišem dijelu (484 m) a promjer joj je oko 25 metara. Na nekoliko
mjesta je raskopana a u Drugom svjetskom ratu bila je korištena kao utvrđena točka
sa središnjim bunkerom i okolnim grudobranima. Sa zapadne strane vide se kamene
stube ukopane u gomilu kojima se prilazilo središnjem bunkeru.
S obzirom na to da je to najistaknutiji položaj unutar gradine s razlogom
se može pretpostaviti da je u prapovijesno doba tu postojala promatračka «kula» a
ogromna masa kamenog materi-
jala ukazuje da je to bila moćna
građevina kojoj se danas ne naziru
temelji jer je sve odavno porušeno
a u novije doba i raskopano. S tog
lokaliteta vidi se na sjevernoj stra-
ni Grobničko polje (osim krajnjeg
južnog ruba) s okolnim brdima, za-
tim gradine Grobnik i Gradišće na
sjeverozapadnoj strani i Cernički
vrh na istoku, dok se na južnoj
strani vidi najveći dio Riječkog za-
ljeva s nizom gradina, od Svetoga
Križa do Veloga vrha. Tragovi kamenih stuba na velikoj gomili
Uzvišenje na kojemu je lo- unutar gradine Turnić koje vode prema u go-
cirana ova velika gomila ima strm- mili ukopanom bunkeru iz vremena Drugoga
iju padinu jedino na jugozapadnoj svjetskoga rata

strani dok se na sjevernoj strani – prema manjoj gomili – teren jedva osjetno spušta.
Na jugoistočnoj strani, pak, uz gomilu se pruža zaravan promjera tridesetak metara
koja je s istočne i jugoistočne strane ograđena pedesetak metara dugim kamenim «na-
sipom», širokim i visokim niti pola metra, a koji je izvorno možda bio niski suhozid.
Povezan je s gomilom na njenoj istočnoj strani a na jugoistočnom kraju završava ma-
lom gomilom promjera oko 4 metra. Kakva je bila funkcija toga kamenoga «nasipa» i
zašto zaravan nije bila ograđena u cijelosti, ostaje nejasno. Možda su se tu odvijali neki
kultni obredi? Danas je ta zaravan, na kojoj je tlo tamnosmeđe boje, obrasla visokom
travom, kao i cijelo područje gradine, a uz navedeno tu raste i umjetno zasađen borov
šumarak.
Manja gomila nalazi se pedesetak metara sjevernije od velike gomile, na
uzvišenju koje je samo 6 metara niže od velike gomile. Promjer joj je oko 15 metara i
na prvi pogled veoma nalikuje na nadgrobnu gomilu ali s obzirom na činjenicu da se
nalazi unutar gradinskoga prostora to ne bi mogla biti osim ukoliko taj dio nije nak-
nadno uključen u gradinu. Na ovo posljednje možda ukazuje onaj kratki krak bedema
zapadno od malog dolca. Moguće je, međutim, i da je to bila pomoćna promatračka
«kula» s koje se, za razliku od glavne «kule», vidi i veći dio južnoga ruba Grobničkoga
polja. Međutim, nije isključeno da je služila i u kultne svrhe. Na južnoj i sjevernoj
strani gomile naziru se tragovi temelja kružnog suhozida promjera oko 9 metara a u
središnjem dijelu je i ova gomila raskopana.
Znakovito je da se unutar gradinskoga prostora gradine Turnić ne uočava post-
ojanje kulturnoga sloja «crne zemlje». Također, za razliku od ostalih grobničkih gra-
dina na ovom lokalitetu je i pronađeno naj-
manje fragmentne prapovijesne keramike.
Na temelju toga moglo bi se pretpostaviti
da gradina Turnić spada u kategoriju prapo-
vijesnih gradina koje nisu bile nastanjene
trajno već samo povremeno, služeći za zb-
jeg u nesigurnim uvjetima kad se je okolno
pučanstvo zajedno sa svojim stadima ovaca
i koza sklanjalo u bedemima zaštićeni pro-
stor gradine i tamo boravilo dok opasnost
Slika tek nekoliko fragmenata
nije minula. 24
prapovijesne keramike pronađenih Svakako je začudno što se ovako ve-
na gradini Turnić lika gradina u stručnoj literaturi ne spomin-
je. Zanimljivo je da riječki profesor J. Lorenz
u svom radu iz druge polovice XIX. stoljeća spominje «gradinu Gradište istočno od
Grobnika» ali iz takve formulacije nije jasno na koji se lokalitet to odnosi. 25
Gradinu Turnić prati i nekoliko prapovijesnih gomila na okolnom području,
u prvom redu gomila Gradac i gomila na Tutnovu, a potom vjerojatno i gomile na
Kljunu.
Gomila Gradac
Lokalitet Gradac nalazi se na rubu prostrane zaravni na jugoistočnom podnožju
brda Turnić, oko 800 metara u zračnoj crti od istoimene prapovijesne gradine. Tu,
nad strmom stjenovitom padinom iznad naselja Svilno, na istaknutom izdanku (398
m) kojim završava brdski greben što se jugozapadno od Grobnika i Turnića proteže
nad dolinom Rječine u produžetku uzvišenja Brdo, smještena je velika prapovijesna

gomila po kojoj je očito dobio naziv i sam lokalitet Gradac.
Gomila Gradac smještena je svega dvadesetak metara istočno od okuke stare
ceste Grobnik – Svilno, na skretanju prema zaselku Podgradac. Promjer joj je oko 20
metara a na središnjem i južnom dijelu raskopana je duboko oko jedan metar, vje-
rojatno u vojničke svrhe jer je lokalitet veoma dobra promatračnica glavne cestovne
komunikacije prema Rijeci.
Unutar okvira gomile
ne uočavaju se nikakvi tragovi
suhozidnih temelja ali s obzirom
na svoj istaknuti položaj kao i na
činjenicu da se u kamenoj masi
gomile vidi dosta velikih kame-
nih blokova, vjerojatno je tu bila
promatračka «kula» u funkciji
sigurnosti prapovijesne gradine
Turnić. Naime, uz spomenutu
činjenicu da se s gomile Gradac
može lako vizualno komunicirati s
gradinom Turnić, može se također
Prapovijesna gomila na lokalitetu Gradac,
kontrolirati i područje oko Svilna
iznad Svilna. Na lijevoj strani slike naziru se
i Orehovice, što s gradine Turnić obrisi istočnog dijela Sušaka
nije moguće. 26
Stotinjak metara sjeverno od gomile Gradac, uz zapadni rub odvojka starog
puta koji od ceste Grobnik – Svilno vodi na Buzdohanj nalazi se očito davno obzidana
lokva promjera nešto manje od dva metra i približno isto toliko duboka. U susjednom
pak zaselku Podgradac, uz sjeverni rub ceste, između dviju kuća, u stjenovitu udu-
bljenju širokom i dubokom oko jedan i pol metar nalazi se stalni izvor koji je u novije
vrijeme natkriven betonskom pločom tako da je u dijelu koji je okrenut prema cesti ot-
vor širok oko pola metra. Veoma je vjerojatno da je
barem jedan od spomenutih izvora pitke vode bilo
u funkciji vodoopskrbe prapovijesnog lokaliteta na
Gradcu.
Gomila na Tutnovu
S istočne strane gomile Gradac pruža se
duboko usječena dolina koja se spušta prema Svil-
nom. Nad njenom suprotnom stranom, na brijegu
Tutnovo (422 m), u zračnoj crti svega oko 200 meta-
ra od gomile Gradac, nalazi se također prapovijesna
gomila s koje se, s obzirom na višu nadmorsku vi-
sinu, pruža još širi pogled na okolni prostor nego
s gomile Gradac. Gomila na Tutnovu smještena je
na rubu zaravni nad dosta strmom padinom prema
Svilnom, sedamdesetak metara udaljena od starog
puta za Buzdohanj. Promjer joj je oko 15 metara
a visina oko jedan metar no s obzirom na to da se Dio raskopane prapovijesne
pored gomile nalazi dolac ograđen suhozidom za gomile na lokalitetu Tutnovo
kojega je kamenje svakako korišteno i sa susjedne s mogućim tragom groba – u
sredini
gomile, njena izvorna veličina je vjerojatno bila znatno veća.
U velikom dijelu gomila je raskopana, posebno izgradnjom nekoliko vojničkih
grudobrana na njenom središnjem dijelu što ukazuje da je i u prapovijesno doba mo-
gla tu biti važna promatračka «kula». Na južnom rubu gomile nazire se i trag kružnog
temelja. Međutim, u raskopanom dijelu na sjevernoj strani gomile vidi se nekoliko ka-
menih blokova položenih tako da nalikuju na prapovijesni grob što opet ukazuje da bi
to mogla biti i nadgrobna gomila. Prema tome, kao i u odnosu na ostale gomile, pravi
odgovor o njenoj nekadašnjoj funkciji mogla bi eventualno dati jedino arheološka
istraživanja.
Gomile na Kljunu
Južno od lokaliteta Gradac pruža se sve do iznad Orehovice brdski greben
kojega se oblik najbolje odražava u njegovu imenu – Kljun. S njegova se vrha (308
m), iako je gotovo stotinu metara niži od Gradca, pruža pogled i na dio doline Rječine
ispod Pašca, što se s Gradca ne može vidjeti. Stoga bi se za prapovijesnu gomilu na
vrhu Kljuna s razlogom moglo pretpostaviti da se radi o ostatku nekadašnje «pomoćne
promatračnice» onoj na Gradcu, a u okviru sigurnosnog sustava gradine Turnić.
Promjer gomile iznosi nešto više od 10 metara, a s njene južne strane vide se temelji
kružne građevine unutrašnjeg promjera oko četiri metra i debljine suhozida oko jedan
metar. Nije, međutim, moguće dati odgovor na pitanje ima li ovaj objekt prapovijesno
podrijetlo ili je novijeg datuma te kakva mu je bila funkcija.
Stotinjak metara južnije na grebenu Kljuna stoji još jedna gomila tek nešto
manjeg promjera a s obzirom na njen položaj i oblik vjerojatno se radi o prapovijesnoj
nadgobnoj gomili. 27
Premda su gomile na Kljunu teritorijalno danas izvan područja Grobnišćine a
neke riječke gradine su im u zračnoj crti bliže od gradine Turnić, s obzirom na to da su
od susjednih riječkih prapovijesnih gradina odvojene dubokom kanjonskom dolinom
Rječine čini se vjerojatnijim da su ipak bile u domeni prapovijesne gradine Turnić.
3.3. Gradina Gradišće (Jelenski vrh)
Prapovijesna gradina znakovita imena – Gradišće - nalazi se na južnom iz-

bojku brdskog grebena Jelenski vrh koji se proteže iznad naselja Brnelići smjerom
sjeverozapad – jugoistok i završava iznad Jelenja. Vrh spomenutog grebena široka
je i stjenovita zaravan, dosta teško
prohodna, s najvišim vrhom 557
m, dok je spomenuti južni izbojak,
na kojemu je smještena prapo-
vijesna gradina, visok 509 m.
S toga se lokaliteta pruža
pogled na širok okolni prostor,
prema zapadu na srednji dio toka
Rječine od Lopače do Trnovice,
s brdskim grebenima Lubanjem
i Stražom u zaleđu, a prema is-
toku na cijelo Grobničko polje, s
planinskim zaleđem na sjevernoj
Pogled iz Jelenja na Gradišće na Jelenskom strani te Grobnikom i Turnićem
vrhu
Sl. 4. Lokacija gradina Gradišće (1) i Grobnik (2);

na južnoj strani. Jedino je prema sjeveru zbog višeg reljefa vidik zatvoren. Lokacija
gradine je, dakle, u tom pogledu veoma dobro odabrana.
I topografski uvjeti za smještaj gradinskoga naselja bili su također pogodni. To
je, naime, zaravan dužine sedamdesetak i širine pedesetak metara, ograđena s jugo-
zapadne strane stršećim vapnenačkim blokom, nad strmom i gotovo nepristupačnom
padinom prema dolini Rječine. Na sjevernoj pak strani sa zaravni teren se spušta preko
nižeg stjenovitog dijela u dva krška dola čija su dna smještena desetak metara niže od
zaravni. Na istočnoj i jugoistočnoj strani, naprotiv, zaravan se nastavlja u relativno
blagu padinu, tek mjestimice stjenovitu, pa je s te strane i prilaz gradini najlakši.
Jedan stjenoviti blok pruža se istočnim dijelom unutar gradinskog prostora
dijeleći središnji dio zaravni na širi zapadni i uži istočni dio. Gledano u cjelini, sjever-
na je polovica gradine nešto viša od južne i gotovo ravna, dok je južna polovica blago
nagnuta prema jugoistoku.
U takvim prirodnim uvjetima, na jugozapadnoj strani obrambeni bedem
nije bio potreban, već samo na ostalim stranama koje nisu prirodno zaštićene. Trasa
porušenog bedema na sjeverozapadnoj strani duga je oko 45 metara a kamena gomila
široka 6 - 7 metara pruža se niz padinu prema susjednom dolu. Tu se na padini vide
temelji jednog manjeg usporednog suhozida čiju namjenu nije moguće točno odrediti.

Moguće da je bio u funkciji zaštite «vrata»
na bedemu koja su vodila na stazu što se
niz strmu padinu spušta prema Rječini
kao najkraći put za vodoopskrbu gradin-
skoga naselja.
Na sjevernom rubu gradine trasa
gradinskoga bedema skreće na jugoistok i
može se pratiti u dužini od oko 60 metara,
nakon čega se trag bedema gubi. I na toj
je strani bedem sasvim porušen i tek se
mjestimice, kao i na sjeverozapadnoj stra-
Dio zaravni u gradini Gradišće sa ni, uočavaju tragovi temelja s unutrašnje
stršećim vapnenačkim blokom na strane. Kamena gomila porušenog be-
strani prema dolini Rječine dema niz padinu široka je 3 – 5 metara.
Veoma iznenađuje, međutim, što na jugoistočnoj strani gradinskoga prostora nema
nikakvih tragova nekadašnjeg bedema premda je upravo ta strana najpristupačnija.
Objašnjenje tome može se potražiti jedino u pretpostavci da je kameni materijal s
toga dijela gradinskoga bedema odnesen
svojedobno za izgradnju ogradnih suho-
zida nekoliko parcela na padini ispod gra-
dine, udaljenih oko dvije stotine metara.
Naime, graditeljima tih suhozida bilo je
svakako jednostavnije i lakše kotrljati
kamene blokove niz padinu nego ih saku-
pljati, lomiti i prenositi na samoj padini u
neposrednoj blizini tih parcela.
Na trasi gradinskoga bedema
pronađeno je u površinskom sloju neko-
Pogled s Gradišća na Dražice, Jelenje i
Grobnik (desno) liko fragmenata prapovijesne keramike
a unutar gradinskoga prostora, obraslog
travom i dijelom grmljem, nailazi se ispod guste trave na sloj «crne zemlje» što
svjedoči o dugotrajnoj naseljenosti gradine u prapovijesti.
Očito je, također, da su u prapovijesni život na gradini bili uključeni i susjedni
dolci. Prvi dolac, sa sjeverozapadne strane
gradine specifičnog je izgleda jer je otvo-
ren prema rubu strme padine dvadesetak
metara dugim i desetak metara širokim
prolazom, tek neosjetno više položenim
od dna dolca (494 m), dugog dvadesetak
i širokog petnaestak metara. Drugi dolac
sastoji se od manjeg neravnog dijela i većeg
dijela dugog dvadesetak i širokog desetak
metara s uglavnom ravnim dnom (498 m).
S platoa gradine prilazi mu se kroz «vra-
ta» na sjevernom dijelu bedema i potom
spušta vijugavim i u stijene usječenim
Fragmenti prapovijesne keramike i jedva uočljivim prolazom, mjestimice
pronađeni na gradini Gradišće na očito «dotjeranim» ljudskom rukom. Sa
Jelenskom vrhu
zapadne strane dolca pružaju se dosta visoke stijene, dok je na sjeveroistočnoj strani
blago položena stjenovita padina preko koje se bez teškoća prilazi trećem dolcu ko-
jega je ravno dno (504 m) dužine tridesetak i širine desetak metara, gotovo na vi-
sini gradinskoga platoa. Taj je dolac u cjelini smješten unutar izrazito golog i teško
prohodnog vapnenačkog stjenjaka, a kako je okolnim stijenama zaštićen od bure
odaje dojam prave male oaze u tom surovom okolišu. A da su ovi dolci bili uključeni u
život prapovijesnog gradinskoga nas-
elja svjedoči nađeni komadić prapo-
vijesne keramike na stjenovitoj pa-
dini između drugog i trećeg dolca.
U stručnoj literaturi u naj-
novije vrijeme spomenuta je «gra-
dina iznad Brnelići» što se vjerojatno
odnosi upravo na gradinu Gradišće
na Jelenskom vrhu. Međutim, nije
jasno na koji lokalitet se odnosi u is-
tom izvoru spomenuta «gradina kod
Donjeg Jelenja».28
Sl. 5. Plan gradine Gradišće na Jel-

enskom vrhu: 1 – gradinski bedem,
2 – usporedni suhozid, 3 – «vrata»
prema najnižem dolcu i stazi niz
padinu k Rječini, 4 – «vrata» pre-
ma drugom i trećem dolcu, 5 – stje-
noviti blok nad strmom padinom, 6
– stijene unutar gradine, 7 – zara-
vnjeni plato gradine, 8 – vjero-
jatna trasa nekadašnjeg bedema,
9 – tri susjedna dolca, 10 – veliki
vapnenački stjenjak;
3.4. Gradina Cernički vrh
Cernički vrh je brdo nazvano po naselju Cernik smještenom na njegovu

južnom podnožju. Izgled tog uzvišenja, promatran s bilo koje strane osebujan je: to je
samostojno uzvišenje stožasta oblika, sa zaravnjenim vrhom i sa sličnim nagibom pa-
dina na svim stranama. Iako je prilaz vrhu moguć sa svih strana, južna padina je ipak
najpitomija i najpristupačnija pa je i prilaz gradini s te strane najlakši. Sve padine kao
i zaravnjeni vrh obrasli su većinom umjetno zasađenim gajem crnoga bora.
Zaravan na Cerničkom vrhu, na kojoj se nalazi prapovijesna gradina, u svojoj
je sjeverozapadnoj polovici gotovo sasvim ravna, dok je druga polovica blago nagnuta
dijelom prema jugu a dijelom prema istoku tako da je najjužniji dio desetak metara niži
od najsjevernijeg dijela. Gledano u cjelini topografski uvjeti za smještaj prapovijesnog
gradinskog naselja bili su veoma pogodni. Tome u prilog ide i uglavnom zemljano tlo
bez većih stršećih stijena, osim na sjevernom dijelu, dok postojeći nagib terena pruža
mogućnost barem djelomične zaštite od bure.
Gradinsko područje obuhvaća prostor dužine oko 150 metara i širine oko 100
metara a uokvireno je suhozidnim bedemom ovalnog tlocrta dužine oko 350 meta-

ra uz još sedamdesetak metara stjeno-
vita grebena na jugozapadnoj strani. Na
sjevernoj strani unutar gradine, gdje je i
najviša točka (414 m), stjenoviti je blok
koji s istočne i južne strane ograđuje plato
promjera dvadesetak metara, a unutar
stijena mjestimice se uočavaju i elementi
suhozida, što ukazuje da je ta ravni pros-
tor imao određenu ulogu unutar gradin-
skog naselja.
Gradinski bedem na južnoj strani
Pogled na Cernički vrh s naseljem nastavlja se na stjenoviti greben na jugo-
Cernik na njegovoj padini i podnožju zapadnom dijelu gradine. Tu su, čini se,
jedna od «vrata» u gradinskom bedemu
do kojih vodi ugodna šumska staza od najgornjeg niza kuća u Cerniku, prateći u gorn-
jem dijelu ogradni suhozid velike parcele na padini koja seže gotovo do samog bede-
ma. Taj se južni dio bedema pruža prema istoku u dužini od stotinjak metara. Potkraj
devedesetih godina XX. stoljeća, međutim, izgrađena je do platoa na Cerničkom vrhu
«protupožarna cesta» pri čemu je, nažalost, veći dio južnog gradinskog bedema djelo-
mice ili sasvim uklonjen a njegov kameni materijal ugrađen u podlogu spomenute
ceste. Taj istočni dio bedema, u dužini od oko 25 metara, ostao je nedirnut. Tu se vidi
i njegova širina od oko dva i pol metra i visina s vanjske strane od oko metar i pol. Na
mjestu gdje bedem skreće prema sjeveru postojala su glavna gradinska vrata kojima
je bio najkraći prilaz do lokve i izvora na
podnožju brijega. Prilaz vratima s padine
bio je s obiju strana zaštićen kamenim
blokovima.
Na istočnom dijelu gradinskoga be-
dema dugom pedesetak metara mjestim-
ice se dobro uočavaju veliki kameni blo-
kovi u temeljima bedema i s unutrašnje i
s vanjske strane, širokog oko dva i pol i
visokog oko jedan metar. Uz središnji dio
tog istočnog bedema pruža se s vanjske
Dio istočnog gradinskog bedema na strane dosta široko stjenovito područje.
Cerničkom vrhu Potom trasa bedema skreće u blagom
luku prema zapadu. Tu se od glavnog bedema odvaja manji vanjski bedem širok i vi-
sok oko jedan metar, nešto niže na padini i na udaljenosti do najviše desetak metara,
a na zapadnom kraju mu se gubi trag. Nije poznato koja mu je bila namjena. Možda je
taj uski ograđeni prostor u određenim situacijama služio za smještaj stoke.
I na sjevernom dijelu glavnog bedema vide se mjestimice njegovi unutrašnji
temelji dok je glavnina kamene mase obrušena niz padinu, u istočnom dijelu u širini
od 5 – 6 metara a u središnjem dijelu u širini od 3 – 4 metra. Na zapadnom pak dijelu,
u dužini od oko 25 metara, tragovi bedema naziru se tek u obliku rijetko razbacanog
kamenja niz padinu. Po svoj je prilici kameni građevni materijal s tog dijela bedema,
a vjerojatno i s onog manjeg vanjskog bedema koji upravo na tom dijelu nedostaje,
svojedobno odnesen za izgradnju ogradnih suhozida obližnjih parcela na padini.
Uz stjenoviti greben na zapadnom rubu gradinskoga prostora pruža se ravan

teren (412 m) s kojega se otvara širok
vidokrug uz mogućnost vizualne komu-
nikacije s nizom okolnih gradina – na
zapadu s gradinama Turnić, Grobnik i
Gradišće, na istoku s gradinom Orlac,
a na jugoistoku s gradinom Gradina
iznad Ponikava. Na tom je mjestu sredi-
nom devedesetih godina XX. stoljeća
obnovljeno veliko drveno raspelo (Kal-
varija) koje je na istom mjestu bilo prvi
put postavljeno početkom stoljeća kada
je bio uređen prilazni put uz padinu od
središta Cernika do Kalvarije.29
Cijeli gradinski prostor un-
utar bedema obrastao je borovom
šumom ispod koje je tlo pokriveno
gustom i visokom travom. Međutim, Sl. 6. Plan gradine Cernički vrh: 1 – gra-
na mjestu gdje je južni gradinski be- dinski bedem, 2 – vidljivi dijelovi suhozi-
dem presječen pri izgradnji spomenute da, 3 – tragovi bedema, 4 – manji vanjski
«protupožarne ceste» otvoren je profil bedem, 5 – «vrata» na bedemu, 6 – stje-
noviti blok unutar gradine, 8 – blaga pa-
s kulturnim slojem «crne zemlje» gdje dina unutar gradine, 9 – dolci na sjever-
je nađeno i nekoliko ulomaka prapo- noj padini brijega, 10 – ograđene parcele
vijesne keramike. Još nekoliko ulo- na susjednim padinama;
maka prapovijesne keramike nađeno
je također i na dijelu sjevernog bedema u blizini stjenovitog bloka s najvišom kotom
unutar gradine.
Na sjevernoj padini Cerničkoga vrha prostire se nekoliko dolaca udubljenih u
padinu i okruženih djelomice s više metara visokim stijenama, dok su na preostalom
dijelu ograđeni primitivno izgrađenim i čini se veoma starim suhozidom. Promjer nji-
hova dna je od oko desetak do tridesetak metara. Znakovito je da se između gradine na
vrhu i triju posjećenih dolaca na padini uočavaju mjestimice, kroz stjenovite blokove
između njih, i dijelovi «staze» koja ih povezuje, što ukazuje na vjerojatnost da su i ti
dolovi bili u nekakvoj funkciji susjedne prapovijesne gradine na Cerničkom vrhu.
Za vodoopskrbu gradinskoga naselja na Cerničkom vrhu važnu ulogu su imali
lokva («kalina») i izvor («kalić») na
južnom podnožju brijega, na lokalitetu
Cipica smještenom istočno od stare
jezgre Cernika. Tu, na Cipici izgrađen
je nakon Drugoga svjetskoga rata novi
dio naselja Cernik pa su se i lokva i izvor
time našli unutar naselja. Do izgradnje
vodovoda voda iz lokve korištena je za
pranje rublja i za napajanje stoke dok je
voda s izvora korištena za piće. Izgrad-
njom vodovodne mreže, međutim, a
do toga je došlo tijekom osamdesetih
godina prošloga stoljeća, lokva i izvor Dio zaravni unutar gradine na Cerničkom
gube svoju dotadašnju funkciju i post- vrhu sa šumarkom crnoga bora

aju smetnja pa su s vremenom zasuti
zemljom i danas im se ne vidi niti trag.
Lokva je bila duga oko petnaest i široka
oko osam metara i većim dijelom je bila
obzidana starim kamenim zidom, dok
se izvor nalazio u udubljenju promjera
oko dva metra i do vode se silazilo preko
nekoliko kamenih stuba.30
I sjeverno od Cerničkog vrha postoji
nekoliko lokava. Na samom podnožju je
lokva na Kalni koja je s vremenom goto-
vo sasvim zasuta pa se nešto vode skupi
Fragmenti prapovijesne keramike u njoj samo za kišna razdoblja. Lokva
pronađeni na bedemu gradine na Vidačevo nalazi se nešto sjevernije uz
Cerničkom vrhu
Sl. 7. Lokacija gradina Cernički vrh (1), Orlac (2) s gomilom na Reketincu (3) i
Turnić (4);

šumski put prema Svilnom. Promjer joj je oko desetak metara i ima vodu tijekom
cijele godine. Još se sjevernije nalazi lokva Glogov.31
Iznenađuje činjenica da se u stručnoj literaturi gradina na Cerničkom vrhu
spominje prvi put tek u novije vrijeme, tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća32,
iako je relativno lako dostupna a i ostaci nekadašnjeg gradinskog bedema veoma
uočljivi.
3.5. Gradina Orlac
Gradina Orlac smještena je na vrhu istoimenog brda koje se nalazi na zapa-

dnom kraju platoa iznad udoline Drage. Sam plato pak zapadni je produžetak gre-
bena Rebar. Orlac je visok 362 m i promatran sa sjeverozapadne strane, ispod naselja
Hrastenice, ističe se sa svojim stožastim oblikom kao relativno istaknuto uzvišenje u
odnosu na okolno područje. Međutim, prilazeći mu s jugoistoka, promatra li se sa spo-
menutog platoa, doimlje se kao tek blago uzvišenje zaravnjenog vrha, jedva desetak
metara više od površine platoa.
Zaravnjeni vrh Orlaca ovalnog je oblika, dužine šezdesetak i širine četrdesetak
metara. Osim na sjeverozapadnoj strani gdje se na dužini od pedesetak metara proteže
stjenoviti teren, na ostalim stranama lako je pristupačan. Zbog toga je i suhozidni gra-
dinski bedem koji okružuje zaravan na vrhu ovalnog oblika i proteže se u kontinuitetu,
od jednog do drugog kraja spomenutog stjenovitog ruba, u dužini od oko 140 metara.
Ali i na stjenovitu dijelu okvira vršnog platoa vide se mjestimice naslage kamenja ko-
jima je bila ojačana obrana i s te strane, gdje je zbog stjenovitoga terena prilaz bio
prirodno otežan. 33
Gradinski bedem na cijeloj dužini ima danas izgled dugačke kamene gomile
koja se na cijeloj dužini spušta niz blagu padinu, s prosječnom širinom 5 – 6 metara
a na jugoistočnom dijelu, gdje je najlakši prilaz gradini, čak i do deset metara jer je
tu i nekadašnji bedem očito bio najmoćniji. Unutar te duge kamene gomile tek se na
nekoliko mjesta uočavaju veliki kameni blokovi u temeljima nekadašnjeg bedema, s
vanjske i s unutrašnje strane, pa se vidi da je širina bedema bila veća od tri metra.
Rasuti kameni materijal porušenog bedema mjestimice je i raskopan a uz to se dobro
uočava i nekoliko vojničkih grudobrana, vjerojatno iz vremena Drugoga svjetskoga
rata. 34 Međutim, s obzirom na to da u neposrednoj blizini gradine nema parcela
sa suhozidnim ogradama novijega da-
tuma čini se da ovdje kameni materijal
s gradinskoga bedema nije odnesen, što
je izuzetak u odnosu na ostale grobničke
prapovijesne gradine.
U bedemu na istočnoj strani
gradine zapaža se prekid u širini nešto
manjoj od jednog metra, što nalikuje na
nekadašnja «vrata». Međutim, glavna
«vrata» očito su bila ona na sjevernoj
strani, na kontaktu bedema i stjenovito-
ga dijela obrambenog prstena. Znakovito
Detalj porušenog gradinskog bedema
je da su oboja «vrata» usmjerena prema na južnoj strani gradine Orlac s
dolovima na sjevernom podnožju Orlaca pogledom na Rijeku i greben Učke u
koji su najvjerojatnije bili uključeni u pozadini

život prapovijesne gradine, a tamo je smještena i jedna od lokava.
Prostor uokviren gradinskim bedemom nije sasvim ravan, dijelom je i stje-
novit, ali ipak u cjelini prohodan. Središnji dio čini ravan plato koji je na zapadnom
dijelu stjenovit a inače ima zemljanu podlogu obraslu gustom i visokom travom kao i
ostali zemljani dijelovi unutar gradinskoga prostora. Na njegovu istočnom rubu post-
avljen je visok stup dalekovoda. Prema jugoistočnom dijelu bedema teren se jedva
osjetno spušta i završava ravnim zemljanim pojasom uz bedem. Naprotiv, prema
sjeverozapadu teren se spušta nešto
osjetnije i većinom je stjenovit, osim
na krajnjem sjevernom i jugozapad-
nom dijelu, gdje je teren uravnjen i sa
zemljanom podlogom. Iz navedenog
se može i uočiti koji su dijelovi un-
utar gradinskog prostora bili pogodni
za smještaj nastambi i trajni boravak
prapovijesnog čovjeka na gradini Or-
lac o čemu svjedoče i brojni ulomci
prapovijesne keramike pronađeni
isključivo na gradinskom bedemu.
S obzirom, međutim, na ograničenu
Fragmenti prapovijesne keramike veličinu gradinskog prostora i spo-
pronađeni na gradini Orlac menute topografske uvjete unutar
gradine moguće je zaključiti da tu nije
bilo moguće smjestiti veći broj nastambi za trajni boravak. Zbog toga se po svemu čini
da je gradina Orlac služila u prvom redu u slučaju zbjega povodom vanjskih opas-
nosti dok su trajna naselja bila smještena najvjerojatnije uz onih nekoliko prilično
prostranih dolova na sjevernom
podnožju Orlaca, a čija su ravna dna
u novije doba bila obrađivana pa su i
ograđena suhozidom.
Tu, ponad jednog od spomenutih
dolova, na lokalitetu Vekeniže, na-
lazi se i nevelika lokva promjera oko
četiri metra uz koju se, na udaljen-
osti od svega nekoliko metara i na
tek nešto povišenom terenu nalazi
i mali izvor («kalić») iz kojega voda
otječe u lokvu. I lokva i izvor danas
su gotovo sasvim ispunjeni muljem
a čini se da ljeti i sasvim posuše. Iako
je svakako i ta lokva imala određenu
ulogu u vodoopskrbi prapovijesnog
Sl. 8. Plan gradine Orlac: 1 – gradinski be- gradinskog naselja kao i naselja u
dem, 2 – vidljivi temelji suhozida, 3 – stjeno- podnožju gradine, očito su mnogo
viti greben kao dio obrambenog prstena; 4 važniju ulogu u tom smislu imali
– «vrata» na bedemu, 5 – tragovi kamenog velika lokva i izvor na sjevernom
nasipa, 6 – stjenoviti dijelovi na gradini, 7 – podnožju susjednog brijega Reketi-
zaravnjeni plato na vrhu, 8 – ravni dijelovi
uz bedem, 9 – stup dalekovoda; nac, pored naselja Hrastenice. Ta

lokva, koju žitelji Hrastenice nazivaju Kalina, ima promjer oko desetak metara i
dovoljno vode tijekom cijele godine. Sa sjeveroistočne strane lokve naime, na udaljen-
osti od svega nekoliko metara, nalazi se stalni izvor, kojega nazivaju Kalić. Od davnine
je uokrug obzidan kamenim blokovima pa izgleda kao bunar s promjerom od oko tri
metra i dubinom od nekoliko metara, a iz njega višak vode teče u susjednu lokvu. U
prošlim vremenima sve do izgradnje šterni izvor Kalić imao je važnu funkciju u op-
skrbi pitkom vodom susjednog naselja Hrastenice, dok je lokva korištena za napajanje
stoke. Početkom četrdesetih godina XX. stoljeća Kalić je natkriven betonskom pločom
s «grlom» kroz koji se voda može izvlačiti kantom.35
S gradine Orlac otvoren je vidik na sve strane osim prema jugoistoku pa
je moguća vizualna komunikacija s nizom okolnih gradina: Trsatom, Gradišćen,
Turnićem i Cerničkim vrhom.
U neposrednoj pak blizini gradine Orlac nalazi se prapovijesna gomila na
Reketincu.
Gomila na Reketincu
Reketinac je samostojno uzvišenje smješteno na udaljenosti od oko 600
metara sjeverozapadno od Orlaca i svega tridesetak metara niže (336 m). Izdiže
se neposredno iznad donjeg dijela naselja Hrastenice i spomenutog izvora i lokve.
Stožastog je izgleda, sa širokim i blago zaobljenim vrhom na kojemu se nalazi velika
prapovijesna gomila promjera oko 20 metara. Na sredini gomile je okrugli vojnički
grudobran promjera oko dva metra dok se brojni grudobrani nalaze na blagim pa-
dinama uokolo gomile na udaljenosti od nekoliko desetaka metara. Za njihovu je
izgradnju očito korišteno kamenje sa susjedne gomile što bi moglo biti i objašnjenje
za njezinu današnju relativno malu visinu s obzirom na veličinu promjera.
Postojanje ove prapovijesne
gomile svakako je u vezi s gradinom na
Orlacu ali ostaje otvoreno pitanje koju je
funkciju imala? Mogla je biti pomoćna
«promatračnica» jer se s toga lokaliteta
vide i niži predjeli između Hrastenice,
Svilna i Orehovice koji su nedostupni po-
gledu s gradine na Orlacu, ali je isto tako
moguće da je to nadgrobna gomila nekog
rodovskog uglednika. Međutim, velik je
dio kamenog materijala s gomile očito
odnesen a u sadašnjem izgledu gomile ne
naziru se nikakvi tragovi temelja eventu- Prilaz prapovijesnoj gomili na
alne promatračke «kule», kao niti tragovi Reketincu s istočne strane
groba. Prema tome, vjerojatno bi tek arheološka istraživanja mogla dati pravi odgovor
na ovo pitanje.
Na Reketincu su postavljena dva visoka stupa dalekovoda, jedan na južnom
rubu gomile a drugi pored gomile s njene sjeverne strane. Kad se promatraju s
Trsatskoga brijega Reketinac i Orlac sa svojim stupovima dalekovoda izgledaju veoma
slično.

4. Umjesto zaključka
Ovaj tekst rezultat je u početku slučajnih a potom planiranih šetnji jednog

znatiželjnika po našem kraju, s ciljem registriranja lokaliteta na kojima su vidljivi tra-
govi života i djelovanja prapovijesnog čovjeka na ovom prostoru.
Iz teksta je vidljivo da se na području Grobnišćine nalazi barem pet lokalite-
ta na kojima su postojala prapovijesna gradinska naselja a postoji i barem još toliko
prapovijesnih gomila čija se izvorna funkcija zasada ne može sa sigurnošću odrediti.
Naime, te gomile mogu biti ili ostaci nekadašnjih promatračkih «kula« koje su bile
u funkciji sigurnosti susjednih gradina, ili su to bili pak tumulusi, nadgrobne gomile
prapovijesnih rodovskih uglednika.
Činjenica je, međutim, da o prapovijesnim grobničkim gradinama nema
mnogo stručnih zapisa a većina lokaliteta s prapovijesnim gomilama nije dosad nigdje
niti registrirana. Autor ovih redaka, obilazeći spomenute gradine i druge lokalitete s
prapovijesnim tragovima, pokušao je opisati ono što se danas na tim mjestima vidi i to
isključivo na površini, bez ikakvih pokušaja iskapanja posjećenih lokaliteta. Istodob-
no je konzultirao i dostupnu mu stručnu literaturu. Zbog toga i stanovite zaključke
vezano za spomenute lokalitete s prapovijesnim tragovima na području Grobnišćine
treba shvatiti samo kao više ili manje logične pretpostavke, dok će tek arheološka
istraživanja moći pouzdano utvrditi njihovu starost i nekadašnju funkciju, a to je pak
zadaća stručnjaka – arheologa. 36
Bilješke
1. M. Malez, Riječko područje u paleolitičko i neolitičko doba, Povijest Rijeke, Rijeka, 1988., str. 36.
2. M. Suić, Granica Liburnije kroz stoljeća, Radovi Instituta JAZU u Zadru, svezak 2., Zadar, 1955., str.
277.
3. Š. Batović, Ostaci nastambi željeznog doba na našem Primorju, Arheološki radovi i rasprave, svezak 10.,
Zagreb, 1987., str. 93.
4. V. Mirosavljević, Gradine i gradinski sistemi u prethoistorijsko i protohistorijsko doba, Arheološki
radovi i rasprave, svezak 7., Zagreb, 1974., str. 268.
5. Ibidem, str. 270.
6. Š. Batović, Prapovijesni ostaci na Zadarskom otočju, Zbornik Zadarsko otočje, svezak 1., Zadar, 1974.,
str. 31.
7. Prapovijesne nastambe bile su kamene ili drvene kućice, pravokutnog ili četvrtastog oblika, dužine
i širine tri do četiri metra. Debljina kamenog suhozida bila je oko jedan do jedan i pol metar, a imale
su samo vrata bez drugih otvora. (Š. Batović, Ostaci nastambi željeznog doba, op. cit., str. 97.). Među
riječkim gradinama, npr. tragovi takvih nastambi vide se na gradini Solin, dok na grobničkim gradinama
takvi tragovi nisu uočeni.
8. I na većini naših grobničkih gradina velik dio kamenog materijala gradinskoga bedema odnesen je
u novije doba za gradnju okolnih «gromača» - suhozidnih kamenih ograda za pojedine parcele, bilo
obradive pašnjačke, kao što je slučaj i na drugim područjima (G. Novak, Istraživanja spilja Ormanice i
Markove i gradine Gračišće na otoku Hvaru, Ljetopis, JAZU, knjiga 63., Zagreb, 1959., str. 321.)
9. Sličnih su karakteristika nalazi prapovijesne keramike i na mnogim drugim lokalitetima na našem
Primorju i otocima Š. (Batović, Prapovijesni ostaci na Zadarskom otočju, Diadora, svezak 6., Zadar,
1973., str. 107.) Inače, ulomci prapovijesne keramike, nađeni na površin, očito su ostaci posuđa, koje su
stanovnici gradinskih naselja koristili svakodnevno. Sasvim je druga funkcija keramičkih vaza nađenih
u grobovima prapovijesnih nekropola, jer u tim je urnama pepeo pokojnika (J. Mladin, Halštatska
nekropola na Gradini iznad Limskoga kanala, Jadranski zbornik, svezak 7., Rijeka – Pula, 1969., str. 290.)
10. Š. Batović, Ostaci nastambi željeznog doba na našem Primorju, op. cit., str. 94.
11. Pokop uglednih članova rodovske zajednice obavljao se tako da su na zemlju ili liticu postavljene
okomito četiri kamene ploče pokrivene također kamenom pločom. Tako dobivena «škrinja» bila je duga
svega oko jedan metar, jer se pokojnik polagao u skvrčenom položaju ležeći na boku. Grob je nakon toga

pokriven zemljom, a potom gomila kamenja. (G. Novak, Prethistorijske gomile na Paklenim otocima,
Arheološki radovi i rasprave, svezak 1., Zagreb, 1959., str. 242-243.; Š. Batović, Prapovijesni ostaci na
Zadarskom otočju, op. cit., str. 26.
12. Na takvu pretpostavku upućuje i činjenica da se je tijekom izgradnje novog potpornog zida na
sjeveroistočnoj strani platoa, iza župne crkve, moglo vidjeti otvoren profil kulturnog sloja «crne zemlje».
13. D. Hirc, Hrvatsko Primorje, Zagreb, 1981., str. 71.
14. C. Marchesetti, I castellieri preistorici di Trieste e della Venezia, Trisete, 1903., str. 107.
15. G. Depoli, Lo spartiacque fra Quarnero e la sua importanza per la geografia biologica. Storia naturale
della Regione Fiumana, I., Fiume, 1909.
16. G. Depoli, La Provincia del Quarnero. Saggio geografico, Fiume, 1928., str. 159.
17. Ž. Cetinić, Grobišće/Grobnik – željeznodobna i antička nekropola, Arheološki pregled, Ljubljana,
1987., str. 197.
18. Ž. Cetinić, Rezultati novih arheoloških istraživanja Grobišća, Grobnički zbornik, svezak IV., 1996., str.
195.
19. Š. Batović, Prapovijesni ostaci ma zadarskom otočju, Diadora, svezak 6., Zadar, 1973., str. 43.
20. Predavanje je održano u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, a tom je prigodom bila priređena i
izložba «Izbor iz arheološke građe Kvarnerskog područja» na kojoj je na karti razmještaja prapovijesnih
gradina bila označena i gradina Grobnik.
21. R. Starac, Rezultati najnovijih arheoloških istraživanja na području općine Matulji, Liburnijske teme,
knjiga 9., Matulji, 1996., str. 9.
22. Dok su obični članovi rodovske zajednice pokapani na zajedničkim nekropolama negdje pored
gradinskoga naselja i to u iskopanim grobnim rakama bez trajnih vanjskih oznaka (Grobišće pored
Grobnika!), grobovi rodovskih uglednika imaju oblik tumulusa – nadgrobnih gomila, kojih je veličina
vjerojatno ovisila o ugledu pokojnika. Tako ima nadgrobnih gomila s promjerom od svega nekoliko
metara, ali i onih s promjerom do 25 metara i visinom do 4 metra. (Š. Batović, Prapovijesni ostaci ma
zadarskom otočju, Zbornik Zadarsko otočje, svezak 1., Zadar, 1974., str. 27.)
23. Sličan slučaj dviju međusobno veoma blizu smještenih prapovijesnih gradina na našem riječkom
području vidi se na primjeru gradina Sveti Križ i Solin – iznad Martinšćice. Ali između njih se nalazi teško
prohodna kanjonska dolina Draškoga potoka, a k tome svaka je od tih gradina imala svoj izvor vode (N.
Stražičić, Prapovijesne gradine na području grada Rijeke, Sveti Vid, III., Rijeka, 1998., str. 23. i 35.)
24. Š. Batović, Ostaci nastambi željeznog doba na našem Primorju, op. cit., str. 94.
25. J. Lorenz, Topografia storico – naturale e sanitaria della città em del Circondario di Fiume, Viena,
1869., str. 3.
26. N. Stražičić, Prapovijesne gradine na području grada Rijeke, Sveti Vid, III., Rijeka, 1998., str. 40.
27. Ibidem, str. 39.
28. R. Starac, op. cit., str. 9.
29. Informacije o Kalvariji dobivene u Župnom uredu Cernik
30. Lokva se nalazila uz sjeverni rub ceste u novom dijelu naselja Cernik (Cipica) uz parcele kućnih
brojeva 214 i 216, na sadašnjem trokutastom terenu ispod zida u ravnini ceste. Izvor se nalazio pedesetak
metara istočnije, u sadašnjem dvorištu zgrade ponad ceste ograđenom uz cestu zelenom živicom. Za
informacije o «kalini» i «kaliću» zahvaljujem gospodinu Marinku Kosti iz Cernika, koji se je u svom
djetinjstvu i kupao u lokvi.
31. Lokve na podnožju Cerničkog vrha spomenute su i u članku A. Linića, Vodoopskrba Grobnišćine i
njezin značaj u sanitarnoj zaštiti izvora vode za piće u riječkom području, Grobnički zbornik, 4, Rijeka,
1996., str. 289.
32. R. Starac, op. cit., str. 9. Gradina na Cerničkom vrhu bila je prije toga označena na planu priloženom
izložbi «Izbor iz arheološke građe Kvarnerskog područja» priređene 1992. godine u Hrvatskom kulturnom
domu u Sušaku, uz predavanje prethodno navedenog autora.
33. N. Stražičić, op. cit.., str. 37 – 38, R. Starac u svom citiranom radu spominje «gradinu Orlac iznad
Svilnog» (pogrešno je navedeno Orlec!), što je očita greška jer se iznad Svilnog nalazi prapovijesni
lokalitet Gradac.
34. Pored vojničkih bunkera i grudobrana iz vremena Drugoga svjetskoga rata na bedemima većine
prapovijesnih gradina kao i na mnogim prapovijesnim gomilama susreću se također i znatno ranije
raskopani dijelovi, a kao posljedica traženja «zakopanog blaga».
35. Za podatke o Kalini i Kaliću zahvaljujem gospodinu Radovanu Fućku iz Hrastenice
36. Za izradu priloženih crteža grobničkih gradina zahvaljujem gospođi Tatjani Domazet.

SAŽETAK
Grobnišćina je kraj smješten u neposrednom zaleđu grada Rijeke a uključuje tri

prirodno različita dijela: Grobničko polje, brežuljkasto–brdoviti okvir južno i zapadno
od polja te brdsko–planinsko područje na sjeveru. Tragovi prapovijesne naseljenosti u
obliku gradina postoje jedino na području brežuljkasto–brdskog okvira koje je pružalo
najpovoljnije uvjete za život prapovijesnog čovjeka. Prapovijesne gradine, naime, kao
vidljivi tragovi najstarijih ljudskom rukom građenih naselja smještene su redovito na
dobro izabranim uzvišenjima zaravnjena vrha s kojih se uvijek pruža otvoren vidik na
širok okolni prostor. U blizini većine gradina postoje također i prapovijesne gomile.
Najznačajnije prapovijesno gradinsko naselje na području Grobnišćine
bilo je na mjestu današnjega Grobnika a jedino je na kojemu se je naselje održalo
do danas pa je razumljivo da tu nema na površini vidljivih prapovijesnih tragova.
U blizini su, međutim, dvije prapovijesne gomile – na Kalvariji i na Brdu. U blizini
Grobnika je i gradina Turnić a južno od Turnića su gomile na Gradcu i na Tutnovu.
Gradišće na Jelenskom vrhu je najsjevernija grobnička gradina, najistočnija je gradina
ona na Cerničkom vrhu a najjužnija je na Orlacu u blizini koje se nalazi gomila na
Reketincu.
Na većini grobničkih gradina pronađeni su na površini gradinskoga bedema
ulomci prapovijesne keramike a na nekima se uočava i kulturni sloj «crne zemlje» što
zajedno ukazuje na trajniji boravak prapovijesnih ljudi na tim lokalitetima.

M. Giron: Osnovno školstvosnovno školstvo na Grobnišćini u svjetlu zakonskih propisa (1945. – 2000.)
Mr. sc. Manon Giron
OSNOVNO ŠKOLSTVO NA GROBNIŠĆINI U

SVJETLU ZAKONSKIH PROPISA (1945. – 2000.)
Autorica rada u svom se istraživanju ovoga puta odlučila za proučavanje

razdoblja od 1945. godine do danas jer s vremenom postaje sve teže rekonstruirati
odraz zakonskih propisa u školama s obzirom da one nisu u obvezi beskonačno čuvati
arhivsku građu. Različitim spajanjima škola kao i preseljenjima, imenovanjima
novih ravnatelja, moguće je da se pojedini dokumenti i zametnu. Velik broj zakona i
zakonskih propisa onemogućava da se u ovom radu svi spomenu i uzmu u obzir. Stoga
su izabrani bitniji zakoni koji su izravno ili neizravno utjecali na razvoj osnovnih škola
na Grobnišćini1. Vremenska podjela na razdoblja izvedena je iz činjenice da su se uz
nove zakone donosili i novi nastavni planovi i programi kao i druge promjene.
1. Prvo razdoblje
Vrijeme od 1945. do 1958. godine bilo je vrijeme stvaranja i širenja odgojno-

obrazovnog sustava, a posebno obveznog osmogodišnjeg osnovnog obrazovanja.
Brz napredak, osobito odlučan prijelaz na industrijalizaciju s prvim
petogodišnjim planom, utjecao je na to da Sabor NR Hrvatske 30. lipnja 1946. donese
Zakon o sedmogodišnjem školovanju. Zakon je predviđao da se sedmogodišnje
školovanje provodi u sedmogodišnjim školama (sedmoljetkama), nižim razredima
gimnazije i osnovnoj školi.
Tako su se u periodu od 1946. do 1951. godine uglavnom otvarale sedmoljetke
i spajale niže gimnazije (u kojima su prije rata bile građanske škole) s četverogodišnjim
školama; Ministarstvo prosvjete postavilo je načela o otvaranju škola, tražilo se da
imaju dovoljno učioničkog prostora, potom kabinete, praktikume, knjižnice i drugo,
kao i stručni nastavni kadar. A stručnog je nastavnog kadra nedostajalo.
Što se od 1945. godine događalo na Grobnišćini? Za područje školstva na
Grobnišćini bio je u to doba nadležan NOO kotara Sušak, a na čitavom su području
do 1945. postojale mnoge pučke škole koje se od 1945. godine transformiraju u okviru
dviju matičnih škola, jedne u mjestu Čavle, a druge u mjestu Jelenje.
Nastava se na području današnje općine Jelenje počela održavati 1946. godine
u Malim Dražicama, 16. svibnja 1945. godine u Ratuljama, u Trnovici 15. listopada
1946. godine, u Podhumu 1946., u Čavlima 11. lipnja 1945., na Orehovici početkom
svibnja 1945., u Pašcu također odmah po oslobođenju od okupatora, u Grobniku
školske 1945./46. godine, a u Podrvnju tek školske 1948./49. godine. To su bili počeci
rada u Federalnoj Hrvatskoj (Vlada Federalne Hrvatske formirana je 14. travnja 1945.
godine), a potom u Federativnoj Narodnoj Republici Hrvatskoj (29. studenoga 1945.).
Ustav izglasan 31. siječnja 1946. godine donio je i prve zakonske odredbe koje su se
odnosile na školstvo.
Tako je prema prethodno spomenutim promjenama školske 1946./47. godine
osnovana Narodna osnovna škola Cernik-Čavle u kojoj se nastava odvijala od I. do
IV. razreda. Potom je uslijedila izmjena, pa je četverogodišnja škola prerasla 1950./51.
školske godine u Narodnu osnovnu školu Cernik-Čavle u kojoj se nastava odvijala
od I. do V. razreda, a već sljedeće školske 1951./52. godine škola prerasta u Narodnu
šesterorazrednu školu Cernik-Čavle s nastavom od prvog do šestog razreda.
Brz poslijeratni razvitak na svim poljima utjecao je na odluku plenuma
Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije da u prosincu 1949. godine
pokrene inicijativu da se sa sedmogodišnjeg prijeđe na osmogodišnje obavezno
školovanje. Na osnovi toga Sabor Narodne Republike Hrvatske donio je 27. studenoga
1951. Zakon o osnovnim školama koji je predviđao da se osmogodišnje školovanje
provodi u narodnim osmogodišnjim školama i nižim razredima gimnazije. Ali, dok
se stvore potrebni uvjeti za otvaranje osmogodišnjih škola, u pojedinim se sredinama
obavezno školovanje i dalje provodi u narodnim šestogodišnjim školama koje onda
rade po posebnom nastavnom planu i programu. Učenici iz tih škola mogli su prelaziti
u odgovarajuće razrede osmogodišnje škole i niže razrede gimnazije uz polaganje
dopunskih ispita. Učenici šestogodišnjih škola mogli su i nastaviti školovanje u nekim
nižim stručnim školama (samo za neke zanate). Zakon je istaknuo ulogu nastavnika
ne samo kao prosvjetnog, nego i kao društvenog radnika. Uz svaku školu osniva se
školski odbor koji pomaže školi u stvaranju što boljih uvjeta za rad.
Budući da se osmogodišnje škole nisu mogle otvarati dok za njih nije bilo
uvjeta, brzim su se tempom otvarale narodne šestogodišnje škole za koje nije bilo
većih ograničenja, a dizale su općeobrazovnu razinu pučanstva.
Prerastanje šestogodišnjih škola u osnovne osmogodišnje škole narodni
odbori kotara rješavali su na razne načine, držeći se pritom uputa Republičkog
savjeta za prosvjetu. Tako se svake godine otvarao po jedan viši razred gdje god su za
to postojale minimalne prostorne i kadrovske mogućnosti. Prevelik je teret ostavljen
učiteljima koji su vodili niže razrede, a u višim razredima predavali predmete prema
afinitetu. Bilo je i takvih osnovnih osmogodišnjih škola u kojima se nastavnički zbor
sastojao od svega dvaju učitelja.
Tako je i Narodna šesterorazredna škola Cernik-Čavle postojala i dalje, ali
se školske 1954./55. godine u školi odvija nastava od I. do VII. razreda. Već sljedeće
1955./56. školske godine škola prelazi na osmogodišnje školovanje i mijenja naziv u
Narodna osmogodišnja škola Cernik-Čavle.
2. Drugo razdoblje
To je vrijeme od donošenja prvog Zakona o osnovnoj školi preko donošenja

drugog Zakona o osnovnoj školi u SR Hrvatskoj 1964. godine, pa sve do donošenja
Zakona o odgoju i osnovnom obrazovanju SR Hrvatske.
Na stvaranje jedinstvene osmogodišnje škole u NR Hrvatskoj utjecalo je više
čimbenika. Komisija za reformu školstva koju je imenovala Savezna narodna skupština
16. prosinca 1954. izradila je “Prijedlog sistema obrazovanja i vaspitanja u FNRJ”, na

osnovi kojega je izrađen Opći zakon o školstvu koji je onda donijelo Savezno vijeće
Savezne narodne skupštine 25. lipnja 1958. Pojedine republike bile su dužne uskladiti
svoje zakone o školama s tim zakonom koji je predviđao jedinstvenu osmogodišnju
školu s obaveznim školovanjem za djecu od 7 do 15 godina. Tako je Sabor NR Hrvatske
6. srpnja 1959. godine donio Zakon o osnovnoj školi.
Uoči donošenja Zakona o osnovnoj školi 1959. godine i spomenutih novina,
školske 1958./59. godine Narodna osmogodišnja škola Cernik-Čavle postaje centralna
škola, u čijem sastavu počinje raditi područna škola Narodna četverorazredna škola
Grobnik. Nastava od prvog do osmog razreda odvijala se u centralnoj školi, dok se
u područnoj školi nastava odvijala od prvog do četvrtog razreda u kombiniranom
odjeljenju.
Prema izvješću upravitelja Osnovne škole “Jelenje” Velimira Radetića iz
siječnja 1959. godine Odlukom NOO Sušak šk. 1958./59. godine četverogodišnje su
osnovne škole Podhum, Ratulje i Rečina pretvorene u odjeljenja Osmogodišnje škole
Jelenje, što je Zakon o osnovnim školama iz 1951. godine i predviđao. Iz tog je izvješća
vidljivo da je škola imala Školski odbor i Školsku zadrugu. Sljedeće (1960./61.) školske
godine, bilježi isto izvješće, Školski odbor ima u svom sastavu Komisiju za materijalna
pitanja, Komisiju za socijalnu i zdravstvenu zaštitu učenika i Komisiju za rad školske
kuhinje.
Nakon donošenja Zakona o osnovnoj školi školske se 1959./60. godine
odlukom NOO Općine Sušak=Rijeka osniva Osnovna škola “Čavle” kao matična škola
s područnom školom “Grobnik”. Nastava se u matičnoj školi odvijala od prvog do
osmog razreda, a u područnoj školi u Grobniku u dvama kombiniranim odjeljenjima
(prvi i drugi, i treći i četvrti razred u kombinaciji).
I u školi u Čavlima postoji Školski odbor koji 26. rujna 1960. godine donosi
Pravila o organizaciji i radu Osnovne škole Čavle. Pravila sadrže Opće odredbe
koje se odnose na uvodne zakonske odredbe o pohađanju nastave, dok Posebne
odredbe govore o nazivu škole, određuju područje koje obuhvaća, osnivača, izvor
financiranja, spominje se već i sistematizacija radnih mjesta koju odobrava Savjet za
prosvjetu Narodnog odbora općine na prijedlog školskog odbora, potom kućni red,
godišnji plan rada, nastavničko vijeće, zajednicu učenika, Dan škole kao javnu smotru
godišnjeg rada učenika i nastavnika. Slijede članci o organima upravljanja (školskom
odboru, nastavnom vijeću i upravitelju škole) u kojima se vrlo jasno određuju njihovi
zadaci i mjesto. Slijedi dio o administraciji škole koju vodi tajnik škole (cjelokupno
administrativno i materijalno financijsko poslovanje), a za svoj je rad odgovoran
upravitelju škole. Završnim je odredbama uređeno da Pravila stupaju na snagu onoga
dana kad ih odobri Savjeta za prosvjetu Narodnog odbora općine Sušak. Savjet je
Pravila odobrio 1. rujna 1960., a dopis školi ima nadnevak 14. siječnja 1961. godine.
Dvije godine kasnije Narodni odbor općine Rijeka, Kotar Rijeka, Odjel za
društvene službe, upućuje Osnovnu školu “Čavle” kako treba sastaviti spomenuta
Pravila. U naputku kako treba izgledati raspored materije vidljivi su prvi obrisi
budućeg statuta škole:
I. Opće odredbe
II. Zadaci
III. Organi upravljanja
IV. Organizacija rada i života škole
V. Nastavnici
VI. Financijska sredstva za rad škole

VIII. Sistematizacija radnog mjesta
IX. Osobni dohoci službenika i radnika
X. Administracija škole
XI. Ostale odredbe (koje obuhvaćaju odredbe o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti
službenika i radnika i o radnom odnosu
XII. Završne odredbe
Uslijedilo je donošenje novih pravila.
Na osnovi Zakona o osnovnoj školi i Uputstva za provedbu Uredbe o požarnoj
preventivnoj zaštiti Školski je odbor Osnovne škole “Čavle” 4. studenoga 1962. godine
propisao Pravilnik o preventivnoj zaštiti. Pravilnik je obuhvaćao požarno-preventivne
mjere koje je trebalo poduzeti za sprečavanja požara, kod načina gašenja požara kao i
sve radnje koje je trebalo poduzeti da se već nastali požar što prije lokalizira i ugasi.
Pravila škole donesena su i u Osnovnoj školi “Jelenje,” već tijekom šk.
1961./62. godine, a potvrdio ih je Narodni odbor Kotara Rijeka, Odjel za prosvjetu i
kulturu NOO Rijeka.
Rješenje o Osnovnoj školi “Jelenje” u Jelenju kao samostalnoj društvenoj
ustanovi koja ima svojstvo pravne osobe sa sjedištem u Jelenju i područnim odjeljenjima
u Ratuljama, Trnovici i Pohumu doneseno je relativno kasno u odnosu na školu u
Čavlima. Narodni odbor općine Rijeka Rješenje je donio na sjednici Općinskog vijeća
i sjednici Vijeća proizvođača dana 18. svibnja 1963. godine. U rješenju se navodi naziv
škole, sjedište, zadaci škole, školsko područje, upravljanje školom ( školski odbor,
nastavničko vijeće i upravitelj škole), izvor financiranja i nadzor nad zakonitošću
rada.
2.1. Vrijeme praktične provedbe jedinstvene osnovne škole
Ustav iz 1963. godine sagledavao je obrazovanje kao sastavni dio socijalnog

i ekonomskog razvoja, i u duhu započetog procesa decentralizacije, obrazovanje je
prešlo u nadležnost republika i pokrajina, a škola se konstituirala kao samoupravna
i samostalna radna organizacija od posebnog društvenog značenja. Osnovna je
škola u ovom razdoblju i “iznutra” postala cjelovitija i organiziranija kao pedagoška
ustanova.
Ustavne su promjene uzrokovale i donošenje Zakona o financiranju
obrazovanja (Savezna skupština 1960. g.), osnivanje zajednica obrazovanja 1966.
godine, kao i donošenje Zakona o privremenom financiranju odgoja i obrazovanja u
SR Hrvatskoj 1968. g. i Zakona o financiranju odgoja i obrazovanja u SRH g. 1969.
U kontekstu novih društveno-ekonomskih odnosa dolazi do sve većeg financijskog
osamostaljivanja škole, uvodi se sistem raspodjele dohotka, izvori financiranja
postaju autonomni i stabilni. Započinje proces odvajanja škole od države. U svim
društveno-političkim zajednicama postojala su prosvjetno-kulturna vijeća u kojima
su radni ljudi iz odgojno-obrazovnih radnih organizacija preko svojih predstavnika
sudjelovali u odlučivanju o svim bitnim pitanjima. Osnivale su se i zajednice škola kao
samoupravne asocijacije škola kao radnih organizacija (g. 1966. Zajednica osnovnih
škola SR Hrvatske). Zakon o osnovnoj školi u tom je smislu izmijenjen i dopunjen
1964.godine i škola postaje samostalna i samoupravna radna organizacija. Nastavni
plan i program također je dopunjavan 1964. g. ( Donesen je godišnji plan obaveznih
sati; matematika, hrvatsko-srpski jezik i tehnički odgoj dobivaju više sati; gradivo
se dijeli po dobnim fazama i razredima: I. - III., IV. - V., VI. - VIII. r.; objašnjenja
za provedbu programa postaju opsežnija). U škole se uvodi pedagoško-psihološka
služba; prosvjetno-pedagoška služba u koordinaciji sa zajednicama osnovnih škola
izravno je u službi mijenjanja i razvoja školske prakse.
Na temelju Osnovnog zakona o financiranju školstva, te Pravila o organizaciji
i radu Osnovne škole Čavle, Školski odbor na prijedlog radnog kolektiva 17. travnja
1964. godine donosi Pravilnik o raspodjeli osobnih dohodaka, koji sadrži osnovne
odredbe, osnovne dužnosti i obveze zaposlenog osoblja, oblike rada i radno vrijeme
zaposlenog osoblja te strukturu osobnih dohodaka; a istoga dana i Pravilnik
o formiranju i raspodjeli ukupnog prihoda Osnovne škole Čavle s osnovnim
odredbama, prihodima škole, raspodjelom ukupnog prihoda, raspodjelom ličnog
dohotka i fondovima škole.
Na temelju Zakona o osnovnoj školi Radna zajednica Osnovne škole Čavle
na sjednici održanoj 5. veljače 1965. godine donijela je statut. Taj je prvi Statut Škole
sadržavao sve ono što su sa sobom nosile novonastale društvene promjene. Tako
osim Uvoda Statut sadrži: Opće odredbe, Odgojno-obrazovnu strukturu (nastava,
slobodne aktivnosti i učeničke organizacije, fizički i zdravstveni odgoj, kulturna
i javna djelatnost), Organizaciju rada i života škole (unutrašnja organizacija,
nastavnici, učenici, Zajednica doma i škole, Tajništvo), Međusobne radne odnose,
Upravljanje školom (Radna zajednica, Upravni odbor, direktor škole, Savjet škole),
Stručni organi (nastavničko vijeće, razredno vijeće, razrednik, stručni aktivi, školski
pedagog), Stjecanje sredstava za rad i njihova raspodjela, Društveno-političke
organizacije u školi i Prelazne i završne odredbe.
Na temelju Osnovnog zakona o utvrđivanju i raspodjeli dohotka u radnim
organizacijama (Sl. list SFRJ 32/68), Zakona o knjigovodstvu radnih organizacija (Sl.
list 48/68), Uputstva o sadržaju pojednih konta u kontnom planu za radne organizacije
koje vrše djelatnost društvenih službi (NN 7/69) i Pravilnika o utvrđivanju i raspodjeli
ukupnog prihoda i dohotka, Radna organizacija Osnovne škole Čavle donijela je 15.
studenoga 1971. godine Pravilnik o organizaciji i načinu vođenja knjigovodstva koji
je sadržavao opće odredbe, predviđao organizaciju i način vođenja knjigovodstva,
poslovnih knjiga i dokumenata, osobe odgovorne za rad u knjigovodstvu, rokove i
način upoznavanja radnih ljudi s rezultatima rada škole, rokove čuvanja poslovnih
knjiga i dokumenata, inventarizaciju, kalkulacije, utvrđivanje analitičkog kontnog
plana, te prelazne i završne odredbe.
Izgradnjom dviju novih zgrada u Jelenju i Dražicama 1971. godine, stavljene
su izvan uporabe školske zgrade u Jelenju, Ratuljama, Trnovici i Podhumu. Rješenjem
Okružnog privrednog suda u Rijeci škola u Jelenju mijenja 14. veljače 1972. godine
ime u Osnovna škola “10. svibanj” Jelenje-Dražice.
Životni tijekovi u zemlji i svijetu, napredak znanosti, tehnike i tehnologije
zahtijevali su daljnje usavršavanje škole. U to vrijeme donesena je Rezolucija Savezne
skupštine o razvoju odgoja i obrazovanja na samoupravnoj osnovi (1971. g.), zatim
Rezolucija Drugog kongresa samoupravljača Jugoslavije (1971. g.), Ustav (1974.
g.), Zakon o udruženom radu (1976. g.), mijenjali su se propisi o samoupravnom
organiziranju (1974.). Uslijedile su društvene promjene koje su vodile punom
samoupravnom društvenom preobražaju sistema odgoja i obrazovanja.
Sve su se te novine odrazile dakako i na škole na Grobnišćini.
Na osnovi Zakona o samoupravnim sporazumima i društvenim dogovorima,
o raspoređivanju dohotka i raspodjeli sredstava za osobne dohotke (NN 34 i 56/71),
a u skladu s odredbama općeg društvenog dogovora o raspoređivanju dohotka

i raspodjeli sredstava za osobne dohotke (NN 17/72) osnovnih škola, osnovnih
specijalnih škola, osnovnih muzičkih škola i stručnih službi zajednica za financiranje
osnovnog obrazovanja kao organizacija udruženog rada, zaključili su radnici Osnovne
škole “Čavle” Samoupravni sporazum o osnovama i mjerilima za raspoređivanje
dohotka i raspodjelu sredstava za osobne dohotke.
Radna zajednica Škole donijela je 27. ožujka 1973. Pravilnik o organizaciji
i sistematizaciji radnih mjesta u Osnovnoj školi Čavle i Poslovnik o radu radničke
kontrole Osnovne škole Čavle.
Iste 1973. godine Zbor radnih ljudi Osnovne škole Čavle izglasao je i
Samoupravni sporazum o međusobnim odnosima radnika u udruženom radu.
Uslijedilo je izglasavanje Samoupravnog sporazuma o obaveznom primanju
pripravnika.
Na temelju Zakona o konstituiranju i upisu u sudski registar organizacija
udruženog rada (Sl. list SFRJ 22/73) radnici Osnovne škole Čavle iz Čavala na svom
zboru radnika donijeli su Statutarnu odluku da svoju radnu organizaciju udruže putem
Samoupravnog sporazuma s drugim srodnim radnim organizacijama u Zajednicu
udruženog rada osnovnih škola Rijeka koja će obavljeti Samoupravnim sporuzumom
predviđene društvene i zajedničke poslove.
Ubrzo nakon toga, 18. ožujka 1974. godine, promjenom Ustava i donošenjem
novog Zakona o osnovnoj školi 1973. radnici su na zboru radnika donijeli novi statut.
I radnici Osnovne škole “10. svibanj” Jelenje-Dražice postupili su na isti način
donijevši 28. ožujka 1974. godine svoj prvi Statut škole.
U rujnu 1974. godine djelatnici Osnovne škole u Čavlima izglasali su Pravilnik
o dežurstvu nastavnika i učenika škole.
Godine 1975. slijedi donošenje akata propisanih Statutom škole. Tako
Zbor radnih ljudi donosi Pravilnik o pedagoškim mjerama, Pravilnik o stručnom
usavršavanju nastavnika-pripravnika i polaganju stručnog ispita.
Ni godine 1976. nije izostalo dopunjavanje školskih pravilnika, pa se tako
donosi Samoupravni sporazum o rješavanju stambenih potreba radnika i Pravilnik
o radu mliječne kuhinje.
Zanimljivo je da nakon donošenja Zakona o osnovnoj školi iz 1974. godine i
Zakona o udruženom radu iz 1976. godine radnici Osnovne škole “10. svibanj” Jelenje-
Dražice zajedno s predstavnicima društvene zajednice 20. listopada 1978. godine
referendumom donose Statut kojim Škola postaje samoupravna samostalna radna
organizacija koja u svom sastavu nema osnovnih organizacija.
Tijekom školske 1976./77. godine, točnije 1. srpnja 1977., a na prijedlog
organizacije UBNOR-a Mjesne zajednice Cernik-Čavle, Osnovna škola “ Čavle” mijenja
naziv u Osnovna škola “Petorica streljanih” Čavle, sa područnom školom Grobnik.
Početkom osamdesetih godina donosi se Zakon o odgoju i osnovnom
obrazovanju, pa se radnici Osnovne škole “10. svibanj” 13. ožujka 1981. godine,
izjasnivši se referendumom, usklađuju s novim Zakonom ne zanemarujući pri tom još
uvijek važeći Zakon o udruženom radu iz 1976. godine. Već iste godine, 24. prosinca,
Zbor radnih ljudi škole donio je referendumom Statutarnu odluku o izmjeni i dopuni
Statuta Osnovne škole “10. svibanj” Jelenje-Dražice.

3. Treće razdoblje - osamdesete godine
Bio je to period donošenja novog Zakona o odgoju i osnovnom obrazovanju

SR Hrvatske i provođenja reforme odgoja i obrazovanja.
Pozivajući se na Zakon o udruženom radu radnici Osnovne škole “10. svibanj”
Jelenje-Dražice donijeli su referendumski 26. listopada 1984. godine još jedan Statut
Škole. Statut ima 375 članaka i u osnovnoj odredbi kaže da Osnovna škola “10. svibanj”
Jelenje-Dražice ovim Statutom samostalno i ravnopravno uređuje organizacione,
društvene, ekonomske i druge samoupravne odnose u skladu sa zakonom.
U skladu s navedenim Savjet škole u Čavlima donosi 26. prosinca 1989. godine
Pravilnik o računovodstvu, a već 6. ožujka 1990. Pravilnik o izmjenama i dopunama
Pravilnika o računovodstvu. Iste godine 25. listopada Zbor radnika Osnovne škole
“Petorica streljanih” u Čavlima donosi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji
radnih mjesta u školi. Nešto ranije, 27. rujna 1990. Zbor radnika je prema Zakonu
o osnovnim pravima iz radnog odnosa, Zakonu o radnim odnosima, te Statutu Škole
izglasao Pravilnik o radnom odnosu.
Pozivajući se još uvijek na Zakon o udruženom radu i Zakon o izmjenama i
dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju iz 1989. godine, radnici Osnovne škole “10.
svibanj” Jelenje-Dražice na referendumu održanom 12. siječnja 1990. godine donijeli
su Statut svoje osnovne škole koja se njime definira kao samostalna, samoupravna
organizacija radnika, povezanih zajedničkim interesima u procesu rada odgoja i
obrazovanja. Za razliku od statuta iz 1984. godine, ovaj statut je imao 344 članka.
4. Četvrto razdoblje - školstvo na Grobnišćini nakon demokratskih

promjena
Dolaskom nove demokratske vlasti bilo je potrebno odmah ispraviti krupnije

greške i zablude ranijeg zakonskog reguliranja odgoja i obrazovanja.
Prvi sustavni zakon donesen neposredno po stupanju na snagu Ustava
Republike Hrvatske bio je Zakon o osnovnom školstvu (Narodne novine 59/90). Ovaj
propis donio je mnoga nova i primjerena rješenja, primjerice o nužnosti rasterećivanja
nastavnog plana osnovne škole kao i programskih sadržaja svih nastavnih predmeta,
o nužnosti deideologizacije škole, te jasnog definiranja ciljeva i zadataka odgoja i
obrazovanja kao i odgojno-obrazovnih sadržaja. Tijekom 1991. godine doneseni su i
objavljeni mnogi podzakonski akti: pravilnici, naredbe i upute, koje je trebalo i treba
dosljedno primjenjivati.
Temeljem novog Zakona o osnovnom školstvu iz 1990. godine radnici Osnovne
škole Čavle izglasali su referendumom 4. ožujka 1991. godine novi Statut. U jednom
članku Statuta navode se sljedeći opći akti koji postoje u školi:
1. Statut
2. Pravilnik o radnom odnosu
3. Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta
4. Pravilnik o doškolovanju, stručnom usavršavanju te polaganju stručnog ispita
5. Pravilnik o ostvarivanju, utvrđivanju i raspodjeli ukupnog prihoda, dohotka i
dobiti
6. Pravilnik o osnovama i mjerilima raspodjele sredstava za osobne dohotke

7. Pravilnik o osnovama i kriterijima za utvrđivanje naknada radnicima na teret

materijalnih troškova
8. Pravilnik o osnovama formiranja i o osnovama i kriterijima korištenja sredstava
zajedničke potrošnje opće namjene
9. Pravilnik o naknadi materijalne štete u Školi
10. Pravilnik o zaštiti na radu
11. Pravilnik o zaštiti od požara
12. Pravilnik o računovodstvu
13. Pravilnik o amortizaciji
14. Pravilnik o revalorizaciji
15. Pravilnik o načinu evidentiranja i rokovima otpisivanja sitnog inventara
16. Pravilnik o pedagoškim mjerama
17. Pravilnik o kućnom redu Škole
18. Pravilnik o radu školske kuhinje
19. Poslovnik o radu Školskog odbora
20. Poslovnik o radu Učiteljskog vijeća
Sve opće akte, osim Statuta, donosi Školski odbor.
Nova organizacija škole s usklađenim aktima trebala je uslijediti za trideset
dana. Taj je rok bilo nemoguće ispoštovati, pa je Školski odbor istoga dana (16.
rujna 1991.) donio Pravilnik o izmjenama Pravilnika o računovodstvu i Pravilnik o
izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u
školi.
Školski odbor u rujnu 1993. godine donosi i Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu
i sistematizaciji radnih mjesta u školi.
Ovaj Statut i Pravilnik ostaju na snazi do donošenje novog Statuta 1995. godine
koji opet traži donošenje novih općih akata, pa tako Školski odbor u prosincu 1995.
godine po treći put u četiri godine izglasava Pravilnik o preuzimanju i preimenovanju
Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta u školi.
Sad škola ima sljedeće opće akte:
1. Statut
2. Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada Škole
3. Pravilnik o radnom odnosu
4. Pravilnik o plaćama i naknadama plaće i ostalim materijalnim pravima
djelatnika
5. Pravilnik o računovodstvu i financijskom poslovanju
6. Pravilnik o pedagoškim mjerama
8. Prvilnik o zaštiti na radu
9. Pravilnik o kućnom redu
10. Pravilnik o polaganju popravnih ispita
11. Pravilnik o naknadi materijalne štete u Školi
12. Pravilnik o radu školske kuhinje
13. Pravilnik o evidenciji, čuvanju, korištenju, odabiranju i izlučivanju arhivske i
registraturne građe
15. Poslovnik o radu Učiteljskog vijeća i drugih stručnih tijela u Školi
16. Poslovnik o radu Vijeća doma i škole
I radnici Osnovne škole “10. svibanj” donose 6. ožujka 1991. godine, dva
dana nakon osnovne škole u Čavlima, novi Statut usklađen s novim Zakonom o
osnovnom školstvu s osnovnom odrednicom kako se tim Statutom uređuje djelatnost,
organizacija, ekonomski i radni odnosi u skladu sa Zakonom. Statut je imao 185
članaka, dakle, upola manje u odnosu na Statut donesen 1990. godine.
Rješenjem Okružnog privrednog suda u Rijeci 9. ožujka 1992. godine, škola
nakon dvadeset godina, mijenja ime u Osnovna škola “Jelenje-Dražice” - Dražice.
1993. godine Sabor Republike Hrvatske izglasava Zakon o ustanovama,
pa Upravni odbor Osnovne škole “Jelenje-Dražice”, kao i škole u Čavlima, nakon
pribavljene suglasnosti Ministarstva prosvjete i športa 15. studenoga 1995. godine
donosi novi Statut u kojemu se nakon dugog vremena izrijekom kaže da je osnivač i
vlasnik škole Republika Hrvatska. Statut je razmjerno kraći u odnosu na prethodni sa
svega 102 članka. Prema njemu škola u Dražicama ima sljedeće opće akte:
1. Statut
2. Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada škole
3. Pravilnik o radnim odnosima
4. Pravilnik o stegovnoj odgovornosti
5. Pravilnik o plaćama i naknadama plaće i ostalim materijalnim pravima
djelatnika
6. Pravilnik o računovodstvu i financijskom poslovanju
7. Pravilnik o pohvalama, nagradama i pedagoškim mjerama
9. Pravilnik o zaštiti na radu
10. Pravilnik o kućnom redu
12. Poslovnik o radu Učiteljskog vijeća i drugih stručnih tijela Škole
kao i druge opće akte koje donosi Školski odbor sukladno zakonu, propisu donesenom
na temelju zakona i spomenutom Statutu.
Nakon što je 1995. godine donesen Zakon o radu i 1996. godine Zakon o
izmjenama i dopunama Zakona o osnovnom školstvu, Školski odbor je na sjednici
30. studenoga 1998. godine donio pročišćeni tekst Statuta ne povećavajući ni ne
smanjujući broj članaka (također 102 članka).
IZVORI:
1. Blaženčić, Ante: Razvoj osnovnog školstva u SR Hrvatskoj od oslobođenja do stvaranja jedinstvene
osmogodišnje škole. U: Trideset godina naše pedagogije i školstva (Referati sa simpozija), Pedagoško-
književni zbor, Zagreb, 1976., str. 58.-68.
2. Franković, Dragutin: Povijest školstva i pedagogije u Hrvatskoj, Pedagoško-književni zbor, Zagreb,
1958.
3. Jakopović, mr. Stjepan: Izmjene i dopune nastavnog plana i programa osnovne škole, Život i škola,
God. 40, Zagreb, 1991., str. 157.-164.
4. Mavrović, Miranda: Radni odnosi u osnovnom obrazovanju u SR Hrvatskoj (diplomski rad), Sveučilište
“Vladimir Bakarić” u Rijeci, Pravni fakultet, Rijeka, 1988.
5. Ostanek, France: Šolski sistemi na Slovenskem v obdobju 1774 do 1963, Šolska kronika, God. 8=XXXII,
Ljubljana, 1999., str. 51.-72.
6. Pičuljan, Zoran: Legislativno uređenje sustava srednjeg školstva u Republici Hrvatskoj, Život i škola,
God. 41, Zagreb, 1992., str. 159.-176.
7. Puževski, dr. Valentin: Pregled razvoja osnovne škole u Hrvatskoj, Život i škola, God. 37, Osijek, 1988.,
str. 417.-436.
8. Vrgoč, prof. dr. Hrvoje: Školstvo Republike Hrvatske u izvanrednim uvjetima, Život i škola, God. 40,
Zagreb, 1991., str. 309. i 322.

SAŽETAK
Svi do sada objavljeni tekstovi o školstvu na Grobnišćini podrazumijevali su
faktografsko nizanje podataka o tome što se događalo u osnovnom školstvu na Grobnišćini.
Nedostatak takva pristupa izostanak je osvrta na zakonske propise koji su uvjetovali
promjene u školi, u ustrojbenom i programskom smislu.
Koji su to propisi doneseni i koji su se odražavali na osnovno školstvo?
Autorica rada u svom se istraživanju ovoga puta odlučila za proučavanje razdoblja
od 1945. godine do danas jer s vremenom postaje sve teže rekonstruirati odraz zakonskih
propisa u školama s obzirom da one nisu u obvezi beskonačno čuvati arhivsku građu, a
različitim spajanjima škola kao i preseljenjima, imenovanjima novih ravnatelja, moguće je
da se pojedini dokumenti i zametnu.
Što se od 1945. godine događalo na Grobnišćini? Nastava se na području današnje
općine Jelenje počela održavati 1946. godine u Malim Dražicama, 16. svibnja 1945. godine
u Ratuljama, u Trnovici 15. listopada 1946. godine, u Podhumu 1946., u Čavlima 11. lipnja
1945., na Orehovici početkom svibnja 1945. i u Pašcu također odmah nakon oslobođenja
od okupatora. To su bili počeci rada u Federalnoj Hrvatskoj (Vlada Federalne Hrvatske
formirana je 14. travnja 1945. godine), a potom u Federativnoj Narodnoj Republici
Hrvatskoj (29. studenoga 1945.). Ustav izglasan 31. siječnja 1946. godine donio je i prve
zakonske odredbe koje su se odnosile na školstvo.
Od tada pa do danas izglasan je velik broj različitih propisa, od zakona do
naputaka. Autorica u tekstu razlaže tko je sve te odredbe donosio, gdje su objavljivane i
kako su provođene u školama Grobnišćine.
SUMMARY
All the texts published on Grobnišćina schools so far have been the listing of a
series of facts on what has been happening to primary school education in Grobnišćina.
Such an approach has lacked a reference to regulations that have been essential in bringing
about the changes concerning the organisation and curricula of schools.
What laws have been passed that have affected primary school education?
The author of this paper this time decided to study the period from 1945 to the
present, because, as time passes, it is more difficult to reconstruct the effect of regulations
in the schools themselves, because schools are not required to keep records indefinitely,
so, by the integration of schools and by the appointing of new principals, it is very likely
that certain documents will get lost.
What has happened in Grobnišćina since 1945? Schooling started in the region
of the present-day district of Jelenje in 1946 in Mala Dražica, on the 16th May 1945 in
Ratulje, in Trnovica on the 15th October 1946, in Podhum in 1946, in Čavli on 11th June
1945, in Orehovica at the beginning of May 1945 and in Pašac also just after the liberation
of the country. That was the beginning of the work in Federal Croatia (the Government
of Federal Croatia was established on 4th April 1945); later in the Federative Peoples’
Republic of Croatia (29th November 1945). The Constitution adopted on 31st January
1946 included the first laws relating to education.
Since then many laws and rules have been passed. Who passed them, where they
are published and how they are carried out in the Grobnišćina schools will be elaborated
by the author in her paper.
BILJEŠKE
1
Autorica se zahvaljuje ravnateljima osnovnih škola “Čavle” iz Čavala i “Jelenje-Dražice” iz Dražica na
omogućenom pristupu u školske pismohrane.

K. Galin: Sprogod na belo - stari grobnički običaj
mr. sc. Krešimir Galin
SPROGOD NA BELO - STARI GROBNIČKI OBIČAJ
Sprogod na belo, odnosno sprovod u bijelom naziv je koji se rabi za običaj

ukapanja pri kojem određeni članovi pogrebne povorke nose bijelu odjeću, umjesto
općepoznatu i običajno obvezatnu crninu. Takva oznaka pogreba koja se svodi na
bitnu razliku u boji odjeće dijela pogrebne povorke ukazuje na složeniju tradicijsku
strukturu sahrane mlađih osoba na Grobnišćini. Kako taj običaj mnogima nije poznat u
sjevernoj i sjevernozapadnoj Hrvatskoj, smatrao sam da je potrebno istražiti formalnu
strukturu pogreba, složenost simbolike koja ga prati, kao i njegovu skrivenu, dublju
razložnost postojanja.
Zbog ograničenih vremenskih i financijskih mogućnosti ovaj prilog bit će
u naravi kratak izvještaj, svojevrsno početno istraživanje tog običaja, ali i određena
moguća interpretacija podrijetla i vremena nastanka te pogrebne obredne forme.
Prema podacima prikupljenim od kazivača i kazivačica iz Dražica pogrebna
povorka va belih hajah ima točno utvrđen raspored: na početku povorke nosi se
križ, potom idu muškarci, a iza njih se nose vijenci. Zatim slijedi šest divojak i šest
mladićih, a iza njih bela špoža i špožo; mladoženja nosi crno svečano odijelo kao i na
svadbi. Potom slijedi črna špoža ka nosi zlomjenu sviću. Iza nje šest ljudi nosi banku
ili kaselu (mrtvački sanduk), a na kraju povorke gre plovan (svećenik).
Kad se sahranjuju djeca dolazi do nekih izmjena u povorci: ako se sahranjuje
dječak, naprvo re mići špožić, a ako se sahranjuje djevojčica naprvo re mićera špožica
koja, prema jednom tumačenju, predstavlja njezinu mladost.
Šest djevojaka i šest mladića simbolizira djeveruše i djevere iz svadbene
povorke. Divojke nose beli garofuli. U skupini bela špoža i špožo, špoža nosi tacu na
koj su beli garofuli ili šipki složeni va venčić da predstavljaju jedan prsten. Na taci je
mogal bit facolić (maramica) ili knjižica (molitvenik). Zlomjena svića koju nosi črna
špoža simbolizira slomljen, prekinut život.
Sprogodih na belo bilo je više na Grobnišćini ali ih se relativno slabo pamti, a
i nerado se o njima govori jer podsjećaju na velike obiteljske tragedije. Kazivači teška
srca spominju i opisuju taj običaj iz suosjećanja s obiteljima čija bol vjerojatno neće
nikad zacijeliti. Međutim, radi dokumentiranja građe iz koje bi se moglo zaključiti
nešto više o ovom običaju, unatoč dužnom pijetetu i suosjećanju s obiteljima čiji su se
preminuli članovi pokopani uz ovaj obred, potrebno je sakupiti podatke o učestalosti
takvog pokapanja mladih ljudi.
Vezano za ovu temu nije bilo komparativnih istraživanja jer ista iziskuju

temeljito proučavanje već postojeće, obilne etnografske građe, kao i vršenje sustavno
pripremljenih terenska istraživanja, to jest trebalo bi osmisliti poseban istraživački
projekt. Ipak, u etnografskoj literaturi, u monografiji «Otok» Josipa Lovretića1 uspio
sam pronaći nekoliko podataka o pokapanju mladih na području Slavonije, a koji
upućuju na zaključak da se možda izvorno radilo o srodnom običaju čija se cjelina
izgubila te su ostali samo pojedini elementi, slični elementima grobničkog obreda
pokapanja o kojem je ovdje riječ. Tako navodim pojedine dijelove opisa ukopa: «Ako
djevojka umre, dijele se njezini otarci (ručnici koje je satkala za svoje vjenčanje – opaska
K. G.) kao darovi, jer su joj to svatovi. Mrtvaca prate po dvije, četiri ili šest zastava.
Na svaku crkvenu zastavu objese se po dva velika otarka, križonošama (djevojkama
koje nose zastave) pripnu se o ramena otarci, ako je djevojka umrla; pjevačice
dobiju po maramu, a svećenicima dijele svijeće i otarke. Kad svećenici svrše molitve
nad pokojnim, otpjevaju djevojke pjesmu: ‘S Bogom dragi roditelji’ i idu na groblje
pjevajući izmjenice sa svećenikom. Mrtvaca voze na kolima, izim ako je neoženjeno
umrlo. Momka nose mladići, a djevojku djevojke u groblje. Po dvanaest bud djevojaka,
bud momaka pozovu, da nose pokojnika, a momci, ili djevojke opreme se u bijelo ruho
koje ne smije biti ni zlatom, ni svilom, ni pređicom vezeno. U djevojaka su i marame i
zapregovi bijeli.»
U Lovretićevoj knjizi nalazimo i sliku djevojke obučene u bijelo za sprovod s
legendom: «Djevojka u biličici (bijelom ruhu)».2
Po započetom istraživanju ovog običaja saznao sam da je takav sprovod u
bijelom bio poznat i u Varaždinu (prema kazivanju moje majke Mire rođ. Kovačić,
rodom iz Varaždina, koja je svojevremeno čula da je takav običaj bio poznat i u
Varaždinu, ali se ne sjeća pojedinosti). Također, saznao sam i da je sprovod u bijelom
uobičajen i u Širokom Brijegu u Hercegovini (prema kazivanju Jadranke rođ. Brzović,
iz Širokog Brijega).
Takva široka rasprostranjenost određenih elemenata ovog običaja, ali u
potpuno različitim kulturnim zonama (jadranskoj, panonskoj i dinarskoj) upućuje
nas na zaključak da se zapravo radi o obredu koji pripada možda pretkršćanskom,
dakle antičkom kulturnom sloju.
U literaturi nalazimo analogiju takvog pogrebnog obreda kod Balta, točnije
kod Litavaca i Latvijaca kod kojih je kršćanstvo bilo prihvaćeno tek na prijelazu s
XIII. na XIV. stoljeće, što govori o snazi i konzervativnosti tih drevnih običaja u Balta.
Radi dočaravanja konzervativnosti, ali i dobivanja potpunije slike o širem kulturnom
kontekstu ukapanja kod Balta, donosim opis njihovih pogrebnih običaja koji pokazuju
analogije s grobničkim, a možda i objašnjavaju dublji smisao vršenja tog obreda.
Raudos, tužbalice preživjele u selima Litve i Latvije, koje se spominju u
pisanim izvorima sve do XIII. stoljeća sigurno su bile dio pogrebnog bdijenja na
pretpovijesnim sahranama. Čak i kad su bili u ratu Balti su trebali mnogo dana za
opraštanje od svog pokojnika, za njegovo oplakivanje i spaljivanje. Tako, 1210. godine,
u vrijeme ratova s redom mača, Kuronijci kod Rige morali su zaustaviti bitku na tri
dana radi spaljivanja pokojnika i tužbalice. Et mortuos suos cremantes fecerunt
planctum supereos. Oplakivali su mrtve, molili su i željeli im sretan put, kao da su se
time htjeli osigurati da će sigurno stići u kraljevstvo mrtvih i ostati uz roditelje, braću,
sestre i ostale rođake.
U svijetlu ovih podataka, mnogo kolektivnih grobova koji su pronađeni na
baltičkom području od vremena kalkolitika pa sve do ranih stoljeća povijesti govori u
prilog običaju obvezatne smrti i pokapanja preživjele žene, muža, djeteta ili djece nakon
smrti člana obitelji. Kad je feudalni poglavar ili kralj umro njegovu sudbinu morali su
slijediti ne samo članovi obitelji, već i njegove sluge i najdraži robovi. Očigledno je da
je takva praksa vrlo slična jednom indoeuropskom običaju, kao i indijskom običaju
sati, kad je vjerna žena koja je nadživjela muža odmah po njegovoj smrti bila dužna
dati se spaliti na lomači i tako otići za njim.
Na području Hrvatske možda starohrvatski dvojni grobovi (grob u kojem
su zajedno sahranjeni muškarac i žena) i trojni grobovi (grob u kojem su zajedno
sahranjeni muškarac, žena i dijete) predstavljaju svojevrsnu varijantu takva običaja.
Arheolozi su takve grobove pronašli u starohrvatskim nekropolama nastalim u
vremenu odmah nakon doseljenja Hrvata na Jadran, dakle u najstarijim slojevima.
Takve grobove otkrio je Janko Belošević i objavio u svojem djelu «Materijalna kultura
Hrvata od VII. do IX. stoljeća».3 Dvojni grobovi u kojima su sahranjeni muškarac i
žena pronađeni su na lokalitetu Nin – Ždrijac4, a pronađen je i dječji dvojni grob5.
Na lokalitetu Nin – Materiza pronađen je dvojni grob muškarca i djeteta6, na Kašić –
Maklinovom brdu pronađen je ponovno dvojni grob muškarca i žene7, a na lokalitetu
Nin – Ždrijac otkriven je takozvani «grob starohrvatskog dostojanstvenika s obitelju»,
to jest trojni grob muškarca, žene i djeteta u drvenom lijesu8. Sam Belošević o toj
pojavi govori sljedeće: «Na starohrvatskim nekropolama iz VIII. i prve polovine IX.
stoljeća nije rijetka pojava pokapanja dviju, pa i više individua u jedan grob. Takve
pojave registrirali smo na nekropoli uz humak Materize kod Nina u tri slučaja, zatim na
nekropoli na Maklinovu brdu u selu Kašić u dva slučaja i u jednom slučaju u Smilčiću
na položaju Kulica. Najveći broj dvojne, i u dva slučaja trojne sahrane imali smo na
nekropoli na Ždrijacu u Ninu gdje je od ukupno 334 dosad istražena groba u 26 njih
bila dvojna i u dva groba trojna sahrana.
… U trojnim grobovima na Ždrijacu u Ninu9 bila su dva muška i jedan ženski kostur, a
u grobu broj 322 muškarac, žena i dijete10. Kod pojedinih dvojnih grobova zbog slabe
uščuvanosti kostiju spol pokojnika nije se mogao odrediti.»11
Važno je istaknuti da je u dvojnim i trojnim grobovima sahrana bila izvršena
uvijek istovremeno, što nije slučaj na starohrvatskim nekropolama horizonta IX. do
XI. stoljeća, na kojima su također česte sahrane više individua u jednom grobu, ali ne
istovremeno.12 Naime, na tim mlađim nekropolama radi se o obiteljskim grobnicama
u koje se sahranjivalo kroz duže vrijeme.
Pojavu dvojnog sahranjivanja nalazimo na nekropolama iz vremena seobe
naroda, kao na primjer na nekropoli Bled I, na kojoj je sahranjen autohtoni element
VI. – VII. stoljeća, a ustanovljeno je nekoliko grobova s dvojnom i jedan s trojnom
sahranom.13 Takvi su grobovi redovita pojava gotovo i na svim avarsko–slavenskim
grobljima na tlu Karpatske kotline i Panonske nizine.14
Pojavu dviju ili više individua sahranjenih istovremeno u jednom grobu
nalazimo na slavenskoj nekropoli u Brodskom Drenovcu.15
O ovom se problemu dosta raspravljalo u stručnoj literaturi ali se još nije
došlo do određenog zajedničkog stava u tumačenju te pojave. Sve su to još uvijek više
ili manje subjektivni stavovi pojedinih znanstvenika pa iz tih razloga ne navodim sva
ta razna mišljenja koja su dosad iznijeta.
Pogrebni običaji na starohrvatskim nekropolama iz VIII. i prve polovice IX.
stoljeća bili su dosta složeni, što je, inače, karakteristično za pogrebne običaje i ostalih
Slavena. Na starohrvatskim je nekropolama tog horizonta zastupljeno više ritualnih
elemenata koje možemo smatrati poganskim načinima sahranjivanja.
U ovom članku slobodan sam iznijeti tezu da su ti starohrvatski dvojni i trojni
grobovi, upravo zbog činjenice istovremenog sahranjivanja osoba različitih spolova i

dobi (muškarca i žene, i čak istovremeni pokop dvaju muškaraca i jednog djeteta, ili
dvoje djece) primjeri tih tipičnih baltskih kolektivnih grobova. Ta praksa pokapanja
bila je zabranjena s dolaskom kršćanstva ali se odjeci toga običaja mogu još naći u
nekim običajima i folklornim pjesmama Latvijaca i Litvanaca. Tako je na sahrani
zaručene djevojke ili dječaka pogrebni obred nalik vjenčanju: svadbene pjesme se
pjevaju, pleše se, i oboje, pokojnik i živi partner, odjeveni su u svadbenu nošnju.
Vjerovalo se da se na vjenčanju pridružuju i mrtvi rođaci i prijatelji.
Vjenčanje mrtvog nije samo povezano s vjerovanjem u nastavak zemaljskog
života nakon smrti, već i s vjerovanjem da su ljudi koji umru neoženjeni (neudati), kao
i svi koji umru neprirodnom smrću opasni za žive, jer nisu živjeli puni životni raspon.
U baltičkim jezicima početno značenje riječi kojom se označava đavola ili zlog duha,
velnias, bilo je vezano za vjerovanje u opasnog mrtvaca koji se vraća i prijeti živima.
Svadbena forma pogrebne grobničke povorke i bjelina pogrebne odjeće
pokazuje se kao uočljiva analogija pretpovijesnim baltskim pogrebnim običajima, pa
mi je dozvoljeno postaviti tezu o baltskom podrijetlu toga običaja na Grobniku, te o
interpretiranju istoga kao čina zaštite živih od nesretno umrlih. Prisutnost baltskih
toponima i postojanje vlastitog imena Balta na području Grobnišćine išla bi u prilog
toj tezi, podjednako kao i činjenica blizine jantarskog puta koji je bio pretpovijesna
komunikacijska linija od Baltika do Jadrana.
Cilj ovih teza je potaknuti daljnja istraživanja ovog običaja koja bi uzela u
obzir sve ovdje izneseno, pri čemu naglašavam obvezatan interdisciplinarni pristup
temi.
Bilješke
1.
J. Lovretić, Otok, pretisak, Vinkovci; pretisak iz Zbornika za narodni život i običaje južnih Slavena, JAZU
Zagreb, Knjiga II – 1897., III – 1898., IV – 1899., VII – 1902., XXI – 1916. i XXIII – 1918., 1990. godine,
str. 390.
2.
Nav. dj., str. 391.
3.
J. Belošević, Materijalna kultura Hrvata od VII. do IX. stoljeća, SNL, Zagreb, 1980., tabela XXIV i XXV
4.
Nav. dj., grobovi br. 269, 317, 74, 313, 180 - na tabeli XXIV, slike br. 1, 3, 4, 5, 7, 8
5.
Nav. dj., grob br. 71 – na tabeli br. XXIV, slika br. 7
6.
Nav. dj., grob br. 15 i 15a
7.
Nav. dj., tabela XXIV, grob br. 49, slika br. 6
8.
Nav. dj., tabela XXV, grob br. 322
9.
Nav. dj., grob br. 140
10.
Nav. dj., tabela XXV
11.
Nav. dj., str. 78.
12.
Lj. Karaman, Iskopine društva «Bihač» u Mravincima i starohrvatska groblja, Rad JAZU knj. 268., umj.
razd.4., Zagreb, 1940., str. 8.
13.
J. Kostelić, Slovanska nekropola na Bledu, Ljubljana, 1960., 11, tab. V, 2, tab. VII, 1, tab. VIII
14.
Z. Čilinska, Slawich – Awarisches in Nove Zanky, Bratislava, 1966., str. 120
15.
Vinski – K. Gasparini – S. Ercegović, O nekim zajedničkim značajkama slavenskih nekropola s područja
Dalmatinske Hrvatske, Blatnog jezera i Moravske u IX. stoljeću, Peristil II, Zagreb, 1958., str. 131.

SAŽETAK
«Sprogod na belo» je već ukazao na moguće baltske korijene narodnih običaja

Grobnišćine čija starina seže u antičko doba. Takve elemente grobničke kulture iz
drevne starine možemo naći i na području onomastike i toponimije, pa se tako tipična
drevna grobnička obiteljska prezimena, zabilježena u pisanim izvorima već u 17. st,
poput Lukanić, Lukežić, Sudan, Balta ili Durbešić mogu tumačiti riječima baltskog
korijena (baltska riječ laukesa, tj. litvanska riječ laukas što znači polje). Istovremeno
se tim izvornim baltskim značenjem riječi može objasniti i grobnički toponim Lukeži,
kao dolina uz tok rijeke Rječine.
Važan dokaz u prilog tezi da je Grobnišćina sačuvala mnogo elemenata antičke
baltske kulture arheološki su nalazi brončanih ukrasa koji su oblikom (trapezoidna
pločica s lančanim privjescima koji na krajevima imaju trokutaste pločice), tipski
(ukrasna fibula) i simbolički (geometrizirani prikaz ženske figure kojoj se iz ramena
produžuju konjske glave koje gledaju na različite strane) gotovo identični onim
arheološkim nalazima iz Recije (današnje tromeđe Švicarske, Njemačke i Austrije
uz Bodensko jezero), datiranih u isto vremensko razdoblje od 5.do 1. stoljeća prije
Krista, tj. u mlađe željezno doba, u period La Tene. Iste privjeske nalazimo u funkciji
ukrasa pokopanih konja kod Balta, u nekropoli kod lokaliteta Veršuai u blizini grada
Kaunasa.
Kako Kelti to stanovništvo nazivaju Retima, a ne Keltima, kako ih i rimski
antički pisci i povjesničari (Strabon, Casius Dio, Plinije Secundus) različito bilježe, a
neki poput Plinija Secundusa poimence navode plemena Vindelica koje su Rimljani
vojno porazili u bitci 15. godine prije Krista i zatim djelomično preseslili na jug
(Casius Dio), autor ovog članka smatra da je to stanovništvo doseljeno na područje
Grobnišćine i Hrvatskog primorja tj. Novog Vinodola (toponim Vinodol je nastao od
etnikona Vindelika) i njegova brdskog zaleđa.
Kumulaciju baltskih toponima, etnonima i hidronima na Grobnišćini autor
pokušava protumačiti postojanjem posebnog kraka brončanodobnog «jantarskog
puta» za Kvarnerski zaljev (u vremenu između 1600. do 1200. godine prije Krista) jer
se rasprostranjenost baltskih toponima i hidronima može pratiti kroz Evropu upravo
uz taj put. Postavke autora potkrijepljene su zemljopisnim kartama (jantarski put,
rasprostranjenost baltskih plemena, rasprostranjenost baltske kulture u brončano
doba, rasprostranjenost litvanske imperije u 14. i 15. stoljeću A.D.). Uz taj su drevni
«jantarski put» bile moguće i opetovane migracije pripadnika baltskih plemena u
pretpovijesno i povijesno doba, kao što je i vrlo vjerojatna migracija krajem zadnje
četvrti 13. stoljeća. Učestalost migracija baltskog etničkog supstrata mogla bi objasniti
tako dobru očuvanost onomastičkog i toponomastičkog fonda, kao i folklornih
elemenata na području Grobnišćine (ili Grobinšćine?).

SUMMARY
«Sprogod na belo « («Funeral in white») pointed on possible baltic roots of

ethnic customs of Grobnišćina, dated in ancient antic times. Such element of Grobnic
culture could be found on the fields of Grobnic onomastyc and toponymic too.
In the field on onomastyc: typical Grobnik’s surrnames mentioned in written
documents of 17th century, like Lukanić, Lukežić, Sudan, Durbešić or Balta could
be explained from the roots of baltic words. So, baltic roots of Lukanić or Lukežić
could be seen in baltic word «laukesa» or Lethuanic word «laukas», which means
field (plain). Original meaning of a surrname will be «man from the «plaines» as a
opposition to the «man from hills (or mountains). In the same time, this originally
meaning explains Grobnik toponym «Lukeži» - plain beside river Rječina. Original
baltic word is also coming as a hydronym (name of river).
Author tries to explain cummulation of baltic toponyms, ethnonyms and
hydronyms on Grobnik area by existing of exceptional branch of amber road for
Kvarner estuary (1600-1200 B.C. – i.e. Late Bronze age) going over Grobnik area. We
can trace baltic toponymes and hydromymes along amber road through the whole
Europe. Author’s presumptions are built on geographical maps (amber road, spread
of baltic tribes, widespread of baltic culture in Bronze age, and ransome of lithuanian
empire in 14.th and 15.th century A.D. – from Baltic to the Black sea. It was posssible
migration through this «amber road» of members of baltic tribes in prehistoric and
in historic age. After fell of Suduva (State of Sudovians i.e. Jatvinga) because of many
wars with Polish (Mazurians) and Teuthons it is fair to suppose that there was a big
migration in 13.th century (last quarter). A big number of migrations of baltic supstrat
(neighbours were Fino-ugric people, Slavs, Scyts, Mari and Mordvins) as much as
fresh invasion in 13.th century, could explain such good preservance of onomastycal
and toponymical founds as well as folclore elements in region of Grobnišćina (or
Grobinšćina?).

L. Margetić: Knjiga prihoda i rashoda Brašćine sv. Marije Tepačke
KNJIGA PRIHODA I RASHODA

BRAŠĆINE SV. MARIJE TEPAČKE
(u povodu predstojećeg objavljivanja knjige dr. Irvina Lukežića)
I.
Knjiga prihoda i rashoda Brašćine sv. Marije Tepačke u Grobniku koja

obuhvaća upise od 1539. do 1623. godine pisana je pretežito glagoljicom. S obzirom na
opseg, ista predstavlja najbogatije vrelo grobničke prošlosti iz XVI. i XVII. stoljeća, koje
po svojoj važnosti stoji uz bok Grobničkim urbarskim zapisima iz 1593., 1610./1612.,
1672., 1686., 1700. i 1726. godine1.
Na moju zamolbu i susretljivošću dr. Irvina Lukežića dan mi je na uvid rukopis
njegova rada «Knjiga Brašćine sv. Marije Tepačke u Grobniku» (u daljnjem: tekstu
Knjiga), koji uz uvodnu studiju donosi i transliteriran cjelokupan tekst Knjige. Smatrao
sam da je korisno već unaprijed upozoriti na ovaj velik i požrtvovan rad mladog, a već
priznatog znanstvenika, kako bi, nakon objavljivanja ovoga za grobničku i hrvatsku
prošlost važnog djela, kulturna javnost prihvatila s punim srcem još jedan dragocjeni
dokument naše prošlosti, a specijalisti raznih struka, potaknuti i obaviješteni i ovim
opaskama, odmah započeli sa znanstvenom obradom sadržaja Knjige.
Iznio bih, prije svega, nekoliko zapažanja, za koja mislim da bi bila od koristi
u daljnjim znanstvenim istraživanjima, a nakon toga bih upozorio na najzanimljivije
aspekte Lukežićeva rukopisa.
II.
Prvo je pitanje, na koje treba pokušati dati odgovor: može li se objasniti zašto
Knjiga nastaje upravo 1539. godine, a ne mnogo ranije ili kasnije? Čini se da se na ovo
pitanje može dati prilično uvjerljiv odgovor.
Kao što je poznato, velikaška je obitelj Krčkih knezova, kasnije nazvanih
Frankapanima, uspjela steći nasljedno pravo na Vinodol - uključujući i Grobnik,
darovnicom hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. iz 1242. i 1251. godine, premda je
nedvojbeno da je ta obitelj vinodolske posjede držala još u XII. stoljeću, a možda čak
još i u doba hrvatskih narodnih vladara.2 U skladu s upravo navedenom povlasticom,
darovanjem Bele IV., potomci prvoga nasljednog ovlaštenika iz obitelji Krčkih
knezova, Vida III.3, vladali su Grobnikom sve do smrti Bernardina Frankapana 1529.
godine.4 Kako su Bernardinovi sinovi Ferdinand i Krsto umrli prije oca, Grobnik
je slovom darovnice iz 1242. i 1251. godine trebao pripasti njegovom maloljetnom
unuku Stjepanu III. Do Stjepanove punoljetnosti, to jest do 1534. godine Grobnikom
su upravljali povjerenici kralja Ferdinanda I., kojeg je Bernardin imenovao skrbnikom
maloljetnoga Stjepana III. Stjepanova sestra, Katarina, uskoro se udala (1536. ili 1538.
godine) za sigetskoga junaka Nikolu IV. Zrinskoga, a kako je Stjepan bio ne samo
još vrlo mlad, nego i od upitna značaja, a usto, čini se da je bilo općepoznato da se
od njega neće moći očekivati produženje frankapanske obitelji, stvarnu je vlast nad
Grobnikom i ostalim frankapanskim posjedima već u to doba imao i izvršavao Nikola
Zrinski, čovjek velike energije i još većih planova za uzdizanje svoje obitelji među
najznačajnije obitelji kraljevstva.5
Nikola Zrinski ubrzo nakon ženidbe s Katarinom Frankapan nastojao je
osigurati frankapanske posjede za svoju obitelj pa je 1544. godine sklopio sa Stjepanom
III. ugovor o međusobnom nasljeđivanju. Oni su glasom tog ugovora postali adoptivna
braća (fratres adoptivi et condivisionales).
Čini se više nego vjerojatnim da je Nikola Zrinski nakon ženidbe s Katarinom
nastojao bez odlaganja unijeti što više reda u frankapanskim posjedima jer je to
omogućavalo pritjecanje većih i sigurnijih prihoda s istih, od čega je, dakako, Nikola
imao najviše koristi. S tim je, očito, u vezi i zanimljiva okolnost da je upravo 1538.
godine prvi poznati upravitelj, odnosno (nazivan na Grobniku) bravar imovine
Brašćine sv. Marije Tepačke bio satnik Martin Jurčić, koji je iduće, 1539. godine
predao novom upravitelju - bravaru Jakovu Vnučiću iznos od 29 libara koji mu je
preostao nakon dovršetka službe. Knjiga počinje s ovim upisom iz 1539. godine.
Vjerojatno je Brašćina sv. Marije Tepačke postojala i ranije, još u doba kneza
Bernardina, ali su svi podaci o tome nestali,6 vjerojatno zbog krajnje nesolidnog
upravljanja frankapanskim posjedima, dakle i Grobnikom, u vremenu nakon
Bernardinove smrti.
III.
Drugo pitanje glasi: zašto se upisi u Knjigu zaustavljaju upravo u razdoblju

1619. - 1623. godine? Čini se da se i na ovo pitanje može uspješno odgovoriti.
No, prije nego na ovo pitanje pokušam odgovoriti moram istaknuti i neke
pojedinosti vezane za daljnji razvoj upravljanja Grobnikom, od 1538. pa do prestanka
upisivanja prihoda i rashoda Brašćine u Knjigu o kojoj je ovdje riječ.
Sigurno je Nikola IV. Zrinski intenzivno razmišljao o tome kako bi za
obitelj Zrinski nekako osigurao što veći dio frankapanske baštine nakon što Stjepan
Frankapan umre, što se očekivalo u skorijem razdoblju s obzirom na njegovo slabo
fizičko i psihičko zdravlje. Nije prošlo niti šest godina nakon što su Stjepan i Nikola
sklopili ugovor o zajednici i međusobnom nasljeđivanju, kad Nikola, nestrpljiv što
Stjepan nikako ne umire, razvrgava 1550. isti ugovor, a Stjepan se iste godine dijeli s
Katarinom tako da u «njen» dio ulaze, uz ostalo, Ozalj, Grobnik, Bakar i Hreljin. Tako
je Nikola Zrinski dobio preko svoje supruge Katarine dobar dio frankapanske baštine
u svoje ruke.
Ali, čovjek snuje, a Bog odlučuje, kaže naš narod.
Umjesto da Stjepan Frankapan umre, dvanaest godina nakon diobe Stjepana
i Katarine - ona umire, godine 1562., i tako se čitava frankapanska baština našla
ponovno u rukama Stjepana. Katarina je sa svojim suprugom Nikolom Zrinskim
imala troje muške djece: Jurja III., Krstu i Nikolu. Nevolja za obitelj Zrinski u pogledu

frankapanskih imanja bila je u tome da svi pravni poslovi koji su prethodno sklopljeni
između Stjepana i Nikole nisu mogli osigurati prijelaz frankapanskih imanja na
obitelj Zrinski jer su prema darovnici Bele IV. na ta imanja imali pravo samo muški
potomci, dakle, vezani isključivo muškom linijom, s prvim obdarenikom Vidom III.
Da je Stjepan Frankapan umro prije Katarine, onda bi se ona mogla, u skladu sa
Zlatnom bulom Andrije II., oca Bele IV., nadati jedino četvrtini frankapanskih imanja.
Ovako, Katarininom smrću njezina su djeca bila isključena iz bilo kakvih prava na
frankapanska imanja, unatoč opetovanim oporukama Stjepana Frankapana iz 1562. i
1572. godine u kojima je svojim nasljednicima imenovao nećake, Katarininu djecu.
Zanimljivo je da se na Grobniku (kao uostalom i drugdje) vrlo dobro znalo
da je pravi vlasnik Grobnika Stjepan Frankapan, a da su njegovi nećaci u biti samo
upravitelji Grobnika. Zbog toga na novootkrivenom glagoljskom natpisu na zvoniku
Crkve sv. Filipa i Jakova piše: «Va vrime (...) kneza Štefana F(rankapana) (...) i va
vrime zmožnoga gospodina Jurja Zrinskoga i nega milostive braće ki zajedno sudovahu
...» Prvo je imenovan vlasnik, Stjepan, a onda, odvojeno, braća Zrinski, kao upravitelji
(«sudovahu»).
Kada je Stjepan umro, 1577. godine cjelokupna frankapanska imovina pala
bi u vlast kralja Rudolfa II. Habsburga da nisu na životu ostala dva muška potomka
povezana s prvim nasljednopravnim obdarenikom, krčkim knezom Vidom III.,
muškom linijom jedne druge frankapanske loze, nazvane Tržačkom. Frankapanska su
imanja trebala pripasti njima, ali kako su Tržački Frankapani bili razmjerno beznačajni
velikaši u odnosu na Zrinske nagodbom iz 1580. sva sporna imanja, uključujući
i Grobnik, ostala su Zrinskima, a Tržački Frankapani morali su se zadovoljiti tek
mnogo manjim dijelom posjeda, to jest samo s Novim Vinodolskim, Lukovdolom i
Novigradom na Dobri.
Juraj III. Zrinski vladao je Grobnikom do svoje smrti, 1603. godine, a naslijedili
su ga njegovi sinovi Juraj IV., do 1626. i, nakon njega, Nikola. Oni su za upravitelje
primorskih dobara postavili najprije Ludovika Čikulina, a zatim njegova brata Julija,
koji su se, dakako, brinuli isključivo za ekonomsku stranu gospoštije, osobito za
ubiranje vlastelinskih prihoda dok za crkvena pitanja nisu imali većeg interesa.
Pa ipak, u njihovo vrijeme dolazi do velike promjene u upravljanju Brašćinom
sv. Marije Tepačke. Čini da je pri tome imalo najviše utjecaja djelovanje Ivana Krstitelja
Agatića, koji je već 1607. godine izabran za senjskog biskupa, a iste mu je godine Nikola
Zrinski (brat Jurja III.) priznao upravu Modruškom biskupijom. Međutim, Agatić je
imenovan senjskim biskupom i upraviteljem Modruške biskupije tek 7. srpnja 1617.
jer su spletke habsburškog nuncija u Rimu punih deset godina onemogućavale da
Agatić postane od izabranog i postavljeni biskup.
Do 1610. upravitelja imovinom Brašćine sv. Marije Tepačke naziva se
bravar, što je prastari hrvatski naziv za ovakve i slične dužnosti.7 Ali već 1611. godine
«bratija svete Marije» čine obračun s kaštaldom Martinom Vicićem. Radi se, dakako,
naizgled, samo o terminološkoj razlici.8 Ali, po drugim se okolnostima vidi da se iza
te terminološke razlike krije nešto mnogo dublje. Naime, biskup je Agatić čvrstom
rukom preuzeo nadzor nad radom bratovština Modruške biskupije. Odmah nakon
imenovanja on poduzima energične mjere, pa je već 16. kolovoza 1617. godine Ivan
Sandrić, modruški vikar, nazočan obračunu prihoda i rashoda Brašćine sv. Marije
na Grobniku, a sam se obračun obavlja po prvi puta pred grobničkim kanonicima i
članovima bratovštine. Očito je nadzor nad radom bravara - kaštalda pooštren, pa i
idućih godina, 1619. i 1620. pri obračunu sudjeluju grobnički kanonici. Izbor novog

bravara - kaštalda obnavljaju i sada zajedno kanonici i članovi bratovštine. Konačno,
17. kolovoza 1623. intervenira i sam biskup Agatić, naređuje popis svih pokretnina
u vlasništvu Brašćine, obavlja obračun prihoda i rashoda s prethodnim kaštaldom, i
imenuje novoga kaštalda.
IV.
Prelazim sada na kratak opis rukopisa dr. Irvina Lukežića, Knjiga Brašćine sv.
Marije Tepačke u Grobniku.
Uvodni dio rukopisa čini ukupno 23 kartice u kojima su sadržana ova

poglavlja:
1. Opis rukopisa 3. - 4. str.
2. Kulturno-povijesna ishodišta 4. - 6. str.
3. Duhovno ozračje 6. - 9. str.
4. Brašćina sv. Marije Tepačke 6. - 22. str.
5. Gospodarske bilješke 22. - 25. str.
Ad 1. Autor opisuje veličinu knjige i ističe da je ona pisana glagoljicom

kancelarijskog tipa, s nešto rijetkih hrvatskih latiničnih zapisa i kraćih tekstova na
latinskom jeziku u prijepisima nastalim pretežno u XVIII. stoljeću. Zanimljivo je da
su tu i tamo unutar glagoljskog teksta umetnute riječi pisane latinicom, a pojedinačno
čak i ćirilicom (amen, Bože pomozi).
Nadalje, autor spominje Štefanićevu primjedbu da je Knjiga sastavljena na
«konzervativnom čakavskom narječju ikavsko-ekavskog tipa». Arhaične jezične crte
autor nalazi u uporabi glagoljskih oblika (npr. bihoma, bihota = biti) i starijih oblika
leksema uz novije (dlg = dug, jablka = jabuka, vart = vrt).
U tekstu se obilno koriste ligature i title: dn = dan, pšca = pšenica, so =
soldini.
Ad 2. Autor ističe da je Grobnik do sredine XVI. st. pripadao Frankopanima,

a onda je prešao u ruke knezova Zrinskih. Od konca XV. stoljeća spominje se u
Grobniku zborni kaptol, što se obično povezuje s preseljenjem biskupa Kristofora i
modruškog kaptola iz Modruša u Vinodol. Grobnik je time postao, nastavlja autor,
značajno središte glagoljaške kulture. Tako je u Crkvi sv. Filipa i Jakova sačuvano više
natpisa iz 1524., 1572., 1577. i 1590. godine. Nedjeljom i blagdanom služila se misa
rimskim obredom i (staro)slavenskim jezikom. Grobnički santez sastavio je 1568.
godine glagoljski molitvenik koji se sada čuva u Vrbniku.
Autor spominje i upravitelje Grobnika nakon smrti Bernardina Frankopana,
kao i Bernardinova unuka Stjepana Frankopana Ozaljskog čija sestra Katarina je
bila suprugom Nikole Zrinskog Sigetskog, a koji preko nje postaje stvarni gospodar
Grobnika.
Koncem XVI. i početkom XVII. stoljeća upravu nad Grobnikom obavljaju
«vinodolski kapetani Mihalj Dešić i njegov sin Ferenac te Julije Čikulin».
Ad 3. U srednjovjekovnim komunama, nastavlja autor, važno mjesto

zauzimale su bratovštine, čakavski brašćine. To su bila vjerska društva sa svrhom
promicanja bogoštovlja i istodobno s naglašenom društvenom komponentom. Te

dvije funkcije međusobno su se toliko prožimale da ih često nije moguće dovoljno
jasno razgraničiti.
Članom brašćine, bratimom, postajalo se primanjem u korporaciju,
obilježenim malom svečanošću, obedom. Brašćina je imala kao glavni zadatak
pomaganje bolesnih, siromašnih i nemoćnih članova. Sirotinji se dijelila na ophodne
dane milostina, lemozina, dok bi svećenici kao bratimi služili za brašćinu mise i službe
Božje (opevarije). Imovinom brašćine upravljao je bravar (kaštald) koji je godišnje
polagao račun članovima brašćine.
Ad 4. Najstarija udruga na Grobniku bila je Brašćina sv. Marije Tepačke.

Njezini su se članovi u znak pokore bičevali pa je po tome i sama brašćina imala
naziv «tepačka», što odgovara izrazu lat. podrijetla - flagelantska. Autor ističe da
su bratovštine posvećene Blaženoj Djevici Mariji poznate i u Krku (1305.), Baškoj
(1425.), Šibeniku (1452.) i Pagu (1460.). Grobnička Brašćina prvi puta se spominje još
1451. godine u knjizi riječkoga notara Antonija de Renno de Mutina. Ona je imala u
suvlasništvu dva mlina i stupe kod sela Trnovica.
Autor daje vrlo iscrpne i zanimljive podatke o Crkvi sv. Marije o kojoj se
Brašćina brinula. Ona se nalazila jugoistočno od grobničkog Kaštela i podgrađa, na
putu koji povezuje Grobnik sa susjednim zaseokom Kačani. Trasa sadašnjeg asfaltnog
puta prolazi upravo preko mjesta stare crkve.
Približno u vrijeme blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije, tzv.
Stomorina (15. kolovoza) sastajali su se bratimi da prekontroliraju račune bravara i
izaberu novog, ili da potvrde starog.
Bravar je kao osnovu dužnost imao uzdržavanje brašćinske crkve: nabavljao
je vosak, tamjan, ulje za vječno svjetlo, svijeće (dupler), crkveno ruho, konope za
zvona. Brinuo se, nadalje, o brašćinskoj kući (tepča) i ubožnici (špital), organizirao
pravo proljetno okopavanje (prva kop) i obrezivanje vinograda, drugo okopavanje u
lipnju, zatim berbu. Za sve to morao je unajmiti mnogo radnika (na žurnadu). Nakon
dopreme mošta u tepču bilo je posla oko torkulanja. Brašćina je imala vinograde,
primjerice one u Babinu, Ćukovoj, Dragi Grobničkoj, Četinom i Mejama.
Obično se u zakup (livel, fit) davalo brašćinske njive, volove, posjede (selo)
i mlin na Rječini. Brašćina je dobivala značajne prihode od uzgajanja sitne i krupne
stoke. Usto su joj grobnički pastiri poklanjali veće i manje sireve kao almuštvo.
Uzgoj žitarica zahtijevao je također mnogo posla da bi se nakon sjetve (žetve, žitka)
dopremilo žito u mlin i dobilo brašno (muka).
Mnogo je posla bravar imao i oko bačva (okruti), pa na popravku gromača
i korona. Spominju se i popravci na baladuru i nebu u Crkvi sv. Marije, radovi na
cimiteru i na špitalu, i tako dalje. Zanimljivo je da su bravari kopali (bolje rečeno -
naručivali kopanje) pijesak za građevinarstvo (mel) na nekom brašćinskom zemljištu,
i čak ga prodavali. Tako još i danas postoji lokalitet pod nazivom Podmel.
Bravarova je posebna dužnost bila prirediti veli pir, svečani ručak koji je
ulazio u red važnijih događaja u životu Brašćine.
U Knjizi se spominju daće: bir i permanija.
U XVII. stoljeću Brašćina postupno propada, dobrim dijelom zato što je potpuno
potpala pod vlast grobničkoga kaptola. Posljednji gaštald bio je Ivan Čargonja, o
kojem ima vijesti iz 1711. god., a 1714. spominje se gastaldia di Santa Maria. O svemu
tomu autor podrobnije piše u Knjizi.
U XVIII. stoljeću Brašćina sv. Ružarije nastavila je djelatnost stare Brašćine

sv. Marije Tepačke. Čini se da je i samobičevanje uživalo sve manju popularnost.
Ad 5. Konačno, autor daje mnoge zanimljive i važne podatke o gospodarskom životu

Brašćine, a samim tim i o gospodarskom životu grobničkog puka. Njegova zapažanja
i daljnje znanstveno istraživanje ovoga bogatoga vrela grobničke prošlosti dat će
bolji uvid u život naših predaka, a time i u onaj dio naše današnjice koji je tisućama
niti povezan s teškom životnom zbiljom naših prethodnika. Ta zbilja, čije domete ne
možemo danas ni približno shvatiti, ali koji su tu, među nama, utkana je podsvjesno u
život današnjih Grobničana.
Napore mladoga znanstvenika dr. Irvina Lukežića ne može se dovoljno visoko
ocijeniti. Njegov dosadašnji rad, kao i rad na objavljivanju Knjige primitaka i izdata-
ka Brašćine sv. Marije Tepačke osigurali su mu trajno mjesto u kulturnoj povijesti
Grobnišćine
Bilješke
1.
Sabrano u: L. Margetić, Grobnički urbari, Rijeka, 1995.
2.
Podrobnosti i argumentaciju vidi u L. Margetić, Iz vinodolske prošlosti, Rijeka, 1980., str. 45. - 51.
3.
Brojevi uz ime pojedinog člana obitelji Krčkih knezova - Frankapana dani su prema knjizi V. Klaića, Krčki
knezovi Frankapani, knjiga I., Zagreb, 1901.
4.
Od Vida III. dalje Grobnikom su vladali Fridrik III., njegov sin, pa zatim Dujam II., Fridrik III., Bartol
VIII., Ivan V., Nikola IV., Stjepan II. i Bernardin.
5.
Podrobnosti o problemima vezanim za nasljeđivanje frankapanskih posjeda povodom činjenice da Stjepan
III. nije imao djece i što se njegova sestra Katarina udala za Nikolu IV. Šubića Zrinskog vidi u L. Margetić,
Marginalije uz novopronađenu glagoljsku ispravu od 17. travnja 1567. godine, Dometi, god. XVII., br. 1-2-3,
1984., str. 63. - 72., osobito str. 68. - 60.
6.
Ipak, u notarskoj knjizi riječkog notara i kancelara Antuna de Renno de Mutina sačuvan je podatak o
fraternitas sancte Marie de Grobinico kao vlasnici pro indiviso mlina i stupe na Rječini blizu Trnovice (M.
Zjačić, Knjige riječkog notara Antuna de Renno de Mutina, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, sv. IV., 1957.,
str. 104.)
7.
Bravara kao naziv za upravitelja imovine brašćine nalazimo i u Vrbniku gdje 1599. godine «bratja brašćini
svetoga Ivana (...) odlučuju da bravari, ki su i ki budu, da imij potegnut intradu, dobili e v bravarii» (L.
Margetić – P. Strčić, Krčki (vrbanski) statut iz 1388., Krk, 1988., str. 140.) gdje se bravar pogrješno prevodi
s pastir. Ovdje je riječ o kaštaldu, kao što je to ispravno protumačio I. Kukuljević Sakcinski još 1852. godine
u Arkivu za pověstnicu jugoslavensku, knjiga II., razdel II., 297: bravar, a, m. nadzornik imanja ili kuće,
castaldus.
8
Zanimljivo je kako se pri kraju Knjige usporedo rabe jedan i drugi izraz: 1615. i 1627. kaštald, godine 1619.
bravar aliti kaštald, 1620. i 1621. bravar, 1623. kaštald.
SAŽETAK
Knjiga Brašćine sv. Marije Tepačke u Grobniku jedno je od najbogatijih vrela

grobničke povijesti XVI. i XVII. stoljeća. U njoj se nalaze bogati podaci o grobničkoj
onomastici, toponomastici i drugim elementima grobničke povijesti iz toga vremena.
Autor daje kratak presjek političkih i drugih okolnosti na Grobnišćini u vremenu na
koje se odnose podaci iz spomenute knjige, s osobitim obzirom na prijenos vlasti od
velikaške obitelji Frankapana na obitelj Zrinskih, a dotiče se i drugih pitanja. Pri tome
posebnu pozornost posvećuje rukopisu knjige dr. Irvina Lukežića koji mu je dan na
uvid, i koji će uskoro biti objavljen. Ujedno, ovim člankom obavještava se kulturna ja-
vnost o problematici kojom se Lukežić bavi u svojem rukopisu. Nakon što knjiga bude
objavljena, ona će postati nezaobilazna pomoć u proučavanju grobničke prošlosti.

I. Lukežić: Epidemija kolere na Grobnišćini 1886. godine
EPIDEMIJA KOLERE NA GROBNIŠĆINI

1886. GODINE
Kolera je vrlo opasno akutno zarazno oboljenje epidemičnog karaktera. Radi

se o teškoj infektivnoj bolesti čiji je bakterijski uzročnik vibrio cholerae. Glavni su
joj simptomi: vodeni proljevi, grčevi u trbuhu, klonulost, dehidriranje organizma
usljed velikog gubitka vode putem proljeva. Pradomovina ove bolesti je Indija, gdje
predstavlja endemičnu pojavu već od najstarijih vremena. Značajno je, međutim,
da sve do početka XIX. stoljeća ta azijska ili indijska kolera ne prekoračuje granice
Indije.
U Europi se ona uvijek pojavljivala periodično, u nekoliko epidemijskih
valova. Njenom su širenju pogodovale teške životne prilike i slaba razvijenost higijene,
te se ona mogla proširivati prvenstveno među sirotinjom, kako u gradovima tako i na
selima. Zaraza se širila hranom i vodom, pa je bolest, kojoj isprva nije bilo lijeka,
desetkovala ondašnje stanovništvo sijući posvuda silan strah i paniku.
Prvi veliki novovjeki val kolere preplavio je Indiju 1826. godine. Epidemija se
potom brzo proširuje Europom, kamo je doprla 1829. iz Rusije, razvijajući se u nekoliko
smjerova. Jedan od njih zahvaća Galiciju, Mađarsku i zapadnu Europu, trajući sve
do 1837. godine. Rezultat tog širenja smrtonosne pošasti jest velika epidemija kolere
iz 1836. koja će harati Bosnom, Srbijom, Vojnom krajinom, civilnom Hrvatskom,
Dalmacijom, Istrom i Rijekom.
U ljeto godine 1836. pojavila se ona prvi put i na Grobnišćini. Prema podacima
iz Matične knjige umrlih Župe Sv. Bartola u Cerniku, od ukupno 43 umrla te godine
15 ih bijaše žrtvom epidemije kolere. Prva je obolila 16. kolovoza Jela, žena Antona
Mavrinca, stara 70 godina, a posljednja 24. kolovoza Marija, žena Ivana Linića, stara
31 godinu. Možemo pretpostaviti da je slično moralo biti i u grobničkoj i jelenjskoj
župi.1
Grobnišćina je, kao uostalom i ostala slična područja predindustrijske
Europe, često bila izložena raznim pošastima. Prema predaji, već 1722. bjesnila je u
Zastenicama neka zarazna bolest koja će odnijeti mnogo života. Budući da upravo iz
toga vremena nemamo sačuvanih matičnih knjiga umrlih Župe Sv. Filipa i Jakova
u Grobniku, danas ne možemo utvrditi o kakvoj je bolesti bila riječ, kao niti koliko
će tom prigodom ljudi umrijeti. Prema nekim autorima radilo se o kugi, po drugima
o koleri. Ovu potonju tvrdnju, koju primjerice donosi Andrija Rački, ne bismo bili
spremni prihvatiti upravo radi činjenice što indijske kolere u to doba još nije niti bilo
u Europi. Kuga se, opet, bila u to doba već gotovo iskorijenila na ovim područjima. No,
bilo kako mu drago, Zasteničani su tada učinili zavjet koji se vrši svake godine.2
Nakon napoleonskih ratova u čitavom je Hrvatskom primorju česa bila i
šrkljevska bolest, koju tadašnje matične knjige bilježe kao «morbo venereo», «morbo
scabie venereo», «morbo scabie Venereo Skarglievo», «morbo Skerljevo», «Skerljevska
bolest» i dr. Radilo se o vrlo teškom obliku zarazne spolne bolesti u koja se pojavila u
zoni kvarnerskog trokuta. Ta venerična bolest, koju je tadašnji protomedik Ugarskog
primorja, dr. Cambieri, uspješno liječio živinom fumigacijom, nije se širila spolnim
putem, nego zajedničkim životom i uporabom zajedničkih stvari. U Cerniku je tako
24. ožujka 1816. umrla od spomenute bolesti Ursula Sobotinčić, stara 53 godine. Iste
godine u ovoj župi preminule su od škrljevske bolesti još tri osobe. Pojavljivala se ona i
narednih godina, ostavljajući iza sebe više smrtnih slučajeva: 1817. (4), 1818. (2), 1819.
(4), 1820. (2), 1821. (3), 1823. (1), 1827. (2), 1828. (1). Još 13. travnja 1852. cernički
župnik zapisuje: «umri od Skerljevske bolesti Juliana kći Jakova i Marie Mavrinac
u 8 godini». Od ostalih zaraznih i smrtonosnih bolesti spominje se još krvava griža
(disenteria sanguinea, diarea sanguinea), koju narod naziva «lijavica», variola,
tifus (´pošastna groznica´), i škarlatina (febri scarlatina). Na Grobnišćini je, osim
spomenutih bolesti, usljed suše, tuče i nerodnih godina vrlo često dolazilo do nestašice
hrane i velike gladi.
Kolera je ponovno došla u naše krajeve 1849. godine. Tom prigodom opet se
javlja u Bosni, Vojnoj krajini, civilnoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Istri i Rijeci zahvativši još
Međimurje i Sloveniju. Čini se, međutim, da Grobnišćina ovoga puta nije osjetila većih
posljedica bolesti.
Nasuprot tome, nova epidemija kolere 1855. ostavila je pogubne posljedice.
Naime, već 1854. bila se proširila jaka epidemija kolere iz Rusije koja preko
Skandinavije dopire do Engleske, potom zahvaća Nizozemsku, Belgiju, Francusku,
Švicarsku i Italiju, odakle prodire do nas. Prigodom te epidemije osobito je stradala
Austrija. U našim područjima osjetila se vrlo jako u Vojnoj krajini, civilnoj Hrvatskoj,
Dalmaciji, Istri, Rijeci i Sloveniji.
Kolera je izazvala veliki pomor stanovništva Grobnišćine. U Župi Sv. Bartola od
ukupno 81 umrle osobe te godine, njih čak 58 podleglo je toj opakoj azijatskoj bolesti.
Prvi preminuli od epidemije 29. lipnja bio je Grgur Burić, zemljotežak u Čavlima, star
55 godina, a posljednji 15. rujna, Luka, sin Jure Mavrinca, star 10 godina. U susjednoj
Rijeci, koja tada broji 18.000 stanovnika, umrlo je od lipnja do prosinca te godine od
kolere čak 406 osoba.3
Upravo ove strašne posljedice uzrokovale su veliku zabrinutost stanovnika
Rijeke i njene najbliže okolice, kada su se trideset godina kasnije pojavili prvi slučajevi
kolere na Levantu. Epidemija je doprla iz Egipta preko Toulona u Francuskoj, te se
potom proširila Italijom i Španjolskom. Preko Venecije i Trsta doprla je naposlijetku i
u naše krajeve, harajući Hrvatskom, Slavonijom, Rijekom, Dalmacijom i Istrom.
U Rijeci se bolest pojavila 19. lipnja 1886. godine. Prvi su se razboljeli radnici
zaposleni u Ljuštionici riže na području industrijske zone na Mlaki. Vlasti su odmah
sve slučajeve evakuirale u područnu bolnicu, a sva mjesta gdje se bolest pojavila,
dezinficirali i inficirane kuće izolirali.4 Osim pojave epidemije među radnicima,
pošast je zahvatila ugarsku domobransku vojarnu na Školjiću, koja se nalazila u blizini
gradske klaonice kao trajnog žarišta zaraze.
Kako je Hrvatskoj prijetila epidemija kolere upravo preko Rijeke, i na hrvatskoj
se strani počela tada provoditi velika zaštita pod posebnim nadzorom banske vlade u
Zagrebu. Dezinfekcija prolaznika provodila se kroz drveni tunel podignut na mostu

preko Rječine. Kada se 5. srpnja pojavio prvi slučaj kolere na Sušaku, svega šesnaest
dana nakon izbijanja epidemije u Rijeci vlasti su zabranile prolazak pješaka i zaprežnih
kola, a kao straža bijahu ondje postavljeni žandari. Koleru su potom u okolnih dvadeset
mjesta riječke okolice proširili radnici zaposleni u tamošnjoj industriji. Evo kako su o
tom širenju izvještavale zagrebačke Narodne novine:
«Dan kasnije to jest 6. srpnja, oboljeli su istodobno u tri mjesta ljudi radnici,
i to u Grobniku, Hreljinu i Perhatih. Dne 13. srpnja pojavila se je kolera u Škrljevu
i Jelenju. Dne 16. oboljela su dvojica u Ogulinu a 20. odnio ju je radnik Tatalović u
doljnju Drežnicu. Prvi slučaj u Podkilavcu dogodio se je 29. a 30. u Lukežih. Od 7.
kolovoza rasprostranjivala se je brže u razna mjesta, ali ipak su sva ta mjesta u istom
rajonu. Tako je bio prvi slučaj u Valićih dne 7. kolovoza, a onda je redom došla kolera
10. u Dražice, 12. u Lubarsko, Hrastenicu i Ratulje, 15. u Martinsko selo, 17. u Lič, 19. u
Bedenkovac i Čavle, 20. u Dragu. Skoro u svih tih mjestih oboljeli su samo radnici koji
su donieli bolest iz Rieke…Velika je sreća što se u nijednoj od naših lukah osim Rieke
nije kolera pojavila.»5
Visoka kraljevska zemaljska vlada u Zagrebu i nadležne oblasti Modruško-
riječke podžupanije odmah su stale poduzimati sve potrebne mjere te organizirale
svesrdnu humanitarnu i zdravstvenu pomoć oboljelom stanovništvu kako bi se
epidemija što prije i odlučnije suzbila. Na teren su upućeni liječnici i politički činovnici
kao njihovi pomoćnici. Uprava Modruško-riječke podžupanije preuzela je brigu oko
opskrbe hranom i drugim potrepštinama. Početkom kolovoza odaslani su u Jelenje, gdje
se nalazio središnji Odbor za pomoć, tri hektolitra vina koji su se trebali raspodijeliti
oboljelima i njihovim obiteljima, a preko koncepista Antona Koljevine, županijskog
povjerenika za koleru, poslano je još dvije stotine forinti, prikupljenih dobrotvornim
prinosima, što su također morale biti razdijeljene siromašnim bolesnicima. Svaki
oboljeli od kolere i svaki član njegove obitelji svakoga je dana dobivao pola kilograma
mesa, petinu litre vina i bijeli kruh.6 U isto vrijeme u Grobniku je namješten jedan
liječnik i jedan politički činovnik.
Dana 8. kolovoza iz Zagreba je vlakom preko Karlovca u Rijeku doputovao
dr. Kallivoda de Falkenstein, hrvatski pokrajinski protofizik, koji je zajedno s ostalim
članovima sanitarne komisije Modruško-riječke podžupanije obišao općine Trsat i
Grobnik. Osobno je obišao sela Lukeži, Jelenje, Potkilavac i Grobnik kako bi utvrdio
provode li se potrebne zaštitne mjere. Osim toga, posjetio je sve oboljele od kolere
pruživši im potrebnu utjehu i ohrabrenje. Komisija se 10. kolovoza uputila, zajedno s
riječkim gradonačelnikom Giovannijem de Ciottom i u pomoćnu bolnicu za kolerične
na Trsatu.7 Dr. Kallivoda je uvidio da njegova preventivna mjera – tunel i baraka na
mostu Rječine – nisu bili efikasni, te su uklonjeni, a promet između Sušaka i Rijeke
nanovo je otvoren.
Unatoč svim uloženim naporima, sredinom kolovoza epidemija još uvijek nije
jenjavala. «U Grobništini», pisale su Narodne novine, «ugnjezdila se je kolera na žalost
te vlada osobito u Jelenju i Podkilavcu. Maljušna mjestanca Drastin sa 74, Ratulje sa
80, Valići sa 89, Lubarska sa 112, Dražice sa 120, Lukeži sa 190, Podkilavac sa 266,
Jelenje sa 346 stanovnikah, i Martinsko selo tik istarske medje, onda Hreljin, Grobnik
i Trsat okužena su te trpe ne samo od pošasti nego i od gladi. U više ovih mjestah
velika je nevolja i zbog nestašice vode. Voda u bunarih gusta je i nezdrava tako da se
neda piti ako se prije ne svari. Da se ovoj velikoj nevolji na koliko je moguće doskoči,
odredila je visoka zemaljska vlada, da se hrana kupuje i dieli najsiromašnijim a to se i
čini. U tu svrhu potrošeno je već preko 600 for. Osobitim milsrdjem i požrtvovnošću

iztaknuo se je župnik Jelenjski. Neima kolibe, u koju on nebi bio sam zašao i nastojao
ljudem pružati utjehu i pomoć, u koliko je to moguće. Uvjek prateć liečnika morao
je često posredovati da bolestni ljudi uzimaju ljekove. Ljudi držeć da im liečnik daje
otrovi opirali su se da ga puste u kuću, pak se često dogodilo, da je župnik sam morao
uzet pred bolestnikom žlicu ljekarije, kako bi jih uvjerio da je to uistinu liek. Dr. Štern
u Jelenju obolio je prošlog petka od uvelikoga napora te je već zamjenjen drugim
liečnikom.»8
Jelenjski župnik, koji se toliko istaknuo svojom požrtvovnošću i
čovjekoljubivošću prilikom epidemije kolere, bio je Franjo Canjuga (1839. - ?),
svećenik rodom iz Varaždina. Prije toga službovao je kao kapelan i privremeni učitelj
u Mrkoplju, te župnik u Tršću. Od 1880. do 1893. godine župnikuje u Jelenju. Bio je
članom Poljoprivrednog kotarskog vijeća za sušački distrikt, članom upravnog odbora
Županije modruško-riječke, zemaljski kulturni povjerenik, član administrativno-
financijskog odbora županije. Poslije odlaska iz Jelenja službovao je kao župnik u
Gospiću, te bio nosilac titule začasnog kanonika u Bribiru, opata u Sv. Jurju kod Senja,
arhiđakon ličko-krbavski i prisjednik duhovnog stola.9
Tijekom epidemije kolere na Grobnišćini su prije vremena bile zatvorene sve
tamošnje pučke škole. U spomenici škole Cernik-Čavle ubilježeno je školske godine
1885./86. sljedeće: «Školska godina je zaključena 19 srpnja gledom na groznu pogibelj
kolere, koja na Rieci bjesniše dosta. Nu tečajem praznika se ova doseli i kńama, te
haraše grozno u župi Jelenskoj, a kašnje bukne i (u) župi Grobničkoj, a najzadnjić
dodje kńama u Cerničku župu, nu u ovoj nebi van pet slučajeva, dočim u navedenih
župa premnogo. Udušenje ove se ima pripisati visokoj kr. zem. vladi koja je u pomoć
pritekla znatnim novcem i vještimi liečnici, te mnogi i dobrotvori doprinesli su žrtvam
nevoljnikom sakupljajuć za ove milodare.»10
Prema novinskim izvješćima u razdoblju od 19. lipnja do 1. rujna, dakle u 74
dana oboljele su u Rijeci ukupno 194 osobe, od kojih je 110 umrlo. Iz Rijeke je, kao što
smo već vidjeli, kolera najprije prešla na Sušak i Trsat gdje je u istom vremenu oboljelo
58 osoba, a 23 su umrle. Radnici, koji iz Rijeke u svoja radna mjesta svakodnevno
putuju, prehranjujući zaslužbom svoje obitelji, raznijeli su koleru u okoliš. U tim
mjestima tijek bolesti, u spomenutome razdoblju, bijaše sljedeći:
MJESTO BROJ OBOLJELIH OSOBA BROJ UMRLIH OSOBA

Grobnik 3 2
Hreljin 16 5
Perhati 4 1
Škrljevo 1 -
Jelenje 26 15
Ogulin 2 -
Drežnica 10 4
Potkilavac 31 18
Lukeži 9 4
Valići 2 2
Dražice 10 4
Lubarska 2 2
Drastin 3 1
Ratulje 2 2
Martinovo 3 -
Čavle 2 1
Pašac 9 5
Podhum 1 111

U nedjelju, 12. rujna organizirana je pučka svečanost u Maksimiru u korist
postradalih Grobničana. Na poticaj hrvatskog pjevačkog društva Sloga priredila
su zagrebačka pjevačka društva Kolo i Sloga, zajedno s gombalačkim društvom i
dobrovoljnim orkestrom Sokola, te glazbenom pratnjom pukovnije nadvojvode
Leopolda poslije podne veliku pučku svečanost. Na toj humanitarnoj i plemenitoj
zabavi, koja je u potpunosti uspjela, utrženo je bilo preko 500 forinti koje su upućene
postradalom pučanstvu grobničkog kotara.12
Tijekom druge polovice rujna u Rijeci je kolera gubila snagu tako da 25. rujna i
potpuno nestaje. Istodobno je epidemija naglo popuštala i na području Gorskog kotara
i riječkog zaleđa. U Potkilavcu i Jelenju epidemija je prestala čim su počeli donositi
zdravu hranu, a krajem rujna bili su u neposrednoj riječkoj okolici još inficirani Hreljin,
Dražice, Draga, Podhum, Soboli, Orehovica, Sušak i Kostrena.13 Dana 1. listopada bio
je registriran još samo jedan oboljeli od kolere u Podhumu, te jedan smrtni slučaj od
iste bolesti u Dražicama. Sutradan, 2. listopada prvi put više nije bio verificiran niti
jedan novi slučaj.
Na području Grobnišćine tijekom ove epidemije sveukupno su oboljele 164
osobe, a od toga ih je podleglo 88. Najviše je oboljelih bilo u Potkilavcu 34 (umrlo
15), Dražicama 32 (umrlo 9), Podhumu 28 (umrlo 17) i Jelenju 24 (umrlo 14). Ostala
mjesta imala su, srećom, nešto manje posljedice: Pašac 18 (umrlo 10), Lukeži 10
(umrlo 3), Valići 2 (umrlo 2), Grobnik 5 (umrlo 4), Lubarska 2 (umrlo 2), Drastin
3 (umrlo 1), Ratulje 2 (umrlo 2), Martinovo 3, Čavle 3 (umrlo 2), Svilno 2 (umrlo 1),
Soboli 1, Orehovica 1 (umrlo 1), Zastenice 1 (umrlo 1). Na Sušaku oboljela je 41 osoba
(umrlo 18), na Trsatu 20 (umrlo 7), Piketu 24 (umrlo 9), Dragi 14 (umrlo 13), Zlobinu
21 (umrlo 8), itd.
U razdoblju od 17. srpnja do 2. listopada riječki dnevnik La Bilancia donosio
je detaljan izvještaj o kretanju broja oboljelih i umrlih na tada susjednim hrvatskim
područjima. Ovi su podaci dobivani izravno iz izvora koje je dostavljala Modruško-
riječka podžupanija. U svom dopisu iz Sušaka, datiranom 2. listopada, zagrebačke
Narodne novine izvještavaju: «Nemili gost, azijatska kolera, koja je tri mjeseca ovdje
i u okolici harala, napokon je prestala. Da se toj pošasti tako brzo na put stalo, ima se
zahvaliti našim oblastim, koje su najvećom energijom izvadjale propisane zdravstvene
mjere, isto tako županijskom fiziku dr. Kiseljaku, koji je s najvećom požrtvovnosti
vršio dužnosti zvanja svojega. I mladi slušatelj medicine g. Julije Koprinski.»14
Nažalost, velika epidemija kolere iz 1886. neće biti jedina nevolja koja će
pogoditi Grobnišćinu. Iduće, 1887. godine vladala je ondje dugotrajna suša, tako da
narod od usjeva nije dobio niti sjemena, a u ljeto 1888. ondje je čitav kraj potukla silna
tuča. Ona je «padala takvom silom, da je sve hametom uništeno, žalost je gledati, kako
se naša okolica iz lijepe proljetne prirode pretvorila u pustoš i goliet. Tuča je padala
preko pol sata u orah debelim komadima. Tko bi danas vidio našu okolicu mislio bi da
je došao u polarni predjel, jer led preko10 cent. Leži na drumovih i poljanah, a lišće sa
lozah i stabalah sasvim umlaćeni, tako da je sve golo ostalo. Još je veća žalost slušati
sirotinju, kako plače i nariče, za propalom ljetinom. Preostat nam neće drugo, nego
pokucati na milostivo srdce dobrotvornih ljudih, da nam i ovom sgodom pruže svju
darežljivu desnicu.»15
I tako bijaše iz godine u godinu, iz generacije u generaciju. A ljudi su, stoički
podnoseći te nevolje, uporno nastavljali obrađivati svoje vinograde, polja i usjeve,
pokušavajući učiniti ono što se moglo (i moralo) učiniti. Jedino na taj način život bi
nekako ipak na kraju uspijevao vratiti se u svoje uhodane kolotečine. No, sjećanja

na strahote epidemija ostale su još dugo u svijesti i predaji mnogih pokoljenja. O
tome svjedoče i zavjeti pobožnoga puka koji se u grobničkim župama održavaju do
današnjega dana.
BILJEŠKE
1
Podaci su preuzeti iz Matične knjige umrlih cerničke župe koja se čuva u Državnom arhivu u Rijeci.
2
A. Rački, Zabilježbe iz povijesti Gospoštije Grobnik, Rijeka 1948., str. 38.
3
R. I M. Matejčić, Ars aesculapii, ICR, Rijeka 1982., str. 83.
4
Isto, str. 84.
5
Narodne novine, LII, br. 192, utorak, 24. kolovoza 1896., Kolera.
6
La Bilancia, br. 175, 5. Agost 1886., Cholera in Croazia.
7
Isto, br. 180, 11. Agosto 1886., Cholera in Croazia.
8
Narodne novine, br. 192, ponedjeljak, 16. kolovoza 1886., Kolera.
9
I. Lukežić, Grobnički biografski leksikon, Rijeka 1994., str. 33.
10
Spomenica škole Cernik-Čavle (rukopis), str. 24.
11
Narodne novine, br. 201, petak, 3. rujna 1886., Kolera.
12
Isto, br. 204, utorak, 7. rujna 1886., Pučka svetčanost u Maksimiru u korist stradajućih Grobničanah.
13
Matejčić, nav. dj., str. 96.
14
Narodne novine, br. 231, subota, 9. listopada 1886., Nemili gost.
15
Isto, LIV, br. 152, srieda, 4. srpnja 1888., Iz Grobništine 1. srpnja, dopis, Tuča i nevolja naroda.

M. Giron: Osnovna škola Jelenje -Dražice - izvor povijesti školstva na Grobnišćini: Osnovna škola Rečina
mr. sc. Manon Giron
OSNOVNA ŠKOLA JELENJE-DRAŽICE –

IZVOR ZA POVIJEST ŠKOLSTVA NA
GROBNIŠĆINI: OSNOVNA ŠKOLA REČINA*
Uvod
Rješenjem Kotarskog narodnog odbora Sušak osnovana je 1946. godine

Osnovna škole “Jelenje” kao samostalna ustanova.1 Iz izvješća upravitelja škole
Velimira Radetića iz 1959. godine2 saznajemo da su odlukom NOO Sušak šk. 1958./59.
godine četverogodišnje osnovne škole Podhum, Ratulje i Rečina pretvorene u
odjeljenja Osmogodišnje škole Jelenje, što je i predviđao Zakon o osnovnim školama
iz 1951. godine3. Potom Narodni odbor općine Rijeka donosi 1963. godine Rješenje
o Osnovnoj školi “Jelenje” u Jelenju4 kojim ta škola postaje samostalna društvena
ustanova sa svojstvom pravne osobe i sjedištem u Jelenju i područnim odjeljenjima u
Ratuljama, Trnovici i Podhumu. Izgradnjom dviju novih zgrada u Jelenju i Dražicama
1971. godine, školske se zgrade u Jelenju, Ratuljama, Trnovici i Podhumu prestaju
koristiti. Rješenjem Okružnog privrednog suda u Rijeci5 škola 14. veljače 1972. godine
mijenja ime u Osnovna škola “10. svibanj” Jelenje-Dražice, a referendumom škola
u Jelenju ponovo mijenja ime u Osnovna škola “Jelenje-Dražice” – Dražice što je i
verificirano Rješenjem Okružnog privrednog suda u Rijeci6 9. ožujka 1992. godine.
I.
U tekstu Rajka Sobotinčića “Povijest školstva u MZ Jelenje”7 koji je obično

polazni tekst o povijesti osnovnog školstva na području “Rečine”, sela Trnovica,
Zoretići, Kukuljani i Baštijani, navodi se da je nakon Drugog svjetskog rata škola u
Trnovici nanovo otvorena 15. listopada 1946. godine, no dokumentacija u pismohrani
Osnovne škole “Jelenje-Dražice” pokazuje da su se u školi i prije tog datuma odvijale
neke pripreme za njeno ponovno otvaranje, primjerice izvršen je popis inventara.
Osnovna škola u Trnovici osnovana je 1911. godine i radila je do 1934. godine kada je
zatvorena zbog malog broja učenika.8
Najstariji dokument koji se čuva o Osnovnoj školi Rečina je Popis školskog
namještaja i učila 1945./53. tj. Inventar školskog namještaja i učila.9 Na koricama
Inventara je uz naziv Popis školskog namještaja i učila 1945./53.10 otisnut štambilj s
natpisom: Federalna Država Hrvatska, Kotar Kastav, Osnovna škola Rečina11.

Za 1945. godinu školski se inventar upisuje u rubrike: redni broj, predmet,

broj komada, vrijednost, kada je nabavljen i napomena. Tako saznajemo da je te
godine stanje ovakvo12:
1 stol, vrijednost 30013
2 stolice, vrijednost 240, neupotrebljive
1 tabla, vrijednost 400
10 klupa, vrijednost 5000, 2 neupotrebljive
1 peć, vrijednost 800, vraćena Juretić Katici
1 umivaonik, vrijednost 100
1 sanduk za drva, vrijednost 60, sagorio prigodom maloga požara uz peć
1 ormar, vrijednost 500
1 slika maršala Tita, vrijednost 15
1 ravnalo, vrijednost 10
1 šestilo14, vrijednost 100
Godina 1946.15
1 školski pečat, vrijednost 50, odpisano dne 21. VII. 1948.
1 propelo, vrijednost 80
Godina 1947.
1 školska spomenica
1 kutija geometrijskih tjelesa16
240 komada slova za slagarnicu
8 slika gradova i mjesta u N.R.Hrvatskoj17
1 toplomjer
1 karta F.N.R.J.
1 prstenak sa kuglom
1 metrički sustav mjera i utega
1 metar
1 tintarnica za upravu škole, vrijednost 85
20 tintarnica za djecu, vrijednost 60, 1 neupotrebljiva
1 kubna mjera
8 okvira za uokvirivanje slika iz geografije, vrijednost 200
1 okvir za sliku maršala Tita, vrijednost 40
1 dimna cijev 1,70 cm i dva koljena za peći, vrijednost 120
2 katanca, vrijednost 82
1 narubica, vrijednost 7
1 karta: pojam klisure
1 karta zaraznih bolesti
Godina 1948.
1 karta Evrope
1 školski pečat
1 školska ploča
1 krug
1 visak
1 računalo
1 peć, vrijednost 8.000
zbirka ruda
1 optok krvi
Godina 1950.
1 karta FNRJ
Godina 1952.
2 stalka za cvijeće, vrijednost 1000, nabavljeno 27.II.195218
2 obrisača noga (od slame), vrijednost 105,50 nabavljeno 28.III.1952. napomena:
istrošeno
3 konopca za skakanje, nabavljeno 28.III.1952.
1 spužva, nabavljeno 28.III.1952.
2 košarice za smeće, vrijednost 600, nabavljeno V. 1952. napomena: samo jedna
postoji
2 trokuta, vrijednost 400, nabavljeno V. 1952.
1 ravnalo, vrijednost 200, nabavljeno V. 1952.
1 karta ptica pjevica, vrijednost 150, nabavljeno 15.XI 195219
1 zbirka metala, nabavljeno 15.XI 1952
1 sprava za računsku nastavu: mjerelje 5 u 2020, nabavljeno 15.XI 1952
1 krumpirova zlatica (u flašici), nabavljena 15.XI 1952
spojnica, napomena: posuđeno škole Jelenje
1 kutomjer za ploču, vrijednost 145, nabavljeno V. 1952
1 globus, nabavljeno 195121
1 resorencija, vrijednost 130, nabavljeno 195322
10 raznih slika, vrijednost 2700, nabavljeno 1953
1 oko, nabavljeno 1953
1 uho, nabavljeno 1953
1 pčela, nabavljena 1953
1 kostur, nabavljen 1953
U 1953. godini školu je obišao inspektor koji je pregledao i školsku administraciju te
se u desnom uglu stranice potpisao 11. studenoga 1953. godine.23
4 žarulje, nabavljene 195324, jedna za popravak
1 šuplje mjere, nabavljeno 1956
1 toplomjer, nabavljen 1956
1 štapići iz polivinila i stakla, nabavljeni 1956.
1 magnetska igla, nabavljena 1956.
1 magnetska potkova, nabavljena 1956.
1 kompas
1 kuhinjska vaga
1 izrada papira
1 dijaprojektor
1 lupe
1 radioprijemnik “Tesla” 576
Inventar školskog namještaja i učila pravi je izvor podataka o uvjetima

desetogodišnjeg rada u školi “Rečina”; svjedoči o skromnim uvjetima u kojima se
radilo u poslijeratnim godinama.
II.
U pismohrani Osnovne škole “Jelenje-Dražice” pod arhivskim brojem 2 čuva

se Primopredajni zapisnik, bilježnica paginirana do šeste stranice (1 – 6), a nakon
toga tek od 31 do 3325, naknadno uvezana u plavi «pakpapir» s naljepnicom sljedećega

teksta:
Osnovna škola Rečina

Primopredajni zapisnik26
ispod čega se nalazi pečat s tekstom:
NARODNA REPUBLIKA HRVATSKA
Kotar Rijeka
OSNOVNA ŠKOLA REČINA27
Primopredajni zapisnici pisani su od 1949. do 1956. godine, vrlo uredno, i

u nedostatku matične knjige službenika škole u Trnovici pouzdan su izvor podataka
o učiteljima u školi “Rečina”, ali i nadopuna ranije opisanog Inventara školskog
namještaja i učila. Saznajemo da je zgrada privatno vlasništvo i da se nastava izvodi na
I. katu, što škola posjeduje od namještaja, službenih knjiga i učila, te koji su potrošni
materijal rabili učitelji.
Prvi zapisnik sačinio je 1949. godine Zvonimir Ružić uz dva člana komisije,
Zorka Kukuljana i Josipa Kukuljana. Učitelj Ružić predao je cjelokupni inventar 1950.
godine Mariji Turini, a Marija Turina 1951. Velimiru Radetiću. Velimir Radetić je
1953. godine “predao školu” Marini Šešarek, ona 1955. godine Zrinki Stipić, a ona
opet 1956. godine Mariji Uršičić. U zapisniku nema potpisa osobe koja je predala
cjelokupni inventar, ali pretpostavlja se da je to bila Zrinka Stipić koju je naslijedila
Marija Uršičić.
Kako bismo vjerno ilustrirali vrijeme u kojem je nastalo ovo vrijedno arhivsko
gradivo, trajno ga sačuvali te predstavili javnosti, donosimo integralne tekstove
primopredajnih zapisnika.28
Primopredajni zapisnik29
sastavljen dne 1. VI. 194930 godine u prisustvu Kukuljan Josipa i Kukuljan Zorka,
članova prosvjetnog aktiva, te Ružić Zvonimira kao upravitelja škole.
Kod pregleda komisija je ustanovila da je:
I.
školska zgrada privatna, jednospratna građevina, vlasništvo Juretić Katice iz
Trnovice. U I. spratu se nalazi školska učionica i soba za stanovanje spomenute
stanodavke. Ulaz i hodnik u zgradu na I. spratu koristi se obostrano. U prizemlju
jeste privatni stan u kome živi Kukuljan Matija iz Kukuljani. Tik zgrade nalazi se
staja u kojoj se nalazi stoka. Vanjski izgled zgrade neugledan je i trošan31 Krov
slab i oštećen. Tavan koristi samo stanodavac. Sama učionica imade dvoja vrata u
dobrom stanju. Kvake i brave uporabive su. Tri su prozora sa dvostrukim krilima
i dvostrukim ostaklenjem32 Jedan prozor neuporabiv i jedno prozorsko staklo
polupano. Zahodi se nalaze izvan zgrade. Uporabivi su. Zahodska jama, otvorena je
i plitka te naročito za toplijih dana zakužuje zrak. Dvorišta škola nema. Djeca se za
vrijeme odmora zadržavaju na javnom prolazu.
II.
Škola vlastitog zemljišta ne posjeduje.

III.
Školski namještaj sastoji se od: 1 stola, 2 stolice (1 polupana), 2 ormara. Ormar škole
je dimenzija: š. 30 i visina 190 cm. Drugi ormar pozajmljen od N.F.33 u Trnovici sa
dimenzijama duž. 80, šir. 40 i visina 120 cm, 10 klupa vlasništvo škole. Od ovog
broja 3 su neuporabive. Tri klupe pozajmljene su od Osnovne škole Ratulje34 1 peć
(Zephir) sa 1 dimnom cijevi i dvjema koljenima. Umivaonik 1, lavor 1 kanta za vodu
1, lončić za vodu 135 klinčanica 1 dužine 3 m. U okvirima slika maršala Tita, Plitvička
jezera, Senj, Stari grad Varaždin, Delnice, Đakovo i Krapina.
IV.
Od službenih knjiga nalazi se: sindikalni zapisnik, ljetopis (spomenica) glavni
imenik, knjiga bolesnih i odsutnih, dostavna knjiga, knjiga obilaska škole, i mentor
školskih zbirki i učila, popis knjiga i knjiga potrošnog materijala, i okrugli službeni
štampilji.36
U urudžbenom zapisniku spisi od rednog broja 1-13 1949. godine, se nalaze. Nerješenih
spisa nema. Potvrđuje se nalaz školskih knjiga prema inventaru školske knjižnice pod
rednim brojem od 1 - 10637 Ne manjka niti jedna knjiga. Sva arhiva od 1945. sređena
je. Uz to primljeno je tri Razredna imenika talijanske škole u Kukuljanima38
V.
Od učila nađeno je: dvije ploče, računalo, kubični dm, šuplji kubični dm, visak,
krug, karta Evrope, karta Jugoslavije, metrički sustav mjera i utega, slika klica
zaraznih bolesti, optok krvi39 kvadratni metar40 prstenak sa kuglicom, krug,41 zbirka
ruda (dvostruki primjerci) metar sa ...42, ravnalo dužine 60 cm, šestilo za tablu,
geometrijska tjelesa (kutija)43 slova za slagaricu, toplomjer, tintarnica za upravu
škole, tintarnica za djecu, 1 katanac,
VI.
Prema knjizi potrošnog materijala nađeno je: 20 araka papira, 1 litra crnila, 25
kom svjedodžba prelaznica, 3 arka tiskanica, Popis44 djece dorasle za školu (uložni
arak) 3 araka tiskanica, popis djece koja nisu pohađala škole, 0˙5m³ drva, 2 olovke,
3 pisaljke, ¼ litre crvene tinte, 2 metle, dvije četke za pranje, 1 metlica, kutija krede
u boji, 15 komada pera i 1 korica za spise.
Rekapitulacija:
ad I.
1. Zgrada je privatna.
ad II.
Škola ne posjeduje svog zemljišta.
ad III.
1. kom 1 stol
2. –«- 2 stolice

3. –«- 2 ormara
4. –«- 7 klupa (uporabivih) 3 neuporabive
5. –«- 1 peći
6. –«- 1 umivaonik
7. –«- 1 lavor
8. –«- 1 kanta za vodu
9. –«- 1 lončić za vodu
10. –«- 1 klinčanica
11. –«- 7 uokvirenih slika
ad IV.
1. Urudžbeni zapisnik
2. Ljetopis
3. Glavni imenik
4. Knjiga bolesnih i odsutnih
5. Dostavna knjiga
6. Knjiga obilaska škola
7. Inventar škol. zbirki i učila
8. Knjiga potrošnog materijala
9. 1 službeni (okrugli) štampilj
10. Inventar školske knjižnice
11. Arhiva od 194545 godine do 1. VI. 194946 god.
ad V.
1. 2 ploče
2. 1 računalo
3. 1 kubični decimetar
4. 1 šuplji kubični decimetar
5. 1 krug
6. 1 visak
7. 1 kvadratni metar
8. 1 metarski štap
9. 1 ravnalo
10. 1 čistilo za tablu
11. 1 karta FNRJ
12. 1 karta Evrope
13. 1 kutija geometrijskih tjelesa
14. 1 slika Optok krvi
15. 1 slika Klice zaraznih bolesti
16. 1 Prstenak sa kuglom
17. 1 Toplomjer
18. 2 Zbirke ruda (dvostruka)
19. 1 serija: Slova za slagaricu
20. 19 kom. tintarnica za školu
21. 1 Tintarnica za upravu škole
22. 1 katanac

ad V.47
1. 1 litra crnila
2. 20 araka kanc. papira
3. 25 kom. svjedodžba prelaznica
4. 3 arka tiskanica: Popis djece za školu
5. 3 arka tiskanica: Popis djece koja nisu pohađala
6. 0˙5m³ ogrijevnog drva
7. 2 olovke
8. 3 pisaljke
9. ¼ crvene tinte
10. 2 metle
11. 2 četke za ribanje
12. 1 metlica
13. 1 kutija krede
14. 15 komada pera
15. 1 korica za spise
Članovi komisije na licu mjesta su se uvjerili u istinitost prednjih navoda.

Smrt fašizmu – Sloboda narodu
U Trnovici, dne 1. VI. 1949.
Zapisničar: Članovi komisije:
Ružić Zvonimir, upravitelj škole 1. Kukuljan Josip
2. Kukuljan Zorko
Primopredaja izvršena dne 28. III. 195048

Primila Turina Meri Predao:
Ružić
Primopredaja izvršena 3. XII. 195149

Primio: Predala:
Radetić Velimir Turina Marija
Primopredaja izvršena dne 4.IX. 195550 god.

Primila: Predala:
Stipić Z. Šešarek M.
Zapisnik
o primopredaji škole «Rečina» sastavljen, dne 10. rujna 195351 godine u osnovnoj
školi.
Prisutni niže potpisani:
Danas je obavljena primopredaja škole između primaoca Šešarek Marina52
i predaoca Radetić Velimira dosadašnjeg upravitelja škole.
1. Predan je: sveukupni inventar prema knjizi «Inventara»
2. Učenička i učiteljska knjižnica također prema «Inventaru knjižnice»
3. Knjige za vođenje administracije
4. Arhiva
5. Službeni vjesnici
6. Potrošni materijal zaveden u knjizi potrošnog materijala.
7. 4,½ metara prostorna53 za ogrijev plaćena su putem banke a dostavu istih
izvršit će privredno poduzeće u Čavlima.-
Zaključeno i potpisano.
Primio Predao
Šešarek Marina Vadetić

Kotar Rijeka
Vidio:
11-XI-53.
Inspektor
potpis nečitak
Zapisnik
o primopredaji Narodne škole Rečina, sastavljen dne 3. IX 1956. u ovoj školi.
I.
Zgrada je privatna. Nastava se vrši u I. katu, gdje je također i soba za stanovanje
učitelja. Ulaz i hodnik koristi se obostrano, odnosno trostrano, jer je tu i izlaz na
balkon. Prizemno je privatni stan. Vrt je također u rukama privatnika, tako da ga
škola nema, a trebala bi ga imati. Školskog dvorišta također nema. Zgrada je inače
trošna, pogotovo iz vana55. Učionica je dosta prostrana, no neokrečena. Zahodi su
izvan zgrade, vrlo nehigijenski.
II.
Školski namještaj: 9 klupa (5 loših), 2 ormara, stol, peć «Zephir», jedna vješalica,
2 stalka za cvijeće, jedna stolica. Od slika nalaze se ovdje: slika druga Tita, Senj,
Đakovo, Krapina, Zagreb, Delnice.
III.
Službene knjige: urudžbeni zapisnik, spomenica, glavni imenik, dostavna knjiga,
knjiga potrošnog materijala, popis knjiga, popis školskog namještaja i učila,
kontrolna knjiga, dnevnik nabavaka.
IV.
Učila: dvije ploče (loše), računalo, karta Evrope, Jugoslavije, geometrijska tjelesa,
metrički sustav mjera i utega, slika optoka krvi, toplomjer, slova za slagarnicu,
lopta, globus, mikroskop i klice zaraznih bolesti (slika), ptice pjevice (slika), oko
(slika), pčela medarica (slika), kostur čovjeka (slika), visak, šuplji kubični decimetar,
2 trokuta, ravnalo, kutomjer, šestar za tablu, zbirke ruda, ostale slike: puran, noj,
kunić, vuk, vjeverica, šumski jež, srna, lav, patka.
V.
Prema knjizi potrošnog materijala nađeno je: 1 l crnila, popis djece dorasle za školu,
2 korice za spise, 2 kutije čavlića «Me-Ga» (br. 4), 1 kutija pera «Me-Ga», 1 kutija
školske krede, 2 kutije školske krede u boji, 2 gumice,2 olovke (Medium, Hard), 30
araka trgovačkog papira, nešto malo cijepanih drva.
SF-SN
Primio Predao:56

Marija Uršičić M.P.
kotar Rijeka
III.
O tome tko je sve radio u Osnovnoj školi Rečina i na koji način, s kolikim
brojem učenika i sl. mnogo saznajemo iz Kontrolne knjige koja se sačuvala i nalazi se u
pismohrani Osnovne škole “Jelenje-Dražice”. U tvrdoukoričenu bilježnicu upisivali su
svoje nalaze prosvjetni inspektori i savjetnici prilikom posjeta školi od 1947. do 1961.
godine. U to se doba u školi nije vodila matična knjiga zaposlenika, a nisu postojali
ni dossieri zaposlenika, vjerojatno stoga jer je u školi radio svega jedan, a kasnije dva
učitelja, tako da je bilo vrlo teško ući u trag podacima o ondašnjim učiteljima (odakle
su, kamo su otišli nakon službe...). No, ostali su zabilježeni podaci o njihovome radu
u školi.58 Zvonimir Ružić, Marija Turina, Velimir Radetić, Marina Šešarek,59 Zrinka
Stipić i Marija Uršičić poučavali su u vremenu od 1946. do 1961. godine u uvjetima
danas teško zamislivima.60 Njihov su rad pratili ondašnji prosvjetni inspektori Vinko
Bujan, Božo Glažar, Marko Marošević, Zrinka Žiborski, Ivo Flajšman i Joso Sokolić.
Kako bi se ovaj vrijedan dokument sačuvao donosimo ga u izvornom obliku,
uz potrebne komentare u bilješkama.61
Osnovna škola Rečina62

Kontrolna knjiga63
Federalna Država Hrvatska64

Kotar Kastav
REČINA
OSNOVNA ŠKOLA
Dne 12. studenoga 1947. prisustvovao sam, radu u III. i IV. raz. Osnovne
65
škole u Rečini, na kojoj službuje učitelj Ružić Zvonko66.

