Kulturna raznolikost, interkulturna komunikacija i digitalna kultura

Sažetak rezultata projekta

IZDAVAČ
Institut za razvoj i međunarodne odnose
Lj. F. Vukotinovića 2
10000 Zagreb
Hrvatska
www.irmo.hr

ZA IZDAVAČA
Dr. sc. Sanja Tišma, ravnateljica

UREDILA
Dr. sc. Daniela Angelina Jelinčić, voditeljica projekta

PRIJEVOD
Aleksandra Ivir

GRAFIČKA PRIPREMA
Parabureau ®
 Sadržaj
Predgovor

Uvod

Rezultati istraživanja u okviru projekta

Kulturna raznolikost i interkulturni dijalog u kontekstu međunarodnih organizacija

Kulturna raznolikost i interkulturni dijalog u političkom kontekstu

Kulturna raznolikost i interkulturni dijalog u svakodnevnom životu

Kulturna raznolikost i interkulturni dijalog u virtualnom okruženju

Kulturna raznolikost i interkulturni dijalog u lokalnoj geografiji

Kulturna raznolikost i interkulturni dijalog u turizmu

Kulturna raznolikost u ekonomiji kulture

Kulturna raznolikost i interkulturni dijalog u javnim politikama

Kako dalje?

Pojedini rezultati istraživanja nastali u okviru projekta

Autorske knjige

Uredničke knjige

Školski priručnik

Poglavlja u knjigama

Poglavlja u zbornicima

Znanstveni radovi u časopisima

Ostali radovi u časopisima

Studije

Strateški dokumenti

Ekspertize, enciklopedijske natuknice i podloge za raspravu

Kvantitativna analiza rezultata projekta

Planovi za buduća istraživačka usmjerenja

Brad Paisley: American Saturday Night
She's got Brazilian leather boots on the pedal of her German car
Listen to the Beatles singing back in the USSR
She's goin' around the world tonight
But she ain't leavin’ him
She's just going to meet her boyfriend down at the street fair

It's a French kiss, Italian ice

Spanish moss in the moonlight
Just another American Saturday night

There's a big toga party tonight down at Delta Chi

They've got Canadian bacon on their pizza pie
They've got a cooler for cold Coronas and Amstel lights
It's like we're all livin' in a big ol' cup
Just fire up the blender, mix it all up

It's a French kiss, Italian ice

Margaritas in the moonlight
Just another American Saturday night

You know everywhere there's something there known for

Although usually it washes up on our shores
My great great great granddaddy stepped off that ship
I bet he never ever dreamed we'd have all this

You know everywhere has somethin' there known for

Although usually it washes up on our shores
Little Italy, Chinatown, sittin' there side by side
Live from New York, It's Saturday night!

French kiss, Italian ice,

Spanish moss in the moonlight
Just another American, just another American, it's just another American Saturday night
Predgovor
Projekt „Kulturna raznolikost, interkulturna komunikacija i digitalna kultura“ je projekt Ministarstva
znanosti, obrazovanja i sporta koji se provodio u periodu 2007.-2012. godine. Projekt je istražio
aspekte kulturne raznolikosti, interkulturnog dijaloga i digitalne kulture te njihov međusobni odnos i
utjecaj kako u domaćem tako i u međunarodnom okružju. Time se naslanjao na promicanje
europskog koncepta „jedinstva u raznolikosti“, ali i u svjetskim okvirima na rad međunarodnih
organizacija iz sustava UN-a, kao što su UNESCO, Svjetska turistička organizacija i WIPO. U okviru
projekta izrađen je i niz manjih istraživačkih projekata koji su se naslanjali na pojedine teme i koje su
istraživane u skladu s predviđenim hodogramom projekta po godinama kako bi se njihovi rezultati
završno sintetizirali, a što predstavljamo u ovoj publikaciji. Tako su npr. sistematizirana znanja o
dinamici kulturnih promjena i novi pristupi kulturnoj raznolikosti, interkulturnoj komunikaciji i ulozi
digitalne kulture; identificirani su osnovni elementi međuodnosa kulturne raznolikosti i
interkulturnog dijaloga te načini na koji se ti elementi ostvaruju u kulturnom turizmu odnosno u
svakodnevnoj interakciji kod mlade populacije; analizirane uloga i važnost koju kulturne mreže imaju
u kulturnom razvoju i interkulturnom dijalogu odnosno razmjeni; istraženi potencijali
kulturnih/kreativnih industrija kao izraza specifične kulture u njihovoj ulozi u promociji kulturne
raznolikosti odnosno u lokalnom razvoju itd.

Pored toga, u okviru projekta provedeni su i pojedini tzv. „tržišni projekti“ koji imaju posebnu
namjenu obzirom na naručitelja, ali su bili i prilika da se teme kulturne raznolikosti, interkulturnog
dijaloga i digitalne kulture istraže osobito u hrvatskom kontekstu, ali i u međunarodnim praksama. U
tom smislu prikupljena su vrijedna znanja o ovim temama koja su u konačnici rezultirala
preporukama prvenstveno za kulturnu politiku, ali paralelno i za znanstvenu, obrazovnu i turističku
politiku. Time se prikazuje i primjenjivost ovog sveobuhvatnog istraživanja kako za lokalne, tako i za
nacionalne javne politike, a iz nekih aspekata ovog istraživačkog projekta iščitava se primjenjivost i na
europsku odnosno svjetsku kulturnu politiku.

Ova publikacija najprije predstavlja sveobuhvatnu sintezu rezultata istraživačkog projekta „Kulturna
raznolikost, interkulturna komunikacija i digitalna kultura“, a onda i pojedinačne opise publikacija,
znanstvenih i stručnih članaka, strateških dokumenata, studija, priručnika, podloga za raspravu i sl.
Pojedinačno opisani rezultati nisu ujedno i svi rezultati izrađeni u okviru ovog projekta već
predstavljaju izbor onih koji su nam se činili najrelevantnijima. Isto tako, nisu opisana ni pojedina
poglavlja u knjigama koje su rezultat rada na ovom projektu već su radije predstavljane cjelovite
publikacije kao sintetski rezultat rada na projektu.

Zaključno, predstavljena je i kvantitativna analiza rezultata projekta kao i planovi za buduća

istraživanja.

Cilj ove publikacije jest donijeti cjelovito izvješće o rezultatima projekta i na taj način sintetizirati
znanja stečena u okvirima rada na istom, a ujedno čitatelja zainteresiranog samo za pojedine radove
specifičnih tema upoznati s radom suradnika na projektu te mu otvoriti nove perspektive u
proučavanju ovih tema. Isto tako, rezultate ovog projekta smatramo dobrom podlogom i uvodom u
nova istraživanja Instituta za međunarodne odnose koja se planiraju u narednom višegodišnjem
periodu. Stoga smo zahvalni Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta kao krovnoj instituciji u
okviru koje se provodilo ovo istraživanje, ali i svim ostalim institucijama, organizacijama i pojedincima
s kojima je ostvarena suradnja i koji su projekt podržali financijski, suradnjom, vlastitim radom,
informacijama, moralnom podrškom, entuzijazmom ili na bilo koji drugi način. Nadamo se i daljnjoj
suradnji s postojećim, ali i novim suradnicima na predviđenim budućim istraživanjima za koje
iskazujemo veliku volju i entuzijazam. Konačno, vidimo to kao potrebu zbog snažnijeg pozicioniranja i
razvoja Hrvatske u međunarodnom okružju, ali i stjecanja (sa)znanja iz svjetske prakse koja mogu
doprinijeti razvoju znanosti općenito.

Dr. sc. Daniela Angelina Jelinčić

Voditeljica projekta
Uvod
Projekt „Kulturna raznolikost, interkulturna komunikacija i digitalna kultura“ pošao je od
pretpostavke da su kulturna raznolikost, interkulturna komunikacija i sve intenzivniji razvoj novih
medija i digitalne kulture razvojni resursi društva što treba znanstveno utemeljiti propitivanjem
različitih obilježja njihova međuodnosa.

Prepoznavanje i promišljanje raznolikosti između kultura kao sastavnog dijela njihovog identiteta i
elementa koji omogućuje i potiče komunikaciju i suradnju, fenomen je postmodernog društva.
Procesi globalizacije, osobito potaknuti širenjem tržišta, novim i dinamičnim oblicima mobilnosti ljudi
i roba, i brzim tehnološkim inovacijama, otvorili su mogućnosti uključivanja pojedinaca, zajednica,
institucija i socioekonomskih regija, u međunarodnu komunikaciju. Globalizacijski su procesi zahvatili
cijeli svijet koji u svim svojim pojavnostima postaje međuovisan pa je stoga neophodno pratiti i
kritički analizirati novonastale promjene.

U uvjetima globalizacije, sveprisutnost informacijskih i komunikacijskih tehnologija mijenja načine na

koje ljudi shvaćaju kulturnu raznolikost. Pojedina kultura ne može se u takvom kontekstu shvatiti kao
jasno omeđeni sustav koji s drugim sličnim kulturnim sustavima sačinjava 'kulturni mozaik', već kao
otvoreni i dinamični proces temeljen na interaktivnom prožimanju, posebice putem interneta i
digitalnih medija.

Promicanje kulturne raznolikosti i interkulturne komunikacije, te afirmacija digitalne kulture mogu

pridonijeti ujednačenijem globalnom ekonomskom razvoju. Proces europske integracije također se
suočava s novim izazovima, osobito u cilju «jedinstva u (kulturnoj) raznolikosti» što postaje sve
značajnija dimenzija u djelovanju Europske unije. Upravljanje kulturnom raznolikosti postavlja se
pred Europsku uniju kao imperativ, a moguće ga je provoditi jedino putem fleksibilne i tolerantne
interkulturne komunikacije na svim socioekonomskim razinama, među kojima se, primjerice, ističe
novi pristup kulturnom turizmu, otvorenim mrežama kulturne suradnje i stvaranju različitih oblika
virtualnih zajednica.

Ulazak Hrvatske u Europsku uniju otvara Hrvatskoj široko područje novih inicijativa zasnovanih na
promicanju kulturne raznolikosti i interkulturne komunikacije. U tom smislu, snažnu ulogu imaju
javne politike koje je potrebno povezati s analitičkom podlogom istraživanja kulturne prakse što čini
kulturnu i medijsku politiku osnovnim instrumentima za promicanje europskog koncepta "jedinstva u
raznolikosti".

Glavni cilj projekta bio je istraživanje međuodnosa kulturne raznolikosti, interkulturne komunikacije i
digitalne kulture kao razvojnih resursa društva. Pri tom, kulturna raznolikost je razvojni resurs koji se
razmatra ne samo na nacionalnoj razini, već prvenstveno u transnacionalnoj/transkulturnoj
perspektivi, a interkulturna komunikacija očituje se u razmjeni i protoku kulturnih dobara i usluga te
je obilježava primjena informacijskih i komunikacijskih tehnologija, koje potiču stvaranje novih oblika
kulture. U tom smislu, projekt je imao za cilj istražiti dinamiku promjena koje se zbivaju u području
digitalnih medija i digitalne kulture u kontekstu kulturne raznolikosti i interkulturne komunikacije te
usklađenost postojećih kulturnih politika s novonastalim promjenama. Također, željelo se definirati
trendove koji karakteriziraju kulturu mladih u kontekstu određivanja osobnog i kolektivnog
identiteta. Svijest o intenzitetu i dinamici kulturne identifikacije u Hrvatskoj nije jasno izražena što je
posebno uočljivo kod mlade populacije. Složenost kulturnih i ekonomskih globalnih procesa također
oblikuje pojmove kulturne raznolikosti i interkulturnog dijaloga koji dobivaju nove, vrlo konkretne
uloge što se ponajviše očituje u razmjeni dobara i usluga. Shodno tome, kulturni turizam također ima
značajnu ulogu u promicanju kulturne raznolikosti i interkulturnog dijaloga pa je jedan od ciljeva
projekta bio definirati nove pristupe kulturnom turizmu.

Konačno, cilj istraživanja je i primjena njegovih rezultata koji se očituju u uvođenju problematike
kulturne raznolikosti, interkulturne komunikacije i digitalne kulture u prioritetna pitanja kulturne i
znanstvene politike RH te u formuliranju strateških pravaca kulturnog razvoja Hrvatske. To bi ojačalo i
sam položaj Hrvatske u europskom znanstvenom, kulturnom i komunikacijskom okruženju. Pored
toga, rezultati se mogu koristiti i kao analitička podloga za suradnju s međunarodnim organizacijama
različitog profila kao što su UNESCO, Vijeće Europe, Svjetska trgovinska organizacija, Svjetska
turistička organizacija, WIPO, ICOMOS itd.

Načelno, dinamika istraživanja uključivala je tri glavne faze: u prvoj se analizirala kulturna raznolikost
obzirom na Konvenciju o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izraza (UNESCO, listopad 2005.)
koja ističe raznolikost kao zajedničko nasljeđe čovječanstva; u drugoj su se fazi analizirali kulturna
raznolikost i interkulturni dijalog u hrvatskom kontekstu, posebice kod mlade populacije; zaključna
faza odnosila se na sintezu rezultata koji kulturnu raznolikost i interkulturni dijalog promišljaju kao
sastavni dio javnih politika, u kojima se traže odgovori na globalne promjene, te kroz koje se
analiziraju perspektive kulturnog razvoja i međunarodne kulturne komunikacije Hrvatske.

U nastavku predstavljamo sintezu rezultata istraživačkog projekta kao i opise njegovih pojedinačnih
rezultata.
Rezultati istraživanja u okviru projekta
U razdoblju 2007.-2012. u okviru projekta „Kulturna raznolikost, interkulturna komunikacija i
digitalna kultura“ sistematizirano je i prezentirano znanje o tri temeljna aspekta istraživanja:
kulturnoj raznolikosti, interkulturnoj komunikaciji i digitalnoj kulturi kao i njihovi međuodnosi.
Zajednički ih obilježavaju brze promjene pod utjecajem globalizacije i digitalnih tehnologija koje
uvjetuju nove pristupe ovim pojmovima. Još prije 20 godina kulturna raznolikost percipirana je kao
odnos manjine - većina, što se u praksi vezivalo uz prava na kulturu i kulturnu specifičnost.
Istraživanje je pokazalo da kulturnu raznolikost više nije moguće svoditi na odnos manjine-većina, jer
su procesi globalizacije otvorili i ubrzali stvaranje novih oblika mobilnosti i migracija. Stoga su
analizirani novi oblici komunikacije, mobilnosti i migracija kojima nastaju drugačiji načini povezivanja,
razmjene i suradnje, odnosno interkulturne komunikacije. Interkulturna komunikacija postaje složen
sustav transnacionalnih i transkulturnih odnosa i izraza raznolikosti. Međuodnos kulturne
raznolikosti, interkulturne komunikacije i digitalne kulture istražen je na globalnoj, europskoj i
nacionalnoj razini, kao i načini na koje se međuovisnost ostvaruje u različitim područjima kao što su
javne politike, kulturne mreže, kulturni turizam, ekonomija kulture, lokalni razvoj, politički kontekst.

Kao osnovno polazište u istraživanju korišteni su dokumenti te praćeno djelovanje međunarodnih

organizacija (UNESCO, Europska unija, Vijeće Europe, Svjetska trgovinska organizacija, Svjetska
turistička organizacija, WIPO, ICOMOS). Jedan od osnovnih dokumenata UNESCO-a, Konvencija o
zaštiti i promociji raznolikosti kulturnih izraza, analizirana je u knjizi UNESCO's Convention on the
Protection and Promotion of the Diversity of Cultural Expressions: Making it Work (2006.) koja je
ujedno poslužila i za analizu djelovanja Svjetske trgovinske organizacije (WTO), Svjetske organizacije
intelektualnog vlasništva (WIPO) odnosno međunarodnih ugovora u području kulture.

Nadalje, analizirane su šire društvene i kulturne promjene nastale u novom kontekstu digitalnih
mreža (pitanja vezana uz društvo znanja, konvergenciju, slobodu komunikacije, javnu sferu i autorska
prava) te promjene u kulturnom sektoru nastale novim načinima sudjelovanja što ih donose digitalne
mreže i Web 2.0. U području digitalne kulture, tako, na nacionalnoj razini je provedeno istraživanje
pod nazivom Connecting Croatia koje je mapiralo stanje virtualne kulture u Hrvatskoj. Istraživanje je
obuhvatilo javni kulturni sektor u virtualnom prostoru, na uzorku 11 hrvatskih gradova, te privatni i
civilni kulturni sektor, kao i dinamičke virtualne strukture (kulturni portali). S obzirom da kulturni
sadržaji u virtualnom prostoru nastaju u javnom kulturnom sektoru, te inicijativama civilnog društva i
putem kreativnih industrija, istraživanje se koncentriralo na problematiku suodnosa ta 3 sektora u
kreiranju virtualnog kulturnog sadržaja. Identificirane su mogućnosti koje se uporabom virtualnog
prostora otvaraju Hrvatskoj u međunarodnoj kulturnoj komunikaciji te su formulirane preporuke za
promicanje kulturnog virtualnog prostora. Na međunarodnoj razini, provedeno je istraživanje
utjecaja virtualne kulture na kulturni turizam u zemljama Jugoistočne Europe koje je obuhvatilo 9
zemalja. Virtualni prostor omogućuje cirkulaciju golemog broja informacija putem kojih se potiču i
afirmiraju novi oblici kulturnog turizma. Također, analizirani su izazovi koje nova tehnologija postavlja
području kulture kao i uloga kulturnih portala u kontekstu digitalne kulturne konvergencije. Kao
rezultat istraživanja u području digitalne kulture objavljene su 3 knjige u ediciji svjetske mreže
Culturelink: Digital Culture: The Changing Dynamics (2008.); Connecting Croatia-The Public, Private
and Civil Sector of Culture in the Virtual Space (2008.) koja je objavljena u obliku elektroničke knjige
na hrvatskom i engleskom jeziku; Cultural Tourism Goes Virtual: Audience Development in
Southeast European Countries (2009.).

Dionica o kulturnoj raznolikosti i interkulturnom dijalogu promatrana je s aspekta svakodnevnog

suživota s drugim kulturama, kao i u okviru privremenog, turističkog kontakta. Provedeno je
istraživanje na temu identiteta i interkulturalizma kroz putovanja što je rezultiralo objavljenom
knjigom Kultura, turizam, interkulturalizam (2010.). Rezultati su predstavljeni u tri veće cjeline
naslovljene Identitet 'doma' (ključne točke vlastitog identiteta), Identitet 'Drugog' u Hrvatskoj
(stereotipi prema strancima i prema pripadnicima manjina u Hrvatskoj) te Putovanje i odnos prema
'Drugima' (putovanja u inozemstvo te percepcija i odnos prema turistima). U sklopu istog istraživanja,
a u okviru šireg projekta, objavljen je i priručnik za školsku djecu naslovljen Put pod noge (2009.).
Također, tijekom 2011. provodilo se pilot istraživanje na uzorku turista u Zagrebu sa ciljem
detektiranja Preferencija turista u kulturno-turističkoj ponudi grada Zagreba. Istraživanje je
nastojalo detektirati vrstu kulturne ponude koju eventualno preferiraju pojedine nacije čime bi se
otkrili proizvodi lokalne kulturne raznolikosti zanimljivi pojedinim tržištima. Na temelju tih rezultata
planira se buduće veće istraživanje.

Nadalje, rad na projektu istraživao je kulturnu raznolikost koja se ostvaruje u različitim kulturnim
izrazima i to kroz ekonomiju kulture (kulturni turizam, kulturni menadžment, kulturne/kreativne
industrije, kulturno poduzetništvo). Rad na projektu u ovom području rezultirao je objavljenim
knjigama Abeceda kulturnog turizma (2008. 1. izd.; 2009. 2. izd., nagrađena Nagradom Grada
Zagreba) i Kultura u izlogu (2010.) te studijom Zagreb kao kulturni proizvod (2010.). Prva knjiga
donosi teorijska znanja iz područja kulturnog turizma, a druga iz područja kulturnog menadžmenta
(specifično upravljanja baštinom). Studija se fokusira na lokalne specifičnosti te istražuje njihov
potencijal u gospodarstvu te u međunarodnoj prepoznatljivosti grada u području kulture odnosno u
turističkoj privlačnosti. Pored toga, izrađena je i Strategija očuvanja, zaštite i održivog gospodarskog
razvoja kulturne baštine Republike Hrvatske za period 2010.-2015. (2010.) koja donosi analizu
stanja, ciljeve i mjere za moguću uporabu lokalne i nacionalne raznolikosti baštine u svrhu razvoja
gospodarstva te istovremeno očuvanje i zaštitu iste. U smislu lokalnog razvoja temeljenog na kulturi,
odrađena je i prva faza prikupljanja podataka za izradu Strategije razvoja kulture u gradu
Dubrovniku te Strategija razvoja muzejske djelatnosti Dubrovačkih muzeja Dubrovnik (2010.).

U okviru projekta, posebno se nastojalo istražiti teme kulturne raznolikosti, interkulturnog dijaloga i
digitalne kulture u okviru javnih politika. Tako je istražena uloga kulturnih mreža u kulturnoj politici, a
rezultati su objavljeni u knjizi Networks: The Evolving Aspects of Culture in the 21st Century (2011.)
naznake kojih su već prethodno istražene i objavljene u knjizi Dynamics of Communication: New
Ways and New Actors (2006.). Osim u kulturnu politiku, prepoznata je potreba uključivanja kulturne
raznolikosti i u znanstvenu, obrazovnu i turističku politiku što je sadržano u preporukama knjige
Kultura, turizam, interkulturalizam (2010.). Različiti pristupi pojedinih kulturnih politika financiranju
kulture odnosno poticanju privatnih ulaganja u kulturni sektor izneseni su rezultatima studije
Encouraging Private Investment in the Cultural Sector (2011.) koja je izrađena za Europski
parlament.

Iako politički kontekst prvotno nije bio u fokusu istraživanja projekta, zaokreti koji su se dogodili u
pojedinim europskim i svjetskim javnim politikama doveli su do preispitivanja politike
multikulturalizma. Stoga je ovaj projekt rezultirao i s nekoliko radova posvećenih upravo temama
kulturne raznolikosti i interkulturnog dijaloga u političkom okruženju.

Načelno, rezultate možemo sažeti u osam cjelina koje ovdje skraćeno predstavljamo. Potrebno je,
međutim, naglasiti i njihove međuodnose budući da su njihovi međusobni utjecaji uvelike
isprepleteni.

Kulturna raznolikost i interkulturni dijalog u kontekstu međunarodnih organizacija

Kulturna raznolikost i UNESCO

Osnovu za prve službene UNESCO-ove dokumente u području kulturne raznolikosti nalazimo u

izvješću Our Creative Diversity još iz 1995. godine. To izvješće reflektira novi pristup razvoju kulture i
kulturnim politikama koji se odmiče od koncepta očuvanja kulture prema konceptu kulturnog rasta i
poticanju kreativnih potencijala. Tema kulturne raznolikosti promatra se kao jedan od osnovnih
elemenata cjelokupnog održivog razvoja što se očituje i u naslovu izvješća (Obuljen 2006: 23-24).

Izvješće Our Creative Diversity, imalo je ključnu ulogu u promjeni percepcije kulture u našem društvu
i zasigurno je, pored izvješća In from the Margins Vijeća Europe vrijedna osnova za izgradnju
međunarodnog pokreta kulturne raznolikosti. Zamjera im se, međutim što, umjesto da jasno imenuju
izvor nevolje, ta izvješća zagovaraju pozitivan idealistički kulturni razvoj, što ne predstavlja pravo
rješenje problema koji i sami nisu u potpunosti jasni. To ipak ne znači da nova paradigma kulturne
politike nema dobre namjere.

Ideje iz tog izvješća 2001. godine ulaze u prvi službeni UNESCO-ov dokument koji propisuje poštivanje
i promidžbu kulturne raznolikosti, a to je Opća deklaracija o kulturnoj raznolikosti. Samo godinu dana
prije i Vijeće Europe prihvaća Deklaraciju o kulturnoj raznolikosti. Cilj Deklaracije je pružiti potporu
državama koje žele stvoriti uvjete za otvoreni kulturni dijalog, a time i kvalitetniji suživot svojih
građana.
UNESCO-ova Konvencija o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izraza usvojena je na 33.
zasjedanju Glavne skupštine UNESCO-a u listopadu 2005. godine, kao temeljni korak u borbi za
ostvarenje zaštite i promicanja kulturne raznolikosti. Cilj Konvencije je pomoći državama da u
vlastitim sredinama, poštujući i promičući kulturnu raznolikost, stvore uvjete za dijalog kultura i
civilizacija u uvjetima globalizacije.
Najnovije UNESCO-ovo izvješće, Investing in Cultural Diversity and Intercultural Dialogue iz 2009.
godine, osim sveobuhvatne analize kulturne raznolikosti te naglašavanja njene važnosti u različitim
područjima, ima za cilj uvjeriti donosioce odluka o važnosti ulaganja u kulturnu raznolikost kako bi se
otvorili novi pristupi održivom razvoju, osigurala ljudska prava i slobode te ojačala društvena kohezija
i demokratsko upravljanje (Investing in Cultural Diversity and Intercultural Dialogue 2009: 1).
Ponovno se tako, cilja na konkretiziranje teme odnosno na uvođenje mjera u kulturnim, obrazovnim i
komunikacijskim politikama.

Kulturna raznolikost i Vijeće Europe

Europska kulturna konvencija iz 1955. godine prvi je instrument kojim su europske države, bez obzira
na članstvo u Vijeću Europe, izrazile obvezu kulturne suradnje u području istraživanja kulture,
kulturne baštine, obrazovanja, znanosti. Ujedno potvrđuje zajedničko kulturno nasljeđe i naglašenu
zajedničku potrebu za poticanjem interkulturnog učenja. Iako interkulturni dijalog nije središnje
mjesto ove Konvencije, može se reći kako je ona stvorila osnovu za druge buduće projekte i
dokumente na ovu temu.
Nit vodilja svih dokumenata odnosno projekata i aktivnosti u području kulture tiče se traženja
odnosno isticanja zajedničkog europskog nasljeđa svih zemalja članica. U tom smislu, još 1960. u
okviru Vijeća Europe javlja se ideja otkrivanja 'Drugog' kroz putovanje, s naglaskom na kulturnom
turizmu kao najboljem načinu korištenja slobodnog vremena. Razvija se projekt European Cultural
Routes koji ima za cilj dati veću vidljivost i poštovanje europskom kulturnom identitetu. Projekt
promiče putovanja prema utvrđenim itinerarima koji prolaze kroz dvije ili više zemalja ili regija, a
organizirani su na temu čiji je povijesni, umjetnički ili društveni interes očigledno europski. U tom
smislu, putovanja odnosno turizam shvaćeni su kao idealno sredstvo promidžbe europskog
identiteta, istovremeno čuvajući i poštujući raznolikosti.
Jedan od ključnih dokumenata Vijeća Europe u smislu potrebnih promjena vezanih za kulturne
politike je već spomenuto izvješće In from the Margins, a predstavlja dopunu UNESCO-ovom izvješću
Our Creative Diversity. Ovaj dokument iznosi ključne točke s kojima su se u to doba (1997.) susretali
kreatori kulturnih politika u Europi. Središnje teme tog izvješća su dva međusobno vezana prioriteta:
dovesti milijune potrebitih Europljana s margina društva u središte, odnosno dovesti kulturnu politiku
s margina upravljanja u središte (In from the Margins 1997: 7). Posebna vrijednost tog izvješća je u
naglašavanju razvojne uloge kulture koja je izravno vezana uz održivi razvoj. Kultura se u njemu
promatra kao koncept koji u svakom društvu označava humanističke vrijednosti u suprotnosti s
povećanom isključivošću i nezaposlenošću sve većeg broja ljudi u Europi. U tom smislu, kulturne
politike europskih zemalja trebale su odgovoriti na te izazove. Ulaganje u ljudski kapital te
implementacija kulturnih prava raznih marginaliziranih skupina (osobito nacionalnih i kulturnih
manjina, ali i žena, mladih itd.) je, prema tome, ključna tema europskog razvoja. Prihvaćanje kulturne
politike uključivosti, a ne isključivosti smatra se podrškom novoj društvenoj etici. Stoga se osjeća i
potreba za Europskom deklaracijom o ljudskim pravima. U tom smislu, to je ključno izvješće koje
izražava potrebu za promjenama u kulturnim politikama što, na europskoj razini, po prvi puta
apstraktne rasprave o kulturnoj raznolikosti, multikulturalizmu i interkulturnom dijalogu stavlja u
konkretan razvojni kontekst.

Ključno pitanje na koje to izvješće nastoji odgovoriti jest do koje bi granice razvoj kulture, a osobito
njenog utjecaja na cjelokupan razvoj, trebao biti prepušten tržištu, te da li je, odnosno kada je
potrebna javna intervencija, na koja bi se područja ona trebala usredotočiti i u kojem obliku? Te
kojim bi se kriterijima mjerila uloga javne intervencije? (In from the Margins 1997: 239-240). To je
staro pitanje za novu kulturnu politiku: gubitak vjere u hijerarhijske standarde kulturne vrijednosti
naspram dinamike komercijalne kulture i njene popularne atraktivnosti samo-financiranja, što
otežava potragu za odgovorom na ovo pitanje (McGuigan 2004: 101).

Takva situacija, s pravom, postavlja sumnje u potrebitost kulturne politike. Izvješće In from the
Margins, međutim tvrdi da je kulturna politika potrebnija no ikad, a njen objekt postaje promidžba za
razliku od gušenja raznolikosti. Zadatak javnog sektora je prihvaćanje heterogenosti, a onaj kulturne
politike jest upravljanje tom promjenom.
2000. godine, Vijeće Europe prihvaća Deklaraciju o kulturnoj raznolikosti te nastavlja s razvojem još
nekih zanimljivih projekata na ovu temu (kao npr. Culture and Neighbourhoods i Creating Cultural
Capital).

Kulturna raznoliksot i Europska unija

Očuvanje kulturne raznolikosti istaknuto je i definirano među temeljnim načelima Europske unije.
Točnije u članku 151 Ugovora o EZ-u, te članku 22 Povelje o temeljnim pravima Europske unije u
kojem stoji da će Unija poštivati kulturnu, religijsku i jezičnu raznolikost. Postavljeni ciljevi usmjereni
su prema očuvanju i zaštiti kulturne baštine, širenju znanja o kulturama i povijesti europskih naroda,
te poticanju umjetničkog i književnog stvaralaštva, uključujući audiovizualni sektor.
Pravi počeci zaštite ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije, a time i prihvaćanja 'Drugih' zapravo
leže u europskoj Konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama iz 1950. koja je u
poslijeratnom vremenu osvježila i obnovila ljudsko dostojanstvo. Među pravom na život, zabranom
mučenja, pravom na slobodu i sigurnost, pravom na poštovanje privatnog i obiteljskog života,
slobodom mišljenja i izražavanja, slobodom okupljanja, u članku 14 nalazi se i zabrana diskriminacije.
Osnivanjem Europskog suda za ljudska prava prema ovoj Konvenciji stvoren je još jedan preduvjet
očuvanja istih.

Problem kulturne raznolikosti prepoznat je i u europskoj kulturnoj strategiji, European Agenda for
Culture usvojenoj 2007. Osim postavljenih ciljeva koji se vezuju uz poticanje kreativnosti, istaknuta je
važnost interkulturnog dijaloga i kulturne raznolikosti s obzirom da je kultura oduvijek bila važan dio
u procesu europske integracije. Stoga je naglasak stavljen na sposobnosti društva da bude otvoreno
prema drugim kulturama, što se može ostvariti kroz povećanu mobilnost umjetnika i općenito
sudionika u kulturnom sektoru te poticanje cjeloživotnog učenja o drugim kulturama. Svi važni
sudionici kulturnog sektora trebali bi zajedničkim snagama potaknuti interkulturni dijalog kako bi se
stvorili uvjeti boljeg razumijevanja kulturne raznolikosti.

S ciljem promidžbe Europske kulturne strategije, koja bi trebala odgovoriti na izazove globalizacije,
uspostavljene su platforme organizirane u tri područja: interkulturni dijalog, pristup kulturi i kulturne
industrije. Ta se strategija zasniva i na UNESCO-ovim dokumentima, Općoj deklaraciji o kulturnoj
raznolikosti i Konvenciji o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izraza.

Još uvijek aktualni okvirni program Kultura 2007.-2013. Europske komisije ima za cilj unapređivanje
zajedničkog europskog kulturnog prostora promicanjem prekogranične mobilnosti kako kulturnih
djelatnika tako i kulturno-umjetničkih djela te poticanjem interkulturnog dijaloga. Time je novi
program kulture pomaknuo granicu uzajamnog poštivanja, poticanja kreativnosti te obostranog
kulturnog obogaćivanja. Uz ovaj program, potiče se i niz drugih programa koji imaju snažan utjecaj na
kulturu (npr. Europe for Citizens, Television without Frontiers, istraživanja u okviru Research
Framework Programmes).

Kako bi se prepoznala i naglasila kulturna raznolikost kao jedinstvena prednost, 2008. godina
proglašena je godinom interkulturnog dijaloga.

Kulturna raznolikost i Svjetska trgovinska organizacija

Prema Općoj deklaraciji o ljudskim pravima svatko „ima pravo na sudjelovanje u kulturnom životu
zajednice te na uživanje u umjetnosti“. Unatoč tome, mnoge zemlje ekonomski su ovisne o
zapadnom svijetu, a njihova sredstva komunikacije podređena su bogatim dijelovima svijeta pa se
može reći kako je neovisnost, osobito u području informacija i kulture ograničena. U želji da se
promijene takvi kulturni i komunikacijski odnosi u svijetu, nastaje pokret nazvan Novi svjetski
informacijski i komunikacijski poredak (NWICO). Izvještaj koji je proizašao na tu temu, a na zahtjev
UNESCO-a, preporučio je ograničavanje procesa koncentracije i monopolizacije; povećanje broja
donositelja odluka u vrijeme povećanja medijske publike i povećanog utjecaja komunikacije;
smanjenje utjecaja oglašavanja na uredničku politiku; poboljšanje modela koji osiguravaju veću
autonomiju medija u upravljanju i uredničkoj politici. No, UNESCO nije imao dovoljno vremena za
razvoj predloženih pravnih instrumenata koji bi pogodovali razvoju onog što danas zovemo
kulturnom i medijskom raznolikošću. SAD se tome protive argumentirajući kako bi takve
informacijske i kulturne politike ometale tzv. slobodnu razmjenu informacija. S američke točke
gledišta, u tom su se načelu pomiješale ekonomske i kulturne slobode pa ekonomska sloboda često
rezultira dominantnom pozicijom na tržištu za pojedine kulturne konglomerate. Na taj način u 70-ima
mnoge neovisne zemlje i te kako osjećaju posljedice 'slobodne razmjene informacija'. Osim toga,
imajući u vidu novi svjetski poredak koji se temelji na ekonomskim načelima slobodnog tržišta, SAD
ponovno kapitalizira od liberalizacije tržišta u vrijeme kada nastaje Svjetska trgovinska organizacija,
1995. Prvi otpori toj liberalizaciji javljaju se u Kanadi, no ne i u Europi. Nešto kasnije, ipak, javlja se i
francuski odgovor na spomenutu liberalizaciju i to specifično kao odgovor na pogubne posljedice za
francusku kinematografiju. U pregovorima, Amerika i Europska unija konačno postižu dogovor o tzv.
izuzeću kulture (l’exception culturelle) što podrazumijeva da zemlja (odnosno EU) nastavlja s
propisima u prilog kulturne raznolikosti. Dakle, kultura ne bi trebala pripadati području trgovine i
trebalo bi je izuzeti od liberalizacije. Ipak, stvarnost je drugačija i kultura nije izuzeta iz WTO
sporazuma. Kako naći ravnotežu između interesa trgovine i kulture? Jedan od rezultata aktivnosti s
kulturne strane je i UNESCO-ov novi instrument o kulturnoj raznolikosti, Konvencija o zaštiti i
promicanju raznolikosti kulturnih izraza.

Na sličan način, pitanja liberalizacije postavljaju se i u okviru Svjetske organizacije za intelektualno

vlasništvo (WIPO) sa suprotnim stranama koje zastupaju intelektualno vlasništvo kao pravo autora
(copy right model) s jedne strane, odnosno kao pravo društva na uživanje u radu tog autora (copy left
model).

Kulturna raznolikost i Svjetska turistička organizacija

Svjetska turistička organizacija (WTO) vodeća je međunarodna organizacija u području turizma i

putovanja, a Ujedinjeni narodi dodijelili su joj središnju ulogu u odlučivanju o promidžbi razvoja
odgovornog, održivog i svima pristupačnog turizma koji pridonosi gospodarskom razvoju,
međunarodnom razumijevanju, miru, prosperitetu i međusobnom poštivanju te praćenju ljudskih
prava i sloboda (Jelinčić 2008: 136). Iz razumijevanja same uloge WTO-a jasno je kako se ta
organizacija ne bavi isključivo promidžbom ekonomskih aspekata turizma već tu gospodarsku granu
promišlja i kao platformu za interkulturni dijalog koja promiče toleranciju u raznolikosti kultura.
Osnovni dokument ove organizacije je Globalni etički turistički kodeks koji treba osigurati da zemlje
članice, turističke destinacije i turistička industrija povećaju gospodarske, socijalne i kulturne učinke
turizma, a u isto vrijeme smanje njegove negativne socijalne učinke te negativne učinke na okolinu
(Jelinčić 2008: 137). Kodeks navodi deset načela očuvanja resursa o kojima turistička industrija ovisi,
osiguravajući da gospodarska korist koju donose bude raspodijeljena na prikladan način. Neka od
načela, iako ne spominju sintagme kulturne raznolikosti i interkulturnog dijaloga, ocrtavaju 'pravila
igre' na izravan ili manje izravan način upravo u tom području. To su slijedeća načela:
• Doprinos turizma međusobnom razumijevanju i poštivanju naroda i društava;
• Turizam kao sredstvo individualnog i kolektivnog zadovoljstva;
• Turizam kao čimbenik održivog razvoja;
• Turizam kao korisnik kulturne baštine čovječanstva i njezina unapređivanja;
• Pravo na turizam;
• Sloboda turističkih kretanja.
Prvo načelo tiče se tolerancije i poštovanja prema raznolikosti vjerskih, filozofskih i moralnih
uvjerenja te raznolikosti kultura i kulturne prakse. Drugo je načelo u skladu s programom kvalitete u
turizmu, a povezano je i s jednakošću muškaraca i žena. Održivi razvoj, kao osnova trećeg načela,
kontinuirano je prisutan u svim današnjim turističkim programima i tiče se gotovo svih oblika turizma,
od ekologije do kulture (Jelinčić 2008: 143). Četvrto načelo tiče se turizma kao korisnika i čuvara
kulturne baštine što uključuje i promidžbu kulturne raznolikosti. Pravo na turizam i sloboda turističkih
kretanja podrazumijevaju jednake mogućnosti za sve, bilo da se radi o ponudi turističkih usluga ili
samom putovanju, što uključuje toleranciju, jednakost i dijalog.
Prema tome, Kodeks služi kao neka vrsta preporuke zemljama članicama, a načela koja propisuje
poželjna su u nacionalnim turističkim politikama.

Kulturna raznolikost i ICOMOS

International Council on Monuments and Sites (ICOMOS) je međunarodna nevladina organizacija
koja se bavi očuvanjem svjetskih povijesnih spomenika i lokaliteta. Iako je specijalizirana za specifične
poslove vezane uz očuvanje baštine, njeno se djelovanje također može sagledavati iz kuta promidžbe
kulturne raznolikosti i interkulturnog dijaloga. Ta se organizacija odredila na svom putu promidžbe
kulturnog turizma putem Međunarodnog odbora za kulturne itinerare i Međunarodnog znanstvenog
odbora za kulturni turizam. To su ICOMOS-ova važna tijela koja brinu o očuvanju, ali i promidžbi
baštine kroz turističke aktivnosti. U tom smislu, temeljni dokument ICOMOS-ovog poslovanja je
Povelja o kulturnom turizmu koja datira iz 1976. godine i osnova je svakog današnjeg korištenja
baštine u turističke svrhe. Osim uravnoteženog odnosa interesa turističke industrije i sektora kulture
te očuvanja samih resursa baštine, zadaci Povelje tiču se i predstavljanja baštine lokalnom
stanovništvu i posjetiteljima te unapređenja baštine i živuće kulture receptivnih zajednica, a ti se
zadaci posredno vežu i na promidžbu kulturne raznolikosti.

Kulturna raznolikost i interkulturni dijalog u političkom kontekstu

Iako prvotna ideja ovog projekta nije podrazumijevala proučavanje kulturne raznolikosti i
interkulturnog dijaloga u političkom kontekstu, pojedini događaji (kao npr. izjava kancelarke Angele
Merkel da je „multikulturalizam mrtav“, švicarsko referendumsko NE izgradnji džamije u Zürichu) i
publikacije (kao npr. knjiga Munire Mirze, savjetnice za kulturu Londonskog gradonačelnika „The
Politics of Culture: The Case for Universalism“ kojom propitkuje kulturni relativizam i kulturnu
raznolikost) potakli su nas da istražimo i političko okružje u kojem djeluju politike multikulturalizma.
To je važno i zbog proučavanja istih tema u javnim politikama kojima se ovaj projekt bavio.

Osnova definiranja multikulturalizma je kulturna raznolikost. To nije novi fenomen, ali ga je teško
definirati s obzirom na činjenicu da ne postoji jedinstven pristup spomenutom pojmu. Stoga se često
koriste različiti termini koji opisuju aspekte kulturne raznolikosti: multikulturalizam, kulturni
pluralizam, interkulturalizam ili stapanje kultura, a njihovo ponekad različito poimanje smješta se u
geografski kontekst. Multikulturalizam, primjerice, ima potpuno drugačije polazišne točke i odrednice
u Sjevernoj Americi od onih u Europi. Američka politika prema manjinskim zajednicama nema iste
konotacije kao europske politike budući da su stanovnici sjevernoameričkog kontinenta redom
imigranti, bez obzira kojem valu doseljavanja pripadali, dok je europsko stanovništvo na Starom
kontinentu autohtono. U drugim dijelovima svijeta često ni ne možemo govoriti o multikulturalizmu
kao o politici, ideologiji, već samo o multikulturalnosti kao činjeničnom stanju. U samoj Europi
također postoje različiti pristupi ovom problemu, a britanski i francuski modeli do prije nekoliko su
godina služili kao primjeri dijametralno oprečnih modela integracije. Dok je britanski model
podrazumijevao vrlo velike slobode u načinu života manjinskih zajednica, francuski je zahtijevao
asimilaciju. Nakon terorističkih napada s kojima se Velika Britanija susrela 2005. godine, vidljiva je sve
veća tendencija odmicanja od 'starog' britanskog modela.

Razlike u raznim europskim modelima temelje se i na razlici između etničke i građanske paradigme o
naciji. Etnička paradigma se temelji na mitu o zajedničkom porijeklu i krvnoj srodnosti pripadnika
naroda (i nacije) dok se građanska verzija bazira na mjestu rođenja i elementu voluntarizma, tj.
samostalnoj i svjesnoj odluci pojedinca o (ne)pripadanju određenom narodu i naciji. Etničko se
poimanje nacije razvilo u Njemačkoj a građansko u Francuskoj, zbog čega ova dva modela i danas
nose njemački odnosno francuski predznak. Etnički model posebno je prisutan u istočnoj Europi što je
povezano s povijesnim činjenicama: u tom su dijelu Europe narodi uglavnom bili ti koji su stvorili
države i samim tim sebe uzdigli u status nacije, dok je u zapadnoj Europi proces tekao obrnuto.
Komunistički su režimi preferirali etnički koncept, iako samo kao prijelaznu fazu prema novom
socijalističkom čovjeku kojem će plemenske razlike postati bespredmetne.

Povijesna uvjetovanost i suvremene razlike u modelima koji određuju pristupe multikulturalnosti i

danas dovode do nesuglasja oko osnovne terminologije, tako da mnogi autori odbijaju koristiti
pojmove kao što je multikulturalizam, zamjenjujući ga lakše prihvatljivim terminom kulturnog
pluralizma.

Još jedan kamen spoticanja je značenje kulture za formiranje pojedinačnog identiteta koji ne mora
uvijek korespondirati s kolektivnim identitetom. Upravo zbog ovakve anarhične situacije, u kojoj
svatko ključne pojmove interpretira na sebi svojstven način, dolazi do politizacije teme, a diskusiju se
degradira u polemiku. Osim toga, rasprava se vrti u krug, a stare ideološke podjele na lijevo i desno
gube ili mijenjaju značenje. Ljevica je tradicionalno zastupala multikulturalne stavove, ali se od 90-ih
godina do danas pozicija ljevice podijelila na one koji i dalje zastupaju te stavove i na one koji su
multikulturalizam počeli kritizirati s univerzalističkih pozicija. Desnica se kontinuirano priklanja
monokulturalnom modelu. Ipak, potrebno je razraditi osnovne pojmove kao polazišne točke radi
lakšeg razumijevanja situacije u političkom kontekstu.
Valja naglasiti distinkciju između kulturalizma (u njegovim najrazličitijim oblicima) koji polazi od
premise da je (narodna) kultura ključna za razvoj i očuvanje osobnog identiteta, i univerzalizma, kako
ga je zamislilo europsko prosvjetiteljstvo, koji negira takav stav. Monokulturalizam, kao prvi i
najstariji u nizu kulturalizama, zastupa tvrdi stav o kompaktnoj i monolitnoj narodnoj kulturi koja je
čvrsto utemeljena u Volksgeistu – narodnom duhu i koja se mora jasno ograničiti i „zaštiti“ od
„negativnog utjecaja“ drugih („manje vrijednih“) kultura kako ne bi postala entartet – degenerirana.
Multikulturalizam se ne nalazi predaleko od ovog objašnjenja jer i sam vidi kulturne grupe kao
zatvorene cjeline, a njegova najvažnija razlika je u tome što zastupa mišljenje o mogućnosti mirnog
suživota i jednakog tretiranja različitih kultura unutar jednog društva, to jest na teritoriju jedne
države. Interkulturalizam ide još jedan korak dalje tražeći zajedničke crte u različitim kulturama čime,
osim mirnog suživota i tolerancije, omogućava dijalog i suradnju između kultura. Transkulturalizam
predstavlja drugu krajnost kulturalizma, u odnosu na monokulturalizam, jer podrazumijeva stapanje
(fuziju, hibridizaciju, sinkretizam) dviju kultura u jednu, novu (!) transkulturu.
Ono što je svim ovim kulturalizmima zajedničko jest njihovo inzistiranje na ključnoj ulozi koju
određena kultura igra u stvaranju i očuvanju individualnog identiteta. Prosvjetiteljski univerzalizam
ovakve stavove negativno opisuje kao kulturno relativističke ili partikularističke, zastupajući pritom
tezu o apstraktnoj i univerzalnoj prirodi čovjeka koja transcendira kulture i ostaje nepromijenjena
tijekom povijesti. Drugim riječima, prosvjetiteljski univerzalizam naglašava ulogu pojedinca koji nije i
ne smije biti određen bilo kakvim kolektivom, već svojom slobodnom voljom, preko društvenog
ugovora – contrat social – ulazi u odnos s drugim pojedincima.