Orijentiranju u prostoru u promatranju relijefa zavičaja, kao uvod u
zemljopis, posvetilo se u III. raz. dosta pažnje. Djeca su promatrala bližu i dalju
okolinu, pa su stekla dovoljno geogr. pojmova. Bilo bi potrebno, ma da je ovo
jednorazredna škola, i rad u njoj, prema tome, dosta otežan, napraviti već sada
plastički prikaz makar samo najbliže okolice kao prijelaz iz promatranja prirode na
geogr. kartu.
I prirodopisna se građa podaje tako, da se prirodnine promatraju tamo gdje
one niču – u prirodi. Djeca su promatrala vani vrste zemlje, bila su i u ciglani u
Lukežima, pa o zemlji – njenim vrstama, pečenju cigle i sl. Znadu i dosta suvislo
pripovijedati.
Tablicu množenja treba stalno učvršćivati, da prijeđe u krv djece, da je
mehaniziraju.
Dok smo se ispitivanjem zadržavali s III. raz., dotle je IV. raz. pisao o
proslavi Oktobarske revolucije, koju je škola prije par dana proslavila. Kod ovog je
došao do izražaja dosta slab stil i presiromašan vokabolarij67 djece. Ovo se očituje
i kod samostalnog pripovijedanja, pa bi trebalo provađati češće govorne vježbe u
svrhu poboljšavanja dikcije i bogaćenja dječjeg rječnika.

Historija je u materijalnom pogledu dana u dovoljnoj kvantiteti, ali je
pojedine stvari trebalo više produpsti. Historijske epohe, čiju su građu djeca već
učila, su, istina, dodirnute, ali se na tome trebalo dulje zadržati, da djeca osjete
nužnost historijskih promjena.
Učitelj Ružić pokazuje u radu izvan škole mnogo aktivnosti. Ma da je
izvanredni slušač Više ped. škole, vodi diletantsku grupu i pjevačku grupu s
omladincima u mjestu, pa su njegove priredbe u okolnim mjestima zapažene.
Pripremio je dosta ukusnu šemu zidnih novina, koje su međutim još
neispunjene.
Preporučam, da se nastoji svakako uvesti pisanke i u I. raz., jer nijedna škola
u kotaru sušačkom, osim ove, ne rabi pločice. Selo je istina popaljeno, ali ni pločice
nisu mnogo jeftinije od pisanka.
Vinko Bujan68
prosvj. instruktor
Zapisnik69
o izvršenom pregledu rada Osnovne škole Rečina na dan 23. V. 194970 god.
Školska zgrada je privatna i ona ne odgovara školskoj svrsi. U podrumu zgrade

nalazi se stoka. Problem promjene same zgrade je vrlo aktuelan i Povjereništvo za
prosvjetu treba da pristupi rješavanju ovog pitanja. Učionica je tjeskobna, pa iako u
odjeljenjima ima mali broj učenika, ona niti prostorno ne odgovara.
Parole su aktuelnog sadržaja. Zidne mnogo pišu o proljeću, a malo o životu škole i
mjesta.
Učenici su čisti, uredni i zapaža se da škola djeluje na stvaranje kulturnih navika.
U samom izvođenju nastave u toku godine bilo je poteškoća radi dva prekida rada
po petnaest dana i zato ima zaostataka u obradi računskog gradiva, ali ovo će se do
kraja godine uglavnom nadoknaditi.
Čitanje je u ovim razredima tehnički vrlo dobro savladano, ali u starijim razredima
nema dovoljno logičkog naglašavanja. Prepričavanje pročitanog je dobro samo
nastojati da se riječnik djece obogaćuje. Pismeni sastavi po tematici su dobri, a
pravilnim vršenjem ispravaka nastojati smanjiti broj pravopisnih pogriješaka.
Gradivo iz razreda od I-IV. razreda pravilno je podato, dobro uvježbano i na
razvijanje matematičkog mišljenja učitelj Ružić Zvonimir stvarno mnogo pazi.
Gradivo iz povijesti učenici pravilno iznašaju, pronalaze uzroke, ali i kod podavanja
i ponavljanja uvijek koristiti zemljopisnu kartu.
Crtanju i pjevanju posvećuje se u ovoj školi mnogo pažnje i uspjeh u ovim predmetima
je vrlo dobar.
Za sam nastavni rad postavljaju se pred učitelja Ružića radi izvoženja71 do kraja
škol. godine slijedeći zadaci:
1. Nastojati da se čitanje u III. i IV. razredu popravi tako da isto bude donekle
sa logičkim naglašavanjem72
2. Dječji jezik što više ispravljati i bogatiti novim riječima.
3. U zemljopisnoj nastavi postići da snalaženje na karti bude okretno.
Upravitelj škole: Prosvjetni instruktor:
Ružić Zvonimir potpis nečitak

Zapisnik73
o pregledu rada na ovoj školi, izvršen dana 28. XII. 50.74
Školska zgrada privatna je i ni počemu75 ne zadovoljava potrebama rada

u školi. Krov je toliko dotrajao da prijeti opasnost rušenja. Najhitnije bi trebalo
prići najnužnijem njegovom popravku. Inače uređaj učionice odgovara estetsko-
odgojnom zadatku.
Na školi radi učiteljica Turina Marija76 U radu se zalaže i lični je nastup
pravilan, i ima uslova da se razvije u dobrog prosvjetnog radnika.- (U s)77
U svim predmetima treba provoditi princip zornosti i zavičajnosti. Gradivo
jedne metodske jedinice određivati78 koliko zahtjeva dužina jednog nastavnog sata.
Ciljeve rada jasno postavljati i na koncu sata provjeravati da li su isti
postignuti.-
U zemljopisu razvijati ljubav prama svojoj domovini.- Sve obrađeno bilo u
prirodi ili na samom satu prenositi odmah i na zemljopisnu kartu.-
Djeca čitaju dosta brzo ali više pjevajući. Naglasak nosi obilježje govora
samog kraja što treba kod djece ispravljati79 Logičnoj strani čitanja posvetiti još više
pažnje.
Raditi više sa primjenjenim zadacima u računu. Pojedinim računskim
operacijama učenici dobro vladaju ali u rješavanju primjenjenih zadataka učenici
se nedovoljno snalaze.- Pri rješavanju ovakovih zadataka nastojati da učenicima
zadatak bude poznat a zatim da se izradi plan rješavanja.-
Osim ovih primjedaba držati se usmeno datih uputstava i primjed. datih u
praktičnom radu.- Nastavno gradivo u godišnjem rasporedu pravilno je raspoređeno.
Pravilno se vodi i dnevnik rada.
Saopćeno mi je! Prosvj. inspektor:

Turina Marija potpis nečitak80
Zapisnik81
o pregledu rada na ovoj školi izvršen dne, 15. VI. 1951.- od strane Glažar Boža, člana
prosvjetnog savjeta Rijeka82
Školska zgrada je privatna svojina i nalazi se u dosta derutnom stanju, te bi

ju trebalo popraviti ili sagraditi novu školsku zgradu u Zoretićima.
Na školi radi učiteljica Turina Marija od početka školske godine. U nastavi je
vrlo agilna i vrijedna. Za nastavni sat se priprema i vodi brigu o artikulaciji sata.
Gradivo je propisano nastavnim programom u cijelosti savladano.
Kombinacija razreda je: I. i II. r. – i III. i IV. r.
U III. i IV. razredu obrađivan je zemljopis, prirodopis, povijest i hrvatski....
U svim predmetima djeca dobro odgovaraju, samo u III.r. treba više
snalaženja na karti. U povijesti je obrađivala N.O.P. i djeca su vrlo lijepo
odgovarala.
U nastavi hrvatskog jezika, čitanje je jasno i razgovjetno. Opaža se naglašak83
Grobinštine, koji se pomalo gubi.
U gramatici rađena je analiza i djeca s njome vladaju. Neke jedinice, koje su
lakše obrađuju se zajedno sa III. i IV. razredom. Djeca odgovaraju glasno i jasno,
samo ih treba privikavati da ne odgovaraju u zboru.

U računu i geometriji pređene su sve četiri računske operacije, kojima djeca
vladaju. Iz geometrije rađena je pačetvorina i kocka, te su djeca znala izračunavati
opseg površinu kao i zapreminu kocke.
I. i II.r. iako po sastavu malen (I.r. 6 učen. II.r. 5 učenika) odgovaraju na
pitanja jasno i suvislo.
Čitanje je kod većine učenika tečno što se vidi da su pismene predvježbe
obrađene. Isto tako je čitanje dobro i u II-razr. Osim jednog slabog đaka.
Račun je savladan u jednom i drugom razredu te djeca njime vladaju.-
U stvarnoj nastavi obrađivan je vrt te su djeca upoznata sa svim stanovnicima
vrta, kao i kulturama, koje u vrtu rastu. Pismenim vježbama obraćena je dovoljna
pažnja, jer djeca rečenice pišu sasma dobro.
Pismenih i računskih radnja ima u dovoljnom broju, kao i crtanja.
Učiteljica je savjesna i uredna što se vidi iz same učionice, koja iako stara i
dotrajala lijepo je uređena parolama, zidnim novinama itd....
Dnevnici rada postoje a i druge službene knjige vode se uredno.
Pionirska organizacija radi bez pomoći Omladinske organizacije, nego samo
uz rukovodstvo učiteljice Turina M.
Saopćeno mi je! Član prosvj. savjeta:

Turina Marija B. Glažar
Zapisnik84
o pregledu rada na ovoj školi, izvršen dana 5. III. 195285 g.
U XII. mjesecu 195186 godine premještena je sa ove škole drugarica: Marija

Turina, a dužnost je primio sadanji učitelj Radetić Velimir87. Od početka školske god.
rad se je odvijao normalno, bez ikakvih materijalnih poteškoća. Polazak učenika
redovit je.
Školska zgrada u derutnom je stanju. Za vrijeme kišnih dana krov propušta
vodu što se vidi i na zidovima školske sobe. Vlasnika zgrade potrebno je odmah
požuriti, da izvrši najnužnije popravke prema svoti koja je određena prema Kot.
savj. za prosvj.
Nastavno gradivo planirano je na vrijeme. Dnevnik rada vodi se uredno,
kao i ostale administrativne knjige. Iz pređenog gradiva vidi se, da će gradivo
nastavnog programa biti do konca god. pređeno.
Gradivo zemljopisa pravilno predaje. Učenici pravilno čitaju kartu i donose
pravilne zaključke. Gradivo ovog predmeta povezuje sa ostalim predmetima.
Učenici čitaju tehnički dosta brzo, ali treba više paziti na upotrebu
interpunkcija, kao i estetiku čitanja uopće.
Budući je na ovoj školi, kao i u svim školama ovog kraja govor učenika dosta
nepravilan treba paziti na lični govor, biti pedantant88 za ispravljanje grešaka i
čitanje lijepih štiva i razvijati kod njih smisao za lijepi govor uopće.
Imenovu89 se stavlja u dužnost, da se pismeno priprema za rad kako bi se isti odvijao
sa što više sistema. Paziti osobito na korišćenje tihoh90 rada kod učenika. U ovome
kao i ostalom držati se datih uputstava u međusobnom razgovoru.
Pionirska organizacija na školi radi dosta organizirano pod rukovodstvom
istog.

Pismenih radova nije pisan dovoljan broj osobito u računu.
Saopćeno mi je: Prosvjetni inspektor:

VRadetić potpis nečitak
Zapisnik91
Dana 29. XII. 1952. g. izvršio sam instruktivni pregled ove škole, te sa92 tom prilikom
konstatovao slijedeće:
Škola ima 2 odjeljenja sa ukupno 16 učenika, radi Radetić Velimir učitelj.
Godišnji raspored nast. građe dobro je sastavljen (izuzev nekih manjih nedostataka)
i gradivo predviđeno u rasporedu, vrlo je lijepo obrađeno i utvrđeno.
Dnevnik rada vodi se uredno. Dnevnim pripremama treba posvetiti više pažnje.
Također je potrebno redovito vršiti ispravke školskih zadaća.-
Inače se vidi, da nastavnik ulaže mnogo truda u svoj rad, te ima sve osobine da se
razvije u vrlo dobrog učitelja. Poteškoće u radu nailazi u hrvatskom jeziku obzirom
na dječji naglasak, no stalnim i sistematskim ispravljanjem, mogu se postići dobri
rezultati u ovom pravcu.
Sama školska učionica je čista i uredna iako nije građena za ovu svrhu.
Imenovanom je napomenuti, da u kulturno prosvjetnom93 radu nastoji više dati
od sebe, kako bi se ostvarile preuzete obaveze na početku šk. godine, tj. osnivanje
čitaonice i diletantske grupe. Ostale met. napomene date su usmeno.
Prosvjetni inspektor:
potpis nečitak94
Zapisnik95
Dana 18. V. 1953. god. izvršio sam kontrolni pregled rada na ovoj školi, te sam ovom
prilikom pronašao slijedeće:
škola ima dva odjeljenja (4 razreda). U oba odjeljenja radi prije i poslije podne
Radetić Veljko učitelj.
Gradivo predviđeno godišnjim rasporedom nastavne građe preduzeta96 je.
Tehnika čitanja u svima razredima dobra je, samo još uvijek treba paziti na naglasak.
Početna stvarna nastava u I97 i II98 razredu vrlo lijepo obrađena i djeca potpuno
vladaju sa podatim gradivom. Djeca u ovim razredima lijepo pišu i u pisanju su
uredna. Tablica množenja, dijeljenja i mjerenja u II99 razredu pređena je i djeca
sa istim sigurno vladaju. Sistem mjera u svim razredima veoma je dobro utvrđen.
Ispravcima šk. zadaća posvetiti pažnju. Učenici III100 i IV101 razreda posjeduju solidno
znanje iz gramatike, koje ga znaju primijeniti na zadanim primjerima. U nastavi
računa sigurno rješavaju računske probleme, a dobro ih i sami postavljaju.- Kroz
nastave102 zemljopisa i povijesti razvija kod djece patriotske osjećaje, mržnju prema
neprijatelju i istovremeno i ljubav prema našoj domovini. Školske zadaće i u ovim
razredima treba ispravljati.
Iz svega navedenog, Radetić Veljko u ovoj školskoj godini u nastavnom radu postigao
puni uspjeh.
U vanškolskom radu imenovani nije mnogo i u samome mjestu angažovan, jer

svakodnevno odlazi svojoj kući u Jelenje. Potrebno bi bilo u samome mjestu pronaći
makar one najosnovnije forme koje se u mjestu mogu provoditi: rad sa dilet. sekcijom
i čitaonicom, a što je i prihvaćeno na početku školske godine. Prema njegovoj izjavi
angažovan je u vanškolskom radu u Jelenju, što ne opravdava nenastojanje u ovome
pravcu u samoj Trnovici.
Saopćeni mi je: Prosvjetni inspektor:
Radetić Velimir Marko Marošević
Dana103 11-XI.1953. pregledao sam rad na osnovnoj školi Rečina i pronašao

slijedeće:
Školska zgrada u trošnom je stanju i odmah treba postaviti nova stakla na
mjesto polupanih i pokrpati vrata na ulazu jer radi ovoga u zgradi je promaja.
Od 15. IX. ove godine na školi radi učiteljica drugarica Šešarek Marina
svršeni učenik učiteljske škole. Kroz to kratko vrijeme imenovana je pokazala
dovoljno razumijevanje i ljubavi za rad. Budući je početnik potrebno joj je pružiti
pomoć u primjeni teornog104 znanja.
Materijalne knjige vodi u redu. Gradivo programa još nije planirala, uslijed
objektivnih razloga te to sada čini. (Sedmo)105 Godišnji raspored građe treba odmah
izvršiti, a početi i sa izradom sedmodnevnih planova u smislu datih uputstava.
Dnevne pripreme za rad vršila je redovito, ali nepotpuno za njezino
početničko iskustvo u radu. Data su joj uputstva kako, da se priprema za rad.
Pozitivno je u jezinom radu što pokazuje interes i traži pomoći106
Na vanškolskom radu počela je raditi.
Skreće joj se pažnja na nepravilnost dječjeg govora u ovom kraju i postavlja
u zadatak, da pravilnosti dječjeg pismenog i usmenog izražavanja posveti punu
pažnju.
Inače dječje knjige i bilježnice čiste su i uredne.
Saopćeno mi je: Prosvjetni inspektor

Šešarek Marica potpis nečitak107
Zapisnik108
pisan dana 19.IV.1954. prilikom završnog pregleda škole109
Gradivo programa obrađeno je u odgovarajućem obujmu. Obrađenim gradivom

učenici uglavnom vladaju.
I110 odgovora učenika, načina stvaranja zaključaka, primjećuje se da imenovana111
vodila računa da joj nastava ne bude112 verbarna.113 Pozitivno je nastojanje da
provođenjem ekskurzija (p)114 nastoji predmete i pojave promatrati u neposrednoj
stvarnosti. Primjećuje se da nastoji da joj nastava opće bude zorna.
Gradivo zemljopisa i historije dobro je obrađeno. Računske operacije učenici
vladaju, ali se osjeća potreba da se više radi sa primjenjenim zadacima kako bi se
učenici osposobili za računsko mišljenje115 Sistem mjera dobro je obrađen.
I u pismenom izražavanju učenika primjećuje se briga (za m)116 ono bude što
bolje. Da ovdje nije postignut odgovarajući uspjeh razlog je u tom što je trebalo u
tom radu postupati sa više pedantnosti i sistema.

Do konca školske godine trebat će posvetiti pažnju, da se u I. razredu utvrdi analiza
i sinteza a u svim razredima osim IV. pazi na logično estetsku stranu čitanja.
Početna stvarna u I i II razredu dobro je obrađena pa su i odgovori učenika potpuni.
Imenovana je početnik te je i uz ove primjedbe postigla lijepi uspjeh zahvaljujući
naglašenoj upornosti u radu i korištenju suvremenih principa u nastavi radi čega
nije izostao ni odgojni uspjeh kroz rad.
(Saopće)117 Na školi radi pionirska organizacija preko raznih grupa koje su više
pridonesle postizanju uspjeha u obrazovnom, a manje u odgojnom pogledu;
zapostavljeno je da se kroz organizaciju odgaja zdrav socijalistički kolektiv.
Imenovana je počela i(u)118 sa vanškolskim radom. Radi pomanjkanja iskustva u
radu nije postigla konačni uspjeh jer su i prilike u mjestu ovom pogledu otežane.
Potrebne razredne i školske knjige vode se u redu.
Saopćeno mi je119 prosvjetni inspektor

potpis nečitak120
Zapisnik
o pregledu Narodne četverogodišnje škole u Rečini.121
Dana 11. VI. 1956. izvršila sam završni pregled škole u Rečini. Obuka se
održava u privatnoj zgradi, u kojoj bi trebalo izvršiti neke popravke (poda, zazidati
vrata, urediti prozore). Isto tako bi trebalo popraviti i namještaj, odnosno nešto
nabaviti novog.) Od 8 klupa, 4 su dobre, a ostale 4 (sa četiri mjesta) treba izbaciti i
nadomjestiti drugima tako, da sva djeca (I.-IV.razr.) mogu stati odjednom. Nužnici
su vrlo slabi i i122 nehigijenski.
Na školi radi u I., II. i III. raz. drugarica Stipić Zrinka.123
U I. i II. razredu učenici su savladali tehniku čitanja. Kod reproduciranja
sadržaja drugarica traži, da djeca govore svojim riječima i sami zaključuju. Pisanje
zadovoljava, tek treba nastojati da se školske zadaće pišu u propisne bilježnice. Zadani
pismeni sastav učenici II. raz. dobro su napisali obzirom na temu i kompoziciju
rečenica. Griješe u padežima, što je karakteristično za sam kraj (genitiv i akuzativ
plurala), zatim čine tipične pravopisne griješke. Date su upute za uklanjanje tih
nadostataka preko diktata, vježbi i pravopisnih rječnika. Teme treba uskladiti
prema uzrastu djece.
Matematika je u I. razredu obrađena po novoj koncepciji dosta dobro postavljenoj.
U II. raz. je tehnika računanja vrlo dobro uvježbana, a znadu je primijeniti u
praktičnim zadacima, koji se pravilno postavljaju.
U razredu su savladana oba pisma. Kod polovine učenika razvijeno je i lijepo
estetsko čitanje, čemu treba težiti i kod ostalih. Građa upoznavanja prirode i društva
preduzeta je u manjem opsegu, no pojmovi su dosta jasni i sigurni. Učenici znadu
povezati činjenice i pojave, logično s dosta razumijevanja iznose historiju, uslove i
razvoj svog zavičaja, razlike odnosa u društvu.
Djeca su bistra. Vedra i otvorena, brzo reagiraju i pokazuju dosta slobode u
izražavanju, iako stalno teže svom lokalnom dijalektu. Po izgledu su svježa, zdrava i
razmjerno dosta uredna.
U nastavnom radu bilo je većih prekida zbog bolesti drugarice Stipić Zrinke.
Da se nastava redovno održavala, postigao bi se daleko bolji uspjeh, jer su djeca
prirodno nadarena i njihova sposobnost zapažanja, mišljenja i zaključivanja došla

bi do punog izražaja.
U razrednoj administraciji (dnevniku) potrebno je voditi sve rubrike, a ne
samo evidenciju preduzete građe.
Drugarica Stipić Zrinka je mirna i povučena. U ophođenju s djecom pokazuje
pedagoških sposobnosti i takta. Ima sistema u planiranju i organizaciji nastavnog
rada. Obzirom na objektivne razloge, znanje djece može zadovoljiti za ovu školsku
godinu.
Primila na znanje: Prosvjetni inspektor:

(Zrinka Stipić) (Zrinka Žiborski)
Stipić Zrinka124 Zrinka Žiborski125
Zapisnik126
O127 izvršenom pregledu Narodne četverogodišnje škole «Rečina» dana 8. XII. 1956.
god.
Prilikom pregleda utvrđeno je, da ne postoje zadovoljavajući materijalni

uslovi za izvođenje nastave. Radi toga što zgrada je privatno vlasništvo, nalazi se u
derutnom stanju, nije krečena već tri godine i t.d. tako da apsolutno uslovi rada ne
odgovaraju i trebat će se poduzeti izvjesne mjere da se stanje popravi.
128
Isto tako higijensko-zdravstveni uslovi ne odgovaraju, jer po zidovima ima prašine
i po ostalim predmetima, koji postoje u školi, tako da ne možemo govoriti o nekim
snošljivijim uslovima. Nešto je stvar bolja sa školskim namještajem, ali ni on nije
ni iz daleka129 zadovoljavajući, a naročito ploče na kojima se ne može ni pisati. O
nekim savremenijim nastavnim sredstvima i dječjoj literaturi ne možemo uopće ni
govoriti, tako da postoji opasnost da se pojavljuje verbalizam u nastavi. Škola isto
tako ne posjeduje školskog vrta ni dvorišta. Gledajući općenito materijalne probleme
u ovoj školi možemo konstatirati da su zaista teški i da će trebati Školski odbor uložiti
mnogo truda, da se ova pitanja riješavaju postepeno.
Na školi radi učiteljica Uršičić Marija130, koja je prvi puta u ovoj godini nastupila u
dužnost, te joj čitava odgojna i materijalna problematika zadaje mnogo poteškoća.
Nastava se odvija dvokratno i to do podne III.-IV. s ukupno 18 učenika i posije podne
I.-II. s ukupno 17 učenika.
Učenici svi redovito polaze u školu i obezbjeđeni su s potrebnim školskim priborom.
Održana su dva roditeljska sastanka, na kojima se riješavala uglavnom školska
problematika, ali u buduće131 trebat će prijeći na jedno sistematsko predavanje o
odgoju za roditelje.
Godišnji plan građe za čitavu godinu nije razrađen, već samo za prvo polugodište,
a tjedni planovi i svakodnevne pripreme nisu do sada razrađivane, te će trebati u
buduće razrađivati iste prema datim uputstvima. Kako dosad nisu bile organizirane
slobodne aktivnosti, te se daje u zadatak da se pristupi istom.
Od nastavnih problema, koje sam uočio i koji čine naročitu poteškoću učiteljici u radu
jesu slijedeći: rad u kombiniranim odjeljenjima, u nastavi hrvatskog jezika tehnika
čitanja i pisanja, pismeno i usmeno izražavanje, pravilno postavljanje primjenjenih
zadataka u nastavi računa zbog razvijanja matematičkog mišljenja i t.d.
Sve te nastavne probleme treba sistematskim radom otklanjati prema datim

uputama.
Školska administracija nije baš sređena, a razredna pogotovo, jer još nisu nabavljene
potrebne tiskanice, pa ih treba srediti u roku od mjesec dana.
Prepis ovog zapisnika u roku od pet dana dostaviti Sekretarijatu za prosvjetu i
kulturu NOK Rijeka i Savjetu za prosvjetu NOO Sušak.
Saopćeno mi je: Prosvj. inspektor:
Marija Uršičić potpis nečitak
Zapisnik132
o pregledu četverogodišnje osnovne133 škole «Rečina» zapisan dne 12. VI. 1957.
Pregled izvršio Ivo Flajšman prosvjetni inspektor KNO-a u Rijeci.
U ovoj jednorazrednoj školi obučava učiteljica Uršičić Marija kojoj je to prvo

mjesto službovanja. Nastavu je organizirala tako, da prije podne radi s III. i IV.
razredom, a poslije podne s I. i II.
Imenovana se u radu dobro snašla i pokazuje mnogo ljubavi i volje za svoj poziv.
To se vidi po izrađenim nastavnim sredstvima i ostalim predmetima koje izrađuje u
slobodno vrijeme. Nastavno gradivo je dobro svladano i učenici od I. do IV. razreda
se lijepo izražavaju, čemu izgleda učiteljica posvećuje dosta vremena.
Pismenost je nešto slabija i njoj će se morati posvetiti veća pažnja i to već
od I. razreda. Pismenim sastavcima također posvetiti više vremena i pisati čim više
pismenih vježbi i diktata.
Djeca su u svim razredima svladala gradivo iz računske nastave i operiraju
u svim operacijama primj. zadacima iz života.
Ručni rad je imenovana provodila u vezi s ostalim predmetima.
Školski odbor se sastajao nekoliko puta i rešavao134 probleme škole, naročito
materijalne naravi, ali to sve nije dosta da se riješi pitanje uređenja ove škole kako
je spomenuto u prijašnjim nalazima.-
Pitanje škole trebalo bi staviti pred zbor birača ovih sela i temeljito riješiti
daljnji opstanak.
Učiteljica Uršičić pokazuje mnogo volje i smisla za napredak, pa joj se treba
pružiti pomoć.-
U ovoj godini je postigla lijep uspjeh, pa se njezin rad ocijenjuje ocjenom vrlo
dobar135 ~
Primila na znanje: Kot. prosvjetni inspektor

Marija Uršičić Ivo Flajšman
Dana 14. travnja 1959. godine posjetio sam ovu školu zajedno sa prosvjetnim
savjetnikom Flajšmanom i upraviteljem škole Jelenje Radetićem.
Sokolić Joso
šef školske inspekcije NO kotara Rijeka136

Zapisnik137
spisan138 dne 10. lipnja 1958. prilikom pregleda Četverogodišnje narodne škole u
Rečini po kot. prosvjetnom inspektoru Ivi Flajšmanu i upravitelju Centralne osmog.
Škole u Jelenju Velimiru Radetiću pa je tom zgodom pronađeno ovo stanje.
Školske prostorije su čiste i uredne, te ugodno djeluju premda je škola stara i

neugledna kuća. U ovoj školi vrši nastavu učiteljica Uršičić Marija, koja je ove godine
bila neko vrijeme bolesna, pa je za to vrijeme vršio zamjenu učitelj Josip Rubeša iz
škole Ratulje.
Unatoč zamjene i zastoja, u programu nema zaostataka i dosada je uglavnom sve
svladano. Obuka se vrši poludnevno I. i II. raz. poslije podne, a III. i IV. raz. prije
podne.
U I. i II. razredu je pismenost dobro svladana i djeca pravilno pišu, a isto tako i
tehnika čitanja je dobra. Upoznavanje prirode i društva je u tom odjeljenju posvećeno
dosta vremena, što se vidi po izražavanju djece. U oba razreda je postignut uspjeh.
U III. i IV. razredu se također djeca dobro izražavaju i iznose gradivo iz Upd139 u
potpunim rečenicama na što pridaje učiteljica mnogo važnosti, jer se u ovom kraju
govori iskrivljenim dijalektom. Pismenost je također dosta dobra, ali tehnici čitanja
treba posvetiti više vremena do svršetka školske godine, a i buduće školske godine.
Račun je dobro svladan i djeca vrlo dobro vladaju računskim operacijama u svim
razredima. Ručni rad se također izrađuje u vezi nastave, a učiteljica izrađuje
nastavna sredstva, što treba kao pozitivno istaknuti.
Školski odbor se povremeno sastajao i rešavao140 materijalnu stranu škole, a bilo je i
odgojni141 problema, što treba u buduće više obuhvatiti.
Uz zgradu postoji vrt, kojeg treba slijedeće godine obraditi.-
Učiteljica Uršičić je sposobna prosvjetna radnica ali do danas nije potpuno svoje
sposobnosti ispoljila što se u slijedećoj godini od nje očekuje.-
U ovoj školskoj godini je postigla vrlo dobar uspjeh.
Primila na znanje: Ivo Flajšman

Marija Uršičić Velimir Radetić
Dana142 21-XI 1961 god143 posjetili su školu prosvjet. savjetnik Polić Božo i
upr. škole Radetić Veljko.
Nastava se izvodi normalno. Učiteljici je preporučeno da težište u radu
postavi na nastavu hrv.144 jezika, posebno u IV. r.
Velimir Radetić potpis nečitak145

Upr. škole prosvjet. savjetnik
IV.
Urudžbeni zapisnik, jedna u nizu “administrativnih knjiga”, postojao je već

od 1945. godine, uredno je evidentiran 1949. godine, no, o njemu saznajemo samo iz
bilješke u primopredajnom zapisniku o tome da je učitelj Ružić urudžbeni zapisnik
primio i da se vodio od 1945. godine. Sačuvani Urudžbeni zapisnik odnosi se na
Narodnu školu Rečina i vodio se od 1954. do veljače 1960. godine.146

Iako zaprimljeni i odaslani dopisi iz toga vremena nisu sačuvani, Urudžbeni
zapisnik je vrelo informacija za proučavanje školstva toga doba. U Urudžbeni zapisnik
unosili su se sljedeći podaci: redni broj, datum primitka, od koga je spis stigao,
predmet, rješenje (dan, kratak sadržaj i kome je otpremljeno) i napomena (primjerice
gdje se spis nalazi).
Tijekom 1954. godine učitelj je najviše dopisa izmijenio s nadležnim tijelima
državne vlasti/uprave zaduženima za rad škole u Trnovici. Najveći broj dopisa
primljen je i upućen Savjetu za prosvjetu i kulturu NOO147 Rijeka (dostava nastavnog
plana i programa, zaštita historijskih spomenika, zaštita školskih muzeja, izvještaj o
broju djece na početku školske godine), NOO-u Jelenje (molba za potrošni materijal),
Statističkom uredu kotara Rijeka (popis nastavnog osoblja) i Učiteljskoj školi u Rijeci
(upućivanje školskih pripravnika na rad u narodne škole, izvještaj o radu hospitanata).
Na kraju kalendarske godine otisnut je pečat škole148.
Ni tijekom 1955. godine nije se povećao broj dopisa, no, uočavaju se promjene
nadležnosti. Tako se izvještaj na kraju školske godine šalje NOK-u Rijeka,149 ljetovanje
školske djece dogovara s NOO Jelenje, popis škola i izvještaj o uposlenom osoblju šalje
se Zavodu za statistiku i evidenciju Rijeka, učenike osigurava DOZ150 - poslovnica
Rijeka, putem NOO Sušak Referade za školstvo dogovara se nabava kancelarijskog
materijala, sastanak upravitelja škole i stručni učiteljski ispit, a putem Odjela za opće
poslove i budžet NOO Sušak rješava se naknada u novcu za ogrjev i dodjela položajnog
dodatka za upravitelja škole Zrinku Stipić. Putem Riječke knjižare naručuju se knjige,
a časopis “Priroda” naručuje se izravno od Hrvatskog prirodoslovnog društva u
Zagrebu.
U 1956. godini škola ima veću samostalnost, što je vidljivo iz institucija s
kojima komunicira, ali se profiliraju i nadležnosti. Putem NOO Sušak Odsjeka za opće
poslove i budžet realiziraju se legitimacije za povlaštenu vožnju, stručni učiteljski ispit
putem Referade za prosvjetu i kulturu NOO Sušak, kao i predavanja, savjetovanja
upravitelja i predsjednika školskih odbora, knjige za školsku knjižnicu, učila, natječaj
za upražnjena radna mjesta, izvještaj o obrađenom nastavnom gradivu, cijepljenje
učenika I. razreda rješava Sanitarna inspekcija Doma narodnog zdravlja, a premještaj
(Zrinke Stipić) i postavljanje (Marije Uršičić) Odsjek za opće poslove NOO Sušak.
Razvija se i komunikacija sa Sekretarijatom za narodno zdravlje i socijalnu zaštitu i
Sekretarijatom za prosvjetu i kulturu NOK Rijeka te Školskom poliklinikom Rijeka
(podaci o učenicima određenima za kolonije).
Iz raznolikosti i povećanja broja dopisa između škole i Odsjeka za prosvjetu
NOO Sušak zaključujemo da Odsjek za prosvjetu i 1957. godine vodi brigu o
cjelokupnom radu škole, ali ne podmiruje izravno troškove rada škole, već dobavljači
za izvršene usluge šalju račune na ime škole. Tako stižu računi za utrošenu struju,
radiopretplatu, premije osiguranja školske zgrade, namještaja i ostalog inventara,
pretplata na časopis “Prirodu”, “Školske novine” i “Savremenu tehniku”, račun
ljekarne “Jadran” za lijekove i sanitetski materijal, račun “Drogerista” za drogerijsku
robu, račun Kate Juretić, Trnovica 25, za najamninu zgrade u kojoj se nalazi škola
“Rečina. Iz ostalih dopisa može se vidjeti da je učiteljica bila na bolovanju i da ju
je zamijenio učitelj Josip Rubeša, da je učiteljici Mariji Uršičić isplaćena drvarina u
gotovini, da je stiglo rješenje o otvaranju novog odjeljenja, poziv na seminar za učitelje
koji rade u kombiniranim odjeljenjima, poziv na savjetovanje mladih učitelja, da se
proslavio Dan OUN i Oktobarske revolucije.
O učenicima saznajemo da su im se i tada izdavale svjedodžbe prevodnice,

da su bili pretplaćeni na učenički list “Male novine” iz Sarajeva, ali i na “Radost” iz
Zagreba, te da su im se nabavljale knjige putem Riječke knjižare. Učiteljica i učenici
grijali su se zimi drvima koja im je dostavio Stanko Juretić iz Trnovice 27, a drva je
ispilio i iscijepao Ivan Colnar iz Zoretića 26, a obojica su za to ispostavili školi račun.
U 1958. godini, saznajemo iz Urudžbenog zapisnika, učiteljica Marija Uršičić
bila je na bolovanju, a ponovno ju je zamijenio Josip Rubeša. Njoj se za rad u drugom
odjeljenju isplaćivao posebni dodatak. Te je godine Anton Juretić iz Kukuljana
broj 10 okrečio školske prostorije i obojio školske prozore i vrata, a nabavljena su
i nova školska ulazna vrata. Popravljan je i radioaparat, drva su ponovno piljena i
cijepana, a račun poslan Narodnoj osmogodišnjoj školi Jelenje. Taj je račun važan
izvor podataka jer se iz nadnevka i adrese vidi da je 20. prosinca 1958. godine škola
“Rečina” bila Odjeljenje Narodne osmogodišnje škole Jelenje. Račun Radio Zagreba za
radiopretplatu proslijeđen je Odsjeku za financije NOO Sušak, kao i račun za utrošenu
električnu energiju i račun za časopis “Savremena tehnika”.
Tijekom 1959. godine skoro su svi dopisi upućeni Narodnoj osmogodišnjoj
školi Jelenje. Iz drastično smanjenog broja dopisa ipak saznajemo da su za ulazna
vrata nabavljena stakla i da ih je isporučio Franjo Majcen iz Rijeke. Učenici su te
školske godine bili na ekskurziji u Postojni. Nabavljeno je limeno i emajlirano vedro,
te drva (ime dobavljača nije navedeno).
Godina 1960. bila je posljednja u kojoj se vodio urudžbeni zapisnik. Dopisi
su upisani do veljače te godine, ali ipak saznajemo da je popravljena drvena građa u
nužnicima (ne saznaju se detalji), a iz izvještaja na kraju I. polugodišta saznajemo po
prvi put točan broj učenika:
m ž svega
I. razred 3 4 7
II. razred 2 5 7
III. razred 3 6 9
IV. razred 5 3 8
Ukupno: 13 18 31
Za svoj rad u kombiniranom odjeljenju učiteljica Uršičić dobila je posebni dodatak.
SAŽETAK
Rješenjem Kotarskog narodnog odbora Sušak osnovana je 1946. godine
Osnovna škole “Jelenje” kao samostalna ustanova. Prema izvješću upravitelja
škole Velimira Radetića iz 1959. godine Odlukom NOO Sušak šk. 1958./59. godine
četverogodišnje osnovne škole Podhum, Ratulje i Rečina pretvorene su u odjeljenja
Osmogodišnje škole Jelenje, čime su izgubile svoju samostalnost. Izgradnjom dviju
novih zgrada u Jelenju i Dražicama 1971. godine, prestale su se koristiti školske zgrade
u Jelenju, Ratuljama, Trnovici i Podhumu.
O povijesti škole Rečina u Trnovici pisano je malo i malo je toga sačuvano u
arhivi. Ipak, četiri vrijedna dokumenta: Popis školskog namještaja i učila, Kontrolna
knjiga, Primopredajni zapisnik i Urudžbeni zapisnik ostali su do danas jedina građa
iz koje saznajemo o toj školi i vremenu u kojem je samostalno djelovala. Kako bi se
ovo gradivo trajno sačuvalo, Kontrolna knjiga i Primopredajni zapisnik objavljuju se
cjeloviti u izvornom obliku, a Popis školskog namještaja i učila te Urudžbeni zapisnik
uz popratni tekst autorice.
BILJEŠKE
* Zahvaljujem se gospođi Anici Cvijanović, ravnateljici Osnovne škole “Jelenje-Dražice” u Jelenju, na
omogućenom pristupu građi u školskoj pismohrani i iskazanom povjerenju, te djelatnicima u školskoj
zgradi u Jelenju na suradnji.
1
Rješenje o Osnovnoj školi “Jelenje” u Jelenju od 18. svibnja 1963. godine, pismohrana Osnovne škole
“Jelenje-Dražice” Dražice. (Dalje u tekstu: pismohrana OŠ “Jelenje-Dražice”.)
2
Izvještaj upravitelja na kraju I. polugodišta školske godine 1958./59. od 16. siječnja 1959. godine,
pismohrana OŠ “Jelenje-Dražice”.
3
Zakon o osnovnim školama, Narodne novine SRH, 71/1951.
4
Rješenje o Osnovnoj školi “Jelenje” u Jelenju od 18. svibnja 1963. godine, pismohrana OŠ “Jelenje-
Dražice”
5
Rješenje Okružnog privrednog suda u Rijeci, pismohrana OŠ “Jelenje-Dražice”.
6
Rješenje Okružnog privrednog suda u Rijeci, pismohrana OŠ “Jelenje-Dražice”.
7
Rajko Sobotinčić: Povijest školstva u MZ Jelenje, Dokumenti i sjećanja, Koordinacijski odbor mjesnih
zajednica Grobinštine i KUD “Ante Kamenar”, Grobnik, 1990., str. 105-113.
8
Isto, str. 108.
9
Na prvom listu naziv INVENTAR je otisnut, a crnosmeđom je tintom dopisano u drugom redu školskog
namještaja i učila. Izdanje Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb - 3283/46. Obr. 14007. Arhivska knjiga,
Osnovna škola Jelenje-Dražice, travanj 2005., redni broj 1. broj u seriji: 1, pismohrana OŠ “Jelenje-
Dražice”.
10
U izvorniku pisano rukom, crnom tintom, podvučeno. 1945./53. dopisano plavom tintom u zagradama.
11
Okrugli pečat, ljubičastog otiska. Tekst je složen uz obod pečata, a u sredini je klasje i petokraka
zvijezda.
12
Upisani su podaci o broju komada, vrijednosti i eventualna napomena.
13
Novčana jedinica je dinar.
14
Tako u izvorniku.
15
U Inventar su učila i namještaj dopisivani, a godina nabavke je evidentirana u rubrici Kada je
nabavljeno.
16
Tako u izvorniku.
17
Isto.
18
U izvorniku bez točke.
19
20
Tako u izvorniku.
21
22
Isto.
23
Popis inspektora je nečitak. Inspektor je istog dana pregledao cjelokupnu administraciju, ali autorici
teksta nije bilo moguće pročitati potpis ni iz Kontrolne knjige.
24
U izvorniku i dalje bez točke iza godine.
25
Stječe se dojam da je netko istrgnuo dio bilježnice od sedme do tridesete strane.
26
U izvorniku pisano rukom, crnom tintom, dvostruko podvučeno.
27
Okrugli pečat ljubičastog otiska, s tekstom složenim uz obod pečata.
28
Tekstove donosimo u izvornom obliku, ne mijenjajući jezične i pravopisne norme onoga vremena.
29
Podcrtano u izvorniku.
30
31
Isto.
32
Isto.
33
Narodna fronta.
34
U izvorniku bez zareza.
35
Isto.
36
Zarezi isključivo prema izvorniku.
37
38
Isto.
39
40
Isto.
41
Ponovno, tako u izvorniku.
42
Riječ nečitka.
43
44
Veliko slovo u izvorniku.
45
46
Isto.
47
U izvorniku ponovljeno Ad V.
48

49
Isto.
50
Isto.
51
Isto.
52
Marina u izvorniku.
53
Iznad riječi metara prostorna stoje brojevi izmjene redoslijeda riječi, dakle prostorna metra, jer je i u
riječi metara slovo a prekriženo istom tintom.
54
55
Rastavljeno u izvorniku.
56
Nema potpisa ni imena.
57
58
Za tekst “Povijest školstva u MZ Jelenje” u knjizi Dokumenti i sjećanja koristio je Rajko Sobotinčić istu
građu, jer drugih podataka nema, vidi bilješku broj 7.
59
U Kontrolnoj knjizi potpisuje se kao Marica Šešarek, u zapisniku stoji Marina Šešarek, a Rajko Sobotinčić
spominje ju kao Marinku Šešarek.
60
Rajko Sobotinčić spominje i Josipa Sušnja koji se zadržao kratko vrijeme i otišao na odsluženje vojnog
roka.
61
Izvorna građa otisnuta je kurzivom u neizmjenjenom obliku. Bilješke se odnose na dijelove teksta koji bi
mogli biti nejasni..
62
Pisano perom i svijetlocrnom tintom.
63
Dvostruko podcrtano u izvorniku.
64
Tekst je složen uz obod pečata, pečat okrugao, u sredini petokraka zvijezda i klasje, ljubičasti otisak.
65
Tekst započinje u vrhu stranice na prvoj crti. Svi daljnji zapisnici, uz neke izuzetke, započinjali su od vrha
stranice. Pisano perom i tamnosivom tintom.
66
Zvonimir Ružić radio je u Osnovnoj školi Rečina od 15. listopada 1946. do 1950. godine. Vidi: Rajko
Sobotinčić: Povijest školstva u MZ Jelenje, u: Dokumenti i sjećanja, Koordinacijski odbor mjesnih zajednica
Grobinštine i KUD “Ante Kamenar”, Grobnik, 1990., str. 108.
67
Naknadno podvučeno crvenom olovkom.
68
Učitelj Vinko Bujan, prosvjetni savjetnik, kasnije upravitelj Centralne škole učenika u privredi u Rijeci.
69
Zapisnik je, zaključujemo prema rukopisu i vrsti tinte, sačinio upravitelj škole Zvonimir Ružić. Pero i
tamnosiva tinta.
70
71
Tako u izvorniku. Vjerojatno bi trebalo stajati izvođenja.
72
73
U izvorniku je slovo Z napisano crvenom tintom i perom. Očito se zapisničar, Marija Turina zabunila, jer
je dalje nastavila pisati plavom tintom.
74
Broj 50 je u izvorniku podcrtan s gornje strane.
75
Tako u izvorniku.
76
77
Marija Turina je očito zapisnik pisala po diktatu, pa je nastavila u istom retku, a potom joj je skrenuta
pažnja da nastavi pisati u novom retku.
78
Tako u izvorniku.
79
80
Inspektor je za potpis koristio istu tintu kao i Marija Turina prilikom zapisivanja, očito, onoga što joj je
inspektor diktirao.
81
Zapisnik je perom i ljubičastom tintom opet pisala učiteljica Turina.
82
83
Tako u izvorniku.
84
Zapisnik je pisan perom i ljubičastom tintom.
85
Bez točke u izvorniku.
86
Isto.
87
Velimir (Bogumil) Radetić, rođen 22. 8. 1929. u Jelenju, učitelj, u Osnovnoj školi Rečina od 28.9.1951.,
Matična knjiga službenika Osnovne škole Jelenje 1961.-66., pismohrana OŠ Jelenje-Dražice.
88
Tako u izvorniku.
89
Isto.
90
Isto.
91
Podcrtano u izvorniku. Pero i tamnosiva tinta.
92
Tako u izvorniku.
93
Rastavljeno bez spojnice u izvorniku.
94
Prema potpisu moglo bi se raditi o M. Maroševiću
95
Podcrtano u izvorniku. Perom i tamnosivom tintom.
96
Tako u izvorniku.
97
98
Isto.
99
Isto.

100
Isto.
101
Isto.
102
Tako u izvorniku.
103
Tekst slijedi na istoj stranici nakon tri prazne crte. Perom i tamnosivom tintom.
104
Tako u izvorniku.
105
Očito je zapisničar, Marina Šešarek, pogriješila u pisanju.
106
107
Isti inspektor kao i prilikom posjeta 5. ožujka 1952. godine.
108
Podcrtano u izvorniku. Perom i plavom tintom.
109
Tekst nastavljen pisati na istoj stranici nakon dvije prazne crte.
110
Tako u izvorniku. Vjerojatno treba stajati iz.
111
U cijelom zapisniku ne spominje se ime učiteljice, ali se može zaključiti da se radi o Marini Šešarek.
112
Najprije je stajalo buda pa je potom ispravljeno u bude.
113
Tako u izvorniku.
114
Isto.
115
116
Vjerojatno se opet radi o pogrešci u zapisivanju.
117
Pisac zapisnika vjerojatno je odustao od prethodne misli, pa je pogrešku stavio u zagradu.
118
Isto. Pisano bez razmaka.
119
Tako u izvorniku.
120
Potpis nečitak, ali se iz potpisa vidi da je riječ o istom inspektoru iz prethodnog posjeta školi.
121
Prema izvornim potpisima u zapisniku, dade se zaključiti da je zapisnik perom i sivom tintom pisala neka
druga osoba, a ne učiteljica Stipić ili prosvjetni inspektor Zrinka Žiborski.
122
Tako u izvorniku.
123
Najvjerojatnije se radi o Zrinki Grlaš, rođenoj 11. ožujka 1930. u Sisku koja je u Narodnoj četverogodišnjoj
školi Rečina započela raditi 1. rujna 1955. godine, Matična knjiga službenika Osnovne škole Jelenje 1961.-
66., pismohrana OŠ Jelenje-Dražice.
124
Vlastoručni potpis.
125
Isto.
126
Pisano perom i tamnosivom tintom.
127
Veliko slovo o u izvorniku.
128
Pisac zapisnika započinje ulomak od početka lijeve stranice.
129
Riječ rastavljeno napisana u izvorniku.
130
Marija Uršičić, rođena 16.9.1937. u Kostreni, u Narodnoj četverogodišnjoj školi Rečina započela s radom
1. rujna 1956. godine i ostala do 31. kolovoza 1965. godine kada je prešla u Osnovnu školu “Trsat” u Rijeci,
Matična knjiga službenika Osnovne škole Jelenje 1961.-66., pismohrana OŠ Jelenje-Dražice.
131
Tako u izvorniku.
132
Podcrtano u izvorniku. Zapisnik pisan perom i prljavosivom tintom.
133
Malo slovo o u izvorniku.
134
Tako u izvorniku.
135
136
Bilješka o posjeti Jose Sokolića školi “Rečina” dopisana je uz jedan redak razmaka nalivperom i plavom
tintom.
137
Nalivpero i prljavoplava tinta.
138
Tako u izvorniku.
139
Upoznavanje prirode i društva.
140
Tako u izvorniku.
141
Isto.
142
Bilješka o posjeti zapisana je u produžetku stranice s jednim retkom razmaka, perom i sivocrnom
tintom.
143
Bez točaka u izvorniku.
144
145
Potpis je nečitak, ali za pretpostaviti je da se potpisao Božo Polić.
146
Urudžbeni zapisnik je tiskana tvrdoukoričena knjiga na čijim koricama je nalijepljena tiskana naljepnica,
Izdanje Školske knjige - 5788-53 Obr. 14000a. Na naljepnici je otisnuto Urudžbeni zapisnik, a ručno
ispisano gustom crnom tintom Narodna škola Rečina. Uz to je okrugli pečat ljubičastog otiska s tekstom
Narodna Republika Hrvatska OSNOVNA ŠKOLA REČINA Kotar Rijeka složenog u sredini pečata.
Urudžbeni zapisnik ispisivan je rukom, zelenom i plavom tintom, te crnom olovkom.
147
Kratica za Narodni odbor općine.
148
Narodna Republika Hrvatska, kotar Rijeka, OSNOVNA ŠKOLA REČINA.
149
Kratica za Narodni odbor kotara Rijeka.
150
Državni osiguravajući zavod.

K. Galin: Grobnička cindrica i njezino moguće podrijetlo
mr. sc. Krešimir Galin
GROBNIČKA CINDRICA
I NJEZINO MOGUĆE PODRIJETLO
Grobnička cindrica se u organologiji klasificira kao dugovrata lutnja (prema

međunarodno prihvaćenoj klasifikaciji koju su još davne 1914. godine objavili Curt
Sachs i Erich von Hornbostel). U vrijeme stvaranja te klasifikacije, početkom XX.
stoljeća, kad je muzikološka i etnomuzikološka znanost bila još u povojima, sva
raznolikost oblika tambura nije bila tako dobro poznata (za razliku od dobro poznatog
razvoja evropskih lutnji u renesansi i baroku). Stoga velik broj različitih trzaćih
glazbala, naročito tambura, nalazimo pod istim klasifikacijskim imenom dugovrate
ili kratkovrate lutnje, unatoč činjenici da su se lutnje ustvari razvile iz kratkovratih i
dugovratih tambura. Mnogo kasnije stvoren Međunarodni savjet za tradicijsku glazbu
pri UNESCO-u (ICTM, International Council for Traditional Music) prihvatio je takvu
klasifikaciju zbog njene raširenosti i općepoznatosti u svijetu. Grobnička cindra ili
cindrica najstariji je sačuvani oblik tambure u Hrvatskoj. Cindra je, kao što sam već
objavio u svom radu u Grobničkom zborniku, tambura dvožica sa šest ili
sedam pragova i unisono ugođenim žicama, te s netemperiranim kromatskim tonskim
nizom. Mjere i neke konstrukcijske osobine vidljive su na crtežu br. 1 iz spomenutog
rada.
Grobnička tambura dvožica kao tip dugovrate tambure s dvjema žicama nije
svojom rasprostranjenošću ograničena samo na područje Grobničkog polja (u mjestima
Podhum i Ratulje), već je poznata i na širem području. Tambure dvožice (K. Galin,
2002, 33) svirale su se do prije dvadesetak godina i na otoku Krku, te na Kordunu i
Banovini, dok se još i danas sviraju u Ćićariji, Kastavštini i na Grobnišćini.
U Ćićariji, u selu Lanišće svirao je Josip Grbac (s nadimkom Franeli) tamburicu
na dve žice koja je imala 13 pragova, tj. ponti. Tamburicu je svirao (pišćel, piskeval)
trzalicom (brbalom) i tako pratio plesove. U drugim mjestima Ćićarije tamburicu
dvožicu nazivali su cindra (Z. Kumer, 1983,84). Cindra se svirala još u mjestima Dane
i Vodice (I. Ivančan, 1963, 31), Vele Mune (t.p.K.G., p.l. IEF 1171), Žejane (t.p.K.G.,
p.l. IEF 1184) i Pasjak (t.p. K.G., p.l. IEF 1352). U mjestu Mune zabilježeni su domaći
nazivi pojedinih dijelova tamburice dvožice (prema kazivanju Ujčić Antona, Toncele):
zatezači na glavi ili šušpiri, kupljeni i od bakelita; prečnica na vratu ili zubovi,
napravljeni od željezne žice promjera 1 mm; vrat ili rep; trzalica izrezana iz kravljeg
roga ili strgulja. U mjestu Žejane (t.p.K.G., p.l. IEF 1164) svirali su tamburu trožicu

kojoj su sve tri žice bile ugođene unisono. Na njoj su pratili plesove valcer, štajeriš,
polku i mazurku. U Kastavštini, cindricu ili brkalnicu svirao je u mjestu Zvoneća
Matetić Franjo (t.p. K.G., p.l. IEF 1379). Franjo Matetić (r. 10. 08. 1921., o. Vlatko,
m. Marija) brka (trza) z komadićem črešnjeve (trešnjine) kore na tamburu dvožicu
čije su žice ugođene unisono (na jedan ton), dok je tonski niz kromatski, tj. slijed je
netempreiranih polutonova. Cindricu su svirali svaku večer po kućama u kuhinjama, a
u novije vrijeme u skadnjeh. Glazbeni repertoar se sastojao od polke (svirane polaganije
tj. porevneje), ili polke svirane polako na valcer, kao i od niza pjesama, primjerice
Lepa naša kićena mladosti ili pokladne pjesme Obrni me obrni, kako kolo navodi ili
pjesme ugljenara (tzv. palera) Lepa moja gorica zelena, po koj teče vodica ledena.
Tamburica se izrađivala isključivo od javorova drveta i to od jednog komada (vrat i
tijelo) pomoću domaćeg alata, stružići tj. dubačići (dlijeta) kojima se trebala zdust tj.
izdubiti šupljina u tijelu tambure. Rezonantna ploča može biti jelova, ali bolja je tvrđa,
javorova. Dijelovi brkalnice imali su sljedeće nazive: čivije tj, vijci se nazivaju vučići
jer žicu vuču; kobilicu su nazivali konjići; pragovi su bili punti, zračnik je bio otvor na
rezonantnoj ploči; dok je brkalo trzalica aš brka (jer trza). Na Grobnišćini, tamburu
dvožicu, cindru, svirao je Antun Tone Ban u selu Podhum. U mjestu Ratulje bio je
poznati svirač Franjo Rožić. Grobničke tambure dvožice imaju samo šest pragova (kao
što je vidljivo na crtežima) što ide u prilog tvrdnji da se radi o starijem obliku u razvoju
tambure.
Na otoku Krku, u mjestu Gostinjac, gradio je i svirao tambure dvožice
Perinčić Josip, (tpKG, plIEF 1352) dok je u Baškoj Dragi (video snimka tpKG, plIEF
35), zabilježen svirač Šimanić Anton (r. 3.09. 1913., o. Ivan, m. Marija).
Raširenost tambure dvožice, cindre vidljiva je na zemljopisnoj karti priloženoj
uz crteže tambura dvožica s područja Ćićarije, rubnog planinskog područja na granici
Istre i Kastavštine, kako je prikazano u radu Daria Marušića «Piskaj, sopi/sona».
Tambure trožice predstavljaju inačicu tambure dvožice jer se jednako ugađaju
kao tambure dvožice, a treća je žica zapravo podvostručenje druge, jer obje žice (druga
i treća) unisono izvode drugi glas. Tambure trožice više predstavljaju simbolički
razvojni pomak nego promjenu u glazbenoj strukturi i tehnici sviranja (tehnika je
identična onoj kod tambure dvožice). Pa tako tambure trožice predstavljaju jednaku
starinu kao i tambure dvožice. Tijekom vlastitih terenskih istraživanja (u organizaciji
Instituta za etnologiju i folkloristiku) pronašao sam u Pounju, u mjestu Golubovac
svirača Petra Idžakovića (r. 8.02. 1908., tpKG,pl.IEF 1872) koji je uz dvije polke
i jedan drmeš (plesnu glazbu) izveo i dvije pjesme Oj Bojano, zelena livado, što si
tako zelena polegla i Ljubo moja, ne ljubi drugog, ko dva bora i dva zelen bora. Na
Banovini (Baniji) tamburu trožicu izradio je i svirao Đurić Milan iz Gornjeg Javornja
(Tabela Živka Kljakovića br. 1217). Tambura Milana Đurića koju je nacrtao akademski
slikar Kljaković ima samo osam pragova, što je vrlo blisko broju od šest pragova kod
grobničkih tambura dvožica.
Najstariji pisani izvor koji spominje tamburu dvožicu nalazimo u djelu Ivana
Lovrića «Bilješke o putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa; život i djelo Stanislava
Sočivice», objavljenom krajem 18. stoljeća, točnije 1776. godine. Lovrić je opisao
glazbene pojave u životu Morlaka (vlaškog stanovništva dalmatinskog zaleđa) i načinio
popis njihovih glazbala. Prema njegovu je mišljenju od svih navedenih glazbala (gusle,

diple s mješinom i tambura s dvjema žicama) najplemenitija tambura. Tamburu kojom
su se služili Morlaci opisuje kao neku vrst mandoline s dvjema metalnim žicama uz
koju se pjeva (J. Bezić, 1979,337).
Značajan pisani povijesni izvor o tamburi dvožici ustvari je opis hrvatske
tambure četverožice i njezinoga podrijetla iz pera engleskog arheologa Arthura
Evansa. Izvor je vrlo zanimljiv jer podrijetlo hrvatskih tambura izvodi iz egipatskih
tambura trožica. Po prvi se put tada objavljuje takva teza, premda nedovoljno
znanstveno razrađena i argumentirana. U putopisu «Pješke kroz Bosnu i Hercegovinu
tijekom ustanka 1875. godine» (A Evans, 1973, 82) čitamo «Tamburica, prosta forma
laute s pravim vratom i ovalnim tijelom, s četirima strunama, ili, još bolje, s četirima
žicama. Ime je, izgleda povezano s perzijskim dobošem zvanim tambur. Iako ne po
obliku, ona je ipak posebnom harmonijom precizna reprodukcija tipične laute s tri
žice, nefer, koju je Thot (njihov Merkur) dao Egipćanima mnogo ranije, u doba kada
je bila podignuta druga piramida, a Egipćani su je dalje predali Feničanima i Turcima,
koji je pak poznaju kao nafru i panduru, te je pod tim imenima predaju Rimljanima
(88= Chapell, History of Music, vol. 1, str. 301). Među zapadnim latinskim narodima
ona nikad nije izumrla, iako joj je oblik ponekad mijenjan, Talijanima je dala njihovu
pandoru, Francuzima mandore, Španjolcima bandurije i bandole, i nama Englezima
naše bandoline i «Horresco referens (jeza me hvata dok govorim - Vergilije, Eneida,
II, 204), bendžo. Gardiner-Wilkinskonov opis egipatske nefer gotovo će potpuno
odgovarati opisu hrvatske tamburice. »Ona je imala» kaže Evans, «dug ravan vrat
i šuplje ovalno tijelo, a sva je bila načinjena od drveta i prekrivena pergamentom
(prekrivanje kožom tradicijska je praksa izrade pokrova rezonantnog tijela na
guslama) s izbušenim rupama na gornjoj površini koje su omogućavale širenje zvuka.
Preko trupa, i dalje, čitavom dužinom drške, pružaju se tri žice, načinjene od crijeva
i pričvršćene na gornjem krajnjem dijelu, uz isti broj klinova, ili pak provučene kroz
rupu na samoj dršci».
Drugu tamburu trožicu izradio je Petar Milinković (r. 1910.) iz Donje Stupnice
kod Dvora na Uni. Ta tambura ima samo šest pragova kao i grobničke tambure dvožice
(crtež Živka Kljakovića na Tabeli br. 1218).
U Mohaču, u mađarskoj Baranji, gdje žive Hrvati Šokci, sačuvao se vjerojatno
najstariji oblik tambure trožice koja i svojim imenom tambura-guzla potvrđuje da
se radi o prijelaznom obliku, hibridu između tambure i gusala (koje su se svirale
gudalom). Svojom konstrukcijom i oblikom mohačka tambura nalikuje epskim
guslama, ali se ne svira gudalom, već se trza trzalicom. Ima samo jedan prag, zapravo
prečku za skraćivanje žica, što upućuje na zaključak da sviraču nije potrebno više od
četiri tona, koja s lakoćom može izvesti ne mijenjajući položaj lijeve ruke na hvataljci,
vratu glazbala, što je opet tipično za sviranje epskih gusli (epske pjesme i glazba na
guslama imaju izuzetno mali melodijski opseg, obično opseg jednog tetrakorda, niza
od četiri tona). To je glazbalo prijelazni oblik s trzaćeg na gudaće glazbalo, kao i prijelaz
s glazbala bez prečnica na glazbalo s prečnicama. U muzeju «Kanizsay Dorottyas»
čuvaju se dva primjerka takvih tambura trožica, a izradio ih je Ivas Kovač od jabukovog
drveta (tijelo i vrat), dok je poklopac, dasku glasnjaču izradio od jelovine, a drvene
vijke (čivije) od šljivovog drveta. Prvi primjerak na (inv. Br. 55.26. 11 – ftg IEF 14760,
14761) ima jedan prag i dva polja, dok drugi primjerak tambure trožice, uopće nema
pragova (inv.br. 54.421.1, ftg. IEF: 18176, 18177,18178).
Taj oblik tambure, upravo zbog činjenice da je riječ o prijelaznom obliku s
trzaćeg na gudaće glazbalo i prijelaznom obliku glazbala bez pragova na glazbalo s

pragovima, treba tumačiti kao ostatak glazbala iz vremena prve pojave gudala u tehnici
sviranja žicozvučnih glazbala koje se, prema prevladavajućem mišljenju muzikologa, a
i prema povijesnim dokazima, smješta u vrijeme 9. stoljeća u Evropi, kao i na drugim
područjima rasprostiranja.
O podrijetlu lutnji, odnosno tambura razmišljali su mnogi organolozi
(proučavatelji glazbala). Sukladno aktualnim spoznajama i poznatim izvorima postoje
različita mišljenja.
Povjesničar L. Woolley (1966, 557) iznosi sljedeća razmišljanja »Lutnja sa
svojom malenom (općenito okruglom) zvučnom kutijom i dugim vratom, na kojem
se strune mogu pritiskati prstima, gotovo je sigurno sjevernjački instrument. Možda
potječe s područja Kavkaza ili s još veće udaljenosti, iz ruske Azije u blizini Kaspijskog
jezera. U Mezopotamiji lutnja se u početku ne spominje, a prvi spomen potječe iz
kasitskih vremena. Tijekom drugog tisućljeća lutnja postaje u Mezopotamiji veoma
raširen instrument, pa uskoro stiže u Egipat; no činjenica da je nisu upotrebljavali
u mezopotamijskim hramovskim obredima još ni za asirskih vremena kao da
ukazuje na to da je lutnja bila strani instrument, uvezen tek u kasnom razdoblju.
«Glazba je u rano egipatsko vrijeme bila nadasve društvena, a služila se ograničenim
brojem vrsta instrumenata, koji su bili ili domaći iz nilske doline ili su bili doneseni
u dalekoj prošlosti, pa su se već bili posve udomaćili» (Woolley, L., 1966, 558).
Takva starodrevna tradicija bila je prekinuta kad su u vrijeme osamnaeste dinastije
faraonski vojni pohodi u Siriju upoznali Egipćane s mnogo razvijenijim i složenijim
umijećima azijskih glazbenika. Doduše postoje neki tragovi ranijih dodira; tako se
u jednoj grobnici Beni Hassanu iz dvanaeste dinastije nalazi slika lire, no bio je to
strani instrument koji su donijeli sirijski Semiti. Za vrijeme osamnaeste dinastije
dolazi do umjetničke revolucije. U grobnici Nehta iz petnaestog stoljeća pr. n.e. nalazi
se prvi egipatski prikaz ploče za prstomet, a u tom su stoljeću uvedeni u Egipat i
instrumenti s pritiskanjem žica. Staru frulu istisnule su piskavije svirale, uspravna
harfa postala je veća i dobila veći broj žica, a u modu su došli i novi tipovi harfe,
pojavile su se lire i lutnje dugovrate kasitske vrsti, a s njima i azijski tipovi bubnjeva.
Kao što kaže Sachs »Egipćane kao da je zahvatila neka nova vrst bučne, podražajne
muzike, a mogli bismo (l. Woolley, 1966, 558) možda da kao preteču onog što se danas
događa smatramo stanovnika nilske doline, koji je – prezirući Azijca kao barbarina i
stvorenja nižeg ranga – podlegnuo uzbudljivoj polifoniji barbarskog orkestra. Baš kao
i u drugim umjetnostima, vidjeli smo da se u to vrijeme po čitavom Srednjem istoku
vršila međusobna razmjena ideja, pa iako to možda nije stvorilo neku srednjoistočnu
civilizaciju, svakako je dovelo do toga da su se ljudi bolje razumijevali i stali cijeniti
tekovine civilizacije. Tako je i na području muzike došlo do internacionalizacije, koja
je značila da su se posvuda upotrebljavali isti instrumenti, iako se vjerojatno nisu
primjenjivali i isti principi harmonije».
Povijesna podloga za taj nagli prodor tambura i glazbe iz gornje Mezopotamije,
tadašnje države Mitani saveznički je odnos Egipta i Mitanije u vremenu 18. dinastije.
Razmjeni ideja i kulturnih dostignuća potpomogle su i ženidbene veze faraona
s huritskim princezama iz države Mitani. Više podataka donosi nam Mikulić (T.
Mikulić, 1999, 137) «U Amenofisovom haremu bilo je i nekoliko stranih princeza kao
rezultat političkih vjenčanja, od kojih su najvažnije bile dvije prije spomenute huritske
princeze iz Neharina/Mitanija: Gilukipa, kćerka kralja Sutarne II, u čijoj je pratnji,
kad je dolazila u Egipat, došlo 317 žena od kojih su mnoge bile njena posluga ili
muzičarke i koja je došla desete godine Amenofisove vladavine (1368. pr. Kr.). Druga

je bila Tadukipa, kćerka kralja Tušrate, koji je naslijedio Sutarnu u vrlo sumnjivim
okolnostima, a koja je došla u Amenofisov harem 36. – te godine njegove vladavine
(1342. pr. Kr.).» «O vladavini Amenofisa III i Ehnatona bit će dosta riječi kasnije, te
ćemo ući u detalje, obje su vladavine za nas vrlo važne. Razlog tome je što je za njihovo
vrijeme huritski utjecaj u Egiptu ekspandirao i bio na najvišem vrhuncu, a zatim iza
njih, za vrijeme Smenkarea, Nefretite, Tutankamona i Aja taj je utjecaj na zalasku, dok
Horemheb eliminira huritski utjecaj i briše spomene na zadnje vladare».
Prema Curtu Sachsu, njemačkom muzikologu, prve lutnje podrijetlom su iz
područja oko Kavkaza (A. Baines, 1971, 46). Asirski reljefi prikazuju lutnju (tamburu),
koju je onda stari Egipat uvezao iz Asirije. Iz tog početnog vremena sačuvano je
nekoliko prikaza tambura iz područja Mezopotamije.
Za ovaj prikaz pastira s tamburom, koji je jedan od najstarijih, karakteristična
je konjska glava svirača tambure. S obzirom da konjska glava mora imati neku
mitsku ili religijsku podlogu, taj je prikaz zanimljiv za tumačenje podrijetla tambure.
Životinje svirači glazbala poznati su u indijskoj, mezopotamskoj i egipatskoj kulturi.
Prikazi pak ljudskih bića s konjskim glavama poznati su samo u hinduskoj kulturi i
mitologiji. Mitska bića konjskog lica (što bi značila njihova imena na sanskrtu aswa
mukha; turanga vaktras) nebeski su glazbenici koji žive u Kuverinom raju na planini
Khailasa, pa je možda i na ovom reljefu prikazan rajski glazbenik na planini Khailasa
(na Himalaji). Dosta je zastupljeno i drugo mišljenje da su prikazi životinja svirača,
tj. svirača zamaskiranih u životinjsku kožu, ustvari ostaci animističkog, totemističkog
vjerskog sloja. Takvo gledište zastupa poznati muzikolog Farmer (H. Farmer, 1969,
230) «Za asirska zvona označena u ispupčenom reljefu sa simbolima boga Ea,
božanskog zaštitnika glazbe, smije se pretpostaviti da su relikt animističke prošlosti.
Kožna opna babilonskog bubnja napravljena je od kože bika, i sve do ere Seleukida
(312. g. Pr. Kr) hram boga Ea (Lumba) bio je mjesto razrađenog obreda pričvršćivanja
kožne opne na sveto glazbalo. Prikaz bika je također čest lik na zvučnoj kutiji velike
kitare pojačavajući simbolički rezonancu instrumenta. Poput tih životinja koje sviraju
glazbala i bogovi, kraljevi, svećenici i glumci-pantomimičari odjeveni u životinjsku ili
riboliku odjeću podsjećaju na ranija totemistička shvaćanja».
Sjeverozapadna Afrika preuzela je tambure iz Egipta zadržavši mnogo izvornih
osobina. Takva se glazbala još uvijek mnogo sviraju u dijelovima sjeverne Sahare,
Senegambije i dalje na jug do Kameruna. U Africi je tambura trožica poznata pod
imenom gumbri. Gumbri (S. Marcuse, 1975, 222) (sudanski korelat crnačkih gunawi
ili ginawi) degenerirani je oblik drevne egipatske tambure (lutnje) koji je kao crnačko
glazbalo preživio u Maroku, Senegalu i Gambiji, a opisan je u 18. stoljeću kao kitara
kinawa, crnačka gitara. Ona je veća od gunibri, a njeno teško tijelo pravokutnog je
ili bačvastog oblika, pokriveno kožnim pokrovom koji može biti zalijepljen, prikucan
ili privezan. Vrat je široki valjak koji katkad završava u pužu ili vilici. Njegov donji dio
prodire u tijelo odmah ispod pokrova, dosežući poput motke sve do zvučnog otvora.
Većina glazbala ima tri žice, ali postoje i primjerci s dvije ili četiri žice.
Ugađaju se pomoću kožnih prstenova za ugađanje. Gumbri je trzaći instrument, trza
se obično golim prstima. U sjevernoj Africi, pretežno u Maroku, gumbri se izrađuje
u više veličina. Važno je da ima zvučno tijelo načinjeno od kornjačina oklopa, vrat i
ugađajuće vijke (klin, napinjač). U plemenu Schluh kornjačin oklop zamjenjuje plitka
posudu, a u gradovima zvučno tijelo instrumenta može poprimiti oblik izdužene
kruške. Gumbri sa sjevera obično su manje od onih s juga. Gunibri je mala gumbri
koju su Arapi i Mauri smanjili i popularizirali, kako je poznato, već od 7. stoljeća.

Tijelo joj je napravljeno od drveta, kore kokosova oraha, kornjačina oklopa, tikve, ili
čak metala i poprima jajoliki, kruškoliki ili polukuglasti oblik. Vrat je u usporedbi s
gunbri duži u odnosu na zvučno tijelo. Pokrov (zvučna daska) je kožnata s nekoliko
probušenih zvučnih rupica. Najčešće ima dvije žice koje se ugađaju u intervalu kvinte,
dok su tri žice manje uobičajene. Žice se napinju pomoću pobočnih napinjača (klinova)
koji probijaju vrat, a povremeno imaju i vlastito čivijište.
Kwabena Nketia (1974, 103) trzaće tambure u Africi uspoređuje s gudaćim
tamburama «Trzaće tambure pokazuju slične varijacije u obliku i veličini, kao i u broju
žica. One mogu imati okrugle rezonatore iz tikve pokrivene kožom, ili izdužene drvene
rezonantne kutije. Mogu biti jednostrune tambure poput onih koje sviraju plemena
Songhai i Djerma u Nigeru, ili glazbala s dvije do pet žica, poput khalam koje svira
pleme Wolof u Senegalu». Potrebno je napomenuti da pod imenom khalam zapravo
nalazimo hibridni tip harfne tambure kod plemena Wolof u Senegalu i Gambiji
(Marcuse, S., 1975, 285). O bogatstvu oblika azijskih lutnji (tambura) dovoljno
svjedoči činjenica da su primitivni (prvobitni) oblici tambura plemena Dayaka na
otoku Borneo nastali iz oblika azijske civilizacije i kulture.
Povjesničar L. Woolley (1966, 61/62-bilješka 38, na str. 40) na temelju
(vedskih?) himni dolazi «do zaključka da su te himne svakako nastale ranije od
1200. godine prije naše ere. I budući da se grupiranje arijskih bogova u mitanijskim
tekstovima iz Bogazkoya, s njihovim osobitim imenskim oblicima, može naći još samo
u Vedama, pretpostavlja se da su a) to indijska božanstva i b) da su vođe Mitanijaca bile
doseljenici iz Indije te da iz svega toga proizlazi da su Arijci naselili sjeverozapadnu
Indiju mnogo prije 1500. godine prije naše ere. I dalje: ako se prihvate takvi dokazi da
su rigvedski Arijci živjeli u istočnom Afganistanu i u sjeverozapadnoj Indiji otprilike
od 2500. godine prije naše ere, nameće se zaključak ili da je njihova civilizacija dugo
bila suvremenica harapske ili da ti Arijci nisu bili uništitelji harapske civilizacije,
nego naprotiv, njezini tvorci.» Premda u daljnjem tekstu Woolley ne ostaje kod tih
zaključaka, ipak utvrđuje «da stanovite podudarnosti između mitanijske i indoarijske
religije ukazuju samo na to da su obje potekle iz istog izvora i to ne s velikom
vremenskom razlikom.»
Woolley je vjerojatno odustao od svoje prve teze zbog nedostatka poznatih
dokaza koji bi išli u prilog toj tezi.
Neki Sumerolozi poput Gavre Manojlovića (1923, 473) iznose sljedeće
spoznaje «Prema svemu je dakle jasno, da su Indi i Iranci, možda kao vrlo srodna
plemena, prije 2 000 godine bili već u Iranu. Jedan ih je dio zatim pošao k zapadu, ali
mu se jaka tada babilonska velika vlast (valjda amorijske dinastije) upopriječila da ne
prodre dalje na jug u Babiloniju. Nato ta iselačka plemena, ti «Indi», vodeći i brojne
konje, prodriješe u slabo branjenu Subariju i u Palestinu, pa u obim zemljama, gdje
mogoše, zagospodovaše. Ali se ovaj istočni val sukobi u zapadnom području Eufrata
sa zapadnim provalničkim valom, hetitskim ( hattskim). One «Inde» možda bismo
ispravnije zvali «Medima» ili «Madama»; tomu nazivu u prilog išlo bi i što tekstovi
klinastoga pisma sva ta indoevropska plemena zovu «Manda» (str. 282., 349, i 384.;
«Umman –Manda» = »Mandska rulja»), a i ime «Mitanni» za državu u Mesopotamiji,
kojoj su gospodari poglavito ta plemena, a nastala je nekako u ovo vrijeme, mogla bi
polaziti od riječi «Madai». Izuzevši, kako vidjesmo, u onim trkalačkim tekstovima,
ti »Indi» ili «Madi» (Medi) ne upotrebljavahu za pisanje jezik svoj, nego jezik
podređenog subarskog ljudstva (tako i na pr. njihov kralj Tusratta; str. 469). Subarski
je dakle onaj jezik, kojega dosad krivo zvasmo «mitannskim»; «Mitanni» bješe samo

država u Mesopotamiji (G. Manojlović, 1923, 474). Ona propade još prije god. 1200.,
ranije od susjednoga joj hetitskoga carstva, koje skoro za njom podliježe novu valu
sa sjeverozapada, iz Evrope, tračko-frigijskomu. Mitannija pak, dugo već oslabljena
borbama s Hetitima i Asircima, pade pod udarcima posemićenih (poakkađenih)
Asiraca, istočnih svojih susjeda; koliko indoevropske gospode u Mitanniji ne bi
istrebljeno (već je i prije bila slična propast; str. 83.), potpuno se pretopi u narodnost
svojih podanika.»
«Kako su u Armeniji zavladali Indoevropljani uzevši ime «Harri», tako su oni,
gospodari i u Mitanniji, drže i Siriju. Zato je Mitannija tada prva vlast u Prednjoj Aziji, a
saveznička je Egiptu 18. dinastije. Tada se Subbiluliuma veže s kraljem nad armenskim
Harrijima, Artatamom (dakle; Arijcem); poslije lomljenja od mnogo godina podliježe
mitannski kralj Tusratta, također Indo-arijac (str.81 – 83). Subbiluliumi pripade
sjeverna Sirija. (Manojlović, Gavro, 1923, 477). On postavi sina svoga Telipina za kralja
u Halabu, a (možda zeta) Bijassila u Kargamisu (Karkemisu) na Eufratu i podloži sebi
mnoštvo malih kraljevina sve do gore Niblanija u kasnijoj zemlji Meliteni (ili možda
u srednjoj Siriji sve do gore Libana). No kad mitannskog Tusratte nestade, upotrebi
Artatama smutnje za prijestolje i protjera Tusrattine sinove Bijassila i Mattivazu, a za
kralja postavi sina svoga Suttarnu. Prema onome, što dosad znamo, rekli bismo, da
su dosada nad Harrima u Armeniji i nad Subarcima u Mitanniji vladala dva brata iste
inodiranske kraljevske loze: Artatama II. Nad Harrima, a Tusratta u Mitanniji (str.
82. i 83) (Manojlović, Gavro, 1923, 478).
Prva pojava Indoevropljana. (Manojlović, Gavro, 1923, 471) – No oko 2000.
sukobiše se u zapadnom području Eufrata dva vala indoevropske ili bar srodne seobe,
prodirući onamo jedna sa zapada, a druga s istoka, pa možda i bez unutrašnje veze
jedne s drugom. Do te godine (Manojlović, G, 1923, 472) otprilike bili su se naime u
Maloj Aziji, bar u istočnom njezinom dijelu, nastanili novi ljudi, Hatti (ili Hetiti). Oni
su time potisnuli i rastavili Luvijce (str. 465), dosadašnje gospodare tih krajeva, na
sjeverne (u Kizzuvadni) i južne (u Kilikiji) i stali prodirati preko Taura u Mesopotamiju.
Ali mi te događaje pobliže ne znamo, jer najveći broj tekstova o hattskom jeziku
potječe istom iz 14. i 13. stoljeća. – No donekle u isto vrijeme pojaviše se i ljudi, od
kojih ćemo poslije nekoliko stoljeća nalaziti ova imena: «Suvardata» (staroindijski
bi to bilo»S(u)ardatta, »podat od boga sunca», dakle što i «Božidar» - Knez grada
Kelte blizu Jerusalema), «Artatama»(otprilike st.-ind. «rta-tama» = vrlo pobožni
– Mitanski kralj (str. 48), «Suttarna» (možda st.-ind. »su-tarana» = »koji lijepo
putovaše» - Mitanski kralj), «Artasuvara» (st.-ind. «rta-s(u)var» = »posvećeni bogu
suncu» - Mitanski kralj), «Tusratta»(možda st. – ind. «dasa-ratta» = »vlasnik desetero
kola» - Mitanski kralj),»Artamanja» (st.-ind.- «rta-manja» = »koji se drži pobožno»
- Knez od Ziri-basanija, dakle nešto u vezi s biblijskim Basanom), «Subandu» (st.-
ind. «su-bandhu» = «koji ima dobrih rođaka» - Knez nekog grada u južnoj Palestini).
To su sve imena indijskog kova (lično ime Sin-putra u jednoj ispravi u Babiloniji još
prije god. 2300.) ili bar arijskoga. Ali uz ta imena stupili su i drugi dokazi; u ugovoru
hetitskoga kralja Subbiluliume s mitannskim Tusrattom (oko god. 1360.) navode se
među bogovima države Mitannije: Mitra, Inda, Varuna i Nasatje (str. 92) značajno
indijska. Da je riječ «Nasatja» iranska, a ne indijska, ne bi imala slovo «s», nego «h»,
kao što bi i riječi «s(u)var» (sunce) i «su» (dobar) trebale da imaju «h» mjesto «s»,
da su iranske, a ne indijske. Osim toga se u Boghazkoju našlo tekstova, koji tvore kao
neki priručnik trke kolima, napisao ga neki Kikkuli iz Mitannije, jezikom hetitskim.
Ali u tom tekstu označuju se okreti trkaćih kola indijskim izrazima «aikama-vartana»,

«tera-vartana», «pantsa-vartana», «satta-vartana», «tera-vartana», «pantsa-
vartana», «satta-vartana», «nava-vartana», što znači «jednostruki okret», itd. za 3, 5,
7, 9 okreta. Dakle; kao što su u Inda, tako su ljudi i u Mitanniji ljubili trkalište kolsko;
i ti Indo-arijci doveli su u nove svoje postojbine ovamo na zapadu konja, kao što su
njega, koji ne podnosi indijske klime, stari Indi doveli u Indiju za svoja utrkivanja.
I u mitima indijskih svetih knjiga Veda (str. 3431) vidi se, da su Indi onda, kad su
nastajala ona pripovijedanja, živjeli u zemljama koje imaju redovne zime. Babilonci
upoznaše toga «magarca istoka» (isp. str. 460) preko naroda u Zagros - gorju, a
babilonska riječ «sisu» posredno potječe od indijske «asvas» (konj). Naprotiv je
hebrejska (amurrijska) riječ «sus» valjda izravno došla iz mesopotamsko-«indijske»;
tako je hebrejska riječ «sus» (valjda od «asvus») originalniji oblik negoli babilonski
«sisu». No Babilonci su uvozili konja i iz Amurrua, pa zato toga sirskog konja zvahu
«magarcem zapada». Da su Amurrijci upoznali konja preko Hetita, bili bi ga prozvali
hetitskom riječju «equas» (latinski «equus») baš po tom sudimo, da Hetiti nijesu u te
amorijske zemlje došli prije onoga indoevropskoga istočnog vala, koji je ovamo donio
nosioce imena «Suvardata» itd.».
Uz ovaj citat koji dokazuje indijsko podrijetlo vlastitih imena mitanijskih
(odnosno hurijskih) vladara i određenih riječi iz priručnika za dresuru konja
(prevedenog s hurijskog na hatski jezik) u hetitskom jeziku, potrebno je napomenuti
da čak i u suvremenom hrvatskom jeziku, tj. u kajkavskom govoru nalazimo riječi
iz starog indijskog jezika. Tipičan je primjer riječ vartana koja označava jedan puni
okret ili puni krug koji konj optrči. Gotovo isto značenje ima kajkavska riječ za različite
vrste dvocijevnih flauta koje se razlikuju brojem izbušenih (kružnih) rupica na objema
cijevima. Tako Zagorci u Stubičkom i Bistričkom Lazu, u središtu izrade zrakozvučnih
glazbala, razlikuju dvojke na sedam vrti i dvojke na devet vrti. Riječ vrti (množina
imenice vrtlina) označava kružne rupice na kojima se izvode tonovi raznih apsolutnih
visina. Riječ vrtati opet označava bušenje okruglih rupica, kružnim okretanjem svrdla.
(K. Galin, 1977, Belostenec – Gazophylacium).
«Kada je Hrozny dešifrirao hetitske tekstove, u njima su otkriveni i drugi tragovi
indoiranskoga jezika mitanske dinastije. Primjerice, u jednom priručniku za uzgoj
konja, kojemu je autor čovjek huritskog imena Kikkuli, pojavljuju se mnogi tehnički
termini koje je moguće protumačiti staroindijskim jezikom. Tako se udaljenosti od
jedne, triju, pet, sedam ili devet mjernih jedinica koje optrčava trenirani konj nazivaju,
redom, aika-wartanna, terawartanna, panzawartanna, šattawartana i nawartanna,
u čemu prepoznajemo staroindijske brojeve eka (1), trayas (3), panca (5), sapta (7)
i nava (9). Ponovno valja uočiti da je element aika – (1) u izrazu aika –wartanna
podudaran staroindijskoj riječi za brojku jedan, ali ne i staroiranskim oblicima, jer u
iranskim se jezicima brojka (1) izvodi iz osnove «aiva». Iz svega rečenoga slijedi da
je jezik mitanske dinastije morao biti jedan arhaični oblik staroindijskoga, a ne, kako
misli Annelies Kammenhuber (1968) neki indoiranski jezik koji se ne može svrstati
ni u indijsku ni u iransku granu, ili čak zajednički indoiranski prajezik» (Matasović,
Ranko, 1999, 91).
«Napredak u izučavanju hurijskoga jezika donio je otkriće novih posuđenica
iz staroindijskoga, koje su također ponajviše vezane uz uzgoj konja. Primjerice, nazivi
za različite boje koje se pripisuju konjima posuđeni su iz staroindijskoga, usp. hur.
Paritannu = stind. Palita = »siv», hur. Pinkarannu = stind. Pingala = »žućkast», hur.
Paprunnu = stind.babbru ( illi hahhru ?) = »crvenkast» (Matasović, Ranko, 1999, 91)
«U prvoj polovini 14. stoljeća najimpozantniji stav među vladarima svijeta

ima svakako hetitski Subbiluliuma (nekako 1370. – 1340.), pravi izraz obnovljenoga
poleta jake svoje narodnosti (Manojlović, G., 1923, 530). U drugom naime primjerku
«Mitannskog ugovora» (str.81, 83.), manjem, govoreći o kraljevim borbama u Siriji,
veli se Obrnuh se i prijeđoh preko Eufrata, na desnu stranu, Takuva, kralj od Nija
(možda na Eufratu), dođe miroljubivo preda me, valjda blizu granice. No zato sada
od Takuve odmetnu se brat mu Akit -Tešub, zemlja Nija i sam grad Nij, Akit-Tešub
radi u zajednici s odmetnutim nijskim plemstvom indoevropske krvi; tu gospodu
zove kraljevski dokumenat marjannu, što indijski znači junak, momak. U isti se mah
odmetne i kralj od Arakhatija, Akija, a uz njega i pet do šest velike gospode sa svojim
bojnim kolima i vojnicima; okupiše se u gradu Arakhatiju i otkazaše Subbviluliumi
pokornost. Ali Subbiluliuma osvoji oba glavna grada, Niji i Arakhiti, zarobi kralja
Akiju i Takuvina brata Akit-Tešuba zajedno s njihovim marjannima, oduzme im sve,
što se moglo odnijeti, pa sve to odvede u svoju zemlju Hattiju».
«Ali je vrlo vjerojatno, da su i oni bili područnici velikoga kralja
hanigalbatskoga. Kasnije naime, kad se ta država raspala na dvoje; na Harri-zemlje u
Armeniji i na kraljevinu Mitanniju, koja obuhvataše Mesopotamiju i sjevernu Siriju,
svakako je drveni grad Ninua (Niniva), na lijevoj strani rijeke Tigra, bio tako u vlasti
mitannskoga kralja Tusratte, da je on mogao svomu bolesnomu klonulomu savezniku
faraonu Amenofisu III. poslati u pomoć čudotvorni lik božice Istare od Ninive (str.
48). Ali je vrlo važno pri svem tom razmatranju ne zaboraviti na to, da u ova stoljeća
– kako već istakosmo (str. 471.-474-) – u cijelom području još nepodijeljene kraljevine
Hanigalbata, pa donekle i dalje sve do u južnoj Palestini, znatan elemenat bili ljudi
indijsko-iranske krvi. Tako isto da je najkasnije sa 15. stoljećem kraljevska vlast
armenskim Harri - zemljama držala indijsko-iranska dinastija, od koje je lozu vukao
i kralj Tusratta (str. 48, 82. i 83.) Tada bijaše Mitannija prva vlast u Prednjoj Aziji.
Ali se skoro opet obnovi i sila maloazijske Hetitije pod velikim kraljem državnikom
Subbiluliumom (str. 477.) koji ugovorom rastavi veze Harrija i Mitannije. A sjetimo
se, da su se Egipćani, protjeravši Hikse oko god. 1580., stali ponovno širiti u Palestini
i Siriji, pa da je oko 1501. – 1447. vladao faraon Thotmes III., najveći egipatski osvajač
u Aziji, koji je svoje vojske doveo k sjeveru do Eufrata i do gore Amana; sjetimo se
i toga, da su hetitski suvremenici Amenofisa III. i IV. Bili Hattusilis II. (oko 1390.
– 1370), sin mu Subbiluliuma ( oko 1340.) i unuk mu Arnuandas II. (oko 1330)».
(Manojlović, G, 1923, 507).
U bilateralnom ugovoru između države Hetita i Mitanija (Manojlović, G., 1923,
531) nalazimo sljedeće značajne podatke «Sve gradove od Astatija, pa se nabrajaju,
«otkada je Bijassilis, sin kraljev, s Mitavazom, sinom kraljevim, prekoračio Eufrat
i prodro u grad Irrite» (to je valjda sadašnji znatni grad Urfa, koji se u helenističko
i rimsko doba zvao Edessa), «sve te gradove prelazišnog područja Bijassilova ja
zadržah. Bijassilu pripadaju.» Dakle ih je Subbiluliuma otkinuo od Mitannija i predao
Bijassilu, kralju od Karkemiša (na glavnom prelazu preko Eufrata iz Sirije u Mitanniju).
«I ja, veliki kralj, kralj od Hattija, mrtvu sam zemlju Mitanniju na život probudio»;
bila je uništena i izbrisana, osvojena i izbrisana, a sada je Subbiluliuma uspostavlja
opet kraljevinom. «Ne umanjujte je, ne razdrite je!» Stvorio je od nje poluzavisnu
sekundo-genituru svojoj unučadi preko kćeri svoje (Manojlović, G, 1923, 532) – Ovaj
se primjerak ugovora naposljetku svršava običnim zaklinjanjem bogovima. Od velikog
mnoštva spominjemo ove: Tešuba, gospodara neba i zemlje; Sina i Samasa; Sina od
Karrana; Eašarru, gospodara mudrosti, Anua i Antumu; Enlila i Ninlila; Mitrassil-
bogove, Varunassile, Indasra, Nasatianna-bogove (dakle indijsko-iranske bogove

Mitru, Varunu, Indru i Nasatjane, str. 92); Tešuba, gospoda Vasukhanija, glavnoga
grada mitannskoga (valjda nadomak sutoku rijeka Khabura i Džardžara; možda se ime
sačuvalo u današnjem razvalinskom humu Tell-Hesekeu); Asur-Uballit i Subbiluliuma
takme se za Armeniju (Harriju) i za Mitanniju.» (Manojlović, G, 1923, 539)
«Jezgra tadašnjih briga i težnja okolišnih vlasti bijahu prilike u Mitanniji, koja
tada geografički zauzimaše centralni položaj među njima. Svaka se njena susjeda nje
nekada bojala, svaka je grabljivo sada u nju gledala, otkako je zbog trzavica u dinastiji
i u zemaljskoj i vojničkoj neobuzdanoj gospodi «bolovala». Kako smo inače vidjeli, a
osobito i po zakonima – babilonskima (str. 441 – 443) i hetitskima (str. 96 – 101) to
se fizička snaga kulturnih država osnivala na takvom vojničkom staležu, koji je zato
uživao kraljevska zemljišta. Bijahu to nešto srednje između stalnih vojnika i feudalne
velike i male gospode. Često bijahu to potomci nekadašnjih osvajača, na pr. Kaššua,
Hetita, Harrija i (drugih) indoevropskih elemenata. Ni danas još za Mitanniju ne
vidimo jasno, jesu li po spomenicima (na pr. historički uvod «Mitannskog ugovora»
str. 81. – 83. i 533.) ona indoevropska gospoda, isti oni «Harrijski ljudi», koji po
Subiluliuminim riječima «padoše u bijedu» (str. 83.) ili su oni i nešto drugo, čisti
Subarci. No da je mitanijska dinastija indijsko-arijska, o tome sumnje nema. Praotac
joj bijaše kralj Saussatar (Savus-atar?, op. K.G.) (Manojlović, G., 1923, 540). On ili
bar sin mu Artatama I. Bijaše gospodar ne samo u Mitanniji, nego i «Harrijskim
zemljama» u Siriji i oko Vanskog jezera u Armeniji pa valjda i u zemljama Isuvi i Alšeu
(Alzi) (Alša = Alesija tj. Cipar ? op.K.G. Jesu li oni naselili Alzas u Francuskoj?).
«Ali to nije sve, a s gledišta sveopćih događaja nije ni najglavnije. Početak
velikog prevrata došao je iz mnogo veće daljine i imaše mnogo veće značenje. Značajke
su mu ovo dvoje; ni u Egiptu sve do provale Hiksa ni u Babiloniji i «zapadnim
zemljama», nije se do ovoga vremena upotrebljavao konj (Manojlović, G, 1923, 460);
u Hammurabijevu zakoniku, gdje se nabrajaju domaće životinje kao pokretni posjed,
nema spomena o konju, a u odredbama o živinarima ( 224, 225) spominju se samo
goveda i magarci; za vožnju teških kola upotrebljavahu se goveda, a za druge vožnje
magarci ( str. 367 i 368). Skoro se zatim spominje (prvi put?) u Babiloniji konj u
jednoj privatnoj ispravi kao predmet trgovine doveden iz Zagros-gorja; U Egiptu se
konj javlja istom u spomenicima Novoga carstva.»
«Već u 16. stoljeću opća je upotreba tog oružja (konj koji vuče bojna kola)
po cijelom prednjem Orijentu, pa i u zemljama Egejskoga mora, egipatske prikazbe
faraona u borbi i asirski reljefi živo nam donose pred oči množinu bojnih prizora
na ratnim kolima. No odakle je konj doveden u te zemlje, pokazuje nam babilonski
ideogram za pisanje te riječi «magarac gorskih zemalja». Druga je pojava, da se od
sada indoevropsko ljudstvo pojavljuje u zemljama Male Azije, Armenije, pa dalje
k jugu u Mesopotamiji, Siriji i Palestini. Ne može biti sumnje, da su obje pojave u
međusobnoj vezi: vozački konj za rat i ulazak «hetitskih» i indoevropskih plemena na
universalno historijsko poprište Prednjega Orijenta. Sa nepreglednih pustopoljinskih
pasišta od Karpata do Tjanšana, u današnjoj južnoj Rusiji i Turkestanu, potekle su
konjičke ordije k toplim kulturniom zemljama negdje oko 2 000. godine. Manji ih
val, odvojivši se od svojih starih postojbina, natiskivao se preko srednjega i donjega
Podunavlja k jugu, ispred njih uzmakoše starosjedioci Balkanskoga poluotoka u
jugozapadne gorske zemlje: Iliriju, Epir, Makedoniju – ilirska i sjeverozapadna grčka
plemena, a drugi preplaviše krajeve oko Egejskoga mora, Aheji, Danai i Javoni (str.
137 i 138). Veći pak val tih konjaničkih indoevropskih plemena pođe u dvije struje:
jedna preko istočnog Irana prema području Inda, druga obađe na obje strane Kavkaza

i Kaspijskoga mora i pojavi se u zapadnom Iranu i u Armeniji pa (Manojlović, G.,
1923., 450) dalje, potiskujući preda se plemena i narode Zagros gorja, Armenije i
Kapadokije dolje u babilonske i mesopotamske nizine i u Siriju i Palestinu. Ispred
njih i s njima pođoše i Kaššui i različiti Hetiti naprijed. Godine 1758. pada Babilon
ispred Khattija (Hetita), do oko 1710. zavladala je poplava i Palestinom i prodrla u
Egipat – Hiksi. Od onda (ili u povodu toga, kasnije) ima u Mesopotamiji vladalačka
naslaga s arijskim imenima i svojim kraljevskim domom, a ima i arijskih elemenata u
Siriji i Palestini (str.90 – 95), osim arijskih imena u Amarnskim dopisima još: Biridija
ili Biridašja, Teuvatti; još u 9. stoljeću ima u zemlji Kummukhu (Kommageni podno
Taura-gorja) kneževska (kraljevska) dinastija s vladarom Kundaspijem (god. 854.) i
Kustaspijem (kao: «Vistaspa», god. 740), sve to potomci arijskih starješina, koji su
prije tisuću godina sa svojim četama preplavili zemlje sve do granica pustinje i Egipta.
«Hetitsko» pak mnoštvo živi i dalje u svojoj kraljevini Mitanniji, koja se od sjeverne
Mesopotamije prostrla u taurijske doline i drži prelaze preko Eufrata u sjevernu Siriju.
Ostajući i dalje u «babilonskoj» kulturi, «mitannskim» se jezikom kasnijih pisama
kralja tusratte (str. 94. i 95.) služe ti «Khatti» ili «Khani», kako ih zovu Babilonci
državno. Već prije, naslućujemo, bješe u Maloj Aziji nastala nova vlast takvih
narodnosti, posebno Khattska ili Hetitska, s glavnim gradom Hattijem kod današnjeg
Boghaz-koya, sa svojim (kako ga nazvasmo) «pravim hetitskim jezikom» (kanisijskim;
str. 95), kojim će se , uz babilonski, služiti kraljevi Subbiluliumine dinastije (str. 81.
– 89. i 95.). I tu je prevladala «konjanička» taktika bojnih kola u osobitoj mjeri, a
poprimiše je i predhelenski Aheji, Danaji, Javoni. A ta hetitska kraljevina u Maloj Aziji
stoji kao jako zaleđe za svojim suplemencima u Siriji i za subarskom Mitannijom»
(Manojlović, G. 1923, 451).
«Kratka bilješka babilonske kronike kaže:»protiv-Samsu-ditane i zemlje
Akkadske pođoše Khattui». U isti mah obnoviše svoje navale iz elamskih (Zagros)-
gorja plemena Kaššua, koji je još pred 150 godina Hammurabijev sin Samsu – Iluna
odbijao (str. 454.) Ali je možda jedan dio njih već prije pojačao snagu «Pomorske
zemlje» i dao joj po svojem nekom bogu ime «Kar-Dunijas» = «Bašta boga Duna».
Kako su tekli obrambeni bojevi kralja Samsu-ditane protiv obilju neprijatelja; ne
znamo; kasniji 9. babilonski kralj nove dinastije, Agum II. (oko 1606.), pripovijeda,
da su ljudi zemlje «Khani» (Khatti – inače se zove i «Khani-Galbat» sa sobom nekada
odnijeli (lik) Marduka i (njegove žene) Sarpanite, a on da ih je iz zemlje «Khanije»
natrag doveo u grad Babilon i sa sjajem povratio i u njihov hram Esagilu. Položaj
krvavoga vremena za padanja Babilona i njegove amorijske dinastije opisuje možda
legenda o ratnom bogu Iri (usporedi imena božanstava u Istri, prema Stipčeviću?),
koja spominje Kaššue (Kosejce) s načinom «posljednjega vremena», propadanja
sadašnjega vijeka (str. 3489; borba svih protiv svih; ne štedi «Pomorska zemlja
Pomorsku zemlju, Elamac Elamca, Kassit Kassita, Sutejac Sutejca, Lulujac Lulujca,
Asirac Asirca (...)»
«Glavni je udarac potekao ipak od zemlje Khatije (Khane). Khana je i kasnije
zemlja u Mesopotamiji na Eufratu niže utoka rijeke Khabura, glavni joj je grad Tirka,
u kojem je kasnije jedan asirski Samsi-Adad gradio hram bogu Daganu; Tiglat-Pileser
I. (1115. – 1102.) smatra grad Karkhemiš na Eufratu kao neki glavni grad «hatijske
zemlje», a «Assur-nasir-pal II. (884. – 859.) zove karkhemiškoga vladara naprosto
«kralja od Khattija».
«Možemo dakle za sada ovdje reći: Mesopotamski (ili maloazijski) neki
«Hetiti» oborili su babilonskoga kralja Samsu-ditanu god. 1758. i odnijeli likove

Marduka i Sarpanije sa sobom u svoj glavni grad negdje na sirsko-mesopotamskom
Eufratu. U tome su ih pomagali okolišni narodi, napose i Asirci i Kaššui (Kosejci). Ali
su Kaššui podjedno i ostali gospodari u Babiloniji – a i «Pomorja» (?) – i obnovili
državu babilonsku pod svojim vladarima. Bezvlađe je trajalo 14 godina, prvi kralj nove
doinastije, Gandaš, vlada od 1746. do 1730.»
O Afganistanu kao središtu i žarištu visoke glazbene kulture i visoko razvijene
tehnike sviranja određenih glazbala govori Georg Farmer. Kad je pisao o tuli,
drevnom afganistanskom glazbalu, iznio je sljedeću tvrdnju: «Proučavanje kineskih
priča otkriva da je prije 4 000 godina Kina poslala Link Lina u Balkh da se izuči u
sviranju glazbala» (Hussaini, Hamid, 1974, 2). Postoji i pisani izvor, premda iz puno
mlađeg vremena, koji tvrdi da je Afganistan izvorište iz kojeg se širio glazbeni utjecaj u
Indiju. Takvu tvrdnju je napisao Hsuan-Tsang, glasoviti kineski putnik iz 632. godine
A.D., hvaleći afganistansku glazbu «Arijska glazba se proširila iz Arijane u Indiju»
(Hussaini, Hamid, 1974, 2). O glazbenim paralelama, gotovo istovjetnim glazbalima u
Afganistanu i Mezopotamiji, ustvrdila je skupina danskih orijentalista koja je posjetila
Afganistan «U središnjim planinskim područjima ove zemlje prije nekih 5 000 godina,
postojao je tip changa, sličan onome koji su upotrebljavali Sumerani. Arheološki
nalazi iz Bamiyana (srednji Afganistan) koji datiraju unatrag 2 000 godina, otkrili
su fresku s dvama muškim sviračima changa. Slično i arheološki nalazi s drugog
lokaliteta, Nangarhara (istočni Afganistan) donose scenu s više glazbenika koji sviraju
današnja, suvremena folklorna afganistanska glazbala kao što su Rubab, Dohl, Tula,
Daira i Chang. Nalazi datiraju u 1. i 2. stoljeće A.D. na području Kanishka.
Još danas se u Afganistanu svira tambura dvožica koja se naziva do-tar, što
na jeziku dari znači dvožica. Ona se smatra «grubljim oblikom» tambura (Hussaini,
Hamid, 1974, 10). Uz nju postoji i char-tar, ustvari tambura četverožica, koja se smatra
modifikacijom do-tara. Pod istim imenom, isto glazbalo je poznato i u sjevernoj Indiji
(dotara, vjerojatno persijskog korjena – pers. dutar, dvije žice /Marcuse, H, 1975,
151). Char-tar, tambura četverožica (pers. char-tar , četiri žice) dugovrata je lutnja iz
Perzije, s 4 žice, inače slična dutaru.
U 17. stoljeću bila je poznata u Turskoj kao chatar, ali je danas nestala i u
Turskoj kao i u Perziji. Kod Uzbeka još je uvijek u upotrebi i ima pet žica (H. Marcuse,
1975, 90). U Turkmeniji (Vertkov-Blagodatov-Yazovitskaja, 222) se također svira
dutar, trzalačko žicozvučno glazbalo s dvjema žicama, čije je tijelo načinjeno iz jednog
komada drveta, s tankim vratom na kojem je trinaest privezanih metalnih pragova
s kromatskom tonskom ljestvicom, dok se žice obično ugađaju u kvarti. Tehnika
sviranja na dutaru jako se razlikuje. Dutar je vrlo popularno glazbalo među amaterima,
ali i profesionalnim (folklornim) sviračima koji se nazivaju bakšiš (zanimljiva je
činjenica da se ista riječ zadržala i kod Hrvata u značenje napojnice konobaru, ali i
sviraču). Koristi se za pratnju pjevanju, za sviranje pjesama i instrumentalne glazbe,
komada posebno skladanih za to glazbalo, i također dostane, epskog djela u više
stavaka u kojem se prozni dijelovi recitiraju, a stihovi se pjevaju uz pratnju dutara. U
predrevolucionarnoj Turkmeniji, dutar se svirao samo solistički dok su se u vrijeme
Sovjeta oblikovali sastavi dutara i kombinirani (mješani) sastavi i orkestri koji su
uključivali usavršene dutare.
Uz sačuvane najranije prikaze malih lutnji iz Mezopotamije, iz vremena
prve babilonske dinastije, zabilježeno je i ime za te kratkovrate tambure: a) sinni –
tu sa značenjem dvožica; ili b) pantur koje bi moglo zvučati drugačije kad bi došlo
do premještanja konsonanata tanbur (za posebnu vrstu malih lutnji, tj. tambura po

obliku sličnih današnjim hrvatskim lijericama iz južne Dalmacije, ali koje se danas
sviraju gudalom). Taj je manji oblik kasnije poznat pod nazivom pandora, a njene
skulptoralne prikaze nalazimo u više vremenskih razdoblja. Najpoznatiji prikaz
pandore (sl. 18) je kipić sviračice pandore iz Tanagre, iz vremena 3. stoljeća pr. Krista.
(Remnant, M, 1978, 35, sl. 20 – kipić se čuva u Parizu, Musee du Louvre). Prikaz vrlo
jasno pokazuje i tehniku sviranja, trzanjem žica.
Za istraživanje podrijetla hrvatske tambure značajan je naziv sinni – tu koji
je po zvučnosti najbliži hrvatskom nazivu cindra za tamburu dvožicu s Grobnišćine,
Kastavštine, Ćićarije i otoka Krka. Taj naziv iz vremena prve babilonske dinastije,
tj. oko 1900. godine pr. Krista, doslovno znači dvožica, što grobnička cindra ili
cindrica ustvari i jest, ali se iz same riječi to značenje dvožice više ne da razaznati.
Da je riječ cindra stara hrvatska riječ, potvrđuje nam i činjenica da se ona nalazi i u
rječniku, odnosno jeziku Gradišćanskih Hrvata, arhaičnom obliku hrvatskog jezika
prenesenom u 16. stoljeću na teritorij današnje države Austrije. U prvom objavljenom
gradišćanskohrvatskom rječniku (XXX, 1991, 76) nalazimo tri riječi: cinc(lj)ati, impf.**
zveckati; cintir, m. usp. činele **,činele, f.pl. kositreni tanjur; cintre, f pl, usp. cimbal
** cimbal, čembalo. Premda se sve tri riječi odnose na proizvodnju zvuka, a dvije i
na određena glazbala (činele koje se definiraju kao sudarne pločice, tj. kao idiofono,
samozvučno glazbalo, i cimbal kao žicozvučno glazbalo) ipak se ti nazivi ne odnose na
određeno žicozvučno glazbalo, tamburu dvožicu. Premda ta riječ nije zabilježena u
rječniku, ona ipak postoji u gradišćanskohrvatsko jeziku, i ima upravo značenje koje se
odnosi na žicozvučno glazbalo s dvjema žicama, ali koje izgleda kao sam vrat tambure
bez rezonantne šupljine s daskom glasnjačom za pojačavanje zvuka. To se glazbalo
klasificira kao najjednostavniji oblik citre, jer se vrat, odnosno drvena duguljasta
daščica s dvjema žicama, stavlja na stol čija daska zatim služi kao rezonantno tijelo.
Takvo glazbalo sam u vlastitom terenskom istraživanju u Gradišću otkrio
u mjestu Filežu (Nikitsch), a svirač je bio poznati gradišćanski književnik Martin
Jordanić. Za to glazbalo zabilježio sam ime cintra koje je svakako varijanta grobničkog
naziva cindra, ali zapravo stariji oblik mezopotamskog imena za tamburu dvožicu,
sinni – tu.
U daljnjem razmatranju o podrijetlu mezopotamske tambure dvožice
značajno je odrediti kojoj je etničkoj skupini pripadala riječ sinni – tu za tamburu
dvožicu. Srećom, iako iz tako davne prošlosti, iz vremenskog razdoblja prve polovice
drugog tisućljeća prije Krista, sačuvani su pisani izvori koji opisuju obrede i obrednu
upotrebu glazbala u državi Hetita, u Maloj Aziji. Kako je poznato da su Hetiti preuzimali
mnoga kulturna dobra kao i božanstva od susjednih i srodnih im Hurita čije je matično
područje bilo u gornjoj Mezopotamiji, ti nam podaci mogu biti od izuzetnog značaja.
Kod Hetita jedan od mogućih oblika prinošenja žrtvi bio je spaljivanje životinje.
Pronađeni su kratki opisi takvih obreda u dvama hetitskim ritualima, posvećenima
bogu oluje grada Ciplande. Nakon prinošenja žrtve, uslijedilo bi sviranje. Najviše je
u upotrebi bilo glazbalo koje se obično označavalo logogramom «instrument božice
Inanne». Ono je bilo poznato u dva oblika, kao veliko i malo glazbalo božice Inanne.
Veliko glazbalo nazivalo se huncinara, a malo glazbalo, ippicinara (nazivi su posuđeni
iz hatskog tj. hatijskog jezika i pretpostavlja se da hun znači veliki, a ippi znači mali,
dok drugi dio riječi cinar znači glazba ili glazbalo. Glagol koji se većinom nalazi uz
riječi huncinara i ippicinara, u ritualnim tekstovima se upotrebljava u značenju rezati
(sjeći), odrezati (odsjeći). Kad zamislimo trzanje žica prilikom sviranja tambure, čini
se da riječ odrezati ili odsjeći najbolje opisuje taj pokret ruke.

Riječi cintre i cinture vrlo su česte u dinarskim krajevima Hrvatske gdje
označuju aerofono glazbalo (puhaće) sasvim novijeg datuma, usne harmonike
(K.Galin, Aerofona i idiofona glazbala početkom 20.st, 1983, rkp, str. 28 ). Tako u
Bukovici nalazimo za usnu harmoniku nazive citare i cintare (I.Ivančan, 1982, 141);
u mjestu Široke u šibenskom kraju za isto glazbalo nalazimo naziv cintra (I. Furčić,
1988, 73) ili u mjestu Šupe u Konjevratima u brdskom zaleđu Šibenika cintara (I.
Furčić, 1988, 273), dok na otoku Krapnju u šibenskom arhipelagu bilježimo naziv
cintera (I. Ivančan, 1982, 106). Južnije, u makarskom primorju, nalazimo za usnu
harmoniku u Gornjim Tučepima naziv cvintara (I.Ivančan, 1981, 93), a na poluotoku
Pelješcu naziv cimbar (I. Ivančan, 1973, 177). Poznate su i druge varijante tog izvornog
naziva glazbala, u kojima se početno slovo c zamijenjuje sa č. Tako u šibenskom kraju
nalazimo naziv čintre u mjestu Šupe u Konjevratima (I. Furčić, 1988, 273); naziv
čintra u mjestu Široke (I. Furčić, 1988, 73); a naziv čintara u mjestu Bribiru (I. Furčić,
1988, 544).
Imamo li na umu temeljno, hetitsko (da li i huritsko?) značenje riječi cinara,
tj. glazbalo, onda je njegova upotreba sasvim razumljiva za potpuno novo i nepoznato
glazbalo koje se pojavilo u dinarskim krajevima Hrvatske.
Riječ cinara premda protumačena kao riječ iz hatijskog tj. hatskog jezika,
možda je preuzeta iz huritskog jezika jer je opće poznata činjenica da su Hetiti
preuzimali (i prevodili na svoj jezik mnoga huritska literarna, pravna i druga djela)
čak i huritska božanstva. Na to upućuju i navodi Curta Sachsa (1972) da je Cinnara
ustvari Kinyra (str.82), kao i varijanta te riječi, Kinyra ustvari Kinnor, glazbalo tipa
harfe kralja Davida koje se prema novijim istraživanjima može smatrati kitarom,
identičnim glazbalom kakvo je već prikazano na asirskim spomenicima (C.Sachs, 1913,
212). Prema Sachsu, ime samog glazbala pokazuje sirijsko podrijetlo, a znači lotos.
Movers (Die Phonizier I, 243) je naprotiv iznio podatak da je isto ime kod Feničana
označavalo zrakozvučno glazbalo (tipa oboe ili klarineta) tj. aulos. Mogla bi biti riječ
o sličnom glazbalu poznatom kao sambuca. Poznate su i druge inačice naziva s istim
korijenom, kao kinnari-vina poznata iz pripovjedaka, ili arapske inačice, kinnare,
koje prema Dayu označuju primitivni psalterij od bambusova štapa s dvanaest
koštanih ili metalnih pragova, tri rezonantne kalebase i dvije čelične žice ugođene u
intervalu kvarte ili kvinte, koje su pak pomoću nazubljenog nosača postavljene jedna
iznad druge, tako da je zbog toga ta druga žica napeta neposredno iznad (bunde);
prema Yantra-koshi nasuprot kinnari-vina postojala je kačhapi-vina s tijelom oka
(strausenei) i s pet do sedam čeličnih žica.
Kako je iz imena glazbala kinnari vina očita pripadnost indijskoj glazbenoj
kulturi (vina je tipično indijsko glazbalo), naime, takvo glazbalo ne postoji u drugim
kulturama, potrebno je preispitati teorijsku mogućnost da je i prvi dio imena glazbala,
kinnari, staroindijskog podrijetla. U indijskoj mitologiji, riječ kinnarras, koja se piše
kin-naras, označava mitsko biće u obliku čovjeka s konjskom glavom (Dowson, J.
M.R.A.S, 1950, 158). Ta su bića bila glazbenici i pjevači nebeskog zbora. Obitavali
su u Kuverinu raju na planini Khailasa (na Himalaji). Prema jednom mitu nastali su
zajedno s Yakšama iz Brahminog nožnog prsta, dok su prema drugom sinovi Kasyapa.
Ta se bića nazivaju i drugim imenima kao Aswa-mukhas, Turanga-vaktras (usporedi
naziv turica za karnevalsku (konjsku?) masku u Dubrovniku! op. K.G.) sa značenjem
konjskog lica, ali i Mayus. Nije poznato značenje i simbolika konjske glave tih bića.
U Indiji još i danas nalazimo tambure dvožice pod raznim imenima. Tako je
pod imenom ravanatta (kralj Ravana) u zapadnoj Indiji poznata violina (glazbalo

se danas klasificira kao violina, jer se danas svira s gudalom) polukuglasta tijela
od kokosova oraha, s pokrovom od kože i dvjema žicama pričvršćenim pobočnim
ključevima. Gudalo se povlači između žica. U sjevernoj Indiji poznata je violina
pod nazivom ravanastron (kralj Ravana), koja ima maleno valjkasto tijelo, drveni
ili kožnati pokrov, otvoreno dno, dugačak vrat i dvije žice pričvršćene ključevima
odozdo (kao kod hrvatske lijerice, op.K.G.). Ekvivalent tom instrumentu u južnoj je
Indiji travanattam. Ravanahasta (na sanskrtu Ravanina ruka) indijski je sarangi ,
s vratom koji završava izvučenom rukom (Marcuse, S, 1975, 436). Ravana je pripadao
prvoj generaciji najvišeg božjeg poroda.
Prikazi tambura dvožica u Egiptu, pretežno iz vremena XVIII. dinastije, vrlo
su značajni jer pružaju mnogo informacija o konstrukciji samog glazbala, simbolizmu,
društvenom i kulturnom kontekstu.
Hickmann piše «Prikaz glazbene scene sa sviračem tambure dvožice na fresci
iz Pahekmenova groba iz tebanske je nekropole (grob 343) iz vremena XVIII. dinastije.
Oko 2 000 godina prije Krista Srednje je carstvo zamijenilo Staro carstvo poznato
kao klasično razdoblje egipatske glazbe u kojem su se oblikovali instrumentarij i
temelji faraonskog glazbenog života, s čudesnim oblicima harfi i karakterističnom
svirkom puhačkih glazbala poput flaute i dvocijevnih klarinetskih sviraljki. Dva su
se sasvim nova glazbala pojavila tada u Egiptu (u vrijeme oko 2 000. godina prije
Krista), veliki bubanj s dvjema opnama u obliku cijevi ili bačve i lira. Prvo glazbalo
stiglo je iz Afrike koja se još i danas smatra kontinentom bubnjeva. Iz tog vremena
potječe vrlo dobro očuvan najstariji egipatski cijevni bubanj, pronađen u grobu kod
Beni Hassana u srednjem Egiptu, u području jakog nubijsko-afričkog utjecaja (H.
Hickmann, Catalogue general, str. 109). Lira se naprotiv pojavljuje na zidnoj slici
(taj prikaz se nalazi u djelima: H. Hickmann, La scene musicale, sl. 5; A. Buchner,
Musikinstrumente in Wandel der Zeiten, Prag 1956, sl. 67, C. Sachs, History, VI B)
također u Beni Hassanu, koja predstavlja jedinstveni i pomalo izolirani preživjeli
dokument o svirci lire u Egiptu iz vremena Srednjeg carstva.
Muškarci koji nose to glazbalo zbog brade i vrste frizure smatraju se Azijatima
ili Beduinima iz azijskih pustinjskih područja, pratiocima plemena (kojeg ? op. K.G.)
koje se predstavilo faraonu ili državniku, očito s molbom da sa svojim stadima prijeđe na
travnata područja. Kako bi udobrovoljili vladara, prema starom istočnjačkom običaju
donose mu gostinske darove: antimon, oružje, svjedočanstva o svom pustinjskom
načinu života... Možda se ovdje radi o legendarnom ulasku Izraelićana u Egipat? (op.
K.G. Potrebno je provjeriti podrazumijevaju li se pod imenom Izraelićana Židovi!)
Prikaz svakako dokazuje da potječe iz vremena vladavine kralja Amenemheta II
(1938 – 1904), i predstavlja prvi uopće povijesno datirani podatak o uvozu glazbala u
Egipat. S XVIII. dinastijom počinje Novo carstvo. Sada nalazimo više novih glazbala na
prikazima. Dva glazbala dosad nepotvrđena, tamburu i dubokolučnu harfu nalazimo
na priloženom prizoru iz Pahekmenova groba. Tambura (lutnja) je vjerojatno ušla
u Egipat kao pratilac azijskog ratničkog i vojničkog boga Rešefa, i tamo se odmah s
općim odobravanjem uklopila u domaću glazbenu praksu. (H. Hickmann, 1961, 28, sl.
7 na str. 29).
Hickmann piše «Prikazi životinja svirača vraćaju nas vjerojatno kroz usmenu predaju
bajki sve do mita. Za istraživače glazbala značajna je velika harfa koju svira magarac,
a koja po tipu odgovara glazbalima koja se pojavljuju u vrijeme Ramsesa II i Ramsesa
III. Dva vrlo lijepa, bogato ukrašena glazbala te vrste prikazana su na zidnoj slici u

grobu kralja Ramsesa III. Na njima sviraju oba «pjevača donjeg svijeta». Tambura na
kojoj svira krokodil ukrašena je glavom guske ili patke. Prikaz je vjerojatno objavljen
prema starijim i nedovoljno jasnim predlošcima.»
Tambura ima devetnaest do dvadeset vidljivih pragova, a vrat tambure na vrhu
završava u obliku zavijena vrata i glave guske (Hickmann, H, 1961, 33, sl. 9). Posebno
je značajna činjenica da krokodil tamburaš na prikazu u ruci kojom pridržava tamburu
drži na uzici na obama krajevima privezane dvije trokutaste (metalne?) trzalice, vrlo
slične onima u Japanu. Prikaz tambure s tako velikim brojem pragova kao i sa savijenim
vratom na čijem je kraju glava guske, izuzetno je važan za dokazivanje veza s indo -
iranskim korijenima i podrijetla tambura u Egiptu i šire. Velik broj pragova ukazuje
na velik broj manjih intervala, tj. razmaka između pojedinih tonova, poput četvrt
tonova, što nas približava indijskoj teoriji glazbe i tipično indijskom sustavu podjele
oktave na dvadeset i dva četvrttona, sruttije. Ukrasnu glavu guske na kraju zavijenog
vrata tambure također možemo smatrati nepobitnim dokazom indijskog podrijetla
tambure, jer je glava guske u hinduskoj religiji vrlo raširen i često prikazivani simbol
boga Brahme, stvoritelja kozmosa i svijeta i boga znanja. Premda ne treba zanemariti
ni činjenicu da je glava guske i u egipatskoj kulturi toga vremena imala simboličku
vrijednost, simbolizirala je materiju i pobijeđenog neprijatelja (Livraga, 1995, 52), ali
i samoga boga Amona, tj. Amuna koji se smatrao bogom-stvoriteljem Tebe i bogom
plodnosti koji se povezivao s likom ovna i guske u vrijeme XVIII. dinastije (Cavendish,
R. –Ling T.O. 1990, 97). Moguće je uočiti da se simbolika boga-stvoritelja u liku guske
podudara u indijskoj i egipatskoj kulturi.
Još se jedna podudarnost tih dvaju kultura može pronaći u značenju sirijske
riječi cinnara, koja znači lotos, i istodobnog (iz vremena XVIII. dinastije) paralelnog
tumačenja prema kojemu se vjerovalo da je svijet nastao iz kozmičkog jajeta ili iz
lotosova cvijeta. U Indijskoj kulturi lotosovi cvjetovi s različitim brojem latica bili
su simboli čakri (mistička središta energije u tijelu) kroz koje je prolazila prana
(životni dah). Podrobnije o tome kazuje Bake (A. Bake, 1969, 197/198) «Metafizička
teorija zvuka, iznesena u Samgitaratnakara (Ocean glazbe), pokazuje položaj glazbe
u religijskom sustavu Indije. Ona vjerojatno predstavlja srednjovjekovni pokušaj
objašnjenja stvarne religijske važnosti glazbe koja je zatekla filozofe tog vremena,
ali je imala korijene u mnogo ranijim, čak pretpovijesnim razdobljima. Metafizička
tumačenja su se prvenstveno bavila zvukom ljudskog glasa (vocal sound), jer je
u prirodi bio primaran. Glas je nastao (bio je proizveden) postepenim uzdizanjem
valovitog njihanja prane ili životnog daha. Na svom putu prana je prolazila različita
mistička središta snage (moći), koja su nosila imena čakri (krugova) oslikanih poput
lotusa različitog broja latica. Dvije od tih čakri imale su posebnu važnost s glazbenoga
gledišta, poimence anahatacakra smještena u srcu i višuddhacakra koja se nalazila u
grlu. Ova je druga imala šesnaest latica, smatrala se sjedištem govora i svih glazbenih
nota s pripadajućim podjelama i varijantama.
Za zvuk se smatralo da je samo ahatanada (udarani ili pojavni zvuk) koji
ne može postojati bez svog idealnog dijela, anahatanada (neudareni, netrzani ili
nepojavni zvuk). Upravo je takva dvojna priroda zvuka kao ahata i kao anahata, ona
koja izravno unosi u središte religijsko - filozofskih promišljanja, jer se nepojavni
zvuk, anahatanada, određuje kao stvaralačko načelo univerzuma u transcedentalnom
obliku samoga Šive, podjednako kao i u imanentnom obliku sloga om koji se nalazi u
srcu. Otuda i naziv za središte moći koja je tamo smještena, anahatačakra.
U srcu se nalazi lotus s dvanaest latica zvan anahata koji pripada Šivi u

njegovom aspektu sloga om, ljubljenom predmetu obožavanja. Tamo mudrac obožava
nepojavni zvuk prema uputama, zvuk koji ne služi užitku, već oslobođenju. Kad zvuk
postane pojavan u svijetu, služi za užitak, ali i za prekidanje kruga postojanja. U tom
okružju (kontekstu) prekidanje kruga postojanja znači spajanje pojedinačnog jastva
sa stvaralačkim načelom Univerzuma.
Sada je lako razumjeti na koji je način glazba služila kao sredstvo ostvarenja
krajnje sreće. Zvuk, u svom nepojavnom aspektu, bio je identičan božanskom
stvaralačkom načelu Univerzuma, ne samo u njegovom transcedentalnom aspektu
(prelaznom stupnju), već također s tim aspektom u nečijem srcu. Tako svakom
pojedincu preostaje pronaći pravi put do spoznaje veze između nepojavnog i pojavnog
zvuka, s ciljem konačna izravna dodira sa samim božanskim stvaralačkim načelom
Univerzuma koje dovodi do željenog oslobođenja. Očito sredstvo za ostvarenje tog
cilja bila je glazba i to pretežno vokalna glazba koja je po svojoj prirodi bila čisti zvuk.
Na razini fizičkog svijeta moć glazbe mogla se lako razumjeti s obzirom da je
zvuk upravljao (regulirao) ljudskim društvom svojom moći oblikovanja slova, slogova
i riječi, a da je vokalna glazba bila shvaćena zvukom u svom spontanom obliku. Idealno
sredstvo kojim se može utjecati i upravljati tijekom ljudskog postojanja postala bi
tako prirodno kombinacija riječi i glazbenog zvuka, bolje reći intonirana formula, ili
mantra, koju u tom obliku i s tom svrhom poznaju svi oblici religije na indijskom tlu.
U navedenoj filozofskoj konstrukciji ahata i anahatanada prepoznajemo
dosljednu kristalizaciju starog indijskog uvjerenja da glazba ima dobro ustrojenu moć
( op. K.G.- Koje su to bitne osobine ustrojstva?) kojom može utjecati na tijek ljudskog
života na ovozemaljskom svijetu, i kojom može dovesti do krajnje sreće spajanja
jastva s božanskim načelom univerzuma, drugim riječima može dovesti do prekidanja
kruga postojanja. Zbog toga u potpunosti zaslužuje epitet vimuktida koji je dobila u
sanskritskim tekstovima».
Simbolizam lotosova cvijeta iscrpno tumače Chevalier i Gheerbrant
(J.Chevalier, A.Gheerbrant, 1987, 356/357) «1. Simbolizam lotosa, posebno u istočnoj
Aziji, ima mnogo aspekata, ali su glavni oni što proizlaze iz jedne njegove posebnosti:
rascvjetava se na površini ustajalih voda. Simbol je čistoće jer unatoč tome što izranja
iz močvarnih voda nije njima uprljan: Poput čistog lopoča, divnoga, neuprljanog
vodama, ostao sam neuprljan od svijeta (Anguttara-nikaya, 2, 39).
Lotos izlazi iz tame i rascvjetava se na punom svjetlu; simbol je duhovnog
procvata. Dok su vode slika prvobitne nerazgovjetnosti, lotos je slika očitovanja
koje izvire iz voda, otvara se na njihovoj površini poput jajeta svijeta. Zatvoreni je
pupoljak, uostalom, ekvivalent tog jajeta koje se otvara poput cvijeta; to je ostvarivanje
mogućnosti što ih sadrži početna klica, ostvarivanje mogućnosti bića, jer je srce
zatvoren lotos.
Lotos koji ima osam latica, kao što prostor ima osam pravaca, simbol je
kozmičkog suglasja. U tom se smislu upotrebljava pri ucrtavanju mandala i yantri. U
indijskoj ikonografiji Višnu se prikazuje kako spava na površini prvobitnog oceana, a
često ga predočuju lotosi, simboli vodenog elementa, iz Višnina uda izbija lotos u čijoj
se rascvjetaloj krunici nalazi Brahma, princip ekspanzivne težnje (radžas). Valja još
dodati da je lotosov pupoljak, kao izvor očitovanja i egipatski simbol. U khmerskoj
ikonografiji lotos je, kao Višnin atribut, zamijenjen zemljom koju on predočuje kao
pasivni aspekt očitovanja. Točnije rečeno, u indijskoj se ikonografiji razlikuje ružičasti
lotos (padma), o kojemu smo govorili, a koji je sunčani amblem i simbol napretka, od
modrog lotosa (utpala) koji je mjesečev i šivaitski amblem.

2. S budističkog stajališta lotos – na kojem je prijestolje Šakyamuni – Budhina je narav,
koju nije pokvarila blatna okolina samsare. Dragulj u lotosu (mani padme) svijet je u
kojem se sabire dharma, svijet iluzije oblika, ili maya, iz koje potječe nirvana.
Katkada se u središtu lotosa nalazi planina Meru, os svijeta. U višnuističkom
mitu ta je os sama stabljika lotosa. U tantričkom simbolizmu sedam suptilnih središta
bića, kroz koja prolazi kralježnična os, os Sušumne, prikazuju se kao lotosi sa 4, 5, 12,
16, 20 i 1 000 latica. Lotos s tisuću latica predočuje potpunu objavu.
3. Dalekoistočni simbolizam lotosa velikim se dijelom podudara s indijskim.
6. U egipatskoj ikonografiji rascvjetali lotos, kao i feniks, simbolizira rođenje i ponovna

rođenja. Lotos je prvi nastao iz prvobitnih voda, a poslije njega nastali su iz lotosova
srca demijurg i sunce. U Egiptu je najsvetiji modri lotos: odisao je božanskim životom.
Na zidovima tebanskih podzemnih grobnica vidi se okupljena obitelj živih i mrtvih
koji duboko udišu miris modrikasta cvijeta kretnjom u kojoj su pomiješani užitak i
očaranost ponovnim rođenjem (POSD, 154).»
Ono što Chevalier i Gheerbrant posebno ne ističu u simbolici lotosa njegova
je dvojna priroda, dvojnost ili jedinstvo suprotnosti; pr. izlazi iz tame – rascvjetava
se na svjetlost, dvojnost tj. jedinstvo tame i svjetlosti; čisti cvijet iz blatne okoline,
jedinstvo suprotnosti čistoće i blata; simbolizam ponovnog rođenja (rascvjetali lotos,
tipičan simbol egipatske ikonografije) podrazumijeva i suprotnost rađanju, dakle smrt
- jedinstvo umiranja i ponovnog rođenja.
Upravo zbog činjenice da lotus sjedinjuje suprotnosti ili čak izlazi iz svoje
negacije (čist izlazi iz blata, iz tame izlazi u svjetlost, iz smrti ponovno se rađa život),
moguće je da se tambura dvožica u Siriji nazivala lotus, pri čemu svaka žica na
tamburi dvožici simbolizira suprotnost. Ako je tambura dvožica bordunska, takva
da se na jednoj žici svira melodija, a na drugoj žici neprestano isti, nepomičan ton
onda je moguće zamisliti sljedeći simbolički tijek suprotnosti: melodijsko kretanje
je život – nepomični trajni prateći ton je smrt; pokretno nebo (oblaci i vjetar) iznad
nepomične zemlje; vidljivo kretanje na svjetlu dana naspram nevidljivog mirovanja
tijekom mraka noći;
Još nas jedan značajan podatak učvršćuje u uvjerenju da su tambure u
Egiptu bile indijskog podrijetla, naime, činjenica da se na prikazu sviračica tambura
na njihovim podlakticama zamjećuje znak egipatskog boga Besa (boga sreće,
ljubavi, vjenčanja i glazbe koji se obično prikazivao kao patuljak) što nas upućuje
na zaključak kako su sviračice ustvari pripadale određenoj kasti (tipično za indijsku
društvenu podjelu), a nedvojbeno je utvrđeno da kaste na području Egipta nikada
nisu postojale.
Krokodil svirač može se vrlo raznoliko tumačiti. Tako Temple (Robert,
K.G.Temple, 1976, 184) navodi «Obratimo li sada pažnju egipatskoj riječi henti,
ustanovit ćemo da znači Ozirisovo ime, potom boga s krokodilskom glavom u Tuatu,
egipatskom podzemlju, a i jednostavno krokodilske bogove. Hent je Setov krokodil,
a Hen-t, što je zanimljivo, mjesto u podzemlju i znači predio u Tuatu. No, u širem je
smislu Hen-t «mitološko mjesto», pa ne mora baš biti u podzemlju. Može se, dakle,
zaključiti da je legendarni Hen-t mjesto s ekvivalentom u podzemlju koje je, očito, na
neki način blisko povezano i s Ozirisom i s krokodilima.»
Unatoč brojnim već navedenim značenjima riječi hent, koja su dijelom pove-
zana s krokodilima, bogom s krokodilskom glavom ili s krokodilskim bogovima,

značenja te riječi nisu još iscrpljena, a u vezi s tamburom dvožicom koju prikazani
krokodil svira, izuzetno su važna. Temple nastavlja «Ime tog predjela, Hen-t,
promotrimo li ga kao opću imenicu, ne kao ime, znači dvojina, što je snažna indicija o
prirodi legendarnog predjela. Naime, predio čije ime znači dvojina svakako podsjeća
na Plutarhov opis kruga, odnosno elipse koja razdvaja svjetlo od tame. Kako bismo
takvo tumačenje učinili uvjerljivijim, dodajemo još jedno značenje riječi hen-
t, granica, međa kao i značenje dva nebeska završetka; čini se da se sva značenja
odnose na krug, te da se ističe dvojna priroda vanjskog i unutrašnjeg i dvije krajnosti
povezane promjerom. Hen-t znači i završetak, krajnju granicu, hen-ta zrno, Henu
označuje Sekera, boga – jastreba, i njegovu henu, lađu. Ta je lađa (odraz nebeskog
«Arga») sveta lađa Sekera, memfijskog boga smrti, što podsjeća na skup riječi kirke i
kolhidskog boga smrti (Temple, R, 1976, 185).
Uz ove inačice riječi važno je spomenuti još jednu egipatsku riječ koja ima isti
korijen hen, ali glasi henw i ima za glazbu vrlo važna i zanimljiva značenja. Farmer
(H.G. Farmer, 1969, 262) kaže «Riječ za molitvu bila je henw, i vjerojatno je značila
pjesma (usporedi aann - pjevati), u tom bismo slučaju imali riječi istog značenja u
hebrejskom anah i u arapskom ghanna (pjevati). Hebrejska riječ (usporedi egipatski
an) dobila je značenje odgovoriti, a isto značenje ima akadska riječ enu. Možda se
henw upotrebljavao samo pri izvođenju strofe i antistrofe, a poznato je da je antifono
pjevanje postojalo u egipatskoj hramskoj liturgiji. Na području instrumentalne glazbe
nalazimo također nekoliko izazovnih tehničkih termina kao teh ili tehen (udarati,
svirati), kojima bi mogle biti srodne hebrejska riječ taqa i abesinska riječ take.
(usporedi hrvatske riječi: tukati, tucati, tući, taknuti... op. K.G.).
Tim razmišljanjima treba dodati još i činjenicu da je u Egiptu istovremeno
postojao i Sakarov posvećeni festival koji se nazivao Hanu, a održavao se svake godine
u Tebi i slavio je Sakara kao uskrslog Ozirisa. Vrlo je značajno da je ime te svečanosti,
Hanu, jedna glasovna varijanta riječi henu koja označuje Sekera, boga jastreba, i
njegovu Henu lađu, lađu memfijskog boga smrti. Iz toga proizlazi da riječ henu jest
istoznačna sa Seker/Sakar, tj. bogom smrti, odnosno Ozirisom. Vjerojatno su i riječi
henu i hanu istoznačne, za što svakako treba lingvistička potvrda. Dvojna je priroda
osobina i boga Sakara koji je unatoč činjenici da je bio božanstvo podzemnog svijeta,
gdje je upravljao smrću i propadanjem, istovremeno upravljao i pripremama za
ponovno rođenje, a njegov festival održavao se u vrijeme zimskog solsticija. Sakar je
bio istovremeno i manifestacija uskrsnulog Ozirisa, zbog čega je došlo do sinteze obaju
imena u osobi jednog božanstva Oziris-Sakara. Činjenica je da je u trenutku kada je
Ozirisovo tijelo bilo predano zemlji nastupala magija plodnosti Sakara. Slobodno
se dakle može zaključiti da je dvostuka formula imena Oziris- Sakar simbolizirala
dvojnost, ali i jedinstvo smrti i uskrsnuća.
Nakon ovih navoda mogu se iznijeti određene pretpostavke u vezi s likovnim
prikazom svirača maskiranih u životinje, ali i drugih prikaza tambure dvožice u
nekropolama. Likovni prikaz životinja svirača vjerojatno je prikaz neke pripovijesti
s naglašenom igrom riječi, igrom skrivenim značenjima određenih riječi, što je inače
uobičajena pojava u mezopotamskoj kulturi. Vjerojatno su takvi prikazi funkcionirali
poput slikovnog pisma. Određena je slika stajala za određeni glas, a više njih za
glasove unutar jedne riječi. Postoji mogućnost da su se na taj način iščitavale i slike
s prizorima životinja svirača, da je osnovna namjera bila da «čitatelj slike» izgovori
glasove, koji iščitani zajedno imaju više značenja. Naime, vrlo je vjerojatno da je u
vrijeme vladavine Hiksa odnosno Hurita, ali i kasnije, došlo do procesa akulturacije

tijekom kojeg su se sintetizirali religijski elementi i simboli gornje Mezopotamije tj.
huritskih država i gradova s onima egipatskima koji su imali odgovarajuća značenja.
Tako bi slika krokodila koji svira tamburu dvožicu automatizmom upućivala na riječ
hent i na višestruka značenja sadržana u toj riječi, Ozirisovo ime; Boga s krokodilskom
glavom u Tuatu; Setovog krokodila; područje u podzemlju, tj. u Tuatu; dvojno obilježje
tog područja u Tuatu koje razdvaja svjetlo od tame; pjesmu, odnosno antifono pjevanje
dva zbora, pjevanje strofe i antistrofe u egipatskoj hramskoj liturgiji... Huriti, odnosno
Hiksi kao vladari XVIII. dinastije, «čitali» su tamburu dvožicu vjerojatno kao sirijsku
riječ s značenjem lotus i na to nadovezali niz asocijacija i značenja.
Kopneni put širenja tambura četverožica vrlo se je vjerojatno odvijao preko
teritorija današnje Bugarske. U Bugarskoj je naime tambura četverožica jedino trzaće
glazbalo, no poznato samo u pojedinim dijelovima zemlje, ne na čitavom području.
Ta se tambura svira u zapadnim Rodopima, zatim uzduž korita rijeke Čepin, i u
jugozapadnoj Bugarskoj, u područjima Pirina i Razloga. Značajna je činjenica da
bugarska tradicijska instrumentalna glazba poznaje pored tambure i niz glazbala
koja su vrlo slična hrvatskim narodnim glazbalima. Od kordofonih glazbala Bugari
sviraju gudaću gadulku koja oblikom i tehnikom sviranja odgovara hrvatskoj lirici;
potom sviraju i gudaću guslu koja je identična hrvatskim jednostrunim i dvostrunim
guslama. Iz skupine aerofonih glazbala Bugari sviraju okomite dvocijevne kljunaste
flaute, dvojanke s dva rasporeda rupica za sviranje kao i kod Hrvata: a) bordunske
dvojnice s rupicama šest prema nula i b) dvojnice s rupicama za sviranje tri naprama
četiri. Također Bugari sviraju i par oboa tj. zurne (uz pratnju bubnja) koje su isti tip
glazbala kao i istarske i krčke sopile koje se također sviraju u paru. Od navedenih
analogija, nama su svakako najznačajnije tambure četverožice koje zasigurno imaju
neke veze s hrvatskim tamburama četverožicama zbog određenih identičnih osobina.
Prema Kačulevu (Kačulev, I., 1978, 13/14) «Jedino trzaće glazbalo koje se može naći u
Bugarskoj je tambura koja se u nekim područjima naziva (različito) baylama, bulgariya,
trumbura, drunka i saz. To glazbalo međutim nije tako široko rasprostranjeno kao
gadulka. Najčešće ju nalazimo među Bugarima i bugarskim muslimanima zapadnih
Rodopa i uzduž korita rijeke Čepin, u jugozapadnoj Bugarskoj, u području Pirina i
posebno u području Razloga. Sve do prije pedesetak godina tambura se svirala i u
nekim gradovima drugih dijelova zemlje. Vanjski oblik tambure vrlo je profinjen.
Maloga je, kruškolikog korpusa s tankim pokrovom i dugačkom i tankom hvataljkom.
Izrađuje se u različitim veličinama od javorova, vrbina i drugih vrsta drveta. Dužina
glazbala varira od 55 do 100 cm, i može imati dvije, četiri, šest, osam ili dvanaest
žica poredanih u skupinama od dvije ili tri žice. Najčešće su tambure s četiri ili šest
žica, kromatske sa šesnaest položaja perdeta (perdeta je množina od perde što znači
slijep ili zavjesa, u kontekstu tambure tumači se kao prag ili prećka). Ton se proizvodi
na metalnim žicama pomoću trzalice koja se zove tezene napravljene od trešnjine
kore. Ton je nježan i lagano nosiv. Zbog toga je tambura uglavnom kućno glazbalo.
Upotrebljava se za sviranje u sobi, u malom zatvorenom dvorištu gdje su dobri uvjeti za
zvučnu rezonanciju. Slično gajdama i dvojankama, zajedno (istovremeno) s melodijom
zvuči ritmička bordunska dionica. Tri su žice tambure četverožice (Kačulev, 1978, 139)
ugođene unisono (na isti ton, tj. sva tri tona su iste visine), na primjer na ton c1, a
četvrta je žica ugođena kvartu (četiri tona niže) ili kvintu (pet tonova niže) ispod prvih
triju žica.
Nadam se da smo čitavim ovim nizom ikonografskih izvora i povijesnih
podataka uspjeli dokazati i pokazati puteve migracija i varijantnost transformacija

tambura dvožica od najstarijih pretpovijesnih reljefa (2000 g. pr. Kr.) iz zemlje Huru,
kasnije huritske države, sve do Egipta te preko Grčke i Rima do Balkana. Istovremeno
smo dokazali i indo-iransko podrijetlo Hurita, čije je trajno kulturno dobro, tambura
dvožica putovala uvijek s njima. Postala je i egipatski hijeroglif u značenju sreća,
radost i veselje. Da je tambura stigla s Huritima 1200. godine prije Krista na područja
nastanjena hrvatskim stanovništvom dokazuje istovremeni arheološki nalaz ključa i
dijela rezonantnog tijela u Ribiču pokraj Bihača. Zato nije čudno da živi još i danas
pod imenom cindra na Grobnišćini.

LITERATURA
BAINES, Anthony – Woodwind Instruments and their history, Faber and Faber ited, 24 Russell Square,
Third edition, London, 1967.
BAKE, Arnold – The Music of India, New Oxford History of Music, Volume I, (195 – 227), 1969.
BAUER, Antun – Armensko-kavkasko antičko podrijetlo starohrvatske umjetnosti, glagoljice i
glagoljaštva, Zagreb (65-68), u Tko su i odakle Hrvati - Revizija etnogeneze, Znanstveno društvo za
proučavanje podrijetla Hrvata,1994.
BEBEY, Francis – Musique de l’Afrique, Horizons de France, Paris,1964.
CAVENDISH, R. – LING T.O. 1990.
ĆURIĆ, Mijo, N. – Staroiransko podrijetlo Hrvata, Nezavisna autorska naklada, Zagreb,1991.
DOWSON, John – A classical Dictionary of Hindu Mythology and Religion, Geography, History, and
Literature, London, 1950.
ĐIMREVSKI , Borivoje – Čalgiskata tradicija vo Makedonija, Institut za folklor «Marko Cepenkov»-
Skopšje, Makedonsko narodno tvoreštvo-Orska i instrumentalna narodna tradicija, Knjiga 4, Makedonska
knjiga, Skopje, 1985.
MANOJLOVIĆ, Gavro – Povijest staroga orijenta, Knjiga I, od najstarijih vremena do u dvanaesto stoljeće
prije Isusa, Izdanje Matice Hrvatske, Tisak nadbiskupske tiskare, Zagreb, 1923.
FARMER, Henry George –The Music of Ancient Egypt, New Oxford History of Music, Volume I, VI
poglavlje, Oxford University Press, London, (256 – 282), 1969.
GERSON-KIWI, Edith – Neuere Forschungen zur Musikkultur im alten Mesopotamien, (29-40),
Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja, knjiga LXXVII, Odjeljenje društvenih
nauka, Knjiga 16, Sarajevo, 1986.
GRAVES, Robert, Grčki mitovi, Nolit, Beograd, 1969.
HERES, Tomislav – Prahrvatska kultura i uljudba, (64), Zagreb, u Tko su i odakle Hrvati-Revizija
etnogeneze, Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, 1994.
HICKMANN, Hans - Agypten. Musikgeschichte in Bildern, Band II; Musik des Altertums, 1961.
HAMID, Hussaini – Afganistan’s Folk Music, Ministry of information and Culture, br. 26, Government
Printing Press, 1974.
KATIČIĆ, Radoslav – O podrijetlu Hrvata, (149-169), Zagreb, u Rano doba hrvatske kulture-Hrvatska i
Europa-kultura, znanost i umjetnost, Svezak I.
KWABENA NKETIA, J.H. . – The Music of Africa, W.W.Norton Company Inc., New York , 1974.
MARCUSE, Sibyl – Musical Instruments - A Comprehensive Dictionary, New York, 1975.
MATASOVIĆ, Ranko – Kultura i književnost Hetita, Matica Hrvatska, 2000.
MIKULIĆ, Tihomir – Otvoreni pečati, Kapital trade MTU, Zagreb, 1999.
SACHS, Curt – Reallexikon der Musik-instrumente zgleichj ein Polyglossar fur das gesamte
Instrumentengebiet, Georg Olms Verlag, Hildesheim-New York, 1972.
SCHNEIDER, Albrecht – ARCHAIOLOGEO, some comments on methods and sources in Music Archaeology,
(195-224), u Second Conference of the ICTM Study Group on Music Archaeology, Stockholm, November
19 – 23, 1984, Volume I-General Studies, Publication issued by the Royal Swedish Academy of Music, No
53, Stockholm, 1986.
STOCKMANN, Doris – On the early History of drums and drumming in Europe and the Mediterranean,
(11-28), usome comments ...., Stockholm, 1987.
TOMIČIĆ, Zlatko – Iranski mazdaizam, manihejizam i Europa (295-326), u Staroiransko podrijetlo
Hrvata, Zbornik simpozija, 24.VI. 1998.
VERTKOV, K.A.-BLAGODATOV,G.I.-YAZOVITSKAYA,E.E.– Atlas muzičkih instrumenata naroda SSSR-
a, izdavač «Muzika», Moskva, 1975.
VIDOVIĆ, Mirko – Hvatski iranski korijeni, Sv. I, Nakladno novinska tvrtka Grgur Ninski, 1991.
WOOLLEY, Leonard –
Mitologija i religija Hetita, «Dečja knjiga», Beograd, 1990.
Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimški rječnik, Zagreb-Eisenstadt.
Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimški rječnik, Zagreb-Eisenstadt.

SAŽETAK
Dosadašnja razmatranja o podrijetlu tambura, tj. dugovratih lutnji nisu uzimala u
obzir činjenicu da su najstariji ikonografski izvori koji prikazuju tamburu, upravo
prikazi tambura dvožica vrlo sličnih suvremenoj grobničkoj tamburi dvožici, cindri.
Autor ovog članka donosi niz najstarijih likovnih prikaza tambura dvožica iz drugog
tisućljeća prije Krista s područja Mezopotamije (iz onovremenih država Hurita,
Mitanija i drugih), Male Azije (iz onovremene države Hetita) kao i Egipta, gdje su se
pored brojnih likovnih prikaza tambura dvožica na zidovima piramida, sačuvala čak i
tri primjerka tambura iz vremena XVIII. dinastije. Kako se vrijeme vladavine XVIII.
dinastije u Egiptu preklapa s vremenom vladavine Hiksa (hiksos na egipatskom
znači strani gospodari) pojava se tambure dvožice u Egiptu može tumačiti kulturnim
importom iz matične zemlje Hiksa tj. države Hurita koja se u ono doba protezala na
području gornjeg Eufrata i Tigrisa, današnje Sirije, Palestine, Izraela, sve do Egipta.
Tom tumačenju u prilog ide i prikaz svirača tamburice sa životinjskom glavom u
Mezopotamiji kao i životinjskog orkestra u Egiptu (gdje krokodil i lavica sviraju tamburu
dvožicu). Autor potom smatra da nije slučajna sličnost između mezopotamskog
naziva za tamburu dvožicu sinni-tu iz vremena prve babilonske dinastije oko 1900.
godine prije Krista i suvremenog hrvatskog preciznije grobničkog naziva cindra ili
gradišćanskohrvatskog (arhaični oblik hrvatskog jezika iz 16. stoljeća) naziva cintra.
Kako je iz zapisa klinastim pismom jasno potvrđeno da je vladarska dinastija države
Mitani indo-arijskog podrijetla, izgleda da se izvorište tambura dvožica treba tražiti
u Indiji ili na području sjeverozapadne Indije i današnjeg Afganistana. Upotreba
tambura dvožica zadržala se u Indiji sve do današnjih dana u rukama hramovskih
prostitutki, što je i u Egiptu vjerojatno bio slučaj, jer prevladavaju likovni prikazi golih
žena sviračica tambura dvožica. U Indiji se još pored tambure dvožice svira i tambura
četverožica koja se gotovo identično ugađa kao i hrvatska tambura četverožica tzv.
slavonska samica ili lička kuterevka. Paralelno postojanje tih dvaju oblika tambure
u Hrvatskoj i u Indiji, ali i na širokom području koje ih povezuje (ne uvijek obaju
oblika, već negdje dvožica, a drugdje četverožica) upućuje na tezu o indo-arijskom ili
indo-iranskom (jer je Afganistan bilo prvobitno iransko područje) podrijetlu tambure
dvožice. Pored tih ishodišnih, najjednostavnijih oblika tambura, koje su se sačuvale u
Hrvatskoj, Perziji (tj. Iranu) i Indiji, Iran i Indija su doveli razvoj tambura do vrhunca,
dodajući im rezonantne žice kako bi se umnožio broj alikvotnih tonova koji se javljaju
uz odsvirane tonove na melodijskim žicama. Vjerojatno zbog takva razvitka, vrlo stara
indo-vedska božica znanja i mudrosti božica Saraswati (avestijska Harahvaiti) na
ikoni iz hrama Avudha-Puja na jugu Indije, svira razvijeniji oblik tambure, unatoč
činjenici da još danas postoje njezini prvotni najjednostavniji oblici.
Nasuprot takvom razvitku tambura u Indiji i Iranu, u Hrvatskoj se sviranje tambure
razvilo u tamburaški orkestar, tj. zbor, što je dokaz vlastitog stvaralačkog potencijala
u razvoja tambura u Hrvata unatoč zajedničkom podrijetlu. Grobnička cindrica, koja
o tom podrijetlu još i danas svjedoči, trebala bi postati zaštitni znak i promidžbeni
simbol grobničkog identiteta.
Suprotno izrečenim, a i napisanim tvrdnjama da su tambure donijeli Turci
na Balkan pa su ih od njih preuzeli i Hrvati, stoji arheološki nalaz dijela tambure,
tj. zvučnog tijela (izrađenog od debljeg komada drveta) nažalost bez vrata, ali sa
sačuvanim vijkom za natezanje žica, iz sojeničkog naselja, Ribiča pored Bihaća.
Datacija tog nalaza u 1200. godinu prije Krista upućuje na činjenicu mnogo dužeg
trajanja upotrebe tambura (kratkovratih ili dugovratih) na današnjem tlu Hrvatske, a
time možda i prahrvatskog etnosa!
Sl. 1 Antun Ban, Podhum, Grobnik
Sl. 2 Cindrica Franje Rožića, Ratulje, Grobnik


Sl. 3 Tambura trožica, Dvor na Uni
Sl. 4 Tambura dvožica, Evans, 19.st.
Sl. 5 Arheološki nalaz ključa i

tijela tambure, 1200.pr.kr.

Sl. 6 Hetiti s lutnjom, Karkemiš, C.

Sachs
Sl. 7 Hetit s lutnjom, 13.st.pr.Kr.
Sl. 8 Svirač lutnje, Mitani, C. Sachs

Sl. 9 Svirač dugovrate lutnje (tambure) cca 2000 g.pr.Kr.
Sl. 10 Sviračica pandore iz Ganagre Sl. 11 Sviračica tambure, Izrael

Sl. 12 Svirač dugovrate tambure dvožice iz Pahekmenova groba
Sl. 13 Svirač dugovrate tambure dvožice na fresci iz Paserova groba (tebanska nekropola, grob br. 367) iz
vremena Novog carstva, tj. vladavine 18. dinastije, Amenofisa II. (1450 – 1425) (Hickmann, H. 1961., 30,
sl. Br. 8).

Sl. 14 Sačuvani primjerak male tambure (vjerojatno dvožice na kojoj je svirala plesačica), pronađene u
tebanskom grobu (br. 1389) iz Der el-Medinaha (H. Hickmann, 1961, 130, sl. 99 na str. 131), iz vremena
Novog carstva, tj. XVIII. dinastije (čuva se u kairskom muzeju, kataloški broj 6420). Citiram Hickmannov
opis «Malena egipatska dugovrata lutnja (tambura) sastoji se od kornjačina oklopa kao rezonatora i crveno
obojene životinjske kože kao zvučnog pokrova (daske glasnjače, op. K.G.), sa šest probušenih rupica, i
vrata dugačkog 62 cm, koji je također služio kao hvataljka (melodijska). Donji kraj štapa (vrata – op. K.G.)
razrezan je u dva dijela na kojima su pričvršćene žice (dvije, op.K.G.). Žice su prelazile preko konjića (na
slici se može razaznati prema sjeni). Uz ovo glazbalo pronađena je i (eliptična) drvena trzalica».
Sl. 15 Sačuvani primjerak velike egipatske dugovrate tambure (lutnje) s trima crijevnim žicama iz groba
glazbenika Harmosisa, iz tebanske nekropole kod Der El-Bahari, iz vremena kraljice Hatšepsut (1520 –
1484) koji se čuva u kairskom muzeju (kat. broj 69421). «Otkriće ove tambure trožice (lutnje) bio je stvarno
sretna slučajnost za glazbenu znanost. Glazbalo je ležalo u grobu Harmosisa, pjevača i svirača tambure u
službi Senmuta (Senmut je bio dvorski arhitekt kraljice Hatšepsut; njemu treba zahvaliti za hram u Der
el-Bahari). Harmosisova tambura još uvijek ima originalne, crijevne žice od 1 mm. Samo glazbalo sastoji se
iz rezonatora u obliku polovice lješnjaka, s napetom obojenom životinjskom kožom i vratom.
Trzalica je drvena (specifičnog oblika, poput drvenog pijuka – vidi sliku; op.K.G.). Žice su na donjem kraju
pričvršćene na za to namijenjenu izbočinu i nategnute preko povišenog mehanizma za fino ugađanje koji se
mogao pomicati. Egipatske tambure nisu imale nikakav ključ. (Ukupna dužina:119,5 cm).
Sl. 16 Amenemhet, svirač tambure trožice iz vremena početka

Novog carstva (oko 1500.), iz tebanske nekropole, groba broj 82.
Grob je tebanskog pisara Amenemheta bogat podacima o poznatim
glazbenicima metropole. Pretpostavlja se da je Amenemhet bio
strastveni ljubitelj glazbe. Slikarije kojima je ukrašen njegov grob
prikazuju više skupina glazbenika, muškaraca i žena, koji su svi
bili poimence poznati. Na lijevoj strani slike nalazi se glazbenica
Bakit. Ona svira malu, lako prenosivu pjevačku harfu koja se
proširila osobito u vrijeme Novog carstva. Drugi glazbenik zvao
se kao i vlasnik groba Amenemhet i svira tamburu trožicu.
Treći umjetnik, koji svira dvocijevnu obou, ima strano ime koje
dosad nije bilo moguće identificirati. U grobu su naslikani i drugi
imenom poznati glazbenici, pjevačica Amenhotep i pjevač i svirač
harfe Ahmosis.» (H. Hickmann, 1961, 144, sl. 118 na str. 145)

Sl. 17 Sjedeći svirač tambure u pratnji slijepog pjevača, prikazan

na reljefu iz Patenemhabova groba, iz nekropole u Sahari, iz
vremena XVIII. dinastije, za vladavine Amenophisa IV Echnatona
(čuva se u Rijksmuseum van Oudheden u Leiden-u).
Sl. 18 Sviračica tambure u glazbenom sastavu, iz Rechmireova

groba, iz vremena s početka 15. stoljeća prije Krista (H. Hickmann,
1961, sl. 41)
Sl. 19 Svirač tambure dvožice (lutnje)

naslikan na isječku glazbenog prizora
(scene) u grobu br. 80 iz tebanske
nekropole, iz vremena Novog carstva (oko
1450 pr. Kr.). Suprotno Harmosisovoj
tamburi, ova ima samo dvije žice koje su
na gornjim krajevima ukrašene crvenim.
Prikazi svirača tambura nalaze se u
grobovima pretežno na istom mjestu,
iz tog se rasporeda dade naslutiti da su
svirači pjevali pjesme uz određene rituale,
određene ceremonije prilikom kojih
su imali zadano, uvijek isto mjesto.(H.
Hickmann, 1961, 132, sl.101 na str. 133).

Sl. 20 Svirač tambure dvožice (lutnje) naslikan na isječku
glazbenog prizora u grobu br.74 iz tebanske nekropole,
iz vremena Novog carstva (za vladavine Thutmosisa IV.).
«Unatoč velikom oštećenju, no još uvijek svježih boja
vidljiv je prikaz tambure dvožice. Čini se da je riječ o istom
primjerku tambure kao što je ona Harmosisova. Dok su žene
sviračice tambura uglavnom plesačice (zbog čega koriste
lakša glazbala), dotle su tamburaši često prikazivani kao
pjevači, otvorenih ustiju. Kako su sudjelovali u religioznim
procesijama, pratili pokope i obrede za mrtve u samim
grobnicama, može se pretpostaviti da se radilo o hramskim
sviračima. Može ih se naći i u skupinama, što saznajemo
iz natpisa na kipu Pedichena koji se čuva u muzeju Fitz
William u Cambridgeu. Pedichen je izričito označen kao
glazbenik i kao voditelj skupine tamburaša (lutnji) u hramu
Chonsa. (H. Hickmann, Le metier de musicien, Abb.13 i 14).
Iz prikaza glazbenica odnosno plesačica s flautama, lirama
i tamburama u muzeju u Leidenu (plavo glazirani tanjur s
prikazom tamburašice) proizlazi da su na podlaktici imale
tetovažu boga Besa. Možda se ovdje radilo o vrsti kastinske
oznake (znaka određene kaste), premda je poznato da u
starom Egiptu kaste nisu postojale» (H. Hickmann, 1961,
132). Postojanje kastinskih oznaka na rukama sviračica predstavlja značajan dokaz o izravnoj vezi tambura
i svirača s hinduskom kulturom, odnosno dokaz o podrijetlu i tambura i specifičnog indijskog društvenog
uređenja, tj. podjele na kaste koje nije bilo poznato ni perzijskom ni mezopotamskom društvu.
Sl. 21 Kipić tamburaša (iz nepoznatog nalazišta, iz vremena Novog

Carstva (čuva se u Muzeju u Kairu, kat. br. 773). «Ovdje prikazana
tambura posebna je oblika koji je smješta u kratkovrate tambure
(lutnje), odnosno u prijelazni tip glazbala s proširenim kruškolikim
rezonatorom. (H. Hickmann, 1961, 132, sl.103 na str.133). Takav oblik
kratkovrate tambure možemo smatrati inačicom pandore tj. panture,
koju unatoč trzalačkoj tehnici sviranja, zbog specifičnog oblika možemo
smatrati pretečom kasnijih kruškolikih kratkovratih gudaćih glazbala,
poput perzijskih i turskih kemance, odnosno bugarskih i makedonskih
gadulki i hrvatskih lirica ili lijerica.
Sl. 22 Krokodil-svirač dugovrate tambure (dvožice) prikazan u životinjskom orkestru (tj. svirači su maskirani
u životinje) na papirusu koji se čuva u Torinu, iz vremena 19. dinastije.

Sl. 23 Skupina (ansambl) triju svirača tambura u povorci, prikazana

na isječku iz hrama u Luxoru, iz vremena Tut’Anch Amona (oko
1350. godine prije Krista). Prikaz donosi svirku u tamburaškom
tročlanom sastavu tijekom održavanja javnog obreda. Unatoč
vidljivom načinu privezivanja žica za vrat kožnim uzicama, sva su
tri glazbala zasigurno morala biti dobro ugođena kako bi zajedno
svirala.
Sl. 24 Prikaz hramskog svirača tambure dvožice sa vezanim pragovima i simbolom boga Sokara (glava sokola
sa sunčanim diskom) na gornjem kraju vrata. Prikaz je na zidnoj slici iz groba br. 341 u tebanskoj nekropoli,
iz vremena Novog carstva, za vladavine Ramsesa II (H. Hickmann, 1961,
100, sl. 62 na str. 101). Potrebno je pobliže objasniti simbol boga Sokara
na tamburici, jer svakako dokazuje pogrebnu ritualnu funkciju sviranja
tambure dvožice u Egiptu u doba Ramzesida. Prema Mikuliću (T.
Mikulić, 2002, 498/499) o tom božanstvu saznajemo sljedeće «Sakar je
bio božanstvo pogrebnog kulta u Memfisu. Uobičajeno je bio prikazivan
kao čovjek s glavom sokola. Prvenstveno je bio božanstvo podzemnog
svijeta, gdje je upravljao smrću, propadanjem i pripremom za ponovno
rođenje, a njegov glavni festival padao je u vrijeme oko zimskog
solsticija. Sakar je bio također manifestacija uskrsnulog Ozirisa te su
oba boga spojeni u jedno božanstvo Oziris-Sakar. Kada je Ozirisovo
tijelo predano u zemlju, nastupila je magija plodnosti Sakara. Kada
su prestale poplave Nila (manifestacija Ozirisa), nastupilo je vrijeme
oranja i sađenja (manifestacija Sakara). Za vrijeme njegovog festivala
proizvođeno je Ozirisovo pšenično zrnje. Kasnije dinastije spojile su
oba boga sa Ptahom te je nastalo jedno božanstvo Ptah-Sakar-Oziris,
što bi moglo dati povoda za pretpostavku o nastajanju trojnosti iz prethodne dvojnosti.» Sakarov posvećeni
festival nazivao se Hanu festival i održavao se svake godine u Tebi. Slavio je Sakara kao uskrslog Ozirisa.
Sl. 25 Krokodil svirač tambure dvožice s ovalnim rezonatorom u prizoru životinjske glazbe prikazanom
na reljefu iz Medamuda, iz Kasnog doba, vladavine XXI. dinastije (oko 1085), koji se čuva u muzeju u
Kairu (inv. Br. 58924). Hickmann piše «Na desnoj strani slike prikazana je dama (gospođa) mišica. Mačke
ju poslužuju i nutkaju pićem. Motiv «preokrenuta svijeta» («verkehrten Welt»), u kojemu miš vlada nad
mačkama, još je i danas živ u egipatskoj folklornoj glazbi. Folklorna pjesma zabilježena u gornjem Egiptu

(Assiut) (H. Hickmann et Charles Gregoire, Duc
de Mecklembourg, Catalogue d’enregistrements
de musique folklorique egyptiene, precede d’un
rapport preliminaire sur les traces de l’art musical
pharaonique dans la melopee de la Valee du Nil,
Kehl 1958; usporedi notni primjer u prilogu),
govori o mišu koji se napije u gostionici i osjeti
tako snažnim da mačku koja ga je proganjala
izvrijeđa prostim (narodnim) izrazima i udari u
nos (usporedi notni primjer na str. 156).»
Lijevo na slici krokodil svira poseban oblik
tambure dugačkog izvučenog, ovalnog rezonantnog
tijela. Na leđima krokodila stoji plesačica s
prenosivom kutnom harfom. U egipatsko Kasno
doba kutna harfa je sve više potiskivala lučnu
harfu. Taj se novi tip harfe pojavio prvi puta u
dolini Nila u vrijeme Amenophisa II. (1450 – 1425)
(vidi odjeljak 8), ali se na nj gledalo kao na strano
glazbalo i tako se njime postupalo.
Sl. 26 Harfa, tambura trožica (lutnja) i

dvocijevne klar. sviraljke (1475.pr.Kr)
Sl. 27 Tambura trožica, G. Farmer, 1969, (255 – 282) tabla IX, b)

(str.274/75)
Rana kratkovrata (trbušasta) lutnja iz vremena XIX. – XX. dinastije
(čuva se u muzeju u Kairu, inv. Br. 38797), zanimljiv je kipić od pečene
i djelomično crveno obojene gline koji predstavlja ženu sviračicu i
do danas ostaje jedinstven u svijetu umjetnosti. Očito se radi o vrsti
kratkovrate lutnje sa širokom hvataljkom, glazbalu iz vremena od 1300.
odnosno najkasnije 1085. godine prije Krista, glazbalu vrlo sličnom
suvremenoj takozvanoj arapskoj lutnji. Kipić je vjerojatno cipriotskog
podrijetla, premda je pronađen u jednom egipatskom grobu. Koliko
je pojava takvog trbušastog i kruškolikog oblika lutnje utjecala na
povijesni razvitak novih tipova lutnji, treba se još istraživati.» (H.
Hickmann, 1961, 134, sl.104 na str. 135)

Sl. 28 Kipić sviračice tambure (lutnje u obliku lirice, zapravo pandore; op. K.G.)
iz vremena grčko-rimskog Egipta (čuva se u muzeju, kat.br. 26762). Ovaj prikaz
lutnje u obliku mandole potvrđuje da je postojala kasnoantička varijanta glazbala
iz obitelji lutnji s izduženim rezonatorom, pri čemu rezonator i vrat, odnosno
hvataljka prelaze jedno u drugo bez ikakva vidljiva prekida (H. Hickmann, 1961,
134, sl. 105 na str. 135).
Sl. 29 Svirač tambure s maskom pavijana ili lavice prikazan na isječku

iz glazbenog prizora u hramu iz Philae, iz vremena Ptolomejskog
Egipta (2. stoljeće prije Krista). Hickmann piše «Prikazi životinja
svirača nisu rijetki (usporedi komentare uz slike 9 i 10). Odgovaraju
basnama ili bajkama koje danas više ne poznajemo, ili predstavljaju
međusobnu povezanost svetih životinja s određenim glazbalima, koja
svakako zahtijeva objašnjenje. Naime, često su određena glazbala
rezervirana za određena božanstva.» (H. Hickmann, 1961, str.36, sl.14
na str. 37).
Možda možemo ovaj lik tumačiti kao prikaz egipatskog boga Totha,
boga mudrosti i znanja, koji se standardno prikazivao s majmunskom
glavom. Kako Toth ima značajnu ulogu u mitu o Ozirisu i u njegovom
oživljavanju, u nastavku članka donijet ćemo više podataka o njemu i
mogućoj simboličkoj vezi s tamburom dvožicom.
Sl. 30 «Koptska
tambura (sprijeda
i straga) iz grobova
kod Qarara iz ranog
srednjeg vijeka (čuva
se u Egiptološkom
institutu Sveučilišta u
Heidelbergu). Poznato
glazbalo uređeno je
za napinjanje triju ili
četiriju žica, a dolazi
iz vremenskog perioda
između 4. i 8. stoljeća
A.D. Čini se vjerojatnim
da su te tambure preteče
gitare, posebno gitare
morisce. Sve sačuvane
tambure sastoje se
od jednog komada
(drveta), jedino je vrat velikog primjerka tambure produžen dodatkom...” (H. Hickmann, 1961, 134, sl. 106
i 107 na str. 135).
Grčka antička ikonografija nije tako bogata prikazima tambura, ali unatoč malobrojnosti, prikazi
tambura su vrlo značajni. Najstariji prikaz je onaj iz Mantineje, iz posljednje trećine 4. stoljeća prije Krista
(330 – 320 g. prije Krista). Na reljefu je prikazana Muza kako svira tamburu tj. lutnju (Max Wegner, sl. 67 na

str. 107). Premda na prikazu nije vidljiv broj žica, prema načinu
držanja prstiju može se pretpostaviti da je tambura imala dvije
žice. Drugi i treći prst smješteni su jedan uz drugi, zajedno,
uz gornji rub vrata tambure što nam daje za pravo da tvrdimo
kako se njima skraćuje prva, gornja žica. Istovremeno, četvrti
i peti prst skvrčeni, ali i kraći, zajedno pritišću donju, tj. drugu
žicu. Između palca i kažiprsta desne ruke sviračica izgleda drži
trzalicu i njom trza obje žice. Takav se hvat može i danas vidjeti
kod svirača tamburica dvožica. Nažalost, broj pragova na vratu
tambure nije vidljiv. Ne vidi se ni način pričvršćivanja žica, tj.
broj vijaka, odnosno čivija. Glazbalo dimenzijama, širinom
i dužinom vrata i veličinom rezonantnog tijela podsjeća na
suvremenu grobničku tamburu.
Sl. 31 Tamburašica, Mantineja, 4.st.

pr. Kr. Brojniji su prikazi tambura
s rimskog područja. Gunther
Fleischhauer objavio ih je nekoliko.
Prvi prikaz je najstariji, potječe s kraja
4. stoljeća prije Krista iz Tanagre. To
je mali kipić u terakoti koji prikazuje
sviračicu pandore (G. Fleischhauer,
1964, sl. 55 na str 99). «Za pratnju
umjetničkih popijevki u koncertnoj
izvedbi na otvorenom kao i u okviru
intimnog kruga kućnog glazbovanja
osim kitare i lire osobito su se koristile
tambure (lutnje) podrijetlom iz
orijentalne glazbene prakse, koje su
se pojavile oko 4. stoljeća pr. Krista
u svom pobjedničkom pohodu kroz
helenistički svijet. Razni prikazi
pružaju mogućnost zaključivanja o
kakvoći i rasprostranjenosti glazbala,
ali također pokazuju promjene
ergoloških osobina i prate razvoj
preuzetog glazbala tipa tambure
(lutnje) iz kasnog rimskog doba
(usporedi slike 75 – 78). Trožičano
glazbalo obično ima kruškoliki oblik.
Na oštećenoj ranohelenističkoj figurici
iz Tanagre nije moguće utvrditi način
zatezanja i pričvršćivanja žica, tako
da se tek usporedbom s paralelnim
prikazima može pretpostaviti da se
radi o pandori s tri žice.» Ono što se
dosta jasno može vidjeti na kipiću,
način je trzanja te tambure. Vidljivo
je da sviračica trza žice srednjim
prstom desne ruke.