Različiti pojmovi kulturalizama mogu se suprotstaviti pojmu univerzalizma. Multikulturalistički pristup

koji je prednjačio od kasnih 1980-ih do ranih 2000-ih danas je kompromitiran jer se smatra da je
pridonio kulturnoj segregaciji i getoizaciji europskih useljeničkih društava. Kao alternativa razmatra
se interkulturalizam, koji se na shemi interakcije između dviju kulturnih grupa nalazi puno bliže
krajnosti stapanja, dok multikulti ostaje zarobljen u polovici bližoj krajnosti sukoba. Političari i
stručnjaci diljem Europe odmiču se od stava koji kulturnu različitost tretira kao apsolutnu vrijednost,
postupno se primičući stavu koji naglašava potrebu za pronalaženjem zajedničkih točaka različitih
kultura i to u okviru liberalne demokracije i sekularizma.

U hrvatskom kontekstu, proučavali smo termine „pluralizma“ i „poštivanja različitosti“ koji se često
izvrću u terminologiji katoličkih udruga po pitanju zdravstvenog i spolnog odgoja u hrvatskim
školama. Takvo korištenje pojmova, koje za cilj ima izdvajanje, tj. segregaciju djece, nije opravdano
jer može poslužiti kao presedan za sve udruge koje imaju drugačije stavove od onih zapečaćenih u
hrvatskom ustavu. Osim toga, ono nužno vodi u vrijednosnu anarhiju i rastakanje političke zajednice.
Prema tome, stavovi i uvjerenja koji se nalaze izvan ustavnog kišobrana spadaju u domenu privatnog,
a ne javnog, i kao takve ih kao takve treba i tretirati.

Kulturna raznolikost i interkulturni dijalog u svakodnevnom životu

Kulturna raznolikost i interkulturni dijalog istraživali smo u Hrvatskoj i to u svakodnevnoj interakciji

većinske kulture s manjinskima. Iako ustavno uređenje jamči poštivanje manjina te navodi kako
„Etnička i multikulturna raznolikost i duh razumijevanja, uvažavanja i tolerancije doprinose
promicanju razvoja Republike Hrvatske“, često u praksi tome nije tako. Osim toga, malo se zna i o
dubini kontakata pa je tijekom 2009. provedeno istraživanje s ciljem saznavanja odnosa i percepcije
domicilnog stanovništva prema 'Drugima'. Ispitivali su se eventualni stereotipi prema strancima i
prema pripadnicima manjina u Hrvatskoj te stupanj tolerancije prema istima.

Na nacionalnoj razini rezultati pokazuju visok stupanj stereotipizacije prema Talijanima i Nijemcima
kao pripadnicima nacija, negativnu stereotipizacije prema Romima kao pripadnicima manjina te
negativnu stereotipizaciju prema Zagrepčanima kao regionalnim pripadnicima. Pojedine kategorije
tiču se negativnog i pozitivnog stereotipiziranja: tako 52% ispitanika smatra kako su Talijani brbljavi,
55% ih smatra da su Nijemci vrijedni, 42% da su Romi kradljivci, a 43% da su Zagrepčani uobraženi.

Po pitanju regionalnih pripadnika, većina stereotipizira jedino Zagrepčane, dok je za ostale regionalne
pripadnike situacija uglavnom pozitivna.

Po stupnju tolerancije prema pojedinim nacijama, manjinama i vjeroispovijestima, glorificira se

vlastita nacija i vjera (Hrvati i katolici) i to u većini hrvatskih regija. Stereotipi o Česima (škrti),
Englezima (hladni) i Rusima (pijanci) kod većine nisu duboko ukorijenjeni.
Viši je stupanj stereotipizacije pojedinih nacija odnosno manjina od strane onih ispitanika koji ih bolje
poznaju. Takav je slučaj iz ovog istraživanja npr. s Talijanima koji su u visokom postotku
stereotipizirani od strane Istrana i stanovnika Zadarske županije, Roma koji su na 'najlošijem glasu' u
Međimurju te Zagrebu i okolici, Čeha u kontinentalnim županijama u kojima žive kao manjina
odnosno Mađara u Osječko-baranjskoj županiji. Prema tome, češći kontakti s pripadnicima pojedinih
nacija/manjina, ponekad rezultiraju i većim stupanjem negativne percepcije o istima. Površne
kontakte, stoga, potrebno je unaprijediti stvarnim znanjem.
O Bošnjacima i Albancima prevladava uglavnom pozitivno ili neutralno mišljenje dok je o
Crnogorcima i Romima neutralno ili negativno. Srbi su manjina o kojoj je percepcija najnegativnija:
čak 71% ispitanika izrazilo se negativno prema toj manjini (28% loše, a čak 43% izrazito loše
mišljenje).
Po pitanju vjerske pripadnosti, katolici su nacionalno percipirani pozitivno u postotku od 79%.
Pravoslavni (42%), muslimani (49%) i Židovi (42%) većinski su percipirani neutralno što pokazuje da
vjera igra manje negativnu ulogu u percepciji ispitanika nego što je ima nacionalnost. Ipak, prilično su
značajni i postoci negativne percepcije tih vjeroispovijesti (Židovi 28%, muslimani 32%, pravoslavni
32%).
Izuzetno je vidljiva netrpeljivost prema određenim manjinama na regionalnoj razini, a naročito se u
tome ističu Šibensko-kninska i Zadarska županija. U većini županija u kojima dolazi do izravnih
kontakata s pojedinim manjinama vidljiva je stereotipizacija istih, bez obzira radi li se o pozitivnoj ili
negativnoj stereotipizaciji. Razloge tomu možemo tražiti u ukorijenjenosti pojedinih stereotipa kod
većinskog stanovništva koji ponekad mogu imati i svoju utemeljenost, ali i u niskom stupnju
tolerancije i obrazovanja većinskog naroda te u nevoljkosti prihvaćanja manjinske integracije.
Zaključujemo kako je odnos ispitanika prema većinskom narodu koji živi u Republici Hrvatskoj
(Hrvatima) odnosno prema većinskoj vjeroispovijesti (katoličkoj) izrazito pozitivan. Iako je takav
rezultat očekivan već zbog same činjenice da su Hrvati odnosno katolici većinsko
stanovništvo/vjeroispovijest u RH, to ujedno pokazuje i lokalnu vezanost za teritorij odnosno crkvu
kao izraze identiteta. Zbog prilično visokog stupnja stereotipizacije odnosno netolerantnosti prema
'Drugom' i 'Drugačijem' preporuča se pojačano obrazovanje o toleranciji prema 'Drugima' odnosno
uključivanje tematike koja se tiče drugih naroda i vjeroispovijesti u formalno i neformalno
obrazovanje.
U europskom geografskom okviru, velika većina pozitivno stereotipizira Zapadnu Europu što ukazuje
na vrijednosne stavove bliske zapadnoj kulturi koja se smatra poželjnom.
Povećanje broja putovanja jedna je od preporuka ovog istraživanja iako ono ovisi o financijskim,
socijalnim, osobnim i inim uvjetima koji moraju biti zadovoljeni i nije realno očekivati da će se oni s
lakoćom ispuniti. Mnogo se toga, međutim, može postići kroz programe pravilnog informiranja i
obrazovanja u Hrvatskoj, bez obzira radi li se o formalnom obrazovanju kroz školski kurikulum ili
neformalnim vidovima obrazovanja. U mnogočemu tome može doprinijeti i pojačano učenje o
vrijednosti vlastite kulture što osnovnoškolski kurikulum i predviđa, ali ne u dovoljnoj mjeri. Učenje o
drugim kulturama nužno je osnažiti kako bi se uklonilo snažno stereotipiziranje koje je ovo
istraživanje pokazalo.
Mogućnost istinskog interkulturnog dijaloga pretpostavlja znanje o pojedinim kulturama. Neznanje je
preduvjet za stvaranje stereotipa i površne percepcije 'Drugih'. Hrvatska je u tom smislu ksenofobna
zemlja pa je snažnija informiranost odnosno obrazovanje u tom pogledu poželjno rješenje.

Kulturna raznolikost i interkulturni dijalog u virtualnom okruženju

Međuodnos kulturne raznolikosti odnosno interkulturne komunikacije i virtualnog okruženja istražen

je i predstavljen u knjizi Digital Culture: The Changing Dynamics. Ona donosi priloge koji se
usredotočuju na pitanja vezana uz trendove u području digitalne kulture koji, kroz procese
konvergencije, sve više povezuju virtualni i realni prostor u novu iskustvenu dimenziju, i koji su
obilježeni komunikacijom kao glavnim aspektom suvremene kulture. Intencija ove publikacije bila je
istražiti razvija li se cjelokupni kontekst digitalne kulture u smjeru u kojemu ona može osigurati stanje
da bude otvoreni resurs za održivo društvo znanja u kojemu je neizbježna povezanost digitalnog
konteksta s očuvanjem kulturne raznolikosti, a koja je pak uvjetovana procesima interkulturne
komunikacije u mrežnom okruženju. Promjena konteksta koji je nastao prodorom ICT-a i digitalnih
mreža u sva područja našeg života i rada odredila je promjenu iz kulture u digitalnu (tehnološki i
iskustveno uvjetovanu) kulturu. Nova društvena ekologija određuje iskustva i mogućnosti koje
građani danas imaju i uvjetuje daljnje pravce društvenog i kulturnog razvoja. Ekologija medija
razmatra kako mediji utječu na ljudsku percepciju, razumijevanje stvarnosti, osjećaje i vrijednosti,
kako naša interakcija s medijima olakšava preživljavanje i razvoj. Nastale promjene propitkuju se kroz
pitanja ambijentalne inteligencije, javne sfere i pitanja autorskih prava, pravce razvoja digitalne
kulture i njezin utjecaj na društvenu ekologiju koju stvaramo kroz uspostavljanje novog
institucionalnog i zakonodavnog okvira. Javljaju se problemi privatnosti, zaštite autorskih prava te
institucionalnih i zakonskih okvira koji pokušavaju regulirati novonastale odnose. Nailazimo na
određen ambivalentan odnos većine korisnika, koji s jedne strane strahuju od gubitka privatnosti
(sindrom "Velikoga brata"), različitih oblika praćenja potreba ili fizičke prisutnosti putem mobitela
odnosno satelita; s druge strane svjesno na mrežu stavljaju i najprivatnije informacije (slike, video
itd.) iz svoje svakodnevnice u okviru neke od društvenih mreža. Slično je i s borbom za kontrolu
sadržaja, sudskim procesima protiv gusarstva (posebno glazbe i videa), ali i sve većom količinom
besplatnih sadržaja i programa. Naravno da se i ta besplatnost plaća, obično gubitkom privatnosti ili
gubitkom vremena, no to već pripada standardnim poslovnim modelima digitalnih medija.
Novi kontekst što ga donosi digitalna kultura pruža i nove mogućnosti djelovanja kroz mrežne
virtualne strukture što traži i novi odnos kulturnih politika prema novonastalim virtualnim
strukturama. Značajno je primijetiti da se u procesu stvaranja digitalne budućnosti kulturne politike
više bave digitalizacijom naslijeđa, nego pojavnošću novih kulturnih oblika gdje interaktivnost i
konvergencija postaju koji puta važniji od sadržaja. Analizira se i razvoj digitalnih struktura u
kulturnom sektoru, posebice kulturnih portala koji postaju nove komunikacijske strukture kulturnog
sektora u digitalnom prostoru. Ističe se važnost uspostavljanja institucionalne ekologije koja će
omogućiti gradnju demokratskog društva koje dozvoljava slobodan pristup i slobodnu razmjenu
informacija građanima, kao i podržati nove mogućnosti virtualne suradnje na dobrobit svih. U svemu
tome pojam 'solidarnost' pojavljuje se u većini priloga kao nit vodilja i potka digitalne kulture. Daju se
i neke procjene budućih kretanja na ovom području. Neki sljedbenici internetske religije vjeruju da je
digitalna globalizacija konačni stupanj ljudske evolucije. No sve promjene je još uvijek teško i
anticipirati. Revolucija se manje odnosi na ono što radimo, već na način kako to radimo, a strojevi u
budućnosti više se neće baviti fizičkim objektima već samo digitalnim značenjima.

Ista tema istraživala se i u hrvatskom kontekstu kroz projekt Connecting Croatia koji je pokazao da su
neki napori u smislu kreacije virtualnog kulturnog sadržaja učinjeni. Uzorak od 11 hrvatskih gradova
koji su se istraživali otkriva kontinuirano ulaganje u kompjuterizaciju javnih kulturnih ustanova te u
programe digitalizacije, osobito u muzejima, knjižnicama i arhivima. Gradovi tako dobivaju nove
načine prezentacije u kojima se promišljaju povijest i suvremeni život. Područje kulturnog turizma
također se redefinira: prezentacija kulturnih proizvoda u virtualnom prostoru kreira nove profile
kulturnih, tzv. post-modernih turista.

Kreativne industrije koje pripadaju privatnom sektoru pokazuju povećani interes za vlastitu
prezentaciju u virtualnom prostoru. Kulturne udruge također koriste potencijale novih tehnologija za
vlastitu promociju. Kulturni portali, kao nove strukture koje se rađaju u virtualnom svijetu, prisutni su
u svim sektorima: javnom, privatnom i civilnom. Svojim aktivnostima portali doprinose vidljivosti
kulturnog sektora i njegovih virtualnih resursa te diseminaciji informacija o kulturnim događanjima,
projektima i mogućnostima suradnje.

Rezultati istraživanja naglašavaju važnost pozitivnih aspekata digitalne kulture na nacionalnoj razini
te otvaranje prema međunarodnoj zajednici. Digitalna kultura u Hrvatskoj otvara te mogućnosti, no
mnoštvo je otvorenih pitanja u njenom razvoju. Hrvatska, osim u području kulturne baštine, ne
posjeduje strategiju razvoja digitalnog sadržaja ili digitalnih kulturnih usluga. Ne postoji ni strateški
dokument koji analizira važnost razvoja e-sadržaja i e-usluga u području kulture u širem društvenom
kontekstu. Digitalna se kultura percipira kao 'dodatni', samo djelomično integrirani aspekt kulturnih
aktivnosti. Na taj način, Hrvatska nije prihvatila iskustvo EU zemalja koje koriste inovativne pristupe u
svojim strategijama digitalnog sadržaja i resursa kako bi potakle participaciju u kulturi i umjetnosti.

Analiza javnog sektora odnosno javnih kulturnih ustanova na uzorku od 11 gradova pokazuje kako tri
osnovna komunikacijska čimbenika sadržaja (višejezična prezentacija, interaktivni/multimedijski
sadržaj, on-line usluge) ne pružaju mogućnosti intenzivnije interkulturne komunikacije i suradnje.
Prvenstveno je sprečava jezična barijera, a nedovoljan je i broj interaktivnog multimedijskog sadržaja.
Interkulturna komunikacija otvorena je, načelno, samo prema tzv. gradovima prijateljima no i tada je
sadržaj nepristupačan u virtualnom prostoru. Mnogi gradovi nemaju niti programe međunarodne
kulturne komunikacije prezentirane u virtualnom prostoru.
Ni tvrtke iz područja kreativnih industrija ne koriste sve mogućnosti virtualnog prostora. Njihove su
virtualne prezentacije statične i bez interaktivnog sadržaja; web stranice dizajnirane su kao brošure, a
ne kao složeni sustavi prezentacije informacija s mogućnošću komunikacije. Više tvrtki orijentirano je
prema domaćem tržištu pa su i web stranice uglavnom na hrvatskom što nije kompatibilno s njihovim
izvoznim mogućnostima.

Kulturne udruge koriste virtualni prostor u funkciji identifikacije, a ne kao sredstvo interaktivne
participacije i komunikacije. Kulturni portali, na sličan način, internet uglavnom koriste kao on-line
ekvivalent vlastitim tiskanim publikacijama umjesto da promoviraju participaciju (i interakciju)
korisnika, pa je i suradnja kulturnih portala na međunarodnoj razini rudimentarna.

Ako analiziramo virtualni prostor vezano uz turizam, vidljivo je kako je globalizacija donijela mnoge
promjene koje utječu na aktivnosti i navike ljudi u vrijeme godišnjih odmora: sve veća
industrijalizacija te posljedično i veća zarada rezultirala je u povećanom slobodnom vremenu, koje se
često koristi za putovanja. Fokusirajući se na tip novog turista, studije pokazuju kako je post-moderni
turist sklon individualnim programima ('uradi-sam') i internet rezervacijama (Tourism Highlights
2003: 1). Spomenute promjene vidljive su i u sektoru kulturnog turizma gdje se javljaju tri tipa
virtualnih aktivnosti: prije godišnjeg odmora, za vrijeme godišnjeg odmora te nakon godišnjeg
odmora. Virtualne aktivnosti prije godišnjeg odmora reflektiraju se u rezervacijama ili on-line prodaji
koja se nudi putem interneta, no i u potrazi za informacijama putem različitih on-line resursa. Pojavili
su se mnogi ICT sustavi koji služe kao nadopuna ili izravno utječu na turističke aktivnosti u vrijeme
godišnjih odmora, dok internet pruža mogućnost produljivanja iskustva godišnjeg odmora, promičući
destinaciju iznošenjem dojmova nakon samog odmora u virtualnom prostoru.

Virtualni prostor ima veliku ulogu u suvremenim turističkim aktivnostima, a tendencije turista da
koriste Internet pri organizaciji vlastitih putovanja tjeraju nas na promišljanje tradicionalnih, ali i
suvremenih marketinških metoda. Smatra se kako se bez kvalitetne web stranice ne može poslovati,
iako istraživanja koja bi potvrdila njihov stvaran utjecaj na kulturni turizam gotovo da i ne postoje.
Kako onda izmjeriti utjecaj web stranice na kulturno-turističko tržište? Odgovor leži u e-poslovanju. U
skladu s individualiziranim kulturno-turističkim profilom posjetitelja, neke kulturne ustanove i
organizacije shvatile su važnost kvalitetnih internet prezentacija svojih aktivnosti, ne samo za
poboljšanje prodaje svojih programa domaćem tržištu, već ciljajući i na međunarodno turističko
tržište. U tom smislu, ne fokusiraju se samo na prezentaciju svoje ustanove već nude i razne
multimedijske aktivnosti, virtualne ture te mogućnosti on-line rezervacije/prodaje.

Istraživanja izvješća o prodaji kulturnih ustanova pokazuju kako internet prodaja rapidno raste pa čak
i preuzima 'tradicionalnu' prodaju (na blagajni) te ima rastući i snažan utjecaj na privlačenje kulturno-
turističkog tržišta. Što su web stranice atraktivnije i bogatije tehnološkim mogućnostima, to više
turista privlače u destinaciju. Većina američkih odnosno zapadnoeuropskih kulturnih organizacija na
svojim web stranicama nudi on-line prodaju dok je situacija u zemljama jugoistočne Europe uvelike
različita. On-line prodaja u tim je zemljama prije iznimka no pravilo. Mali broj web stranica kulturnih
ustanova koje su tehnološki napredne koristi se on-line prodajom ili još češće samo on-line
rezervacijom. Većina kulturnih web stranica, međutim, samo je prezentacijskoga tipa što uključuje
statični tekst i fotografije. Promjene koje su u zemljama jugoistočne Europe u ovom području
potrebne, tiču se ne samo ispunjenja potrebnih preduvjeta (zakona, kompjutorske pismenosti, itd.)
već su stvar podizanja razine svijesti o mogućnostima koje virtualni prostor pruža.
Istraživanje je pokazalo kako je općenito mlađa publika naklonjena korištenju interneta za kupovinu
ulaznica za kulturna događanja, a kulturni programi koje preferira velika ili mlađa publika uspješniji su
u on-line prodaji. Iako podaci o udjelu on-line prodaje u ukupnoj prodaji u zemljama jugoistočne
Europe još uvijek pokazuju male postotke, moguće je predvidjeti njihov rast. U on-line kupovini
prevladava domaće tržište.

Općenito se može reći kako u zemljama jugoistočne Europe, s izuzetkom Slovenije, nedostaje
cjelovita vizija razvoja ICT-a u području kulture. Po mnogim pokazateljima, Slovenija se nalazi iznad
EU prosjeka, no u ostalim zemljama jugoistočne Europe e-poslovanje u kulturnom sektoru prilično je
nisko.

Činjenica je da zemlje jugoistočne Europe ne posjeduju jednake preduvjete koji moraju biti ispunjeni
kako bi mogli koristiti mogućnosti koje pruža virtualni prostor. Stopa penetracije interneta razlikuje
se od zemlje do zemlje kao i stopa penetracije širokopojasnog interneta. Djelomično, razlog tomu su i
prilično visoke cijene pristupa širokopojasnom internetu.

S druge strane, pristup internetu u poslovnom sektoru prilično je visok. Iako to pruža platformu za e-
trgovinu, nema mnogo tvrtki u zemljama jugoistočne Europe koje se koriste tom mogućnošću. Stoga
je i udjel on-line prodaje u maloprodajnim transakcijama nizak.

Zakonodavstvo koje regulira e-trgovinu postoji u pet istraživanih zemalja (Bugarska, Hrvatska,
Makedonija, Rumunjska i Slovenija). U drugim zemljama relevantni zakoni ili uopće ne postoje ili
postoje samo neki koji još uvijek nisu dovoljni da bi omogućili trgovinu u virtualnom prostoru.

Digitalizacija je prisutna u nekim dokumentima javnih politika, ali ne za sve kulturne sektore te ne sa
svrhom razvoja kulturnog turizma, a u nekim zemljama nema ni usklađenih podataka o trenutnom
stanju ICT sektora.

Prema tome, e-trgovina je u mnogim zemljama jugoistočne Europe još uvijek u povojima. Dobri
primjeri on-line prodaje u kulturnom sektoru postoje u Bugarskoj, Hrvatskoj i Sloveniji, no nisu dio
sustavnog javnog pristupa temi već su to dobre inicijative pojedinih ustanova, a ne rezultat
strateškog planiranja. Najbolji primjer prakse izložen ovim istraživanjem zasigurno je EXIT Festival iz
Srbije čiji uspjeh proizlazi iz inovativnog promišljanja on-line prodaje njegovih kreatora. Zaključci
temeljeni na dobrim primjerima prakse, međutim, ne mogu biti reprezentant situacije u pojedinoj
zemlji. Ipak, pokazuju kako su preduvjeti za ovu vrstu poslovanja stvoreni.

Kulturna raznolikost i interkulturni dijalog u lokalnoj geografiji

Mnogi gradovi koriste autohtonost i raznolikost vlastite kulture kako bi potakli svoj gospodarski,
društveni, kulturni, turistički, urbani razvoj. Iako u političkom okruženju i unatoč dobrim primjerima
prakse još uvijek postoji nepovjerenje u snagu koju kultura može imati kao glavni generator lokalnog i
regionalnog razvoja, njeni su potencijali nesumnjivi. Gradovi kao što su Newcastle i Gateshead,
Barcelona, Austin u Teksasu, Hergiswil u Švicarskoj, regije koje uključuju nekoliko mjesta (kao npr.
Nybro, Kosta, Emmaboda, Eriksmåla, Strömbergshyttan i Åseda u Švedskoj) ili pak gradske četvrti
poput East-Enda u Londonu razvili su društveni, kulturni, turistički, urbani i općenito gospodarski
život temeljen na kulturnim potencijalima.
U okviru projekta, stoga, proučavali smo kulturne potencijale Zagreba i Dubrovnika kako bi dobili
osnovu za sustavan razvoj tih gradova koji se temelji na kulturi, ali uključuje i druge vezane sektore.
Tako se uglavnom statična uloga kulture kao 'nadogradnje' kvalitete života građana pretvara u
dinamičan razvojni element povezan s ostalim sektorima, kao što su to npr. poduzetništvo, industrije
i turizam.
Zagreb kao središte kulturnih/kreativnih industrija ima gospodarski potencijal odnosno potencijal
kreiranja prepoznatljivosti grada upravo u tom području. Kratkoročno, tako, kulturne/kreativne
industrije mogu definirati suvremene ključne elemente kulturne identifikacije Zagreba koji mogu
utjecati na njegovu međunarodnu prepoznatljivost odnosno poslužiti kao ključna točka za turističku
privlačnost i prodaju te kompetitivnu prednost na turističkom tržištu (brendiranje). Dugoročno pak,
mogu utjecati na postavljanje temelja kulturnog planiranja u Zagrebu za što je potrebno strateško
postavljanje javne uprave prema sektoru kulturnih/kreativnih industrija; uspostavljanje seta kriterija
("identitetski indeks") za identitetski sustav grada Zagreba; te uključivanje kulturnih/kreativnih
industrija u cjelokupni kulturni sektor Zagreba.
Rezultati pokazuju da se razvoj kulturnih/kreativnih industrija u Zagrebu događa stihijski, disperzivno,
fragmentirano i bez doticaja s javnom upravom. Zagreb ne ulaže u sustavnu proizvodnju suvremenih
(lokalnih) kulturnih proizvoda, kao ni u promociju i „izvoz“ postojećih kulturnih proizvoda, a
gospodarski značaj kulturnog sektora tretira se kao rashodovna strana proračunskih sredstava.
Kulturni identitet grada Zagreba ne oblikuje se sustavno već se veže uz različite oblike kulturnih
tradicija, baštine, etno sadržaje koji često nisu ni autohtoni Zagrebu.
Potencijal po svim pokazateljima svakako postoji, od ljudskih resursa do financijskih sredstava, ali ne
postoji političko razumijevanje i profesionalna determinacija da se stanje kaosa organizira,
sistematizira i usmjeri u konkretnom razvojnom pogledu. Podaci pozivaju na stvaranje sustava za
područje kulturnih/kreativnih industrija, od prikupljanja statistike do potrebnih inicijativa i javne
podrške. Javna podrška ne znači i uključivanje kulturnih/kreativnih industrija u sadašnje postavke
kulturne politike i načine upravljanja u kulturi (u smislu da postanu dodatno proračunsko
opterećenje) već jasno određenje javnog značaja kulturnih/kreativnih industrija za razvoj lokalnog
kulturnog te socio-ekonomskog kapitala.

Na taj način, kulturna politika trebala bi odgovoriti na nove trendove u kulturnom stvaralaštvu te se
adaptirati novonastaloj situaciji u području kulture. Zagreb posjeduje značajnu kompetitivnu
prednost u stvaranju kulturnih proizvoda od strane kulturnih/kreativnih industrija samom činjenicom
da je najveća koncentracija kulturnih i kreativnih resursa upravo u Zagrebu. Međutim, ti resursi nisu
ciljano usmjereni i iskorišteni u razvojnom smislu.
Identitet Dubrovnika, s druge strane, počiva na njegovoj kulturno-povijesnoj baštini. Ona nalazi
partnera u snažnom priljevu turista koji posjećuju taj grad, no upravljanje turistima kao i upravljanje
baštinom često se događaju stihijski, a ne rukovodeći se sustavno predviđenim planom.
Jedan od velikih rizika koje donosi isključivo oslanjanje na turizam kao primarnu granu gospodarstva
jest gubljenje identiteta grada i stvaranje novog identiteta destinacije, resorta u kojem se kulturna
baština pozicionira kao glavna atrakcija za privlačenje masovnog broja turista. U takvom
novonastalom kontekstu, u kojem rapidno nestaju osnovne urbane karakteristike Dubrovnika,
strateško planiranje lokalnog kulturnog razvoja postavlja se kao složen i zahtjevan zadatak u kojem
se moraju uskladiti interesi turističkog tržišta koje nameće posvemašnju komercijalizaciju lokalne
kulturne ponude s nastojanjima da se kroz kulturnu baštinu i poticanje lokalnog stvaralaštva
suvremene umjetnosti očuva i razvije lokalni kulturni identitet kao i ekonomski prosperitet. Analiza
stanja iz prve faze projekta izrade strategije pokazuje da je, prema broju stanovnika, Dubrovnik grad s
najvećom kulturnom infrastrukturom, najvećim proračunskim izdvajanjima za kulturu, najvećim
prihodima iz djelatnosti kulture (npr. Dubrovački muzeji i Dubrovačke zidine) u Hrvatskoj. Gradska
administracija, koja upravlja lokalnim kulturnim sektorom, pristupila je izradi strateškog plana razvoja
dubrovačke kulture koji se, nakon završene analize stanja, nalazi u procesu donošenja odluka vezano
za prioritete razvoja lokalne kulture koji predstavljaju ekonomsko i političko pitanje Dubrovnika,
njegovih mogućnosti, smjerova i perspektiva budućeg razvoja.
Paralelno procesu izrade strategije lokalnog kulturnog razvoja Grada, glavna muzejska ustanova i
okosnica kulturno-turističke ponude Dubrovnika, Dubrovački muzeji Dubrovnik, napravila je plan
razvoja muzejske djelatnosti. Istraživanja su pokazala kako muzeji, od svih kulturnih institucija imaju
najveći potencijal u turističkom poslovanju, budući da često predstavljaju središnja mjesta tumačenja
lokalne povijesti, ali i suvremenog života, može se zaključiti kako su Dubrovački muzeji (DUM)
središnja okosnica predstavljanja i tumačenja dubrovačkog identiteta. Obzirom na detektirane
probleme u toj instituciji, te kako bi uloga muzeja optimalno odgovarala takvoj viziji, nužno je
povećati izvrsnost u njihovoj osnovnoj djelatnosti (prikupljanje, obrada, istraživanje, čuvanje,
prezentacija i interpretacija kulturne baštine); unaprijediti razvoj ljudskih resursa; povećati kulturnu
participaciju i zadovoljstvo posjetitelja; poraditi na prilagodljivosti vlastitih aktivnosti; te povećati
vlastite financijske prihode i ulaganje u razvoj muzeja. S istim ciljem potrebno je uvesti promjene i u
institucionalni okvir odnosno organizacijski ustroj muzeja. One pak ovise o promjeni Statuta DUM-a.
Osim što reguliraju unutarnji organizacijski ustroj, promjene u Statutu trebaju propisati i konkretne
odnose, prava i obveze s osnivačem.
Vezano za unutarnji ustroj Muzeja i način funkcioniranja ustrojbenih jedinica, kojih je ukupno pet,
predlažu se i veća autonomnost ustrojbenih jedinica, prvenstveno u programskim djelatnostima,
promidžbenim poslovima i financijskom poslovanju. Sukladno tome, voditelji ustrojbenih jedinica –
kustosi, dobivaju veće ovlasti i odgovornosti nad ustrojbenom jedinicom te za svoj rad ne odgovaraju
samo ravnatelju, nego i Upravnom vijeću DUM-a te podnose samostalni izvještaj Upravnom vijeću,
Upravnom odjelu za kulturu Grada Dubrovnika te kao prilog čine integralni dio izvještaja o radu kojeg
ravnatelj/ica podnosi osnivaču, odnosno Gradskom vijeću Grada Dubrovnika. Također, predlaže se da
ustrojbene jedinice artikuliraju trajne planove i programske smjernice svojih aktivnosti u
dokumentima koji bi bili predviđeni Statutom. Svi ti dokumenti trebaju uključivati načela
orijentiranosti prema publici; programe razvoja publike; diversifikaciju kapaciteta i ljudskih resursa
ustrojbenih jedinica; planove tehnološkog razvoja tj. digitalizacije ustrojbenih jedinica; te kreativno i
inventivno planiranje programskih aktivnosti.

Potrebno je osnažiti ulogu Stručnog vijeća, a predlaže se i depolitizacija i decentralizacija donošenja

odluka, stručna evaluacija i nadzor muzejske djelatnosti od strane stručnog tijela za kulturu.

Za lokalni razvoj temeljen na kulturi, poželjno bi bilo izraditi strateške planove svih kulturnih ustanova
u Dubrovniku te ih koordinirati u zajednički teritorijalni razvoj.

Kulturna raznolikost i interkulturni dijalog u turizmu

Kontakt između dvaju ili više kultura koji se ostvaruje u turističkom procesu, prilika je za promišljanje
o vlastitom i tuđim identitetima. On može imati pozitivne, ali i negativne posljedice kao što je
stvaranje stereotipa, komercijalizacija kulture, destrukcija baštine, izazivanje društvenog konflikta itd.

Istraživanje čiji je rezultat knjiga Kultura, turizam, interkulturalizam bavilo se upravo tim kontaktom i
njegovim posljedicama. Strane nacije koje su bile predmet ovog istraživanja su uglavnom uobičajeno
hrvatsko turističko tržište (Slovenci, Nijemci, Englezi, Talijani, Česi, Mađari, Amerikanci), a neki od njih
su ujedno i manjine koje žive u Hrvatskoj (Slovenci, Nijemci, Talijani, Česi, Mađari). Na nacionalnoj
razini ne postoji znatnije lošiji stupanj tolerancije prema ovim nacijama, osim prema Slovencima.
Tako su najpozitivniji stavovi prema Nijemcima, Englezima, Amerikancima i Talijanima.

Budući da je odnos s turistima tranzitorne naravi i nije stalan, takav je odnos izuzetno pogodan za
stvaranje stereotipa. Ne treba posebno ni isticati da upravo turisti stanovnicima pojedinih županija
omogućuju i ekonomske prihode pa je loš stav prema pojedinim turističkim tržištima (npr. Česima)
posebno osjetljiv. U tom smislu, potrebno je iz neposrednog kontakta s turistima učiti o razbijanju
pojedinih stereotipa pa se preporuča pojačano obrazovanje o pripadnicima drugih naroda što je kao
formalni vid obrazovanja moguće uklopiti u već postojeći školski kurikulum, ali i koristiti priliku za
neformalne načine spoznavanja o 'Drugima'.

Kroz putovanja u inozemstvo istraživao se odnos prema 'Drugom' kako bi se izmjerio kontakt kroz
putovanja. Također, istraživala se i percepcija te odnos prema turistima te prema samom putovanju
kako bi se odredio njegov potencijal kao platforme za učenje o 'Drugim' kulturama te u promidžbi
interkulturnog dijaloga.
Podaci o putovanjima u inozemstvo pokazuju šarolikost i nejednakost uzorka. Više od petine (23%)
ispitanika nikada nije putovalo u inozemstvo što pokazuje da veliki broj ispitanika kroz putovanje nije
imao niti priliku upoznavati druge zemlje i kulture. S druge strane, više od trećine ispitanika (36%)
putovalo je čak u tri ili više zemalja, a četvrtina njih u jednu stranu zemlju. Prema tome, najveći je
broj onih koji su putovali u nekoliko zemalja što predstavlja preduvjet za mogućnosti spoznavanja
'Drugih', no značajan je i broj ispitanika koji takvu priliku nisu imali.
Najčešće se posjećuju zemlje koje graniče s Hrvatskom ili one koje su dom hrvatskoj dijaspori, kao
npr. Slovenija, Bosna i Hercegovina, Austrija, Italija, Njemačka, Mađarska, Srbija. Ispitanici Grada
Zagreba najviše su putovali u inozemstvo (više od petine, točnije 23%). Slijede Međimurska (11%) i
Splitsko-dalmatinska županija (7%) sa znatno nižim postocima, dok se najmanje putuje iz Virovitičko-
podravske, Vukovarsko-srijemske, Brodsko-posavske, Sisačko-moslavačke i Požeško-podravske
županije.
Općenito, gradska djeca putuju više od seoske djece.
Većina ispitanika ima pozitivan odnos prema turistima općenito. Iako se u odgovorima iščitavaju
stereoptipi prema turistima, oni su većinom pozitivni. Na isti način, velika većina ispitanika (82%)
pozitivno stereotipizira putovanja što dokazuje percepciju putovanja kao pozitivnu pojavu.
Istraživanje je tako pokazalo kako su putovanja dobra platforma za interkulturni dijalog, učenje o
vlastitoj i tuđim kulturama odnosno o kulturnoj raznolikosti. Iako je priličan broj ispitanika koji nisu
imali prilike putovati u inozemstvo odnosno unutar Hrvatske, to ne znači da kontakti s drugim
kulturama ne postoje. Za dio ispitanika oni se ostvaruju kroz turizam u našoj zemlji, a za dio u
svakodnevnom suživotu s manjinskim stanovništvom. Pokazalo se da kontakti koji se ostvaruju kroz
turizam odnosno putovanja uglavnom imaju pozitivni predznak zbog pozitivne percepcije samih
putovanja. Negativan je, ipak, stav prema pojedinim turističkim tržištima koja dolaze u Hrvatsku iako
ne prevladavajući. On se, međutim, ne može objašnjavati isključivo samim kontaktom već nizom
čimbenika koji nisu bili predmetom ovog istraživanja.

Istražujući utjecaj kulturne raznolikosti na kulturni turizam, kroz niz manjih istraživanja objavljenih u
pojedinim člancima, primijećena je sve veća segmentacija tržišta. Iako je sam kulturni turizam tržišna
niša za specijalizirano tržište, globalizacijski procesi koji često donose uniformnost, rezultirali su
potražnjom za još uže specijaliziranim proizvodima. U tom smislu, i sam kulturni turizam fragmentira
se na svoje uže specijalizirane podskupine kao npr. hobi turizam i kreativni turizam. Kreativni turizam
definira se kao učenje osobite vještine ili izrada proizvoda koji pripadaju kulturi lokalne zajednice
(Raymond) pa tako postaje tražena vrsta putovanja budući da promovira lokalne proizvode i vještine
koji su izraz kulturne raznolikosti. U tom smislu, kulturno-turističko poslovanje teško se više može
oslanjati na agencijska putovanja i tour operatore. Nasuprot tome, ta su putovanja izrazito
individualizirana iako još uvijek postoje aranžmani za veće grupe turista koji, međutim ne pripadaju
profilu 'pravih' kulturnih turista, odnosno onih koje literatura naziva turistima motiviranih kulturom
(čija je osnovna motivacija za putovanje kultura). Ista individualizacija odražava se i u virtualnoj sferi
budući da kulturni turisti svoja putovanja najčešće organiziraju sami i to putem interneta. Stoga
internet postaje jednim od najvažnijih promocijskih alata u sferi kulturnog turizma.

Tako i rezultati pilot istraživanja turističkih preferencija provedenog u Zagrebu pokazuju potencijale
turističkog razvoja temeljenog na kulturi, a kao najzanimljivije točke atraktivnosti pokazuju se
povijest i arhitektura. U tom smislu, ponovno se primjećuje segmentacija kulturno-turističke ponude,
no za krajnju potvrdu ovih rezultata, predlaže se istraživanje na većem uzorku što se predviđa
daljnjim istraživačkim planovima.

Kulturna raznolikost u ekonomiji kulture

Kao temelj za istraživanje ekonomije kulture u okviru projekta objavljena je knjiga Abeceda kulturnog
turizma koja definira ishodišne pojmove kulture, turizma, kulturnog turizma te uvodi nove pojmove
kreativnog i hobi turizma koji predstavljaju trendove fragmentacije kulturnog turizma i sve više
specijalizacije tržišta. Opis rada međunarodnih organizacija u kulturnom turizmu poslužio je kao
osnova za analizu uloge države u kulturnom turizmu rezultati koje su kasnije i predstavljeni u knjizi i
čime je 'priređen teren' za promišljanje kulturno-turističkih politika.

Gospodarski pristup kulturnim dobrima temeljen na kulturnoj raznolikosti, nadalje je obrađen u knjizi
Kultura u izlogu. Iako se knjiga usredotočuje na gospodarsku valorizaciju kulturnih dobara, ona
zagovara i druge vrste njihove upotrebe. Želimo li osigurati održivi život kulturnih dobara,
prvenstveno im moramo odrediti namjenu. Svaka inteligentna namjena kulturnog dobra bolja je od
nikakve namjene. Upotrebom dobra osigurava se i njegov vijek trajanja kroz vrijeme, no uz to je
potrebno kontinuirano podizati javnu svijest o potrebi očuvanja baštine. Dosad se pokazalo da je
najučinkovitiji način kreiranja brige o baštini, odnosno podizanja svijesti o potrebi njezina očuvanja
upravo njezina gospodarska valorizacija.
Svaki korak u upravljanju kulturnim dobrima, međutim, specifičan je za pojedino kulturno dobro.
Opća pravila trebaju nam biti orijentir, a ne zakon 'zapisan u kamenu'. Ponekad je nužno pribjegavati
kompromisima, ali nikada se ne smije zaboraviti da je očuvanje samog primjerka baštine, odnosno
lokaliteta primarni cilj upravljanja. Stoga je važno razviti sposobnost prilagodbe danim situacijama,
lokalitetima, zajednicama, odnosno obilježju samog kulturnog dobra. Za uspješno upravljanje,
potrebna su i specifična znanja pa tako knjiga zastupa i ideje o obrazovanju za kulturno
poduzetništvo.

Gospodarenje baštinom proučavano je i u okviru izrade Strategije očuvanja, zaštite i održivog

gospodarskog razvoja kulturne baštine RH za razdoblje 2011.–2015. i sadrži smjernice i mjere kao
okvir za konkretne razvojne projekte za održivo korištenje kulturne baštine. Dokument sadrži analizu
stanja kulturne baštine RH i to u području materijalne i nematerijalne baštine, konzervatorsko-
restauratorske djelatnosti, informacijskog sustava kulturne baštine, a promatra odnos civilnog
društva i crkve naspram baštini kao i njeno financiranje. U području gospodarske uporabe kulturne
baštine, posebno se bavi kulturnim turizmom i poduzetništvom temeljenim na kulturnoj baštini.
Nakon razrade problematike, Strategija donosi viziju i ciljeve, kao i mjere, a kako bi Strategija mogla
započeti s implementacijom očekuje se i razrada akcijskog plana.

S jedne strane, dakle, istraživali su se potencijali kulturne baštine u ekonomiji kulture, a s druge
strane potencijali kulturnih/kreativnih industrija. Rezultati već spomenute studije Zagreb kao
kulturni proizvod djelomice su već izneseni, a ovdje predstavljamo one koji se fokusiraju na
ekonomsku komponentu kulturnih/kreativnih industrija. Istraživao se potencijal 9 djelatnosti
(arhitekturu, dizajn, film, glazbu, izvedbene umjetnosti (kazalište i ples), likovne umjetnosti,
nakladništvo, obrte i oglašavanje) za gospodarski razvoj Zagreba.

Osnovni termin kojim Studija barata je kulturni proizvod. Pod tim pojmom podrazumijeva se proizvod
koji utjelovljuje ili prenosi kulturni izraz bez obzira na komercijalnu vrijednost koju posjeduje. Odnosi
se na tvorevine proizašle iz djelatnosti kulturnih/kreativnih industrija poput knjiga, snimljenih nosača
zvuka, filmova, izgrađenih objekata, vizualnih oblikovanja itd. Pojam kulturnog proizvoda precizno
ukazuje na kontrastne karakteristike koje tvorevine kreativnih industrija čine polemičnim: s jedne
strane možemo ih definirati kao izraze kulturnih vrijednosti društva iz kojeg nastaju, dok se s druge
strane mogu interpretirati kao ekonomska dobra koja su stvorena, distribuirana i konzumirana prema
tržišnim pravilima i uvjetima. Upravo zbog ovih karakteristika, kulturni proizvodi imaju veliku moć
utjecaja na estetska i ideološka oblikovanja društva (društvenih zajednica) kao i na društvenu
ekonomiju.

Rezultati pokazuju kako se kultura u Zagrebu tretira na prilično statičan i anakron način, a svaki
spomen pojma "industrija" u kontekstu kulture se odbacuje. Treba naglasiti, međutim, kako vezivanje
pojma industrije uz pojam kulture ne označava nužno komercijalizaciju kulture već joj nudi priliku za
prilaženju većem tržištu, uz potrebne mehanizme zaštite. No, iako je Zagreb centar
kulturnih/kreativnih industrija Hrvatske, kulturni sektor Zagreba slabo prepoznaje vlastite potencijale
i snagu, a nerazumijevanje koncepta kulturnih/kreativnih industrija vidljivo je na nekoliko razina: od
lokalne uprave preko strukovnih udruga i samih kulturnih stvaralaca do ključnih dionika za poticanje
razvoja kulturnih/kreativnih industrija.

U kontekstu stvaranja profita i prepoznatljivosti grada, najrelevantnijim kulturnim/kreativnim

industrijama u Zagrebu odnosno kao one s najvećim razvojnim potencijalom struka smatra glazbu,
film, arhitekturu, kazalište, dizajn i ples. O kvaliteti nekih od tih kulturnih industrija (npr. arhitektura,
dizajn) svjedoče i međunarodni pokazatelji (mnoge osvojene nagrade), no izostaje stvarna
industrijska ili za početak barem manufakturna proizvodnja. Ostale kulturne/kreativne industrije
također imaju razvojni potencijal, ali je on od strane struke nešto manje prepoznat.

Slični procesi koji se događaju u području kulturnog turizma, a tiču se fragmentacije ponude na uske
tržišne niše (a u skladu s fragmentacijom tržišta), uočavaju se i u području ekonomije. Iako je
globalizacija utjecala na uniformiranje kulturnih ukusa i stilova danas se uočavaju promjene kao
odgovor na takvu 'istost'. Nekad snažno brendiranje pojedinih proizvoda odnosno tvrtki danas
pokreću suprotan proces tzv. debrendiranja. Radi se o strategiji ispuštanja naziva tvrtke iz svih
komunikacijskih materijala, od pakiranja proizvoda do oglasa, kako bi se ublažio korporativni dojam i
brendu dalo 'ljudskije' lice. Upravo animozitet koji se u posljednje vrijeme širi prema korporativnoj
kulturi, stvorio je preduvjete za procese debrendiranja i sve značajnije individualizacije proizvoda
prilagođenog kupcu (tako npr. Starbucks čak ispisuje imena kupaca na šalice kave koje nudi). Kupci su
sve zahtjevniji pa se i tvrtke svojim proizvodima prilagođavaju njihovim vrlo individualiziranim
ukusima. U tom smislu, može se reći da je globalizacija, zbog uniformnosti koju načelno donosi na
svjetskom tržištu sada okrenula takve procese i izazvala inverzne učinke: sve veće zahtjeve tržišta i
sve specijaliziranije proizvode. Načelno gledajući, i proces debrendiranja bi se mogao nazvati vrstom
brendiranja, ali onog koji je prilagođen vrlo uskom tržištu. To predstavlja određene teškoće za
proizvode namijenjene masovnom tržištu (koje nikad neće nestati, baš kao ni masovni turizam), ali je
ujedno i prilika za kulturu, a u hrvatskom kontekstu i kulturne/kreativne industrije koje su još uvijek u
okruženju manufakturne proizvodnje pa čak i proizvodnje pojedinačnih proizvoda. Ako povučemo
paralelu s kulturnim turizmom čija su istraživanja pokazala da je njegovo tržište vrlo individualizirano,
višeg obrazovanja, veće platežne moći, a analogno tome i veće potrošnje u destinaciji te sklono
konzumaciji vrlo specifičnih kulturnih proizvoda, tada se ponovno uviđa potencijal kulture za takvo
usko specijalizirano tržište i to ne samo u području turizma. Danas u Hrvatskoj to još uvijek, međutim,
ostaje na razini potencijala budući da je za plasman takvih individualiziranih proizvoda potrebno
ispuniti još niz preduvjeta.