Drugi je prikaz reljefni i potječe s kraja 3. stoljeća A.D. iz Napulja (reljef na sarkofagu; visina
0,65m; širina 1,86m; čuva se u Nacionalnom muzeju u Napulju, Inv. Br. 6598) i prikazuje sviračicu tambure
(lutnje) uz glazbujuće Nereide (G. Fleischhauer, 1964, sl.75 na str 130). «Kao i kod prethodne slike, radi se
ovdje opet o prikazu prijenosa umrlog uz pomoć
morskih bića, u ovom slučaju uz pomoć Kentaura
i glazbujućih Nereida, preko svjetskog mora na
otok duša. U sredini reljefa na sarkofagu unutar
kružnog okvira prikazano je poprsje umrle. Lice
joj nije modelirano do kraja iz čega se može
zaključiti da sarkofag nije bio korišten; nadgrobni
spomenici ove vrste izrađivali su se na taj način
da bi se tek po narudžbi izradio portret umrle
(usporedi sl. 41). Sliku umrle pridržavaju dva
kentaura iza čijih leđa sjede Nereide, a iza njih pak
druge Nereide sviraju na žicozvučnim glazbalima,
na lijevoj strani na liri, a na desnoj strani na
dugovratoj tamburi. Na rubovima simetrično
poredanih figura na objema strane reljefa nalaze
se Kentauri. Umrla je prikazana s žicozvučnim
glazbalom tipa lutnje (tambure) u rukama, kao
glazbenica, profesionalni virtuoz (psaltria) ili kao
početnica (diletantkinja), čija naklonost i ljubav
prema glazbi simbolički dolazi do izražaja, naime
kao i za vrijeme života umrla se želi na drugom
svijetu razveseljavati svirkom tambure (usporedi
Aen. 6,642 ff)
Na svim trima prikazima sviračica tambura
vidljivo je da se radi o prikazima tambura
četverožica, što nam daje za pravo da razmišljamo o
paralelama u suvremenom hrvatskom folklornom
instrumentariju. U hrvatskim se selima još danas
svira tambura četverožica, u Slavoniji samica, a

u Lici kutarevka.
Glazba je strukturno
b o r d u n s k o
višeglasje, tj. na
dvjema se gornjim
žicama dvoglasno
svira melodija
u paralelnim
tercama, dok treća
i četvrta žica izvode
dvoglasni bordun tj.
istovremeno zvuče
tonika i dominanta,
kao što je slučaj
i na slavonskim
gajdama, gdje druga
cijev prebiraljke
izvodi naizmjenično
tonove tonike i
dominante iznad
ležećeg bordunskog
tona trubnja.

L. Margetić: Grobnišćina i drge vinodolske općine
GROBNIŠĆINA I DRUGE VINODOLSKE OPĆINE
Na pitanje pripada li Grobinšćina u Vinodol nije baš lako odgovoriti. U

današnje vrijeme kao da ne bi smjelo biti sumnje da se Vinodol proteže približno od
Hreljina, Bakarca i Kraljevice, do poteza Novi – Ledenice, ili, možda, još nešto uže,
od Križišća do Zagona. Dakle, Grobnik danas leži dobrih 10 km zapadno od Vinodola.
A ipak, s druge strane, kada Vinodolski zakon iz 1288. godine1 nabraja uglednike
koji su se sabrali u Novome da bi preko svojeg povjerenstva dali popisati “sve stare
dobre prokušane vinodolske zakone”, onda se gradovi iz kojih su izabrani članovi
povjerenstva nabrajaju ovako: Novi Grad, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin,
Bakar, “Crsat” i Grobnik.2 Dakle, Grobnik je u to doba sigurno bio dijelom vinodolskog
“kneštva”, kako to područje izričito naziva sam Vinodolski zakon, primjerice, u članku
5.: “ako bi gospodin knez vinodolski ili (…) biskup putovao po kneštvu vinodolskom
itd.”3
Znači li to da je u Vinodolskom zakonu utvrđen stariji opseg područja
Vinodola, koji se kasnije smanjivao sve do današnjeg pojma tog područja? Ipak,
protiv ove tvrdnje govori odlučujuća činjenica da se jedino u Driveniku, Grižanama i
Bribiru sačuvalo prastaro podavanje zvano ognjišćina koje su tamošnji kmetovi davali
vlasteli. Još prema Bribirskom urbaru iz 1610. - 1612. godine podavanje u žitu iznosilo
je u Bribiru po kućanstvu jednu kvarticu, to jest svako je kućanstvo davalo oko 14 l.
žita. Uostalom, toliko su davale i pojedine kuće u Grižanama i Driveniku, a također i
u Belgradu i Kotoru.4 To je podavanje zbog nerazvijenosti državne uprave utvrđeno
paušalno po kućanstvu, bez obzira na količinu uroda - što je već samo po sebi dokaz
starine - ali okolnost da se ono sačuvalo samo u Driveniku, Grižanama i Bribiru upućuje
na zaključak da je to područje, koje se, uostalom, još i danas naziva Vinodolom, bilo
onaj prvobitni vinodolski kotar kojem je na čelu bio državni dužnosnik sa sjedištem u
Bribiru, možda neki član kraljevske obitelji, a kasnije član neke ugledne obitelji.
Ne bi trebalo dvojiti da je vinodolsko stanovništvo nakon dolaska Slavena (i
Hrvata) bilo organizirano u vojničko-graničarske općine koje su ležale nasuprot Krku,
u to doba još u sklopu Bizantske Dalmacije. Na to razdoblje podsjeća naziv satnik
(stotnik), koji je bio na čelu grupe vojnika-graničara.
U vrijeme hrvatske države narodnih vladara, dakle u vremenskom razmaku
od više stoljeća, te su općine živjele u razmjerno ugodnoj sigurnosti, jer se hrvatska
granica protezala duž Učke, a neke ozbiljnije opasnosti koja bi dolazila iz susjednog
bizantskog Krka bilo je sve manje, te je možda već u X. stoljeću nestala. Smatramo
da je već prigodom komutacije vojnih u civilne obveze, vjerojatno još u doba hrvatske
države narodnih vladara dok je granica bila na Učki, došlo do utvrđivanja osnovnih
podavanja bivših vojnika–graničara, a sada poljoprivrednika - kmetova. Za zemljišta
koja više nisu bila vojno-graničarska dobra, i koja su prešla u trajno nasljedno pravo
obrađivača, plaćalo se podavanje pod nazivom bir, a za neobrađena i nepodijeljena
državna zemljišta na kojima je pasla sitna stoka plaćalo se podavanje sulj, u obliku
naturalnog podavanja svake desete ovce ili koze (“brava”),5 a od krupnih životinja na
neki drugi način. Za vinograde se davalo takozvanu potoku. Prema Urbaru iz 1610. -
1612. godine potoka je u Bribiru bila utvrđena na svako jedanaesto vedro, što bi možda
moglo značiti da se početno davalo svako deseto te da je kasnije došlo do olakšanja
obveze.
Smatramo da je u ranije doba hrvatske države sjeverozapadno područje
Hrvatske obuhvaćalo Liku i obalu Hrvatskog primorja do Brseča, i da se nazivalo
banat ili slično. To se dade prilično dobro iščitati iz vijesti Konstantina Porfirogeneta.6
Nakon što je Krešimir pripojio svojoj državi i kvarnerske otoke, oni su sigurno bili
dijelom te administrativne jedinice.
Dakle, u vrijeme hrvatske države narodnih vladara Grobnik nije, doduše,
pripadao Vinodolu u užem smislu te riječi, već je zajedno s Vinodolom i drugim,
upravo spomenutim obližnjim područjima pripadao u banat, to jest u šire graničarsko
područje od Učke do Zrmanje koje se nalazilo pod izravnom vlašću najmoćnijeg
(poslije kralja) hrvatskog dužnosnika, bana.
Međutim, kada je početkom XII. stoljeća granica pomaknuta na Rječinu,
situacija se promijenila. Odjednom su Grobnik i Trsat postali graničarske općine, pa
je tamošnju granicu trebalo zaštititi prema novom, opasnom njemačkom susjedu, to
više što je taj susjed neko vrijeme bio vrlo agresivno raspoložen.
Očito je da je izvanredno velika strateška važnost Grobnika morala imati svoje
reperkusije i na novu organizaciju grobničke općine, na socijalni i društveni sastav,
kao i na strukturu podavanja stanovništva tako važne graničarske općine. Uvođenje
stalne vojničko-graničarske posade, ublažavanje tereta i paušaliziranje određenih
podavanja samo su nužna posljedica položaja u kojemu se Grobnik našao u razdoblju
od XII. do XIV. stoljeća.
Nije nemoguće da je upravo u to doba došlo do povezivanja u jednu
administrativnu cjelinu: Grobnika, Trsata i Bakra s jedne, i “pravog” Vinodola s druge
strane, a pod vodstvom neke energične vlasti koja je bila prisiljena braniti područje
istočno od Rječine, u uvjetima posve novih okolnosti koje su rezultirale i nekim
paradoksalnim čimbenicima. Uz opasnog i agresivnog njemačkog susjeda na Rječini,
koji je već odavno otvoreno izražavao svoje aspiracije programiranjem osnivanja
nove biskupije u Tarsatici7 - koje bi, da se ostvarilo daljnje njemačko napredovanje
preko Rječine nedvojbeno obuhvaćalo i područje agera Trsatike s obje strane Rječine
- posve je nova okolnost bila i činjenica nove hrvatsko-ugarske državne zajednice.
U doba Kolomana ugarske su čete neko vrijeme bile vrlo aktivne na širem području
Kvarnera,8 ali uskoro se situacija mijenja tako što ugarski vladari ostvaruju svoju
nazočnost i suverenitet na kopnu preko moćne obitelji Krčkih knezova, dok u isto
vrijeme i glavni ugarski protivnik na moru na ovim područjima ostvaruje na Krku
svoju nazočnost i suverenitet preko te iste obitelji Krčkih knezova! Iz toga nužno
slijedi da su Krk i Vinodol bili relativno mirna oaza, a da je jedino na Grobniku i Trsatu
trebalo organizirati jako vojničko-graničarsko područje.
Da je na Grobniku postojalo vojničko naselje može se zaključiti još po nečemu.
Permanija u ovcama, prema ugovoru Petra Zrinskoga s Grobničanima iz 1642. godine,

bez sumnje, uz ostalo, označava ukupnu prvobitnu paušalnu obvezu koja se davala
u visini od 120 ovaca, što navodi na zaključak da je graničara, permana, moralo biti
120, i da je svaki bio obvezan na davanje jedne ovce. Broj od 120 permana vjerojatno
znači da je na Grobniku nastala vojnička kolonija na sličan način kao što su na zapadu
od Karolinga dalje osnivali vojničke kolonije od po stotinu vojnika, koje su se prema
novijem shvaćanju zato i zvale centene, njem. Hundertschaften.
Kmetska podavanja na Grobniku uključivala su:
1) bir,
2) sulj,
3) paušalna podavanja, takozvanu permaniju: a) žita,
b) vina,
c) ovaca,
4) paušalno podavanje određenog broja kokoši, jaja i maslaca.9
Zanimljivo je i važno da se na Grobniku podavanje u ovcama pojavljuje dva

puta, jednom kao sulj, a drugi put kao permanija.
Dok ostale vinodolske općine, osim rijetkih i tek kasnije uvedenih beznačajnih
pojava, nemaju zajedničkih paušaliziranih podavanja, Grobnik i Trsat plaćaju paušalno
i zajednički takozvane počasti, permaniju u vinu, ovcama i žitu. Jedina veća razlika u
podavanjima Grobnika i Trsata bila bi u tome što Grobničani plaćaju sulj, a Trsaćani
ne.
Obratno, sličnost u strukturi podavanja Grobnika i Trsata u usporedbi s
podavanjima ostalih vinodolskih općina daleko je manja i svodi se uglavnom na sličan
način plaćanja bira, te na Grobniku još i na identičan način plaćanja sulja.
U svakom slučaju, bez obzira na to može li se neki podatak o strukturi kmetskih
podavanja u Vinodolu i drukčije tumačiti, ostaje činjenica da struktura podavanja
na Grobniku i Trsatu pokazuje upadljive sličnosti, a u priličnoj se mjeri udaljava od
strukture podavanja u ostalim mjestima.
Paušaliziranje i neobično udvostručavanje pojavljuje se, dakle, na Grobniku
upravo u podavanju zvanom permanija. Njega ne nalazimo u drugim vinodolskim
općinama, a privuklo nas je i zbog svoga specifičnog naziva koji je, bez sumnje,
povezan sa sadržajem funkcije i nazivom perman. Još i mnogo kasnije, čak do XVIII.
stoljeća perman je na Grobniku naziv općinskog dužnosnika koji se u svim drugim
vinodolskim općinama naziva grašćik. Sve se to najjednostavnije i najuvjerljivije
objašnjava pojavom posebne vojno-graničarske grupe stanovništva na Grobniku pod
nazivom perman. Naziv perman podsjeća uvelike na naziv ariman, a arimani su bili
langobardski teritorijalizirani vojnici smješteni oko kaštela duž granice langobardskog
kraljevstva
Ukratko, na Grobniku je postojao neobično kompliciran sustav podavanja,
a ipak je, prema našim analizama, sprovedenim na drugom mjestu, ukupni iznos
svih paušaliziranih i nepaušaliziranih podavanja po pojedinom kmetu bio niži od
odgovarajućeg iznosa podavanja u drugim vinodolskim općinama. Objašnjenje te
pojave proizlazi samo od sebe: tijekom stoljeća spojile su se obje grupe stanovništva
(obje općine?) u jednu skupinu podložnika.
***
Začuđuje da je osjećaj pripadnosti zajedničkom kneštvu svih Vinodolaca od
Rječine do Ledenica ostao još mnogo stoljeća vrlo živ, ne samo u narodnom sjećanju
nego čak i u svakidašnjem životu.
Tako se u Grobničkom urbaru iz 1686. godine kojeg je u Kraljevici 9. ožujka
sastavilo posebno povjerenstvo na čelu s predsjednikom Simonom de Thomasisom,
u točci 4. nalazi ova značajna odredba: «Quoad iudicia instituenda et antiquos mores
in decidendis litibus observandos - quamvis pro moderandis et non impendendis
tot sumptibus et expensis consultius esset communitati si a prima statim instantia
ad capitaneum appellaret - liberum tamen sit cuicunque litem suam iuxta urbarium
et antiquam consuetudinem prosequi et ad tres, sex et novem arces praevia
insinuatione officiali facta expellere, ita tamen ut ultimaria causae revisio et decisio
penes dominium maneat»10, to jest, što se tiče određivanja sudova i poštivanja starih
običaja o dovršavanju sporova - premda bi bilo općini razumnije da radi smanjenja,
a ne stvaranja tolikih troškova i izdataka odmah od prvog stupnja podnese priziv na
kapetana - ipak, neka je svakom prema urbaru i starom običaju slobodno proslijediti
svoj spor i, uz prethodnu obavijest vlastelinskom službeniku, nastaviti ga pred tri, šest
i devet gradova, ali ipak tako da konačni nadzor i odluka ostanu pri gospoštiji.
Prema tekstu odredbe riječ je o starom pravnom običaju. Izričito se spominju
antiqui mores i antiqua consuetudo, ili, kako bi se to reklo starim hrvatskim pravnim
nazivljem, “stari zakoni”. A ipak, taj stari zakon nije spomenut u Vinodolskom zakonu
iz 1288. godine, niti u Trsatskom zakonu zapisanom 1640. godine (koji nije drugo
nego prilično izmijenjen i moderniziran Vinodolski zakon). Isti propis ne nalazimo
niti u ugovoru Petra Zrinskog s Grobničanima iz 1642. godine, niti u grobničkim
urbarima (na talijanskom) iz 1700. i (na hrvatskom) iz 1726. godine. Svakako je riječ
o autentičnoj vijesti. Povjerenstvo koje je 1686. godine zapisalo taj pravni običaj, nije
imalo razloga da ga izmišlja i krivotvori.
Slična se odredba nalazi u drugom vinodolskom urbaru, i to Novljanskom, iz
1606. godine. U njemu stoji: “Septimo. Suci da imaju polak svoje prisege i konscientie,
nijedne priazni ni nepriazni ne gledajući, pravde pitati i suditi, a to da se ljudi zli sviste
i u strahu derže, a dobri mogu z mirom živiti; i komu bi se pravda ne videla ondi, da se
more pravda pred samoga gospodina prozvati, kako je k tomu stari zakon bil i pred trih
gradi najprvo, ako mu je drago, da se more prozvati, ako mu se krivo bude videlo”.11 I iz
ovoga teksta se vidi da se priziv (“proziv”) od prvostupanjske presude može podnijeti
na sud “trih gradi”, ali i na vlastelina, “gospodina”. Svakako je nedvojbeno da i po
Novljanskom urbaru mogu postojati tri stupnja, da je zadnja instanca bila vlast, da je
drugostupanjski postupak pred “tri gradi” imao fakultativni karakter i, konačno, da su
pravo na priziv imale obje strane, i tužitelj i tuženi.
Poznati su i neki primjeri takvog proziva:
a) primjer za priziv na “tri gradi”:
Dana 8. veljače 1681.12 došlo je na Trsatu do spora između Jurja Valevića
i njegova brata, a vezano za ostavštinu iza njihovih roditelja. Sudi trsatsko sudsko
vijeće («počtovana pravda»). Nakon dispozitiva presude dodana je klauzula: “Na ovu
sentenciju se proziva do 15. dan do tri gradi, na špendije ko zgubi - i tako dopustiše
počtovana pravda.”
b) primjer za prizivni postupak pred “tri gradi” i “pred 6 gradi”:
Dana 13. kolovoza 1679.13 vodi se spor pred drugostupanjskim sudskim
vijećem («počtovana pravda») sastavljenim od sudaca “u tri gradi: od Grobnika sudac
Anton Broznić, sudac Martin Kovač, za mlajega Anton Končarić; od Bakra sudac Matij
Glavan i sudac Anton Bujan; od Hrilina sudac Mikula Lučan i sudac Matij Miloš, za
mlajega Anton Benac.”

Spor se vodi među trima sestrama Gergošić kao tuženim i Tomićem Petrićem kao
tužiteljem, i to oko ostavštine Marice Gergošić, sestre tuženih i ujedno tetke tužitelja,
koji ju je služio 40 godina. Presuda: sve pokretnine dobiva tužitelj, a nekretnine (kuće,
vinogradi, zemlje, sjenokoše) koje se nalaze u Dragi (sporno područje Trsata i Bakra)
da razdijeli tužitelj na četiri dijela, pa će najprije sestre uzeti dijelove koje izaberu,
a četvrti dio pripast će tužitelju. Ali, ako bi tužitelj i njegov brat prisegli da tužene
nisu prave sestre umrle Marice, pripast će im njezina cijela ostavština. Na tu presudu
tužitelj “prozva se u gradi 6 po zakonu”.
Na žalost, nije sačuvana presuda koju je izreklo vijeće “od šest gradi”.
c) primjer za priziv na “devet gradi” i vlast:
Dana 11. rujna 1679. sastalo se “na polju tribalskom” sudsko vijeće “gradi
devet”,14 i to Ledenica, Trsata, Grobnika, Bakra, Hreljina, Drivenika, Grižana,
Bribira i Novoga. Od svakoga grada nazočna su trojica, tako na primjer iz Grobnika
“sudac Mikula Linić, 2, Matij Stipić, mlaji Ivan Kamenarić”. Tužitelji su zastupnici
triju sestara Gergošić, a tuženi je Ivan Petrić, brat Tomića Petrića. Presuda: neka
se zastupnici tužiteljica zakunu da su one prave sestre umrle Marice pa će tužitelj
podijeliti nekretnine na četiri dijela od kojih će jedan dio pripasti Tomiću Petriću.
Očito je da se ne radi o nekoj prastaroj, bilo slavenskoj, bilo hrvatskoj
ustanovi, jer nešto slično (“tri–šest–devet gradova”) nećemo naći na drugim pravnim
područjima. S druge strane, upada u oči izvještačenost te ustanove. Nezamislivo je
da bi “narod”, bez obzira na to što bismo pod tim pojmom shvaćali, mogao vlastitim
pravnim običajem stvoriti pravo priziva na tri, šest i devet gradova.
Mislimo da ne bi smjelo biti sumnje u to da su ovaj osebujni pravni institut
stvorili upravo Krčki knezovi - Frankapani, i to upravo u Vinodolu, gdje je doista
postojalo devet gradova, svaki sa svojim posebnim kotarom i sa svojim posebnim
predstavnikom vlasti, potknežinom. Krčkim je knezovima, feudalnim gospodarima
Vinodola, sigurno bilo vrlo neprilično i krajnje nerentabilno da rješavaju sporove u
drugom (ili trećem) stupnju, ako jedna od stranaka ne bi bila zadovoljna presudom
općinskog suda, a s druge strane nije bilo preporučljivo zaustaviti parničenje kod druge
instance, na primjer kod potknežina, koji je bio tisućama niti povezan sa “svojim”
gradom i “svojim” kotarom. Prepustiti samoupravljanje ustanovom viših sudova
tri, šest i devet gradova bio je mudar potez kojim se neprilike i odium odlučivanja u
ozbiljnijim parnicama prebacilo na “narod”. U posve ozbiljnim predmetima stranke
će zatražiti odluku feudalnog gospodara koji u tom slučaju nastupa u ulozi vrhovnog
suca i konačno uspostavlja mir.
Da zaključimo: ideja o pripadnosti jednoj široj zajednici od Rječine do Ledenica
bila je živa u narodu, bez obzira na to što je još od početka XVI. stoljeća Trsat praktički
najuže povezan s Rijekom, da je koncem XVI. stoljeća Novi pripao Frankapanima, a
ostali gradovi Zrinskima, i da je 1671. godine došlo do poznate tragedije Zrinskih i
Frankapana u skladu s habsburškom politikom uništavanja hrvatske samobitnosti, u
to doba personificiranom u mračnom liku cara Leopolda I. Samo usput dodajemo da
je taj mračnjak, čim je postao car, i time dobio pravo da se služi grbom s dvostrukim
orlom,15 odmah je analogni prestilizirani grb nametnuo svim gradovima u Bavarskoj
i Austriji (dakle i Rijeci), a koje je smatrao svojim vlasništvom. Toga dvostrukog orla
otarasili su se svi gradovi u Bavarskoj i Austriji čim je olabavio habsburški pritisak. Na
sreću, Grobinšćina s tim nije nikada imala nikakve veze.

SAŽETAK
Autor u ovom radu analizira razlike između grobničke i drugih vinodolskih
općina u doba primjene odredbi Vinodolskoga zakona, i prema drugim, novijim
vrelima, navodi i obrazlaže razloge tih uočljivih razlika. Nakon toga predlaže rješenje
pitanja kada je i zašto Grobnišćina postala sastavnim dijelom Vinodola. Ujedno,
daje odgovor i na neka pitanja vezano za strukturu grobničkog društva od najstarijih
vremena do XVIII. stoljeća.
BILJEŠKE
1.
Tekst Vinodolskog zakona (dalje: VZ) prema L. Margetić, Vinodolski zakon (dalje: VIZA), Rijeka, 1998.
2.
VIZA, str. 12. - 13.
3.
VZ, čl. 5.; VIZA, str. 14. - 15.
4.
L. Margetić, Iz vinodolske prošlosti, Rijeka, 1980., str. 64.
5.
Kasnije je to podavanje smanjeno na jednu petnaestinu, a onda na jednu dvadesetinu.
6.
Constantine Porphyrogenitus, De administrando imperio I, Budapest - London, 1949., ed. Gy. Moravcsik
– R. J. H. Jenkins, 144, gl. 30., str. 113. - 115.: “Od rijeke Cetine počinje zemlja (χωρα) Hrvatska i proteže se
uz obalu do granice Istre, tj. do grada Labina". Porfirogenet nabraja hrvatske županije u središnjem dijelu
Istre i onda nastavlja "a njihov (to jest Hrvatske: L. M.) ban (βοανος) vlada Krbavom., Likom i Gackom",
na i. mj. Kako Porfirogenet navodi kao dijelove Bizantske Dalmacije, uz ostalo i među bizantskim otocima
"grad Krk, na drugom otoku Rab, a na još jednom Osor", n. dj., 138, gl. 29., str. 287. - 288., proizlazi s
velikom vjerojatnošću da su obala današnjeg Kvarnera bila graničarsko područje administrativne jedinice
bana, jer je nezamislivo da bi se to usko obalno područje (već i zbog postojanja masiva Velebita) moglo
uopće uspješno organizirati i braniti od susjednog Bizanta (na otocima) i Njemačkog carstva.
7.
O velevažnoj ispravi cara Otona III. iz 996. godine u kojoj se spominje Tarsatica, bez ikakve dvojbe nije
riječ o Trsatu, već o rimskoj Tarsatici, gradu koji je ležao zapadno od Rječine. O tom podrobnije vidi L.
Margetić, Rijeka Vinodol Istra, Rijeka, 1990., str. 33. - 34.
8.
O ugarskoj vojnoj nazočnosti na sjevernom Kvarneru u doba Kolomana vidi L. Margetić, Bašćanska ploča,
2. izd., Rijeka, 2000., str. 25. - 27.
9.
Vrijedi istaknuti da se i Trsat u vrstama, sadržaju i opsegu kmetskih podavanja dosta razlikuje od ostalih
vinodolskih općina, dakako, iz istih razloga kao i Grobnik, ali u to se ovdje neće ulaziti jer bi predaleko
odvelo od teme koja se obrađuje. Podrobnosti vidi u L. Margetić, n. dj. (bilj. 4), str. 65. - 68.
10.
L. Margetić, Ugovori Petra Zrinjskog s Grobničanima i Bakranima od 1642. godine i njihova dopuna
iz 1686. godine, Vjesnik Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. XXII., Pazin - Rijeka, 1978., str. 140. -
141.; Grobnički urbari, Rijeka, Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine, 1995., str. 30. Dokument pisan na
latinskom jeziku čuva se u Arhivi HAZU, u Lopašićevoj zbirci, u prijepisu iz 1768. godine (ili nešto kasnije)
pod oznakom XV 25/D I 1e (2). Stranice listova su veličine 36 x 31,8 cm, a rukopis je pisan vrlo čitljivom
latinicom. Dokument je po prvi puta objavljen tek u našem upravo spomenutom radu, ali je bio poznat i
ranije. Taj ugovor Petra Zrinskog u literaturi se obično navodi kao Grobnički urbar iz 1642. godine, ali riječ
je o ugovoru: contractus comitis Petri a Zrini etc. cum popullo hocce Grobnicensi, to jest ugovor kneza
Petra Zrinskoga itd. s ovdašnjim grobničkim pukom.
11.
L. Margetić, O dva glavna vrela starije novljanske povijesti, Novljanski zbornik, knjiga III., Novi
Vinodolski, 1995., str. 79. U ovom smo radu dali transkribiran tekst s varijantama, prema tekstu izdanom
u knjizi R. Lopašića, Hrvatski urbari - Urbaria lingua croatica conscripta, Monumenta historico - juridica
Slavorum Meridionalium (Dalje: MHJSM) V, Zagreb, 1894., str. 129. - 148. Transliteriran tekst vidi u
Margetić, n. dj. (bilj. 4), str. 197. - 206. Upozoravam da je Lopašić čitao “pozvati” umjesto “prozvati” i
“naprvo” umjesto “najprvo”, čime je uvelike alteriran smisao teksta. Prozvati, izraz koji rabi već Glavinić
treba povezati s novijom hrvatskom terminologijom (priziv), a “najprvo” u biti označava isto ono što i tekst
Grobničkog urbara iz 1676. godine: konačnu riječ ima vlast, to jest u Novome 1606. godine knez (“gospodin”).
Novljanski urbar spominje “stari zakon”, što odgovara sintagmi antiqua consuetudo u grobničkom tekstu.
V. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, Zagreb, 1908. - 1922., 1163 s. v. prizvati navodi
“prozvati” iz isprave iz 1635. godine i napominje: “Da ne bude grieška, mj. prizvati?”. Akademijin Rječnik
Hrvatskoga ili srpskoga jezika, XII, Zagreb, 1954., 489 s. v. “prozvati” tumači da je to isto što i “prizvati se”,
a na str. 229. s. h. v., prizvati se, objašnjava i apelirati, samo u primjeru koji se odnosi na Novljanski urbar.
Međutim, ispravno je čitanje i ovdje: “prozvati”.
12.
L. Margetić - M. Moguš, Zakon trsatski, Rijeka, 1991., str. 199, br. 21.
13.
N. dj., str. 195, br. 18.
14.
N. dj., str. 197, br. 20.
15.
“Običan” kralj, koji nije imao titulu cara, imao je, prema srednjovjekovnim načelima heraldike, pravo
samo na jednog orla.

K. Galin: Nekoliko elemenata antičke baltske kulture na Grobnišćini
mr.sc. Krešimir Galin
NEKOLIKO ELEMENATA ANTIČKE

BALTSKE KULTURE NA GROBNIŠĆINI
Na Grobnišćini je poznato nekoliko prezimena i naziva mjesta (toponima) koja

u korijenu imaju dva sloga luka ili luke. To je slučaj kod prezimena Lukanić ili Lukežić
ili kod imena mjesta Lukeži. Luke su i dvosložni nazivi za dijelove toka rijeke Rječine
i to na dvama mjestima: a) Luke ispod samog mjesta Lukeži, najniži dio ispod škoja,
tj. mjesto utoka riječnog toka Sušice u Rječinu; b) Luke koje se nalaze blizu mjesta
Milaša na potezu od Lubarske do izvora Rječine (autor je podatak dobio ljubaznošću
gđe Maršanić). Autor smatra da sve te riječi imaju korijene u baltskoj riječi laukesa,
odnosno u litvanskoj riječi laukas, što znači polje. Prihvatimo li takvo tumačenje,
izvorno značenje vlastitog imena, tj. obiteljskoga prezimena s tim korijenom, bilo bi:
poljanin, doljanin ili nizinac, stanovnik ravnice, sve u suprotnosti riječi brđanin.
Istovremeno, izvorno baltsko značenje riječi objašnjava i grobničke toponime
Lukeži i Luke kao doline uz tok Rječine. Izgleda da te baltske riječi vrlo točno
označavaju položaje dolina uz riječni tok, nasuprot značenju koje ima hrvatska
(slavenska) riječ luka, mjesto gdje brodovi pristaju, sklanjaju se od nevremena, jakog
vjetra i uzburkanog mora.
Vjerojatno je istog korjena i značenja naziv mjesta Luke uz cestu za Vrbovec,
gdje u blizini nema nikakva riječnog toka ni riječnog pristaništa. Izvedenicom te baltske
riječi, i dalje s istim značenjem ravnica, tj. polje, može se smatrati toponim Lučko,
prostor današnje vojne zračne luke pored Zagreba, premda zapravo ne označava mjesto
pristaništa na obali rijeke Save, ali se, gledano šire, može smatrati dijelom riječne
doline. Slično bismo mogli tražiti baltske korjene toponima Banja Luka u Bosni; a
riječju složenom od dviju istoznačnih riječi, gdje je prva baltska, a druga njen hrvatski
(slavenski) prijevod, možemo smatrati toponim Lukovdol u Gorskom kotaru.
Šire rasprostiranje toponima luke, odnosno činjenica da ga nalazimo na mnogo
širem prostoru od Grobnišćine, daje nam za pravo da zaključimo kako taj toponim sa
značenjem polje, ne pripada slavenskom ni liburnskom etnosu ili kulturi. U ovom će se
članku pokušati argumentirati teza da se zapravo radi o preživjelim svjedočanstvima
o kulturi i etnosu Balta koji su još od pretpovijesnih vremena živjeli na hrvatskim
prostorima (i prostorima današnje Bosne i Hercegovine). Za razrađivanje takve teze
potrebno je saznati više o drevnim vjerovanjima i religiji Balta, u kojoj riječ luka ima
više značenja.
Prije izlaganja o baltskoj religiji navedimo razmišljanja Marije Gimbutas
(1963, 204) «Nije mjesto da se do pojedinosti izlaže religija koje su kršćanski misionari
zatekli u baltičkim zemljama, a koja još uvijek živi u folkloru s iznenađujuće čistim
elementima iz najranije antike, ali se nadam da će čitalac iz ovog kratkog pregleda steći
opći dojam o njihovu karakteru. Baltička religija je vjerno sačuvala temeljne sastojke
drevne povijesti koja ju tijesno povezuje s rano zabilježenim religijama indoevropljana
posebno s onim indo-iranskim, što je vidljivo u kultu mrtvih, pogrebnim obredima,
nebeskim i zračnim božanstvima, kao i u kultovima sunca, zmije, konja, vode i vatre;
istovremeno, baltička je religija ostala istinsko ruralno doživljavanje stvarnog svijeta
i njegova prirodna okoliša, zadržavši pritom duboko poštovanje prema živoj zemlji,
šumi, drveću i cvijeću, i svoj intimni odnos s životinjama i pticama. Govoreći o naslijeđu
baltske pretpovijesti, mislimo prije svega na drevnu religiju, koja je reinkarnirana u
kozmičku i lirsku koncepciju svijeta današnjih Litvanaca i Latvijaca i neiscrpan je
izvor inspiracije za njihove pjesnike, slikare i glazbenike».
U Larousseovoj enciklopediji svjetske mitologije (1972, 419) nalazimo podatke
o vjerovanju Balta «Šumski i vodeni svjetovi bili su prepuni duhova, i bez sumnje kao
i u Litvaniji, imali su isto ime, vele. Patuljci i gnomi (kaukis) bili su poznati zaštitnici
doma. (...) Vrlo je vjerojatno da su i u Prusiji postojala jednako poznata božanstva koja
su štitila vlasništvo, bila zaštitnicima domaćih stada, stoke, konja, vrtova, žita, puteva,
rijeka i riba. U katekizmu iz 1547. godine nalazimo popis vjerovanja povezanih s kultom
drveća, rijeka, zmija, kamenja, Perkunasa, Zempata (gospodara zemlje) i njegove
snage kao zaštitnika stoke, i Laukosargasa (Luko-sargas) kao čuvara polja i usjeva;
slijedi popis zajedničkih bogova koje su obožavali, deivai, boginja, kaukai, aitvarai,
svih vrsta demona, gnoma i krilatih duhova. Neka su od njih vjerojatno bila predmet
različitih lokalnih kultova. U 13. stoljeću nalazimo podatak o Kurke, zemljoradničkom
božanstvu koje se javlja u zadnjem otkosu (klasu) žita, predmetu posebnog kulta.
Povezano je s riječi kurke koja se odnosi na žižak, vrst parazita kojega nalazimo u žitu.
Za vrijeme žetve Kurke bi pronašao izdajničko skrovito mjesto u zadnjim klasovima
žita. Tijekom niza uzastopnih ceremonija tog bi se demona pokušalo udobrovoljiti ne
bi li se promijenio u zaštitničko, dobroćudno božanstvo.
Kardinal Oliver Scholasticus, biskup iz Paderborna u svom opisu Svete zemlje
napisanom oko 1220. godine (M. Gimbutas, 1963, 192) izvještava o baltskom poganstvu
sljedećim riječima «Oni časte šumske nimfe, šumske boginje, planinske duhove,
doline, vode, duhove polja i šuma. Oni očekuju božansku pomoć od djevičanskih šuma
u kojima obožavaju izvore i drveće, hrpe kamenja i brežuljke, litice i obronke planina
za koje se pretpostavljalo da su obdarili čovječanstvo čvrstoćom i snagom. Čovjek se
rađa iz zemlje; dječica dolaze iz izvora, jezera, močvara, drveća ili brežuljaka. Još u 18.
stoljeću, Litvanci su za rođenje djeteta nosili darove Žemyni. Zemlju su ljubili ujutro
i navečer. Darove Zemljinoj moći – pivo, kruh, sjemenke, biljke ili snop raži zakapali
bi, polagali pred kamen, vješali na grane ili bacali u more, rijeke, jezera i izvore. Prema
zapisima iz 17. stoljeća nije bilo seoskih svečanosti pri kojima se nije obožavala Žemyna.
U mjesecu listopadu Litvanci su slavili božanstvo doma (gazdinstva, domaćinstva)
Žemepatis ili Žemininkas, za koga se pretpoostavlja da je Žemynin brat. Božanstvo
doma javlja se kod Litvanaca i kao Dimstipatis (od dimstis što znači gospodarstvo).
Latvijci imaju Majas Kungs, gospodara posjeda, Litvanci gospodara polja, Laukpatis
(od laukas = polje; patis = gospodar) ili Lauksargis, čuvara polja (sargas = čuvar), a
bilo je još božanstava i duhova cvijeća, lišća, trave, livada, raženih, lanenih i konopljinih
polja. Vjerovalo se da se duh žita sakriven u raži ili drugim poljima sa sjemenkama
reinkarnira u posljednjem požnjevenom klasu. Litvanci su običavali taj klas splesti u
lik žene, te se još i danas naziva rugiu boba, tj. starica raži. Taj bi klas donijeli kući,

slavili na svečanosti žetve, i potom ga čuvali u kući do žetve iduće godine. Za pruski
se duh žita vjerovalo da se javljao u liku pijetla, zvanog Kurke (u latinskim tekstovima
pregovora između teutonskog reda i Prusa 1249. godine poznat kao Curche). Pijetlu se
žrtvovalo u vrijeme žetvene svečanosti, a u poljima se ostavljalo nekoliko klasova žita
za duha žita. Drveće i cvijeće, gajevi i šume, kamenje, brežuljci i vode bili su prožeti
čudesnim životvornim snagama. Mislilo se da donose blagoslov ljudskim bićima
osiguravajući im zdravlje i plodnost. Sve su se pojave vezane za plodnost zemlje
štovale s ljubavlju; pisani izvori između 11. i 15. stoljeća bilježe duboko poštovanje
spram gajeva, drveća, izvora, a «neznalicama» (misli se na kršćane) se branio pristup
svetim šumama i gajevima (sacrosantos sylvas). Bilo je zabranjeno sjeći drveće u
svetim šumama, loviti ribu u svetim potocima ili orati u svetim poljima koja su se
nazivala imenima poput alka, alkas ili elkas i smatrala su se tabuom. Samo ime
pokazuje da su ti rezervati djevičanske prirode bili nedodirljiva i zaštićena mjesta.
Korijen alk, elk, srodan je gotskom alhs, staroengleskom ealh i starosaksonskom alah
u značenju zaštićena, nepovrediva. U svetim alkas izrađivali su se zavjetni darovi i
vršilo se spaljivanje ljudi. Uobičajene životinjske žrtve, kako je potvrđeno iskapanjima
i povijesnim izvorima, bili su veprovi, svinje, jarci, ovce, telad, pijetlovi, kokoši. Ondje
su baltski poglavari nudili bogovima spaljene i obezglavljene i svoje neprijatelje. Kako
su sveta mjesta bila prožeta tišinom, dobar broj svetih brežuljaka i šuma u istočnoj
Pruskoj i Litvaniji nosi imena s korijenom u riječi rom/ram, što znači tih; jedan od
takvih je sveti brežuljak Rambvynas na sjevernoj obali donjeg toka rijeke Nemunas,
u blizini Tilže (Tilsit), koji se spominje u dokumentima čak od 14. stoljeća. Kamen s
ravnom površinom nekad je bio kruna tog brežuljka i na nj su mladi bračni parovi
donosili zavjetne darove tražeći plodnost u kući i dobar urod u polju. Vodu koju bi
zatekli na rambynas pažljivo bi skupljali za piće i umivanje. Šume i gradovi s imenom
Romuva, Romainiai i sličnima imaju povijesnu tradiciju koja seže do drevnih svetih
mjesta. Izvor iz 14. stoljeća navodi sveti grad (villa) Romene u središnjoj Litvaniji.
Hrvatski etnolog Milovan Gavazzi (1991, 104) o starom tradicijskom
sloju života Hrvata govori sljedeće «Više se prahrvatskih tradicija može utvrditi u
narodnom vjerovanju, magiji i gatanju, jer su upravo starija slavenska vjerovanja
bolje poznata iz historijskih izvora. (...) Iz demonologije su tu suđenice (rođenice)
vukodlaci, vještice, a prije svega od davnine posvjedočena i svuda prisutna – premda
danas znatno izblijedjela – vjerovanja u vile kojih ima više vrsta, jezerkinje, vodene
vile, vile u oblacima, biljarice – djelomično su to i novije tvorbe». O samom trajanju
tih prahrvatskih tradicija i njihovom podrijetlu Gavazzi nam govori sljedeće «Nešto je
drugačije, pravo stanje s dobro poznatim likom južnoslavenskog narodnog vjerovanja
vila (samovila, samodiva i sl.). Ni ovaj naziv nema općepriznato rješenje o porijeklu
(izvodi se s jedne strane iz slavenskog jezičnog blaga – poljski wil što znači lud,
mahnit, bijesan; a daje zi vi, vrtjeti u krugu; a s druge strane iz litavskoga veles ili
sjene pokojnika, ili pak iz turskoga, čuvaški vil što znači umrijeti, odnosno vila,
pokojnik, što odgovara turskom iil...). Jezično podrijetlo imena ne daje dakle čvrstih
indicija o podrijetlu vjerovanja u vile. Činjenica da se kod ostalih Slavena ne pojavljuje
(barem ne pod tim imenom) značila bi prije indicij protiv nasljedstva iz vremena
staroga slavenskog jedinstva. Vjerovanje u takve vilinske likove (Gavazzi, 1978, 69)
bilo je, međutim, gotovo bez izuzetaka bitno u svih Južnih Slavena, i do danas je to
u velikoj mjeri i ostalo. Ti likovi nisu ograničeni samo na narodno vjerovanje, nego
su ušli i u druga područja duhovne kulture, u pripovjednu (i epsku) poeziju, izreke,
uzrečice i dr. ( a potom su mnogostruko ušli u književno i umjetničko stvaralaštvo svih

južnoslavenskih naroda, naročito u XIX. stoljeću».
Baltske je vile s hrvatskima već usporedila Marija Gimbutas. Vodeni i šumski
duhovi nazivali su se vele. Njihov fizički opis kao i opis osobina i ponašanja uglavnom
odgovara likovima vila iz hrvatskih narodnih pripovijedaka i guslarskih epskih
(junačkih) pjesama. «Vodeni duhovi (M. Gimbutas, 1963, 197) bile su prekrasne žene
s velikim grudima, vrlo dugačkom plavom kosom, ribljim repom, ali nijeme. Kad bi
ih ljudi opazili one bi ih gledale tiho, raširivši mokre kose i sakrivši repove. Povijesni
izvori spominju, a folklor je sačuvao imena pojedinih božanstava rijeka (litvanski
Upinis) i božanstava jezera ( litvanski Ežerinis).
Balti su štovali i posebna božanstva kiše ( litvanski Lytuvonis) koja su poznata
i iz sačuvanih izvora iz 16. stoljeća. Božanstva voda zahtijevala su žrtve. Za boga rijeka
Upinisa žrtvovao bi se, primjerice, bijeli odojak ako voda nije bila čista ili dovoljno
bistra. U hrvatskom folkloru sačuvani su ostaci, tj. zamjene za žrtve vodi, kao na
primjer bacanje u vodu kao oblik žrtvovanja zdencu, tj. bunaru. Kod Gradišćanskih
Hrvata takvo žrtvovanje bilo je sastavni dio svadbenog obreda. Gradišćanski su Hrvati
sačuvali i svadbenu obrednu pjesmu vezanu za tu žrtvu.
Veliki broj rijeka i jezera nazivaju se u Litvi Šventa, Šventoji, Šventupe,
Šventezeris, a u Latviji Sveta Upe, Svetupe, Svetais Ezers, a imena su im nastala od
riječi švent-as, švent-a, odnosno svet-s, svet-a što znači svet, blažen. Također postoji
puno rijeka nazivanih Alkupe, Alkupis redom svetih i poštovanih u Antici».
Kao značajne dokaze u prilog tvrdnji da su grobnički toponimi i hidronimi
baltskog podrijetla, a možda i pretpovijesne starosti, donosimo nekoliko arheoloških
nalaza.
Na Grobničkom polju pronađene su čak dvije limene trapezoidne ukrasne
pločice s velikim prstenom na vrhu, u sredini, i s dvije konjske glave u gornjim
kutevima okrenute jedna na lijevu i druga na desnu stanu. Prvi nalaz (sl.1) nije cjelovit
zbog oštećenja, ali je prema nalazu sa sl.2 (privjesak na fibuli; Ž. Cetinić, 1996,193, sl.
6 i 7) vidljivo da je pločica služila kao nosač za sedam lančanih privjesaka (na bazi ima
sedam izbušenih rupica)
Sl. 1 Fragment privjeska iz Grobnika Sl. 2 Privjesak na fibuli iz Grobnika
Kod drugog nalaza identična je limena pločica s konjskim glavama, a razlikuje

se po broju rupica (ovdje ih ima 9) na koje su pričvršćeni dugački lančići (sa po 15 ili
više prstenova) sa završnim ukrasom, tj. limenim izduženim trokutićima. Oba nalaza

su fotografirana (Ž. Cetinić, 1996, 190, sl. 3) uz druge nalaze. Cetinić (Ž. Cetinić, 1996,
189) donosi više podataka o samim nalazima. O inventaru nalaza s istraživanja 1873.
godine, te o karakteru nalazišta, podatke donosi i V. Radimsky: «Ljubić je iskopao
u klancu nekog brijega ispremješane rukotvorine bez ikakovog osobitog obilježja iz
kasnijeg Halštata i latena. Fibule su certoske, srednjelatenske, među ovima jedna s
lijepim velikim privjeskom (kao na Jezerinama), rimskih fibula, ovećih brončanih
posuda u obliku lonca i tave, staklenih posuda, kao boca, pehara, zdjelica, šalica, suznih
bočica debela dna, šivaćih igala, bočka, prstena, narukvica, ogrlica, privjesaka, spirala
i 6 komada jantarnih zrna. Po nalazima čini se da je na Grobniku bila naseobina koja
je postala pri kraju halštatskog perioda i održala se do u rimsko doba». Šime Ljubić,
ravnatelj Narodnog muzeja u Zagrebu, koji je vodio ta arheološka istraživanja 1873.
godine, uz popis nalaza i crteže, navodi da «predmeti ukazuju na dvostruku kulturu,
narodnu i rimsku».
Prema svemu navedenom možemo zaključiti da su dva nađena privjeska
pripadala narodnoj kulturi, ali jednom (neodređenom) etnosu koji se ovdje morao
naseliti u pretpovijesno vrijeme starijeg željeznog doba (Halstadt) i postojati kroz
mlađe željezno doba i za vrijeme Rimljana. O samoj funkciji predmeta arheolozi ne
raspravljaju, jer se čini očitom, radi se o ukrasnom privjesku na fibuli. O mogućoj
simbolici prikazivanja dviju konjskih glava na metalnoj pločici arheolozi također ne
raspravljaju.
Autor članka, baš protivno, smatra da je funkcija predmeta kao i njegova
simbolika, vrlo značajna za određivanje etnosa čijoj kulturi taj predmet pripada. U
određivanju etnosa svakako nam pomaže činjenica da je uz privjeske pronađen određen
broj zrna jantara. Taj nas podatak upućuje da istražimo možda slične arheološke
nalaze privjesaka uz poznatu rutu, trgovački put od Baltika do Jadrana kojim se od
pretpovjesti dopremao jantar do Mediterana.
U neposrednoj blizini samog Grobnika, tj. Grobničkog polja, pronađen
je gotovo identičan arheološki nalaz iz ilirske nekropole, na lokalitetu Mišinac kod
Kastva. Nalaz pločice (sl. 3) s prstenom na mjestu glave, trapezoidnom pločicom kao
ženskom haljinom, i s dvjema konjskim glavama na mjestu ruku, na doljnjem dijelu ima
obješen niz lančića sastavljenih od prstenastih članaka. Površina pločice je ukrašena
koncentričnim dvostrukim kružićima koji se mogu tumačiti kao simboli sunca, a čitava
bi pločica zbog oblika ženske haljine mogla biti žensko sunčano božanstvo. Taj se
arheološki nalaz čuva u prethistorijskoj zbirci Povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u
Rijeci. (artefakt je prikazan
u TV emisiji o Povijesnom
muzeju Hrvatskog
primorja u Rijeci).
Sl.3 Privjesak iz Vinice kod

Novog Mesta

Sličan nalaz privjeska imamo već vrlo blizu u Jezerinama (sl. 4), a zatim u Vinici
(sl. 5 ). Taj nalaz privjeska u Vinici Ružica Drechsler (1984, 58, sl XIII) označava kao
brončani privjesak japodskog tipa datirajući ga u 3. – 1. stoljeća pr. Kr. Citiram njezin
komentar «Na izuzetnoj umjetničkoj razini su brončani privjesci, koji po osnovnoj
koncepciji spadaju u starije željezno doba. Međutim, na trapezoidnim pločicama koje
su njihov sastavni dio, pojavljuju se nepravilna udubena polja koja su bila ispunjena
emajlom, veoma omiljenim i čestim ukrasom keltskih umjetničkih predmeta (Vinica
– upor. Sl XIV). Ovdje se može pribrojiti i veći broj privjesaka rađenih na proboj (a
jour) s predstavama stiliziranih životinja u duhu i maniri keltskog umjetničkog izraza
(sl.70, XIII).
Sl. 4 Privjesak iz Jezerina Sl. 5 Privjesak iz Vinice
Premda je uvriježeno mišljenje da su ti privjesci keltske umjetničke tvorevine,

autor zbog nekoliko razloga smatra da su ti predmeti netipični za Kelte, tj. da pripadaju
drugom etnosu i kulturi.
Jedan od razloga je činjenica da se takva slična pločica (sl.6) s dvije konjske
glave (ali ovoga puta kao jednorozi) javlja u Alpama kod Reta, kako su ih nazivali
sami Kelti, što pokazuje da su bili svjesni drugačije, nekeltske kulture i etnosa (P.
Gleirscher, 1993, 236).
Sl. 6 Pločica kod Reta u Alpama Sl. 7 Pločica iz Cles-Michela

Još jedan sličan primjerak brončanog privjeska, ali bez lančanih produžetaka,
nađen je na lokalitetu Cles-Mechel u južnom Tirolu, također u alpskom području
(sl.7) i čuva se u Tirolskom zemaljskom muzeju Ferdinandeumu u Insbrucku (inv. Br.
9374), a označen je kao privjesak ljudskog oblika (1993, 361, sl. 504 d). Taj privjesak
je objavljen u djelu M.Egga «Gospodarica konja» (u časopisu Archaeologisches
Korrbl, 15, 1986, 69). Upravo taj primjerak se pojavljuje kao ključan u objašnjavanju
simbolike trapezoidne pločice s privjescima kako one na Grobniku, tako i one kod
Reta. Gornji dio pločice, oblikovan kao prsten, zapravo predstavlja stiliziranu glavu
lika u ženskoj haljini (trapezoidna pločica). Drugi razlog je da se gotovo isti privjesci
javljaju kod Balta, ali u funkciji ukrasa na konjskim glavama (sl. 8). tj. lubanjama
pokopanih konja. Ti su primjerci pronađeni u konjskim grobovima na groblju Veršuai,
predgrađu grada Kaunasa.
Povežemo li simboliku trapezoidnih pločica s
privjescima u obliku stiliziranog ženskog lika s konjskim
glavama mjesto ruku s činjenicom da se nalaze na puno
širem području, na lokalitetu Nonsberg u provinciji Trento,
kod Reta južno od Bodenskog jezera, zatim u lokalitetu Cles
Michel u južnom Tirolu, na Grobniku, Jezerinama u Lici, u
Vinici na području današnje Hrvatske, u Vinici kod Novog
Mesta (Stipčević, 1974, 207) i konačno u konjskim grobovima
na lokalitetu Veršuai kod Balta, izgleda vjerojatnije da se ne
radi o nalazima predmeta keltske kulture, već o nalazima
kulture Reta ili Balta.
Za Rete je sigurno utvrđeno (Paul, Gleirscher, 1993,
235) sljedeće: »Arheološki graniči to područje od okoline
višestruko u nekoliko pogleda već od 5. stoljeća prije Krista.
To je vidljivo u elementima narodne nošnje, oruđu, alatima
i spravama, djelomično u naoružanju, u gradnji kuća, u Sl. 8 Baltski privjesak s
izboru mjesta naselja ili u kultu. Na temelju unutarnjih konjskog groblja Veršuai
specifičnosti možemo područje Reta podijeliti na pet kod Kaunasa.
kulturnih skupina (sl. 9): na jugozapadu LEPONTINSKU
skupinu koja je govorila keltski, na sjeverozapadu skupinu ALPSKE DOLINE RAJNE,
skupinu VALCAMONICA između jezera COMO i GARDA, skupinu FRITZENS-
SANZENO na rijekama Etsch i Inn i skupinu MAGRE na jugoistoku susjednu
venetskoj ESTE kulturi.
Kako se iz antičkih izvora ne može zaključiti o postojanju jedinstvenog plemena
ili saveza Reta, već duže se smatra da je ta zajednica nastala na temelju zajedničkog
kulta, mogućeg kulta božice «Reitia». Činjenica jest da se jedino u jednom venetskom
svetištu na lokalitetu Este, južno od Padove, štovala božica s epitetom «Reitia». Iz
Valpolicella, koji je jednom bio dio skupine Magre i naseljen plemenom Arusnates
poznat je natpis iz rimskog vremena koji spominje svećenika pri žrtvovanju (sacrorum
Rae/ticorum).
Skupina Magre bila je jednom povezana s Fritzens-Sanzeno skupinom o čemu
svjedoče zajednička žrtvena mjesta, posebni zavjetni darovi, jelenji rogovi, privjesci u
obliku ključeva i oni antorpomorfni, kao i zajednički kult. Zbog toga bi trebalo dobro
promisliti o tamo spomenutom štovanom (glavnom) božanstvu i sličnosti s kultom
venetske Božice «Reitia». Ta božica je možda prikazana u jednoj skupini ženskih
figurica kod kojih se može jasno opaziti kako je mediteranska ikonografija (konjske

Sl. 9 Alpsko područje Reta, podijeljeno na pet arheološki dokazanih kulturnih cjelina već u 5.
stoljeću prije Krista.
glave i «Gorgoneion»; broj tri) izmiješana s domaćim predožbama (ptica).

Ime Reti moglo je dakle nastati i upotrebljavati se kao etiketa među
stanovnicima doline rijeke Po na temelju površnog etnografskog poznavanja dijela
alpskog područja kao retskog područja, kao i za tamo naseljena plemena. Arheološki
gledano, retsko se područje pokazuje kao jedna kulturna cjelina, premda u svojim
različitim varijantama (Gleirscher, 1993, 236).
U prilog tezi da je područje Reta ustvari bilo područje naseljeno Baltima, idu
i dva toponima s tog područja, hidronim rijeke Inns, poznat kod Balta u više inačica
(varijanti), i ime okolnih planina u današnjoj Bavarskoj, poznatih kao Este geburge.
Kako je Este tj. Esti istovremeno i etnonim jednog baltskog plemena smatram to
dovoljnom potvrdom da je to područje Reta zapravo bilo baltsko područje, naseljeno
baltskim stanovništvom, najvjerojatnije plemenom Aista, tj. Esta.
Ista imena istih tipova glazbala kod Retoromana (Reta) u Švicarskoj,

na Grobniku i u Istri - „šurla“, „ćaramela“
U prilog tezi o pretpovijesnoj (u prvom tisućljeću prije Krista) povezanosti

(etničkoj i kulturnoj) retskog područja, područja današnje jugoistočne Švicarske i
sjeverne Italije s današnjim područjima Hrvatske, tj. Istre i Grobnišćine, ide činjenica
da je u dijalektalnom jezičnom fondu obaju područja do danas sačuvana ista riječ za isti
tip folklornog tj. narodnog glazbala. Radi se o nazivu za okomitu koničnu blok flautu u
Istri i Grobnišćini poznatu kao šurla. Pravo, izvorno značenje te hrvatske riječi je cijev
( I. Ivančan, 1964, 257-259; K. Galin ). U Švicarskoj su zabilježene dijalektalne riječi

vrlo slične hrvatskima koje također označuju aerofono glazbalo nalik blok flauti, samo
u inačici bez rupica za sviranje općepoznatu pod nazivom Maipfeifen; navodim ih kako
slijedi: zurill, surril, surel. Izvorno značenje tih dijalektalnih riječi jest bazga, što u biti
i jest prirodna drvena cijev (B. Bachmann-Geiser, 1981, 78). Potrebno je napomenuti
da se naziv šurla sačuvao i kod Gradišćanskih Hrvata sa značenjem aerofonog glazbala,
i to u tekstu narodne pjesme «Junaki su si šurlali», dakle u glagolskom obliku ( I.
Ivančan, 1964, 257 ), šurlati u značenju svirati na šurli.
Na Grobnišćini je za folklornu obou koja se radi u proljeće iz lijevka od spiralno
namotane kore drveta ( HS-422, 112) s umetnutim piskom oboe (manja cjevčica,
stisnuta na vrhu tako da čini dvostruki sudarni jezičak tipa oboe) uobičajen naziv
ćaramela, ćaramelica ili ćarmela ( K. Galin, 1998, 432, 436). Taj naziv, zabilježen
u Podkilavcu, ima i svoju varijantu u Cerniku, ćanarela (K.Galin, 1998, 437). Gotovo
identičan naziv, carmela (Piane, 220) za isti tip glazbala, nalazimo u Švicarskoj, u
kantonu Tessin (Bachmann-Geiser, Brigita, 1981, 84). U Švicarskoj nalazimo i sačuvane
podatke o običajnom kontekstu i društvenoj ulozi tog glazbala: »Izrada tih oboa iz kore
drveta umijeće je koje znaju još samo djedovi. Nekad su te oboe izrađivali dječaci kao
zamjenu za alpske rogove. U proljeće bi se skupili momci iz Ilanza (GR) s oboama od
kore drveta, svrstali bi se u vojničke vrste i oponašali na tim glazbalima svirku limene
glazbe. Do prije dvadesetak godina, u pokrajini Fricktal (AG), oboe od kore drveta
bile su uključene u običaj poznat kao Pfingstsprutzlich ili Majsko prskanje. Riječ je
o običaju prskanja vodom čovjeka pokrivenog lišćem u mjesecu svibnju, za duhove
Trojake. Vrlo podroban opis tog običaja iz pokrajine Fricktal donosi i James Frazer
(2002, 71) “U Frickthalu, u švicarskom kantonu Aargau, slična pletena konstrukcija
naziva se „duhovskom košarom“. Čim drveće počne pupati u šumi se odabere mjesto
na kojemu seoski momci u najvećoj tajnosti, da ih drugi ne bi preduhitrili, izrađuju
pleter. Razlistalo granje plete se oko dva obruča, od kojih jedan počiva na ramenima
nosioca, a drugi ga okružuje ispod koljena; načine mu se otvori za oči i usta, a cijelo
ruho bude okrunjeno kitom cvijeća. U toj opremi on se u vrijeme večernje službe
odjednom pojavljuje u selu, dok tri dječaka idu ispred njega i pušu u rogove od vrbove
kore. Glavna namjera njegovih prijatelja jest postaviti „duhovsku košaru“ pokraj
seoskog zdenca te čuvati ondje i nju i onoga tko je nosi, unatoč pokušajima mladića iz
susjednih sela da ih odnesu i stave uza svoj zdenac“.
Uz taj opis Frazer, zaključuje (2002, 71/72) “Očito je kako je u slučajevima
poput gore navedenih značaj osobe prerušene u lišće istovjetan onome svibanjskog
drveta, svibanjske grane, odnosno svibanjske lutke što je djeca proseći nose od kuće do
kuće. I jedno i drugo predstavlja blagotvorni biljni duh, čiji se posjet domu nagrađuje
darom u novcu ili hrani.
Osobu u ruhu od lišća koja predstavlja duh bilja često se naziva kraljem ili
kraljicom, primjerice majskim kraljem, duhovskim kraljem, kraljicom svibnja i
slično. Tim se naslovima, kao što primjećuje Mannhardt, podrazumijeva da je duh
utjelovljen u bilju vladar čije se moći prostiru nadaleko i široko“.
Frazer donosi još jedan opis sličnog duhovskog običaja iz donje Bavarske
kojim želi potkrijepiti tezu da je u drevnim izvedbama običaja bilo i ljudskog žrtvovanja
(2002, 188) “Pretpostavku da je šumski kralj u starija vremena pogubljivan po
istjeku zadanog roka, a da mu nije pružena nikakva prilika da spasi život, potvrdit će
dokazi o periodičnim smaknućima njegovih pandana, ljudskih predstavnika duha
drveća u sjevernoj Evropi. Taj je običaj ostavio bjelodane tragove u nekim seoskim
svetkovinama. Navedimo nekoliko primjera.

U donjoj Bavarskoj su predstavnika duha drveća koji se zvao Pfingstl o
Duhovima od glave do pete prerušavali u lišće i cvijeće. Na glavi je nosio visoku
zašiljenu kapu s rupama za oči čiji su mu krajevi padali na ramena. Kapa bijaše
prekrivena vodenim cvijetovima, a vrh joj je resio vijenac od božura. Rukavi njegova
ogrtača također bijahu načinjeni od vodenog bilja, a ostatak mu tijela bijaše omotan
u johino i lijeskino lišće. Uz njega je sa svake strane išao po jedan dječak i obojica su
Pfingstla držala za ruke. Ta dvojica dječaka nosila su isukane mačeve kao i većina ostalih
koji su sudjelovali u povorci. Stali bi pred svakom kućom gdje su se nadali kakvom
poklonu, a ukućani su vrebali priliku da momka odjevenog u lišće poliju vodom. Svi
bi se razveselili kad bi ga netko dobrano smočio. Naposljetku bi on do pojasa zagazio u
potok, a jedan bi mu od dječaka, stojeći na mostu, tobože odrubio glavu (1-Fr. Panzer,
Beitrag zur deutschen Mythologie, 235- W. Mannhardt, Baumkulturs, 320)“.
Ovaj opis običaja iz donje Bavarske prilažem s ciljem dokazivanja kulturne, a
i moguće prvobitne etničke povezanosti tog područja sa švicarskim područjem koje se
nekad nazivalo Retia. Povezanost se ne očituje samo u sličnosti pojedinih elemenata
običaja , već i u samom nazivu lika prekrivenog u granjem i cvijećem, Pfingstl.
Frazer se potrudio objasniti još neke elemente opisanih običaja (2002, 191)
“Nemoguće je u navedenim likovima koji se mimički ubijaju ne prepoznati predstavnike
duha drveća ili bilja, u vidu u kojemu se taj duh pojavljuje u proljeće. Kora, lišće i
cvijeće u koje se glumci prerušuju i doba godine u kojem se pojavljuju, smješta ih
u istu skupinu s Kraljem trave, Svibanjskim kraljem, Zelenim Ivicom i ostalim
predstavnicima proljetnih biljnih duhova kojima smo se bavili u prvom poglavlju.
Svaku sumnju u vezi s time otklonili smo ustanovivši da se u dvama slučajevima ti
ritualno ubijeni ljudi dovode u izravnu vezu sa svibanjskim stablima koja, kao što smo
vidjeli, nemaju ljudske osobine, dok su svibanjski kralj, kralj trave itd. poosobljeni
predstavnici duha drveća. Polijevanje Pfingstala vodom i njegovo ulaženje u potok do
pojasa predstavljaju, prema tome, čini za kišu nalik onima što smo ih već opisali“.
Nakon ove digresije o glazbalima tipa oboe od kore drveta i o tumačenju
značenja njihove upotrebe, te još nekih fragmenata običaja na području Švicarske i
Bavarske, dužni smo prikazati neke slične elemente u običajima na tlu Italije.
U Tessinu, u švicarskom kantonu, služile su takve oboe za tjeranje koza i kao
karnevalska glazbala za pokladni utorak (Bachmann-Geiser, Brigita, 1981,85). Sličan
običaj je zabilježen i u talijanskoj pokrajini Molise, u mjestu Fossalto.
Za Hrvate je značajno da je to područje, Molise, još danas naseljeno hrvatskim
stanovništvom, tzv. Moližanskim Hrvatima, koje se tamo doselilo još u 16. stoljeću,
bježeći pred turskim osvajanjima. Vrlo je vjerojatno da je taj običaj zabilježen u Fossaltu
ustvari hrvatski običaj prenesen u Italiju. Talijanski autori Roberta Tucci i Luciano
Messori (1985, 134/135) donose sljedeći opis tog običaja “U godini 1954. antropolog
Alberto M. Cirese i etnomuzikolog Diego Carpitella u vrijeme terenskog snimanja
folklorne glazbe u pokrajini Molise naišli su na majski obred koji se obično događa
jednom godišnje u malom selu u provinciji Campobasso. U Fosaltu, ujutro na majski
dan, čovjek odjeven u stožac od grana, trave i cvijeća (nazvan pagliara – dijalektalni
izraz koji označava pastirske stožaste kolibe od trske) prema običaju prolazi seoskim
ulicama, uz pratnju gajdi i dvaju pjevača (slika IX d). Putem, ljudi s balkona i prozora
izlijevaju na nj kabliće pune vode, dok dva pjevača naizmjence pjevaju kratke pozdravne
stihove. Nakon završenog prvog kruga, pagliara bi se smjestila u vrtu svećenika dok
bi mala skupina glazbenika počela naokolo tražiti (skupljati) darove u hrani u selu i
izvan njega. Obred pagliara postao je vrlo zanimljiv Cireseu i Carpitelli zbog snažnih

veza s drugim proljetnim izvedbama pronađenima u evropskom folkloru (poput
onog Jack in the green), kao i zbog njegova integriteta i visokog stupnja društvenog
angažmana. Naprotiv, gajde, koje predstavljaju jedinstveni primjerak među talijanskim
gajdama (te gajde se ne bi smjele ubrajati u talijanske gajde jer pripadaju kulturnoj
tradiciji hrvatskog naroda, a i strukturalno im se mogu pronaći paralele u nekim
hrvatskim glazbalima tog tipa; opaska Krešimira Galina) nisu postale objektom
posebnog interesa, te zbog toga nisu čak ni opisane. Međutim javljaju se na pojedinim
fotografijama i, kad razmatra „stil i tip melodije“, Carpitella opaža kako su te melodije
„bile potpuno različite od pastirskog stila drugih pastirskih područja“ kod kojih glas
slijedi „dah“ glazbala i trajno se produžuje, ne samo na kraju pjesme, već također za
vrijeme trajanja. Naprotiv, posebnost koja karakterizira stil pagliare iz Fossalta je glas
koji slijedi jednotonske intervale prema simetričnom i određenom ritmičkom obrascu,
dok u pozadini gajde sviraju kontinuirani bordun kojim se podupire obrazac pratnje;
na takav način daje se nestvaran dojam poliritmičnosti.“
U ovom opisu zapažamo identičnu pojavu zalijevanja vodom lika u stožastoj
masci od granja, lišća i cvijeća, tj. istovjetnu čaroliju, magijski čin dozivanja kiše, kao
kod obreda „Pfingstla“ u švicarskom Fricktalu i u donjoj Bavarskoj. No dok su u tim
svečanostima obredno uključene lijevkaste trube načinjene od kore drveta, u Moliseu
mjesto njih nalazimo prvobitni, prastari, arhaični oblik gajdi, koji na temelju nekoliko
činjenica koje ćemo kasnije iznijeti, možemo označiti hrvatskim.
Sl. 10 Baltski rog od kore Sl. 11 Hrvatski rog od kore u Istri Tororo

U švicarskom kantonu Tessin nalazimo još jedan naziv za narodno glazbalo,
turututela. Naziv je povijesni, glazbalo je danas zaboravljeno. Turututela je bio
glazbeni štap s jednom žicom, dakle gudaće ili trzaće glazbalo, koje je služilo umjesto
kontrabasa, tj. zamjenjivalo je njegove duboke tonove (Bachmann-Geiser, Brigitte,
1981, 38). Kako je to glazbalo ustvari bilo improvizirano, zamjensko glazbalo,
sklepano za seosko glazbovanje u nedostatku pravog glazbala, vjerujem da je i sam
naziv glazbala bio preuzet, tj. da se naziv u davnini koristio za neki drugi tip glazbala
dubokih i prodornih tonova.Pretpostavka je da je to bio još jedan dijalektalni naziv za
rog od spiralno namotane kore drveta. Temelj ovoj pretpostavci je istarski dijalektalni
naziv za taj tip glazbala. Naime, u Istri (crtež Ž. Kljakovića iz 1953.g) je zabilježen naziv
tororo („tororo /svirala ili sopela/ je napravljen od svježe kore rulja. Na dnu kora je
pričvršćena bodljikama od rogača. Poprdalo ili pisak načinjen je od jesenove kore“-
bilješka Ž. Kljakovića) za rog napravljen od spiralno namotane kore s umetnutim
piskom oboe (vidi sl.11). Da bi ta pretpostavaka mogla biti bliska istini potvrđuje još
jedan dijalektalni naziv za glazbalo istog tipa iz Švicarske. U pokrajini Unterwallis,
riječ touta istovremeno označava alpski rog, ali i folklornu obou napravljenu iz lijevka
od kore drveta (Bachmann-Geiser, Brigitte, 1981, 84).
Podudarnosti riječi za glazbala na Grobnišćini i Reciji mogu se objasniti
slijedećim činjenicama. Na području Recije (antičke Raetie), tj. današnje jugoistočne
Švicarske, danas žive Retoromani (vidi bilješku br.2), koji su potomci antičkih Reta i
koji govore retoromanskim dijalektima (bilješka br.3). Retoromanski dijalekti danas
se govore na tri područja: u Furlaniji, u romanskom Tirolu, i u švicarskom kantonu
Grisons. Za problematiku je ovoga teksta najvažnije treće područje, odnosno švicarski
kanton Grisons koji obuhvaća prostor u blizini izvora rijeke Rajne i rijeke Inna, s
glavnim gradom Churom (francuski Coire). U tom kantonu se govori tzv. grižunski
(grischon) dijalekt kojim govori oko 50 000 ljudi. Dijalekt se dijeli na dva poddijalekta,
rumonč (rumonsch) i engadinski. Engadinsko narječje se naziva katkada još i ladino,
no taj se naziv upotrebljava i za neke govore tirolskog narječja koje broji oko 15 000
pripadnika (Enciklopedija JLZ, Ros-Szy, 1980, 78). Furlanskim dijalektom danas
govori oko 400 000 ljudi; područje toga dijalekta nekada se prostiralo do Istre te se
dodirivalo s područjem izumrlog dalmatskog jezika. Danas se njime govori na prostoru
Furlanije (kraj s obiju strana rijeke Tagliamento do mora, s gradovima Udinama,
Ćedadom, Goricom i Tržićem). Osim toga, kad već govorimo o grižunskom dijalektu
i švicarskom kantonu Grisonu (ili Grižonu?) ne zvuči li to gotovo identično imenu
lokaliteta iz Hrvatskog primorja, Grižane, tj. Griž?
Ako se vratimo u antičku Reciju i antičkim pisanim izvorima, dolazimo do
nekoliko novih zaključaka i spoznaja koje objašnjavaju vezu Balta i Reta.
Alpska dolina Rajne zvala se na latinskom jeziku „Raetia curensis“. Postavlja
se pitanje potječe li taj naziv od glavnog grada Chura, ili je pokrajina dobila ime kao i
sam glavni grad prema etničkoj skupini koja je tamo obitavala? Navedeni latinski naziv
doline mogao bi značiti da je ta dolina pripadala Churima, tj. Kurima ili Kuroncima,
odnosno Kuronijcima. Naime, latinska riječ curensis mogla bi biti posvojni pridjev
koji se temelji na etniku, tj. imenu etnosa po kojem je i glavni grad dobio ime. Ako nam
je ta pretpostavka polazište, onda bi naziv doline Raetia curensis trebao biti preveden
kao Kurska, Kuronska ili pak Kuronijska Recija. Prevedena kao Kuronijska Recija ta
bi dolina bila označena kao alpska dolina Rajne koja pripada velikom i ratobornom
baltskom plemenu Kuronaca, tj. Kuronijaca. Kako se prostor koji su nastanjivali
Reti, tj. retsko pleme Calucones, označava u njemačkom teksu kao Churer Rheintal

bis Luzisteg, što u hrvatskom prijevodu znači Hurska (Kurska) dolina Rajne sve do
Luzistega (Gleirscher, 1993, 234) onda bi to bila potvrda ispravnog prijevoda latinskog
izvornika, tj. naziva alpske doline Rajne, Raetiae curensis kao Kuronijske Recije.
U rječniku Sama (baltski narod - vidi bilješku br.4) nalazimo također niz
riječi koje su poznate i u grobničkom dijalektu. To su uglavnom riječi koje se odnose na
glazbenu praksu. Ti su pojmovi nastali u pretpovijesti te se na njih odnosi napomena
i uputa Tima Leisioa (1986, 187) »Prema lingvistima, nije uobičajeno za prvobitnu
primitivnu kulturu da ima širokoobuhvatne pojmove. Naprotiv, uobičajenije je da
postoji ime za svaku stvar. Pojam glazbe je prilično složen pojam, podjednako kao i
glazbalo. Možda je moguće rekonstruirati neke pojave drevnih strukturalnih obrazaca
pomoću pažljive analize suvremenog jezika. Nakon ispuštanja posuđenica u rječniku
Sama ne nalazimo puno pojmova koji se tiču glazbe i glazbala». U leksiku Sama nalazimo
sljedeće paralele s grobničkim leksikom, prvenstveno kod riječi koje označuju glazbala
(tj. sredstva za proizvodnju zvuka): njurgut znači zviždati (usporedi grobničku riječ
njurgat); njurgganas znači zviždaljka, tj. fućkalica od vrbe; njurgunboazzi znači malu
flautu iz guščjeg pera. Slijede riječi Sama koje su srodne hrvatskoj riječi čuti, čujan ili
čujno u varijantama značenja: čuodjat znači zvučati; čuojanas znači zviždaljka iz vrbe;
čuojahit znači svirati zviždaljku od vrbe; čuojan znači praporac, tj. metalnu zvečku.
Treća riječ iz rječnika Sama, javzat u značenju pjevati yoik izvan poznatog napjeva
(ili slobodno prevedeno pjevati yoik falš ili yoikati falš), vrlo je bliska riječi javkanje,
koja je u sjevernoj Hrvatskoj, u Turopolju i Jaskanskom prigorju (sjeverno od Zagreba)
poznata i označava specifični vokalni glazbeni izraz, tj. naricaljke, tužbalice.
U građi finskog jezika možemo također naći riječi koje su srodne hrvatskim
riječima, a predstavljaju stare ishodišne riječi koje označavaju glazbene vrste i
djelatnosti. Timo Leisio (1986,187) navodi više riječi, a za nas su zanimljive sljedeće:
laulaa znači pjevati pjesmu jasne metrike (poput pjesme u metru epa Kalevale), a
katkad znači i začarati pjesmom. Riječ bi mogla imati paralelu na otoku Krku gdje se
svirka plesa mazurke naziva još po starinski tulala; soitto znači melodiju sviranu na
glazbalu ili samo glazbalo (riječ je jednaka značenja kao riječ čuodjat kod Sama), a
ima paralelu u izvornoj babilonskoj riječi za tamburu dvožicu, sinni tu ili u hrvatskom
jeziku tj. grobničkom dijalektu, u nazivu za tamburu dvožicu cindru; huhuilla znači
izvikivati ili recitirati polumelodiozne signale a nalik je hrvatskoj riječi harlučati
koju sam prvi i jedini put čuo od pokojnog krčkog sopca Vinka Trubića; toitotta znači
nastaviti puhati (davati) signale pomoću prirodne trube ili roga (životinjskog), a
podsjeća na hrvatsku riječ za dvocijevne klarinetske sviraljke, tutore; veisata znači
pjevati psalam (posuđenica iz švedskog), a sličnost se može pronaći na otoku Krku
gdje postoji izraz za pjevanje istog teksta na drugi napjev na drugu veju. Riječ bi
mogla imati čak i indoevropske starine, jer na sanskrtu, riječ vaju znači vjetar.
Identični baltski, švicarski i hrvatski hidronimi (Istra)
Rijeka Inns u današnjoj Švicarskoj, odnosno na području nekadašnje Recije

ima vremenom vjerojatno ponešto preoblikovano ime baltskog korijena. Taj izvorni
baltski oblik hidronima ima nekoliko varijanti koje se također mogu dovesti u vezu
s hrvatskim područjem, preciznije Istrom. Marija Gimbutas (1963,32) spominje
sljedeće varijante tih hidronima: Istra, pritoka rijeke Vorje u području Gzhatska i
zapadna pritoka rijeke Moskve, ima identične paralele u Litvaniji i istočnoj Prusiji;
pritoka rijeke Preglius (Pregel) jest Istra ili Insra, također Isrutis; Ysra u području

Panevezys nastalo je od In/sra, od korijena ser’’sr sa značenjem teći; dok srove na
litvanskom znači struja (riječna). Ako prihvatimo da je švicarski (retski) hidronim
Inns ustvari baltski Insra koji ima baltske ekvivalente Insra=Istra, onda je baltski
izvor švicarskog (retskog) hidronima i hrvatskog toponima Istra očigledan i nepobitan
(lanac ekvivalenata: Inns – Innsra – Istra ).
Zanimljiva je i činjenica da se na tom području, na lokalitetu Imsta pojavljuje
arheološki nalaz figurice molitelja identičan nalazu s ilirskog područja.
Također je zanimljivo da su pećinski crteži iz Val Camonice, vrlo slični onima
u pećini iznad Boke Kotorske.
Simbolika likova s privjesaka objašnjena baltskom mitologijom
U vezi s privjeskom iz retskog područja treba napomenuti moguću povezanost

s baltskom mitologijom. Naime, baltsko sunčano božanstvo Saule je ženskog roda.
Najistaknutija pak među nebeskim životinjama bio je konj, pratilac Dievasa i Saule.
U mitološkim pjesmama konj (litvanski – žirgas, latvijski – zirgs) je toliko prisno
povezan sa Saule, tj. Suncem, da katkada i sam stoji kao simbol za sunce. Sljedeći po
važnosti bio je jarac (litvanski – ožys), pratilac boga grmljavine, simbol muževne snage
i životinja što proriče vrijeme. Zajednički indoevropski korijeni tih bogova i njihovih
članova su nepobitni, posebno u tome da su baltski bogovi sačuvali drevne osobine
ne gubeći svoje veze s prirodnim pojavama, nebom, suncem, mjesecom, zvijezdama
i gromom. Izuzev Dievasa i Perkunasa, antropomorfni likovi bogova nisu bili osobito
razvijeni (M. Gimbutas, 1963, 199).
Baltski je panteon nebeskih božanstava vrlo tijesno povezan s božanstvima
drugih indoevropskih skupina; tako je Saule, Sunce vrlo srodan vedskom Suryi i
Savitar, ranogrčkom Heliosu i drugim indoevropskim božanstvima sunca, premda je
baltska Saule ženskog roda (M. Gimbutas, 1963, 198).
Za baltski panteon je karakteristično povezivanje božanstava s nebeskim
tijelima kao i simboličko personificiranje božanstava kroz životinjske likove.
Objašnjenje za taj postupak donosi opet M. Gimbutas (1963, 198) «Zemljin velik poriv
za davanjem života (rađanjem) bio je potaknut dinamizmom neba i muškog elementa u
prirodi, prožetih snagom koja potiče život i snagom koja se bori sa zlom. Animirajuća,
dinamična snaga nebeskih tijela – sunca, mjeseca i zvijezda, te grmljavine, sijevanja,
vatre i duge, životinja, mužjaka poput jelena, bika, pastuha, ovna, jarca, labuda i nekih
ptica, jednako kao i guštera, zmija i žaba krastača ima velik utjecaj, vjerovalo se, na rast
biljaka, životinja i ljudskog života. Božanski značaj snage koja donosi život i svijetlo
nadahnuo je personifikaciju sunca, mjeseca, jutarnje i večernje zvijezde, grmljavine
i jasnog neba dajući poleta prikazima nebeskih božanstava. Muške životinje, ptice
i reptili, zbog svoje seksualne prirode ili sposobnosti predskazivanje vremenskih
promjena i pravilnog buđenja prirode, postali su nerazdvojni pratioci nebeskih
božanstava».
Baltsko simboličko prikazivanje božanstava likovima životinja pokazuje još
jednu specifičnost, dvojnost likova. O tome opet detaljno govori Marija Gimbutas (1963,
195) »U pjesmama se ne opisuju realistički drveće i cvijeće, već se naglašavaju njihovi
bitni dijelovi, pupoljak i krošnja, njihova životnost i plodnost. Zelena lipa je izrasla, s
devet grana i bogatom krošnjom. Drvo je obično drvo, visoko sedam ili devet katova.
Ono je živi simbol kojeg u folklornoj umjetnosti čuvaju likovi blizanaca (dakle dvojni,
dvostruki) ili glave muških životinja – konja, bikova, jelena (ili volova uškopljenih u
odrasloj dobi), jaraca, labudova – ili je okruženo suncima, mjesecima ili zvijezdama;
ili pak pticom koja sjedi visoko na njoj. Biljke imaju u folklornim pjesmama zlatne ili
srebrne pupoljke, a ptica na vrhu drveta je kukavica, prorok ljudske sudbine.
Posebno kozmogonijsko drvo baltskih naroda bila je drvena motka s krovićem
iznad kojeg su simboli nebeskih božanstava – sunca, mjeseci, zvijezde, a čuvaju je
pastusi ili zmije. Kolci s krovom, podjednako kao i križevi sa simbolima sunca na
krajevima krakova križa mogu se naći iznad gazdinstava, u poljima, pored svetih
izvora ili u šumama Litvanije sve do našeg stoljeća. Oni su se podizali u trenutku
nečijeg vjenčanja ili bolesti, u vrijeme epidemija, ili s ciljem da osiguraju bogat urod.
Premda nijedan od tih kratkotrajnih spomenika nije stariji od dvije stotine godina,
njihovo postojanje u predkršćansko doba potvrđeno je povijesnim dokumentima
koji ih opisuju kao relikte stare religije. Kršćanski biskupi su podučili stanovnike da
razore motke i križeve ispred kojih su seljaci prinosili žrtve i obavljali druge poganske
obrede. Litvanske krovne motke i križevi izbjegli su uništavanja tako da su ljudi na
njih stavljali kršćanske simbole pa su s vremenom došli pod zaštitu katoličke crkve.
Oni zbog toga nisu ništa manje spomenici predkršćanske vjere; slikoviti su primjeri
litvanske folklorne umjetnosti, a njihova simbolika i dekorativni elementi pokazuju
izravnu vezu s umjetnošću željeznog doba».
Veza sunca i konja jasno je vidljiva u sačuvanim vjerovanjima Balta, kako
kazuje Marija Gimbutas (1963, 190) »Ovdje počinjemo sagledavati vezu između božjeg
boravišta (litvanski bog dievas; letski dieus) i boravišta mrtvih. Nadalje, saznajemo
iz mitskih pjesama da cilj nije brijeg koji je slika neba, već mjesto iza brijega. Put do
tog mitskog mjesta je dug. Veles može putovati na konju preko neba, može putovati na
dimu vatre ili letjeti kao ptica kroz mlječnu stazu koja na litvanskom znači ptičji put,
može se također putovati brodom kao što to čini sunce noću preko mora Daugava
ili rijeka Nemunas, prema zapadu. Tamo sunce spava. Tamo Sunčica (sunce op. K.G.)
pere svoje konje, tamo dolaze drugi bogovi, dievas, bog groma, mjesec i božanstvo
mora. Tamo negdje na tom mjestu u daljini nalazi se sivi kamen i sunčano drvo ili
željezni stup i kod stupa dva konja.Stup predstavlja kozmičko drvo Balta, nebesku
osovinu, a slične se mogu pronaći u hinduskim, rimskim, slavenskim i germanskim
mitologijama. U folkloru to je obično hrastovo ili brezovo drvo sa srebrnim lišćem,
mjedenim granama i željeznim korijenjem, katkada je to ogromna lipa ili drvo jabuke.
Ono stoji na kamenu, na kraju »sunčeva puta». Sunce vješa svoj pojas na grane, spava
u krošnji drveta ( u kruni drveta), a kad se ujutro ustane drvo postaje crveno. «Iza
brda je moja majka, tamo gdje je sunce» govori latvijska pjesma. «Mrtvi putuju u
kraljevstvo bogova, u područje svijetla, sve na kraj vidljivog svijeta».
Tim opisima vjerovanja Balta, sačuvanih u litvanskom folkloru gotovo u
potpunosti odgovara lik s metalnim privjescima iz Recije, komu pak nalazimo paralele
na Grobniku i dalje. Taj lik iz Recije (arheološki nalaz iz Nonesberga) upravo kao da
jest sunčano božanstvo (dakle Saule, tj. Sunčica kod Balta) jer okrugli dio na vrhu koji
predstavlja glavu ima točkaste zrake koje se šire od središta prema van, baš poput
sunčevih zraka!
Imena retskih plemena identična hrvatskim prezimenima,

hidronimima i toponimima
Kulturni kontakt tih dvaju područja čini se nepobitnim, premda to ne može

ujedno biti potpuni dokaz o postojanju dvaju istih naroda, tj. Balta na tim udaljenim
područjima. Ipak, povijesni izvori idu nam na ruku u pronalaženju mogućih etničkih
veza, tj. etničke migracije iz antičke Raetije na grobničko područje i to u vrijeme
prije Krista. Priložena zemljopisna karta pokazuje područje antičke Raetije u vrijeme
Rimljana (istočkana crtica pokazuje protezanje rimskog „limesa“, tj. granica Rimskog
imperija nakon osvajanja tog područja).
Sl. 12 Rimska Raetia, 15. godine pr. Krista Sl. 13 Odvijanje vojnih akcija u Reciji,
15 g. pr. Krista
Sl. 14 Karta Austrije s označenim područjem antičke RAETIE.

Sl. 15 Karta područja suvremene Austrije i Bavarske s keltskim naseljima.
Naime, rimski povjesničari bilježe pobjedu Rimljana u bitci s Vindelicima

(kako su Rimljani nazivali stanovnike Recije, a o kojima katkada izvještavaju kao o
Keltima, a katkada kao o Ilirima), koja se dogodila 1. kolovoza 15. godine prije Krista na
području današnje Bavarske. O toj pobjedi nad Keltima (tj. nad plemenima Reta, op.
K.G.) u svojoj Povijesti prirode govori Plinius Secundus, koji se rodio oko 40 godina
nakon bitke (Reiser, Rudolf, 1992, 194). Casius Dio pak izvještava mladiće koji su
postali vojnici ili robovi o činjenici da su Rimljani nakon bitke preselili na jug. Prema
njegovu svjedočanstvu, u zemlji (Reciji – op. K.G.) je postojala latentna opasnost
od pobune, čak i nakon bitke koja se dogodila 15. godine prije Krista. Zbog toga su
Rimljani odveli najveći dio muškog stanovništva (keltskog po pisanju Casiusa Dia
– op K.G.) iz zemlje i ostavili samo toliko ljudi koji su bili u stanju obrađivati polja, ali
nedovoljno sposobnih za podizanje ustanka. Na trijumf Rimljana nad Keltima (kako
piše Casius Dio) i danas podsjeća spomenik Tropaeum Alpium iz La Turbie, sjeverno
od Monaka na Cote d’Azur (Azurnoj obali). Od natpisa su preostali samo dijelovi,
premda je Plinius Secundus zapisao cjelokupni tekst. On spominje četiri pobijeđena
plemena Vindelica: Cosuanete, Rukinate, Likate i Katenate. Kad bismo ta plemenska
imena pokušali pohrvatiti, tj. prevesti na hrvatski jezik, vjerojatno bi glasila: Kosi (s
mogućim varijantama Kosori, Kosanovići, Kostići, Kostanići, Kostrenčići itd.); zatim
Ruki (s mogućim varijantama: Rukavina, Raukar, Ra(u)k itd; sjetimo se imena slavne
hrvatske primadone Božene Ruk - Fočić); zatim Likote (vrlo često ime za Ličane u
Hrvatskom primorju; pa i sam toponim Lika) jedva izmijenjen od izvorna naziva
Likate; Katičići (s varijantama Katančići, Katanec (-anci). Treba napomenuti da na
grobničkom području postoji i toponim Kosi kod Buzdohnja. U Istri nalazimo ime

Kosi kao onomastikon i toponim kod Labina.
Činjenica je da su se ta prezimena sačuvala na Grobnišćini sve do danas,
većinom su zabilježena krajem 19. stoljeća, a neka već i od 16. stoljeća. U Grobničkom
biografskom leksikonu nalazimo prezime Rukavina u Pašcu, Ivan Martinov rodom
iz Bribira, u Grobniku, zatim Dragica rodom iz Senja (Lukežić, Irvin, 1994, 199), oba
zabilježena u 19. stoljeću. Prezime Ličen zabilježeno je u Lukežima početkom 20.
stoljeća (I. Lukežić,1994, 133). Na ovom mjestu treba napomenuti da bi valjalo istražiti
moguću genezu najbrojnijeg i najjačeg grobničkog roda Linića koji se može pratiti do
sredine 16 stoljeća (Lukežić, I. 1994,133,134,135,136,137). Možda je to prezime nastalo
iz korjena lik kojemu se izgubio konsonant k zbog zakonitosti glasovnih promjena
(primjerice: Liknić – Li(k)nić). Prezime Kosorac zabilježeno je u Buzdohnju tijekom 18.
stoljeća u više ogranaka obitelji (I. Lukežić, 1944, 123). Prezime Kostrenčić zabilježeno
je krajem 19. stoljeća, a podrijetlom je iz Crikvenice (I. Lukežić, 1994,123).
Konačno, u tom kontekstu može se postaviti pitanje etimologije Novog
Vinodolskog. Je li ime grada Vinodola nastalo kao oznaka za vinorodnu dolinu,
dolinu vina, vinsku dolinu, o čemu govori pučka etimologija, ili je izvorno označavala
naseobinu Vindelica, tj. stanovništva (plemena Kosa, Ruka, Likata, Katenata) iz Recije
koje su Rimljani prisilno raselili, tj. odveli na jug, kako tamo ne bi izbila pobuna?
Baltska facijalna urna u Šćitarjevu kod Zagreba - dokaz baltske

prisutnosti u sjeverozapadnoj Hrvatskoj
Jedna od značajki baltske kulture koja traje kroz pet ili više stoljeća prije
Krista pojava je facijalnih urni i urni u obliku kuća na paljevinskim grobovima
kod određenih plemena. Za te tzv.facijalne urne karakteristično je da na glinenim
posudama imaju prikazano lice s detaljima očiju, nosa i usta, ili pak ušiju. Donosimo
fotografije dviju tipičnih primjeraka takvih urni a) facijalna urna s tri para jantarnih
zrna u naušnicama (sl.16 ) koja datira iz 5. st. pr. Kr., a čuva se u arheološkom muzeju
u Danzigu (M. Gimbutas, 1963, ftg 11); b) facijalna urna iz lokaliteta Rzadkowo kod
Chodzieža u sjevernoj Poljskoj (sl.16) koja datira također u 5. st. pr. Kr., a čuva se u
arheološkom muzeju u Poznanju (M. Gimbutas, 1963, ftg.12).
Sl. 16 Facijalne urne iz Pomeranije (a i b) i iz Samlanda (c)

Arheolog Zoran Gregl donosi podatke o paljevinskim grobovima na području
Zagreba: «Svi paljevinski grobovi pripadaju ranocarskom razdoblju (Z. Gregl, 1991,
32); na zagrebačkom području najstariji takav grob potječe iz četrdesetih godina naše
ere, a pronađen je na nekropoli u Stenjevcu. Javljaju se uglavnom do markomanskih
ratova, a njihova nam množina govori o procvatu života u Panoniji u tom vremenu.
Od malobrojnih zagrebačkih paljevinskih nekropola navest ćemo najznačajnije:
Stenjevac, Gornja Vas, Šćitarjevo – Kotelo, Držićeva ulica, križanje Savske ceste i Ulice
proleterskih brigada (sada Vukovarska avenija, op. K.G.), Dubrava itd. U opisu žarnih
ili paljevinskih grobova (Z. Gregl, 1991, 30) nalazimo sljedeće oblike: zdjele, lonce
različitih oblika i veličina, a posebno je zanimljiva urna koja se vrlo rijetko susreće, a
čije je ime žara u obliku kuće.
U Hrvatskoj, premda rijetko, urne nalik baltskim facijalnim
urnama nalazimo u rimskom naselju Andautonija, južno od
Zagreba, na mjestu današnjeg Šćitarjeva. Zoran Gregl (1991, 11)
opisuje arheološki nalaz kao antropomorfnu posudu s ljudskim
obličjem iz Šćitarjeva. Tu posudu Gregl ne klasificira kao facijalnu
urnu, niti donosi dataciju tog nalaza. Indirektno, prema vremenu
trajanja Andautonije, može se zaključiti da bi nađena facijalna
urna mogla datirati u vrijeme od 1. do 4. ili početka 5. stoljeća
A.D., koliko je sam grad trajao od osnutka do uništenja (Z. Gregl,
1991, 18). Sl. 17 Urna iz
Držićeve ulice u
Potrebno je napomenuti da je u Andautoniji pronađen Zagrebu
i žrtvenik (sl.18 ) riječnom bogu
Savusu (Z. Gregl, 1991,55), što
dokazuje postojanje lokalnog kulta
božanstva rijeke. Kao podatak
koji će nam kasnije koristiti
ovdje treba spomenuti da jedan
izdanak Karelijanaca nosi naziv
Savolaxianci (Timo Leisio, 1986,
188). Uz taj podatak, važna je i
činjenica da su se karelijska plemena
doselila na današnje prebivalište
u XVI. i XVII. stoljeću s obala
Baltičkog mora, svog prvobitnog
staništa (OEJLZ, 4 Iz-Kzy, 1978,
297).
Zanimljiva je činjenica da
se na gotovo istom području sve
do danas sačuvao i baltski toponim
Dugave, za cijeli jedan dio stambene
četvrti Novog Zagreba. U Turopolju
svako gazdinstvo ima svoje luke i
dugave u značenju svojih polja i
komada zemlje.
Izgleda da je pojava
facijalnih urni u antičkoj Andau- Sl. 18 Facijalna urna - Šćitarjevo (rimska
Andautonija)
toniji baš u to vrijeme, od 1. do

5. stoljeća A.D. bila posljedicom baltske
migracije na to područje iz južne Poljske,
tijekom 1. stoljeća prije Krista. Takav je
zaključak logičan jer se facijalne urne kao
ni urne u obliku kuća ne pojavljuju u to
vrijeme nigdje drugdje, a vremenski i stilski
predstavljaju nastavak baltske tradicije.
Tradicija je baltske kulture trajala gotovo
kontinuirano kroz šest stoljeća prije Krista,
u prostornim pomacima sve bliže području
današnje Hrvatske da bi konačno doživjela
svoj kraj na prostoru rimske Andautonije,
današnjeg Šćitarjeva pored Zagreba. Osim
toga, valja naglasiti da je to ujedno i posljednja
razvojna faza facijalnih urni i urni u obliku
kuća, tj. njihov finalni, završni stadij.
Nešto više o baltskoj tradiciji pokapanja
u facijalnim urnama i urnama u obliku
kuća saznajemo iz djela Marije Gimbutas
(1968, 74 – 88) «Jačanjem trgovačkih
Sl. 18 Žrtvenik riječnom bogu Savusu
– Šćitarjevo (Andautonija)
djelatnosti jačaju i utjecaji na području kulta.
Pojava urni u obliku kuća karakteristična
je za područje između rijeka Elbe i Saale u srednjoj Njemačkoj, Češkoj, Pomeraniji,
pokrajini Šlezvig-Holštajn, Danskoj i južnoj Švedskoj. Urne iz Pomeranije pravokutne
su i stoje na stupovima vjerojatno oponašajući oblik pravih kuća. Urezane vodoravne
crte vjerojatno su trebale ocrtavati grede drvenih koliba. Zamisao o urnama u obliku
kuća vrlo je vjerojatno potekla iz Italije gdje su takve urne poznate od 8. stoljeća pr.
Kr. Srednjoevropske, njemačke i baltske urne u obliku kuća, s vlastitim specifičnim
oblicima, datiraju iz kasnijeg razdoblja, ali ne i ranije od 7. stoljeća pr. Kr. U Pomeraniji
urne u obliku kuća nisu bile brojne i nisu potisnule lokalnu tradiciju kruškolikih urni.
Oko 600. godine pr. Kr. došlo je do nove pojave koja je također mogla krenuti s juga
prema sjeveru jantarskim putem, i koja je imala puno snažniji učinak na baltsku
kulturu. Riječ je o pojavi ljudskih odličja na poklopcu ili vratu kruškolikih urni.
Portretiranje ljudskih lica postalo je tako karakteristična oznaka ogranka te kulture
koja se rasprostirala preko istočne Pomeranije i uzduž donje Visle u vrijeme 6. i 5.
stoljeća pr. Kr. da je prema njoj dobila i ime.
Simbolizam facijalnih urni (M. Gimbutas, 1968, 77) moguće je dovesti u
vezu s crtežima na stijenama južne Skandinavije i doline Camonica u sjevernoj Italiji
iz vremena kasnog brončanog i ranog željeznog doba, podjednako s crtežima na
brončanim posudama, brijačima, oružju, i na glinenim figuricama.
Više povijesnih i arheoloških podataka o širenju, migracijama i promjenama
određenih osobina te kulture naroda facijalnih urni donosi nam opet Marija Gimbutas
«Dok su Zapadni Balti živjeli prilično napredan život u doba facijalnih urni, srednja
Evropa je trpjela skitske napade. Tragove skitskih upada tijekom 6. i 5. stoljeća pr.
Krista, pronalazimo u zapadnoj i južnoj Poljskoj, istočnoj Njemačkoj, Češkoj, Slovačkoj
te u zapadnoj Ukrajini. Poznato je oko pedeset nalazišta s tipičnim skitskim vršcima
strelica, konjskim priborom, mačevima i ukrasima. Puno je vršaka strelica pronađeno
u lužičkim utvrdama što ukazuje na činjenicu da su Lužičani bili konstantno napadani

od istočnih napadača.
«Skitska epizoda (M. Gumbutas, 1968, 82) u sjevernom dijelu srednje Evrope
bila je kratkog vijeka. Od 4. st. pr. Kr. tragovi Skita više se ne mogu naći. U kojoj su mjeri
plemena zapadnih Balta pomogla u zadržavanju Skita pokazat će buduća istraživanja,
ali jedna je činjenica sasvim jasna: pripadnici kulture facijalnih urni proširili su se
na jug, vjerojatno iskoristivši od skitskih provala oslabljenu snagu lužičke kulture.
Potomci naroda facijalnih urni zauzeli su cijelo područje Visle u Poljskoj i dio zapadne
Ukrajine dosegnuvši područje gornjeg dijela rijeke Dnjestar na jugu.
Takva ekspanzija u razdoblju od 400. do 300. godine pr. Kr. donijela je niz
promjena (M. Gimbutas, 1968, 83) «Pomodne facijalne urne postepeno su gubile
svoje ljudske oblike i prelazile u puno jednostavnije inačice (varijante). Od ranije
simboličkim prikazima bogato ukrašenih urni preostali su samo prikazi kuglastih
ogrlica i sunčani znak. U grobnim jamama (grave pits) takve su pojednostavljene
kruškolike urne bile pokrivene velikim loncem ili katkad dvama ili trima loncima
složenima jedan iznad drugog. Zbog tog običaja, govorimo o zvonastim grobovima ili
kulturi grobova-sjenila. U 4. stoljeću pr. Kr. loncem pokrivena urna bila je još uvijek
smještena u kamenu škrinju (stone cists) izgrađenu od kamenih ploča, ali postepeno
su tvorevine kamenih škrinja nestale i urne sa stupovima od lonaca bile su pokrivane
samo kamenjem (M. Gimbutas, 1968, 84). Do te promjene tipa grobnice vjerojatno je
došlo zbog širenja naroda facijalnih urni na područje lužičke kulture koja je svoje urne
pokrivala loncima. Neki znanstvenici su zbog toga skloni smatrati kulturu loncem
pokrivenih urni nastavkom ili rezultatom miješanja s lužičkom kulturom. Međutim,
puno je vjerojatnije pretpostaviti da su Lužičani samo utjecali na kulturu facijalnih
urni. Sličnost loncem pokrivenih urni s facijalnim urnama je iznenađujuća premda
ne postoji genetska veza sa stilom lužičkog lončarstva. Moguće je prepoznati i tijesnu
vezu s lončarstvom drugih pruskih plemena u istočnoj Pruskoj».
«Istovremeno, međutim, nalazimo tragove kulture La Tene u Šleziji (M.
Gimbutas, 1968, 86/87). Njen se utjecaj povećavao tijekom sljedećih razdoblja, a
znakovi su keltske kulture 3. stoljeća pr. Kr. su pronađeni u južnoj Poljskoj i u zapadnoj
Ukrajini. Izgleda da je prodor naroda s loncem pokrivenim urnama bio zaustavljen
keltskom ekspanzijom na istok.
Srednjelatenski grobovi (300 – 100 pr. Kr.), naselja i brojni izolirani nalazi
u Šleziji, jugozapadnoj Poljskoj, i u južnim dijelovima zapadne Ukrajine potvrđuju
njihovo kontinuirano zaposjedanje tog područja kroz najmanje nekoliko stoljeća. U
vrijeme 3. i 2. stoljeća pr. Kr. grobišta s loncem pokrivenim urnama sužavaju svoj
prostor prema jugu i srednjoj Poljskoj, do svog konačnog nestanka oko 1. st. pr. Kr.
U međuvremenu, njemačka se plemena postupno infiltriraju na južnu baltičku
obalu istočno od rijeke Odre. U 4. stoljeću pr. Kr. nalazišta germanske Jastorf kulture
pojavljuju se u području donje Odre i moguće ih je povezati sa sjevernom Njemačkom,
dok se za vrijeme 3. stoljeća grobišta Jastorf kulture pojavljuju na istoku sve do rijeke
Personte (Parseta), u istočnoj Pomeraniji. Germansko prodiranje koje je prouzročilo
potpuni nestanak lužičke kulture u području donje Odre doprlo je sve do granica
kulture s loncima pokrivenim urnama.
U 1. stoljeću pr. Kr. grobišta Jastorf kulture nestaju i mjesto njih se u
istočnoj Pomeraniji širi tzv. Oksywia kompleks koji se odlikuje grobnim jamama s
inhumacijama i rjeđe grobovima s kremacijama (spaljivanjem), značajkom koju neki
znanstvenici smatraju gotskom, a drugi slavensko-vendskom.
«U vrijeme Kristova rođenja i za prvih stoljeća nove ere (ano domini),

područje istočne Pomeranije i donjeg toka rijeke Visle zaposjeli su Goti koji su došli
brodovima iz Skandinavije do ušća rijeke Visle (M. Gimbutas, 1968, 87) vjerojatno u
potrazi za boljom zemljom i boljom klimom. Njihova prisutnost je potvrđena pisanim
izvorima (Plinije, Strabon, Tacit, Ptolomej) kao i grobištima koja se razlikuju od
pruskih grobova.
Dok se najjače pleme zapadnog baltskog bloka poznato po facijalnim urnama
i grobovima s loncem pokrivenim urnama izgubilo (nestalo, dezintegriralo) zbog
keltske i gotske ekspanzije, druga baltska plemena bila su uglavnom pošteđena
vanjskih utjecaja i uspjevala sačuvati lokalni karakter.
Preci Sembijanaca, Notangijanaca, i Galindijanaca nastavili su kroz cijelo
rano željezno doba graditi kamene škrinje u koje su polagali urne članova obitelji
ili srodnika, pokrivajući ih zemljanom gomilom, odozgo osiguranom kamenim
popločenjem i krugom kamenih prstenova. Klasični primjer gomila iz 4. i 3. stoljeća
prije Krista nalazimo u Grunwaldeu (Zelenica), u nekadašnjem kotaru Eylau (danas
Bagratinovsk), južno od poluotoka Samland. Pruska plemena vješto su ukrašavala
lonce geometrijskim motivima; točkaste crte su oblikovale rombove, trokute, cik-cak i
ostale slične obrasce. Uz geometrijske ukrase, pruske urne iz 4. i 3. stoljeća prije Krista
sačuvale su neke osobine ranijih facijalnih urni.
Gledajući šire na zemljovidu, mogli bismo naći puno više toponima i
hidronima kojima možemo pripisati baltsko podrijetlo. Tako bi i za ime rijeke Neretve
u Bosni i Hercegovini kao i u Hrvatskoj mogli pronaći baltsko podrijetlo. Arheolog
Marija Gimbutas (1963, 100) smatra da su « riječi ner/ti i nar/dyiti sa značenjem
zaroniti, ići ispod površine, žive riječi u litvanskim i latvijskim jezicima. Nadalje,
najranija ruska Nestorova kronika iz 11. stoljeća spominje Neroma kao naziv područja
koje je plaćalo danak Rusu i za koje se pretpostavlja da je bila Latgalija ili jedno
područje istočno od današnje Latvije. Moguće je da je to prežitak ranijeg imena za
baltsko pleme koje su koristili Fino-Ugri, Nero-maa, (maa u ugrofinskom jeziku
znači zemlja). S arheološkog gledišta kultura istočne Latvije i bazena gornjih tokova
rijeka Daugave i Dvine u Herodotovo doba i kasnije kulturno je nedjeljiva od one na
području Smolenska, Moskve, Tule, Kaluge i Brjanska.
Ime rijeke Nara, pritoke rijeke Oka, južno od Moskve (M. Gimbutas, 1963, 32)
javlja se više puta u Litvaniji i istočnoj Pruskoj; litvanske rijeke Neris, Nerys, Narotis,
Narasa, Narupe, jezera Narutis i Naročius, te staropruski Narus, Narys, Naruse,
Naruve (današnja Narew), sve imaju korijen narus što znači dubok, u koji se može ići
ispod; nerti, zaroniti, potapati se. Navedena značenja riječi narus i nerti u potpunosti
opisuju izgled i geološki karakter rijeke Neretve; ona protječe dubokim kanjonom
stvarajući privid da je zaronila u stjenovite klisure, potopila se u tkivo zemlje.
Također i hrvatski toponim za poluotok Istru možemo naći i kao hidronim
Istra za pritoku rijeke Vorje u području Gzhatska, i kao zapadnu pritoku rijeke
Moskve; u Litvaniji i istočnoj Pruskoj: pritoka rijeke Preglius (Pregel) – Istra ili Insra,
potom Isrutis; Ysrau području Panevežys – od in/sra, s korijenom ser’sr u značenju
teći, protjecati; srove u litvanskom znači struja (riječna) (M.Gimbutas, 1963,32).
Reti i Recija
U ovoj problematici osobito je važno protumačiti podrijetlo, genezu i značenje

naziva zemlje (Raetia), dakle toponima, kao i naziva naroda (Reti), odnosno etnonima,
etnikona.

Skupinu antičkih povjesničara koji spominju Rete i tumače njihovo podrijetlo
navodi hrvatski povjesničar Ivan Lučić u petom poglavlju („O Liburniji“) svoje knjige
O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske još daleke 1666. godine. Tako Lučić (I. Lučić,
1986,229/231) kazuje „Autori (Justin u dvadesetoj knjizi /Iustin,20,5,9;/, Livije u
petoj /Livije, V,33,11;/, Plinijeu 20. poglavlju treće knjige /Plinije, N.H. III, 20,133)
izvješćuju da su Etrušćani iz kopnenog dijela potjerani od Gala s obližnjih planina, dali
Reciji ime po svom vođi Retu“. Prema navodima tih antičkih pisaca, Reti bi bili kopneni,
kontinentalni Etruščani koji su uzmaknuli pred navalom Kelta, i pod vodstvom svoga
vođe Reta, naselili područje, koje su onda njemu u čast nazvali Recija.
Imena Reta koja se pojavljuju kao istoznačnice za Rutule nalazimo u velikom
antičkom epu Eneida. Taj Vergilijev spjev obiluje vlastitim imenima Reta ili Reteja
(koji se istovremeno još nazivaju Rutulima), prastanovnika Lacija koji su bili glavni
Enejini neprijatelji prilikom njegova doseljenja. U veličanstvenom spjevu spominju se
23 vlastita imena koja pripadaju Rutulima. Kao Rutuli označavaju se Reto (Vergilije,
385;IX,345-350); zatim i Retej ( 385, X, 397,399); Sakes (385- XII, 651); Salije ( 385,
X,753); Ramnes (Rhamnes); Remo (384, IX, 330); Ret ( 384, X, 387); Priverno (383,
IX, 578); Osiris (379, XII, 458); Ortigije (379, IX, 574); Numa ( 378, IX,454; X, 562);
Numan (378,IX,593,654); Numitorz (378, X,342); Meon ( 375,X, 336); Mar ( 373,
IX, 684); Mag (372, X, 521); Lukag (372, X, 575 do 601); Lucetije ( 372, IX, 570);
Liger ( 371, X, 575 do 601); Kupenko (369, XII, 539); Kvercent ( 369, IX, 684); Lag (
369, X, 380, 384); Lam ( 369, IX, 335); Lamir ( 369,IX, 335).
Od ta 23 vlastita imena (ili imena rodova) jedno je bilo ime kralja, koji je
istovremeno bio i svećenik, Ramnes. Drugo je ime bilo ime vojvode Remo. Jedan
svećenik zvao se Kupenko. Spominju se i imena dvojice braće, Ligera i Lukaga. Retej
se jedanput pojavljuje kao vlastito ime (onomastikon), dok je drugi put navedeno kao
toponim, Retej, brdo u blizini Troje. Neka imena iz skupine sa sigurnošću možemo
promatrati kao etnikone, imena naroda. Tako ime Sakes možemo pročitati kao Saki
što je ime sjeveroistočnog iranskog plemena, Skita. Ime Mag možemo tumačiti kao
korijen egipatske riječi magan (ili kao njenu inačicu) što je antičko ime za Indiju, dok
ime Mar najvjerojatnije označava stanovnika (ili stanovnike) mezopotamskog grada
Mari. Ortigije je vrlo poznato antičko ime mitske pokrajine Ortigije. Vlastito ime Osiris
nesumnjivo nas upućuje na egipatsko mitsko božanstvo Osirisa (koje se pojavljuje u
paru s Izis).
Taj cijeli niz imena upućuje na pomisao da se podrijetlo tih naroda (ili vlastitih
imena) može tražiti na vrlo širokom potezu od Indije, preko Mezopotamije do Egipta.
To je područje također poznato i kao područje migracija i obitavanja huritskog naroda
tijekom drugog tisućljeća prije Krista.
Zapanjujuća je činjenica da je Retenu egipatski naziv za Palestinu i
jugozapadnu Siriju, tj. za Huruu (odnosno za Huritsku državu) sve do 1527. godine
prije Krista (Mikulić, T., 2002.,94). Štoviše, Egipćani su razlikovali Gornji Retenu,
odnosno područje Libanona, i Donji Retenu, odnosno područje jugozapadne Sirije i
Palestine. To su bili uobičajeni egipatski nazivi za navedena područja u 2. tisućljeću
prije Krista, vjerojatno 1500. godine prije Krista. Možda je ta egipatska riječ bila
složena od dviju riječi poput Rete-nu; no za tu pretpostavku trebalo bi konzultirati
stručnjake za staroegipatski jezik.
Još se jedan problem nameće uz ova razmatranja, činjenica da su Etrušćani
sami sebe nazivali Raetima ili Rasenima, što je posve drugačije od Tusci (po kojima je
talijanska pokrajina dobila naziv Toscana) ili Tirseni (V. Zamarovsky, 1973, 298) kako

su ih nazivali drugi.
U Općoj enciklopediji (7. svezak, Raš - Szy, Zagreb, 1981, 227) nalazimo
natuknicu o Rutualcima, gdje se označuju kao „narod iz iberijsko-kavkaske jezične
skupine, naseljen u SSSR-u s oko 12 000 pripadnika. Žive u porječju rijeke Samur
u Dagestanskoj SSR. Srodni su Lezgincima. Po vjeri su muslimani, suniti. Bave se
stočarstvom (uzgoj ovaca) i zemljoradnjom“.
U istoj enciklopediji (1981, 226) nalazimo i natuknicu o Rutenima “Ruteni,
naziv za Ukrajince, uobičajen u zemljama nekadašnje Austro-Ugarske. Na geografskim
kartama na Zapadu Ukrajina se u XIV – XVI st. označavala kao Ruthenia, Roxolania ili
Russia. U češkim krajevima nazivaju Ukrajince Karpatskim ili Zakarpatskim Rusima,
u Bukovini Rusinima.
Udžbenik latinskog jezika (Salopek-Šešelj-Škiljan, 1996, 335) donosi podatak
da su „prema mitu, prastanovnici Lacija, Enejini protivnici, Rutulci“. Kako je poznato
iz povijesti, Eneja je bježeći iz razorene Troje došao na tlo današnje Italije, na područje
Lacija, na kome su kasnije Romul i Rem osnovali današnju prijestolnicu, Rim.
Svi ti vrlo slični nazivi nalaze se na područjima migracija i ekspanzije baltskog
(tj. huritskog) etnosa.
Rezijanci i Rezija
O Reziji i Rezijancima teško se nešto može saznati iz enciklopedija. No zato se

može iz jednog etnomuzikološkog članka. Taj je članak slovenskog muzikologa Julijana
Strajnara (J. Strajnar, 1972, 158-161, Ein Slowenisches Instrumentaleensemble in
Resia) višestruko značajan za našu problematiku. Naime, on ukazuje na područje
Rezije kao vezno područje s antičkom Recijom čije je središte bilo u dolini Rajne, kod
Bodenskog jezera, te je možda u antičko doba bilo i njezinim sastavnim dijelom. Ono
što je zanimljivo etnomuzikološka je problematika kojom se članak bavi, naime opisuje
se dvočlani glazbeni sastav sastavljen od violine i bajsa. Istovjetni instrumentalni
sastav poznat je i vrlo rasprostranjen u Istri još i danas pod imenom Gunjci ili Gunci,
a bio je poznat i na području Grobnišćine. U Reziji se pojavljuje specifičnost u
nazivu glazbala (violina se naziva ta maja cytira, a mali kontrabas ta velka cytira)
kao i u zvučanju dvočlanog sastava i svirke na dvama glazbalima kao sviranje jednog
jedinstvenog glazbala.
Kao što je poznato na području Grobnišćine još se i danas svira tambura dvožica
poznata pod imenom cindra. Autor ovog članka smatra ne samo da postoji srodnost u
nazivima cindra i cytira, već da je tambura dvožica, a kasnije njezina varijanta s trima
žicama ishodište rezijanskog dvočlanog sastava. Tu ćemo tvrdnju kasnije razraditi, no
potrebno je saznati nešto više o tom slovenskom dvočlanom sastavu u Reziji.
Prema Julijanu Strajnaru “Rezija je dolina u zapadnim Julijskom alpama
koja pripada Italiji, naseljena je slovenskom manjinom, a za muzikologe predstavlja
istinsku škrinju s blagom – vokalne i instrumentalne glazbe, koju su Rezijanci kao svoju
drevnu glazbenu tradiciju sačuvali sve do danas. Jedina glazbala koja Rezijanci još
danas sviraju jesu violina (rezijanski nazvana cytira, ta maja cytira) i mali kontrabas,
zapravo violončelo (rezijanski brunkula, bunkula, ta velika cytira). Glazbala čine
nerazdvojnu simbiozu, zbog čega rezijanska riječ cytirati znači svirati na oba glazbala.
Među Slovencima samo Rezijanci nazivaju violinu cytirom. Zašto i od kada se koristi
taj izraz nije još istraženo, no činjenica je da Rezijanci danas ne poznaju nijedan drugi
instrumentalni sastav, niti sviraju na drugim glazbalima. Nijedno od glazbala iz para

nikad se nisu svirala solistički. Glavno glazbalo ansambla je violina na kojoj svira samo
uvježbani glazbenik, uvijek muškarac.
Sl. 19 Cytiravci iz Rezije; dvočlani sastav svirača violine i basa
Sl. 20 „Potkolo“ - Notni zapis svirke ples na lijerici: ugodba i tonski niz
Naprotiv brunkulu može svirati svatko, i žene i djeca. Ona je kao prateće
glazbalo neophodna. Cytiravec, kako se naziva svirač violine, ujedno je i vlasnik
brunkule. Kad svirač violine ne bi imao brunkulu, uvijek bi je iznajmio za glazbenu
pratnju plesa. Zbog toga je nemoguće naći Rezijanca koji bi imao samo bas jer se ovaj
sam ne shvaća kao glazbalo niti se takav upotrebljava. Nijedno glazbalo ne izrađuju
sami svirači. Obično kupuju po jednu violinu i violončelo koje onda ugađaju na svoj
način.
Od konjića violine na gornjem se ili donjem kraju odreže jedan dio nakon
čega onda postaje niži. Tako odrezani konjić često ne stoji čvrsto, pa se stoga ispod
podstavlja papir koji dodatno prigušuje ton.

Sl. 21 Istarski „gunci“ iz Ipša.
Da bi se smanjila napetost žica, konjić mora biti niži. Svi violinisti stoga
ugađaju svoje glazbalo bez iznimke neobično visoko, u pravilu za malu tercu više od
uobičajene ugodbe: b – f1 –c2 – g2 umjesto g – d1 –a1 –e2. Gudalo (loh) je isto jače
napeto i katkad ima oblik baroknog gudala.
Postavlja se pitanje zašto Rezijanci danas sviraju samo violinu i bas, ne i
primjerice harmoniku rastegaču ili neko drugo glazbalo koje su za vrijeme sezonskih
poslova u raznim evropskim zemljama prigodno susretali? Je li instrumentalna
simbioza violine i basa potisnula neko drugo, solistički svirano glazbalo?
Gaetano Perusini piše u svojoj „Strumenti musicali e canto popolare in Friuli“
(„Folklorna glazbala i folklorni napjevi u Friuliju“, Udine, 1945.) da se u Furlaniji već
u 18. stoljeću sviralo na violini u vrijeme narodnih svečanosti. U 19. stoljeću pojavili
su se također kontrabas i harmonika rastegača. U to doba nastali su i flauta i gajde
(cornamusa). Perusini pretpostavlja da se instrumentalna glazba u Friuliju (Furlaniji)
prvobitno izvodila na jednom starijem puhaćem glazbalu. Moglo bi se to odnositi
i na Reziju, ne samo stoga što graniči s Furlanijom, već osobito zbog toga što se u
suvremenoj rezijanskoj glazbi mogu pronaći osobitosti neobične za gudačka glazbala.
Stoga pretpostavka da su Rezijanci nekad svirali na gajdama (tj. mihu), a tek kasnije
razvili svirku na violinu i bas, izgleda vrlo moguća.
Usporedimo li primjerice jednu slovačku melodiju koja se svira na dvoglasnim
gajdama (dvojzvukove gajdi) s tipičnom rezijanskom plesnom melodijom, pokazuje
se iznenađujuća sličnost u melodijskim ukrasima, načinu povezivanja tonova u
oblikovanju uvoda i kraja i u bordunu. Takva sličnost ne može biti slučajna. Ipak,
bit će potrebno mnogo istraživanja prije nego pretpostavljene veze budu potvrđene.
Zasada se može tvrditi da je ansambl violine i basa u Reziji zamijenio gajde (tj. mih).
Ugađanje i sviračka tehnika glazbala, kao i repertoar to dokazuju.
1. Svirač cytire svira uvijek sjedećki i prati melodiju snažnim udarcima lijeve
ili desne noge na svaku dobu (četvrtinku).
2. Svirači sviraju samo brze plesne melodije (vyže) (mm .I = 160) i ne znaju

polagane, premda ih svojom sviračkom tehnikom bez daljnjega mogu
izvoditi.
3. Napjevi su malog opsega, iako violina u tom pogledu nije
ograničena.
4. Svirač svira samo u prvom položaju na A i E žici.
5. Četvrtim se ( malim ) prstom svira samo kod novijih melodija.
6. Ukrasi su karakteristični za puhača kao i gudača glazbala.
7. Svirač cytire svira samo u dva tonaliteta: u G – duru (zvuči B – dur) što se
naziva na towsto (doslovce prevedeno na debelo) i u D – duru (zvuči
F - dur) ili na tenko (doslovno prevedeno na tanko).
8. Prstomet je u oba slučaja isti.
9. Zanimljivo je da drugi prst na A – žici (notiran C2) i analogno na E – žici
( notiran G2) u pravilu previsoko intonira tonove. Ta pojava (previsokog
intoniranja) kao i visoko ugađanje glazbala dokazuju da je ugađanje preuzeto
od nekog drugog glazbala.
10. Melodija započinje na način da svirač cytire isprva traži pravi napjev.
11. Najviše iznenađuje završetak svakog glazbenog komada. Naime, oba glazbenika
čine potez gudalom preko praznih žica, i to svirač cytire preko G i D – žice,
a svirač brunkule preko G žice.
12. Stariji bi napjevi završavali takozvanim „cvykom“, što je danas ustvari
uzlazni glissando na E – žici, dok je prije uobičajena bila pasaža od 4 do 5
tonova (e2 –fis2 – g2 – a2 –h2 ) na E – žici.
13. Rezijanski glazbenici ne drže violinu pod bradom, već je polažu bočno
uspravno na prsa.
14. Gudalo se obično drži malo preko pola žabice.
15. Gudi se samo gornjom trećinom gudala, tako da se ne iskorištavaju sve
mogućnosti.
Nakon ovako iscrpnog navođenja osobitosti sviranja na cytiri i brunkuli

valja napomenuti da su sve izuzev značajke pod brojem 12 primjenjive na sviranje
jednog tipičnog hrvatskog gudaćeg bordunskog glazbala s tri žice koje se još danas uz
ples svira na jugu Hrvatske , u Dubrovačkom primorju (osobito u Konavlima i Župi
Dubrovačkoj), a radi se o liri ili lijerici. Kako se to glazbalo sviralo krajem 19. stoljeća
i početkom 20. stoljeća na otocima, od Lošinja pa sve do Istre, vrlo je vjerojatno zbog
istovremenog postojanja lijerice s tri žice moglo doći do promjena u sviranju tambure
dvožice, trzalačkog glazbala koja se transformirala u tamburu trožicu i postala gudaće
glazbalo (najranije u 9. stoljeću A.D.). Kako je na Grobnišćini također bila poznata
tradicija sviranja na violinu i bajs, ali istovremeno i svirka na tamburu dvožicu cindru,
moguće je da se baš tu dogodila transformacija, tim više što su i posljednji primjerci
tambure trožice sačuvani u Pounju, relativno blizu. Dakle, ne bismo se složili ni s
Perusinijem, ali ni sa Strajnarom, da je glazba na cytiri i brunkuli (bunkuli) zapravo
ostatak negdašnjeg sviranja na gajdama (tj. mihu), već iznosimo tvrdnju da se radi o
nasljeđu sviranja na lirici, odnosno lijerici.
U prilog toj tvrdnji ide sličnost naziva cytira i cindra, zatim i sličnost naziva za
bas, brunkula ili bunkula nazivu za tamburu dvožicu u Kastavštini, brkalnica, potom
podudarnosti u osobitostima cytiranja i sviranja na lirici i konačno čitav niz drugih
povijesnih i kulturnih činjenica.
Takva bi kombinacija argumenata mogla pojasniti i problematiku

Sl. 22 Tambura trožica iz Dvora na Uni.
Sl. 23 Arheološki nalazi dijelova tambure (a/ ključ; b/ dio izdubenog rezonantnog tijela) iz
1200g. Pr. Kr. – Ripač kod Bihaća
sviranja violine i basa (ansambl „gunjci“) i u Istri, «transkulturnom području koje

autonomastički predstavlja prostor između mora na zapadu, rijeke Mirne na jugu i
Dragonje na sjeveru, te planine Ćićarije na istoku.» (Dario Marušić, 1995, 31)
Nastanjeno u svom sjevernom dijelu slovenskim, a u južnom hrvatskim i
talijanskim življem, s usko glazbenog gledišta Istra je krajnje kompaktno područje.
Kako su danas u Istri gotovo potpuno iščezli stariji dvoglasni stilovi (preciznije,
dvoglasje u istarskoj ljestvici), područje odlikuje tonalna glazba.
Među glazbalima u uporabi, pored sveprisutne dijatonske harmonike,
izrazito su česte skupine sastavljene od violine i bajsa. Po prirodi postava i tonalnom
repertoaru, ta je tradicija oduvijek (najčešće s razlogom) bila odvajana od ostale

Sl. 24 Tone Ban, svirač na tamburu dvožicu, cindru, Podhum, Grobnišćina
istarske baštine. Naime, činjenica je da podrijetlo tih glazbala kao i velik dio repertoara
nije istarsko (Furlanija, Slovenija, Austrija, Češka), ali je isto tako istina da nikad nisu
razjašnjeni mehanizmi prelaska s mogućeg prethodnog stila na ovaj, kao ni razlozi
jasnog odvajanja od drugih regionalnih tradicija.
U velikom dijelu područja istovremeno je bila u uporabi tonalna glazba, ali
i dvoglasje u istarskoj ljestvici. Još i danas u okolici Buzeta stariji pjevaju dvoglasne
napjeve, ali je istovremeno instrumentalna glazba bez iznimke tonalna. Također
postoje dokazi da su u prošlosti rabljena i netonalna glazbala.
Neki pisci i stručnjaci drže izvjesnim da su violina i bajs stigli u ta područja
sa sviračima (takozvanima zigozainima) koji su dolazili iz Karnije ili Furlanije. Ti su
svirači isprva vjerojatno bili lutajući da bi kasnije bili namjenski pozivani da sviraju
na svadbama bogatijih obitelji. Često su pratili svadbenu povorku u raznim etapama
ophoda, od ženikove do mladine kuće, odatle do crkve, te od crkve do ženikove kuće.
Tijekom plesa pak svirala su se starinska glazbala, što ostaje u skladu sa starijim
običajima kad su povorku pratile sopele koje bi na plesu bile zamijenjene mihom.
Sve se to može tumačiti kao osuvremenjivanje tradicionalnog konteksta (Marušić, 2,
op.c.).
Mišljenja sam da su dvočlani sastavi (violina i bajs) iz Istre, ali i Rezije
svojevrsna zamjena prvobitnoga glazbala s tri žice (tambure trožice) koje poznajemo
kao gudaću liricu ili lijericu u južnoj Dalmaciji, tj. dubrovačkom primorju. Područje
Rezije s takvim instumentalnim ansamblom (cytiravci) pojavljuje se kao vezno
područje antičke Recije naseljene baltskim stanovništvom i sjevernih baltskih zemalja
i naroda koji također poznaju takvo glazbalo, a tamo se naziva estonska - švedska i
finska strakharpa.
Prema Styrbjorn Bergerltu (1986, 225 – 233) saznajemo o tom glazbalu sljedeće
“Strakharpa je gudalačka lira bez prstohvata (tj. vrata s pragovima). Ime strakharpa,
na engleskom jeziku lučna harfa, glazbalo je dobilo od Otta Andersona koji ju je
najviše izučavao (Anderson, 1923, 1930, 1954, 1970). Stakharpa je bila široko rašireno
finsko folklorno glazbalo (posebno u Kareliji i u švedskim dijelovima Estonije) sve
do početka 20. stoljeća. U Finskoj i Švedskoj sedamdesetih je godina započeo proces
oživljavanja strakharpe (Bergelt 1976, 1979, 1989; Nieminen 1984).
Šveđani koji su se već od srednjeg vijeka naseljavali na otocima kod zapadne
obale Estonije smatrali su da je strakharpa njihovo nacionalno glazbalo. Oni je nazivaju
talharpa, u prijevodu harfa od konjskog repa. Prefiks tal bio je dijalektalizam švedske
riječi tagel koja znači konjsku dlaku od koje su načinjene žice glazbala. Harp je pak
dijalektalni naziv za svirati (švedski harpati).
Estonsko - švedska gudaća lira ima u načelu širok, gotovo četvrtast otvor za
držanje glazbala (vidi sl. 8 h – l) i po tome se razlikuje od finskog tipa koji ima uski i
pravokutni otvor (vidi sl. 8 f). Postoje i finska glazbala s dva otvora za držanje (vidi sl.
8g). Finska strakharpa ima dvije ili tri žice dok estonsko–švedski tip ima četiri.
I estonsko–švedski i finski tip instrumenta ima lučno gudalo s olabavljenom
konjskom dlakom (sl. 8e), no poznate su i varijante s ravnim štapom i labavim
strunama (sl.8h). Kad se svira s olabavljenom strunom (konjskom dlakom) ona se
obično drži čvrsto s tri prsta, a jedino je kažiprst prislonjen uz kraj štapa (istovjetan je
i način držanja gudala kod svirača lijerice). Kod svih tipova strakharpe žice se skraćuju
vanjskom (gornjom) stranom prstiju (kod Hrvata žice se skraćuju dodirom noktiju i to
sa strane žice, a ne kao kod strakharpe, pritiskom vršaka prstiju na žicu). Strakharpa
se drži odozdo i žice se dodiruju sa strane, većinom noktima, pa se na taj način, kao i
kod Hrvata, proizvode tzv. flageoletni tonovi.
Sl. 25 Specifičan način proizvodnje tona dodirivanjem žice sa strane noktima

Sva dosad poznata estonsko – švedska glazbala (dvadesetak) ugođena su
u kvintama. Takvo ugađanje zabilježio je Otto Andersson kod svirača koje je sreo
početkom 20. stoljeća na švedsko-estonskom otoku Ormsö, kao i kod onih svirača koje
je Arms Otto Vaisanen sreo u Finskoj desetak godina kasnije. Poznato je, međutim,
da se u davno doba finska strakharpa ugađala u kvartama (Vaisonen, 1928). Postoji
dobar razlog da se vjeruje da je to bio slučaj i kod ranih estonsko - švedskih glazbala.
Sl. 26 Dva načina ugađanja finske strakharpe s tri žice (prema Vaisanen 1928.)
Najviša žica i kod estonsko-švedskih i kod finskih glazbala uobičajeno se

ugađala na ton a1 (vidi Sl.) (kao i na lijerici). Prema mom osobnom iskustvu, takva
bi se struna trebala sastojati od dvadeset konjskih dlaka. Kad je broj dlaka u struni
manji od dvadeset, jedna ili nekoliko njih obično bi puklo pri ugađanju na a1 (usp.
Nieminen 1984, str.12). Vrlo kvalitetna konjska dlaka ipakdopušta više ugađanje s
nešto manjim brojem dlaka. Upravo mi je Nieminen (1983) rekao da je jednom na
finskom glazbalu pronašao sedamnaest konjskih dlaka u najvišoj struni. Osobno sam
mogao s petnaest kvalitetnih konjskih dlaka ugoditi žicu na d1. Ugađanje je variralo
od glazbala do glazbala).
Prava starost strakharpe nije poznata. Najstariji prikaz glazbala može se
vidjeti u katedrali u Trondheimu, u Norveškoj. Radi se o skulpturi svirača gudaće lire
koja datira oko 1350. godine. Svirač sjedi na niskoj stolici ili klupici držeći glazbalo
vodoravno na svojim koljenima. Gudalo je ravno. Glazbalo ima uski otvor za držanje i
zbog toga sliči finskom tipu.
Na u kamenu urezanoj slici iz Larboa na Gotlandu u Švedskoj nalazi se crtež
glazbala, po mom mišljenju, tipa lire (usp. Hensche-Nieman 1984 i 1985) koje zaista
izgleda poput strakharpe. Za crtež u kamenu pretpostavlja se da je iz vremena oko 500
A.D. Smatram da se iz toga ne da zaključiti da je gudalo postojalo tako rano, i ako jest,
da je bilo doneseno s istoka.
U nordijskim sagama često susrećemo harpu kao naziv glazbala. Sasvim je
vjerojatno, međutim, da se u tim slučajevima radi o trzaćim lirama. Naziv harpa u
Švedskoj je bio, i ostaje do danas, generičko ime za tip glazbala s više žica (vidi Henschen-
Nyman 1985, str.9). U svojim ranijim radovima (1923,1930) Otto Anderssonm tvrdi
da se strakharpa proširila u Finsku i Estoniju iz Švedske (vidio je određenu vezu s
velškom gudaćom lirom koja se naziva crwth; vidi Andersson, 1954). U kasnijoj studiji
(1970), ne isključuje mogućnost da se diseminacija dogodila suprotnim smjerom (iz
Estonije i Finske u Švedsku), što i osobno smatram, te ću pokušati argumentirati.
Vrlo je dobro poznato da postoje pjesme u epu Kalevala koje se bave
podrijetlom kantele (vidi sl.8a) U tim se pjesmama pojavljuje šest varijanti imena za
glazbalo: kantele, kantelo, kantelvo, kantervo, harppu i soitto.
U nekim estonskim verzijama istih pjesama spominje se da je glazbalo imalo
samo dvije ili tri žice. U švedskom jeziku postoji stari naziv za glazbalo, sotharpa
(prefiks sot u engleskom glasi soot). Olof Rudbeck u 17. stoljeću u nekoliko prigoda,
u svojim publikacijama spominje sotharpu, primjerice u Atlantici (1679.) „Sotharpaje
staro glazbalo s tri žice koje su svi švedski seljaci upotrebljavali od davnina“. Otto
Anderson je istraživao ime glazbala i došao do zaključka (kao i kasniji istraživači) da
se ono odnosi na strakharpu (Ling, 1967, 63).
Finska riječ soitto označava oboje, i melodiju sviranu na glazbalu i glazbalo.
Čini se da je upravo ta finska riječ u ranije doba bila originalni prefiks u švedskoj
riječi sotharpa, a ne švedski sot (usporedi Ling, 1967, 63), odnosno, da je finska riječ
soitto bila u srednjem vijeku ili čak i ranije prenesena u švedski jezik kao soittoharpa/
sotharpa. Moja je hipoteza da je glazbalo izvorno došlo iz istočne Finske i baltskih
zemalja i odatle se proširilo u Švedsku.
Finski povjesničar Matti Klinge iznio je nekoliko za ovu raspravu značajnih
hipoteza (Klinge, 1985). Njegova je teza da se zemlja Kalevale uopće nije, kako se to
smatralo ranije, nalazila u dubokim šumamam na istoku, već je to bilo primorsko
carstvo oko Osela (Saarenmaa) u današnjoj Estoniji. To se priobalno carstvo protezalo
od litvanske obale preko zaljeva Rige do Hangg’ i regije Abo. U raznim verzijama
estonskih i ingermanlandskih pjesama Kalevale koje se bave podrijetlom kantele, to
se glazbalo spominje jednako kao trzaće i gudaće (usp. gudaću liru iz Danziga koja po
mom mišljenju predstavlja prijelazni tip glazbala između trzaće i gudaće lire).

LITERATURA
BERGELT, Styrbjorn – On the «Strakharpa» - An ancient bowed lyre, Second Conference of the ICTM
Study Group on Music Archaeology, Stockholm, November 19-23, 1984, Volume I, Publications issued by
the Royal Swedish Academy of Music, No 53,(225- 235), 1986.
CETINIĆ, Željka – Rezultati novijih arheoloških istraživanja Grobišća, Grobnički zbornik, Rijeka (188-
204).
DAHLIG, Ewa – Intercultural aspects of violin playing in Poland, u Studia Instrumentorum muisicae
popularis, VIII,Musikmuseets skrifter 10, Stockholm, (112-117), 1985.
GALIN, Krešimir – Folklorno nazivlje jednocijevnih flauta, - Hrvatska narodna glazbala i instrumentalna
glazba Grobnišćine, Rijeka, Grobnički zbornik 3, (136-155), 1994.
Mali priručnik hrvatskih narodnih glazbala Grobnišćine, Rijeka, Grobnički zbornik 5, (431-445), 1998.
GAVAZZI, Milovan – Kulturno naslijeđe južnih Slavena u svijetlu etnologije Vrela i sudbine narodnih
tradicija, kroz prostore, vremena i ljude. Etnološke studije i prilozi iz inozemnih izdanja,Zagreb. Biblioteka
znanstvenih radova; Izdavač: Sveučilišna naklada Liber (57-74). 1978.
Uz pojavu pekve u južnom Podunavlju (114-124). 1978.
Dubeni mrtvački lijes u srednjoj Bosni (244-246). Baština hrvatskoga sela. Otvoreno sveučilište, 1978.
članak «Sadržaji kulture i života Hrvata u prošlosti i sadašnjosti» (77-108)Zagreb. Biblioteka
«Običaji»1991.
GIMBUTAS, Marija – The Balts, 1963..
GLEIRSCHER, Paul – Die Romer nannten sie Rater, u Das keltische Jahrtausend, Verlag Philipp von
Zabern – Mainz am Rhein, Band 23, 1993..
GREGL, Zoran – Rimljani u Zagrebu – Tragovi rimskog carstva u gradu i okolici; Latine et Graeca,
Mladost, Zagreb, 1991.
HOOD, Sinclair – La civilta di Creta, Club del Libro Fratelli Melita, Roma, 1988.
IVANČAN, Ivan – Istarska svirala – šurla, uu RAD VII kongresa SFJ u Ohridu 1960. godine,(253-260),
Ohrid, 1964.
JOVANOVIĆ, Borislav – SKORDISCI – članak Kelti i njihovi suvremenici na tlu Jugoslavije, Ljubljana
(41-48), 1984.
LEISIO, Timo – Some anachronistic pittfalls or a very biased interpretation? A hypothesis about melodic
aerophones in european prehistory, in Second Conference of the ICTM Study Group on Music Archaeology,
Volume I, Stockholm, (179-193), 1986.
LUČIĆ, Ivan – O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske (De regno Dalmatiae et croatiae-Ioannis Lucii,1666.
godine), Zagreb, 1985.
MARCUSE, Sibyl – Music Instruments-A Comprehensive Dictionary, New York, 1975.
MARUŠIĆ, Dario –Piskaj, sona, sopi-Svijet istarskih glazbala-Universo degli Strumenti Musicali Istriani,
Pula, 1994.
OPĆA ENCIKLOPEDIJA JLZ-A, BR. 7, Ras-Szy, Zagreb, 1981.
PERNIĆ, Renato – Meštri svirci i kantaduri –istarski narodni pjevači, svirači i graditelji glazbala,
Reprezent, Pula, 1994.
REISER Rudolf, - Die Kelten in Bayern und Osterreich, Rosenheimer Verlagshaus, Rosenheim, 1992.
STRAJNAR, Julijan – Ein Slowenisches Instrumentenensemble in Resia, u Musikhistoriska Museets
skrifter IV, Editor: Ernst Emsheimer, Studia Instrumentorum Musicae Popularis II, Stockholm (158- 162),
1972.
VLAHOVIĆ, Petar- Narodi i etničke zajednice sveta, Vuk Karadžić, Beograd, 1984.

D. Deković: Glagoljica u Grobniku
mr.sc. Darko Deković
GLAGOLJICA U GROBNIKU*
Glagoljica kao pismo na području na kojemu se rabila utjecala je na društvo,

a društvovni pak uvjeti djelovali su na nju i prilagođivali je svojim potrebama.
Glagoljica je u tome suodnosu stvarala ozračje koje je ostavilo trag na mnogim
područjima ljudskoga osobnoga i javnoga života, pa prikaz njezine pojavnosti i
trajanja, uz paleografijsku i jezično-povijestnu obradbu pisanih spomenika obuhvaća
i obradbu onog ostalog dijela kulture i uljudbe što je nastao kao posljedica njezine
uporabe, što znači i obradbu likovnoga, glazbenoga, pa i plesnoga izraza. Taj suodnos
glagoljice i podneblja naziva se glagoljaštvom. Prikaz glagoljaštva obuhvaća, k tome,
sve društvovne, osobito političke, vjerske i ine razloge zbog kojih je glagoljica nastala,
zbog kojih se tako uporno održavala, i zbog kojih je došlo do njezina uzmaka. Ona je
na glagoljaškim područjima do te mjere bila utkana u svekoliki tamošnji život da je za
duga povijestna razdoblja bila bitnim dijelom zavičajne, ali istovremeno i najčvršćim
dijelom hrvatske narodnostne samosvojonosti. U ovome radu nije prikazana navedena
sveobuhvatnost glagoljaštva na Grobniku, već su dani samo osnovni podatci o uporabi
glagoljičnoga pisma i navedeni su do danas otkriveni spomenici pisani glagoljicom.
Najveći dio obradbe odnosi se na utvrđivanje drevnosti uporabe glagoljice u Grobniku
i na glagoljične spomenike nastale u razdoblju između XIV. i XVIII. stoljeća, odnosno
na spomenike iz grobničkoga glagoljičnoga «zlatnog» razdoblja, to jest iz vremena u
kojemu se može nazrijeti cjelokupnost grobničkoga glagoljaštva.
Glagoljica na Grobnišćini kao i na području Vinodola i Krka svojevrstan je
hrvatski znak samosvojne vlasti Knezova krčkih, odnosno Frankopana, a nakon njih
i obitelji Zrinskih. Glagoljica i hrvatski jezik stoljećima su bili naravnim izrazom
Frankopanske pisarnice, a Frankopani, iako su nad sobom imali vlast monarha,
svojom su mudrošću i snagom do tragedije na Krbavskome polju 1493. i do smaknuća
posljednjih snažnih izdanaka obitelji godine 1671. u Bečkome Novome Mjestu na svojim
imanjima uspijevali vladati uglavnom vrlo suvereno i samostalno. Glagoljica, kojom
su se uz latinicu vrlo obilno služili i istovremeno je čuvali kao dragocjenu baštinu bila
im je, čini se, važnom poput njihova grba ili stijega; bila im je izrazom i znakom, iako
smrću hrvatskih kraljeva ugrožene, ali ipak postojeće hrvatske državne samosvojnosti
koje je njihova obitelj bila sastavnim vladajućim dijelom. Prisjetimo se samo kojim su
marom, kao dragocjenost i kao kućnu svetinju Frankopani čuvali glagoljični kodeks
napisan u XI. stoljeću, koji se dugo poslije njihova nestanka smatrao izgubljenim, a
nakon njegova ponovnoga nalaženja, zapravo nakon nalaženja jednoga njegovoga
*
Na autorov zahtjev prilog je tiskan bez uobičajenih lektorskih zahvata (op.ur.)

dijela1, namjesto naziva «Frankopanov», nadjenuto mu je u slavističkoj znanosti ime
«Kločev glagoljaš» (Glagolita Clozianus). Nazvan je tako po posljednjemu vlastniku
grofu Parisu Clozu2. Sličan odnos prema glagoljaštvu imala je i obitelj Zrinskih, koja je
neko vrijeme tu vladala.
Dok je glagoljica bila pismom hrvatske Crkve pismenih pojedinaca i svjetovnih
vladara – hrvatskih knezova, grobnički, kao i ostali hrvatski puk na glagoljaškim
područjima koji u većini nije bio pismen, svoj je naravni društvovni i narodnostni
izraz ostvarivao živeći i djelujući u crkvovnome i svjetovnome ozračju što ga je
stvorila glagoljica - u glagoljaštvu. Međusobni odnosi grobničkih pučana, kao i njihovi
odnosi prema vladalačkoj obitelji Frankopana bili su uređeni Vinodolskim zakonom,
pisanim glagoljicom i hrvatskim jezikom, najstarijim hrvatskim i jednim od prvih, i
prema mišljenjima stručnjaka za povijest prava tada jednim od najhumanijih3 popisa
običajnoga prava.
U srednjemu vijeku Grobnik je u sastavu Vinodola. Grobnička Župa sv. Filipa
i Jakova mnogo je starija od vremena kad je spominju najstariji danas poznati
mjerodavni povijestni izvori. Do 1185. ona pripada Krčkoj, a nakon toga najvjerojatnije
Krbavskoj biskupiji. Do prve polovice XIX. stoljeća ona pripada Vinodolskome
dekanatu Modruško-senjske biskupije, a danas je u sastavu Bakarskoga dekanata
Riječke biskupije. Granice župe mogu se velikim dijelom utvrditi iz Bakarsko–
grobničko-trsatskoga razvoda iz 1455. Na području župe Grobnik godine 1790. osniva
se nova župa sa sjedištem u Jelenju, a u Cerniku samostalna kapelanija koja će 1830.
biti pretvorena u župu.4 Pri župnoj crkvi u Grobniku djelovao je zborni kaptol od šest
kanonika glagoljaša, a djelatnost mu se protezala na cijelu Grobnišćinu.5 Taj je kaptol
vrlo vjerojatno nastao na sličan način i u približno isto vrijeme kao i ostali vinodolski
kaptoli, a prvi put spominje se u izvorima s konca XV. stoljeća. Ukinut je godine
1789.6
Na pitanje kada se glagoljaštvo javlja na Grobniku nije moguće točno odgovoriti.
Prema posrednim pokazateljima velika je vjerojatnost da ono na kvarnerskome
području, dakle i na Grobniku, postoji već koncem IX. stoljeća. Ovu predpostavku
potvrđuju i dva pisma što ih je godine 925. papa Ivan X., uoči održavanja pokrajinskoga
crkvovnoga sabora u Splitu uputio splitskome nadbiskupu Ivanu i njegovim područnim
biskupima, te hrvatskome kralju Tomislavu i zahumskome knezu Mihovilu Viševiću
oštro ih koreći što su dopustili da se na područjima pod njihovom vlašću i unutar
njihovih biskupija održava bogoslužje na «barbarskome slavenskome jeziku», a koji
da je za takvu uporabu nepodoban, te im zamjera što su dopustili da se po njihovim
područjima širi takozvani «Metodov nauk» (Methodii Doctrina).7 Prema povijestnim
istraživanjima glagoljica je već koncem IX. stoljeća rasprostranjena izvan granica
frankopanskih imanja i izvan imanja ostalih hrvatskih knezova, odnosno i na
područjima izvan tadašnje hrvatske države na kojima su obitavali Hrvati.8 U vrijeme
održavanja Splitskih sabora u X. i u XI. stoljeću (sabori iz 925. i 1060. godine) Hrvati
izvan tadašnje hrvatske države obitavaju na području šest istarskih biskupija, te na
području biskupija u Akvileji, Baru, Ulcinju i Budvi.9 Sasvim je naravno zaključiti da je
glagoljica bila prije prihvaćena na područjima unutar hrvatske države nego na onima
izvan države, iz čega se izvodi zaključak da je na Grobniku, koji je bio unutar države,
bila u uporabi prije X. stoljeća.
Krčka biskupija u vrijeme održavanja Splitskih sabora bila je u okviru Splitske
nadbiskupije, a Grobnik je zajedno s ostalim vinodolskim općinama u sastavu Krčke
biskupije10, te se upozorbe pape Ivana X. odnose i na Grobnik. Ne ulazeći u crkvovne,

političke i ine razloge zbog kojih se papa u svome pismu okomio na glagoljaštvo,
sama činjenica da on godine 925. Hrvatima zamjera korištenje «slavenskoga» jezika
u bogoslužju potvrdom je da se takvo bogoslužje, odnosno glagoljaštvo (ili, kako
ga papa Ivan zove, Metodov nauk), tamo već odavno bilo ustalilo. Naime, ono je u
vrijeme kad je prihvaćeno bilo novost, i to liturgijska, koja, k tome, nije postojala
na planu opće Crkve, i koja upravo zbog toga nije mogla odmah zahvatiti veći krug
sljedbenika. Uvođenje novoga pisma (glagoljice) i novoga jezika (crkvenoslavenskoga)
u bogoslužje za svećenike odgajane u pripadnosti Rimskoj Crkvi bio je vrlo ozbiljan
čin u koji se oni ne bi upustili brzopleto, bez poticaja, privole ili naloga nadređenih im
crkvovnih starješina. Uvođenje glagoljaštva nije se moglo provesti nabrzinu, niti je
ono u kratkome vremenu moglo zahvatiti tako velika područja, pa se može s velikom
vjerojatnošću predpostaviti da je glagoljaštvo u hrvatskim zemljama, poglavito na
kvarnerskome području kojemu pripada i Grobnišćina, postojalo mnogo prije godine
925., odnosno već u drugoj polovici ili koncem IX. stoljeća.
U razdoblju od X. do XII. stoljeća za postojanje glagoljaštva na Grobnišćini
također nemamo izravnih, već samo posrednih povijestnih potvrda. Uz navedena
pisma pape Ivana X., tu su i odluke donesene na dva navedena Splitska crkvovna
sabora, a vezano za uporabu glagoljice i crkvenoslavenskoga jezika u bogoslužju11.
Kako je Krčka biskupija u to vrijeme, odnosno do 1154. u okviru Splitske nadbiskupije,
i u okviru hrvatske države, prije spomenuta papina pisma iz X. stoljeća u kojima se
tadašnjoj Crkvi u Hrvata zamjera glagoljanje, kao i odluke Splitskih sabora iz X. i XI.
stoljeća kojih pojedine odredbe govore o glagoljanju12, odnose se i na Grobnik.
U XII. stoljeću nastao je i ljetopis splitske nadbiskupije, «Historia Salonitana»,
koju je napisao splitski arhiđakon Toma, a koja, među inim, govori i o glagoljaštvu na
području Splitske nadbiskupije. Podatci koji se tu spominju odnose se i na Grobnik.
K tome, XII. stoljeće vrijeme je nastanka najstarijih do danas poznatih glagoljičnih
spomenika kojih je najveća množina nađena upravo na kvarnerskome području
kojega je Grobnik naravni, politički i crkvovno-pravni dio (Valunska ploča na Cresu,
Krčki nadpis na Krku, Plominski nadpis u Plominu, Bašćanska ploča i Jurandvorski
ulomci na Krku i Senjska ploča u Senju). Među tim spomenicima, oni najvažniji -
Bašćanska ploča, Jurandvorski ulomci i Krčki nadpis - nastali su na području, očito
glagoljaške, Krčke biskupije, kojoj je u vrijeme nastanka tih spomenika pripadao i
Grobnik13, iz čega se također može predpostaviti da je i on bio glagoljaški. Nakon 1185.
Krk je potpao pod Zadarsku nadbiskupiju, a Grobnik pod Krbavsku biskupiju koja je
ostala u sastavu Splitske nadbiskupije14.
XIII. stoljeće razdoblje je dopustnica što ih je papa dao Hrvatima za uporabu
glagoljice i staroslavenskoga jezika u liturgiji. Naime, papa Inocent IV. godine 1248.
dodijelio je senjskome biskupu Filipu, i godine 1252. omišaljskim benediktincima
na Krku dopustnice da smiju glagoljati. U to vrijeme Senjska biskupija, i Krbavska
biskupija kojoj je nakon 1185. pripao Grobnik, još su uvijek u sastavu Splitske
nadbiskupije pa je, uzimljući u obzir i ostale povijestne izvore, naravno ustvrditi da
su navedene papine dopustnice glagoljanja samo ozakonile pojedine slučajeve unutar
opće uporabe glagoljice na cijelome crkvovnoupravnome području kojemu je pripadao
i Grobnik.15
Da je u XIII. stoljeću glagoljica u uporabi u Grobniku, i to ne samo u bogoslužju
potvrđuje i najstariji do danas poznat hrvatski pisani popis običajnoga prava,
Vinodolski zakon iz godine 1288., koji je pisan glagoljicom i govornim hrvatskim
jezikom toga vremena. Taj «Zakon» nastao je, doduše, izvan Grobnika, ali u okviru

Vinodola, administrativno upravnoga područja kojemu je pripadala i grobnička
općina. K tome, u izradi su sudjelovali i grobnički predstavnici, a njegove odredbe
odnosile su se i na grad Grobnik, odnosno Grobnišćinu. Pisan je u gradu Novome
Vinodolskom u nazočnosti mjestnoga kneza Leonarda (iz Vidove loze Knezova krčkih)
kao feudalnoga gospodara, i predstavnika devet vinodolskih općina među kojima su
u ime grada Grobnika bili nazočni grobnički župnik Kirin, grobnički satnik Slavan i
grobnički građani Domjan Kinović te Paval i Slavina Vukodražić. Dovršen je 6. siječnja
1288.
XIV. stoljeće razdoblje je u kojem su nastali najstariji do danas poznati cjeloviti
primjerci takozvanoga potpunog ili punog misala (missale plenarium) i časoslova,
kakvi su se za potrebe crkvovnoga obreda i potrebe obavljanja svećeničkih dnevnih
molitvi morali rabiti i u Grobniku. Istovremeno, to je i stoljeće u kojemu možemo
za gradove oko Grobnika (npr. za Rijeku i sl.) utvrditi postojanje crkvovnoga ustroja
isključivo glagoljaškoga. Tako u Rijeci već prije 10. ožujka 1371. postoji hrvatskim
jezikom i glagoljičnim pismom napisana na pergamentu knjiga u kojoj su popisani i
opisani drevni običaji i ustroj Riječkoga zbornoga kaptola.16 Ako je u Rijeci, i u onim
kvarnerskim gradovima koji su nakon pada Meranije crkvovno potpadali pod Pulsku
biskupiju, koja je bila u okviru Oglejske (Akvilejske) metropolije i čiji biskupi tada
nisu bili skloni glagoljaštvu, dakle, ako su u tim mjestima kaptol i ostali crkvovni
ustroj bili glagoljaški, onda je sasvim naravno ustvrditi da je takav, glagoljaški
kaptol u to vrijeme postojao i u Grobniku. Tim više što je Grobnik tada bio u okviru
Modruške biskupije unutar koje je vladalačka obitelj Frankopana glagoljicu rabila kao
pismo svoga ureda i štitila je kao dio vlastite vladarske samosvojnosti, odnosno kao
jednu od značajki hrvatske državnosti na svojim posjedima. Ovu tvrdnju o glagoljici
kao kulturnome sastojku hrvatske državotvornosti dopunjujem činjenicom da su
glagoljašku pismenost tijekom hrvatskoga srednjovjekovlja uz Frankopane na sličan
način podupirali i hrvatski knezovi Zrinski, Disislavići, Gusići, Kurjakovići, Mojsejevći,
Keglevići, Vukčići, Hrvatinići i ostali.
Iz XV., XVI. i XVII. stoljeća ostalo je na Grobniku najviše izravnih tragova
uporabe glagoljice, kao i vrijednih uljudbenih i kulturnih ostvaraja protkanih
glagoljaškim duhom. To su ujedno i stoljeća najvećega uspona glagoljaštva. Glagoljica
se u to vrijeme na glagoljaškim područjima rabila u svim slučajevima u kojima se
trebalo izraziti pismom, a tih je tada, u novim uljudbenim uvjetima bilo više nego
u prijašnjim stoljećima. Uz bogoslužna štiva njome se na glagoljaškim područjima
pišu pučki zbornici, znanstvena djela, dramska uprizorenja, glazbena štiva, liječnički
naputci, oporuke, crkvovne matice, sudske isprave, privatne poslanice, umjetnička
književna djela i sl. To razdoblje okrunjeno je hrvatskim prvotiskom «Misalom po
zakonu rimskoga dvora» kojega su 22. veljače godine 1483. hrvatski glagoljaši negdje
u Hrvatskoj dovršili tiskati. To je vrijeme nastanka i prvih tiskanih knjiga u Senju i
obližnjoj Rijeci. Među inim bile su to i knjige što ih je u Rijeci 1530. i 1531. glagoljicom
i hrvatskim jezikom tiskao biskup modruški, Šimun Benja Kožičić, veliki prijatelj i
blizak suradnik Bernardina Frankopana koji upravo tada boravi u Grobniku; i nije
za odbaciti predpostavka da je Bernardin Frankopan imao udjela u pripremama za
osnutak Kožičićeve glagoljičke tiskare u Rijeci. I najstariji do danas poznat i sačuvan
glagoljični nadpis na Grobniku iz tog je doba. To je nadpis iz godine 1420. kojega je
otkrila i obradila dr. sc. Iva Lukežić17. Iz toga razdoblja na Grobniku očuvana su mnoga
glagoljička štiva: nadpisi uklesani u kamenu, crkvovne bogoslužne knjige, pisma što
su ih Grobničanima upućivali knezovi Frankopani, nadgrobni nadpisi, bratovštinske

knjige, molitvenici i slično. Slijedi kratak prikaz tih spomenika poredan po slijedu
njihova nastanka:
U Arhivu HAZU čuva se pod signaturom «Fragmenti Glagoljica 21 d/II»
pergamentni ostrižak časoslova iz XV. stoljeća koji je pronađen u Grobniku.18 Očito je
da se tu u glagoljaškoj sredini iz njega čitalo obvezatne dnevne svećeničke molitve.
Najstariji do danas poznat, ali nažalost izgubljen glagoljični nadpis u
Grobniku bio bi onaj na zvonu Crkve sv. Trojice iz 1334., za kojega se zna jedino po
tvrdnji Dragutina Hirca19 iz 1891. Kako Hirc nije naveo izvor iz kojeg je doznao za
taj nadpis pojedini proučavatelji grobničke prošlosti smatraju da se može sumnjati u
vjerodostojnost toga podatka.20
Najstariji do danas pronađen i sačuvan grobnički glagoljički nadpis, onaj iz
1427., upisan je na zaglavnome kamenu koji je služio kao dio nadvratničkoga luka
nekoga srušenoga romaničkoga portala u Grobniku. Nakon rušenja portala kamen je
kao «spolij» bio ugrađen u zid neke novogradnje, i tada je na njemu uklesan nadpis
iz kojega je vidljivo da je gradnja kuće, u koju je nadpis bio drugotno uzidan, bila
dovršena tijekom svibnja godine 1427. Nadpis je u novije vrijeme pronađen u Gradu
Grobniku kao dio pristupnoga stubišta kući Lovrence Franković. On glasi:
.Č.U.I.
.Ž.(1427.) či(ne)
na ma
ê
Dana 15. svibnja godine 1455. dovršeno je pisanje Grobničko-bakarskoga

razvoda. Latinički prijepis te isprave čuva se danas u pismohrani HAZU kamo ga je
Kukuljević donio s Grobnika.21
Iz 1457. potječe glagoljična isprava pisana u Frankopanovoj pisarnici, a to
je potvrda kneza krčkoga, modruškoga, senjskoga itd. Stjepana Frankopana pisana
u Modrušu 16. studenog 1457. kojom Frankopan grobničkome podknežinu Šimunu
(Zigmuntu) i njegovim nasljednicima za dugogodišnje i vjerno obnašanje službe
potvrđuje da građevno zemljište (mirište), koje je Šimun kupio i na kojemu je sagradio
kuću (kuća je bila smještena iza gradskoga tornja ili gradske kule), kao i vrt koji je
smješten na području pred gradom koje se zove V konjuhu, smije uživati u svome
vlastništvu. K tome, ovom ispravom Frankopan Šimuna i njegove nasljednike oslobađa
obveze obavljanja bilo kakve službe. Danas nam je dostupan samo latinični prijepis te
isprave kojega je učinio Radoslav Lopašić. Glagoljični izvornik pisan na pergamentu i
ovjeren visećim pečatom još je godine 1898., u vrijeme kad je Šurmin pisao Hrvatske
spomenike, bio u Štajerskoj zemaljskoj pismohrani u Gradecu (Grazu).22
Koncem XV. stoljeća u gradu Grobniku Pop Martinac, Lapčanin, piše
glagoljicom veliki časoslov za crkvu u Novom Vinodolskome. Taj časoslov poznat je
danas pod nazivom Drugi novljanski bravijar. Kako je pop Martinac pisao taj časoslov
tijekom 1493., u vrijeme odvijanja Krbavske bitke, potresen vijestima o velikome
porazu hrvatske vojske i o pogibji gotovo čitavoga hrvatskoga plemstva, on je među
časoslovska štiva upisao dirljivo i nadahnuto izvješće o ishodu bitke koje se danas drži
jednim od najljepših glagoljicom pisanih književnih štiva iz XV. stoljeća.
Najveći broj glagoljičnih štiva uklesan je u XVI. stoljeću u zidove grobničke
župne Crkve sv. Filipa i Jakova. Tu je glagoljični nadpis na renesansnome nadvratniku
desnoga bočnoga ulaza u crkvu iz godine 1524.23, koji označava vjerojatno godinu

obnove toga ulaza ili toga dijela pročelja crkve:
.Č.F.I.G.(1524)
Postoji vjerojatnost da je negdje na crkvenome zidu postojao danas prekriven

ili uništen glagoljični nadpis s istom godinom:
.Č.F.I.G.(1524.)
Taj nadpis bio je oznaka izgradnje ili pak obnove crkvene sakristije. Luka
Jelić, naime, pozivajuć se na Kukuljevića24 bilježi dva glagoljička nadpisa u grobničkoj
župnoj crkvi iz godine 1524.: jedan je prije spomenuti, koji je nastao prilikom obnove
ili dogradnje crkve aedificatio ecclesiae napisan na nadvratniku desnoga ulaza u crkvu,
odnosno na architravo portae meridionalis eiusdem ecclesiae25, a drugi je nadpis
koji bilježi aedificatio sacristiae i bio je napisan «na zidu», muro eiusdem aedificii
insculptis26, možda negdje u unutrašnjosti crkve ili nad kakvim vanjskim ulazom u
sakristiju koja je istovremeno kad i desni ulaz u crkvu, godine 1524., bila obnovljena.
Zanimljiv je podatak da se u glagoljičkoj ispravi iz susjedne Rijeke spominje
veza s Grobnikom. U blagajničkome popisu riječke općine pisanome glagoljicom
između 1529. i 1544., u redcima 51. i 53. spominju se neki Francisk i Petrić koje
da je riječka općinska vlast radi obavljanja saznajničkoga posla bila poslala u grad
Grobnik27. Naime, iz glagoljičnih je bilješki nastalih u Rijeci moguće nazrijeti uhodanu
saznajničku djelatnost izviđača koji su pratili kretanja turske vojske i koji su prikupljene
vijesti donosili u Rijeku. U Rijeci su se podatci obrađivali i dostavljali u Ljubljanu.
Istovremeno su zbog turske opasnosti iz saznajnih i sigurnostnih razloga postojale
i vrlo uhodane brze teklićke veze među Rijekom, Kastvom, Klanom, Grobnikom,
Hreljinom i ostalim okolnim gradovima kojima se dojavljivala svaka turska opasnost.
Poruke što su ih teklići nosili bile su pisane glagoljicom.
I na širemu području grobničke općine u to vrijeme ima glagoljičnih nadpisa.
Tako je u Cerniku, u Crkvi sv. Bartola postojao glagoljični nadpis iz godine 1538.28 koji
je, čini se, uništen pri obnovi crkve godine 1909.
Iz XVI. je stoljeća i glagoljični nadpis na zvoniku grobničke župne crkve
uklesan desno od glavnoga ulaza godine 1572.29, koji označava početak gradnje
zvonika, a glasi:
1572 (arapskim brojkama)
v ime božie
i devi marie am(e)n
let h(rsto)vih .Č.F.N.B. (1572.)
ta zvonik bi počet
Na gornjemu dijelu zvonika župne crkve, na sjevernoj strani iznad prvoga

kordona također je glagoljični nadpis koji je nastao u razdoblju između 1572. i 1577.30
Nadpis je otkriven 1995., a glasi:
va (v)rime zmožne g(ospo)de kn(e)za

š(tefana) f(rankopana) k(rčkoga) s(enskoga) m(odruškoga) i va (v)rime
zmožnoga g(ospo)dina
jurja zrinskoga i nega m(ilostive)

bratje ki zajedno sudova
hu
Unutar crkve nadgrobna je ploča grobničkoga župnika popa glagoljaša Ivana

Vnučića na kojoj je na pragovima kamenoga okvira groba uklesan glagoljični nadpis
s podatkom da je Vnučić preminuo 9. rujna 1594.31 Današnji je smještaj ploče na
vanjskome zidu u desnoj lađi crkve. Nadpis je sljedećega sadržaja:
let h(rsto)vih’ .Č.F.P.G.(1594.)

miseca sekte(n)bra (na) dan .Z.(9) preminu pop’
ivan vnučić + plovan
grobnički [kog]a duša da počiv[a] v’ mir[u]
Tijekom XVI. stoljeća u Grobniku pišu se glagoljicom i isprave javne vjere.