Na razini kulturnih politika, istraživanje ekonomije kulture često je vrlo zanimljiva tema budući da već
godinama svjedočimo smanjenju javnih proračuna za kulturu. Kulturne politike, stoga su često
zainteresirane za alternativne načine financiranja kulture kako bi se javni proračun rasteretio. Studija
Encouraging Private Investment in the Cultural Sector koja je u okviru projekta izrađena za Europski
Parlament istražila je situaciju po tim pitanjima u pet europskih (Italija, Nizozemska, Poljska,
Slovenija, Velika Britanija) zemalja te je usporedila sa SAD-om. Rezultati pokazuju da je u europskom
modelu javni sektor taj koji uglavnom odgovoran za održive modele i poticanje privatnih ulaganja u
kulturu i to na različite načine, od izravne promocije (kao npr. u Francuskoj) preko korištenja tzv.
arm's length organizacija (neovisnih tijela kao što su npr. Arts Council u Velikoj Britaniji ili Irskoj), do
nevladinih poticaja. Vidljivo je ipak da je europski sustav kulturnog financiranja pretežno orijentiran
na državu. Zbog spomenutih ograničenja u javnim proračunima, međutim, očekivalo bi se snažnije
eksperimentiranje sa sustavima privatnog financiranja kulture, no kulturne politike zaostaju u
odgovorima na takve trendove i izazove. Od istraživanih zemalja, Nizozemska i Velika Britanija imaju
najnaprednije mehanizme i mjere poticanja davanja u kulturu od strane privatnog sektora. U Sloveniji
i Poljskoj ti su sustavi slabo razvijeni, a Italija je na pola puta (još uvijek s velikom dominacijom
države, ali i s mogućnošću uključivanja privatnog sektora).
U europskim kulturnim politikama, tako, tri su glavna izvora financiranja kulture: javna podrška,
privatna podrška i prihodi. Nacionalne kulturne politike naglašavaju ekonomiju mješovitog
financiranja kako bi se postigla održivost kulturnog sektora. Javna podrška uglavnom je usmjerena na
kulturnu infrastrukturu i proizvodnju, no u posljednje se vrijeme fokusira i na potrošnju. Neizravne
javne mjere putem poreznih poticaja dobro su razvijene, ali korištenje tih mjera od strane građana,
kulturnih organizacija i poslovnih subjekata u pojedinim zemljama različitog je intenziteta. Smanjenje
PDV-a na kupovinu kulturnih roba i usluga najčešća je mjera u području kulturnih industrija, a
sponzorstva privatnog sektora prisutna su u svim istraživanim zemljama iako s prilično malim
udjelom. Pored toga, u mnogim se zemljama koriste i sredstva lutrije za kulturu.

No, tendencija preuveličavanja potencijala privatnih ulaganja kao alternative ulaganja javnog sektora
je kontroverzna budući da se i privatna sredstva rapidno smanjuju. S druge strane, profesionalizacija
prikupljanja sredstava za kulturu nije adekvatno razvijena, a zapošljavanje profesionalaca u tom
smislu vrlo je rijetko zbog nedostatka financiranja središnjih kulturnih odnosno umjetničkih
djelatnosti.

Razlike u financiranju kulture između Europe i SAD-a vrlo su velike kako u veličini, tako i u strukturi
privatnih donacija. Neke od tih razlika tiču se političkog i zakonskog okruženja, a neke su uvjetovane
resursima posvećenih prikupljanju sredstava. Neke su pak dio tradicije i kulture doniranja.

Kulturna raznolikost i interkulturni dijalog u javnim politikama

Očuvanje kulturne raznolikosti, kroz procese globalizacije odnosno proširenja EU nailazi na brojne
izazove što utječe i na kreaciju novih odnosno prilagođavanje starih kulturnih, obrazovnih, turističkih,
socijalnih, gospodarskih i inih politika EU. Kako pronaći odgovore na pitanja važnosti kulturne politike
u procesu proširenja u pogledu očuvanja kulturne raznolikosti, izazova i ograničenja kulturne politike
Europske unije, mjera potrebnih za smanjenje crta razgraničenja među različitim kulturama, stupnja
isključenosti manjina u slučaju većeg broja otvorenih interkulturalnih dijaloga?

Globalizacija je utjecala na uniformiranje kulturnih ukusa i stilova ograničila je ulogu vlada u ponudi
kulturnih proizvoda (Our Creative Diversity 1995: 237). To predstavlja nove izazove za kulturnu
politiku. Stari instrumenti nacionalnih kulturnih politika su se izlizali i nisu u stanju nositi se s
nadmoćnošću globalne kulture. Stoga se javlja potreba za univerzalnim načelima kulturnog otpora,
iako nije jasno određeno prema kome je taj otpor usmjeren (McGuigan 2004: 100). On je danas
najčešće usmjeren prema korporativnoj kulturi i neo-liberalnoj ekonomiji, ali se njegovi rezultati
teško ostvaruju. Stoga se u svijetu izražava potreba promjene paradigme javnih politika. Gdje je,
međutim, Hrvatska?

Pomaci koji su se sredinom 90.-ih događali na međunarodnoj razini kulturnih politika i što je vidljivo u
dokumentima Vijeća Europe odnosno UNESCO-a In from the Margins te Our Creative Diversity, a koji
predlažu nove pristupe razvoju kulture i kulturnim politikama prema konceptu kulturnog rasta i
poticanju kreativnih potencijala, nisu u to vrijeme bili vidljivi i u Hrvatskoj. Ta diskrepancija u
trendovima vidljiva je ne samo na razini kulturnih već i u obrazovnim politikama što dokazuju i
rezultati istraživanja predstavljenog u našem istraživanju objavljenom u knjizi Kultura, turizam,
interkulturalizam.
Po pitanju kulturne politike, socijalističko nasljeđe kulture kao "transmisije partijske ideološke ili
političke volje", 90.-ih godina prošlog stoljeća doživljava promjenu. Kultura se mijenja ratom: od
jugoslavenskog (multinacionalnog), jednostranačkog, do hrvatskog (nacionalnog), višestranačkog
(Vujić 2003: 9). Donekle i shvatljivo, u 90.-ima je kultura bila u službi novostvorene države i trebala je
promicati nacionalne vrijednosti što je imalo negativne posljedice na multikulturno društvo. U to se
vrijeme kulturna slika Hrvatske ocjenjivala kao konzervativna i nacionalno zatvorena, zapostavljala se
alternativna kultura i kultura mladih, a odlučivanje u kulturi držalo se nejavnim i netransparentnim
(Vujić 2003: 11). Obilježavala ju je i monopolizacija odlučivanja.

Zaokupljena idejom nacionalnog te zatvorena u vlastite granice, kultura u Hrvatskoj u to vrijeme nije
pratila trendove koji su se događali na međunarodnoj razini kulturnih politika. Promjene percepcije
kulture u smislu rasta i razvoja u kojima se kulturna raznolikost promatra kao jedan od osnovnih
elemenata cjelokupnog održivog razvoja počinje se u nas događati paralelno s novim desetljećem, a
jedno od najvažnijih događanja obilježila je ministarska konferencija Međunarodne mreže za kulturnu
politiku (International Network for Cultural Policy) koja se održala u Opatiji 2003. godine. Ona je
pokušala odrediti način pozicioniranja kulture u odnosu na druge elemente globalizirajućeg svijeta
kako bi se osigurao ravnopravan razvoj i trgovine i kulture, izbjegavajući svođenje kulture na
unificiranu robu.
Odmah potom uslijedila je i Ministarska konferencija Vijeća Europe s temom interkulturnog dijaloga
na kojoj je donijeta Deklaracija o interkulturnom dijalogu i sprječavanju sukoba.
To su zasigurno bili ključni momenti u kojima je Hrvatska hvatala korak sa svijetom, iako čitavo
desetljeće kasnije. Ne može se reći da su potom uslijedile strelovite promjene u području kulture, ali
je to bio vidan zaokret pa se i danas u pojedinim poticajnim mjerama preferiraju oni projekti koji
imaju dimenziju multikulturalnosti, interkulturnog dijaloga te isticanja kulturnih raznolikosti. I to ne
samo ideološki, već i konkretno kroz razvoj kulturnog poduzetništva ili kulturnog turizma npr. Budući
da je multikulturalizam hrvatska stvarnost, kako u svakodnevnom suživotu s manjinskim zajednicama,
tako i kroz sezonske turističke kontakte, takva se politika mogla i morala očekivati.

Po pitanju obrazovanja, hrvatska nacionalna politika nije doživjela takav zaokret kao kulturna politika.
Hrvatsko obrazovanje od 90.-ih pa do danas obilježava etnocentristički pristup što je leglo za
stvaranje stereotipa. Primarno obrazovanje prolazilo je kroz reformu na bazi tzv. nacionalnog
obrazovnog standarda koji je trebao poticati kreativnost i interdisciplinarno učenje, a posljedično
integrirati i multikulturni pristup, no od njega se brzo odustalo zbog manjka odgovarajućih nastavnih
sredstava za nove metode poučavanja. U tercijarnom obrazovanju formalno je dovršen bolonjski
proces koji i u praksi omogućuje odnosno potiče obrazovanje u interkulturnom okružju, no
supstancijalna transformacija visokog obrazovanja nije učinjena (Flego 2005: 165).
Europske obrazovne politike pretežito ističu potrebu cjeloživotnog učenja koje potiče suradnju,
učenje jezika i interkulturni dijalog, a sve s ciljem razvoja pojedinca, razvoja društva i gospodarstva
(Žiljak 2005: 72) što ima posljedicu u povećanju konkurentnosti te ukupnom razvoju društva. Iz
Lisabonske strategije potječe i termin društva znanja, koji se u početku izražava sintagmom "društvo
koje uči". Hrvatska obrazovna politika deklarativno prihvaća te europske trendove, a sintagma
"društvo znanja" do danas je prisutna kao poštapalica s negativnim predznakom. Pojedine reforme u
obrazovnom sustavu često su imale dobru osnovu, ali ishitrena primjena mimo znanstvene i stručne
verifikacije nije dala željene rezultate.
Dosadašnji pomaci u obrazovanju izvan kurikuluma učinjeni su samo na razini pojedinih škola
odnosno nastavnika koji su bili otvoreniji prema programima međunarodnih organizacija i civilnog
društva, no ne i na razini cjelokupnog obrazovnog sustava.

Pitanje redefiniranja kulturne politike osobito je bitno sagledati u svjetlu konvergencije kulture i
digitalnog okružja te cjelokupne globalne povezanosti gospodarskih, političkih i društvenih promjena.
U tom smislu, predstoje i logične promjene u odnosu kulturnih mreža i kulturnih politika. Pored toga,
razvoj tehnologije uvelike utječe na promjene u sektoru kulture pa je stoga potrebno redefinirati i
ulogu kulturnih politika u takvom razvoju. Razvoj tehnologije uvelike utječe na deteritorijalizaciju
umjetničkog stvaranja odnosno poslovanja te kreira tzv. hiper-teritorij, dovodi do umjetničkih
inovacija te virtualnih muzeja. U tom smislu, umjetničke organizacije susreću se s promjenama
obzirom da novi stvaratelji zahtijevaju specifične vještine i znanja. Mijenja se uloga autora, a zadaće
umjetnosti postaju pluralne i interdisciplinarne. Umjetnost u virtualnom prostoru dovodi do pojave
radova koji mijenjaju odnos umjetnost – društvo, što rezultira suradnjom između umjetnika,
informatičara i internauta pa stvaranje umjetnosti u virtualnom prostoru povezuje umjetnički rad i
tehnološku ekspertizu. Vidljivo je i povećano inventivno iskustvo amaterskih skupina što se
posljedično reflektira i na turistički sektor, osobito kroz pojavu novih oblika turizma kao što je
kreativni turizam. Kreativnost, tako, ne samo u umjetničkom, već i u prezentacijskom,
interpretacijskom te poslovnom smislu, ponovno dolazi u prvi plan čemu bi se kulturne, ali i
medijske/informacijske politike morale prilagoditi.

Kako dalje?
Ujedinjena i integrirana demokratska Europska unija jedino može biti raznolika i multikulturalna.
Međutim, ne postoji jedinstven način koji bi pomogao u nadilaženju problema. Postavljene mjere
odnosno programi koji su predviđeni za financiranje i podupiranje kulturne raznolikosti i kako bi se
ista očuvala mogu se evaluirati tek nakon što sve aktivnosti u okviru tih programa budu završene.
Rezultati evaluacije mogu pokazati koliko blizu je postavljeni cilj i koliko posla još predstoji.
Najbolji primjer je evaluacija programa Kultura 2000 (Culture 2000, 2008) koja uključuje sve
financirane projekte u razdoblju 2000.-2006. Uz promicanje interkulturnog dijaloga, obrazovanja,
poticanja kreativnosti, program je poticao i prepoznavanje kulture kao važnog ekonomskog faktora te
faktora socijalne uključenosti i aktivnog građanstva. Iako je Kultura 2000 imala dodirnih točaka s
drugim programima (Media, Europe for Citizens), ona zauzima jedinstveno mjesto unutar inicijativa
isključivo zbog poticanja kulturne suradnje. Prema spomenutom izvještaju program Kultura 2000 nije
bio dovoljno poticajan za pokretanje sličnih programa ili bolju razmjenu iskustava dobre prakse, ali je
ojačao već postojeće inicijative kulturne suradnje i povećao svijest o važnosti interkulturnog dijaloga.
Skretanje pozornosti na važnost interkulturnog dijaloga nije zanemariva posljedica programa s
obzirom na činjenicu da je povećan broj ljudi koji su usredotočeni na suradnju i dijalog. Dakle,
rezultati programa Kultura 2000 pokazuju kako nije ostvaren veliki korak naprijed, ali su učinjeni mali
pomaci koji nisu zanemarivi i dugoročno doprinose daljnjem razvoju očuvanja kulturne raznolikosti.
Iako Europska unija nastoji očuvati kulturnu raznolikost te poštivati nacionalnu raznolikost kultura
svojih država članica, ipak je u prvi plan stavljeno zajedničko kulturno nasljeđe. Stoga zemlje članice,
na svojim nacionalnim razinama imaju važniju ulogu u očuvanju vlastitog kulturnog identiteta. U tu
svrhu promiče se model dogovorenih zajedničkih načela i pristupa uz poštivanje autonomija država i
lokalnih vlasti.

Studija Europskog instituta za komparativna kulturološka istraživanja Sharing Diversity: National

Approaches to Intercultural Dialogue in Europe objavljena 2008. pokazuje na koji se način, na
nacionalnoj razini zemalja, ostvaruje interkulturni dijalog prepoznat kao stvarni, a ne apstraktni
pojam. Tako Finska i Italija spadaju u zemlje koje su interkulturno obrazovanje postavile za cilj unutar
obrazovne politike. Austrija, Finska, Irska i Italija, Nizozemska, Slovenija i Velika Britanija razvile su
smjernice interkulturnog dijaloga za škole. Pojedine zemlje, kao što je Velika Britanija, nisu se
zaustavile samo na obrazovnom aspektu promicanja interkulturnog dijaloga. Tako su se razvile
opsežne strategije unutar kulturnih politika. Primjerice, u Nizozemskoj je usvojena kulturna politika
koja je među ostalim ciljevima težila i približavanju kulturnih institucija manjinama pružajući
financijsku potporu mladim umjetnicima, imigrantima imajući u vidu interkulturni dijalog. Nove
interkulturne strategije za umjetnost razvijene su i u drugim zemljama kao što su Belgija, Irska,
Latvija.
To je vidljivo i u projektu Vijeća Europe i Europskog instituta za komparativna kulturološka
istraživanja (ERICarts), Compendium of Cultural Policies and Trends in Europe. To je transnacionalni
projekt pokrenut 1998. i ima za cilj nadgledanje, ali i usmjeravanje kulturnih politika i trendova
putem komparativnih analiza, savjetovanja te obrazovanja. Tako on daje pregled kompetencija za
interkulturni dijalog u pojedinim europskim zemljama te provedbu interkulturnog obrazovanja u
praksi.
Navedeni primjeri samo dokazuju da postoje zemlje koje u svojoj kulturnoj politici pojedinačno
prepoznaju važnost kulturnih raznolikosti i interkulturnog dijaloga. Međutim, važnost je prepoznata i
na razini Europske unije. Riječ je o kvotama za kulturna dobra (glazbu, film) koje su postavljene kako
bi zaštitile kulturnu raznolikost unutar Europske unije te promicale lokalne produkcije. To omogućuje
državama članicama da kulturne proizvode poput filmova proizvode unutar Europske unije, a za
financiranje takvih projekata predviđen je program Media. U ovom slučaju nije samo riječ o očuvanju
identiteta već i o suvremenom poslovanju. Stvaranjem europskih kulturnih dobara čuva se kulturna
raznolikost, ali i jača industrija koja time postaje sve konkurentnija na međunarodnoj razini. Na taj se
način utječe na razvoj ekonomije, ali i društva općenito.

Sredinu 90-ih godina 20. stoljeća u svijetu je obilježila prekretnica u promišljanju kulturne politike
koja uključuje raznolikost. Spomenuti dokumenti Our Creative Diversity te In from the Margins
postavili su izazove tradicionalnim formulacijama kulturne politike koje vape za promjenom. Iako je
značaj tih dokumenata nesumnjiv, činjenica je da oni ne donose konačna rješenja i pokazuju se
nerealnima. Teško je predvidjeti na koji bi se način umjeren pristup kulturnom razvoju i raznolikosti
mogao suprotstaviti okrutnim problemima vezanim uz neo-liberalnu globalizaciju. Rješenje kao da se
s jednog problema, rasne isključivosti, prebacilo na drugi, opresivnu dominaciju gospodarske moći i
rasuđivanja u svim aspektima života (McGuigan 2004: 103).
U tom smislu, Colin Mercer u Towards Cultural Citizenship – Tools for Cultural Policy and
Development traži sretnu koincidenciju između neo-liberalnog strukturalnog prilagođavanja, tržišta i
privatizacije s jedne strane i građanske demokracije s druge. Zadatak nove kulturne politike, iz te
perspektive, bio bi izobrazba građana prikladno prilagođenih životu u neo-liberalnom svijetu (Mercer,
prema McGuigan 2004: 103). Obrazovanje u svakom pogledu tako dolazi u prvi plan.
Preporuke za daljnji razvoj kulturnih politika vezane su uz važnost poticanja daljnjih istraživanja
problematike interkulturnog dijaloga, usklađivanje različitih definiranja pojmova kulturne raznolikosti
i multikulturalizma, te uključivanja tih tema u konkretne mjere definirane kulturnom politikom. Već
same poteškoće u definiranju otežavaju i konkretne aktivnosti odnosno mjere koje bi kulturna
politika trebala obuhvatiti.

Izravna promidžba kulturnih raznolikosti vidljiva je u kulturnom turizmu i kulturnim industrijama.

Budući da su te kulturne aktivnosti često nositelji sadržaja koji je ujedno i nositelj kulturnog
identiteta, predlažu se poticajne mjere za razvoj upravo tih kulturnih sektora odnosno
interdisciplinarnih područja. Nije jednostavno poticati kreativnost i inovativnost, odnosno nije lako
postaviti takve mjere koje će utjecati na povećanje kreativnosti, a time i na kreaciju kulturnih sadržaja
odnosno proizvoda koji bi imali snažan odjek kroz kulturno-turističke aktivnosti ili putem kanala
masovne distribucije istih. Poticajne mjere mogu biti i financijskog tipa, no bitno je razmišljati
dugoročno i cijelo društvo graditi na novim temeljima koji će se očitovati u razvoju kreativnog
potencijala. To se prvenstveno može postići obrazovanjem od najranije dobi kako bi se dugoročno
osigurao kreativni društveni kapital. U kraćem roku, moguće je uvesti poticajne mjere koje
povećavaju broj obrazovanih za kreativna zanimanja (znanstvenici, umjetnici, inženjeri), a postojeće
predstavnike kreativnih zanimanja uključiti u rad na razvojnim i prioritetnim projektima. Također,
kreativnost bi trebalo poticati i u postojećim javnim kulturnim ustanovama te ih umrežavati s
privatnim kulturnim sektorom. To bi pomoglo u jačanju ne samo identitetske razlikovnosti pojedinih
ustanova i njihovih specijaliziranih proizvoda već i samog poslovanja institucije, a suradnja s
privatnim sektorom omogućila bi distribuciju tih proizvoda na širem tržištu. Za privatni sektor,
suradnja s javnim značila bi proširivanje tržišta, a zajednički rad javnog i privatnog kulturnog sektora
ima za cilj povećanje vidljivosti pojedinih kulturnih sadržaja na globalnom tržištu, promidžbe
raznolikosti te općeg društvenog i kulturnog razvoja.

Poticanje kreativnosti i inovativnosti općenito doprinosi stvaranju novih proizvoda što nije nužno u
sukobu s neo-liberalnim ekonomskim postavkama. Općenito, potrebno je odmaći se od podjela na
individualizirano neo-liberalno i romantičarsku socijal-demokratično i okrenuti stanje postojeće
korporativne dominacije na vlastitu dobrobit. Novi kulturni proizvodi doprinose raznolikosti kulturnih
sadržaja, a njihova komercijalizacija ujedno znači i veću vidljivost na globalnom tržištu.
Komercijalizacija pri tom, ne mora označavati masovnu proizvodnju već korištenje specifičnih izraza
kulture na dosad, možda neuobičajene načine. Sama globalna potrošnja ne znači ujedno i nužnost
unificiranja kulturnog sadržaja. Upravo zasićenost tržišta 'jednakim' proizvodima generirat će potrebu
za 'drugim' i 'drugačijim', a to je prilika za nove kreativne kulturne sadržaje i proizvode.
Kreativnost i inovativnost ne odnose se isključivo na sam proizvod već i na metode njegove
prezentacije, distribucije, marketinga. Uvođenje mjera poticanja kreativnog obrazovanja tako ne
označava isključivo mjere koje ciljaju na 'proizvodnju' kreativne klase, već na kreativne/inovativne
načine rješavanja problema. Radi se dakle o poticanju razmišljanja, o poticanju metoda rada, a ne
samo na poticanje kreativnosti u izradi samog kulturnog proizvoda koji je nositelj raznolikosti
odnosno kulturnog identiteta.

Jačanje interkulturnog dijaloga unutar Europske unije jednako je važno kao i jačanje suradnje sa
susjednim zemljama u svrhu očuvanja kulturne raznolikosti i smanjenja rasizma. Također je potreban
i daljnji razvoj politika koje prepoznaju interkulturni dijalog kao dvosmjernu komunikaciju. Primjerice,
od posebne je važnosti uključivanje interkulturnog dijaloga u nacionalne turističke politike. Iako
pojedini međunarodni turistički dokumenti, kao npr. Globalni etički turistički kodeks posredno
spominju interkulturni dijalog koji se događa u turističkom kontaktu, konkretne turističke strategije
koje bi sadržavale tu dimenziju nisu čest slučaj. Npr. Agenda za održivi i konkurentniji europski
turizam iz 2007. godine ne sadrži mjere koje bi uključivale interkulturni dijalog, a to nije vidljivo ni u
nacionalnim turističkim politikama iako sam turistički kontakt često ima negativne posljedice kako po
turista tako i po lokalnog stanovnika. S ciljem izbjegavanja tih negativnih učinaka koji se dešavaju u
turizmu potrebno je poduzeti neke mjere koje mogu biti dio nacionalnih odnosno lokalnih politika.
Tako bi npr. trebalo izbjegavati cjenovne politike koje se razlikuju za različita tržišta. Iako u Hrvatskoj
službeno to nije slučaj, često se dešava da pojedini turistički djelatnici svoju robu i usluge različito
naplaćuju za domaće, odnosno strane goste. Ponekad se čak pravi i razlika prema pojedinim stranim
turističkim tržištima. Iako je naplata robe i usluga regulirana cjenicima, još uvijek se na pojedinim
prodajnim mjestima posluje prema načelima sive ekonomije, a cijene se određuju paušalno prema
pojedinim tržištima. U tom smislu predlažu se pojačane represivne mjere jer se time ne krše samo
gospodarski zakoni već se čini šteta stereotipiziranja pojedinih nacija odnosno odaje se dojam
ksenofobne zemlje što ima puno dublje posljedice.

Slično, česti su stavovi turističkih djelatnika koji goste koji ljetuju u Hrvatskoj ocjenjuju „nekvalitetnim
gostima“. Takvi se stavovi ponekad tiču općenito stranog turističkog tržišta u Hrvatskoj, no još češće
su usmjereni prema pojedinim turističkim tržištima (npr. Česima) što je pokazalo i ovo istraživanje. U
tom smislu potrebno je intervenirati u obrazovne politike za turizam kako bi se iskorijenili takvi
stavovi budući da ne postoji nekvalitetni gost, ali svakako može postojati nekvalitetna ponuda koja
nije uspješna u smislu privlačenja određenog turističkog tržišta, a posljedično ni u prihodovanju od
istog.
Kao poticajna mjera očuvanja kulturne raznolikosti, predlaže se nastavak kreditiranja autohtonih
obrta i njihova snažnija promidžba prema turističkom tržištu na kojem se imaju prilike izravno
realizirati.

U obrazovnoj politici, nužno je promijeniti pristup primarnom obrazovanju prema modelu učenja koji
dopušta i potiče kreativnost, razbija etnocentristička poimanja i stereotipe te koje uvažava
multikulturalizam i interkulturni dijalog. U taj je proces poželjno uključiti i roditelje koji uvelike mogu
doprinijeti multikulturnim znanjima i načinima života. Kako bi se to postiglo, nužno je i obrazovanje
nastavnika kroz neformalne oblike učenja kao što su seminari, tečajevi, razgovori, suradnja sa
znanstvenom zajednicom. Poželjna je diversifikacija metoda poučavanja, a u sam obrazovni proces
treba uključiti kulturno raznolike grupe. U tom smislu, posebice u tercijarnom obrazovanju, može
doprinijeti transnacionalno učenje kroz međunarodne razmjene i mobilnost, a za to je potrebna i
restrukturacija i racionalizacija mreže visokog obrazovanja.

Također, u svrhu promicanja i podrške različitostima, a istovremeno ohrabrujući integraciju i

jedinstvo, pored ustavnog uređenja, potrebno je uspostaviti i niz fleksibilnih politika kao i niz
dodatnih mjera. Primjerice, osigurati bolju financijsku potporu useljeničkim udruženjima koja su
aktivno uključena u poticanje širenja znanja o kulturnoj raznolikosti u određenom društvu,
uspostaviti snažno anti-rasističko i anti-diskriminacijsko zakonodavstvo kako bi se osigurala što bolja
multikulturna demokracija te pojačati obrazovanje o kulturnoj raznolikosti (učenje jezika, o kulturi i
povijesti zemlje).
Multikulturna društva su složena i postojeću raznolikost unutar njih moguće je očuvati jedino
zajedničkim snagama, putem uzajamnog razumijevanja i poštovanja. Jedino promicanjem
interkulturnog dijaloga i modela otvorenog društva spremnog na razumijevanje i prihvaćanje
drugačijih kultura moguće je ostvariti kvalitetan suživot raznolikih identiteta.
Pojedini rezultati istraživanja nastali u okviru projekta
Autorske knjige

Jelinčić, Daniela Angelina; Gulišija, Deana; Bekić, Janko. Kultura, turizam, interkulturalizam.
Zagreb: Meandarmedia/Institut za međunarodne odnose, 2010.

Knjiga proučava ulogu kulturne raznolikosti i interkulturnog

dijaloga u turističkom kontaktu. Identificira stereotipe koji
se stvaraju i/ili zadržavaju u svakodnevnom životu i u
turizmu gdje god postoji kontakt dvaju ili više zajednica.
Zaključno pruža preporuke za razvoj kulturne, obrazovne,
znanstvene i turističke politike s naglasnom na pitanja
kulturne raznolikosti i interkulturnog dijaloga.
Knjiga je nastala kao rezultat rada na projektu “Identitet i
interkulturalizam kroz putovanja”, popularno nazvanom
“Put pod noge”, a koji se tijekom 2008.-2009. provodio u
Hrvatskoj s ciljem obrazovanja osnovnoškolske djece o
vlastitom kulturnom identitetu i baštini te poštovanja
drugih odnosno drugačijih kultura. U okviru projekta
provedeno je i istraživanje čiji su rezultati poslužili kao
osnova za ovu knjigu. Istovremeno oni su podloga za
moguća daljnja znanstvena istraživanja.

Jelinčić, Daniela Angelina. Kultura u izlogu: kratki vodič za upravljanje kulturnim dobrima.
Zagreb: Meandarmedia, 2010.
 Knjiga predstavlja svojevrsni „generički“ predložak za
planiranje, analizu, primjenu i kontrolu menadžerskih i
marketinških znanja i vještina ključnih za uspješno
upravljanje kulturnim dobrima. Kreće od ishodišnih pojmova
kulturne baštine i koncepta upravljanja kulturnim dobrima
te opisuje uobičajene namjene kulturnih dobara. Poseban
fokus stavljen je na gospodarski pristup kulturnim dobrima,
a osobito na kulturni turizam. Procesu upravljanja kulturnim
dobrima prethode postupci njihovog očuvanja i zaštite. U
tom procesu krećemo od baštine kao izraza kulturnog
identiteta pa je proces očuvanja baštine ujedno i proces
očuvanja kulturne raznolikosti. Knjiga tako objašnjava
potrebu, tipologiju i izazove očuvanja baštine. U procesu
upravljanja kulturnim dobrima potrebno je voditi računa o
upravljanju samim (ne)materijalnim dobrima, ali i o
upravljanju ljudskim resursima, posjetiteljima i lokalnim
stanovništvom. Istovremeno, u prezentativnom dijelu
procesa važna je uloga interpretacije kao i marketinga
kulturnih dobara. Završno, knjiga naglašava potrebu
specifičnog pristupa svakom kulturnom dobru te vještine
primjene općih znanja na pojedini slučaj.

Jelinčić, Daniela Angelina. Abeceda kulturnog turizma. Zagreb: Meandarmedia, 2008.; 2009. (II. izd.)

Knjiga osvjetljava razvoj turizma u posljednjim desetljećima

20. stoljeća, kako bi se izdvojio rastući trend razvoja
kulturnoga turizma, definira tu vrstu turizma i za njega
korištene nazive. Obrađuju se ishodišni pojmovi kulture,
turizma, kulturnog, kreativnog i hobi turizma te sintetiziraju
rezultati dosadašnjih istraživanja. Opis rada međunarodnih
organizacija u kulturnom turizmu poslužio je kao osnova za
analizu uloge države u kulturnom turizmu. Analiziraju se:
UNESCO kao pionirska organizacija kulturnog turizma u
svijetu koja ističe važnost materijalne i nematerijalne
baštine; Vijeće Europe i projekt Europskih kulturnih
itinerara; Europska unija i projekt Europske kulturne
prijestolnice; Svjetska turistička organizacija kao krovna
organizacija svjetskog turizma, te specijalizirane organizacije
ICOM, ICCROM i ICOMOS. Istraživački dio knjige fokusira se
na nekoliko europskih zemalja (Velika Britanija, Nizozemska,
Finska, Italija, Cipar), a rezultati se kompariraju sa stanjem u
Hrvatskoj, te iznose preporuke za kreiranje kulturno-
turističke politike.
Knjiga je zbog iznimnog interesa tiskana i u drugom izdanju,
a nagrađena je i Nagradom Grada Zagreba za 2010. godinu.

Uredničke knjige

Networks: The Evolving Aspects of Culture in the 21st Century / Cvjetičanin, Biserka (ur.). Zagreb:
Institute for International Relations, 2011.
 Knjiga predstavlja različite radove na temu kulturnih mreža te
aspekata kulture u 21. stoljeću. Analizira ulogu i važnost koju
kulturne mreže imaju u kulturnom razvoju i interkulturnom
dijalogu odnosno razmjeni što vodi ka boljem razumijevanju
različitih kultura. U posljednja dva desetljeća, kulturne su
mreže bile važna podrška međunarodnoj kulturnoj
komunikaciji i suradnji. Osnovno pitanje kojim se bave svi
istraživači u ovoj knjizi su nove perspektive kulturnog
umrežavanja u 21. stoljeću. Poseban fokus daje se položaju
kulturnih mreža u kulturnoj politici te učinkovitoj uporabi
inovativnih informacijsko-komunikacijskih tehnologija koje u
mnogočemu oblikuju načine i obuhvat aktivnosti kulturnih
mreža.
Radovi iz ove knjige prethodno su predstavljeni na Trećoj
svjetskoj konferenciji mreže Culturelink 2009. godine.

Cultural Tourism Goes Virtual: Audience Development in Southeast European Countries / Jelinčić,
Daniela Angelina (ur.). Zagreb: Institute for International Relations, 2009.

Knjiga predstavlja rezultate istraživanja prisutnosti kulturnih

ustanova/organizacija/lokaliteta baštine u virtualnom
prostoru te utjecaj te prisutnosti na privlačenje kulturno-
turističkog tržišta. Za prikupljanje podataka u području
virtualne kulture u zemljama jugoistočne Europe (Albanija,
Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Hrvatska,
Makedonija, Rumunjska, Slovenija i Srbija) korištena je
posebno dizajnirana metodologija kako bi dokazala
konkretan utjecaj interneta na razvoj kulturnog turizma što
se može mjeriti on-line prodajom.

Digital Culture: The Changing Dynamics / Uzelac, Aleksandra; Cvjetičanin, Biserka (ur.). Zagreb:
Institut za međunarodne odnose (IMO), 2008.
 Radovi predstavljeni u ovoj knjizi proučavaju integraciju
novih tehnologija i digitalne kulture u procese kulturne
raznolikosti i interkulturnog dijaloga kroz različite studije
slučaja i analize trendova. Proučavaju se promjene koje
donosi novi kontekst interaktivnog i participativnog interneta
te odgovori kulturnog sektora na takve izazove. Također,
analizira se način na koji se kulturne politike nose s
digitalnom kulturom. Uvidom u te međusobno povezane
aspekte, knjiga pokušava odgovoriti na pitanje „možemo li
govoriti o kulturnoj raznolikosti u digitalnoj domeni i koji su
trenutni trendovi u tom području?“. Kako bismo razumjeli
povezanost lokalnog i globalnog, radovi u ovoj knjizi
analiziraju postojeću praksu u digitalnom prostoru. Jedan dio
knjige posvećen je kontekstu jugoistočne Europe te pruža
utemeljena istraživanja trendova digitalne raznolikosti za
kulturne politike jugoistočnog dijela Europe.

Dynamics of Communication: New Ways and New Actors / Cvjetičanin, Biserka (ur.).
Zagreb: Institute for International Relations, 2006.

Knjiga proučava nove načine i nove dionike globalne

komunikacije kao i nove mogućnosti umrežavanja te ulogu
mreža u promociji interkulturnog dijaloga u 21. stoljeću.
Identificira nove zadaće i promjenu uloge kulturnih politika u
području kulturne raznolikosti i digitalne kulture. Pažnja se
usmjerava na impresivan fenomen novih načina i dionika
komuniciranja koji najavljuju restrukturiranje globalnog
kulturnog prostora. Povezanost kulturne raznolikosti,
interkulturne komunikacije i digitalne kulture donosi nove
pristupe kulturnom razvoju i međunarodnoj kulturnoj
suradnji.

UNESCO's Convention on the Protection and Promotion of the Diversity of Cultural Expressions:
Making it Work / Obuljen, Nina; Smiers, Joost (ur.). Zagreb: Institut za međunarodne odnose, 2006.
 Knjiga objašnjava pozadinu prihvaćanja UNESCO-ove
Konvencije o zaštiti i promociji raznolikosti kulturnih izraza,
analizira njenu pravnu vrijednost i potencijalni utjecaj te
nastoji promotriti najprikladnije strategije za njenu uspješnu
implementaciju. Nakon povijesnog pregleda, knjiga daje
realističnu analizu onoga što nam Konvencija pruža te
otrežnjujuće opservacije o tome što ona ne donosi. Dio
tekstova posvećen je implementaciji Konvencije te ulozi
civilnog društva u njenoj učinkovitoj implementaciji. Nadalje,
istražuje se postojeći okvir Svjetske trgovinske organizacije
koja se ne može nositi sa zaštitom i promocijom kulturne
raznolikosti pa se nudi alternativni pristup. Zaključni tekst
naglašava važnost kulturne raznolikosti u poštivanju ljudskih
prava.

Školski priručnik

Jelinčić, Daniela Angelina. Put pod noge. Zagreb: Institut za međunarodne odnose, 2009.

Ilustrirana knjižica predstavlja obrazovni priručnik za

populaciju 4. razreda osnovnih škola čiji je cilj promocija
kulturne raznolikosti i interkulturnog dijaloga kroz putovanja.
Radi se o zbirci poslovica, izreka i citata povezanih s
putovanjima koje imaju snažan utjecaj na svakodnevni život.
Podijeljena je na nekoliko tema putem kojih se promoviraju
putovanja odnosno turizam (kao npr. prijateljstvo, uspjeh,
putnici i turisti, učenje, kulturne predrasude). Knjiga je
integralni dio projekta „Identitet i interkulturalizam kroz
putovanja“ koji se s velikim uspjehom provodio u nekoliko
škola u Hrvatskoj (Zagreb i Splitsko-dalmatinska županije) te
za koji i dalje postoji interes (Vukovarsko-srijemska županija)
odnosno koji se provodi u smislu edukacije studenata
(Osječko-baranjska županija).

Poglavlja u knjigama

Jelinčić, Daniela Angelina i Žuvela Ana. Arts Market in Croatia // Western Balkans: regional art
market, and not a fiction? / Rikalović, Gojko (ur.). Novi Sad: Artprint media, 2012. Str. 53-70.
Rad je nastao u okviru većeg projekta „Towards the art market in the Western Balkans“ te se
koncentrira na tržište umjetnina u Hrvatskoj. Upitno je može li se tržište umjetnina u Hrvatskoj uopće
nazvati tržištem budući da se većina transakcija najčešće zbiva u tzv. sivoj zoni. Kulturna politika
nema jasne odrednice prema toj temi što se odražava i na neusklađenost u zakonodavstvu. Iako se
javno financiranje provodi kako s nacionalne, tako i s regionalne odnosno lokalne razine, sredstva
nisu dovoljna. Izostaju i snažnije inicijative u privatnom sektoru, a gotovo je nepoznat i sustav
aukcijskih kuća. Obrazovanje u ovom području je prilično dobro, ali izostaje priprema studenata za
budući rad na tržištu. Većina institucionalne infrastrukture nalazi se u glavnom gradu, Zagrebu, a time
i dobar dio javnih financija što se reflektira u snažnoj centralizaciji sektora. Prilike koje donosi ulazak
u Europsku uniju ne odnose se samo na više financija već, uz postojanje jasne nacionalne politike i na
mogućnosti restrukturiranja sektora.

Jelinčić, Daniela Angelina. Contemporary Identity: A Drive for Successful Cultural Tourism
Management // Cultural Policy and Management Yearbook (KPY) 2011 / Ince, Ayça (ur.). Istanbul:
Istanbul Bilgi University Press, 2012. Str. 66-72.
Rad se koncentrira na istraživanje kulturne raznolikosti koja je izražena kulturnom baštinom te njenu
ulogu u turizmu. Potencijal koji baština ima kao promotor kulturne raznolikosti u turizmu istražen je
na primjeru Zagreba. Uzevši u obzir prethodna istraživanja, rad donosi i rezultate posebnog
istraživanja provedenog u Zagrebu tijekom 2011, a koje se ticalo kulturnih preferencija zagrebačkih
turista. Autentični izrazi zagrebačke kulture poslužili su, pored ostalog, u ispitivanju preferencija
turista prema istima, u isto vrijeme pokušavajući odgonetnuti inklinaciju pojedinih turističkih tržišta
prema specifičnoj vrsti proizvoda. Tako se generalno iščitavaju preferencije prema povijesti i
arhitekturi, ali specifična naklonost pojedinih tržišta nije se mogla iščitati. Svjesni ograničenja ovog
pilot istraživanja, rezultati koji su dobiveni pozivaju na proširenje broja ispitanika te još specifičniju
kategorizaciju pojedinih proizvoda zagrebačke kulture. Istovremeno su indikativni jer daju temelj za
razvoj kulturno-turističke politike grada Zagreba.

Cvjetičanin, Biserka. The role of cultural networks in intercultural dialogue // Different perspectives
- one gate / Prentoska, Biljana (ur.). Skopje : Ministry of Culture of the Republic of Macedonia, 2011.
Str. 15-20.
The author analyses new cultural policy profile in which mutual understanding and respect for
different values and traditions will play a key role.

Jelinčić, Daniela Angelina. Celebrating Diversity through Different -isms // Cultural Policy and
Management (kpy) Yearbook 2010 / Kutlu, Űlkű Zűmray; Smithuijsen, Cas (ur.).
Istanbul: Istanbul Bilgi University Press/Boekmanstudies, 2010. Str. 68-75.
Rad opisuje kulturnu raznolikost kroz dijalog, obrazovanje i turizam te predstavlja rezultate
istraživanja koje je napravljenu u Hrvatskoj 2009. Cilj istraživanja bio je ispitati odnose i percepciju
Hrvata prema 'Drugima', osobito u okviru turističkog kontakta. Primijećena je snažna stereotipizacija,
kako pozitivna tako i negativna. Na razini nacija, pozitivno se stereotipiziraju Nijemci, a najveća je
tolerancija, osim prema Nijemcima i prema Britancima odnosno Amerikancima. Neutralni su stavovi
prema Česima I Mađarima. Po pitanju manjina, negativni se stereotipi gaje prema Romima, a najniži
je stupanj tolerancije prema Srbima. Većinski neutralno percipiraju se Albanci, Crnogorci I Bošnjaci.
Ispitanici sami o sebi imaju Izuzetno pozitivnu sliku, a isto tako percipiraju i katoličku vjeru. Općenito,
vrednuje se pripadanje bilo kojoj vjeroispovijesti što je vidljivo u relativno visokom (Pravoslavni,
Muslimani) odnosno neutralnom (Židovi) postotku tolerancije prema drugim konfesijama.
Članak završava pogledom na kulturnu raznolikost proširene Europe te pruža preporuke za razvoj
kulturne, obrazovne, znanstvene i turističke politike.
Cvjetičanin, Biserka. La place de la culture numerique dans les politiques culturelles // Tendances et
defis des politiques culturelles: analyses et temoignages / Audet, Claudine; Saint-Pierre, Diane (ur.).
Quebec: Les Presses de l'Universite Laval, 2009. Str. 97-108.
Tradicionalni pristupi kulturnim politikama zahtijevaju promjene: promjene koje se trenutno
događaju u svijetu su brze i potrebno je da im se kulturne politike prilagode. One ne mogu više
funkcionirati na isti način kao što su funkcionirale prije.

Cvjetičanin, Biserka. Le dialogue interculturel, facteur de cohésion sociale? // Le dialogue

interculturel en Europe: nouvelles perspectives / Labadie, Francine; Lauret, Jean-Marc; Pignot, Lisa;
Saez, Jean-Pierre (ur.). Grenoble: Observatoire des politiques culturelles, 2009. Str. 213-219.
Interkulturni dijalog predstavlja funkciju dugoročnog strukturiranja: bez dijaloga, imigranti bi bili
lišeni minimalnog, globalno priznatog legitimiteta.

Jelinčić, Daniela Angelina. Kulturni i arheološki turizam // Arheologija i turizam u Hrvatskoj /

Archaeology and Tourism in Croatia / Mihelić, Sanjin (ur.). Zagreb: Arheološki muzej u Zagrebu, 2009.
Str. 16-32.
Rad definira koncepte kulturnog i arheološkog turizma te profil kulturnog turista. Objašnjava povijest
kulturnog turizma od 80.-ih godina 20. stoljeća, razlikujući tri tipa kulturnih turista: privučene
kulturom, inspirirane kulturom i motivirane kulturom. U skladu sa širokim interesima i različitim
tipovima kulturnih turista, u radu se objašnjavaju i poteškoće u definiranju samog pojma kulturnog
turizma. Nadalje, opisuje još uže, specijalizirane niše unutar pojma kulturnog turizma, a to su
kreativni i hobi turizam. Arheološki turizam (ili arheoturizam) često uključuje hobističke interese, ali i
kreativnost, pa ga se može svrstati u te tržišne niše. U praksi, on se načelno dijeli na dva tipa:
prezentacijski i hands-on experience. Oba imaju značajan obrazovni potencijal u promociji kulturne
raznolikosti. Zaključno, rad smješta koncept razvoja arheološkog turizma u hrvatske okvire,
uspoređujući ga sa stranim primjerima.

Jelinčić, Daniela Angelina. Kulturni turizam: stanje i perspektive razvoja u Republici Hrvatskoj //
Zaštita okoliša i regionalni razvoj - iskustva i perspektive / Tišma, Sanja; Maleković, Sanja (ur.).
Zagreb: Institut za međunarodne odnose, 2009. Str. 335-347.
Rad opisuje situaciju kulturnog turizma u Hrvatskoj. Iznosi pregled stanja hrvatskog turizma odnosno
kulture. Fokus članka je na problemima hrvatskog kulturno-turističkog sektora koji su šire objašnjeni
pružajući jasnu sliku sektora (nerazvijena kulturna statistika, niska razina znanja iz područja kulturnog
menadžmenta, birokratizacija postupaka, nepostojanje jasnog kulturno-turističkog proizvoda,
površna znanja o vlastoj kulturi, loše organizirana promidžba, slaba suradnja sektora kulture i
turizma, nepostojanje savjetodavne institucije). Tako npr. površna znanja o vlastoj kulturi dovode u
pitanje i vlastiti identitet te njegovu promociju u globaliziranom svijetu koji se temelji na kulturnoj
raznolikosti. Propitkuje se postojanje kulturno-turističkog sektora u javnim politikama, a kratko su
predstavljeni i glavni strateški dokumenti i institucije kulturnog turizma. Analizirana je i uloga države
u hrvatskom kulturnom turizmu. Predstavljeni su neki rezultati analize te predložena moguća rješenja
problema tog interdisciplinarnog sektora.