Tako je dana 3. veljače 1549. grobnički župnik Ivan Vnučić glagoljicom napisao i ovjerio
izjave Martina Jurčića i Čabrijana Mojčića dane pred grobničkim kapetanom knezom
Mihovilom Dešićem, a na upit starješine trsatskoga franjevačkog samostana Male
braće fra Mikule o samostanskome vlastništvu nad mlinom smještenim na Rječini
pod trsatskom gradinom. Temeljem izjava navedenih zaprisegnutih svjedoka Vnučić
je u ispravi potvrdio vlastništvo trsatskoga samostana nad navedenim mlinovima.32
Iz doba turske opasnosti očuvalo se više glagoljičnih pisama vezano za vojne
sadržaje. Tako je očuvan dopis kapetana grobničkoga Mihovila Kobasića knezu Jurju
Barbu, pisan glagoljicom u Grobniku 7. travnja godine 1560., kojim Klobasić odgovara
na Barbov dopis. Očuvan je i dopis Mihovila Kobasića Josipu Nikoliću od Kožljaka
pisan glagoljicom 10. travnja 1560. kojim Klobasić odgovara na Nikolićev dopis.
Iz tog je doba i hitan dopis kapetana grobničkoga Petra Brajkovića pisan
glagoljicom 23. kolovoza 1565. županu klanjskome u kojemu Brajković izvješćuje o
približavanju veće skupine turske vojske od koje je dio krenuo na Ledenice, a dio da
se približava planinskim područjem iznad Ledenica. U dopisu Brajković izvješćuje
da je «glas» o kretanju turske vojske primio od glasnika iz Vinodola, te da je vijest
proslijedio na Trsat.33
Očito je da su ne samo grobnički kapetani Klobasić i Brajković pisali
glagoljicom, već da su se njome služili ili su je barem dobro poznavali i oni kojima
su upućivana Klobasićeva i Brajkovićeva pisma, a to su tada važne ličnosti vojnoga i
upravnoga staleža iz, koliko se iz ovih pisama može utvrditi, Kožljaka, Klane i Trsata.
Grobnička obitelj Vnučić dala je više svećenika. Svi oni bili su glagoljaši.
Ivan Vnučić već je prije spomenutut kao grobnički župnik, a svećenik Gašpar Vnučić
godine 1568. piše brzopisnom glagoljicom svoj molitvenik.34 Vrijeme je to kad već
postoje i tiskana glagoljična djela, samo što su ona rijetka i teže dostupna pa se može
predpostaviti da je takvih pokušaja pisanja hrvatskoglagoljičnih vjerskih priručnika u
Grobniku bilo više.
U XVI. stoljeću glagoljicom su na Grobniku pisane i oporuke. Do danas
očuvana je oporuka grobničkoga kapetana kneza Mihovila Dešića pisana 26. svibnja
1577.35 Ispravu je napisao grobnički župnik pop Juraj Linić.
Matija Kiršić, satnik grobnički, dana 15. siječnja 1585. glagoljicom piše izjavu
za riječki sud u postupku, odnosno parnici oko ostavštine Ivana i Jelene Grohovac.
On izvješćuje riječki sud o ishodu ispitivanja svjedoka u navedenoj parnici, a koje je
proveo na zahtjev riječkih sudaca.36 Isprava se čuva u Državnome arhivu u Rijeci.

Na Grobnišćini djeluju i crkvovne bratovšćine. Do vremena općeg znatnijeg
uzmaka glagoljice u XVII. stoljeću, pa sporadično i neko vrijeme nakon toga one u
svojemu poslovanju uz hrvatski jezik rabe i glagoljično pismo. To su brašćine Svete
Marije Tepačke, Svetoga Tela37 i Svetoga Ružarija. Među očuvanim tragovima
poslovanja bratovšćina najčešće se nalaze knjige primitaka i izdataka. Tako je i na
Grobniku jedan od najvećih očuvanih glagoljicom pisanih tragova o djelovanju
bratovšćina, upravo glagoljicom pisana blagajnička bilježnica, odnosno knjiga prihoda
i rashoda Bratovšćine (Brašćine) svete Marije Tepačke, koja je ujedno i važan izvor
podataka o životu grada u XVI. i XVII. stoljeću. Taj vrijedan i opsežan glagoljični
rukopis pisan je u razdoblju od godine 1539. do 1623. Bratovština svete Marije Tepačke
postoji do početka XVIII. stoljeća, kad njenu djelatnost nastavlja Bratovština svetog
Ruzarija.38 Knjiga je manjim dijelom pisana latinicom što je predznak postupnoga
povlačenja glagoljičke azbuke pred latičkom abecedom. Inače, knjige primitaka i
izdataka na glagoljaškim područjima vodile su glagoljicom ne samo bratovštine već i
mnoge redovničke zajednice, župe i kaptoli.
Glagoljica se rabi u Grobniku i tijekom XVII. stoljeća. Dio navedene bilježnice
Bratovšćine svete Marije Tepačke bio je pisan i u tome stoljeću.
Iz godine 1602. potječe glagoljično pismo grobničkoga porkulaba i kapetana
kneza Martina Sandrića39, službenika knezova Zrinskih.
Glagoljički nadpisi iz XVII. stoljeća očuvani su i u ostalim grobničkim crkvama.
Jedan je od njih i u Crkvi sv. Trojstva, gdje je u sklopu latiničkoga štiva glagoljicom
uklesana godina 1613.:
.Č.H.V.ï.(1613.)
U Kapelici svetog Križa koja je pripadala obitelji Frankulin bila je izvorno

ugrađena kamena ploča s povećim glagoljičnim nadpisom. Ploča je poslije bila
smještena u kuću Frankulin, a danas se čuva u lapidariju Hrvatskoga povijesnoga
muzeja u Zagrebu. Na ploči je uklesano štivo od petnaest redaka od kojih je prvi redak
pisan latinski latinicom, a ostali su hrvatskoglagoljički:40
D(eo) O(ptimo) [M(aximo)]

na slavu presvetoga tro[istva]
i blažene divice mari[e i na č]
ast i spomenutje naša[stja pre]
častnoga driva svetog[a kr]i
ža g(ospo)d(i)na našega isuh(rs)ta [u]či[n]i
učiniti ovu kapelicu za se i z
a svoih sadanih i napridak bu
dućih plemeniti knez ferenc
frankulin va to vrime bud[u]
ći porkulab u grobniku pr[e]s
vitloga g(ospo)d(i)na g(ospodi)na petra zrin
skoga & i dovrši ju leta [.Č.H].K.Z.(1649)
dan .B.ï.(12) avgusta miseca na v
ečne stvari spomenutje
Postoje podatci o tome kako su popovi glagoljaši odgajali svoj podmladak još

u doba hrvatskih kraljeva41. Iz bliže nam je pak povijesti poznato kako su uzimali na
nauk pojedine kandidate za svećenstvo, ali i buduće svjetovnjake i učili ih slavenskoj
knjizi, odnosno glagoljičkome pismu, starohrvatskome glagoljičnome pravopisu i
jeziku. Takav slučaj poznat je iz Rijeke gdje je godine 1437. riječki notar Antun de
Reno sastavio i potvrdio glagoljicom pisan ugovor između Stjepana Zorića iz Bihaća i
riječkoga kanonika Antuna Vižinića u kojemu se Vižinić obvezuje da će Zorićeva sina
Marka uzeti na nauk na godinu dana. Među inim, Vižinić se ugovorom obvezao da će
Marka učiti slavenskoj knjizi (docere litteram sklabonicam).42 Isto je tako tijekom
prošlosti svećenički, pa i svjetovni podmladak zasigurno stjecao znanje o slavenskoj
knjizi i u Grobniku. Školovanje kandidata za popove glagoljaše kao i školovanje
pojedine ostale djece obavljalo se i kao organizirana djelatnost u kaptolima pojedinih
gradova. Tako iz godine 1671. postoji podatak o školništvu i poučavanju pripravnika
za svećenički poziv, kao i ostale grobničke djece u okviru kaptolskih djelatnosti. Te je
godine 9. siječnja biskup senjsko-modruški Ivan Smoljanović uputio nalog kaptolima
grobničkome i bribirskome u kojem je, između ostaloga, naložio i sljedeće: «...omlaju
ki bude va tem kapitule kanonik, bude takajše i školnik žakne vučil i dičicu.».43
U župnoj Crkvi svetoga Filipa i Jakova, prema tvrdnji D. Hirca postojao je
glagoljični nadpis iz godine 1675. koji je spominjao grobničke kanonike Stjepana
Crnića, Ivana Maršanića, Ivana Markušića, Bartula Škargatića, Jurja Sabutića, Matija
Barca i Ivana Dubrešića.44
Podatci o glagoljanju u pojedinim sredinama vidljivi su i iz zapisnika o
apostolskim vizitacijama, tako dana 12. siječnja 1692. modruški biskup Sebastijan
Glavinić započinje vizitaciju svoje biskupije upravo u Grobniku. U zapisniku s te
vizitacije postoji podatak da je biskup Glavinić, među inim, naredio nabavku triju novih
dijačkih misala i obvezatno čuvanje postojećih knjiga, kako onih glagoljičkih, tako i
latiničkih.45 Uzme li se u obzir podatake o dotadašnjemu glagoljaškome crkvovnome,
liturgijskome i inome ustroju u Grobniku vjerojatno je da se ovdje radi prvenstveno
o litugijskim glagoljičnim knjigama, uz koje je bilo i latiničkih, vjerojatno većinom
neliturgijskih.
Temeljem uvida u izravne povijestne izvore može se utvrditi da se tijekom
XVII. stoljeća bogoslužje u Grobniku obavlja na crkvenoslavenskome jeziku i to iz
knjiga pisanih i tiskanih glagoljicom, da tu djeluje glagoljaški kaptol od šest kanonika,
da se matične i ine crkvovne knjige vode hrvatskim jezikom, da djeluju bratovštine
koje svoje poslovanje vode glagoljicom, da se službene i osobne prepiske s ostalim
susjednim gradovima obavljaju glagoljicom, da se crkvovna i svjetovna vlast gradu
i crkvi u Grobniku, kao i upravnim djelatnicima u okolnim gradovima obraćaju
dopisima pisanima glagoljicom i hrvatskim jezikom, i sl.
Nakon što je glagoljaštvo tijekom XVI. i XVII. stoljeća u Grobniku doživjelo
svoj najveći uspon, dolazi tijekom XVIII. stoljeća do njegova uzmaka, odnosno
do sustavnoga povlačenja glagoljice iz javnoga života, te ona u razdoblju od XVIII.
do polovice XX. stoljeća plamti tek kao mala luč i opstaje sporadično ali uporno u
glagoljaškoj službi Božjoj. Mnogostruki su i vrlo složeni razlozi nagloga uzmaka
glagoljice iz javnoga života ne samo u Grobniku, već i na ostalim glagoljaškim
područjima. Oni zaslužuju zasebnu znanstvenu obradbu te ih ovdje nećemo navoditi.
Na Grobnišćini u tome je razdoblju sudbina glagoljice slična onoj u ostalim župama,
poglavito onima Senjske i Modruške biskupije. Iz toga razdoblja valja istaknuti odjeljak
iz putopisa Antuna Gustava Matoša «Hrvatska sloboda», u kojem taj veliki hrvatski
književnik zadivljeno piše o svojem doživljaju glagoljaške službe Božje kojoj je 11.

studenoga 1909. pribivao u grobničkoj župnoj Crkvi sv. Filipa i Jakova. Matoš piše: «I
kada je gosp. Župnik, uščita misu starim našim jezikom, u glagoljici koje nikad dosele
ne čuh, osjetih šaptanje ove stare zemlje, tvoj gas Svačiću, svijetla banice Katarino,
i ti Sireno mora Jadranskoga, hrvatska drevna dušo, vilo hrvatska nad ovim sinjim
kamenjarom i ovim sinjim morem!»
Dana 11. listopada godine 1962. započeo je, a 8. prosinca 1965. zaključen
je opći crkvovni sabor u Vatikanu (Drugi vatikanski) na kojem je 4. prosinca 1963.
proglašena Konstitucija o liturgiji Sacrosanctum Concilium... kojom se u Katoličkoj
crkvi i službovno ozakonjuje bogoslužje na narodnim jezicima. Dakle, tek je tada za
sve ostale katoličke narode ozakonjeno ono što su Hrvati, jedini u Katoličkoj crkvi,
imali punih 11 stoljeća, odnosno ono zbog čega je glagoljica i nastala - bogoslužje
na svome narodnome jeziku. Nakon Drugoga vatikanskoga sabora prestaje potreba
za glagoljanjem, te se ono, osim u posebnim prigodama, u svoj Crkvi u Hrvata, pa
tako i na Grobnišćini prve korizmene nedjelje godine 1965. u potpunosti zamjenjuje
obredima na suvremenome hrvatskome jeziku.
SAŽETAK
Postojanje i uporaba bilo kojega pisma, a posebno glagoljice koja je više od
tisuću godina opstala na hrvatskome državnome prostoru ne može se valjano prikazati
tek paleografskom, jezikoslovnom i povijestnom raščlambom pojedinih glagoljičnih
spomenika, a da se pritom ne prikaže i cjelokupno društveno, političko, vjersko i ino
ozračje unutar kojega je to pismo živjelo. Tako opis glagoljaštva na nekome području, uz
utvrđivanje početaka i trajanja uporabe glagoljičnoga pisma, uz raščlambu povijestnih
razloga njegova prihvaćanja i razloga njegova nestanka, i uz popis i obradbu tvarnih
tragova njegova postojanja mora sadržavati i opis suodnosa glagoljice i društvene zbilje u
kojoj je ona kao pismo odnosno kao kulturna i uljudbena tekovina postojala.
Glagoljica se u gradu Grobniku javlja istovremeno kad i u ostalim mjestima
kvarnerskoga područja, dakle u IX. stoljeću. Ova tvrdnja potkrjepljuje se nalazima
dobivenim raščlambom povijestnih izvora koji ne govore izravno o glagoljici na Grobniku,
ali se iz tih nalaza tvrdnja posredno nameće. Izravan pak dokaz o uporabi glagoljice na
Grobniku iz druge je polovice XIII. stoljeća. To je Vinodolski zakon napisan u Novome
Vinodolskom 6. siječnja 1288. glagoljicom i hrvatskim jezikom, i u nazočnosti predstavnika
vinodolskih gradova, među kojima i predstavnika grada Grobnika.
Razdoblje od IX. do XIV. stoljeća vrijeme je nastajanja najstarijih do danas
otkrivenih glagoljičnih nadpisa nastalih na širemu kvarnerskome području, i najstarijih
glagoljičnih rukopisa od kojih su do danas očuvani tek poneki fragmenati.
Iz razdoblja od XV. do XVII. stoljeća ostalo je na Grobniku mnogo tragova glagoljaške
kulture. U tome je vremenu na kvarnerskome području (dakako, i na zadarskome, i na još
nekim hrvatskim glagoljaškim područjima) došlo do najvećeg uzleta glagoljice, koju s jedne
strane štite i potiču knezovi Frankopani, čija se pisarnica podanicima obraća glagoljičnim
pismom i hrvatskim jezikom, a s druge strane štiti je hrvatski glagoljaški katolički kler
zajedno s nižim plemstvom i hrvatskim pukom (Znakovita je, na primjer, odluka Velikog i
Malog vijeća grada Rijeke iz 1593. kojom se štiti glagoljaško bogoslužje u Rijeci).
U XVII. stoljeću počinje uzmak glagoljice na cijelome glagoljaškome području,
pa tako i na Grobnišćini, gdje se ona, kao i drugdje, povlači u crkvene prostore u kojima
sporadično, ali uporno opstaje do polovice XX. stoljeća kada se pravi smisao njezina
postanka, a to je bogoslužje na narodnim jezicima, ozakonjuje na zasjedanjima Drugoga
vatikanskoga sabora.
BILJEŠKE
1
Pronađeno je svega 14 listova od vjerojatnih 552.
2
Damjanović, Slovo iskona, str. 101.
3
Miho Barada, Hrvatski vlasteoski feudalizam, passim; Margetić, Vinodolski zakon, passim.
4
Bogović, Crkvena prošlost Grobinšćine, passim.
5
Kobler, Memorie I, str 221.
6
Bogović, Crkvena prošlost Grobinšćine, str. 70.
7
Eduard Hercigonja, Glagoljaštvo i glagolizam, str. 379. - 380.
8
Vjekoslav Štefanić, Glagoljica u Rijeci, str.395.
9
Makso Peloza, Problemi povijesnog atlasa Crkve u Hrvata, passim.
10
Makso Peloza, Riječka metropolija, passim.
11
Toma Arhiđakon, Historia salonitana, str. 71.
12
Vita religiosa e sociale ed i concili di Split (Spalato) dei sec. X-XI /Atti del symposium
internazionale di storia ecclesiastica, Split, 26 - 30 settembre 1978. U Medioevo e
umanesimo. sv. 49., Padova 1982., passim.
13
Peloza, Riječka metropolija, passim.
14
Peloza, Riječka metropolija, passim.
15
Nakon što je do 1185. pripadao Krčkoj biskupiji Grobnik je bio unutar Krbavske biskupije do
1460. nakon čega je bio u okviru Modruške biskupije, koja 1493. zbog turske opasnosti seli iz
Modruša u sigurniji Novi Vinodolski.
16
Kobler, Memorie I, str. 194., i Memorije III, str. 239. - 240.; Štefanić, Glagoljica u Rijeci, str.
400. - 401.; Deković, Zapisnik misni kaptola riečkoga, str. 40.
17
Branko Fučić, Glagoljski natpisi, Zagreb, 1982., str. 172.; Iva Lukežić, O nepoznatom
glagoljskom epigrafu iz grada Grobnika., str. 239. - 245.; Irvin Lukežić, Kulturna povijest
Grobinštine (Osnovni tokovi razvoja), str. 166.; Lujo Margetić, Nekoliko zapažanja u povodu
najstarijega glagoljskog natpisa u Grobniku, str. 19. - 20.
18
Milčetić, Hrvatska glagoljska bibligrafija, str. 117.; Štefanić, Glagoljski rukopisi JAZU, I., str.
127.
19
Hirc, Hrvatsko primorje, str. 71.
20
Irvin Lukežić, Kulturna povijest Grobinštine, str. 88. - 89.
21
Kukuljević, Arkiv II., str. 312., Acta croatica br. LXII.; Šurmin, Hrvatski spomenici, sv. I.
Od godine 1100. -1699., Zagreb 1898., br. 120., str. 202. - 204.: Irvin Lukežić, Izbor iz starih
grobničkih listina, str. 223.
22
Šurmin, Hrvatski spomenici, sv. I., br. 124, str. 211. - 212.; Irvin Lukežić, Izbor iz starih
grobničkih listina, str. 224.; Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povijestni rječnik, str. 661.
23
Kukuljević, Nadpisi u Hrvatskoj i Slavoniji, str. 49., br. 167.; Jelić, Fontes, str. 53.; Kobler,
Memorie I, str. 189. (Kod Koblera krivo je navedena godina - 1529. namjesto 1524.); Fučić,
Glagoljski natpisi, str. 173.
24
Kukuljević, Nadpisi u Hrvatskoj i Slavoniji, nadpisi pod red. brojevima 167. i 168.
25
Jelić, Fontes, str. 53., red. br. 54 a. 1524., Grobnik Modruscien-Corbavien.
26
Jelić, Fontes, str. 53. red. br. 54 b. 1524., Grobnik Modruscien-Corbavien.
27
Prema Štefanićevoj predpostavci ovaj drugi bio je riječki općinski glasnik. Štefanić, Riječki
Fragmenti, str. 239. i 243., redci 48. - 52.
28
Kukuljević, Nadpisi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1891., br. 90., str. 25.; Jelić, Fontes, str.
55.; Irvin Lukežić, Kulturna povijest Grobinštine, str. 89. i 96.
29
Kukuljević, Monumenta.; Kobler Memorie I, str. 189.; Fučić, Glagoljski natpisi, str. 173.
30
Branko Fučić, Glagoljski natpis iz Grobnika, str. 312. - 318.
31
Godina utvrđena prema: Fučić, Glagoljski rukopisi..., str. 174. - 175.; Damir Viškanić izrazio
je sumnju o ispravnosti Fučićeva čitanja godine. On smatra, pozivajući se na podatak dobiven
izvan spomenika, da se ne radi o godini 1594. već o 1574. Vidi u Viškanić, Dvije grobničke
glagoljske isprave, str.110. - 116.
32
Pismohrana Franjevačkoga samostana na Trsatu – kutija XI., isprava br. 70.; Viškanić,
Dvije grobničke glagoljske isprave...; Jadranka Kaloper-Bakrač, Popis glagoljskih spisa u
Franjevačkom samostanu na Trsatu., str. 282. - 283.
33
Izvješća o kretanjima turske vojske uz hrvatsku granicu u drugoj polovici XV. stoljeća, u
Vjesnik zemaljskog arhiva XVI., Zagreb 1914., str. 71., 72. i 75. Pisma objavljena pod brojevima

XV., XVII. i XXI.

34
Štefanić, Glagoljski rukopisi otoka Krka, str. 425. - 429. Zbog Štefanićeva nepotpunoga
podatka o mjestu pohrane rukopis je bilo vrlo teško pronaći. Pronašao ga je pisac ove radnje
koji ga znanstveno obrađuje i priprema za objavljivanje.; Uredništvo, Iz molitvenika Gašpara
Vnučića (1568). U Grobnički zbornik sv. I., Rijeka, 1988., str 116. - 118.
35
Pismohrana Franjevačkoga samostana – kutija IV. Isprava br. 77.; Viškanić, Dvije grobničke
glagoljske isprave...; Kaloper-Bakrač, Popis glagoljskih spisa u Franjevačkom samostanu na
Trsatu.
36
Vanda Ekl, Dvije nove glagoljske isprave iz Rijeke.
37
Bratovština Sv. Tela spominje se 1545. u Rijeci u glagoljičnoj bilježnici «Zapisnik misni
kaptola riečkoga» (Deković, Zapisnik misni, str. 123.). Navedena riječka bilježnica vanjskim
oblikom i rasporedom štiva na stranicama u grubim crtama slična je glagoljičnoj bilježnici
grobničke Bratovšćine sv. Marije Tepačke i odaje istu ili vrlo sličnu pisarsku školu. U
Grobniku se Bratovština svetoga Tela spominje godine 1694., kada grobnički sudac Marko
Gršnjak zamjenjuje vrt i neku štalu te bratovštine za jedan vinograd, i godine 1723. kad se
spominje vinograd Svetoga Tela. (Lukežić, Brašćina sv. MarijeTepačke.)
38
Štefanić, Glagoljski rukopisi JAZU, II., str. 205. - 208. III c 23; Irvin Lukežić, Brašćina sv.
Marije Tepačke.; Irvin Lukežić, Knjiga Brašćine sv. Marije Tepačke na Grobniku.
39
Irv. Lukežić, Grobnički biografski leksikon, str. 205. - 206.; Irvin Lukežić, Grad Grobnik do
1848., str. 65.
40
Kukuljević, Nadpisi, str. 51., nadpis br. 177; Jelić, Fontes, str. 80., nadpis br. 138a /1649.;
Fučić, Glagoljski natpisi, str. 176.
41
Runje, Školovanje glagoljaša, str. 10. - 13.
42
Ugovor je De Reno upisao u svoju kancelarsku knjigu latinskim jezikom. Vidi u Monumenti
di storia fiumana II., Libri del cancelliere, Rijeka 1912., str. 9.
43
Navod prema: Ćiković, Povijest školstva na Grobinštini; A. Rački, Zabilježbe iz povijesti
gospoštije Grobnik, str. 44. - 45.; Anton Cuvaj, Građa za povijest školstva Kraljevine Hrvatske
i Slavonije, str. 275.
44
Hirc je ovaj podatak objavio u Hrvatskome primorju, na str. 71.; Fučić, Glagoljski natpisi,
str. 177.
45
Bogović, Zborni ili kolegijalni kaptol, str. 79. i 80.
IZVORI
Vinodolski zakon (1288.)
Bakarsko-grobničko-trsatski razvod (1455.)
Notarska knjiga riečkoga notara Antuna de Reno de Mutina (1438.-1461.)
Knjiga Brašćine svete Marije Tepačke 1539.-1623. (Arhiv HAZU, sign. III. c. 23.)
Molitvenik Gašpara Vnučića (1568.)
Naredba senjsko-modruškoga biskupa Ivana Smoljanovića od 9. siječnja 1671. upućena
kaptolima u Grobniku i Bribiru
KNJIGOPISJE S KRATICAMA KNJIGOPISNIH JEDINICA

Barada, Hrvatski vlasteoski feudalizam
Mihovil BARADA, Hrvatski vlasteoski feudalizam po Vinodolskom zakonu, Djela JAZU, knjiga
44., Zagreb, 1952.
Bartoli, Das Dalmatische
Matteo BARTOLI, Das Dalmatische, Beč, 1906.
Bartulović, Pravni problemi grobničkih urbara
Željko BARTULOVIĆ, Pravni problemi grobničkih urbara, u Grobnički zbornik br. 2/1992.,
Rijeka, 1992., str. 40. - 57.
Bartulović, Srednjovjekovne bratovštine

Željko BARTULOVIĆ, Srednjovjekovne bratovštine s osvrtom na Brašćinu svete Marije Tepačke

na Grobniku, u Grobnički zbornik br. 4/1996., Rijeka, 1996., str. 90. – 109.
Bogović, Trsatsko svetište
Mile BOGOVIĆ, Trsatsko svetište i krbavski te senjsko-modruški biskupi, u Dometi XIV. /1991.,
br. 1 - 3, Rijeka, 1991., str. 1. – 2.
Bogović, Crkvena prošlost Grobnišćine
Mile BOGOVIĆ, Crkvena prošlost Grobnišćine, u Grobnički zbornik br. 2/1992., Rijeka, 1992.,
str. 58. - 70.
Bogović, Grobnički zborni ili kolegijalni kaptol
Mile BOGOVIĆ, Grobnički zborni ili kolegijalni kaptol, u Grobnički zbornik br. 4/1996., Rijeka,
1996., str. 76. – 84.
Bratulić, Leksikon hrvatske glagoljice
Josip BRATULIĆ, Leksikon hrvatske glagoljice, Zagreb, 1995.
Cuvaj, Građa za povijest školstva
Anton CUVAJ, Građa za povijest školstva Kraljevine Hrvatske i Slavonije, sv. 1., Zagreb, 1910.,
str. 275.
Črnčić, Najstarija poviest
Ivan ČRNČIĆ, Najstarija poviest krčkoj, osorskoj, rabskoj, senjskoj i krbavskoj biskupiji, Rim,
1867.
Ćiković, Povijest školstva na Grobinštini
Josip ĆIKOVIĆ, Povijest školstva na Grobinštini, u Grobnički zbornik 1/1988., Rijeka, 1988.,
str. 195. - 217.
Deković, Zapisnik misni
Darko DEKOVIĆ, Zapisnik misni kaptola riečkoga – Istraživanja o riječkome glagoljaškome
krugu, Rijeka, 2005.
Draganović, Opći šematizam
Krunoslav DRAGANOVIĆ (urednik), Opći šematizam katoličke crkve u Jugoslaviji – cerkev v
Jugoslaviji 1974., Zagreb, 1975.
Ekl, Dvije nove glagoljske isprave
Vanda EKL, Dvije nove glagoljske isprave iz Rijeke, u Jadranski zbornik, Rijeka–Pula, 1956.,
str. 219. - 230.
Fučić, Glagoljski natpisi
Branko FUČIĆ, Glagoljski natpisi, Zagreb, 1982., str. 172. - 177.
Fučić, Glagoljski natpis iz Grobnika
Branko FUČIĆ, Glagoljski natpis iz Grobnika, u Grobnički zbornik br. 4, Rijeka, 1996., str. 312.
– 317.
Fućak, Šest stoljeća hrvatskoga lekcionara
Jerko FUĆAK, Šest stoljeća hrvatskoga lekcionara, Zagreb, 1975.
Gigante, Libri del cancelliere
Silvino GIGANTE, Libri del cancelliere, svezak I., Cancelliere Antonio di Francesco de Reno,
parte prima: MCCCCXXXVIII-MCCCCXLIV, Rijeka, 1920.
Glavinić, Historia Tersattana
Franjo GLAVINIĆ, Historia Tersattana, Vidim (Udine), 1648. i pretisak Rijeka, 1989.
Hercigonja, Društveni i gospodarski okviri hrvatskoga glagoljaštva
Eduard HERCIGONJA, Društveni i gospodarski okviri hrvatskoga glagoljaštva od 12. do
polovice 16. stoljeća, Zagreb, 1971., u Croatica 1971., Zagreb 1971., str. 7. - 100.
Hercigonja, «Liber Judith» i Martinčev zapis «Suprotiv Turkom»
Eduard HERCIGONJA, «Liber Judith» i Martinčev zapis «Suprotiv Turkom» iz Novljanskoga
II. brevijara, Zagreb, 1971., u Radovi Zavoda za slavensku filologiju, sv. 12., Zagreb, 1971., str. 69
- 73. i u Grobnički zbornik br 1/1988., Rijeka, 1988., str. 356. - 363.
Hercigonja, Srednjovjekovna književnost
Eduard HERCIGONJA, Srednjovjekovna književnost, u Povijest hrvatske književnosti, knjiga
2., Zagreb, 1975.
Hercigonja, Glagoljaštvo i glagolizam
Eduard Hercigonja, Glagoljaštvo i glagolizam, u Hrvatska i Europa I. - Kultura, znanost i
umjetnost – Rano doba hrvatske kulture, Zagreb, 1997., str. 379. - 380.
Hirc, Hrvatsko primorje

Dragutin HIRC, Hrvatsko primorje, Zagreb, 1891.

Jelić, Fontes
Luka JELIĆ, Fontes historici liturgiae glagolito-romanae a XIII. ad XIX. saeculum, Krk, 1906.
Jenko, Dva frankopanska grada
V. JENKO, Dva frankopanska grada: Trsat i Grobnik, u Arhitektura br. 109. - 110., Zagreb,
1981., str. 48. - 51.
Kaloper - Bakrač, Popis glagoljskih spisa u Franjevačkom samostanu na Trsatu
Jadranka KALOPER - BAKRAČ, Popis glagoljskih spisa u Franjevačkom samostanu na Trsatu,
u Zbornik Rijeka br. 2 /1994., Rijeka, 1994., str. 282. - 283.
Kobler, Memorie...I., II. i III.
Giovanni KOBLER, Memorie per la storia della liburnica citta’ di Fiume, I., II. i III., Rijeka,
1988.
Kolanović, Glagoljski rukopisi i isprave
Josip KOLANOVIĆ, Glagoljski rukopisi i isprave u Arhivu Hrvatske, u Slovo – časopis
Staroslavenskoga zavoda br. 32. - 33., Zagreb, 1983., str. 131. - 187.
Kostrenčić, Vinodolski zakon
Marko KOSTRENČIĆ, Vinodolski zakon, Zagreb, 1923., u Rad 227.
Kukuljević, Borba Hrvata s Mongoli i Tatari
Ivan KUKULJEVIĆ, Borba Hrvata s Mongoli i Tatari, Zagreb, 1863., str. 47.
Kukuljević: «Acta croatica»
Ivan KUKULJEVIĆ, «Acta croatica», Zagreb, 1863., str. 156.
Kukuljević, Nadpisi u Hrvatskoj i Slavoniji
Ivan KUKULJEVIĆ, Nadpisi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1891.
Laszowski, Gorski kotar i Vinodol
Emilij LASZOWSKI, Gorski kotar i Vinodol, Zagreb, 1921.
Laszowski, Urbar vinodolskih imanja
Emilij LASZOWSKI, Urbar vinodolskih imanja knezova Zrinskih, Zagreb, 1915., u Vjesnik
kraljevskog hrvatsko–slavonsko-dalmatinskog Zemaljskog arkiva, god. XVII., Zagreb, 1915.
Irv. Lukežić, Grobnički biografski leksikon
Irvin LUKEŽIĆ, Grobnički biografski leksikon, Rijeka, 1994.
Irv. Lukežić, Kulturna povijest Grobinštine
Irvin LUKEŽIĆ, Kulturna povijest Grobinštine – Osnovni tokovi razvoja, u Grobnički zbornik
1/1988., Rijeka, 1988., str. 79. – 118.
Irv. Lukežić, Izbor iz starih grobničkih listina
Irvin LUKEŽIĆ, Izbor iz starih grobničkih listina, u Grobnički zbornik 1/1988., Rijeka, 1988.,
str 223. - 237.
Irv. Lukežić, Grobnička pravda
Irvin LUKEŽIĆ, Grobnička pravda, u Grobnički zbornik br. 4/1996., Rijeka, 1996., str. 220.
- 233.
Irv. Lukežić, Grad Grobnik do 1848.
Irvin LUKEŽIĆ, Grad Grobnik do 1848. godine, u Grobnički zbornik br. 5/1998., Rijeka 1998.,
str. 53. - 119.
Irv. Lukežić, Knjiga Brašćine sv. Marije Tepačke
Irvin LUKEŽIĆ, Knjiga Brašćine sv. Marije Tepačke, Rijeka, 2002.
Iva Lukežić, O nepoznatom glagoljskom epigrafu
Iva LUKEŽIĆ, O nepoznatom glagoljskom epigrafu iz grada Grobnika, Rijeka, 1980., u Zbornik
Pedagoškoga fakulteta u Rijeci, str. 239. - 245.
Iva Lukežić, Grobnička čakavština
Iva LUKEŽIĆ, Grobnička čakavština (fonološki i morfološki sustav), Rijeka, 1988., u Grobnički
zbornik 1/1988., str. 239. - 264.
Iva Lukežić, Čakavski ikavsko-kavski dijalekt
Iva LUKEŽIĆ, Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt, Rijeka, 1990.
Iva Lukežić, Hrvatski jezik u grobničkim urbarima
Iva LUKEŽIĆ, Hrvatski jezik u grobničkim urbarima iz 1610 . -1612. i iz 1726. godine, Rijeka,
1996., u Grobnički zbornik br. 4/1996., str. 318. - 330.
Margetić, Ugovori Petra Zrinskog s Grobničanima i Bakranima
Lujo MARGETIĆ, Ugovori Petra Zrinskog s Grobničanima i Bakranima od 1642. godine i

njihova dopuna iz 1686., Rijeka–Pazin, 1978., u Vjesnik Historijskih arhiva Rijeke i Pazina,
godište XXII, Rijeka–Pazin, 1978., str. 119. - 161.
Margetić, Iz vinodolske prošlosti
Lujo MARGETIĆ, Iz vinodolske prošlosti, Rijeka, 1980.
Margetić, Srednjovjekovno hrvatsko pravo – Stvarna prava
Lujo MARGETIĆ, Srednjovjekovno hrvatsko pravo – Stvarna prava, Zagreb–Rijeka–Čakovec,
1983.
Margetić, Grobnički urbar iz 1700.
Lujo MARGETIĆ, Grobnički urbar iz 1700. godine, Rijeka, 1988., u Grobnički zbornik br.1/1988.,
str. 25. - 39.
Margetić, Rijeka, Vinodol, Istra
Lujo MARGETIĆ, Rijeka, Vinodol, Istra, Rijeka, 1990.
Margetić. Iz starije grobničke povijesti
Lujo MARGETIĆ, Iz starije grobničke povijesti, Rijeka, 1996., u Grobnički zbornik br. 4/1996.,
str. 10. – 30.
Margetić, Srednjovjekovno hrvatsko pravo – Obvezno pravo
Lujo MARGETIĆ, Srednjovjekovno hrvatsko pravo – Obvezno pravo, Zagreb–Rijeka, 1997.
Margetić, Vinodolski zakon
Lujo MARGETIĆ, Vinodolski zakon, Rijeka, 1998.
Margetić, Nekoliko zapažanja u povodu najstarijega glagoljskog natpisa u Grobniku
Lujo Margetić, Nekoliko zapažanja u povodu najstarijega glagoljskog natpisa u Grobniku, u
Grobnički zbornik sv. 6., Rijeka, 2004., str. 19. - 20.
Matoš, Oko Rijeke
Antun Gustav MATOŠ, Oko Rijeke, Zagreb, 1909., u Hrvatska sloboda 6., 8., 9., 10. i 11., 1909.;
Preneseno u Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 65., Zagreb, 1967.; Preneseno u Grobnički
zbornik br. 1/1988., Rijeka, 1988., str. 407. - 409.
Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povijestni rječnik
Vladimir MAŽURANIĆ, Prinosi za hrvatski pravno-povijestni rječnik, I. i II. dio., Zagreb, 1908.
- 1922.; Pretisak: Zagreb, 1975.
Miculinić, Grad Grobnik
Sonja MICULINIĆ, Grad Grobnik, Rijeka, 1988., u Grobnički zbornik br. 1/1988., Rijeka, 1988.,
str. 119. - 162.
Milčetić, Hrvatska glagoljska bibliografija
Ivan MILČETIĆ, Hrvatska glagoljska bibliografija, Zagreb, 1911., u Starine, knjiga XXXIII.,
Zagreb, 1911.
Peloza, Riječka metropolija
Makso PELOZA, Riječka metropolija, Rijeka, 1973.
Peloza, Razvoj crkvenopokrajinske pripadnosti
Makso PELOZA, Razvoj crkvenopokrajinske pripadnosti senjske i Krbavsko-modruške
biskupije, Rijeka, 1975. u Senjski zbornik br. VI./1974.-1975., Rijeka, 1975., str. 219. – 261.
Peloza, Problemi povijesnog atlasa Crkve u Hrvata
Makso PELOZA, Problemi povijesnog atlasa Crkve u Hrvata, u zbornik «Medioevo e
umanesimo» br. 49.: Vita religiosa morale e sociale ed i concili di Split (Spalato) del secc. X-XI.,
Padova, 1982., str. 349. - 361. U zborniku objavljeni su radovi s istoimenoga međunarodnoga
znanstvenoga skupa održanog u Splitu od 26. do 30. rujna 1978.
Rački, Povijest grada Sušaka
Andrija RAČKI, Povijest grada Sušaka, Sušak, 1929.; Pretisak: Rijeka, 1990., str. 24 i 76. - 77.
Rački, Iz najstarije povijesti grada Grobnika
Andrija RAČKI, Iz najstarije povijesti grada Grobnika, Sušak, 1930., u Naša Sloga, god. III.
(Sušak 1930.) od 20. travnja (br. 527) (Dr. R(ački) A.), str. 5. - 6.
Rački, Prilozi k povijesti grada Sušaka
Andrija RAČKI, Prilozi k povijesti grada Sušaka, Sušak 193. i pretisak Rijeka 1991.
Rački, Zabilježbe iz povijesti gospoštije Grobnik
Andrija RAČKI, Zabilježbe iz povijesti gospoštije Grobnik, Rijeka, 1948., str. 35. – 43.
Runje, Školovanje glagoljaša
Petar RUNJE, Školovanje glagoljaša, Ogulin, 2003.
Silić - Lukežić, Kroz jezičnu povijest grada Grobnika

Josip SILIĆ i Irvin LUKEŽIĆ, Kroz jezičnu povijest grada Grobnika, u Grobnički zbornik br.
1/1988., Rijeka, 1988., str. 13. - 18.
Sladović, Poviesti biskupijah
Manoilo SLADOVIĆ, Poviesti biskupijah senjske i modruške ili krbavske, Trst, 1856.
Soić, Razprava o obstojećoj porabi staroslovenskog
Venceslav SOIĆ (ŠOIĆ), Razprava o obstojećoj porabi staroslovenskog ili glagoljskog jezika pri
vršenju svete mise po obredu rimokatoličkom u sdruženih biskupijah senjskoj i modruškoj,
Bakar, 1882.
Strohal, Uz Lujzinsku cestu
Rudolf STROHAL, Uz Lujzinsku cestu, Zagreb, 1935.
Strohal, Glagoljski spomenici u kr. zemaljskom arhivu.
Rudolf STROHAL, Glagoljski spomenici u kr. zemalskom arhivu, Zagreb, 1910., u Vijestnik kr.
Hrvatsko–slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arhiva, XII., 1910., str. 197. - 204.
Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj
Gjuro SZABO, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj, Zagreb, 1920.
Štefanić, Glagoljica u Rijeci
Vjekoslav ŠTEFANIĆ, Glagoljica u Rijeci, Zagreb, 1954., u Rijeka zbornik, Zagreb, 1954., str.
393. - 435.
Štefanić, Glagoljski rukopisi JAZU I.
Vjekoslav ŠTEFANIĆ, Glagoljski rukopisi JAZU, I. dio, Zagreb, 1969.
Štefanić, Glagoljski rukopisi JAZU II.
Vjekoslav ŠTEFANIĆ, Glagoljski rukopisi JAZU, II. dio, Zagreb, 1970.
Štefanić, Glagoljski rukopisi otoka Krka
Vjekoslav ŠTEFANIĆ, Glagoljski rukopisi otoka Krka, Zagreb, 1960., str. 425. - 429.
Štefanić, Riječki fragenti
Vjekoslav ŠTEFANIĆ, Riječki fragmenti – glagoljica i u riječkoj općini, Zagreb, 1961., u Zbornik
historijskoga instituta JAZU br. 3., str. 215. - 287.
Šurmin, Hrvatski spomenici I.
Đuro ŠURMIN, Hrvatski spomenici, svezak I., Zagreb, 1898., u Monumenta historico - juridica
Slavorum meridionalium, str. 202. –205.
Toma Arhiđakon, Historia salonitana
Toma Arhiđakon, Historia salonitana, Split, 2003.
Viškanić, Dvije grobničke glagoljske isprave
Damir VIŠKANIĆ, Dvije grobničke glagoljske isprave, Rijeka, 1996., u Grobnički zbornik br.
4/1996., str. 110. – 116.
Vitezić, La prima visita apostolica...
Ivan VITEZIĆ, La prima visita apostolica postridentina in Dalmazia (nel’ anno 1579). Sažetak
doktorske disertacije iz crkvene povijesti obranjene na papinskome sveučilištu Gregoriana,
Rim, 1968.
Zjačić, Knjiga riječkog kancelara i notara Antuna de Reno
Mirko ZJAČIĆ, Knjiga riječkog kancelara i notara Antuna de Reno de Mutina (1436. – 1461.),
u Vjesnik državnog arhiva u Rijeci, svezak III., Rijeka, 1955. - 1956.; Svezak IV., Rijeka, 1957.;
Svezak V., Rijeka, 1959.

I. Lukežić: Relativna kronologija fonoloških mijena i izmjena u grobničkome govoru
dr.sc. Iva Lukežić
RELATIVNA KRONOLOGIJA FONOLOŠKIH

MIJENA I IZMJENA U GROBNIČKOME GOVORU1
1. Grobnička brašćinska knjiga kao dijalektološki predložak
Nedavno objavljena blagajnička knjiga prihoda i rashoda brašćine Sv. Marije Tepačke
u Grobniku2, vođena brzopisnom kancelarijskom glagoljicom od 1539. do 1623.
godine, vrelo je koje će, kako ističe autor, istraživačima pomoći osvijetliti različite
aspekte “života hrvatskih srednjovjekovnih komuna...” što se “u gradskim i seoskim
sredinama (...) odvijao stoljećima prema ustaljenim pravilima malih autarkičnih
zajednica, unutar kojih posebno mjesto pripada bratovštinama (lat. confernitas,
schola; čak. brašćina, skula)”3.
Budući da je tekst s 134 folije transliteriran i potom transkripcijom predočen
suvremenom hrvatskom latiničkom grafijom i pravopisom, on proučavateljima nudi
i pouzdaniju sliku jezika oslobođenoga grafijskih i ortografijskih stega vremena u
kojemu je nastao.
Znano je da jezik starih tekstova odražava uvijek stanovitu književnojezičnu
stilizaciju, na svim jezičnim razinama više nepodudarnu nego podudarnu s
dijakronijskom normom u organskim govorima na terenu na kojemu su tekstovi
nastali. U pravilu ih je sročila obrazovana osoba i pisala školovana ruka, unoseći u
svoju tekstnu tvorevinu vlastitu jezičnu i pravopisnu nadgradnju i tradiciju stečenu
školovanjem. Stoga jezik starih tekstova nije pouzdan kao dijalektološki predložak za
dijakronijska proučavanja konkretnih organskih govora, što je i razlogom da (ne samo
u nas) ima malo ili uopće nema dijakronijskih dijalektoloških rasprava temeljenih na
tekstovima.
Tekstovi poput ovoga u rečenoj brašćinskoj knjizi sv. Marije Tepačke u
Grobniku4 izuzetak su u odnosu na druge stare tekstove. Evo zašto.
Tekstovi u GBK5 zbirka su pisanih godišnjih izvještaja o plenarnim
skupštinama bratima brašćine Svete Marije Tepačke6 što su se redovito održavale po
blagdanu Stomorine7. Na njima su bravari podnosili bratimima podroban izvještaj o
svakome primitku i izdatku u proteklome razdoblju. Skupština bi prihvaćala izvještaj o
poslovanju i aktualnome financijskome stanju, te potvrdila istoga bravara ili odabrala
novoga. O tome bi se nakon skupštine sročio zapisnik i upisivao u blagajničku knjigu.
Zapisnici su pisani većinom vještim, ispisanim, pokadšto i finim rukopisima
pa je opravdano predmnijevati da potječu od znatno školovanijih glagoljaških ruku,
(možda od ruku kapelana ili čak plovana).
Obavezno počinju zaglavljem u kojemu je navedena godina (gdjegdje i datum)
kad je “učinjen račun” između skupštine bratima (formulacije su: Mi, bratja... Mi,
bratija ..Mi, brati ...brašćine/ brašćini sv. Marije...) s izabranikom “ča biše držal
tu brašćinu” (najčešće je to bravar8, gdjekad satnik9). U zaglavlju se potom navodi
ukupni godišnji saldo u gotovini (formulacije su najčešće: Vas račun saldavši, da
nam na ruke ...pinez gotovih ...) te eventualni dug (Ostaje na dugu...) i način na koji
on ima biti riješen. Sve to bratimska skupština predaje (I to dasmo na ruke...v ruki)
istomu ili novoizabranomu bravaru (.. .zač ga učinismo ... zač ga postavismo ... našega
bravara). Zaglavlje pokatkad završava kakvom pobožnom željom (Bože pomozi vsemu
kršćanstvu! Amen.).
Nakon toga se u zapisnik unosi podroban popis stavki, najprije primitaka pa
potom izdataka.
Popisu primitaka gdješto prethodi uvodna rečenica poput: To je prijetak to
leto ... I prijeh to leto ... To je popisano traćenji toga leta ..., no najčešće se pristupa
izravnomu nabrajanju primitaka u naturi i u novcu. Punim se rečenicama (s najčešćim
početkom: Prijeh ... rjeđe: Da10 ...) kazuje od koga je što i za što primljeno. Potom se na
isti način nabrajaju izdatci, no rečenice su u ovome dijelu najčešće složene i s više teksta
jer se navode prigode o kojima su činjeni troškovi. Popisu izdataka ponekad prethodi
uvodna rečenica: To je traćenji ...To je straćenji ... To je potrošak ...To stratih to leto
..., a pojedinačne stavke počinju riječju Dah ... ili: Stratih ... ili: Kupih ... ). Posebno se
nabrajaju, kad ih ima, stavke dugovanja (počinju formulacijom Dužan je...).
Po glagolima u prvome licu jednine (prijeh, dah, stratih), nerijetko i po
izričitome navođenju osobne zamjenice i osobnoga imena kao subjekta (To stratih to
leto ja, Brnard ... To je traćenji toga leta ja ča stratih, ja, Jakov, budući bravar Svete
Marije ... To stratih to leto, ja, Anton Sandrić, na tu brašćinu ... To je prijetak toga
leta ča prijeh od ljudi ja, Martin Fukiš, leta i miležima kako više ...), nedvojbeno je
da je bravar tijekom godine vodio osobnu evidenciju primitaka i izdataka, i da je tek
nakon podnošenja godišnjega izviješća svoje formulacije bilježaka predavao ili u pero
diktirao onomu (glagoljašu) koji bi u brašćinsku knjigu lijepim i vještim rukopisom
upisao zapisnik11 kao dokument za buduće bratimske naraštaje i za vizitatore12.
Bravar je svoju privatnu evidenciju tekućih poslova, primitaka i izdataka
tijekom godine također morao vlastoručno zapisivati. Kojim jezičnim kodom?
Ima li se na umu komunikacijska uloga teksta i funkcionalnost njegova
jezika u vezi s time, najrealnijom se čini pretpostavka da je bravar bilješke zapisivao
glagoljicom a uobličio ih lokalnim pučkim, a ne književnim jezikom. Brašćina, naime,
nije bila crkvena nego srednjovjekovna svjetovna lokalna udruga, utemeljena na
ekonomskim i socijalnim načelima i interesima. Na čelo joj je iz redova bratima za
jednogodišnje razdoblje biran ugledniji svjetovnjak koji za vođenje financijskih poslova
i za podnošenje izvješća neukim bratimima nije morao poznavati crkvenoslavenski
liturgijski (a još manje latinski) jezik, no sva je prilika da je kao uglednik morao
biti vičan slovima: naučiti pisati mogao je i u lokalnoj kaptolskoj školi, otvorenoj i
svjetovnjacima, pučanima13.
Ako je točna pretpostavka da je tekst ove grobničke brašćinske knjige
najvećim dijelom izveden prema izričaju i po diktatu domaćih bravara, a rađen za
domaći živalj i njegove potrebe, bit će blizu istine da on u dobroj mjeri odražava jezični
ustroj organske grobničke čakavice druge polovine 16. i prve četvrtine 17. stoljeća, s
neznatnim naslojem hrvatskostaroslavenske i latinske književnojezične nadgradnje
i tradicije koja se može pripisati školovanijemu prepisivaču14. To nadalje znači da se

dijakronijsko istraživanje grobničkoga organskoga govora, uz ograde o kojima će više
riječi biti drugom prigodom, može osloniti na ovaj tekst kao na valjan predložak iz
kojega se pouzdano može otčitati jezično ustrojstvo ovoga govora u drugoj polovini
16. i prvoj četvrtini 17. stoljeća.
2.
Ovaj je rad usmjeren na rekonstrukciju faza unutrašnjega razvoja jezičnoga
ustroja grobničkoga govora prema današnjemu stanju. Posebice se bavi pobližim
određivanjem kronologije jezičnih mijena koje su zahvaćale grobnički govor, bilo
da su u rasponu od starohrvatskoga stanja prethodile 16. i 17. stoljeću, bilo da su se
događale u tih osamdeset i tri godine vođenja Knjige, ili da su mlađe od toga vremena.
Ovaj je rad, zbog limitiranosti dopuštenoga opsega teksta, ograničen na pojavnosti u
fonologiji i morfonologiji.
Slijedi pregled fonoloških i morfonoloških kategorija u grobničkome govoru
u kojih je na temelju tekstova grobničke brašćinske knjige moguće utvrditi stanje u
16. i prvoj polovini 17. stoljeća, te stanje različito od stanja u grobničkome govoru
20. stoljeća, te prema tomu pretpostaviti relativnu kronologiju jezičnih mijena u tim
kategorijama.
3. Fonološke jedinice u grobničkome govoru 16. i prvoj polovinu

17. stoljeća u odnosu prema fonološkim jedinicama u grobničkome
govoru 20. stoljeća: inventar, podrijetlo, kronologija uspostave u
slijedu jezičnih mijena
3. 1. Samoglasnici
3. 1. 1. Inventar samoglasnika
Inventar samoglasničkih fonema u grobničkome govoru 16. i prvoj polovinu 17.

stoljeća čine iste jedinice kao i u grobničkome govoru 20. stoljeća. To su samoglasnici
/a/, /e/, /i/, /o/, /u/. U samoglasničkome sustavu postoje opreke po kvantiteti: svaka
jedinica određene kvalitete može biti duga i kratka.
Ta činjenica navodi na zaključak da je konstitucija samoglasničkoga sustava
završena do sredine 16. stoljeća. Sve jedinice u sustavu kontinuiraju protojezične
samoglasničke jedinice ili reflekse, te reflekse jedinica koje su se izgubile u
starojezičnome razdoblju:
3.1.2. Podrijetlo samoglasnika
Samoglasnik /o/
- kratki /o/ potječe od protojezičnoga kratkoga /o/ u primjerima iz GBK,

potvrđenim i u grobničkome govoru 20. stoljeća: blago, bob, grob, kolac, kopat, korist,
kotal, koza, koža, nazoči, nosit, o, ob, od, obećat, potok, selo, slobodan, sočivo, sto,
točit, voda, vosk, vozit,
- dugi /o/ potječe od protojezičnoga kratkoga /o/ u starojezičnome

razdoblju produljena pred sonantom u zatvorenu slogu kao u primjerima iz GBK
potvrđenim i u grobničkome govoru 20. stoljeća: broj, konci, konj, stol, svoj, vol i sl.,
ili od protojezičnoga kratkoga /o/ u starojezičnome razdoblju produljena u drugim
kategorijama kao u primjerima iz GBK, potvrđenim i u grobničkome govoru 20.
stoljeća: Bog/ Boh, svod, voz i sl.
Samoglasnik /a/
- potječe od protojezičnoga dugoga i mlađega pokraćenoga /a/, u primjerima

potvrđenim samo u GBK: bravar, bramba brašćina, krajač, pravadnik, pravda (=
parnica), bat, brat, bura, grah, brat (= kupiti), kraj, krava, prav, praz, stan, star,
stavit,
- potječe od refleksa protojezičnoga /ę/ iza palatalnoga suglasnika,
karakterističnoga za čakavske jezične sustave, u primjerima potvrđenim samo u GBK:
jačmen, prijat -prijah, prijatak, kao i u primjeru iz GBK, potvrđenim i u grobničkome
govoru 20. stoljeća: jačmik, Vazam,
- potječe od refleksa starojezičnoga jakoga poluglasa /∂/ izvan sufiksa u
primjerima iz GBK, potvrđenim i u grobničkome govoru 20. stoljeća: čas, dan, daska,
mali, manji, mast (= mošt), samlet - samleh, tada i sl.,
- potječe od refleksa starojezičnoga jakoga poluglasa /∂/ kao nepostojano
/a/ u sufiksima N(A)jd. u primjerima potvrđenim samo u GBK: bliznac, gonac,
napridak, nazimac, ovas, sinovac, skopac, tepac, vozac, zmožan, te u Gmn. imenica
ženskoga roda u primjerima: bačav, libar, kao i u primjerima iz GBK, potvrđenim i u
grobničkome govoru 20. stoljeća: dobar, dohodak, dolac, junac, kolac, kotal, lonac,
otac, ovan, papar, petak, prasac, sitan, trošak, žlibac,
- potječe od refleksa starojezičnoga slaboga poluglasa /∂/ u primjerima
s punim čakavskim vokalizacijama u primjerima potvrđenim samo u GBK: jagli,
vaspet, kao i u primjerima iz GBK, potvrđenim i u grobničkome govoru 20. stoljeća:
ča, malin, malinar, maša, ta (bob, račun, dan), va, Vazam.
Samoglasnik /e/
- potječe od protojezičnoga /e/ kao u primjerima iz GBK: nebo, privest,

razderat, rešeto, selo, veli/ velik, vest (= voziti), žena i sl.,
- potječe od protojezičnoga /ę/ u primjerima potvrđenim samo u GBK:
prijemak, prijetak, teg (= težačenje), teletji, nastavak -e u Amn. imenica muškoga roda
u primjerima: za gomolje, na gonce, za hlipce, za junce, za kolce, kopače, za lonce,
mišače, za obede, za obruče, za paladiće, potoke, za skopce, za somiće, za taljure/
tarulje, na/ za tepce, na trgače, za vrče, na zvone, na žlipce, za žmulje/ zmulje,
nastavak -e u 3.l.mn. aorista u primjerima: biše, braše, čistiše, delaše, goniše, hodiše,
kriše, krpaše, krstiše, mišaše, načinjaše, otakaše, podpiraše, pomagaše, pomogoše,
prnesoše, staviše, trgaše, voziše, zakopaše, kao i u primjerima iz GBK, potvrđenim i
u grobničkome govoru 20. stoljeća: deset, devet, ime, knez, meso, misec, pedeset, pet,
petak, prijet, sveti, te G(A) zamjenice,
- potječe od starojezičnoga /ě/ (‘jata’) u primjerima potvrđenim samo u GBK: cena,
Deva (Marija), drevo, meh, rezač, semlet, kao i u primjerima iz GBK, potvrđenim i u
grobničkome govoru 20. stoljeća: ded, del, delat, dve, imet, les (=drvena građa), leto
(= godina), mišanji, nevesta, obed, pred, samlet, seno, zdel - zdela, železni.

Samoglasnik /i/
- potječe od protojezičnoga dugoga i mlađega pokraćenoga /i/, kao u

primjerima iz GBK potvrđenim i u grobničkome govoru 20. stoljeća: pila, pir (=
gozba), vino, živina i sl.,
- potječe od protojezičnoga /y/, u primjerima potvrđenim samo u GBK:
sinovac, žitak, kao u primjerima iz GBK potvrđenim i u grobničkome govoru 20.
stoljeća: četire, jačmik, riba, sin, žito; istoga je podrijetla i nastavak -i u Imn. imenica
muškoga i srednjega roda, te nastavak -i u Ajd. u imenica muškoga roda, kao u
primjerima iz GBK: za bati, biri, za bravi, za čavli, na dni, vse dugi, za gonci, na
kandeli, za konopi, liveli, za lonci, dasmo te pinezi, plankuni, za obruči, okruti, za
polovniki, potoki, na računi, tavajoli, na/ za težaki, na/ za zvoni,
- potječe od starojezičnoga ‘jata’ /ě/, u primjerima potvrđenim samo u GBK:
biše, bih, bihomo, bihota, cinenji, criki, va deli, dil, ditić, Divica, mišač, mišalnica,
mišat (= duboko kopati), nedilja, opivarija, plit, pliva - plitva, plivač (= plijevilac),
potribošćina, prisnac, rič (= stvar), sičnja (= sječa), sirak, strim, svitnjak, vidrić,
vidro, žlibac; nastavak -i u Ljd. imenica svih triju rodova: v Babini, v Bakri, o Božići, v
Cerniki, v Ćukovi, na/ v Grobniki, v Hrsti, va Iloviki, u Kastvi, v tom leti, o Mesopusti,
o Pusti, o/po sulji, o tegi, kao i u primjerima iz GBK potvrđenim i u grobničkome
govoru 20. stoljeća: crikav, crikva, crikveni, drivo, dvisto, Divica, liha, lij, mih,
mirenji, mišač, mišalnica, mišat, misec, mišanji, nedilja, nerazdiljen, obrizat, ovdi,
plit, potriba, razdilit, riz, rizač, rizat, simo, sirak, stirat, svića, svidrić, svitnjak, tribi
(ča tribi = što treba), vrića, žlibac.
Samoglasnik /u/
- potječe od protojezičnoga dugoga i pokraćenoga /u/ kao u primjerima iz

GBK, potvrđenim i u grobničkome govoru 20. stoljeća: junac, služba i sl.,
- potječe od protojezičnoga /ą/ u primjerima potvrđenim samo u GBK: skudla,
sud (= posuda), kao i u primjerima iz GBK potvrđenim i u grobničkome govoru 20.
stoljeća: bude- budu - budući, kus, muž, povrnut (= vratiti), rub, ručnik, ruka, tu, -u
Ijd. ženskoga roda: z bratju, z Brnju, z Relju, s Tomu z Mikulu, te -u u 1. l. jd. prezenta
glagola otet: ću, i u 3. l. mn. prezenta glagola: delaju, kopaju, reču i sl.
- potječe od starojezične sekvencije /l∂/ nakon gubljenja poluglasa, odnosno
od međusuglasničkoga slogotvornoga /l/ u primjerima potvrđenim samo u GBK:
jabuko, tuk (= obrada vune), kao i u primjerima iz GBK potvrđenim i u grobničkome
govoru 20. stoljeća: dug, dužan, jabuka, tuča, vuna.
Slogotvorno /r/
- uspostavljeno je između suglasnika nakon gubljenja poluglasa u protojezičnoj

i starojezičnoj sekvencije /r∂/, u primjerima potvrđenim samo u GBK: drvar, mrlice,
odrl, prnest - prnesli, razdrt - razdrla, rž - vrž (za vrž), trganji, udržat (= sadržati,
nalaziti u), kao i u primjerima iz GBK potvrđenim i u grobničkome govoru 20. stoljeća:
Bršeč, brtvela, drvar, drvo, držat, naprvo, tr, trgač, trgačica, trgadba, trganji, trgat,
trs, četrtak, vrčić, vrt.

4.1. Suglasnici
4.1.1. Inventar i opreke
Inventar suglasničkih fonema u grobničkome govoru 16. i prvoj polovinu 17.

stoljeća čine šumnici i sonanti.
U sustavu svih šumnika uspostavljene su opreke po palatalnosti (tvrdoća/
nepalatalnost ≠ mekoća/ palatalnost), te opreke po složenosti (jednostavni ≠ složeni).
U sustavu jednostavnih šumnika uspostavljene su opreke po zvučnosti (bezvučnost ≠
zvučnost).
Jedinice su:
- jednostavni tvrdi zatvornici (nepalatalni okluzivi), bezvučni i zvučni: /p/- /b/, /t/-
/d/, /g/- /k/,
- jednostavni tvrdi tjesnačnici (nepalatalni frikativi), bezvučni i zvučni: /s/- /z/, /h/,
/f/
- jednostavni meki tjesnačnici (palatalni frikativi), bezvučni i zvučni: /š/- /ž/
- složeni (afrikati), samo bezvučni: /c/, /č/, /ć/
U sustavu sonanata uspostavljene su opreke po palatalnosti (tvrdoća/
nepalatalnost ≠ mekoća/ palatalnost), te opreke po složenosti (jednostavni ≠
složeni).
Jedinice su:
- jednostavni tvrdi (nepalatalni): /l/, /r/, /v/, /m/, /n/
- jednostavni meki (palatalni): /j/, /ĺ/, /ń/
4.1.2. Podrijetlo suglasnika
Šumnici /p/- /b/
Suglasnik /p/ potječe:

- od protojezičnoga /p/ kao u primjerima iz GBK: pobijač, pobijanji, podzim,
pokrivanje, poli (= u, kraj), pomaga, pomogoše, potoka, potpiranji/ polpiranji,
potribošćine, praščji, prez, prisnac, privest (= dovesti), prnest, pšenica, kao i u
primjerima potvrđenim u GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: par, peć pekal,
pedeset, petak, petnajst, pila, pilarija, pisat, pir (= gozba), plaća, plaćen, platit,
platno, plit, po (= poslije, iza: po Filiplji, po Stomorini), pod prijedl., pod (= tavan),
podit (= postavljati pod, tavan), potpirat, pokojni, pokojnik, pokrit, pol, poli (= u, kraj),
polovica, pomagat - pomaže, pomoć - pomozi, ž, pomoć - pomore, ponjava, popisan,
post, postavit, posudit, potok, potpiranji, potpirat, potriba, potrošit, povrnut (=
vratiti), prasac, prav, pred, prekrivat, premetat, prenesen, prenest, pridat (dodati),
prignat, prijet, prijimat, prikupit, pripisat, pristoji se, prodat, propelo, proslavljen,
prošnja, prvi (= ‘prvi’ i ‘raniji’), prvi dan (= sutradan: prvi dan po Stomorini), prvo (=
prije, ranije), puli (= kraj, kod), Pust, pustit, pušćen,
- od stranoga /f/ u ranih primljenica kao u primjeru iz GBK: Piliplja
- od stranoga /p/ u ranih primljenica kao u primjerima iz GBK: pinca, pinez-
piniz, psurica, kao i u primjerima potvrđenim u GBK i u grobničkome govoru 20.
stoljeća: pastorka, placa, plovan, plovanov, pop.

Suglasnik /b/ potječe:
- od protojezičnoga /b/ kao u primjerima iz GBK: biše, bih, bihomo, bihota,

bramba, brašćina, bratija, bratja, bratimi, kao i u primjerima potvrđenim u GBK i
u grobničkome govoru 20. stoljeća: bat, bit (bude, budu, budi, bi), blago (= domaća
životinja), Bog - Boh, bolji, Božić, božićni, božji, brat, brat (=kupiti: braše), broj,
brtvela, bura i sl.,
- od stranoga /b/ u ranih primljenica kao u primjerima potvrđenim u GBK i u
grobničkome govoru 20. stoljeća: Bog - Boh, Božić, božićni, božji.
Šumnici /t/- /d/
Suglasnik /t/ potječe:
- od protojezičnoga /t/ kao u primjerima iz GBK: tisov, treti, kao i u primjerima

potvrđenim u GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: telac, telica, težak, tkanji,
tovar, tr (= pa, i), tri, trgadba, trganji, trgat, trošak, trs, trsji, tu, tuča,
- od stranoga /t/ u ranih primljenica kao u primjerima iz GBK: teran, tulj,
tuna, kao i u primjerima potvrđenim u GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća:
tamjan, tavajol, torkulanji.
Suglasnik /d/ potječe:
- od protojezičnoga /d/ kao u primjerima iz GBK: da, dasmo, dil (tri dili) Divica,
drevo, držat (= upravljati), dlg, dvi: (dvi koži, dvi leti), dvisto, kao i u primjerima
potvrđenim u GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: daj, damo, dan (četire dni,
na dni) daska, dat, davat, ded, delat (dela, delasmo, delali), delo, deset, devet, del (va
inom deli), dobar, dolac, dolčić, doplatit, dopušćenje, dova, drivo, drugi, drvo, držat
dug, duga (imenica), duša, dužan, dva, dve,
- od stranoga /t/ u ranih primljenica kao u primjerima potvrđenim u GBK i u
grobničkome govoru 20. stoljeća: dupal - dupli - duplo.
Šumnici /k/- /g/
Suglasnik /k/ potječe:
- od protojezičnoga /k/ kao u primjerima iz GBK: kćer, krajač, kršćane, kao i

u primjerima potvrđenim u GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: k (k Limpiću),
kada, kako, kako (= kao), kakov, kapuz, ki (= koji), koga, ka (= koja), ključanica,
ključanka, kolac, konci, konop, konj, kopač, kopanica - kopanjica, kopat, korist,
kotal, kozlić, koza, koža, kraj, krava, kravji, križ, krpat, krstit, kršćanstvo, kruh,
krušva, kuća, kuliko, kupit, kus,
- od stranoga /k/ u ranih primljenica kao u primjerima iz GBK: komojstri, kao
i u primjerima potvrđenim u GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: kada ž, (kadu
za zelji), kandel, kapara, kapula, kaštel, konoba, kvarat.
Suglasnik /g/ potječe:
- od protojezičnoga /g/ kao u primjerima iz GBK: gomba (= gonba), gomolj,
gon, gonac, gonit, gospodić, kao i u primjerima potvrđenim u GBK i u grobničkome
govoru 20. stoljeća: gora (=šuma u planini), gospa, gospodin, gotov i sl.

Šumnici /s/ - /z/
Suglasnik /s/ potječe:

- od protojezičnoga /s/ kao u primjerima samo iz GBK: spud, svitnjak, te
nastavak - smo u 1.l.mn. aorista u primjerima: dasmo, delasmo, izibrasmo, krpasmo,
načinjasmo, postavismo, poterdismo, učinismo, zidasmo, zručismo, kao i u primjerima
potvrđenim u GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: sajenji, saki, sakojaki, sam,
samlet -samleh, se-sega (= sve, svega), sebe, sedam, selo, seno, shranit, simo, sin,
sirota (= dijete bez roditelja), sitan, sitno, skuhat, skupa, skupit, skuta, slobodan,
služba, sol, somić (za vrata), sopac, spravit (= spremiti), spravljat, stavit, sto, stolni,
strošak, sud (= posuda), sukno, sveti, svića, svidrić, svila, svod, svoj,
- od protojezičnoga /z/ položajno obezvučenoga kao u primjeru samo iz GBK:
spast se (= spasti se), kao i u primjerima potvrđenim u GBK i u grobničkome govoru
20. stoljeća: s (= iz: s Kastva), stirat, stočit, strošit,
- od protetskoga /s/: sopet - sopeta (= opet).
Suglasnik /z/ potječe:

- od protojezičnoga /z/ kao u primjerima iz GBK potvrđenim u GBK
i u grobničkome govoru 20. stoljeća: z (= prijedlog iz, i prijedlog s) i prefiks u
složenicama zračunat, zručit; za (= prijedlog) i prefiks u složenicama: zač, zaklat,
zakopat, zapušćen; zadnji, zelji, zemlja, zet (= uzeti), zet (= imenica ‘zet’), zlatar,
zvon, zvonik,
- od protojezičnoga /s/ nastaloga jednačenjem po zvučnosti kao u primjerima
iz GBK potvrđenim u GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: zdel zdola, zgora, zid,
zidar,
- od protojezičnoga ugasloga /3/ kao u primjerima iz GBK potvrđenim u GBK
i u grobničkome govoru 20. stoljeća: zob, zubi.
Trljani šumnici /h/, /f/
Suglasnik /h/ potječe:

- od protojezičnoga /h/ kao u primjerima iz GBK: bihomo-bihota, dohodak,
hiša, hlibac, hranit (= čuvati), hvanji, ophodni, ophvat, shranit, te u nastavcima
aorista i imperfekta u primjerima: bih, dah, davah, gonih, krpah, kupih, načinjah,
odrah, ophvah, osuših, pisah, platih, podih, podpirah, pokrih, pokrivah, postavih,
prekrivah, pridah, prijeh, prodah, razdilih, samleh, skuhah, spravljah, stavih,
stratih, stroših, te -h na dočetku padežnih nastavaka Gmn. i Lmn. imenica, zamjenica
i pridjeva u primjerima: dvih let, pinez gotovih, prvih računi, Sih duš dan, mišači sih,
od sih stani, od tih dukat, kotal velih i manjih, zlatih dukat, kao i u primjerima iz GBK
potvrđenim u GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: hodit - hodeć, hvala, grah,
kuhinja15, kruh, va Mejah,
- od disimilacije početnoga zatvornika nakon gubitka poluglasa u primjerima
iz GBK potvrđenim u GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: hćer- hćere - hćeri.16
Šumnik /f/
Suglasnik /f/ je jedinica primljena u sustav nakon starojezičnoga razdoblja. Potvrđen
je u primjerima samo iz GBK: fabrika (= posao, rad)17, fadiga, franka (= oslobođena
vlasničke obaveze: da bude franka Svete Marije), te u primjerima potvrđenim u GBK

i u grobničkome govoru 20. stoljeća: fabrikat, fažol, Filiplja (u 20. stoljeću: Filipja),
fit (= najam), likuf.
Šumnici /š/ - /ž/

Suglasnik /š/ potječe:
- od protojezičnoga /h/ iz 1. palatalizacije u nastavku za 3.l.jd. imperfekta
i 3.l. mn. aorista u primjerima iz GBK: biše,braše, čistiše, delaše, goniše, hodiše,
kriše, krpaše, krstiše, mišaše, načinjaše, otakaše, podpiraše, pomagaše, pomogoše,
prnesoše, staviše, trgaše, vidaše, voziše, zakopaše, i participa u primjerima bivši,
minuvši, plativši, saldavši, učinivši, zbatavši, zračunavši, te u primjerima potvrđenim
u GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: potrošit, rešeto, šav, šest,
- od protojezičnoga /h/ iz protojezične jotacije u primjeru potvrđenome u
GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: duša,
- od protojezičnoga /s/ iz protojezične jotacije u primjeru potvrđenome u
GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: mišanji- mišat,
- od stranoga /s/, samostalnoga ili u skupini sa zatvornikom, u primljenica
potvrđenih u GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: maša, maštel, maštelić,
meštar, škorac, škrinja, špag, špeh, špendija (= hrana), špital,
- od starojezične skupine /č∂t/ nakon gubljenja poluglasa u u primjerima
iz GBK: ništar, štat (štalo se) te u primjerima potvrđenim u GBK i u grobničkome
govoru 20. stoljeća: niš, poštovan,
- od /s/ ili /z/ jednačenjem po palatalnosti u primjeru potvrđenome u GBK i
u grobničkome govoru 20. stoljeća: ščistit18.
Šumnik /ž/ potječe:

- od protojezičnoga /g/ iz 1. palatalizacije u primjerima potvrđenim samo
u GBK: težat (= obrađivati), žarica, žitak, živina (= blago, stoka), te u primjerima
potvrđenim u GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: Božić, božji, križ, služba,
težak, železni, žena, žlib, žlica,
- od protojezičnoga /g/ iz protojezične jotacije u primjeru potvrđenome u
GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: dužan.
Složeni šumnici /c/, /č/, /ć/
Suglasnik /c/ potječe:

- od protojezičnoga /k/ iz 3. palatalizacije u sufiksima u primjerima iz GBK:
burica, govedce, govedica, jajce- jajca, junac, juncji, prisnac, kao i u primjerima iz
GBK potvrđenim i u grobničkom govoru 20. stoljeća: nosačica, ovca, polovica, telac,
telica, žlibac.
- od protojezičnoga /k/ iz 2. palatalizacije u obličnim nastavcima kao u
primjerima potvrđenim samo u GBK: redovnici (: redovnik), vuci (: vuk).
Suglasnik /č/ potječe:

- od protojezičnoga /k/ iz 1. palatalizacije kao u primjerima potvrđenim u
GBK: česač, krajač, način (= izrada) načinba, pobijač, rič (= stvar; za veće riči),
sičnja (= sječa), učinit, vezač, zač (= jer), kao i u primjerima iz GBK potvrđenim i
u grobničkome govoru 20. stoljeća: bančica, grobnički, gromača, načinit, nosač,
nosačica, obruč, odlučit, rizač, ručnik, trgač, trgačica,

- od protojezičnoga /k/ iz protojezične jotacije kao u primjerima potvrđenim
u GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: ključanica, ključanka,
- od protojezičnoga /c/ iz protojezične jotacije kao u primjerima potvrđenim
u GBK: skopči, skopčić, Tepča, žlibčar, kao i u primjerima iz GBK potvrđenim i u
grobničkome govoru 20. stoljeća: dolčić, junčić, lončar,
- od /c/ iz starojezične sekundarne jotacije kao u primjerima potvrđenim
samo u GBK: Benča- Benče, jalovičju, praščji, skopči, škopču.
Suglasnik /ć/ potječe:

- od protojezičnih */ti/, */kti/ */gti/ iz primarne jotacije kao u primjerima
potvrđenim u GBK: buduć, ditić, gospodić, greduće, minući, oće, povećkrat, skopčić,
kao i u primjerima iz GBK potvrđenim i u grobničkome govoru 20. stoljeća: budući,
domaći, dolčić, hodeć, kuća, leća, peć, pomoć, svića, svidrić, trgajuć, vrčić, vrića;
- od starojezičnih skupina /t∂j/, /kt∂j/ i /gt∂j/ jotiranih nakon gubljenja
poluglasa kao u primjerima potvrđenim u GBK: brašćina, kršćane, kao i u primjerima
iz GBK potvrđenim i u grobničkome govoru 20. stoljeća: dopušćenje, pušćen, vošćen,
zapušćen.
Nepalatalni sonanti /l/, /n/, /r/, /v/, /m/, /n /

Suglasnik /l/ potječe:
- od protojezičnoga /l/ u primjerima potvrđenim u GBK: spolovina, kao i u
primjerima iz GBK potvrđenim i u grobničkome govoru 20. stoljeća: bil, jalovica, lani,
les (= drvena građa), leto (= godina), liha, lij, lijić, loj, lojeni, lonac, luk,
- od stranoga /l/ u ranih primljenica kao u primjeru iz GBK: lubrela19,
- od stranoga /l/ u ranih primljenica kao u primjeru iz GBK, potvrđenome i u
grobničkome govoru 20. stoljeća: lemozina.
Suglasnik /r/ potječe:

- od protojezičnoga tvrdoga i mekoga /r/ u primjerima potvrđenim u GBK:
bravar, razdrt - razdrla, rečeni, kao i u primjerima iz GBK potvrđenim i u grobničkome
govoru 20. stoljeća: radi (za toga radi), razderat, razdilit, ražanj, rešeto, riba, rizat,
ruka,
- od stranoga /r/ u ranih primljenica kao u primjeru iz GBK potvrđenim i u
grobničkome govoru 20. stoljeća: novembar, račun, regal (= dar, poklon), ruža (=
sjenica),
Suglasnik /v/ potječe:

- od protojezičnoga /v/ u primjerima potvrđenim u GBK i u grobničkome
govoru 20. stoljeća: v, va, vas, Vazam, večer, večera, veći, veli (Veli petak, Veli
četrtak), velik, vezat, više (= gore, naviše), voda, vol, volovji, voz, vozit, vožnja, vrata,
vrčić, vrića, vrt, vuk - vuci, vuna,
- od stranoga /v/ u ranih primljenica kao u primjerima iz GBK, potvrđenim u
GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: vino, vinski.
Suglasnik /m/ potječe:

- od protojezičnoga /m/ u primjerima potvrđenim u GBK i u grobničkome
govoru 20. stoljeća: mali, malin, malinar, manji, Martinja, matere G, mih, med,
meštar, mih, milostivi, meso, mi (nam), misec, moj,

- od stranoga /m/ u ranih primljenica kao u primjerima iz GBK potvrđenim i
u grobničkome govoru 20. stoljeća: maša, maštel, maštelić, mel, novembar.
Suglasnik /n/ potječe:

- od protojezičnoga /n/ u primjerima potvrđenim u GBK i u grobničkome
govoru 20. stoljeća: na, načinba, načinit, načinjanji, načinjat, nadmetat, napol,
naprosit, naprvo, naš, ne, nebo, nedilja, nepun, nerazdiljen, nevesta, ni (= nije), ni
(= ni), niki, niš, nosit,
- od stranoga /n/ u ranih primljenica kao u primjeru iz GBK: novembar.
Palatalni sonanti /ĺ/, /ń/, /j/
Suglasnik /ĺ/20 potječe:

- od protojezičnoga */li/ + samoglasnik iz primarne jotacije potvrđenim u
GBK: bolji, gomolj, ključanica, ključanka, kolj, ljubav, ljudi, poljak, Spasitelj, ugalj,
valjanji, valjat, zemlja,
- od stranoga /li/ + samoglasnik u ranim primljenicama, potvrđenim u GBK:
kolj, sulj, taljur- tarulj, tulj, ulji - ulje, žmulj,
- od starojezične skupine /l∂j/, jotirane nakon gubljenja poluglasa kao u
primjerima potvrđenim u GBK: zelji,
- od starojezične skupine /v∂j/, s epentetskim /l/ jotiranim nakon gubljenja
poluglasa kao u primjerima potvrđenim u GBK: Filiplja / Piliplja, proslavljen,
spravljat, stavljenji,
Suglasnik /ń/21 potječe:

- od protojezičnoga */ni/+ samoglasnik iz primarne jotacije kao u primjerima
potvrđenim u GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: badnjen, nje, njega, njegov,
njezin, njih, njiva, ponjava,
- od starojezične skupine /n∂j/, jotirane nakon gubljenja poluglasa u
nazivima blagdana i u kategoriji glagolskih imenica u primjerima potvrđenim u
GBK: hvanji, mišanji, pobijanji, pokrivanje, polpiranji, pribraćenji, sajenji, sičnja,
stavljenji, straćenji, torkulanje, traćenje, trenji, učinjen, valjanji, voznja, kao i u tim
kategorijama u primjerima potvrđenim u GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća:
držanje Ivanja, kropenji, kuhinja, Martinja, mirenji, načinjanji, načinjat, otakanji,
plivenji, potpiranji, prošnja, senjski, sušenji, svitnjak, tkanji, torkulanji, traćenji,
trganji, večernja, zadnji, zvonjenji.
Suglasnik /j/ potječe:

- od protojezičnih */di/ i */gdi/ iz primarne jotacije kao u primjerima
potvrđenim u GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: huji, Meje (Mejah), mejaš,
- od starojezičnih skupina /d∂j/, /gd∂j/ jotiranih nakon gubljenja poluglasa
kao u primjerima potvrđenim u GBK: gospoja, goveji, rojstvo, sajenji.
- od fonologiziranih protojezičnih i starojezičnih alofonskih protetskih
polusamoglasnika kao u primjerima potvrđenim samo u GBK: jablko, jagli, jajce-
jajca, jaloviča, jošće, juncji, jutri dan (= sutradan),
- od fonologiziranih protojezičnih i starojezičnih alofonskih protetskih
polusamoglasnika kao u primjerima potvrđenim u GBK: i u grobničkome govoru 20.

stoljeća: ja, jabuka, jačmik, jaje, jalovica, jalovičica, janjac - janca, japno, jedan,
jelov, jih, jim, još, junac, junčić,
- od fonologiziranih protojezičnih i starojezičnih alofonskih hijatskih
polusamoglasnika među samoglasnicima ili uz njih, kao u primjerima potvrđenim u
GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: jaje, lij, loj, moj - moje - moji, prijet, tamjan
- tamijan, volovji.
3. Glasovne mijene
GBK odražava tri etape jezičnih mijena do sredine 16.stoljeća i prve četvrtine
17. stoljeća.
3.1. Protojezične mijene završene do sredine 12. stoljeća
3.1.1. Samoglasničke mijene

- Do sredine 12. stoljeća ugasnule su tri protojezične samoglasničke fonološke
jedinice: */y/, */ą/, */ę/. Njih nadalje nasljeduju njihovi refleksi, potvrđeni u GBK i u
grobničkome govoru 20. stoljeća:
*/y/ > /i/ u primjerima: četire, riba, sin, žito, i sl.
*/ą/ > /u/ u primjerima: junac, služba i sl., bude- budu - budući, kus, muž, povrnut (=
vratiti), rub, ručnik, ruka, tu, nastavak /-u/ > /-un/ u Ijd. ženskoga roda: z braću(n), z
Mikulu(n) i sl., te /-u/ u 1. l. jd. prezenta glagola otet: ću, i u 3. l. mn. prezenta glagola:
kopaju, reču i sl.
*/ę/ > /e/ iza nepalatala u primjerima: deset, devet, ime, meso, misec, pedeset, pet,
petak, prijet, sveti, G(A) zamjenice te i sl.
> /a/ iza palatala u primjerima: jačmik, Vazam.
- Do sredine 12. stoljeća artikulacijski su se izmijenile još tri protojezične
samoglasničke jedinice i prešle u sljedeće razdoblje u obliku dva refleksa koji traju do
konca 14. stoljeća:
- stražnji poluglas /ъ/ i prednji poluglas /ь/ artikulacijski su se izjednačili u
jednome poluglasu, starojezičnome /∂/
- prednji samoglasnik jat /ě/, suzio je dotadašnju široku artikulaciju na
područje između /i/ i /e/, te postao starojezični jat sužene artikulacije /ê/.
- U samoglasničkome se sustavu do sredine 12. stoljeća, zbog akcenatskih
mijena (od kojih je za samoglasnički sustav najznačajnija bila pokrata protojezičnoga
akuta), javljaju i kratki parnjaci dotadašnjih samo dugih samoglasnika. Time jača
tendencija za uspostavljanjem novih kvantitativnih umjesto protojezičnih kvalitativnih
opreka u samoglasničkome sustavu.
3.1.2. Glasovne mijene
3.1.2.1. Prva protojezična palatalizacija s pratećim prijeglasima prestala je djelovati

kao automatska fonetska (položajna) mijena. Većinom su njezini refleksi, suglasnici
[č], [ž], [š] iz fonetskoga prešli u status fonema /č/, /ž/, /š/. Ustaljeni su također u
osnovama riječi refleksi prijeglasa jata iza [č], [ž], [š] nastalih prvom palatalizacijom
skupine /ča/, /ža/, /ša/. Nakon ovoga razdoblja prva palatalizacija se do 20. stoljeća
nastavlja samo kao položajna mijena vezana za dvije sasvim određene morfonološke
kategorije. Redovita je kategoriji Vjd. imenica muškoga roda sa stražnjonepčanim
suglasnikom na dočetku osnove (Njd. čovik, bog: Vjd. čoviče, bože), te ispred nastavka

-e oblicima glagola sa stražnjonepčanim suglasnikom na dočetku osnove: ja pečen, ti
pečeš, on peče, mi pečemo, vi pečete. U materijalu iz GBK nisu pronađeni primjeri koji
bi svjedočili da je već u 16. i 17. stoljeću uvedeno analoško č, ž, š i u 3.l.mn. prezenta koje
ima nastavak -u: oni peču, reču umjesto: oni peku, reku što je pojava u grobničkome
govora 20. stoljeća, uvedena vjerojatno naknadno.
3.1.2.2. Treća protojezična palatalizacija prestala je djelovati. U sustav suglasnika
ušla su dva njezina reflekse kao novi suglasnički fonemi /c/ i /3/. Suglasnik /c/ je
stabiliziran kao fonem u glagolskoj kategoriji nesvršena vida (svrš. niknuti: nesvrš.
nicati), te u kategoriji deminutivnih sufiksa imenica svih triju rodova (ovca, telac,
telica, telace). Fonem /3/ se naknadno ugasio poistovjetivši se s fonemom /z/ (kъnęзь,
зąbъ > knez, zub)22.
3.1.2.3. Druga protojezična palatalizacija (sibilarizacija) prestala je djelovati
kao automatska fonetska (položajna) mijena, te je ušla u morfonološki status. U
GBK se javlja u DLjd. imenica ženskoga te u N(V)mn. imenica muškoga roda sa
stražnjonepčanim suglasnikom na dočetku osnove (u GBK: redovnici, vuci) te
ispred nastavka i oblicima glagola sa stražnjonepčanim suglasnikom na dočetku
osnove (imperativi: peci, pomozi). Od vremena GBK do 20. stoljeća izgubila se kao
morfonološka kategorija u imenica, pa je u toj kategoriji u današnjem grobničkome
govoru nema (u GBK: redovnici, vuci, u 20. stoljeću: na ruki, na nogi, buhi, va juhi,
redovniki, vuki, junaki, bogi, vragi, duhi, trbuhi).
3.1.2.4. Protojezična jotacija koja je bila zahvatila sve postojeće tvrde (nepalatalne)
suglasnike u položaju pred polusuglasnikom j, završena je u ovoj razvojnoj etapi.
Njezini su refleksi novi meki (palatalni) suglasnički fonemi /č/, /ž/, /š/, /ŕ/, /ĺ/, /ń/,
/ć/, /j/.
Kako su u sustavu i dalje opstali dotadašnji tvrdi (nepalatalni) fonemi (izvan položaja
za jotaciju), a djelovanjem jotacije i palatalizacija pojavili su se njihovi meki (palatalni)
parnjaci, u suglasničkome sustavu dominantnom postaje opreka po palatalnosti, koja
proizvodi novu distribuciju samoglasnika s obzirom na palatalnost ili nepalatalnost
prethodnoga suglasnika. Djeluje prijeglas, s posljedicama na morfologiju, odnosno
umnožavanje paradigmi.
3.2. Starojezične mijene završene do konca 14. stoljeća
3.2.1. Samoglasničke mijene
Od sredine 12. do konca 14. stoljeća ugasnule su dvije samoglasničke jedinice,

preostale iz prethodnoga protojezičnoga naslijeđa. To su starojezični jat i starojezični
poluglas.
3.2.1.1. Starojezični jat je u grobničkome govoru dao dva refleksa: /i/ i /e/, s
distribucijom /ê/ > /e/, /i/ opisanom u pravilu Jakubinskoga i Meyera23:
- Primjeri potvrđeni s refleksom /e/ u GBK i u 20. stoljeću su: ded, del, delat,
dve, imet, les (=drvena građa), leto (= godina), nevesta, obed, pred, samlet, seno, zdel
- zdela, železni. Po pravilu JM su svi nabrojeni primjeri osim dve. U GBK je taj primjer
zabilježen i u ikavskome obliku dvi, regularnom po pravilu JM.
- Primjeri potvrđeni s refleksom /i/ u GBK i u 20. stoljeću su: crikav- crikva,
crikveni, drivo, dvisto, Divica, liha, lij, mih, mirenji, mišač, mišalnica, mišat, misec,

mišanji, nedilja, nerazdiljen, obrizat, ovdi, plit, potriba, razdilit, riz, rizač, rizat,
simo, sirak, stirat, svića, svidrić, svitnjak, tribi, vrića, žlibac. Po pravilu JM su svi
nabrojeni primjeri osim drivo. U GBK je taj primjer zabilježen i u ekavskome obliku
drevo, regularnome po pravilu JM. Primjeri Divica, mih, mišanji, rizač, regularni po
pravilu JM, zabilježeni su i u ekavskome liku Deva (Marija), meh, mešanji, rezač.
U GBK su zabilježeni i drugi brojni pojedinačni primjeri ikavskoga refleksa jata po
pravilu JM, uključujući i /-i/ u Ljd. imenica muškoga i srednjega roda24, koji je u
razdoblju od polovice 17. do 20. stoljeća, analoški prema nastavku Djd. zamijenjen
nastavkom /-u/25. Po pravilu JM su svi primjeri osim drivo. U GBK je taj primjer
zabilježen i u ekavskome obliku drevo, regularnome po pravilu JM. Primjeri Divica,
mih, mišanji, rizač, regularni po pravilu JM, zabilježeni su i u ekavskome liku: Deva
(Marija), meh, mešanji, rezač.
Moguć je zaključak da se u grobničkome govoru u vrijeme gubljenja
starojezičnoga jata uspostavio ikavsko - ekavski refleks jata po pravilu JM, s manjim
brojem objašnjivih odstupanja poput dve (umjesto dvi) i drivo (umjesto drevo), te
da se takav ikavsko-ekavski obrazac održao i u sljedećim stoljećima do danas. Nešto
veći broj dvostrukosti i kolebanja u korist pisanja ekavskih likova u GBK moguće
je pripisati činjenici što je riječ o gospodarstvenim i religioznim terminima koji su
se tradicionalno rabili u srednjovjekovnoj civilizaciji na širem prostoru čakavskoga
sjeverozapada, gdje su u to vrijeme prevladavali govori s ekavskim refleksom jata, te
činjenici da je koji od popova glagoljaša, vjerojatnih upisivača konačnih izvještaja u
GBK, mogao biti ekavac i unijeti u tekst ekavske oblike.
3.2.1.2. Starojezični poluglas se u tome razdoblju izgubio iz samoglasničkoga

sustava. U zavisnosti od položaja u riječi, izgubio se na dva načina: u načelu se u
‘slabome‘ (-) položaju (na kraju riječi i u slogu pred punim samoglasnikom) prestao
izgovarati, a u ‘jakome‘ je (+) položaju (pod naglaskom i u slogu pred poluglasom)
prešao u puni samoglasnik (najčešće u /a/, ali su mogući i /e/ ili /o/). Od opisanoga
načela izuzimaju se općejezične preventivne pune vokalizacije ‘slaboga’ poluglasa26,
te čakavske nepreventivne27 pune vokalizacije ‘slaboga poluglasa‘ u stanovitu broju
primjera u čakavskim govorima, u kojima su i poluglasovi u ‘slabu’ položaju prešli u
puni samoglasnik. Gubljenje poluglasa u čakavskome narječju, pa i u grobničkome
govoru slijedi čakavski obrazac
+/∂/ >/a/
- /∂/ >/ø/, /a/
Primjeri +/∂/ > /a/ potvrđeni s općejezičnim postojanim refleksom /a/ u GBK i u 20.
stoljeću su: čas, dan, daska, mali, manji, mast (= mošt), samlet - samleh, tada i sl.
Osim navedenih refleksa u primjerima samlet -samleh u istome se izvještaju nalaze i
oblici te riječi s refleksom /e/: semlet - semleh, što nije grobnički nego refleks nekih
creskih i nekih krčkih govora, pa se može objasniti omaškom odnosno podrijetlom
zapisivača.
Primjeri +/∂/ > /a/ s općejezičnim nepostojanim refleksom /a/ u GBK i u 20.
stoljeću su: Gmn.ženskoga roda bačav i sl., te oblici Njd.muškoga roda poput: dobar,
dohodak, dolac, junac, kolac, kotal, lonac, otac, ovan, papar, petak, prasac, sitan,
trošak, žlibac,
Primjeri s čakavskim nepreventivnim punim vokalizacijama +/∂/ >/a/ u GBK
i u 20. stoljeću su: ča, malin, malinar, maša, ta (bob, račun, dan), va, Vazam.

3.2.2. Odrazi samoglasničkih mijena na konstituiranje sustava
Refleksi jata i pune vokalizacije poluglasa nisu rezultirali novim jedinicama u
samoglasničkome sustavu, gdje su jedinice /i/,/e/,/a/ već postojale.
Posljedice nastale gubitkom poluglasa su jezično dalekosežne: izazvale su
dubinsko preslagivanje fonološkoga sustava i odnosima u njemu, otvorile su prostor
novim pravilima i jedinicama u fonološkome sustavu, što je posredno imalo odraza i
na čitav jezični sustav.
3.2.2. Uspostavljen je samoglasnički sustav od pet jedinica: /e/, /i/, /a/, /o/, /u/, s
dominantnim kvantitativnim oprekama (duljinom ≠ kračinom) unutar svake jedinice.
U njemu su iskonski dugi samoglasnici /i/, /a/, /u/ dobili su kratke parnjake pokratom
akuta u prethodnoj protojezičnoj fazi, te primitkom refleksa dugih protojezičnih
jedinica, utrnulih u prethodnoj protojezičnoj fazi. Iskonski kratki samoglasnici
/e/ i /o/ koji su i u prethodnoj protojezičnoj fazi počeli dobivati duge parnjake što
kontrakcijama, što primitkom refleksa dugih protojezičnih jedinica utrnulih u
prethodnoj fazi, u ovoj su starojezičnoj fazi upotpunili njihov broj dugim /e/ i /o/
nastalim duljenjem u slogovima zatvorenim sonantima nakon gubljenja poluglasa
koji su dotad slijedili iza sonanata.
Iskonski kratki samoglasnici /e/ i /o/ dobili su duge parnjake dijelom u
prethodnoj protojezičnoj, dijelom u starojezičnoj fazi. Samoglasnik /e/ dobio je dugi
parnjak pripojenjem refleksa dugoga /ę/ (> e) također u prethodnoj protojezičnoj fazi,
te potom pripojenjem refleksa dugoga jata /ê/ (> e) u starojezičnoj fazi. Samoglasnik
/o/ stekao je dugi parnjak tek u starojezičnoj fazi, i to iz kontrakcija samoglasničkih
sljedova u kojima je sudjelovao i /o/. Potom su i putem duljenja kratkih samoglasnika
u slogovima zatvorenim sonantima, koji su se pojavili nakon redukcije ‘slaboga’
poluglasa.
Taj peteročlani samoglasnički sustav s kvantitativnim oprekama, uspostavljen
u starojezičnoj fazi, zadržan je u grobničkome govoru bez ikakvih naknadnih izmjena
do danas.
3.2.2.2. Poznato je da je utrnuće starojezičnoga poluglasa otvorilo put pojavi
starohrvatskoga akuta i starohrvatskoga tročlanoga naglasnoga sustava sa starojezičnom
distribucijom svih triju naglasnih jedinica. Iako u tekstu GBK nema naglasnih oznaka,
može se pouzdano pretpostaviti da je u 16. i 17. stoljeću u grobničkome govoru bio
na snazi upravo taj starohrvatski tročlani naglasni sustav, budući da je takav sustav,
s jednom minimalnom izmjenom u distribuciji akuta, bio na snazi i u grobničkome
govoru 20. i na početku 21. stoljeća.
3.2.2.3. U vezi je s gubitkom starojezičnoga poluglasa i uspostava starojezičnih
slogotvornih sonanata /r/ i /l/. Razvili su se iz dotadašnjih sekvencija /r∂/, /l∂/,
smještenih između dvaju suglasnika unutar riječi po obrascima: suglasnik + /r∂/
+ suglasnik i suglasnik + /l∂/ + suglasnik, koji su se nakon ispadanja poluglasa
preobličili u obrasce: suglasnik +/r/ + suglasnik i suglasnik+ /l/ + suglasnik.
Sonanti /r/ i /l/ u takvoj distribuciji poprimaju status tvornoga središta sloga
(samoglasnika) i postaju slogotvornim sonantima.
Kako je slogotvorno /r/ u grobničkome govoru 20. stoljeća zadržalo
neizmijenjeni status u odnosu na starojezično stanje, sasvim je razumljivo da je takav
neizmijenjen status imalo i u vrijeme pisanja GBK, o čemu svjedoče i primjeri iz GBK
potvrđeni i u grobničkome govoru 20. stoljeća: Bršeč, brtvela, drvar, drvo, držat,
naprvo, tr, trgač, trgačica, trgadba, trganji, trgat, trs, četrtak, vrčić, vrt. Dvojbu da
je u vrijeme GBK možda slogotvorno r uza se vezivalo samoglasnik e (da je u tijeku bio

razvoj slogotvornoga r u sekvenciju er28) pobuđuju dvojako pisani primjeri: držanje
- deržanje, poterdismo, držat - deržat - deržal, raž - rž - erž, trgač - tergač, trganji
- terganji, udržat - uderžat. No dva su razloga za otklanjanje takve pretpostavke. Prvi
je jezičnopovijesna zakonitost po kojoj su jezične mijene ireverzibilne, nepovratne:
jednom postignuti refleks ne vraća se unatražno na početnu jedinicu: u 16. i 17.
stoljeću postignuti refleks starojezičnoga slogotvornoga r u sekvenciju er ne bi se više
u 20. stoljeću vratio na početnu starojezični jedinicu, slogotvorno /r/. Drugi je razlog
u pisaru/ pisarima GBK, obrazovanim glagoljašima koji su se i u pisanju glagoljicom
vodili pravopisom koji su primjenjivali pišući latinicom. U hrvatskim tekstovima
pisanim latiničkom grafijom slogotvorno r se tradicionalno (još i u drugoj polovici
19. stoljeća) pisalo s popratnim samoglasnikom (e ili a), odnosno grafijskim slijedom
er ili ar: pervi, serce ili parvi, sarce i sl. Treća je mogućnost da su likove s er unosili
prepisivači29.
Slogotvorno /l/, uspostavljeno u starojezičnome razdoblju, u većini je
organskih govora hrvatskoga jezika, uz arealno i kategorijalno vrlo ograničene
iznimke, tijekom sljedećih stoljeća zamijenjeno samoglasnikom /u/ ili, u manjoj mjeri
samoglasnikom /o/. U današnjemu grobničkome govoru je slogotvorno l dosljedno u
svim kategorijama zamijenjeno samoglasnikom /u/.
Može li se, prema primjerima iz GBK zaključiti je li proces vokalizacije
slogotvornoga /l/ završio prije 16. stoljeća, ili je još bio u tijeku u svih osamdeset i tri
godine koliko je knjiga vođena?
U čitavoj je GBK šest primjera u kojima je u starojezičnome razdoblju bilo
slogotvorno /l/. Polovica je tih primjera u čitavoj GBK zapisana u likovima s refleksom
u: dužan, tuča, tuk, a druga polovica ima dvojake likove: sa slogotvornim l, i s njegovim
refleksom: dug - dlg, jabuka/ jabuko - jablko/ jablka, vuna - vlna.
Da su se ovi interferentni oblici javljali u tekstovima GK tijekom svih devedeset
godina, moglo bi se zaključiti da je u čitavu tome razdoblju bio u tijeku proces
gubljenja slogotvornoga /l/, te da su u grobničkome govoru supostojali i neizmijenjeni
starojezični likovi i likovi s novijim refleksom. No nije tako. Dvojaki likovi se javljaju
tek od 1569. i traju do zaključno 1607.
Tako je primjer vuna od 1539. do zaključno 1609. 44 puta zapisan s korijenskim
likom /vun-/ (u oblicima: vune, vuni, vunu): 1569. jednom /vun-/, sedam puta /vln-/,
1571. tri puta /vln -/, 1572. jednom /vln-/, jednom /vun-/, 1573. tri puta /vln-/, četiri
puta /vun-/. Primjer dug zapisan je samo 1605., i to u istome tekstu u oba lika: dlg,
dug. Primjer jabuka zapisan je samo 1607. i to dva puta, s korijenskim likom /jablk-/
(u oblicima: jablko, za jablka) i jednom s korijenskim likom /jabuk-/ (u obliku: za
jabuka).
Stoga je vjerojatniji zaključak da je tijekom tih osam godina pri kaptolu
u Grobniku službovao pop glagoljaš rodom s otoka Krka, koji je u tome razdoblju
prepisivao konačne godišnje izvještaje za Brašćinsku knjigu, i u tekst unosio oblike
svojstvene starosjedilačkim govorima na Krku30, te da je to činio možda spontano,
a možda primijenivši svoje prethodno iskustvo u prepisivanju tekstova za takve
brašćinske knjige na Krku31.
3.2.2.4. Gubitak je poluglasa među suglasnicima u riječi otvorio put i drugoj
(starojezičnoj) jotaciji u sekvencijama u kojima je drugi suglasnik bio /j/. Obrazac
suglasnik + /∂/ + /j/ preobličen je nakon gubitka poluglasa u obrazac suglasnik
+/j/, što je položaj za jotaciju. U usporedbi s prvom odnosu na prvu, protojezičnu,
ova je starojezična jotacija u organskim govorima hrvatskoga jezika nedosljednija u

pogledu suglasnika koji su njome zahvaćeni, te u pogledu rezultata jotacije. Općenito
je relativno dosljedno zahvatila zubne šumnike /t/ i /d/ i sonante /l/ i /n/. Manje se
dosljedno ili nikako ne odnosi na usnene suglasnike /p/, /b/, /m/, /v/, koji i inače ne
sudjeluju izravno ni u prvoj ni u drugoj jotaciji, nego se jotira (ili ne jotira) epentetsko
/l/ koje se interpolira u skupine /pj/, /bj/, /mj/, /vj/. Ostale je suglasnike zahvatila
vrlo rijetko.
U grobničkome govoru je prema primjerima iz GBK druga jotacija zahvatila
sve nabrojene kategorije.
a) Zubni šumnici /t/, /d/
aa) skupina /t∂j/, nakon gubljenja poluglasa preobličena u /tj/
- /tj/ je jotirano > /ć/ u primjerima potvrđenim u GBK: kao i u
primjerima iz GBK potvrđenim i u grobničkome govoru 20. stoljeća: dopušćenje,
pušćen, vošćen, zapušćen.
- /tj/ nije jotirano u primjerima potvrđenim samo u GBK: bratja, krstjanstvo svitnjak,
teletji,
- /tj/ je razbijeno interpoliranjem jedinice /i/, čime je izbjegnut položaj za jotaciju, u
primjeru potvrđenome samo u GBK: bratija.
ab) skupina /d∂j/, nakon gubljenja poluglasa preobličena u /dj/
- /dj/ je jotirano > /j/ u primjerima potvrđenim u GBK: gospoja, goveji, rojstvo,
sajenji, kao i u primjeru iz GBK potvrđenome i u grobničkome govoru 20. stoljeća
grozji.
- /dj/ nije jotirano u primjerima potvrđenim samo u GBK: grozdi, grozdje, grozdji
- /tj/ je razbijeno interpoliranjem /i/, čime je izbjegnut položaj za jotaciju, u primjeru
potvrđenome samo u GBK: dijak.
U današnjemu je grobničkome govoru u kategoriji aa) u svim primjerima
dosljedan refleks /ć/, a u kategoriji ab) refleks /j/, u novije vrijeme i refleks /d’/32.
Primjeri iz GBK bez takvih refleksa mogu se tumačiti trojako: ili da proces /tj/ >
/ć/ u 16. i 17. stoljeću još nije bio završen, ili pisarskom tradicijom prema ranijim
glagoljaškim tekstovima, ili pisarovom spontanom pogreškom prema njegovu
zavičajnome govoru33.
b) Sonanti /l/ i /n/

ba) skupina /l∂j/, nakon gubljenja poluglasa preobličena u /lj/
- /lj/ je jotirano > /ĺ/ u primjeru potvrđenome u GBK: zeĺe, kao i u primjeru iz GBK
potvrđenome i u grobničkome govoru 20. stoljeća zeĺi34.
bb) skupina /n∂j/, nakon gubljenja poluglasa preobličena u /nj/.
U grobničkome govoru 20. stoljeća suglasnik /ń/ je fonem sa slivenim
izgovorom sastavnica /n/ i /j/, bez obzira na to potječe li od prve protojezične ili
druge starojezične jotacije. Ima, međutim, opservacija da su govornici s južnoga dijela
grobničkoga područja, rođeni početkom 20. stoljeća taj suglasnik izgovarali sliveno u
primjerima koji sebi sadrže reflekse prve protojezične jotacije: ńegov, kńiga, a nesliveno
u primjerima koji sadrže reflekse druge starojezične jotacije: pošten’ji, poštovan’ji,
znan’ji. To bi moglo značiti da druga starojezična jezična jotacija skupine /nj/ nije
bila provedena ni u vrijeme GBK. Ako je kombinacija interpretacije (orto)grafije u
GBK i stanja grobničkome govoru 20. stoljeća dovela do zadovoljavajućega rješenja u
pitanju fonema /ĺ/, takva metodologija nije mogla biti od pomoći u slučaju /ń/35.
Stoga je po primjerima iz GBK nije moguće utvrditi je li slijed /nj/ nastao
nakon gubitka poluglasa u 16. i 17. stoljeću bio jotiran ili nije. Otvoreno je pitanje

fonološke interpretacije:
- je li bila jedna fonološka jedinica /ń/ u primjerima potvrđenim u GBK:
hvańi, mišańi, pobijańi, pokrivańe, polpirańi, pribraćeńi, sajeńi, sičńa, stavĺeńi,
straćeńi, torkulańe, traćeńe, treńi, učińen, vaĺańi, vozńa, i primjera potvrđenih u
GBK i u grobničkome govoru 20. stoljeća: držańe Ivańa, kropeńi, kuhińa, Martińa,
mireńi, načińańi, načińat, otakańi, pliveńi, potpirańi, prošńa, seński, sušeńi, svitńak,
tkańi, torkulańi, traćeńi, trgańi, večerńa, zadńi, zvońeńi, ili su po srijedi bile dvije
zasebne fonološke jedinice /n/ i /j/: hvanji, mišanji, pobijanji, pokrivanje, polpiranji,
pribraćenji, sajenji, sičnja, stavljenji, straćenji, torkulanje, traćenje, trenji, učinjen,
valjanji, voznja; držanje Ivanja, kropenji, kuhinja, Martinja, mirenji, načinjanji,
načinjat, otakanji, plivenji, potpiranji, prošnja, senjski, sušenji, svitnjak, tkanji,
torkulanji, traćenji, trganji, valjanji, večernja, zadnji, zvonjenji?
U jednome je slučaju slijed /nj/ razbijen interpoliranjem /i/, čime je izbjegnut
položaj za jotaciju, u primjeru potvrđenome samo u GBK: držanije.
c) Usneni suglasnici /p/,/b/, /m/, /v/

ca) skupine /p∂j/, /b∂j/, /m∂j/, /v∂j/ nakon gubljenja poluglasa preobličene u
sljedove /pj/, /bj/, /mj/, /vj/36:
- u skupine je interpoliran i potom jotiran suglasnik /l/: /plj/, /blj/, /mlj/, /vlj/ >
/pĺ/, /bĺ/, /mĺ/, /vĺ/ u primjerima iz GBK: biškuplji, Filiplja, Piliplja, proslavljen,
spravljat, stavljenji,
- u skupine nije interpoliran ni naknadno jotiran suglasnik /l/ u primjerima iu GBK:
biškupja, bravji (bravje), Filipja, Pilipja, kravju (kravje), volovju, tamjan,
- skupina je razbijena interpoliranjem /i/, čime je izbjegnut položaj za jotaciju, u
primjeru iz GBK: tamijan.
Interferentni primjeri koji se nalaze u GBK u cijelome razdoblju navode na
zaključak da je u grobničkome govoru u vrijeme GBK još trajao proces jotacije skupina
/pj/, /bj/, /mj/, /vj/.
d) ostali suglasnici
da) skupina /c∂j/ nakon gubljenja poluglasa preobličena u slijed /cj/:
- /cj/ je jotirano > /č/, pri čemu su se potpuno stopile jedinice c i j u primjerima iz
GBK: Benča- Benče (= poimeničeni pridjev za značenje ‘ženska osoba u bračnome ili
bliskome rodbinskome odnosu s muškarcem imenom Benac’), jaloviča (= poimeničeni
pridjev za značenje ‘koja pripada jalovici’), junče meso, junču kožu (=poimeničeni
pridjev za značenje ‘koje pripada juncu’), skopči, škopču (= poimeničeni pridjev za
značenje ‘koji pripada škopcu’), Tepča (= poimeničeni pridjev za značenje ‘zgrada koja
pripada tepcima’37),
-/cj/ je jotirano > /č/, pri čemu se održala i jedinica /j/ u primjerima iz GBK:
jalovičji, jalovičju (=poimeničeni pridjev za značenje ‘koji pripada jalovici’), praščji
(=poimeničeni pridjev za značenje ‘koji pripada prascu’),
- /cj/ nije jotirano u primjeru juncji(=poimeničeni pridjev za značenje ‘koji pripada
juncu’).
3.2.2.3. U suglasničkome inventaru pojavio se suglasnik /f/ kao nova fonemska
jedinica38. Nestanak poluglasa u skupini bezvučni šumnik + /∂v/ > bezvučni šumnik
+ /v/ doveo je u neposredan dodir bezvučni šumnik i sonant /v/, što je izazvalo
obezvučenje /v/, a time i prijelaz /v/ > /f/: up∂vati se > upvati se > upfati se > ufati
se. Nastanak /f/ u sustavu omogućio je ulazak primljenica s tom jedinicom u sastavu.
U GBK je taj fonem potvrđen u primljenica: fabrika, fabrikat, fadiga, fažol, Filiplja,

fit (= najam), franka, likuf, iz čega je vidljivo da je fonem /f/ usustavljen između 14.
i 16. stoljeća .
3.2.2.4.
Pojavom i usustavljivanjem suglasnika /k/ suglasnički se sustav definirao u onakvu
broju i odnosima kakve donose tekstovi u GBK.
3.2.2.5.
Gubitkom poluglasa dolaze u neposredan dodir različiti suglasnici, dotad razdvojeni
poluglasom. Oni tvore nove suglasničke skupine koje su mogle biti strukturirane
prema naslijedeđenim protojezičnim načelima, ali su nerijetko bitno odudarale od
njih. Stoga u suglasničkome sustavu u prvi plan izbijaju suglasničke skupine i odnosi
u njima, te sređivanje nesređenih skupina. Općenito su najznačajniji mehanizmi za
sređivanje suglasničkih skupina disimilacije, asimilacije i redukcije.
Disimilacije koje odražava jezik GBK i grobnička čakavica 20. stoljeća su opće (s
mogućim posebnim rezultatima) i posebne, čakavske.
Opće su disimilacijske mijene:
- /čt/ > /št/: počtenje > poštenje, počtovan > poštovan
- /tć/ > /hć/ > *dći > *tći > hći t
-/tc/ > /c/ > * otca > oca
- asimilacije po zvučnosti: podpiranji > potpiranji
- asimilacije po mjestu tvorbe: sčistit > ščistit
Čakavske su (posebne) mijene u GBK:
- ispadanje /v/ ispred šumnika u početnome slogu: vdova, vse (vsaki, vsakojaki), vzet
>dova, se (saki, sakojaki), zet
- slabljenja šumnika na dočetku zatvorena sloga: grobnički > grobniški, potpiranji >
polpiranji.
3.2.3 Pojave koje nisu u vezi s nestankom poluglasa u starojezičnom razdoblju
3.2.3.1 Promjena dočetnoga slijeda /je/ > /ji/

Starojezična skupina /-je/ se u grobničkome govoru 20. stoljeća na dočetku riječi
sustavno preobličuje u /-ji/, odnosno u /-i/ iza prethodno naknadnog jotiranog ili
depalataliziranog /j/39. Izoglosa ove mijene obuhvaća autohtone sjeverozapadne
čakavske govore koji nemaju ekavski refleks jata. To su buzetski govori i ikavsko-
ekavski govori na istočnoj obali Krka, grobnički govori i vinodolski govori.
Ova je preoblika u grobničkome govoru 16. i 17. stoljeća usustavljena, što
potvrđuje većina primjera iz GBK, pisanih uvijek s dočetnim /-ji/: hvanji, kropenji,
mirenji, mišanji, načinjanji, otakanji, plivenji, pobijanji, polpiranji, predoltarji,
pribraćenji, sajenji, stavljenji, straćenji, sušenji, trenji, tkanji, trganji, trsji, valjanji,
zvonjenji. Nasuprot ovim većinskim primjerima stoji jedan primjer pisan s dočetnim
/-je/: držanje, tri primjera s alternacijama obaju dočetaka, od kojih prevladava /-ji/:
potpiranji - podpiranje, traćenji - traćenje, torkulanji - torkulanje, te primjeri s tri
dočetka: /je/, /-ji/, /-i/, ulje - ulji - uli.
Znakovita je kronologija pojavnosti alternativnih oblika s dočetnim /-je/ u
GBK: primjer pokrivanje je iz 1548., podpiranje iz 1550. dok se ulje sporadično javlja
od 1540. do 1572.
Moguće je po navedenome zaključiti da je ova zamjena postala pravilom
neposredno prije 16. stoljeća, a da se do sredine toga stoljeća starije stanje javlja samo
u reliktima.

3.2.4 Izmjene u grobničkome govoru nakon 17. stoljeća
Najizrazitija je fonološka razlika između grobničkoga govora sadržanoga u GBK i

grobničkoga govora 20. stoljeća razlika u statusu suglasnika /ĺ/40: u suglasničkome
inventaru današnjega grobničkoga govora jedinica /ĺ/ nema status fonema, a u
starohrvatskome jeziku iz kojega je potekao i grobnički govor /ĺ/ je bio fonem dvojaka
podrijetla:
- dosljedno u primjerima s protojezičnom primarnom jotacijom fonema /l/, te
jotiranoga epentetskoga /l/ kojoj je rezultat fonem /ĺ/, te dosljedno u skupinama /pj/,
/bj/, /mj/, /vj/ s protojezičnom praslavenskom l- epentezom i nastankom fonema /ĺ/
naknadnom jotacijom, poput primjera: zemĺa, ĺudi;
- nedosljedno u primjerima sa sekundarnom starohrvatskom jotacijom uvjetovanom
gubitkom poluglasa u sekvencijama /l∂j/ > /lj/ > /ĺ/ kao u primjerima neděl∂ja >
neděĺa i neděl’ja, vesel∂je > veseĺe i vesel’je, zel∂je > zeĺe i zel’je, bb) nedosljedno i u
primjerima sa sekundarnom starohrvatskom l- epentezom s naknadnom jotacijom
koja rezultira fonemom /ĺ/, u skupinama /pj/, /bj/, /mj/, /vj/, zbog čega su mogući
primjeri: kopĺe i kopje, kravĺi i kravji, grobĺe i grobje.
U suvremenome grobničkome govoru u svim ovim primjerima u kojima je bio
ili bio moguć starohrvatski fonem /ĺ/ stoji fonem /j/: a) judi, jubav, aa) zemja, judi b)
nedija, veselji, zeji, bb) kravji, bravji.
Odgovor na pitanje o relativnoj kronologiji generalne zamjene /ĺ/ > /j/ mogla
bi pružiti GBK.
Po otčitanome materijalu GBK izlazi da je grobnička čakavica druge polovine
16. i prve polovine 17. st. imala fonem /ĺ/, sliven ili nesliven, u primjerima s prvom
praslavenskom i drugom starojezičnom jotacijom: bolji, gomolji, ključanica, ključanka,
kolj, ljubav, ljudi, nedilja, nerazdiljeno, poljak, posuljit, Spasitelj, spravljat, stavljenji,
sulj, špiralj, tarulj/ taljur, tulj, ugalj, ulji/ ulje, uljiti, valjanji, valjat, valjat 2, zelje/
zelji, zemlja, žmulj- žmul.
Dvije su mogućnosti zaključivanja o relativnoj kronologiji zakonitosti /ĺ/
= /j/ u današnjemu grobničkome govoru. Prva navodi na zaključak da je grobnički
govor iz starojezičnoga razdoblja ponio fonem /ĺ/ u svim kategorijama protojezične
praslavenske i novije starojezične jotacije, a da je proces /ĺ/ > /j/ išao postupno,
zahvaćajući kategoriju po kategoriju, i da je u 16. i 17. stoljeću bio zahvatio samo
kategoriju usnenik + /ĺ/ podrijetlom iz mlađe jotacije, a od druge polovine 17. stoljeća do
danas prešao i na sve preostale kategorije. Druga mogućnost zaključivanja, uzimajući
u obzir općenito ovjerenu nedosljednost sekundarne starojezične (starohrvatske)
jotacije općenito ili samo u nekim kategorijama, prihvaća pretpostavku da je model
/ĺ/ = /j/, preuzet iz ove kategorije, te vodi zaključku da je u grobničkome govoru do
zamjene /ĺ/ > /j/ u svim ostalim položajima gdje je postojao, došlo nakon sredine 17.
stoljeća.

SAŽETAK
U prvome se dijelu rada iznosi pretpostavka da je tekst nedavno objavljene

Knjige brašćine Svete Marije Tepačke u Grobniku iz druge polovine 16. i prve četvrtine
17. stoljeća najvećim dijelom pisan onodobnom grobničkom čakavicom, te da ga je
moguće tretirati kao pouzdan dijalektološki predložak za dijakronijska istraživanja
toga konkretnoga organskoga idioma.
U drugome se dijelu rada ta pretpostavka ovjerava na fonološkome sustavu grobničkoga
govora. Pokazuje se da oblici ekscerpirani iz GBK u svim razmatranim kategorijama
predstavljaju dijakronijske faze novije u odnosu na ishodišno protojezično stanje, a
starije u odnosu na sinkronijsko stanje u suvremenome grobničkome govoru.
BILJEŠKE
1
Ovaj je rad dio veće dijakronijske rasprave o grobničkoj čakavici druge polovine 16. i prve
četvrtine 17. stoljeća, temeljene na tekstovima iz Knjige brašćine Sv. Marije Tepačke u Grobniku.
Rasprava se bavi svim jezičnim razinama: fonološkom, morfonološkom, morfološkom,
sintaktičkom i leksičkom. Dio morfologije koji se odnosi na deklinaciju imenica završen i
objavljen kao zaseban rad pod naslovom Jezik grobničke Brašćinske knjige (16. i 17. stoljeće)
kao dijalektološki predložak (u: Drugi Hercigonjin zbornik, Hrvatska sveučilišna naklada,
Zagreb 2005., str. 223-245), a zaokružen rad o promjenama u leksiku podnesen je kao referat
na Međunarodnome znanstvenome skupu Riječki filološki dani, Rijeka 2004. te predan za tisak
u Zborniku RFD. U ovome se radu doslovno prenosi uvodni dio buduće cjelovite rasprave, koji
je kao uvod bio uvršten i u objavljeni rad o deklinaciji imenica (v. prethodnu bibliografsku
jedinicu navedenu u ovoj bilješki).
2
Irvin Lukežić Knjiga brašćine Sv. Marije Tepačke u Grobniku, Katedra Čakavskoga sabora
Grobnišćine, Rijeka 2002.
3
Irvin Lukežić, nav. dj. str. 423.
4
Postoje srodni blagajničku registri nastali u isto vrijeme na otoku Krku, Cresu, Vinodolu i Istri
(Irvin Lukežić, nav. dj. str. 424.).
5
GBK je nadalje u tekstu kratica za Grobničku brašćinsku knjigu
6
Tepačka (tepsti = ‘tući, udarati’; tepac = onaj koji tepe, tuče,udara’) = bičevalačka, šibalačka,
flagelantska, ‘koja pripada bičevaocima, šibaocima, flagelantima’.
7
Blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza
8
“bravar, m -, kaštald, nadzornik imanja i upravitelj crkvene imovine; u izvornome značenju
nadstojnik nad stadom ovaca tj. čuvar sitne stoke; služba je trajala godinu dana nakon čega
se ponovno morao birati na zajedničkome godišnjemu okupljanju svih članova bratovštine,
odmah poslije proslave njihova zaštitnika (patrona)”. Nav. dj. str. 392
9
“satnik, m (od G mn sat -, sto) -, stotnik, birani općinski službenik, isprva vojnoga značenja
(zapovjednik odreda od stotinu vojnika); jedan od pučkih sudaca, obično “satnik od leta”, glavn
i sudac; u našim primorskim gradovima obavljao je dužnost poglavara gradske straže, te je
osim toga imao paziti na čistoću, na meso, na mjere i sl. (M. Laginja). Irvin Lukežić, nav. dj.
str. 403.
10
3.l. jd. aorista
11
Neizravno o tome svjedoče ove bilješke koje je prije popisa izdataka 1604. i 1606. očito unio
prepisivač: 1604. To je popisan račun prijetka u tom letu za bravara Bartola Durbežića: ...

1606. To je popisano traćenji u tom letu za bravara Bartola Durbežića ... Nakon kojih se nižu
stavke koje počinju uobičajeno: Prijeh ... odnosno: Dah ... Sličnih prepisivačevih interpolacija
ima i za vrijeme ostalih bravara u početku 17. stoljeća.
12
Blagajničke su se knjige pregledavale i ovjeravale prigodom vizitacija zemaljskih i crkvenih
poglavara, o čemu svjedoče i ovjere s njihovim potpisima i pečatima u GBK.
13
Poznato je da su se u glagoljaškim školama pri lokalnim kaptolima uz dijake glagoljaše
opismenjavali i pučani. Nedvojbeno je i postojanje kaptola u Grobniku. Još je u drugoj polovini
XVIII. stoljeća uz župu u Grobniku postojao i kaptol sa šest kanonika (Josip Burić Grobnički
kaptol, Istina od 20. kolovoza 1939.). .Župnik Stanko Gauš opisujući inventar župne crkve 1910.
godine bilježi u Spomenici župe Grobnik: “Klupe u svetištu i sakristijski ormar pokazuje da je
tuj bio njekada kaptol, a iz izprava, što ih prekopao dr. Andrija Rački u samostanu trsatskom,
proizlazi, da je taj postojao do god. 1791. Matice pako ove župe još god. 1815. spominju jednoga
od ovo šest kanonika na životu, -, bio je to:...” Prekinutu rečenicu župnika Gauša dopunio je
olovkom kasniji župnik Josip Linić: “ Mate Linić, posljednji kanonik i kapt. župnik+ 1815”.
14
U zaglavljima se pogdjegdje nađe i pokoja riječ hrvatskostaroslavenske provenijencije. Prije
svega participi kao pridjevi: bivši, minuvši = ‘pokojni’, prošasti, minući -, ‘prošli’, dojdući,
gredući = ‘budući’, buduć = ‘koji je tada bio’), jednom zamjenica juže = ‘koju’, jednom prilog
vaspet = ‘opet’, te pisanje sekvencije vs < v∂s. Po tome se može zaključiti da je zaglavlja sastavio
(najčešće prepisujući doslovne formulacije iz prethodnih zapisnika) glagoljaš vičan peru i
upoznat s književnojezičnom normom.
15
Riječ kuhinja u GBK znači ‘kuhanje’, a u grobničkome govoru 20. stoljeća ‘prostorija u kojoj
se kuha’.
16
Tijek mijena: d∂ći- d∂ćer > *dći- *dćer > *tći - *tćer > kći- kćer ili hći- hćer ili šći- šćer ili
ći- ćer.
17
Riječ fabrika potvrđena je i u grobničkome govoru 20. stoljeća, ali s pomakom u značenju (=
‘tvornica’).
18
Redoslijed: iz∂čistiti > *izčistiti > *isčistiti > iščistit.
19
Riječ je potvrđena i u suvremenome grobničkome govoru s likom lumbrela.
20
O interpretaciji suglasnika /ĺ/ i /ń/ u GBK podrobno u bilješci br 34.
21
O interpretaciji suglasnika /ĺ/ i /ń/ u GBK podrobno u bilješci br 34.
22
U GBK nije zabilježena uporaba glagoljičkoga grafema za suglasnik з.Primjeri u kojima je
izvorno bio з pisani su grafemom za suglasnik z.
23
Sažeto pravilo JM je dvodijelno. svodi se na:
a) pravilo o refleksu e:
ě + tvrdi dentali: d, t, n, r, l, s, z + samoglasnici stražnjega niza: u, o, y, ą, ъ, a = e
b) pravilo o refleksu i:
ě + tvrdi dentali: d, t, n, r, l, s, z + samoglasnici prednjega niza: i, e, ę, ě, ь = i
ě + bilo koji suglasnik + bilo koji samoglasnik = i
ě na apsolutnome kraju riječi = i
24
U GBK su potvrđene su mnoge imenice i poimeničeni pridjevi muškoga i srednjega roda s
nastavkom /-i/ u Ljd.: v Bakri, o Božići, v Cerniki, v, Grobniki, v Kastvi, v leti, o Mesopusti, v
seli, na tegi i sl.
25
Proces zamjene /-i / > /-u/ u Ljd. muškoga i srednjega roda započeo je i trajao u vrijeme
vođenja GBK, što je vidljivo po interferenciji nekih od tih oblika s oba nastavka.
26
‘Preventivne’ su stoga što priječe nastajanje nedopuštenih suglasničkih skupina koje su imale
nastati gubljenjem ‘slaboga’ poluglasa.
27
‘Nepreventivne’ su jer nisu izazvane preventivnim razlozima onemogućavanja uspostave
nedopuštenih suglasničkih sljedova.
28
To je kao naknadni razvoj moguće i često potvrđeno u organskim govorima, osobito čakavskim
i kajkavskim.
29
U čakavskim organskim govorima moguć je noviji refleks slogotvornoga /r/, zabilježen i u
20. stoljeću: u sjeverozapadnoj otočkoj zoni er (perst, pervi), u južnoj otočkoj zoni ar (parst,
parvi).
30
U vrbničkome području na otoku Krku još je u 20. stoljeću zabilježeno neizmijenjeno
slogotvorno /l/. Moguće je da je u 16. i početkom 17. stoljeća područje s takvim stanjem bilo
znatno šire, o čemu posredno govori i poseban razvoj refleksa slogotvornoga /l/ u krčkim
starosjedilačkim govorima, zabilježen u 20. stoljeću: u vrbničkim govorima el (delgo, velna), u

omišaljskim e (dego, vena), u dobrinjskim o (dogo, vona)..

31
U prilog pretpostavci da je prepisivač bio Krčanin ide i oblik srednjega roda imenice koja danas
općenito ima lik ženskoga roda: Njd. jabuka - Nmn. jabuke. U ostalim je slavenskim jezicima ta
riječ nerijetko srednjega roda, po čemu se može pretpostaviti da je upravo srednji rod imala i u
protojezičnome slavenskome razdoblju. Da je i u staročakavskome razdoblju bilo tako, svjedoče
i relikti sačuvani na otoku Krku gdje je još u 20. stoljeću u vrbničkome području zabilježeno:
Njd. jablko - Nmn. jablka, i Njd. jabeko - Nmn. jabeka, i Njd. jabuko - Nmn. jabuka.
32
U drugoj polovici 20 stoljeća pod utjecajem štokavštine, osobito standardnojezične, u sustavu
se postupno učvršćuje /d’/ kao zvučni parnjak fonemu /ć/. Osobito se to odnosi na novije
primljenice poput: d’ak, d’emper, deterd’ent, D’urd’a, rod’endan i sl.
33
Potonje se gotovo sigurno odnosi na primjer grozdi, zabilježen u takvu obliku i u 20. stoljeću
u vinodolskim govorima i u starosjedilačkim govorima na sjeveroistočnome dijelu otoka Krka.
34
U transkriptu GBK je kao [lj], to jest kao fonem /ĺ/ interpretiran svaki primjer u tekstu u
kojemu današnja grobnička čakavica ima /j/, a u kojemu se na njegovome mjestu u GBK javlja
glagoljsko slovo (l) ‘ljud’je’:
a) samostalno: gomoli, klučanica, kol, spasitela, po suli, tarul, ugal, valana zeli = gomolji,
ključanica, kolj, Spasitelja, po sulji, tarulj, ugalj, Valjana (prezime, Gjd.), zelji; ili
b) u grafijskim sljedovima /lii/: bolii, ulii = bolji, ulji, ili u slijedu /l/+ grafem ‘đerv ‘ : ljudi, ili u
slijedu /l/ + grafem ‘jat’ /l+ě/ kojim se u to vrijeme bilježi izgovor [ja]: ulě, zelě = ulja, zelja, ili
u slijedu /l/ + grafem ‘ju’: ljudi. Budući da se u takvu višestruku načinu pisanja istoga fonema
ne očituje sustavnost (u istome primjeru u različitim oblicima može biti primijenjen svaki od
navedenih načina), iz njega se nije mogla steći pouzdana informacija o tome je li artikulacija
u određenu primjeru bila slivena ili neslivena, transkriptoru nije preostalo izbora, te su svi
primjeri preneseni kao (lj), današnji digram za fonem /ĺ/.
35
U transkriptu GBK je kao [nj], to jest kao fonem /ĺ/ interpretiran svaki primjer u tekstu u
kojemu današnja grobnička čakavica ima /ń/, a u kojemu se na njegovome mjestu u GBK javlja
slovo (n) u grafijskim sljedovima: /nii/, /n/ + grafem ‘đerv’, /n/+ grafem ‘jat’ /n+ě/ kojim se
u to vrijeme bilježi izgovor [ja]. Budući da se u takvu višestruku načinu pisanja istoga fonema
ne očituje sustavnost (u istome primjeru u različitim oblicima može biti primijenjen svaki od
navedenih načina), iz njega se nije mogla steći pouzdana informacija o tome je li artikulacija u
određenu primjeru bila slivena ili neslivena, transkriptor je sve takve primjere prenio kao (nj),
današnji digram za fonem /ń/.
36
Primjeri u tekstu u kojima današnja grobnička čakavica iza usnenih suglasnika ima /j/, a u
kojima na njegovome mjestu u GBK nema glagoljskoga slova (l) ‘ljud’je’, nego stoji samo slovo
(i) ili ‘đerv’ ili ‘ju’, transkribirani su s (j), kako se grafijski označava današnji fonem /j/. Riječ je
o primjerima sa sljedovima /pj/, /bj/, /mj/, /vj/.
37
Tepac je član tepačke brašćine (= bičevalačke, flagelantske bratovštine), kakva je bila brašćina
Sv. Marije Tepačke u Grobniku.
38
Relikt je prethodnoga stanja u kojemu nema ovoga fonema vidljiv i u GBK u primjeru
Pilipja/ Piliplja: stare primljenice na mjestima s izvornim /f/ imaju /p/.
39
Gubljenje /ĺ/ zamjenom s /j/ je po D. Brozoviću adrijatizam. Njime su zahvaćeni i slavenski i
neslavenski govori uz Jadransko more. U sjevernočakavskim govorima je zabilježena u pokojem
primjeru ili kategoriji (najveći je broj takvih primjera zabilježen na Susku) i gubljenje fonema
/ĺ/ njegovom depalatalizacijom odnosno zamjenom s /l/.
40
Ovdje bi pripadala još i zamjena dočetnoga nastavačnoga /-m/ u /-n/ koja je u grobničkom
govoru 20. stoljeća sustavna, a u GBK o njoj nema naznaka. Riječ je o adrijatizmu (D. Brozović),
mijeni svojstvenoj govorima uz jadransku obalu, bez obzira na njihovo genetsko određenje.
Pojava je, čini se, starija od 16. stoljeća, ali pripada fonetskim mijenama, pa se nije bilježila u
starijim tekstovima s morfonološkim pravopisom: M . Moguš je u Marulićevoj Juditi otkriva
posredno, preko stanovitih (orto)grafijskih rješenja.

S. Zubčić: Naznake o jeziku Molitvenika Gašpara Vnučića iz 1568. godine
mr. sc. Sanja Zubčić
NAZNAKE O JEZIKU MOLITVENIKA

GAŠPARA VNUČIĆA IZ 1568. GODINE
Molitvenik Gašpara Vnučića je knjižica maloga molitveničkoga formata s 44

sačuvane folije dimenzija 10x10 cm. Pisan je kurzivnom glagoljicom s tek pokojim
latiničkim inicijalnim slovom. Identitet se pisara, kompilatora i knjigoveže Gašpara
Vnučića, kao i datacija otkriva na unutrašnjoj strani stražnje korice gdje stoji tekst
Amen 1568 vezah te knige ě (G)ašpar Vnučić budu(ći to) leto santez Grobnici, premda
se pisar imenom razotkriva u jednoj od molitava: Oslobodi mene, g(ospo)d(i)ne, molu
te službenika tvoga Gašpara (...); (...) dai, molu te, mir meni službeniku tvoemu
Gašp(a)ru; (...) budi meni grišniku Gašparu moć, zaslonba i obranba. Rukopis
se danas čuva u Vrbniku. Cilj je ovoga rada utvrditi jezične značajke Molitvenika
na objavljenim dijelovima teksta1 radi rasvjetljivanja jezičnopovijesne situacije u
Hrvatskome primorju u 16. stoljeću.
1. Fonologija
1.1. Refleks starohrvatskoga jata
U analiziranu se tekstu jat na etimološkim mjestima reflektira prema zakonitosti

Jakubinskoga-Meyera:
a) ě + d, t, n, ń, l, r, z, s + o, u, a, 6 = e
b) u svim ostalim pozicijama u leksičkome morfemu i u svim gramatičkim
morfemima = i
Potvrde u tekstu:2
a) verovati, večne, telo, zvezdo, prestol, videl, veroval, (h)oteli, mestih, beliě (=
belija)
b) človik, promini, divice, grišnik, umriti, razdiliti, uviki, vrime, divo, svitla,
grihe, svita, kripost, spovid, srićnost, lipla, miseca, naprid, vrimena, driva,
zapovida; Ljd. mesti, dni, križi, komp. beliě (= belija)
S obzirom na sustavnost zamjene starohrvatskoga jata prema pravilu
Jakubinskoga-Meyera, moguće je pretpostaviti da je tekst nastao na ikavsko-
ekavskome teritoriju, odnosno, da je pisar/kompilator G. Vnučić bio govornik toga
dijalekta.
Jat se zadržava samo kao grafem s transkripcijskom vrijednošću ja u sljedećim
primjerima: siěše (= sijaše), ěnac (= janjac), Gjd. trně (= trnja), priěl (= prijal), Božiě
(= Božja), slaě (= slaja), beliě (= belija), veseliě (= veselija), zdraviě (= zdravija), Božě
(= Božja), Tadiě (= Tadija), nepriětel (= neprijatel), ě (= ja); ěviti (= javiti), Mariěmi
(= Marijami), prošćen’ě (= prošćen’ja), ězikom (= jazikom). Među navedenim su
primjerima svakako zanimljivi oblici priěl, koji se prema navedenoj zakonitosti čita
kao prijal od glagola prijati koji je u staroslavenskome jeziku imao oblik prijeti, i
ězikom od staroslavenskoga język∂. Prijelaz slijeda ję, čę i žę u ja, ča, ža3 alijetetna
je značajka čakavskih govora.4 Potvrda je to dakle čakavskoga jezičnoga elementa u
tekstu, ali je potvrđen i općejezični oblik prieli.
Zanimljiva je i motivacija pisara / kompilatora da grafem ě rabi kao slijed ja na
početku riječi i iza vokala. Ni u kurzivnoj glagoljici, kao ni u ustavnoj nema posebnoga
grafema za fonem j pa su pisari nalazili različite načine za njegovo bilježenje.5 Budući
da je primarno nastao konsonantizacijom poluvokala į najčešće se bilježi kao i, i to
najčešće na kraju sloga i ispred vokala o i a: po velikoi milosti tvojoi, pomilui, napoi,
dai, maiku. Premda se ostvarivalo, što je vidljivo iz primjera pisanih s ě, intervokalno
se j ne bilježi: prieli, moe, svoe, stae. Ne bilježi se ni u inicijalnim položajima u oblicima
prezenta glagola biti: esam, esi, est / e i broju jedan: ednoga. Poseban su pak problem
sljedovi l + j i n + j. U najvećem broju slučajeva G. Vnučić bilježi samo nepalatalni
sonant l: kralice, vola, umileni, krali, lutih, stvoritelu, zemle, kralu, kralev, lubveno,
spasitelu, izbavitel, kralu, Kral ili n: višnega, okruneni, prošne, negove, nu, noi (=
njoj), klanam. Zabilježena su i tri primjera u kojima je fonem /ń/ zabilježen slijedom
ng prema talijanskome ortografskome uzusu: zaziuange (= zazivanje); zlamenge
(= zlamenje) i spomenengu (= spomenenju). Činjenica da je jat na etimološkim
mjestima sustavno reflektiran prema pravilu Jakubinskoga-Meyera, a očuvan je
samo kao grafem s transkripcijskom vrijednošću ja ide u prilog tezi da glagoljaški
pisari 15. i 16. st. jat više ne percipiraju u jezičnoj, već u pravopisnoj funkciji.6 Slijed
sonant+6+j+vokal bilježen je dvojako, kao ie (govorenie) ili kao ’ě (Gjd. prošćen’ě).
Analizom je hrvatskoglagoljskih spomenika 15. st. potvrđeno da u mlađim tekstovima
prevladavaju likovi sa ie, a u starijima s ’e.7
1.2. Refleks starohrvatskoga poluglasa
Poluglasovi se u tekstu ne bilježe jednako niti su jednako zastupljeni. Uočena

su tri načina pisanja: grafemom za poluglas, sitnim vertikalnim potezom ili apostrofom.
Poluglasovi u jakome položaju sustavno su reflektirani u a: ěnac (< agn∂c∂), čaval (<
čav∂l∂), zal (< z∂l∂), došal (< doš∂l∂). U čakavskome se narječju prema tendenciji jake
vokalnosti8 poluglas kadšto reflektira u a i u primjerima u kojima se poluglas nalazi
u slabu položaju ili se njegovom redukcijom ne bi ostvarivali atipični konsonantski
sljedovi. Takve su vokalizacije također alijetet govora čakavskoga narječja, a u tekstu
se potvrđuju u sljedećim primjerima: zale (< z∂le), va (< v∂), ča (< č∂), vazda (<
v∂s∂g∂a), Djd. mani (< m∂ně), ali je potvrđen oblik Ijd. mnom.
U analiziranome su korpusu zabilježena i tri primjera s očuvanim
poluglasovima u završnome položaju: grih6, est6, let6. Potvrđeni su na folijama 19
i 20 na kojima ima još dosta poluglasova na starim distribucijskim mjestima, ali su
bilježeni kao apostrofi. S obzirom na nejednaku koncentraciju poluglasova u tekstu
moguće je pretpostaviti znatan jezični utjecaj predloška.
Finalno se l čuva neizmijenjeno u završnome položaju glagolskoga pridjeva
radnoga i imenica: bil, videl, veroval, došal, til, hotel, izvolil, dal, poslal; prestol,
anjel.

Rezultat je završne faze praslavenskoga jotovanja dentala d u čakavskome
narječju j: grajanine, naroeno, roen9. Potvrda je tomu i frekventan leksem anjel, anjelu
vjerojatno preuzet iz liturgijskih kodeksa pisanih staroslavenskim jezikom (< angel∂),
te osobno ime Lonjin (< lat. Longinus). U kanonskim su i redakcijskim tekstovima ti
leksemi zapisani grafemom đerv na mjestu g. U mlađim tekstovima pisanim uglatom
glagoljicom đerv se čita kao j.10 Da su rezultati praslavenske jotacije dį te transkripcije
grafema đerv jednaki, potvrđuju parnjaci: grajanin – anjel, evanjelje u čakavskome
narječju i većini kajkavskih govora; građanin – anđeo, evanđelje u štokavskome
narječju; Dmn. gragam - evan∂gelie (u tekstu Listina Kulina bana iz 1189.)
1.3. Refleks starohrvatskoga v∂
Slijed v∂ imao je u starohrvatskome jeziku funkciju prijedloga i prefiksa

zamjenicama i glagolima. U funkciji prijedloga u analiziranim se odlomcima teksta
potvrđuju svi mogući ostvaraji:
• va kao alijetetna čakavska značajka: va (vsakom), va (dni), va (me)
• u: u (srcu), u (tom), u (vrime), u (vsakom), u (kući), u (voiski), u (moru), u
(zlamenju), u (spomenenju)
• v: v (noći), v (te), v (grade), v (mesti), v (hiži), v(dažji), v (domih), v( grih6),
v (ime)
Distribucija navedenih triju ostvaraja ne ovisi o početnome (kon)sonantu
riječi s kojom čini jednu izgovornu cjelinu (va (me); u (moru); v (mesti)), niti se
mijenja u različitim dijelovima teksta. Nerijetko se potvrđuje alterniranje dvaju ili
čak triju ostvaraja unutar iste rečenice. Tako je u molitvi – zaklinjanju pape Leona
zabilježeno (...) ali u kući ali u voiski ali u moru i va vsakom mesti (...). Moguće je da
je uporaba inačica određena stilski.
Za razliku od prijedloga koji se potvrđuju u svim oblicima, u slijedu v∂ kao
prefiksu reducira se samo poluglas, pa su zabilježene zamjenice: vsaki, vsakoga,
vsakom, vsake, vse, vsega, vsu, vsi, vsih, vsim; pridjev vsemogući, te glagoli vpasti i
vziti. Potvrđen je samo jedan primjer s prefiksom u (<v∂): usliši me.
Slogotvorno se r ostvaruje bez popratnoga vokala: smrti semrti, semrtni,
prgatorij, tvrdo, a slogotvorno je l reflektirano u u: mučenika. Potvrđen je samo
primjer umarl s popratnim vokalom na apsolutnome kraju knjige.
Sustavno su zastupljeni kontrahirani oblici upitno-odnosne zamjenice ki,
ka,ko (< kyi, kaja, koje): ki, ka, ke; te nekih osobnih zamjenica dativa jednine: momu
/ mom (< moemu), ali moega;11 tvomu (< tvoemu), ali i tvoemu.
U tekstu je zabilježen glagol moć / moći s rotacizmom u oblicima prezenta:
more, premore, ali supostoje nerotacizirani oblici mogu i premožitel. Sibilarizacija
se ne provodi sustavno. Češća je kod zamjenica i pridjeva (mnozi, ubozih), nego kod
imenica (Ljd. muki, voiski).
2. Morfologija
2.1. Imenice
Imenice crikva i molitva u Ajd. imaju oblike crikav, molitav. Taj je oblik
razumljiv za imenicu crikva koja je u ishodišnome jeziku glasila cr6ky i sklanjala se
po v-deklinaciji ž. r. Imenica molitva u ishodišnome je jeziku imala isti nominativ

i sklanjala se po glavnoj a-deklinaciji ž. r. akuzativ koje glasi molitvo,12 odnosno
molitvu u najvećemu dijelu čakavskoga narječja.13 Moguće je da je zbog formanta v u
određenim govorima ona prihvaćena kao imenica v-deklinacije, pa se tako i sklanja.
Ta je pojava opservirana u govorima Dobrinjštine u imenica tipa bitva i blitva koje u
tim govorima glase biti i bliti. Uz oblik molitav, potvrđen je i očekivani Ajd. molitvu.
Potvrđena su oba alomorfa Vjd. glavne deklinacije, /e/: gospodine, Gospodine
Isuhrste i /u/: Abagaru kralu, spasitelu, ali i arhaični, staroslavenski oblik gospodi
prema i-deklinaciji.
U lokativu se jednine imenica muškoga i srednjega roda s nepalatalnim
dočetkom ostvaruje gramatički morfem i podrijetlom od jata: mesti, dni, križi, ali je
zabilježen i jedan primjer s ekavskim ostvarajem jata: grade. Da je već u 16. st. u Ljd.
imenica s nepalatalnim dočetkom osnove sve češći palatalni morfem u, svjedoči oblik
moru. Imenica put u ishodišnome se jeziku sklanjala po i-deklinaciji m. r. i u Ljd.
imala oblik puti kakav je zabilježen u analiziranome tekstu. Budući da su imenice te
deklinacije prešle među imenice glavne deklinacije, moguće je da je gramatički morfem
riječi puti etimološki također jat. Za točno određenje pripadnosti i- ili a- deklinaciji
bili bi potrebni ostali oblici koji u analiziranome tekstu nisu potvrđeni.
U Ijd. ž. r. svih imeničkih vrsta riječi zabilježen je gramatički morfem /
u/:14 dušu, ruku moju, čistu misalju. Isti se morfem potvrđuje u ikavsko-ekavskim
govorima Baške Drage, Batomlja, Baške, Stare Baške, Jurandvora, Punta, Dubašnice,
Sv. Vida Miholjskoga, Šotoventa, u govorima smještenima uz slovensku granicu:
Šapjane, Pasjak, Brgud, Mune, Šušnjevica, u čepićkim govorima, te na otocima: Unije,
Susak, Veli Lošinj, Ilovik i Premuda.15 Potvrđen je samo jedan fonološki adaptiran
staroslavenski gramatički morfem, Ijd. /eju/ (< ejτ) u primjeru voleju.
U množini imenica m. r. ostvaruju se kratki oblici: Nmn. krali.
Očuvan je nulti gramatički morfem u Gmn. svih triju rodova: čaval, nepriětel,
dan; let6, let, rebar; sirot, ran, tisuć.
Djelomično je očuvana dvojina pa akuzativ dvojine imenice ruka glasi
ruci. Da se ne radi o obliku Amn., moguće je zaključiti po provedenoj sibilarizaciji.
Naime, morfem /i/ u Amn. u konzervativnim čakavskim govorima kontinuanta je
staroslavenskoga /y/ iz glavne nepalatalne deklinacije ženskoga roda, no on nije
uvjetovao sibilarizaciju. Ona je provedena zbog susljedstva velara k i ě diftonškoga
podrijetla koji se ostvarivao u Adv. glavne nepalatalne deklinacije ž. r. Taj je ě
sekundarno reflektiran u i po pravilu Jakubinskoga i Meyera.
U Imn. m. i sr. r. potvrđen je morfem /i/ kao kontinuanta ishodišnojezičnoga
/y/ i /i/: zlatimi slovi, očenaši.
Zanimljiv je Nmn. imenice Žid koji glasi Židove.16 Takav se oblik može
tumačiti samo Nmn. m. r. imenica u-deklinacije. Imenice su stare u-deklinacije već
u staroslavenskome jeziku bile malobrojne, ali su izvršile znatan utjecaj na glavnu
promjenu. Tako većina imenice u-deklinacije u staroslavenskim tekstovima ima i
dubletne oblike glavne deklinacije (Gjd. synu, ali i syna), a nerijetko imenice glavne
deklinacije mogu preuzeti gramatičke morfeme u-deklinacije, pa se u Suprasaljskome
rukopisu uz Gjd. glasa ostvaruje i glasu. Taj je slučaj osobito čest u Nmn.17
Element staroslavenskoga jezika su leksemi govorenie i vraćenie povrđeni
samo u nominativnim oblicima.

2.2. Pridjevi
U analiziranome se tekstu potvrđuju paradigme obaju pridjevskih likova. Paradigma

neodređenoga lika još je dobro očuvana pa se može pretpostaviti da je proces
ujednačavanja na paradigmu određenoga lika započeo kasnije ili makar još nije uzeo
toliko maha da bi se ogledao u pisanim tekstovima: Ijd. čistu misalju, Gjd. duha
sveta, Ljd. Isukrstovi muki. U tekstu nema potvrda staroslavenske složene pridjevske
deklinacije, već se svi oblici sklanjaju po paradigmi neosobnih zamjenica pri čemu se
razlikuju palatalna i nepalatalna deklinacija: Gjd. svetoga, krhkoga – višnega. Iznimku
čine gl. prilozi sadašnji čija sklonidba, vjerojatno zbog znatno slabije učestalosti u
svakodnevnoj komunikativnoj praksi, čuva veći stupanj starine. U analiziranim su
dijelovima teksta potvrđena samo dva Gjd. i to spećiga, bdećiga. Gramatički je morfem
/iga/18 vjerojatno nastao analoškim preuzimanjem morfema i iz Njd. i dodavanjem za
genitiv uobičajena dočetka ga. Raznolikost se ostvaraja na morfološkoj razini potvrđuje
i u lokativnome obliku visećumu koji je nastao neuobičajenom kontrakcijom na prvi
vokal (visećuemu > visećumu).
2.3. Zamjenice
U značenju upitno-odnosne zamjenice za neživo potvrđena je za čakavsko

narječje alijetetna zamjenica ča i njezin kompozit zač. Tipično čakavski ostvaraj jest
i u tekstu jedanput potvrđeni Djd. mani (< m∂ně) s nepreventivnom vokalizacijom
poluglasa i ikavskim refleksom jata. Dobiveni se oblik ne potvrđuje u suvremenim
čakavskim govorima. Naime, u govorima Kastavštine potvrđuje se nepreventivna
vokalizacija u zamjenica i priloga, ali je refleks jata ekavski mane, kade (< k∂dě), dok
se u ikavsko-ekavskim govorima u Djd. preuzima u ostalim oblicima pretežit vokal e
i ikavski refleks jata: meni, kadi. Osim dativnoga oblika mani potvrđeni su i meni, te
mni s atipičnom redukcijom poluglasa u slabu položaju. Ajd. glasi mene.
U Ijd. (ž. r.) najvećma se ostvaruju oblici s gramatičkim morfemom /u/:
moju, sobu nastali prethodno opisanom kontrakcijom, ali su potvrđeni i štokavski
oblici mnom i tobom. Interferentnost se staroslavenskih jezičnih elemenata potvrđuje
u samo djelomično fonološki adaptiranim oblicima tvoeju (< tvojejot) i toboju (<
tobojot), a navedeni su primjeri potvrda tezi da je kontrakciji prethodila denazalizacija
o.
2.4. Brojevi
U analiziranome je predlošku potvrđen jedan broj u Ijd. petimi (s petimi

očenaši i petimi zdravimi Mariěmi). U suvremenim se sjevernočakavskim govorima
u neutralnome iskazu glavni brojevi od četiri nadalje ne sklanjaju.19
2.5. Glagoli
Osim jednoga primjera s apokopiranim dočetkom u infinitivu (spisat), svi su

ostali primjeri cjeloviti (verovati, štati, vziti).
Za utvrđivanje su staroslavenskih jezičnih elemenata u prezentu glagola važni
1. i 3. l. jd. U 1. je licu jd. bio morfem /τ/ koji je relativno rano zamijenjen morfemom
preuzetim iz 1. l. jd. prezenta atematskih glagola (esm∂, dam∂). Kontinuanta je toga

staroga morfema očuvana u tekstu u primjerima molu, predaju i dvižu. Ta su tri
oblika, uz mogu koji se rabi i danas, jedini potvrđeni oblici 1. l. jd. prezenta u tekstu. S
obzirom na to da se radi o malom broju primjera i to onima u emocionalno nabijenu
diskursu (molu u izravnome obraćanju pisara G. Vnučića Bogu, svojevrsnome
zazivu; predaju u zazivu umirućega Isusa na križu V ruci tvoi gospodi predaju duh
moi; te dvižu u vapaju k tebi grišnik ruke dvižu) nije moguće izvesti sveobuhvatan
zaključak o zastupljenosti ovoga morfološkoga staroslavenizma u pisanome jeziku 16.
st. U hrvatskoglagoljskim je tekstovima čest dočetak t u prezentu 3. l. jd. kao relikt
staroslavenskoga morfema. U analiziranome tekstu nije potvrđen (čuva, bude)
U tvorbi perfekta nenaglašeni se oblik glagola biti češće ostvaruje iza gl.
pridjeva radnoga: izvolil esi, hotel esi, spravil e, poslal e, ali i esi veroval.
Potvrđen je aorist glagola biti (bih) koji sudjeluje u tvorbi kondicionala (bih
došal). U suvremenim se sjevernočakavskim govorima rabi poseban oblik za tvorbu
kondicionala bin. Zabilježen je oblik bihi u značenju imperfekta 1. l. jd. Danas je
imperfekt sačuvan u krajnjemu zapadnome otočnome prostoru: u govorima zapadnog
dijela otoka Krka, 20 na Susku, u Lunu na Pagu, na Rabu i u reliktima u govorima
južnijih otoka.
Dobro je očuvan staroslavenski futur prvi tvoren od svršenoga prezenta glagola
biti i infinitiva: verovati budeš, štati budeš. Kao i kod perfekta, pomoćni se glagol češće
nalazi u postpoziciji. Relikti su ovoga oblika očuvani u međunarječnome, štokavsko-
čakavskome pojasu oko Zadra i na okolnim otocima. Pod pretpostavkom da ovako
tvoren futur nije preuzet iz staroslavenskoga jezika, ova izoglosa nedvojbeno upućuje
na podrijetlo autora i na njegov materinski jezik čije elemente unosi u Molitvenik.
Od pet je staroslavenskih participa u analiziranome tekstu potvrđeno tri:
aktivni prezentov (idući, pridući, govoreći), aktivni II. preteritov particip (videl,
veroval) i pasivni preteritov particip (odlučen, prolita, okruneni). Iz pasivnoga se
preterita razvio glagolski pridjev trpni koji je po svojim morfološkim i akcenatskim
značajkama pridjev pa ima dvije paradigme, jednu za određeni, a drugu za neodređeni
lik. Razlika između pasivnoga preteritova participa i gl. pridjeva trpnoga jest u tome što
se pasivni preteritov particip sklanjao kao neodređeni pridjev po glavnoj nepalatalnoj
paradigmi svih triju rodova, dok gl. pr. trpni ima obje pridjevske paradigme. Prema
opreci određenosti u primjeru ěnac umileni (u značenju ‘Isus’) i neodređenosti u
primjeru odlučen od pogibeli semrtne može se zaključiti da se u 16. st. više ne može
govoriti o pasivnome preteritovu participu, već o gl. pr. trpnome. U analiziranim je
dijelovima Molitvenika samo jedna potvrda gl. pr. trpnoga u kosome padežu, i to
pisanu, Ajd. neodređenoga lika gl. pr. trpnoga pisan.
Aktivni se prezentov particip tvorio dvama nastavcima, jednim za muški i
srednji i drugim za ženski rod. Budući da su nakon fonoloških mijenja y > i i ę > e
dobiveni oblici identični oblicima imperativa (dvigny > dvigni, 2. l. jd. imperativa
dvigni) i prezenta (hvalę > hvale, 3. l. mn. prezenta hvalęt∂ > hvalet > hvale),
frekventnost je uporabe zbog gramatičke homonimije znatno opala, pa se potreba za
tim participom nadoknadila uporabom oblika ž. r. za sva tri roda. Nakon provedenih
glasovnih mijena dobiven je dočetak ći. Kao i preteritov pasivni, i aktivni se prezentov
particip sklanjao po glavnim, ali palatalnim imeničkim deklinacijama. Glagolski se
prilog sadašnji razvio iz akt. prez. participa i do danas je izgubio svojstvo deklinabilnosti.
U 16. se stoljeću još uvijek sklanjao, ali po pridjevsko-zamjeničkoj deklinaciji: Njd.
idući, uprašajući; Gjd. spećiga, bdećiga; Ljd. križi visećumu; Gmn. pridućih; Dmn.
skrušenim ispovidajućim i divoto govorećim. Deklinabilnost gl. priloga sadašnjega

arhaična je jezična značajka potvrđena i u tekstu Vinodolskoga (početak 15. st.) i
Petrisova zbornika (1468.), ali se već u prvoj polovici 15. stoljeća počela gubiti pa nije
potvrđena u gotovo istodobno nastalim Kolunićevu zborniku iz 1468. i Blagdanaru
popa Andrije iz 1506.21
2.6. Veznici
U tekstu su potvrđeni danas nepostojeći veznici ter i ali u značenju ‘ili’. Oba
su veznika potvrđena u starijoj hrvatskoj književnosti.22 Paralelno s veznikom ali
potvrđuje se veznik ili, a postojanje se dubleta koristi u stilske svrhe, primjerice kako
bi se izbjeglo ponavljanje: reče ali sliši ili pri sebi nosi.
3. Leksik
Ni na leksičkoj razini nema više staroslavenizama. U analiziranim su dijelovima

teksta potvrđeni leksemi premožitel u značenju ‘onaj koji može više’, te nepremožen
s istim korijenom; prešastno ‘prestrašno’; uprašajući od v∂prositi ‘upitati, pitati’, te
rači od račiti u značenju ‘izvoljeti’.
4. Sintaksa
Osnovna je sintaktička značajka analiziranoga teksta pretežitost atributa i

apozicije u postpoziciji: od čaval četirih, dvora nebeskoga, muke negove, Abagaru
kralu, život večni, ruku moju, sveti Leon papa, Kralu velikomu, rebar Isusovih (ali
svetoga križa). Pritom se pod atributom podrazumijevaju pridjevi, posvojne zamjenice
i participi. Ostale se zamjenice i jedan zabilježen broj ostvaruju ispred imenice na koju
se odnose.
Osim toga snažan je utjecaj staroslavenskoga jezika u sintaksi određen redom
riječi prema kojemu se glagol obično nalazi na kraju rečenice: ki hotel ěviti se danas
esi; ki na stražu krhkoga tela moega odlučen esi; ko voleju tvoeju na muku križnoga
driva vziti izvolil esi; i nu z velikim pomnom i z divicijejom i štovanjem i sa umilenjem
nosi; ne bi mogal v nega muke priti.
Konstrukcija od + genitiv koja se obično drži romanskim utjecajem potvrđena
je u tekstu u poredbenome frazemu slaě od meda od rožic u značenju ‘prelijepa’.
Poredbeni su frazemi23 u strukturnom smislu identični usporedbama i sastoje se od
comparanduma, comparatuma i tertium comparationisa, dakle struktura im je A
+ kao/od/nego + B. Stoga nije zanimljiv slijed slaě od meda već slijed meda od rožic
koji se može preobličiti u pridjevsko-imeničku sintagmu *rožični med ili u istoznačni
termin pelud. Konstrukcija od + genitiv gotovo se sustavno javlja u čakavskim
idiomima čemu je potvrda i relativno malen broj posvojnih pridjeva. Učestala je i u
starijoj hrvatskoj književnosti,24 pa bi se teza o njezinu podrijetlu trebala preispitati u
sveobuhvatnoj i multidisciplinarnoj jezičnoj analizi.
Ističe se i drugačija rekcija glagola misliti i pomoći. U suvremenome
standardnome hrvatskome jeziku i većini dijalekatskih idioma glagol misliti, među
ostalim, otvara mjesto objektu u A uz obvezatan prijedlog na. U analiziranome tekstu
uza nj stoji besprijedložni akuzativ: Dai mi misliti vsaki dan lutih Is(u)krstovih 5 ran.

U analiziranome je tekstu potvrđena sintagma pomozi me s objektom u akuzativu.
Potvrđen je u hrvatskoglagoljskim kodeksima čest besprijedložni lokativ budu(ći to)
leto santez Grobnici.
5. Zaključak
Analizom dijelova teksta Molitvenika Gašpara Vnučića utvrđene su za cjelinu

teksta nebitne, ali evidentne jezične razlike. S obzirom na njihovu koncentraciju,
moguće je pretpostaviti da su nastale kao rezultat robovanja predlošcima. Napravi
li se jezični presjek teksta s obzirom na poluglasove, krivulja bi zastupljenosti naglo
skočila oko dvadesete folije, gdje su zabilježeni čak i grafemi za poluglas, i potom opet
naglo pala. Osim te izoglose, nisu zabilježene znatnije varijacije na fonološkoj razini,
kao ni u načinu bilježenja ostalih fonema. Dublete u ostvaraju prijedloga i prefiksa v∂
jednako su zastupljene u cijelome tekstu, dok u stupnju očuvanosti jezične starine na
morfološkoj razini postoje određene, ali ne bitne razlike.
U analiziranim dijelovima Molitvenika supostoje i interferiraju dva jezika:
staroslavenski i hrvatski jezik. U 16. stoljeću razlike među trima hrvatskim narječjima
nisu bile toliko evidentne kao danas, broj razlikovnih jedinica rastao je usporedno
s protokom vremena. Da je hrvatska komponenta u Molitveniku zapravo čakavska,
zaključuje se po nekim alijetetnim čakavskim jezičnim značajkama poput ikavsko-
ekavskoga refleksa jata (človik, telo), nepreventivnih vokalizacija poluglasova (va, ča,
mani) i refleksa a od prednjega nazala ispred j (prijal, jazikom). Staroslavenskih je
jezičnih elemenata znatno manje i potvrđeni su samo na morfološkoj razini:
• Nmn. Židove kao relikt stare u-deklinacije m. r.;
• Ljd. imenica m. i sr. r. s nepalatalnim dočetkom imaju gramatičke morfeme
/i/ (mesti) i /e/ (grade), reflekse staroslavenskoga /Ê/. Ovo je najučestaliji
mofološki staroslavenizam u hrvatskoglagoljskim spomenicima;
• Ijd. ž. r. /eju/ u primjeru voleju. Ostale imenice imaju gramatički morfem
/u/;
• u Djd. gl. priloga sadašnjega zabilježen je morfem /umu/ nastao kontrakcijom
na prvi član staroslavenskoga morfema /uemu/: visećumu;
• u Ijd. zamjenica potvrđeni su fonološki adaptiranim alomorfi /eju/ i /oju/:
tvoeju, toboju);
• deklinabilan aktivni prezentov particip;
• gramatički morfem /u/ u 1. l. jd.;
• futur prvi s trenutnim prezentom pomoćnoga glagola biti.
Budući da su svi nabrojeni morfološki staroslavenizmi sporadični i, uz izuzeće

morfema /i/ i /e/ u Ljd. imenica zastupljeni s po jednim primjerom, na temelju je
analize samo jednoga manjega, objavljenog dijela teksta Molitvenika Gašpara Vnučića
moguće zaključiti da je tekst pisan hrvatskim jezikom i to njegovim čakavskim,
ikavsko-ekavskim ostvarajem s pokojim, najčešće stilogenim staroslavenizmom.
Sveobuhvatnija bi i temeljitija analiza cijeloga teksta vjerojatno dala slične rezultate
uz manja odstupanja i cjelovitiju sliku.
Molitvenik je Gašpara Vnučića izuzetno važan dokument za kulturnu povijest
Grobnišćine jer se mjestom pisanja pridružuje ostrišku Brevijara vjerojatno iz 15. st.
i opsežnome Novljanskome II brevijaru s poznatim Zapisom popa Martinca iz 1493.

godine. Priključujem se stoga pretpostavci Irvina Lukežića25 da je u 15. i 16. stoljeću
u Grobniku postojala plodna prepisivačka radionica, a Katedri Čakavskoga sabora
Grobnišćine preporučujem, nakon objave brašćinske knjige Sv. Marije Tepačke, još
jedan velik i dugoročan projekt transliteriranja, te sustavne jezične i grafijske analize
Molitvenika Gašpara Vnučića.
SAŽETAK
U radu se analizira jezik odabranih objavljenih odlomaka Molitvenika
Gašpara Vnučića, santeza u Grobniku. Tekst je napisan kurzivnom glagoljicom s
tek pokojim latiničkim inicijalnim slovom. Prema Vnučićevu zapisu uvezan je 1568.
godine na Grobniku gdje je vjerojatno i sastavljen. Jezična je analiza provedena na
trima razinama: fonološkoj, morfološkoj i sintaktičkoj, uz opaske o leksičkome sloju.
S obzirom na činjenicu da u pisanome jeziku 16. stoljeća još supostoje i interferiraju
elementi hrvatskoga i staroslavenskoga jezika, odnosno, da su neliturgijski tekstovi
pisani osobitim jezičnim tipom u literaturi nazvanim hrvatskostaroslavenskim
jezikom, iz analiziranoga se teksta izdvajaju značajke obaju jezika, a posebna se
pozornost posvećuje potvrđivanju pretpostavljenih čakavskih elemenata u tekstu. Na
kraju se upućuje na kulturološku vrijednost Vnučićeva Molitvenika za Grobnišćinu.
BILJEŠKE
1
Osnovni su podaci o Molitveniku, kao i transliterirani dijelovi teksta koji se analiziraju u ovome radu
preuzeti iz: V. Štefanić, Glagoljski rukopisi otoka Krka, Djela Jugoslavenske akademije znanosti i
umjetnosti, knj. 51, Zagreb, 1960., str. 425-429. V. Štefanić je transliterirao naslove ili početne retke molitava
sa svih četrdeset četiriju folija; cjelovitu pjesmu bez naslova sa 4. i 5. folije; cjelovito Isusovo apokrifno
pismo Abagaru s 18. folije; veći dio molitve svetoga Grgura pape s 20. folije i manji dio molitve-zaklinjanja
svetoga Leona pape za Karla Velikoga koja “obiluje najnevjerojatnijim formulacijama zazivanja u pomoć,
zakletvama, križanjima i sl.”, a započinje Ivanovim evanđeljem (f. 21-42). Jezična je analiza provedena na
tim dijelovima teksta.
2
Budući da je cilj ovoga rada pokazati osnovne jezične značajke Vnučićeva Molitvenika i da je analiziran
samo manji, nekontinuiran dio teksta, uz primjere se neće navoditi broj stranice izvornika.
3
Taj prijelaz nije sustavan ni u srednjovjekovnim glagoljaškim tekstovima, ni u tekstovima pisanim
čakavskim književnojezičnim tipom, ni u organskim idiomima. U sjeverozapadnim čakavskim govorima
ostvaruje se jazik ili zajik, ali je sustavno prijet od prijet∂, isto je tako žaja, ali žejan ili žę, požet, te čedo i
začet od čędo i začęt. Primjenu bi navedene jednadžbe stoga trebalo ispitati na većemu korpusu leksema,
pa prema dobivenim rezultatima jednadžbu ili njezin opseg redefinirati.
4
Usp. M. Moguš, Čakavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb, 1977., str. 35-36.
5
Vidi: M. Mihaljević, O glasu j i načinima njegova bilježenja u tekstovima hrvatske redakcije
crkvenoslavenskoga jezika, Slovo, br. 36, Zagreb, 1986., str. 123-140.
6
O tome vidi u: A. Nazor, Jezični kriteriji pri određivanju donje granice crkvenoslavenskoga jezika u
hrvatskoglagoljskim tekstovima, Slovo, br. 13, Zagreb, 1963., str. 71.
7
S. Damjanović, Tragom jezika hrvatskih glagoljaša, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 1984., str. 46-
49.
8
Vidi: M. Moguš, Čakavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb, 1977., str. 20-22.
9
Pretpostavka da je refleks praslavenske jotacije u dvama posljednjenavedenim primjerima j, potvrđuje
se uzusima (ne)bilježenja toga fonema. On se, naime, u intervokalnoj poziciji nije označavao (prieli, moe,

svoe), ali se ostvarivao, čemu su potvrda primjeri tipa Mariěmi (= Marijami) i nepriětel (= neprijatel).
10
Vidi opasku uz grafem đerv u tablici priloženoj knjizi J. Hamma, Staroslavenska čitanka, Školska knjiga,
Zagreb, 1971., str. 1.
11
Pretežitost je kontrahiranih oblika u dativu i nekontrahiranih u genitivu potvrđena i u neliturgijskim
glagoljskim zbornicima 15. st. O tome vidi u: S. Damjanović, Tragom jezika hrvatskih glagoljaša, Hrvatsko
filološko društvo, Zagreb, 1984.
12
Usporedi tekst iz Kijevskih listića: (19) bliz6 nas6 bτdi g(ospod)i prosi (20) m6 tję . i molitvτ našot (21)
uslyši (transliterirala i podcrtala S.Z. prema preslici folije objavljenoj u: J. Hamm, Staroslavenska čitanka,
Školska knjiga, Zagreb, 1971.)
13
Iznimku čine određene skupine ekavskih govora u Istri .
14
Dva su moguća razvoja ovoga gramatičkoga morfema. Prema jednome tumačenju gramatički je morfem
/u/ u Ijd. ž. r. nastao kontrakcijom na drugi vokal ishodišnojezičnih gramatičkih morfema /ojτ/, /ejτ/,
dok se prema drugome radi o vrlo ranome prodoru morfema /τ/ koji se ostvarivao u narodnim jezicima
na zapadu teritorija što su ga zauzimali Slaveni (usp. M. Lončarić, Kajkavsko narječje, Školska knjiga,
Zagreb, 1996., str. 102.). Budući da je u svim suvremenim sjeverozapadnim čakavskim mjesnim govorima
taj gramatički morfem uvijek kratak, pa stoga i nije rezultat kontrakcije, i za grobnički je govor 16. stoljeća
moguće pretpostaviti drugo podrijetlo kao vjerojatnije.
15
I. Lukežić, Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1990., tabela 2.
16
Isti je gramatički morfem imenice pop zabilježen u poznatoj pjesmi Svit se konča iz Pariškoga kodeksa
(1375.): Vsi popove, koludrice i vsi djaci (istaknula S.Z.). Stih citiran iz: J. Hamm, Staroslavenska čitanka,
Školska knjiga, 1971., str. 88.
17
O tome više u: J. Hamm, Staroslavenska gramatika, Školska knjige, 1974., str. 118-119.
18
Gramatički morfem /iga/ postoji u pridjevskoj i zamjeničkoj deklinaciji suvremenih mjesnih govora
Klane i Studene. Usp. I. Lukežić, Govori Klane i Studene, Libellus, Crikvenica, 1998., str. 153. Tu pojavu
autorica određuje hiperikavizmom.
19
Usp. primjerice iskaz Opral je to va devetih vodah. u značenju ‘teško što oprati’. Primjer je preuzet iz
grobničkoga govora.
20
Vidi: M. Turk, Glagolski oblici u čakavštini zapadnog dijela otoka Krka, Fluminensia, br. 1, Rijeka,
1992., str. 107.
21
Usp. S. Damjanović, Tragom jezika hrvatskih glagoljaša, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 1984., str.
87.
22
Veznik je ter potvrđen u pjesmi J. Vidulića Ako mi ne daš lik s kraja 15. st.: Blaženi čas ter hip v ki
te majka stvori.; a veznik ali u Planinama P. Zoranića (1569.): jer budi da čagodir pisal ali pel jesam
(istaknula S.Z.). Primjeri preuzeti iz: J. Vončina, Jezična baština, Književni krug Split, Split, 1988.
23
Usp. Josip Matešić, O poredbenom frazemu u hrvatskom jeziku, Filologija, br. 8, Zagreb 1978., str. 211-
217.
24
Usp. primjerice zvuk od mača u Barakovićevoj Vili Slovinki; toliko slatku I naredno složenu Jejupku od
vas slišah u Hektorovićevu Pismu Mikši Pelegrioviću; na čelu ostavi dva prama od zlata iz Zoviješe zora
dan …Šiška Menčetića; i tažit se val od mora u Kanavelićevu Svetome Ivanu biskupu trogirskome I kralju
Kolomanu; hibridni književnojezični tip: da su prišle pred nas od počtovanoga domina Grgura Vlahovića,
predikanta u Mletiki, knjige hrvacke iz glagoljičkoga rukopisa Pisma Nikole Frankopana Tržačkoga
datirana u 1563., Mi Juraj, knez vekovečni od Zrinja iz Darovnice Ivanu Karinčiću Jurja I Krste Zrinskih;
vidit da vam je sujeno od vile lipotu u poznatoj pjesmi F.K. Frankopana Srce žaluje da vilu ne vidi; kajkavski
književnojezični tip: da od mene ta mal trud (…) za dobro prime iz predgovora Pergošičeva Dekretuma I čuje
se popevanje od oveh u Matijašu Grabancijašu Dijaku, te vre zapoved od oca imam iz Svetoga Aleksija
Tituša Brezovačkoga. Svi su primjeri, osim potonjih dvaju preuzetih iz rukopisne doktorske disertacije D.
Stolac Padežni sustav u jeziku Tituša Brezovačkoga, Zagreb, 1995., str. 212., potvrđeni u knjizi J. Vončine,
Jezična baština, Književni krug Split, Split, 1988.
25
Ir. Lukežić, Grad Grobnik do 1848. godine, Grobnički zbornik, knj. 5, Rijeka 1998., str. 82.