Jelinčić, Daniela Angelina. Kulturni turizam između države i civilnog društva // Kultura, mediji i
civilno društvo / Peruško, Zrinjka (ur.). Zagreb: Naklada Jesenski i Turk; Hrvatsko sociološko društvo,
2008. Str. 127-141.
Rad se fokusira na suradnju kao ključnu vrijednost civilnog društva koja je neophodna za
funkcioniranje sektora kulturnog turizma. Definira se pojam civilnog društva te propitkuje njihov
različit karakter, osobito po pitanju uključivanja profitno orijentiranih ekonomskih aktera. Izneseni
problemi kulturnog turizma u Hrvatskoj nadalje se uspoređuju sa situacijom u sektoru civilnog
društva te se uočavaju paralelni problemi. Nadalje, rad opisuje utjecaj akademskih istraživanja i
civilnog društva na politiku i strateški razvoj kulturnog turizma u Hrvatskoj koji su doveli do osnivanja
Ureda za kulturni turizam. Zaključno, rad upućuje na nužnost suradnje svih aktera kao nužan
preduvjet za stvaranje klime koja će voditi istinskoj i sustavnoj promjeni kako bi se prevladali
problemi u ovom sektoru.

Obuljen, Nina; Žuvela Bušnja, Ana. Civilno društvo i proces donošenja odluka u hrvatskoj kulturnoj
politici // Kultura, mediji i civilno društvo / Peruško, Zrinjka (ur.).
Zagreb: Jesenski i Turk, 2008. Str. 107-125.
Rad donosi uvid u osnove kulturne politike kao specifične javne politike čija uspješna implementacija
ovisi o civilnom društvu. Kroz nekoliko primjera iz hrvatske kulturne politike, ovaj rad pokazuje kako
postoje velike razlike u stupnju uključenosti civilnog društva u proces formuliranja politika i
donošenja odluka te da, dok su određeni institucionalni aranžmani postojali i prije 1990. godine i
demokratskih promjena, neformalni proces konzultiranja civilnog društva još uvijek nije usvojen kao
najučinkovitiji način donošenja strateških odluka u području kulturnih politika.

Jelinčić, Daniela Angelina; Žuvela Bušnja, Ana. Uloga medija u predstavljanju, mijenjanju i kreiranju
tradicije // Predstavljanje tradicijske kulture na sceni i u medijima / Muraj, Aleksandra; Vitez, Zorica
(ur.). Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku i Hrvatsko etnološko društvo, 2008. Str. 51-63.
Rad u okviru UNESCO-ovih dokumenata definira koncepte tradicije, folklora odnosno neopipljive
baštine te se fokusira na predstavljanje, promicanje i potrošnju oblika tradicijske kulture u medijima i
kulturnim industrijama. Kroz primjere irskog glazbeno-plesnog fenomena Riverdance te hrvatskog
Lada ukazuje na posljedice koje izloženost i adaptacije masovnim medijima imaju na autentičnost,
značaj i očuvanje oblika tradicijske kulture i folklora. Primjeri su analizirani u odnosu na televiziju kao
najsnažniji medij dostupan svima. Predstavljanje tradicijske kulture u medijima rad sagledava kroz tri
osnovna aspekta: potrošnju kulture, promjenu kulture i promjenu publike. Prvi od tih aspekata služi
kulturi, drugi je mijenja što može utjecati i na gubitak jedinstvenog kulturnog izraza, dok je
manipulacija publikom najopasniji pa čak i poguban aspekt medijske moći. Adekvatno znanje o
vlastitoj kulturi jedina je cenzura koja može ublažiti odnosno spriječiti razaranje kulture u medijima.

Peruško, Zrinjka; Popović, Helena. From Transmission to the Public Good: Media Policy for the
Digital Age in Croatia // Public Service Television in the Digital Age: Strategies and Opportunities in
Five South- East European Countries / Sükösd, Miklós; Isanović, Adla (ur.). Sarajevo: Mediacentar,
2008. Str. 141-189.
Javna politika za digitalnu televiziju kasni u Hrvatskoj i ne pokazuje previše obzira za sadržaj javnog
servisa. Ona se uglavnom bavi „odašiljanjem“, tj. vlada ili ne razumije ili se ne želi baviti pitanjima
sadržaja budućih digitalnih medija i novih platformi. Najvjerojatniji ishod je da će ekonomski i
tehnološki interesi dominirati budućim odlukama, dok će društveni interes za uravnoteženim,
nepristranim i raznolikim javnim servisom zauzeti drugo mjesto. Javna politika vezana uz nove
digitalne medije pojavila se kasno u Hrvatskoj, s prvim aktivnostima tek nakon 2000. i prvim javnim
raspravama 2005. godine. Budući da su hrvatske telekomunikacije i kablovska televizija skoro u
potpunosti u stranom vlasništvu, kao i komercijalna televizija na nacionalnoj razini, javna politika će
morati djelovati brzo i oprezno kako bi uspostavila čvrste uvjete za javni servis budućih digitalnih
medija. U ovom trenutku se čini da oni koji su zaduženi za javnu politiku ne razumiju važnost
interneta, kablovske televizije i drugih novih medijskih platformi za razvoj „tradicionalnih“ medija kao
što je televizija. Možda je upravo to razlog zašto (stranačka) politika izbjegava diskusiju i zašto
digitalni mediji ne predstavljaju sporno pitanje u javnoj sferi.
Uzelac, Aleksandra. Informacijsko društvo - tržište ili civilno društvo? // Mediji, kultura i civilno
društvo / Peruško, Zrinjka (ur.). Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, 2008.
Str. 75-104.
U članku 'Informacijsko društvo - tržište ili civilno društvo?' autorica razmišlja o informacijskom
društvu te reflektira o mogućnostima i kosnekvencijama njegove tržišne ili pak civilne usmjerenosti.
Rad daje doprinos sagledavanju kompleksnih društvenih promjena nastalih kao posljedica procesa
globalizacije, umrežavanja i digitalizacije. Novi kontekst u kojemu djeluje civilno društvo određen je
informacijskim društvom, globalizacijskim procesima, međunarodnim organizacijama i internetskim
okruženjem gdje je nužno osigurati nenarušavanje prava govora i izražavanja kao i mogućnost izbora
građana da utječu na razvojne smjernice informacijskog društva. Rad razmatra može li se suvremeno
informacijsko društvo othrvati tržištu kao dominantnom regulatoru i može li se u njemu očuvati
demokracija u kojoj bi javni interes bio snažniji od komercijalnog. Razmatraju se i pitanja
komunikacijske i informacijske kompetencije građana u okviru mrežno ustrojene javne sfere, te se
analizira okvir koji predstavlja međunarodno okruženje u domeni kulturnih i medijskih politika.

Jelinčić, Daniela Angelina. Creative and Hobby Tourism as Cultural Industries and Cultural Tourism
Products // Social Innovations in Cultural Process: Art of Management / Malafeev, Anatoly V.;
Ionesov, Vladimir I. (ur.). Samara: Samara International Society for Cultural Studies ; Samara Branch
of Moscow State University of Service, 2007. Str. 268-281.
U okviru koncepta kulturnog turizma i kulturnih industrija, rad definira relativno nove koncepte
kreativnog i hobi turizma koji se definiraju kao tržišne niše. Iako su to usko specijalizirane vrste
kulturnog turizma, imaju svoje tržište čiji je rast vrlo vjerojatan obzirom na promjene u
svakodnevnom poslu odnosno na promjene u vrijednostima ljudske aktivnosti općenito. Te se
promjene reflektiraju i u turističkom sektoru što je očigledno u kontinuiranom fragmentiranju
turističkog tržišta odnosno oblika turizma. Koncept kulturnih industrija asocira se s masovnom
proizvodnjom dok se kulturni turizam odnosi na uže specijalizirana tržišta. Vidljive su i promjene u
tim odnosima. Pilot studija koja je prezentirana kao i tržišni trendovi pokazuju novi razvoj u ovom
području. Ako ih shvatimo kao proizvode kulturne industrije, specijalizirani oblici kulturnog turizma,
kreativni i hobi turizam, u zadnje vrijeme zadobivaju sve veću pažnju; stoga se razvijaju i novi
turistički programi bogati kreativnim aktivnostima i polako osvajaju tržište. Rad također predlaže
moguću primjenu potisnih/privlačnih faktora na kreativni/hobi turizam.

Uzelac, Aleksandra. Kul'turnye blaga v islovijah elektronnoj kyl'tury meždu obščestvennym

dostojaniem i častnoj sobstvennost'ju // Elektronnaja kul'tura i ekrannoe tvorčestvo. Moskva:
Akademičeskij Proekt i RIK, 2006. Str. 48-62
U radu se kroz povezivanje prostora kulture, komunikacije i tehnologije analizira novi kontekst koji
obilježavaju digitalne mreže i njihov utjecaj na suvremeno poimanje kulture, kulturnih proizvoda i
kulturne komunikacije. Razlaže se kako osnovne karakteristike novih medija poput numeričke
reprezentacije, (tj. digitalnog koda), modularnosti (tj. činjenice da objekt može činiti drugi složeniji
objekt), mogućnosti automatizacije operacija nad novim medijem i njegove varijabilnosti (tj.
postojanja mnogobrojnih verzija istog objekta) mijenjaju naše iskustvo predmeta iz realne sfere.
Analizirajući kako su te osobine novih medija i tehnološki kontekst promijenili kontekst rada
kulturnog sektora, rad uvodi u analizu promijenjeni legislativni i konceptualni okvir kako bi se
osiguralo da kulturna dobra budu i dalje dostupna u javnoj domeni i javnoj sferi, kako se ne bi
narušila funkcija kulture kao mehanizma očuvanja naše kulturne memorije koja se temelji na
komunikaciji. U tom kontekstu analizirana je uloga suradničkih mreža i implikacije koje digitalni
mrežni kontekst ima na ustroj kulturnog sektora i autorica upozorava da mreže mogu biti ustrojene
kao sredstva suradnje ili pak sredstva kontrole nad informacijama te da komodifikacija kulture
mijenja uvjete rada kulturnih stvaralaca i predstavlja potencijalnu prijetnju stvaralačkim i građanskim
slobodama.
Poglavlja u zbornicima

Jelinčić, Daniela Angelina. Kultura kao lijek za propalu industriju // Kulturna dediščina industrijskih
panog. 11. Vzporednice med slovensko in hrvaško etnologijo/Industrijska kulturna baština. 11.
Hrvatsko-slovenske etnološke paralele / Černelič Krošelj, Alenka; Jelavić, Željka; Rožman, Helena (ur.).
Ljubljana: Slovensko etnološko društvo, 2011. 58-69
Rad opisuje korištenje objekata industrijske baštine u revitalizaciji gradskog života temeljeći se na
kulturi. Primjeri revitalizacije trojakog su karaktera: regeneracija čitavih gradova (Newcastle i
Gateshead), regeneracija gradskih četvrti (East-End u Londonu) i regeneracija pojedinih zgrada (Baltic
Centre for Contemporary Art, Tate Modern Gallery i Knitting Factory u New Yorku). Studije slučaja
predstavljaju ne samo mogućnosti uporabe industrijske baštine kao i korištenje kulture u urbanom
kontekstu, već uvode i jedinstvene elemente pojedinih gradskih četvrti ili čak čitavih gradova,
izražavajući tako elemente kulturne raznolikosti. Nadalje, industrijska baština može biti izuzetno
atraktivna za strane posjetitelje te za razvoj kulturnog turizma. Korist takvih projekata najveća je za
gradove budući da svoj razvoj temelje na kulturi i kulturnoj raznolikosti. S takvim ciljem razvoja nužno
je usklađivanje kulturne i urbane politike.

Jelinčić, Daniela Angelina. Kultura i turizam u virtuali: "Uradi sam" u jugoistočnoj Europi // Mediji i
turizam: Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa / Krpan, Tomislav; Sušac, Vlado (ur.).
Zadar: Odjel za turizam i komunikacijske znanosti Sveučilišta u Zadru, 2010. 25-35
Globalizacija je donijela mnoge promjene u svakodnevne živote ljudi koje također utječu na njihove
aktivnosti i navike u vrijeme godišnjih odmora. Post-moderni turist sklon je individualnim
programima ('uradi-sam') i internet rezervacijama. Istraživanja izvješća o prodaji kulturnih ustanova
pokazuju kako internet prodaja rapidno raste pa čak i preuzima 'tradicionalnu' prodaju (na blagajni)
te ima rastući i snažan utjecaj na privlačenje kulturno-turističkog tržišta. Što su web stranice
atraktivnije i obogaćenije tehnološkim mogućnostima, to više privlače turista u destinaciju. Podatke o
konkretnom utjecaju web stranica na kulturno-turističko tržište možemo izmjeriti putem on-line
prodaje. Većina američkih odnosno zapadnoeuropskih kulturnih organizacija na svojim web
stranicama nudi on-line prodaju dok je situacija u zemljama jugoistočne Europe uvelike različita. On-
line prodaja u tim je zemljama prije iznimka no pravilo. Mali broj web stranica kulturnih ustanova
koje su tehnološki napredne koristi se on-line prodajom ili još češće samo on-line rezervacijom.
Većina kulturnih web stranica, međutim, samo je prezentacijskoga tipa. Rad donosi podatke o e-
poslovanju u kulturnom sektoru zemalja jugoistočne Europe što predstavlja osnovu za smjernice
razvoja politika digitalne kulture koje se koriste i u turizmu.

Uzelac, Aleksandra. La cultura digital: la nueva ecología social para la sociedad del conocimiento //
Cooperación Cultural Euroamericana: Papeles Iberoamericanos. Madrid: OEI - Organización de
Estados Iberoamericanos para la Educación, la Ciencia y la Cultura, 2010. 109-124
Prodorom digitalnih mreža u sva područja našeg života i rada nastaje nova društvena ekologija koja
uvjetuje daljnje pravce društvenog i kulturnog razvoja. Kako bi se analitički sagledala kompleksnost
promjena nastalih njihovim prodorom u sva područja našeg života i rada, u radu je stavljen fokus na
ulogu digitalne kulture u suvremenom društvu i na utjecaj digitalnih tehnologija na kulturni sektor.
Analizirano je značenje pojma digitalne kulture u današnjem društvu, te su identificirane i analizirane
promjene nastale uslijed sveprisutnosti digitalnih mreža kao naše komunikacijske i radne
infrastrukture. Razmotrene su nove mogućnosti koje digitalni kontekst donosi građanima i nove
potencijalne prijetnje građanskim slobodama i dosadašnjim načinima poslovanja. Istražene su
promjene koje donosi konvergencija i novi kontekst interaktivnog i participativnog internet okruženja
kao i odgovori kulturnog sektora na novonastalu situaciju.
Žuvela, Ana. Arts Education and Cultural Policies in Europe // Obrazovanje, umetnost i mediji u
procesu evropskih integracija / Daković, Nevenka i Nikolić, Mirjana (ur.). Beograd: Fakultet dramskih
umetnosti - Institut za pozorište, film, radio i televiziju, 2008. 219-229
Ovaj rad analizira razine povezanosti i intersektorske suradnje kulture i obrazovanja. Umjetničko
obrazovanje, zastupljenost umjetničkih predmeta u obaveznim obrazovnim programima, temelj je
kulturnog razvoja. Osim što se u umjetničkom obrazovanju stvaraju novi pravci umjetnosti, nove
kreatori kulture tj. producenti kulture, pružaju se znanja o umjetnosti i kulturi koja osposobljavaju
kulturnu publiku tj. konzumente kulture. U tom smislu, umjetničko obrazovanje je temelj razvoja
kulturnih politika. Kulturne politike trebale bi biti povezane s obrazovnim politikama koje se tiču
kulture i umjetnosti. Metoda analize u radu je komparativni pregled odnosa umjetničkog obrazovanja
i kulturne politike u 39 zemalja čije su kulturne politike zastupljene u bazi podataka Kompendija
kulturnih politika i trendova u Europi. Rezultati analize pokazuju da je umjetničko obrazovanje
uključeno u strukture kulturnih politika tek u manjem broju europskih zemalja (zemlje skandinavske i
sjeverne Europe) dok je u većini umjetničko obrazovanje stavljeno pod obrazovne politike i ima malo
relacijskih elemenata s kulturnom politikom, ako uopće. Zaključak upućuje na stvaranje okvira za
veću povezanost kulturnih i obrazovnih politika u području umjetničkog obrazovanja.

Žuvela, Ana. Developing Cultural Strategy in the City of Dubrovnik // Cultural transitions in
Southeastern Europe. The creative city : Crossing visions and new realities in the region : collection of
papers from the course / Švob-Đokić, Nada (ur.). Zagreb: Institut za medunarodne odnose (IMO),
2007. 151-165
U radu se pojam kulturne strategije (strateškog planiranja i upravljanja u kulturi) definira u
nacionalnom i lokalnom kontekstu te se potom rad fokusira na studiju slučaja, grad Dubrovnik. Rad
se temelji na istraživanju provedenom putem intervjua i razgovora s predstavnicima kulturnog
sektora u Dubrovniku, a rezultati istraživanja pokazuju da u Dubrovniku ne postoje smjernice
strateškog razvoja kulture usprkos činjenici da je Dubrovnik grad s najvećom kulturnom
infrastrukturom i proračunskim izdavanjima za kulturu per capita u Hrvatskoj. U Dubrovniku, kulturna
baština i lokalna kultura služe za privlačenje industrije masovnog turizma koja ugrožava i narušava
svaki pokušaj promišljenog usmjeravanja i planiranja lokalnog kulturnog razvoja. Zaključak i
preporuke ističu važnost uspostavljanja strateškog planiranja i upravljanja u kulturi grada Dubrovnika
te potrebu za funkcionalnom i racionalnijom raspodjelom javnih proračunskih sredstava za lokalni
kulturni sektor. Strateško planiranje u području kulture omogućilo bi i snažnije pozicioniranje lokalnih
kulturnih izraza sa ciljem promocije kulturne raznolikosti i razvoja kulturnog turizma.

Znanstveni radovi u časopisima

Jelinčić, Daniela Angelina; Zović, Irides. Knjižnice u turizmu: shhhh, quiet please! Nein, herzlich
willkommen! Si accomodi!. // Liburna: međunarodni znanstveni časopis za kulturu, turizam i
komuniciranje. 1 (2012) , 1; 37-47
Kulturni turizam je selektivni oblik turizma kojeg je potrebno sustavno uvesti u određene aspekte
poslovanja knjižnica koje su primjer neiskorištenog potencijala u kreiranju kulturno-turističke politike.
Ovaj rad predstavlja rezultate istraživanja provedenog na javnim knjižnicama Istarske županije
tijekom 2010. s ciljem detektiranja stanja i razine participacije javnih knjižnica u kulturno-turističkim
uslugama. Kao odgovor na detektirane probleme, rad donosi preporuke za daljnji razvoj prema
kojima bi knjižnice razvile vlastite razvojne modele respektirajući različite razine razvoja i kontekst
lokalne zajednice u kojem djeluju. Preporuke za razvoj javnih knjižnica u kulturnom turizmu temelje
se na novom sustavu knjižničnih struktura, uvođenju novih usluga te kulturnog menadžmenta. U
skladu su s potrebama lokalne zajednice koje su istražene pomoću demografskog pregleda i analize
administrativno-teritorijalne strukture Županije. Predstavljeni model razvoja županijskih javnih
knjižnica u kulturnom turizmu odnosi se na razvoj novih sadržaja za digitalne knjižnice vezanih za
kataloge koji su javno dostupni kroz sadržaje i usluge suradničkog konzorcija javnih knjižnica.

Jelinčić, Daniela Angelina; Žuvela, Ana. Facing the Challenge? Creative Tourism in Croatia. // Journal
of Tourism Consumption and Practice. 4 (2012) , 2; 78-90
Kreativnost je u posljednjem desetljeću postala krilatica u razvojnom kontekstu, od kreativnih
industrija, kreativne klase, kreativne ekonomije, kreativnih gradova, kreativnog poslovanja,
kreativnog upravljanja do kreativnog turizma. Kreativne se industrije često koriste u kontekstu
razvoja kreativnih gradova kreirajući njihov međunarodni imidž osobito kroz turizam. Kako bi se
privukli posjetitelji, razvija se novi tip turizma: kreativni turizam. Rad preispituje definiciju tog pojma
kao i potrebu gradova za re-brendiranjem kroz kreativni turizam. Predstavljene su dvije studije
slučaja s ciljem promišljanja pozicije kreativnog turizma u lokalnom razvoju: grad Dubrovnik koji se
oslanja na baštinu kao glavni turistički resurs i grad Zagreb kojem tek predstoji definiranje svog
glavnog turističkog resursa, a koji ima potencijal u razvoju kulturnih/kreativnih industrija. U radu se
tvrdi kako kreativnost nužno ne označava uvođenje novih tipova trendovskih usmjerenja u
destinaciju već razvoj novih razvojnih modela koji odgovaraju lokalnom kontekstu.

Demonja, Damir; Čupić, Renata; Jelinčić, Daniela Angelina. Contribution to the Research of the
Internet in the Service of Tourism – Situation in Croatia and in the World. // Croatian International
Relations Review. XVI (2010) , 58-59; 35-48
Prisutnost turističkih destinacija na internetu danas je preduvjet poslovne održivosti. Period recesije
nesumnjivo ima utjecaja na bolju iskorištenost potencijala interneta kao sveobuhvatnog
komunikacijskog alata koji zahtjevnom korisniku pruža izbor željenih usluga u bilo koje vrijeme i na
bilo kojem mjestu. Internet nije samo komunikacijski i marketinški alat već pruža izravan pristup
klijentu, a budući da ima globalni doseg, pruža nebrojene mogućnosti turističkim destinacijama koje
se mogu predstaviti kao specifične i drugačije od drugih. Poslovanje koje se događa i prije dolaska
turista u destinaciju, utječući na sam izbor destinacije, prednost je pred drugim, tradicionalnim
načinima turističkog poslovanja. Unatoč tomu, mogućnosti interneta u Hrvatskoj se premalo koriste
što je znak za potrebu promjene poslovanja. Zajedničkom akcijom svih sudionika u turističkom
sektoru uz podršku i znanja stručnjaka za internet i komunikacijsku tehnologiju postupno može
dovesti do željenog napretka u turizmu predstavljajući čitavu zemlju kao destinaciju drugačiju od
drugih.