I. Lukežić: Plemićka obitelj Maršanić
PLEMIĆKA OBITELJ MARŠANIĆ
Maršanići su stara grobnička slobodnjačka i plemenitaška obitelj. U starija su

se vremena smatrali nasljednim ugarskim plemićima. Grobnički Maršanići od davnina
žive na području Rječine: u selu Ratulje na teritoriju bivše Gospoštije Grobnik, odnosno
današnje Općine Jelenje, selu Drastin, koje je od starine pripadalo grobničkoj župi, a
bilo ih je i u selu Grohovu na riječkom teritoriju.
Prvi se put spominju sredinom XVI. stoljeća u blagajničkoj knjizi Brašćine sv.
Marije Tepačke u Grobniku. Riječ je o Mateju Maršaniću, o kojem postoje zabilješke
iz 1549. i 1555. godine, te o Andriju Maršaniću koji 1557. isplaćuje brašćini najam (fit)
za njenu kuću (hišu), te od 1564. do 1565. obavlja dužnost njena bravara (gaštalda).1
U to vrijeme prezime se još uvijek pojavljuje u alternacijama starijega oblika
Maršan i njegova derivata Maršanić, to jest Maršanov sin. Etimologija i porijeklo
značenja ovog prezimena nije dovoljno jasno. Nasuprot jedne obiteljske legende koja
ga dovodi u vezu s Francuskom i francuskom rječju marchand (trgovac), istini bi
više odgovarala smisaona veza sa starom riječju maršan koja označava veliki nož za
siječenje drva, ili pak s muškim imenom Maršan koje je u nekim hrvatskim krajevima
bilo poznato još koncem XV. stoljeća. Riječ maršan zabilježio je u Zborniku za narodni
život i običaje Južnih Slavena stanoviti F. Simčić u Klani, potkraj XIX. stoljeća.2
Prema pučkoj predaji koju bilježe riječki povjesničari Giovanni Kobler i
Vincenzo Tomsich, članovi obitelji Maršanić (Marsanich) istaknuli su se na bojnom
polju, u borbama protiv Turaka 1601. godine.3 Trsatski franjevac i hrvatski književnik
Franjo Glavinić u svojoj Historiji Tersattani, tiskanoj 1648. u Udinama, bilježi da
te iste godine «iz Like i Krbave stiže turska vojska na Grobničko polje s namjerom
da napadne trsatsku crkvu o kojoj se mnogo govorilo među susjednim Turcima.
Stigavši u bakarsku dolinu, digao se strahovit vjetar, praćen neobičnom kišom zbog
čega su morali pobjeći. Nakon toga su ih naši vojnici, Karlovčani, Senjani, Trsaćani i
Vinodolci, progonili sve do modruških bregova; jedan dio Turaka pobili su, a druge
žive zarobili. Zatim dođoše na Trsat zahvaliti Majci Božjoj, vodeći sa sobom mnoge
zarobljenike, koji su to isto spominjali a ja sam tada bio klerik - student.»4 Glavinić,
međutim, nigdje ne spominje Maršaniće niti navodi njihove vojničke zasluge.
No, tijekom istrage koja je provedena u Bakru 1610. o tadašnjem vinodolskom
guverneru Juliju Čikulinu, stanoviti Miho Franić iz Grobnika, kao svjedok u procesu
pod prisegom izjavljuje, da je «oko Mesopusta 1601. niki Mate Maršanić ali Bublić,
vrgal svoga sinovca u jamu za oficije kneza Marka Oršića, i budući pobigal iz Kotara,
gospodin Milostivi uzeli su mu za gospodina Milostivoga ča je imal ovac (a on op. I.
L.) namolil se je bil gospodinu Milostivom da mu je glavu osobodil i deržavši oficij
učinil ga je ubiti i obesiti prez pravdi.»5 Taj gospodin Milostivi bio je knez Nikola
(Mikula) Zrinski. Taj Mate Maršanić zvan Bublić bacio je u jamu svoga sinovca Ivana i
pobjegao iz Grobničkog kotara. Zrinski mu je, međutim, taj zločin oprostio i dopustio
mu da se vrati u Grobnik. No, njegov guverner Čikulin naknadno ga je bez suđenja dao
objesiti. Godine 1612. i 1613. u dokumentima se spominju Martin i Matij Maršan(ić) iz
Grobnika.
U prvoj polovici XVII. stoljeća živio je Tomaš Maršanić (1620. - 1666.),
ugledni grobnički pučanin. Sudeći po tome što je pokopan u Župnoj crkvi sv. Filipa
i Jakova morao je pripadati imućnijem staležu i obavljati visoke vlastelinske službe.
Na nadgrobnoj su kamenoj ploči usklesane riječi: OVDI POCIVA TELO POKOINOG
TOMASA MARSANICHA KOGA DUSI GOS(PO)D(I)N BOG DAI POKOI VECHNI
DOBE NEGOVE OD LET 46 PREMINU OD OVOGA SVIGA DANI 2 APRILA LETTA
1666.6
Prema podacima iz riječke Matične knjige vjenčanih, Mate Maršanić Grgurov
iz Grobnika je 9. veljače 1653. sklopio brak s Margaretom Grohovac Adamovom iz
Grohova «na kotaru Ričkom». Mate je vjerojatno bio brat ili blizak rođak spomenutog
Tomaša. Kumovi na vjenčanju bili su im Juraj Štemberger i riječki patricij Felice
Monaldi.7 Maršanić je dugi niz godina proveo u službi obitelji Zrinski radeći kao
kraljevski oficijal zadužen za solnu trgovinu u Bakru. Naime, 1667. spominje se kao
officialis supra salem. Dana 8. listopada 1664. grof Petar Zrinski izdao mu je u Bakru,
kao svom vjernom službeniku, slobodnjački list:
«Slobodna činimo njega, njegov ostanak, i ostanka ostanke od vsake dušne
zapovidne tlake, Pučke Straže, Listarije, Tovarov, Gombe, Sprovodov Potići i Haračev.
Pače i zavsima van uzimljemo njega i njegov ostanak iz vsega Puka Tlake, iz vsake Puče
Službe ovdi imenovane i koja bi se u napridak imenovati moga. H tomu osolobađamo
ga od Sulja Ovac, Koz i Velike Živine, to je Sulja od Naliskov i Permanije. Takajše
slobodna činimo njega, i njegove ostanke, i ostankov ostanke što nam je do vse dobe
plaćal ili u napridak plaćati bi imal od jenoga Vinograda imenom Benčana Libru jednu
Bira. Od drugoga Vinograda u Iloviku Bira Libru jednu. A od obih dvih vina Permanije
Mezan četrnaest. Još od jednoga Vinograda Papićeva soldini deset i Permanije Mezane
dvi. Još od jednoga sela pod Čudnićem, i od Kuće u Gradu Libru jednu soldina dva. Od
Dolca Bilina soldini osam. Od Sela Čudnića Pšenice Polovnika pol, i od Dolca Bilina
Pšenice kupicu jednu. Što se čini Pšenice polovnika pol i kupicu jednu pinez Libre
četire, Vina Mezan šesnaest. Polag toga dopušćamo našim Podložnikom vsim koičim
u njegove ostanke i njega ostanke Maline koji su u Kotaru Riskom slobodno…»8
Na temelju toga zaključujemo da je spomenuti Mate Maršanić stariji, sin
Grgurov (u slobodnjačkom listu navodi se Gržin), posjedovao kuću u Gradu Grobniku,
tri vinograda, zemlje u Podčudniču, te mlinove u Grohovu, naslijeđene od svoje
supruge. Prema tvrdnjama riječkoga povjesničara Vincenza Tomsicha Maršanići su se
u Grohovo doselili iz Ratulja i generacijama se bavili mlinarskim zanatom.9
Premda je proglašen grobničkim slobodnjakom, Mate Maršanić stariji kasnije
će biti povezan s jednom neobičnom aferom. O tome čitamo kod Andrije Račkog:
«Čestita gospođa Katarina Zrinski morala se pozabaviti s jednom prljavom aferom,
kojoj je protagonista žitelj grobnički Mato Maršanić. Pošto se radi o nepravilnom
baratanju s gospoštijskim novcem, zbog čega je Mato bio okrivljen, mogli bi zaključiti,
da je taj bio satnik, kaštelan ili moguće porkulab grobničke gospoštije. Ti su naime
zvaničnici bili ovlašteni, da utjerivaju dažbine. Maršanić je bio optužen sa utaje,

no ga je Katarina proglasila nevinim. Međutim ga je guverner Vinodola opat Toile
dao uapsiti pa su ga strpali u aps u Kraljevici. Mato piše iz zatvora kneginji pismo, u
kojem napada opata, koji ga je bez razloga uapsio te mu silom oteo razrješnicu, kojom
ga je Katarina oslobodila svake krivice. Sada Maršanić moli neka mu se izda nova
razrješnica ili, kako se tamo piše, ´deliberacija´. Spominju se tamo i neki gospoštijski
računi iz godina 1657. i 1658. Katarina uvažila je Maršanićev rekurs te naložila, neka
mu se vrati sloboda. To se desilo godine 1669. ili 1670.»10
Poslije toga obavljao je dužnost gospoštijskog suca i crkvenog prokuratora
u Grobniku, prema odredbi biskupa Ivana Smoljanovića iz 1671. godine. Zanimljivo
da se Maršanićevo ime, za razliku od kapetana Frana Frankulina, nigdje ne spominje
tijekom burnih događaja oko poznate Urote zrinsko-frankopanske koji se počinju
odigravati u ožujku 1670. Godinu dana kasnije, u ožujku 1671., dobiva od cara Leopolda
I. posebno dopuštenje i nasljednu povlasticu za pečenje i prodavanje domaćega kruha
in Oppido Grobnik, u čemu ga nitko nije smio uznemiravati. U kolovozu 1672. car
Leopold I. in Curia nostra Vienna ponovno donosi poseban previšnji ukaz u kojem
se regulira spomenuto pravo pečenja i prodavanja domaćega kruha u Grobniku, gdje
je Maršanić uz ostalo podignuo i jednu peknjicu (fornace), koju kasnije nasljeđuje
njegov sin, Mihovil (Mihalj) Maršanić.11
Članovi obitelji Maršanić imali su pravo sahranjivanja u zajedničkoj kripti u
grobničkoj župnoj crkvi. Naime, Mate Maršanić stariji podigao je u Župnoj crkvi sv.
Filipa i Jakova u Grobniku obiteljsku grobnicu za sebe i svoje potomke. Na nadgrobnoj
ploči uklesan je obiteljski grb ispod kojega slijedi natpis na latinskom jeziku: D.
MATHEVS MARSHANIC HVIVS SACELLI. AUTHOR. SAC. CES. NEC. NONCL.
CAM. VNGARIAE. POSO IN BVCAR PORTV AGENS TUMVL HIS FIERI IVSIN SIBI
ET HERED D FILIVM MICHAELE MARSANIC HIC IACET AETATIS SVE ANN 5(?)
OBIIT VERO 22 JUNII 1663.12 Spomenuta datacija Maršanićeve smrti (22. lipnja
1663.) u najmanju je ruku neobična jer mu grof Petar Zrinski godinu dana kasnije
udjeljuje slobodnjački list kao živom čovjeku! Radi li se, dakle, o klesarskoj pogrešci,
ili o nečem drugom, nije posve jasno. Ono što dodatno otežava čitanje epigrafa jest
velika oštećenost nadgrobne ploče i to upravo na mjestu gdje su navedene Maršanićeve
godine, kao i datum preminuća.
Njegov sin knez Mihovil Maršanić, za kojega, nažalost, nemamo podataka o
rođenju i smrti, godine 1671. upisao se kao riječki student (Italus Fluminensis) na
Sveučilište u Grazu (gramatički razred). Naslijedivši kasnije očeva imanja i stekavši
plemićku titulu nastanio se u Grohovu. Tome u prilog govorili bi podaci iz riječke
Matične knjige krštenih. Naime, Mihovilu su u Rijeci bili kršteni sinovi koji potječu
iz braka sa suprugom Ivanom (Joanna): Josip-Andrija (1689. - 1751.) i Petar-Matija
(1691. - ?). Prvoga je krstio Petar Marija Monaldi, a kumovi bijahu Josip Marpurg
i Klara, kćer Vida Zanchija. Drugome su pak kumovi bili Martin Diminić i Marija,
kćer Lovre Markovića.13 Dana 24. kolovoza 1713. knez Josip-Andrija Maršanić oženio
se u Rijeci Margaretom Grohovac Vickovom. Ostavši udovcem, drugi se put oženio
s mlinarskom kćerkom Stankom Mažić iz Drastina, s kojom dobiva sinove Antona
Stipana (1722. - ?) i Oktavijana, budućeg kanonika u Grobniku. Knez Mihovil, koji
postavlja natpis sa grbom u grobničkoj župnoj crkvi nakon smrti svoga oca, također
je bio sahranjen u obiteljskoj kripti. Knez Josip spominje se kao seoski sudac (judex
loci) u Drastinu. On i njegova supruga pokopani su zajedničkoj grobnici u Kapeli sv.
Antuna (cripta in capella st. Antonii), u župnoj crkvi u Grobniku.
Krajem lipnja 1673. Mihovilov brat knez Mate Maršanić mlađi, o kojem

također nedostaju podaci o godinama rođenja i smrti, bio je poput svoga oca visoki
vlastelinski službenik. Kao «provizor» (gradski kapetan) popisivao je inventar
zaplijenjenih stvari u kuriji Brod na Kupi. Čini se da će taj budući komorski fiškal
vlastelinstva u Brodu na Kupi u svome poslu uskoro iskazati posebnu revnost (fidelia
servitia in officialatu bonorum nostrorum fiscalium in Brod), budući da car Leopold
I. proglašava 20. travnja 1675. istoga Matiju, njegova brata Andriju (1659. - 1738.), koji
živi u Ratuljama, Matijinu suprugu Margaretu rođ. Kaltay i kćerku Mariju, nasljednim
ugarskim plemićima, s pravom isticanja obiteljskog grba. Car ih tako uvrštava in
numerum verorum antiquorum Hungariae et partium adnexarum nobilium.14
U plemićkoj povelji od 20. travnja 1675., sastavljenoj u Beču pred nitranskim
biskupom, dvorskim savjetnikom i tajnikom Ugarske dvorske kancelarije Tomom
Palffyjem, te mnogobrojnim izaslanicima «kraljevstva Ugarskog», među kojima bijahu
zagrebački biskup Martin Borković i senjsko-modruški biskup Ivan Smoljanović, car
Leopold I. doslovno, u stilu visokoodnjegovanje barkone carskokraljevske kurijalne
fraze tog vremena, veli:
«I uočivši i promotrivši vjernost i iskrenu službu našega podanika Matije
Maršanića, koju je on sam vjerno i stalno pokazao svetoj kruni prijespomenutog našeg
kraljevstva Ugarske, pa zatim i našem veličanstvu, na različitim mjestima i u različito
vrijeme, i kako su to prilike zahtijevale, a napose pak dok je vršio službu blagajnika na
našim dobrima našega Kraljevstva Dalmacije zvanom Brod, i sada se trudi i obećaje,
da će jednakom postojanom vjernosti najmarljivije vršiti i trsiti se. Dakle ne samo radi
toga, nego zaista i radi naše carske milosti, i kraljevske darežljivosti, kojom svakog
od nas i koji su zaslužni za kršćansku državu, i teže za krepostima slijede i stanovite
spomenike svojih kreposti, koji bi ih mogli potaći, da čine nekoje više, navikli smo
odlučiti, da tako istog Matiju Maršanića a po njem Margaritu Kaltayin ženu, isto
tako Mariju, kćer i Andriju isto Maršanić rođenog brata, puninom naše kraljevske
vlasti i posebnom milosti vodimo ih, da se ubroje u zbor i broj plemića pravih i starih
naprijed spomenutog našeg kraljevstva Ugarske i njemu pripojenih dijelova kao
izabrane i upisane.»15
U znak zahvalnosti za podaničku vjernost Maršanić dobiva poseban plemićki
grb sa sljedećim oznakama: «Štit vojnički, uspravan, modre boje, njegovo podnožje
zauzima široko otvoreno zeleno polje, na kojem stoji čitavi lav žut kao zlato, oslikan
naravnom bojom, otvorenih usta i ispružena crvenkasta jezika i račvastog repa, koji je
dignut na leđa, od prednjih nogu desnom vitla trgnutim mačem, dok je lijeva ispružena
za plijen, stražnje noge su raskrečene i čitavom je težinom tijela uzdignut prema gore,
a okrenut prema desnoj strani štita, i napokon se vide jasno istaknute sjajne zvijezde
po jedna u dvim gornjim uglovima istoga štita. Na štitu leži vojnička gitarasta kaciga ili
otvorena sa kraljevskom krunom, koja nosi čitavu bijelu golubicu, sastavljanih krila,
koja stoji lijepo ukrašena. Na vrhu pak ili na čunju kacige nalaze se skutovi ili šarene
vrpce ovdje žute i modre, ondje pak crvene i bijele, koje se po rubovima štita razasuto
prostiru i prikladno i fino ukrašuju, kako se sve ovo na početku ili na glavi ovih naših
pisama vidi, jer je vještom rukom slikara i vlastitim umijećem i njegovim naravnim
bojama jasnije naslikano i radi očiju promatrača svjetlije postavljeno.»16
Dana 13. veljače 1679, opet u Beču, izadana je još jedna Leopoldova plemićka
povelja (grbovnica) Matiji Maršaniću, njegovu sinu Mihovilu, te kćerima Margareti
i Jeleni. Dana 12. travnja 1680. godine «u slobodnom kraljevskom gradu na brdu
Griču u Zagrebu» ova je povelja javno objavljena svim staležima i redovima kraljevine
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a Mate Maršanić, njegov brat Andrija i kći Marija

proglašeni su nasljednim plemićima.
Unatoč najvišim carskim počastima i privilegijama koje je stekao, Mate
Maršanić mlađi sredinom osamdesetih godina XVII. stoljeća postaje sudionikom
još jedne neugodne afere koja dovodi do konfiskacije njegove imovine. Vjerojatno će
stoga Maršanić, sada već bivši komorski oficijal u Brodu na Kupi, u to vrijeme preseliti
u Kočevje. Bilo je to još uvijek «va vrime našega Milostivnoga Poglavnika Kralja
Leopolda».
Dana 15. ožujka 1686. u Grobniku je «popisana štima od imanja zanijetoga
i konfiskovanoga kneza Matija Maršanića sina Matijeva bivšega oficijala u Brodu».
Prema tom popisu proizlazi da je tada posjedovao veliku kuću s konobom i malu kuću u
Grobniku, kao i «kus mirišća na Gradskom zidu». U Ratuljama (na Rathuly u Richini)
imao je zemljište (selo), pola «mirišća» i štalu, pola «grunta vodenoga», pola Laza,
komad vinograda Šimuna Tobije, vinograd pod Orihovicom, zemljšte Pod Šćurkom na
bakarskoj međi, dva komada zemlje na Grobničkom polju, zemljište Konjuh u Gradu
Grobniku, sjenokošu Zakamenu, dolce u Biletinama te sjenokošu Zapiši. Zaplijenjenu
imovinu raspodijelili su tadašnji upravitelj grobničke gospoštije barun Rigoni i knez
Fran Frankulin.17 Nije poznato kada je i gdje umro spomenuti Mate Maršanić mlađi,
niti što je bilo s njegovim potomcima.
Točnu genealogiju obitelji Maršanić u prvim generacijama otežava nedostatak
podataka budući da nisu sačuvane matične knjige grobničke župe iz XVII. stoljeća.
Na temelju onoga što nam je dostupno iz drugih izvora njen rodoslov započinje
Matom Maršanićem starijim, sinom Grgurovim, oficijalom u Bakru, koji 1664. dobiva
slobodnjački list grofa Petra Zrinskoga. Iz braka s Margaretom rođ. Grohovac imao je
sinove Matu mlađega, oficijala u Brodu, koji 1675. od cara Leopolda dobiva plemićku
titulu, Mihovila i Andriju, te kćeri Margaretu i Jelenu. Mate mlađi, suprug Margarete
rođ. Kaltay, živio je u Kočevju, Mihovil u Grohovu, a Andrija u Ratuljama. Mate mlađi
imao je kćer Mariju, a Mihovil sinove Andriju, koji živi u Grohovu, i Josipa, nastanjenog
u Drastinu. Stoga su tijekom XVIII. stoljeća i postojali su ogranci obitelji u Ratuljama,
Drastinu i Grohovu (s plemićkim titularom de Marsanich). Većina Maršanića u
Ratuljama imala je, zbog posebnih plemićkih povlastica, poseban status u odnosu na
ostalo grobničko pučanstvo. Bili su oslobođeni svih uobičajenih kmetskih podavanja,
raznih službi i radne obaveze. Imali su pravo slobodne trgovine, krčmarenja, lova,
mesarenja i dr. Jedino u slučaju rata imali su obavezu poslati na službu izvjestan
broj mladića za popunu časničkoga kadra. Ratulje se, dakle, bile prava slobodna zona
(plemenito selo), a na njihovo područje nisu imali pravo, bez posebnog dopuštenja,
dolaziti čak niti općinski žandari.
Godine 1775. u grobničkom vlastelinskom zemljištniku (Grundbuch), gdje
su navedena podavanja tamošnjih podložnika, u Ratuljama «u Ričini» spominju se
knez Anton Maršanić Proto, sin Matijin (kbr. 10), knez Mate Maršanić Stari, knez
Mate Maršanić Mladi Matijin (kbr. 19), knez Mikula Maršanić Emerikov (kbr. 12),
knez Lovra Maršanić Jurjev, nećak Matijin (kbr. 13), knez Juraj Maršanić Mladi
(kbr. 15) i knez Paval Maršanić Jurjev (kbr. 16). Knez Anton Maršanić Matijin je kao
građevinski poduzenik (proto) od 1790, rukovodio radovima na proširenju Župne
crkve Sv. Mihovila u Jelenju. U tom poslu pomagali su mu kao zidarski meštri Lovre
i Juraj Maršanić. Knez Luka Maršanić Emerikov (1719. - ?), brat spomenutog Mikule,
školovao se u Riječkom isusovačkom kolegiju i kasnije postao članom isusovačkog
reda.18
U Grohovu je sredinom XVIII. stoljeća živio mlinar Andrija Maršanić (de

Marsanich) Mihovilov koji bijaše oženjen Matejkom, kćerkom poznatog grobničkog
stolarskog majstora Martina Juretića.19 Njegov stariji sin Anton (1736. - ?) godine
1770. na Trsatu se oženio Ursulom (Ursicom), udovicom Ivana Petrića, a mlađi, Fran -
Lovra (1742. - 1818.) bijaše svećenikom u Rijeci. Antonovi sinovi Bartol (1777. - 1850.)
i Fran (1784. - 1855.), inače općinski zastupnik u Grohovu, bavili su se mlinarstvom,
dok je Ivan-Anton (1781. - 1835.) bio zaposlen u riječkoj Rafineriji šećera (zuccheriere).
Giovanni de Marsanich mlađi (1809. - 1892.) iz Grohova bio je svećenik. Godine 1835.
zaređen je za svećenika i nakon toga službuje kao kapelan u mnogim mjestima. U
Kostreni - Sv. Luciji, uz kapelansku dužnost, obavljao je službu privatnoga učitelja.
Godine 1848. postavljen je za župnika u Vrbovskom, a 1869. kanonika Zborne crkve u
Rijeci. Bio je nosilac titule konsistorijalnog prisjednika. Isticao se u humanitarnom i
dobrotvornom radu, te kao riječki rodoljub. Umro je u Whiteheadovoj kući na Piazza
Scarpa. Njegov brat Francesco Saverio (1815. - 1904.) bio je postolarski obrtnik.
Francesco de Marsanich Andrijev (1847. - 1921.), posjednik i gostioničar u Grohovu,
dugo godina obnašao je čast seoskoga suca (giudice paghense). Iz Grohova se prezime
Maršanić (de Marsanich) preneslo na područje riječkih gradskih općina Kozala i Plase
(Štranga).20
U Drastinu sredinom XVIII. stoljeća živi mlinar knez Anton Maršanić Josipov
(1722. - ?), rođen u Rijeci, koji se 15. travnja 1748. oženio Elizabetom Carinom,
kćerkom grobničkog porkulaba Antona, rodom iz Bakra, i Suzane rođ. Svilocossi, koja
je potjecala iz riječke patricijske obitelji podrijetlom iz Dubrovnika. Obred vjenčanja u
Grobniku predvodio je bakarski kanonik Bartol Barčić a kumovi su bili Josip Carina i
Josip Zierer, grobnički kanciler i mjesni orguljaš. Antonov stariji sin knez Juraj (1750.
- 1814.) bio je kovač, a mlađi knez Bartol (1751. - 1824.) mlinar. Naslijedivši obiteljski
mlin i stupiće Bartol se bavio mljevenjem žitarica i trenjem duhana. Godine 1778.
ugovara s trgovcem Blažem Gasparijem iz Rijeke da mu za trenje duhana na njegovim
stupićima plaća godišnje trideset dukata. Prema «uborku» (mjera za žito) kneza
Bartola Gospoštija Grobnika je propisala veličinu takve mjerice svim grobničkim
mlinarima, odnosno, šesnaesti dio stara (1808.). U popisu njegove imovine 1819.
spominju se ´malin od muke´, ´malin pusti od tabaka´ i ´dvoji stupići´.21 Njegovi
potomci su se bavili mlinarstvom sve do početka XX. stoljeća.22
Oktavijan pl. Maršanić (1730. - 1791.), sin kneza Josefa Maršanića iz Drastina,
nećak grobničkoga kanonika Frana Ksavera Petrovića i mlađi brat kneza Antona, bio je
svećenik. Spominje se najprije kao đakon (diaconus, 1753.), a zatim sacerdos curatus
cum literaria superior (1764.). Bogoslovske studije pohađao je u Zagrebu i Grazu.
Osim govornih jezika služio se njemačkim. Godine 1766. bio je mjesni orguljaš, a 1775.
postaje kanonikom mjestoga Kaptola u Grobniku (sacerdos curatus et nominatus
canonicus). Za njega se veli da je «sposoban za pastoral» (1789.).23
Obitelj drastinskih Maršanića nastavljaju u sljedećoj generaciji Bartolovi
sinovi Toma-Adam (1772. - 1818.) i Anton mlađi (1776. - 1844.). Neobična je okolnost
da je njihova majka Ana Marija Vlatković bila s knezom Bartolom rođakinja u prvom
koljenu. Taj incestuozni brak po svemu sudeći dovest će do stanovitih genetskih
poremećaja kod njihovih nasljednika. Toma Maršanić se 1793. oženio Marijom
Durbešić Ivanovom iz Grobnika, s kojom dobiva sina Antona (1796. - 1873.), koji
kasnije nastavlja obiteljsku lozu. Zanimljivo je, međutim, da Toma već 1791. s Katom
Reljac iz Podhuma dobiva nezakonitog sina Antuna. Tako se i prezime Maršanić iz
Drastina proširilo u Podhum. Godine 1811. Toma dobiva nezakonitu kćer i s Marijom
Franović iz Ilovika. Umro je u Rijeci od posljedica sifilisa (morbus skrljevo).

Njegov zakoniti sin Anton oženio se 1814. za Antoniju, kćerku kneza Pavla
Maršanića iz Ratulja. Iz toga braka potekli su Paval, Martin, Fran (Franiška) i Anton
(Tonin) Maršanić. Najstariji među njima, Anton Maršanić Tonin (1820.-1906.),
posjedovao je u Drastinu dva mlina za žitarice i jednu stupu za platno. Iz braka s
Marijom Hlača, rodom iz Grobnika, imao je sinove Antona i Petra, te kći Katu, udatu
za Ivana Lukežića Lukačinkina iz Lukeži. Stariji sin Anton (1850. - 1907.) odselio se od
obitelji i priženio u Dalmaciju. Više od trideset godina živio je izvan rodnoga mjesta.
Za njega su u službenim dokumentima kaže da je «umobolan» i da je preminuo u
Sarajevu.24 Njegov mlađi brat Petar (Pera) Maršanić (1854.-1906.) posjedovao je mlin
za žitarice u Drastinu. Iz braka s prvom suprugom Frankom (Fanom) Radetić iz Lukeži
imao je sinove Andriju (Andrica), Vicka i Mihu. U braku sa drugom ženom Marijom
iz Zastenica, zvanom Perovica, imao je sinove Rafaela, Ivana (Ivačina) i Kolomana.
Vicko je, izučivši bravarski zanat, odselio u Ameriku, a Miha se 1927. potopio na
grčkom brodu Odiseo, kome vlasnikom bijaše George Draculis iz Filipopolisa.
Na početku XIX. stoljeća Mate de Marsanich iz Ratulja obavljao je službu
prisežnika u Zagrebačkoj županiji (jurasor quondam incliti Comitati zagrabiensis).
Anton de Marsanich (1798. - 1846.), iz istog sela, sin Antona i Ursule rođ. Brozović,
bio je pomorac i kapetan trgovačke mornarice. Godine 1828. riječki Pomorski gubernij
izdao je svjedodžbu da je «sufficiente istrutto sulla Teoria e Pratica della Navigazione»
i da može zapovijedati austrijskim brodovljem duge plovidbe. Živio je u Voloskom i
Rijeci, a umro u Trstu. Njegova nećakinja Wilhelmina Maršanić Matijina bila je udata
za Henrika (Hinka) Eckarta, rodom iz Bavarske, posjednika u Ratuljama, koji bijaše
općinskim poreznikom, starješinom i načelnikom u Jelenju. Godine 1830. Andrija
pl. Maršanić otvorio je u Ratuljama gostionicu (educilli dominali vinum). Martin pl.
Maršanić Antunov (1807. - 1874.), zvan Bataja, imao je krčme u Jelenju (caupone,
educillatore vini in Jelenje) i Ratuljama. U isto vrijeme Fran pl. Maršanić Martinov
(1813. - 1869.), zvan Mići, također posjeduje gostionicu u Ratuljama. Trgovao je
duhanom i živežnim namirnicama.25
Njegov sin Toma pl. Maršanić (1845. - 1925.), zvan Tonić Belin, bio je poznati
posjednik i poduzetnik. U ranoj mladosti počinje voditi obiteljsku krčmu i otvara
opančarsku radionicu. Bio je neobično sposoban trgovac i ´speculator´. Zahvaljujući
tome vremenom se domogao značajnog imetka i visokog društvenog ugleda te
godinama obnaša visoke općinske dužnosti i časti. Bio je školski odbornik i nadzornik
za školu jelenjsku u Ratuljama, općinski sudac i glavar mjesne općine Jelenje. Godine
1879. hrvatski ban Mažuranić imenuje ga zamjenikom mjesnog suca kod mjesnog
suda u Čavlima, gdje doskora postaje i općinskim zastupnikom.26
U obitelji Maršanić po tradiciji se prenosio osobito kovački i stolarski zanat
kojim se znalo baviti po nekoliko generacija uzastopce. U Ratuljama su kovači bili
Ivan Maršanić Andrijev (1797. - 1869.), Fran Maršanić Andrijev (umro oko 1854.),
Serafin Maršanić Franov (1811. - 1864.), Josip Maršanić Ivanov (1835. - 1862.),
Josip Maršanić Matijev (1832. - 1903.), zvan Kebar i njegov sin Ivan (1871. - 1944.).
Drugi njegov sin Kajetan dugo je godina radio kao željeznički službenik. Iz Ratulja se
kovački obrt prenio u susjedno Donje Jelenje. Tamo su kovačke radionice (kovačije)
posjedovali Juraj Maršanić Josipov (oko 1830.), Ivan Maršanić mlađi (1823.-1907.),
njegovi sinovi Jakov (1846. - 1889.) i Vicko (1862. - 1927.), zatim Ludvig Maršanić
Franov (1880. - 1859.).
Mnogi su Maršanići radili u činovničkoj i općinskoj službi. Fran pl. Maršanić
Ivanov (1859. - 1931.), rodom iz Jelenja, bio je općinski redarstvenik (pulicaj) u

Čavlima, Stipan Maršanić (1832. - 1900.) iz Ratulja općinski podvornik te carski i
kraljevski žandar (gendarm), a Mate pl. Maršanić Franov (1846. - 1921.) iz Ratulja,
općinski stražar i poslužitelj.27
Početkom XIX. stoljeća jedan ogranak obitelji preselio se iz Grohova u Italiju.
Nikola-Mate (1789. - 1849.), sin Mate Maršanića zvanog Giovanni i Marije rođ. Klić,
od rane se mladosti bio nastanio u Anconi. Godine 1812. spominje se kao «guardia
nobile ungherese». Ubijen je tijekom austrijske opsade Ancone. Iz braka s Marijom
rođ. Petrinis imao je sinove Belisaria, Luigija i Gustava Gaetana de Marsanicha.
Godine 1844. Luigi se u Bakru oženio Marijom, kćerkom Ivana Štefana. Belisariov sin
Enrico bio je državni službenik u Anconi. Pod konac XIX. stoljeća Enrico se s obitelji
preselio u Rim. Iz braka sa suprugom Adelaide imao sedmero djece: Belisaria, Canzia,
Augusta, Ginu, Jole, Floru i Gualtiera.
Među njima najpoznatiji je bio Augusto De Marsanich (1891. - ?) koji karijeru
započinje kao novinar i politički pisac. Priključivši se Mussolinijevu fašističkom
pokretu postao je jedan od najgorljivijih njegovih pristaša i publicista. Godine 1929.
postaje kandidatom rimskih korporacija. Od 1935. do 1939. obnašao je dužnost
državnoga podsekretara i ministra za komunikacije te podsekretara ministarstva
vanjskih poslova. Nakon sloma fašizma i kapitulacije Kraljevine Italije (Reppublica di
Saló) bio je predsjednikom automobilske tvrtke Alfa Romeo i uprave Banco di Roma.
Nakon Drugog svjetskog rata, u razdoblju od 1951. do 1954. nalazi ne na čelu političke
stranke Talijanski Socijalni Pokret (MSI).
Augustova starija sestra Teresa Iginija (Gina) De Marsanich 1903. udala
za rimskoga slikara i arhitekta Carla Pincherlea Moraviu, porijeklom iz Veneta.
Zanimljivo da je iz toga braka potekao slavni talijanski književnik Alberto Moravia
(1907. - 1990.). U svojim sjećanjima iz djetinjstva Moravia govori o svojoj majci kao
crnomanjastoj ženi, široka lica i istaknutih jagodica, «poput slavenskih seljanki».
Za majčinu obitelj De Marsanich, koja je u Rim doselila iz Ancone, znao je da ima
slavenske korijene i da potječe «negdje iz Dalmacije». O djedu Enricu De Marsanichu
govori kao o vrlo siromašnom ali zato dobrom i plemenitom čovjeku.28
Godine 1866. Ratulje se spominju kao «plemenito selo» sa 19 kuća i 93
stanovnika. U to vrijeme se kao «nobiles Regni Hungariae», međutim, spominju samo
neki ogranci obitelji Maršanić, dok ostali nemaju plemenitaški status. Značilo bi to
zapravo da svi Maršanići u Ratuljama nisu smatrani ugarskim plemićima, niti su nosili
počasnu titulu kneza. To pravo imali su samo izravni potomci onih Maršanića koji su
u XVII. stoljeću stekli slobodnjački i plemićki privilegij. Osim toga, plemićki status
Maršanića vremenom se gubio jer su članovi obitelji, pritisnuti općom neimaštinom,
bili prisiljeni čak i prodavati svoje plemićko pravo ili titule.
Živeći stoljećima kao povlašteni sloj unutar grobničkoga pučanstva plemići
Maršanići su vremenom oblikovali osebujan pogled na svijet. Njihov se politički
svjetonazor tijekom XIX. stoljeća nije razlikovao od mađaronski raspoloženih
turopoljskih šljivara. Potvrđuje to i događaj koji se zbio godine 1865. godine u Jelenju.
Evo kako o tome izvještava nepotpisani dopisnik sušačke Istine u kolovozu 1935.
godine:
«Bio je to početak buđenja hrvatske narodne svijesti u ovim krajevima. Tada
su najme jednom zgodom izvješene i nošene hrvatske zastave kao protest presizanja
Mađara na naše krajeve. Sva grobnička sela jednoglasno su se izjasnila protiv težnja
Mađara, da otuđe ove krajeve. Jedino selo, koje tada nije pristupilo narodnom kolu,
bilo je malo plemenitaško selo Ratulje. Protiv sviju ostalih sela, koja su izvješivala

hrvatske zastave u znak volje njihove, da ovi krajevi ostanu hrvatski, selo Ratulje
pristalo je uz Mađare i izvjesilo mađarsku zastavu. Protiv povika živio, vikali su tada
Ratuljci: Eljen. Za znak, da su oni uz Mađare nosili su na šeširima zeleno mađarsko
pero, koje im je pred crkvom trgao pok. župnik Sablić.»29
Slično je raspoloženje vladalo i među plemenitim Maršanićima u selu
Grohovu u riječkom kotaru. Nekada su se stanovnicima toga mjesta njihovi okolni
sunarodnjaci rugali: «Eh, knezi, knezi!».30 Aludiralo se time na njihovu pretjeranu
oholost i plemenitaški ponos, urođeno gospodsko držanje i ekskluzivizam. U doba
kada je Rijeka bila pripojena Ugarskoj taj se ekskluzivizam manifestirao kao naglašeno
mađarofilstvo. Upravo su u Grofovu nekada osobito bučne i provokativne bile proslave
blagdana Sv. Stjepana, zaštitnika Ugarske, kada bi mjesto bilo iskićeno mađarskim
trobojnicama. Njihovi susjedi u grobničkim selima duž lijeve obale Rječine mahom
bi, međutim, u svečanim prigodama isticali hrvatske nacionalne barjake, oponirajući
tako «svojim» najbližim mađaronskim susjedima. Riječki dnevnik La Bilancia 1917.
izvještava kako je tadašnjega riječkoga guvernera, za njegove posjete Grohovu,
mjesni seoski sudac de Marsanich nadario minijaturnim portretom Lajosa Kossutha,
izrađenim 1837. godine na slonovači.
Uoči Prvog svjetskoga rata svega je nekoliko ogranaka obitelji Maršanić u
Ratuljama i Grohovu još posjedovalo plemićki status. Zajedno s propašću Austro-
Ugarske, godine 1918., doći će i do konačnog dokinuća plemstva. Sredinom XX.
stoljeća Maršanića je bilo u Brnelićima, Čavlima, Drastinu, Iloviku, Jelenju, Lubarskoj,
Lukežima, Martinovu selu, Mavrincima, Rijeci (de Marsanich), Podhumu, Ratuljama
i Zoretićima.
PRILOZI
1.
Slobodnjački list grofa Petra Zrinskog Mati Maršaniću Grgurovu, Bakar, 8.

listopada 1664. godine (Državni arhiv u Rijeci, Zbirka darovnica i povelja).
Mi Gospodin Petar Zrinski Vikovični Grof od Zrinja Cesarove i Kraljeve

Svitlosti Tolnačnik, i Komornik Vlahov Šumberskih Kraine´ Slunja, Velemerić i
Ogulina Veliki Kapitan Hervacke i Primorske´ Kraine´ Vice´ General Etc.
Dajemo na znanje ovim našim otvorenim Listom vsim koimse dostoji, i koimbi
ovo nutarnje dugovanje pristojati moglo Kako dodje pred Nas, naš veran Sluga Mate
Maršanić Sin Pokojnoga Grže Maršanića iz Grobnika, proseći Nas ponizno da bi ga od
zdola imenovanih Dohotkov Tlak i Pučkih Služab kojeje do sada služil, i obveršaval z
ostalimi Pučani Našimi Grobniškimi po milošći našoj prosta učinili. Zato vidivši Mi
vridnost i vernu Službu zgora imenovanoga Sluge Našega Mateja Maršanića skom je
on Nas vsagda verno služil i u napridak se služiti obećuje polak mogućnosti svoje,
Slobodna činimo njega, njegov ostanak, i ostanka ostanke od vsake dušne zapovidne
tlake, Pučke Straže, Listarije, Tovarov, Gombe, Sprovodov Potići i Haračev. Pače i
zavsima van uzimljemo njega i njegov ostanak iz vsega Puka Tlake, i iz vsake Pučke
Službe ovdi imenovane i kojabise u napridak imenovati mogla. H ktomu oslobađamoga
od Sulja Ovac, Koz i Velike Živine, toje Sulja od Naliskov i Permanije. Takajše slobodna
činimo njega, i njegove ostanke, i ostankov ostanke što nam je do vse dobe plaćal ili u

napridak plaćati bi imal od jednoga Vinograda imenom Benčana Libru jednu Bira. Od
drugoga Vinograda u Iloviku Bira Libru jednu. A od obih dvih vina Permanije Mezan
četrnaest. Još od jednoga Vinograda Papićeva soldini deset i Permanije Mezane dvi.
Još od jednoga sela pod Čudničem, i od Kuće u Gradu Libru jednu soldina dva. Od
Dolca Bilina Pšenice soldini osam. Od Sela Čudniča Pšenice Polovnika pol, i od Dolca
Bilina Pšenice kupicu jednu. Što se tiče Pšenice Polovnika pol, i kupicu jednu pinez
Libre četire, Vina Mezan šesnaest. Polag toga dopušćamo našim Podložnikom vsik
koičim u njegove i njega ostanke. Maline koji su u Kotaru Riškomu slobodno (nečitko
I. L.) u napridak budućih Časnikov ili Oficijalov. A zgora imenovani Matej Maršanić
Nami ni Našemu ostanku na spomenuće zgora imenovanih služab tlake i dohotkov
kako zgora. Ida u tomu Naš ostanak Oficiali i Častniki Naši li kigodar drugi kimse
dostojalo bude nimaju bantuvati njega, njegov ostanak i ostanka ostanke. Dasmo mu
ovi naš otvoren list Našom rukom potpisan i Pečatom Potpečaćen. Datum u Bakru
dan 8. Oktobra letta 1664.
Groff Zrinski Petar m.p.
2.
Austrijski car i kralj Leopold I. Habsburški proglašava Matiju Maršanića,

njegova brata Andriju, Matijinu suprugu Margaretu rođ. Kaltay i kćerku Mariju
nasljednim ugarskim plemićima, s pravom isticanja obiteljskog grba. Beč, 20.
travnja 1675. (Obiteljska arhiva Draška Maršanića iz Rijeke).
Mi LEOPOLD po Možjoj milosti izabrani rimski car uvijek uzvišen i kralj Njemačke,
Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Rame, Srbije, Galicije, Lodomerije,
Kumanije i Bugarske itd., nadvojvoda Austrije, vojvoda Burgundije, Brabanta,
Štajerske, Koruške, Kranjske, markiz Moravske, vojvoda Luksemburga i Gornje i
Donje Šleske, Würtemberga i Theke, princ Švapske, grof Habsburga, Tirola, Fereta,
Kiburga i Gorice, zemaljski grof Alzasa, markiz Svetog rimskog carstva, Burgovije
i jednih i drugih Lužica, gospodar slavonske marke i luke Naonije i solana itd.
predajemo uspomeni sadržajem nazočnih pisama i svima objavljujemo, kojih se to
tiče, da smo mi ne samo radi ponizne prošnje nekolicine naših podanika, koju su
upravili našem veličanstvu, nego i uočivši i promotrivši vjernost i iskrenu službu
našega podnika MATIJE MARŠANIĆA, koju je on sam vjerno i stalno pokazao svetoj
kruni prijespomenutog našeg kraljevstva Ugarske, pa zatim i našem veličanstvu, na
različitim jestima i različito vrijeme, i kako su to prilike zahtijevale, a napose pak dok je
vršio službu blagajnika na našim dobrima našega Kraljevstva Dalmacije zvanom Brod,
i sada se trudi i obećaje, da će je jednakom postojanom vjernosti najmarljivije vršiti
i trsiti se. Dakle ne samo radi toga, nego zaista i radi naše carske milosti, i kraljevske
darežljivosti, kojom svakod od nas i koji su zaslužni za kršćansku državu, i teže za
krepostima slijede i primjer naših predšasnika božanskih nekoć kraljeva Ugarske, i
njima stanovite spomenike svojih kreposti, koji bi ih mogli potaći, da čine nekoje više,
navikli smo odlučiti, da tako istog MATIJU MARŠANIĆA, a po njem MARGARITU
KALTAYIN, ženu, isto tako MARIJU, kćer i ANDRIJU isto MARŠANIĆ rođenog brata,
puninom naše kraljevske vlasti i posebnom milosti vodimo ih, da se ubroje u zbor i
broj plemića pravih i starih naprijedspomenutog našeg kraljevstva Ugarske i njemu

pripojenih dijelova kao izabrane i upisane. A pristajemo i iz stanovitog našeg znanja
i promišljeno dozvoljavamo, da bi se oni odsad pa u buduća i uvijek vječna vremena
svim ovim milostima, častima, oproštenjima, povlasticama, sloboštinama, pravima,
glasovima i oprostima od javnih daća, kojima su se ostali pravi, stari i nesumnjivi
rečenog našeg kraljevstva Ugarskog i njemu pripojenih dijelova plemići dosad bilo
kakvim pravom i običajem služili i radovali, i služe i raduju, mogli i bili sposobni
služiti se, uživati i radovati, kao baštinici i svi njihovi potomci jednog i drugog spola
općenito. Na spomen ove naše prema ovima iskazane milosti i blagosti i darežljivosti,
i u znak prave i nesumnjive vjernosti ovaj grb i plemićke oznake: ŠTIT vojnički,
uspravan, modre boje, njegovo podnožje zauzima široko otvoreno zeleno polje, na
kojem stoji čitav lav žut kao zlato, oslikan naravnom bojom, otvorenih usta i ispružena
crvenkasta jezika i račvastog repa, koji je dignut na leđa, od prednjih nogu desnom
vitla trgnutim mačem, dok je lijeva ispružena za plijen, stražnje su noge raskrečene i
čitavom je težinom tijela uzdignut prema gore, a okrenut prema desnoj strani štita, i
napokon s vide jasno istaknute sjajne zvijezde po jedna u dvim gornjim uglovima istog
štita. Na ŠTITU leži vojnička gitarasta kaciga ili otvorena sa kraljevskom krunom,
koja nosi čitavu bijelu golubicu, sastavljenih krila, koja stoji lijepo ukrašena. Na vrhu
pak ili na čunju kacige nalaze se skutovi ili šarene vrpce ovdje žute i modre, ondje
pak crvene ibijele, koje se po rubovima štita razasuto prostiru i prikladno i fino ga
ukrašuju, kako se sve ovo na početku ili na glavi ovih naših pisama vidi, jer je vještom
rukom slikara i vlastitim umijećem i njegovim naravnim bojama jasnije naslikano i radi
očiju promatrača svjetlije postavljeno. Istom MATIJI MARŠANIĆU i naprijed redom
imenovanim pojedinim osobama i njihovim baštinicima i već rođenim potomcima,
kao i onima, koji će se po Božjoj dobroti roditi obojeg spola svima zapovijedili smo, da
se milostivo dade i donese odlučujući i prema našem stanovitom znanju i promišljeno
dopuštajući, da se ovi odsad pak unaprijed budućim i uvijek vječnim vremenima
istim grbom ili plemićkim oznakama, po običaju ostalih pravih i starih spomenutoga
kraljevstva našega Ugarskog i dijelova ovom pripojenih plemića pod istim pravima,
glasovima, oproštenjima, povlasticama i sloboštinama, kojima su se ovi ili po naravi
ili po starom običaju služili, radosni služe i raduju i posvuda u bojevima i borbama,
igrama kopljem, turnirima, duelima, mejdanima i ostalim svim pojedinim bilokakvim
vojničkim vještinama, i uistinu plemenitaškim pečatima, zaslonima, zastorima,
prstenovima, zastavama, štitovima, šatorima, kućama i grobnicama, općenito pak u
bilokojim stvarima i vrstama bojnih pohoda, pod naslovom čistoga, pravoga, staroga
i iskrenoga plemstva, kojim njih od svih bilo kojeg stanja stepena, časti, uvjeta,
prednosti ljudi pokazuju se znameniti i urešeni, da se nazivaju, imenuju i poznaju i
proračunaju, želimo i zapovijedamo nositi, pokazivati i njima se uvijek služiti, koristiti
i radovati se, da bi mogli i morali, a i njihovi baštinici i potomci jednoga i drugog spola,
to proglašujemo, dajemo idonosim snagom ovih pisama. Na čiju uspomenu i vječnu
vrijednost da se ova naša povlastična pisma, zapečaćena tajnim našim pečatom, kojim
se služimo kao kralj Ugarske, koji je na vrpci pričvršćen, istom MATIJI MARŠANIĆU i
uistinu naprijed spomenutim pojedinim osobama i njihovim baštinicima i potomcima
obojeg spola svima ljubazno podijele i dozvole, zapovijedamo. Dano putem našeg
dragog podanika poštovanoga Tome Palffy od Erdöda, biskupa crkve nitranske i
mjesta i županije istog vrhovnog i vječnog župana, našeg savjetnika i našega dvora
za naše kraljevstvo Ugarske kancelara u našem gradu Beču dana 20. mjeseca travnja
godine Gospodnje 1675. kraljevstva naših: rimskog 17, Ugarske i ostalih 20, a Češke 19.
godine. Poštovanih i časnih u Kristu otaca i gospode Jurja Szlepchenyja, nadbiskupa

metropolite ostrogonskog i za čitavu Ugarsku našeg zamjenika;drugog Jurja
Szechenyja isto tako nadbiskupa kaločke i bačke sjedinjenih crkava, Franju Szegedyja,
agrienske crkve, fra Martina Borkovića, zagrebačke, gore spomenutog Tome Palffyja
od rečenog Erdöda, nitranske, Jurja Bursonyja, varadinske, spomenutog pak Jurja
Szechenyja, upravitelja đerske, Mateja Szentthamasyja, izabranoga transilvanske,
Stjepana Senjskog od Malog Senja, vesprimske, Jurja Pongracza, vacke, grofa
Ferdinanda Palffyja, od rečenog Erdöda, čanadske, Ivana Gubasoczyja, pečujske, na
isti način Ivana Smoljanovića, izabranog senjske i modruške, Joakima Lusinszkyja,
izabranog srijemske, drugog fra Antuna Sottomaior, izabranog smederevske, Franje
Gorupa izabranog (crkve) u Novom, Andrije Szilyja, izabranog skopljanske, jednako
Andrije Mokchay, izabranog krbavske, trećeg fra Kristofora de Rojas, kninske,
četvrtog fra don Marija a Trivoltis, izabranog skadarske, petog fra Nikole od Olova,
izabranog bosanske i Jakova Hasko, izabranog rozonske crkve biskupa, koji Božjim
Crkvama sretno vladaju. Opet uzoritih i velemožnih u vrijeme prazne palatinske
službe grofa Adama Forgacha stalnog upravitelja od Gyemes sudske službe naše
kraljevske kurije, grofa Nikole Erdödi de Monyorokerek, naprijed spomenutih naših
kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije zamjenika banske službe, spomenutog
grofa Adama Forgach, tavernika, isto grofa Adama Zrinjskog, konjanika, grofa Nikole
Palffyja, naprijed spomenutog Erdöda, komornika, isto grofa Nikole Draškovića od
Trakošćana, vratara, grofa Jurja Illieshazyja, od Istog vječnog Trenčina, jelonoša,
grofa Kristofora od Batthyana, peharnika, grofa Pavla Esterházyja od Galante, vječnog
u Fraknóu, dvora naših kraljevskih meštara u Ugarskoj i spomenutog grofa Nikole
Palffyja od rečenog Erdöda, grofa požunskog i ostalih premnogih toliko spominjanih
našega kraljevstva Ugarskog, koji drže županije i časti.
LEOPOLD s. r. Toma Palffy, biskup Nitre s. r.

Stjepan Oban s. r.
Godine Gospodnje 1680. dana 12. travnja u slobodnom kraljevskom gradu na brdu
Griču u Zagrebu ova je povelja javno objavljena svim staležima i redovima kraljevina
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije skupštini i prihvaćena je za unutraspomenutog Matiju
Maršanića i Andriju Maršanića i Mariju kćerku istoga. Mag. Petar Antolčić, protonotar
kraljevstva s.r.
3.
Popis zaplijenjene imovine u Grobniku i okolici kneza Matija Maršanića

mlađega, nekadašnjega oficijala u Brodu na Kupi, iz 1686. godine (Arhiv Hrvatske u
Zagrebu, Fond Zrinskih i Frankopana, kut. 2)
Letta 1686. dan 15. Marcha u Grobniku

Popisana stima od Imania Zanietoga y Confiskovanoga K. Mathia Marsanicha sina
Matthieua biusega officiala na Brodu.
Kucha u Gradu prostimana za usim sega skrouom y zidi peridna i prostimana za Duk
. 146 J 876
Jos kuchia mala u Gradu za D. 49

Jos kuus mirischia na Gradskom zidu za D. 30
V Kuchi veloi nahodi se
Stol sagan vridan D. 1
Banka zaklopom
Platna falata 2
Stolicha 2 dana sucu Jurju Jurichichu
Banchiche
Figure chele N. 2 á rasderte 2
Kopanijcha
Resetto 1 i sito
Policze
Na policzah taniurov drivenih
Zdele drivene
Zdele maiolichne
Taniurov maiolicha 6
Suithniak miden 1
Solnicha midena
Tinta zemliana
Zmul staklen
Lucherna
Rakataza
Maiolika
Va drugoi kamari polak the stol u niem skatule
Vaga za Zlato
Postelia stramachon slaunichun za usin chaie ni.
Figure illi kipi n. 3
Karaueta 1. i u nih boche chele
Banchiche zaporcon
Metlicha za Maline
Rucsnik utirach
Suitniak Zdrota snaicharou
Banke sridnie Skliuchankom
Kapa ú koiSe spaua
Rubacsa Platna hocheuarskoga
Lancun 3 suknie
Rubacza
Ruchnik Tauaiol
Chiliha falata
Stolni rub
Na kuhini smura
Kony na kom derua gore
Kabel
Czura komostrena
V konobi
Bachau 7, Mastelacz, Lakomicsa alli Lij Zobruchi zelesnimi, 1 Brenta stara, Barilcza za
ulij, Barilicza za ochiat, Kopain, Polounik, Banka skliuchanch
V kuchia maloi kasun nou.

Na Rathuly u Richini
Sello, pol pirischa ý stala noj skupa zredi za D. 100
Pol grunta uodenoga za D. 40
Pol Laza za D. 30
Kus Vinogr. Simuna Tobie
Vinograd pod Orihouichon
Pod schiurkon na konfinu Bakarskom
V poliu 2 fal.
Koniuh
Senok. Zakamenu
Dolchi u Bilet.
Sen. Zapissi
Potrosseno za Stimaduri Zidari, tisliari, tersouari za hranu i plat.
4.
Oporuka Andrija Maršanića iz Grohova, 19. travnja 1771. godine (Državni

arhiv u Rijeci, Zbirka oporuka, PR - 8, kut. 361., test. 157).
A 19. Aprile 1771. in Grohovo Territorio di Fiume
Giacendo in letto Andrea Marsanich sano per la Dio grazia di mente e loquela, ma
il corpo grauemente amalato, doppo désser sato da me infrascritto munito de S.S.
Sacramenti conoscendo il grave pericolo di morte in cui si trova, e descrivendo per
tanto di dispore delli beni di fortuna, che Iddio gli há datto affine non nascono di
sensioni, ne litigij fra li suoi.
1. Per primo raccomanda lánima sua al suo Divin Creatore ed alli suoi santi
auocati, accio questi intendemo presso Iddio la remissione de suoi peccati
e per tal fine lascia per anima sua che si legan S. Messe 130 pro una vice
tantam.
2. Lascia e vole che alla Ursula Pilepich sua figlia si di una uacha, peró la medema
si valuti e gli si dia a conto della dotte con il resto ancora fino i Cento Ducati,
auendo cosi e talle dotte la sua figlia Catharina Grohovaz, cosi pure la Mathea
non altre ancora a pieno cento Ducati, vole che gli si ademipscan che gia la
moglie sua quello che ebbe qualcuna.
3. Lascia e vole che alláltre sue due figle pute gli sai dia a ognuna una vacha
e il colo di colori come ebbero láltre, e gli lascia la metta di casa che vivan
queste due assieme, gli lascia un pezzo di uignia nominato Sad confinente con
la vignia Princip, un orto preso la vigna Princip nominato Luciza un altro che
compro da Antonio Marsanich confinante, con la vigna della sig. Vedova Li,
sposandosi qualcun di loro vole che gli dia come alle altre fino i cento ducati,
e che piu restino al figlio Antonio senza peró la Cantina.
4. Lascia ai due figli la uigna comprata nominata Zanchovo, e un pezzo comprato
di uigna della moglie del Margan e sua sorda nominato Sad ma ne uno ne
altro e ancora a pieno sodisfato onde che piagino, a che prendono quando
uogliono.

5. Di tutto poi il rimanente lascia, instituisce, e nomina per universale erede la
sua Moglie Mattea vita durante, e che nisuno possa levargli la padronanza ne
nisuna altra casa, come pure la lascia Padrona dúna Valcha auendo questi
assieme da loro sudori comprato due, acció la med(esima) possa dispore
come e a chi vole, doppo la morte di Med(esima), uole che i due suoi figli
fraternamente si dividano e spartiscan, lasciandosi il suo figlio sacerdote che i
fratelli hanno di porzione che vale il suo patrimoni, vole pro una vice lontana,
che ogni fratello gli dia dieci ducati.
E questo dichiara essere suo ultimo testamento, e ultima uolonta, e quando per
tale ualer nn potesse, uole che vaglia per modo di codicilo, e quando cosi non
valesse, vole, che uaglia per modo di donazione causa mortis facta, in conferma
di che per non sapere scrivere il tutto la confermato col segno di santa croce in
presenza dei infrascritti testimonij non potendo ne auere é altri preganto mese.
X Segno di croce dÁndrea Marsanich testatore

X Segno di Croce di Sauerio Grohouac testatore
Johan Pokorny
Theodor Conte Batthyani io Don Giacomo Blecich fece il
presente cosi pregato dal Testatore
in fede che
5.
Oporuka kneza Bartola Maršanića iz Drastina, Grobnik, 22. travnja 1822.

godine, te diobno pismo njegovih nasljednika iz 1819. i 1825. godine (Arhiv Hrvatske
Zagreb, Spisi vlastelinstva Ozalj, Protokoli vlastelinstva Grobnik).
Testament 22 miseca aprelja 1822 va Gradu Grobniku
Buduchi da Knez Bartol Marsanich z Drastina slab u zivotu i verstan vech pri lettih
dojde ovdi u cancelleriu za uchiniti pred svedoki zdola imenovani i nato osobito
zvanimi moju zadnju odluku illiti testamenat
1. Preporucham i izruchujen DuSu moju stvoritelju momu, telo moje materi
zemlji od koje jesam priSal.
2. Puscham sinu Antonu Marsanichu jednu kamaru i kuhinju s pristojanstvom
kako zastoji:
1 vert Gornji od Glavice
Njivu u Brodu od Korone Gornje
1 ruzu na Privchi
Se ovo ja njemu puschan i zapisujen za njegove meriti i za liubav koju on meni sarzi
buduchi da on mene jur tulika letta nastoji i priglieda u mojoj starosti, i tulikajse da
me oche nastati i prigliedati do moje smerti svakim boljim nachinom.
3. Puschan moimi sin vnukom jednu lisicu zemlje na Privchi i Red puli Lisice to
jest Lize, Zvani i Mateji.
4. Puschan Njivicu u Brodu 30 f. za St. MaSe da po mojoj smerti ljubljeno z
vnukon razdilen i skupa nosi i mortorij.

Delno Piszmo
Zini pokoinoga Barthola Marsanicha iz Drastina vu letu 1819 po sucu Simunu

Mohorichu i Franu Marsanichu kako sliedi
1. Ostane del Antonu Marsanichu bratu mlajemu malin od muke s kuchom nad
malinom i malin pusti od tabaka tojest sa svim pristojanstvom.
2. Bratu pako starijem Antonu Marsanichu Tominu ostal je del tj. Dvoji stupichi
i kamara puli malin skupa s konobun.
1825. dodatak
1. ostani del Antonu Marsanichu mlajemu bratu u Dolcu dolnjem Tersja u
sridini med njegovim Bratanichem i Rebar z umejkom Martina Supka Mikelie
i 1 kusac umeika od tersja Bratova do vode Richine i del va Njivici dolnjoj od
heredi Jacova Marsanicha.
6.
Oporuka Antona pl. Maršanića Bartolova iz Drastina, Grobnik, 9. travnja

1844. godine (Državni arhiv Rijeka, PR - 8, kut. 171.).
U Ime Boxije i Blazene Divice Marie Amen.

U kući beteznoga, ali vindar na dobroj pameti i razumu nahivajućega plemenitoga
Antona MarSanića Bartholova iz Drastina, kadi on na zdola upisani dan i letto pred
svedoki nato osobito zvanimi nenapućen nego od svoje volje odredjuje i odlučuje,
kuliko slidi:
1. Pusćam i odlučujem, da telo moje po Smerti moje polak običaja Ste Matere
Cerkve u Zemlju postaviti se ima, od koje je doslo, a dusu moju pako
preporučujem Bogu Svemogućen.
2. Pusćan, da o Smerti moje, moje tri k´ćeri tojest Maria – LiSa i Zvana od
nijve na Privčih za ste Mase 40 f. platiti imaju od kojih pinez zelim da se
za uspomenak mene i mojih pokojnih Starejih 30 f. – a 10 f. pako za druga
Svakojaska nedomislajuća pomankanja dati imaju – ono pako, sta ova niva
u Privčih vishe premeće, odredjujem, da moje tri kćere jednako i ljubljeno
podeliti imaju.
3. Pusćam h´ćere LiSe Kamaru i Kuhinju od desne strane od kuće u kojoj sada
pribivm na levu Stran h´ćeri Zvani takajse kńjoj spadajućim pristojanstvom
od spreda i odzad, da k´takovomu delu, i ako bi hotela Zvana po Strinskon
stojećen skocu prihod u svoju kamaru storiti, to njoj zabraniti se nesme. –
4. Pusćam h´ćeri Lizi njivu u Polju imenom Marsanka, koju jesam Kupil od
Mathia Juričića iz Pregrada.
5. Pusćam istoj kćeri Lizi i hćeri Zvanki gorni Dolac imenom Goreći koga meni
moj pok. otac u dobi Insurectie pustil je.
6. Pusćam zemlju imenom Pisarovac koju od Frana Maurovića kupil jesam,
dvim kćeram Zvani i Lizi.
7. Pusćam sinokosu imenom Okolja kupljenu od Matha Juričića Antonova svojoj
kćeri Lizi.
8. Pusćam Dolac na Brigih kupljen od Frana Turka svim trim hćeram mojim.

9. Sve ono, sto se imenuje Pod Privce od preskerbljenoga Imetka ostavljam kćeri
Lizi.
10. Ostali ovdi neimenovani Imetak, koji bi se po Smerti mojoj nahodel, pusćam
mojim svim trim hćeran gore imenovanim, da se one na takovon ljubljeno i
mirovno podeliti imaju.
11. Zelim jedino, da po Smerti moje, mojemu nezahvaljenomu zettu Antonu
Juričića svako Gospodarstvo od mojega premozenja iz ruke uzeti se ima, i
da njemu sverhu takovega Premoženja nikakove oblasti dati se nima, poradi
uzroka onoga, koga on sam najbolje znati hoće, i ako bi on hotel kakovu silu
pri takovom dugovanju delati, onda prosin Gospodskoga Kontrologa Josefa
Baćića da bi on dobrotu hotel imeti, njegovu k´ćer Lizu iliti zaručnicu njegova
zeta Antona Juričića vu Svemu pričuvati i od nepredvidjenih neprilikah za
svim njegovom mogućnostjom braniti. Potlam kad takov testamenat testaduru
Antonu marSaniću od riči do riči pročitan bil, bi takovoga potverdil Zl. Sta
Krixa.
U Grobniku dan 9. Miseca Aprilja 1844.
Martin Juretić m.p. Sc. Anton Maršanić test. Po meni

Plovan Svidok Josef Baćić Control.
Fran Juretić m.p.
Plovan Svidok
S.C. Philip Svanja
Sudac Svedok
Da ovo Pismo zname pod 9. a Aprelja 1844. dokazov, dobrovoljni i neusiljeni tesamenat
zivućega Antona Marsanića Bartolova znamenuju tverdimo Zlamenjem S.K.
S.C. Anton Linić svedok
S.C. Jose Marvos Svedok
Po meni Jos. Baćić
7.
Oporuka Antona pl. Maršanića Tonina iz Drastina, 4. ožujka 1902. godine

(Državni arhiv Rijeka, Kotarski sud Sušak, Ostavina Antona Maršanića iz Drastina).
Oporuka
U ime oca i Sina i Duha Svetoga Amen

Ja Anton Maršanić Antonov iz sela Drastin kćb. 17 promišljavajuć da je svakom
čovjeku umrijeti nalazeći se tijelom boležljiv a duhom potpuno zdrav za ukloniti
smutnju koju bi se po mojoj smrti za moj imetak ustati mogla odlučih sljedeću zadnju
volju očitovati
1.) Tijelo moje po mojoj smrti imade se po ovdašnjem običaju sahraniti i
trošak istoga platiti moja dva sina.
2.) Pravim i zakonitim svojim baštinici imenujem svoja dva sina Antona
i Petra Maršanića kin pušćam i ostavljam ovako:
a) sinu Antonu koga već punih 29 godinah kod mene nije
puštjam mu u selu Drastinu starinsku kuću koju ja sada

trebam za štalu i moj komad vinograda Kalenice zvate.
b) Sinu Petru koji sve vrieme sam sa mnom živi i radi puštjam
lihu u njivici koju smo skupa s njim kupili od Ivana Juričića
i sinokošu u Zapiši koju smo isto skupa kupili.
3.) Pošto sam već darovao mojoj pokojnoj nevesti Franki prigodom
udaje za moga sina Petra moji dva komada zemlje tj. lihu u Polju i
komad pod Privče buduć je već ona umrla te pušteni rečeni komadi
njezinim nasljednikom moim unikom Andri, Vicku i Mihi tj. unuku
Mihi komad u Polju a Andri i Vicku skupa komad Pod Privče.
4.) Mojoj kćeri Kati udatoj Lukežić puštjam od mojga imetka neka joj
isplate u novcu moji sini 200 (dvijestotine Kruna).
5.) Odmah poslije smrti moje imaju platiti moji sini Anton i Petar 30
Kruna za svete mise i to 10 župnoj crkvi u Grobniku a 20 kruna u
samostanskoj crkvi bl. Dj.Marije na Trsatu. Takodjer imaju platiti
400 kruna što ih dugujem i može bitni dugovi u bolesti učinjeni.
6.) Ostali pako moj imetak (pokretni i nepokretni) imadu moji sini Anton
i Petar meju se podiliti. Ova moja posljednja želja koju za svoju prid
svidoki svoimi rukoznakom postavljujem.
U Drastinu 4. ožujka 1902.
X Anton Maršanić oporučitelj
Po Ivanu Lukežić svidok oporučni
Oporučni svedok Mikula Durbešić v.r.
Svedok Ivan Durbešić v.r.

BILJEŠKE
1
I. Lukežić, Knjiga Brašćine sv. Marije Tepačke u Grobniku, Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine, Rijeka
2002., str. 29., 67., 80., 83., 98., 100., 111.
2
Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, dio VI., Zagreb 1904. - 1910., str. 487.
3
G. Kobler, Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, vol. I., Fiume 1896., str. 220.
4
F. Glavinić, Historia Tesattana, Rijeka 1989., str. 123.
5
Arhiv Hrvatske Zagreb, Spisi obitelji Sermage, kut. 4., Fasc. IV 17o 293 Litt 13 E., 7. I. 1610.
6
I. Lukežić, Grobnički biografski leksikon, Libellus, Crikvenica-Rijeka 1994., str. 153. - 154.
7
Državni arhiv u Rijeci, Matična knjiga vjenčanih župe Uznesenja Marijina u Rijeci, upis 9. II. 1653.
8
U izvorniku dalje nečitak pasus. Grobnički zbornik 1, Rijeka 1988., str. 226. – 227. Vidi prilog I. na kraju
ovoga rada.
9
V. Ekl, Historijska toponomastika grada Rijeke i distrikta, II. dio, Drenova, STARINE JAZU, sv. 50.,
Zagreb 1960., str. 180.
10
A. Rački, Zabilježbe iz povijesti Gospoštije Grobnik, Rijeka 1948., str. 23.
11
Obje su isprave na latinskom jeziku danas pohranjene u Zbirci povelja Državnog arhiva u Rijeci.
12
Nadgrobna ploča nekada je bila postavljena na podu župne crkve, a kasnije je uzidana u sjeveroistočni
postranski zid hrama. Na ploči su vidljivi tragovi nasilnoga razbijanja te nastale pukotine presijecaju latinski
natpis na nekoliko mjesta.
13
Podaci preuzeti iz Matične knjige krštenih Rijeka, Državni arhiv u Rijeci.
14
Rački, nav. dj., str. 23. Vidi prilog II. na kraju ovoga rada.
15
Izvorna povelja na latinskom jeziku danas je u posjedu gospodina Draška Maršanića iz Rijeke. Ovom
prigodom najtoplije zahvaljujem gospodinu Maršaniću što mi je ljubazno ustupio presliku spomenute
povelje, kao i njen prijevod na hrvatski jezik. Cjeloviti tekst povelje u prijevodu na hrvatski jezik donosim u
prilogu, na kraju ovoga rada.
16
Isto.
17
Arhiv Hrvatske u Zagrebu. Fond Zrinski - Frankopani, kutija 2., letta 1686., dan 15 Marcha u Grobniku.
Vidi prilog III. na kraju ovoga rada.
18
I. Lukežić, nav. dj., str. 154.
19
Vidi prilog IV. na kraju ovoga rada.
20
U Plasama (Štranga) su živjeli kovači Mate de Marsanich Stipanov (1815. - 1886.), sa sinovima Franom
(1851. - 1909.) i Antonom (1852. - 1917.), i njegov nećak Mate Antonov (1831. - ?). Isto, str. 155.
21
Vidi prilog V., VI. i VII. na kraju ovoga rada.
22
I. Lukežić, nav. dj., str. 156.
23
I. Lukežić, Grad Grobnik do 1848. godine, Grobnički zbornik 5, Rijeka 1998., str. 92.
24
Usporedno s općim siromašenjem kod mnogih se grobničkih Maršanića u to vrijeme pokazuju znakovi
ozbiljnih duševnih poremećaja koji nerijetko završavaju i samoubojstvom. Ova bi se obiteljska značajka
mogla dovesti u vezu s uznapredovalim degenerativnim procesom. U Ratuljama je tako u obitelji potomaka
krojača Matije Maršanića Josipova (1794. - 1848.) bilo nekoliko takvih slučajeva u više generacija. Njegov
sin Bonaventura Maršanić (1840. - 1911.), koji je bio prosjak, izvršio je samoubojstvo utopivši se u Rječini.
Braća Josip (1910. - 1944.) i Dominik Maršanić (1896. - 1951.), sinovi kovača Ivana Maršanića Josipova
Kebara, nećaka spomenutog Bonaventure, također su imali duševna oboljenja. Za prvoga je ustanovljena
«živčana bolest» a drugi je izvršio samoubojstvo. Postolaru Andriji Maršaniću Franovu (1850. -1891.) iz
Ratulja, nastanjenom u Rijeci, također je kao uzrok smrti naveden «suicidio». Antonija Maršanić rođ.
Trahlić (1823. - 1899.) supruga Josipova iz Ratulja, u matičnih knjigama upisana je kao «umbolna». Njen
unuk Petar Maršanić Ivanov (1882. - 1954.) umro je u duševnoj bolnici u Vrapču. Dragutin Maršanić
Jakovov (1870. - 1898.) iz Ratulja umro je u Stenjevcu.
25
I. Lukežić, Grobnički biografski leksikon, str. 154. - 155.
26
Isto, str. 158.
27
Isto, str. 155.
28
www.italialibri.net/autori/moravia
29
Jedna znamenita godišnjica u Jelenju, Grobnički zbornik 3, Rijeka 1994., str. 180.
30
V. Ekl, nav. dj., str. 181.

Nadgrobna ploča Tomaša Maršanića (1666.)
Slobodnjački list Mate Maršanića (1664.)

Molba Mate Maršanića mlađega caru Leopoldu I za dodjelu plemstva (1675.)

Plemićki grbovi obitelji Maršanić

G. Oštrić: Bašćanska postilja - Grobniška mobilija
Goroslav Oštrić, prof.
BAŠĆANSKA POSTILJA – GROBNIŠKA MOBILIJA
Postilja (postelja), ležaj za spavanje i odmaranje podignut od tla, u brojnim

mjestima zadarskog otočja i obalnog pojasa sve do potkraj XIX. stoljeća u većini je
kuća vrlo jednostavne izrade. Sastoji od dvaju razdvojenih nogara, zvanih kavaleti1,
preko kojih su gusto položene daske. Kavaleti su izrađeni od drvenih gredica u koje
su na oba kraja koso usađene, ili jednostavno pribijene po dvije noge od malo debljih
letvi. Preko primjereno razmaknutih nogara polagale su se daske kao podnica, na
koju se onda stavljala slamarica - zvana pajarica2 (na otocima) ili pajun3 (Biograd na
Moru), a preko nje vuneni madrac zvan štramac4. Ovakva vrsta kreveta u zadarskoj
okolici, kao i drugdje u Dalmaciji ima dugu tradiciju koja traje kroz XV. i XVI., pa
sve do početka XVII. stoljeća5, ali i kasnije, jednako kod imućnijih i kod siromašnijih
stanovnika. Razlika od postilje do postilje bila je jedino u kvaliteti drva i finoći stolarske
obrade, a često i u obliku nogu koje su činile oslonac za gredice. Sve do naših dana,
koliko nam je poznato, na zadarskom području sačuvala su se dva primjerka nogara
čije su noge izrađene od jednog komada daske oblikovane piljenjem, s naizmjence
zaobljenim većim i manjim rezom, tako da su u bazi bile šire, a prema vrhu uže (Sali,
Biograd na Moru)6. Vrlo je zanimljivo kazivanje jednog starca iz Salija koji se sjećao da
je u kući svog prijatelja vidio krevet kojemu su gredice za daske počivale na osloncima
složenim od prirodnih, odnosno neobrađenih komada kamena6.
Još jednostavniji ležaj, zvan taulac, nalazimo u malim poljskim, pastirskim i
ribarskim kućicama na Dugom otoku. Takav krevet sastojao se od dviju razmaknutih
gredica koje su s oba kraja usađene u dva suprotna zida kućice. Preko toga bile su gusto
zabijene daske, a na njima uobičajeno slamarica, ili pust, madrac od slabije kvalitete
vune, ili od pamuka i hrena kakav se obično upotrebljavao u ribarskim brodovima. Na
tim krevetima moglo je istovremeno ležati više osoba7.
Od XVII., a posebno od XVIII. stoljeća u pojedinim kućama nalaze se i
«pravi» kreveti izrađeni od drva ili željeza i mjedi, rađeni rukama majstora. Ovakvi
kreveti su darivanjem ili po ostavinskoj liniji iz gospodarskih i svećeničkih domova
znali zalutati u težačke i ribarske kuće, pa čak i u poljske kućice8. Oni su se, izrađeni u
skladu sa stilskim obilježljima svoga vremena osobito mogli naći u ponekim kućama iz
vremena francuske vladavine u Dalmaciji. No, primjerci istih su izuzetno rijetki te sve
do druge polovice XIX. stoljeća veći dio stanovništva zadarskog područja koristi prije
spomenuti ležaj.
Do velikog preokreta dolazi upravo u to vrijeme, a osobito osamdesetih i devedesetih
godina XIX. stoljeća kada svaka težačko-ribarska kuća ima po više kreveta solidne

stolarske izrade, nabavljenih najčešće posredstvom brodara koji su još od davnina,
kroz nekoliko stoljeća, s kvarnerskog i istarskog područja dovozili raznu robu. Otud
je u Sali dolazila razna drvena građa, posebno duge i dužice, obruči za izradu bačava,
barila za soljenje ribe, a ponekad i takvi gotovi proizvodi. Rjeđe su se dovozile
škrinje, i to nerezbarene, kuhinjske police, stolovi i sjedala. Međutim, u ovo vrijeme
posebno je porasla potražnja za krevetima prilikom ženidbe mladih parova, pa su isti
prijevoznici i bogatu stolarsku proizvodnju riječkog područja plasirali na ovo tržište.
Naime, kako je u drugoj polovini XIX. stoljeća zasađeno puno maslinovih stabala koja
su u to vrijeme došla na rod, pravljenjem i prodajom ulja znatno se poboljšao standard
ovdašnjeg stanovništva. Ulje je postalo pravo zlato u rukama otočkih žitelja kojim su
se mogli razmijeniti za bilo kakvu robu, ali istu su robu mogli platiti i gotovim novcem
jer su im ulje redovito otkupljivali Piraneži i Rovinježi (nakupci, odnosno trgovci iz
Pirana i Rovinja).9 No, ovdje su nam prvenstveno zanimljivi brodari - prijevoznici iz
Baške s otoka Krka, Bašćani, koji su bačvarske proizvode s Kastavšćine, a od sada sve
više i stolarske s Grobnišćine dovozili ponajprije u mjesto Sali, tada značajno ribarsko
i općinsko središte zadarskog arhipelaga. Omiljeni prijevoznik na prijelazu iz XIX. u
XX. stoljeće poznat nam je samo po krsnom imenu - Jure zvani Bašćanin.10 Dovozio
je razne keramičke, duborezbarske i stolarske proizvode, kako bi mještani rekli pijate,
zdile i postilje. Otkupljivao je rozi (roževinu), stare mriže i krpine za fabriku karte (za
Tvornicu papira u Rijeci)11, a svoju robu je, osim za ulje, razmjenjivao i za hranu, to
jest za sočivice i za suhu ribu. Boraveći duže vremena u Salima, osim na brodu svoju
robu prodavao je i na Ravancu, mjesnom trgu, i to pod barakom koja je bila neka
vrsta mjesne lože.12 Tu je prodao mnoge koćete (krevete). Premda se takve krevete
kupovalo i na pazaru u Zadru13, u Salima se za njih, kao i u nekim susjednim mjestima
i otocima uvriježio naziv bašćanska postilja - po bašćanskim prijevoznicima - pod
kojim imenom se podrazumijeva bračni krevet od pršone i po (bračni krevet, odnosno
krevet za dvije osobe), ali i unjula postilja (krevet za jednu osobu), karakterističnih
stilskih osobina koje podsjećaju na drugi barok.14 Kreveti su bili mahom tipizirane
izrade razlikujući se samo u ponekom, ponajviše ukrasnom detalju. Takvi kreveti
izrađeni su od debele, glatko obrađene daske koja je na vidljivim površinama obložena
furnirom, a na nevidljivim dijelovima obojena orahovim bajcom.15 Glava (uzglavlje)
ima širi okvir sa simetričnim nizom manjih i većih valovitih izbočenja po rubovima koji
su najviši u sredini, a kod kreveta s dva zrcalna polja, između dvaju većih izbočenja još
su dva manja. Nožice su obrađene oblo samo na rubu koji je okrenut prema vanjskoj
strani, i s ravnim završetkom pri dnu. Zrcalni dijelovi, zvani špeć u Salima16, a oko u
Biogradu na Moru i Novigradu Dalmatinskom17, izrađeni su svaki zasebno, od tanje
daske kvadratnog ili pačetvorinastog oblika sa zaobljenim uglovima prikucanim na
stražnju stranu okvira. Zrcalne plohe uz rub okvira mogu biti ukrašene uskom trakom
svijetlog furnira, a u sredini zrcalnih ploha često se nalaze šesterokrake ili osmerokrake
zvijezde, odnosno šesterolatične ili osmerolatične rozete. (Nije li možda u tome vidljiv
trag izvjesnog utjecaja frankopanskog simbola zvijezde sa spomenika u povijesnom
Vinodolu, a posebno one čuvene s omišaljske rozete na otoku Krku?) Primjerci sa
srcolikim uzorkom na zadarskim prostorima bili su nešto manje rasprostranjeni.
Glava i noge kreveta imaju sastrane po dvije petlje u koje se ulažu kuke pri
sastavljanju pobočnih dasaka, takozvanih banda. Te su pobočke pri uzglavlju nešto
šire, a uz podnožje uže, i na tim dijelovima rub je oblo oblikovan. Uz donji unutarnji
rub bande su pojačane letvama na koje se polažu poprečne daske dna kreveta.
Zanimljivo je da drugdje, pa ni u Novigradu Dalmatinskom kočeta nije dobila

poseban pridjevak po prijevoznicima Podgorcima iz podvelebitskog primorja, osim u
Biogradu na Moru gdje su po tim istim Podgorcima ovakve krevete prozvali ličani. Ne
krije li se u tom nazivu iskrivljena riječ ričani, kojom se također označavalo pojedine
primjerke mobilijara dovažanog iz Rijeke, a u arhivskim izvorima pod uobičajenim
nazivom fiumana18 ili da Fiume? Pretpostavljamo da se pod spomenutim nazivima u
našem slučaju kriju ipak proizvodi grobničkih stolarskih radionica.
Treba spomenuti da su pojedini otočani prilikom dolaska svojim brodom u
Rijeku također kupovali neke predmete riječkog mobilijara, ali ponajviše zikvice, i
dječje krevetiće smeđe boje koje su također nazivali zikve, jednako kao i male zikve za
novorođenče. Pamte se poneki dječji kreveti obojeni modrom bojom koji su po sredini
uzglavlja bili ukrašeni žutom zvijezdom ili rozetom.19 Uzglavlje i podnožje bilo je po
rubovima ukrašeno jednostavnim oblim rezom.
Nabava mobilijara s riječkog područja ovjekovječena je upravo kroz dječji
krevetić u inačicama poznate šaljive narodne pjesmice:
«Aj malora, poj na Riku,

I kupi mi malu zikvu
A u zikvi šaro jaje
I u jaju šare bare.»
ili
«Aj malora, grem na Riku,

Kupit ću ti staru zikvu,
A u zikvi malo jaje
I u jaju šare bare.»20
Uz negdašnju škrinju, koju su djevojke udajom donosile u miraz s ostalom dotom,

bašćanska postilja, zapravo krevet oblikovan stilom karakterističnim za grobničku
stolariju, postao je ne samo funkcionalni, nego i ukrasni element koji se svojim
volumenom i izgledom posebno isticao u jednodijelnom prostoru priprostih, u to
vrijeme najrasprostranjenijih kuća katnica zadarskog kraja.
Nešto kasnije, ovisno o materijalnim prilikama i ukusu pojedinca, postupno će
se nizati i drugi elementi mobilijara potrebnih za kompletiranje spavaćeg prostora
koji se sve češće pregrađivao u više kamar (soba). Tako uz krevet najprije dolaze po
dvije katride (stolice) ponajviše u rustificiranoj stilskoj varijanti bečkog bidermajera,
potom, ali znatno rjeđe škabelini ili kantunali (noćni ormarići), pa lavaman - najčešće
tronožni za kajin (lavor) sa stilskim osobinama svojstvenim baroku, taulin, mali obično
okrugli stolić, te samostojna vješalica za odjeću u Salima popularno zvana čovik. Komo,
odnosno komoda još od druge polovice XIX stoljeća bila je ovdje najpoželjniji dio
pokućstva, ali tek početkom XX. stoljeća postaje neizostavan dio djevojačkog miraza
umjesto škrinje koja se, primjerice u Salima, od 1904. godine više simbolično koristila
u okviru tradicijskih svadbenih običaja, odnosno prilikom prijenosa djevojčine
dote u ženikovu kuću. Taj lijepi običaj, kad su svatovski mladići prepunu škrinju na
ramenima nosili iz mladenkinog dvora u muževljevu kuću, nestajat će upravo porastom
standarda u vrijeme pred Prvi svjetski rat jer se dota sve više prenosila u kupovnim
kofama od oguljena pruća kako bi se javno pokazalo koliku i kakvu dotu djevojka
donosi. Pridodamo li još ormar, u Salima zvan armarun i kredenca spomenuli smo

uglavnom svo pokućstvo koje je ovdje iole imućnija obitelj mogla imati u svojoj kući
pri kraju XIX., a posebno u prvim desetljećima XX. stoljeća.
Veliki zamah prodaje, odnosno kupovine kreveta, a postupno i drugog
mobilijara grobničke, odnosno riječke provenijencije u drugoj polovici XIX. stoljeća,
osim sve boljim materijalnim mogućnostima stanovništva, jednim dijelom nesumnjivo
je uvjetovan i znatnim porastom populacije u pojedinim mjestima zadarskog područja.
Tako je, na primjer, samo u Salima u razdoblju od 1857. do 1913. broj stanovnika
narastao više nego dvostruko (od 447 na 1039 žitelja).21 Stoga je razumljivo da se
u svakoj većoj saljskoj obitelji uz neke druge vrste ležaja moglo naći više kreveta
proizvedenih u grobničkim stolarijama, pa se njihov ukupan broj samo u ovom mjestu
može zaokružiti na oko približno 400 primjeraka. Slično je i u drugim mjestima
zadarskog područja, naravno, razmjerno broju stanovnika i njihovoj kupovnoj moći.
Bašćanska postilja u ovom kraju postala je, i do danas ostala pojam dobrog,
odnosno čvrstog, lijepog, prostranog, udobnog, i vrhu svega - trajnog kreveta. Svojom
specifičnom, prepoznatljivom formom, karakteristično visokim dnom ležaja - zbog
čega je često uz krevet stajao škanjel (klupica ili mala škrinja za popeti se) - doimala
se još višom s nahoherenom pajaricom (visoko promješanom slamom u slamarici)
i debelim vunenim madracem. Njen taman, robustan izgled, naglašen valovitim
bridovima na glavi i nogama kreveta te zrcalnim poljima, neodoljivo podsjećajući na
prostore u kojima je nastala, poljem i gorama poznatu Grobnišćinu - kao da savršeno
pristaje u ovaj otočko-priobalni ambijent zadarskoga kraja. Osobitom izgledu
postilje pridonijele su i različite pokritke: od domaćeg vunenog tkanja u prirodnoj
boji kao što su rakna, živopisni različito obojenom vunom tkani biljci (Biograd na
moru), i kuverte, jednobojne zagasitocrvene ili modre boje, a posebno one prugaste
duginih boja (Novigrad Dalmatinski) - sve ovisno o običajima i ukusima u pojedinim
mjestima. U Salima na Dugom otoku još od renesansnih vremena kao svečana pokritka
smatrana je suknena kuverta zagasitozelene boje kurdelana (obrubljena) pamučnom
ili svilenom kurdelom – vrpcom crvene boje kojoj se pridavalo apotropejsko svojstvo
protiv u staro vrijeme sveprisutne urokljivosti. Vjerojatno su i jastuci punjeni vunom
u crvenom iletu, dobro vidljivom kroz široki merlić na krajevima jastučnice, služili
istoj svrsi. Sa široko prevrnutim lancunom (plahtom na uzgljavlju kreveta) tako
načinjena (uređena) postilja, stojeći sred svježe oribanog poda, ispod tamnih greda
stropa, među snježnobijelim zidovima ukrašenim samo jednom svetom slikom ponad
glave kreveta, bila je predmet divljenja, odnosno «veselje za oči»22 impresionirajući
i pojedine ugledne goste koji su u to vrijeme sve češće navraćali u Sali (Nisam vidi
lipše pokritke - kako se jedan od njih izrazio).23 Nije čudno da je takva postelja našla
svoje mjesto u lokalnom pjesništvu pa je opjevana u šaljivoj narodnoj pjesmi u kojoj se
opisuje vesela dječja igra za tmurnih kišnih dana kad je upravo velik i prostran krevet
pružao široke mogućnosti djetinjim vragolijama. Do naših dana u mome zapisu iz
1960. godine sačuvan je dio te pjesme:
«Tamo gori na koćeti

Na bašćanskoj baš postelji
Skaču dica – tumbulaju.
Trči mati šibum priti:
‘Pena sam ju načinila,
Hote doli s te postilje,
Berekini dižgracijani,

Farabuti i huncuti,
Vi nesmode moje male,
Jerbo ću vas stamburati,
I dobro vas spaletati,
Još i na daž potirati
U kaljugu pohitati!’
Dičina se samo smiju.
‘Joh i ajme, kuku meni
Mater nam se naljutila
Moramo se hranjevati:
Prcijarac priko bande
Brzo žvelto spod postilje!»24
I taj, premda mali ostatak jedne duže, ali zaboravljene pjesme govori kakvom
su se pažnjom ukućani odnosili prema, za ono vrijeme luksuznom predmetu koji je,
k tome još, došao iz dalekih kvarnerskih strana, a kako i ne bi kad je solidna izrada
osiguravala njegovu upotrebu i novim naraštajima. Zaista, gotovo jedno stoljeće
bašćanska postilja bila je najljepši ures spavaćeg prostora sada već starih i napuštenih
kuća. Njome su se ukućani dičili, na njoj se novom životu radovali, s lakoćom (zbog
visine) bolesnika njegovali, umirućem dostojan odar pripravljali. Stoga nije čudno što
danas pojedini nostalgični ljubitelji obiteljske tradicije, prisjećajući se svoga ranog
djetinjstva ponovno traže u modernizaciji zaboravljene primjerke grobničke koćete,
te ih sami restauriraju i ponovno stavljaju u funkciju, dajući im dolično mjesto među
jednoličnim pokućstvom suvremene industrijske proizvodnje, i udahnjujući tako
stoljetnoj starini «nov život» i trajanje u trećem tisućljeću.25
Završavajući ovaj mali prilog identifikaciji u zadarskom kraju vrlo
rasprostranjene bašćanske postilje, kao jednog od specifičnih proizvoda grobničke
stolarije - koja će postupno i s drugim elementima pokućstva osvajati domove ovdašnjeg
žiteljstva - možemo zaključiti da je grobnički mobilijar svojom solidnom izradom i
stilskim osobinama bio primjeren ukusu tadašnjeg sloja ruralnog i prigradskog
stanovništva zadarskog otočja i uzobalja, koje je u uvjetima gospodarskog napretka
na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, među ostalim, i ovim načinom podizalo kulturu
svoga stanovanja.

BILJEŠKE
1.
Naziv uobičajen u Salima, ali i drugdje; lokalni naziv za konjiće koji se obično upotrebljavaju u
građevinarstvu.
2.
Kazivala Šanta Mihić, rođena Jagić, rođena 1877., a zapisao Goroslav Oštrić, rukopisni zapisi iz 1967.
3.
Kazivala Barica Bogdanović, rođena Tolić, Biograd na Moru, a zapisao Goroslav Oštrić, terenski zapisi iz
1984./1985., Biograd na Moru.
4.
Naziv za madrac na cijelom zadarskom području.
5.
Nevenka Bezić-Božanić, Dubrovačka kuća prvih godina XVII. stoljeća, Juditini dvori, Književni krug,
Split, 2001., str. 111. – 126.
6.
Olga Oštrić, inventarna kartica 2058 i 2059 Etnološkog odjela Narodnog muzeja Zadar, Postilja bašćanska,
Luka - Dugi otok, nabavljeno posredstvom Goroslava Oštrića 1967.
7.
Obično 5-6, ali i više, u nekim slučajevima čak 17 što je doživio Ivo Piasevoli, rođen 1935. u Salima. U
takvim slučajevima ležalo se na jednom boku, a na drugi se okretalo po zapovijedi jer su se zbog skučenosti
svi morali okretati istovremeno; Goroslav Oštrić, rukopisni zapisi iz 2004./2005.
8.
Kućice obitelji Rudić i Mihić u Čuhu, Jagić u Dugonjivi, Finka u Arnjevu polju, Dominis na otočiću Lavdara
i dr.
9.
Kazivao Bortul Piasevoli-Beneti, rođen 1890. u Salima, a zapisao Goroslav Oštrić, rukopisni zapisi iz
1965./1966.
10.
Isto.
11.
Isto.
12.
Godine 1617. Bratovština sv. Marije u Salima dala je sagraditi u raznim dijelovima mjesta
tri barake u kojima su se okupljali mještani, osobito za lošeg vremena, a ona u središtu mjesta na Ravancu
služila je za trgovanje.
13.
a) kazivala Šanta Mihić, rođena Jagić, rođena 1877. u Salima, a zapisao Goroslav Oštrić, rukopisni zapisi
iz 1967.
b) 1968. u Rijeci sam od jedne stare Zadranke doznao da se na gatu Nove rive u Zadru povremeno
povoljno prodavala mobilija dovežena iz Rijeke, te mi je pokazala jedan mali okrugli stolić koji je stajao na
jednoj nozi izrađenoj u obliku grifona.
14.
Nevenka Bezić-Božanić, Juditini dvori, Nekoliko arhivskih isprava o kulturi stanovanja u Korčuli u XVII.
stoljeću, 2001., str. 154. - 155.
15.
Olga Oštrić, inventarska kartica broj 1058 i 2059 iz Etnološkog odjela Narodnog muzeja
Zadar.
16.
Kazivala Tomica Milin, rođena Kršulja, rođena 1892. u Salima, a zapisao Goroslav Oštrić, rukopisni zapisi
iz 1967.
17.
Kazivala Emica Maroja, rođena Oštrić, rođena 1910., Novigrad Dalmatinski, a zapisao Goroslav Oštrić,
rukopisni zapis iz 1997.
18.
Nevenka Bezić-Božanić, isto kao pod bilješkom br. 15.
19.
Kazivao Srećko Piasevoli, rođen 1929. Takav krevetić koristili su upravo članovi njegove obitelji. Razbijen
krevetić obojen smeđom bojom vidjeli smo 2001. godine u urušenoj poljskoj kućici obitelji Rudić .
20.
Goroslav Oštrić, Hrvatske narodne pjesme sa Dugog otoka i otoka Sestrunja, rukopis, Institut za etnologiju
i folkloristiku, Zagreb, 1958.
21. Jerolim Armanini, Stanovništvo mjesta Sali na Dugom otoku, od najstarijih vremena do 2000. godine,
Zadar, 2001.
22.
Taj izraz kao i «kuća na veselju» - ako se nalazi na lijepom mjestu - upotrebljavali su stariji ljudi; kazivala
Šanta Mihić, rođena Jagić.
23.
Isto.
24.
Kazivala Tomica Milin, rođena Kršulja, rođena 1892. u Salima, a zapisao Goroslav Oštrić, rukopisni zapis
iz 1960.
25.
U posljednje vrijeme pojedini dijelovi bašćanske postilje koriste se i kao privlačni cimer na ugostiteljskim
radnjama
LITERATURA
1. N. Bezić-Božanić, Juditini dvori, Književni krug Split, 2001.
2. D. Božić-Bužančić, Prilozi poznavanju interijera kuće u Splitu iz 2. polovice XVI. vijeka, Izdanja
Historijskog arhiva, Split, 1961., str. 95. – 128.
3. D. Božić-Bužančić, Interijeri kuće u Splitu u XVII. vijeku, Historijski arhiv Split, br. 5/1965., str. 113.
– 169.
4. D. Božić-Bužančić, Prilog poznavanju interijera kuće u Splitu, Izdanja Historijskog
arhiva u Splitu, Split, br. 6/1967.
5. Kulturni društveni život Splita u 1. polovini XIX.stoljeća, Dani hvarskog kazališta – XIX. st., Split, 1979.
6. J. Armenini, Stanovništvo mjesta Sali na Dugom otoku od najstarijih vremena do 2000. godine, Zadar,
2001.

Dječji krevetić zvani zikva nabavljen u

Rijeci na Rječini prije I. svjetskog rata
“Bašćanska postilja” u pastir-

skom stanu Jerka Rudića
(napušteno 20 godina)

U ruševini kućice pastirskog stana obitelji Ive Rudića napuštenog prije 30 godina
“Bašćanska postilja” sa šesterolatičnom rozetom i dva “špeće” ili “oka”, kućica

pastirskog stana obitelji Jerka Rudića u Čuhu kod Sali

“Bašćanska postilja” sa šesterolatičnom rozetom i dva “špeće” ili “oka”, kućica pastirskog
stana obitelji Jerka Rudića u Čuhu kod Sali
“Bašćanska postilja” sa
osmerokrakim zvijezdama
i dva “špeće” ili “oka”, u
ruševini kućica pastirskog
stana u Čuhu kod Sali

“Bašćanska postilja” obično u kućici pastirskog stana u Čuhu kod Sali

I. Širola: Na Grobničkom polju dne 25. svibnja 1862.
Ivan Širola
NA GROBNIČKOM POLJU
DNE 25. SVIBNJA 1862.*
UVOD.
Kad sam god. 1900. pisao Spomen-knjigu Narodne čitaonice riječke, prvi put
doznah iz naših novina potanje vijesti o dogagjajima, o kojima govori ova knjižica, i
kojih se iz svoga djetinjstva sjećah kao kroz san. Osim toga mi odbor čitaonice pribavi
vrlo zanimljiv spis, o kojem je govor u dopisu zadarskog lista «Il Nazionale». To je
zapisnik priložen na str. 21.1 Onih vijesti i ovog spisa ne mogoh u spomenu knjizi
upotrijebiti, nego ih prepisah i sačuvah za bolju zgodu. Ta se je zgoda eto pružila
danas, prigodom pedesetgodišnjice onog dana, kad je naš narod najsvečanijim
načinom proslavio blagoslov zastave županije riječke. Narod je toga dana bio s tim
oduševljeniji, što se je nadao, da će u županijskim skupštinama, pošto bi mu g. 1861.
za dugo vremena zatvoren sabor, naći paladij, koji će ga štititi, kad bude izricao svoje
želje i svoje tegobe. A da su Hrvati vrlo ozbiljno shvaćali znamenitost one proslave,
dokazuje nam nazočnost golemog mnoštva ne samo puka, nego i velikog broja
umom, rodom, staležem i imetkom najpoznatijih ljudi domovine naše. A njihovo je
društvo krasila kita najodličnijih žena, a njima na čelu bijaše «gospodja plemenita,
žena krepostna, brižna mati, nevina duša..» kako je s pravom zove jedan oduševljeni
dopisnik one svečanosti2. To bijaše kuma zastave, dostojna svoga slavnoga druga u
toj časti, presvijetla gospodja barunica Ana Zmaić Svetoivanska, koja je i danas u
rodoljublju uzorom svim Hrvaticama.
Hrvatski narod ne će i ne smije zaboraviti te divne svečanosti, ali niti onih
prizora, što se dogodiše u večer toga dana na Rijeci, i koji su za nas značili jednu
izgubljenu bitku, jednu do danas neopranu krvavu uvredu. Duboko je moramo žaliti,
no ne smijemo je se stiditi znajući, da je iza kolovodja onih nereda stajao neprijatelj
neizmjerno jači od nas, kao što je stajao i u pregjašnjim i u kasnijim nemirima, kojima
su nas napokon iz Rijeke istisnuli. Kad bi se oni Riječani sami bili usudili izazivati
Hrvatsku (a toga ne bi nikad bilo), Hrvatima bi bila igra i šala osvetiti se, ne samo one
večeri, nego i vazda, i prije i kasnije. Sada nije druge, nego strpljivo čekati bolje prilike,
a dotle se što više oružati prosvjetom, značajnošću, rodoljubljem, imetkom i slogom,
koja znači jakost. Samo tako će se naš narod osvetiti moći za krvava poniženja, koja je
doživio ne samo u ono doba, nego i danas bez prestanka podnosi.
Da čitaocu predočim što vjerniju sliku dogagjaja onog i slavnog i kobnog dana,
pokupio sam iz tadašnjih novina sve što je bilo znamenitije, te sam redom nanizao
vijesti, i to istim pravopisom i jezikom, kako ih nagjoh. Osim te svrhe imao sam i
*
Brošura je objavljena tiskom Riječke dioničke tiskare 1912. godine (Op. ur.)
ovu, da išta pomognem društvu «Ljudevit Gaj», kojemu je krasna zadaća, da hrvatsku
djecu spasava od narodne smrti, koja im prijeti u – hrvatskoj Rijeci.
U Bakru, dne 25. svibnja 1912.

I.Š.

U slavu 25. svibnja g. 1862.

na
Grobničkom polju.
U´ nom kraju što ga morje paše

To hrvatsko sinje naše more;
Kud hrvatska kruna njekad sjaše,
Pružaju se gole kršne gore;
I sried gora, stanovi nevolje,
Pustom krši posijano polje.
Da bi stranac putem stao ôde

Neznajući prošle slavne sgode,
Pa da gleda, dok mu oči vire,
Kako s´ krši pustim polje šire;
Rek´ bi: «Stvorac stvoriv sviet u slavi».
Sve uresi ovo zaboravi.»
Al se vara. – Stvorac sveznajući.

Koj ukrasi svjeta širinu,
Vječnim okom ovu krš neminu,
Obustaviv um tu svemogući
Reče: «Nek nad pustim poljem time
Čovjek svoje sam proslavi ime».
Minu časi, minu duga ljeta.

Već dozrieva konac starjeg vieka,
A to polje svejednako čeka
Umotvorne ruke viečna dlieta,
Da se slavna sgoda u-nj usieče,
Da se krši ti ovjekovječe.
Kada netom od istoka grne,

Kao lava smrtonosna kleta
Izpod magle, gdje no plamti crne
Pasoglavska krvožedna četa
Sa visina ledenog Altaja,
Da osveti kćerku od Kublaja.
Moskva pade, hrabri Ljah malahne,

Lahki Magjar krvnom glavom bježi,
S´ straha Niemac jedva da već dahne,
U okovih sviet istočni leži:
Sad će s´ klanjat svomu gospodaru,
Europa, bjesnomu Tataru.
Valaj neće! Božji izabrani

Zatočnici ponosne Europe
Silnom štitu silne prsi sklope
Silno kliknu: «Crna gujo stani!»
Planu slava staroslavnog stiega,
Kleti Tatar put istoka bjega.
Tko to bjaše, koji buru skrši,

Tko l´posvetu Europi spasi,
Božju kazan nad nevjernim svrši,
Gdje mu zemlja, kak mu ime glasi?
Nuder znajte tko barbara smlati;
Na toj krši bjahu to Hrvati.
Na toj krši krvnim slovom stoji,

Da je narod manji tisućputa,
Kad već sasma sviet kršćanski sdvoji
Satro vraga slobode si ljuta;
Tu súsječe ime vječnim dlietom
Da Hrvatska vjekuje pred svietom
Minu časi, minu duga ljeta,
Već dozrieva zora novog vieka:
Dugo zemlja bješe tugom speta,
Al i bolje sreće se dočeka:
Jer se zahman ona moć zatire,
Što iz vira vječnoga izvire.
I gdje naidje narod sreća bolja,

Gdje mu sviće mlada tek sloboda,
Pak se skuplja usried toga polja,
Da se svetoj slavi slavan oda:
Da si sinom Primorja posveti
Stieg junački na ovoj vrhleti.
Ah uzdigni slavni naš vladiko

K otcu vječnom tvoje vjerne ruke!
Kaži mu, da narod naš je vikô
Na slobodu, ne na robstva muke,
I blagoslov višnjeg neba zovi
Na taj barjak, znak slobode novi;
Nek se širi po hrvatskih strana´

Kao krila labudova biela,
A pod njimi četa hrabra smjela,
Trepet njegda silnog Batu-Kana;
Narod, komu baština je slava;
Narod, koj se brani štitom prava.
A vi braćo stojte kano skala

Muž do muža, geslobudi «sloga!»

Nebojte se bure biesnih vala´
Uzdajte se u svog starog boga,
Stiže l´ njekad prieka vas nevolja,
Sjećajte se Grobničkoga polje.
August Šenoa.
Grobničko polje.
«Narodne Novine» 24. svibnja 1862. Uvodni članak.
Nevoljan je onaj čoviek, koji pri spomenu junačkih, nu zajedno i kriepostnih

diela, ticala se ona naroda kojega mu drago, neosietja u sebi nieko, dušu uznoseće
ćutjenje! – al kukavniji jošte istisak naravi je onaj, komu sérce bitnije nekuca, kada se
spominju neumerli čini slavnih pradiedova njegova naroda.
U ovom gorostasnom naravi amfiteatru bi jednom riešena sudbina zapadu. –
Mnogobrojni i krvožedni, kano gladni skakavci, iz aziatskih pustarah napadnuše drugi
Mongoli pod svojim Batukanom naše pokrajine. Ko što su skakavci svojim poletom
sunce sakrivali, prietile su i ove divlje čete suncu izobraženosti evropejske uternutjem.
Medjutim sudbina drugačije odluči.
Batu-kan svedjer sliedeći stope ugarskoga kralja Bele IV. sakupi na ovom
polju, za tad jošte jelenskom, sve svoje od odieljenja Kadamove zaostavše čopore,
te š njima stupaše kroz Vinodol prama otoku Kérku. Na podnožju gore sastane se s
kraljevskom vojskom, koja jošte nebijaše sasvim sakupljena i koja iz samih Hrvato-
Dalmatinah sastojaše, sila bo Ugrah bila je na polju Muhijskom uništena. – Jedva
što divlji Tatarin željni svoj plien ugleda, zavrisne ko zmija od pustoši svoj «Alah»3 i
začne kao ova dugoljasto i okretno svoje tijelo vijugati te junačka slovenska uda lomiti.
Navala divljih bijaše žestoka i užasna; - otpor naših hrabren i odlučan do smérti – al
zaludu. Hrabrost morade mnogobrojnoj sili odstupiti. Dažd otrovni smértonosnih
tatarskih strielah obori jur perve redove kraljevske čete; prieko nagromadanih, u kérvi
plovećih tielesa naših stupaše već biesni Tatar, da prodre do središta vojske, gdie se
je kralj nalazio, i premda niti on na ovom mostu med životom i smrtju čitav neosta,
- probi ipak do blizu Bele, i malo što ga živa neuhvati, jerbo štitonoše kraljeve padoše
mu jurve mertvi pred noge.
Medju sievajućim mačevima orio se je jur slavodobitni «Allah» divljakah, kao
što grom za munjom! – Prieteća sablja uništenja hérvatskog i ugarskog imena i nada
od milijunah visjaše o vlasu! …kad se eto bog kršćanah smili i obiest poganah ponizi.
Iza ledjah udari na Tatare jedna četa dolnjo-slavonskih dobrovoljaca pod načelničtvom
hrabrih triuh Sriemaca: Kres, Kupiše i Raka; - u isti trenutak doletiše sivi sokolovi s
otoka Kérka: Frankopani (Bartol i Miroslav) Lapsanović (Kasnije Oršić) Kačić i ini sa
saostavšom kraljevskom vojskom i silom oružanoga naroda.
Kao što lavica, kad joj se mladi lavići dave, navale svikolici na tatarske čopore,
te ih stanu dotle mlatiti i sieći, dok se njihova kervožedja u drugoj kérvi nerashladi. Na
što Tatari u najvećem neredu po Vinodolu biegati počmu; ali tamo ih opet silna ruka
Dragoša Hudine, praotca grofovske obitelji Draškovića sa novo došavšim hérvatsko-
slavonskim četama dočeka.

I tako nabasavši iz dima u vatru, tierani najme po stérmima klisurama od zada,
siečeni pako od naprieda,hoće da se na prijašnjem svom taborištu, to jest jelenskom
polju sakupe; - krenu dakle put Rieke;…ali i tamo loša im sreća bijaše.
Junački Senjani spuste se s planinah Gromile i Ličinkamena pa se zajedno s
ostalim ovih okolicah žiteljima na Riečini posakriju, te polazeće Tatare strahovitim
kamenjem saspu. A za toga dodje i u potieri nalazeća se četa trojedne kraljevine te ih
na spomenutom polju sa sviuh stranah obkole i hametom potuku.
Tako pade devetoglava hydra trinaestoga stoljeća, koja polovici Evrope strah i
trepet zadavaše! Ove uspomene oživljuju izumérlu narav ovog tatarskog groblja; - ovi
neuvehli lovori krase gole pećine «grobničkog polja»!
Ovim živahnim i serdačnim riečima našega slavnoga preminuvšega A.
Niemčića Gostovinskoga mislimo da ćemo najdostojnije proslaviti uspomenu hrabrih,
junačkih činah neumérlih otacah naših, koja prigodom svećenja zastave riečke županije
na rečenom polju, što će se ondie sutra (dne 25. svibnja) obavljati na novo nam pred
oči stavlja niegdašnju slavu slavnih Slavenah, napunjujuća domorodna naša sérca
pravim ponosom neuzkolebivim pouzdanjem u božju provednost.
Od to užasno doba okolnosti se znatno promieniše; nestade već zveketa sabalja
divljih azijskih četah…u miru obradjeva domaći sin materinsku svoju zemlju, dočim
mu brat smielom rukom brodove tiera po neviernom moru,..samo tamo od iztoka čuje
se zveket dušmanskog oružja i jauk keršćanske braće tražeće groblje svojem jadu i
svojoj nevolji.
Mi se ufamo, da će se i tomu zlu naći lieka pa da će nad našom glavom zasjati
sunce domaćega mira i blagostanja, koje si je već od davna narod naš bio zaslužio!
Napokon nemožemo drugčije već da dovéršimo ovaj članak siećajući nas
starodavne naše slave, riečmi dr. Demetra, koji nam je toli krasno, doli vatreno i verlo
opievao slavni taj čin slavnih naših diedah, kojim bi na uvieke smérvljena užasna sila
tatarskih divljakah:
Svak ovamo! Kom´ je Ilirka život dala,
Našeg roda to je sveta Meka,
Čiste kérvi diedahj naših rieka.
Tu je okaljanu svieta čast oprala!
Svojim kraljem tu sve Hérvat spasi kralje,
Batukanu kameni su ovi
Strašni bili stupi Herkulovi,
Gdie upisa udes: Do tuda, ne dalje!
Tu nek Hérvat uči, koja mu je ciena,
Tu nek cérpi hrabrost, ponos, volju!
Nek neište viek utiehu bolju,
Neg koju mu daje ova uspomena.


Program svečanosti
Pozor 23. svibnja 1862.
Iz Rieke. Program za svečanost kod blagoslova zastave županije riečke.

1. Dne 23. svibnja 1862. županijski odbor predvodjen od I. podžupana g.
Ivana Vončine dočekati će nj. Preuzvišenost biskupj J. J. Strossmayera na
sv. Matiji isvečano ga dopratiti cestom uz more u stan velikog župana.
2. Dana 24. svibnja o. 9. uri bakljada županijskog častničtva i odličnih žiteljah
županije nj. pr. g. kumu biskupu J. J. Strossmayeru i presv. gospoji kumi
Anki Zmajićki, vitezici svetivanskoj.
3. Polaz na grobničko polje bit će u nedjelju dne 25. svibnja 1862. u 9 uri u
jutro. Pohod krenuti će iz županijske sgrade na Rieci pu glavne ulice ovim
redom.
a) Pohod vodi prvi podžupan županije riečke na konju.
b) Za njim sliedi jedan odjel županijskih šerežana predvodjen od
županijskog povjerenika sigurnosti.
c) Za ovom četom idu 3 barjaktara na konjih: U sriedini veliki sudac
gorskog okružja g. Mate Matković s novom zastavom, desno mu
kotarski sudac čabarski g. Tome Padavić sa nar. Zastavom, lievo
mu sudac kr. povjerenik trgovišta mrkopaljskoga g. Ante Cuculić
sa zastavom bivše severinske županije.
d) Za ovima četveroprežna kočija kumovah.
e) Za njom presv. g. obreditelj biskup beogradski i smederevski
Vjenceslav Šoić sa presv. g. velikim županom riečkim Bartolom
Zmaićem, svetoivanskim.
f) Zatim odbori izaslani na svečanost od hrvatsko slavonskih
municipalnih oblastih.
g) Županijski častnici i ostala pratnja, napokon drugi odiel
županijskih serežana.
4. Na ulazu u grobničko polje pod slavolukom pozdravit će kumove poštovani
sudac obćine grobničke Filip Žvanja.
5. Kako se pristupi k šatoru, pod kojim se bude svečani crkveni obred
obaviti, pozdravit će presv. g. veliki župan riečki prisutne razloživ im
značaj svečanosti.
Zatim pjevati će presvietli gosp. Obreditelj božju službu sa svečanom
pridvorbom dvajuh podarkidjakonah g. Ivana Soića podarhidjakona
vrbovskoga i Josipa Mrzljaka, podar. Brodskoga i ostala svećenstva.
6. Po dovršenom crkvenom obredu sastaviti i proglasit će se o činu svečanosti
zapisnik, koji bude od odličnih prisutnih licah podpisan i na vjekovitu
uspomenu u arkivu županije sahranjen.
7. Zatim podvorit će se narod gostbom, izza koje će se veseliti plesom i t. d.
sve do mrkle noći.
8. U 3 ½ sata sakupiti će se pozvani gosti na objed na «Majuru». Izza objeda
vratiti će se pozvani na polje k narodnoj zabavi.
9. U sumrak razsvietliti će se polje kresovi i umjetnimi ognji.
10. Poslije svršene svetkovine vraća se prohod u grad redom u točki 3.
naznačenim.


«Narodne Novine» 4. lipnja 1862.
Govor
Presvietloga gospodina biskupa V. Soića na Grobničkom polju.
Evo se sastadosmo na dvojako svetkovanje na ovom istom mjestu, gdje prije

620 godina pradjedovi naši slavno razbiše silne čopore divljega tatarskoga naroda, s
tim vjeru i domovinu svoju spasiše, arecimo i onu obraženost, što je vjera Kristova
u Evropi zasadila. Božja je tu ruka bila, a i kriepka vjera u nju, jer kako bi se moglo
drugčije i pomisliti, da bi šaka naroda tolike čete dobitnice i srećom se uzoholivše,
svladala, da se tu nije radilo o najsvetijih stvarih. U mnogo je prilikah to rod naš
pokazao, da gdje se svetinje njegove ticalo, sve je bio spravan prikazati i žrtvovati. U
ove se sjajne prilike starijih naših ugledajuć, nikad ljepše pomisli začeti ne mogaše
slavno obćinstvo županije riječke, nego kad odluči, da se ovo svetkovanje vjerom
ovjenča na ovom mjestu, što nas sjeća na čvrstu vjeru i goruće domoljublje praotacah
naših. Pojdimo i mi stazom njihovom te žarku ljubav roda svoga ovienčajmo vierom
u Boga, u kojega rukuh sreća je narodah i pojedinih ljudih; te makar što zamislili, bez
njegovoga blagoslova nije kud ni kamo. Promislimo gospodo slavna, da današnji dan
kao igda, sreća i pojedinih ljudih i čitavih plemenah o tolikih okolnostih, dogodjajih
i prigodah visi: može li to jedan čovjek, može li množtvo i sila ljudih udesiti, da sve,
što se sluči, bude narodu komu u prilog? Nije li nevidiva desnica, koja svim tim kreće?
Ovaj razlog što nam ga zakon Kérstov kaže, pita s druge strane vieru, već i dielovanje
naše hoće da tomu priljubimo, sve radeć s osvedočenja i čvérstim pouzdanjem, da
Bog je, što svim ravna; mi radimo, ali on savršuje, svršuje po neizmiernoj svojoj
mudrosti, kojoj nitko u trag neudje. Niti mi tu treba mnoga dokazivanja, svérnimo
okom u bliže i dalje vrieme; ne dižu li se narodi i države, o kojih životu jedva je tko i
pomislio? a nepadaju li, što su netom cvali? a uzroku, tko se i domišljao? Jedino, čemu
se domisliti jest: da onaj narod živi uza svu nevolju, što ga iz vana stići može, u koga
nije nestalo viere i osviedočenja o najsvetijih stvari, dočim, gdie se o svem dvoji, gdie
čistoća običajah prestane, onaj narod vehne, te vehne, te pérvim vihrom što ga stigne,
života mu neima. Svaki dakle nas, a svaki u svom krugu i dielovanju o tom valja da se
brine, kako bi se viera i osviedočenje o komu govorim, uzdéržalo čisto i nepokolebivo
u narodu, koi si ga, hvala Bogu, dosad nijednom silom, bila ona oružja, ili zamamljiva
varka, izvinuti nedade, i u tom, mislim, stoji ono pravo domoljublje, koje nam je, kako
i svega što je dobro i uzvišeno, najsjajniji primier pokazao Kérst, spasitelj svieta.
Da je pako to osviedočenje toli jako bilo u roda našega, i ovo nam je svetkovanje
dokazom, jer ako su neugodne okolnosti i sapele bile razvitak sreće naše, narod duhom
neklonu, već se uzdao u Boga i pravdu kralja, gospodara svoga, da će bolje vrieme
doći, gdie se uzmogne porvatiti ono, što je od diedovah svojih stekao. Zato budi hvala
i slava Bogu, od koga sve dobre misli potiču, te nadahnu našeg premilostivog kralja
i gospodara, Bog nam ga poživi i ravnaj, da dielo preporoda našega ustavnoga života
ojača i učvérsti. Tim si je obvezao viečnom zahvalnosti sérdca hervatskoga naroda,
od pamtivieka najvierniega i najprivrženijega njemu i njegovoj prejasnoj kući. Ovo
dvoje, gospodo slavna, svim nam je znano; bijaše uz vieru praotacah naših, o kojoj
sam prije kazao, zašto su se naši stari borili i kérv svoju prolievali, viernost vladaru
uz ljubav i privérženost svomu starodavnomu ustavu, a ovo dvoje tako su znali liepo
jedno drugomu priljubiti, da ni najmanja siena viernosti njihove prama vladam, ni

najmanja nehajljivost prama pravicam diedovi stečenimi prave slobode njihove
nezastire; neću reći da je bilo težkih vremenah i za jednu i za drugu od ovih kriepostih,
Hérvatu reć bi prirodjenih; ali cvililo je hérvatsko sérdce, gdiegod mu ih što priečilo;
za no pérvo spomenut ću vam samo francuzko otimanje onoga vieka. Koja radost nije
bila Hérvatom, a napose nam primorcem, kojih je tudja sila najveć prikvačila, bila su
opet staroj vladarskoj kući dopali? Mi smo, gospodo, baštinici imena, slave i pravice
otacah naših, a budemo, ako Bog da i kriepostih njihovih; onih kriepostih, što naš
narod toli riese, da mu se drugi narodi čudom čude, kako mu se i čitava Europa divi s
junačtva njegova. To je plemstvo roda našega, što ga imamo potomkom naših ostaviti
bez ljage, kao što smo ga primili od starijih naših. A dvojako nam je tomu jamstvo, s
jedne ruke milost i otčinsko priznanje našega premilostivoga vladara, poznavajućega
zasluge previernoga si naroda hérvatskoga, te zabrinutoga kako da ga usreći, a s
druge ona čistoća običajah u narodu, viernost i privrženost vladaru i ustavu svom
starodavnomu.
Spomenuti mi je ovom prilikom niekoja svietla lica za rod naš velezaslužna,
hrabrost bo to pita što je hérvatskom sérdcu prama svakomu dobročinitelju priraslo, a
to pérvo preuzvišenoga gospodina bana našega baruna Josipa Šokčevića. Dao Bog, da
mudrim svojim upravljanjem tako ravna kormilom novoga našega državnoga života,
da si priznanje roda svoga, a sjajno mjesto u poviesti banah naših steče; zatim poglavitu
podporu svega što je na korist roda našega, preuzvišenoga gospodina biskupa Josipa
Jurja Strossmayera, čije zasluge osvietlati će poviest, jer jedva bi govor moj smogao
riečih da dostojno ocieni i proslavi lice toli svietlo.
Taj velezasluženi mecen dostojao se ovomu posvećenju zastave županijske
kumovati i zato budi mu iskrena hvala svih nas. Hvala takodjer i Vam presvietla
vitežice svetoivanska4 što tomu obredu kumovati blagoizvoliste, Vaša pobožna i blaga
ćud, Vaše žarko domoljublje nemalo nam je zalog bolje budućnosti, što ugledajuć se
u Vas i Vaše kreposti gospodje i supruge ostale, kojih liepa svojstva osobito tiho i
ljubezno domaćevanje i onako su poznata, odgajati će sinove i kćeri u našoj vieri, u
ljubavi prama kralju, premilostivomu gospodaru i premiloj nam domovini.
I vas gospodo slavna što upravljate ovom županijom ide hvala i priznanje,
što mudrim vašim postupanjem tako ste znali ravnati narodom vam povierenim u
ovo prelazno doba, gdie tolike teškoće na putu stajahu, da se niti red niti pravica
nepovriedi. Napredujte i dalje blagim upravljanjem usrećiti narod, čije blagostanje
osobito i u ovih naših siromašnih stranah ima bit sérdačna briga i svih i svakoga;
narod golubinjeg sérdca, koji će znati vratiti vam milo za drago, te si u sérdce upisati
blagost i pravednost vašu, kojom ga upravljate; a kud liepše i veće slave po vas, nego
što si ju ovim putem stečete.
Vi pako zastupnici naroda slavne ove županije i svi ostali njegovi pučani,
uputite i osviedočite narod, kad se do njega vratite, o znamenovanju ovoga dana, gdie
svaki nas vierom se zavierio, da se neće odreći starijih svojih, onih davnih praotaca
naših, koji i na ovom polju i na stotinu kérv su svoju potokom prolievali za vieru
vladarom svojim obrečenu, za obranu sv. zakona i pragah domaćih. Kako nas je slava
ovoga dana sve ovamo složne donela, tako da nas i pri svakoj sreći i nesreći sloga
udruži da složne i jedne i druge dielimo.
Sada gdie nam je priestupiti svetomu obredu svi se previšnjemu utecimo
vrućom molbom da svoj sveti blagoslov razlije vérhu nas i sav narod, a osobito vérhu
ove zastave kao znamenja onih kriepostih, što vam ih govoreć napomenuh! i kakono
se oko vojničke zastave sakupljaju vojnici te složno udaraju na neprijatelja, a složno

ga suzbiju božjom silom i junačtvom svojim; tako da i sklada pri skupštinah na
posavietovanje i dogovor o obćem dobru, jedna bude svim savietnikom misao, jedna
želja a to: sve na sreću i korist pučanstva ove slavne županije.

Zapisnik
o činu svetčanog blagoslova zastave županije rečke
obavljenog dana 25. svibnja 1862.
Na Grobničkom polju.
Godine Isukerstove tisuće osam sto šestdeset i druge, u nedelju, na dan

dvadeset i peti, meseca svibnja.
Za kraljevanja njegovog c. kr. apoštolskog veličanstva Franje Josipa Pervoga,
cara Austrijanskoga, kralja Hervatske, Ungarije, Českie itd. itd.
Za banovanja njegove preuzvišenosti gospodina Josipa barona Šokčevića,
podmaršala i. t. d.
Za verhovna županovanja u županiji Rečkoj njegove presvetlosti gospodina
Bartola Benedikta Zmajića, viteza Svetoivanskoga, itd. itd.
Za biškupovanja u sjedinjenih biškupiah Modruškoj i Senjskoj ili
Kerbavskoj, njegove Preuzvišenosti gospodina Mirka barona Ožegovića, njeg. C. kr.
veličanstva tajnoga savetnika itd. itd.
Zastava županie Rečke, kojoj su kumovi:
Preuzvišeni, Presvetli i prečastni gospodin Josip Juraj Strossmayer, po
božjoj i apoštolskoj milosti biskup Bosanski i Sremski ili Djakovački, njegova c. kr.
veličanstva tajni savetnik itd. itd.
Presvetla gospoja Anka Zmajićeva, vitezica Svetoivanska supruga gori
rečenoga Presvetloga gospodina verhovnoga župana Rečkoga.
Posvetjena je na Grobničkom polju načinom i obredom sledećim:
Kon što dne 23. svibnja 1862. županijski odbor predvodjen od pervoga
podžupana Ivana Vončine dočeka njegovu Preuzvišenost biskupa Jurja Strossmajera
na svetom Matiji, i svetčano ga doprati u stan velikoga župana.
Dana 24. svibnja o 9 uri biaše bakljada županijskog časničtva i odličnijih
žiteljah županije njegovoj Preuzvišenosti gospodinu Kumu i Presvetloj gospoji Kumi.
Polaz na grobničko polje poče danas o 9. uri u jutro. Pohod krenu iz
županijske sgrade na Reci put glavne ulice ovim redom:
Pohod vodiaše pervi podžupan županije rečke, na konju.
Za njim slediaše jedan oddel županijskih šerežanah predvodjen od
županijskoga poverenika sigurnosti.
Za ovom četom idjahu tri zastavnika na konjih: u sredini gospodin veliki
sudac gorskog okružja Mate Matković sa novom zastavom, desno mu gospodin
kotarski sudac čabarski Tomo Padavić sa zastavom narodnom, levo mu sudac
kr. poveljnog trgovišta merkopaljskoga gospodin Ante Cuculić sa zastavom bivše
Severinske županije.
Za ovima četveroprežna kočija Kumovah.
Za njom Presvetli gospodin obreditelj biskup Beogradski i Smederovski
Venceslav Šoić, sa Presvetlim gospodinom velikim županom rečkim Bartolom
Zmajićem vitezom Svetoivanskim.
Zatim odbori izaslani na svetčanost od hervatsko slavonskih municipalnih
oblastih, napokon.
Županijski častnici i ostala pratnja, najposlije drugi oddel županijskih
šerežanah.
Na ulazu u Grobničko polje pod slavolukom pozdravi kumove poštovani

sudac obćine grobničke Filip Žvanja.
Kad se pristupi k šatoru pod kojim se svetčani crkveni obred obavi, pozdravi
Presvetli gospodin veliki župan rečki prisutne razloživ im značaj svetčanosti.
Zatim odpeva Presvetli gospodin obreditelj božju službu sa svetčanom
pridvorbom dvajuh podarcidijakonah, velečastnoga gospodina Ivana Šoića
podarcidjakona verbovskoga i Josipa Merzljaka podarcidijakona brodskoga i ostala
svetjenstva.
Posle službe božje blagoslovi Presvetli gospodin obreditelj novu zastavu.
Blagoslovljenu zastavu predade on uz gruvanje mužara pervomu podžupanu
županije rečke gospodinu Ivanu Vončini. Iza govora podžupanova odpeve se «Tebe
Boga hvalimo».
Po ovako dovršenu crkvenu obredu bude sastavljen proglašen i od odličnijih
prisutnih licah podpisan i na vekovitu uspomenu u arkivu županije sahranjen ovaj
Zapisnik.
Složen i zaključen na Grobničkom polju godine, meseca i dana kako gore.
Anka Zmajić Svetoivanska

Josip Juraj Strossmayer vladika bosanski i sriemski
Vitez Smaich Veliki Župan Županie Riečke.
Franjo Rački kanonik Venceslav Soić
Biskup Supomoćnik
Ivan Vončina
I. podžupan riečki. Ivan Kukuljević Sakcinski
Veliki Župan Zagrebački5
Mattia Barone Vranijczanij de Dobrinović
Vinko Žanić, čuvar kanonik modruški
Juraj Csor kan. modruški i Zupnik bribirski
Vinko Merzlijak, kanonik modruški
Mathe Sladović
Izaslanik žup. Zagrebačke.
GERVASIJE PETROVIĆ, Dr. Miroslav Dražić
Arhimandrit Gomirski.6 izaslanik žup. Zagrebačke
Ivan Barun Vranyczany Mate Matković
veliki sudac, barjaktar.
Dr. Jos. pl. Vranyczany Adolf Matošić
izaslanik Žup. Zagrebačke izaslanik grada Zagreba
Žukčić Šćitomir Wilcher
gr. načelnik u Karlovcu iz Tržaške čitaonice
E. Barčić A. Živoinović
Mate Volarić, Kanonik iz Krka
Franjo Žužel, zastupnik Riečke Županije
A. Mažuranić Ivan Mudrovčić
gimn. ravnatelj u Reci slavne županije riečke i okružja
vinodolskoga veliki sudac
Radoslav Lopašić Anton Mudrovčić
prisežnik žup. Zagrebačke. župnik Hreljinski
Dr. Ivan Črnčić Mate Sablić
Dobrinjac župnik Jelenski

Ivan Urpani Ivan Juričić
župnik S. Jelene u Zagorju pom. K. Jelenski
Mate Brušia
Župnik iz Liča.
Franjo Ravnik, Kastavac Ljudevit Šlamnik, učitelj
Gimnazije na Rieci.
Miroslav Celebrini iz Krka Ivan Durbešić
veletržac i posjednik
Ivan Manzoni, sudac riečki.
Josip DallÁsta P.A. Kazali
gradski blagajnik.
Vinko Pacel
gimn. uč.
Tito Babić
sl. županije varaždinske prvi
podžupan. S. Matej Brusić
Ivan Malešević Vinko Milić, izviest
Janko Šviglin, kot. sudac. kod žup. sudb. stola na Rieci
Krašićki
Dr. Agustinović Juro Ignjat Katkić, gimn. učit.
i prisjednik duh. stola senjsko-
modruškoga
Silvio Bičanić Ljudevit Otto
blagajnik.
Dr. Starčević Dr. Derenčin
v. bilježnik županie rečke županije riečke podbilježnik
Riječki dogagjaji.
Pozor 30. svibnja.
Trojedna kraljevina. U Zagrebu. (Riečki dogodjaji).
Nestrpljivo očekivani dopisi riečki stigli su nam istom danas; rodoljubivi

Riečani tako da su uzbudjeni, da im još nije moguće mirno pisati o gadnom postupku
ondašnjih barbarah, a kamo li da su nam opisali liepu svečanost na grobničkom polju;
zato evo priobćujemo opis poslan po g. M.D.7 iz Karlovca.
«Zastupnici zagrebačke županije i grada Karlovca stigoše u prošlu subotu u
jutro na Rieku pa se izza kratka odmora zapute da pojete preuz. G. kuma, presv. g.
kumu, gosp. Biskupa Soića i riečkog velikog župana. – Preuz. g. biskup djakovački
posjeti istoga dana prije podne praćen vel. županom učione, crkve i razne ine zavode;
od 11-2 sata primao je deputacije. Prva je išla deputacija županije riečke na čelu joj
veliki župan Smaić; zatim je predvodio biskup Soić deputaciju grada: kotara bakarskog,
onda podju zastupnici županijah; zagrebačke, varaždinske i križevačke i to: g.g. Josip
Vranicani veliki sudac, vlastelin Mato Sladović, Miroslav Dražić, gradski karlovački
fizik, prvi podžupan Babić, pristav Antolek, prvi podžupan Ivan Ožegović, župnik Žužel,
gradski zagrebački sudac Matošić, karlovački načelnik Žubčić, veliki bilježnik Sabljić
i trgovci: Živojinović i Rebić. Ostala municipija neposlaše svoje zastupnike. Iz Trsta i

Ljubljane dodju deputacije: Vilhar i Kaučić i Trifić. Gimnazij riečki i ondašnji kaptol
pošalju takodjer svoju deputaciju; magistrat grada Rieke oklevao je sve do večera,
ne znajuć, da li nebi li poslao deputaciju, napokon se ipak sklone, i to na opetovano
zahtievanje svoga kapetana, te dodje da se poklonj njegovoj preuzvišenosti.
U 2 sata bio je kod velikog župana objed, a ljubimac našega naroda izreče
ovom prilikom krasno slovo. Oko 7 urah stignu u Rieku stranom na konjih stranom
pješke šerežani iz gorskog kotara, iz Vinodola s muzikom i barjaci, svih skupa 60-70
vodjeni velikim sudcem Matkovićem i kotarskim sudcem Padavićem, povjerenikom
Petrovićem i mrkopaljskim sudcem Cuculićem. Svi ovi, a s njima silna svjetina otidje
do stana preuz. g. biskupa da ga pozdrave, da mu se poklone. Veliki naš domorodac
zahvalio se liepim govorom kako je već obično. U 9 satih sjajna bakljada, u slavu
našemu mecenu, iza toga muzika, - sve je prošlo u najboljem redu.
U nedjelju 25. u 9 ½ urah podjosmo na grobničko polje. Provod otvori
podžupan riečki, Vončina na konju, za njim išlo njekoliko gospode takodjer na
konjih, zatim jedan odjel šerežanah, za ovimi u četvoroprežni kočiji preuz. g. kum
sa kumom, za ovimi veliki župan Smaić i biskup Soić, pa ostali zastupnici i gosti, -
bijaše najmanje do 400 kočijah, provod zaključi otraga jedan odjel šerežana. U 11 ½
satih stigosmo na grobničko polje, gdje je već bio pripravljen žrtvenik i 2 tribune za
odličnu gospodu i gospodje; na lievoj strani žrtvenika stane kum i kuma. Pošto je bilo
sve za službu božju priredjeno, stane s barjaci u ruci pred žrtvenikom gosp. Veliki
župan, te prosbori krepkim glasom krasno slovo, spomenuv medju ostalim i to, da se
nalazimo na hrvatskoj krvi napotenom polju, na polju, gdje su prije 620 god. Slavni
naši pradjedovi mrtvi izginuli braneć domovinu i slobodu od poplavice barbarstva
i robstva. Ovo je bio neopisiv moment. Pomislite ravno grobničko polje na njem do
10.000 ljudi, pozorno slušajući rieči velikog župana. Niema tišina zavladala tako, da
se je svaka rieč kriepkoga glasa vel. žup. daleko čula i dobro razumjeti mogla. Kad je
govornik izustio ime biskupa Strossmayera orio se gromki «živio» po širokom polju.
Po službi božjoj reče biskup Soić liepo slovo, zatim je ovršio svečani akt posvećenja
zastave koju onak preda podžupanu g. Vončini.
U 3 sata bio je objed na grobničkom polju. Medju znamenitimi osobami
opazismo tu velikog župana zagrebačkog sa svojom gospojom, konzule francuskoga,
englezkoga i brazilskoga u osopi g. Sporera zastupane. Medju prosti narod razdielilo
se mnog pečenja, vina, kruva i.t.d. Veselje bijaše obćenito, tu se plesalo, osobito naše
kolo hrvatsko, po našoj ćudi. Kad se počeo mrak hvatati, te već i njega g.g. i odlaziti,
plane u tinji čas cielo grobničko polje kao jednom vatrom; umjetnom vatrom bje u
jedan mah razsvietljeno cielo polje, a i na obližnjih brdinah goriela je takodjer velika
vatra.
Ovako dovršismo nezaboravni taj dan radosti i veselja ali tim jadniji bijaše
svršetak.
Svu ovu svečanost gledali su Riečani mirno dok su vidjeli oboružane šerežane
i silno obćinstvo riečke županije, al pod večer, kad su se gosti pojedince vraćali kući,
sakupilo se je do 2000 ljudi počamši od trga Jelačića-bana do kasine, pa pozdravljahu
svaku kočiju zviždanjem, mijaukanjem, lajanjem, urlikanjem vičuć «éljen» nabacivajuć
se gorućimi smotkami i kamenjem. Nisu poštedjeli ni samoga ljubimca narodnog
biskupa djakovačkoga. Nekoliko je naših ljudi lako ranjeno. Francuzki je konzul
osramoćen.
Ovo je na kratko postupak Riečanah; o onom uhodi, koji je na grobničkom
polju uhvaćen, pripovieda nam naš dopisnik, da je nadjen sakriven u zakutku kuće, gdje

su naši blagovali; nije dakle bio mirni gledaoc, kao što se sa njeke strane pripovieda.
Što su radile i učinile oblasti, da se taj škandal preprieči? Ništa. Veliki župan
riečki uvjeravao je goste riečke, da će sve dobro biti, jer mu to gradski sudac Martini
obećao; policajni povjerenik Garimberti gledao je mirno što tu biva. Napokon je
morala vojska posredovati i mir učiniti.
Mi za sada nemamo drugo reći, nego javiti kolovodjam riečke županije, da im
sav ovdašnji sviet zamiera, što nisu bili oprezni i odvažni, i što nisu sramotu njihovim
gostom namienjenu silom uzbili. Toga im nitko pod vedrim nebom nebi smio zamjeriti.
U gradu i u državi, gdje vlasti mirno gledaju, kako se svjetina skuplja i pripravlja na
uvriedu mirnih ljudi, neima druge, nego tko je junak da sablju paše, nek je i junak da
je potegne pa da se s njom brani proti opakim napadačem. Načelniku riečke županije
neće nikada oprošteno biti, što je dopustio, da su mu toliki gosti ružno osramoćeni.
Ako Bog da, bit će nam prilike upitati i naše namjestničko vieće, čemu policija
na Rieci, koju ono štiti i zagovara. Vara se tko misli, da će sve ovo onako mirno i
bez prigovora proći, kao što bi njekoji ljudi željeli. A da ovo nebude nikomu nikakva
zagonetka, javljamo onim, kojih se tiče, da ćemo svom silom o tom nastojati, da se
pred naš budući sabor donesu sve tegobe nastavše s povriedom naših zakonah, dakle
i s obstanka policije na Rieci, pa da od njih nećemo dotle odstupiti, dok nedobijemo
zadovoljštinu, koja je najmanja ta, da se odreknu svoje časti, koju su tim povriedam
ikojim načinom krivi.
Iz Rieke nam javljaju i to, da zastupničtvo županijsko traži premještenje
županijskog sjedišta u Fužinu i skinuće g. Smaića sa županske časti. – Iz pouzdanog
izvora saznajemo, da je presv. g. veliki župan križevački odredjen, da dogadjaje riečke
istražuje kao banski povjerenik.
Zadarski «Nazionale». Fiume 30 maggio 1862.8
Divenuta, per duplice fatto, memorabile la festa della benedizione del vessillo
di questo comitato, mi affretto a descriverla, collésatezza dún veridico testimonio,
perché possiate ridurre a condegno apprezzamento le tante corrispondenze da Fiume
nel tempo, ove con cosí poca coscienza si travolgono i fatti e sí falsano le piú semplici
notizie.
Alle 9 ant. del giorno 23 corrente partiva da Fiume in vetture verso il confine
dellÍstria una deputazione composta dei membri del comitato e di distinte persone
di Fiume (ceh sentono ben inteso nazionalmente) ad incontrare mons. Strossmayer,
la cui vettura giunse a s. Mattia verso il mezzogiorno. Salutato con giubilo, il vice-
conte del comitato sig. Lončina tene un discorso a nome della deputazione; dropo
di ceh Alínsigne vescovo fu presentata láltra deputazione ceh venne dalla vicina
Castua. Idi si diresse il convoglio alla volta di Fiume nelle cui vicinanze si udiva lo
sparo delli mortaretti. Sul piazzale davanti lédifizio del comitato Strossmayer fu
atteso dalla festante scolaresca, che vedendolo arrivare proruppe in affettuosi živio.
Sulla soglia fu ricevuto dal supremo conte e capitano civile di Fiume, cav. Zmaić, nel
di cui appartamento prese stanza, insieme al fido e degno compagno, il canonico Dr.
Rački. La bandiera slava sventoló dal sommo dellédifizio. Alle due pom. vi fu pranzo
in onore dellíllustre ospite, al quale fu convitata la deputazione, che si era portata
ad incontrarlo. La sera Strossmayer visitó la Čitaonica, ove si tratenne per unóra,
conversando amichevolmente coi soci. Uscitone, percorse la principale via della cittá,
e ritornó allábitazione.

La mattina seguente il mecenate slavo si recava a visitare il ginnasio,
ove in questánno, dacché si insegna in islavo, triplicó il numero degli uditori. Lo
accompagnavano il cav. Zmaić ed il Dr. Rački. Il direttore, sig. Mažuranić, fratello del
cancelliere aulico, col corpo dei professori accolse Strossmayer con quella pietá che le
sue doti, uniche direi, devono ispirare negli educatori della gioventú, e questa lo salutó
riverente. E risaputosi dallúomo benefico, che molti degli studenti scarseggiano di
mezzi, elargiva límporto di fior. 5000 a soccorso dei piú distinti fra´ sprovveduti. Visitó
poscia lóspedale, ed ammiratone il buon ordine, promise di contribuirvi anchégli
per parte sua. Intanto accorrevano alla sua residenza le deputazioni deli comitati e
delle cittá del regno, a porgere omaggio allúomo che gli slavi amano di sviscerato
amore perché patriotta ardente non meno che pio sacerdote; perché benefico senza
impronti vanti e pretese. I consoli, lo stato maggiore, il capitolo di questa collegiata con
alla testa mons. Soić, suffraganeo di Segna, il magistrato della cittá di Fiume, la regia
tavola giudiziaria e parecchi distinti cittadini, si tene banchetto negli appartamenti
del supremo conte, e sul piazzale suonava la banda. Nel dopopranzo arrivava in cittá il
supremo conte del comitato di Zagabria, sig. de Kukuljević, colla consorte, e si recano
tosto a complimentare i padrini della benedizione del vessillo, mons. Strossmayer e
sig.ra de Zmaić.
Verso il tramonto, il popolo del comitato, preceduto dal gran-giudice del
distretto montato a cavallo, faceva língresso nella cittá; e formavono bella schiera
un drappello di seresani a piedi ed altro a cavallo (specie di guardia nazionale) tutti
in costume insieme ai capi-villa colle bandiere nazionali, marcinando al cuono della
loro banda, ed acclamando festanti ai padrini dinanzi al piazzale dellédifizio del
comitato. Dopo aver anchéssi prestato il loro omaggio, presero campo oltre il ponte
della cittá.
Alle nove di sera dalla Čitaonica moveva il comitiva con fiaccole portate da
distinte persone di tutto il comitato, possidenti, commercianti, giudici, professori,
studenti, capi-villa e giudici di pace, in numero di 200, circondando la banda del
reggimento Stefano, che suonava marcie nazionali. Attraversando lámpio corso,
la comitiva prorompeva in festosi živio. Tutte le contrade circostanti allédifizio
del comitato erano gremite di gente, visibilmente commossa da quellímponente
spettacolo. Chiamato da centinaia di voci, mons. Strossmayer comparve sul verone
insieme alla sig.ra de Zmaić, e scorgendo il desiderio del popolo di udirlo parlare,
tene per mezzóra un eloquente discorso, come il cuore sa a lui dettare, interrotto di
frequente da vivi applausi. Svolse la sua fede politica, che disse compendiarsi nella
fedeltá a Dio, al Re ed alla nazione, ed accennó come, confusi questi tre sentimenti nel
suo cuore, lo fanno ardere da un unico affetto per la patria slava. Toccando di Fiume,
disse, che suo intenso desiderio era quello di visitarla, percorrendo fino a lei una via di
ferro, che valesse a versare nel suo porto i ricchi prodotti della terra ovégli ha stanza.
Che efficace sia un tal suo desiderio, ce lo annunziava la lettera della deputazione
fiumana, la quale pochi giorni innanzi rescriveva, che Strossmayer sí impegnó a
tuttúomo presso i vari dicasteri a favorire láppagamento del piú grande bisogno
di Fiume. Dopo eseguiti alcuni pezzi, la comitiva, circondando la residenza, ritornó
per corso, portando lieti evvia agli slavi, alla patria, ed a´ Fiumani, Essa si sciolse in
bellórdine la dónde era partita.
La matina seguente verso le ore 9 partiva il festivo corteggio dallédifizio del
comitato, attraversando il corso affollatissimo di spettatori verso il campo di Grobnik.
Apriva il convoglio il vice-conte del comitato a cavallo. Lo seguiva un drappello di

seresani a piedi, comandato dal commissario di pubblica sicurezza pel comitato, tutti
in nazional costume e colla bandiera tricolore slava. Venivano poscia le tre bandiere,
la nazionale da una parte, la nuova del comitato in mezzo, e quello del preestito di
Severini (eretto nel 1776, soppresso nel 1786 da Giuseppe II. e di maggior estesa peró
che láttuale di Fiume) dalláltra portate da tre giudici distrettuali a cavallo. Il nuovo
vesillo che stava nel mezzo in fondo azzuro lo stemma del comitato, cioé la scacchiera
bianco-rossa, il campo di Grobnik colle spade incrociate a battaglia, ed il contermine
golfo solcato da legno portante colori slavi. Lo stemma circondato da unáquila ed un
leone, é coperta dalla corona del regno. Intorno si legge líscrizione: Županija Riečka.
I nastri tricolori che pendono dallásta, hanno trapunti in argento i nomi dei padrini:
Josip Juraj Strossmayer ed Anka vitezica Zmaić svetoivanska collánno 1862.
Teneva dietro una vettura tirata da quattro cavalli nella quale siedevano
Strossmayer in vescovile, e la sig.ra de Zmaić in splendido abito nazionale. Seguivano
altre vetture a quattro cavalli; quella di mons. Soić col supremo conte del comitato
di Zagabria de Kukuljević colla consorte, delle dame assistenti, dellárchimandrita
di Gomirje collo storico Rački. Seguivano indi le vetture dei deputati dei municičii
del regno, tutti in bel costume nazionale, distinguendosi parecchi deputati della dieta
disciolta, il vice-conte del comitato di Varasdino; il borgomastro di Carlstadt, i baroni
Vranjicani, ed altri inviati dalle contermini provincie. Anche láccademia legale di
Zagabria si fece rappresentare da quattro giuristi. Tutto il convoglio si componeva
di circa 100 vetture, e veniva chiuso da un drappello di seresani a cavallo, portanti
bandiere nazionali. Nella magnifica strada Ludovicea, era bello dominare collócchio
tutto il lungo corteggio proteso lungo la sinuosa via. Dallálto della tore del castello
de´ Frangepani, che sovrasta alle roccie del borgo di Tersatto, batteva al vento
unímmensa tricolore slava, quasi ricordo di generose inclite memorie. Il suono delle
campane e lo scoppio de´ mortaretti rallegravano quel passaggio.
Lungo la via le popolazioni dei villaggi colle loro musiche, bandiere, spari
e živio salutavano il convoglio. Alle undici si tenne língresso nel campo. Allárco
trionfale, che portava per iscrizione i versi del Preradović concernenti quel luogo, il
capo-villa di Grobnik arringó la comitiva. Faceva spalliera la gioventú di ginnasio,
colla bandiera slava, portando affettuosi živio. Nelléntrare del corteggio in quel vasto
anfiteatro, format dalla mano gigante della natura, il popolo delle campagne, accorso
in numero di circa 10.000 persone, proruppe in fragorosi evviva. Il cuore dógni
patriotta si allargava di gioja pellátto solenne che andava a compiersi, e batteva piú
forte in petto a chi volgeva nellánimo le memorie dellántico valore, che splendette
su quel campo-sepolcro per la difesa del cristianesimo e della civiltá.
Nel bel mezzo sorgeva un altare romano, coperto da ampio padiglione a
colori slavi, e da due lati si ergevano due superbe tribune egualmente pavesate,
lúna gremita da eleganti signore láltra poi di distinti personaggi fra´ quali i consoli
residenti a Fiume in uniforme di gala, lo stato maggiore, e gli invitati. La banda
frattanto suonava nello spazioso recinto. – Quivi il supremo conte del comitato di
Fiume arringó ládunanza, significando lo scopo della solennitá, e rendendo in una
grazie al distinto personaggio, che onoró del padrinato, questátto storico nella nostra
vita costituzionale. Tutti proruppero in festevoli viva a Strossmayer, che mostrava
visibilmente la sua commozione. Indi il celebrante mons. Soić intuonó la messa in
lingua nazionale, assistito da numeroso clero. Tenne quindi un discorso dalláltare,
vestito dei pontificali ornamenti, e ritoccó in esso le memorie del passato di nostra
nazione, fedele mai sempre al re ed allo statuto. Indi mosse coi padrini sul rialzo nel

mezzo del grande recinto, ed ivi alla vista del popolo radunato, benedisse il vessillo
fra salve e nazionali concerti, consegnandolo al vice-conte del comitato, che tenne
pur egli in allora un breve discorso. Il celebrante, ritornato alláltare, intuonó línno
ambrosiano, finito il quale, il grande notaio del comitato Dr. Starčević lesse da un libro,
elegantemente legato, látto dáutenticazione della solennitá, che fu firmato dai piú
distinti personaggi intervenuti, dovendo conservarsi a perenne memoria nellárchivio
del comitato. Si distribuí frattanto una poesia fra gli invitati, scritta dal prof. Casali, il
quale prepara un poema, da dedicarsi ai padrini.9
Il corteggio mosse allora verso quella parte dellímmenso campo, ove si
apprestava la festa popolare. Un intero bue arrosto ed altri minuti animali venivano
levati da rustici spiedi, e divisi fra il popolo con pane e vino abbondante. Dopo che
la comitiva godette anche di questo spettacolo, non turbato dal menomo disordine,
si incamminó verso il castello dei conti Bathiany, che sorge in amena posizione
appiedi del colle cui sovrasta il villaggio di Grobnik. Lo ornavano allíntorno bandiere
nazionali. Dinanzi al castello, ed allómbra dún viale dálberi, stava preparata una
tavola per 200 persone. Verso il tramonto la comitiva si restituí al campo, dove il
popolo in tanti cerchi teneva danze e canti. Molti della comitiva non isdegnarono
onorare il Kolo. I vari costumi dei distretti facevano bella mostra a quella festa.
Sullímbrunire, il campo fu illuminato a palloni tricolri e fuochi dártificio
simetricamente disposti. Dai lontani colli si vedevano ardere i fuochi in segno
désultanza. Frattanto la comitiva si andava a poco a poco scogliendo, percorrendo
il vasto campo a piacere nelle vetture. Cosí ebbe fine quella festivitá, che tanta gioja
diffuse fra le buone popolazioni di questo comitato senza che l´ ordine o la lieta
armonia venisse comunque turbata.
Ma siccome non si dá gioja fra gli uomoni che dámmarezza non sia commista,
cosí la nostra di quei giorni felici fu gravamente e diciamolo pure, fatalmente per Fiume
distrutta. Ché reduce il primo mons. Strossmayer colla sig.ra de Zmaić ed il consorte
di questa, nelléntrare colla vettura in cittá verso le 8 ½ di quella sera, fu aggredito
da una mano tumultuanti, che, emettendo fischi ed urla selvagge, gli gettarono contro
zigari accesi e pietre. Eguale accoglienza si ebbero lúna dopo láltra tutte le vetture
che ritornavano. Quella canaglia, scusate il termine, fu dispersa appena a mezzanotte.
La mano che ordí la trama, rimase troppo manifesta; per quanto astutamente si celi.
Raggiunse ella il suo scopo? Ne dubitiamo fortemente. La sciagurata scena rimane
scritta a caratteri di sangue nel cuore di uníntiera nazione oltraggiata. A stimmatizzare
lázione, riporteremo le parole di mons. Strossmayer, che quesi fuggitivo, diresse
a pochi che láccompagnarono l mattina seguente: fra i Turchi ció non mi sarebbe
occorso10; e il volto del pio vescovo si bagnava di lagrime!
“Narodne Novine” 31. svibnja 1862.
Zagreb. Dne 25. o.m. u večer bila je Rieka pozorištem gadnih prizorah
nečuvenih u kronici gradjanah civiliziranoga svijeta.
Osobe vraćajuće se na kolih s grobničkoga polja, gdje su prisustvovale
posvećenju zastave županije riečke, budu kod ulaza u grad po prostoti primljene
zviždanjem, urlikanjem, bacanjem kamenja, pieska i gorućih cigarah te su izgrednici
barbarski dielo svoje véršili tolikim divljačtvom, da ni obzir na nježni spor nestavi
granicah zulumu njihovu.
Ti dogadjaji, s kojih se svaki izobraženi čovjek sgroziti mora, trajali su više

satih po noći, dok im konac neučini vojničtvo, prizvano po kapitanu gradjanskom.
Žaliti je, te se nemožemo dosta načuditi, da nije gradsko poglavarstvo, kojemu
je povierena skérb za uzdržavanje javnoga mira i poredka, prepriečilo te izgrede i da
su napadači gostiuh grada Rieke imali vremena, da te prizore divljačtva bez zapreke
predstavljaju sve dotle, dok je oružana sila morala povratiti mir, budući ga gradsko
poglavarstvo povratilo nije.
Čujemo, da je svietli ban g. Velikoga župana križevačkoga, Ljudevita
Vukotinovića, kao povjerenika poslao na Rieku i njemu pridružio g. Prisiednika kr.
Županijskoga sudbenoga stola zagrebačkoga Tomislava Cuculića, da se tim načinom
spomenuti izgredi strogo istraže te proti krivcem po zakonu postupa. Ne dvojimo ni
najmanje, da će g. Povjerenik sva potrebita odrediti da se javni mir i poredak u Rieci
osigura proti budućim sličnim narušajem i da se nanešenim bezprimjernim uvriedam
shodna zadovoljština pribavi.
“Pozor” 2. lipnja.
(O riečkih dogodjajih) javljaju nam iz Rieke, da veliki župan riečki nije

suspendirao riečki magistrat, niti je gosp. Barčić primio ponudjenu si čast gradskoga
sudca, jer je on na to pripravan bio samo pod tim uvjetom, da se svrgnu dva povjerenika,
poznata kao neprijatelji narodne stvari, no pošto to nije učinjeno, zahvalio se i on na
učinjenoj mu ponudi.
Poglavarstvo grada Rieke da je zaključilo narodnom ljubimcu, toli jako
uvriedjenomu, poslati adresu sažaljenja.
“Narodne Novine” 3. lipnja.
Iz Karlovca javlja “Glasonoša”:

Poglavarstvo grada Karlovca, saslušav od svojih gradskih izaslanika, na
grobničku svečanost poslanih, izvješće i razumiv s užasom kako ih razuzdana divljač
fiumanska dočekiva puna dva i više sata vraćajuće se u svoje stanove i domaće žiteljstvo
i visoke goste, zaključi na svojoj sjednici dne 28. svibnja održanoj: da se vis. Kr.
Namjesničtvu podnese pritužba radi toga i zaište podpuna zadovoljština uvriedjenim
izaslanikom i zastupnikom slobodnih municipijah i to, da se a) povede najstroža
iztraga; b) da se gradskog poglavarstvo mahomice odstrani; c) da se one osobe od
poglavarstva, kojim dužnost svaki nered preduprediti, a one ne samo da to neučiniše,
pače kao što se to pouzdano znade i same neredu prisustvovaše, zakonom kazne; č)
da se s obstojećim protunarodnim poglavarstvom svako službeno obćenje prekine; a
ć) da se preuz. Vladici J. Gjurju Strossmayeru podnese izkaz iskrenog povjerenja, a
odnosno na nemili slučaj, što ga i on morade u hrvatskom gradu doživjeti, predaje se
razcviljeno sučuvstvo.”
Zaključci ovi priobćiti se imadu svim municipijem domovine naše.
“Glasonoša” 4. lipnja. (Dopis iz Beča).
Ljubimcu hérvatskoga naroda, biskupu Strossmayeru zdravlje dobro ne

služi; on je pitao za savjet liečnika d.ra Paulusa, što da učini. Divjaci riečki raztužiše
jako blagu ćut velikog ovog domorodca, koji sve boležljiv, neprestaje se brinuti za
dobro naroda svoga; jučer bijaše on naime kod bankira barona Rotschilda, te bijaše

razgovor o željeznici, koja bi imala od Slankamena do Karlovca teći, isto gako se je i sa
zemljomjerci razgovarao.
Iz Rieke došla je ovamo deputacija da uvriedjenoga biskupa za oprošćenje
moli, tvérdeć, da je onaj škandal dječurlija počinila, nu vladika znajuć, “da po smérti
se je kasno za griehe kajati”, ne pusti preda se ove ljude.
Izvješće o riječkim dogagjajima
“Pozor”, 7. lipnja.
Pročitav u br. 124 “Pozora” izvješće o svečanosti na grobničkom polju i o

barbarstvu velike česti grada Rieke, pomislio sam da nebi bilo s gorega naknadno
gdjekoja dodati, da bude stvar jasnija; evo me dakle svjedoka očevidca:
Već u subotu 24. pruži se prilika upoznati ponješto izobraženosti protivan
duh grada Rieke. Ima tu svećeničko tielo, koje se zove kaptol riečki. Gdje su ta gospoda
učila bogoslovje, to nek Bog znade; jer dočim sustav katoličke crkve zahtieva, da
se došavšemu u koje mjesto biskupu katoličkomu svi ondašnji svećenici poklone,
nisu ova gospoda ni pomislila na to, da posjete preuzvišenoga gospodina biskupa
djakovačkoga, desivšega se na Rieci dok im to pod prietnjom odgovornosti nije
zapovjedio presvietli gosp. biskup Soić. U primjer presvietloga biskupa ugledao se
i presvietli g. kapetan riečki te i on to isto zapovjedi gradskomu poglavarstvu. Kad
pomislimo, da preuzvišeni gospodin imade europejsko ime, kad pomislimo, da su, kad
je nedavno bio u Bosni, pohitili odmah Muhamedanci i Bošnjaci, da mu se poklone, te ga
čitave četiri ure svojom udvornošću pratili, tada čovjek nema izraza, kojim bi dovoljno
žigosao postupak riečkog duhovnog i svjetskoga poglavarstva. Preuzvišeni gospodin
nije nikada uvriedio ni riečju ni činom nijednoga od one, neuljudnošću Turke daleko
nadkriljujuće gospode. Nije dakle mogla biti mržnja njegove osobe, koja je činila, da
su tako surovi, već je tomu morao povod dati uzrok, radi kojega preuzvišeni biskup
dodje na Rieku, t.j. svečanost na grobničkom polju. Riečka županija i s njom hrvatski
narod slavio je onaj dan uzkrsnuće županije riečke i s njom uspomenu krvnoga boja
na Grobniku, gdje je hrvatsko junačtvo i hrvatska oduševljenost stekla neumrlu slavu
i zasluge za čitavu Europu, gdje je krvlju četrdeset tisuća hrvatskih mučenika spašena
Europi svetinja kršćanstva i civilizacije. Ova dakle uspomena na tolike slavne zasluge
Hrvatah i takodjer pradjedovah veće strane žiteljah grada i okoliša Rieke bila je vrelo,
iz kojeg je potekla neuljudnost svećenstva i poglavarstva riečkoga.
Mi pozivljemo čitavi civilizirani sviet, neka izreče svoj sud nad svećenstvom
i poglavarstvom kojega uspomena sjajnih zaslugah sebi povjerenoga naroda i istih
svojih pradjedovah tolikom mržnjom zasliepi, da se dade od istih Turakah u uljudnosti
nadkriliti. Ja makar, da je do mene, uklonio bi svakoga protunarodnoga svećenika, jer
takov mrzi jezik narodni pa tim i narod – a prva dužnost svakoga svećenika jest, da
ljubi narod svoj. Da je ova mržnja slavnih činah naših pradjedovah bila glavni uzrok
barbarskog ponašanja, vidilo se iz sliedećeg. Na večer bijaše bakljada pred stanom
preuzv. biskupa djakovačkoga. Ja sam imao prilike, sa sgodnoga mjesta sve motriti.
Bakljada bijaše sjajna sa 150 bakljah. Bilo je medju bakljaši odlične gospode; nu na
opasku moju, da mi se čini, da imade malo Riečanah, rečeno mi je, da su osim častnika11
županijskiz samo još 3-4 gradjanina riečka.
Kad primietih, da je dobro, da je sve mirno, dobih za odgovor, da su ipak onog

dana tri čovjeka zatvorena, koji su pokazali neprijateljskih duh proti svečanosti.
Drugi dan bijaše prava svečanost. Sjajnost njezinu neću potanko opisivati, a i
nije mi moguće; nu mislim ju obilježiti, ako navedem rieči inostranoga veleuglednoga
gospodina, koji je pri pogledu duge, raznolike, sjajne a uredne povorke reče, da bi
mogli inostranci doći učiti se od Hrvatah, kako se svečanosti uredjuju. Pa komu da
se ne napasu oči pri pogledu neprevidne povorke sastojeće iz naših krasno odjevenih
šerežana pješakah i na konjih, biskupah, velikašah i zastupnikah municipijah u
sjajnih svečanih odorah sa svečano odjevenimi panduri, napokon iz zastupnikah puka
obojega spola u svečanoj narodnoj odjeći, medju kojimi su osobitu pozornost pobudili
žitelji otoka Krka sa svojom crnom nošnjom; imenito pako žene istoga otoka s crnimi
šeširi i tirolskim krojem haljinah. Pridaj k ovomu množtvo ljubopitnih gledalacah,
pridaj vijanje barjakah, glas zvonah, kadkad tutnju-mužarah i veseli pozdrav “živili!”.
Usried ove veličanstvene sjajnosti morao si se diviti neotesanosti gledalacah u gradu
Rieci. Nu na koliko je ovo svakoga neugodno dirunulo i pokazivalo pokvareni duh
većine Riečanah, na toliko opet radostnije bilo je viditi mladež, koja pod narodnim
barjakom sa “živili!” pozdravi nas na Grobniku. Na pitanje moje: tko su ti mladići?
dobih odgovor, da je mladež gimnazije riečke i da sva diše narodnim duhom. Tada
pomislih: vi protivnici hrvatske narodnosti i slave na Rieci vi ćete s vašimi pljesnivimi
nazori naskoro u grob, a što raste nami raste.
Poslie svršene svečanosti na Grobniku ode provod do majura Bathyanieva,
gdje bi jedan stol priredjen u sobi, a dva vani pod vedrim nebom. Veselje skupljenih
gostih smuti doletivša žena s riečmi: hodite gospodo ubit će čovjeka. Kod tih rieči trgne
se čitavo društvo te njekoji polete dole, medju njimi i ja. Tu vidjeh čovjeka nepoznata
medju množtvom svieta i častnikah županijskih. Zametne se sada prigovor medju g.
velikim županom i njekojimi od gospode častnikah županije: tko da ima odlučit, što da
se čini s tim stranim čovjekom? Jer dočim je g. veliki župan tvrdio, da to pravo pripada
njemu, prisvajali su drugi to pravo mjestnomu županijskomu sudcu. Napokon ipak
dade g. veliki župan istoga čovjeka na svojih kolih odpratiti na Rieku. Kad sam docnije
pitao: tko je taj čovjek? rečeno bi mi, da je pred nekoliko godinah došao na Rieku kano
tobožnji magjarski odvjetnik, da neradi ništa, a da opet svaki dan potroši po 7 forintih.
Ovaj čovjek nije došao javno medju sakupljeni sviet, već se uvukao u jednu sobu razi
zemlje odkud su prozori išli na mjesto, gdje su gosti sjedili za stolom. Nitko se neće
čuditi, da je to sakrivanje takova već inače sumnjiva čovjeka nezadovoljstvo probudilo,
probudilo sumnju i preziranje uhode, te su ga htjeli od onud odpraviti; nu vika žene o
njegovoj pogibeli bila je sasvim netemeljita, jer mu ni vlas na glavi oskrvrnjen.
Poslje sjajnoga razsvjetljenja vratiše se gosti njekoji kući svojoj, a njekoji
natrag na Rieku. Sada započeše Riečani svečanost – nu na svoju. Dočim je silna
svjetina vrvila na korzu, zauzeli su drugi mjesto kad su se naši vraćali iz Grobnika. Tu
ti sada kod povratka hintova stade zviždanje, urlikanje, nabacivanje komadah gorućih
cigarah, i t.d. Mi se pozivljemo, ne na civiliziranu Europu, nego na svakoga poštenjaka
kojegagodj naroda, na svakoga, neka nam kaže: kako se ima nazvati takov čin, gdje
se pozvani gosti visoki dostojanstvenici, konzuli velevlastih, zastupnici obližnjih
pokrajinskih i domaćih municipijah, ljudi mirni, koji nikoga nisu uvriedili, koji su
svoje novce na Rieci trošili, ovaku ruglu izvrgavaju i zlostavljaju? Nam je ono dogadjaj,
o kakovu do sada nismo imali pojma. Mi znamo za razbojnički, barbarski narod, koji
vreba na putnike, da ih upliene; nu za takove barbare, kojim gost i zastupnik nebi bio
sveta osoba, za takove neznamo.
Istina mnogi Riečani su ljudi krupna sustava, s toga materijalni, pa im je

težko uznieti se o abstraktnih i uzoritih pomislih. Njimi n. pr. pomisli narodnost,
slava narodna, slava pradjedovah, prosvjeta narodna, civilizacija kršćanska i ine slične
pomisli odveć su tanane; s toga i kažu sami o sebi: “Noi siamo bastardi”; naproti pako
rieči i pojmove: duga, hrast, jela, pilenica,batuda, željeznica, parobrod i ine slične
dokučuju sasvim lahko. Uslied toga lasno je takodjer pojmiti razliku medju svečanosti,
što ju prigotoviše Hrvati i svečanosti, što jeu priugotoviše Riečani. Hrvatski um i srdce
bilo je vazda sklono, da pojmi i brani uzvišene pomisli prosvjete čovječanske: s toga
se i svagdje lievala krv hrvatska, gdje je trebalo braniti kršćanstvo i s njim sdruženu
civilizaciju.
Da nam je do toga, mi bi Riječanom bili vratili žao za sramotu; jer doista
takove ljude, kojisu svi mramorskom šutili, kad im je jedan gromkim glasom u sredini
gotovo najživahnije u lice vikao, da su barbari, koji na mirne goste kamenjem navaljuju
i t.d. takove, velim ljude, bili bi jako lahko razpršili s nekoliko sabljah, tim laglje, što
nije bilo težko pozvati šerežane; nu tada bi se bilo reklo, da su se dva barbarska čopora
zakvačila, pa je vojničtvo moralo mir pravit. Tako stojimo mi čisti pred svietom, te
očekujemo od poglavarstva zadovoljštinu, kako miran, razbojnički napadnut gost od
pravdoljubiva poglavarstva očekivati može.
Što se na Rieci dogadja, to nije samo obiest ili jogunstvo, to je upravo opačina.
Zato mislimo, da će se i municipija zauzeti svom snagom za svoje zastupnike; a valjalo
bi, da i čitav narod pokaže, da ćuti, kolika mu je uvreda nanesena, kad su na hrvatskom
zemljištu povriedjeni ne samo zastupnici municipijah hrvatskih, već i konzuli
velevlastih i zastupnici susjednih pokrajina. Odkako su s gostoljubivosti poznati
Hrvati nastanili se na jugu, nije im jošte nitko tako opoganio njihova zemljišta. Ja
sam medjutim uvjeren, da nisu Riečani svi tomu krivi, dapače da ih imade, koji žale
taj čin, te se s njega stide, nu ta gospoda nisu se tom prilikom ni pojavila; znak, da
ih ili malo ima, ili da im fali sva odvažnost. Rieka se onaj dan pokazala u slici, koju
sam opisao. A ona gospoda Riečani, kojim je stalo do poštenja grada Rieke i njegove
budućnosti, neka razviju nešto malo više odvažnosti te neka u buduće neustupe sve
polje ljudem bez poštenja –jer “a potiori fit denominatio”.12
Skupština županije riječke.
“Pozor” 10. lipnja 1862.
Na Rieci 4. lipnja. Dopis. (Županijska skupština) G. veliki župan izjaviv svoju

žalost nad uzrokom, s kojega se danas skupština sastala, preporuča umjerenost kod
pretresivanja te time otvoriv razpravu, pozva članove skupštine, neka svoje mnienje i
nazore o dotičnom dogadjaju odkriju, te ujedno predloži i one korake, koji bi obćinstvo
županijsko imalo u tom pogledu učiniti.
Za velikim županom progovori podžupan; opisav dolazak gostijuh na Rieku i
provod na grobničko polje rekne:
Tako dodjosmo liepim mirom i redom do grobničkog polja dočekani ondje
nebrojenim množtvom naroda jednako uzhićena veličanstvom provoda, kao što
tronuta uspomenom na krvavu poviest i junačku slavu grobničkog polja.
Ovdje mi valja konstatirati, da je i gradsko poglavarstvo i upraviteljstvo
kaptolske crkve riečke uzkratilo pozajmiti nam žrtvenik, na kojem bi presv. diecezanski
biskup žrtvovao svetu misu, premda su se dosele na sablazan mnogih pobožnih dušah

crkvene stvari upotrebljavale i na kazalištu riečkom.
Obavi se crkveni obred i blagoslov zastave ter se uputismo na priredjeni
objed, a poslie toga na zabave, koje bijahu upravo uzor narodnoga veselja. Cielo ovo
vrieme nesluči se ništa, čim bi se mir i red u najmanjem povriedio bio, jedan bijaše
samo slučaj, koji za objeda dolnji stol na kratak čas uznemiri, a to bijaše više smiešan
nego li ozbiljan prizor s nekim tobožnjim literator Bajerom. Taj literat, što ga Riečani
zovu “avvocato ungherese”, boravi ovdje bez svakoga posla godinu dana i pol, bijaše
medju čelovodjami svih izgredah, što se ovdje dogadjaju proti vladi i Hrvatom i
koješta se o njemu pripovieda. Našast sakriven u zakutku gdje blagovasmo, bude pod
stražom odpraćen put Rieke i pohvalno nam je spomenuti umjerenost naših ljudi, što
nepozvanoga bestidnoga gosta ovakovim načinom odpraviše iz svoje sredine.
Zadovoljni i srećni, što u željenom miru i redu sprovedosmo dan najugodniji
u našem životu, stadosmo se pod večer razilaziti, koji k svojim, koji na Rieku. Šerežane
odpustih kući, nebivši i onako ovamo pozvani kao oružana sila za osobnu našu
sigurnost nego jedino svečanosti radi.
Ja sam pri tom sudio, i Riečani će mi to oprostiti, da nam je suvišna oružana
sila u gradu, o komu mislih, da imade većim dielom izobraženo gradjanstvo, koje se
je izbilja kroz prošla dva dana kao takovo vladalo; sudio sam, da je preuzvišeni gosp.
biskup Strossmayer već po europejskoj slavi imena svojega medju Riečani onako
siguran za se i za svoju pratnju, kao što bijaše siguran i odlikovan od istih Turakah
kad je onomad bio u Bosni; sudio sam nadalje, da će Riečani štovati gostoljublje, koje
je svakomu barbarskom čoporu sveto; sudio sam, da se neće vriedjati nježni spol, u
kojega obično niti razbojnik nedira; sudio sam napokon, da imade na Rieci državnoi
municipalno redarstvo, kojemu je dužnost uzdržati javni mir i poredak.
Ali čemu se čovjek nemože nadati ni medju Turci ni sred barbarskog i
razbojničkog čopora, dogodi se na Rieci, kad se ljudi naši pojedini stadoše vraćati s
grobničkog polja na Rieku.
Rulja, od kojih tisuće i više bezbožnjaka, poredanih od Jelačićeva trga do
kazine, dočekaše i pratiše svaku kočiju divljačkim urlikanjem, zviždanjem, bacanjem
gorućih smotaka, kamenja i pieska i štrcanjem svakakva teciva iz strcalicah; niti se tu
gledalo na dostojanstvo niti na narodnost, niti na spol, vriedjao i zlostavljao se svaki,
koji se od devet do dvanaest sati vozio na Rieku.
Pomoću carske vojske budu napokon nesviestni divljaci razćerani, i mir se za
tu noć povrati. Sliedećeg dana u jutro ostavi nas preuzvišeni g. biskup Strossmajer suze
roneć vrh naroda, koji je tom sgodom očitovao ćud, čovjeku tudju, i jedino grabežljivoj
zvjeradi prirodjenu.
Tečajem istog dana ostaviše nas i ostala gospoda, koja se iz bliza i daleka
potrudiše biti učestnicima našeg slavja, praćeni pri odlazku iz Rieke po bielu danu,
okanovimi divljačkimi navalami, kakovimi bijasmo napastovani kod povratka s
grobničkog polja.
Od strane redarstva ovdašnjega ništa se nije učinilo za prepriečiti takovu
sablazan, dapače jedno je obće mišljenje, da je sramotni ovaj čin organizovan i izveden
upravo pod zaštitom redarstvenih oblasti.
Smatrajući, da je gr. municipij u skupštini svojoj zaključio u podpunu broju
gradskih sudacah i municipalnih zastupnikah prisustvovati našoj svečanosti, pa toga
neučini, - smatrajući da je poglavarstvo grada svojim povladjivalo mržnju Riečanah
proti narodu hrvatskomu i našoj vladi; smatrajuć, da i državno redarstvo u svemu
se vladalo poput poglavarstva riečkoga, prisvajam si i ja izraženo obće mnienje i

obtužujem gradsko poglavarstvo i ovdašnje državno redarstvo pred svietom kao
podticatelje sviuh uvredah, što su narodu našemu na Rieci nanešene.
Gospodo! viče se i vikati će se na barbarstvo Riečanah. Meni nije biti njihovu
branitelju; moramo ipak konstatirati, da je izuzamši vrlo maleni broj poštenih obiteljih,
pučanstvo riečko zlobom nevalja poglavarstva i hudobnosti njekih svećenikah kroz
više godinah sistematički odgojeno do onoga stepena gluposti i moralne propasti, s
kojega se svrnuti nije lahko moguće. Ljudi, što se broje medju izobraženije Riečane,
ponositi su s uvriede naroda hrvatskoga i jedva se je šaka Riečanah osviestila na toliko,
da se kaje s uvrede preuzvišenomu g. biskupu Strossmajeru; dapače njekoji od njih
spremaju se poslati deputaciju predanj te ga uvjeravaju, da njegovoj osobi nikakva
uvreda nanesena nebijaše. Ti kukavci valjda misle, da je biskupu Strossmajeru stalo
do njihove uvrede, štovanja li, i nemogu se uzpeti do pomisli, da pošten čovjek uvredu
sebi nanešenu oprostiti može, ali uvredu narodu neokajanu oprostiti nemože.
Nješto je doduše već učinjeno, da se pribavi zadovoljština uvriedjenu narodu
hrvatskomu i pogaženoj civilizaciji kršćanskoj; i budući je u ovom pitanju odredjena
iztraga, mnijem, da se do dovršenja njezina uzadovoljimo provizornimi mjerami, što
ih je odredio gradjanski kapetan.
Moramo ipak sada već okom svrnuti na budućnost grada Rieke kao hrvatskog
zemljišta i raditi prama osvieštenju zavedenog njegovog stanovničtva.
Vatra je živalj vrlo koristan za čovječanstvo; ali je u istoj mjeri pogibeljan u ruci
surova, razuzdana djeteta. Tako je i sa slobodom. Grad Rieka upotriebio je slobodu za
širenje demoralizacije, on je glupost i barbarstvo na čast podigao u očima zavedenoga
pučanstva, a svaku gradjansku krepost izložio ruglu i progonstvu; grad Rieka nam sve
to žalostnije dokaze daje, da je nedostojan municipalne slobode i zadnje je vrieme,
da mu zemlja naša kroz više oblasti uredi poglavarstvo, koje će ga imati podići s kala
bezbožnosti i neznanstva.
Ovo bi po mojemu mnienju bila bogu mila zadovoljština, koju bi veledušan
narod za tolike uvrede pribaviti imao.
S druge strane gospodo nemožemo ignorirati državno ovdašnje redarsko
povjereničtvo, koje će glede sramote Riečanah sa gradskim poglavarstvom biti jednako
griešno.
Ja sam uvjeren, austrijanskoj vladi mora biti stalo do toga, da narodi imaju
povjerenje u njezine odredbe; ovdašnji organ c. kr. ministarstva, mjesto da podpomaže
austrijansku vladu u težnji za pomirenjem narodah, radio je i radi proti dužnosti
državnog redarnika, on je kompromitovao vladu i nastojao proti njoj razdražiti
narod.
Poštenu Hrvatu i vjernu podaniku njegova veličanstva mora stajati do toga,
da se svaka strast utaži, i da budemo spremni kod prve prilike stupiti s prestoljem
našim u sporazumljenje. To zahtieva korist prestolja, zahtieva korist naroda; tko proti
tomu radi, tko strasti razpaljuje, narod proti vladi draži i obratno, neprijatelj je obćega
dobra, izdaje kralja i narod. Mi nemožemo učiniti veće usluge kralju i narodu, nego
ako zajedno s ostalimi municipiji naše zemlje ponovimo učinjeni već predlog, da se
ovdašnje policajno povjerenstvo ukloni iz naše domovine, a po sve pute da se načelnik
toga povjerenstva iz naše zemlje odpravi.
Još nam valja uzeti obzir na neopisivu demoralizaciju, koja je zavladala medju
riečkom djecom. Neću faliti, ako uztvrdimo, da u našem Vinodolu ima razmjerno već
sada više ljudih, koji su vješti čitanju i pisanju, nego li ih ima na Rieci, a jedva će
se na svietu naći ljudi, koji bi se u bogohuljenju i grdnimi kletvami s bosonogom i

poderanom deriščadi riečkom natjecati mogli.
Gdje je nadzorničtvo nižih učevnih zavodah povjereno čovjeku, koji sve svoje
sile ulaže u to, da se potalijanče hrvatska djeca, a za valjano podučavanje njihovo u
kršćanskom i drugih potrebitih naucih ni briga ga nije, naravna je posljedica, da se
djeca onako izrode, kakovih se jedino može naći na Rieci.
Moje rieči smjeraju na to:
1. Da se učini točan opis svega, što se kroz ovo godinu i pol na Rieci dogodilo,
predloži ces. kr. namjestničkom vieću: neka se u gradu Rieci uredi
poglavarstvo, koje će biti podobno ne samo utvrditi javni mir i poredak,
nego takodjer unapriediti duševni razvitak i materijalno blagostanje
riečkoga pučanstva.
2. Neka se od ovdje u smislu učinjene jurve predstavke naše digne policajno
povjereničtvo, a po sve pute da se odstrani iz naše zemlje sadašnji policajni
povjerenik. Ova dva predloga imala bi se priobćiti svim municipijem s
pozivom da je podupiru.
3. Neka se umoli prečastni duhovni stol, da nadziranje nižih učevnih zavodah
oduzme iz rukuh, kojim je dosele povjereno bilo, i predade čovjeku, kojega
poštenje i domoljubni značaj mu jamči za uspješno nadziranje javne i
privatne nastave.
Tim sudom, da bi se negledeći na one mjere, koje će biti posljedica povedene
iztrage, narodu našemu pribavila najplemenitija zadovoljština, kad bi se ovimi predlozi
uništila ona tri faktora, iz kojih sva zla na Rieci proizlaze; napose pako scienim, da se
iz ove skupštine izrazi hvala i sažaljenje preuzv. g. biskupu Strossmayeru i presvietloj
gospodji kumi, što se dostojahu biti dionici narodnog našeg slavja, dotično narodne
uvrede. To isto valjalo bi da izrazimo u obliku dopisa svim municipijem naše domovine,
koja su kroz poslanike svoje toj svečanosti prisustvovala; pojedinim pako licem, koja se
iz Slovenije, Istrije, otokah i Dalmacije ovamo potrudiše, putem hrvatskih i slovenskih
novinah.
Za g. podžupanom ustade g. veliki bilježnik dr. Starčević i žali što se s
predgovornikom u nijednom predlogu nemože složiti.
Govornik priznaje nepristojnost i opačinu ponašanja ne samo riečkoga
pučanstva nego i onu oblastih, nu on bi te krivce samo onda smatrao za uzrok smutnje,
kad bi znao, da pučanstvo riečko nije onom prigodom bilo orudje austrijanske vlade i
da one oblasti, ponašajuć se onako, kako su se zbilja ponašale, nisu izvršivale naputke,
ali upravo naloge i zapoviedi one vlade13.
Po mnenju govornikovu ne samo da se nepristoji za jedan municipij raditi,
da se drugi municipij ustavne slobode liši, nego je upravo i pogibeljno o tom govoriti.
Krivce, mnije govornik, treba iztražiti, pak oštro pedepsati, a nevalja sav municipij
samovolji po budi komu načinjenih častnikah podložiti.
Oružje, koje predgovornik upotrebljuje proti Riečanom, obično upotrebljavaju
despotičke vlade proti narodom, a to je oružje: nezrielost za ustavnu slobodu i
nedostojno uporabljivanje slobode.
Tim oružjem služi se i danas austrijanska vlada proti županijam. Ona bo vlada
baje, da županije nisu vriedne širjega kruga za djelovanje, jer, kaže ona vlada, kad
su županije već sada tako rogoborne, lahko je dosegnuti, da bi one sve pretvorile u
anarhiju, dok bi im se predala i sudstvenost, redarstvo i štibra, te dok bi se austrijanske
pjenezne oblasti iz kraljevstva uklonile. Čuvajmo se da mi županici nebudemo morali
do koji čas piti onu čašu, koju po predlogu gosp. predgovornika napijamo Riečanom.

Govornik je proti svakoj prošnji i predstavki, a to jer mu nitko nemože
pokazati, da nam je od tolikih prošnjah i jedna uslišena. S toga on smatra svaku
predstavku poradi redarstva za ludoriju, te zaključuje, da mi u živoj žeravici, na golih
koljenih proseć, od austrijanske vlade nebudemo ništa izprosili osim ako bi onoj vladi
okolnosti štogod otele.
Po sudu govornikovu nepristoji se jednomu municipiju miešati se u posle
unutarnje drugoga municipija; nas nije nitko imenovao organizatori grada Rieke, to
spada na višje oblasti.
S toga nevalja tužiti budi djetcu, budi odraslo pučanstvo radi nemoralnosti, a
po gotovu nevalja vikati na riečko popovstvo. Svećenstvo to riečko, kako i svako drugo,
dolazi od redovitoga biskupa, a biskupe hrvatske danas imenuje sam kralj. Tako nebivá
za domaćih kraljevah hrvatskih, kad no je samo svećenstvo izabiralo svoje biskupe.
Dok se opet to stanje zakonom nepovrati, dotle mnije govornik, nije se nadati onomu
uspjehu od svećenstva, koji crkva i narod pravedno zahtievaju.
Uslied toga govornik predlaže:
Nebacati krivnju za ovaj izgred na nikoga, nego opisati točno sve okolnosti i sva
pojavljenja, oko onoga izgreda, nacrtati ponašanje svih dotičnih oblastih; napomenuti,
da je austrijanska vlada vazda nastojala hrvatski narod svakojakimi sredstvi zavadjati
i medju se razjarivati, pak nakon toga točna opisa zaključiti:
Da je bezuspješno zahtievati zadovoljštinu od vlade austrijanske dotle, dok
ona primjerno nekazni prave krivce u onoj smutnji. Učini li to ona vlada, zadovoljština
je gotova; neučini li, onda znamo i mi i sav narod, da smutnje, koje se na Rieci sbivju,
nedolaze od drugoga, nego upravo od one vlade.
Ovako postupajuć, nemožemo bez uspjeha ostati i nećemo učiniti nikomu
krivice.*)
G. Vinko Milić progovori pak:
“Držim, gospodo, za svoju dužnost, gledeć na zavičaj moj, koji me reći bi
izdan strasti i kudjenju od protivničke strane, postavlja koju probesiediti u ovom
težkom predmetu. Uvjeren sam o državnom pravu Hrvatske na Rieku, kaošto bi svaki
gradjanin u sličnom slučaju n.pr. u Americi, Italiji, i Engleskoj učinio. Oni dogadjaji
vriedjaju u stav najprije, cielokupnost državnu u njem utemeljenu, narod i narodnu
čast i medjunarodne odnošaje pred stranjskim vlastima. U neodvisnim državama
gospodo u Italiji n.pr. sredstva bi gotova bila za pokoriti ne samo grad jedan, da li
čitave pokrajine, i te izglede ne treba da u prošastnost tražimo. Nu mi nismo takova
država, te moramo onakva sredstva upotrebljavati, koja su nam mogućna. Slažem se
zato s predgovornikom g. podžupanom. Sredstva su nam ona sasvim nuždna i pošto
imamo toliko kraljevskih razpisah, poveljah, i zakonah, koji nam potvrdjuju državna
prava na Rieku, mislim, da će naša zemaljska vlada primiti naše predloge, po kojima
ujamčiti nam mir, sigurnost časti i života i obavljanje ustavnih prava u ovoj županiji.
Ali pošto blizu dvie godine trpimo ovo bezakonje na Rieci, niti ikakvoga poboljšanja
još u našem položaju neimademo; pošto nije stalno, da ćemo postignuti, što je veoma
nuždno rečenoj svrhi, zato sudim, da je nedostatan predlog g. podžupana i dodajem,
da ova izvanredna skupština odmah sada zaključi, da za slučaj, da nebi se postiglo,
što budemo tražili u našoj predstavci, ova slavna županija će se premjestiti svojim
sjedalištem sa županijskim sudbenim stolom, gimnazijom, riečju svim domaćima
oblastima i zavodima u drugi varoš županije riečke za ne izložiti nadalje sigurnost
časti i osobe svojih častnikah i skupštinarah, djakah i gostah barbarstvu riečkom,
pridržajući si pravo na svoje zgodno vrieme urediti tako ovaj grad, kao ustav, zakon,

državno pravo i narodnos bez prigovora zahtievaju.
To mi moramo zaključiti, jer dugo mi ovo bezakonje trpimo, a sramota i ruglo
je već svaku mjeru nadvisilo. Drugčije nije moguće spasiti narodno dostojanstvo, ni
sigurnost osobe, časti i života. Danas zaključujemo ovako, a kad narod bude sposoban
postao, nećemo trebati predstavakah, tada ćemo zaključiti.
Tko bi pak mislio, da bi to bilo odreći se svojih pravah, tomu odgovaram, da
na Rieci nedospieva hrvatska domovina, da je ima na sva četiri još kraja, s kojom
žalibože s tudje nepravde neupravljamo, a da nismo se odrekli dotičnih pravah u Bogu
i naravi utvrdjenih.”
G. Kazali slaže se u svem s dr. Starčevićem i dodaje, da skupština za sada nebi
dalje postupala, dok se nezaglavi povedena iztraga, i nesadnade njezin uspjeh.
Ako se time ne bi ništa postiglo, neka si skupština pridrži pravo u drugom
sastanku iznaći novih i strožijih načinah, po kojih ta zakonita želja bude cjelovito
izpunjena.
Gosp. Suppe podupira u svemu predlog gosp. podžupana i dodaje, da je g.
veliki župan kao gradski kapetan kriv, što nije ništa uradio, da se nesbivaju toliki
neredi na Rieci.
G. Padavić Tomo navadja, da smo već u vaše vlade dosta i previše prosjačili, s
toga valja poprimiti predlog Starčevića.
Za predlog g. podžupana govorahu jošte gospoda Matković, Cuculić, Štimac;
za onaj velikog bilježnika gospoda dr. Derenčin, dr. Jakovčić i Pacel.
Napokon uze g. podžupan opet rieč, i odbivši od sebe i od skupštine prigovor,
da se je od vlade prosjačilo, reče nadalje:
“Skupština se je dosele svakom sgodom, kad je uztrebalo obraćala na višje
oblasti muževnimi predstavkami, u kojih nema niti traga kakvu prosjačenju i tko
postupak skupštine označuje takovimi izrazi, ponizuje sebe i skupštinu.
G. veliki bilježnik dr. Starčević i njegovi pristaše protive se mojemu predlogu,
smatrajući Riečane i dotična poglavarstva kao golo orudje austrijanske vlade. I ja bih
pristao uz g. Starčevića, kad bi nam on dokazao bio, da je ovdašnjemu gradskomu
poglavarstvu i redarstvenom povjereniku Garimbertiu od vlade podieljena zapovied,
da Riečane hrabre u odporu proti Hrvatskoj i našoj domaćoj vladi.
Nu iz te jedine okolnosti, što je Garimberti kao organ policajnoga ministarstva
u svakoj prigodi pokazao strast svoju proti Hrvatom, izvoditi, da je nevaljalo njegovo
vladanje posljedica dobivenih od vlade naputakah ili zapoviedih, značilo bi toliko,
koliko obiediti skupštinu za svaki protiuredni čin, kojega bi počinio koji od županijskih
naših častnikah.
Obće je mnienje, niti tko od nas tomu prigovara, da je Garimberti glede zadnje
sablazni riečke griešan u jednakoj mjeri s gradskim poglavarstvom; mi njega, dakle,
samo njega kriviti možemo, a on neka se brani, ako je radio po višjemu naputku.
Tvrdjenje g. Starčevića, da se nepristoji raditi za drugi municipij, niti tražiti, da
se liši municipalne slobode, jer bi to i za nas moglo imati posljedicah, reći će s drugimi
riečmi: Hrvati! Šaka pridošlicah, što se medju vama naseliše, grdi vam najveće vaše
svetinje, prkosi vašim zakonom i oblastim, koje ih imadu ovršivati, - vi Hrvati u svojem
grada Rieci niste sigurni niti svoga poštenja, niti svoga života, vi morate prekštenih
rukuh gledati, kako se u vašem gradu barbarstvo širi i nad vama vrši, a nemožete i
nesmijete tomu na put stati, jer bi povriedili municipalnu slobodu, koja bi se s druge
strane i vama okrnjiti mogla.
Kad bi g. Starčević drugi način predložio, koji bi nam ujamčio povratak i

uzdržavanje zakonitosti na Rieci, rad bi odstupio od svoga predloga, premda nisam
mnienja, da se ovom izlikom, koju ja navedoh, obično despotičke vlade služe.
Ako mi uz podporu svih municipijah naše zemlje zahtievamo, da višje naše
oblasti na Rieci urede poglavarstvo, a one bi to učinile, izprestaje upotrebljenjem
ovakove mjere i zadnja sjena despotizma, i kazan nad Riečani ovršena biva njekim
načinom uslied naročite volje cieloga naroda.
Ja sam uvjeren, da bi se u sličnu slučaju onim putem postupalo u državah,
gdje je gradjanska i municipalna sloboda u najboljem cvietu.
Sva municipija imadu solidarnu dužnost, čuvati poštenje i korist naroda, s
toga izvadjam, da smo upravo mi ponajprije pozvani, odkriti našemu narodu i višjim
našim oblastim sva ona bezzakonja, koja se na Rieci počiniše na uvredu i sramotu
imena hrvatskoga.
I dočim predlažem, da učinimo što je u našoj moći za konačno uredjenje
zabludjela grada Rieke pitam vas, gospodo zastupnici, koji mi ovamo došavši,
pripvjedaste, da su vaši sudci imali posla, dok su uzdržali narod, da se listom nedigne
i nedodje okajiti nad Riekom razjarena srdca, pitam vas: što ćete im kazati, da je
zaključeno na skupštini, kad se povratite svojim kućam? Hoćete li ga umiriti s tim,
da je po predlogu gosp. Starčevića stvar obavljena, što u zapisniku konstatirasmo sve
nerede, koji se dogodiše i s njimi okrivismo austrijansku vladu? (Vika: “nećemo!”)
Izvolite dakle odlučiti onako, kako bi narod naš odlučio o obrani poštenja svoga”.
Predlog g. podžupana bi primljen.
Na predlog g. dra. Derenčina bude dalje zaključeno: budući da se policajni
povjerenik Garimberti po Rieci hvastao, da je od svietloga bana dobio nalog neka
presvietlomu g. povjereniku Ljudevitu Vukotinoviću kod iztrage na ruku ide, ima se
to napose prijaviti svietlomu banu, i umoliti ga, da se Garimberti izključi iz svakoga
sudjelovanja kod pomenute iztrage.
To se ima priobćiti i presvietlomu g. kr. komisaru.
Na uzpit g. Pacela, je li istina, da je g. velikomu županu na grobničkom polju
javljeno bilo, što se priredjuje na Rieci, odgovori g. veliki župan, da nije.
Na daljnji uzpit istoga gospodina, kako je ona sablazan u njegovoj, gradskoga
kapetana nazočnosti mogla trajati preko tri sata? izgovarao se g. veliki župan, da
vojska nije bila pripravna, premda je on zaista udilj, čim mu je sudac Martini izjavio,
da ne nemože mir uzdržati.
Na uzpit g. d.ra Derenčina: misli li g. veliki župan, da je grad Rieka dostojno
zastupan bio kroz trećega sudca i kroz blagajnika, dočim je bilo zaključeno, da sav
magistrat ima svečanosti pribivati, i kako je g. veliki župan dopustio, da je treći sudac,
onaj muž, koga je on imenovao, te mu je i mjestno redarstvo povjerio, onaj dan se iz
grada udaljio? odgovori g. veliki župan, da je bilo zaključeno, neka cielo gradsko vieće,
kojega je ono pet sudacah cielokupni dio, svetčanosti pribiva, a poslje, kad je on upitao
poimence za osobe, da mu je sudac Martini naznačio ona dva rečena gospodina.
Gosp. veliki župan imenova počastnimi članovi županije sve zastupnike
municipijah i korporacijah, koji pribivahu posvećenju županijske zastave, i tim bude
skupština zaključena.

1. dodatak dopisu od 4. lipnja
U svojim “Birokratičkim uspomenama”, u božićnom prilogu Obzora od g.

1894. piše dr. Marijan Derenčin megju ostalim ove zanimljive riječi:
“U Starčevićeve tvrdnje, da je austrijska policija provocirala riečke izgrede,
mnogi su vjerovali. Za g. 1861-1863 Magjarima je više stalo do simpatija Hrvatske,nego
li do riečkih simpatija, o kojima nijesu sumnjali; i oni su za to nastojali, da Hrvatsku
predobe, pa su kanili svega, što bi nas moglo vriedjati. Šmerling je naprotiv hotio
Hrvate primamiti u carevinsko vieće; protuhrvatske demonastracije, šio su se izvadjale
u ime Magjara na Rieci, vriedjale su Hrvate i otudjivale ih solidarnosti s Ugarskom.
Bilo kakogod – nema sumnje, da onaj “avvocato ungherese” (magjarski
odvjetnik), koji je za godine 1862-1863 po krčmama harangirao Riečane u ime
Magjara i dražio protiv Hrvata, nije bio izaslanik Magjara, već se tvrdilo, da je bio
agent provocateur...Faktum jest, da se on bio ušuljao u razizemne prostorije onoga
“majura” na grobničkom polju, u kojem je prigodom prosvećenja županijske zastave
bila gostba i da se iz onoga mjesta moglo slušati, što se govorilo u dvorani, gdje su bili
na gostbi sakupljeni najodličniji gosti, medju njima biskup Strossmayer.
Ne pamtim već, tko je ušao u trag onomu nepozvanomu gostu u njegovu
skrovištu, nu pamtim, da se kao grom iz vedra neba pronio glas, da su u podrumu
zatekli uhodu. Sgrnulo se mnogo naroda, i onaj nepozvani gost bio bi sigurno
životom platio svoju drzkost, da ga Zmaić i kotarski sudac Matković nijesu spasili.
Odjuri na Zmaićevim kolima, i od onoga dana nestalo ga iz Rieke, i nikada se više o
tom tajinstvenom čovjeku nije što doznalo. – Bio je mršav, blied, govorio talijanski,
magjarskim naglaskom. Boravio je na Rieci više od godinu dana i polazio bolje riečke
krčme, u koje je dolazio riečki sviet da ga sluša. Govorio je zanosno o Magjarima, o
njihovu bogatstvu, o skorom uskrsnuću Ugarske, o budućnosti, koju je samostalna
Ugarska namienila Rieci, i grdio Hrvate, koji da su krivi riečkoj nevolji.
Agitacija toga čovjeka mnogo je dopriniela riečkim izgredima, i neoborivi je
faktum, da c.kr. ravnateljstvo redarstva, koje je onda još bilo na Rieci, nije toj agitaciji
stavljalo zapreka, dok je nas mlade Hrvate vrlo budnim okom pazilo i denunciralo nas,
da konspririramo s Talijanima. Veliki župan riečke županije kao civilni kapetan grada
i kotara Rieke imao je vrlo težak položaj. U jednu ruku javno mnienje u Hrvatskoj
zahtievalo je od njega, neka strogo postupa protiv riečkih izgrednika, a u drugu ruku
davalo se s Markova trga i iz Beča Zmaiću razumjeti, da ne treba riečke izgrede uzimati
odviš tragično...Siromah Zmaić bio je često radi toga “dualizma” u velikoj neprilici, jer
je hotio ugadjati i Zagrebu i Beču, i Hrvatskoj i Riečanima, pa kako se već dogadja
ljudima u ovakovim situacijama, nije nikomu učinio po volji...
Zmaić je vio loš vladin korteš, i poštena njegova duša zazirala je od svake
sile.”
2. dodatak
Starčevića je na njegovo mišljenje mogla navesti i ta činjenica, što svečanosti

nije pribivao ni ban Šokčević, ni kancelar Mažuranić, no iz dva znamenita pisma, koja
donosimo iz jubilarnoga broja “Obzora” od g. 1910. str. 35, moglo bi se zaključiti,
da bečka vlada, koju je prema Hrvatskoj zastupao kancelar Ivan Mažuranić, nije u
riječkom pitanju bila na strani Riječana. Zašto vel. župan nije izvršio mig kancelarov,
ostat će po svoj prilici vječnom tajnom.
Dr. Franjo Rački Ivanu Vončini
1.
Djakovo 4. svibnja 1862.
Štovani prijatelju!
Na jučerašnji Vaš brzojav, kojim pitate: hoće li presvijetli gospodin biskup

djakovački na Grobničko polje? Imam Vam u kratko odgovoriti:
Biskup želi dušom i tijelom prisustvovati ovoj znamenitoj svetkovini, pa kad
bi samo od njega zavisilo, nebi časa počasio, da poleti u primorske krši. Nu ovdje ima
drugih razlogov, radi kojih mu treba opreznim biti. Ja ću Vam iz samo natuknuti, a Vi
svojom razboritosti shvatit ćete jih i popuniti.
U Beču strašno se ljute na biskupa u njemačkih ministarskih krugih. Ovi,
kako znate sada vladaju i vladarom i državom. Oni smatraju biskupa za svoga jedinoga
protivnika u trojednoj kraljevini – koja bi jim se pokorila, da njega neima. Naši ljudi
u Beču svakom prilikom brane biskupa, ali njihov upliv ne može paralizirati onoga
osrednje vlade u najviših krugih. Zato, medj ostalimi, imate i to svjedočanstvo, što je
ostavka biskupa, kojom se s političkih i zdravstvenih uzrokov odreče županske časti,
bila tako brzo primljena. Riječju: Beč se tako pobuni proti biskupu, da bi ga svojoj
politici rado žrtvovao, kada bi bio sjeguran, da uzmogne duže vremena po svojoj volji
carevinom upravljati.
Zdrava indi politika našega naroda nalaže nam: da biskupa, pošto je s
njegovom osobom naša narodna stvar usko skopčana u taj par što više štedimo. Ovdje
se dakle ne radi o biskupovoj osobi in abstracto, jer je on pripravan za narodnu stvar
na sve i svakamo.
Ako bi dakle biskup neoprezno pošao na Grobničko polje, kuda bi prolazio
primali bi ga sjajno; on komu srce i usta rodoljubljem kipe, nebi se mogo uzdržati, da
koju nerekne, a drugi bi svoju dodali; to bi u Beču smatrali kano njekakvu agitaciju od
Dunava do Jadranskog mora pa nesviestni mogli se odvažiti na kakav korak, koji bi
nas za njeko vrijeme u crno zavio.
S tog biskup (i ja š njim) ide polovicom t.m. u Beč, da se s liečnici posavjetuje
radi svoga vrata, i radi jednoga drugoga posla, pa će se ondje s kancilerom našim (koj
ga svagdje brani) posavjetovati: bi li probitačno bilo, da podje na Grobnik. Podje-li,
mi ćemo preko Sv. Petra na Rijeku najkašnje 23. t. mj. Nepodje-li, telegrafovat ćemo
na vrieme iz Beča, pa će biskup zastupati se kojim namjestnikom. U istom smislu piše
danas biskup vel. županu Vašemu moleći ga ujedno, da mu naznači osobu koju bi
najvolio imati za namjestnika mu: Odavle idu: Galac, Horvat, Brlić i Stojanović.
U Viroviticu prisiljen je poći, jer su Virovitičani već za nj sve priredili. Ovom
prilikom vratit će posjet požeškom Velikom županu.
Ove misli naše možete priobćiti u pouzdanijih krugih narodnih na Rieci.
Mislim, da će jih uvažiti našinci.
Pozdravite presv. gosp. velikog župana i sve našince.
Vaš prijatelj i štovatelj

2.
U Beču, 28. V. 1862.
Štovani prijatelju!
Uzbunjeni nemirom, u večer dne 25. t. mj. Počinjenim, bili smo se na putu
umirili nadajuć se, da će se odmah oprati ljaga našemu narodu njim nanešena. S
toga, možete si pomisliti, kako neugodno dirnu nas viest, koju danas u jutro čusmo
u kancelariji, da niste udarili onim odvažnim korakom, kako bjesmo se na Rieci prije
odlazka dogovorili. Jedini način u tom poslu bio je, da vel. župan odmah obustavi
službovanje magistrata, da Vas imenuje pod-kapetanom s nalogom, da Vi upravu
gradsku uredite.
Mjesto toga Vi ste popitali kancelariju, Bana-li, bi-li primili tu službu?
Ovakovim oklevanjem stvar je pošla putem birokratičkim. Kancelaru bilo je
drago, da Vel. župan učini, kako bjesmo se dogovorili. On je to podpunoma odobravao.
Njemu bi se bilo imalo samo obznaniti, šta se učinilo. To bi bio on odobrio. Ovako
morat će se iztragu narediti – a to je dugi put. Uzzato nije stalno, neće – li se magistrat,
juridički opravdati, dočim svi znamo, da nitko do njega nije kriv riečkom jogunluku.
Dodajte tomu, da ovdje imadu Riečani silnih prijateljev. Garimberti već je uzbunio sa
svojimi lažljivimi telegrami popečiteljstvo policije. On svu krivnju baca na Hrvate,
koji su na Grobničkom polju napijali u zdravlje Napoleonu, a franceskog gen. konsula
nosili na ledjih...Hrvati, da su golimi mačevi po Corsu trčali, i krv se prolievala itd.
Dakle nova inquisitia! gdje će i naši neprijatelji svoje ruke umieštati – dočim mi bi bili
imali taj čvor presjeći, a zatim iztraživati. Svakako pokazasmo, da smo mlitavci. Uz to:
zašto nije Vel. župan telegrafirao?
Oprostite, ali mi smo posvema nezadovoljni s ovim oklevanjem, pa unapred
vidimo, da će nas pored sramote protivnici mnogo smeliji i lukaviji, još izsmijati.
Vidimo, da nismo još za vladanje, pa kad ne možemo u redu jedan grad držati, bar ga
izručimo krepčijemu narodu.
To su misli i biskupove, koj samnom Vas, presv. Velikog župana i ostale
rodoljube pozdravlja.
Vaš prijatelj.
Pozor 6. lipnja.
Na Rieci. Veliki župan riečki i civilni kapetan izdao je sliedeći proglas:

Riečani!
Grad vaš bijaše uviek na glasu sa svoje naobraženosti, uljudnosti i
gostoljublja.
Uzprkos tomu, rukovet zavedenih i bezsvjestnih njeki dan pod večer zakalja
ova odlikujuća vaša svojstva, kojim se svaki od vas sa svim pravom mogaše ponositi,
sramoću, koju će težko i stoljeća izbrisati.
Cieli narod, zastupan kroz najodličnije svoje osobe kroz zastupnike, najslavnijih
municipijah i dostojanstvenike kraljevstva, uz prisutje pobližnjih pokrajinah, u
nazočnosti ovomjestnoga, našu hrabru vojsku zastupajućega c. kr. časničtva onaj dan
svetkova pred Europom kroz svoje ovdje stanujuće konsule zastupanom, posvećenje
zastave ove županije na grobničkom polju, gdje hrvatska krv njegda spasi za zapadnu

Europu kršćanstvo i tim civilizaciju.
Pak niti ista uzvišena veličanstvenost, niti svetinja toga čina nemogaše
prepriečiti, da se rulja bezsviestnikah, zavedenih od njekolicine zlohotnikah nezanese
na najgadnije čine i na najprostije nasrte u onaj par, kad se prisustvenici te narodne
svečanosti kući vraćahu, tako da pogaženi budu isti zakoni gostoljublja, najsvetini
inače i samim divljakom.
Nebijaše štedjena niti njegova preuzvišenost g. vladika Strossmayer, tajni
savjetnik nj.c.kr.ap. veličanstva, muž narodom toli ljubljen, Europom toli štovan, koji
čas prije tako sjajno dokaza, koliko mu na srcu leži moralno i materijalno dobrostanje
ovoga grada. – Isto tako bude pogrdjen i nježni spol.
Dočim cieli grad duboko sažaljuje čin taj toli grdan, to se ja kao njegov civilni
kapetan, komu nadleži dužnost da bdije nad čašću grada, za prepriečiti žalostne
posljedice, koje bi inače stići mogle sve stališe ovoga pučanstva, za svoju ćudorednost
i uljudnost dobro mi poznatoga, koje se i prva dva dana tako dostojno ponašalo,
nalazim se sa žalošću prisiljenim svrgnuti onih pet sudacah sačinjavših dosadašnje
magistratsko tielo, na koje jedino padati mora odgovornost za sve, što se je slučilo, jer
nije poduzelo shodne mjere za prepriečiti onaj gadni dogodjaj.
Privremeno postavljen drugi magistrat, kao nemanje posebno ravnateljstvo
za javnu sigurnost da povrati i uzdrži red toli težko poremećen i pozivam gradjane, da
ga slušaju, ako nežele svu strogost zakonah.
Strogo se zabranjuju sva vikanja i pjevanja sve strke, a prekršitelji bez razlike
budu kažnjeni u smislu § 11 c. zapoviedi od 20. travnja 1854.
Tim načinom držim za stalno, da sam zadovoljio znatnoj većini izobražene i
pametne strane pučanstva komu znam, da uviek mnogo stoji do gradjasnkog poštenja,
pred Europom tako grdno oskvrnutoga.
Na Rieci, 27. svibnja 1862.
_____________
Il “Nazionale” 4. lipnja 1862.
Fiume 27. maggio. Oggi il cav. De Zmaić, supremo conte del comitato di
Fiume e capitano civile delle libere cittá e distretti di Fiume e Buccari, pubblicava, in
seguito al nato disordine, il seguente proclama:
Fiumani!
La cittá vostra si ebbe ognora fama di colta gentile ed ospitale.
Ció non pertanto una mano di traviati ed insani macchiava jeri láltro al sera
dúnónta che il tempo stesso difficilmente potrá cancellare, quei giusti suoi titoli, e
dei quali ognuno fra voi poteva a buon dritto andare orgoglioso.
Una nazione intiera rappresentata dai suoi piú cospicui personaggi, da
deputati dei piú incliti municipii e dignitari del Regno, collíntervento di inviati dalla
circostanti provincie, alla presenza del qui stanziato i.r. stato maggiore rappresentante
la valorosa armata, al cospetto dellÉuropa rappresentata dai consoli qui residenti,
festeggiava ain quel dí la benedizione del vessillo di questo comitato sul campo di
Grobnico, ove col sangue croato veniva salvo allóccidente dÉuropa il cristianesimo
e con esso la civiltá.
Ma tutta la sublime grandezza e la santitá di questátto non valse ad impedire
che una ciurmaglia di incosci di sé, e da pochi malevoli, ad insulti i piú bassi nel

mentre glíntervenuti a quella festa nazionale facevano ritorno, perfino le stesse leggi
dellóspitalitá sacre tra i selvaggi, venivano poste in con cale.
Né fu risparmiata sua eccellenza mons. Vescovo Strossmayer, consigliere
intimo di S.M.I.R.A. che la nazione tanto ama e lÉuropa onora, il quale poche ore
innanzi dava segni sí luminosi di quanto gli stia a cuore il morale e materiale benessere
di questa cittá. – Il sesso gentile fu eziandio oltraggiato.
Mentre la cittá intera altamente deplora sí bassa azione, io, qual suo capitano
civile doveroso di tutelarne lónore, e nello scopo di rimuovere le fatali conseguenze,
che altrimenti potrebbero ricadere su tutti gli ordini di questa popolazione, a me sí
nota per onestá di costumi e gentilezza di modi, e che tutta nei precedenti due giorni
sí esemplarmente sí contenne, mi trovo necessitato mio malgrado, di levare i cinque
giudici componenti láttuale corpo magistratuale, al quale soltanto é forza attribuire
la responsabilitá delláccaduto, per non aver date le opportune desposizioni atte a
prevenire quel turpe avvenimento.
Istituisco provvisoriamente un altro magistrato, nonché un direttorio di
pubblica sicurezza, perché ristabilisca e mantenga lórdine si gravamente turbato ed
invito i cittadini a prestar loro obbedienza a scanso di tutto il rigore delli leggi.
Restano severamente proibite le grida; i canti, gli assembramenti, ed i
contravventori, senza distinzione, verranno severamente puniti a termini del §. 11
dellórdinanza imperiale 20 aprile 1854.
Di tal guisa vo certo dáver resa la voluta soddisfazione alla grande
maggioranza della classe colta ed assennata della popolazione, mai sempre gelosa
dellónor cittadino, in faccia allÉuropa si turpemente contaminato.
_____________
Bojazan hrv. Rodoljuba da će istraga biti pristrana.
Pozor, 20. lipnja, 1862.
U ovaj par ide gradski magistrat in corpore k banskom povjereniku g.

Vukotinoviću, da mu se zahvali, što je ukinuo naredbu velikog župana riečkoga, kojim
je suspendiranim gradskim sudcem plaća obustavljena. Pobjedonosni posmjeh riečkih
gradjanah dokazuje nam, koliko ova naredba za nas valja.
Dosadašnja iztraga mogla je povjerenika uvjeriti, da sva krivnja pada na
gradsko zastupstvo, a kazivanja njihova pred povjerenikom tako vriedjaju dostojanstvo
našega naroda, da se čudimo, što ih podnosi.
Isto tako neznamo, kako su moguća i čemu su pitanja: jeste li vikali “Zivila
hrvatska Rieka!” i zašto ste vikali?
Mi nećemo da unapried o toj iztrazi sud izreknemo, nu nemožemo nikako
svoju bojazan zatajiti. A uspjeh iztrage pokazati će nam uzrok škandalah riečkih.
Odlazak banskoga povjerenika i riečki memorandum.
Pozor 27. lipnja 1862. (Odlomak dopisa).
Sutra ranom zorom krenuti će banski povjerenik presvietli gosp. veliki župan
križevački u Zagreb.

Danas dodje k njemu mnogobrojna deputacija najodličnijih gradjanah
riečkih, koja mu preda memorandum, štono ima zadaću krčiti put k sporazumijevanju
medju Riečani i narodom hrvatskim. Povjestnica bilježiti će ovaj korak kao najvažniji
dogodjaj novije dobe!
O tm nam ljudi gataju koješta. Riečani traže kroz svoje tumače povratak
magistrata i zastupstva. – Govore, da je banski povjerenik veoma hladno primio
medjunarodne izaslanike, veleć im očito, da će se s njegovom odlukom težko zadovoljiti,
nu da im ostane pravo priziva. Sva nada nije dakle izgubljena. Dosljedno tomu razsuo
se po gradu glas, da je banski povjerenik dobio nalog iz Beča, da pošalje onamo sve
iztražne spise. Nadaju se pomoći iz Beča i pravo imadu!
____________________
Naredbe banskog povjerenika za Rieku.
Pozor, 1. srpnja 1862.
Iz Rieke (Dopis). Doznajemo s Rieke, da je kr. povjerenik poslije duge iztrage

ovu osudu odsudio poglavarstvu ovoga grada:
Imajući na um sistematičke nerede i ulične demonstracije namienjene
ponešto osobam kraljevine hrvatsko-slavonske, nješto pak častnikom, službenikom
i zastupnikom zakonitih oblastih ove kraljevine, dakle i samim visokim oblastim,
demonstracije i sablazni koje su počele, odkad je ovo poglavarstvo grada Rieke
upravljati počelo, pak se od onda pa sve do danas tvrdokorno ponavljaju.
Imajuć na umu, da je poglavarstvo grada Rieke slavo ili ništa o poredku
brinulo, niti je izdavalo valjane naredbe, koje bi protuzakonitim i burnim neredom na
put stale.
Imajući na umu osobito grdni čin, što se na Rieci 25. svibnja proti zastupnikom
naroda hrvatskoga na golemu njegovu uvriedu s velikom drzovitošću izveo.
Imajuć na umu najposlie, da poglavarstvo grada Rieke uzprkos toli čestih
neredah ipak nije vrstno kr. povjerenstvu bud naznačiti kolovodje neredah bud pružiti
sredstva, kak bi se pronaći mogli, nego dapače pristajući uz opornu stranku, izvodilju
neredah, kako se jasno dokazuje iz izpoviedi sudacah Ivana Martinia, Ernesta Vernede
i Vjekoslava Perettia, još promiče nered i razdraženost u gradu Rieci, upravo zato da
nezaslužuju upravljati ovim gradom.
Smislio je kr. povjerenik, promotriv sve čine i uvaživ mjestne okolnosti, da
mu valja potvrditi naredbu civilnoga kapetana gosp. viteza Bartola Smaića, kojom
se čast sudačka oduzimlje Ivanu Martiniu, Ernestu Vernedi i Vjekoslavu Perettiu, te
izjavljuje, da s političkih razloga ova gospoda nikakve službe ili časti grada i kotara
Rieke nisu sposobna; ali će im se ipak trećina njihove dosadanje plaće izplaćivati sve
dotle, dok se postupak ovoga povjerenstva na višem mjestu nepregleda i neizvidi.
Upravi grada predsjedati će g. Ivan Manzoni; sudbene poslove kao samostalan
sudac po zakonih i zakonitih propisih voditi će neodvisno g. Franjo Celigoj; gosp. vitez
Benzoni obavljati se ine poslove upravne, a redarstvo pod osobnu odgovornost gosp.
Vilhelm Lasser.
Mjesto gospode gradskih odvjetnikah Miroslava Thierryja i Antuna Randića,
koji su uvjetnu ostavku dali, budući se uvjeti njihovi izpunili nisu, postavi on g. Petra
Dabala, koji će od 1. srpnja svoju čast nastupiti.

Neosvrćući se na dosadanji izbor, kako bi interesi grada Rieke podpunije
bili zastupani, povisi dosadanji odbor zastupnikah od 16 na 24, ter budući su iz
gospodarsko-upravnoga odbora, ustrojena po kr. povjereniku Daubačiju, iztupili
gospoda Josip Cante, Tomo Jelčić, Ivan Jeletić, Franjo Palese, mjesto njih imenova
odbornike Gjuru Bakarčića, Adolfa Gottardia odvjetnika, Dra. Franju Jelčića, Valerija
Matešića i Matu Vranjicana Dobrinovića. Novih osam odbornikah pridade ovih: Antu
Deškovića, Dra. Adolfa Justinia, Ljudevita Kollera, Franju Minaka, Ljudevita Rossia,
Gjuru Rubessa, Andru Spandava i Petra Dabala. Ekonomično-upravni odbor sastojati
će dakle od sada navedenih trinaest osobah i sliedećih jedanaest odbornikah iz odbora
prijašnjega: opata Antuna Cimiotti, Kazimira Kozulića, Jerolima Fabrisa, Ivana
Frankovića, Franje Jeluška, Vinka Pessia, Mate Poglajena, Iginija Scarpe, Dragutina
Sporera, Andre Superine, i Josipa Verzenassi.
_______________________
Povoljan okret na Rieci i zadovoljstvo hrv. rodoljuba.
I.
Pozor, 26. srpnja, 1862.
Ulomak iz riečkog dopisa od 23. srpnja.

S novoustrojenim po kr. povjereniku gradskim magistratom sve je zadovoljno.
Premda je broj sudaca obavljen, ipak stranke izjavljuju, da se poslovi dosele još nisu
tako brzo obavljali. Najljući naši neprijatelji neprigovaraju djelovanju magistrata.
Najglavnija je to zasluga novoimenovanoga predsjednika g. Manzona, koji neumorno
nastoji, da uprava teče svojim redom.
Javni poredak nije ni najmanje poremećen, a svi priznavaju, da mjestno
redarstvo svoju zadaću valjano riešava i u bdienju nad sigurnosti imutka, dočim se za
uprave prijašnjega magistrata čestim kradjam nije nikad u trag ušlo.
II.
Pozor 7. kolovoza 1862. (Ulomak)
Na Rieci 2. kolovoza. Riečani sakupiše liepe svotice za vojujuće Crnogorce....

Dopisnik zaključuje po tom činu, da nije za hrvatstvo na Rieci tako zlo, kako neki
misle.
III.
Glasonoša, 5. rujna 1862. (Dopis iz Rieke).
Dvorska kancelarija i višje oblasti poslale su kakočujemo ovdješnjoj sudbenoj

stolici strogu i to baš strogu zapovied, da se pravda našemu jeziku čini. Po toj naredbi
nemože pisma nehrvatskoga izvan grada odpravljati, dapače svakoga odvjetnika za
našega čovjeka što talijanskog napisavša i na sud predavša ima strogo kazniti.
...............................
Dajte, da vam još što ugodna javim. Juče se nasladjivao svaki od nas čitajući

okružnicu, koju je riečko zastupničtvo svim municipijam odpravilo. A i bilo se čemu

veseliti i radovati, kad nam je bilo čitati okružnicu hrvatskim, pak to čistim, gladkim i
uglednim jezikom pisanu. Činilo nam se da vile nam pjevaju, a ne da je pismo iz ureda
izteklo; a radost bi tim veća, što za Martinievog upravljanja hrvatsku nam Rieku do
skoro Fiorencom proglasiše, akoprem neima ovdje ni cigloga našemu jeziku nevješta i
neuka. Reći će nam tko: “ta što je okružnica jedna hrvatska, pak toliko veselje i tolika
vika i buka”.Kad se nebismo za tim još i čemu nadati imali, malo je, ali i po malo
daleko se pride, ili drugčije: “Zlo i nevolja leti na konjiću, a zdravlje ide po končiću”.
IV.
Glasonoša 1. listopada 1862.
Na Rieci, dne 29. rujna. U skupštini slobodnoga grada i kotra Rieke od 25.
o.mj. biše jednodušno imenovani začastnimi gradjani Njegova preuzvišenost g.
kancelar Mažuranić, g. ban Šokčević i g. biskup Strossmajer. Ovaj znak ljubavi i
štovanja prava svomu narodu hrvatskomu izražen najsjajnijim muževom naše mile
domovine, radostno je svjedočanstvo, da je Rieka napokon uvidjela svoju pravu korist
i u materijalnom i u moralnom pogledu. Mi se uhvamo, da će i naš toli velikodušni
narod znati cieniti znamenitost ovoga grada za budućnost ukupne domovine, te će
nastojati, da pokriepi ovaj sretni vez, koj se je evo nakon toliko tužnih pojava obnovio.
Ovdje moramo priznati važnu zaslugu kr. povjerenika pl. Vukotinovića, koji je znao
prošastnomu zlu do korjena doći i sasvim ga izčupati. Nema dvojbe, da nebismo toga
napredka u narodnom duhu na Rieci nikad doživjeli, da nam jošte u magistratu sjede
ona tri sudca, što no su sad odstranjena. Ovi zadnji pojavi su nam jasnim dokazom, da
su se svi nemiri i neredi dogadjali pod njihovom zaštitom, ili uz njihovu dozvolu.
Odbor ovaj zastupat će sva prava municipija, obavljati sve poslove gospodarsko-
upravne, ravnati pod odgovornost cieli imetak grada Rieke i preuzeti upravljanje svih
zavodah gradskih. A slavno gradsko poglavarstvo ima odmah imenovanu gospodu o
njihovu imenovanju ubaviestiti.
Izriče zatim gosp. povjerenik žalbu, što posried ovakovih okolnostih grad
Rieka, vele važan sa svoga položaja, nemože uživati pravah gradjanskih, ali ih uvjerava,
čim se okolnosti na bolje izvrnu, čim se dusi umire, čim bude nade, da će svakoga
nereda nestati, da će jamačno kr. naša vlada povratiti Rieki ono, što ju po zakonu i
ustavu ide.
Glede jezika pronašao je gosp. povjerenik, da je jezik talijanski potreban, jer se
u njemu vode trgovački poslovi i obći s inostranim svietom; jer se na njem dosljedno
naslanja promet i vjeresija trg. domovah; zato nije pravo ni razložno, da se taj jezik
iz poslovanja ovoga grada izključi; s toga se dozvoljuje riečkomu municipiju, neka se
služi talijanskim jezikom ili hrvatskim; ali tako, da se na hrvatske podneske odgovara
hrvatski, na talijanske talijanski.
G. povjerenik izriče nadu, da će poglavarstvo i zrelije pučanstvo, imajući na
umu, u kakav položaj grad Rieku stavljaju odpisi kraljevski od 8. studenoga 1861. i
17. travnja 1862. iskreno poći stazom zakonitosti i poredka, a kaniti se svake jalove
opornosti koja bi proizvesti mogla odsele strožije postupanje i posljedice samo za
grad Rieku nemile i nepovoljne. Nalaže se dakle slavnom poglavarstvu, navlastito
redarstvenoj oblasti, da bdije nad mirom i poredkom i stane na put svakoj sablazni,
svakoj demonstraciji i svakoj uvriedi, osobito za vrieme skupštinah, gdje naše oblasti
ovršuju svoja prava i svoje dužnosti.
V.
Glasonoša, 22. listopada, 1862.
(Ulomak)
Na adresu, koja je riečka trgovačka komora poslala biskupu Strossmayeru,

i kojom mu zahvaljuje što se je na banskoj konferenciji dne 20. kolovoza zauzeo za
riečku željeznicu, biskup medju ostalim odgovara iz Djakova 17. rujna 1862:
“Meni će na ovom svietu najveća utjeha i nagrada biti, ako sam nešto pridonio,
da se ljubav i sloga medju gradom Riekom i našom domovinom povrati. Sav narod naš
zna i osjeća, da mu je Rieka alem-kamen na moru; sav je narod naš o znamenitosti
grada Rieke i sjajnoj njegovoj budućnosti uvjeren, ali i slobodni grad Rieka ima uvjeren
biti, da je narav promisao božja udes njegov sa udesom hrvatske domovine najuže
spojila, i da interesi riečki, od najmanjega do najvećega nigda bolje i čvršće ujamčeni
i osigurani ne mogu biti nego u slozi i jedinstvu sa Hrvatskom. Sreća i napredak
Hrvatske nosi u krilu svom i Rieci i sreću i napredak, a Rieka bez Hrvatske i Slavonije
hvoja je, od svoga stabla odtrgnuta, usahla i neplodna. Gdjegod se medjutim o pravdi
i s njom skopčanoj slozi i ljubavi radilo bude, tuj ću ja vazda rado, uz plemenite težnje
vrlih muževah pristati.”
VI.
Iz Pozora, 7. studenoga 1862.
Početkom mjeseca studenoga iste godine ustrojena bi u Rieci hrvatska pučka

škola, u koju bijaše u prva tri dana upisano 130 djece.
Gdje i kako je nastala ideja o ovoj svetkovini.14
Piju vino častni prisjednici

Prisjednici županijskoga stola
U Rijeci gradu bijelome
Kod Zmajića velikog župana.
O svakomu dobru besjedjaše
Kako bi se svietom upravljalo,
Kako bi se zemljom uredilo,
Kako bi se morem brodovalo,
Kako bi se kopnom trgovalo,
Kako bi se hitre željeznice
Po hrvatskoj zemlji-razpružile,
Kako bi se ugodilo puku.
Kad bijaše vina velikoga
Progovori Starčeviću Ante
Vel-bilježnik županije slavne:
“Prisjednici, mila braćo moja,
“Nerodjena, ka´ no i rodjena,
“Već je vrieme i veliko doba

“Da se redi slavna županija
“Po zakonih i po zavičajih
“Koje su nam ostavili stari.
“Ako sila i žalostni danci,
“Koje no smo do sad provodili,
“Koje ćemo jošte provoditi,
“Dok ne kucne čas nam za spasenje,
“Ne puštaju da ju naredimo.
“Sve do konca ka´ no pravo hoće,
“Učinimo barem što možemo
“Na oprezu svagda ostanimo
“Da sízpuni što se sad nemože,
“Da sízpuni kad súzbude moći;
“A da djelo s Bogom započnemo,
“Odakle mora svako počet djelo,
“Da nu braćo da stieg posvetimo
“Naše slavne riečke županije.
“Jer vi znate moja braćo mila
“Već je ovo sedamdeset lijetah
“Od kada je bila ukinuta
“Severinska bližnja županije,
“A lani smo riečku ustrojili
“Da joj sliedi častne običaje,
“Nek hrvatska stara kraljevina
“Boljom srećom i namjerom boljom
“Svoje pravo i zakone svoje
“Po svim svojim državam razstere.
“Al zastavu s kojom vojevaše
“Severinska županija slavna
“Razvit pravo sada nemožemo
“Na toj mladoj županiji našoj;
“Što je koja, braćo, zadobila,
“To no treba da njezino bude.
“Nego, braćo, da nu promislimo
“Kako bismo naputili bolje
“Da častnije i da prijatnije
“Proslavi se županija naša
“Neka vide braća i družina
“I sve slavne naše županije
“Da častimo davne uspomene,
“Da častimo pravo i slobodu”.
A prihvati Zmaiću viteže
Veli župan riečke županije:
“Dobro veli Starčeviću Ante,
“Bistra glava i pošteno srdce!
“U veliki dobri čas to reče,
“Dužnosti nas naše opomene.
“Za to mislim ako pristanete,

“Poglavita gospodo županijska,
“Da molimo Šojića Vladiku
“Da bi došô posvetit nam stiega
“Kad nemože poštovani Mirko
“Obavit nam posla žudjenoga
“Pokli ga je starost obrvala
“Ljubeć pravo, a dobro čineći.” –
Podvignu se Vončina Ivane
Podžupane riečke županije,
Te ovako tiho besjedio:
“Ja sam s vami, moja braćo draga,
“Ja sam s vami u svem i po svemu.
“No za takve svetkovine jasne
“Treba nam je izabrati muža
“Da nam bude prema svetkovini,
“Da po sebi slavna svetkovina
“Po tom mužu to slavnija bude.
“A nami je Bog i sreća dala
“Da imamo takovoga muža
“Svoj Hrvatskoj za viečnu diku,
“A Slavljanom za čast i poštenje.
“Nit mi treba da ga imenujem
“Svak ga od vas u srdašcu nosi,
“Štrosmajera ime poštovano
“Ja bi, braćo, da se pomolimo,
“Pomolimo da nam kum postane,
“Divna će nam biti svetkovina
“Da on samo molbi nam se prigne.” –
Rieči mu je Župe prehvatio
Vel-odvjetnik riečke županije:
“Sve ste do sad dobro naputili
“Mila braćo slavni prisjednici,
“A jošt bolje po nas i družinu
“Ako mjesto tomu pribavimo
“Posvećeno uspomenom divnom,
“Jasnom slavom naših pradjedovah.
“Ne daleko od našega grada,
“Od Rijeke dike od Primorja,
“Leži Grobnik svetinja Slavljanom.
“Šest stotinah i dvadeset ljetah
“Sada teku od pobjede slavne
“Nad Tatarom što su održale
“Hrabre ruke naših praotacah;
“A godovnjak do mala nam svanu,
“Kad je bio mišicam hrvatskim
“Od čoporah tatarskieh spasen.
“Da nu braćo sada ponovimo
“Uspomenu drugom uspomenom,

“Srdcu milom, a jednako svetom,
Podvignu se na noge lagahne
Podbilježnik Maro Derenčine,
Te ovako milo govorio:
“Oj gospodo mila braćo moja,
“Običaja nema u Hrvatah
“Za života da se muž osami,
“Nego mu se drugarica daje
“Što bi bila prema njemu mlada
“Kojom bi se junak podičio.
“A vi sada slavnog Strosmajera,
“Proti pravu, i prot zavičaju,
“Osamiste u svom kumovanju.
“Il želite pristojnih mu drugah?
“Ima mnogo po naših državah
“Krasnih dievah i vjernih ljubovcah
“Visokoga roda i plemena,
“Koje bi mu liepo nalježile,
“One njemu, ka´ no i on njimi.
“Al ne treba iskat na daleko
“Kad imamo plemenitu gospodju
“Vjernu ljubu Zmajića župana
“Svetivansku vitezkinju Anku.
“Kad bi Anka primjerena bila
“Sa svakojom boljom Hrvaticom,
“Za nikakvom poostala nebi.
“Nek nam bude, mila braćo moja,
“Nek nam bude zastavi kumica,
“Štrosmajera krasna drugarica.
“Neće nitko zavidit nam za to,
“Niti će nam prigovarat itko.” –
Što rekoše to i učiniše.
Prihvati se Starčeviću Ante
Privhati se listka knjige biele,
Stane pisat knjige na sve strane.
Prvo piše Mažuranić Ivu
Vrhovnomu zemlje spisavniku,
Pa mi piše Banu čestitome,
Pa muževim što no su na glasu
Po svoj našoj zemlji jugoslavskoj;
I svakoga liepo pozdravljaše,
Za pozdravom Ante govoraše:
“Tebe moli slavna županija
“Da bi došô na veselje naše.” –
Pa dozivlje mlade knjigonoše
Te ovako njima besjedio:
“Brže bolje mladi knjigonoše,
“Razturite ove knjige male;

“Pozdravite gospodu zvanike,
“Molite jih iz našieh ustah,
“Da odpišu bili k nami došli,
“Bili došli, ili nebi došli.” –
Knjigonoše bješe od posluh,
Razlete se na sve strane svieta,
Razturiše listke knjige male,
Malo vrieme bješe postanulo
Njeki pišu da će rado doći;
Njeki da bi, ali da nemogu;
Kako jih je srdce naganjalo,
Ili srdce, il plašiva duša.
KONAC
BILJEŠKE
1
Zapisnik, što ga je Dr. A. Starčević sastavio i prigodom blagoslova čitao, čuva se krasno vezan u žup. Arhivu
u Ogulinu.
2
Karlovački «Glasonoša», 27. svibnja 1862.
3
Borbu Hrvata s Mongolima naši historičari prikazuju danas drukčije. – Što se tiče bitke na Grobničkom
polju, noviji se hrv. historičari ne slažu. Smičiklas i Horvat vjeruju u nju. Klaić je i ne spominje, a Šišić je
odlučno niječe. Riječ «Alah» je riječ turska, a ne mongolska.
4
Ana Zmajić, supruga presv. g. velikoga župana riečkoga, Bartola Zmaića.
Prizor blagoslova zastave narisao je dosta vješto J. Horaczek, časnik i učitelj risanja u c. kr. pomorskoj
akademiji riečkoj. Slika je umnožana kamenotiskom B. Linassi u Trstu. Duga je 58 cm. Široka 44. Svečani
čin usred mnoštva naroda prikazan je na polovini lijeve strane, a drugu polovinu ispunio je risač natpisom
i malim zemljovidom Grobničkog polja i jugozapadne okolice, sve do Rijeke i mora.
Sliku resi okvir s tri ovelika portreta. Lijevo odozgor mladjahna kuma, odozdô kum zastave, a
njemu nad glavom grb trojedne kraljevine s datumom svečanosti. Desno odozgor posvetni natpis, a odozdo
podžupan Vončina u narodnom odijelu, s posvećenom zastavom.
Natpis u kićenim pismenima glasi: Spomenak na slavno Grobničko polje i na narodnu svetkovinu
od dne 25. svibnja 1862., kada se naime blagoslivljala zastava Riečke županije posvećen preuzvišenomu i
prečasnomu gospodinu Josipu Jurju Strossmayeru biskupu djakovačkomu i t.d., najrevnijemu zaštitniku i
najvećemu ljubimcu naroda svoga
po Jakovu Depolu
Riečkomu gradjaninu
Na dnu slike u sredini čitamo: Izdao J. Depoli.
Jedan primjerak te slike nalazi se sačuvan u rodoljubnoj obitelji g. Jurja Kučića grad. Senatora u
Bakru.
U «Glasonoši» čitamo, da je taj svečani prizor fotografirao neki Gsund, no ne znam, da li se
sačuvala njegova slika.
5
Potpisao se glagolicom.
6
Potpisao se ćirilicom (op. ur. Zbornika).
7
To bijaše odličan hrv. rodoljub Dr. Miroslav Dražić
8
Urednik mu bijaše slavni novinar, profesor i historičar Natko Nodilo rogj. 1831. +22.V. 1912.
9
To je epska pjesan: Grobnik, spjevao P.A. Kazali. Riečki tiskarski zavod 1863. U. 3. pjevanju opjevani su
ovi događaji.
10
Línsigne e benefico uomo, in un recente suo viaggio che fece in Turchia, fu festeggiato dai seguaci di
Maometto. Red.
11
t. j. činovnika
12
T. j. Kakvi su oni, tako se može suditi i o vama. Š.
13
Vidi dodatak ovomu članku.
*) Nema sumnje, da je taj umni i radini činovnik, a kasnije veliki politički pisac i narodni ljubimac
taj priedlog iznio ogorčen radi nedavnog raspusta sabora (1861.) i radi toga, što su sve tri njegove
glasovite predstavke ostale neuvažene. On je već u drugoj predstavci zahtijevao, «da se ukloni

austrijsko redarstvo iz Rieke, koje pravi smutniu i hucka pučanstvo, što podmićeno što tudjinstvom
zadojeno protiv Hrvatske». Poslije raspusta sabora savkoliki politički život bio se zavukao u županijske
skupštine, koje postadoše paladijem našega ustava. Ljudi su radili, prosvjedovali, slali predstavke na
vladu i na kralja, da odvrate zlo od naroda i da po mogućnosti unapriede dobro i izlieče ljute rane
zadane Hrvatskoj kroz 12 godina neustavna apsolutističkog stanja. – Starčević bi radi svog priedloga
stavljen pod istragu i suspendiran od službe i plaće, te se povrati u Zagreb u pisarnu odjetnika Šrama. –
Dne 8. lipnja 1863. vodila se protiv njega glavna rasprava pred zagrebačkim sudbenim stolom. Državni
odvjetnik inkriminirao je iz Starčevićeva govora od 4. lipnja riječi: «Da mi – za čas otele», i «Ja dakle
predlažem – one vlade». Dokazivao je neosnovanost optužbe i njezinu protuzakonitost te reče, da je
do sada nečuveno, da je itko bio postavljen pod optužbu radi govora izrečena u županijskoj skupštini,
a još manje da bi bio radi toga osudjen…Iza toga pripovijeda, kako je došlo do izgreda, kako je došlo
do njegova prijedloga protiv prijedloga prijatelja podžupana Vončine. Još prije županijske skupštine,
koja se sastala na njegov i prijatelja zahtjev, razglasilo se medju skupštinare da će biti pedepsani svi
oni, koji budu glasovali za njegov priedlog. «A ja, kao što ne tražim neprilika, isto tako, kad se radi o
pravu moje domovine, o časti naroda hrvatskoga, neznam za nikakovu pogibelj», te umoljen ne htjede
odustati od prijedloga, radi kojega je tužen…
Starčević bi osudjen na mjesec dana tamnice i s time skopčane zakonske posljedice. Baš radi ovih
posljedica je Starčević i tužen, ne bi li ga materijalno upropastili i zatvorili mu vrata sabornice, ako
dodje do saziva sabora. Dne 14. srpnja zatvoren bi u tamnicu županijsku u Zagrebu (gornjem gradu), u
kojoj su odsjeli Bogović, Filipović i njegov politički drug i prijatelj Kvaternik, radi ljubavi za domovinu
Hrvatsku. U lancima kao najprostiji zločinac sproveo je u njoj pun mjesec dana.
(Ovi i ini podatci o tom velikom Hrvatu nalaze se u poučnoj i zanimljivoj knjizi Kerubina Šegvića:
Dr. Ante Starčević, njegov život i njegova djela. Zagreb 1911. str. 147-153.)
14
Ulomak iz III. Pjevanja Kazalijeve epske pjesni Grobnik. (op. I. Š.).


N. Čargonja: Usmeno stvaralaštvo: tradicija Grobničana
Nensi Čargonja
USMENO STVARALAŠTVO:
TRADICIJA GROBNIČANA
(terenski rad na Grobnišćini)
UVODNA RIJEČ
Otkako sam 2001. godine postala studenticom kroatistike na Filozofskom
fakultetu u Rijeci potpuno sam izmijenila svoje stavove o (hrvatskom) jeziku i o
tradiciji. Slušajući određene kolegije, u prvom redu Usmenu književnost, shvatila sam
koliko jezik sa svim svojim sastavnicama znači pojedincu i narodu u cjelini. Postalo mi
je jasno koliko svakom čovjeku znače njegovi korijeni i sve ono iz čega je potekao, te
sam konačno i sama obratila pozornost na onaj “primitivni” aspekt naše književnosti
i kulture, na tvorevine koje su nastajale još od agrafijskog vremena i stoljećima
odolijevale različitim utjecajima i društvenim prilikama, kako bi danas stigle i do
nas.
Idiom s kojim sam odrasla i kojim se i danas svakodnevno služim u
komunikaciji s ljudima u rodnom kraju je grobnički govor, točnije, jedan od govora
ikavsko–ekavskog dijalekta čakavskog narječja. Rođena sam Grobničanka i živim
na Grobnišćini, u mjestu udaljenom dvadesetak kilometara sjeveroistočno od grada
Rijeke. To je geografski areal koji obuhvaća prostor od izvora Rječine, naselja uz
njezin tok, Grobničko polje s okolnim mjestima, te mjesta Svilno i Pašac na krajnjoj
južnoj granici s Rijekom. Ovaj je prostor već stoljećima nastanjen te ima i bogatu
tradiciju, a osobito onu usmenu koju Grobničani već vjekovima “ljubomorno” gaje
i čuvaju. Nažalost, u današnje vrijeme takvi oblici stvaralaštva i narodnog blaga više
nisu «moderni», a prenošenje tradicije s koljena na koljeno gotovo se ugasilo. Stoga je
logično da usmena baština nestaje i nepovratno odlazi zajedno sa starima koji umiru.
Slično se počelo događati i u mom zavičaju, pa sam i ja odlučila «spasiti» i otrgnuti
zaboravu barem jedan mali dio toga neprocjenjivoga blaga.
Prva i osnovna zadaća bila je utvrditi na koji ću način raditi i što bilježiti. U
ovome mi je pomoglo proučavanje odgovarajuće literature, a odgovor sam pronašla
u knjizi Stipe Botice “Lijepa naša baština”. Naravno, ovo je bio samo prvi korak jer se
tek sada trebalo pozabaviti izdašnom materijom užeg mi zavičaja, odnosno njenim
prikupljanjem i sistematiziranjem. Neophodne smjernice u tom pogledu pronašla
sam u članku “Primjeri iz usmenog stvaralaštva Grobničana” koji je objavljen u
“Grobničkom zborniku 1”, odnosno u materijalu koji je prije gotovo trideset godina
prikupila i uredila moja današnja profesorica dr. sc. Iva Lukežić, uz dragocjenu
pomoć i suradnju tadašnjih osnovnoškolaca s ovoga područja. Zahvaljujući tome
i «(su)autorima» članka, to jest tadašnjim ‘’prikupljačima’’ kojih sam višekratno
kontaktirala, dobila sam uvid u širinu građe koju je trebalo prikupiti, a posebice u
način sistematiziranja iste. Naravno, sve ovo ne bi imalo svrhe da u svom radu nisam
imala pomoć od strane “živih izvora”, odnosno kazivača. Zahvaljujući njihovoj suradnji
i trudu, a nadasve želji da se prisjete svoje mladosti i vremena u kojem je ta tradicija
još poprilično živjela, barem mali dio grobničkog blaga ostat će sačuvan za buduće
generacije.
Uz sve navedeno želim istaknuti da sam ovu građu prikupljala s neopisivim
žarom i zanosom, osjećajući ponos što i sama pripadam toj kulturi. Stoga u prvom
redu zahvaljujem svojim najbližima što su mi usadili veliku ljubav za naš “zajik”, za
naše “ča” i za našu Grobnišćinu. Rad posvećujem njima, a osobito mojim pokojnim
precima koji su ovu tradiciju živjeli i voljeli Grobnišćinu jednako koliko i ja: svojim
“pranonićima” Slavi i Franu Kapšovin iz Lukeža te Pavlu Petrinovon i Viki oštarici iz
Jelenja. Zbirku posvećujem njima i iz razloga što je glavnina građe prikupljena u Jelenju
i Lukežima, s čijim sam mještanima najviše bila u kontaktu prilikom prikupljanja iste,
a i svakodnevno se najviše s njima susrećem jer sam i sama mještanka Jelenja. Svima
još jednom veliko hvala, “aš su mi pomogli storit delo kod ča Bog zapoveda!”
Posebnu zahvalu upućujem Alenki Juretić, mojoj prvoj i «vječnoj» učiteljici,
uz koju sam godinama “jačala” ljubav prema svom kraju i korijenima, te mojim
današnjim, fakultetskim profesorima dr. sc. Irvinu Lukežiću i, posebice, dr. sc. Ivi
Lukežić, kao i svojim Grobničanima koji su mi bili i ostali vječni uzori u predanome
radu za svoj kraj i svoje ljude!
Zahvaljujući Vama, Grobnišćina i njezina blaga zauvijek će ostati sačuvana!
U Donjem Jelenju, ožujak 2002.
I. NARODNA LIRIKA
a) KRAĆE LIRSKE PJESME
ZRASLA MI JELVA
Zrasla mi jelva va gore.

Tri mi je vrha narasla.
Moja mi jelva orodi.
Na sakoj grani jabuka,
a na vrhu naranča.
OJ, JAVORE, ZELEN BORE
Oj, javore, zelen bore

ki mi rasteš va sred gore,
va sred gore javorove.
Saka grana tri jabuke,
a na vrhu i četire!

VIŠNJICA
Nagnula se višnjica
na dva bora zelena.
Ni to bila višnjica,
leh mlada divojčica.
Ni dva bora zelena,
leh dva brata rojena.
Divojko, divojčice,
biš li moja bila!
DJEVOJČE JE ZAŠLO
Djevojče je zašlo
va goru zelenu;
va goru zelenu,
po vodu studenu.
NIMA HLADA
Nima hlada do bukova panja,

ni divojke do mlade divojke.
Jubjena si, i oči ti kažu,
bleda lica, ona to ne lažu!
BANDA J UDARALA
Banda j udarala,
djeva j zaplakala.
Ne plač’, mila draga,
ne daj srcu jada.
Dosta ćeš plakati
kad va vojsku pojden,
a nazad ne dojden.
NARANČA
Moj se dragi saku večer javja,

pod poneštrun naranču ostavja.
Ako mama čuje to,
za nas dvoje bit će zlo!
Narančice, i ja bin te zela,
ali ne smin, mama bi me kjela!

SUZNO OKO MOJE
Suzno oko moje,

ča si zaplakano;
tužno srce moje,
ča si dočekalo.
Di se dvoje jubi,
a slobode nima,
tu je žalost vela,
tu radosti nima.
NAGNULO SE
Nagnulo se drivce orihovo

na rumeno lišce junakovo.
Spod korena mrzla voda teče,
po nju gredu tri divojke mlade.
PAVAL JE
Paval je Anu na pir zval.

«Ne ren ti, Pavle, na pir tvoj,
leh ću ti poslat sestricu.
Tri put je lipja,
tri put je viša od mene!»
DOJDI, DRAGI, VEČERASKA
Dojdi, dragi, večeraska, kad mi mat zaspi.

Pred kućun mi vela murva, pod njun kuja spi.
Donesi joj koru kruha da te ne uji.
Vrata su mi škropotjiva, pomalo otpri.
Donesi mi žlicu uja, da lumin gori;
donesi mi litru vina da se napijen!
KI MI TE JE TRAVO POVALIO
Ki mi te je travo povalio?
Junak s kosun, a divojka srpon.
Lipa moja ledino zelena!

NE ŽENI ME
«Ne ženi me, mame, za Pohumca,

leh me ženi, mame, za Ričinca;
aš Pohumcu dugo voda biva,
a Ričincu spod ognjišća zvira.
Tu ni vode, leh sama pustinja;
pati nebog čovik i živina.
Ražali se, i smiluj se na me;
ne ženi me za Pohumca, mame!»
«Ja ću tebe Lukežanu dati,
aš on biva do Ričinskih vratih.
On ti ima i vode i mlika,
bit ćeš hćeri, mlikarica lipa!»
ŠAL SAN PO POJU
Šal san po poju, po poju,

našal san za voju, za voju,
našal san divojku, divojku,
meni za voju ženicu, ženicu.
Divojka žanje šenicu, šenicu,
meni za voju ženicu, ženicu.
KI TO TAPA, KI TO GRE?
Ki to tapa, ki to gre?
Ča ste vi, suseda?
Ča ste tako rano
stali od obeda?
TAMO DOLE U PODOLE
Tamo dole u podole,

tamo rastu zlatne žice.
Otkinimo jednu žicu,
nesimo ju v zlatariju;
da nan daju kjuč od Grada,
da vidimo ča j va Gradu.
Va Gradu je devet brata,
i med njimi sestra Marta.
Sih je devet poženila,
sama sebe ni umela.
Brati su se zgovarali
komu bi je darovali?
Bil ju Suncu, bil Misecu?
Sunce bi ju ogrijalo,
Misec bi ju posijedio.
b) ŠALJIVE LIRSKE PJESME
GROMIČANI GREDU
Gromičani gredu,
črnu vunu predu.
Judi njin se špotaju
ča to črno motaju!
POTUKLI SE FRATRI
Je’n, dva, tri.

Potukli se fratri
na crikvenih vratih.
Jedan drugon viče:
“Pomozi mi, striče!”
“Kako ću ti pomoći,
kad ne moren do moći!”
JUDA ŠKARIJOT
Juda Škarijot
prodal Isusa za baškot,
a Mariju za kiriju,
a Josipa za rakiju!
GOSPA
Gospa j prijela za žmuj

pa j nabila žuj!
POLNE ZVONI
Polne zvoni,
a mežnjara doma ni!
KUKURIKU
Kukuriku!
Peteh teče v Riku,
a kokoša planinu
da donese balinu!

TRI PUT SEDAN
Kebar, Dolfo, Kajetan;

tri put sedan – dvajst jedan!
(tri Ratujčana;
saki je imel sedmero dice)
NINA, NENA
Nina, nena,
krava neće sena,
a telica otave,
odi, Vlade, po trave!
MARGARETA
Margareta grad pometa;

gospon puši – grad se ruši.
Margareta Zlatotin,
naplela je komodin.
Nič po pet,
nič po šest,
Margaretu j Dukić zel!
PEPE FRANKIN
Pepe Frankin obrve obril

i po poju Maricu lovil.
Marica mu j komać utekla
i ovako j materi rekla:
“Mila majko, neću više š njin,
celu noć me j po poju lovil!”
KAPUZ I FAŽOL
Došal je z Gerova voz kapuza,

voz kapuza, kiselega.
Joj, joj, joj,
kapuz i fažol,
slana riba i palenta,
to je se dobro!

c) DJEČJE PJESME
NA MORU SU JABUKE
Na moru su jabuke,
kupimo jih mi.
Nimamo jih zač,
ukradimo mamici kolač.
A ti mići ne povij, ne povij,
i kaface ne prolij!
HOPA, HOPA, HOPACA
Hopa, hopa, hopaca,

još mi nisi do pasa.
Kad mi budeš do pasa,
onda ćemo «opsasa».
Kad mi budeš do ramena,
onda ćeš bit moja žena!
NOŽICE
Noge, noge, nožice

po gorici hodile,
sunčace brale, majčici dale.
Bog njin daj,
jednu nogu skrij!
JEDNA NOGA HINCA
Jedna noga hinca,

druga pita vinca.
Dajte i njoj vinca,
da i ona hinca;
dajte joj pogače
da boje poskače.
I još malo rakije
da se boje napije!
POD ŠPARHETON
Pod šparheton,
kadi mat nima ni coka,
su svoju mladost provela san ja,
tamo kadi j moja srića sa!

KUHALA MAMA KAŠICU
Kuhala mama kašicu

va zelenon lončiću.
Ovomu dala, ovomu dala,
ovomu dala, ali ovomu ne.
A ti mićeri ne povij,
pa ćemo dat tebi!
PINA, PINA I PINICA (I)
Pina, pina i pinica

i bukova koričica!
Komu je poć na vojnicu?
Mojmu bratu Radovanjcu.
Neće mu se večerati,
ni po kući prošetati.
Štajn, glac, majn, glac;
poteci za dvorac.
A ov mićeri ne povij
i staroj materi kafa ne prolij!
PINA, PINA I PINICA (II)
Pina, pina i pinica

i bukova koričica!
Komu je poć na vojnicu?
Mojmu bratu Radovanjcu.
Neće mu se večerati,
ni po kući pogjedati.
Staglac, maglac;
projdi dedu u jerac.
Vidi, vidi na ton gradu
kadi peteh pali bradu!
**
Jedan, dva – do neba!

Tri, četiri – po sikiri!
Pet, šest – do nebes!
Sedan, osan – do pod osan!
Devet, deset – ti si mali, puni mjesec!

d) GROBNIČKE MOLITVE
SVETA KRVCA
Sveta krvca padala,

na zemjicu kapala.
Anjeli ju pobirali,
va kaleži stavjali.
Kadi su ti anjeli?
Zemjica ih pokrila,
kravica ih popasla.
JA GREN SPAT (I)
Ja gren spat, Boga zvat

i Mariju milovat.
Marija je Božja mat
ka je sina porodila,
semu svitu Spasiteja.
Nebesa se otvoriše,
anjeli se pokloniše.
JA GREN SPAT (II)
Ja gren spat, Boga zvat

i Mariju milovat.
Marija je Božja mat
ka je sinka porodila
okoli vike Svete Katarine.
Bole mi te ranice?
Ne bole me ranice,
već me boli srdašce,
u Isusa gjedajuć,
krvca ž njega padajuć.
ČUVAJ ME, BOŽE
Čuvaj me, Bože, od sakoga griha,

velika, mala, znana, neznana,
duševnoga pogubjenja, sakakova pripećenja,
nagle, nepripravne smrti,
teške boli i griha smrtnoga!
Amen!

KRIŽEN LEŽEN, KRIŽEN STANEN (I)
Križen ležen, križen stanen,

križ me čuva do polnoći,
anjel Božji od polnoći,
Gospodin Bog se do smrti.
Ako se stanen, Bogu hvalu dajen,
ako se ne stanen, Bogu dušicu preporučujen.
Hvala Bogu, projde danak
i dolazi slatki sanak,
ali prije neću spati,
Bože, Tebe ću prizvati
da mi budeš na pomoći,
nastajući ove noći
da mi saka tuga mine
i sunce mi opet sine!
KRIŽEN LEŽEN, KRIŽEN STANEN (II)

križ me čuva do polnoći.
Od polnoći Anjelvar, moj čuvar,
za čuvara odabran.
Tebe i mene Bog dal.
Tamo gori jedan križ,
pod njin Marija Mat kječi;
zlatnu knjigu moljaše
z Maslinske gore.
Jedna duša došla na paklenska vrata.
Sotona njoj odgovara:
“Oj, ti dušo, hodi ća!
Ti znaš anjelsku molitvicu molit.”
Blazi tebi ki ju znaš,
i onomu ki te juj navadil.
Ki ju zna ne boji se va moru utopit,
ni va gori zgubit,
ni bez presvetoga sakramenta umrit!
KRIŽEN LEŽEN, KRIŽEN STANEN (III)

križ me čuva do polnoći.
Od pol noći anjel Božji,
Majčica Božja se do smrti moje,
amen!

MOLITVICA SVETOGA BLAŽA
Imel je sveti Blaž do devet sestar.

Od devet osan, od osan sedan,
od sedan šest, od šest pet,
od pet četire, od četire tri,
od tri dve, od dve jedna,
od jedne nijedna.
Kako su se rastekle Blažove sestrice,
da bi se od tebe tvoje boli i gorčice!
O, PRESLAVNO SVETO TELO
O, preslavno Sveto Telo,

ko j z Prečiste Djeve zneto;
na oltaru ponešeno,
na oltaru posvećeno.
Poslal nas je Otac z neba
da primite muku za nas
i korite male ljude.
Otkupimo naše duše!
Sirotice milo plaču,
udovice veo pletu.
Mat Marija križu dojde,
križ Marija zamaše,
suzami ga zaliva.
Isus s križa odgovara:
“Otkuda je tuja žena?”
“Sinko mili, sinko dragi,
do sad san ti bila majka,
a sad san ti tuja žena!”
“Ne moren Van reći, majko,
aš bi mene već’ mučili,
veću bi mi muku dali.
Već’ me muče suze Vaše,
leh na križu rane moje;
već’ me muči milovanji,
leh ne križu sprebivanji!”
Još govori slavna Majka,
slavna Majka Isusova:
“Ki to more grešnik reći
saki dan ove Korizme?
Tri put jutro, tri put večer,
četrdest i sedan dan!
Ja bin njega istjerala
iz kora pakla, živa ognja vanka.
Ja bin njega postavila di stoji

Otac, i Sin, i Duh Sveti!
Tri pršone, Bog jedini,
jedna narav božanstvena.
Ki to ufanje zahaja,
svoju dušu ne zaklada!”
Ove muke vikovite
sad nan budi Božje dike;
slavne Majke sprevelike;
amen!
MOLITVA SVETOGA MARTINA
Povij, dite, meni ča j jedan!

Jedan je sam Gospodin Bog
i ti slavni, Sveti Križ Njegov;
sveti Martine, moli za nas!
Povij, dite, meni ča su dva!

Dva su stabla Mojsijeva;
jedno je jedinstvo – sam Gospodin Bog
Povij, dite, ča su tri!

Tri su patrijarha – Izak, Jakov i Abraham,
dva su stabla Mojsijeva,
Povij, dite, meni ča su četiri!

Četiri su evanđelista – Ivan, Luka, Marko, Matej,
tri su patrijarha – Izak, Jakov i Abram,
Povij, dite, meni ča jih je pet!

Pet je ranic na Bogu,
četiri su evanđelista – Ivan, Luka, Marko, Matej,

Povij, dite, meni ča jih je šest!
Šest je vodonos kamenih,
pet je ranic na Bogu,
Povij, dite, meni ča jih je sedan!

Sedan je žalosti i radosti Blažene Djevice Marije,
šest je vodonos kamenih, pet je ranic na Bogu,
jedni je jedinstvo – sam Gospodin Bog
Povij, dite, meni ča jih je osan!

Osmora su nebesa,
sedan je žalosti i radosti Blažene Djevice Marije,
šest je vodonos kamenih,
Povij, dite, meni ča jih je devet!

Devet je korih anjelskih,
osmora su nebesa,
Povij, dite, meni ča jih je deset!

Deset je zapovjedih Božjih,
devet je korih anjelskih,

osmora su nebesa,
Povij, dite, meni ča jih je jedanajst!

Jedanajst je djevic okrunjenih i neokrunjenih,
deset je zapovjedih Božjih,
osmora su nebesa,
Povij, dite, meni ča jih je dvanajst!

Dvanajst je apostolih Božjih,
jedanajst je djevic okrunjenih i neokrunjenih,
deset je zapovjedih Božjih,
osmora su nebesa,
Povij, dite, meni ča jih je trinajst!

Trinajsti je sam Gospodin Bog

II. LEGENDE I PREDAJE
FRANKULIN
Šla j naša vojska na Poju z Turci. I onda j na Mehdan zišal jedan Turčin i pital
ki će poć na dvoboj š njin. I da se j javil niki Frankulin. On je potla šal na Poje, aš da j
tamo bila jedna kapelica pa se j šal pomolit. Dokla se j on molil pasal je ta Turčin už
njega na konju, pa mu se j počel špotat: “Jesi li se ti svom Bogu već pomolio? Ja se
svome još nisam ni prekrižio!”
A za to vrime da j daval svojmu konju kruha namočena va vino. I kako mu
j daval preveć (to se j davalo konju da bude živiji) konj mu j pozabil kjeknut i tako j
Frankulin njemu odsikal sabjun glavu.
Onda se j vojska razbižala, a Frankulin je na tu sabju nabol Turčinovu glavu
i donesal juj va Kaštel. Onda ga j ta glavni vlastelin va Gradu pital da kadi će mu dat
najlipje mesto za kuću storit. I Frankulin da j zibral mesto va Brajdah, nakraj Grada,
kadi i danaska drže kod najlipji del.
GORUĆE KAMENJI
Da su došli Turci pred Svetu Trojicu s konji i šli dat konjen zobat va crikav, na
oltar. I da su počeli sami zvoni zvonit. Onda su Turci počeli bižat z Grada, a na Poju da
j goruće kamenji na nje padalo.
Zato da j valda i dan danaska po Poju onuliko kamenja.
SVILNO
To j bilo prvo mojga života. Najprvo da j bilo puno potokih i kalićih ki su se z

brd i odsakud slivali ovamo pod put i doli va Bok, i se tako... I onda se j ovo mesto zvalo
Slivno. Onda još ni bilo ni kuć, ni ničesa. Ali posle, kako su ti potoki prešušili i malo
- pomalo nestali, onda se j prozvalo Svilno, i tako se i dan danaska zove.
ČAVLE/ČAVJA
Da se tako zove aš da su se tamo nikada prvo načinjali čavli za konji potkivat.
KOVAČIJA
To j del Dražic ki se tako zove aš je tamo još i danas jedna od kovačij kih je
prvo po Gromišćini bilo fanj. Ona j tamo već morda i više od sto i kuliko let a familiju
ka j tamo još vavik zovu Kovačevi.

GROMIČKO POJE
Da se zove tako aš da j davno bila vela bitka med Hrvati i Tatari (Mongoli) i da
j bilo čuda mrtvih, pa j bil se grob do groba po celomu poju, i onda se j po tih grobih
prozvalo Grobničko/Gromičko.
JELENJI
Da j prvo tu bilo jedno velo jezero ili nikakova druga vela voda na ku su vavik
dohajali jeleni pit z brd i šume. A kako j bilo čuda tih jelenih onda su judi po njimi
prozvali ovo mesto. Ali danaska više ni nikakove vode, a ni jelenih ni već.
KUKAVINE
Da se tako zovu aš da j to prvo bila jedna lipa i gusta šuma va koj su vavik užale
bit kukavice, čuda njih. I da se j vavik čulo te kukavice kantajuć, a to j bilo jako lipo za
čut pa su stari judi to tako prozvali.
LUCINSKI VIR
To j vir na Ričini, pul Lukežih. Tako se zove aš da j bila nika Lucija, lipa,
mlada divojka z Gosposkega sela. I da se j ona jako zapijažala nikemu grofu/vlastelinu
s Kaštela i da juj tel za se, ali ona ni tela njega. A grof da j onput poslal svoji judi na
konjih da gredu po nju i na silu ju dovuču k njemu.
Ona da j onda pred njimi bižala, se do Ričine, i kad je videla da ne more pobić
hitila se j škoja va ta vir i utopila. I ti grofovi judi su onda morali poć nazad bež nje a
vir se još i danaska zove po toj nesrićnoj divojki.
ŠEKONDOV VIR
To j vir na Ričini, prvo Lucinskega. Zove se po nikon Šekondotu ki je bival

Jelenju pred kakovih sto i pedeset let. Moja mi j nonica povedala da su ga prozvali po
njemu aš da su ga tamo našli pod ledon utopjenega.
PODKILAVAC
Tako se zove aš je to mesto pod brdon ko se zove Kilavac.

III. ANEGDOTE
ČETIRE MARIJE
Da su četire Marije prale robu na Ričini.

I da veli prva, ka j bila fanj visoka i «suha»: “Ja san Majka Božja Kandarola/
Svićnica!” – aš da j jušto rojna na Svićnicu.
A da pak druga veli (ka j bila malo fanjskija i štanja, a i fanj visoka): “A ja san
pak Vela Gospa” – rojena na petnajstega osmega.
Onda se j pak i ona treća, mićera, zabola: “E, a ja san Mala Gospa” – aš da j
rojna na osmega devetega.
A četrta Marija muči, pa ju najzad jedna pita: “A ka Majka Božja si pak ti?”
A ovoj se j pak potrefilo jušto na tasti dan rodit, pa smijuć se, odgovori onin trin:
“Ah, ja san van Bezgrešno začeće!”
PAVAL I VIKA
To da j bilo okol hijadu devesto dvajset i pete. Paval Petrinov i žena mu Vika
su Jelenju na Ravni imeli oštariju. Jednu večer da j Paval došal već fanj «pod gason», a
bila j doba za spat poć. I šli su. Ali niku uru noći, Vika se j stala aš je videla da joj muža
va kamari ni. Samo joj se j nikako čudno videlo aš je vani bilo fanj svitlo videt, a noć.
(To vrime još ni bilo struje ni lamp povani.) I Vika zijde pred kuću, a Paval po celomu
Jelenju, od Kaline do Zadruge, klada po cesti ferali i lampe ča jih je pobral po soj kući
i oštariji. Sakega važiga i so Jelenji da j svitelo.
Vika se j neboga za glavu ćapala: “Nesnago Božja, ča to delaš?”
A da njoj Paval veli: “Jur ne vidiš ča delan? Vanjsku rasvjetu!”
KI JE JAČI
Jedanput se j opeta storila nikakova barufa pul Lukežih va oštariji i već su si

bili «va motu», leh je još jedno par od nas stalo va kantunu, pa mi j Miha zazijal:
“Šreškić, a kega Boga ti pak čekaš?”
Ja san mu odgovoril: “A, Miho, čekan da vidin ki će bit jači.”
Pita on mene: “A ča ti misliš?”
A ja mu velin: “Ah, čuj, valda oni ča bu zdola – aš će on morat nosit ozgora
sebe kad ga tuče!
STOLI I JUDI
Okol trejsetega leta bila j oštarija pu Lukežih. I jedan dan da j doli došal niki
Nešto, fanj je barufant bil, ma ni drugi nisu bili boji. A ja san jušto nikako potrefil na
vrata doć i opazil san Frana nutri kako prima nikakov stol. Zija on meni: “Jušto si
najboje došal! Pomori mi ovo van pohitat!” I ja primen za ta stol, a on napade na me:
“Ma ne stol, leh ove nesnage!”
No, ja san nebog mislel da njemu stoli smetaju, a on bi bil judi van z oštarije
hital!
SMRDEJUHA
Za jedan 1. maj nas je bilo jedno osavnajst. A ja san bil najmlaji i jedini san imel
dobre čižme za plazit po krovu kamo j tribalo ta maj nabandat, pa j tako mene tukalo.
Već smo bili jedno dva, tri maja zanesli i najzad smo šli va Potkilavac. A tamo smo za
dešpet jednoj divojki, aš ni tela hodit z jednin od nas, pred Lušcen našli nikakoveru
smrdejuhu i zatukli smo ju skroz va dimjak. I njeji otac je morda i dva miseca za tin
moral polivat z benzinun da bi ta smrdejuha zgorela va dimjaku!
ČRIŠNJE
Kad smo bili dica smo fanj užali dešpetat pa smo i črišnje okoli krali. Ali stare
ženske su nas sejno zvale kad je rabilo pobirat i trgat. Tako nas je jedanput i Kata Baba
pokojna zvala da joj gremo te črišnje pobrat. A neboga ženska, znala j kakovi smo
dešpetjivci i da ćemo više tih črišanj pojist leh nabrat, pa nan je smiron zijala: “Dica,
fujkajte! Fujkajte!” Aš ako fujkaš ne moreš črišanj jist.
Sejno joj ni bilo boje zijat.
KRUŠVE
Jedanput nas je bilo jedno deset kad smo šli pokrast va Lopaču krušve – dva
koša krušav. Samo ča još nisu bile «gotove», zrele. A Franina Paškvinov, ča j delal va
Lopači va odmaralištu rekal nan je da će on te krušve doma zapejat i stavit jih «prčat»
va seno par dan dokla dozrenu.
A mi dica, bedasti, smo mu verovali aš je on bil star i pametan, a mi mulci.
I saki put kad bimo ga pitali za te krušve, vavik bi nan rekal: “Još malo, još samo malo
pa će bit «tepke», dobre, kod ča triba!”
Ma se one još i dan danas prčaju va ton senu!
OSKAR I GROM
Okol šezdesetega leta va Jelenju j bil Oskar apotekar. Bil je fanj okrugal i
zdepast i oni oćalići j nosil na vrh nosa, pravi kemičar. A judi su ga voleli aš je vavik
nič mućkal, ča god je rabilo. Svašta j znal storit: i od pića, a najveć je užal pelinkovci
delat. I on je volel društvo pa se j vavik najavil Viki va oštariju.
I tako j jedan dan došal kad je bilo nevrime. Niko vrime j bil va oštariji, nič
popil, i šal nazad na vrata. A počelo j grmet i tako j jako zagrmelo da ga j vaje od vrat
hitilo va šank, a se boce od šifonih je porazbijalo va oštariji kako j grom jako udril
nutar. Bil je va to vrime va oštariji i niki Joža z Dražic, stari čovik, pa gjeda va tega
nebogega Oskara potloh, sega prestrašenega - tr je i moral bit kad ga j grom ošinul.
Tako gjeda ta Joža va njega i veli mu: “Ja, Oskare! Ti si se igrao s Bogom, a Bog je tebe
ošinuo sa gromom!”

BARA POMOĆNICA
Nona Vika j užala vavik i kuhat pa j va oštariji bilo i za jist, i to j se najveć sama
nastala; ali j imela i kakovu pomoćnicu ako j bilo više dela. Tako j jedanput pul nje bila
ta nika njeja stara prijatelica, Bara se j zvala. Slaba j neboga bila, kod svića, a na njoj
te robe. Ko šćikadent, a sa zamotana.
I počne ona ti frisi i berhani zdigat, nikakov facolić iskat ili ča već, a z vrat od
kuhinje juj gjedal Oskar apotekar, pa joj veli: “E, Bare, Bare! Da te vuk poji, misec dan
bi krpe sral!”
IV. POSLOVICE
1. Z osla brime, oslu lagje.

2. Čovik se rasteže kuliko mu j lancun dug.
3. Boje sam leh slabo kunpanjan.
4. Pomalo se dugo dojde!
5. Prvo j Bog sebi bradu storil, pa onda drugemu.
6. Ki nima glavu, ima noge.
7. Sit lačnemu ne veruje.
8. Ki se jedanput ofuri i na mrzlo puše.
9. Prazna vrića ne more pozgoru stat.
10. Kega ni, ta ne ji!
11. Strah je vrag!
12. Ne boj se pasa ki laje!
13. Neće grom va pokrive!
14. Nesriću ne rabi zvat, ona sama dojde!
15. Mila moja ma, saki svoju zna!
16. Ča j boje da j cel grad za groš kad groša ni!
17. Lahko j smućenega smutit!
18. Ki pita ne zahaja!
19. Pol miša, pol tića.
20. Ni oltarića bez križića.
21. I pasa se pušća na miru kad ji!
22. Saki Cigan svoju robu hvali.
23. Ki z dicun leže, pocuran staje.
24. Ča se više prigibješ, više ti se rit vidi.
25. Naša kaša valon vre, a stričeva prć, prć, prć!
26. Saka nova metla rada mete.
27. Ki se čuva i Bog ga čuva!
V. POSLOVIČNI FRAZEOLOGIZMI
1. «Neće ti kruna z glave past» – ako se nikemu ne da prignut ni delat.

2. «Drži se ko da mu j kost va trbuhu!» – kad se niki neće prignut za ča zdignut.
3. «Spor si kod dolnji malin!» – kad je ki va delu bil jako dotožan i spor, len.
4. « Ča se kruniš!» – kad je niki jako spor za odbavit se i vavik je najzadnji.

5. «Tr nis ni ja za Bogon kamenji hital!» – kad te ki bedači ili te neće sobun zet.
6. «Zavit je kod prazji rog!» – kad je ki «napuhnjen» na sih, antipatičan i jadan.
7. «No, ni ovemu sunce nikad ne sviti!» - kad je ki jadan i nikad se ne smije.
8. «Falš si kod falsa munida!» – kad se ki drži sasma drukčiji leh ča zasprave je.
9. «Ča si jutro na pokrive cural?» – kad se ki otresa na sih cel dan.
10. «Imaš daji zajik leh krava rep!» – kad je ki fanj «lajav», kad fanj poveda.
11. Kad je ki fanj pozabjiv, pa mu se reče: «Skleroza ni teška bol; samo triba fanj
hodit!»
12. Kad je ki nepošlušan, nevajat ili «smućen», se reče: «Boje ga j zgubit leh nać!»
13. Kad je ki kemu antipatičan mu reče: «Volin te kod pas mašku!»
14. Kad su dica prva užala bit lačna su pitali mater jist, a ni bilo niš, pa bi jin rekla:
«Otresite se!»
15. Kad je ki mršav, a sin zija da j jako debel, pa mu se špotaju: «U, još malo pa će ti se
trbuh za hrtenjaču zalepit!»
16. Kad ki ima velu rit : «No, ima rit kod pikabit!»
17. Prvo su judi užali mićeru dicu strašit da ne gredu vanka po škuron, ko da j vani nič
jako strašjivo, pa bi jin rekli: «Saka noć ima svoju moć!»
18. Kad su bile šterne, su se dica užala nabandevat i nadzirat da vide ča j nutri pa su jih
stari strašili da ne bi nutar pali: «Ne gjedaj nutar aš će te Malik!»
19. Prvo su dica fanj umirala mićišna od sakakovih bolesti a najveć po letu kad je bilo
jako teplo, pa se j užalo reć: «Misec avgust dicu pohrabust!»
20. Kad je kemu jako teško va životu, pa zna reć: «Mrtvin juden zavidin!»
21. Kad ki ujde va kuću a za sobun ne zapre vrata, mu se zazija: «Ča imaš rep?»
22. Kad je ki jako nevajat ili nemiran, pa mu se reče: «Dobar je kod kruh od petnajst
dan!»
23. Kad kega glava boli, a potuži se komu, onda mu ov reče: «Tr boli i zub kad je
šup!»
24. Kad je ko dite jako «živo», nikemu ne da mira i jako j dešpetjivo, se za njega reče:
«Kod papar je!»
25. Kad kega ča pitaš, a on te «šaro» pogjeda, mu rečeš: «Ča me gjedaš ko da si z
mokrun krpun po čelu lupnjen!»
26. Kad te ki jako grdo pogjeda se reče: «No, gjeda me ko da san mu obed pojil!»
VI. PITALICE
1. Kamo greš?
Saki korak naprvo.
2. Zač?
Zabadave.
3. Znaš ki se j jutro utopil?
Cukar va kafu!
4. Kuliko j ur?
Kvarat do zida.
5. Ča delaš?
Ča te briga, na riti ti raste riga!
6. Zač to delaš?

Da se ti čudiš!
7. Za kuliko si ga dal?
Zavavik!
8. Ča čez koru soli prosi?
Jaje.
VII. ZAGONETKE
1. Po vas dan hodi, a vavik je na mestu!

(Ura)
2. Meje, meje, a malin ni!
(Usta)
3. Črno visi, a črjeno mu v rit bada!
(Pinjata na ognjišću)
4. Četiri uha,
dva trbuha!
(Kušin)
5. Crno, maleno,
na putu mesa čekalo!
(Trn na putu)
6. Ja iman jednu bačvicu i dve sorte vina va njoj!
(Jaje)
7. Ja iman jednu sestricu ka vavik leti, leti,
i najzad va kantun odleti!
(Metla)
8. Teče, teče po putiću,
va črjenin klobučiću;
ča mi ga je to?
(Peteh, a niki vele da j i Malik)
9. Puno kolo divojak, med njimi je mlad junak.
Više j na njin ubojak, leh va kolu divojak!
(Peteh med kokošami)
10. Teče, teče po polici,
pušku nosi na guzici;
ča mi ga je to?
(Miš)
11. Črjen ćaća va staklenih gaćah!
(Vino va boci)
12. Manje od maka;
digne junaka!
(Buha kad te uji)
13. Teče, teče priko poja,
na riti mu torba loja!
(Pavuk)
14. Ja iman jednu sestricu ka vavik čriva za sobun vuče!
(Igla i konac)
15. Drven pas na potoku laje.
(Mlinsko kolo)

VIII. NARODNI OBIČAJI
ŽENIDBA
1. Prvo se j obavezno napovedalo va crikvi da će bit pir, i to po tri nedije prvo. Ženilo
se j va nediju, a ne po sobotah kod današnji dan. Obavezno se j sredu ili četrtak prvo
pira nosila dota aš se j onput ženska obično selila muškomu va kuću. Dotu su nosile
divojke, nevestičine prijatelice ili rojakinje, one ke još nisu bile oženjene. Dota se j
spravjala divojki od mala. Va njoj je užalo bit sačesa: od robe, stolnjakih i šugamanih,
do pošade. Judi su va selu i prvo napovedanja već znali da će bit pir aš se j dotu dugo
pripravjalo i redilo; pralo i okuhevalo, šušilo pred kućun...
Na dan ženidbe oženjina svaća j hodeć dohajala po nevesticu. Š njimi su bili
i sopci: najprvo na sopele a potli na trijestinke i armonike. S kuće se j šlo na zakon va
crikav, ali stariji judi i oci i matere od oženje i neveste su ostajali doma. Potla zakona
svati su se vrnjali doma aš su prvo se večere doma bile. To j bilo prvi put da j nevesta
došla va novu kuću oženjena i onput je bila užanca da ju mamica na vratih blagoslovi
i obadvih povuče va kuću šugamanon s kin jih je obajela.
Na večeri j vavik bilo veselo aš se j fanj soplo i kantalo, ali i dobro jilo. Obično
j za jist bilo meso - janjetina, praščevina ili ča j već bilo va kući, maneštra i domaći
kapuz, a obavezni su bili gromiška palenta konpirica i gromiški sir. Od slašćic je bilo
domaćih pogač, štrudelih od jabuk i krušav, a ako j va kući bilo oriža onda se j kuhalo
i oriži na mliku.
2. Ako se j divojka ženila va drugo selo, na ulazu va njeje selo bi se storila «kolona»,
odnosno slavoluk sprepleten zelenilon kega su držali dva mladića, a mogal je bit i
zakačen.
Onput je feštar (ili kum) užal reć i kakovu besedu, da ju blagoslovi i zaželi joj
se najboje va novon životu ki je “sama zibrala kad gre od njihovega sela.”
3. Na večeri se j užal storit i kakov škerac. Tako j bila užanca da se kuharici ka j

parićevala su večeru pirnin va krpu zavije ruka i onda ju j obično stari kum dopejal
med svati i zazijal: “Judi! Kuharica nan se j zgorela! Ruku j šundrala, duhtora rabi!
Dajte čagod za nju!” I onda bi judi davali soldi ki bi se kasnije dali kuharici za plaću
ča j se parićevala i nastala.
4. Na večerah su užali i puno nazdravjat za mladih, pa su znali i ovako reć:
«Nazdravimo za Mariju i Petra!

Da jin Bog da sriću, zdravja i čuda jubavi!
Va poju dobru letinu, va štali dobro blago, a va kući čuda, čuda dice!
Saki dan puno dela storili, po nediji k maši hodili,
na semu se Bogu zahvalili i zadovojni bili!»
5. Ako se j pak dovica ženila za mladića ki još ni bil ženjen, ili divojka za dovca, onda
jin se j rušilo pred kućun sakakovimi latami, bujoli i padelami tako da celo selo zna da
se dovac ženi.
6. Još prvo dvajsetega leta na pir se j hodilo s kalesini kih su vukli konji. Tako j meni
povedala moja mama da j na svojmu piru imela tri kalesina i da su š njimi došli na
Ratuju na tancališće.
7. Kad se j ženila crikvena pjevačica onda bi joj crikveni zbor kantal ovu pjesmu:
«Pogled’ Bože sa visine na dve duše blažene,

blagoslovon koje Tvojin danas jesu spojene.
Pravom srećom nek ih prati Bože, Tvoja dobrota;
ljubav, vjernost nek ih veže sve do konca života!”
DICA
Dica su se prvo povijala sasma drukčije leh danaska - va plene i va faši.

Zamatalo jih se j tako da bi došli ravni kod pinke. A va letnjih misecih kad bi harale te
dičje boli, na bolna mesta bi jin se stavjalo križići od blagoslovjene masline da se od
diteta otiraju si ti zli duhi i boli.
MAŠA
Užanca j bila da ženska kad rodi ne smi poć vanka dokla ni šla k maši, i to
ne sama leh juj još niki moral pratit crikav. Kad je došla va crikvu morala j stat pul
škropilnice, a plovan juj došal blagoslovit i molil je nad njun. Potla j mogla poć kamo
j tela.
ZADNJE POMAZANJI
Kad bi dite doteklo po plovana da j komu čoviku slabo za umrit, plovan je

moral poć dat zadnju pomast. Onda bi zel Sveto Telo va pokaznici i hodeć šal čez selo,
a to dite j šlo už njega i zvonilo j zvončićen po semu putu. To bi judi čuli i znali su da
to gre plovan aš da j nikemu za umrit, i onda bi zihajali pred plovana i kjeknuli da jih
prekriži. Kad jih je prekrižil je nastavil daje kroz selo do kamo j tribalo.
KORIZMA
Prvo su se va Korizmi si kipi va crikvi pokrivali š črnun krpun. Tako se j moralo

storit i doma ki god je imel kakovu svetu sliku ili križ. Onda j to se tako stalo pokriveno
celu Korizmu, a va Veli četrtak, se do Vele sobote (aš tad zvoni nisu zvonili), se dokla
ni zazvonila Aleluja ni se smelo lica prat. I onda kad je Slava zazvonila nan je mat
zazijala: “Ala, dica! Brzo lice prat!”
I već bi nan bila parićala i lagaman z vodun da se operemo i veselimo ča j Isus
uskrsnul. A dokla smo se prali smo zijali: “Slava zvoni!”

MIKULA
Prvi dan se j najprvo pokazal kranpus va črno obučen, lanci j za sobun motal
i imel je zajičinu do tla. Dicu j strašil z rožini. Tako j pohajal od kuće do kuće a jedno
uru za njin je šal Mikula. I onda smo si bili veseli aš bi nan vavik donesal bonbonići,
kakovu narančicu i šibu. Povečer bi dica stavjali na poneštru čižme i postoli, a kad bi
šli spat, onda su stari pod poneštrun kantali:
«Sveti Mikula trdo spi,

njemu anjel doleti...»
VILIJA BOŽJA
Na stol bi se za Viliju Božju, uz domaću hranu ka se j parićala za jist, obavezno

klala i grana javorike i brus (za noži brusit). To j se bilo va znak da će nan Bog va novon
letu dat sega obilja.
TRI KRAJI
Tri muški bi se obukli va tri kraja i tako su po kućah šli kantajuć «Tri kraji
jahahu». Običaj je bil pohajat okoli z jednun jabukun va ku bi judi onda dici zapičevali
kakov dinar i to komać potla rata, aš prvo ni ni bilo kovanih dinarih. Ta jabuka j tako
baš bila «štosna» za videt, puna tega železa. Tako su hodili okoli dokli se ni zaškurilo.
STARO I NOVO LETO
Za Staro bi se leto jedan čovik obukal va črnu haju, rubac bi klal na glavu i vas
bi bil prignjen – ko da j jako star. A bila j i jedna lipa, mlada divojka ka bi se obukla va
belu haju i na glavi bi joj pisalo leto ko j dohajalo.
MIHOJA I MARTINJA
Vavik je na Mihoju bil veli samanj na Ravni a pozapolne bi bili tanci. Ali tanci
su bili zabranjeni jedno deset let za raton aš komunisti nisu dali da se to slavi.
I za Martinju j bil samanj ali ne tako velik kod za Mihoju. A i tanci su onput
bili manje štimani.
TELOVA
Na Telovu j vavik bila vela prošešija čez Jelenji. Prvi su va prošešiji šla dica, za
njimi stariji muški, a zada njih plovan ki je nosil Sveto Telo i to pod baldakinon kega
su nosila četiri čovika. Zadnji su za plovanon šli pjevači kantajuć.

FILIPJA
Za 1. maj se j obavezno šlo va Grad Grobnik na njihov blagdan Svetoga Filipa i

Jakova – Filipju. Šlo se j hodeć: po Vodičajni, čez Kirinić, pa k Lukežon prama Šušici,
a onda zgoru va brdo. Gradu se j prvo šlo k maši, a potla na samanj ki je bil na Placi.
DUHOVSKI PONDIJAK
I za Duhovski pondijak su Gromičani vavik hodili na Trsat. Šlo se j po Vodičajni

va Lukeži pa priko Šušice va Grad i tamo bi onda stali va crikvi aš su daje šli skupa z
Grajani. S Kaštela bi onda šli va Brajde, pa priko brda, po Kačjaku do Gornje Orihovice
kadi su jih čekali Cerničani. Daje su si skupa šli va Evanjelji ili po Tršaškon putu zgoru
na Trsat va crikav na mašu.
MAJ
Običaj je bil za 1. maj divojki ku se j sinpatiziralo nosit - drvo. Odsikli su kakov

mladi, zeleni hrastić, a na vrh su zavezali boke jorgovanih. A ako pak ku divojku nisu
voleli, ili su bili posvajni, na ta maj bi klali broskve.
Najveć su donašali grabrići, a jedanput su mi donesli i cvatuću črišnju pa su
nan drugi dan došli žandari aš da su čoviku črišnju šundrali. Nan divojkan je ta maj
bil velo veseji, ali i strah će ti ki donest broskve na krov, aš je to bila vela sramota i
blamaža va selu.
PETROVA
Dopejivali smo šmrikvu z Gradišća doli i delali smo kris na Lazici ili za Vason
(Jelenju), a užali smo poć i kaj Lužac zvira i otamo vukli tu šmrikvu na špagu. Leh
smo šmrikve dovažali aš onput ni bilo ni gum, ni ničesa, a drvo j bilo skupo aš je doma
rabilo. Onda bimo načinili ta kris i preskakali priko, ki će više i daje. I to su leh muški
preskakali, ženske onda nisu ni bile.
SI SVETI
Si smo se okupili i vavik smo molili. Mama nan je na jednu dašćicu stavila
mićere svićice, od svojih deset centimetar, za sakega jednu kuliko god nas je bilo va
kući. I onda smo molili i molili dokla god te svićice nisu zgorele. Mama j onda rekla da
čigova prva zgori da će ta prvi umrit. A mi smo onda bili jako žalosni ako j prvo zgorela
kemu od nas dice.
Za Si sveti su užali deški do kakovih osavnajst let poć zvonit va cimiter va
crikvicu. Onda bi se minjali – jedan bi zvonil, a drugi sideli, i tako. A povedali bimo i
strašjive štorije pa smo se si stišnjevali jedan va drugega, a ne da bi ki šal malo daje
sest, aš nas je bilo strah!

POLNE
Kad je polne zvonilo, kadi god da su se dica igrali obavezno su morali doteć
doma dokla j odzvonilo. Na polne j vavik bil obed, a dokli j zvonilo molil se j Anđeo
Gospodnji.
Z ranijega j bil običaj da ako dica zakasne doteć dok odzvoni, kod malo jih
kaznit. Tako j nas mama užala svezat s koncen za nogu od stola i ne daj bog da si ta
konac prekinul dok ni ona rekla da j dobro. A znala nas je i pokjeknut na hrmentu
i tako smo morali kječat dokla ni rekla da se moremo stat, da smo odslužili kaznu.
To nan je bil nauk za drugi dan, da već ne kasnimo. A obed smo dobili tek kad smo
odslužili.
Za obedon se j zahvajivalo:
“Bogu hvala i Majčici Božjoj ki nan je dal hrančice Božje.

Ki je nima, Bog mu je da, a nan, Bože, ne umankaj!”
ROJENJI
Ženske su prvo doma rajale. Kad je bila doba za rodit obavezno se j šlo po
babicu i kad bi se dite rodilo ta babica j dohajala narednih osan dan, saki dan va isto
vrime, da obajde to dite i žensku dokla bi na se došla.
SMRT
Kad je ženskoj bilo za umrit onda su se zvale posebne ženske, obično susede
ke su znale sakakove molitvice i molile su nad njun morda i po dva dana, samo da lagje
umre. Najveć su zvali već `dobro uvježbane` ženske ke su dobro znale Molitvu svetoga
Martina aš je bila jako duga za molit, i ki ju ni dobro znal bi se lahko smutil, a to se ni
smelo aš da bi bilo duši gore.
Molila se j i Molitvica Svetoga Blaža ali da leh kad je tribalo kakovi uroki razvrić
od umirućega. To da su tako jedanput molili nad jednun ženskun ča j pu Lukežih pala
va Ričinu i šundrala se pa su joj molili Svetoga Blaža da rastiraju uroki ki su ju hitili va
Ričinu.
TANCI
1. Ja ne znan otkud to potiče ali j tako bilo. Divojka bi došla prvi put na tanci i onda
ju j tribalo `proštimat`. I ako si šal prvi š njun tancat, a ni bila sinpatična nijednemu
drugemu, ti si moral celu večer š njun `guslat`, aš je bilo sramotno za žensku da njoj
posle tanca zahvališ i projdeš ća, a ona da gre va kraj. Tancalo se j na prezimanji,
dokla god ki drugi ni došal po nju. A ako j divojka već bila štimana tancurica, ni bil
problem. Mi Jelenci smo štimali Jelenšćice i Lukešćice, a već va Dražišćice i daje se
nismo pačali. Tako su si delali. A vavik je bila grupa mladićih ka je prezimala, pa ako ti
se j tancalo si tancal, a ako ni si bil va kraju. Ali z divojkun si šal tancat ako si bil sigur

da će ti ki doć prezet.
2. Užal je na tancih bit i takozvani ”zatvor”. To si ti tel s kun divojkun tancat ali juj i
niki drugi sinpatiziral, i ako ste bili konkurencija jedan drugemu on bi, da se fanj ne
pojida, na blagajni platil redaron da te sprave va ta zatvor. I ako si imel za otplatit, ili te
j ki drugi otplatil, si zišal van. A užali su špedit i divojku nutar pa su onda nutri tancali.
Tega se ja domišjan pu Kate Babe, Jelenju.
3. Va Jelenju su bile četire oštarije: pul Vike, Jakovovih, Vitorovih i pul Kate Babe.
Ovisno pu kega j bila matica ki dan tako se j odlučivalo kadi će tanci bit. A ta matica j
original vino, netaknjeno z bačve. To j bilo vino utočeno za Martinju a pokli ga oštari
već nisu pretakali, leh bi ju načeli po dogovoru ali potla već ni bila matica.
Na te matice se j najveć šlo k Lukežon aš su si Lukežani imeli svoje grozji i konobe, a
vinogradi se od Lopače do Mej i Pašča.
4. Prvo rata su saku nediju bili tanci Jelenju pul Kate Babe na terasi. Mladi su se
skupjali potla blagoslova ki je bil na tri ure zapolne. Onda su tancali, a stari bi se
skupjali okol njih i gjedali va nje. Ako j ki mladić sinpatiziral ku divojku užal je poć
platit sopcu poseban tanac leh za njih dvih pa j celo selo znalo da bi ju tel za ženu. Ti
tanci su trajali do osme ure večer. Va Korizmi i Adventu ni bilo tancih, leh za Vazam i
Božić su opet bili pa su mladi komać čekali.
IX. UOBIČAJENI POSLOVI
1. Kad se j ubijalo prasci, va Jelenju j bil običaj delat gudlu, juhu od krvi va ku se j
onda klalo oriža, orihih, jabuk, cukara... To se j davalo juden za odužit ča su celo vrime
nosili pomiju za prasca dokla se j zgojil. Ali meso se ni nikemu davalo; moralo ga se j
spravit aš je saka familija imela čuda dice.
2. Dica su odmala delala z materani i ocimi na lihah. Vavik je bilo čuda ripe, žutega
mirlina i kapuza, a od voća jabuk i krušav, i onda su judi se to užali spravjat va morski
mel da hrana bu friška po celu zimu. A mela j vavik bilo po konobah aš je ostalo od
delanja paredih ili česagod.
3. Prvo se j jako puno kuhalo: i obedi, i večere, a i za blago. Onda smo vavik morali
imet jako puno za snićevat pa smo šli pobirat šujki va vriće. I vavik smo jih imeli va
rezervi. Ni jih smelo prifalet aš se j š njimi jako brzo snitilo i potaknulo.
4. Kad smo došli škole, nikad nismo šli pisat ni učit aš se j moralo prvo delo odbavit:
poć po šušanj, po drva i suhole, po seno, popel zanest... Saki je od dice imel svoje
zaduženji.
5. Donašala se j voda z Ričine ili potokih aš doma ni bilo štern. Nosilo se j va bujolih,
laticah, ali i va lodricah. One su se obično zimale kad se j seno kosilo va šumi aš je va
lodricah stalo i do trejset litar vode. Bile su od drva, imele železni obruči, a zgjedale su
podugasto i malo pločasto. Nosile su se na hrbatu, na plašćenici.

6. Kad su dica napunila jedanajsto leto morali su kroz Valići poć do Grohova, a onda
priko Svete Katarine na Kozalu s košićen drv. Ta drva da su prodavali za liru i pol.
7. Još šezdesetih let mi smo va Jelenju prale robu na Ričini, boje rečeno zipirale.
Oprtile bimo koš robe i šle pod most na kamiki. Tamo smo tukle z drvenimi lopatami
da bi se boje zipralo. Koši smo oprćevale na hrbat, na plašćenicu. Ona se j delala od
ovčje vune. Prvo se j vuna raskosmala, pa se j storila preja, a od preje se j tkalo da bi
zišla jedna traka oko osan centimetrih široka a duga četiri paši. Jedan paš bi bil kuliko
moreš ruke rastegnut: to j bila mira. Posebi se j storilo i dve tregice i roče nač si to
provukal i zapel da boje drži, a još si se i pod križi svezal da buš jači z brimenon.
Užal je po zimi i led bit na Ričini pa ga j tribalo razbijat, a voda j bila jako, jako mrzla
pa su ženske užale zet sobun va latici vrelu vodu da ruke zamoče nutar kad već ne
budu mogle trpet mrzlinu; i onda bi nastavile.
8. Kad smo škole došli zajno smo morali poć na pašu s kravami i kozami. Stariji bi nan
onda seno načinili va bale pa bimo mi to doma zanesli. I obavezno smo morali nabrat
koš kuša za k večeru va štalu pod krave klast.
9. Dokla smo bili na paši, ni se bilo igrat, leh smo se štikale i plele aš doma ni bilo
vrimena za to. Sobun smo zele vunu i se ča j rabilo i delale smo ti ručni radi dokla god
je blago paslo.
X. NARODNA MEDICINA
Moja nona Veronika j bila rojena 1864. Va selu su ju zvali Travarica Veronika.
Ona j delala domaći ljekovi, se te trave j skupjala i šušila. Mora se šušit va hladu i to
tako da sačuva onu prirodnu boju, da ne zaplisnivi. Zato se stavja na propuh. Kad bi
to ošušila spravila bi va platnene vrićice i za sako j točno znala ko je i zač je, a bila j
nepismena!
Ona j imela medicine i za žuč, i za mihur, i za ženske boli. Za to j pobirala
majčinu dušicu. Onda j znala zijat ženskin da neka kuhaju po osan dan prvo, pa da jih
onda neće niš bolet. A se te trave i ja danas pobiran. Naprimjer, gospinu travu naberen
i stavin ju va maslinovo uji močit misec dan, na sunce ili va teplo. Tih trav se fanj najde
i pu Lukežih, ali i va Marofu, priko Šušice; a va planini najveć. To j dobro za uganuća,
iščašenja, za rane, a za opekotine pogotovo.
Domišjan se i da j nona va domaćoj rakiji užala močit žufki koren ili kuš. Vavik
je za ta kuš govorila: “Zapreti li smrt, po žalsiju va vrt!” A znala j reć i ovu: “Trava iva,
ka dela z mrtva živa!” Tu ivu j najveć pobirala i parićevala za želudac, ali juj mišala i z
drugimi travami za popravit tek čoviku.
Znala j lječit i bolni od slezene. Ki bi došal tako bolan ona bi mu zada uha
storila jedan mićeri rizić da to ni krvi ne bi bilo videt, leh je pred tin ta nožić steplila na
svići. Meni ni sad ni jasno ča j ona to storila ali potla j bolesniku bilo boje.
A ako su pak dica bila bolna od gjist onda bi jih mazala z brinjovin ujin: pod
nosićen, na jamici na vratu, po rukicah i po trbuhu, a stavila bi jin sled i na zajik. I vaje
j bilo ditetu lagje kad ga j tako namazala i zmasirala.

Znan i kad je čoviku bila kakova vela temperatura ili ča, onda bi ga nona leh
prijela med palcen i kažiprston i pitala ako boli. Onda bi on rekal da da, a ona bi mu
rekla: “A, to ti j kušćer, ćemo ti ga razvrić!” I onda bi to bila masirala, od palca skroz
do ramena i govorila:
“Kušćer je šal na vojsku, bilo ga j trinajst;

došal je z vojske, samo dvanajst.
Kušćer je šal na vojsku, samo dvanajst,
došal je z vojske, samo jedanajst.
Kušćer je šal na vojsku, samo jedanajst,
došal je z vojske, samo deset.
Kušćer je šal na vojsku, samo deset,
došal je z vojske, samo devet.
Kušćer je šal na vojsku, samo devet,
došal je z vojske, samo osan.
Kušćer je šal na vojsku, samo osan,
došal je z vojske, samo sedan.
Kušćer je šal na vojsku, samo sedan,
došal je z vojske, samo šest.
Kušćer je šal na vojsku, samo šest,
došal je z vojske, samo pet.
Kušćer je šal na vojsku, samo pet,
došal je z vojske, samo četrt.
Kušćer je šal na vojsku, samo četrt,
došal je z vojske, samo tret.
Kušćer je šal na vojsku, samo tret,
došal je z vojske, samo dva.
kušćer je šal na vojsku, samo dva,
došal je z vojske sam!»
I onda bi tako i drugu ruku zmasirala. Bolnega se j zamotalo va oblogi od

domaćega osta, zamotalo se j ga va ponjavu da se dobro spoti i temperatura bi pala.
Dokli j to masirala i govorila, mazala j z nikakovun žutun tekućinun; sad mi se čini da
j to bila gospina trava. To j znala davat juden i za reumu i slično.
A ako su pak judi bili prehlajeni ili gripozni, pili su domaći ocat razrejen z
vodun, aš onput ni bilo limuncina; a i cesan su zobali.
Zato su i bili manje bolni leh danaska!
XI. DJEČJE IGRE
1. `NA KAFE`
To su deški užali igrat pred crikvun. Stali bi uz kostanj i jedan po jedan skakali
na hrbat onemu prignjenomu. I ako j ta prignjeni mogal nosit onda j šal on skakat, a
ako ni zdržal sih i pal, onda j opet nosil.

2. TIF – TIF
Zada sakega drva stane po jedno dite a jedan ostane vani i išće ovi drugi.
Kad kega opazi mora zazijat `tif – tif`, ko da ga j upucal, i taj mora zić. Onaj ki zadnji
ostane neupucan je dobil.
3. ŠKARE BOTRE
Jedan stane va sredinu kruga i pita jednega kadi su škare botre. Taj kega j
pital mu onda pokaže na nikega va krugu i reče: “Tamo pul njega!” I onda, dokla ov
od sredine gre do tega pokazanega, drugi pretiču i išću novo mesto va krugu. On ki
ostane bez mesta mora poć va sredinu, a to more tukat i onega istega ako ni dosti žvelt
za mesto ulovit.
4. KONPIR SADIT
Užalo j bit i po petnajstero dice poredanih va red i si su morali klast ruke ko

da će molit. Jedan je (zvan reda) imel va rukah kamičić i sakemu j šal va ruke ko da
pušća ta «konpir». Drugi je moral pogodit kadi j zasprave ta kamičić pušćan, a ako ni
pogodil, onda j dobil nikakovu «kaznu».
5. ČARUGE
To nas je užalo bit po petnajstak, a dva ili tri smo odredili za iskat. Mi smo
onda užali z Jelenja proć skrivat se va Vele Dražice, Pohum, Potkilavac i se okoli aš ni
bilo bitno će sih nać, leh da se tako čin više vrimena zgubi. A više put su se znali najzad
i sami vrnut na Ravan aš su i do Kukujanih pobigli.
6. BRITVICE
To su muški igrali. Storil se j jedan krug na ravnici i deški su se va njega poseli.

Onda bi jedan imel britvicu ili nožić i počel ga hitat od palca tako da se zabije va
zemju.
Tako se j hitalo od prsta do prsta, a ako se od kega prsta ni zabilo onda j šal drugi hitat,
ali se potla nastavi hitat od onega prsta kadi si stal. Kad se odbavi prsti hita se od
šćenkih, pa od ručnega zgloba, i na kraju s celun šakun. Onaj ki prvi fini ta je dobil.
7. POD BOĆU
Jamicu smo skopali i nutra smo stavili saki po pet dinarih, a na njih boću.
Onda smo od svojih šest, sedan metar daje z drugun boćun zbijali onu va jami, ali tako
da ta boća zileti van, a tvoja boća da čin bliže ostane. Čigova j bila najbliže, taj je si
soldi pobral.
8. CRTA
Povukli smo jednu crtu, a par metrih zdola nje još jednu manju, i onda smo
od te dolnje hitali po pet dinarih do gornje. Ki bi bil bliže hitil do te crte bi pobral i si
soldi.

9. ČRIPIĆI
Ako j bil kakov komadić razbijene pošade, pijatić ili padelica, pa još na kakove
rožice, to nan je bilo nikad lipje za igrat. Onda smo se mi divojčice igrale da su nan to
šalice i se tako. I saka je glumila da j sama svoja domaćica. Užale smo poć i va Jelenski
vrh, igrat se pod škrilah, aš nan je to bila kuhinja.
10. PUPE
Divojčice su same sebi delale pupe, od krpe. Od jednega fagota bi storile telo, boćica
bi bila za glavu, a z olofkun bi joj nacrtale oči, usta, nos i obrve. Onda bi još načinile
ruke i noge i zašile se to skupa, a od drugih bi krpic šile robu: na glavu rubac i puno
hajic, berhančićih i bluzic da ju moru presučevat. Nike su znale mesto rupca na glavu
stavit pupi i «vlasi» od hrmente aš je tega vavik bilo čuda po lihah.
A od cočićih z tišjarije bi delale kućice za svoje pupice.
11. Mićera dica su se užala i pešćićat (hitat kamičić po kamičić va zrak i lovit jih nazad v
ruku), špiglat, preskakat špag, stubičat se, lovit se, igrat slipega miša, i još puno, puno
drugih igric.
IZVORI I KAZIVAČI
Gotovo cjelokupna građa za ovaj rad prikupljena je tijekom veljače 2002.

godine. Iznimku čine neke lirske pjesme koje sam već imala pohranjene u svojoj
privatnoj zbirci, ili sam ih tijekom godina usvajala, i to upravo usmenom predajom.
Većina materijala prikupljena na terenu zabilježena je i tonskim zapisom.
1. ĐURĐA BAFFO (Bekarova), rođ. 1948. godine, Donje Jelenje; zabilježeno 1. veljače 2002. u
Jelenju:
a) molitve: Sveta krvca, Ja gren spat (I)
b) običaji: Ženidba 1, Si sveti, Polne, Rojenji, Smrt
c) poslovi: 1., 2., 3., 4.
d) dječje igre: 1., 2., 3., 11.
2. IVAN (Ivićina) BRDAR, rođ. 1915. godine, Pašac; zabilježeno 1992. u Jelenju:
a) kraće lirske pjesme: Višnjica, Nima hlada
3. DOROTEA (Dora) ČARGONJA, rođ. 1925. godine, Svilno; zabilježeno 2. veljače u Svilnom:
a) predaje: Svilno, Čavle
4. VLADIMIRA ČARGONJA, rođ. 1961. godine, Donje Jelenje:

a) predaje: Gromičko poje
b) poslovice: 1., 3., 5., 6., 7., 11., 12., 13., 17., 18., 19., 21., 23., 27.
c) poslovični frazeologizmi: 4., 5., 7., 11., 12., 21., 23., 25.
d) pitalice: 1., 2., 4., 6.
* Kazivačica je moja majka te su tekstovi bilježeni tijekom dužeg vremenskog razdoblja.
5. JURICA, TONE I DANICA ĆUĆIĆ, oko 80 god. stari, iz Podhuma; zabilježeno 1998.:
a) kraće lirske pjesme: Oj, javore, Ki mi te je travo povalio, Nagnulo se

6. pok. ANASTAZIJA I MILUTIN HLAČA, rođ. 1920. i 1921.godine, Lukeži; zabilježeno 26.
veljače 2002.:
a) kraće lirske pjesme: Šal san po poju, Tamo dole u podole (izvor rukopisa)
7. SREĆKO (Sreškić) HLAČA, rođ. 1915. godine, Lukeži; zabilježeno 2001. godine:
a) anegdote: Ki je jači, Stoli i judi
8. ALENKA JURETIĆ, rođ. 1942. godine, Ratulje:

a) kraće lirske pjesme: Naranča, Suzno oko moje, Paval je, Ne ženi me
b) šaljive lirske pjesme: Pod šparheton, Gromičani gredu
c) običaji: ženidba
* Alenka Juretić nije kazivačica navedenih tekstova u smislu u kojem su to bili ostali kazivači
koje u popisu navodim. Iste tekstove Juretić zapravo je prezentirala kroz svoj umjetnički
voditeljski rad u KUD-u «Zvir». Nisu mi poznata imena i prezimena osoba koji su joj bili
kazivači. Zahvaljujuću njoj, kao članica KUD-a «Zvir» navedene tekstove imala sam prilike čuti
i usvajati tijekom niza godina. Ovom prilikom joj zahvaljujem na način da za ove tekstove, kao
izvor i kazivačicu, navodim njeno ime.
9. ANTON (Tone) I DUŠANKA JURETIĆ, rođ. 1936. i 1941. godine, Dražice; zabilježeno 7.
veljače 2002.:
a) poslovični frazeologizam: 19.
b) običaji: Dica, Tri kraji, Tanci 1., 2., 3.
c) poslovi: 7.
10. DUBRAVKA KURIĆ, rođ. 1937. godine, Ratulje; zabilježeno 22. veljače 2002. u Ratuljama:
a) poslovice: 16.
b) običaji: ženidba 6.
11. MARIJA MARŠANIĆ (Stankina), rođ. 1932. godine, Lukeži; zabilježeno 26. veljače 2002. u
Lukežima:
a) kraće lirske pjesme: Zrasla mi jelva
b) molitve: Križen ležen (II), Molitva Svetoga Martina
c) anegdote: Četire Marije
d) običaji: Smrt
e) Narodna medicina
12. pok. IVAN (Ivić) MLADENIĆ, rođ. 1920.godine, Lubarska; zabilježeno 1998. godine:
a) kraće lirske pjesme: Djevojče je zašlo, Banda j udarala
13. MARIJA RADETIĆ (Brkina), rođ. 1932. godine, Ratulje; zabilježeno 22. veljače 2002. u
Ratuljama:
a) običaji: ženidba 7., Mikula, Staro i Novo leto, Mihoja i Martinja, Telova, Filipja,
Duhova
14. KATICA RELJAC, rođ. 1930. godine, Grad Grobnik; zabilježeno 2. veljače 2002. u
Grobniku:
a) legende: Frankulin, Goruće kamenji
15. DANICA ROŽIĆ (Belanova), rođ. 1946.godine, Ratulje; zabilježeno 7. veljače 2002. u
Ratuljama:
a) kraće lirske pjesme: Dojdi, dragi, večeraska
b) poslovice: 15.
c) običaji: Maša, Zadnje pomazanji, Korizma, Mikula, Vilija Božja, Tanci 4.
d) dječje igre: 4., 9., 10.
16. FRANKA SUDAN (Beba Guštova), rođ. 1927. godine, Dražice; zabilježeno 23. veljače 2002.
u Dražicama:

a) dječje pjesme: Kuhala mama kašicu

b) molitve: Čuvaj me, Bože
c) poslovi: 6.
17. OLGA SUDAN, rođ. 1937.godine, Dražice; zabilježeno 23. veljače 2002. u Dražicama:
a) dječje pjesme: Pina, pina i pinica (I)
b) molitve: Križen ležen (III), O, Preslavno Sveto Telo
18. MARIJA ZAKARIJA (Kapšova), rođ. 1937. godine, Donje Jelenje:

a) kraće lirske pjesme: Ki to tapa, ki to gre
b) šaljive lirske pjesme: Potukli se fratri, Juda Škarijot, Gospa, Polne, Kukuriku,
Tri put sedan, Nina, nena, Margareta, Kapuz i fažol
c) dječje pjesme: Na moru su jabuke, Hopa, hopa, hopaca, Nožice, Jedna noga
hinca, Pina, pina i pinica (II), 1.
d) molitve: Ja gren spat (II), Križen ležen (I), Molitva Svetoga Blaža
e) predaje: Kovačija, Jelenji, Kukavine, Lucinski vir, Šekondov vir, Podkilavac
f) anegdote: Oskar i grom, Bara pomoćnica
g) poslovice: 2., 4., 8., 9., 10., 14., 20., 22., 24., 26.
h) posl. frazeologizmi: 1., 2., 3., 6., 8., 9., 10., 13., 14., 15., 16., 17., 18., 20., 22., 24.,
26.
i) pitalice: 3., 5., 7., 8.
j) zagonetke: 1 – 15
k) običaji: ženidba 5.
* Navedena kazivačica moja je baka te je ova građa prikupljana tijekom veljače i ožujka 2002.
godine, a usvajana i mnogo ranije, usmenom predajom.
19. IVAN ZORETIĆ (Kralac); rođ. 1939. godine, Grad Grobnik; zabilježeno 2. veljače 2002.:
a) šaljive lirske pjesme: Pepe Frankin
b) anegdote: Paval i Vika, Smrdejuha, Črišnje, Krušve
c) običaji: Petrova, Si sveti
d) poslovi: 5.
e) dječje igre: 5., 6., 7., 8.
20. BOSILJKA (Bosila) ŽAGAR; rođ. 1922. godine, Svilno; zabilježeno 2001. godine u
Svilnom:
a) običaji: Maj
b) poslovi: 8., 9.

I. Lukežić: O rukopisu “Opis moga života” Pija Hlače
dr. sc. Iva Lukežić
O RUKOPISU “OPIS MOGA ŽIVOTA” PIJA HLAČE
Godine 2001. dobila sam na uvid bilježnicu koju je Pijo Hlača (1882. - 1958.)
ostavio svojim potomcima.1 Dao mi ju je jedan od njegovih praunuka, Milorad Mikulić
(1964.), unuk Pijove kćeri Stane udate Mikulić, odnosno sin Stanina sina Josipa.
Pregledavši bilježnicu zaključila sam da je po mnogočemu vrijedna
objavljivanja. Stoga sam napravila fotokopiju a izvornik vratila Miloradu Mikuliću.
Kad je 2005. godine najavljen nastavak tiskanja Grobničkoga zbornika, pripremila
sam tekst prema fotokopiji.
Riječ je o bilježnici dimenzija 21 x 15 cm, uvezanoj u žutosmeđe tvrde kartonske
korice, bočno povezane tamnocrvenom platnenom trakom. Na poleđini prve uvezne
stranice od mekoga kartona u tri je okomita reda ispisano: «Opis Moga Života Pijo
Hlača». Unutar uveza je 196 požutjelih stranica, iscrtanih s po 23 horizontalne linije.
Tekst Pija Hlače počinje na prvoj iscrtanoj stranici bilježnice, desno od
unutrašnje uvezne stranice s naslovom. Pisan je držalom i metalnim perom umočenim
u tintu, pravilnim, ujednačenim slovima, slijedeći ravne iscrtane linije. Po nekim je
naznakama moguće pretpostaviti da je Pijo Hlača čitav tekst napisao tijekom zadnjega
desetljeća svoga života, želeći svojim potomcima namrijeti u baštinu svoje životno
iskustvo i poruke o materijalnim i duhovnim dobrima. Sam nije numerirao stranice.
Čini se da je upravo on naknadno nevješto započeo paginaciju, zapisavši olovkom u
gornjem desnom uglu pete stranice broj 3, na devetoj broj 5, i na dvanaestoj broj 8.
Potom je nečijom vještijom rukom, također olovkom naknadno uspostavljena konačna
numeracija od prve do zadnje stranice bilježnice, sistemom po kojemu se ne numerira
svaka, nego svaka druga stranica: u gornji se desni ugao parnih stranica upisuju parni
brojevi, a neparne stranice nemaju numeracije. Očito je autora ove numeracije bilo
zbunilo upisivanje njegova prethodnika, pa je stoga u brojanju preskočio dvije prve
stranice, a na je na zadnjemu listu u bilježnici umjesto 196 upisao broj 194.
Bilježnica je polovično ispunjena tekstom. Kontinuirano su ispisane stranice
do numeracije 48 (stvarna 49 stranica). Neispisani su dijelovi s numeracijama 50 - 58,
potom numeracije 62 i 72, te sve stranice s numeracijom od 92 do 188. Ispisane su
završne stranice s numeracijom 190, te djelomično ispisane one s numeracijom 192 i
194.
Rukopis čine dvije sadržajne cjeline.
Prva je cjelina narativni tekst s kratkim uvodom, razrađenom središnjom
životnom pričom i njenom završnicom. Ovdje se Pijo Hlača, nakon kraćih uvodnih
bilježaka o svom školovanju i mladenačkim godinama (uključujući i dvogodišnji

boravak na radu u Americi), te potom o osnutku obitelji, usredotočuje na svoju osobnu

kroniku u dramatičnom razdoblju Prvoga svjetskoga rata u koji je mobiliziran 1915.
godine, i koji je najveći dio proveo kao ruski zarobljenik, da bi se s proljeća 1918. godine
vratio u još uvijek nemiran zavičaj i u životnu kolotečinu u okrilju obitelji. Zbivanja
nakon Prvoga svjetskoga rata i ona u ostatku života zaključena su depersonalizirano,
samo u općim crtama, lapidarno. Ova cjelina je u bilježnici posve zaokružena a
događanja imaju vrijednost zbog autentičnoga svjedočenja neposrednoga sudionika.
Obrada je gotovo romaneskna, zbivanja su zahvaćena iznutra, iz osobnoga rakursa,
radnje i dijalozi su dati u maniri starinskoga pučkoga pripovijedanja. Ovu cjelinu kao
da je pisao grobnički dvojnik Krležina Vida Trdaka!
Druga cjelina je drugačije zamišljena i organizirana. Sadržajno mozaična, a
namjenom testamentalna, tkana je od podataka s ugrađenim vrijednosnim porukama
i poukama potomstvu Pija Hlače. Za razliku od prve cjeline, druga je nedovršena i
fragmentarna. Razabiru se ove podcjeline: a) imena, godine rođenja i vjenčanja
Pija Hlače, njegove supruge i djece, potom imena, godine rođenja i smrti roditelja
Pija Hlače i njegove supruge; b) ratne adrese Pija Hlače; c) radovi na kultiviranju
prostora u Umolama, s priloženom tablicom radnih dana godišnje u razdoblju 1920.
- 1958.; d) kuća i nekretnine: naslijeđeno, kupljeno i novostvoreno; e) krave kupovane
i prodavane u razdoblju 1920. - 1954.; f) nasadi oko kuće; g) upute o ponašanju u
komunikaciji s drugim ljudima; stihovane sentencije, pobožne i mudre pouke za život i
vjersku praksu; h) završne poruke potomcima o odnosu prema testamentu u bilježnici
(numeracija 194).
Kako se vidi, druga je cjelina mišljena i izvedena kao mozaik različitih
sadržaja testamentalnoga tipa (od informacija, konkretnih i egzaktnih podataka
do moralnih, vjerskih, tradicijskih pouka i poruka) koje je Pijo Hlača želio prenijeti
svojim potomcima.
I priča iz prve, i poruke iz druge cjeline rukopisa Pija Hlače danas, u 21.
stoljeću, nakon gotovo stoljetnoga odmaka, nadilaze svoju prvotnu namjenu
neposrednu potomstvu, svjedočeći o ljudskim vrijednostima, stremljenjima i životnim
paradigmama u jednom određenom vremenu i na jednom određenom prostoru.
Pri obradi teksta primijenila sam dva pristupa i ponudila dvije inačice. U
prvome sam nastojala zadržati piščevu amblematičnu autentičnost, te sam tekst
prepisala doslovno prema izvorniku, gdje pisac velika i mala slova te rečeničnu
interpunkciju razrješava posve osebujno i bez obzira na pravopise koje je učio u svom
školovanju ili se s njima susretao u životu. Ovakav prijepis teksta sadrži kulturološke
poruke, ali mu je slaba strana teška prohodnost i otčitavanje sadržaja.
Stoga sam u drugoj inačici ponudila i prijepis s prohodnijim sadržajem teksta,
namijenjen današnjim čitateljima školovanim na relativno ustaljenom suvremenom
pravopisu, te naviklim na drugačiju i formalnu stranu teksta. To sam učinila tako
da sam tekst interpretirala suvremenim pravopisom hrvatskoga jezika. Budući da je
pisani jezik Pija Hlače svojevrstan hibrid izgrađen na lokalnoj grobničkoj čakavici s
konca XIX. i prve polovice XX. stoljeća, dopunjenoj elementima drugih jezika koje
je ovaj Grobničan u svome životu upoznao, ovaj sam drugi dio “Opisa moga života”
popratila tumačenjima riječi i izraza u podnožju teksta.
***

Irvin Lukežić: “Rodoslovno je stablo Pija Hlače moguće rekonstruirati na temelju njegovih
vlastitih bilježaka u rukopisnoj bilježnici kao i podataka u raznim fondovima Državnog
arhiva u Rijeci (Matične knjige Župe sv. Filipa i Jakova u Grobniku, te Župe sv. Mihovila
u Jelenju, Fond nekadašnje Riječke županije, Spisi Kotarskog suda u Sušaku). Podaci
iz matičnih knjiga Župe sv. Mihovila u Jelenju, nažalost, nisu cjeloviti jer su registri tek
djelomično sačuvani. U prvoj polovici XIX. stoljeća u Velim Dražicama živjela je obitelj
Mate Hlače Ivanova (1785. - ?) i njegove supruge Ursule rođ. Puljanić (1788. - 1859.).
Matin otac Ivan 1777. vjenčao se s Marijom rođ. Grlaš iz Malih Dražica. U doba njegova
rođenja obiteljska mu je kuća u Dražicama bila numerirana brojevima 62, odnosno 18.
Mate Hlača Ivanov umro je prije 1838. godine. Iz braka sa suprugom Ursulom potekle
su kćeri Tonka, koja se 1838. spominje kao kuma prilikom jednog krštenja, te Franka
(1817. - 1867.), udata za Andriju Fičora Grgurova iz Velih Dražica, te sinovi Andre i
Mikula, koji nose zajednički obiteljski nadimak Kišur(ov)i. Nadimak Kišur vjerojatno
potječe iz mađarskog jezika, označavajući osobu maloga rasta (riječ kis znači ´mali´ a úr
´gospodin´). Moguća je, međutim, i neka veza s istoimenim obiteljskim prezimenom.
Prema Rudolfu Strohalu oko 1820. stanoviti Matija Kišur, kmet vlastelinstva grdunskog
kraj Karlovca, podigao je kuću za gostinicu na Lujzinskoj cesti, pored Grobničkog
polja, nedaleko sela Soboli (Uz Lujzinsku cestu, Rijeka 1993, str. 47.). O tome je li pak
spomenuti Matija Kišur bio u kakvoj rodbinskoj vezi s obitelji Hlača u Velim Dražicama,
danas možemo tek nagađati, budući da za to ne postoje vjerodostojni dokazi. Stariji
Matin sin Andre Hlača (1819. - 1885.), zvan Kišur, bio je oženjen Frankom rođ. Valić.
Živjeli su u Velim Dražicama, na kućnom broju 33. Andre Kišur imao je sinove Stipana,
Mihu i Bartola. Andrin mlađi brat Mikula Hlača (1824. - 1889.), također s nadimkom
Kišur, oženio se 1843. Katarinom Kik Martinovom, kćerkom gostioničara rodom iz
Vranje u Istri, i preselio u Soboli (Banja). Bavio se kirijašenjem i krčmarstvom. Iz braka
s drugom suprugom Margaretom rođ. Ožbolt imao je sina Frana. Godine 1855. Mikula
je kao kirijaš (volar) sklopio ugovor s riječkim trgovcem Giuseppeom Walluschniggom
o prijevozu ogrjevnog drveta od šume Tesno u grobničkom vlastelinstvu do Rijeke.
Mjesto na izlazu iz Soboli, gdje se nekoć nalazila njegova gostionica, i danas se zove
Kišur. Mikulin nećak Stipan Hlača Andrin (1844. - 1930.) Kišurov, iz Velih Dražica,
oženio se Terezom rođ. Petrović (1844. - 1927.), s kojom dobiva sinove Josipa, Filipa,
Pija i Ivana, te kćeri Katu ud. Pilčić i Tonku ud. Bura. Prebivao je na kućnom broju
1. Njegov brat Miha Hlača Andrin (1846. - 1927.) Kišurov, nastanjen u istom selu, na
kućnom broju 35, imao je sina Ivana, te kćeri Anu ud. Petrović Rijančićevu i Albertu
(Bertu) ud. Rožić, kasnije nastanjenu u Podhumu. Najmlađi njihov brat, Bartol Hlača
Andrin (1854. - 1925.) Kišur, 1880. oženio se Zvankom Lukežić, kćerkom Šimuna
Lukežića Jaketara i Marije rođ. Rempešić, te se kao zet nastanio u Lukežima. Ovaj
ogranak obitelji nastavljaju Bartolovi sinovi Sreško i Mate. Josip Hlača Stipanov (1872.
- 1960.) Fradelić 1900. vjenčao se s Marijom rođ. Širola i nastanio na Kamenjaku. Radio
je u Tvornici papira na Sušaku. Godine 1900. njegov brat Ivan Hlača Stipanov (1880.
- ?) Slamničar oženio se Dragom Radetić Tominom Deronkinom iz Lukeži. Pijo Hlača
Stipanov (1882. - 1958.) sklopio je 1910. brak s Jelenom rođ. Grlaš. Ona je bila kći Jakova
Grlaša Gašparova (1851. - 1926.) i Ane rođ. Juretić iz Malih Dražica. Imali su osmero
djece: Mariju, Rumana, Stanu, Ivana, Petra, Veroniku, Branka i Dušana. Marija, Ivan,
Petar i Veronika umrli su u djetinjstvu, dok je Rumano 1944. poginuo kao vojnik u
zatočeničkom logoru u Njemačkoj. Potomci ovoga ogranka obitelji i danas su poznati
po nadimku Pijotovi. Pijov brat Filip Hlača Stipanov, koji je stanovito vrijeme boravio
u Americi, oženio se Marijom Klić Stipurićevom. U Velim Dražicama Filip je živio u
kući br. 6, Pijo u br. 7, a Ivan u br. 8. U Velim i Malim Dražicama, te Lukežima, i danas
postoje Hlače s nadimkom Kišurovi”.

1. DOSLOVAN PRIJEPIS
TEKSTA PIJA HLAČE “OPIS MOGA ŽIVOTA”
(naslovnica)
Opis
Moga Života
Pijo Hlača
(prva stranica s numeracijom 1)
U
“Ime Isus i Marija.”!
Pijo Hlača.
Rođen.
11. srpnja 1882.
Dražice Vele. br.7.

Jelenje
Jasam počeo školu 1889. a svršio sam ju u 1896. u 4. razreda sam išal 5. godina, u
trećega 2. leta. u Petovnicu 2. ukupno 7. godina.
od 1896. do 1906 sam Delal doma i po Rijeki i Šušaku kadi misej trefilo za delat.
(dvije stranice s numeracijom 2)
Onda Jasam Išal u Ameriku 1906. putovao sam Na Rijeku onda u Trst pa u Grčku u
Sanpeter. onda u Taliju morem smo išli skoroz španjolsku Onda Portogalsku u Gradu
Portogalu stali smo 4. sata i tusam išal malo u grad platili smo 1. krunu Portogalskoj
Puliciji pasu Nas, Vodili po Gradu, i jednon mestu smo bili u Gostioni, i ta nij bila
ugodna, aš nismo znali govorit, Portogalski onda sunas dopejali na Brod Naš Na kom
smo se Vozili.
Koji se zvao Sofija Hohenberg. onda od tuda počne more drugo, tako zvano Ocean.
krenuli smo Napred i Nikad Više nismo Videli kopna, dok nismo došli u Amariku u
Grad Nevijork. tusu kuće Visoko Na 30 i 40 i više podih takvo štose tu i Vidi i kuće i
štreke i oko mora, toga Nema Na svjetu, tusmo stali 2 sata, itusam Videl Brata Filipa,
on je išal iz Amerike kući, a ja u Ameriku, tusmo bili skup jedno pol ure. Onda smo mi
išli Na jedan Mali Brodić, vozilise smo, 24 u ure daljese
(dvije stranice sa starom numeracijom 3)
po Nekon Baltičkom Moru, u Neki grad Baltimore, tusmo išli Na želježnicu, skroz
Neki Grad. Dimram onda u Pelsovaniju i Pitsburg onda u Santlajz a bili smo u Više
Gradova ali toje samo dje smo malo stali, u Santlajzu smo išli dolje, i tosmose ostali,
tusunas Čekali smo bili pisali Nekom da ćemo doć, smo bili trojica, od ovud, onda
tusmo Počeli delat. Jasan išal u Fabriku Radio sam u njoj jednu godinu, onda san, išal
delat još jednu godinu po gradu da malo šta Vidim, tosu 2 leta. daje,
san išal kući 1908. i došal sam Nazad U Nevijork po onon mjestu kud smo išli tamo.
tusmo stali 10 sati, onda smo išli Na jedan Veli Brod, zvaose Mauretanija. i Vozili smose
Nazad preko Velikog Oceana u Englesku, u Neki grad Liverpol. onda drugim Putem na
jedan konal morem 24 ure u Begiju u Neki grad Nntverpen onda Na želježnicu skroz
Belgiju, Pa onda skroz Francezku onda u Svicarsku i Nemačku u neki grad Bukss. tuje
tuje troj Granica i Naša Austrijska onda
smo išli u Našu zemlju Na Neki Grad preko Visokih brdina tirola tose zove taj kraj tako
a pod njin Grad insbruk onda u neki Grad Vilah, onda u Grad Ljubljanu onda smo išli
Na Šanpetar Onda na Rjeku i Onda sam došal kući, fala Bogu, toje ljepo ali tuje veliko
trpljenje. tamo sam štental 24 dana. Natrag 16 dana išal sam bržim Putem, i donesal
sam prilično novac ali sam Puno trpel. No bio sam mlad, a Nis bio lunp, umel sam
Čuvat Novac a i zdravlje toje bilo zame prvo dobro.
Onda sam Išal Delon Na Rijeku Central Letriki triki Na zviru od 1908. godine onda
1909 sad misej počelo kretat u glavi Jake misli, počeo sam dase ženim, i Napravio
sam kuću. 1909. Anis mogal sasvim finit, atosam dalje finil 1910 godine, i onda san
se oženio, i radio san Na zviru uvjek, uvjek tusumu Radili drugi i Pomagal mije Moj
Otac, i Pazil na Posal, samo jasan Platil. i tusej jako ljepo živelo Nikad u životu tako.
Radiloseje i kupilo seje štogod si htio, Ali toje bi lo za Malo, godine 1914. Buknuo je
Rat Aja, Aja Nis bio prije Soldat,
(dvije stranice s numeracijom 6 preko koje je podebljana starija numeracija 5)
Onda početkom 1915. Išal sam Navižitu, ijasam išao u Rat, tusam Napustio Delo i
obazio, isad sam išal u Rijeku 1 Marča i do 1. maja išal sam u Rat, isad je tonulo dobro
u More, išal sam iz Rijeke skroz Ogulin Karlovac Zagreb Na slavonski brod pa preko
Drave u Peštu u Madjersku u Rakoščaba onda pa Neki Ungar, onda smose izkrcali
dole, aš tuje, bio blizu Rat, i srečom u taj čas, suse Povukli Rusi Nazad, imismo išli
Hodeć za njimi 6 dana. išli Na 6 dana stigli smoje, tuje bilo, strah i trepet, tuse Nejede
ne spava
samo Puca Noćom i danom to traje 35 dana, i Oni su Napali na nas, i Naše su krilo
zarobili šta za Robili šta ubili, u Nekom Nekom Gradu Lenbergu u Galiciji po našem
Lavovu, onda su nas Povatali kij bil živ Ali opet su Navalili Naši Na Ruse a Oni bježali
snama, Nas su uhvatili 4 Puka, i mi smo hodili danom i Nočom 8 dana Ravnih, u Neki
Grad kijevo, od Gladi i sna, je Narod padal na zemlju, i tu u kijevu je bilo sigurno i tu
smo malo počinili i Nešto sunan dali jesti bili smo tu Četiri dana su nas Vodali, dalje.
u Neki Grad Varšavu i tuje opet bila silna Vojna pasunas brzo stavili Na željeznicu
u Neki Grad Grodno ond u Parfijanovo onda u Pišno i Belu onda u Danilovic Onda
u Neku Vilnu, toje bila tako zvana Poljska, samo Pod Vlas Rusku, tuje bio Rat sote
strane odfronte Nemačke, itu smo mi morali njin, kopat Rovove i plest žicu, za obranu
Rusima od Nemaca, uvjek 2 godine Noći bježat a podanu kopat njima od njemaca a
zima gladan pun šenac da se samo o njemac obrane uvjek su Noći bježali i Nas tjerali
dalje, Cjelu Poljsku tako smo Prešli A dalje dalje.
sve hodeć i Onda još gore tuda su 1916 godine na koncu stavili nas opet Na želježnicu
i Vozi lise od te Vilne i Vilinska u Neki Petrovići i u slobodku u Panfijanovo i Jedan
Veliki Grad Minska i Gomil grad i Još drugih Puno Gradova i sela 27 dana smose Vozili
od sjevera Na Jug mane Brzo i dosli smo do nekoga Crnog mora, u Neki grad odesu,
kad Tamo eto Još Veće zlo, sada Ajde u srbsku Dobrovoljnu Armiju, oćeš nećeš tusi.
tuj bilo svega zla kineće, Jasam se 4 dana tu Med Vojskun Vukal simo tamo i gledan
šta se Radi, i Pojden da bježin uvatili Rusi, dopejali Natrag, A Bože zla tučnjave,
(jedna stranica sa starom numeracijom 7 i druga sa starom numeracijom 8,
iznad koje je upisana numeracija 10)
tuknje Batina tose Ne može opisat to traje neka 3. dana Jase Javin kao Dobrovoljac
srbski ili poginut ili ići, i za par dan opet bežin, pa sam Na dan seh svetih 1916 u Večer
u 8 sati utekal iz kazarme Ali kuda ćeš Noć je Veliki Grad odesa Amene su spreobukli
u srbsku Robu, toje Još Gore za mene, a sad kuda kamo idem izadjem oko pol noći iz
grada na Polje stori se dan, Ja Nadjem Cestu idem po Cesti, Neznan ni levo ni desno,
kamo ravno dalje Nemožem hodit od truda od glada od Velika straha ali, Da tusam, i
Još Malo eto Jada iznenada.

Vidim 2 konjanika idu Cestom, a tosu, bili 2 Ruska Vojnika, ovi kozaki. Ja idem da
neću kazat ništa, Ali oni stanu, Pitaju kuda ti srbine, Aja kažem, Ja Austrijc. a kuda ti,
ja šukan Rabotu, a oni sprašaju davaj zapisku, ove karte kao lični opis, aja kažem, to
u mene njet, nema, Neverno ti srbski soldat, idi obratno Nazad, aja kažem da nisam
ohari sa onom žilom po vratu idi, i Oni Jašu aja hodeć med sredi, kad nis mogal samo
po meni sa žilom, ionda Natrag sume dopejaliu odesu, onda
(numeracija 12)2
Onda sume predali Srbima Atuje bilo Srba hrvata i slovenaca preko... sedam deset
hiljada,. Rodila se propast o Austriji, dase sloveni slože u Jugoslaviju, kakoje baš to
i došlo a mene onda u zatvor kad ja u zatvor tamo je bilo preko, 15. hiljada ljudih u
Reštu u jednoj velikoj Ruskoj kazarmi, itu san bil 42. dana u zatvoru tu nas Razdililo
Na čete u svaku sobu po 1 Četu, i okonas Jaka straža, Po danu, dan saki škola, kakoće
bit, Aponoći, Nas je tukla ta straža Ma Onako, dasu koga god i ubili, pa samo suga
Bacili Noći u More, tusad biloje straha ma kakova,
tusan Počeo misliti tu Nebu izići i izvući glavu, Javin se dobrovoljno u Armiju, dojde
Armije komandant, i Pita, ko ide dobrovoljno u srbsku Armiju, Ja dižem Ruku,
Ali kažem, Ja idem mane dobrovoljno neg da ne dobivan batina, a On onda Viče,
mir Momci Mir, pa kaže, Ovdi je jedan Momaki, koji kaže da ide u Armiju, Ali ne
dobrovoljno, Nego da Batina ne dobije, ali dobit će, žasto nije prije išal, i Onda Nasje
jedno 12 i onda Na Batine, Jušto su stali oni kisu tukli, kod Na križnon Putu i svakomu
po 25 batina Ja Najprvi,
(numeracija 14)
kad je prva Pala, sandaću brojiti, do 6. san mogal, brojit, daje san Pal u nesvest da
dosad tuku nebin bil znao, itako Redom Jedan za drugim Ali svaki nij mogal Mnogi
su pali pod udarcima, aš tosu bili štrašni dani, davan samo malo kažem tuje bilo 7
Vojnika i 1 komandant jedan je sjedel, Na kolenih muj bila Ponjava patij zavil glavu
u Ponjavu jedan tej držal za levu Ruku 1 za desnu jedan za levu Nogu 1 za desnu, 1 sa
batinun 1 leve a drugi s desne strane komandant viče 25 batina tosu bili Crni Dani, a
drugih batina kulikoje bilo, bez osude, tose Nemore sve opisat,
onda su Nas Vodili zkroz Grad Odesu, tamo u nihovu kazermu, i Morali smo Vikat
Gradom živila srbska dobrovoljna divizija. Arusi su sa strane mrmljali Vot Vot to
srbski dobrovoljci, onda su Nas Razmešali po četama, a Mene med same srbe tuseja
držim sad Nema Druge i dalo nas je u Jedno selo, a daljnih svaku Četu za sebe saku
u drugo mesto, A Rusi su zato znali, dasmo mi Austrijci, pasunan Podvajevali eto
dobrovoljci, Ikad su tu Čuli pasunas uzeli Na željeznicu onda smose Vozil 7 dana u
Neki Grad Alesandrovski.
(numeracija 16)
Onda smose tu Namestili i bio je odmah z Bor i Čita nam zapovjed komande Puka.
Ovako, mismo Momci došli simo zato, da osnujemo Veliku Državu Jugoslaviju pod
imenom dobrovoljaca Alitu Narod Nezna šta smo mi mi, Panesmi Niko kazat drugo
ako ne., Jasan Srbin, a ko kaže daje drugo, samo ga treba dovesti kmeni tuseje zabil
Jezik za zube. Onda Jasan tu bil 7 mjeseci Navježbi No sreća došla uto Vrime u Rusiji
Revoluccija preokret. i Nama Olakšalo, išli smo isto Na Vježbu, Ali samo smo tamo
stali A Oficiri sad se samo Razgovaraju i tu nas zmiša i Više
Batalijona, i šećemo, Jedan do drugoga, ija Na idjem na Jednih koji govore po
talijanski tuse misim i šlusam a bioje Jedan Narednik kastavac i je 1 ofocir iz opatije
ija njih pitan talijanski odkud su ta oni mene pitaju hrvatski od kud sam ja, Ja kažem
da sam iz Fiume i mismo kažu mi od kud, i Janjin kažem dasam iz Jelenja, u Našem
Batalijonu imaš jednoga Rancmana ja Pitam gdeje Viš tamo biloje Puno Vojske pa
nisam svejedno znao pa kažem Molim zovite ga i zove ga katić evoti susjeda.
(numeracija 18)
tuse nazdravimo, Pita onmene Nepozname, nija njega nepoznam, upitamo se i
upoznamo, On je bio Neki Katić Roman od Brnelić 27 godina mladić Jasan bio oženjen
34 godine imeosan, ito pitan Ja njega gde stanuje, i On mene i svaki Večer dojde kmeni
a bili smo 1 sat dugo jedan od Drugoga, idemo svaki Večer Na ulicu šećemo tamo pa
Nazad, i on Meni uvjek govori, da pobjegnemo, Ja njemu kažem daja Neću, i Sreća za
što nis, aš on je nastradal, Jamu pričan kako san 2 put Bježal kakosan Trpio. užasne
muke, Ali sve uzalud on svaki Večer kmeni
idi samnom u sobotu na Večer, Nas ima 20 pa ćemo pobić, Ja kažem bojin se Ne iden.
A bila je tu Neka Velika Voda dnjepar a preko Vode Most Ma 3 put Viši neg je bil u
Cankovu kakovih 500 metara Visine, i oni noćom pobjegnu, preko Vode se Nemože a
od Druge strane bila jaka srbska straža, u Potjer za njima, oni Bježe nataj Most, daće
Preko, Natom Mostu bila straža pa Ruska ine pusti njih Preko, Asad dotrči za njima
pa srbska, a oni neznaju pa kamo Nego su poskakali u Vodu sate Višine, itusu Finili, a
dvasu tu ostali. njih su svih izprebijali i onda
(numeracija 20)
i drugi dansuje popejivali od Čete do Čete dok su i oni Pali. Onda dalje u Rusiji sve
Veća gnjavaža ato za nas bolje, došloje da uzmemo sve Nasebe i dodjemo Batalijon
po Batalijon idemo u Grad nitko ne kaže ništa kuda idemo, dodjemo u Jednu Veliku
Rusku kazermu, Na 1 Vrata unutra jedni Nalevo drugi Na desno odloži oružje ina
Druga Vrata Van. i onda zajedno Na Ona mjesta gde smo bili, Niko nezna o Čem se
Radi, drugi dan opet Tamo i Tamo je Bilo Ruskih oficira i Srba i Pitanje stave koće biti
Dobrovoljno
u Srbskoj Armiji, kone, ćese prozivat, jedan po jedan, ko neće nek izadje iz Redova Na
Polje da se Vidi, Ja mislin u sebi Jaću izić pa makar poginul, ali išlo ih je polak, i Ja
iziđem, kad izpita prvi Batalijon A Onda Čita zove komandanta Čete, pamu kaže pazi
kad ovi momci idu od Nas Na svakoga da ne pofali, Jerćeš strogo odgovarat, Ruskoj
državi, za njega, idemo nazad Gdesmo Bili, koće dalje služit posebi, koneće u zatvor,
tusu Bile opet Muke, Najprije dodje komandir Čete, pa zove Narednika, dovedi amo
18 Momak sa Puškama
(numeracija 22)
Oni su imeli Puške sakrite, i dodju Onda snama u zatvor, onda jedan po jedan se svuć
do gola uzeli novac štaje bilo, itukli cjelu Noć sad jednog sad Drugog ond u Jutro sunan
dali samo košulju i šotobrage, onako svi krvavi, a bila je Nedelja Jutro, Onda sunas
dobro za tvorili a ižišli Van, da nas Čuvaju do jedan sat za tim Čut Vani silnu kriču,
Najedan put se otvore Vrata i Prozori itu ima Rusa Civila, Možda preko 10 hiljada,
kriče natu ztražu sta od nas Rade, Ali Na jedan Put dodje Jedan Ruski Oficir sa jedno
20 Vojnika Na konjima itu Razjašu konje i
iduu kuću knama, Napred oficir zad Oni a konji su svezali za Plot, stražar ga ne pusti,
on ga porine i kažemu, stat smrno ak ne, te zrazom streljam. i dojde knama, i kaže
zdravstvo Brodci, i kaže, što svama. ami svi plačemo svi govorimo, On kaže, tiše, tiše
kad smose umirili, onda Pita, katori Najluče ponimaje po Ruski, Najdese Jedan medju
Nama i kažemu, ti kaži šta svama, On priča, on Piše ku i ku i Ponas gleda i kaže Neverno
Vi biti, ponašu Viste tučeni, aš smobili svi krvavi, Ami kažemo danij svega Videt
(numeracija 24)
aš daj stidno kazat, on kaže nema stida, idite na okno na Prozor dase Vidi. onda
kažemo Rit od Batina su Razbijena, Nekomu polomjena Ruka Nekom lebro, kakoje ki
Više dobil, kad je on to Videl, stisne Ruke poglada u Nebo, i kaže Vot Vot toneljudi to
Razbojniki, i kaže, ko vaš komandir, kaže štražaru da ga zove, i On i On odmah dodje,
i pitaga što radi od ovih ljudi, on mu kaže da On Ništa Nezna, A On mu kaže levovel,
dabi ga strejal, Ali daće ga Predat Vojnom sudu i Onda nas Pozdravi ida idu,
Onda
Mi svi plakat, aš daćenas ubit potle, On kaže da neće, ali mi i dalje plačemo, On kaže,
daće nan Puskat jednog svog Vojaka da nas čuva, i tako je bilo, onda su otišli Onda nan
Nose oni judi, sega za jist i Cigaret i Bire i ruvčić i šugaman i sega, i tako nas Čuva Celi
dan, ali Na Večer dojde Drugi Rus Na konju zovega Na stran Nešto mu kaže, uzjašu
oba konji i idu Ne kažu Ništa, sad smo ostali kod miš u mišolovki sve muči zatvori se
prozor Vrata Niko nesmi blizu a mi opet Puni straha.
(numeracija 26)
Drugi dan dodje teško i gorko, i oko podne nam daju malo kaše, i donesli su svi kotlići,
u čem su svi jili, pa smo morali ribat, ali ipak Nisu Više tukli, samo u zatvoru osan
dan dok je cjelu Vojsku izpitalo, isvisu bili slobodni, samo naš prvi Batalijon, aš je
bil Najprvi, Nanjen sej Najviše osvetilo, Mi nismo ni znali šta se drugdi Radi, Na 8
dana 8, sunan donesli Robu Razparanu akonij Bila to su nan Razparali Čizmu i Postol
samo ato da se Ružiš, ond nas Vode Na stanicu Na željeznicu Kad Tamo tuje bilo More
Vojske i Rusi su Nas trpali Na Vagone
u svakoga po 40 Momaka ina Vrata po jedan Rus tri četire makine. Ali Srbi njin govore
da idu i oni snama, aš aš daćemo mi stražari potuć oni nisu dali Ali dojde jedan oficir
srbski i kaže, da stave jednoga Rusa, jednoga srba, na Vrata Vagona, aš da smo mi
ljudi opasni. istavili su i Vozimo se 80 kilometara u Neki Grad. Ekaterinoslav, i tu
dodjemo i Vode nas u Lager, onda u lageru bilo oko pedeset hiljada zarobljenika,
Nemaca, Majara Hrvata i svih Narodnosti i Ruski išli predat Karte Na komandu a ovi
Na dvorištu Viču okonas
(numeracija 28)
amitu stojimo ko mokre kokoše, i divanimo Med sobom, Ali ti zarobljeniki šlušaju,
i neko i Razumi Naš govor, a Nepoznanas Nitko, aš smo bili obučeni sakako i pitaju
Nas, štosmo Mi a mi Pričamo svoje Nevolje Neki Jednomu Neki drugom atose Razširi
glas, po svem lageru, dasu svi znali u svakom Jeziku što smo, i Pitaju Nas a šta su Ovi
sa Puškama što Vaš Čuvaju, to tosu Oni od kih smo mi Trpjeli Muke, i kažu nam pa
Vi ste Vozili se Noćas 80 kilometara, sve uz Rijeku dnjepar, Vas 40 Vagona, iniste je
pobacali u Vodu, Onda tije
Nastal Veliki krič. Navalili Nanje, Radi Nas i ubili sujih do smrti, 99 a 7 je ostalo
malo Duhovato dotekli jedna Četa Rusa onisuse Razbižali po Gradu, ami tu stojimo
komokri, pitaju kije mi Neznamo i tu san se toga zla Riješil, komać i jedva fala Bogu i
Majki Božjoj.
Ali to n ije sve, toje samo Nekoje, Ašje toga Bilo i Više, A dalje sada, Iz toga lagera. sada
su Nas, Rusi dali u Jedan špital Za Redit njihove Ranjenike, dase malo tu uporavimo,
i Jasan Bil zapal na Komandu, kadi smo spali mi i Rusi
(numeracija 30)
posebi kadi su bili zdravi, spavi li, ovi ljudi su Redili Bolne i Ranjene, a Rusi su nan
komandirali, Ja san tu Čuval i jedan slavonac, postelje i sobe, smo Čistili, i tuje Bilo
Jako Dobro, Nikad Bolje tusan Malo progledal, i bio san tu, godinu dana, i Jase smutin
daću pobić kući, ito napravim uzmem svoj kufer, i oden, Na stanicu, i Jušto Makina da
ide, Aja Položi kufer u nutra Idem Van, da malo šta Vidim dok ide, Kad tamo Narod
Bježi iz stanice Joče, Počeloj pucati topništvo, Na stanicu i kuferu san bil fanj Napravil
i kruha i Cukara i Čaja i Ručnik sapuna košulje
i sotobrage dvoje i Jos sve sto god drugo Nazalost Još Novac 49 Rublja i Pobjegnen
ija u Jednu kuću, tu Prenoćin Na zemlji, ito samo dame Nitko ništa Nepita, Ništa Ne
jeden gladan izadjen Jutra na ulicu, Nikog nigde nema, Samo Pulicaji, Na konjima lete
kog grad Vide udari sa žilom po glavi, idi u hatu i mene ohari po glavi ija Pobjegnen itu
Čubin do preko Podne, idem Još Na ulicu, ipak Narod kreće i Nastanicu po kufer, da
nema želježnice ni kufera i otišlaje, Ja gladan mislim, šta da sad Napravim, kuda ću, i
idem tamo gdesam Bil, pitam da me
(numeracija 32)
prime Natrag, Oni mi kažu daćeme uzet, Ma idem “Smotritelju” pitat prošćenja Na
klečeć i sa Rukama stišnjenimi, Aja nis htio, opet idem na na stanicu, gldan ko pas, i
jušto ojuri počela hodit Jedna makina, Ja škočim Na štinge, Nepitan kud ide, Ništa mi
niko ne kaže dovučen se u Vagon ljudi sjedfe, Razgovaraju ide svaki za svojin Poslon
Ja negovorim Ništa, samo dame ne poznaju Po govoru, Vozimo se cjelu Noć i dan
uvjek, judi jedu šta ki ima, Aja bin bil Jil, ibimi bili dali, ali san se bal Pitat da me ne
izda govor, i Vozimo i Drugu Noć svu
sve do Jutro, i dojdemo u Neki grad, kod Črnoga mora, tu Makina ostaje odkučiju
i ide daje, a ljudi idu svaki zna kamo ide Ja Čekam, dok svi otidu, stanem Na Vrata
Vagona, i gledam kuda ću sada. a suze mi lete same, ko Palac, gladan i Neznam kamo,
tu dojde mularije Djece jedno 20 i gledaju, Janjih pitam, No sreća, znal san dobro
govorit Ruski. i Pitam, Jak se Naživa taj Gorod, Oni svi Viču Nikolajev. ija Pitan, imali
tu Austrijci a oni kažu da ima Ja Pitam gde, i oni mi kažu tu tamo i Tamo, Ja pitam, da
mi idu kazat, to Jedno 5 jih ide smanun,
(numeracija 34)
Oni pitaju kuda, gde san bil, i tako, dojdemo Na jedno mesto u Jedna Vela zgrada
puna Naših soldatih, i Jedan oficir Ruski bio kapetan, toga Lagera komandant, Jatu
šećem po lageru šlušan kako govore to sve njemci i Madjari, štoću sada, idem ktomu
kapetanu, pitam ga po Ruski, dame uzme Na Rabotu, a On mene pita štasam ja, Ja
kažem Austrijc on meni kaže, šprehen si tajč, Ja kažen Ja neznam Njemački, tak ti srbin
Ne Jasam hrvat, to svejedno to Slavenski Narod, i on mi kaže, da budu Oni Razbili
Austrijac i svi slaveni složit u jedno kolo, a Rusija daćebit kao Mat sih slavena,
to ka bude drugi Rat, ov 1918. razbije se Austrija, druga Vojna, Nemačka, i slaveni
će se složit u jedno kolo, samo Vi Hrvati, svama ćebit trudno djelo, zatim dojde treta
Vojna, oni zovu Vojnu Rat. i Onda će Past celi svjet pod jednu Državu, sad Podku
nije Rekao, bilo koju, ito mi kaže daćeto Prije leh ja Navršin 75 Godina, bit, i kaže mi
Pazi ako Buš živ Ne zabi šta ti Kažem ijato pratin i štaje kazal onoje bilo, u Dva Rata a
kaza da treći će Rat to donest, ali da Teško za njega ki to do čeka, i Čudi mise kako ja
govorin po Ruski, ja Pričan dasan Rob 4 godine pa da san
(dvije stranice bez numeracije)
se Naučil. On kaže ovi Vaši niš Neznaju, tosu bili Nemci i Madari Njimaje to teško išlo
u Glavu, Ali tih brbul, je bilo meni dosta, jamu kažem, gospod kapetan, Vaše visoko
Blago Rođe, Janis kušal 52 sata ničega ja dubže gladni, Ali onrad i sad, aš je Razgovaral
pita gdi si bio dosad, i kuda idem, ja njemu Pričam sve ito Istinu, pa da san sad Naumil
poć doma, a On se Čudi, što može da Trpi, jedan Čovjek, a sad mi pa kaže, da ja ne
idem doma dasam ja još dalje prošal u Rusiju, i onda Pita Jeli gotov, objed, kažu da
nije i kaže dajtemu Hleba i Cukara
i Čaja dase ukrepi i daju pol štruce kruha, i špeha i Čaja i Cukara, i kad bude obed,
davajte mu, i tako napivod pusti me da Pojeden onda opet dodje kmeni i upiše me
u knjigu, i kažemi, ti hoćes u Nas Rabotat, Jakažen da Oću, i kažemi No ti si bjedni
Človek, ti budeš 1 dan Rabotat drugi dan odihat, ponašu Počinut plaće nikake nema,
to dobro kušat, po malenko Rabotat, hoćeš tak. Ja kažem da oću, dok se malo Najem
a potla sam u sebi mislin kako Bude, Ali sreća tu nij me Niko poznal, ni zame Nemari
pa njemu nij poć saki dan na delo,
(numeracija 36)
Pame ni ne zove, Ali on kapetan opet dodje kmeni, ija ga Pitam da Neman odjela,
idasan Pun blaga, On kaže da mij Rekal, da tu Nema Ništa, to dobro jist, a Robu da
ukradi, ak hoćeš da dostaneš, Jamu kažem da ja krasti Neznan, Aon mi kaže da se bun
Naučit, i otide, dobro ja mislin kako ću tu nij meni slabo ali niman Pare nijedne i Bin
pušil i Popil Pivu tujej bilo botuja 60 kopek, Cigareti 6. Ali u mene pare Nema, One 2
krpe nameni razparane i šenčive tomij sve Ne vidin ništa za u krast, pa mislin kako da
Počmen, niman se kog upitat kako ću
Aja jutra kad su išli na delo, idem ija da Vidim kud se kreću, Ali kad se stroje i Jedan
Nemac Viče Na me, Veh Veh, i ja Ostanem idem samo zanjima jedno 20 koraka i pazin
dobro kudaću Natrag, i dođu na stanicu tuje bil Državni magazin od Robe stare i Nove.
i Onisu vezali na bale, posebi staru po sebi Novu, ja otraga gledam i Vidin jednog Rusa,
gde ogleda Robu, ija iden knjemu daću ga pitat, Odjelo on bježi, Valjda je bio kod ija
Vidin drugoga idem kod njega, onse ne boji i Pitam, daj mi pan malo bilje, stomanju i
sotobrage, i On mi kaže
(numeracija 38)
bemi Job tvoju Mat, i Ja zamen stomanju i sotobrage, stare dasan bar nove, ali trubilo,
idem doma, to operen i šušin u kuhinji, ki god me Vidi, govori ti pojde Na Pazar, ajato
Razumin i mučin i mislin nigdi mora bit placca gdese prodaje stavin to po kabinicu, a
teška mij sila bila obuć Ali vidim, da nose dva Na Ramenu Robe, i idu a ja to bože za
njima dojdu na taj pazar i tuse prodaje kape bluze Vreće postoli ma sve, aja tonosin
pod kabanicun, Niko nezna mislin neću tako prodat, i stavin tou Ruku i jedna Baba
pita, prodaješ, Ja kažem da, a skuliko pjet Rubljih, Na čtiri dam,
a Ja kažem, No daj, idami, aja bin bil dal iza jednoga, samo da prodam, i dobro sad
znan od kud Bura puše, kupin beloga kruha, Cigareti i popit Biru iden, i pušin naveliko
baš mij bilo i sila, isad ja saki dan, tako Radin, Nitko zame nemari, akone ta kapetan,
ali Onje malo tamo, pa sad mi ni treba Čaćemi, ija tako sve bolje, kigoddan i 15 Rubalj
zaradim, itoje trajalo tri puna miseca, Jasan tu Napravil, jedno tristo Dinara ne dinara
leh Rubalja, i tu Pijen sakidan po 2 pive koštale su Rub i 20. i bilo dobro, Ali Najedan
put jednog dana Čujese topništvo puca to po plašeno gleda sve
(numeracija 40)
i Noćom svi Ruski, pobje gnu. a jutro sve tiho, i na jedan Put, eto njemačka Vojska
i Austrijska, i to sve po Redu postavljaju stražu, i Nas u krcaju u jednu sobu praznu,
Više se ne kuha za nas ni ne prodaje Ništa svagdi Nemac Na straži, Nosi i Vozi sve
na štacijon za njemačku, a Nama govore, Na cvaj stunt opštagen Na Vagon ekspres,
Nazune brzo Na Vagon krcajse. i tako je bilo. i sadi de makina u Odessu, tri dana tuse
ne jede, no zame sreća, štosam tu bil napravil malo Novac tomej spasilo i sada
tu san maknul iz grada Nikolajeva na 19. III 1918. putem odese pa na krivi Rog na
Podolsku pa na drežnju onda na Črnovicu ituje došla Granica Naša i Ruska Ruska
do tud smose Vozili 7 dana, uvjek bez Jest, ali san mogal kupit kruha i Mesa do Tuda
svagdi i kupin iza Preko, a danis tamo kral tu bin Već bil od glada umrl, i idemo preko
granice Na našu željeznicu, aš na granici nema spoja sa drugom državom štreka, i tu

dojdemo u Grad Trno polje Onda na lavov jedan Veli grad itu smo stali 14 dana sunas
izpitivali i okupali i šišali.
(numeracija 42)
Onda smo krenuli Na na Grad Sijanku preko uspačkog klanca pa preko Visokih karpata
i gora pa niz u slovačku pa onda u Madjersku Na Grad Ungar, pa Rakoščaba, Pana
Soboticu pa na Novi sad pa Na Petro Varadin pana slavon ski brod preko slavonije
u Zagreb pa na Karlovac pa Ogulin onda pješke na Josip dol preko plitvičkih Jezera
onda na plaško i na jesenovicu onda u Otočač Na kadru i tusunas ispitali sve kakoje
bilo snama i dobili smo svaki 2 dva miseca Dopusta i onda preko Vratnika senjskog,
pa na senj onda na Rijeku i došal sam doma Na 9 maja 1918 godine.
i Sada kad ja Iiden iz Rijeke Vidim, sve Nekog i Nekog poznata, Ali to mise Čudno
Vidi, sta misliš, od 1. Marča 1915 godine, do 9. maja 1918. Nikad nisam dobio pismo
niti sam što kada Čuo. od Doma. u to Vrime, i tako idem po Cesti Ja i Bioje samnom,
Slave Rijčićev, smose bili u Zagrebu Sastali, i tako smo skupa išli Doma, i u Poje, su
mene došli Čekat, Naša stana i Rumano i Našega strica andjel, ija i slave projdemo,
Nekažemo Ništa, oni stanu djeca 3. do 7 godina, i gledaju Čuli su,
(numeracija 44)
daidemo, dalje utaknemo. Neku staru Banićevu inju smo Poznali, inazdravimo se, i
kažemi, pak čaneć ti Pijo, Niš reć ovoj dici, ija kažem pa štaću kada ih Nepoznam, Pa
ovosu tvoji, Nato sume prolele suze, i uzmen, jednoga Naručaj a jednog za ruku i tako
idemo pomalo i Naš isto Anjel me drži za Nogu struge strane i tako dodjemo Doma,
doma su bili samo stari i žene i Djeca, Nikog doma spodobna Čovjeka, itako doma se
vuču ti 2. mjeseca dopusta, i Prošli, Ali Još uvjek. traje Rat, Ja Više Ne iden, meni toga
dosta i Previše, i kazao sam tamo, Ma u sebi
da Ni kada Više, dase samo dovučem doma. i takoje i bilo, ali kad su prošla da ta 2.
dva miseca, tu bi treba ići Na trag, Jane idem Bižin, ali love žandari, Nemožeš bit
doma, kazat se Medju Narod, do mihoje bilo dobro, ali posle nije, do mihoje san kosil
juden, po Planini tamo san se hranil, i nešto san i zašlužil, od mihoje san pak sam
u Peškovicah, do sih svetih, a bila slaba Vrimena, ajanisan smel doma aš bi me bili
uvatili. Onda Baš Na dan Sih svetih se čuje, daje prelom Austrije, i Nastala sloboda, ija
doma i bioje Ali to sve za malo Vremena
(numeracija 46)
bio Razpad Austrije, Ali zajedno, bi triba zet Oružje, pa stvarat Jugoslaviju, Još nisu
bili svi ni došli kući kisu bili daje, i meni treba ić, ali Jase Nedam, a Već je toga bilo
Puno, kisu zajedno ustali, samo Druge kape, i eto ti Jugoslavenska Vojska, Ali Nakon
4 dana eto 4 Vojnika dodju pome a jase Perem sad sam Došal kući nakon 4 godine
dajemeni toga preko glave, Nema ništa, nego pitaju mi na Voju, Oćeš šlužit Oko doma,
ili oćeš dalje da ideš, Jakažen daću doma, i idemo tu u Male Dražice, Čuvat Neki
Eroplan, tuje bio Pao, Ne dugo.
imi Čuvamo 12 momaka, Na smenu po 2 sata, i mi tu trubimo, Ali za nekoliko dana
Dolazi da Talijanska Vojska, ma ko mrava, mi Bježimo doma, i Oni zaposjedu selo i
Grad Rijeku, uzmu Eroplan i Oružje, i zaposjedu sve do Vrh obruča i Jelenja gornjeg
i krasice, itu san se bio toga zla oslobodil Fala Bogu 4/XI. 1918.g. a preko tih Brdina
Naših, tuse Nastanila druga Vojska Naša, to Nova Jugoslavenska, i tako stalo 2 godine,
Onda su Napravili Talijani i Jugoslaveni Granicu, po Kastvu drenovoj i Rijeki i šćulcu
u Padežah i Povukli se tako Na 18/ XII. 1920.
(numeracija 48; ispisana samo prva stranica)
Onda Bilo Mirno 20 godina Ali 41 godine. Buknuo je opet Još Veći Rat, i Na Veliki
petak opet 1941. je Napala Nas, opet talija i Njemačka i Cjeli svjet, i tuje bilo opet
Velo zlo. i Naša Država se Razpala u tri djela, tako zvano Četniki i Ustaše i Partizani, i
Njemci i Talijani, to bilo sve skup, Apartizani sami, njih bi bil svaki, Ali nakon Velikih
Borba, sve do godine 1945. Nad vladali su sveto, Partizani Naši, ljudi, kisuse Borili za
Jugoslaviju Novu. Ali tuseje prolelo krvi, more, i palo mnogo i mnogo ljudih,
(numeracija 58)
Naša Obitelj - Rodjenja
godina
Pijo Hlača 1882.
Jelena Hlača 1888.
Naša Djeca.
Marija Hlača 1910.
Rumano Hlača 1911.
Stana Hlača 1913.
Ivan Hlača 1915.
Petar Hlača 1919.
Veronika Hlača 1922.
Branko Hlača 1925.
Dušan Hlača 1927.
Mismose ženili 6. Veljače 1910.
Pijo i Jelena Hlača.
Od Djece Naše ima Umrlih, godine
Bog je pomiluj
1. Marija Hlača 1911.
2. Ivan Hlača 1915.
3. Petar Hlača 1919.
4. Veronika Hlača 1929.
5. Rumano Hlača 1944. Poginuo kao Vojnik. 29. XII. 1944. godine U.
Štutthof Aussenkomando Politz. u Zatočeničkom Logoru u Njemačkoj.
(numeracija 60)
Pijo Hlača
Moj Otac zvao se Stiepan Hlača, umro 1930. od 85 godina.
Moja Majka zvala se Tereza Petrović posle Vjenčanja Hlača umrla 1927 od 83 godine.
Moga Otca Braća Bilisu Miha i Bartol. Njihov Otac zvaose Andre ded Mate njihova
Majka zvalase Franka.
Majkin Otac od Jele Hlača zvao se Jakov Grlaš. Otac mu Bio Gašpar. a brat mu bio
Juraj. umro Jakov Grlaš godine 1926. od 75 godina a njeja Majka zvalase Ana Grlaš
rodjena Juretić. Umrla 1923 godine.
(numeracija 64)
Pijo Hlača
Kad sam ja bio u Meriki Atres moj bio Prvi
Mister, Pijo Hlača.

22.24. St. Louis ave.
East. St. Louis. Ill.
Nort, Amerika.

Atres Drugi
Mister, Pijo Hlača.
29.49. Skott Ave. St. Louis.
Ma. Nort. Amerika.
Kad san Bio Soldat Atres moj Bio Prvi

Infaterist. Hlača Pija
1. Erzac Kunpanij
1. Cug. Regiment 79.
Rijeka
Atres Drugi
Infanterist Hlača Pijo
1. Marš kunpanij
Eršte Cug. Reg. 79
Rijeka
kad sam bio u Ratu Atres treći.

Infanterist Hlača Pijo
10. Marš Batalijon
Feld. Post. 111.
Kad sam Bio u Rusiji Atres prvi bio.

Рoccua
109. Рaбoтнa Рοтa
255. Рaбoтпa Mинска Друзьейна Bojнa Плеенй
Пија Клача
kudagod smo išli tako je bila.
(numeracija 66)
Srbske Armije,
U srbskoj Armiji Bio Atres
Peдов Пйја Хлача
3. Чета I. Баталйон
5. Пешадйјскй Пук.
Руссйа
Kad sam bio iz Armije odpušćen, da bio moj Atres 1. prvi

Рoccua
Город Екатерйнославъ
155. Своднй двакуонска Госпйтаљв.
Воено Плени
Хлача Пйја
Atres, Drugi, kada san Se premestil

Воено Плений
Kлача Пйја
Дневалник.
команда 105.
Город Николајев
Рoccuja.
(numeracija 68)
U ime “Isus i Marija” !
Pijo Hlača.
Jasan Počeo Va umolah delat, 20 Veljače 1920 god. Onoje bil sve komun, i Ruševina i
kanali. Ma niš leh takalo.Vidi danas, Manema mesta, kadi nij kopano, pa kadigod pol
metra, a kadi god i Metar, a kadi god i tri metra. Itako jasan Radio koji god dan po letu
i 16 sati, koji god i 10. koji i 5 i 3 sata na dan , i tako sam tu izgubil, dana Na Radnji
Ovako.
Radni Dani godine
64 1920
70 1921
51 1922
35 1923
36 1924
60 1925
52 1926
31 1927
42 1928
12 1929
30 1930
25 1931
20 1932
10 1933
25 1934
15 1935
40 1936
10 1937
12 1938
20 1939
21 1940
okreni
(numeracija 70)
Radni dani ====== 1941
======= 1942
====== Ove 1943
====== godine 1944
Ništa bije Rat. 1945
_________
r. dani Napred
31 1946
24 1947
12 1948
15 1949
13 1950
16 1951
Ništa bio bolestan === 1952
ništa ‘’ == ‘’ 1953
Pazi
od godine 1924 do 1931. posadjeni su svi Grmi. Nekoje posadin svake godine, Ali malo.
Aštu nije Raslo Ništa. Isada uvjek je Nešto za Radit. Još Nešto, i Djeca i Materin stari
Otac i Oni su Nešto malo Radili. Ali njih Nepišem u knjigu, Aš su bili Nesposobni.
(numeracija 74)
A sada Pazi dobro. Jasam Napravio Kuću, godine 1910. A zaselil sam se u nju, kad
smo se oženili. Na dan 6/II. 1910. Još nij Bila gotova sa Finun Meltun, to smo Na
pravili oba skup, Kad smose oženili. a godine 1913 kupio san njivu Nad lazinun za 160
kruna, i onaje prepisana Namene, i košta me oko 200 kruna, dok je to uređeno, i karte
iman doma od toga, samo od te lihe, da, a tose zove na Topulu u Gruntovnici, pazite
dobro šta pišem, ašto će Vam trebat, dalje godine 1922. dao mije Moj Otac, štalu i ovu
Ledanu
Na kraj kuće i Topoli i Peškovice, i Ovo jako pazite, šta Vam tu kažen toje ovako
Napravno. Kupo prodajni ugovor. Brat Ivan kupio Kuću Broj 8. zemljista 2 metra od
zada kuće, 4 metra sa leve strane. Ali Natom Mjestu je on sagradil još kuće isad nema
Ništa zemlje, aš je zel sve svoje. i toje njegovo Nanjega prepisano u gruntovnici. toje bil
sve, jedan komad cjeli vrt, i ivanova kuća i stara kuća, što je razdjelena na tri djela,
Bratu Josipu Bratu Filipu i Bratu Pijo Toje Bilo pokjonog Otca.
(numeracija 76)
Ovo dobro Pazite, toje Napravno Ovako. To je dao Otac. Brat Josip dobio prvi dio, kadi
Marija Biva i Ovu dolnju lihu, Brat Filip dobio II dio kuće Vrt i pol Topolih,
Brat Pijo dobio III dio ovu štalu i ledinu i pol Topolih, i sada toje omejašil sam Otac,
svakoj kući svoj komad, i pred kućom, dase nesmeta, ni gomila, ni nijedna stvar,
koja Preči, dase nemože Na ulicu, Jer svaki dio kuće dobioje zemljište svoje, tosu
Van mejaši, štoje ukopao pokojni Otac Josip je dobio dolnji dio. Pijo je dobio srednji
Dio. Filip je dobio Gornji dio.atoje u Troje zajednički uneseno Gruntovno, Jer bi bilo
inžinjera zvat, da Razmjeri sakom svoje, i bilo bi boje, Ali nismo, pase Ravnajte po
mejaših, i takoje Rečeno.zato je Rečeno, aš je Brat Filip, prepisal Nase svoj dio Vrta,
Aš je bil ozgora, ovose Nemože Naše Bez Inžinjera. Pamtite.
(numeracija 78)
A sada Peškovice san ja dobil na del sadću Van pisat samo Naše, njihovo Vam Ne
treba Peškoviceje Otac kupil je, od Nekoga Franovića, z Zastenic, ugovor je storen
Jasan kupio, od pokjonog otca, ugovor je storen, Druga 1924 godine Materin Otac
Jakov Grlaš, u stare i nemoćne, dane, smoga mi uzeli Na prehranu, i nan je dal zato
ovo, Dražicah kućui 17 hvati zemljišta, i Jablanicu, i Nad prn dol, i hahlić pod hahlić
se zove, i zatrep, i Fičorov Dolac, onda Jasan bil minjal kuću sa Tomun Ban, za Lazinu
ijednu njivu,
tako zvanu pod Vrton Pred Banovun kućun atu njivu san ja prodao 1926 godine sada
tu opet Jako Pazite, pod halić su dvi sjenokoše, gruntovno a skupasu, a jednaje. jedna
je Jakov Grlaš jedna je Ivan Grlaš Veća od Jakova je ugovor Napisan, od Ivana Nije.
a Ivan je minjal za ovih 17 hvati u kuće, sa pokojnin Jakovon, pol, Nad prndola i
sjenokošu pahahlić, 17 hvati u kuće drži sad mikula Sin Ivanov, Ja Pijo Držin Hahlić
i Nad prndol, toje storeno 1904 godine, tosu stari Napravili, atoje Nama došlo Nadel,
atoga ugovora Nema.
(numeracija 80)
drugo Zatrep, ugovor, je Napisan, na tri Djelova, ajoš jih je Više, aš san pa ija bil minjal
neke djelove Ali nis storil ugovora još 1926.g. a sad su Van dva djela jedan Fičorov
Dolac, a jedan Zatrep, a Gruntovno jih je Više, parcela. Na zatrepu, Na nekih Fičorih
i na sudaninih, a sad je od 1926 zatrep 1 komad. samo jasan slozil i Fičorov Dolac 2
komad A sad i Jablanica odnje je ugovor Napisan, i Ona je Na Nekih fičorih, i Fičorov
dolac i zatrep toje bil kupil, Neki Gašpar Grlaš, i dal sinu Jakovu kad je umrl, a Jakov
je dal meni Piju Hlača.
Onda sad Opet dobro pazite, akoja Ne Napravin ovoga toćete morat Vi, Ugovori su
storeni i Napisani. Od Mog Pokojnog Otca godine 1922. - od Jakova Grlaša godine
1924. - Od Tome Bana godine 1926 iti ugovori leže u Pisarni, Duhtora Ivo Orlić.
Odvjetnika i njegova Pisara, Božo Pjevac, U Šušaku, njih poznaju Svi, pase u pitajte,
ako Oni umru, u Pisarni će spisi sejedno ostat. tuvam je sve opisano Pijo Hlača.
(numeracija 82; ispisana samo četvrtina prve stranice)
Akoćete je imet paje potražite i dobit ćeteje, tu Vam je sve točno Napisano. i Druge
stvari kesu Vam Potrebne, samo dobro Čitajte.
(numeracija 84)
U ime “Isus i Marija”
Pijo Hlača
1920.g. Jasan kupio prvu kravu Na dug, za 19. hiljada kruna, u šest godina sam ju
isplatio onda samju Prodal za 2 hiljade i sto dinara i kupio sam drugu kravu 1926 isto
za 2100 dinara, do godine 1929 kupio sam treću za 19 sto dinara prvu san Prodal 17
sto dinara. onda 4 kravu san kupil isto 1929 godine za 18 i 50 dinara prvu san prodal
za 15 sto dinara onda 1930 godine kupio san 5 kravu za 2500 dinara prodao sam prvu
za 19 sto dinara. kupio samk 6 kravu 1931 godine za 2300 dinara prvu san prodal 800
dinara
Onda kupio sam 7 kravu godine 1931. za sedam sto i hijata, za 17 sto dinara, prodao
sam prvu za 12 sto dinara, onda 8 kravu san kupil za 700 dinara prvu san prodal za
12 sto dinara a Ovu od 7 sto dinara, 4 dan san ju prodal, za 6 sto dinara, kupio sam 9
kravu 1933 g. za 18 sto dinara prodal samju za 12 sto dinara kupio sam 10 kravu 1934
god. za 1400 dinara a 1 kravu za 800 dinara, jednu sam prodal za 12 sto 1 za 7 sto
dinara, kupio sam 1935 g. za 19 sto dinara, drugi dan san ju prodal za 18 sto din. kupio
sam 13 kravu za 12 sto dinara prodao samju, za 8 sto dinara. isto 1935 godine
(numeracija 86)
Onda 1936 godine Četrnajstu kupio sam kravu za 2 hiljade dinara, i tusan imao do
1950 i onda sam ju prodal za 22 hiljade dinara kupio sam 15 kravu 1936 godine za
800 dinara prodal sam ju za 800 dinara, onda kupio sam 16 kravu 1937 god. za 15 sto
dinara i Prodal sam je za 15 sto dinara kupio sam 16 kravu 1938. g. za 23 sto dinara,
prodal sam ju za 16 sto dinara kupio sam 17 stu kravu za 16 sto dinara 1939 god. a
prodao sam ju za 14 sto dinara, kupio sam 18 tu kravu 1940 za 22 stotine dinara a
prodal sam ju za 19 sto dinara, onda 1941. godine kupio sam 20 tu kravu za 18 dinara.
1942 godine
samju Prodal za tri hiljade i 700 dinara. Ma nijedna nij bila za Niš, kaj bila takoje
obolela, tuliko dasan moral prodat, samo od 1936 godine ona mej služila 14 godina,
i bio san odnje pustil Telicu 1942 godine 1 put sej Otelila i bilaj strašno dobra, pasej
prekinula i prodal sam ju za 4500 dinara, pustio sam drugo Telicu isto od te stare
krave, bila je jalova drugu godinu, Ona bila za prodat, i Prodal sanju za 2000 hiljada
i 700 dinara, sadje ostala sama stara krava, i ona je Jalova, prodao sam nju za 22
hiljada dinara kupio sam drugu za 30 hiljada.
(numeracija 88; ispisano pola prve stranice)
1952 godine prodal sanju za 25 hiljada dinara, i kupiosan opet drugu za 40. hiljada
dinara. 1952. i Prodal san ju za 29 hiljada, dinara 1953 godine kupio sam drugu 1953,
za 36 hiljada dinara, i otelila seje, Na 5 ožujka i zlegla Telicu, inju Ako Bogda, ćemo
gojit za Pašu. Ali sanju Prodal 1954 godine za 17 hiljada,
(numeracija 90; prva stranica neispisana)
a Ovo 1893 Jasan još bio malen, suse djelili sadi i Jasan dobio. Ovaj Orih, pred kućom,
za posadit, u školi, sam ga dobio posadil gaje pokojni Otac, ovdi na ledini, i tuje Rasal
do 1911 godine onda sam gaja, presadil pred kuću i tu Raste, i ova črišnja pred kućom
aje posajena 1936 godine a Ovi sadi Na Ledini Redi kućun Oni su posajeni 1937 godine
Orih pred kućom san posikal 1934. a posadil san bil va um olah 1927 orihi iz sjemena
pasan jednoga izkopal isan ga posadil Pred kuću na isto mesto 24 studena 1954. godi.
(numeracija 190; prva stranica neispisana)
Kuda ideš ikamo dojdeš, Treba svakoga pozdraviti, sa Riječima “Hvaljen Isus i
Marija.”
Akone Barem, dobro Jutro dobar dan, Dobar Večer.

kad odlaziš Zbogom.
Ptica se pozna po Perju, a Čovjek po govoru.

(numeracija 192)
Dobar Savjet
do 3 puta Bog Pomaže.
tako poslovica kaže.
1.) Pobožan da jesi

grijeh, da duši ne nahudi,
2.) pošlušan da jesi

stan, da stečeš Na Nabesih,
3.) budi ljubljiv štuj i Radi,

dase otmeš Nuždi gladi
tri Riječi zlatne krasne

pamti djete Moje
i u srdce ih piši svoje.
Ovo Još Važnije.

1. “Bog” jedao 10. zapovjedih božjih!
treba daje znaš!
2. isus krist je naučio moliti,
Otče Naš!
3. Slava Otcu i Sinu i Duhu Svetomu,
kakoje bilo Na Početku tako sada i uvjeke Amen!
4. U Ime Otca i sina i
Duha Svetoga Amen!
5. Toje Najmilija: gospodinu Bogu. i ljepo pjevanje?
6. ljubi Boga, Nad sve. a bližnjega kao sebe!
7. To moraš da žnaš! Ako Oćeš da u Nebo doj deš?

8. Isus se Rodio umro Na križu
Naredio “Crkvi” izpovjed i svetu “Pričest” za spasenje Svih ljudih.
9. Akoto sve slušaš spasit ćeš se Akone, Propast ćeš.
(numeracija 194)
Pazi tovan je jako treba znati stranu od 70 do 82. pa Čitajte.
Ovu “Knjigu” Čuvaj, ineka Čitate svi, Neka stoji u Jednoga kiju Najvoli. Tućete Naći,
išta Vam je potrebno.!

2. PRIJEPIS TEKSTA PIJA HLAČE “OPIS MOGA ŽIVOTA”

SUVREMENIM HRVATSKIM PRAVOPISOM
Opis moga života
U Ime Isus i Marija!

Pijo Hlača, rođen 11. srpnja 1882., Dražice Vele br.7., Jelenje
1.
Ja sam počeo školu 1889. a svršio sam ju u 1896. U četiri razreda sam išal pet
godina, (u trećega dva leta), u Petovnicu3 dva, ukupno sedam godina.
Od 1896. do 1906 sam delal doma i po Rijeki i Šušaku, kadi mi se j trefilo za
delat.
Onda ja sam išal u Ameriku 1906. Putovao sam na Rijeku, onda u Trst, pa
u Grčku4 u Sanpeter, onda u Taliju, morem smo išli skroz5 (u) Španjolsku, onda
Portogalsku. U gradu Portogalu6 stali smo četiri sata i tu sam išal malo u grad. Platili
smo jednu krunu portogalskoj puliciji pa su nas vodili po gradu, i (u) jednon mestu
smo bili u gostioni, i ta nij bila ugodna, aš nismo znali govorit portogalski. Onda su
nas dopejali7 na brod naš na kom smo se vozili, koji se zvao “Sofija Hohenberg”. Onda
od tuda počne more drugo, takozvano ocean. Krenuli smo napred i nikad više nismo
videli kopna, dok nismo došli u Ameriku u grad Nevijork8. Tu su kuće visoko na 30
i 40 i više podih9. Takvo što se tu i vidi: i kuće, i štreke10 i oko mora, toga nema na
svjetu! Tu smo stali dva sata, i tu sam videl brata Filipa, on je išal iz Amerike kući, a
ja u Ameriku. Tu smo bili skup jedno pol ure. Onda smo mi išli na jedan mali brodić.
Vozili se smo dve ure dalje se po nekom Baltičkom moru11, u neki grad Baltimore. Tu
smo išli na želježnicu skroz neki grad Dimram, onda u Pelsovaniju12 i Pitsburg13, onda
u Santlajz14, a bili smo u više gradova ali to je samo dje smo malo stali. U Santlajzu
smo išli dolje, i tu smo ostali, tu su nas čekali (smo bili pisali nekom da ćemo doć, smo
bili trojica odovud). Onda tu smo počeli delat. Ja san išal u fabriku. Radio sam u njoj
jednu godinu. Onda san išal delat još jednu godinu po gradu da malo šta vidim. To su
dva leta.
Daje san išal kući 1908. i došal sam nazad u Nevijork po onon mjestu kud
smo išli tamo. Tu smo stali deset sati. Onda smo išli na jedan veli brod, zvao se
“Mauretanija” i vozili smo se nazad preko velikog oceana u Englesku, u neki grad
Liverpol15, onda drugim putem na jedan konal morem dvajset i četire ure u Belgiju
u neki grad Ntverpen16, onda na želježnicu skroz Belgiju, pa onda skroz Francesku,
onda u Svicarsku i Nemačku u neki grad Buks. Tu je, to j granica i naša austrijska.
Onda smo išli u našu zemlju na neki grad preko visokih brdina Tirola (to se zove taj
kraj tako, a pod njin grad Insbruk17), onda u neki grad Vilah18, onda u grad Ljubljanu,
onda smo išli na Šanpetar19, onda na Rjeku i onda sam došal kući, fala Bogu! To je
ljepo, ali tu je veliko trpljenje. Tamo sam štental20 dvajset i četiri dana, natrag šešnajst
dana (išal sam bržim putem), i donesal sam prilično novac21, ali sam puno trpel. No
bio sam mlad, a nis bio lunp22, umel23 sam čuvat novac, a i zdravlje. To je bilo za me
prvo dobro.
Onda sam išal (s) delon24 na Rijeku (u) Central Letriki, na Zviru od 1908.
godine. Onda 1909. sad mi se j počelo kretat u glavi, jake misli, počeo sam da se ženim,
i napravio sam kuću 1909. a nis mogal sasvim finit25, a to sam dalje finil 1910. godine.
I onda san se oženio, i radio san na Zviru. Uvjek, uvjek tu su mi radili drugi i pomagal
mi je moj otac i pazil na posal, samo ja san platil. I tu se j jako ljepo živelo, nikad u
životu tako! Radilo se je i kupilo se je što god si htio. Ali to je bilo za malo26...
Godine 1914. buknuo je rat. A ja, a ja nis bio prije soldat. Onda početkom 1915.
išal sam na vižitu, i ja sam išao u rat. Tu sam napustio delo i sad sam išal u Rijeku 1.
marča, i do 1. maja išal sam u rat. I sad je tonulo dobro u more...
Išal sam iz Rijeke skroz Ogulin, Karlovac, Zagreb, na Slavonski Brod, pa preko
Drave u Peštu, u Madjersku, u Rakoščaba, onda pa neki Ungar, onda smo se iskrcali
dole, aš tu je bio blizu rat27. I srećom, u taj čas su se povukli Rusi nazad, i mi smo išli
hodeć28 za njimi, šest dana išli. Na šestoga dana stigli smo je29. Tu je bilo strah i trepet.
Tu se ne jede, ne spava, samo puca noćom i danom. To traje trejset i pet dana.
I oni su napali na nas, i naše su krilo zarobili (šta zarobili, šta ubili) u nekom
gradu Lenbergu u Galiciji (po našem: Lavovu)30, onda su nas povatali, ki j bil živ. Ali
opet su navalili naši na Ruse a oni bježali s nama. Nas su uhvatili četiri puka, i mi
smo hodili danom i noćom osam dana ravnih u neki grad Kijevo31. Od gladi i sna je
narod padal na zemlju. I tu u Kijevu je bilo sigurno i tu smo malo počinili i nešto su
nan dali jesti. Bili smo tu četiri dana. Su nas vodali dalje u neki grad Varšavu. I tu je
opet bila silna vojna pa su nas brzo stavili na željeznicu u neki grad Grodno, onda u
Parfijanovo, onda u Pišno i Belu, onda u Danilovic, onda u neku Vilnu32. To je bila
takozvana Poljska, samo pod vlast rusku. Tu je bio rat s ote strane od fronte nemačke,
i tu smo mi morali njin kopat rovove i plest žicu za obranu Rusima od Nemaca. Uvjek,
dve godine, (u) noći bježat a po danu kopat njima od Njemaca. A zima, gladan, pun
šenac33! Da se samo od Njemac obrane, uvjek su (u) noći bježali i nas tjerali dalje.
Cjelu Poljsku tako smo prešli a dalje, dalje, sve hodeć. I onda, još gore, tuda su 1916.
godine na koncu stavili nas opet na želježnicu i vozili se od te Vilne i Vilinska u neki
Petrovići i u Slobodku, u Panfijanovo, i jedan veliki grad Minska34, i Gomil35 grad, i još
drugih puno gradova i sela.
Dvajset i sedan dana smo se vozili od sjevera na jug, ma ne brzo, i došli smo do
nekoga Crnog mora, u neki grad Odesu. Kad tamo, eto još veće zlo: sada ajde u Srpsku
dobrovoljnu armiju! Oćeš - nećeš, tu si! Tu j bilo svega zla ki neće! Ja sam se četiri
dana tu med vojskun vukal simo - tamo i gledan šta se radi, i pojden da bježin! Uvatili
Rusi, dopejali natrag! A, Bože, zla, tučnjave, tuknje, batina! To se ne može opisat! To
traje neka tri dana. Ja se javin kao dobrovoljac srpski: ili poginut ili ići!
I za par dan opet bežin, pa sam na dan Seh svetih 1916. uvečer u osan sati
utekal iz kazarme. Ali, kuda ćeš? Noć je, veliki grad Odesa, a mene su spreobukli u
srpsku robu (to je još gore za mene), a sad: kuda, kamo idem? Izadjem oko pol noći
iz grada napolje. Stori se dan36, ja nadjem cestu. Idem po cesti, ne znan ni levo ni
desno kamo37 ravno dalje. Ne možem hodit od truda, od glada, od velika straha. Ali,
da, tu sam!... i još malo, eto jada iznenada! Vidim: dva konjanika idu cestom, a to su
bili dva ruska vojnika, ovi Kozaki. Ja idem da neću kazat ništa, ali oni stanu, pitaju:
“Kuda ti, Srbine?”, a ja kažem: “Ja Austrijc!”. “A kuda ti?” “Ja šukan rabotu!”38. A oni
sprašaju: “Davaj zapisku!” (ove karte, kao lični opis). A ja kažem: “To u mene njet,
nema”. “Neverno! Ti srpski soldat! Idi obratno, nazad!”39. A ja kažem da nisam. Ohari
sa onom žilom po vratu: “Idi!” I oni jašu, a ja hodeć med sredi40. Kad nis mogal, samo
po meni sa žilom!
I onda natrag su me dopeljali (u) Odesu, onda su me predali Srbima. A tu je
bilo Srba, Hrvata i Slovenaca preko sedamdeset hiljada. Rodila se propast o Austriji,
da se Sloveni slože u Jugoslaviju, kako je baš to i došlo. A mene onda u zatvor. Kad
ja u zatvor, tamo je bilo preko petnajst hiljada ljudih u reštu u jednoj velikoj ruskoj
kazarmi, i tu san bil četrdeset dva dana u zatvoru. Tu nas razdililo na čete, u svaku
sobu po jednu četu, i oko nas jaka straža. Po danu, dan saki škola, kako će bit, a po
noći nas je tukla ta straža, ma onako da su kogagod i ubili, pa samo su ga bacili (u)
noći u more. Tu sad bilo je straha ma kakova41! Tu san počeo misliti: “Tu ne bu izići42 i
izvući glavu...” Javin se dobrovoljno u Armiju, dojde Armije komandant i pita: “Ko ide
dobrovoljno u srpsku Armiju?” Ja dižem ruku, ali kažem: “Ja idem, ma ne dobrovoljno
neg da ne dobivan batina!” A on onda viče: “Mir, momci, mir!”, pa kaže: “Ovdi je jedan
momak koji kaže da ide u Armiju, ali ne dobrovoljno, nego da batina ne dobije, ali
dobit će, zašto nije prije išal!” I onda nas je jedno dvanajst... i onda na batine! Jušto
su stali43 oni ki su tukli kod44 na Križnon putu45, i svakomu po dvajset i pet batina! Ja
najprvi! Kad je prva pala, san46 da ću brojiti. Do šeste san mogal brojit, daje san pal u
nesvest... Da dosad tuku ne bin bil znao! I tako redom, jedan za drugim, ali svaki nij
mogal. Mnogi su pali pod udarcima... Aš47 to su bili štrašni dani! Da van samo malo
kažem: tu je bilo sedan vojnika i jedan komandant. Jedan je sjedel, na kolenih mu j
bila ponjava, pa ti j zavil glavu u ponjavu, jedan te j držal za levu ruku, jedan za desnu,
jedan za levu nogu, jedan za desnu, jedan sa batinun: jedan leve a drugi s desne strane.
Komandant viče: “Dvadeset i pet batina!” To su bili crni dani! A drugih batina kuliko
je bilo, bez osude! To se ne more sve opisat!
Onda su nas vodili skroz grad Odesu, tamo u njihovu kazermu, i morali smo
vikat gradom: “Živila Srpska dobrovoljna divizija!”, a Rusi su sa strane mrmljali: “Vot,
vot48! To srpski dobrovoljci!” Onda su nas razmešali po četama, a mene med same
Srbe. Tu se ja držim, sad nema druge! I dalo nas je u jedno selo, a daljnih svaku četu
za sebe, saku u drugo mesto, a Rusi su za to znali (da smo mi Austrijci), pa su nan
podvajevali49: “Eto dobrovoljci!50” I kad su tu čuli, pa su nas uzeli na željeznicu. Onda
smo se vozili sedan dana u neki grad Alesandrovski. Onda smo se tu namestili i bio je
odmah zbor, i čita nam zapovjed komande Puka, ovako: “Mi smo, momci, došli simo
za to da osnujemo veliku državu Jugoslaviju pod imenom dobrovoljaca, ali tu narod
ne zna šta smo mi, pa ne smi niko kazat drugo ako ne51: ja san Srbin! A ko kaže da je
drugo, samo ga treba dovesti k meni!” Tu se je zabil jezik za zube!
Onda ja san tu bil sedan mjeseci na vježbi. No, sreća, došla u to vrime u Rusiji
revolucija, preokret, i nama olakšalo! Išli smo isto na vježbu, ali samo smo tamo stali52
a oficiri sad se samo razgovaraju. I tu nas zmiša53 i više batalijona i šećemo jedan do
drugoga. I ja naidjem na jednih54 koji govore po talijanski. Tu se misim55 i šlušam.
A bio je jedan narednik Kastavac i jedan oficir iz Opatije, i ja njih pitan talijanski
otkud su. Ta56 oni mene pitaju hrvatski otkud sam ja. Ja kažem da sam iz Fiume. “I
mi smo!”. Kažu mi otkud, i ja njin kažem da sam iz Jelenja. “U našem batalijonu imaš
jednoga rancmana!57”. Ja pitam: “Gde je?” “Viš tamo!”. Bilo je puno vojske pa nisam
svejedno znao, pa kažem: “Molim, zovite ga”. I zove ga: “Katić! Evo ti susjeda!”. Tu
se nazdravimo, pita on mene (ne pozna me, ni ja njega ne poznam), upitamo se i
upoznamo. On je bio neki Katić Roman od Brnelić, dvajset i sedan godina mladić58. Ja
san bio oženjen, trejset i četire godine imeo san. I to pitan ja njega gde stanuje, i on
mene. I svaki večer dojde k meni (a bili smo jedan sat dugo59 jedan od drugoga). Idemo
svaki večer na ulicu, šećemo tamo pa nazad, i on meni uvjek govori da pobjegnemo. Ja
njemu kažem da ja neću (i sreća za što nis60, aš61 on je nastradal). Ja mu pričan kako
san dva put bježal, kako san trpio užasne muke, ali sve uzalud! On svaki večer k meni:
“Idi sa mnom u sobotu na večer, nas ima dvajset, pa ćemo pobić!” Ja kažem: “Bojin
se, ne iden!”. A bila je tu neka velika voda Dnjepar, a preko vode most - ma tri put viši
neg je bil u Cankovu62 - kakovih petsto metara visine! I oni noćom pobjegnu. Preko
vode se ne može, a od druge strane bila jaka srpska straža, u potjer za njima! Oni bježe
na taj most, da će preko. Na tom mostu bila straža pa ruska, i ne pusti njih preko. A
sad dotrči za njima pa srpska, a oni ne znaju pa kamo, nego su poskakali u vodu sa te
višine, i tu su finili63, a dva su tu ostali. Njih su svih isprebijali i onda i drugi dan su je
popejivali64 od čete do čete dok su i oni pali.
Onda dalje u Rusiji sve veća gnjavaža, a to za nas bolje. Došlo je65 da uzmemo
sve na sebe i dodjemo batalijon po batalijon. Idemo u grad, nitko ne kaže ništa kuda
idemo. Dodjemo u jednu veliku rusku kazermu, na jedna vrata unutra: “Jedni na levo,
drugi na desno, odloži oružje i na druga vrata van!”, i onda zajedno na ona mjesta gde
smo bili. Niko ne zna o čem se radi. Drugi dan opet tamo. I tamo je bilo ruskih oficira
i Srba, i pitanje stave: “Ko će biti dobrovoljno u Srpskoj armiji, ko ne? Će se prozivat,
jedan po jedan! Ko neće, nek izadje iz redova napolje, da se vidi!” Ja mislin u sebi: “Ja ću
izić pa makar poginul!” Ali išlo ih je polak, i ja iziđem. Kad ispita prvi batalijon, a onda
čita, zove komandanta čete pa mu kaže: “Pazi, kad ovi momci idu od nas, na svakoga,
da ne pofali, jer ćeš strogo odgovarat ruskoj državi za njega! Idemo nazad gde smo bili!
Ko će dalje služit - posebi66, ko neće - u zatvor!” Tu su bile opet muke! Najprije dodje
komandir čete pa zove narednika: “Dovedi amo osamnajst momak67 sa puškama!” Oni
su imeli puške sakrite, i dodju onda s nama u zatvor, onda jedan po jedan 68se svuć do
gola, uzeli novac šta je bilo, i tukli cjelu noć sad jednog, sad drugog. Onda ujutro su
nan dali samo košulju i šotobrage69, onako svi krvavi70, a bila je nedelja jutro. Onda
su nas dobro zatvorili a ižišli van, da nas čuvaju. Do jedan sat za tim čut vani silnu
kriču71. Najedanput se otvore vrata i prozori: i tu ima Rusa civila možda preko deset
hiljada, kriče na tu stražu šta od nas rade. Ali najedanput dodje jedan ruski oficir sa
jedno dvajset vojnika na konjima, i tu razjašu konje i idu u kuću k nama: napred oficir,
zad72 oni, a konji su svezali za plot. Stražar ga ne pusti, on ga porine i kaže mu: “Stat
smirno, ak ne, te zrazom streljam!”73. I dojde k nama, i kaže: “Zdravstvo, brotci!74”, i
kaže: “Što s vama?”. A mi svi plačemo, svi govorimo. On kaže: “Tiše, tiše!” Kad smo
se umirili, onda pita: “Katori najluče ponimaje po ruski?75”. Najde se jedan medju
nama i kaže mu: “Ti kaži šta s vama!”. On priča, on piše ku i ku i po nas gleda76 i kaže:
“Neverno vi biti!” (po našu: “Vi ste tučeni”), aš smo bili svi krvavi. A mi kažemo da nij
svega videt aš da j stidno kazat77. On kaže: “Nema stida, idite na okno (na prozor) da
se vidi!”. Onda kažemo rit od batina su razbijenu78, nekomu polomjena ruka, nekom
lebro, kakoje ki više dobil. Kad je on to videl, stisne79 ruke, pogleda u nebo i kaže:
“Vot, vot! To ne ljudi - to razbojniki!80”, i kaže: “Ko vaš komandir?”, kaže štražaru da
ga zove, i on odmah dodje, i pita ga što radi od ovih ljudi. On mu kaže da on ništa ne
zna, a on mu kaže levovel81, da bi ga strejal, ali da će ga predat vojnom sudu, i onda
nas pozdravi i da idu. Onda mi svi plakat, aš da će nas ubit potle82. On kaže da neće, ali
mi i dalje plačemo. On kaže da će nan puskat83 jednog svog vojaka da nas čuva. I tako
je bilo, onda su otišli. Onda nan nose oni judi, sega za jist, i cigaret, i bire, i ruvčić, i
šugaman i sega84. I tako nas čuva celi dan, ali navečer dojde drugi Rus na konju, zove
ga na stran, nešto mu kaže, uzjašu oba konji i idu, ne kažu ništa. Sad smo ostali kod
miš u mišolovki: sve muči, zatvori se prozor, vrata, niko ne smi blizu, a mi opet puni
straha. Drugi dan dodje teško i gorko. I oko podne nam daju malo kaše, i donesli su svi
kotlići, u čem su svi jili, pa smo morali ribat. Ali ipak nisu više tukli, samo u zatvoru
osan dan dok je cjelu vojsku ispitalo. I svi su bili slobodni, samo naš prvi batalijon, aš
je bil najprvi, na njen se j najviše osvetilo. Mi nismo ni znali šta se drugdi radi. Na85
osam dana su nan donesli robu rasparanu86, ako nij bila, to su nan rasparali, čizmu i
postol samo zato da se ružiš. Onda nas vode na stanicu, na željeznicu. Kad tamo, tu
je bilo more87 vojske i Rusi su nas trpali na vagone, u svakoga po četrdeset momaka i
na vrata po jedan Rus, tri-četire makine88. Ali, Srbi njin govore da idu i oni s nama, aš
da ćemo mi stražari89 potuć. Oni nisu dali. Ali dojde jedan oficir srpski i kaže da stave
jednoga Rusa, jednoga Srba na vrata vagona, aš da smo mi ljudi opasni. I stavili su, i
vozimo se osamdeset kilometara u neki grad Ekaterinoslav.
I tu dodjemo, i vode nas u lager. Onda u lageru bilo oko pedeset hiljada
zarobljenika: Nemaca, Majara, Hrvata i svih narodnosti. I ruski išli predat karte na
komandu, a ovi na dvorištu viču oko nas, a mi tu stojimo ko mokre kokoše, i divanimo
med sobom. Ali ti zarobljeniki šlušaju, i neko i razumi naš govor, a ne pozna nas nitko,
aš smo bili obučeni sakako. I pitaju nas što smo mi, a mi pričamo svoje nevolje, neki
jednomu, neki drugom. A to se raširi glas po svem lageru, da su svi znali u svakom
jeziku što smo. I pitaju nas: “A šta su ovi sa puškama što vas čuvaju?” “To? To su
oni od kih smo mi trpjeli muke.” I kažu nam: “Pa vi ste vozili se noćas osamdeset
kilometara sve uz rijeku Dnjepar, vas četrdeset vagona, i niste je90 pobacali u vodu!”.
Onda ti je nastal veliki krič91. Navalili na nje radi nas92 i ubili su jih do smrti devedeset i
devet, a sedam je ostalo malo duhovato93. Dotekli jedna četa94 Rusa. Oni su se razbižali
po gradu, a mi tu stojimo ko mokri. Pitaju: “Ki je?” Mi ne znamo. I tu san se toga zla
riješil komać i jedva95, fala Bogu i Majki Božjoj!
Ali to nije sve, to je samo nekoje, aš je toga bilo i više!
A dalje, sada! Iz toga lagera sada su nas Rusi dali u jedan špital96 za redit
njihove ranjenike97, da se malo tu uporavimo. I ja san bil zapal na Komandu kadi98
smo spali mi i Rusi posebi99, kadi su bili zdravi. Ovi ljudi su redili bolne i ranjene, a
Rusi su nan komandirali. Ja san tu čuval, i jedan Slavonac. Postelje i sobe smo čistili, i
tu je bilo jako dobro, nikad bolje! Tu san malo progledal100. I bio san tu godinu dana.
I ja se smutin101 da ću pobić kući. I to napravim: uzmem svoj kufer i oden na
stanicu. I jušto makina da ide, a ja položi kufer unutra, idem van da malo šta vidim
dok ide. Kad tamo, narod bježi iz stanice, joče102, počelo j pucati topništvo na stanicu.
I (u) kuferu san bil fanj napravil103: i kruha, i cukara, i čaja, i ručnik, sapuna, košulje,
i sotobrage104 dvoje, i još sve štogod105 drugo (nažalost još novac: četrdeset i devet
rublja!). I pobjegnen i ja u jednu kuću. Tu prenoćin na zemlji, i to samo da me nitko
ništa ne pita. Ništa ne jeden. Gladan izadjen jutra106 na ulicu. Nikog nigde nema, samo
pulicaji107 na konjima lete, kog (u) gradu vide, udari sa žilom po glavi:”Idi u hatu!”108
I mene ohari po glavi, i ja pobjegnen, i tu čubin109 do preko podne. Idem još na ulicu:
ipak narod kreće. I na stanicu po kufer... da nema želježnice ni kufera, i otišla je!. Ja
gladan mislim šta da sad napravim, kuda ću? I idem tamo gde sam bil, pitam da me
prime natrag. Oni mi kažu da će me uzet, ma (da) idem “smotritelju”110 pitat prošćenja
na klečeć i sa rukama stišnjenimi111. A ja nis112 htio. Opet idem na na stanicu, gladan
ko pas, i jušto113 od jutri114 počela hodit jedna makina. Ja škočim na štinge115, ne pitan
kud ide, ništa mi niko ne kaže. Dovučen se u vagon, ljudi sjede, razgovaraju, ide svaki
za svojin poslon. Ja ne govorim ništa, samo da me ne poznaju po govoru. Vozimo se
cjelu noć i dan uvjek, judi jedu šta ki ima, a ja bin bil jil, i bi mi bili dali, ali san se bal116
pitat da me ne izda govor. I vozimo i drugu noć svu sve do jutro, i dojdemo u neki
grad, kod Črnoga mora. Tu makina ostaje, otkuči ju117 i ide daje, a ljudi idu, svaki zna
kamo ide. Ja čekam, dok svi otidu, stanem na vrata vagona i gledam. Kuda ću sada? A
suze mi lete same, (sam san) ko palac, gladan, i ne znam kamo. Tu dojde mularije118,
djece jedno dvajset, i gledaju. Ja njih pitam (no, sreća, znal san dobro govorit ruski) i
pitam: “Jak se naživa taj gorod?”119. Oni svi viču: “Nikolajev!”120, i ja pitan: “Ima li tu
Austrijci?”, a oni kažu da ima. Ja pitam: “Gde?”, i oni mi kažu:”Tu, tamo i tamo”. Ja
pitam da mi idu kazat121. To jedno pet jih ide s manun. Oni pitaju kuda, gde san bil.
I tako dojdemo na jedno mesto. Jedna vela zgrada puna naših soldatih, i jedan oficir
ruski bio kapetan, toga lagera komandant. Ja tu šećem po lageru, šlušan kako govore,
to sve Njemci i Madjari. Što ću sada? Idem k tomu kapetanu, pitam ga po ruski da
me uzme na rabotu, a on mene pita šta sam ja. Ja kažem: “Austrijc!” On meni kaže:
“Šprehen si tajč?”122. Ja kažen: “Ja ne znam njemački”. “Tak ti Srbin!123”. “Ne, ja sam
Hrvat.”. “To svejedno. To slavenski narod.” I on mi kaže da budu oni razbili Austrijac
i svi Slaveni složit u jedno kolo, a Rusija da će bit kao mat sih Slavena. To kad bude
drugi rat (ov124 1918. razbije se125 Austrija), druga vojna, nemačka, i Slaveni će se složit
u jedno kolo. “Samo vi, Hrvati, s vama će bit trudno djelo!126 Zatim dojde treta vojna
(oni zovu vojnu rat), i onda će past celi svjet pod jednu državu!”. Sad, pod ku127 - nije
rekao! Bilo koju. I to mi kaže: da će to prije leh128 ja navršin sedandeset i pet godina,
bit, i kaže mi: pazi, ako buš129 živ, ne zabi130 šta ti kažem! (I ja to pratin. I šta je kazal,
ono je bilo u dva rata. A kazal (je) da treći će rat to donest, ali da teško za njega ki to
dočeka). I čudi mi se kako ja govorin po ruski. Ja pričan da san rob četire godine, pa da
san se naučil. On kaže: «Ovi vaši niš ne znaju!» (To su bili Nemci i Madjari, njima je to
teško išlo u glavu). Ali, tih brbul131 je bilo meni dosta. Ja mu kažem: “Gospod kapetan,
Vaše Visokoblagorođe! Ja nis kušal132 pedeset i dva sata ničega! Ja dubže gladni!”133
Ali on i sad, (aš je rad razgovaral134), pita: “Gdi si bio dosad?”, i kuda idem. Ja njemu
pričam sve, i to istinu, pa da san sad naumil poć doma, a on se čudi što može da trpi
jedan čovjek. A sad mi pa kaže da ja ne idem doma, da sam ja još dalje prošal u Rusiju
135
. I onda pita je li gotov objed. Kažu da nije, i kaže: “Dajte mu hleba i cukara, i čaja
da se ukrepi”. I daju: pol štruce kruha, i špeha136, i čaja, i cukara. “I kad bude obed,
davajte mu!”. I tako najprvo137 pusti me da pojeden. Onda opet dodje k meni i upiše me
u knjigu, i kaže mi: “Ti hoćeš u nas rabotat?” Ja kažen: “Da, oću!” I kaže mi: “No, ti si
bjedni človek138, ti budeš jedan dan rabotat, drugi dan odihat (po našu: počinut), plaće
nikake nema, to dobro kušat po malenko rabotat139. Hoćeš tak?” Ja kažem da oću, dok
se malo najem, a potla (sam u sebi mislin), kako bude. Ali, sreća, tu nij me niko poznal,
ni za me ne mari, pa njemu nij poć saki dan na delo, pa me ni ne zove. Ali on kapetan
opet dodje k meni, i ja ga pitam da neman odjela, i da san pun blaga140. On kaže da mi
j rekal da tu nema ništa “to dobro jist”, a robu da “ukradi, ak hoćeš da dostaneš”. Ja
mu kažem da ja krasti ne znan, a on mi kaže da se bun naučit, i otide. Dobro, ja mislin
kako ću: tu nij meni slabo, ali niman pare nijedne, i bin pušil i popil pivu (tu je j bilo:
botuja141 šeždeset kopejk, cigareti šest, ali u mene pare nema!). One dve krpe na meni
rasparane i šenčive142, to mi j sve. Ne vidin ništa za ukrast, pa mislin: kako da počmen?
Niman se kog upitat kako ću. A ja jutra kad su išli na delo, idem i ja da vidim kud se
kreću. Ali kad se stroje143 i jedan Nemac viče na me: “Veh! Veh!”144, i ja ostanem, idem
samo za njima jedno dvajset koraka i pazin dobro kuda ću natrag. I dođu na stanicu,
tu je bil državni magazin od robe stare i nove145. I oni su vezali na bale, posebi staru,
posebi novu. Ja otraga gledam i vidin jednog Rusa gde ogleda robu, i ja iden k njemu
daću ga pitat odjelo. On bježi (valjda je bio kod146 i ja!). Vidin drugoga, idem kod
njega, on se ne boji, i pitam: “Daj mi, pan, malo bilje, stomanju i sotobrage!”147 I on mi
kaže, bemi: “Job tvoju mat!”148 I ja zamen149 stomanju i sotobrage, stare (da san bar
nove! Ali trubilo150!), idem doma, to operen i šušin u kuhinji. Ki god151 me vidi, govori:
“Ti pojde na pazar!”152, a ja to razumin i mučin, i mislin: nigdi mora bit placa gde se
prodaje! Stavin to pod kabanicu (a teška mi j sila bila obuć! 153). Ali, vidim da nose
dva154 na ramenu robe i idu, a ja tobože za njima. Dojdu na taj pazar i tu se prodaje:
kape, bluze, vreće, postoli - ma sve! A ja to nosin pod kabanicun, niko ne zna. Mislin:
neću tako prodat! I stavin to u ruku, i jedna baba pita: “Prodaješ?”, ja kažem: “Da!”,
“A skuliko155?”, “Pjet rubljih!”, “Na! Čtiri dam!”, a ja kažem: “No, daj!”. I da mi. A ja
bin bil dal i za jednoga, samo da prodam! I dobro, sad znan od kud bura puše! Kupin
beloga kruha, cigareti, i popit biru156 iden, i pušin naveliko (baš mi j bilo i sila!157). I sad
ja saki dan tako radin. Nitko za me ne mari, ako ne ta kapetan158, ali on je malo tamo159,
pa sad mi ni treba, ča će mi!160 I ja tako, sve bolje: kigod dan i petnajst rubalj zaradim.
I to je trajalo tri puna miseca. Ja san tu napravil161 jedno tristo dinara (ne dinara leh
rubalja!), i tu pijen saki dan po dve pive (koštale su rubalj i dvajset). I bilo dobro!
Ali najedanput, jednog dana čuje se: topništvo puca! To poplašeno gleda
sve!162 I noćom svi ruski pobjegnu a jutro163 sve tiho, i najedanput: eto njemačka vojska
i austrijska, i to sve po redu postavljaju stražu, i nas ukrcaju u jednu sobu praznu.
Više se ne kuha za nas ni ne prodaje ništa. Svagdi Nemac na straži, nosi i vozi sve na
štacijon164 za Njemačku, a nama govore: “Na cvaj stunt opštagen na vagon ekspres!
Nazune!165 Brzo na vagon krcaj se!” I tako je bilo. I sad ide makina u Odessu. Tri dana
tu se ne jede, no za me sreća, što sam tu bil napravil malo novac 166, to me j spasilo!
I sada, tu san maknul iz grada Nikolajeva na 19. III 1918. putem Odese, pa na Krivi
Rog167 na Podolsku, pa na Drežnju, onda na Črnovicu168, i tu je došla granica naša i
ruska. Do tud smo se vozili sedan dana, uvjek bez jest, ali san mogal kupit kruha i
mesa do tuda svagdi, i kupin i za preko!169 A da nis tamo kral, tu bin već bil od glada
umrl!
I idemo preko granice na našu željeznicu, aš na granici nema spoja sa drugom
državom štreka170. I tu dojdemo u grad Trnopolje, onda na Lavov, jedan veli grad, i tu
smo stali. Četrnajst dana su nas ispitivali, i okupali i šišali.
Onda smo krenuli na na grad Sijanku, preko Uspačkog klanca, pa preko
Visokih Karpata i gora, pa niz u Slovačku, pa onda u Madjersku na grad Ungar, pa
Rakoščaba, pa na Soboticu171, pa na Novi Sad, pa na Petrovaradin, pa na Slavonski
Brod, preko Slavonije u Zagreb, pa na Karlovac, pa Ogulin, onda pješke na Josipdol
preko Plitvičkih jezera, onda na Plaško i na Jesenovicu, onda u Otočač na kadru172. I tu
su nas ispitali sve kako je bilo s nama, i dobili smo svaki dva miseca dopusta.
I onda preko Vratnika senjskog, pa na Senj, onda na Rijeku, i došal sam doma
na devet maja 1918. godine.
I, sada: kad ja iden iz Rijeke, vidim sve nekog i nekog173 poznata. Ali, to mi se
čudno vidi174, šta misliš: od jedan marča 1915. godine do devet maja 1918. nikad nisam
dobio pismo, niti sam što kada čuo od doma u to vrime. I tako idem po cesti ja, i bio
je sa mnom Slave Rijčićev, smo se bili u Zagrebu sastali i tako smo skupa išli doma. I
u Poje175 su mene došli čekat naša Stana i Rumano i našega strica Andjel. I ja i Slave
projdemo, ne kažemo ništa. Oni stanu (djeca tri do sedam godina) i gledaju: čuli su
da idemo. Dalje utaknemo176 neku staru Banićevu, i nju smo poznali i nazdravimo se,
i kaže mi: “Pak ča neć ti, Pijo, niš reć ovoj dici?”177, i ja kažem: “Pa šta ću kada ih ne
poznam!”, “Pa ovo su tvoji!”. Na to su me prolele suze178 i uzmen jednoga (u) naručaj a
jednog za ruku, i tako idemo pomalo, i naš isto Anjel me drži za nogu s druge strane, i
tako dodjemo doma. Doma su bili samo stari, i žene, i djeca. Nikog doma spodobna179
čovjeka.
I tako doma se vuču ti dva mjeseca dopusta. I prošli. Ali još uvjek traje rat. Ja
više ne iden, meni (je) toga dosta i previše, i kazao sam tamo (ma u sebi!) da nikada
više180, da se samo dovučem doma! I tako je i bilo.
Ali, kad su prošla ta dva miseca, tu bi treba ići natrag. Ja ne idem, bižin, ali
love žandari! Ne možeš bit doma, kazat se181 medju narod! Do Mihoje182 bilo dobro,
ali posle nije: do Mihoje san kosil juden po Planini183, tamo san se hranil, i nešto san i
zašlužil. Od Mihoje san pak (bil) sam u Peškovicah do Sih svetih, a bila slaba vrimena,
a ja nisan smel doma aš bi me bili uvatili.
Onda, baš na dan Sih svetih se čuje da je prelom Austrije. Nastala sloboda, i ja
doma. I bio je, ali to sve za malo vremena, bio raspad Austrije. Ali, zajedno184 bi triba
zet oružje pa stvarat Jugoslaviju! Još nisu bili svi ni došli kući ki su bili daje, i meni
treba ić, ali ja se ne dam. A već je toga bilo puno ki su zajedno ustali185: samo druge
kape, i eto ti jugoslavenska vojska! Ali, nakon četiri dana eto četiri vojnika dodju po
me a ja se perem186: sad sam došal kući nakon četire godine, da je meni toga preko
glave! “Nema ništa!” nego pitaju mi na voju: “Oćeš šlužit oko doma ili oćeš dalje da
ideš?” Ja kažen da ću doma. I idemo tu u Male Dražice čuvat neki eroplan (tu je bio
pao nedugo). I mi čuvamo, dvanajst momaka na smenu po dva sata, i mi tu trubimo187.
Ali za nekoliko dana dolazi da talijanska vojska, ma ko mrava! Mi bježimo doma, i oni
zaposjedu selo i grad Rijeku, uzmu eroplan i oružje i zaposjedu sve do Vrh Obruča i
Jelenja Gornjeg i Krasice!
I tu san se bio toga zla oslobodil, fala Bogu, 4. XI. 1918. g. A preko tih brdina
naših, tu se nastanila druga vojska: naša - to nova jugoslavenska. I tako stalo dve
godine. Onda su napravili Talijani i Jugoslaveni granicu po Kastvu, Drenovoj i Rijeki, i
Šćulcu u Padežah, i povukli se tako na 18. XII. 1920. Onda bilo mirno dvajset godina.
Ali četrdeset i prve godine buknuo je opet još veći rat, i na Veliki petak opet
1941. je napala nas opet Talija i Njemačka i cjeli svjet, i tu je bilo opet velo zlo. I naša
država se raspala u tri djela: tako zvano četniki i ustaše i partizani. I Njemci i Talijani
- to bilo sve skup, a partizani sami, njih bi bil svaki!188 Ali nakon velikih borba, sve do
godine 1945. nadvladali su sve to partizani, naši ljudi, ki su se borili za Jugoslaviju
novu. Ali, tu se je prolelo krvi more, i palo mnogo i mnogo ljudih.
2.
a) Naša obitelj - rodjenja godina

Pijo Hlača 1882.
Jelena Hlača 1888.
Naša djeca
Marija Hlača 1910.
Rumano Hlača 1911.
Stana Hlača 1913.
Ivan Hlača 1915.
Petar Hlača 1919.
Veronika Hlača 1922.
Branko Hlača 1925.
Dušan Hlača 1927.
Mi smo se ženili 6. veljače 1910., Pijo i Jelena Hlača.
Od djece naše ima umrlih, Bog je pomiluj!189

godine
1. Marija Hlača 1911.
2. Ivan Hlača 1915.
3. Petar Hlača 1919.

4. Veronika Hlača 1929.
5. Rumano Hlača 1944. poginuo kao vojnik 29. XII. 1944. godine u Štutthof
Aussenkomando Politz. U Zatočeničkom logoru u Njemačkoj.
Pijo Hlača
Moj otac zvao se Stjepan Hlača, umro 1930. od 85 godina.
Moja majka zvala se Tereza Petrović, posle vjenčanja Hlača, umrla 1927. od 83
godine.
Moga oca braća bili su Miha i Bartol.
Njihov otac zvao se Andre, ded Mate. Njihova majka zvala se Franka.
Majkin otac (od Jele Hlača) zvao se Jakov Grlaš. Otac mu bio Gašpar. A brat mu bio
Juraj. Umro Jakov Grlaš godine 1926. od 75 godina. A njeja majka zvala se Ana Grlaš
rodjena Juretić. Umrla 1923 godine.
b) Pijo Hlača
Kad sam ja bio u Meriki, atres moj bio prvi:
Mister Pijo Hlača, 22.24. St. Louis Ave.,ast. St. Louis. Ill., Nort. Amerika
Atres drugi:
Mister Pijo Hlača, 29.49. Skott Ave., St. Louis. Ma., Nort. Amerika
Kad san bio soldat, atres moj bio prvi:
Infaterist Hlača Pija, 1. Erzac Kunpanij, 1. Cug. Regiment 79. Rijeka
Atres drugi:
Infanterist Hlača Pijo, 1. Marš kunpanij, Eršte Cug. Reg. 79., Rijeka
Kad sam bio u ratu, atres treći:
Infanterist Hlača Pijo, 10. Marš Batalijon, Feld. Post. 111.
Kad sam bio u Rusiji, atres prvi bio:
Рoccua, 109. Рaбoтнa Рοтa, 255. Рaбoтпa Mинска Друзьейна Bojнa. Плеенй Пија
Клача.
Kudagod smo išli, tako je bila.
Srpske armije; u Srpskoj armiji bio atres:
Peдов Пйја Хлача, 3. Чета I. Баталйон 5. Пешадйјскй Пук, Руссйа .
Kad sam bio iz Armije otpušćen, (on)da bio moj atres prvi:
Рoccua, Город Екатерйнославъ, 155. Своднй двакуонска Госпйтаљ, Воено Плени:
Хлача Пйја;
Atres drugi, kada san se premestil:
Воено Плений: Kлача Пйја, Дневалник, команда 105. Город Николајев, Рoccuja
c) U ime “Isus i Marija”! Pijo Hlača.

Ja san počeo va Umolah delat 20. veljače 1920. god. Ono je bil sve komun i ruševina, i
kanali, ma niš leh takalo190. Vidi danas! Ma nema mesta kadi nij kopano, pa kadigod191
pol metra, a kadigod i metar, a kadigod i tri metra!.
I tako, ja san radio kojigod dan po letu i šešnajst sati, kojigod i deset, koji i pet, i tri sata
na dan, i tako sam tu izgubil dana na radnji ovako:
radni dani godine
64 1920.
70 1921.
51 1922.
35 1923.
36 1924.
60 1925.
52 1926.
31 1927.
42 1928.
12 1929.
30 1930.
25 1931.
20 1932.
10 1933.
25 1934.
15 1935.
40 1936.
10 1937.
12 1938.
20 1939.
21 1940.
Ove godine ništa (bil je rat): 1941., 1942., 1943., 1944.,1945.
Napred192:
31 1946.
24 1947.
12 1948.
15 1949.
13 1950.
16 1951.
Ništa (bio bolestan) 1952.
ništa 1953.
d) Pazi!
Od godine 1924. do 1931. posadjeni su svi grmi. Nekoje posadin svake godine,
ali malo. Aš tu nije raslo ništa. I sada uvjek je nešto za radit.
Još nešto: i djeca, i materin stari otac, i oni su nešto malo radili, ali njih ne
pišem u knjigu aš su bili nesposobni.
A sada pazi dobro!
Ja sam napravio kuću, godine 1910., a zaselil sam se u nju kad smo se oženili
na dan 6. II. 1910., još nij bila gotova sa finun meltun. To smo napravili oba skup kad
smo se oženili. A godine 1913. kupio san njivu Nad Lazinun za 160 kruna, i ona je
prepisana na mene, i košta me oko 200 kruna, dok je to uređeno. I karte iman doma
od toga, samo od te lihe, da, a to se zove Na topulu u gruntovnici. Pazite dobro šta
pišem, aš to će vam trebat!
Dalje: godine 1922. dao mi je moj otac štalu, i ovu ledinu na kraj kuće, i Topoli,
i Peškovice.
I ovo jako pazite šta vam tu kažen!
To je ovako napravno: kupoprodajni ugovor. Brat Ivan kupio kuću broj 8, (i)
zemljišta dva metra odzada kuće, četiri metra sa leve strane. Ali na tom mjestu je on
sagradil još kuće, i sad nema ništa zemlje, aš je zel sve svoje. I to je njegovo, na njega
prepisano u gruntovnici. To je bil sve jedan komad: cjeli vrt, i Ivanova kuća, i stara

kuća što je razdjelena na tri djela: bratu Josipu, bratu Filipu i bratu Pijo. To je bilo
pokojnog oca.
Ovo dobro pazite!
To je napravno ovako, to je dao otac: - brat Josip dobio prvi dio, kadi Marija
biva193 i ovu dolnju lihu, - brat Filip dobio drugi dio kuće, vrt i pol Topolih, - brat Pijo
dobio treći dio, ovu štalu i ledinu, i pol Topolih.
I sada, to je omejašil sam otac: svakoj kući svoj komad, i pred kućom, da se
ne smeta, ni gomila194, ni nijedna stvar koja preči da se ne može na ulicu, jer svaki dio
kuće dobio je zemljište svoje. To su van mejaši195, što je ukopao pokojni otac: Josip
je dobio dolnji dio, Pijo je dobio srednji dio, Filip je dobio gornji dio. A to je u troje
zajednički uneseno gruntovno (jer bi bilo196 inžinjera zvat da razmjeri sakom svoje,
i bilo bi boje, ali nismo!), pa se ravnajte po mejaših, i tako je rečeno. Zato je rečeno,
aš je brat Filip prepisal na se svoj dio vrta, aš je bil ozgora. Ovo se ne može naše bez
inžinjera. Pamtite!
A sada: Peškovice san ja dobil na del. Sad ću van pisat samo naše, njihovo vam
ne treba. Peškovice je otac kupil od nekoga Franovića z Zastenic - ugovor je storen. Ja
san kupio od pokojnog oca - ugovor je storen. Druga: 1924. godine materin otac Jakov
Grlaš - u stare i nemoćne dane smo ga mi uzeli na prehranu, i nan je dal za to ovo: (u)
Dražicah kuću i 17 hvati zemljišta, i Jablanicu, i Nad Prndol, i Hahlić (Pod Hahlić se
zove), i Zatrep, i Fičorov dolac.
Onda: ja san bil minjal kuću sa Tomun Ban za Lazinu i jednu njivu, takozvanu
Pod Vrton pred Banovun kućun, a tu njivu san ja prodao 1926. godine.
Sada tu opet jako pazite: Pod Hahlić su dvi sjenokoše gruntovno, a skupa su.
Jedna je Jakov Grlaš, jedna je Ivan Grlaš, veća. Od Jakova. je ugovor napisan, od
Ivana nije, a Ivan je minjal za ovih 17 hvati u kuće, sa pokojnin Jakovon pol Nad
Prndola i sjenokošu, pa Hahlić, 17 hvati uz kuće drži sad Mikula, sin Ivanov. Ja, Pijo,
držin Hahlić i Nad Prndol. To je storeno 1904. godine, to su stari napravili, a to je
nama došlo na del, a toga ugovora nema.
Drugo: Zatrep. Ugovor je napisan na tri djelova, a još jih je više, aš san pa i
ja bil minjal neke djelove, ali nis storil ugovora, još 1926.g., a sad su van dva djela:
jedan Fičorov dolac, a jedan Zatrep, a gruntovno jih je više parcela na Zatrepu, na
nekih Fičorih i na Sudaninih, a sad je od 1926. Zatrep jedan komad, samo ja san složil
i Fičorov dolac dva komada.
Sad i Jablanica: od nje je ugovor napisan, i ona je na nekih Fičorih. I Fičorov
dolac i Zatrep, to je bil kupil neki Gašpar Grlaš i dal sinu Jakovu kad je umrl, a Jakov
je dal meni, Piju Hlača. Onda, sad opet dobro pazite: ako ja ne napravin ovoga, to ćete
morat vi. Ugovori su storeni i napisani: od mog pokojnog oca godine 1922., od Jakova
Grlaša godine 1924., od Tome Bana godine 1926, i ti ugovori leže u pisarni duhtora
Ivo Orlić, odvjetnika, i njegova pisara Božo Pjevac, u Šušaku. Njih poznaju svi, pa se
upitajte. Ako oni umru, u pisarni će spisi sejedno ostat. Tu vam je sve opisano. Pijo
Hlača.
Ako ćete je imet pa je potražite i dobit ćete je, tu vam je sve točno napisano i
druge stvari ke su vam potrebne, samo dobro čitajte.
e) U ime “Isus i Marija”!

Pijo Hlača
1920. g. ja san kupio prvu kravu na dug, za 19 hiljada kruna. U šest godina sam ju
isplatio. Onda sam ju prodal za dve hiljade i sto dinara.
I kupio sam drugu kravu 1926. isto za 2100 dinara.

Dogodine, 1929. kupio sam treću za devetnajsto dinara. Prvu san prodal (za)
sedamnajsto dinara.
Onda, četrtu kravu san kupil isto 1929. godine za osamnajsto i pedeset dinara. Prvu
san prodal za petnajsto dinara.
Onda, 1930. godine kupio san petu kravu za 2500 dinara. Prodao sam prvu za
devetnajsto dinara.
Kupio sam šestu kravu 1931. godine za 2300 dinara. Prvu san prodal za 800 dinara.
Onda, kupio sam sedmu kravu godine 1931. za sedam sto i hijada (za sedamnajsto
dinara). Prodao sam prvu za dvanajsto dinara.
Onda, osmu kravu san kupil za sedansto dinara. Prvu san prodal za dvanajsto dinara,
a ovu od sedansto dinara četrti dan san ju prodal za šesto dinara.
Kupio sam devetu kravu 1933. g. za osamnajsto dinara. Prodal sam ju za dvanajsto
dinara.
Kupio sam desetu kravu 1934. god. za 1400 dinara, a jednu kravu za 800 dinara. Jednu
sam prodal za dvanajsto, jednu za sedansto dinara.
Kupio sam 1935. g. za devetnajsto dinara, drugi dan san ju prodal za osamnajsto din.
Kupio sam trinajstu kravu za dvanajsto dinara. Prodao sam ju za osamsto dinara isto
1935. godine
Onda, 1936. godine četrnajstu kupio sam kravu za dve hiljade dinara, i tu san imao do
1950., i onda sam ju prodal za dvadeset i dve hiljade dinara.
Kupio sam petnajstu kravu 1936. godine za 800 dinara. Prodal sam ju za 800 dinara.
Onda, kupio sam šešnajstu kravu 1937. god. za petnajsto dinara, i prodal sam je za
petnajsto dinara.
Kupio sam šešnajstu kravu 1938. g. za dvadesetitristo dinara, prodal sam ju za
šešnajsto dinara.
Kupio sam sedamnajstu kravu za šešnajsto dinara 1939. god., a prodao sam ju za
četrnajsto dinara.
Kupio sam osamnajstu kravu 1940. za dvajset i dve stotine dinara, a prodal sam ju za
devetnajsto dinara.
Onda, 1941. godine kupio sam dvajsetu kravu za osamnajsto dinara. 1942. godine sam
ju prodal za tri hiljade i 700 dinara.
Ma ni jedna nij bila za niš!197 Ka j bila, tako je obolela, tuliko da san moral
prodat. Samo od 1936. godine ona me j služila četrnajst godina, i bio san od nje pustil
telicu 1942. godine. Jedan put se j otelila, i bila j strašno dobra, pa se j prekinula, i
prodal sam ju za 4500 dinara. Pustio sam drugu Telicu isto od te stare krave, bila je
jalova, drugu godinu ona bila za prodat, i prodal san ju za 2000 hiljada i 700 dinara.
Sad je ostala sama stara krava, i ona je jalova. Prodao sam nju za 22 hiljada dinara.
Kupio sam drugu za 30 hiljada.
1952 godine prodal san ju za 25 hiljada dinara, i kupio san opet drugu za 40 hiljada
dinara. 1952. i prodal san ju za 29 hiljada dinara.
1953 godine kupio sam drugu za 36 hiljada dinara, i otelila se je na 5. ožujka i zlegla
telicu, i nju - ako Bog da - ćemo gojit za pašu. Ali san ju prodal 1954. godine za 17
hiljada.
f) A ovo: 1893. ja san još bio malen, su se djelili sadi198, i ja san dobio ovaj orih pred
kućom, za posadit. U školi sam ga dobio. Posadil ga je pokojni otac ovdi na ledini, i tu
je rasal do 1911. godine. Onda sam ga ja presadil pred kuću, i tu raste. I ova črišnja pred
kućom je posajena 1936. godine. A ovi sadi199 na ledini redi kućun200, oni su posajeni
1937 godine. Orih pred kućom san posikal 1934. a posadil san bil va Umolah 1927.
orihi iz sjemena, pa san jednoga iskopal i san ga posadil pred kuću na isto mesto 24.
studena 1954. godine.
g) Kuda ideš i kamo dojdeš, treba svakoga pozdraviti sa riječima: “Hvaljen Isus i
Marija!”. Ako ne, barem: “Dobro jutro!”, “Dobar dan!”, “Dobar večer!”. Kad odlaziš:
“Zbogom!”.
Ptica se pozna po perju, a čovjek po govoru.
Dobar savjet: do tri puta Bog pomaže! - tako poslovica kaže.
Prvo: pobožan da jesi - grijeh da duši ne nahudi!

Drugo: pošlušan da jesi - stan da stečeš na nebesih!
Treće: budi ljubljiv, štuj i radi - da se otmeš nuždi, gladi!
Tri riječi zlatne, krasne,

pamti, djete moje
i u srce ih piši svoje!
Ovo, još važnije:

1. “Bog” je dao deset zapovjedih božjih! Treba da je znaš!
2. Isus Krist je naučio moliti “Oče Naš!”
3. Slava Ocu, i Sinu, i Duhu Svetomu! Kako je bilo na početku, tako sada i uvjeke,
Amen!
4. U ime Otca i Sina i Duha Svetoga! Amen!
5. To je najmilija gospodinu Bogu, i ljepo pjevanje.
6. Ljubi Boga nad sve, a bližnjega kao sebe!
7. To moraš da žnaš ako oćeš da u nebo dojdeš.
8. Isus se rodio, umro na križu, naredio Crkvi ispovjed i Svetu pričest za spasenje svih
ljudih.
9. Ako to sve slušaš, spasit ćeš se. Ako ne, propast ćeš.
h) Pazi, to van je jako treba znati, stranu od 70. do 82. pa čitajte.
Ovu “Knjigu” čuvaj, i neka čitate svi.

Neka stoji u jednoga ki ju najvoli.
Tu ćete naći i šta vam je potrebno!

BILJEŠKE
1
Autor Grobničkoga biografskoga leksikona Irvin Lukežić priložio je uz ovaj rad bilješku o rodoslovnom
stablu Pija Hlače koja se zbog tehničkih razloga donosi na kraju uvodnoga teksta.
2
Odavde pa nadalje nastavlja se paginacijski sustav: po dvije stranice označene su novijom parnom
numeracijom.
3
petovnica = opetovnica, dvogodišnja škola za učenike sa završenom četverogodišnjom pučkom školom
4
Spominjanje Grčke na ovom putnome pravcu je očita zabuna.
5
skroz = 1. stalno, neprekidno, 2. čak
6
Očito je riječ o nekoj portugalskoj luci (porto Galo).
7
dopejat = dovesti
8
New York
9
na 30, 40 i više podih = na 30, 40 i više katova
10
štreke = željezničke pruge, tračnice
11
Pogreška u imenovanju: Baltičko more je u Europi. Vjerojatno je riječ o pučkoj etimologiji prema imenu
grada Baltimorea, odnosno pučki shvaćenih značenja njegovih sastavnica (Balti + more).
12
Američka savezna država Pennsylvania.
13
Pittsburgh, grad u Pennsylvaniji.
14
St. Louis
15
Engleska luka Liverpool.
16
Belgijska luka Antwerpen.
17
Austrijski grad Innsbruck
18
Austrijski grad Villach (Beljak) u Koruškoj.
19
Danas Pivka u Sloveniji.
20
štentat = zabaviti se čime (u smislu utroška vremena)
21
prilično novac = poprilično novaca
22
lump, njem. = rastrošnik, propalica, pijanica
23
umel san = umio sam, znao sam
24
delo = posao, rad
25
finit = završiti, okončati
26
za malo = kratkotrajno
27
bojišnica
28
pješice
29
stigli smo je = (su)stigli smo ih
30
Danas grad u Ukrajini.
31
Glavni ukrajinski grad, Kijev.
32
Danas Vilnus, glavni grad Litve.
33
pun šenac = pun ušiju
34
Minsk, danas glavni grad Bjelorusije.
35
Gomel, grad u Bjelorusiji.
36
stori se dan = učini se dan; razdani se
37
kamoli
38
tražim posao
39
Nije istina! Ti si srpski vojnik! Hajde natrag!
40
a ja hodeć med sredi = a ja pješice u sredini
41
ma kakova = itekakva
42
tu ne bu izići = tu se neće moći izići
43
stali = stajali
44
kod = kao
45
Aluzija na dvanaestoricu apostola i na Kristov križni put.
46
san = mislio sam, kanio sam
47
aš = jer
48
vot = Evo! Gle
49
podvajevali = podvaljivali
50
Eto dobrovoljci! = Evo dobrovoljaca!
51
ako ne =osim
52
stali = stajali
53
zmiša = izmiješa
54
na jednih = na neke
55
misim = motam, vrpoljim
56
tad
57
rancmana = zemljaka, sumještanina (lancmana)
58
mladić = neoženjen muškarac
59
dugo = daleko
60
nis = nisam
61
aš = jer
62
Most na rječini ispod Orihovice koji je vodio do tvornice Stabilimento industriale (Žakalj).
63
finili = završili, okončali
64
popejivali = vodali
65
došlo je = došla je zapovijed, naređenje
66
posebi = zasebno
67
osamnaest momaka
68
morali smo se
69
šotobrage = donje rublje: gaće
70
bili smo posve okrvavljeni
71
Sat vremena nakon toga čulo se vani silno vikanje
72
zad = otraga
73
“Stani mirno, ako ne, smjesta ću te strijeljati!”
74
“Zdravili bili, braćo!”
75
“Koji najbolje razumije ruski?”
76
On priča, a ovaj zapisuje pokoju i gleda po nama.
77
A mi kažemo da se sve ni ne vidi jer je sramotno pokazati
78
pokazujemo stražnjicu svu izderanu od batinanja
79
sklopi
80
“Eto, gledaj! To nisu ljudi, to su razbojnici!”
81
On mu pokaže pištolj
82
potle = poslije
83
puskat, rus. = pustiti, ostaviti
84
svega za jelo, i cigareta, i piva, i rupčića, i ručnika i svega
85
nakon
86
robu rasparanu = razderanu odjeću
87
more = mnogo
88
makine = lokomotive na čelu kompozicije vagona
89
stražare
90
ih
91
krič = vika, galama
92
na nje radi nas = na njih zbog nas
93
malo duhovato = koje još malo diše
94
dotekli jedna četa = dotrčala jedna četa
95
komać i jedva = na jedvite jade; jedva jedimice
96
špital = bolnica
97
za redit ranjenike = za njegu ranjenika
98
kadi smo spali = gdje smo spavali
99
posebi = zasebno
100
progledat = oporaviti se, živnuti
101
smutit se = uznemireno se zabaviti kakvom mišlju ili naumom, usplahiriti se
102
joče = jauče
103
fanj napravil = poprilično nabavio, priskrbio, uštedio
104
sotobrage = rublje: gaće
105
sve štogod = koješta
106
jutra = sutradan
107
policajci
108
Idi u kuću!
109
čubin = čučim gubeći vrijeme
110
smotritelj, rus. = pazitelj, nadglednik
111
pitat prošćenja s rukami stišnjenimi = tražiti oprost sa sklopljenim rukama
112
nis = nisam
113
jušto = upravo, baš
114
od jutros
115
stepenice
116
bal = bojao
117
otkuči ju = otkvači je
118
mularija = skupina djece, dječurlija
119
Kako se zove taj grad?
120
Nikolajev, grad i luka u Ukrajini, na ušću Južnog Buga u Crno more.
121
kazat = pokazati
122
Govoriš li njemački?
123
Tak ti Srbin, rus. = Onda si ti Srbin

124
ov = ovaj
125
razbit će se, razorit će se
126
trudno djelo, rus. = težak posao
127
pod ku = pod koju
128
leh = nego
129
budeš
130
ne zabi = ne zaboravi
131
tih brbul = tih brbljarija
132
kušal = okusio
133
Ja sam jako gladan!
134
jer je volio razgovarati
135
kaže da ja nisam krenuo prema kući nego da sam otišao još dalje (dublje) u Rusiju
136
špeh = slanina
137
najprvo = najprije
138
jadnik
139
to dobro kušat, po malenko rabotat, rus. = nego dobro jesti, pomalo raditi
140
blago = životinje; ovdje u značenju nametnici na tijelu (uši i druga gamad)
141
botuja = boca, staklenka
142
šenčive = ušljive
143
postrojavaju
144
Weg, njem. = Makni se! Odbij!
145
skladište nove i stare (rabljene) odjeće
146
kod = kao
147
Daj mi, gospodine, malo rublja, košulju i gaće!
148
psovka, rus. = J...m ti mater
149
zamen = uzmem
150
Da san bar nove! Ali trubilo! = Da sam barem uzeo nove! Ali, glupan!
151
ki god = tko god
152
Taj će ići na tržnicu!
153
a teška mi j sila bila obuć = a velika potreba mi je bila obući se
154
dva = dvojica
155
skuliko, rus. = koliko
156
bira = pivo
157
baš mi je bila krajnja nužda!
158
ako ne ta kapetan = osim toga kapetana
159
on je malo tamo = on je rijetkokad tamo
160
on mi sad i ne treba, što će mi?
161
napravil = prištedio
162
Svi se preplašeno pogledavaju
163
jutro = ujutro
164
željezničku stanicu
165
Za dva sata treba treba se ukrcati na vagone! Brzo! Napolje!
166
napravil malo novac = prištedio malo novaca
167
Krivi Rog, grad u Ukrajini.
168
Černovči, grad na rijeci Prut u Ukrajini.
169
za preko = za (potrebe) nakon prelaska granice
170
željeznica nema na granici spoja s drugom državom
171
Suboticu
172
vojna kadrovska uprava
173
nekog i nekog = ponekog
174
vidi mi se = čini mi se
175
plodni dio Grobničkoga polja bez naselja, s oranicama.
176
utaknemo = susretnemo
177
Pa, zar ti, Pijo, nećeš ništa reći ovoj djeci?
178
su me prolele suze = zalile su me suze
179
spodoban = valjan , kako valja, kako priliči
180
kazao sam tamo da nikada više = zarekao sam se u zarobljeništvu da nikad više neću
181
pokazati se, pomoliti se
182
Mihoja = blagdan sv. Mihovila, patrona župe u Jelenju (29. rujna)
183
sjenokoše na padinama planina oko Grobničkoga polja
184
zajedno = odmah, smjesta
185
ustali = ostali
186
perem = opravdavam, izvlačim
187
trubit = besposleno stajati, dangubiti

188
njih bi bil svaki = na njih bi udario (napao) svatko
189
Smilovao im se (neka im se smiluje) Bog!
190
Ma niš leh takalo! = Ma ništa (drugo) doli vododerina!
191
kadigod = gdjegdje
192
napred = naprvo = dalje
193
biva = prebiva
194
gomila = 1. hrpa kamenja, 2. odlagalište otpada, smetište
195
mejaš = graničnik, kamen međaš
196
bi bilo = bi bilo trebalo
197
Ma ni jedna ni bila za niš! = Ali ni jedna (od ovih nabrojenih) nije bila ni za šta!
198
sadnice
199
nasadi
200
redi kućun = pored kuće, uz kuću, duž kuće

N. Stanković: Se naše rožice dišeće
Nada Stanković
SE NAŠE ROŽICE DIŠEĆE
TEPIHI OD ROŽIC, MASLENIC I SOPIC
Blagdanski j stolnjak na stolu pul jelvice.

Novo j leto dve hijade i peto,
havarija va svitu kosi,
oceana vali kod divi veli
se su živo zemji oteli.
Bižin va novo vrime

bez ove perikolozne plime
va prolitno vrime novoga leta.
Bižin va šumu Lopaču,

i na ravnice pul Ričine.
Ne znaš je l lipji tepih va Lopači

od maslenic lila, roza i belih tih žmujićih
ki zadnje kapi sniga ispijaju,
ali oni na ravnici pul Ričine
na Branu Ivanke Zanetine.
Kod da jih pokojne tkalice z Vodičajne tkaju.
Zeleni z boketići od sopic zlatnih
ča se od sunca luštraju.
Sopicami se moreš i nasmet:

staviš ih na brazdu od palca
mašeš i brojiš dok ne pade cvetić
da nabrojiš kuliko ćeš dice imet.
Dragi Bože, još kad dica na njih sopu

na tanko i na debelo
ne pada njin na pamet
ni jedno zločesto delo.

VISIBABE
Za zimskih ferij va jelvah Pešovih

ja i dica moja spod sniga visibabe smo iskali.
Još su sanene kimale i z glavun belun klimale.
Za slučaj zime zelene su kapice pokrile
i burobrani natkrile.
Med dugimi uskimi listići još lipje su bile.
Va Kiriniću najviše jih je bilo pul potočićih

kadi j moj pokojni otac još kod dite
delal malinići.
Jedne zime, ne znan otkuda

na grobu od moje dve sestrice
jedna veća, jedna manja
zrasle su visibabe dve i spustile glavice.
To samo j Božić mogal dat
beli cvetići za naši anjelići.
JUBICE
Po Gradcu brigu va gimnaziju san hodila.

Papučan ke mi j mat po noći zašila
po kamikih oštrih ki put bin i poplat zgubila.
Listići na srčaca med grotah san našla
i se nevoje pozabila.
Kad već feralići nisu rabili
(ranije se j razdanilo)
čekala san saki dan kad će med listići i jubice procvast
Kod vedro nebo – celeste sramežljivo bi se pokazale
zgora dve, zdola tri latice, žuti trokutić va sredini,
metujasto su zgjedale.
Brojila san ure kad ću se vrnut od škole,

boketić nabrat i materi ga doma dat.
Nij mi to dosti bilo, pokli obeda va Lugi san tekla
i va grmiću pod zidićen čuda jih nabrala
i njihov najnježniji parfum va dušu san zavavik upijala.
Mat mi j va spomenar po hrvatski napisala:

»Budi skromna ko ljubice cvijet
pa će te voljeti cijeli svijet.«
Mamice, mamice, kad se tega spametin

još mi diše z Lukežih naše jubice!

MARIJANICE
Marijanice, Ružice, Jubice

kako su lipe,
kako smo jih rada imele i brale
se naše rožice.
Još kad me j mat va krilu lulala

od MARIJANICAH mi j povedala
kako jih je još rosne va Lučici brala
rano jutro kad je njeja mat v Riku mliko nosila.
Va svibnju na belon stoliću

med figurice od Marije - svibnje krajice
z Lopače san jih ja par donesla.
Ah, ti zvončići beli
kod biseri na zelenon končiću navrizeni
širokimi listi podloženi, zaklonjeni,
z friškecun su celu kamaru zadišeli
va koj smo si skupa spali.
Va školu san počela hodit,

a učiteljica Vlada kod da j znala
za prestavu ulogu marijanice mi j dala.
Kod šumskih vil va beloj hajici san skakutala
slabašno - potiho zvonila i govorila:
“Evo šumskog cvijeta - mirisne đurđice!
Čujte moje zvončiće, vesele družice!”
Sakoga svibnja toga se spametin

sa se uzbudin, sin govorin
kako bin rada va Lučiću marijanice poć brat!
Ma niki ne mari, niki ne zna kako bin rada
da me j gdo otpejat.
Onput se zarečen da ću jih va vrt posadit

po šumi i mladosti jih dišet
i baren za deset let mlaja bit.
Kada dojdu beli vlasi moje zime
spomenut ću se majčice ka jin je dala ime
i molit se, molit kipiću na belon stoliću
da jih još dočekan va misecu maju
i va dubinu duše skrijen
dve moje jubavi da me griju
marijanice i Mariju.

CIKLAME
Ni roza, ni črjene, ni lila

ciklamaste ciklame
z listići – kružići zeleni
škuro i svitlo narikamani
samo z Božjun rukun tako točno
narisani i nabojani.
Ciklame za me vavik su puno značile

aš su cvale baš onput
kad su škole na nauk dicu zvale,
kad je va Viloviku plašeć tići od grozja
škrebetalnica škrebetala.
Kod učiteljica, ali školanka
z gušton san jih dišela i brala.
Z crikve bi zvon treći put zvonil,

za mašu ali na blagoslov zval.
Pa magari se j već škurilo, med suhun travun san jih zagjedala.
Kod indijanske poglavice – ciklamaste perjanice
kako puše va svoje lulice
i bez dima diše, diše se do crikvice.
Sad pak kad va Riki bivan,

dani starosti razvedrin
kad na kraju leta z unuki
na Pulac po ciklame gren.
Za čas se šačice dičini napune.
Va hlad jih teču skrit,
legnu na travicu i, kemu će lipje bit:
oblaki beli kod ovčice broje
i suncu se vesele
kad nad Učkun kablić zlata na Kvarner zvrne.
Onput i nas doma vrne.
Ciklam su za hip puni važići
pul nas i na katu kumi Mariji.

NA KRAJU VRTA CVATU JORGOVANI
Na kraju vrta cvatu jorgovani

ti grozdići dišeći, roza i škuro roza nabojani.
Vavik me spominju na oni mladi dani
na prvega maja kad bi divojke brižno razmišjale:
»Će mi ki mladić donest maj i meni doć na fraj?«
Na hrastiću z jorgovani na vrhu
po noći bi mladići »maj« nabandali
za kuću frajarici dobro zavezali
a niki bi ga drugi i ukrali.
Celo selo bi dišelo

od mladih listićih,
jorgovanovih cvetićih
i jubavi vele divojak i mladićih.
Pokli bi va Grad na Filipju skupa šli,

novi veštidi obukli,
prtili se zgoru va brigi i potili
čez grmići žutih petešićih, i ćakulali.
Armonika i tanci zduga su se čuli

pa niki nij bil trudan
kad je na vrh Grada Grobnika došal.
Onput su Filip i Jakov

na blagoslov pozvonili.
Tribalo sej va crikav Božiću poć pomolit
i na miru bit
da se niš nesrićnega na slavju neće dogodit.
Z blagoslova su divojke na tanci tekle

kod da su se zarekle
ka će va oštariji »prvega« obrnut.
Tamo su matere i none

na škanji se poštivale
i čekale će njin hćeri
pravega kortejanta nać,
će se proštimat.
Se ča j lipo, brzo j pasalo.

Jakov i Filip su »Zdravomariji« zazvonili.
Doma j poć bilo.
Još su malo prošećale.

Nikoj je mladić na sajmu pul stare Jože
kupil kipić ali petešić.
Jakovu i Filipu bi se obrnule, prekrižile,
Josipu Radniku zahvalile ako su danaska dobrega delavca našle
i onput z materun doma šle ćakulajuć veselije.

ZVONČIĆI
Znad Grohova pul ceste od batude

gromače i stine prite.
Kad se malo zagjedaš, ni više straha,
srcu ti lagje bude:
va sakoj puči zrasli su ZVONČIĆI
rad bi jih imelo i malo dite
ma visoko su, strmo visoko
visoki, driti kod jarboli ali bandere,
a zvončasti cvetići u okolo njih se poštivali -
modri, modri kod more va buri,
batići mići va travi, va planinah encijoli
pa su sad lipji i draži kamiki vapneni, beli, narančasti i suri.
***
Divi jorgovani i encijoli

na drugu bandu su me zapejali
va Jelenski vrh kamo smo z davna
z dicun na šeti šli i čuda nepoznatih rožic našli,
nad Zvir se čez bukve tumbali,
va ostrugi srnice plašili,
jagodice šumske brali
kadi j Ričina z jame škure zvirala,
mrzla, čista pod jazen se j pjenila i šumila.
***
Vrnut ću se još zvončićen znad Grohova.
***
Z druge strane ceste od batude

čez borići na Velon vrhu crikvica od vajkada tu bude.
Spod nje raste ricasto kovilje, pečurbe, šparoge i drugo lipo bilje.
Tu su i bunkeri va ratu z bacači smrt seli,

žene i dicu z naših sel zeli,
zavavik oteli Paškvicu z diteton na rukah, Pandurici sina dva na skalicah,
Nenada gimnazijalca pred kućun i Majoričinu divojku Mariju,
kuliko još drugih, ni broj se ne zna.
Tu je va crikvici i s nami sad

Marija - Majka Božja od Utjehe.
Kad njeji pravi zvončić zazvoni,

dojdi pa se pomoli
da nan Sin grihi oprosti,
da ne bude više nikad ratih
ni previše za smrti zvonih
leh ča više zvončićih modrih.

POTOČNICE
Od škoja padine - kaskade

njihove ravni krase POTOČNICE.
na kupčićih cvetići mićeri, roza, modri i boje vedrega neba zmišani,
točkica do točkice - pravi mozaiki.
Drugačije ih još zovu: spomenaki i “ne pozabi me “
I va spomenarih va njih pišu:
“Ima jedan cvijetak, al mu ne znam ime,
mislim da se zove: ne zaboravi me”.
Malo daje spod drvenega mostića

ča se lula priko Ričine
rastu i talijanići potočnican slični
samo mićišno manji, a cvetići mrvicu veći.
Od rožic lipota prava

va sakin se okacu dici iskri i sviti
kako kresnica s feralićen po noći.
Kada pak projde mladost
napletu krunicu vedru ka se zove radost.
ŠIPČIĆI ZA TELOVO
Na mostiću od kamika
ki j preskočil Ričinu
saki dan je sidel
stari Vicenco Zaharijov
jadil dičinu i ćikal,
sakemu j za nikega frajara zmiral.
Priko kamenega mostića

Zaharijeva je kuća,
sliči dvoru Trnoružice
zarasla va mićeri šipčići, va ružice.
Tu malni meju, guske z belimi krili lepeću,

a judi, da bi se čuli, zijaju
kad na mostiću po nediji tonbulaju.
Divojčice se pogovaraju
kako će jin teta Jela
šipčićih dat za nabrat.
Va košaricu najlipju će latice poslagat od pričesti će belu haju obuć (ja ću moju ku mi
j mama zašila z povenkami modrimi z luštranimi listići porubila),
pa ćemo na Telovu va prošešiju poć
z laticami putić posipat čez Podgoricu
kuda će pod baldahinon i Sveto Telo proć.

MARGARETE ZA IVANJU
Po letu za Ivanju va travi visokoj

margarete će vele bele cvast
pul suzic kafenih i kukavic lila
da bi lipja krunica bila.
S pacjencun smo jih plele
na glavu stavile
i na Brcu priko krisa skakale,
Ivanju proslavljale.
Nismo se kaške bale

leh naramak veli nabrale,
va važ jih čuda močit stavile.
Ma još bi jih fanj ostalo
pa bimo se onput š njimi nabrajale:
“Oćeš me, nećeš me, jubiš me, varaš me!”
Se bi tako latice pootkidale.
Puli žutega pucića samo bi jedna ostala
ona bi pak va zrak odletela
da odkud će nan frajar bit stranu pokazala.
Naše vele margarete bele

i od gerberih su nan lipje i draže
dokli su cele.
***
Pasalo je čuda, čuda let...
krisih već nij užanca goret.
Na Baštijankinoj ravnici pul vira Lucinjskega
nij već ni kipa Svetoga Ivana kamenega.
Zavavik su još samo ustale
margarete i Ivanja.
Večernji zvon je Zdravumariju zvonil

kada se j o uri sedmoj još jedan božji cvetić rodil.
Zi sedan slovih ime smo mu dali
J-A-S-E-N-K-A
magar je bila hći letnja, a ne jesenska,
za dva brata mila kumpanija ženska.
Nježna i plaha rasla je š njimi, jih volela.
Majčicu Božju čista va oblakih je videla.
Škole je z odlikun pasevala

dokli se nij mlada od jubavi razbolela.
Nij verovala, kako se reče ona stara:
“Nij čovika ki se nij razočaral
i pul najvojenijega stvora sam ustal.”
Al ne, ne pak, ne, niki nij sam.
Bog je dragi zavavik s nami
i križ ćemo životni lagje nosit
aš se njemu moremo uteć
i njegovoj milosrdnoj mami.
Još bi tribalo znat:

“Nij srićan oni ki čuda ima
leh ki malo triba”
Da se more živet, Nebeski će Otac
vavik nikako providet.
Drago dite od Ivanje,

svojun familijun lipo nan živi
i čuda let poživi
z Božjun pomoćun i njegovimi zapovidi
svojoj dičini uzorita budi
da te moru nasledovat
kod pravi Božji judi.
GROMIŠĆINA PROFUMANA
Na vrhu Škoja metujasta lipa miri,

na dnu bazga beli lumbrelini širi
i agacov grozdasti cvat,
pul putića va ostrugi ostružnic latic po pet
i va vode vrbe z mačići mehki popelasti - sivi.
Gromišćino profumana
ki te ne štima,
ki te ne voli,
ki ti se ne divi?
BOŽIĆU FALA
Isusiću, Božiću, kako si nan dobar bil.

Z kuliko si nas lipih rožic nadaril, nakitil!
Va šumi, poju, brigih, dolcih i livadah

dojdite mladi i stari brat i uživat!
Dosti će vavik našemu dragemu kraju ostat i moje jubavi za njih.
Isusiću,
Božiću, kad me k Sebi pozoveš
niš leh boketić rožic domaćih gromiških
rada bin sobun zet.

Domaće besede
agac - akacija, bagrem

ali - ili
anjelić - anđelčić
aš - jer
banda - strana
bandera - stijeg
batić - presličica
batuda - tucanik; makadam
bazak - bazga
beseda - riječ
bin rada - htjela bih
biš, bimo, bin, bite - bi, bismo, bih, biste
bivat; bivan - stanovati, stanujem
boketić; z boketići - stručak; sa stručcima
Božić - dragi Bog; blagdan Isusova rođenja
Bran - naziv za određenu livadu pokraj brane
celeste - nebesko plave
ciklama; od ciklam - boje ciklame; od ciklama
crikav; crikva - u crkvu; crkva
crikvica - crkvica
ča - što
čez, čes - kroz
črjen - crven
čuda; čuda let - mnogo, mnogo godina
ćakulat; ćakulali - čavrljati; čavrljali
će; će l - hoće, će; hoće li
ćikat - žvakati duhan i pljuckati
danaska - danas
delat; delal - raditi, radio
delavac - vrijedan radnik
dičina - dječica
dišet; diše; dišela; dišelo; dišeći - mirisati, mirišu, mirisala, mirisalo, mirisni
divi - divlji
dojdi, dojdite, dojdu - dođi, dođite, dođu
dokli - dok
doma j poć bilo - trebalo je krenuti, poći kući
dosti - dosta
drit - ravan, uspravan
familija - obitelj
fanj - poprilično
feralić - fenjerčić
figurica - sličica
Filip i Jakov - sveti Filip i Jakov, zaštitnici župe Grobnik
Filipja - blagdan svetih Filipa i Jakova, prvi dan mjeseca svibnja
fraj - ljubavni sastanak
frajar - odabranik, dragi
frajarica - odabranica, draga

friškeca - svježina
gdo; ni gdo - tko; nema tko
goret - gorjeti
Grad - drugi naziv za mjesto Grobnik
gremo; gren; gredu - idemo, idem, idu
gromača - velika gruba vapnenasta stijena
grota - veliki vapnenasti kamen
grozji - grožđe
gušt; z gušton - užitak; s voljom, s dragošću, razdragano
haja; hajica - haljina, haljinica
hći, hćeri - kći, kćeri
hip; za hip - čas, začas
hodit; hodila - ići pješice, pješačila
hrastić z jorgovani na vrhu - mladi hrast s jorgovanima na vrhu
imet - imati
iskat; iskali - tržiti, tražili
Ivanja - Ivanjdan
j - je
jadit - ljutiti
jelva; jelvica - jela, mlada jela, jelica
jubica - ljubičica
ka; ke - koja, koje
kablić - vjedro
kadi - gdje
kafeni - smeđi
kako - kao
kamara - soba
kamik - kamen
kaška - zmija
ki; kemu - tko, kome
kimat; kimale - sneno spuštati glavu, padati u san, zaspivati
kod - kao
kortejant - zaljubljeni mladić koji se javno viđa s djevojkom
kris - krijes
kukavica - biljčica s cvatom ljubičastih cvjetića
kuliko - koliko
kumpanija - društvo
lagje - lakše
leh - samo
lila - ljubičasto
lipji; lipje - ljepši, ljepše
lulat - ljuljati
lumbrelin - suncobran
luštrat; luštraju; luštran - sjajiti, sjaje, sjajan; laštiti, lašte, ulašten
magar, magari - makar
maj - naziv za tek prolistalo drvo što ga mladići nose djevojci za blagdan uoči 1.maja
malin - mlin
malinić - mali mlin

margareta - ivančica
marijanica - đurđica
maslenica; od maslenic - kaćun, šafran; od šafrana
maša - misa
mat; matere; materun - majka, majke, s majkom
med; med dugimi uskimi listići - među, među dugačkim uskim listićima
metujast; metujasto - leptirast, leptirasto
mićeri - sićušni
mići - maleni
mićišan - majušan
mlaji - mlađi
na tanko i na debelo - zvuci svirale: 1. viši i 2. dublji glas
nabandat; nabandali - nataknuti, nataknuli
najlipji - najljepši
narikaman - izvezen
nasmet se - nasmijati se
nauk - vjeronauk
navrist; navrizeni - nanizati, nanizani
nedija; po nediji - nedjelja; nedjeljom
ni - niti
nij - nije
nikako - nekako
niki - netko; nitko
nikoj - nekoj
niš - ništa
nona - baka
njeji; njeja - njezin; njezina
obed - ručak
obrnut se; obrnule se - okrenuti se; okrenule se plešući, zaplesale prvi ples
odlika; z odlikun - odličan uspjeh; s odličnim uspjehom
okace - okašce
onput - onda
ostruga - drač
ostružnica - kupina
oštarija - gostionica, krčma
otpejat - odvesti
pacijenca - strpljenje
papuča - kućna obuća od tkanine
parfum - miris
pasat; pasalo je - proći; prošlo je
pasevat - prolaziti
pečurba - gljiva
perikolozan - opasan
petešić - pjetlić
palac - palača, zgrada
poć - ići
pogovarat se - razgovarati, popričati
pokli - poslije
poštivat se; poštivale se - poredati se; poredale se
potit se; potili se - znojiti se; znojili se
povedat - pričati
povenka - puzavac s modrim cvijetom pravokutnih latica i duguljastim laštećim
listovima
pozabit; pozabila - zaboraviti; zaboravila
prestava - priredba
profuman - namirisan
projde - prođe; otiđe
prošećat; prošećale - prošetati; prošetale
prošešija - procesija, blagdanska povorka
proštimat se - postići dobar glas, biti viđen, zapažen
providet - proskrbjeti
prtit se; prtili se - ići uzbrdo, penjati se; išli uzbrdo, pentrali se
“prvi”, “prvega” - prvi ples,
pucić - dugmić
puč - pora
pul, puli - pokraj
rabit; rabili - upotrijebiti, upotrijebili
rada - s voljom, rado
rano jutro - u zoru
ricast - kovrčav
roza - ružičast
rožica; od rožic - cvijet; od cvijeća, od cvjetova
sa; se - sva; sve
saka, sakoj - svaka, svakoj
saki - svaki
sest; smo seli - sjesti; sjeli smo
si, sin - svi, svima
sidet - sjedjeti
skalice - stepenice, stube
skrit - sakriti
sopica; od sopic - jaglac; od jaglaca
sost; sopu - svirati; sviraju
spametit se; spametin se - sjetiti se; sjetim se
spat; spali - spavati; spavali
spod - ispod
spominjat - govoriti o prošlome, prisjećati se
srčace - srdašce
suri - tamnosivi
suzica - travka sa smeđastim završecima u obliku suze
svitit; sviti - svijetliti; svijetli
šeti; na šeti - šetnja; na šetnji - izletu
šipčić - ružica
šipki divi - divlje ruže
škanj - dugačka klupa bez naslona
škoj - visoka stijena (u ovom slučaju naziv stjenovitog predjela nad rijekom)
školanka - učenica
škrebetalnica - klopotac (naprava za plašenje ptica u vinogradu klopotanjem)
škrebetat; škrebetala - klopotati; klopotala
škur - taman, mračan
škurit se; škurilo se - mračiti se; mračilo se (u predvečerje, smiraj dana)
škuro roza - tamnoružičasto
šle; šli - išle; išli
štimat; štima - visoko cijeniti; cijeni
tanci - plesnjaci
teć; teču; san tekla; su tekle - trčati; žuriti; žure; sam žurila; su žurile
tega - toga
tić - ptica
tkalica - tkalja
tonbulat - igrati društvenu igru tombolu
trudan - umoran
tumbat se - kotrljati se
ura - sat
ustat; ustale - ostat, ostale
užanca - običaj
va - u
va brigi - u bregove
vajka; od vajka - oduvijek
vavik - uvijek
važ - vaza
važić - vazica
već nij - više nema
veli - veliki
veštid - odijelo
vrnut; vrne - vratiti; vrati
z - s, iz;
z listići, kružići zeleni - s listićima, kružićima zelenim;
z unuki - s unucima
zadišet - zamirisati
zagledat; zagledala - zagledati se; zagledala - zaustavila pogled na čemu
zapejat - odvesti
zašit; zašila - sašiti, sašila
zavavik - zauvijek
zdavna - odavno
zdola - odozdo
zduga - izdaleka
zelene su kapice pokrile i burobrani natkrile - pokrile su se zelenim kapicama i
natkrile se burobranima
zet - uzeti
zet; smo zeli - uzeti, smo uzeli
zgjedat; zgjedale - izgledati, izgledale
zgora - odozgo
zgoru - prema gore
zgubit; bin zgubila - izgubiti; bih izgubila
zi - iz
zijat; zijaju - vikati; viču, galame, preglasno govore
zimske ferije - zimski praznici, zimski raspusti
zločesto delo - zlonamjerno djelo
zmirat - izazovno ponavljati neke pogrdne riječi
znad - iznad
zrast; zrasli - izrasti, izrasli
zrast; zrasle su - izrasle su
zvirat - izvirati
zvon - zvono
zvrnut; zvrne - zbaciti; okrene naopačke, srušiti
žmujić - čašica
Nada Stanković rođ. Valić rođena je u selu Lukeži 1930. godine od oca Josipa, lučkog
radnika i majke Antonije, švelje. Završila je Učiteljsku školu u Rijeci 1948. godine
i službovala u Istri (Vareški, Jadreški, Vodnjan) rodnoj Grobnišćini (OŠ Jelenje)
i u Rijeci više od 40 radnih godina. Uz nastavni rad vodila je učeničke dramske i
recitatorske grupe. Odmalena majka ju je odgajala u ljubavi prema Bogu, čovjeku,
osebujnoj prirodi Grobnišćine, domovini i pjesmi, pa i u poznim godinama piše
ispunjena tim čuvstvima. Tako su nastali i ovi slobodni, jednostavni stihovi - crtice i
sličice doživljaja i starih običaja rodnoga kraja.

A. Maršanić: Čega su se bali naši stari?
Ada Maršanić
ČEGA SU SE BALI NAŠI STARI ?
Ahhh! Vidi se da starin aš me, kad mislin na ono ča j prošlo, ćapuje kod
nikakova tuga. Tako san niki dan bila va jednoj kunpaniji. Ćakulali smo o semu i
sačemu, pa i o temu kako su se nikad judi družili više leh sad. Prvo ni bilo letrike, a va
kući j svitela lanpa s petrojun ili špalmacet, a kad se j šlo blagu ili po vani nosilo se j
feralić. Po zimi su večeri bile duge aš ni bilo ni radija, ni televizije. Noću se ni hodilo ni
v oštarije, pa su se judi najveć družili po kućah. Med sobun su užali povedat sakakove
štorije: ča se j kemu dogodilo, ča j ki delal, kadi j ki bil, i sê tako. Tlapilo se j, govori mi
jedan. Dica su se igrala pod stolon ili va kakovemu kantunu, pa su naslišala. Fanj se j
povedalo i o štrigah, a da j više toga bilo pred Drugi rat. Dicu j potli bilo strah, a reče
se da su va strahu vele oči. Sih se j strašilo, sin i sačin, pa j strah bil del života. Ma to
se ni telo strašit, leh tako se j živelo i tako j to bilo. Morda se j strašeć dicu telo od njih
storit boji judi, ili ča drugo. Ki bi to znal. Štorije će se pozabit, a mi ćemo proć, pa san
nike zapisala. Stariji judi znaju fanj o temu pa san nikuliko put dodavala nove štorije,
a tela san jih zapisat baš onako kako san čula. Judi mi govore da j zasprave tako bilo,
nikin se j nič i dogodilo, pa ako ki ne poveruje va to, dve ga voje.
***
Verovalo se j da Bog čuva od sakakovega zla pa se j, kad se j zihajalo s kuće

prekrižilo. S križen se j šlo i spat aš je noć bila grda, škura, i već sama po sebi strašjiva.
Od blagoslovljene uličine storilo se j križići pa se j to stavilo po poneštrah i na vrata,
a kitice blagoslova obisile su se nad vrata od kuće i od štale. Tone Dovičin z Ratuje mi
j lani povedal da mu j stara mat novoj kravi, kasta j dohajala va štalu, na rep zavezala
komadić črjene krpice aš da j to čuvalo blago da ga ki ne naštriga, od zlih očih, od
urokih. Da j pak nad jaslami visela črna krpica. Ako j pak ki tel videt blago ni ga se
pušćivalo va štalu. Va štali se j obisila i ulika, a Marica z Milaših mi j povedala da j to
štitilo i od drugih napasti, aš da se j to baš zvalo napast. Judi su držali da blagoslov
čuda pomore, pa se j fanj putih š njin kurilo. Z ognja se j va kakovu padelu ili va
železnu škavaceru stavilo žari, a na njih blagoslov, pa se j s tin hodilo po kući ili kadi
j tribalo, a potla se j žari rashitalo na sî kraji od kuće. Blagoslov se j stavjal na oganj i
kad su se razvrizali uroki.
Tonica i Anka z Dražic povedale su mi da kad je va kući bil ki bolan, da mu se
j užalo pod postej ložit blagoslova na ognju, a z blagoslovon se j prošlo i tri put okolo
glave bolnega. Pomagala j i blagoslovljena voda pa se j š njun škropilo i križalo.

Vavik je bilo judih ki su verovali, i onistih ki nisu. Tako j pokojni Maričin
(Marica Zoretić z Milaših; zapisala va devetemu misecu 2005. A. M.) otac Andrić hodil
po blagu. Prvo ni bilo veterinarih, a on se j va to razumel. Jedanput je škuri šal po cesti
z Jelenja prema Ratuji pa j videl ko da ga prate nikakova banka i nikakova mićera
svitaca. Čovik ni bil strašjiv pa j šal drito naprvo da baš vidi ča j to. To da j bil nikakov
gnjil cok ki, onako star na misečini, zgjeda ko da sviti ž njega.
Čula san od Augustina Maršanića z Ratuje (zapisala 2000. A. M.) kako su
jedanput, pred više od dvajset let jedna ženska z malun, ka j tad imela jedno šest,
sedan let, šle doma s Potkilavca prema Jelenju. Kad su prešle jedni jesenići, pa jedno
sto metrih doli, kadi gre zdolu jedan put kud bi se šlo va Nikotovo prema Šušici, nasred
ceste, na asfaltu, gorel je pravi oganj. Od straha su se vrnule va Potkilavac. Onda su
niki šli š njimi videt ča j to, pa kad su došli na to mesto ni bilo nikakovih tragih. Drugi
dan su za dana šli pogjedat ča j to bilo, ali od ognja ni bilo niš poznat.
Agustin mi j još povedal, a da j on čul od mamice Tilde, da j Kerec plovan držal
mašu pod Zviron aš da j tamo vavik po noći nič jokalo. Tamo su sê do Zvira judi imeli
jabuke, a z druge strane su bili i trsi, pa bi judi po letu do kasna bili va imanju. Da j to
počelo jokat kad je pal prvi mrak, a kad je plovan mašil da od onda već ni jokalo.
Da su jedanput jedni z Ratuje videli kako jedno svitlo ko da leti. Svitlo j bilo
jedne mire, jedne jačine, a letelo j noću čez Jelenski vrh, od vrh Orlića va Lužac, i tamo
da se j zgubilo. To da nisu bile nikakove zvezde ni niš z neba, leh svitlo. Tako su mi
povedali.
Jedan je čovik z Lubarske hodil va Lukeži aš su tamo imeli tanbure, društvo
«Branimir», a morda j šal z Mikejih aš je delal tišjariju. Šal je kroz Pešovu šumu (to j
šuma kad se gre hodeć z Ratuje va Lukeži), a da j tamo vavik strašilo. Tako jedanput
kad se j vrnjal, na jednemu zavojiću, ko da j nič pred njega palo i zajokalo. Iskal je i
grebal po putu aš je bilo škuro, govoreć: «Kadi si, kadi si?». Mislel je da j ki pal, ali ni
niš našal. Jednemu san to povedala, pa se j nasmel i rekal: «Morda j suhola pala».
Kad se j nikad šlo v Riku hodeć priko Grohova pa na Svetu Katarinu, dicu se j
strašilo da j tamo nigder nikakova baba. To da j vela glava stare i grde ženske, storena
od kamika, pa ju dica ka gredu prvi put zdolu moraju bušnut, a ona jih sih poslini.
Kuliko god su se dica kuntenala i celu noć nisu spala da će poć v Riku, tuliko jih je bilo
strah babe.
Va Pohumu su mi povedali (Ivan Stipić; zapisala va desetemu misecu 2005. A.
M.) da su dicu strašili: «Ne hoj van aš će te konj bez glave».
Prvo su okolo hodili čaratani. Imelu su ringišpil, držali su prestave, a imeli
su medvida i kakovu opicu. Da j opica ženski majmun pa se j ženskin zmiralo «Opice
jedna», a muškon «Majmune jedan». Da su naši judi, kad su šli gjedat šarlatani ki su
bili ščaratani, jedan drugemu rekli: «Drži cesnicu (to j glavica cesna) štišnjenu va šaki
pa te neće začarat». To su mi isto povedali va Pohumu.
Dici su stalno govorili ne smiš ovo, ne smiš ono, će te ovo, će te ono.
Tako kad je ki znopak obukal stomanju, haju ili ča drugo, rekli su mu: «Brzo se presuči
aš će te štrige». Čula san da češće reču: «Neće štrige na te kad si znopak obučen», ili,
ako j dite znopak obuklo maju, mat mu j rekla: «Bar te neće štrige». Branili su i druge
stvari, kod:
- «Ne krpaj robu ku nosiš na sebi aš će te štrige»;
- «Ne obuvaj znopak čižme aš će te štrige». Ako se j dite poznopak obulo

moralo se j brzo prezut. Tako j jedan bil na Lubanju pa da mu j najedanput došlo da ni
znal kadi j. Došal je jedan čovik pa da mu j rekal: «Prezuj se». Da j on tako storil pa da
j znal kadi j i da se j vrnul doma;
- Iglu se j moralo ća hitit ako ju se najde na tlu. Čula san i drugačije. Kad san
jedanput na tlu videla iglu, pa san ju tela dignut, mat me j udrila po ruki i rekla: «Pusti
to na miru». Pitala san «Zač to?» Samo mi j rečeno: «Zato.» Na sê se j reklo samo:
«Zato aš tako mora bit». Ni se reklo ni da su to čuli od starijih ili ne znan od kega, leh:
“Aš je to tako”;
- Kolčić se ni smel zabost va zemju poznopak aš da va zemji mora bit debji

kraj, onako kako raste. Kad san oca od muža pitala zač tako kad je lagje zabost tanji
kraj rečeno mi j, i to z oštrijin glason: «Aš tako mora bit». Potla san nigder pročitala
da to nač su nas upozoravali naši stari tako mora bit aš ča j pravo da j od Boga, a ono
ča j krivo da j od vraga, ali judi prvo to nisu tako tumačili. Još su govorili da kruh ne
smi znopak bit položen na stol, a da nož ne smi bit položen z oštricun zgoru aš «to
tako ne vaja». Isto su mi rekli da se metla mora nastavit poznopak aš da onda neće
doć štrige;
- «Ne pusti robu vani sušit po noći», govorili su;
- Škuri se smete nisu smele potrest ni zimest van kuće, a škuri se ne sme ni
tapedi otresat. Ni dobro kasno večer ni popel vani potresat aš bi mogle doć štrige;
- Još san čula da se škuri ni smelo ni fujkat. Bilo j i drugačije. Niki, kad su noću
prohajali, fujkali su od straha, tobože da se junače;
- Kad su nikad ženske plele kosu, vlasi ki su ostali na češju morali su se važgat
aš da ni dobro da ustanu na češju;
- Zrcalo se va kući ne smi stavit tako da gjeda prema vraton, a po noći se ni

smelo va njega ni ugjedat;
- Stari judi pak nisu teli poć s kuće ća na više vrimena «aš se kuća ne smi pustit
prazna», a ženske kistin je umrlo dite nisu smele jist črišnje va maju misecu;
- Ako se pojutro utakne plovana ili žensku, najboje se j vrnut doma aš da to

ni dobro, tako da ta dan neće niš bit od dela, a ni dobro ni za drugo. Verovalo se j da
ni dobro ako ti nike ženske ke su imele moći prejdu put ili ako jih utakneš. Niki pak
vole da njin na Novo leto prvo kuću dojde muški leh bilo ka ženska aš da će njin onda
to leto bit srićnije.
***
A prvo su judi fanj verovali i va štrige. Kad je sunce svitlelo i daž padal reklo se
j da se štrige žene. O štrigah su više užali povedat muški leh ženske. Muški su se noću
vrnjali z dela, s tancih i s fraja, pa su po škuremu sega videli, ili su misleli da vide. Ako
se j kemu ča strašjivo dogodilo, on sam, ali i onisti kimi j povedal, va to su verovali i

držali da j tako zasprave i bilo, pa se j to onda povedalo drugin.
Štrige su se za večernjun nahajale na kakovin križanjin od putih, pa su judi
na tih mestih delali kapelice z raspelon da jih rastira. Dica su, kad je Zdravomarija
ozvonila, morala poć va kuću aš da bi jih vani štrige. Oni ki va štrige ne veruju govore
da j to zato da dica škuri ne kanpanaju po vani. Nikad ni bilo tako, leh se j zasprave
verovalo da bi te mogle štrige ako se ne gre va kuću. Stariji su judi užali povedat da
se j prvo rajalo čuda dice, a med njimi da j rojeno i sakakovih, i da j sega i sačesa
bilo, «vrag će ga znat». Da su judi videli ki j bil takov, iako se j o temu mučalo aš da
babica nikad ni bila sama na porodu. Dogodilo se j, kako povedaju, da su se nika dica
rodila s kapicun na glavi ili s fileton okol vrata, a nika su rojena va hajici. Kad se j to
dogodilo moralo se j kapicu ili hajicu zakopat, a o temu se j mučalo. Jedanput mi j
pokojni barba povedal, ali san sê pozabila, da su jedna od tako rojene dice bila dobra,
a da druga nisu. Agustin, onisti od prvo, mi j jedanput povedal da j bil čul kako j nika
ženska rodila dite ko j zajedno skakalo ko da ima pet let. Da j pak niki načitani čovik
povedal v oštariji da kad je nika ženska rodila, da j to bilo črno, i da j zajedno pobiglo
van kroz dimnjak, i da to nisu nikad našli. Da se j povedalo kad se j ča rodilo «van
krsta» da su babice imele pravo da to unište.
Bilo j sakakovih i ženskih, pa j tako Agustin povedal da j čul kako se j govorilo
da su bile štrige nika z Lubarske i nika va Brnelićih. Da su niki Potkilavčani hodili na
fraj va Zoretići, pa kad bi se noću vrnjali štrige bi prale robu na Lukah (to j tamo med
Lubarskun i Milašon), a igrale bi i kolo. Tancajuć bi došle med mladići pa bi njin zele
klobuki i kapoti. Drugi dan bi mladići šli tostoj va Brnelići. Još se nisu bili ni javili a
ona j već znala poč su došli.
Da j bila štriga i jedna druga, z Martinovih, pa san čula od Velkota z Lubarske
(povedal Velimir Juretić; zapisala va desetemu misecu 2005. A. M.) da su martinovška
dica i dica z Lubarske kad je zaškurilo, tamo prema Vlašćiću, na jednu ledinu za
Lubarskun, šla špijat kako tasta još z jednun onuda poleta. Lovile su i mulariju, a
Velko mi j povedal: «Med očiju ti stane, pa je već ni», aš da su onda nestale.
A jedan se j čovik noću vrnjal s fraja, pa j na Lukah, to j malo naprvo od
Lubarske, videl nikuliko njih, va belo obučene kako mlate z lopatami robu ku su prale
na Ričini. Da j komać od straha došal doma.
Povedali su mi Vitor i Marica z Lopače (Viktor i Marica Kukuljan; zapisala va
devetemu misecu 2005. A. M.) da se j Maričin otac Marko kupal na Ričini. Bil je maj
misec, opasna voda, a «vrag bi bil mladosti zapovidet», pa j Marko dobil nikakovu
bol. Naganjali su ga da gre va Podrti kadi j bila nikakova ženska ka j mogla pomoć, ali
se on ni dal aš ni veroval va to. Kako mu j bilo sê gore ni bilo leh poć. Kad je došal toj
ženskoj, rekla mu j: «Si se smel okolo mene, ma si sejedno došal. Malo si zakasnil aš
je sunce fanj zapalo ali ću ti sejedno provat pomoć. Ako me ne poslušaš ča ti buden
rekla, kad budu listi pali i ti ćeš poć z Bogon». Kako mu j se očitala ča mu je, Marko ju
j poslušal i držal se tega. Ki zna ča mu j dala, ali j ozdravel. Da j ta ženska mogla lečit
dokli j sunce svitlilo, a da potli ni. Za nju su sî judi znali i da j čuda njin pomogla. A k
njoj je šla i Maričina pokojna stara mat. Šla j pitat za kćer Mariju ka j bila jako bolna,
pa da joj je potli bilo dobro. Pokojna mat je povedala Marici da takovi judi imaju moć
od jedanajst ur večer do tri ure jutro.
Čula san od Davorke Čargonje z Milaših, a njoj je povedala mat Marija Zoretić,
rojena 1912. (zapisala va devetemu misecu 2005. A. M.), kako j jedanput šla z Rike z
Malijun Mondićevun z Lukežih. Po putu su ćakulale, pa j Marija rekla Maliji kako j
čula da nika ženska na Škojiću gata, pa da bi dobro da gredu malo k njoj da vide ča

će njin reć. Malija joj je rekla da baš bi joj ta ženska ča mogla reć, ali da sejedno gre z
Marijun za kunpaniju. Kad su došle na Škojić toj ženskoj, ona j zajedno rekla Mariji:
«Van ću reć sê ča vas interesira, a njoj» (pokazala j va Maliju) «neću niš reć aš ona zna
da joj ni niman niš za reć».
Marija Matetova z Martinovih, ka j bila oženjena va Lukeži bila j dobra
kuharica pa j kuhala i po pirih, ali su povedali da ju ni dobro trefit i da j štriga. Moja
mat (Lina Zakarija, rojena 1921.) i dandanas poveda da j jedanput po škuri šla z ocen
od Lazine prema kapelici va Lukežih, pa da se j najedanput odnikud storila Marija.
Lino Mihin (Lino Puljanić z Ratuje; zapisala va desetemu misecu 2005. A. M.) mi j
povedal da j bila va črnon, sa prignjena, pa kad su ju škuri videla dica - biž ća!
Pred više od pedeset let jedan čovik z Lukežih po noći j svićun došal zijajuć va
kamaru kadi j sama spala nevesta aš njoj je muž va Harteri delal drugu smjenu. Čovik
je zijal da j došla Marija, ka j štriga, pa da će naškodit ditetu aš je nevesta bila noseća.
Nevesta se j bila fanj prestrašila pa potli ni tela sama spat va kamari (povedala Alka
Šupak; zapisala va devetemu misecu 2005. A. M.).
Ja se kod mala domišjan Marije Matetove. Pred oči mi dohaja ženska va črno
obučena i pokrivena š črnin rupcen, kako z jednun rukun drži tarves pa podiže jedan,
pa drugi berhan, pa fris, pa j z nike žepe znela bonbon, i saki put mi ga j dala. Ali
i Julka Juretić z Martinovih ka ima više od devedeset let mi j pred jedno leto dan
povedala kako su stvarno za Mariju Matetovu povedali da j štriga. Tako mi j Julka
povedala da j Marija služila pul grofih va Lopači. Jedanput je nič delala va kamari, a
tamo j bil i jedan grof. Najedanput je na pod pala nikakova slika a staklo na njoj se
j razbilo. Marija j na to rekla grofu kako j to grd znak i kako to ni dobro. Julka mi j
povedala da j tisti grof drugi dan na se ruku dignul va Jarkih, to j del pod bolnicun va
Lopači prema Riki.
Kad čovik ovako pita judi okolo i kad se skupa zbroji sako j selo imelo kakovu
žensku za kustu su govorili da j štriga. Čula san da j jedna opasna bila va Milaših i da
su je se sî bali, i da niki ni volel da mu dojde kuću aš da j vavik nič storila. Pred njun su
se užala skrivat i dica. Da j jedanput jedan z Milaših šal va Zaluški po drva, da j to tamo
va Milaših zada kuć, pa kad se j vrnjal da j tustu trefil. Najedanput mu ni bilo dobro.
«Znaš kako mu ni bilo dobro kad je drvo hitil sebe», pa j šal doma. Došal je doma i ni
mu dobro pa bog. Niki j nič zel njegovega za obuć, pa su šli jednoj drugoj ženskoj, va
Klići, ka j užala pomoć kad je ča takovega bilo. Ona j razvrigla na uzgjevji, z ognjen i
blagoslovon, pa j onda čoviku bilo dobro.
Jedan čovik je trefil tustu ča j delala sakakove kumedije, a kad je došal doma ni
mu fileta kega j nosil okolo vrata. Sê su obašli, ali fileta ni pa ni. Tisti čovik i dandanas
misli da mu j to naštrigala tasta.
Još mi j povedala Davorka kako joj je pokojni otac Dušan Zoretić, rojen 1912.,
jedanput šal s fraja na Trnovici. Hodeć je na cesti videl nič črno, kod nikakov klubak,
kod ča j danas bala. Dušan je to piknul, a od klupka se j storil mićeri pâsić. Pâsić je
čovika pratil sê do kuće pa j onda nestal (zapisala va devetemu misecu 2005. A. M.).
Da se j jednoj ženskoj z Milaših ovo i dogodilo. Da se j s frajaron vrnjala s
tancih va Dražicah, a to j bilo kad su se teli ženit. Nigder od Ratuje prema Milašen
počel jih je pratit lipi beli golubić. Mladić je tel i kamik hitit va njega ali divojka ni
dala. Potli se j golubić zgubil. Tu noć je divojka sanjala svoju mater kako joj je stala
nad postej, a da još i dandanas vidi njeje bele ruke ke j sklopila i da j rekla «O kćerko
moja».
Jedanput se j jedan čovik z Milaših škuri vrnjal z dela pa j nigder po putu videl

jednu kozu. Ćapal ju j za rogi i pejal doma. Kad je došal pred kuću porušil je ženi na
poneštru da zijde s kuće, da joj pokaže ča j dopejal. Najedanput se j koza pretvorila
va žensku, a ovisti ju j držal za kosu. Va ženskoj je prepoznal jednu Pohumicu ka
mu j rekla da nikemu ne smi povidet ka j ona aš će mu, ako povi, zlo storit. Kad mu
j to rekla, nestala j. Tisti čovik nikad nikemu ni tel reć ka j to ženska bila (povedala
Davorka Čargonja z Milaših, a zapisala va devetemu misecu 2005. A. M.).
Va tih štorijah spominju se pâs, mačka i koza i nikakove druge životinje, a zač
- ki zna. Tako da se j nikemu na sušičkon mostu, to j voltani most doli pod Jelenjin,
noću sprječila koza. Ćapal ju j za rogi i tel hitit pod most, kad tamo, koza se j pretvorila
va žensku ka mu j rekla da će mu, ako ju pusti i ne povi nikemu kasta j, doživotno plest
kopice. Da j to povedal jedan ki j imel vavik hude kopice.
Ćaća stari od jedne ženske z Lopače delal je na Studenoj, a tamo da j bilo
čuda tega. Tamo da se j rod ženil pa da j sega bilo. Jedanput se j tisti čovik škuri vrnjal
Studene pa su se va Jurišini tri oprtile na njega, a on je moral bit na miru aš su one
imele moć. Drugi dan je tin ženskin va Studenoj zapretil, aš jih je poznal, pa su ga potli
pustile na miru.
Povedal mi j Stanislav Valić z Dražic kako j čul da se j nigder fanj prvo Drugega
rata jedan stariji čovik vrnjal z Lukežih, po Furnaži pa prik Šušice va Dražice, pa da
se j tamo nigder pul Šušice najedanput storil nikakov veli pas, i da j potla najedanput
nestal. (Zapisala va desetemu misecu 2005. A.M.)
Da j pak jedan drugi čovik prohajal va Dražicah tamo kadi j danas čitaonica.
Tamo da su rasli nikakovi čenpresi. Bilo j zima i tiho vrime, a najedanput su se čenpresi
počeli svijat na sê strane i šumit, ko da j va nje došal nikakov šijun, a okolo j sê bilo
tiho. Tako j bilo niko vrime, pa sê j opet se utihnulo. To mi j povedal isto Stanislav.
Da j jedan čovik z Dražic kad je povečer šal s fraja vavik nič videl, vavik ga
j niki pratil, i sê tako. A da su jedanput, jednomu drugomu čoviku, ki je okolo dve
ure noću šal s Pohuma va Dražice, pa evdi vaje blizu centra Dražic kad se gre nutra,
malo simo od Umol, na kraj tega puta, najedanput došle dve divojke va belon. Jako su
šušnjale okolo njega, ko da su obučene va hartu. Povedaju da j čovik finil va bolnici aš
da se j jako prestrašil.
Niki Stanko j šal s Klićih s fraja, a za njin da su stalno rušili nikakovi lanci. Sav
je bil prestrašen, a od straha se ni tel obrnut leh je više san sobun govoril: «Hodi ća
hudobo». Komać je nikako, više tečuć, doletel do Lubarske, a kad se j obrnul to daj bil
nikakov pâs ki j pobigal z lanci okolo vrata.
Lino mi j povedal da j jedan z Drastina šal va Lukeži pa j va Brodu videl tri
ženske kako tancaju nad vodun i da su mu štrigale. Počel je bižat, a da potla ni znal
kako bi se vrnul doma.
Va jednoj san kući pitala da mi ča povidu o štrigah pa mi j rečeno: «Ala, ča će
ti štrige, tr jih je sakuda», a to mi j ženska mislela reć kako j okolo zločestih judih.
Štrige su se nahajale i na mostu nad Šušicun, ča gre za Potkilavac, a da jih ne
more saki videt. Da njin je mesto bilo i na Rupi, povedala mi j Anka, va Jelenju. Užalo
se j govorit da j to bilo mesto Lubica pod zeleni hrastić aš da j zemja bila nadignjana
kod nikakova lubica. Da j tamo bila i jedna vela drenjula, a bilo j strašjivo tuda prohajat
aš «će te štrige».
Povedaju da su štrige bile i na vrh Lubanja. Da j tamo bil niki hrast ki ni
bil velik ali j imel široke kite, i tu da su štrige počivale po noći. Tako da su povedali.
Jedanput da j niki čovik odovuda šal va gornji kraji, va Slavoniju, morda po brašno aš
se j onda švercalo. Tamo se j nosila sol i drugo, a nazad brašno. Tako da j ti čovik gori

došal va niku kuću pa da ga j pitala ženska otkud je. On da joj je rekal: «Z Rike.» «Ma
ča baš z Rike?», da ga j pitala ta ženska. «Ma nisan z Rike, leh z Gromišćine», da joj je
onda rekal. Da j onda ona njemu rekla da joj reče točno s kega mesta, pa da joj je on
rekal da j z Lubarske. Onda j ona njemu rekla: »E moj sinko, ča put san se ja odmarala
na onon hrastu na vrh Lubanja. Znan ja kadi j Lubarska». Tako da mu j rekla. Judi su
sega prvo povedali.
Da su pak jedni judi šli kosit va planinu pa da su trefili niku žensku ka njin
je rekla: «Hote, hote, ali bogzna ki će se vrnut doma». I da njin je još rekla: «Nećete
večeras na miru spat». Da su oni, kad su došli gori, storili od sena konak za prespat.
Šli su kosit, a kad su teli poć va kućicu da j bila puna kačak. Počeli su bižat doma aš da
njin je to bilo načinjeno. Jednega od tistih je, kad se j vrnul doma, fras prekinul. Tako
mi j povedala Tonica Relja.
Čula san pak kako su niki hofirali, da kad leh predvečer, pa da su trefili niku
žensku, pa da j ona med nje došla. Onda da se j najedanput pretvorila va kozu, pa kako
j god brzo došla tako da j najedanput i nestala. Da ti mladi već nisu šli skupa aš da nisu
jedan drugemu verovali, da morda ki od njih ima kakove moći.
Povedalo se j da povečer pohajaju štrige pod Ratujun, pod jazon. Tako j
jedanput, a bilo j zimsko doba, moj muž Tone (Anton Maršanić z Ratuje; zapisala
2000. leta A. M.) šal noću s tancih. Kad je zišal Pod zeleni hrastić pogjedal je va Ričinu
i zastal: pod jazon je videl nikakova svitla ka se miču, ko da niki s feralići pohaja, pa
se j domislel štorij od štrig. Gjedal je doli i videl da zasprave niki svitlon pohajaju.
Kako on ne veruje va štrige, šal je pomalo zdolu prema Ričini (bome ja ne bin šla!), a
povedal je: «Da ti pravo rečen, bilo me j strah. Strah me j bilo poć naprvo, ali i nazad.
Sê san se nadziral, a ne znaš ćeš bižat, ili ča. Kad san se spustil na prenku videl san
kako voda pjanga, malo se lula, ko da titra, pa tako zvezde delaju na njoj, pa san se sam
sobun nasmel. Kad se gjeda ozgora, kad je tiho i mala voda, ko da feralići pohajaju».
Čula san i od Agustina kako j jedanput šal, a bila j škura noć, s Potkilavca
prema Jelenju. To da se prejde Lužac pa j tamo nigder čul ko da niki gre i mrmje, a
videl je i nikakove sine pa j mislel da j to medvid i sê računal kamo će pobić. «Dve ure
za polnoćun su bile pa ne moreš ni zaplazit kamo», a ne more ni priko zida pa j odlučil:
«Ili medvid, ili ja». Kad tamo, to da j bil jedan čovik kega j poznal. Obadva da su se
prestrašili pa su još niko vrime ustali ćakulajuć. Tako mi Tone i Agustin govore da se j
takovega dogajalo pa da su rekli da su štrige.
Od štrig se j sakako čuvalo. Dici se j vavik obuklo ili stavilo ča črjeno, a svezala
se j i črjena krpica aš da to odbija štrige. Kad se j pak dite rodilo, nič se j zavilo va krpu
pa stavilo ditetu pod kušin da mu ča ne naškodi, povedala mi j Jubica z Dražic (Ljubica
Valić; zapisala va desetemu misecu 2005. A. M.). Sega čovik čuje. Tako da triba iglu
stavit va kjučanicu da nan štrige ne dojdu kuću. Magda Brnjac s Podčudnića govori da
su joj povedale mat Olga Mohorić i Mira Juričić (zapisala va desetemu misecu 2005.
A. M.) kako j dobro, da štrige ne dojdu va kuću na vrata, na kjučanicu položit metlu, a
pod vrata oprte škare. Isto tako da se jutro rano na privrat prolije voda, a da se ditetu
na ručicu zaveže črjeni fijočić.
***
Ja pjunen, a znan i niki ozbiljniji judi ki to isto store, a niki još pokažu i rogi
kad njin mačka preteče put. Niki pjuvaju samo na črnu mačku, a niki ne gjedaju kakova
j, a i dandanas se reče da kad mačka preteče put da to nosi nesriću. Prvo su niki, kad

su videli mačku tri put pjunuli i pokazali z rukun smokvu.
Tako smo se jedanput vozili va autu muž i ja, i naše dvoje dice. Muž je vozil,
ja san sidela pul njega, a dica, ka su onda bila mićišna, sidela su odzada. Nigder va
Cerniku nan je mačka pretekla put pa san rekla Tonetu: «Tone, mačka nan je pretekla
put». Tone ne veruje va to pa j rekal: «Pa ča?», a sin Jadran (morda j imel jedno četiri-
pet let) je rekal: «Mama, ča prava, ili kakova ženska?».
Strah je vrag, a reklo se j da kad večer vidiš mačku ne zimaj ju ni ne takni aš je
to opasno. Tako da j niki šal z ov kraj na Katarinu, pa tako da j niku moral zet i nosit,
pa da mu j potli ona rekla: «Tako, drugi put ćeš znat pa ćeš bižat od mačak».
Marica z Brankih mi j povedala kako se j jedan čovik z Martinovih jedanput
vrnjal s fraja, to da joj je baš on povedal. Kad je došal pred vrata od kuće najedanput
se j okolo njega storilo čuda mačak. Da j ti čovik povedal kako su mu vlasi zgoru stali
od straha. Zval je mater ali ga ni čula i da j komać šal nutar va kuću.
***
Noću na čovika dojde mora. To da j kod nikakova ženska ka muči čovika tako
da mu legne na prsa i pritišće, pa ga muči i ne more se dihat, a da dojde na telo kad ki
leži na posteji. Tako da j niki bil vas črn kako ga j mora, a da su od more dici običavala
i prsa zateć. Da j povedala jedna Gromišćica ka j bivala na Katarini: «Noćas mi j bila
mora na prsih pa san se gušila» (povedal Ivo Juretić, a zapisala po letu 2005. A. M.). A
Tone Dovičin (Anton Radetić z Ratuje, rođen 1931.; zapisala va desetemu misecu 2005.
A. M.) mi j povedal da j čul kako su se dve karale pa da j jedna drugoj prtila. «Mrcino
jedna, morino jedna! Su noć si me sasala, nisi mi dala spat, ni živet ni umrit!».
Onega kega muči mora oslobodi se tako da mu se ostriže vlasih za uhon, pa
se stave na žeravicu va kustu se j stavilo blagoslova, pa se tega kadi pod ponjavun. Od
more j štitila blagoslovjena uličina tako da se j od listićih storilo križići kih se j ložilo
pod štramaci, povedala mi j Jasna z Lopače (Jasna Pucl; zapisala va devetemu misecu
2005. A. M.). Marica i Vitor rekli su mi da kad je to dohajalo na dite da se j zelo uličine,
pa da se j zelo paličicu šedrke kad je storila drugu kitu, i još nič, pa se j nič s tin delalo
okolo onega kega j napala.
Jedan čovik z Lubarske ni veroval va štrige, ali mu j jedanput pokojna mat šla
rano z drvi zdolu a otac na Deltu delat, a on je ustal doma sam. Ča ni čul kako niki hodi
po skalah. Onda mu j došla na postej nikakova ženska, a on niš ni mogal. To da j bila
nikakova ženska sa va črnemu, aš da to dojde, pa ko da krv pije i muči čovika. Tako
da j bilo niko vrime, a kad tisti čovik više ni mogal da j zel sikiru s konobe pa ju j ložil
na postej. Kad je ta ženska došla on je skočil na nju sikirun, pa da onda više nikad ni
došla.
Da j jedna pokojna ženska z Milaših povedala kako njoj je jedanput va noći
sin, ki j bil mićišan, jako plakal. Digla se j s posteje da gre videt za maloga pa j čula
da j nič zarušilo, ali ni šla za tin. Legla j na hrbat i počela zaspivat, kad je najedanput
osjetila kako ju nič teško pritišće na prsih. Počela se j otimat, i ča ni jednu žensku
ćapala za ruku ali joj se j zmaknula. Da j oprla svitlo pa j videla kako s kamare gre van
jedna ženska, pa da j onda nestala. To da j bila jedna ku j poznala, a da j bila mićišna
i krecasta (povedala mi j Davorka Čargonja z Milaših; zapisala va devetemu misecu
2005. A. M.).

***
Bili su i maliki ki da su imeli črjenu kapicu, a da su bili va šternah. Da se j

dicu strašilo: «Hodi ća šterne aš će te malik povuć nutra», ili: «Ne gjedaj va šternu aš
će te malik». «Voda va šterni dela, sam sebe vidiš nutri, pa misliš ki zna ča j», poveda
mi jedan. Kad je Lužac tekal ni se smelo tamo poć aš da j nutri malik. Kad su se pak
po letu dica šla kupat na Ričinu, reklo njin se j: «Ne hote va duboko aš će vas malik
potegnut».
Va Jelenju da se j reklo: «Da ne biš šal va Jubišin aš će te malik zet». Va
Jubišini, to j va Jelenju od Kaline nutra va ravnice, j nikakova jama, nikakov prezdan,
pa da j tamo malik. Da j to mićeri čovičić š črjenin klobučićen, pa da su dici govorili
da on «teče, teče po putiću va črjenin klobučiću», a da on zame dicu i odnese va svoje
škuje.
Da j malik bil va Kotlini (to j pod Ratujun), pa se i del zove Pod maličinun,
to j tamo doli pod Metotovun kućun kadi j danas mirišće od malinih. Baš san ovi dani
gjedala nikakovu kartu, tamo kadi su va Lukežih Kukavine, to j prema Šušici, pa san
videla da se zgoru va Brigih, pod Gradom, nigder na pol puta med Lukeži i Škaroni,
jedan del zove Podmalik. Potli mi j povedala Tonica Relja, aš je ona šla školu va Grad,
kako su se dica, kad je tribalo tuda proć, skupjala od straha da jih bude više aš da će
jih malik, a da su tamo bile i nikakove štrige.
Va Dražicah su mi rekli da j malik imel i črjene bragešice, a rekli su mi i da j
noću pohajal, pa da se j reklo: «Ne hodi škuri van aš će te malik».
***
Jako malo san doznala o kudlakih, va kistih su isto judi verovali, pa se j za

onega ki noću pohaja reklo: «On je va kudlakih». Da su se dva Pohumca poprečkala pa
da j jedan drugemu rekal: »Muč, aš ti j barba na murvi spal i va pâsa se pretvaral», aš
da j bil kudlak. (Povedal mi j va desetemu misecu 2005. Ivan Stipić s Pohuma).
Lino Mihin mi j još povedal da su za jednega čovika z Lukežih govorili da j
štrigun, a da j imel veli brki i dugi vlasi za ostrić.
Da j jedanput na tancih jedan mladić tancal z nikun divojkun pa da joj je
rekal: «Ti sad malo stoj, a ja ću tancat okolo tebe», aš da j bil štrigun.
***
Prvo su se bali i mraka pa se j reklo: «Ne hoj škuri van aš će te mrak pojist».
Reklo se j i: «Će te mrak zet». Kad je večer pala, reklo se j: «Ne hoj van aš će te mrak».
Pa kad se j niku dobu noću moralo poć na stran, a šlo se j van aš onda kondoti nisu bili
va kući, telo se j krepat od straha, a užali smo i pitat da ki gre s nami.
Da su niki celu noć iskali jednu divojku aš da ju j mrak zel, pa da su ju našli
va Gorici.
***
Da su se nikad hitali i uroki. To da se j drugemu naškodilo ako ga se j pogjedalo

ili delalo ča drugo. Tako da se j štrigalo i blago, pa krave nisu imele mlika, prasci nisu
šli naprvo, i sê tako.

Marici Vitorovoj povedala j jedna Kastavka kako j jedanput čistila slive, a
kuću j došla jedna ženska ku j poznala. Ženska j zela par sliv, stavila jih nikako kod
na trokut, pa j nič promrmjala, a slive j potli zela. Kad je to delala tamo j stala mlada
divojka, «lepotica j bila», pa da kad je ženska prošla divojka da ni mogla hodit. Da j
potli noge imela va nikakovih železih, a otac od male da j tel tu žensku ubit.
Da j dici od jedne z Milaših vavik bilo nič kad je kuću došla nika ženska. Dica
su dobila febru, proliv, ili ča drugo, aš da njin je tasta načinila. Onda se j zelo papučicu,
ili ča drugo od diteta, pa da se j šlo jednoj ženskoj va Klići ka j to znala razvrit, pa
da j zajedno ditetu bilo boje. Da j ta ženska va Klićih na ugjevji se raščistila. Zato su
stari ditetu okolo zapešća vezali črjenu krpicu, aš da ona čuva od urokih. Povedale
su mi Tonica (Antonija) Relja i Anka Matejčić z Dražic kako se j dici užalo pod laštik
va bragešice vašit črjeni plečić, a vašili su i blagoslovljenu uličinu. Tonica (Antonija)
Stipić s Pohuma ka j šilica, povedala mi j da kad je šila robicu za dicu da su judi iskali
da njin na robu prišije komadić črjenoga vezića ili da stori dva tri punta š črjenin
koncen, a da se j dici pod kušin stavjalo blagoslova.
Uroki j razvrnala (čula san i «razvrizala») i nika ženska s Podrvnja, pa kad
je ki bil bolan reklo se j: «Ćemo poć va Podrvanj. Morda ti j ki uroki hitil». Da su te
ženske imele moći samo kad je sunce bilo gori, a da potli nisu.
Kad je ženska rodila ni smela zihajat s kuće prvo leh gre k maši da ju plovan
prekriži, aš da j nečista i da ima nike moći pa da onda more uroki hitat. Poć va crikav
zada poroda da j bila kod obaveza.
Jedanput je jednin krava bila mladovna. Jedno jutro da ju gre nika ženska
pomust, kad je kravi vime kod kabal i ne da pod se. Tako j bilo dva dana pa j onda
pokojna mat od te ženske šla jednoj ka j to znala razvrit, ali joj je ona rekla da tu ona
ne more pomoć aš da ona more pomoć samo kad je ča juden. Kako su čuli da more
pomoć nika ženska va Klanoj šle su tamo. Kad su joj došle kuću zajedno jin je rekla:
“Vi ste jednu osobu trefili i pitali za me. Niste to tribali” - aš su oni po putu pitali kadi
biva. Onda njin je ponudila da počinu i da joj povidu poč su došle. Sê su joj dopovidele
a ona j kravu razvrgla. Kad su šle ća dala njin je nikakovu vodu, morda blagoslovjenu,
pa njin je rekla da najprvo kad doma dojdu pod pražićen pred štalun (to da j bilo nič
drveno malo povišeno) znamu kup vlasih i jaje ča tamo stoji. To da j urok, a on se j
vavik moral zgoret. Potli su kravi dali trave ku su oželi od grunta ženske ča j hitila
urok. Kravu su namazali z vodun od kapuza. Namazali su ju i z vodun ku njin je dala
ženska, a tri dani, saki dan jedanput su kravu pokadili tako da su va latenu škavaceru
na ugjevji stavili sakakovegega blagoslova i obahajali okolo krave kadeć. Saki dan je
krava imela sê više mlika i vrnula se j na staro.
Pul oveste ženske va Klanoj bila j i jedna z Lopače s tetun Stanun. Kravi su
vime i sasi jako natekli pa joj je mat rekla da tamo gre. Posumnjali su da j to storila
jedna ženska aš nike imaju takove oči ke naškode blagu. Ženska va Klanoj njin je rekla
da tamo kadi j krava povečer ne sme pustit oprta vrata. Materi j poručila da j krava
dobila uroki, a još je nič poručila da reču ženskoj ka j uroki hitila. Kravi su sasi tri put
na dan mazali svinjskun mastun i još nič su delali, pa joj je to prošlo.
Da su tu žensku šli pitat još niki za kravu va Brankih, a vozil jih je, još kad su
bili fićoti, Braco Miculinić s Krenovca (zapisala va desetemu misecu 2005. A. M.). Da
j ona kravi razvrizla. Rekla njin je da na te i te vrata (od štale) nič stave, a već dokli su
došli doma da se j krava dala pomust.
Da j nika ženska imela moći pa da j prokjela niku familiju, pa da njin je
zasprave va kući bilo sega. Da se nika ni oženila, druga ni imela dice, a da j trećega
ćapala bol, pa da su se žaleli da su prokjeti aš da jih je nika zakjela.

***
Prvo smo se bali i mrtvih. Ako ki ni bil dobar z nikin drugin moral se j poć
pred smrt razmirit, kod pitat oprošćenja. Ako se tega ni šlo pitat oprošćenja potla da
bi te došal strašit aš se j povedalo da su nikad mrtvi dohajali strašit.
Niki govore da prvo ni bilo duhtorih, pa da se j morda kadagod dogodilo da se
j zakopalo nikega ki j zamrl, a ni umrl, pa da se j zato va cimiteru sega čulo. Čuda put
se j čulo da straši va toj i toj kući. Kad je to bilo povedaju da j rušilo i da su se micale
stolice, stoli, vetrina... Još san čula da kad je mrtvi va kući da se zrcala moraju pokrit.
Dica su se jako bala mestih kadi j ki bil ubijen aš da na temu mestu straši. Va jednoj
kući va Pohumu partizani su nikih ubili pa se j povedalo da va toj kući vavik straši. Da
j čut kako ruši, bilo j čut i lanci aš da tisti dohajaju doma.
Da se j povedalo da straši na šušičkemu mostu, med Jelenjin i Dražicami.
Tako j tuda noću judi bilo strah prohajat, a tu j i cimiter blizu, pa jedno z drugin...
Da j prvo bil običaj da se čuva onega ki j za umrit. Tako da su susedi bili pul
nikega pa da su najedanput čuli da su na kuću pala nosila na kistih se nosi mrtvega.
Da j baš va to vrime i čovik umrl.
Užalo se j čut i da niki zihaja z groba, pa j plovan šal blagoslovit grob i onda se
j pokojnemu duša smirila. Prvo ne bi bil niki šal škuri va cimiter ni za niš.
Čula san da j jedanput zid va jelenskemu cimiteru gorel i potli j najedanput
nestalo plamika, a bogzna kad je to bilo.
Fanj njih mi j povedalo da se j dogodilo kad je ki va familiji bil za umrit da
njin je pâs tulil. Tako kad su partizani zeli jednega s Furnaže va Lukežih da mu j pâs
dva dana tulil i nikako prestat, a da su potla doznali da su tega čovika i ubili. Pokojna
Stazija z Lukežih je pak govorila kad je pâs tulil da će se nič grdo dogodit.
Povedali su mi i da će niki umrit kad pikabit zapuca dva put, a i da kad ćuk
ćuče na predvratu da će niki va kući ili pul susedih umrit. Još san čula da kad je pul
koga najedanput puklo tubo na lanpi, da su rekli: «Nič će nan se grdo dogodit».
Da j jedanput (povedal mi j Stanislav Valić) jedan stariji čovik povedal kako
j va Lukežih prohajal pul jedne kuće, pa j čul ko da nič šviče: »Fuuuj», i tako tri put.
Potli j čul da j va toj kući tu noć umrla nika ženska.
A nigder va Dražicah da j jedan čovik videl, to da j bilo pred čuda let, kako po
povrhi jedne kuće ka j bila slamnata hode tri svićice. Drugi dan je čul da j baš va to
vrime niki va toj kući umrl.
Od Agustina san pak čula da su njin va kući bile drvene skale za poć gori va
kamaru, pa da mu j otac povedal da saki put kad je niki bil za umrit, da j bilo čut ko
da niki po skalah hiti šaku šudra, pa se j to točilo «top, top, top» zdolu po skalah, pa
da j znal da će niki umrit, i da j saki put bilo tako.
Bilo j sakakovo vrime, a niki su bili veli partijci pa da su nikoga kad je umrl
zakopali bez plovana, pa j dohajal strašit. Onda su za njega platili mašu pa j to
prestalo.
Stara mat jedne ženske bila j udovica i bivala j na Trnovici. Po nediji jutro šla
j Jelenji k maši, onda j bila pul kćere va Baštijanih, a k večeru j škuri šla nazad doma.
Šla j čez Bele stene. Jedanput je tamo čula glas od starega oca ki j bil pokojni: «Ča greš
doma? Hodi, hodi...» Više nikad ni tuda šla doma aš je bila strašjiva.
Da j jedanput jedna ženska umrla pa j zada sprogoda dohajala doma strašit.
Ženska j dohajala aš su joj dica pozabila va ruke stavit molitvenu knjižicu. Čula san da
j to trajalo fanj vrimena. Na kraju su morali otkopat grob, pokojnoj stavit knjižicu, pa
da onda više ni dohajala.
Moja pokojna mamica (mat od muža), Marica Maršanić mi j pred čuda let
povedala kako j mlada ustala bez matere. Jedanput je bila va kamari, pa se j pred
zrcalon plela aš se j nikamo odbavjala. Najedanput je va kamari nič zarušilo, ko da j
niki velun šibun opalil po podu od dasak. Marica j bila sigurna da ju j to pokojna mat
došla nič upozorit.
Na perilih va Jesičini, tamo kadi j mostić za Baštijani, jednemu mladiću se j
pokazala kod nikakova smrt, kod nikakov kostur, ki mu j rekal: «Ako poviš kemu da si
me videl, za osan dan ćeš bit mrtav». Povidel je sestri, a za osan dan je bila jedna vela
nesrića kadi j i tisti mladić poginul.
Da su se niki mladići z Jelenja užali pokrit z lancuni pa doli pod jelenskin
cimiteron skrit, pa kad je ki prohajal po cesti, a čulo se j kad ki gre aš cesta ni bila
asfaltirana, da su pokriveni dotekli i mrmjali. Tako su jedanput po putu šla dva čovika,
pa kad su se ovisti z lancuni pokazali, jedan od ovistih ča su prohajali bil je jako strašjiv
pa j rekal ovemu drugemu: «Ive, ovo su mrtvi». Ovisti drugi da j bil nič va policiji pa
da j imel pištolj, pa da ga j znel i zazijal: «Ako nisu, sad će bit!». To su čuli zakrabujani
pa su brzo hitili lancuni i počeli zijat, ja san tisti, ja san tisti, govoreć imena.
***
Bali smo se i kad se j ča grdo sanjalo, a da se to ne smi povidet do polna aš

ako se povi prvo moglo bi se ostvarit. Potla mi j niki povedal da kad se grdo sanje da se
mora pogjedat va poneštru aš da ono zlo ča j šlo kroz poneštru, neka tuda i zijde.
Fanj će van judih povidet da njin se j nikakov san ostvaril. Povidet ću van
jednega čudnega, kega san čula. Da j jedna ženska sanjala čuda, čuda muških, va
črnemu i va klobukih, i da gredu ko da su na prošešiji, i to tamo nigder pod Očenaši.
To j put ki malo pod Orihovicun gre zgoru na Trsat, kuda su šle gromiške prošešije na
Duhovski pondijak. To ča j sanjala ženska j povedala na delu i već na to i pozabila. Za
par dan na toj cesti j bila grda nesrića: nikakov kamijon je ustal bez kočnic pa su niki
poginuli. Onda joj je rekla jedna ča j š njun delala: «Viš, to si sanjala». Ča ja znan, ja
sama nikad to ne bin povezala, ali ki bi ga znal...
Jedna mi j ženska povedala da j noć prvo leh joj se j dogodilo velo zlo va
familiji sanjala vlasi i zrcalo, a da to ni dobro sanjat.
Judi su verovali va sanje, a da su va sakemu selu baren dve ženske imele knjige
sanjarice, pa da su judi dohajali protumačit san. «Reci malo ča j to. Sanjala san čuda
jaj na kupu», a da j to kumedija, kod kad se sanje mićeru dicu. Judi su užali doć pitat
i: «Ki broj ću igrat?» - to na lutriju.
***
Eto tako. Ste l videli ča se j sega povedalo. Niki su nič i zmisleli, ali drugi
povedaju da njin se j zasprave to i to dogodilo. Povedalo se j sega, pa i onega česa ni,
a danas se o ovemu ne poveda niš. Mladon je to smišno, a drugih ni briga. Kad san
kod mala naslišala ovakove štorije uši su mi pozgoru stale, a potli me j škuri bilo strah
pošpijat van s kuće, a kamo pak ča drugo. Jedan mi j povedal da j od straha žmeć tekal
doma. Na Sîsvētī smo žejun molili aš nas je bilo strah mrtvih. Rekli su nan da večer
na Sîsvētī duše zihajaju pa da gredu opet nazad večer na Dušni dan, pa kad je na Si
sveti večer zvonilo i zvonilo sagder smo videli mrtvih. Moj pokojni otac Abraham mi j
jedanput rekal: «Boj se, dušo, živih, a ne mrtvih»... Danas se ni dica ni judi ničega ne
boje. Morda j tako dobro, a morda i ni. Ki bi to znal...
D.Jogan-Linić: Povijesni prikaz osnovne škole u Orehovici povodom 75. obljetnice postojanja
Dajna Jogan-Linić
POVIJESNI PRIKAZ
OSNOVNE ŠKOLE U OREHOVICI
POVODOM 75. OBLJETNICE POSTOJANJA
U osnovnoj školi u Orehovici slavila se 75. obljetnica njena postojanja te
smo se tim povodom prisjetili bogatog prosvjetnog i kulturnog rada mnogih učitelja,
učiteljica i mještana koji su utkali svoje znanje i ljubav u živote djece, škole, kao i
samoga mjesta.
Prije otvaranja škole, godine 1929., djeca iz Svilna i Pašca polazila su osnovnu
školu u Gradu Grobniku, dok su djeca iz Orehovice polazila školu na Trsatu. Kako su
škole bile prilično daleko, a djeca su do njih pješačila, mještani Orehovice zajedno s
mještanima Svilna razmišljaju o gradnji školske zgrade na području Orehovice, koju
bi pohađala i djeca iz Svilna.
Treba napomenuti da se mjesto Orehovica spominje još 1681. godine. U
najstarija vremena zvala se Žakalj, a zatim joj je graditelj Lujzijane, Vukasović, dao
ime Hrast po prastarom hrastu što je rastao uz gradsku mitnicu. Orehovica je jednim
dijelom pripadala Sušaku, a drugim Gradu Grobniku. U pretprošlom i početkom
prošlog stoljeća, s obzirom na razvijenost u industrijskom smislu, ona je bila pravi
velegrad. Potvrđuje ovo činjenica da se brašno iz mlina u Žaklju godine 1841. izvozilo
u Englesku, Francusku, Egipat, Brazil, Njemačku, kao i na područje Balkana.
Promatramo li njen život tada u društvenom i kulturnom smislu zanimljiva je priča
da je Antun Mihanović znao dolaziti u Orehovicu, koja je bila i poznato izletište, te je,
osjetivši snagu naše bure istu spomenuo u stihovima pjesme Horvatska domovina,
kasnije uglazbljene hrvatske himne.
Nije zato čudno da je u takvom ozračju, davne 1929. godine otvorena škola, i
to na zemljištu koje je za ovu namjenu darovala obitelj Cuculić.
O radu škole u razdoblju od 1929. do 1941. godine ne može se puno reći jer
je dokumentacija iz tog razdoblja, nažalost, izgorjela u ratu. Nastavu su u to vrijeme
pohađali učenici od prvog do četvrtog razreda, a prvi učitelji bili su Silvije Mihelić i
Josipa Velikopoljski.
Tijekom Drugog svjetskog rata nastava se prekidala, a u jednom razdoblju
vođena je na talijanskom jeziku.
Nakon rata, po odluci Kotarskog odbora Sušak školi su dodijeljeni na rad
učitelji Josipa Velikopoljski i Ferdo Milneršić. Vjeronauk je do 1951. godine poučavao
pater Ivan Kovač iz trsatskog samostana.
Školske godine 1946./47. upisano je 93 učenika.
Školske godine 1948./49. iz škole odlaze učitelji Milneršić i Velikopoljski, a na
njihova mjesta dolaze Marija Rubin i Neda Ružić. Na mjesta učiteljica Rubin i Ružić
u školskoj godini 1949./50. dolaze učiteljice Melita Mulc i Marija Dminić, a godinu
dana kasnije učitelj Vilim Mulc. Nastava se organizira u kombiniranim odjeljenjima, i
tako sve do 1965. godine. Zanimljivo je spomenuti da je školske godine 1952./53. škola
prešla u šestgodišnju te se u petom i šestom razredu vodila predmetna nastava.
Ono što je potrebno naglasiti je da su u ta vremena mještani živjeli sa svojom
školom i škola s njima. U skladu sa svojim interesime i sposobnostima uključivali su
se u rad škole. Osnovane su različite grupe i društva u kojima su djeca bila aktivna:
grupa malih vezilja u kojoj su djeca učila ručni rad, grupa malih muzičara, izviđači,
šahisti, dramska grupa, pjevački zbor, prirodnjaci, folklorna grupa. Dom kulture je,
kupivši mandoline, osnovao zbor mandolina koji je brojio 20 djece.
Školska knjižnica je svake godine brojila sve više knjiga. Tako bogat i
raznovrstan rad djece, učitelja i mještana urodio je postavljanjem brojnih izložba, te
nastupima i priredbama koje su se godišnje priređivale i po nekoliko puta. Osjećala se
prožetost kulturnog života mjesta i škole. Upravo zbog ovako bogatog kulturnog rada
Orehovicu su iz milja zvali Malim Parizom.
Od svog osnutka škola je bila samostalna u poslovima uprave. Aktivan je bio
školski odbor, a sredstva za potrebe škole prikupljala su se putem školskih uprava,
odnosno Savjeta za prosvjetu i kulturu, ali i uz pomoć donacija različitih pokrovitelja.
Godine 1957. prelazi se sa šestgodišnjeg na sistem četverogodišnjeg održavanja
nastave. Iz škole tada odlaze svi nastavnici i učitelji, a na njihovo mjesto dolaze učitelji
Stanko i Nerina Širola.
Početkom školske godine 1958./59. škola se pripaja OŠ Centar i postaje njena
područna škola. U toj školskoj godini upisano je 54 učenika.
U sljedećem desetljeću uočljiv je znatan porast učenika tako da se 1969.
godine nastava održava u četiri razreda s četiri nastavnika. Učenici su bili uključeni
u razne sportske grupe, a ritmička sekcija nastupala je na općinskim smotrama i bila
zapažena. U školu 1965. godine dolazi učiteljica Ivana Krištofić, a 1969. godine Angela
Simunović. Svaki razred je u prosjeku brojio 24 učenika. U tom razdoblju na humku
Glavica planirala se izgradnja školskoga igrališta te se asfaltirala i prilazna cesta od
ulice Kalina prema školi. Uz zalaganje učitelja Stanka Širole, Nerine Širole i mjesne
zajednice igralište je dovršeno 1983. godine.
Učitelj Širola 1981. godine odlazi u invalidsku, a Krištofić Ivana u prijevremenu
mirovinu. Na njeno mjesto dolazi Brnelić Ranka. U mirovinu odlazi i učiteljica
Simunović Angela, a zamijenit će je Ingrid Traub. Učiteljica Nerina Širola odlazi u
mirovinu 1991. godine.
U posljednja dva desetljeća prošloga stoljeća brojni učitelji OŠ Centar dolazili
su u ovu školu i odlazili iz nje, a najčešće radi zamjene.
Posljednje desetljeće prošloga stoljeća osim ratnih strahota donijelo je i
samostalnu državu Hrvatsku, no zabilježen je i pad broja rođene djece, a tako i znatan
pad broja učenika. Nakon dugo vremena školske godine 1997./98. moralo se nanovo
krenuti s nastavom u kombiniranim odjeljenjima. U školi, koja danas broji ukupno
25 učenika poučavaju sve do danas učiteljice Ranka Brnelić koja vodi treći i četvrti
razred, i Ingrid Traub koja vodi prvi i drugi razred. Prvi i drugi razred pohađa 10, a
treći i četvrti 15 učenika.
U školi se uredila čajna kuhinja, postavljeni su klima uređaji, uređene su
sanitarije, kupljene nove klupe, popravljen krov i uređeno igralište. U skladu s općom
informatizacijom društva škola je dobila i računalo. Premda su vidljiva nastojanja oko
uređenja škole, napose njena unutarnjeg prostora, ipak, opći dojam je da područne

škole zahtijevaju veću pažnju našega društva.
Nadam se da će se u budućnosti prepoznati važnost ovih malih područnih
škola kao kulturne, tradicijske baštine s jedne, i razvojne vrijednosti mjesta pa i šire
okolice s druge strane. Nadam se da njihov opstanak u budućnosti neće biti uvjetovan
financijskim ili bilo kakvim drugim razlozima.
Ako su obljetnice prozor u prošlost, u isto vrijeme trebale bi biti i odškrinuta
vrata za budućnost. Svi bismo zajedno trebali činiti sve za dobrobit djece i ljudi ovoga
kraja te da ova škola, premda mala, ali vrlo značajna, zauzme mjesto koje zaslužuje.
Prenoseći znanje i odgajajući za vrijednosti brojni učitelji ova škole činili su i
čine to s ljubavlju, pa neka se i ubuduće u ovoj školi čuje dječji smijeh, neka se djeca
iz Orehovice i Svilna zajedno igraju i uče. To će pamtiti cijelog života kao što pamte
njihovi roditelji, none i nonići.
Naša je zadaća pokazati važnost ovih škola u prošlosti te jačati svijest društva
za razumijevanje njihove važnosti u budućnosti. Vjerujem da to već i sada činimo.
Na kraju, nadajmo se dočekati još mnoge obljetnice čiji će nositelji biti ova
djeca koja već pohađaju, ili ona koja će pohađati ovu školu, djeca iz Orehovice i Svilna,
djeca škole Centar.
U Orehovici, 17. prosinca 2004.
LITERATURA:
1. A. Rački, Povijest grada Sušaka, Sušak 1929.
2. Spomenica OŠ Centar

F. Linčić: Nova kapelica u Svilnom
Franjica Linčić
NOVA KAPELICA U SVILNOM
Sedamdesetih godina prošloga stoljeća kroz Svilno je počela izgradnja

Autoceste Rijeka - Zagreb. Jedna traka autoceste je prema planovima trebala dijelom
prelaziti preko tadašnje lokalne ceste, te se izgradila nova dionica iste, od prvog zavoja
poviše kapelice na Orehovici u pravcu Rijeka–Čavle, do Turkovog sela u Svilnom,
odnosno do sadašnje kapelice. Tako je dio lokalne ceste smješten u podnožje brda
Kljun, na područje Grbasto.
Radi izgradnje autoceste i vijadukta na lokalitetu Turkovo selo srušena su
četiri objekta, i to u vlasništvu Elizabete i Josipa Mavrinca, Dore Čargonje i brata
joj Vazmoslava Perušića, Margarete Miculinić–Ivićeve, te nekadašnje društveno
okupljalište «Fronta», tada u vlasništvu doseljenika. Zbog trasiranja nove dionice
lokalne ceste trebalo je presjeći stjenovite padine Kljuna i nekih imanja, a tu se nalazila
i kapelica koja je stajala uz cestu, okrenuta prema selu. Svinjani su bili vezani za taj
sakralni objekt i ponosni na njega. Prema usmenoj predaji ta je kapelica izgrađena
prije Prvoga svjetskoga rata. Jedni kažu da su je izgradili naši iseljenici u znak zahvale
Bogu što su se dobro snašli u Americi, a drugi pak da su to uradili svinjanski povratnici
u znak zahvale na ime sretnog povratka u rodni kraj.
Toga dana, godine 1972., dok je zima polako jenjavala, sivi su se oblaci
nadvili nad Svilno, a tuga uvukla u srca naših Svinjana. Bio je to dan miniranja brda
i kapelice. Svinjani, i staro i mlado, okupili su se na Cirkulu kod današnjeg marketa.
Među ljudima je vladao čudan mir. Svi pogledi bili su uprti u kapelicu. Stariji su otirali
suze, a drugi su nijemo gledali dozivajući u sebi sjećanja od ranog djetinjstva kada
su kitili cvijećem kapelicu, do zrelijeg doba kada su šaptali pred križem svoje molbe
i tražili utjehu. A onda se oglasila sirena – znak za početak miniranja. Uz nekoliko
uzastopnih detonacija koje su zatutnjale poput grmljavine iz daljine brdo se urušilo, a
s njim i kapelica. Novčanu naknadu na ime srušene kapelice primio je preko Riječke
nadbiskupije, a za potrebe Crkve sv. Filipa i Jakova, tadašnji župnik, pokojni vlč.
Nikola Barić.
Godinama su mještani priželjkivali novu kapelicu u blizini mjesta na kojem
je stajala ona stara. Puno ih je i umrlo, a nije dočekalo novu. Do stvaranja neovisne
Republike Hrvatske nije bilo moguće niti razmišljati o njenoj izgradnji. Napokon,
godine 2003. novoizabrano Vijeće Mjesnog odbora Svilno u sastavu Artur Čargonja
- predsjednik, Franjica Linčić - zamjenik predsjednika, te članovi Vilko Čargonja,
Ivoslav Juretić i Josip Pahljina pokrenulo je inicijativu za izgradnju nove kapelice.
Mještani su s radošću dočekali taj prijedlog.

F. Linčić: Nova kapelica u Svilnom
Dozvola za izgradnju nove kapelice dobivena je u travnju 2005. godine, a veliku
pomoć pri tome pružila je gospođa Vera Hlača. Idejni projekt za kapelicu pripremila
su braća Vladimir i Josip Čargonja iz Svilnoga, a konačan projekt arhitektica Radojka
Juretić iz Podrvnja, i to bez naplate.
Gradnja nove kapelice započela je 22. srpnja 2005. godine. Radove su izveli
zidar Silvijo Miculinić i pomoćnik Ivica Njegovan, obojica iz Svilnoga, a oličio ju je
Mirko Čabrijan.
Kapelica je podignuta u blizini mjesta na kojem se nalazila ona nekadašnja, a
zahvaljujući dobrovoljnim prilozima svinjanskih poduzetnika i mještana koji ne žele
da se spominju njihova imena.
Svinjani su zadovoljni jer su se izgradnjom nove kapelice odužili našim
starima koji su nam pustili u baštinu onu staru kapelicu kao simbol svoje vjere. Na
stražnjem zidu kapelice upisano je: «Isuse umnoži nam vjeru 2005. g.»
Novoizgrađena kapelica je za sadašnje i buduće naraštaje potvrda da Svinjani
štuju svoje svetinje.
Blagoslov kapelice obavio je uz misno slavlje koje je predvodio vlč. Milan
Cvitković, župnik Crkve sv. Filipa i Jakova.

V. Juretić: Grobničke jeseni
Vlasta Juretić
GROBNIČKE JESENI
«Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine je tijekom svojih više od deset godina

postojanja daleko odmakla», rečeno je, između ostaloga, za obilježavanja deset godina
postojanja Grobničke čakavske katedre na svečanoj sjednici u Hrvatskome narodnome
kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, 28. rujna 2002. godine. I doista je Katedra kroz
danas već punih trinaest godina rada proširila svoje djelovanje u raznim smjerovima,
što je pak bilo uvjetovano potrebama, ali i mogućnostima. Nakon te obljetnice, u
kojoj je za svoj izuzetno uspješan desetogodišnji rad dobila godišnju nagradu Općine
Čavle, po onoj staroj «ono što je dobro ne treba mijenjati» Predsjedništvo je Katedre
s postavljanjem programa i njihovim realizacijama nastavilo u istome smjeru. Tako
nije začudno što se danas, nakon
više od trinaest godina postojanja i
rada bilježe novi Katedrini uspjesi,
i da su u vrijeme nastajanja ove,
sedme knjige redovnih izdanja
Grobničkoga zbornika njezine
djelatnosti još brojnije.
2004. godina je za Katedru
bila izborna godina pa je za
mandatno razdoblje 2004. - 2008.
izabrano novo Predsjedništvo. Od
ukupno 19 predloženih kandidata
izabrani su: Vesna Broznić, Monika
Čargonja, Barbara Ćućić, Veljko
Franović, Željka Frlan, Dajana
Haramija, Silvano Haramija, Boris
Herljević, Vlasta Juretić, Stanislav
Lukanić, Sanja Maršanić-Juričić,
Damir Mičetić, Marta Simčić,
Vinko Škaron i Stanislav Valić. Za
predsjednika je izabran Stanislav
Lukanić koji će i zastupati Katedru
u istom mandatnom razdoblju, za
dopredsjednicu Dajana Haramija,
a za tajnicu Vlasta Juretić, inače

dopredsjednica Čakavskoga sabora sa sjedištem u Žminju, a u istoga su na ovoj

sjednici izabrani predstavnici Grobničke katedre - Stanislav Valić i Veljko Franović.
Svi navedeni pomažu u realizaciji raznih programa Katedre, pa tako i o onom
najzahtjevnijem, sada već tradicionalnoj Grobničkoj jeseni. Ta znanstveno–stručno–
kulturno-zabavna manifestacija traje u kontinuitetu od 1993. godine, u razdoblju od
rujna do prosinca.
U trećoj je knjizi Grobničkoga zbornika objavljen sažetak rada Katedre u
gotovo cijele prve dvije godine. Zatim je u petoj knjizi nastavljeno objavljivanje crtica
iz Katedrina rada do 1998. godine, s naglaskom na programima Grobničkih jeseni u
tom razdoblju. Kao nastavak, u sedmoj knjizi donosimo osvrt na jesenske programe u
razdoblju od 1999. do 2005. Za osvrt bi pak na cjelokupan rad Katedre i na sve do sada
realizirane programe bilo potrebno daleko više prostora, te je zaključak Predsjedništva
da se u sljedećem razdoblju sačini kompletan i podroban pregled svega onoga što
Katedra jest, i što je pod krovom ove udruge u kulturi učinjeno i zapisano tijekom
godina njena postojanja. Tako će se u tome budućemu cjelovitom materijalu naći svi
oni pojedinci - sudionici u programima koji u dosadašnjim sažecima nisu navedeni -
od djece grobničkih vrtića i osnovnih škola, do članova Udruge umirovljenika. Za sada
je ovo samo jedan od «izleta» u razne segmente Katedrina djelovanja kroz vrijeme.
- Grobnička «jesen»? Zašto ne «ljeto» ili «proljeće»?
«U jesen smo grobničkome Kaštelu najpotrebniji», odgovarali smo mi u
Katedri usput i… nastavljali s radom.
Ovom prilikom zahvaljujemo svima koji su na bilo koji način sudjelovali i
pomagali u ostvarivanju programa, a najveće «hvala» upućujemo Općini Čavle bez
čijega razumijevanja i potpore bi isto bilo mnogo teže učiniti.
Kada se, sada već pomalo davne 1993. godine Katedra borila s opstankom, u
ono bremenito i još uvijek ratno vrijeme, a s imperativom da grobnički Kaštel nastani
kulturnim sadržajima, nije bilo nimalo izgledno da će u tome uspjeti. Danas pak, ta
vremena i probleme zaboravljamo. Ovo što Katedra čini sada nemjerljivo je ugodnije
- i oku, i uhu. Ondašnje su podvige zamijenili koraci rutine, jer se sada mnogo
zahtjevnijim projektima prilazi s puno više optimizma.
I to s razlogom.

Grobnička jesen 1999. godine: Jesen grije bojama toplim
U Galeriji suvremene likovne umjetnosti u Gradu Grobniku 8. listopada

1999. službeno je otvorena sedma po redu manifestacija pod nazivom Grobnička
jesen. Otvaranje iste pratio je osvrt njezina predsjednika na rad Katedre, Stanislava
Lukanića. O programu Grobničke jeseni 1999. govorila je Vlasta Juretić, stručna
suradnica i tajnica Katedre. U ime Općine Čavle nazočnima se prigodnom riječju
obratio Robert Zaharija, pročelnik za kulturu. U okviru otvaranja pripremljena je i
aukcija četrdesetak slika i drugih likovnih ostvarenja 28 autora, članova Katedrine
likovne skupine i drugih prijatelja likovnjaka. U komisiji za aukciju su bili Stanislav
Lukanić, Arsen Salihagić i Radenka Kukuljan. Cjelovečernju su priredbu obogatili
nastupi Klape Grobnik (voditelj - maestro Mladen Žmak), Lanterna i Mješovitoga
pjevačkoga zbora KUD-a Zvir (voditelj - maestro Ljubo Mulac). Najmlađi su glumci
Katedrine scenske skupine pred brojnim nazočnim gostima govorili:
Jesen grije bojama toplim

i kad ih raspu ona ih složi,
i onda množi... množi...
I kad ih vjetar ukrade,
jesen ih vratiti znade...
A kad ih jesenske kiše isperu,
već prvi ih zraci sunca opet uberu:
Daa, da toplim griju...,
da se oko srdaca sviju,
da se ona neka... slučajna... jesen u nama
utopliti može i sama!
Jesenski «neslužbeni programi» počeli su i ranije, kao i svake godine, u rujnu.

Ovoga je to puta bio, uz prve pripreme za glazbenu priredbu Grobnička skala 1999.,
rad u dvije likovne radionice, za odrasle i za djecu u Ateljeu u Pašcu, kojih je program
tih godina bio sastavni dio Katedrine likovne djelatnosti.
Program je nastavljen u nedjelju, 10. listopada u Crkvi sv. Filipa i Jakova u
Gradu Grobniku s koncertom pod nazivom «Od srca glasi». U ime Katedre pozdravnu
je riječ nazočnima uputio dr. sc. Josip Manjgotić. Na koncertu su nastupili Cvetan
Pelčić, bariton, «dvije grobničke violine» Dubravka i Vedrana Veljačić, uz pratnju
Nevena Kraljića na orguljama:
I.
A. Vivaldi: 1. stavak koncerta za dvije violine
Dubravka i Vedrana Veljačić, violine
II.
Cesar Franck: Panis Angelicus
A. Klobučar: 1. stavak iz Partite za orgulje - Intrada (Ave Hierarchia)
Miroslav Grđan: Hymnus Euharisticus
Cvetan Pelčić, bariton
Neven Kraljić, orgulje

III.
J. S. Bach: Preludij za solo violinu
Vedrana Veljačić, violina
IV.
Ljuboslav Kuntarić: Blago onima
A. Klobučar: 2. stavak iz Partite za orgulje - Kanon (O Maria, Mati Bosia)
Miroslav Grđan: Nobiscum mane, Domine
V.
R. Leoncavallo: Intermezzo iz opere Cavaleria Rusticana
VI.
Jerko Gržinčić: Marijo, o Marijo
VII.
L. Boccherini: Menuet
VIII:
A. Klobučar: 3. stavak iz Partite za orgulje – Toccata (Pohualuimo denesni den)
Franz Schubert: Ave Maria
Svakoga je utorka u Ateljeu Pašac radila likovna radionica za odrasle. S djecom
su srijedom i četvrtkom u likovnoj radionici za djecu radili likovni pedagozi Melita
Sorola-Staničić, Marijan Blažina i Predrag Todorović.
Udruga umirovljenika Čavle je u suradnji s Katedrom organizirala stručna
predavanja u cerničkoj čitaonici. Tako je već u srijedu, 13. listopada u Cerniku održana
večer pod nazivom «Sve o krvnome tlaku» tijekom koje je, osim predavanja, po prvi
put u Općini Čavle organizirano mjerenje tlaka.
Nadalje je, u okviru ove Grobničke jeseni 15. listopada u Crkvi sv. Roka na
Voloskome uz prigodan program otvorena izložba radova s Vološćanskih likovnih
susreta, a koji su nastali iz suradnje Pastoralnoga kruga Alojzije Stepinac i Katedre
Čakavskoga sabora Grobnišćine, odnosno po uzoru na rad Međunarodne likovne
kolonije u Gradu Grobniku. Povjesničar umjetnosti Ervin Dubrović je u pogovoru
prvoga kataloga, između ostaloga, napisao: «Među mnogim druženjima umjetnika,
od kojih su neka isključivo profesionalna i time ekskluzivna, a druga pak amaterska,
ovo je druženje jedno od najodmjerenijih, najnepretencioznijih i najkomunikativnijih
što smo ih dosada viđali u našemu kraju. Okupili su se i umjetnici i slikari, ljubitelji i
kulturni djelatnici. Određeni pozitivan naboj i dobro raspoloženje ove su prve i stoga
ključne godine održali razinu druženja iznad uobičajene na sličnim skupovima. Može
se to zahvaliti, prije svega organizatorima, župniku i njegovim suradnicima koji se niti
ne postavljaju kao stručnjaci i krojači ukusa, nego se dobronamjerno trude osmisliti
novi kulturni čin i pridati mu određenu pučku dimenziju. U tome su i uspjeli jer su

S jedne od niza izložbi u Galeriji sv. Jelene

znali pronaći ravnotežu i spojiti ugođaj pučkoga s umjetničkim zbivanjem u kojemu se
svi dobro snalaze i, što je najbolji pokazatelj, dobro i slikaju.»
U Galeriji suvremene likovne umjetnosti u Gradu Grobniku je 16. listopada
otvorena izuzetna
izložba pod
nazivom, ili bolje
reći nazivima -
jer se radilo o tri
samostalne izložbe
u jednoj – «Zastrti
prostori”, «Jedra”
i «Plovidbe”
akademskog slikara
i dobitnika mnogih
nagrada i priznanja
iz Zagreba Ratka
Janjića Joba. Te su
večeri u prigodnome
programu nastupile
mlade glazbenice
Anamarija Knego
na flauti i Vedrana
Veljačić na violini.
Ova je izložba bila
otvorena do 29.
listopada. Otvaranje izložbe Zbrika
Sve su izložbe u Kaštelu tijekom kršćanske Bašćine u Cerniku - u
organizaciji Udruge umirovlje-
Grobničke jeseni 1999. bile otvorene od utorka nika Čavle

do petka u vremenu od 16 do 18 sati, a subotom, nedjeljom i drugim blagdanima od 14
do 17 sati.
U petak, 22. listopada nastavlja se uspješna suradnja s Udrugom umirovljenika
Čavle izložbom u čitaonici u Cerniku pod nazivom «Zbirka kršćanske baštine
Grobnišćine». U večernjim je satima realiziran drugi dio programa, u Gradu Grobniku,
s književno-likovnom večeri pod nazivom «Zrelim duhom zrim”. To je bio susret s
nekoliko živućih grobničkih pisaca XX. stoljeća: Ivanom Brdarom, Zdravkom Žeželić-
Alić, Vesnom Prešnjak-Miculinić…, a večer su vodili članovi Predsjedništva Katedre
Ada Maršanić i Arsen Salihagić. Pod istim je nazivom u nastavku večer otvorena
Najmlađi članovi Katedrine scenske skupine 1999.

izložba člana Katedrine likovne skupine Vinka Klovara koji se predstavio likovnim
radovima u metalorezu-slikama i vazama, najčešće iz bijele bronze, pokušavajući
slijediti različite stilove i koristeći pritom efekt loma svjetlosti.
Zrelim duhom zrim

Da, vrijeme leti,
najčešće bježi...
Ipak, srećom nekom,
ili usudom možda...
vrijeme bilježi...
a, lakše se nositi s tim
ako zrelim duhom zrim!
Zatim je u nedjelju, 24. listopada u Crkvi sv. Bartola u Cerniku održan već
spomenuti koncert «Od srca glasi».
29. listopada u Kaštelu je održana večer pod nazivom «Se moje va jednu šaku
stane» na kojoj prvi put nastupa četrnaest najmlađih glumaca Katedrine scenske
skupine: Ana Ančić, Matej Bura, Eda Čabrijan, Andrea Franović, Ivona Juričić, Tea
Kik, Toni Kukuljan, Sandi Maršanić, Sanjin Matijašević, Dorijan Mičetić, Andreja
Pavletić, Matija Popović, Sofija Simčić i Tomislav Valić. Nakon toga je u Galeriji sv.
Jelene član Predsjedništva Veljko Franović u ime Katedre pozdravio nazočne na
izložbi slika Marinke Premuš i Dolores Dejhalla, članica Katedrine likovne skupine.
Ova je izložba postavljena do 5. studenoga kada slijedi izložba novih autora.
Dobra se suradnja s Udrugom umirovljenika Čavle nastavlja i dalje te ista
uz podršku Katedre u cerničkoj čitaonici 2. studenoga organizira predavanje pod
nazivom «Bolest vena».
U nastavku Grobničke jeseni 1999. u Kaštelu je 5. studenoga prikazan Sigurko,
pedesetminutni edukativni igrani film o ponašanju djece u prometu. Producent
filma je Županija primorsko-goranska, Upravni odjel za promet i veze, scenaristica i
redateljica Vlasta Juretić, a u njemu glume isključivo mali glumci Katedrine scenske
skupine: Tomislav Valić, Sandi Maršanić, Matej Bura, Ana Ančić, Eda Čabrijan, Andrea
Franović, Ivona Juričić, Tea Kik, Toni Kukuljan, Sandi Maršanić, Sanjin Matijašević,
Dorijan Mičetić, Andreja Pavletić, Matija Popović i Sofija Simčić. Iste je večeri u
Galeriji sv. Jelene otvorena samostalna izložba Vinka Dubrovića, člana Katedrine
likovne skupine. Gost večeri je bio Damir Badurina, a u ime Katedre prigodnu je riječ
uputila članica Predsjedništva Radenka Kukuljan.
U subotu, 6. studenoga Žensko društvo Grobnišćica organiziralo je u Domu
kulture Čavle vrlo uspješnu priredbu Izbor za miss Grobnišćine na kojoj su nastupile i
poznate gošće - riječka vokalna skupina E. N. I. i pjevačica Ksenija Sobotinčić.
U Crkvi sv. Mihovila u Jelenju 7. studenoga održan je po treći put koncert

pod nazivom «Od srca
glasi”.
P r i r e d b a
učenika Osnovne
škole Jelenje-Dražice
pod nazivom «Na listi
su zlatni dažji pali»
održana je u petak, 12.
studenoga u grobničkoj
Galeriji suvremene
likovne umjetnosti. U
ime Katedre se Osnovnoj
školi Jelenje-Dražice na
dugogodišnjoj suradnji
tom prigodom zahvalila
članica Predsjedništva
Ada Maršanić. Nakon priredbe u Galeriji sv. Jelene otvorena je izložba slika članice
Katedrine likovne skupine Mirjane Šegulja.
U subotu, 13. studenoga, u Domu kulture Čavle održana je večer pod nazivom
«Grobnišćina sope i kanta» za čiju organizaciju i realizaciju su bili zaduženi Arsen
Salihagić, dopredsjednik i Veljko Franović, član Predsjedništva.
Audiciju za izbor skladbi i izvođača za Grobničku skalu 1999. održanu u
nedjelju, 14. studenoga provela je komisija u sljedećem sastavu: Vinko Škaron, Darko
Čargonja, Josip Forembaher, Barbara Ćućić kao voditeljica Katedrine glazbene
skupine i dopredsjednik Katedre Arsen Salihagić.
Priredbe grobničkih dječjih vrtića održane su u petak, 26. studenoga. U Gradu
Grobniku i Kaštelu te su večeri više nego ikada prije odzvanjali dječji glasići. Dječji
vrtić Grobnički tići iz Podhuma predstavio se priredbom «Jesen je kad se boje proliju
sakud“, a djeca iz Dječjega vrtića Čavle su pričala, pjevala i plesala uz poruke svojim
Radojka Šverko, Vinko Škaron i Ksenija Sobotinčić u Galeriji suvremene

umjetnosti - o Festivalu Grobnička skala.

Otvaranje izložbe dječjih radova - voditeljica Međunarodne likovne kolonije

u Gradu Grobniku Vlasta Juretić i voditeljica dječje likovne radionice u Pašcu
Melita Sorola - Staničić
mamama, tatama, bakama, djedovima.... «Si su tići ća prošli, ali tvoja j tičica ostala...»
Nakon ovih priredbi u Galeriji sv. Jelene otvorena je izložba člana Katedrine likovne
skupine akademskoga slikara Franje Ferenčaka.
Priredba učenika Osnovne škole Čavle pod nazivom „Bura“ održana je u
petak, 3. prosinca u Galeriji suvremene likovne umjetnosti u Gradu Grobniku. Na
svakogodišnjoj se suradnji u programima Grobničke jeseni u ime Katedre Osnovnoj
školi Čavle zahvalio njezin tadašnji dopredsjednik Arsen Salihagić. Nakon priredbe
u Maloj je galeriji otvorena izložba slika članova Katedrine likovne skupine Doris
Janković i Josipa Grcea
Prva subota u prosincu rezervirana je za održavanje Grobničke skale. U
zapisima s ove Skale čitamo kako je organizacija iste postala obveza radi izuzetnoga
zanimanja, kako mladih talentiranih pjevača, tako i publike koja napuni dvoranu
Doma kulture Čavle, te od početka do kraja priredbe nagrađuje pljeskom trud izvođača,
ali i organizatora. Te je godine prvu nagradu stručnoga žirija osvojio Vedran Valić, a
prvu nagradu publike u dvorani duo Ana Linić i Nensi Čargonja. Voditelj je bio Igor
Večerina, a i nadalje je s pjevačima uvježbavala i na kraju ih pratila poznata grobnička
glazbena skupina Azur. Stručni žiri Grobničke skale 1999. bio je u sljedećem sastavu:
Radojka Šverko, Andrej Baša, Darko Čargonja, Vinko Škaron, Ivica Badurina i Barbara
Ćućić.
Tjedan dana kasnije, u petak, 10. prosinca u Gradu Grobniku održana je večer
pod nazivom «Grobnička skala jučer, danas i sutra“ na kojoj su sudjelovala poznata i
manje poznata imena iz svijeta glazbe. To je bilo svojevrsno suočavanje nada, želja i
iskustva. Večer su vodili Radojka Šverko, Vinko Škaron i Ksenija Sobotinčić.
Iste je večeri u Galeriji sv. Jelene otvorena izložba slika Angelike Pavletić i
Borisa Herljevića, članova Katedrine likovne skupine.
U Ateljeu u Pašcu 16. prosinca otvorena je izložba od preko šezdeset dječjih


radova, polaznika Dječje likovne radionice.
U petak, 17. prosinca u Gradu Grobniku održana je «Večer prijatelja» na
kojoj su se suradnicima i dobrotvorima Katedre zahvalile Vlasta Juretić i Radenka
Kukuljan.
Program Grobničke jeseni 1999. završio je u subotu, 18. prosinca u Gradu
Grobniku, s početkom u 9,00 sati održavanjem znanstvenoga skupa pod nazivom
«Grobnišćina: tragovi, znakovi i smjerokazi». Voditelj skupa bio je akademik Lujo
Margetić, a otvorio ga je predsjednik Katedre Stanislav Lukanić. Osim akademika
Margetića, koji je govorio o nekoliko zapažanja u povodu najstarijega glagoljskoga
natpisa u Gradu Grobniku na ovome su znanstvenome skupu izlagali:
- dr. sc. Irvin Lukežić, na temu Iz povijesti župne Crkve svetoga Bartola u Cerniku,
- dr. sc. Josip Manjgotić, na temu Grobnički zavjeti (Zavetni blagdan),
- mr. sc. Željko Bartulović, na temu Međunarodnopravni položaj Grobnišćine 1941.
godine,
- mr. sc. Manon Giron, na temu Monetarni sustav Austro-Ugarske monarhije u
proučavanju povijesti školstva na Grobnišćini,
- mr. sc. Krešimir Galin, na temu Jurjevsko obredno ljuljanje na Grobnišćini
(komparativni prikaz kulturnog fenomena, analiza, običaja i teze o funkciji,
podrijetlu i starosti),
- dipl. ing. Damir Viškanić, na temu Zvona Grobnišćine i njihovi ljevači.
Grobnička jesen 1999. se tako prateći kalendar primakla kraju. Nastavio se
još rad na 20. broju Grobničkoga lista koji je svjetlo dana ugledao između Božića i
Nove 2000. godine.
Grobnička jesen 2000.: Kad već jutra slatko - zrelin zriju…
Realizacija tromjesečnoga programa Grobničke jeseni 2000. godine počela je

22. rujna 2000. u 10,00 sati u Kaštelu dočekom umjetnika i početkom rada četvrtoga
saziva Međunarodne likovne kolonije u Gradu Grobniku, s riječima dobrodošlice čelnika
Općine Čavle i Katedre kao suorganizatora ovih susreta. Toga su dana, i sljedećih,
dolazili umjetnici iz Slovenije, Italije, Francuske, Španjolske, Japana, Kine, Bosne i
Hercegovine, Nizozemske, Njemačke i dr. Ipak, priredba otvaranja održana je navečer,
u Galeriji suvremene likovne umjetnosti. Za ovu se prigodu, kao i uvijek, svima obratio
predsjednik Katedre Stanislav Lukanić, a onda su nazočne pozdravili načelnik Općine
Čavle Željko Lambaša i predsjednik Čakavskoga sabora Aleksa Ladavac koji je ujedno
otvorio Grobničku jesen 2000. Stručni voditelj Kolonije 1999. u Gradu Grobniku,
maestro
Ženski pjevački zbor Korezin
Mladen Žmak
povjesničar Boris Toman osvrnuo se na izložbu
radova nastalih za rada trećega saziva Međunarodne
likovne kolonije, postavljenu u prostorima Galerije.
Program su obogatile svojim nastupima najstarije
članice Katedrine scenske skupine Vesna Broznić,
Franjica Linčić, Sonja Mavrinac i Dina Miculinić
izvodeći zavičajnu sliku pod nazivom «Aš, ča god
da čovik obahaja, ni lipjega od rodnoga kraja».
Glazbom su večer uljepšali članovi Klape Grobnik.
Iz bilješke napravljene uoči održavanja
saziva Međunarodne likovne kolonije u Gradu
Grobniku saznajemo što je sve učinjeno prije nego
je počeo s radom i ovaj, četvrti po redu saziv:
- obavljen je odabir ovogodišnjih sudionika
Kolonije,
- prevedeni su dopisi na talijanski i engleski jezik,
Za gostovanja grobničke - poslane su pismene ponude, odnosno upiti za
Čakavske Katedre u Kostreni sudjelovanje,
- prigodan dar Organizatoru i - održavani su stalni kontakti s umjetnicima radi
pozdravna riječ Ervina Bure
potvrde dolaska,
- osigurana su i dopremljena platna i ostali materijali potrebni za rad tijekom petoga
saziva Kolonije,
- izvršena je priprema prijavnika i pravilnika,
- osigurani su smještaj i prehrana za sudionike,
- organizirano je dežurstvo članova Katedre za trajanja Kolonije,
- osiguran je prijevoz umjetnika u i iz hotela na tri dana,
- utvrđeni su programi za sudionike Kolonije za subotu i nedjelju,
- opremljene su sve preostale slike iz ranijih saziva,
- radovi su fotografirani,
- završene su pripreme za izradu kataloga radova trećeg i
četvrtoga saziva kolonije,
- utvrđen je sastav ocjenjivačkoga suda u sljedećem sastavu:
Boris Toman, Branka Arh i Mirjana Nalis,
- obavljen je pregled radova (20. rujna) i proglašenje najboljega
rada trećega saziva Kolonije,
- postavljena je izložba radova nastalih za trećega saziva…
Trodnevni je saziv Kolonije završio s radom u nedjelju,
23. rujna kada je obavljena predaja umjetnina od strane
umjetnika, a nakon čega je upriličen kratak prigodan i nadasve
topao ispraćaj dragih gostiju uz Ženski pjevački zbor Korezin.
Već 28. rujna Udruga umirovljenika Čavle je u
Cerniku organizirala večer pod nazivom «Liječenje ljekovitim
biljem, voćem, povrćem i začinima». Bio je to lijep program
Otvaranje
izložbe u Puli tijekom kojega je predstavljena istoimena knjiga, autora
- povjesničarka Ivana Lesingera. U programu su sudjelovali najmlađi glumci
umjetnosti Gorka Katedrine scenske skupine: Sandi Maršanić, Matej Bura, Ivona
Ostojić i Vlasta Juričić, Matija Popović, Dorijan Mičetić, Sandro Cvitan…
Juretić
U Galeriji suvremene likovne umjetnosti 6. je

listopada otvorena izložba slika Tine Radetić, a gošća večeri je bila pjesnikinja Dajana
Haramija.
Nadalje je, kao dio programa Grobničke jeseni u kostrenskoj čitaonici 14.
listopada postavljena izložba slika članova likovne skupine Grobničke čakavske katedre
Angelike Pavletić, Borisa Herljevića, Mirjane Šegulja, Dolores Dejhala, Doris Janković
i Josipa Grcea uz program Katedrine scenske skupine i glazbenoga dijela s Klapom
Galerija Cvajner u Puli - početak obilježavanja 30. godišnjice Čakavskog sabora.

Grobnik. U ime Općine Čavle domaćine, Kostrensku čakavsku katedru pozdravio je
član Poglavarstva Ervin Bura. Izložba je bila otvorena do 20. listopada.
U Domu kulture Čavle 15. listopada održana je audicija za izbor skladbi i
izvođača za Grobničku skalu 2000., a u petak, 20. listopada je u Galeriji suvremene
likovne umjetnosti u Gradu Grobniku održana priredba Dječjeg vrtića Čavle pod
nazivom «Jesen je kad duga opre svoju velu, va sih bojah, lumbrelu”. Nakon priredbe
otvorene su dvije izložbe slika. Izložbu devetero članova Katedrine likovne skupine u
Galeriji suvremene likovne umjetnosti postavili su voditelji likovne radionice u Pašcu
Marijan Blažina i Predrag Todorović. U Ateljeu Pašac izloženi su radovi polaznika
likovne radionice za odrasle: Dolores Dejhalla, Zlatko Ivasić, Marinka Premuš,
Angelika Pavletić, Doris Janković, Mirjana Šegulja, Boris Herljević, Josip Grce i Željka
Kružić. Osvrt na izložene radove dao je povjesničar umjetnosti Boris Toman. Iste je
večeri u Galeriji sv. Jelene otvorena i izložba likovnih radova u metalorezu člana
Katedrine likovne skupine Vinka Klovara.
U hotelu Varaždin u Selcu 23. listopada otvorena je izložba slika članova
Katedrine likovne skupine. Večer je bila vrlo uspješna. Tome su velik doprinos dali
najmlađi glumci Katedrine scenske skupine koji su ovom prigodom u svoj nastup
uključili i publiku. Najveći su dio publike ovoga puta činili liječnici iz Hrvatske i
Slovenije jer je priredba upriličena upravo za trajanja međunarodnog simpozija

liječnika. No, ta činjenica nije zastrašila male glumce, dapače, bili su izvrsni, na
opće oduševljenje. (Kako je i šef kuhinje jednako bio oduševljen njihovim nastupom,
najveća nagrada im je bila to što su nakon priredbe mogli birati jela, slastice i pića bez
ograničenja.)
Tijekom Grobničke jeseni 2000. zbilo se na likovnome polju niz značajnih
događaja za Grobnišćinu. Osim vrlo uspješnoga rada petoga saziva Međunarodne
likovne kolonije u Gradu Grobniku, krajem rujna i kroz listopad obavljena je stručna
procjena vrijednosti umjetnina dobivenih od umjetnika–gostiju koju su izvršili
povjesničar umjetnosti Boris Toman te povjesničar umjetnosti i sudski vještak Berislav
Valušek. Po konačnoj rekapitulaciji vrijednost umjetnina procijenjena je na ukupan
iznos od 814.280,00 kuna.
U okviru obilježavanja 30 godina Čakavskoga sabora, od tada aktivnih
sedamnaest katedri iz raznih hrvatskih gradova, u pripremi trodnevnog kulturnog
programa nije bilo moguće obuhvatiti i predstaviti rad sviju. Po mišljenju članova
Predsjedništva Čakavskoga sabora izdvojeno je nekoliko najznačajnijih: Katedra u
Labinu (kiparski simpozij) s izložbom Josipa Diminića u Žminju, Katedra u Ronjgima
s koncertom Oratorijskoga zbora u Žminjskoj katedrali i, što je nas obradovalo,
Grobnička katedra s izložbom likovnih radova u dva najveća galerijska prostora u Puli
pod nazivom «Iz Zbirke suvremene likovne umjetnosti Grad Grobnik“. Nakon selekcije
koju su izvršili povjesničari umjetnosti 70 je umjetnina iz Zbirke suvremene likovne
umjetnosti Grad Grobnik postavljeno u Puli, a proslava je 30 godišnjice Čakavskoga
sabora održana 28. i 29. listopada.
Iz tih je dana zanimljiv i detalj iz dopisa Katedre upućenoga načelniku
Općine Čavle dana 16. listopada 2000. godine: «Vama radi informacije; od strane je
povjesničara umjetnosti obavljen pregled radova, a pakiranje je radova za otpremu
u tijeku. Prijevoz će likovnih radova, za ovu jedinstvenu izložbu u našoj državi, biti
obavljen do kraja ovoga tjedna u organizaciji Grada Pule.»
30 godina Čakavskoga sabora – izložba u Puli
Cvjetovi novi opijaju mirisom svojim

i neka…
rastepla se jeka
po njivama i livadama ovim,
proplancima i planinanama…
Odzvanja u kamenu sivom
i
poteče Rječinom…
svijetu ususret.
U Puli, 28. listopada 2000., u Gradskoj palači, Galeriji Dijani i Galeriji Cvajner
održana je velika izložba likovnih radova 70 autora iz grobničke Zbirke suvremene
likovne umjetnosti:
1. Vlado Martek, 50 x 70, kombinirana tehnika, bez naziva, Hrvatska

2. Quintino Bassani, 90 x 70, ulje na platnu, Pred oluju, Hrvatska
3. Zdravko Milić, 70 x 90, kombinirana tehnika, Video Grobnik, Hrvatska
4. Zvonimir Kamenar, 90 x 70, kombinirana tehnika, Il reticolato – Grobnik,
Hrvatska

5. Klas Grdić, 70 x 90, kombinirana tehnika, Žuta subota, Hrvatska
6. Predrag Todorović, 70 x 90, … Slušam, osluškujem…, Hrvatska
7. Melita Sorola, 50 x 70, Izlaz – zalaz, Hrvatska
8. Živko Haramija, 50 x 60, akvarel, Grad Grobnik, Hrvatska
9. Etko Tutta, 70 x 90, kombinirana tehnika, Vibracija pejsaža, Slovenija
10. Josip Butković, 50 x 120, grafika, E. A., Hrvatska
11. Belizar Bahorić, 70 x 50, kombinirana tehnika 2x, Kocka u prostoru, Hrvatska
12. Ivan Balažević, 90 x 140, akril, Akt u Kaštelu, Hrvatska
13. Vinko Šaina, 70 x 90, Grobnička svjetlost, Hrvatska
14. Sanja Švrljuga – Milić, 70 x 90, kombinirana tehnika, Grobnišćina, Hrvatska
15. Dražen Filipović, 70 x 90, kombinirana tehnika, U pejsažu, Hrvatska
16. Vladimir Pavoković, 70 x 90, ulje na platnu, Staro ponosno grobničko stablo,
Hrvatska
17. Predrag Purić, 70 x 90, ulje na platnu, Grobničko polje, Hrvatska
18. Mirjana Zirdum, 90 x 70, ulje na platnu, Detalj iz Grobničkoga muzeja, Hrvatska
19. Nenad Petronio, 110 x 80, kombinirana tehnika, Plave godine, Hrvatska
20. Franz Berger, 70 x 50, grafika, Piktogram, Austrija
21. Josip Deranja, 70 x 90, ulje na platnu, Pred oluju, Hrvatska
22. Igor Dragičević, 70 x 90, ulje na platnu, Motiv s Grobnika, Hrvatska
23. Josip Škerlj, 40 x 60, akril, Grad, Hrvatska
24. I. L. Croata, 60 x 40, sergr., Istra, Hrvatska
25. Damir Božić Pišta, 50 x 70, ulje na platnu, Pogled na Grobničko polje, Hrvatska
26. Danijel Butala, 70 x 50, kombinirana tehnika, INRI, Hrvatska
27. Bruno Paladin, Kula babilonska, Hrvatska
28. Branko Vidović, 50 x 70, tuš , Raspelo, Hrvatska
29. Marijan Mavrić, Atrij, Hrvatska
30. Franjo Molnar, 70 x 50, ulje na platnu, San, Hrvatska
31. Joško Eterović, 70 x 90, kombinirana tehnika, Kamenolom, Hrvatska
32. Adriano Gon, 80 x 30, kombinirana tehnika, Anatomija 2000., Italija
33. Franco Milani, instalacija, Instalacija, Italija
34. Franjo Ferenčak, 70 x 90, ulje na platnu, Zid, Hrvatska
35. Ðorđe Petrović, 90 x 70, ulje na platnu, Reminiscence, Hrvatska
36. Sunčanica Tuk, 90 x 70, akrilik, bez naziva, Hrvatska
37. Marijan Blažina, 70 x 170, akril, ...1977., Hrvatska
38. Robert Primig, 60 x 50, kombinirana tehnika, ---1977., Austrija
39. Nicoletta Leghissa, 80 x 90, kombinirana tehnika, bez naziva, Italija
40. Vitomir Kelava, (2x90 x 70, 2x30 x 50/gl)160X140, Jaram, Hrvatska
41. Alojz Čargonja Čarli, Grobnik u mojemu portretu, Hrvatska
42. Bogumil Karlavaris, 70x90, Stablo, Hrvatska
43. Stanislava Sluga Pudobska, 90x70, Volta na Kaštelu, Slovenija
44. Amela Hadžimejlić, 70x90, Pogled, Bosna i Hercegovina
45. Izet Alečković, 90x70, Serenada ubogih, Bosna i Hercegovina
46. Marco Trancanelli, 110x30, Oubra, Italija
47. Mensud Kečo, 90x70, Ljudi dolaze, Bosna i Hercegovina
48. Milena Braniselj, Kaštelska zagonetka, Slovenija
49. Jadranka Mlinar, 90x70, Zaljubljeni klesar, Hrvatska
50. Željko Kranjčević Winter, 370x330, K. u. K. - Gr(O)bnik, Hrvatska
51. Koraljka Beker, 50x70, bez naziva, Hrvatska

52. Ratko Janjić Jobo, 70x50, Val uspomena, Hrvatska
53. Drago Bešenić, 50x70, Vode, Hrvatska
54. Vojo Radoičić, 50x70, bez naziva, Hrvatska
55. Karina Sladović, 90x70, bez naziva, Hrvatska
56. Salvatore Puddu, 90x70/ x 2 , Iz “Alla terra”, Italija
57. Branko Lenić, 50x100+50x100,...A obruč se zrcali u dušama Grobničana,
Hrvatska
58. Giorgio Cisco, 80x80, Amici a Grobnik, Italija
59. Qing Yue, 110 x 50/x 2, Crickets, Tien, Kina
60. Todorče Atanasov, 50x70, Uvalica, Makedonija
61. Ivan Buneta, 90x70, Bilten, Hrvatska
62. Siniša Lenac, 70x50, Prostorni crtež, Hrvatska
63. Raffaella Mugnaioni, 90x70, Astrazioni, Italija
64. Dominique Pinchi, 90x70, Ars, Francuska
65. Enzo Marsi, 70x90, Mille – due mila, Italija
66. Klaudio Frank, 50x70, Grobnički zalazi sunca, Hrvatska
67. Luciano Kleva, 30x45, fotografija, Primorski motiv, Slovenija
68. Josip Generalić, 50x70, E. D. A., Hrvatska
69. Lado Jakša, 50x65, fotografija, , Slovenija
70. Dragutin Barac, 30x45, fotografija, Svitak, Hrvatska
71. Marino Cassetti, 70x50, Castello, Italija
U isto je vrijeme u općinskoj vijećnici u Čavlima postavljena izložba dijela

umjetnina iz ovoga fundusa, te u nastavku čitamo obavijest poslanu načelniku Željku
Lambaši: «....Vama na znanje, u općinskoj je vijećnici radi ovoga projekta (30 godina
Čakavskoga sabora - izložbe u Puli) izmijenjena postava izložbe radova iz istoga
fundusa te su sada u vijećnici izloženi sljedeći radovi:
Josip Deranja, Dvorac Mayer

Vinko Šaina, Grajska rožica
Živko Haramija, Stablo
Nenad Petronio, Pet dimenzija duha grobničkoga Kaštela
Nenad Petronio, Grad Grobnik
Zbor OŠ Čavle

Branko Vidović, Grobnička konoba
Bruno Paladin, Quintinova priča s Grobnika
Vinko Šaina, I bi svjetlost - pustinja u plavom
Zdravko Milić, Video Tatar
Predrag Purić, Boj na Grobničkome polju
Mirjana Zirdum, Portun.
Ono što je malo poznato je to da je ova Zbirka suvremene likovne umjetnosti u

Gradu Grobniku ustvari prva hrvatska zbirka suvremenoga likovnoga stvaralaštva jer
je grobnička Kolonija prva koja je počela s radom u samostalnoj Hrvatskoj.
3. studenoga je u Kaštelu održana priredba pod nazivom «Luštrin od zlatnih
kapjic», a u Maloj su galeriji u prizemlju postavljeni likovni radovi učenika Osnovne
škole Jelenje-Dražice
Deveti po redu grobnički znanstveni skup «Grobnišćina: tragovi, znakovi i
smjerokazi» održan je 4. studenoga, kao i uvijek s početkom u 9,00 sati, u prostoru
Galerije suvremene likovne umjetnosti. Nakon pozdravnih riječi predsjednika Katedre
kao organizatora skupa gospodina Stanislava Lukanića, uvod je u rad znanstvenoga
skupa dobio osobito svečan karakter svojevrsnom čestitkom gospodinu Petru Strčiću
na tituli akademika. Voditelj skupa, akademik Lujo Margetić svečanost je obogatio
Najmlađi glumci Katedrine Tomislav Valić, jedan od niza uspješnih

Scenske skupine u HKD-u nastupa člana Katedrine Scenske skupine
na Sušaku - Eda Čabrijan - HKD na Sušaku

oživljavajući podnaslov ovogodišnjega skupa Grobnišćina od Frankopana do danas i
upriličujući temu trenutku ove svečanosti. Čestitke su akademiku Petru Strčiću uputili
u ime Katedre njezin predsjednik Stanislav Lukanić, uručujući mu pri tome sliku Sveti
Filip i Jakov, rad akademskoga slikara Klaudia Franka, u ime Općine Čavle načelnik
Željko Lambaša, a u ime Čakavskoga sabora dopredsjednica Čakavskoga sabora Vlasta
Juretić. U ime nazočnih znanstvenika, predstavnika gradova i općina, predsjednika
čakavskih katedri i ostalih gostiju skupa te u svoje osobno ime akademiku Petru
Strčiću je kao voditelj skupa čestitao akademik Lujo Margetić. Na skupu su, pored
akademika Luje Margetića i teme Frankapansko - zrinski patrimonium i akademika
Petra Strčića s Prilogom proučavanja porijekla Frankopana, izlagali dr. sc. Irvin
Lukežić O obitelji Durbešić, dr. sc. Josip Manjgotić na temu Grobnički kaštaldi, dr.
sc. Željko Bartulović Iz povijesti organizacije općina na Grobnišćini, dr. sc. Bosiljka
Janjatović Obitelj Batthyany i Grobnišćina, dr. sc. Nikola Stražičić Prilog poznavanju
razmještaja prapovijesnih gradina na Grobnišćini, mr. sc. Manon Giron Osnovno
školstvo na Grobnišćini u svjetlu zakonskih propisa 1945.-2000., mr. sc. Krešimir
Galin Sprovod u bijelom - stari grobnički običaj i Damir Viškanić, dipl. ing. na temu
Prilog za kronotaksu svećenika grobničkih župa.
10. studenoga u Galeriji suvremene likovne umjetnosti u Gradu Grobniku
održana je priredba dječjega vrtića iz Podhuma pod nazivom «Najslaje su ričinske
jabuke». Iste je večeri program nastavljen s izložbom slika Angelike Pavletić, nakon
čega su za okrugli stol sjeli grobnički pisci Ivan Brdar, Vlasta Juretić, Dajana Haramija,
Ines Žeželić i Sandra Bura. Taj su program vodili članovi Katedrina Predsjedništva
Ada Maršanić i Arsen Salihagić. Katedra je često pozivana na razna gostovanja, a 17.
studenoga je u okviru programa Grobničke jeseni 2000. gostovala u Rijeci na Zametu
kao gost Zametskoga korena s priredbom u ozračju sljedećih stihova:
Kad te jesen z mrzlin zbudi,

zagriju te dobre voje judi!
Kad se dobro z dobrin skupa spravi
prijateli tu su pravi
a prijatela srce kad poveda,
to j prava beseda...
Ovo je gostovanje dobro zabilježiti iz dva razloga: radi višegodišnjega

prijateljevanja sa Zametskim korenom i lijepoga programa s kojim se Grobnišćinu
predstavljalo, ali i radi toga što je te večeri dolazak na Zamet predstavljao pravi podvig.
Naime, iste je večeri Rijeku i okolicu pogodilo nezapamćeno nevrijeme s kišom, te su
se bujice slijevale sa svih strana i mnoge su prometnice bile neprohodne, pa čak i
riječka zaobilaznica. No, ipak su se program, a time i druženje sa Zamećanima održali.
Program je počeo s razglednicom pod nazivom «Pozdrav z Grobnišćine», u izvođenju
najstarijih članica Katedrine scenske skupine: Vesnom Broznić, Sonjom Mavrinac,
Franjicom Linčić i Dinom Miculinić. Nadalje su najmlađi članovi scenske skupine:
Marta Simčić, Tomislav Valić, Sandi Maršanić, Ivona Juričić, Matej Bura, Matija
Popović, Dorijan Mičetić i Sandro Cvitan izvodili slike svakodnevice pod nazivom
“Turizam”, “Dogodovšćine” i “Audicija” autorice Vlaste Juretić, a svoje je stihove
izgovarala pjesnikinja Zdravka Žeželić-Alić. Ovo događanje glazbom je obogatila i
uljepšala Klapa Grobnik svojim nastupom.
Zamećani su ovu poveću ekipu s Grobnišćine dočekali raširenih ruku i


otvorena srca pa je večer unatoč vremenskim nepogodama ipak bila vrlo uspjela.
23. studenoga je u Kaštelu održana priredba Osnovne škole Čavle koju su
pripremile učiteljice Područne škole u Gradu Grobniku.
24. studenoga u program Grobničke jeseni uključuje se Udruga hrvatskih
dragovoljaca Domovinskoga rata Grobnišćine te u Domu kulture Čavle organizira
humanitarnu zabavu u suradnji s glazbenom skupinom Azur.
25. studenoga je u suradnji s Pastoralnim krugom Alojzije Stepinac u Crkvi sv.
Roka na Voloskom održana priredba pod nazivom «Volosko u riječi, pjesmi i slici».
U Domu kulture Čavle 1. prosinca održana je treći put po redu glazbena
priredba Grobnička skala. U revijalnome programu nastupili su Damir Mičetić
izvodeći na klasičnoj harmonici dionice Seviljskoga brijača i Figara, najmlađi Katedrini
glumci s temom pod nazivom «Turizam», glazbena skupina Aurora sa skladbom pod
nazivom Daj njoj sriću, i glazbena skupina Azur sa skladbama pod nazivom Komadić
neba plavoga, Punica, Malica za pet i Tu je jubav moja. Voditelj Skale bio je Robert
Ferlin.
Mladi članovi Katedrine scenske skupine nastavljaju nizati svoje uspješne
nastupe, pa su tako 8. prosinca nastupali opet u gostima u Klubu Sušačana, u
Hrvatskome kulturnome domu na Sušaku.
Dramska kumpanija Tavaloni 10. prosinca u Domu kulture Čavle izvela je
predstavu pod nazivom «Familija Morčić», autora Srećka Cuculića.
23. prosinca u Kaštelu predstavljen je dvobroj Grobničkoga lista 22/23 i
održana popodnevna aukcija slika članova Katedrine likovne skupine.
Grobnička jesen 2001.: Moj kamik ni jesen ne ohladi...
Od 9,00 do 10,00 sati 21. rujna 2001. godine u atriju Kaštela okupili su se
umjetnici iz Hrvatske, ali i iz mnogih drugih zemalja najavljujući tako početak
rada petoga saziva grobničke Međunarodne likovne kolonije. Za petoga saziva u
grobničkoj su Koloniji radili umjetnici Janez Matelić (Slovenija), Ratko Janjić Jobo
(Zagreb), Ljerka Kovač (Slovenija), Karlo Paliska (Pula), Marijan Mavrić (Selce),
Mate Lovrić (Velika Gorica), Mustafa Skopljak (Bosna i Hercegovina), Edo Matković
(Split), Miljenka Šepić (Opatija), Ivan
Balažević (Novi Vinodolski), Gianni
Borta (Italija), Marco Trancanelli
(Italija), Hetty Van der Linden
(Nizozemska), Bruno Paladin (Rijeka),
Zvonimir Kamenar Funči (Rijeka),
Tomo Gerić (Rijeka), Todorče Atanasov
(Makedonija), Nenad Petronio
(Bakar), Raffaella Busdon (Italija),
Giorgio Cisco (Italija), Makoto (Japan)
i Tina Radetić-Stilinović (Lukeži). Od
članova Katedrine likovne skupine
osim Tine Radetić-Stilinović u radu su
Za rada petog saziva grobničke sudjelovali Angelika Pavletić (Matulji)
Međunarodne likovne kolonije - i Boris Herljević (Soboli).
trenutak predaha Pozvani su i Christin Renate

(Njemačka), Luis Rapella, Manolo Messia i Gustavo Rapella (Španjolska), Alfredo de
Locatelli (Italija), Lucian Bratuš, Metka Erzar, Špela Trobec i Klavdij Tutta (Slovenija),
te Slavko Grčko i Goran Šimac iz Rijeke.
S malim su zakašnjenjem u Grad Grobnik stigla i postavila izložbu tri umjetnika
iz Španjolske - Luis Rapella, Manolo Messia i Gustavo Rapella, a nakon zatvaranja
iste obogatili su grobničku Zbirku suvremene likovne umjetnosti darujući svoje
radove. Zahvaljujući dodatnom zalaganju organizatora, ponajviše prijatelja Katedre
likovnoga umjetnika Bruna Paladina, i ostali su pozvani umjetnici, bez obzira što nisu
uspjeli doći za vrijeme rada Kolonije nakon završetka u Zbirci darovali po jedno svoje
likovno ostvarenje: Christin Renate (Njemačka), Alfredo de Locatelli (Italija), Lucian
Bratuš, Metka Erzar, Špela Trobec, Klavdij Tutta (Slovenija) te Slavko Grčko, dakle,
svi osim jednoga pozvanoga. Tako da je i ovaj, zadnji u nizu saziva Međunarodne
likovne kolonije u Gradu Grobniku za sobom pustio bogat fundus novih umjetnina.
Istoga je dana u 18 sati u Galeriji suvremene likovne umjetnosti predstavljen
program Grobničke jeseni 2001. Stručan osvrt na za ovu prigodu postavljenu izložbu
umjetnina nastalih za rada četvrtoga saziva dao je povjesničar umjetnosti Boris Toman.
U okviru programa večeri mladi su glumci Katedrine scenske skupine Ivona Juričić,
Matija Popović, Sandi Maršanić, Matej Bura i Dorijan Mičetić do suza nasmijali goste
te su zajedno s Klapom Krk uljepšali večer.
22. rujna za goste Grobnišćine, likovne umjetnike i ostale održan je peti susret
prijatelja pod nazivom «Kad se judi prepoznaju». Goste-umjetnike su članovi Katedre
ove godine odveli na kratak izlet Grobnišćinom i Kastavšćinom. Nakon obilaska mlina
u Martinovome Selu na poziv prijatelja grobničke Međunarodne likovne kolonije
gospodina Ivice Nemeca cijela je grupa od tridesetak ljudi bila počašćena u njegovoj
konobi u Frlanima.
Od svih na svitu draža

tepla žujevita ruka

Međunarodna likovna kolonija završila je s radom 23. rujna kada su, kao što
je uobičajeno, gosti umjetnici predali svoje radove u grobničku Zbirku.
Uoči početka Grobničke jeseni 2001. upućen je ravnatelju Osnovne škole
Čavle Braku Klepcu dopis u kojem Predsjedništvo Katedre izražava zadovoljstvo
uspješnom devetogodišnjom suradnjom, te predlaže: «…sukladno našemu ranijemu
dogovoru, ove ćemo godine, vjerujemo, na obostrano radovanje, tu suradnju i proširiti.
Tako 3. listopada u 17,00 sati u cerničkoj čitaonici u programu ‘Od sih na svitu draža
tepla, žujevita, ruka’, očekujemo učenice Vaše Osnovne škole svih uzrasta, koje bi se
željele upoznati s raznim, za naš kraj tradicijskim ručnim radovima. Za istu je večer
organizirano sudjelovanje desetak starijih sumještanki koje će im rado pokazivati
svoja umijeća u pletenju, heklanju, obrubljivanju i drugom. Taj bi se susret svakako
zabilježio u medijima, ali i na videokaseti, kao trajni dokument…» Dopis je naišao na
potpuno razumijevanje te je nakon kratkih priprema ovaj program uspješno realiziran.
Iz spomenute je suradnje s Osnovnom
školom Čavle, ponajprije s ravnateljem
Brankom Klepcom i voditeljicom
nastave Nelom Perušić 3. listopada u
cerničkoj čitaonici održan cjelovečernji
program pod nazivom «Od sih na
svitu draža, tepla, žujevita ruka…» uz
sudjelovanje i pomoć članica Udruge
umirovljenika Čavle. Naime, zamisao
da se nešto od umijeća izrade ručnih
radova (pletenje, heklanje, šivanje
i drugo) prenese na mlade te večeri
je u potpunosti uspjela, a članice
su se Udruge umirovljenika Čavle
doista potrudile da tako i bude. Ni u
Španjolski umjetnici u grobničkoj Galeriji najoptimističkijim se predviđanjima
za vrijeme postavljanja izložbe nismo mogli nadati takvome odazivu i
zanimanju mladih za dio baštine kojoj
ne posvećujemo ni blizu željenu pozornost. Gotovo puna su tri sata prošla u trenu.
Nekoliko slika s te večeri najrječitije govore o svemu što se događalo, a djevojčice i
djevojke su poručile: «Ponovilo se».
U grobničkoj Galeriji suvremene likovne umjetnosti u Kaštelu 5. listopada
organizirana je književna večer pod nazivom «Se ča ti iman lipo za reć». Gosti večeri
su bili čakavski pjesnici Hrvatskoga primorja: Damir Sirnik, Tonko Kraljić, Marija
Trinajstić, i drugi.
7. listopada je
u Domu kulture Čavle
održana audicija za
skladbe i izvođače s
područja Primorsko-
goranske i Istarske
županije starije od 16
godina koji će nastupiti
Galerija Suvremene likovne umjetnosti - nakon na Grobničkoj skali..
otvaranja izložbe španjolskih umjetnika U istome je
prostoru 19. listopada održana priredba dječjega vrtića iz Čavala pod nazivom «Cukar
nutri, cukar vani, cukarani su si dani...»
26. listopada je u Gradu Grobniku održana pjesnička večer pod nazivom «Tu
je moj prijatel» koju su vodili članovi Katedrina Predsjedništva Ada Maršanić i Arsen
Salihagić, u društvu s grobničkim pjesnicima Ivanom Brdarom, Zdravkom Žeželić-
Alić, Vesnom Prešnjak-Miculinić, Cvjetanom Zaharija-Linić i Vlastom Juretić.
Žensko društvo Grobnišćica je u okviru Grobničke jeseni 2001. realiziralo svoj
dio programa te je tako 27. listopada u Domu kulture Čavle uspješno održana Modna
revija.
Od 21. do 23. rujna vrata su Međunarodne likovne kolonije u Gradu Grobniku
bila širom otvorena za mnogobrojne pozvane likovne umjetnike iz Hrvatske, ali i iz
mnogih drugih zemalja svijeta. Među pozvanima su bili i već spomenuti španjolski
umjetnici Luis Rapela i Manolo Messia koji su na neki način produžili rad Kolonije
2001. jer je 23. listopada u grobničkoj Galeriji suvremene likovne umjetnosti otvorena
njihova izložba
Luis Rapela rođen je 1955. godine u Ferrolu. Na Akademiji likovnih umjetnosti
u Madridu diplomirao je 1975. i od tada bilježimo njegovih tridesetak samostalnih,
i više od sto skupnih izložbi. U Hrvatskoj je do sada imao jednu izložbu, u Galeriji
Rigo u Novigradu 1999. godine. Od 1992. predsjednik je Društva likovnih umjetnika
Španjolske, a za osobit je doprinos španjolskoj umjetnosti dobio više značajnih
nagrada.
Manolo Messia rođen je 1951. godine u Jaenu. Svoja je likovna ostvarenja
izlagao na desetak samostalnih i više od 120 skupnih izložbi. Bio je član predsjedništva
Društva likovnih umjetnika Španjolske. Danas je docent pri Ministarstvu školstva za

naobrazbu profesora plastične umjetnosti. Ova je izložba bila ujedno njegovo prvo
predstavljanje hrvatskoj likovnoj publici.
Akademik Lujo margetić, Dajana Haramija (predsjednica 2001./02.,) Stanislav Lukanić aktu-
alni predsjednik Grobničke Katedre
Do 1999. godine Katedra je kroz rad Kolonije u Kaštelu priredila dobrodošlicu

mnogim likovnim umjetnicima, uglednicima iz raznih zemalja svijeta među koje se

neupitno broje Luis Rapela i Manolo Messia.
U istom je prostoru 24. studenoga otvorena nova izložba - grobničke umjetnice
Tine Radetić. Tina Radetić rođena je 1978. godine u Rijeci. Odmah nakon završene
Trgovačke i tekstilne škole, Odjela likovne umjetnosti i dizajna upisuje studij Likovne
umjetnosti na riječkom Filozofskom fakultetu. S još nekoliko tadašnjih studenata
likovne umjetnosti godine 1997. priključila se radu Katedrine likovne skupine. U
vrijeme otvaranja ove izložbe bila je apsolventica na kiparstvu kod akademskoga
kipara Žarka Violića, sa zabilježenih više skupnih, a ovo je bila njena treća samostalna
izložba.
Nastavljajući uspješnu suradnju s Katedrom Udruga umirovljenika Općine
Čavle je 24. listopada u čitaonici u Cerniku organizirala još jedno stručno predavanje,
na temu obrezivanja voćaka. Predavanju je prethodio kratak program u izvedbi
članova Katedrine scenske skupine.
U Gradu Grobniku 3. studenoga održan je redoviti znanstveni skup
«Grobnišćina: tragovi, znakovi i smjerokazi» kojega je voditeljem bio akademik Lujo
Margetić. Prije početka rada akademiku Margetiću je u ime Katedre predsjednica
Dajana Haramija uručila sliku Sveti Filip i Jakov, rad akademskog slikara Klaudia
Franka, čestitajući mu tako njegovih navršenih 80 godina. Bila je to čestitka sa
zakašnjenjem, ali s puno dobrih i iskrenih želja. Akademik Margetić je, vidljivo ganut,
u znak zahvalnosti publici i na njeno veliko iznenađenje i zadovoljstvo izrecitirao
pjesmu Divojko, divojčice… U nizu je grobničkih znanstvenih skupova ovaj zasigurno
svim sudionicima i publici ostao u osobitom sjećanju.
Na ovome su skupu izlagali:
- akademik Lujo Margetić, na temu Knjiga Brašćine sv. Marije Tepačke (u povodu
predstojećeg objavljivanja knjige dr. sc. Irvina Lukežića),
- akademik Petar Strčić, na temu Odjeci manifestacije u povodu 200. i 300. obljetnice
Zrinsko-frankopanske urote,
- dr. sc. Bosiljka Janjatović, na temu Sudionici seljačke bune 1848. na Grobnišćini,
- dr. sc. Željko Bartulović, na temu Dvije propovijedi u Grobničkoj župi iz XIX. stoljeća
(prilog istraživanju arhivske građe),
- dr. sc. Irvin Lukežić, na temu Epidemija kolere na Grobnišćini 1886. godine,
- mr. sc. Manon Giron, na temu Osnovna škola Jelenje-Dražice (izvor za povijest
školstva na Grobnišćini),
- mr. sc. Krešimir Galin, na temu Grobnička cindrica i njezino moguće podrijetlo.
U Galeriji suvremene likovne umjetnosti u Gradu Grobniku je u nastavku
realizacije programa Grobničke jeseni 9. studenoga održana priredba dječjega vrtića
iz Čavala «Kad je vas ih bojah lišći, sunce mi najlipje blišći».
16. studenoga u Gradu Grobniku predstavila se Osnovna škola Čavle sa svojom
priredbom i izložbom učeničkih radova.
U okviru priprema za Grobničku skalu 2001. u Domu kulture Čavle 6. prosinca
održana je generalna proba, a 7. prosinca četvrta Grobnička skala, odnosno natjecanje
pjevača amatera tada još uvijek samo s područja Primorsko-goranske županije,
starijih od 15 godina. Kao i svih ranijih godina bila je to vrlo uspješna i izuzetno dobro
posjećena priredba. Nastupili su Josip Brnelić, Sandra Polić, Sonja Kanaurić, Romina
Ljubičić, Gabrijela Mohorić, Melanija Purić, Leteća promjena, Gabrijela Kamenar,
Izabela Stošić, Božidarka Matija Čerina, Nikoleta Pejić, Barbara Juretić, Damjan
Bučić, Sanja Fućak, Ivan Brdar i Linda Gizdulić. Voditelj je bio Robert Ferlin koji je

na početku priredbe, između ostaloga, rekao: «Svi već znamo da se u organizaciji

Grobničke čakavske katedre kroz svaku, sada već devetu po redu Grobničku jesen,
održava niz znastvenih, stručnih, kulturnih i zabavnih programa. Između ostaloga, pri
kraju realizacije tih programa, točnije prvoga petka u prosincu održava se po četvrti
put i ovo večerašnje natjecanje pjevača amatera iz raznih mjesta Županije primorsko-
goranske - Grobnička skala. Za ovogodišnju su se Grobničku skalu izvođači pripremali
tijekom listopada i studenoga, a odabir pjevača i sve pripreme za večerašnje natjecanje
obavljala je komisija u sastavu: Barbara Ćućić, Vinko Škaron, Darko Čargonja, Arsen
Salihagić i Vlasta Juretić. I večeras će najbolji iz dvorane Doma kulture u Čavlima
ponijeti šest skulptura Grobnička skala, kojih je autor Kristijan Tomiše iz Čavala. U
organizaciji pomažu vrijedne članice Udruge umirovljenika Čavle, Žensko društvo
Grobnišćica i članice Društva Naša djeca, a bez pomoći se članova Vatrogasnoga
društva Čavle ne održava niti jedna manifestacija. Pokrovitelj je i Grobničke skale
2001. Općina Čavle, a medijski su pokrovitelji HR Radio Rijeka i Novi list. U ime
Grobničke čakavske katedre svima puno hvala!»
O pobjednicima su te godine odlučivali žiriji, i to onaj stručni čiji članovi su
bili: Radojka Šverko, poznata estradna umjetnica, Andrej Baša, direktor festivala
Melodije Istre i Kvarnera, Darko Čargonja, profesor, Albert Petrović, glazbeni urednik
HR Radija Rijeke, i Barbara Ćućić, voditeljica Katedrine Glazbene skupine, te žiri koji
je vodio brigu o listićima i brojao glasove publike u dvorani: novinari Novoga lista
Dubravka Munjas, Slavica Mrkić-Modrić i Dražen Herljević.
S pjevačima je tijekom priprema uvježbavala, a na nastupu ih pratila glazbena
skupina Azur.
Grobnička jesen 2002.: Krunica od truda, voje i jubavi
U godini obilježavanja desete Katedrine obljetnice predstavljanje programa

isto tako desete po redu Grobničke jeseni održano je u Kaštelu Grada Grobnika, u
srijedu, 11. rujna 2002. u 13,00 sati.
Kao i svake godine cjelokupan program Grobničke jeseni predlaže i uz pomoć
svih članova Predsjedništva brine o njegovoj realizaciji stručna suradnica i tajnica
Katedre Vlasta Juretić, a članovi su Predsjedništva 2002. godine bili: Dajana Haramija,
predsjednica, Arsen Salihagić, dopredsjednik, Vlasta Juretić, tajnica i članovi: Barbara
Ćućić, Radenka Kukuljan, Ada Maršanić, Angelika Pavletić, Franjica Linčić, dr. sc.
Josip Manjgotić, Stanislav Valić, Stanislav Lukanić, Veljko Franović, Vesna Linić dr.
med. i Vinko Škaron.
Pri predstavljanju cjelokupnog programa Grobničke jeseni 2002. bilo je
neizbježno izdvojiti odmah na početku nekoliko događanja:
- održavanje svečane sjednice Katedre u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci 28. rujna,
- sjednicu Upravnog odbora Čakavskoga sabora od 4. listopada,
- proglašenje pobjednika natječaja za najbolje literarne i likovne radove koje je
provedeno prvi put u suradnji s grobničkim osnovnim školama,
- održavanje festivala Grobnička skala 2002., jer je od ove godine ta priredba postala
čakavskim festivalom.
No, najprije ćemo se osvrnuti na svečanu sjednicu povodom desete obljetnice
Katedre Čakavskoga sabora Grobnišćine. Kao i za one svečane sjednice u listopadu
1997. koja je također održana u riječkome HNK Ivana pl. Zajca, i ovom su prigodom

mjesta u parteru bila popunjena, a pretežito su posjetitelji bili Grobničani koji nisu
krili zadovoljstvo što su sudionici ovako značajnoga događaja za Grobnišćinu. A sve
je krenulo nakon što je tadašnji intendant, gospodin Srećko Šestan Katedri odobrio
korištenje prostora riječkoga kazališta u tu svrhu.
Svima onima koji su sebe na bilo koji način ugradili u Katedru poslane su
pozivnice sa sljedećim sadržajem:
P o z i v n i c a
Budite i Vi s nama 28. rujna 2002. godine u 17,00 sati

u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl Zajca u Rijeci,
na svečanoj sjednici povodom desete obljetnice Katedre Čakavskoga sabora Grobnišćine.
Radujemo se vašem dolasku.
S poštovanjem - Katedra ČSG – Predsjedništvo
Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine 1992. - 2002.
U Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, 28. rujna 2002.
u 17,00 sati održana je svečana sjednica Katedre Čakavskoga sabora Grobnišćine
povodom desete obljetnice djelovanja:
1. Himna, u izvedbi pjevačkih zborova Zvir i Korezin,

2. Grobnišćino, lipi moj kraju, u izvedbi Mješovitoga pjevačkoga zbora Zvir,
3. Od Sušaka pa do lipe Boke, u izvedbi Mješovitoga pjevačkoga zbora Zvir,
4. Deset godina Grobničke čakavske katedre - izvješća o radu i programu za naredno
razdoblje dali su:
- prvi predsjednik Katedre, gospodin Stanislav Valić,
- predsjednik Katedre s najdužim stažom, gospodin Stanislav Lukanić,
- predsjednica Katedre 2002., gospođa Dajana Haramija,
5. Sepulto Domino, u izvedbi Mješovitog pjevačkog zbora Zvir,
6. Katedrina nakladnička djelatnost – riječ glavne urednice svih Katedrinih izdanja
dr. sc. Ive Lukežić,
Sjednica Upravnog odbora Čakavskog sabora u Galeriji suvremene likovne

umjetnosti u Gradu Gobniku

7. San, u izvedbi Ženskog pjevačkog zbora Korezin,

8. Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine zajedno s dvadeset drugih katedri
širom Hrvatske djeluje u okviru Čakavskoga sabora Žminj - riječ glavnog tajnika
Čakavskoga sabora, gospodina Ferda Tončinića,
9. Naše teme i dileme (iz čakavske komedije Vlaste Juretić), u izvodbi najmlađih
članova Katedrine scenske skupine: Ivone Juričić, Sandija Maršanića, Mateja Bure i
Matije Popovića,
10. Tanac pod feštu, u izvedbi folklorne skupine Zvir,
11. Zahvalnica Općini Čavle i prigodna riječ načelnika Općine Čavle Željka Lambaše,
12. Čežnja za domom, u izvedbi Ženskog pjevačkog zbora Korezin,
13. Zahvalnica Općini Jelenje
14. Putnik, u izvedbi Ženskog pjevačkog zbora Korezin,
15. Zahvalnica Županiji primorsko – goranskoj,
16. Zahvalnica HNK Ivana pl Zajca i intendantu Srećku Šestanu.
Zborovima su dirigirali maestro Ljubo Mulac i Mladen Žmak, a voditeljica
programa je bila gospođa Gordana Perušić.
Pri uručivanju zahvalnice načelniku Općine Čavle Željku Lambaši naglašeno
je da je Općina Čavle najviše pomogla i pridonijela realizaciji Katedrinih programa.
Kako je tijekom tih deset godina bilo više stotina onih koji su bili s Katedrom i kojima
Katedra želi reći ono obično, ljudsko «hvala», tijekom cijele Grobničke jeseni 2002.
uručivale su se zahvalnice svima onima koji su u proteklim godinama na bilo koji način
pomagali realizaciji Katedrinih programa: znanstvenog skupa «Grobnišćina, tragovi
i znakovi i smjerokazi», priredbama osnovnih škola, dječjih vrtića i raznih udruga-
suradnika Grobničke čakavske katedre, te festivalu Grobnička skala. Riječ «hvala»
izricala se još mnogo puta, i još uvijek se izriče članovima Odbora za obilježavanje
750. obljetnice boja s Tatarima na Grobničkome polju iz 1992. godine i osnivačima
Katedre, udrugama, pokroviteljima i svim drugim suradnicima i prijateljima koji i
nadalje surađuju i pomažu Katedri u njenom radu.
Sjednica Upravnoga odbora Čakavskoga sabora održana održana je u Gradu
Grobniku 4. listopada. Nakon sjednice članovi Upravnog odbora razgledali su
Etnološku zbirku i upoznali se s dijelom grobničke povijesti. U popodnevnim je satima
od 15,30 nadalje uslijedilo uručenje nagrada učenicima grobničkih osnovnih škola.
Katedra je, u suradnji s osnovnim školama u Čavlima i Jelenju od lipnja do
rujna 2002. provela natječaj za izbor najboljih literarnih i likovnih radova učenika u
tim školama.
Katedrina komisija određena za ocjenjivanje proznih radova u sastavu Vesna
Linić, dr. med., Stanislav Lukanić i Stanislav Valić proglasila je najboljim rad pod
naslovom Prva jubav, učenika III. a razreda OŠ Čavle Matije Popovića, druga nagrada
je dodijeljena radu pod naslovom Nona, učenice VI. a razreda OŠ Jelenje-Dražice
Ingrid Rožić, a treća pod naslovom Vino i smućnja, učenice V. a razreda OŠ Jelenje
-Dražice Majde Peloza.
Komisija za poetske radove u kojoj su bili Dajana Haramija, Vinko Škaron i
Franjica Linčić najboljom je proglasila pjesmu Vino, učenice VII. b razreda OŠ Čavle
Barbare Lukanić, drugonagrađena je pjesma Na Grobniku, učenice VII. b razreda OŠ
Čavle Brigite Čargonja, a za treće se je mjesto, ravnopravno sa starijim kolegicama i
kolegama izborila učenica III. a razreda OŠ Jelenje-Dražice Andrea Brnelić s pjesmom
Lampice.
O likovnim su radovima odlučivali dr. sc. Josip Manjgotić, zamjenik voditeljice
Međunarodne likovne kolonije u Gradu Grobniku i dopredsjednik Katedre Arsen
Salihagić. Kako je na natječaj pristigao veliki broj učeničkih likovnih radova odlučeno
je da se nagrade podijele posebno za učenike od I. do IV. razreda, i posebno za učenike
od V. do VIII. razreda. Tako je u prvoj skupini dobitnik prve nagrade učenik II. a razreda
OŠ Čavle Petar Šimić za likovni rad Pogjed z Poja na Kaštel, dobitnik druge nagrade
učenik II. a razreda OŠ Čavle Matije Čargonja za rad Pogjed z Kaštela na Grobničko
poje, a treće učenik III. a razreda OŠ Čavle Andrej Maurović za rad Pod Kaštelon.
U skupini učeničkih radova od V. do VIII. razreda, prva je nagrada dodijeljena za
likovni rad Staro boro učeniku VIII. c razreda OŠ Čavle Sebastijanu Liniću, druga
Agati Linić, učenici VIII. b razreda OŠ Čavle za rad Kaštel va Gradu, a treća Danijelu
Čotri, učeniku VI. c razreda OŠ Čavle za rad Detaj va Kaštelu. Dodijeljena je i jedna
posebna nagrada za zajednički rad učenika VIII. b razreda OŠ Čavle pod nazivom
Portal grajskoga Kaštela kojega su uradili učenici Vanja Perić, Andrija Mihelčić,
Karlo Čargonja i Tomislav Matić.
Predsjedništvo Katedre odlučilo je posebno pohvaliti i voditelje literarnih i
likovnih skupina u obje grobničke škole, kao i ravnatelje škola koji su u lipnju prihvatili
ovakvu suradnju. Prve nagrade, kao i skupne nagrade bile su grobnička glagoljska
ploča, te knjige Grobnički pisci XX. stoljeća (antologija), Izgon Mongola i peta knjiga
Grobničkoga zbornika
Nagrade su učenicima uručivali članovi Predsjedništva Čakavskoga sabora
i predsjednici katedri iz Žminja, Pazina, Otočca, Raba, Kostrene, Zagreba i drugi
članovi Upravnog odbora Čakavskoga sabora.
Program je toga dana nastavljen s otvaranjem izložbe likovnih radova nastalih
Načelnik Općine Čavle Željko Lambaša daruje Hetty van der Linden, umjetnicu
iz Nizozemske

za rada Međunarodne likovne kolonije 2001. godine, a dodijeljene su i zahvalnice za
suradnju ravnateljima i voditeljima nastave u osnovnim školama Čavle i Jelenje-
Dražice.
Već uoči Grobničke jeseni 2002., 12. rujna je u Galeriji suvremene likovne
umjetnosti u Gradu Grobniku počeo rad na selekciji umjetnina za stalni postav
S proslave 70. godišnjice Nogometnog kluba Grobničan

grobničke Zbirke suvremene likovne umjetnosti te procjena likovnih ostvarenja
nastalih za rada petoga saziva Međunarodne likovne kolonije. Selekciju su izvršili
stručni voditelj Kolonije saziva 2001. Boris Toman, povjesničar umjetnosti, i Berislav
Valušek, povjesničar umjetnosti i sudski vještak.
Toga je istoga dana u suradnji s Nizozemskim veleposlanstvom u Zagrebu i
Galerijom Cvajner u Puli, u istoj galeriji otvorena izložba članice Međunarodne likovne
kolonije u Gradu Grobniku nizozemske slikarice Hetty van der Linden.
20. rujna je uz prigodan program u Gradu Grobniku otvorena izložba slika i
drugih umjetnina nastalih za rada petoga saziva Kolonije
U Gradu Grobniku je 9. studenoga održan deseti znanstveni skup
Klapa Krk uljepšala

je mnoge Katedrine
programe - s otvaranja
Grobničke jeseni

«Grobnišćina: tragovi, znakovi i smjerokazi». Voditelj je znanstvenoga skupa i ove

godine bio akademik Lujo Margetić.
Osnovna škola Čavle je 12. studenoga organizirala susret učenika i grobničkih
pjesnikinja Zdravke Žeželić-Alić, Vesne Prešnjak-Miculinić i Vlaste Juretić
U grobničkoj Galeriji suvremene likovne umjetnosti 15. listopada otvorena je
izložba likovnih radova Tine Radetić pod nazivom «Slike», a 22. studenoga je u istome
prostoru održana priredba dječjega vrtića iz Podhuma pod nazivom« Jesenski su dani
si popiturani».
U Domu kulture Čavle je 22. studenoga održana svečana sjednica povodom
70. obljetnice NK Grobničan, a samo dan kasnije, 23. studenoga je u istoj dvorani
održana uspjela zabava Ženskoga društva Grobnišćica uz Matka Jelavića i Klapu Krk.
Nadalje, 29. studenoga je u Kaštelu održana priredba Osnovne škole Jelenje–
Dražice pod nazivom «Jesen je prava, kad zrna zlate zdrava ...»
Sljedeća priredba koja je održana u Galeriji Kaštela je ona Dječjega vrtića
Čavle, 30. studenoga pod nazivom «Jesen je kad dažji padaju va boji“.
Baš su vražji
ti jesenski dažji,
aš si padaju va boji,
pa list reče: Si su moji!
Diana Burul - najbolja

interpretacija Skale 2002.
Robert Ferlin - niz

godina uz Grobničku
skalu
Festival Grobnička skala 2002.
Najveća novost u okviru ovogodišnje Grobničke jeseni je svakako bila vezana

uz priredbu Grobnička skala 2002., peto natjecanje pjevača amatera koje je, kao što je
i obećano po završetku Grobničke skale 2001., krenulo s autorskim radovima.
Grobnička skala 2002. održala se u Domu kulture Čavle 7. prosinca te su
na njoj izvedene skladbe gotovo svih poznatih glazbenika iz Primorsko-goranske i
Istarske županije. Kada je Predsjedništvo Katedre imenovalo Vlastu Juretić i Vinka

Škarona nositeljima programa festivala Grobnička skala, u Gradu Grobniku održano
je više sastanaka sa skladateljima ovoga i širega područja koji su zamoljeni da svoje
skladbe daruju Katedri, odnosno budućem festivalu Grobnička skala.
Nakon 6. listopada provedene su audicije za izbor skladbi i izvođača, te je u
dogovoru s autorima zaključeno je da će na festivalu Grobnička skala 2002. nastupiti
Ana Tonković iz Bribira, Ana Linić iz Čavala, Linda Gizdulić iz Čavala, Katja Budimčić
iz Kraljevice, Valentina Jeletić iz Opatije, Gabrijela Kamenar iz Počudnića, Laura
Rešetar iz Opatije i Kumari iz Lovrana, Tajana Dukić iz Rijeke, Ivona Lukić iz Punta,
Marin Čubranić iz Krka, Petar Diminić iz Pule, Željko Talan iz Hreljina, Danko Kleva
iz Kostrene, Sandro Mihalić iz Kastva, Silvano Martinčić Salpa iz Lovrana, Sanja
Fućak iz Svilnog, Diana Burul iz Podhuma, Damir Luketić iz Opatije, Barbara Juretić
iz Jelenja, Damjan Bučić iz Rijeke, Klapa Grobnik i glazbena skupina Spektar (članovi
s područja Grobnišćine i Grada Rijeke).
Svoje su pjesme izvođačima darovali autori Mladen Žmak, Sanja Sveško-
Šafar, Robert Pilepić, Mario Kamenar, Aleksandar Valenčić, Damir Mičetić, Duško
Jeličić, Robert Funčić, Zlatan Marunić, Mario Milat, Robert Grubišić, Anton Justić,
Bruno Krajcar, Daniel Načinović, Darko Čargonja, Mirjana Bobuš, Igor Lesica, Duško
Paro, Barbara Ćućić, Zdravka Žeželić-Alić, Ivica Frleta, Damir Luketić, Vesna Duhović
Battifiacca, Ivica Badurina, Robert Zaharija, Vlasta Juretić i Vinko Škaron.
Kad su bili gotovi aranžmani za sve pjesme, do 20. studenoga morala su završiti
snimanja u studijima, nakon čega se krenulo u tisak kasete i CD-a Grobničke skale
2002.
Do dana održavanja festivala trebalo je napraviti još niz priprema: okupiti
festivalski orkestar i prateće vokale, organizirati njihove probe i probe s izvođačima…
Cjelodnevna proba s orkestrom bila je 4., a generalna proba 6. prosinca. Na
pripremama pjesama i pjevača za radili su Vinko Škaron, Josip Forembacher, Radojka
Šverko, Barbara Ćućić, Darko Čargonja i Vlasta Juretić, ali i sami autori pjesama.
Priredbi prethode velike i duge pripreme, ali i sama festivalska večer zahtijeva mnogo
angažmana pa su tako u organizaciji, osim članova tadašnjega Predsjedništva Katedre
sudjelovali još i Sanja Maršanić-Juričić, Marta Simčić, Monika Čargonja, Ljilja
Stojanović, Vera Bošnjak, Melita Cuculić, Željka Frlan, Vesna Broznić, Gabrijela Frlan,
Barbara Prelčić-Juretić i Rude Hlača, te nezaobilazni članovi DVD-a Čavle.
Članovi stručnoga žirija festivala Grobnička skala 2002. bili su glazbena
urednica HR iz Zagreba Maja Sabolić, glazbeni urednik HR Radija Rijeke Albert
Petrović, direktor festivala Melodije Istre i Kvarnera Andrej Baša, estradna umjetnica
Radojka Šverko i Mladen Milovčić, pjevač Klape Krk. Žiri publike je i nadalje bio
sastavljen od novinara Novoga lista: Dražena Herljevića, Slavice Mrkić-Modrić i
Dubravke Munjas.
Poredak je pjesama prema izvješću novinarske trojke, odnosno ocjeni publike
u dvorani Doma kulture Čavle bio je sljedeći:
1. Kastavac na Gromišćine, Izvođač:Sandro Mihalić, Glazba: Igor Lesica, Stihovi: Igor

Lesica, Aranžman: Igor Lesica
2. Kadi si mi jubavi, Izvođač: Diana Burul; Glazba: Ivica Frleta; Stihovi:Vlasta Juretić;
Aranžman: Robert Grubišić
3. Ja te volin mala za umrit, Izvođač: Spektar, Glazba: Vinko Škaron, Stihovi: Vlasta
Juretić, Aranžman: Aleksandar Valenčić
4. Najdraža, Izvođač: Željko Talan, Glazba: Darko Čargonja, Stihovi: Darko Čargonja

Aranžman: Darko Čargonja
5. Rožica, Izvođač: Barbara Juretić, Glazba: Vesna Duhović, Stihovi: Vesna Duhović,
Aranžman: Aleksandar Valenčić
6. Ostani vavik svoj, Izvođač: Danko Kleva, Glazba: Robert Grubišić, Stihovi: Mirjana
Bobuš, Aranžman: Robert Grubišić
7. Božić, Izvođač: Linda Gizdulić, Glazba: Robert Pilepić, Stihovi: Robert Pilepić,
Aranžman: Serđo Salečić
8. Domišjanji, Izvođač: Sanja Fućak, Glazba: Barbara Ćućić, Stihovi: Zdravka Žeželić-
Alić, Aranžman: Robert Funčić
9. Srićo moja, Izvođač: Damjan Bućić, Glazba: Ivica Badurina, Stihovi: Vlasta Juretić,
10. Lesa, Izvođači: Ana Tonković i Agata Linić, Glazba: Mladen Žmak, Stihovi: Sanja
Sveško - Šafar, Aranžman: Aleksandar Valenčić
11. Ča nan je to tribalo, Izvođač: Valentina Jeletić, Glazba: Damir Mičetić, Stihovi:
Vlasta Juretić, Aranžman: Damir Mičetić
12./13. Vrime j za poć, Izvođač: Damir Luketić, Glazba: Damir Luketić, Stihovi: Vlasta
Juretić, Aranžman: Damir Luketić
12./13. Kad bin mogal vrnut vrime, Izvođač: Klapa Grobnik, Glazba: Robert Zaharija
Stihovi: Robert Zaharija, Aranžman: Damir Mičetić
14. Lukići, Izvođač: Katja Budimčić, Glazba: Aleksandar Valenčić, Stihovi: Vesna
Duhović, Aranžman: Aleksandar Valenčić
15. Lovranski bambusi, Izvođači: Laura Rešetar i Lovranski bambusi, Glazba: Duško
Jeličić, Stihovi: Duško Jeličić, Aranžman: Duško Jeličić
16. Se mandoline i gitare, Izvođač: Silvano Martinčić Salpa, Glazba: Duško Paro,
Stihovi: Vlasta Juretić, Aranžman: Aleksandar Valenčić
17. Hitija san na nju oko, Izvođač: Petar Diminić, Glazba: Bruno Krajcar, Stihovi:
Daniel Načinović, Aranžman: Aleksandar Valenčić
18. Mislin na te, Izvođač: Ivona Lukić, Glazba: Mario Milat, Stihovi: Vlasta Juretić,
19. Mlikarica, Izvođač: Gabrijela Kamenar, Glazba: Mario Kamenar, Stihovi: Zdravka
Žeželić-Alić, Aranžman: Mario Kamenar
20. Vetar me nosi, Izvođač: Tajana Dukić, Glazba: Robert Funćić, Stihovi: Robert
Funčić/ Zlatan Marunić, Aranžman: Robert Funčić
21. Ja ne moren, Izvođač: Marin Čubranić, Glazba: Anton Justić, Stihovi: Anton
Morić, Aranžman: Anton Justić
Na Grobničkoj skali 2002. prvu nagradu je prema glasovima publike u

dvorani Doma kulture Čavle dobio pjevač Sandro Mihalić sa skladbom Kastavac na
Grobnišćini, dok je stručni ocjenjivački sud najboljom proglasio skladbu Vrime j za
poć, u interpretaciji Damira Luketića.
Nagrada najboljem interpretatoru festivala Grobničke skale je pravo nastupa
na festivalu Melodije Istre i Kvarnera sljedeće godine. Tako je Diana Burul kao
pobjednica za interpretaciju pjesme Kadi si mi jubavi na festivalu Grobnička skala
2002. stekla pravo nastupa na festivalu Melodije Istre i Kvarnera 2003.
Voditelj priredbe bio je Robert Ferlin.
Festival Grobnička skala 2002. razlikovao se i po tome što je područje s kojega
su dolazili izvođači prošireno i na Istarsku županiju, a izvođači su mogli biti i stariji od
16 godina.

To što se 2002. godine moglo napraviti tako velik korak dalje svakako trebamo
zahvaliti, možemo reći, jedinstvenoj volji svih autora - glazbenika i tekstopisaca, da su
za te, do sada neotkrivene talente bez dvojbe bili spremni darovati svoje nove pjesme.
O njihovoj kakvoći rekla je svoje publika u dvorani Doma kulture Čavle, odnosno
radijske i televizijske kuće koje i danas puštaju pjesme s Grobničke skale, te svi oni
koji slušaju kasete ili CD-e pod nazivom Grobnička skala, a nadasve je bitno to što
svoju ocjenu o pjesmama i pjevačima daju stručni žiriji.
Ova priredba ipak je u biti ostala ono što joj je i bila namjera biti: prilika za sve
one koji svoje pjevačko umijeće do sada nisu imali gdje pokazati!
Kao festival Grobnička skala 2002. bila je u svakom smislu neusporedivo
zahtjevnija od ranijih priredbi te su, uz sve ostalo bila potrebna i mnogo veća sredstva,
primjerice za aranžmane 21 pjesme, orkestar, rasvjetu, razglas, pripremu, te tisak
ovitaka za kasete i CD-e, izradu istih, itd. U tom smislu je Katedra dobila potporu u
pokroviteljima - Općini Čavle, Županiji primorsko–goranskoj i festivalu Melodije Istre
i Kvarnera. Od početka su medijski pokrovitelji Grobničke skale HR Radio Rijeka i
Novi list, a priključili su im se još HR Radio Zagreb, Radio otok Krk i Radio Porto Re,
te TV Kanal Ri.

Grobnička jesen 2003.: Zlatne boje Grobnišćine moje
Otvaranje Grobničke jeseni 2003. je, za razliku od dotadašnjih, bilo u

dvorani Doma kulture Čavle. Za tu je prigodu 3. listopada 2003. održan velik i svečan
koncert. Ne, nije previše reći da je to bio nezaboravan glazbeni događaj. Izuzetne
interpretacije poznate estradne umjetnice, jedne od prvih dama hrvatske glazbene
scene i dugogodišnje prijateljice Katedre Radojke Šverko oduševile su posjetitelje. Ne
manje posebnoga glazbenoga užitka imali smo provevši tu večer s njom, ali i s ostalim
poznatim umjetnicima: Voljenom Grbcem, Vivien Galetta i Mladenom Milovčićem
koji su nam te listopadske večeri pružili rijedak glazbeni događaj. Ovu je proživljenu
glazbenu lijepost pratio orkestar profesora Vladimira Babina pod ravnanjem maestra
Ivice Frlete. Također, različitost se ovoga otvaranja Grobničke jeseni očitovala i u
činjenici da su cjelokupan program otvaranja odradili najmlađi glumci Katedrine
scenske skupine: Sandi Maršanić, Matej Bura, Ivona Juričić, Matija Popović, Dejan
Ćućić, Veronika Kamenar i Renata Jurišić izvodeći dječje scenske slike svakodnevice
pod nazivom «Jedan dan va našoj familiji».
U nastavku je programa Grobničke jeseni 10. listopada u Galeriji suvremene

likovne umjetnosti održana večer pod nazivom «Vavik dobrodošli prijateli» u okviru
koje je otvorena izložba likovnih ostvarenja hrvatskih likovnih umjetnika. Na izložbi
su svojim slikama bili zastupljeni gosti grobničke Međunarodne likovne kolonije kroz
više godina: Ratko Janjić Jobo, Vinko Šaina, Klaudio Frank, Franjo Ferenčak, Franjo
Molnar, Mate Lovrić, Edo Matković, Ivan Lacković Croata i Josip Generalić.
Katedra je tijekom svake Grobničke jeseni unosila u svoj program razne
novine. Tako je i u okviru Grobničke jeseni 2003. u Domu kulture Čavle organizirala
nekoliko izuzetno vrijednih glazbenih večeri pod zajedničkim nazivom «Listopad na
Čavji - nič drugačije», a sve u nastojanju, zajedno s Općinom Čavle, da se oživi jedna
od najljepših i najvećih dvorana u Županiji. Nažalost, zabilježena je slaba posjećenost
tih programa. Ugostili smo poznatu glazbenu skupinu Cubismo u nastojanju da publici
približimo latinoameričku glazbu. Posebno zadovoljstvo i ipak puna dvorana bila je
za gostovanja također poznate glazbene skupine mariacchija Los Caballeros koji su
zatresli dvoranu i sviranjem i pjevanjem poznatih pjesama iz Meksika, a s irskom su
nam glazbom došli Riječani, odnosno glazbena skupina Belfast Food.
Tijekom listopada radile su komisije za ocjenu osnovnoškolskih učeničkih
literarnih i likovnih radova. U komisiji za izbor najboljih literarnih proznih radova bili
su Ada Maršanić, Stanislav Lukanić i Stanislav Valić, a u komisiji za izbor najboljih
poetskih radova Vinko Škaron, Dajana Haramija i Franjica Linčić. O najboljim su
likovnim radovima odlučivali i ove godine dr. sc Josip Manjgotić i Arsen Salihagić.
Radi velikoga broja pristiglih likovnih radova bilo je nužno razdvojiti ih na one koje su
radila djeca do 4., i one od 5. do 8 razreda, ali je podjela nagrada napravljena i prema
tehnikama koje su korištene u radovima. Sve je završeno do 24. listopada kada je u
Galeriji suvremene likovne umjetnosti u Gradu Grobniku organizirano proglašenje
najboljih i dodjela nagrada.

Nagrađeni učenici za literarne radove:
a) Proza
1. Renata Brnelić, 5. b razred OŠ Jelenje–Dražice (učiteljica Biserka Juretić, prof.), za
rad pod nazivom Moj dedo
2. Rudi Maršanić, 4. b razred OŠ Jelenje–Dražice, za rad pod nazivom Kako j moja
nona šla va školu
3. Ingrid Rožić, 8. a razred OŠ Jelenje–Dražice, za rad pod nazivom Ričinska perila.
b) Poezija
1. Veronika Kamenar, 5. a razred OŠ Čavle, za rad pod nazivom Zlatne boje Grobnišćine
moje
2. Damjan Baćac, 5. b razred OŠ Čavle, za rad pod nazivom Jesen
3. Maja Pavić, 6. b razred OŠ Jelenje–Dražice, za rad pod nazivom Ditinjstvo
Nagrađeni učenici za likovne radove:
a) Od 1. do 4. razreda (slike):
1. Edo Baručić 4. c razred OŠ Čavle, za rad pod nazivom Jesen u mojemu kraju
(aplikacija)
2. Alanah Tea Juričić 3. c razred OŠ Čavle, za rad pod nazivom Put u život (akvarel)
3. Nikolina Jukić 4. b razred OŠ Jelenje–Dražice, za rad pod nazivom Stara vrata
(aplikacija)
b) Od 4. do 8. razreda (slike):
1. Lea Kumić 8. a razred OŠ Čavle, za rad pod nazivom Prozor u svijet (aplikacija)
S priredbe OŠ Jelenje-Dražice
2. Ivan Lambaša 6. b razred OŠ Jelenje–Dražice, za rad pod nazivom Preslica
(olovka)
3. Vladimir Babić 8. b razred OŠ Čavle, za rad pod nazivom Stari krovovi (akvarel)
c) Od 1. do 4. razreda:
1. Antonija Leovac 4. b razred OŠ Jelenje–Dražice, za rad pod nazivom Lukeška vrata
(keramika)
2. Romana Tomić 2. a razred OŠ Čavle, za rad pod nazivom Malik (od plodih zemje)
2. Ira Mavrinac 2. a razred OŠ Čavle, za rad pod nazivom Jasenko (od plodih zemje)
3. Lucijan Kojić 3. a razred OŠ Jelenje–Dražice, za rad pod nazivom Kaštel
(keramika)
d) Od 4. do 8. razreda:
1. Ivan Orešković 5. a OŠ razred OŠ Jelenje–Dražice, za rad pod nazivom Lampa
(keramika)
2. Alaa Sharbini 5. b razred OŠ Jelenje–Dražice, za rad pod nazivom Šterna
(keramika)
3. Amanda Ninić 7. a razred OŠ Jelenje–Dražice, za rad pod nazivom Grad Grobnik
(keramika)
U ovakvim se prigodama ne zaobilaze voditelji nastave, pa ime se i ovoga puta
Katedra zahvalila na trudu prigodnim zahvalnicama.
Prema programu slijedila je priredba Dječjega vrtića Grobnički tići iz Podhuma
koja je održana 7. studenoga u Kaštelu.
S priredbe OŠ Čavle
Svoju je priredbu dječji vrtić iz Čavala imao u istome prostoru 14. studenoga.
Priredbe su dječjih vrtića uvijek izuzetno dobro posjećene jer nam naši
najmlađi i najdraži uz pomoć svojih neumornih odgojiteljica pokazuju što su naučili
za Grobničku jesen. To rade s puno volje i s puno duha, a mi uživamo u njihovoj

neskrivenoj sreći što nastupaju.
Na «Večer va kumpaniji Svilnoga» koja je održana 15. studenoga bili su pozvani
svi koji vole pjesmu, ne samo da se dobro zabave uz program večeri, već i da sudjeluju
u njemu. Dobra nas je kumpanija svojom pjesmom podsjetila na stare napjeve, već
pomalo i zaboravljene, a koji su se u našim krajevima nekada često pjevali.
Priredbom od 21. studenog koju su održali učenici Osnovne škole Jelenje-
Dražice napunili su Galeriju u Kaštelu. Poslije pjesme, plesa i lijepoga govorenja
Katedra se, po dobrome običaju, zahvalila djeci i voditeljima nastave na trudu i lijepoj
priredbi koju su darovali svima nazočnima te večeri u Kaštelu.
Već je običaj da se druženje poslije svakoga događaja u Kaštelu nastavi i nakon
priredbe isto kao što je također postala tradicija da Katedra daruje, doduše skromno,
ali od srca, sve one koji sudjeluju u programima Grobničke jeseni.
Osnovna škola Čavle je svoju priredbu održala 28. studenoga u Domu kulture
Čavle. Radilo se o glazbeno-scenskoj predstavi pod nazivom ‘’Plava bajka’’ u kojoj su
sudjelovali učenici-glumci i solisti, te školski pjevački zbor. Cijela je priredba bila u
sukladu s ranijom humanitarnom akcijom pod sloganom ‘’Hvala ti moj dobri anđele’’
poručujući na svoj način svima da vrijeme dobrih djela ne prolazi.
«Boke od besed i kitice riječi» naslov je knjige Cvjetane Zaharije-Linić
predstavljene u prepunoj Galeriji suvremene likovne umjetnosti u Gradu Grobniku,
28. studenoga. Pogovor o knjizi održale su dr. sc. Iva Lukežić i profesorica Maja
Dubrović, a glazbom su večer oplemenile članice Vokalne skupine KUD-a Zvir.
Ženski zbor Korezin svoj je program tijekom Grobničke jeseni 2003. podijelio
s prijateljima - gostima iz Murtera, odnosno Mješovitim pjevačkim zborom Crkve sv.
Mihovila iz Murtera čiji voditelj je Vedranko Šikić. 29. studenoga su u Crkvi sv. Bartola
u Cerniku izveli koncert o kojem se dugo pričalo «u superlativima», a nakon obilaska
Grobnišćine večer je nastavljena u Kaštelu. To je bio uzvratni posjet jer su iste godine
Ženski zbor Korezin i pjesnikinja Vlasta Juretić gostovali u Murteru. Pored mnogo
lijepih trenutaka koji su ostali za sjećanje u gostovanju Murterina, onaj na njihovu
odlasku je svakako vrijedan spomena: u noćnim su satima u sjevernoj kuli Kaštela
svojim domaćinima otpjevali nekoliko pjesama, a na kraju se s grobničke kule u noć
zaorila dionica Zrinskoga «U boj, u boj…»
Grobnička jesen 2003. polako se primicala kraju, bližio se Božić, a prigodno
je tome u Domu kulture Čavle 12. prosinca održan koncert dječjih zborova s područja
Primorsko-goranske županije pod nazivom «U to vrijeme godišća». Bilo je to ujedno
i predstavljanje CD-a i kasete pod istim naslovom. Nastupilo je ukupno devet dječjih
zborova, a priredbu su svojim sjajnim nastupom uljepšali najmlađi glumci Katedrine
scenske skupine: Matej Bura, Sandi Maršanić, Veronika Kamenar, Dejan Ćućić i
Matija Lukanić. Voditelji su priredbe također bili mali glumci naše Katedre Ivona
Juričić i Matija Popović koji su se u toj ulozi izvrsno snašli. Isti se program ponovio u
Hrvatskome kulturnome domu na Sušaku
Zadnja priredba programa Grobničke jeseni 2003. bio je festival Grobnička
skala koji se 20. prosinca održao u Domu kulture Čavle. Opetovano je istaknuto da se
ovaj festival ne održava slučajno u prosincu jer prosinac je mjesec darivanja, pa tako
poznati autori daruju svoje pjesme nepoznatim darovitim, ponajprije mladim ljudima
jer, za razliku od svih ostalih hrvatskih festivala Grobnička skala živi zahvaljujući
ponajprije dobroj volji autora koji svoje pjesme daruju do sada neafiramiranim
pjevačima, a koji do sada nemaju svoj nosač zvuka i nisu imali prilike svoj dar podijeliti
s drugima na nijednome drugome festivalu.
Na festivalu 2003. godine svi su izvođači bili s područja Primorsko-goranske
i Istarske županije, od Novoga Vinodolskoga do Pule. Pratio ih je izvrsan vokalni trio:

Andrej Babić, Martina Majerle i Amira Hidić - “ekipa” koja je 2003. godine nastupala
na Eurosongu u Rigi... Za Grobničku skalu 2003. cjelokupne su pripreme obavili
izvršni producenti festivala Vlasta Juretić i Vinko Škaron uz svesrdnu pomoć suradnika
iz Katedre, Ženskoga društva Grobnišćica, Udruge umirovljenika Čavle, Ženskoga
pjevačkoga zbora Korezin te, kao i uvijek, članova Dobrovoljnoga vatrogasnoga
društva Čavle.
Članovi orkestra na Grobničkoj skali 2003. bili su: Voljen Mlakar i Damir
Mičetić (klavijature), Ivan Pešut (gitara), Damir Luketić (bas-gitara), Krunoslav Veršić
(bubnjevi) i Branimir Gazdik (udaraljke).
Voditelj 2003. godine je voditelj bio Joso Krmpotić uz veliku pomoć Diane
Burul koja se te večeri prvi put okušala kao voditeljica.
Glavni pokrovitelj festivala Grobnička skala 2003. bila je Općina Čavle, a
supokrovitelji Primorsko-goranska županija, festival Melodije Istre i Kvarnera, Općina
Kostrena, Općina Jelenje i Grad Bakar. Medijskog pokroviteljstva su se prihvatili HR
Drugi program Radija Zagreba i Radio Rijeka (koja je festival u cijelosti emitirala već
drugoga dana, u nedjelju, 21. prosinca), riječka televizija Kanal Ri (koji je cjelokupan
festival emitirala slijedeće subote, 27. prosinca), Primorski radio, RI TV, Radio otok
Krk, HR Radio Pula i Radio Porto Re te, kao i uvijek, Novi list.
2003. godine je sa stalnim medijskim pokroviteljem Skale, HR Radijem
Rijeka sklopljen prvi ugovor o medijskome pokroviteljstvu:
HRT Radio Rijeka, Rijeka, Korzo 24 (u daljnjem tekstu Radio Rijeka), zastupana po
ravnatelju Vladimiru Rončeviću
i
KATEDRA ČAKAVSKOGA SABORA GROBNIŠĆINE, zastupana po Vlasti Juretić i
Vinku Škaronu (u daljnjem tekstu Festival Grobnička skala)
sklopili su 05.11.2003. sljedeći
UGOVOR O MEDIJSKOM POKROVITELJSTVU

na festivalu Grobnička skala
Članak 1.
Ugovorne su strane suglasne da Radio Rijeka preuzima prava i obaveze
medijskog pokrovitelja festivala Grobnička skala koji će se održati 20.12.2003.
godine u Čavlima.
Članak 2.
Radio Rijeka se obavezuje:
- ostvariti izravni prijenos festivala
- pratiti medijski sva zbivanja oko festivala
- ustupiti tri termina po 10 minuta za emisije uživo o festivalu, i to jednu tjedno,
počevši tri tjedna prije festivala
- emitirati radijski spot festivala u trajanju od 60 sekunda, tri puta dnevno počevši

od 10.12.2003. godine
- osigurati i uručiti, u suradnji s Novim listom i Kanalom Ri, nagradu za najbolji
tekst.
Članak 3.
Festival Grobnička skala se obavezuje:
- isticati status Radija Rijeke kao medijskog pokrovitelja u svim promidžbenim
materijalima festivala, u radijskoj i TV najavi te spotovima, na omotu nosača zvuka,
u katalogu festivala i u najavi voditelja festivala.
Članak 4.
Ovaj ugovor je valjan danom potpisa, a moguće sporove ugovorne strane
riješit će sporazumno. U protivnom nadležan je Općinski sud u Rijeci.
Članak 5.
Ugovor je potpisan u dva primjerka, od kojih svaka strana zadržava po
jedan.
Za HRT Radio Rijeku: Za Grobničku skalu:

Vladimir Rončević Vlasta Juretić i Vinko Škaron
U Domu kulture Čavle 20. prosinca 2003. godine izvedeno je ukupno 20

novih skladbi pisanih čakavštinom, što s područja Primorsko-goranske, a što Istarske
županije, dakle radilo se o pravom čakavskom festivalu.
Niže navodim popis s nazivom izvedenih skladbi, imenima izvođača i autora
(glazba-stihovi-aranžman):
1. Barbara, Izvođač: Željko Talan, Autori: Slobodan Fak - Adriana Brnelić - Serđo
Salečić
2. Kraljevice, va srcu te nosin, Izvođač: Silvija Polić, Autori: Alan Crnković - Silvija
Polić - Alan Crnković
3. Mobitel, Izvođač: Brzi vlak, Autori: Voljen Mlakar – Erol Mlakar – Voljen Mlakar
4. Ti, Izvođač: Patricia Jurišić, Autori: Vesna Duhović - Vesna Duhović – Marin
Tuhtan
5. Tancaj z manun, Izvođač: Agata Linić i Linda Gizdulić, Autori: Aleksandar Valenčić-
Vesna Duhović- Marin Tuhtan
6. Črlena zemljice, Izvođač: Samanta Furlanić, Autori: Alen Vitasović – Livio Morosin
- Alen Vitasović
7. Va srcu mojen si, Izvođač: Marin Čubranić, Autori: Anton Justić – Anton Morić
– Alan Crnković
8. Nona i mladić, Izvođač: Josip Fućak, Autori: Duško Jeličić – Duško Jeličić - Duško
Jeličić/Olja Dešić
9. Kad dojedeš, da najdeš, Izvođač: Katja Budimčić, Autori: Andrej Babić – Branka
Kržik Longin – Voljen Mlakar
10. Formula jedan, Izvođač: Spektar, Autori: Robert Pilepić – Robert Pilepić – Serđo
Salečić
11. Čežnja, Izvođači: Tanja Botrić i Phillip Kleva, Autori: Barbara Ćućić – Vlasta Juretić
– Damir Mičetić
12. To su najlipji škoji, Izvođač: Neno Pavinčić, Autori: Duško Paro - Duško Paro -
Alan Crnković
13. Kako se ti nosiš s tin, Izvođač: Vedran Valić, Autori: Damir Mičetić – Vlasta Juretić
– Damir Mičetić
14. Maškare na rivi, Izvođač: Kristina Klarić i Alan Poropat, Autori: Bruno Krajcar
– Daniel Načinović – Olja Dešić
15. Dve besede, Izvođač: Božidarka Matija Čerina, Autori: Robert Funčić – Zlatan
Marunić/R. Funčić - Robert Funčić
16. Suze na dažju, Izvođač: Kristijan Lončarić, Autori: Robert Grubišić – Mirjana
Bobuš - Robert Grubišić
17. Ti moja već nisi, Izvođač: Alen Perušić, Autori: Damir Luketić – Vlasta Juretić
– Damir Luketić
18. Pismo, Izvođač: Darko Đekić, Autori: Ivica Frleta – Vlasta Juretić – Alan
Crnković
18. Daj mi stara majko grobničkoga sira, Izvođač: Sandro Mihalić, Autori: Igor Lesica
– Igor Lesica – Igor Lesica
18. Z duše moje, Izvođač: Barbara Juretić, Autori: Vinko Škaron – Vlasta Juretić –
Serđo Salečić
U stručnome su žiriju ovoga festivala bila stručna imena iz glazbenog svijeta:

Pero Gotovac, poznati skladatelj i predsjednik Hrvatskoga društva skladatelja, Maja
Sabolić, urednica Hrvatskoga radija, Andrej Baša, direktor festivala Melodije Istre i
Kvarnera, Albert Petrović, glazbeni urednik HR Radija Rijeke i Mladen Milovčić, pjevač
Klape Krk. Oni su odlučili o najboljim skladbama ukupno, o najboljemu aranžmanu te
o najboljem interpretatoru. Prvu nagradu stručnoga žirija dobila je pjesma Dve besede
u izvedbi Božidarke Matije-Čerine. Nagradu za najbolji aranžman dobio je Robert
Grubišić, za aranžman pjesme Suze na dažju. Nagradu za najbolju interpretaciju,
najprimamljiviju izvođačima, dobio je Kristijan Lončarić za interpretaciju pjesme
Suze na dažju.
U dvorani je bio i novinarski, odnosno žiri publike u dvorani kojega već po
tradiciji čine novinari Novoga lista Dubravka Munjas, Slavica Mrkić-Modrić i Dražen
Herljević. Nakon prebrojavanja glasova je ovaj žiri zaključio da je prva nagrada publike
u dvorani Doma kulture Čavle na festivalu Grobnička skala 2003. pripala glazbenoj
skupini Spektar i skladbi Formula 1.
Treba reći da je, govorimo li o nagradama, festival Grobnička skala 2003.
donio neke novine: prvi put su dodijeljene nagrada za najbolji aranžman (o kojoj
odlučuje stručni ocjenjivački sud) i nagrada za najbolji tekst, što je zajednička nagrada
stalnih medijskih pokrovitelja Grobničke skale, HR Radija Rijeke, Novoga lista i
Kanala Ri. Nagradu za najbolji tekst dobila je Mirjana Bobuš, za tekst pjesme Suze
na dažju. O toj su nagradi odlučivali Vladimir Rončević, direktor HR Radija Rijeke,
Slavica Mrkić–Modrić, novinarka Novoga lista i Mario Lipovšek, glavni i odgovorni
urednik Kanala Ri
Sve su «Skale», ranije kao priredbe, a od 2002. godine kao festivali, uvijek
imale bogate revijalne programe. Tako su u revijalnom programu Grobničke skale
2003. nastupali redom:
1. Valentina Jeletić, sudionica festivala Grobnička skala 2002. koja je ove godine bila
na korčulanskome festivalu Marko Polo
2. Ivan Brdar, jedan od pobjednika na prošlim «Skalama»
3. Damir Luketić, pobjednik po prosudbi stručnog žirija na Grobničkoj skali 2002.
4. Diana Burul, najbolja interpretatorica Grobničke skale 2002.
5. Vivien Galetta, pobjednica prema prosudbi stučnog žirija riječkoga festivala Melodije
Istre i Kvarnera 2002.
6. Alen Vitasović, kao izvrstan interpretator, ali i autor jedne
od skladbi na festivalu, te dobitnik niza nagrada i jedan od
pobjednika festivala Melodije Istre i Kvarnera.
Grobnička jesen 2004.: Kad vetri zapušu, dojdi po
teplo za dušu…
…kad za duge jeseni

zapuše on vetar... leni,
morda najdeš teplinu va meni…?
Pa onda…, kad mrzli vetri zapušu,
dojdi po teplo za dušu…
…kad za duge jeseni zapuše on vetar... leni,
morda najdeš teplinu va meni…?
Pa onda…,
kad mrzli vetri zapušu, dojdi po teplo za dušu…
U Galeriji suvremene likovne umjetnosti u Gradu Grobniku

je 1. listopada 2004. godine u 18,00 sati počela prva priredba
Grobničke jeseni 2004. Nakon pozdravne riječi predsjednika
Katedre Stanislava Lukanića i predstavljanja programa
«Kad mrzli vetri zapušu, dojdi po teplo za dušu», odnosno
programa Grobničke jeseni, osvrt je na postavljenu izložbu
dao povjesničar umjetnosti Boris Toman. Kao stručni voditelj
dvaju saziva Međunarodne likovne kolonije, i zajedno s
Berislav Valušek,
povjesničar um- povjesničarem umjetnosti i sudskim vještakom Berislavom
jetnosti i sudski Valušekom kao selektor umjetnina grobničke Zbirke suvremene
vještak - ne krije likovne umjetnosti, jedan je od dvojice najkompetentnijih ljudi
zadovoljstvo nakon koji mogu govoriti o umjetninama i o njihovim autorima te o
obavljenog posla izložbama koje se iz fundusa te Zbirke postavljaju. Izloženo
je 36 radova od ukupno osamdesetak, stručnom selekcijom izdvojenih za predstojeće

aukcije. Prva će se aukcija održati nakon suglasnosti Općinskoga vijeća Općine Čavle
koja je, zajedno s Katedrom, suvlasnik ove Zbirke.
Večer je nastavljena sa scensko-glazbenim slikama pod nazivom «Jesen
grije bojama toplim» koju su izvodili Dječji zbor Skalica i najmlađi članovi Katedrine
scenske skupine: Ivona Juričić, Veronika Kamenar, Dejan Ćućić, Romina Čargonja,
Lina Cuculić i Edi Fućak.
Otvaranje Grobničke jeseni 2004. će biti zapamćeno po nesvakidašnjem
događaju u Kaštelu. Naime, toga su se dana počeli urušavati pregradni zidovi u sjedištu
Katedre te se isto moralo hitno preseliti u drugi dio Kaštela.
7. listopada je u Domu kulture u Dražicama javnosti predstavljena knjiga
Alenke Juretić «Grobnički luštrini», a 8. listopada je Katedra ugostila prijatelje i
suradnike iz Katedre Čakavskoga sabora «Ljubo Pavešić» Škrljevo. Oni su pripremili
program koji će zasigurno ostati u lijepom sjećanju svima koji su se te večeri zatekli u
Kaštelu. To je bila prva večer programa pod nazivom «Aš, sused susedu more bit više
leh brat». Voditeljica večeri bila je tadašnja predsjednica Škrljevske čakavske katedre
Marina Hajdinić.
Večeri “Aš sused susedu more bit više leh brat” nastavljene su 15. listopada
s gostovanjem Opatijske čakavske katedre koje je voditeljica bila njena predsjednica
Marija Trinajstić.
Druženje sa suradnicima i prijateljima iz Bodulije i Kirije organizirano je
22. listopada 2004. Ovu je večer vodila novinarka Radija otok Krk Mirna Validžić-
Budimčić.
29. listopada su u Grad Grobnik došli Trsaćani, a voditeljica je ove tople večeri
bila Meri Doričić.
Ususret devedesetoj godini grobničkoga pjesnika Ivana Brdara 8. listopada
krenuo je program književno-glazbenih večeri pod nazivom «Lipo nosin leta - ja još
moren čuda». Voditeljica večeri je bila novinarka Novoga lista Slavica Mrkić-Modrić
koja je vodila i književnu večer 16. listopada pod nazivom «Na svojen privratu» kada
smo bili u društvu pjesnikinje Zdravke Žeželić-Alić. 23. listopada održana je večer
druženja s pjesnikinjom Vesnom Prešnjak-Miculinić pod nazivom «Z moje duše
besede i same najdu put». Ove su književne večeri nastavljene tijekom listopada i
studenoga pa je tako gospođa Slavica Mrkić-Modrić u nastavku 30. listopada vodila
večer pod nazivom «… i kamik ov naš dušu mi grije…» s Cvjetanom Zaharija–Linić,
kao i književnu večer 6. studenoga pod nazivom «Tu san ponikla, dičin se z mojin»
koja je, kao i sve ostale priredbe tijekom Grobničke jeseni održana u Okrugloj dvorani
Kaštela radi radova u prostoru bivšega sjedišta Katedre. Te smo se večeri družili s
grobničkom pjesnikinjom Dajanom Haramija a događanje je glazbeno obogatio Veljko
Franović nastupom na gitari.
Večer pod nazivom «Dari» održana je u Galeriji suvremene likovne umjetnosti
u Gradu Grobniku 5. studenoga. Počela je otvaranjem izložbe slika darovitih mladih
članica Katedrine likovne skupine, grobničkih likovnih umjetnica Celestine Vičević
i Tine Stilinović. Uzimajući u obzir činjenicu da je Katedra napravila vrlo značajne
istupe na likovnome planu, ovdje valja reći nešto o radu ovih dviju umjetnica.
Naime, Katedrina je likovna skupina 1997. godine krenula u stvaranje “jezgre” mladih
talentiranih likovnjaka, i kao takve Celestina Vičević i Tina Radetić postaju njenim
članicama. Vrlo aktivne od samog početka do danas bilježe više samostalnih izložbi u

galerijama Kaštela, te niz samostalnih i skupnih izložbi u drugim galerijama. Odlučivši

se za postavljanje izložbe u okviru Grobničke jeseni 2004. Katedrino se Predsjedništvo
opredijelilo upravo za izložbu radova ovih dviju mladih umjetnica te je za tu prigodu
tiskala katalog.
Naziv ove večeri bio je u potpunom skladu s događanjima koja su je pratila jer
je, osim izložbe Dari, na koju se biranim riječima osvrnuo jedan od stručnih voditelja
grobničke Kolonije, povjesničar umjetnosti Boris Toman, uslijedilo proglašenje
najboljih literarnih i likovnih radova učenika grobničkih osnovnih škola.
Nakon provedena natječaja i prikupljanja dječjih radova Predsjedništvo je
Katedre formiralo komisije za ocjenjivanje pristiglih radova.
a) komisija za prozne radove u sastavu Stanislav Lukanić, Ada Maršanić i Stanislav

Valić ocijenila je najboljim radove sljedećih učenika:
1. Nagrađeni učenici od 1. do 4. razreda:

1. Romina Čargonja, 2. c razred OŠ Čavle, za rad Došla j jesen
2. Anton Brajković, 4. b razred OŠ Jelenje-Dražice, za rad Ričina
3. Adrijan Brnelić, 2. a razred OŠ Jelenje-Dražice, za rad Moj pas

1. Beatrice Kovačević, 6. b razred OŠ Čavle, za rad Lipota mojga kraja
2. Ingrid Rožić, 8. a razred OŠ Jelenje-Dražice, za rad Moj pranono
3. Ingrid Rožić, 8. a razred OŠ Jelenje-Dražice, za rad Kod da j čera bilo
POSEBNA NAGRADA uručena je Sandru Sroku, učeniku 6. a razred OŠ Jelenje-
Dražice, za rad Ovako j počelo moje ditinjstvo.
b) komisija za poetske radove u sastavu Dajana Haramija, Vinko Škaron i Marta

Simčić ocijenila je najboljim radove sljedećih učenika:

1. Paula Petrović, 3. c razred OŠ Čavle, za rad Jesen va mojen kraju
2. Korina Zoretić, 2. b razred OŠ Jelenje-Dražice, za rad List
3. Edi Fućak, 3. c razred OŠ Čavle, za rad Brat i bicikal

1. Maja Fućak, 6. a razred OŠ Čavle, za rad Moj kraj
2. Antonio Ban, 4. razred OŠ Jelenje-Dražice, za rad Moja mat
3. Veronika Kamenar, 6. a razred OŠ Čavle, za rad Grobnišćina
c) O najboljim je likovnim radovima odlučivala komisija u sastavu Boris Herljević,

Josip Manjgotić i Arsen Salihagić:

1. Katarina Zoretić Kanjir, 3. a razred OŠ Jelenje-Dražice, za rad Drvo u jesen
(akvarel)
2. Petra Miculinić, 3. c razred OŠ Čavle, za rad Jesen na mom stolu (lavirani tuš)
3. Filip Šuler, 1. b razred OŠ Čavle, za rad Školska torba (pastel)
1. 1. Posebne nagrade – priznanja:
- Ivana Baćac, 1. a razred, za rad Igra geometrijskih likova (kolaž)

- Antonija Lukežić, 2. b razred, za rad Raskoš morskoga dna (akvarel)

1. Ivana Štimac, 8. b razred OŠ Čavle, za rad Krovovi (gvaš)
2. Danijel Hurčak, 5. c razred OŠ Čavle Mrtva priroda (pastel)
3. Veronika Mohorić, 6. c razred OŠ Čavle (kolaž)
2.1. Posebne nagrade – priznanja:
- Mihael Rundić, 7. b razred OŠ Čavle, za rad Mrtva priroda
- Filip Đurić, 6. a razred OŠ Čavle, za rad Mrtva priroda
- Katarina Zubac, 6. a razred OŠ Jelenje-Dražice, za rad Vaza (keramika).
Kako se ovaj Katedrin program održava tek treću godinu, a već bilježi lijepe
rezultate, u jednoj će mu se od budućih knjiga ustupiti daleko više prostora jer dječji
radovi to svakako i zaslužuju.
Već je postao nezamisliv program Grobničke jeseni bez priredbi dječjih vrtića,
pa je tako 12. studenoga u Okrugloj dvorani Kaštela održana priredba Dječjega vrtića
Grobnički tići iz Podhuma pod nazivom «Jeseni, ne budi tužna, aš ja te volin», a u
istome je prostoru 13. studenoga održana prva od dviju večeri pod nazivom «Kanat
i smih su najboje likarije…» u društvu s najmlađim članovima - glumcima Katedrine
scenske skupine i Dječjim zborom Skalica. Sudionici razgovora tijekom večeri bili
su Anton Mario Kamenar, Sanja Maršanić-Juričić i djeca prema izboru voditeljice
Slavice Mrkić-Modrić.
Kao što je već rečeno, u ovoj kronologiji događanja navodim samo tijek
priredbi, a detaljnija će izvješća o svakom pojedinom događaju biti prezentirano u
cjelovitome materijalu o realiziranim programima Katedre, u posebnome izdanju.
19. studenoga je Dječji vrtić Čavle u Okrugloj dvorani imao lijepu priredbu
pod nazivom «Jesen je abeceda va boji». Naravno, opet u ozračju velikog zadovoljstva
roditelja i djece koja iz godine u godinu dolaze u Grad Grobnik očekujući priredbu
s velikim nestrpljenjem. Od silnoga se uzbuđenja nekada i zaplače i odustane od
sudjelovanja u programu…. A tete se njihove samo osmjehnu i… idu dalje, u novu
Grobničku jesen.
U svih su se trinaest Grobničkih jeseni svojim priredbama predstavljala djeca
grobničkih dječjih vrtića te je neupitna razložnost ove Katedrine suradnje, za što su,
naravno, itekako zaslužne voditeljice u dječjim vrtićima. Za dječji vrtić u Čavlima to
su, od onih prvih godina voditeljice Ankica Mavrinac i Josipa Hlača, kojima se nešto
kasnije pridružila Damjana Demartini, ali zaslužne su i sve ostale odgojiteljice u tom
vrtiću koje svih ovih godina uporno uče dječicu te za njih i najbezizglednije postaje
izvjesno i izgledno.
Isto tako je lijepa i neprekidna suradnja s vrtićem Grobnički tići iz Podhuma
čije priredbe priređuje svih godina voditeljica Stanislava Perušić, također sa svojim
vrijednim i neumornim suradnicama.
Kroz svaku se Grobničku jesen održi više priredbi u organizaciji raznih
udruga.
Ženski zbor Korezin je svojih pet godina postojanja obilježio lijepim koncertom
u Domu kulture Čavle 19. studenoga. Suradnja Katedre sa Ženskim zborom Korezin u
svih je pet godina njihova postojanja i uspješnoga rada bila vrlo dobra. Toj se suradnji
radujemo i nalazimo potrebnim da u ovoj knjizi Grobničkoga zbornika ostane bilješka
o obilježavanju ove lijepe petogodišnjice.
Iz istoga razloga se ne smije zaobići ni događanje 20.studenoga kada je,
također u Domu kulture Čavle održana Plesna revija u organizaciji Ženskoga društva
Grobnišćica. Žensko društvo Grobnišćica je nakon Odbora za obilježavanje 750.
obljetnice boja s Tatarima na Grobničkome polju (odnosno, godinu dana kasnije
Katedre proistekle iz tog Odbora) prva udruga osnovana na području Općine Čavle
u samostalnoj Hrvatskoj. Od njezina osnutka ove dvije udruge usko surađuju i u niz
su realizacija Katedrinih programa članice Ženskoga društva Grobnišćica vrlo znatno
pomogle.
Ne smije se zaboraviti spomenuti još dvije udruge: Udrugu umirovljenika
Čavle i Dobrovoljno vatrogasno društvo Čavle i njihovu veliku pomoć uspješnim
realizacijama mnogih Katedrinih programa.
U sklopu Grobničke jeseni 2004. na poziv Hrvatske čitaonice Trsat 21.
studenoga je u programu pod nazivom «Susret frankopanskih gradova» u trsatskoj
čitaonici izveden program (koji je već bio izveden 12. studenoga u Domu umirovljenika
na Kantridi) u kojemu su sudjelovali najmlađi članovi Katedrine glazbene i scenske
skupine, Dječja vokalna skupina Skalica i mladi glumci Sandi Maršanić, Ivona Juričić,
Matej Bura, Matija Popović, Dejan Ćućić, Veronika Kamenar i Matija Lukanić.
Program ovog događanja je tekao kako slijedi:
1. Povedajka čez godišća, igrokaz - zavičajna slika
Izvođači: članovi Katedrine scenske skupine Sandi Maršanić, Ivona Juričić, Matej
Bura i Matija Popović
2. Zavičaju moj vojeni, svečana pjesma Općine Čavle, Lj. Kuntarić - V. Juretić - A. M.
Kamenar
Noćna utakmica, A. M. Kamenar - V. Juretić
Tu je jubav moja, D. Paro - V. Juretić - A. M. Kamenar
3. Turizam, humoristični osvrt
Izvođači: Sandi Maršanić, Ivona Juričić, Matej Bura, Matija Popović, Dejan Ćućić,
Veronika Kamenar i Matija Lukanić.
4. MIK - MIX , obrada A. M. Kamenar
Za nastupa Scenske skupine i Dječje vokalne skupine Skalica u Domu

umirovljenika na Kantridi
Izvođač: Dječja vokalna skupina Skalica
5. Tenisice, etikete i Europa, slike svakodnevice (isječak iz komedije)
Izvođači: Sandi Maršanić, Ivona Juričić, Matej Bura, Matija Popović, Dejan Ćućić,
Veronika Kamenar i Matija Lukanić.
6. Niš mi se danas ne dela, A.M.Kamenar - V. Juretić
Peza, V. Škaron - V. Juretić - A. M. Kamenar
Kvarner se lula, Lj. Kuntarić - V. Juretić - A. M. Kamenar u izvedbi Dječje vokalne
skupine Skalica
7. Naše teme i dileme,slike svakodnevice (isječak iz komedije)
Izvođači: Sandi Maršanić, Ivona Juričić, Matej Bura i Matija Popović.
Kako se radi o najmlađima, a sudionici su mnogih programa, bez obzira na

sažetost ovoga materijala nužno je ovom prilikom ustupiti im još malo prostora.
«Večerašnji je program pitak kolaž slika naše svakodnevice, koji nam
pjesmom i slikom prikazuju najmlađi članovi Grobničke čakavske katedre onako
kako oni tu svakodnevicu vide», zapisano je u programu predstave u Rijeci. Radi
predstavljanja ove Skupine, razumljivo je, opredijelili smo se za njihove najzapaženije
nastupe - isječke iz komedija i igrokaza autorice Vlaste Juretić, što nije moglo proći
bez sjećanja na gostovanje nekoliko članova Skupine u Poljskoj na Međunarodnome
festivalu u Wrzesnii (Vžešnji), gdje im je stručni žiri dodijelio prvu nagradu za najbolje
kazališno ostvarenje temeljeno na folkloru. S programom naslovljenim «Povedajka
čez godišća» ondje su nastupali u okviru cjelokupne priče pod nazivom «Čavjanska
kartulina» zajedno sa članicama Katedrine glazbene skupine, Klapom Grobnik,
Dramskom kumpanijom Tavaloni i Čavjanskim dondulašima, uspješno zastupajući
ne samo Općinu Čavle, već i Hrvatsku jer su na tome festivalu bili jedini predstavnici
iz Hrvatske.
Dječja vokalna skupina Skalica postoji od ožujka 2004. godine «Malo», moglo
bi se reći, ali ista bilježi iza sebe već više značajnijih nastupa. Kao i scenskoj skupini,
Klapa Grobnik

i njihov program rada temelji se na čakavici, iako za povremene prigode pjevaju i na
standardnome hrvatskome jeziku. Prvi javni nastup ove skupine bio u Svilnome za
otvaranja programa «Proleći va Svilnon 2004.» Iako su članovi Skalice najmlađi u
odnosu na članove ostalih Katedrinih grupa, jer isti imaju od 5 do 11-12 godina, već
sada vrlo ozbiljno savladavaju i zahtjevnije programe. Voditelj Skalice je Anton Mario
Kamenar.
26. studenoga je u Gradu Grobniku održana priredba učenika Osnovne škole
Jelenje-Dražice pod nazivom «… ah, da mi j leh spravit boje, od jeseni moje?!».
Svake se Grobničke jeseni i grobničke osnovne škole predstave sa svojim
priredbama. Uvijek novo, uvijek posebno i uvijek s mnogo uložena truda učitelja,
nastavnika i samih učenika u program.
U završnicu se subotnjih večeri u Kaštelu kroz Grobničku jesen 2004. ušlo,
kako i sam naziv večeri govori «S pjesmom i smijehom». Voditeljica svih listopadskih
i studenačkih subotnjih večeri Slavica Mrkić-Modrić nakon vođenja večeri druženja
s više grobničkih pjesnika i pjesnikinja ove je večeri predstavljala upravo najmlađe
Katedrine članove iz dviju skupina - scenske i glazbene.
26. studenoga je Klapa Grobnik uljepšala večer u Kaštelu, a svi su nazočni
mogli saznati sve o radu te klape iz razgovora koji je s njima vodila gospođa Mrkić–
Modrić.
Druženja kroz Grobničku jesen 2004. primicala su se kraju. Ostalo je još ono
s «Kumpanijun z Svilnoga» uz pjesmu i anegdote. Ovo društvo njeguje stare napjeve,
pjevane nekada davno u ovim našim krajevima, posebice u Svilnome. Iako djeluje tek
nekoliko godina, usko surađuje s Katedrom.
Festival Grobnička skala 2004. organizatorima je zadavao itekakve muke, pa
ipak je i konačno 3. prosinca u Domu kulture Čavle održana generalna proba, da bi
drugoga dana ovaj festival krenuo u punom sjaju.
Niže navodim popis s nazivom izvedenih pjesama, imenima izvođača i autora
(glazba-stihovi-aranžman) na festivalu te godine:
1. Samo jedan dan, Izvođač: Fortunal, Autori: Zoran Trubić, Karlo Lovrić
2. Jedna duša vela, Izvođač: Igor Božić, Autor: Mauro Staraj
3. Ne čudi se, Izvođač: Ana Tonković, Autori: Mario Kamenar, Vlasta Juretić, Damir
Mičetić
4. Puš me ća, Izvođač: Accept, Autori: Bruno Krajcar, Ljubica Bestulić-Stanković, Olja
Dešić
5. Vrime nas je razdvojilo, Izvođač: Maja Margetić, Autori: Barbara Ćućić, Vlasta
Juretić, Damir Mičetić
6. Budi to ča si, Izvođač: Danijela Živković, Autori: Serđo Salečić, Ksenija Sobotinčić,
Aleksandar Valenčić
7. Ako ti rečen, Izvođač: Monika Čargonja, Autori: Nikola Frleta, Silvija Polić, Alan
Crnković

8. Ča bi bilo, kad bi bilo, Izvođač: Marijana Manestar, Autori: Robert Grubišić, Robert
Pilepić, Robert Grubišić
9. Budi mi blizu, Izvođač: Irena Kuhar, Autori: Damir Mičetić, Vlasta Juretić, Damir
Mičetić
10. Jedanput, Izvođač: Agata Linić, Autori: Natalija Banov, Ivanka Glogović-Klarić,
11. Put, Izvođač: Kristina Mavrinac, Autori: Duško Rapotec Ute, Bruno Kovačić, Duško
Rapotec
12. Grobnički blues, Izvođač: Alen Perušić, Autor: Damir Luketić
13. Podilimo š njimi sriću, Izvođač: Robert Manestar, Autori: Vinko Škaron, Vlasta
Juretić, Robert Grubišić
14. Ne more me niki fermat, Izvođač: Tanja Botrić, Autori: Aleksandar Valenčić, Vesna
Duhović, Aleksandar Valenčić
15. Ni ona dekla ni kraljica, Izvođač: Božidarka Matija - Čerina, Autori: Robert Funčić,
Daniel Načinović, Robert Funčić
16. Kaštiga, Izvođač: Darko Ðekić, Autori Damir Mičetić - Vlasta Juretić - Damir
Mičetić
17. Ja san Grobničan, Izvođač: Andreas, Autori: Duško Jeličić, Olja Dešić
18. Bolje je biti sam nego slabo kumpanjan, Izvođač: Linda Gizdulić, Autori: Alen
Vitasović, Nevija Glavinić, Serđo Salečić
19. Reci mi, Izvođač: Phillip Kleva, Autori: Robert Grubišić, Mirjana Bobuš, Robert
Grubišić
20. Oglas va butige, Izvođač: Tajana Saršon i Sandro Mihalić, Autori: Igor Lesica,
Senka Laginja, Igor Lesica
21. Srce na dlanu, Izvođač: Katja Budimčić, Autori: Ivica Frleta, Vlasta Juretić, Robert

Grubišić
Pet je godina priredba pod nazivom Grobnička skala punila dvoranu Doma
kulture Čavle. Katedra je kao organizator od samoga početka za ovu priredbu imala
podršku Općine Čavle i Primorsko-goranske županije. Već je rečeno da je ova priredba
zamišljena kao priredba za mlade u mjesecu darivanja, prosincu, kao svojevrstan dar
mladim talentiranim ljudima i prva prilika u njihovoj pjevačkoj karijeri, sve to u nadi
da će neki od njih krenuti dalje. Tako je, primjerice, prva pobjednica Grobničke skale
bila Ivana Marčelja koja ima svoj nosač zvuka i koja se više puta kasnije pojavljivala na
drugim festivalima, ali i Ivan Brdar koji je nastupio čak i na Dori, svoje prve korake i
uspjehe bilježi upravo na Grobničkoj skali. Te su priredbe bile publici zanimljive ali je
Predsjedništvo Katedre odlučilo napraviti jedan velik korak dalje: natjecanje pjevača
amatera pretvoriti u pravi festival. Za realizaciju su toga programa 2002. godine bili
zaduženi Vinko Škaron i Vlasta Juretić koji su uz pomoć svojih suradnika i prijatelja-
autora uspjeli stvoriti kvalitetan temelj da se ono što je planirano i ostvari. Cjelokupan
je program time pred Predsjedništvo Katedre postavio daleko veće organizacijske
zahtjeve, posebice financijske prirode, ali se uz pomoć Općine Čavle i značajnih priloga
pokrovitelja 2002. godine ipak održao prvi festival Grobnička skala. Festival Melodije
Istre i Kvarnera prihvatio se supokroviteljstva i najboljem mladom interpretatoru na
Skali po ocjeni stručnoga žirija od tada osigurava nastup na festivalu Melodije Istre i
Kvarnera. Na taj su način svoj nastup na spomenutom festivalu osigurali Diana Burul
iz Podhuma, Kristijan Lončarić iz Novoga Vinodolskoga, a ove godine mlada pjevačica
iz Pule Irena Kuhar s pjesmom Budi mi blizu.
U vrijeme nastajanja ove knjige teku zadnje pripreme vezano za predstojeći
festival Grobnička skala 2005. koji će se održati 3. prosinca 2005. u Domu kulture
Čavle. Izvest će se 21 pjesma na različitim čakavskim govornim tipovima s područja
Primorsko-goranske i Istarske županije.
Uvjeti za odabir izvođača na audiciji za nastup na festivalu Grobnička skala su:
- da je stariji od 16 godina,
- da stanuje na području Županije primorsko-goranske ili istarske,
- da do sada nije, osim na Grobničkoj skali, nastupao na nijednom drugome festivalu
(ovo se odnosi i na vokale glazbenih skupina, pri čemu se isključuju predfestivalska ili
druga izlučna natjecanja),
- da do sada nema svoj nosač zvuka (ili spot).
Za uspješnu realizaciju festivala treba zahvaliti brojnim poznatim autorima
koji su i ove godine darovali mladim ljudima niz kvalitetnih pjesama. To su bili:
Robert Funčić, Robert Grubišić, Mirjana Bobuš, Duško Jeličić, Bruno Krajcar, Daniel
Načinović, Ivica Frleta, Igor Lesica, Aleksandar Valenčić, Vesna Duhović, Alen
Vitasović, Nevija Glavinić, Senka Laginja, Duško Rapotec Ute, Bruno Kovačić, Robert
Pilepić, Ljubica Bestulić-Stanković, Serđo Salečić, Mauro Staraj, Zoran Trubić, Nikola
Frleta, Silvija Polić, Natalija Banov, Ivanka Glogović Klarić, te grobnička ekipa autora:
Damir Luketić, Barbara Ćućić, Damir Mičetić, Ksenija Sobotinčić, Anton Mario
Kamenar, Vinko Škaron i Vlasta Juretić.
Glavni pokrovitelj bila je opet Općina Čavle, supokrovitelji Primorsko -
goranska županija i festival Melodije Istre i Kvarnera. Medijski pokrovitelji su i ove
godine bili HR Radio Rijeka, Radio Zagreb i Radio Pula, televizija Kanal Ri, Primorski
radio, Radio Istra, Radio OK i Radio Porto Re, te stalni medijski pokrovitelj Novi list,
a ove godine i Radio Istra.

Orkestar se nije mijenjao ni ove godine, a u njemu su bili Vladimir Babin i
Voljen Mlakar (klavijature), Ivan Pešut (gitara), Olja Dešić (bas-gitara), Krunoslav
Veršić (bubanj) i Branimir Gazdik (udaraljke). Prateći vokali, trolist Andreja Babića i
ovom su se prigodom potvrdili.
Voditelj Skale 2004. ponovno je bio Robert Ferlin.
U stručnome žiriju su, kao i proteklih godina, bila samo glazbeno stručna i
poznata imena. Niz je godina članica žirija bila Radojka Šverko, ali ove godine izostaje
radi gostovanja u Poljskoj. U stručnome je žiriju tako 2003. godine bio i Zoran Brajša,
urednik glazbene redakcije HR Radio Zagreba.
Ovdje na trenutak skrećemo pozornost na pjevača Klape Krk, Mladena

Milovčića kojega pamtimo po lijepu pjevanju, ali i po njegovu iskrenom i neskrivenome
radovanju radu u stručnome žiriju festivala Grobnička skala nekoliko godina uzastopno.
Unatoč višegodišnjoj i teškoj bolesti bio je blizak suradnik Katedre u više programa.
Zadnja je njegova suradnja s Katedrom bilo sudjelovanje u radu žirija na Grobničkoj
skali 20. prosinca 2003., jer je samo dva i pol mjeseca kasnije, nažalost, preminuo.
U stručnome je žiriju već redovita članica Maja Sabolić, urednica HR Radio
Zagreba, kao i Andrej Baša, direktor festivala Melodije Istre i Kvarnera. Albert Petrović,
glazbeni urednik HR Radio Rijeka član je stručnoga žirija od prve priredbe Grobničke
skale do danas. «Kada bi Grobnička skala postala hrvatski Castrocaro, to bi bilo
sjajno», rekao je, između ostaloga, nedavno u kratkome intervjuu Grobničkome listu.
I ne bi se smjelo zanemariti ovu izjavu zasigurno dobroga znalca glazbenih zbivanja u
susjednoj Italiji, već poraditi na tome da Skala to doista i postane. Treba dodati da su
u stručnome žiriju Grobničke skale 2004. pored već spomenutih bili glazbenici Saša
Belša i Duško Paro.
Prema ocjeni stručnoga ocjenjivačkoga suda prvu nagradu na Grobničkoj skali
2004. osvojila je pjesma Podilimo š njimi sriću u izvedbi Roberta Manestra, dok je
publika u dvorani najboljom ocijenila pjesmu Srce na dlanu u izvedbi Katje Budimčić.
Nagradu za najbolji aranžman dobio je Damir Mičetić, za aranžman skladbe Budi mi
blizu, a nagradu za najbolji tekst je dobila Ivanka Glogović Klarić, za tekst skladbe
Jedanput. Nagradu za najbolju interpretaciju ove godine pripala je Ireni Kuhar za
izvođenje pjesme Budi mi blizu.
I tako bi Grobnička jesen 2004. završila da nije bilo najmlađih koji su
nas, u godinu završnice obilježavanja 900 godina župe u Gradu Grobniku uveli na
najljepši mogući način: glazbeno-scenskom pričom pod nazivom «Božić je va srcu
mir i dobro». Priča je snimljena u Crkvi sv. Filipa i Jakova u Gradu Grobniku, 22.
prosinca, po izuzetno niskim temperaturama, pa je snimanje prekidano dva puta i
nakon toploga čaja nastavljano, da djeca ne bi oboljela. Na dan Božića je emitirana na
riječkoj televiziji Kanal Ri.
Grobnička jesen 2005.: Z jubavi su ovi dani si pocukarani…
Pod nazivom «Z jubavi su ovi dani si pocukarani» je u Gradu Grobniku

otvorena Grobnička jesen 2005. U programu su sudjelovali Ženski zbor Korezin i
Klapa Grobnik. Po lijepom običaju za istu je prigodu postavljena izložba iz bogatoga
grobničkoga fundusa umjetnina od 183 umjetnička djela autora iz cijeloga svijeta.
Ovoga smo se puta odlučili za izložbu pod nazivom «Boje». Na istoj su bili zastupljeni
umjetnici iz Italije, Slovenije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Austrije, Francuske,
Nizozemske i Njemačke. Pri otvaranju izložbe nazočnima se biranim riječima obratio
stručni voditelj Kolonije Boris Toman.
U nedjelju, 1. listopada u Domu kulture Čavle održana je audicija za izbor
skladbi i izvođača koji će nastupiti 3. prosinca na festivalu Grobnička skala 2005.
S večerima «Tu san doma» počeli smo druženja s ljudima koji su zadužili
Grobnišćinu na književnom ili glazbenome polju. Tako smo prvu večer proveli s
Ivanom Brdarom koji je dobrano zakoračio u 91. godinu života.
14. listopada održana je priredba Osnovne škole Čavle pod nazivom
«Grobničkoj jeseni z jubavi». Suradnja Katedre i Osnovne škole Čavle drži već
godinama uzlaznu putanju, a da se i ravnom kreće bila bi izvrsna.
U Galeriji suvremene likovne umjetnosti u Gradu Grobniku je u petak, 21.

listopada održana lijepa priredba pod nazivom «Ja samo dobro va srcu iman» a
pripremili su je voditelji i djeca Dječje vokalne skupine Skalica.
22. listopada u Kaštelu je održana lijepa večer s dva događaja. U sklopu večeri
«Ma, neka samo pada i puše, dokli kantaju teple besede od srca i duše» otvorena je
izložba fotografija Karla Došena pod nazivom «Ples nebeski». Stručan osvrt na ovu
izložbu dala je Ljubica Dujmović, povjesničarka umjetnosti. Nakon otvaranja izložbe
počeo je program pod nazivom «Z kamika i mora» na kojoj su novinari Novoga lista
Dražen Herljević i Slavica Mrkić-Modrić na osobit način predstavljali svoj rad, a
ponajviše čakavsku kolumnu Novoga lista pod istim nazivom. U okviru toga govorilo
se o tome što se činilo i što se čini za očuvanje čakavice našega kraja.
U nedjelju 23. listopada u Domu kulture u Praputnjaku održan je program
«Kanat i smih su najboje likarije» kojega su izveli najmlađi članovi Katedrine scenske
skupine i Dječja vokalna skupina Skalica. Ovaj su program u Praputnjaku uz djecu
realizirali maestro Anton Mario Kamenar i Sanja Maršanić-Juričić, voditeljica scenske
skupine.
U Galeriji suvremene likovne mjetnosti u Gradu Grobniku je 28. listopada
održana druga večer pod nazivom «Tu san doma», sada u društvu s glazbenikom
Darkom Čargonjom i njegovim gostima. Ovu je lijepu večer vodila Slavica Mrkić-
Modrić koja je u grobničkome Kaštelu kroz 2004. i 2005. godinu vodila niz glazbeno
- književnih večeri. U Kaštelu su te večeri zaorili truba i trombon oca Iva i sina Darka
Čargonje pri izvedbi Bethovenove skladbe Romansa. Ponovilo se!
U Grad Grobnik je 29. listopada navečer došlo 33 prijatelja i suradnika s otoka
Krka. Bila je to druga večer pod nazivom «Ma, neka samo pada i puše dokli kantaju
teple besede od srca i duše». Te subote su Katedru pohodili članovi Čakavske katedre
Udruga sopaca otoka Krka sa sjedištem u Pinezićima, ali članstvom po cijelome otoku
Krku. Nakon sopela i kanta, Kaštel se te večeri zatresao od brojnih mladih nogu koje
su plesale krčke plesove. S gostima nas je te večeri upoznavala novinarka Radija otok
Krk Mirna Validžić-Budimčić.
No, toga su dana u Gradu Grobniku već od jutra gosti nalazili svoj cilj.
Naime, skupština Čakavskoga sabora se upravo 29. listopada održavala u Galeriji
suvremene likovne umjetnosti. Tako su već zarana dolazili gosti sa svih strana: iz
Zagreba, Novoga Vinodolskoga, Otočca… a pristigao je i autobus iz istarske strane;
predsjednici i izaslanici svih katedri su došli u Kaštel. Razumljivo je da su tu bili i
naši susjedi - Čakavska katedra Ljubo Pavešić, Čakavska katedra Ronjgi, Čakavska
katedra Kostrena, Čakavska katedra Opatija… Svih su pozdravili i zaželjeli uspješan
rad Skupštini Čakavskoga sabora predsjednik Grobničke čakavske katedre Stanislav
Lukanić i načelnik Općine Čavle Željko Lambaša.
Događajima izuzetno bogatu subotu je iste večeri zaokružilo Žensko društvo
Grobnišćica organiziravši još jednu uspješnu reviju, ovoga puta Reviju frizura.
U četvrtak, 3. studenoga u prostoru Galerije suvremene likovne umjetnosti u
Gradu Grobniku nastavljen je program s priredbom pod nazivom «Jesen je šara šjarpa
okol vrata» koju su pripremili učenici i nastavnici Osnovne škole Jelenje-Dražice
Galerija suvremene likovne umjetnosti je 4. studenoga opet odzvanjala dječjim
glasovima jer se toga dana održavala priredba «Si se tići parićuju, samo moj tić ne»
Dječjega vrtića Grobnički tići iz Podhuma
Dan kasnije nastavljene su večeri pod nazivom «Ma, neka samo pada i puše
dokli kantaju teple besede od srca i duše» druženjem s Čakavskom katedrom iz
Kornića, koju smo uz pomoć voditeljice večeri Mirne Validžić-Budimčić bolje upoznali,
a posebice njihovu školu glagoljice.
Blagdan Martinja obilježen je u Gradu Grobniku, u društvu s glazbenikom
Damirom Luketićem i njegovim gostima. Za još jednu u nizu večeri «Tu san doma»
Slavica Mrkić-Modrić je s Damirom Luketićem i njegovim gostima «prošetala» kroz
godine njegova glazbenoga stvaralaštva i bavljenja glazbom uopće.
12. studenoga grobničkoj smo se Galeriji kroz večer pod nazivom «Da se ne
pozabi» podsjetili na ljude koji su pisanjem ugradili dio sebe u grobničku povijest, a
koji više nisu s nama. Te večeri su na neki način ipak bili s nama: Dragojlo Davorin
Srića Poštarov, Tone Mavrinac Filonov i Tomislav Lukanić. Pa ipak, pretežito je
glazba bila temom večeri, odnosno priča o glazbenom putu nekada najpoznatijeg dua
u Hrvatskoj, Dua s Kvarnera. U pauzama između razgovora kojega je sa Zdravkom
Juričićem (Vidom) povela naša voditeljica, grobničkim su se Kaštelom razlijevale
nekada popularne melodije. Moj dom nek tvoj bude još je dugo poslije zvonio u ušima
onih koji su te večeri bili nazočni ovom događanju.
U Gradu Grobniku je 17. studenoga održana priredba dječjega vrtića iz Čavala
koja je ponovno okupila mnogobrojnu publiku. Večer pod nazivom «Daž more i po
skalah nazdolu» izvukla je pregršt osmjeha na lica mama, tata, baka, djedova, teta…,
a bilo je tu i braće i sestara malenih glumaca, pjevača i tancura. Ne treba se bojati za
grobničku scenu u budućnosti - ovdje se gradi od temelja.
«Na kućnon pragu» naziv je izložbe slika Borisa Herljevića i Gojka Vlašića,
moglo bi se kratko reći, pa ipak, dvojica grobničkih slikara obvezuju na još koju riječ.
Članovi su Katedrine likovne skupine od njezinih početaka i sudjelovali su u nizu
njenih programa, a ovom su nas izložbom znalački, ali i srcem prošetali ovim našim
najljepšim krajem na svijetu. Njihov je likovni izričaj, od odabira boja do odabira
tehnika prepoznatljiv, i u tome drže konstantu. A čemu mijenjati ono što je dobro?!
Iste je večeri u Domu kulture Čavle Ženski pjevački zbor Korezin imao još
jedan od svojih brojnih uspješnih koncerata, pod nazivom «Darivan te dobrim samo».
razlogom, jer ove dame ne mogu drugačije.
Subota, 19. studenoga ostat će zabilježena po večeri pod nazivom «Ćo mi - ćo
ti» nazvanoj po nekadašnjoj emisiji Radija Rijeke u kojoj su se «iz naftalina» izvlačile
zaboravljene, ili manje poznate čakavske riječi. Za okrugli su stol u Galeriji suvremene
likovne umjetnosti sjeli Joso Krmpotić, ravnatelj HR Radija Rijeke, njegove suradnice
i kolegice Lea Domjan i Neva Funčić, a s druge strane voditeljica večeri i ujedno
kolegica novinarka, Slavica Mrkić-Modrić. Dva sata su prošla za tren. Uz mnoge
iznesene zanimljivosti vezane za čakavicu, zajedno sa svojim gostima Zlatom Petešić
i Brunom Kovačićem te su večeri gosti Grobničke jeseni 2005. znalački pretvorili
publiku u aktivnog sudionika programa smijući se zajedno s njom u obostrano
iznesenim duhovitim opaskama.
U vrijeme nastajanja ove knjige program Grobničke jeseni 2005. približavao
se kraju. Pripremala se organizacija Grobničke skale s 20 novih čakavskih pjesama,
u tijeku je bio pregled učeničkih radova vezanih za natječaje Grobničke jeseni 2005.,
u kategoriji literanog i likovnog izričaja za koje će nagrede biti uručene na večeri pod
nazivom «Darovani». A mi smo pak svi skupa darovani ljepotama kraja iz kojega
smo ponikli, i u kojem jesmo i kojemu zauzvrat svatko od nas vraća onoliko koliko
može....
Gotovo. Za ovu knjigu Grobničkoga zbornika toliko. Za sve što u njoj izneseno
nije, bez brige - bit će uskoro u drugoj.



Grobnicki-Zbornik 7

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Grobnicki-Zbornik 7

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

GROBNIČKI ZBORNIK

Glavni i odgovorni urednik:

Tehnička oprema, priprema i tisak:

Zbornik je tiskan uz novčanu potporu Općine Čavle

UVODNA NAPOMENA ................................................................................................ 7

ZNANSTVENI SKUPOVI 2000.-2002.

Sedmi se svezak Grobničkog zbornika, edicije koja sustavno objavljuje

Grobnički zbornik sv. 7 7

akademik Lujo Margetić

FRANKAPANSKO – ZRINSKI PATRIMONIUM

Početak Grobničkog urbara iz 1610. - 1612. godine glasi:

Ove vijesti od velike su važnosti za razumijevanje društveno–gospodarskih

Grobnički zbornik sv. 7 11

12 Grobnički zbornik sv. 7

Grobnički zbornik sv. 7 13

14 Grobnički zbornik sv. 7

dr.sc. Irvin Lukežić

Uspon glasovite obitelji Durbešić, jedne od najbogatijih i najutjecajnijih

Prema jednoj tradiciji grobnički Durbešići potječu iz Bosne odakle su se

16 Grobnički zbornik sv. 7

Grobnički zbornik sv. 7 17

Rodonačelnik mlađe i ujedno najmnogobrojnije loze obitelji Durbešić bio je

18 Grobnički zbornik sv. 7

Grobnički zbornik sv. 7 19

Nekadašnja kuća Durbešića na Čavlima

Od trgovačkih poslova koje koncem tridesetih godina vode on i njegova

22 Grobnički zbornik sv. 7

Grobnički zbornik sv. 7 23

24 Grobnički zbornik sv. 7

Grobnički zbornik sv. 7 25

26 Grobnički zbornik sv. 7

Grobnički zbornik sv. 7 27

28 Grobnički zbornik sv. 7

Grobnički zbornik sv. 7 29

30 Grobnički zbornik sv. 7

Grobnički zbornik sv. 7 31

Budući da njegovi sinovi nisu pokazivali osobite naklonosti prema trgovini,

32 Grobnički zbornik sv. 7

Grobnički zbornik sv. 7 33

dužica, bordunala, dasaka, greda, a ponekad i

na Čavlima, koja je nekoć pripadala Ivanu Nepomuku Durbešiću.

Grobnički zbornik sv. 7 35

premješten je na novu dužnost kod suda u Bijeljini. U svibnju 1881. raspodijeljen

njega Durbešić, koji doseljava iz Tuzle, pripadao

Predavalo im je nekoliko slavnih profesora, poput Jana Nepomucena Loša, poznatog

izaslanik.123 Godine 1941. protjeran je zajedno sa svojom obitelji iz Beograda u

Mi Gospodin Petar Grof vjekovječni od Zrinja cesarske i kraljevske svjetlosti

40 Grobnički zbornik sv. 7

Grobnika, proseći Nas, da bi ga Mi oslobodili od sada u napredak od svake kmetske

Popis podavanja Antona Durbešića Matijeva iz Grobnika prema

Ima kuću zdola Turna gospockoga

vrt pred Šimuna Bahorića

42 Grobnički zbornik sv. 7

Joseph Bachich m/p

Grobnički zbornik sv. 7 43

44 Grobnički zbornik sv. 7

5. augusta 1837 u kuchi bolesnoga mezniara Juria Durbesichia z Pregrada, ki minya

svidok Mate Valian m/p X Jurai Durbesich testadur

Grobnički zbornik sv. 7 45

46 Grobnički zbornik sv. 7

U Grobniku kako gori X Udova Matejka Durbešić testaduriva

Da nazočna oporuka bi testadurici udovi Matejki Durbešić razgovietno od rieči

48 Grobnički zbornik sv. 7