Jelinčić, Daniela Angelina; Tišma, Sanja. Povezanost kulturnih i prirodnih resursa za potrebe razvoja
turizma u zaštićenim područjima u Hrvatskoj. // Geoadria. 15 (2010) , 2; 327-341
Nacionalni parkovi i parkovi prirode u Hrvatskoj obiluju kulturnim resursima. Oni su izuzetno
raznoliki, a njihove mogućnosti odnosno stavljanje u funkciju povećanja broja posjetitelja varira od
područja do područja, no u većini parkova nisu iskorištene u svom svojem potencijalu. Dobri primjeri
prakse stranih zemalja pokazuju kako su kulturni resursi sastavni dio programa koji se u okviru
nacionalnih parkova nude posjetiteljima te kako imaju značajan potencijal za povećanje broja
posjetitelja. Također, isti primjeri pokazuju veliku involviranost lokalne zajednice u projekte parkova
što uključuje i područja koja se nalaze izvan teritorija samih parkova. U tom smislu, sagledava se
potencijal većeg područja u smislu razvoja turizma, a kulturni programi nisu izolirani već su povezani
s programima drugih sektora, kao što je npr. sport i rekreacija, ekologija, obrazovanje, poduzetništvo.
Rad analizira stanje u zaštićenim područjima prirode po pitanju turizma, iznosi SWOT analizu,
analizira potražnju te donosi rezultate istraživanja provedenog 2010. godine s ciljem detektiranja
socio-ekonomskog potencijala zaštićenih područja prirode. Rezultati pokazuju kako kulturni resursi u
zaštićenim područjima nisu dovoljno ni znanstveno ni stručno istraženi niti sustavno uvršteni u
turističku ponudu. Izostaje sustavna povezanost svih resursa u zaštićenim područjima kao i
osmišljene marketinške aktivnosti kako na pojedinačnoj razini institucija tako i na nacionalnoj
strateškoj razini. Uglavnom izostaje i međusektorska suradnja pa se predlažu aktivnosti kojima se
može poduprijeti razvoj održivog turizma. One uključuju osnivanje Ureda za zeleni turizam; osnivanje
trajne volonterske radne skupine u zaštićenim područjima; izradu potrebnih baza podataka, analiza i
studija; povezivanje tematskih projekata u turističke rute; te poboljšanje promocije. Time bi kulturni i
prirodni resursi bili sustavno iskorišteni čineći temelj kulturne i prirodne raznolikosti Hrvatske.

Žuvela, Ana. The Transition of a Cultural Institution from Socialist Communism to Democratic
Capitalism: Case-Study Dubrovnik Summer Festival. // Mi 121 Meno istorija ur kritika/Art History &
Criticism, 3. Menas ir politika: Rytu Europos atvejai/Art and Politics: Case-Studies from Eastern
Europe.. UDK 7(05) (2007) ; 217-224
U ovom radu, Dubrovačke ljetne igre služe kao primjer kulturne ustanove koja je, u svojih 64 godine
postojanja, prošla kroz dva posve različita politička sustava pa tako i kroz različite tipove kulturnih
politika – od socijalističke do tranzicijske i post-tranzicijske. Rad identificira osnovne elemente
navedenih tipova kulturne politike te prati njihov učinak, primjenu na kulturnoj ustanovi koja je imala
status ustanove od nacionalnog značaja u oba sustava. Rezultati analize pokazuju da, usprkos
radikalnoj tranzicijskoj promjeni političkih sustava, kulturna politika još uvijek nije prošla kroz
temeljit, reformatorski proces tranzicije obzirom da se malo toga promijenilo u načinima upravljanja
javnim kulturnim sektorom, poglavito ustanovama.

Uzelac, Aleksandra. La cultura digital, un paradigma convergente donde se unen la tecnología y la

cultura: desafíos para el sector cultural. // DIGITHUM Les humanitats en l’era digital (The Digithum,
humanities in the digital age). 12 (2010) ; 27-33
Digitalna je kultura kompleksni koncept. Rad istražuje ulogu digitalne kulture, obilježene kontekstom
koji donosi konvergencija, gdje je vidljivo da se područje kulture i umjetnosti, uslijed procesa
medijske konvergencije i mrežnog okruženja, mijenja i nastaju novi oblici komunikacije u virtualnom
prostoru. Rad analizira nastale promjene gdje 'kultura' više nije odvojiva od 'digitalne kulture'.
Digitalna kultura predstavlja novo iskustvo, tj. novi sustav kroz koji se realiziraju nove kulturne prakse
i koji određuje iskustvo i očekivanja korisnika te nove prakse u organizaciji rada kulturnog sektora.
Rad analizira novi mrežni i digitalni kontekst te načine prilagodbe kulturnog sektora na rad u
digitalnom okruženju, uzimajući u obzir nove mogućnosti i prijetnje koje u njemu nastaju.

Uzelac, Aleksandra. The Role of Cultural Portals in the Context of Converging Digital Culture. //
Medijska istraživanja (Media research). 16 (2010), 2; 5-42
Rad istražuje ulogu kulturnih portala u kontekstu koji donose konvergencija i digitalna kultura, gdje je
uočljivo da se područje kulture i umjetnosti, uslijed procesa medijske konvergencije i mrežnog
okruženja, mijenja i nastaju novi oblici komunikacije u virtualnom prostoru. Rad analizira rezultate
međunarodnog istraživanja o kulturnim portalima koje je autorica provela u okviru aktivnosti Mreže
Culturemondo i Mreže Culturelink u 2009. godini u kojemu je sudjelovalo preko 100 portala sa svih
kontinenata. Istraživanje je provedeno sa ciljem dobivanja uvida u međunarodni kontekst djelovanja
kulturnih portala. kako bi se uočili trendovi vezani uz njihov rad i dinamiku razvoja. Fokus istraživanja
bio je usmjeren na participativne trendove kako bi se utvrdilo da li kulturni sektor slijedi promjene
koje je prouzročio kontekst digitalnih mreža te jesu li prisutni novi načini rada i komunikacije s
korisnicima. Rezultati istraživanja omogućili su uvid u standardne načine rada kulturnih portala,
smještanje kulturnih portale u okvir razvoja digitalne kulture općenito, te identificiranje trendova i
izazova u njihovom radu i razvoju.
Jelinčić, Daniela Angelina. Splintering of Tourism Market: New Appearing Forms of Cultural Tourism
as a Consequence of Changes in Everyday Lives. // Collegium Antropologicum. 33 (2009), 1; 259-266
Rad analizira fragmentaciju kulturnog turizma koja je vidljiva u praksi, a čije uzroke tražimo u
promjenama koje su vidljive u svakodnevnom životu ljudi. One se odnose na sve veću naklonost
hobističkim i kreativnim aktivnostima što odgovara i razvoju novih specijaliziranih podvrsta kulturnog
turizma (hobi i kreativni turizam). U radu su predstavljeni rezultati analize nekoliko vodećih časopisa
specijaliziranih za uređenje doma, životni stil odnosno kreativnost (Brava Casa, Casa e Giardino,
Casaviva, Gioia Casa, Art et Décoration, Maison & Travaux, Garten & Wohnen, Burda Wohnen,
Creare, Création Passion) koji pokazuju sve veću specijalizaciju interesa u svakodnevnom životu, a
koji se onda povezuju s turističkim putovanjima. Tako izuzetno specifični izrazi kulture, koje bismo
mogli nazvati “hobističkom umjetnošću” (npr. izrada čipke, tkanje, keramika, stencil, mozaici,
decoupage, oslikavanje svile i sl.), postaju kulturno-turističke niše koje svojem tržištu nude dodatno
osposobljavanje u predmetu vlastitog interesa odnosno razvoj kreativnosti na godišnjem odmoru.
Mnoge destinacije nude takve tečajeve ili radionice, a ponude li mogućnost učenja lokalne vještine ili
izrade lokalnog proizvoda (što je u literaturi najčešća definicija kreativnog turizma) mogu računati na
veći broj kulturnih turista. Na taj način specifičnošću i kulturnom raznolikošću izdvajaju se od ostalih
destinacija, a autentičnost im omogućuje i uspješniji razvoj kulturnog turizma. Daljnji razvoj kulturno-
turističkih niša prilika je tako za zajednice koje mogu ponuditi izvorne proizvode i koje prethodno nisu
bile na turističkoj karti za razvoj usko specijaliziranih oblika kreativnog turizma.
Rad je objavljen u CC časopisu.

Cvjetičanin, Biserka. The main challenges of the UNESCO Convention and its implementation. //
Economia della Cultura. XVIII (2008), 3; 343-353
Prihvaćanjem Konvencije o zaštiti i promociji raznolikosti kulturnih izraza, postavljen je novi zakonski
instrument koji promovira raznolikost kulturnih izraza u svijetu. Rad analizira implementaciju,
očekivane rezultate i izazove Konvencije. Konvencija u svakom svom članku predstavlja izazove za sve
zemlje svijeta – razvijene i one u razvoju. Jedan od najvećih izazova je poticanje civilnog društva u
promociji i evaluaciji Konvencije. Konvencija zagovara nove oblike suradnje i inovativnih
partnerstava, koji zahtijevaju formulaciju novih kulturnih politika i strategija razvoja međunarodne
suradnje. Priznavanje specifične prirode kulture jedan je od najvrednijih aspekata Konvencije. Njena
implementacija je dugoročan proces, a očekivanja će se progresivno realizirati.

Jelinčić, Daniela Angelina. Agroturizam u europskom kontekstu. // Studia ethnologica Croatica. 19

(2008), 1; 269-291
Rad je fokusiran na agroturizam kao selektivni oblik turizma te navodi prihvaćene definicije pojma.
Nepostojeći jedinstveni model agroturizma u današnjoj Europi reflektira se u raznolikosti organizacije
istog kako na nacionalnim tako i na regionalnim razinama. Popularnost i potražnja za takvom vrstom
odmora, s druge strane, uvjetuju nagli razvitak agroturizma kako bi se odgovorilo potrebama tržišta.
Nejedinstvenost europskih politika u tom području rezultira i različitom razvijenošću pojedinih
modela. Rad predstavlja primjer agroturizma Italije, Austrije, Francuske, Velike Britanije, Cipra i
Rumunjske te ih uspoređuje s agroturizmom Hrvatske. Etnologija u suvremenim turističkim
trendovima tako izuzetno dobiva na značenju budući da je primijećeno sve snažnije seosko
privređivanje kao značajni razvojni turistički pravac. Pored toga, izvorni proizvodi koji su sastavni dio
ponude u agroturizmu odražavaju kulturnu raznolikost koja se može iskoristiti kao privlačni element
turističkog poslovanja.

Jelinčić, Daniela Angelina. Cultural Tourism in Croatia and Some European Countries - Croatian and
European Experiences: Recommendations for Sustainable Development. // Croatian international
relations review. XIV (2008), 50/51; 11-15
Rad analizira goruće probleme kulturnog turizma u Hrvatskoj i nekim europskim zemljama. Fokusira
se na opis cjelovite slike hrvatskog kulturnog turizma i njegove kratke povijesti s institucionalne točke
gledišta. Daje pregled turizma u Hrvatskoj kao i pregled kulture. Fokus rada je na problemima u
sektoru kulturnog turizma koji se posebno opisuju dajući tako opis šire slike sektora. Predstavljeni su i
glavni strateški dokumenti te je analizirana uloga države u kulturnom turizmu Hrvatske. Rad se
također fokusira na istraživanje provedeno u nekoliko europskih zemalja (Velika Britanija,
Nizozemska, Finska, Cipar, Italija) s ciljem detektiranja moguće uloge države u reguliranju kulturno-
turističkog sektora. Rezultati se kompariraju s rezultatima istraživanja u Hrvatskoj te se nude moguća
rješenja. Nalazi tako pokazuju trendove decentralizacije turističkih aktivnosti iako je uloga države kao
koordinatora lokalnih aktivnosti te koordinatora marketinga od velike važnosti. Loša suradnja
kulturno-turističkog s ostalim sektorima vidljiva je na svim razinama praktički svih istraživanih
zemalja. Zakonodavstvo može regulirati ‘fizičke’ aspekte kulturnog turizma (kao npr. izgled zgrada,
hotela i sl.) dok se ‘ne-fizički’ aspekti teško reguliraju. Preporuke uključuju lokalna partnerstva
temeljena na sustavu klastera, destinacijski menadžment te interdisciplinarni pristup.

Uzelac, Aleksandra; Jelinčić, Daniela Angelina. ICT as Interface for Cultural Consumption and its
Application for Cultural Tourism. // ADOZ - Revista de Estudios de Ocio (Journal of Leisure Studies).
32 (2008), 32; 73-81
Rad predstavlja doprinos sagledavanju promjena nastalih uslijed digitalizacije, uvođenja digitalnih
mreža i mobilnosti pristupa digitalnim sadržajima u područje kulturnog turizma. Analizirane su studije
slučaja dva projekta (Mobile Guide te VIP Tourist Guide) koji primjenom tehnologije temeljene na
kombinaciji mobilnih telefona i digitalnih mreža korisnicima/turistima omogućuju nove vrste uslužnih
servisa in situ. U radu je analizirana ponuda mobilnih turističkih audio vodiča koje korisnici mogu
koristiti za turističke obilaske u gradovima ili u muzejima. Dva projekta razvijena u Hrvatskoj
evaluirana su kroz analizu njihovih uspostavljenih servisa i kroz mapiranje njihovih uspostavljenih
suradničkih mreža koje predstavljaju osnovu za uspostavu funkcionalne mreže potrebne za rad i
razvoj ovakvih projekata tj. za njihovu dugoročnu održivost. Analizirani primjeri stavljeni su u
kontekst razvoja Web 2.0 servisa te su analizirane mogućnosti njihovog daljnjeg razvoja prema
multimedijalnim, multi-platformskim i participativnim servisima. Zaključuje se kako implementacija
ICT-a u kulturnom turizmu zahtijeva suradnju svih uključenih u projekt, privatnog i javnosg sektora
odnosno turističkih i kulturnih profesija. U slučaju da je samo jedan sektor u glavnoj ulozi, to može
utjecati na održivost projekta obzirom na nedostatak motivacije ostalih dionika projekta. Na taj način,
kulturna potrošnja koristi ICT koji pruža nove dinamične načine u prezentaciji informacija,
individualizaciji pristupa specifičnim područjima te novu vrstu marketinga.

Uzelac, Aleksandra. Kulturne mreže i kulturni portali - nova infrastruktura kulturnog sektora. //
Muzeologija. 2004/2005 (2007), 41/42; 42-51
U ovom je radu analizirana studija slučaja nacionalnog portala za kulturu culturenet.hr. Opisan je
dosadašnji razvoj portala i njegovi do sada razvijeni servisi kako bi se utvrdilo kakva je danas uloga
portala te je li on uspio potaknuti umrežavanje i suradnju među kulturnim djelatnicima i kakav odnos
je uspio ostvariti sa svojim korisnicima. Statistički pokazatelji posjećenosti portala pružaju određeni
uvid o njegovoj popularnosti, no za određivanje uspješnosti takvih projekata prema njihovim
zacrtanim strateškim ciljevima bitno ih je analizirati na drugačijim osnovama. Djelatnost portala
evaluirana je kroz analitički okvir mrežnih modela kako bi se ustvrdilo jesu li očekivanja zacrtana u
strategiji razvoja portala postignuta te kakve buduće pomake valja napraviti kako bi se ostvarili
zacrtani ciljevi. U analizi je razjašnjena konceptualna razlika između portala (informacijske strukture) i
mreže (suradničke strukture) te su dane smjernice za različite razvojne opcije – prema informacijskoj
infrastrukturi za informiranje u kulturi ili prema suradničkoj decentraliziranoj virtualnoj mreži u
različitim područjima kulture. Znanstveni doprinos ovog rada je apliciranje nove metodologije
evaluacije virtualnih projekata koja se ne temelji na statističkim pokazateljima uspjeha projekta već
kroz analizu razvoja logičke strukture projekta evaluira postignute rezultate.

Uzelac, Aleksandra. El Reconocimiento de las Redes en el Campo Cultural: Modelos de Redes en el

Ambito Real y Virtual. // Periférica - Revista para el análisis de la cultura y el territorio. 8 (2007), 8;
133-155
U ovom radu analizirani su različiti modeli kulturnih mreža u realnom i virtualnom okružju. Teorija
mreža aplicirana je na kulturnu praksu te su kroz analizu postojećih odnosa u kulturnim mrežama i
njihovih uspostavljenih servisa prepoznati različiti logički meta-modeli što predstavlja i znanstveni
doprinos ovog rada. Koncipiranje strukturalno logičkih modela omogućuje nam da prepoznamo
različite tipove mreža i njihove različite učinke i da razlikujemo između mreža koje predstavljaju
informacijsku infrastrukturu (informacijske mreže) i suradničkih mreža koje se mogu definirati kao
zajednice tj. društvene mreže.

Cvjetičanin, Biserka. Enjeux et methodes d'observation et d'evaluation de la diversite culturelle

dans le monde. // L'observatoire: observatoire des politiques culturelles. 11 (2006), 30; 26-30
Raznolikost kultura je, prepoznata kao komponenta identiteta odnosno čimbenik promocije njihove
interakcije, fenomen našeg doba. Njeno postojanje nije novo, budući da različite kulture dugo
koegzistiraju u okviru država, no njena valorizacija označava važnu promjenu u pristupu kulturnoj
raznolikosti.

Jelinčić, Daniela Angelina. Turizam vs. Identitet - Globalizacija i tradicija. // Etnološka istraživanja =
Etnological Researches. - (2006) , 11; 161-207
Rad raspravlja o pitanjima identiteta kroz danas globalnu pojavu turizma. Turizam je pojava
nezaobilaznog kulturnog kontakta koja ima svoje pozitivne i negativne posljedice. Kontakt dvaju
različitih identiteta, onoga turista i onoga domaćina, donosi brojne promjene kako u samu lokalnu
zajednicu tako i za turističko shvaćanje odredišta. Pri tom su česte pojave stereotipiziranja,
propitkivanja autentičnosti te izmišljanja tradicije. Opasnosti koje takve pojave kriju, ukoliko nisu
prepoznate i eventualno uklonjene, mogu imati izuzetno negativan utjecaj na razne aspekte
turističkog poslovanja (ekonomski, socijalni, kulturni, psihološki). Istraživanje koje je provedeno u
Hrvatskoj na temu turizma kao faktora promjene dokazuje neke od teoretskih teza te nam otkriva
moguće smjernice odnosno važnu ulogu etnografije u kreiranju turističkog imidža lokalne destinacije.

Ostali radovi u časopisima

Bekić, Janko. Nad Hrvatskom kruži bauk segregacije. // Zarez: dvotjednik za kulturna i društvena
zbivanja (1331-7970) 14 (2012), 331; 7-7
Rad se bavi progresivnim politikama nove vlade lijevog centra i otporom takvim politikama,
prvenstveno od strane novih društvenih pokreta koji zagovaraju konzervativne vrijednosti.
Koncentrirajući se na temu zdravstvenog i spolnog odgoja u hrvatskim školama, članak problematizira
izvrtanje značenja pojmova kao što su „pluralizam“ i „poštivanje različitosti“ kojima se koriste
katoličke udruge. Autor naglašava da takvo korištenje pojmova, koje za cilj ima izdvajanje, tj.
segregaciju djece, nije opravdano jer može poslužiti kao presedan za sve udruge koje imaju drugačije
stavove od onih zapečaćenih u hrvatskom ustavu. Također ono nužno vodi u vrijednosnu anarhiju i
rastakanje političke zajednice. Zaključuje se da stavovi i uvjerenja koji se nalaze izvan ustavnog
kišobrana spadaju u domenu privatnog, a ne javnog i da ih kao takve treba i tretirati.

Bekić, Janko. Mono vs. Multi - kulturalizmi u znanosti i politici. // Politička misao: Croatian Political
Science Review (0032-3241) 47 (2010), 1; 223-228
Rad analizira različite kulturalizme te ih suprotstavlja pojmu univerzalizma. Posebna je pažnja
posvećena multikulturalističkom pristupu koji je prednjačio od kasnih 1980.-ih do ranih 2000.-ih, ali
je danas kompromitiran jer se smatra da je pridonio kulturnoj segregaciji i getoizaciji europskih
useljeničkih društava. Kao alternativa razmatra se interkulturalizam, koji se na shemi interakcije
između dviju kulturnih grupa nalazi puno bliže krajnosti stapanja, dok multikulti ostaje zarobljen u
polovici bližoj krajnosti sukoba. Rad naglašava kako se političari i stručnjaci diljem Europe odmiču od
stava koji kulturnu različitost tretira kao apsolutnu vrijednost, postupno se primičući stavu koji
naglašava potrebu za pronalaženjem zajedničkih točaka različitih kultura i to u okviru liberalne
demokracije i sekularizma.

Bekić, Janko. Od etničkog ka građanskom nacionalizmu. // Zarez: dvotjednik za kulturna i društvena

zbivanja (1331-7970) 12 (2010), 294; 8-8
Rad uspoređuje etničku i građansku paradigmu o naciji. Etnička paradigma se temelji na mitu o
zajedničkom porijeklu i krvnoj srodnosti pripadnika naroda (i nacije) dok se građanska verzija bazira
na mjestu rođenja i elementu voluntarizma, tj. samostalnoj i svjesnoj odluci pojedinca o
(ne)pripadanju određenom narodu i naciji. Nadalje se opisuje kako se etničko poimanje nacije razvilo
u Njemačkoj, a građansko u Francuskoj zbog čega ova dva modela i danas nose njemački odnosno
francuski predznak. Etnički model posebno je prisutan u istočnoj Europi što je povezano s povijesnim
činjenicama: u tom su dijelu Europe narodi uglavnom bili ti koji su stvorili države i samim tim sebe
uzdigli u status nacije, dok je u zapadnoj Europi proces tekao obrnuto; tu je i činjenica da su
komunistički režimi preferirali etnički koncept, iako samo kao prijelaznu fazu prema novom
socijalističkom čovjeku kojem će plemenske razlike postati bespredmetne. Rad donosi preporuku da i
Hrvatska krene stopama Njemačke koja postupno napušta svoj raniji model nacije približavajući se
sitnim koracima francuskom modelu.

Jelinčić, Daniela Angelina. Virtualni kulturni turizam i iseljeništvo. // Hrvatski iseljenički zbornik. 19
(2010), 52-59.
Rad se naslanja na istraživanja virtualnog kulturnog turizma u jugoistočnoj Europi. Imajući na umu
značajno hrvatsko turističko tržište koje se odnosi na iseljeništvo, potrebno je da kulturne i turističke
ustanove/organizacije u Hrvatskoj promisle i drugačije pozicioniraju vlastito poslovanje. Osim toga, u
radu su izloženi i neki rezultati istraživanja Instituta Ivo Pilar koji istovremeno otkrivaju negativnu
percepciju Hrvatske od strane velikog broja hrvatskih iseljenika. Takva bi se percepcija mogla
promijeniti posjetom nekih od vrhunskih kulturnih događanja koje suvremena Hrvatska može
ponuditi no u tom je smislu važno osuvremeniti virtualne prezentacije hrvatskih kulturnih institucija,
organizacija i događanja.

Bekić, Janko. Seperate but equal u Makedoniji. // Zarez: dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja
(1331-7970) 10 (2008), 231; 7-7
Rad u sklopu UN-ovog projekta u Makedoniji analizira različite pristupe rješavanju sukoba između
Albanaca i Makedonaca. Jedno od glavnih pitanja je ono jezično, pogotovo kada je riječ o osnovnim i
srednjim školama u kojima su djeca podijeljena na etnički „čiste“ razrede i turnuse. Kao jedan od
prijedloga pojavio se debatni sat na „neutralnom“ engleskom što je od autora ovoga teksta označeno
kao iznimno štetan i korozivan prijedlog koji će samo produbiti jaz između skupina i dodatno otuđiti
albansku zajednicu od države u kojoj žive. Kao alternativa novoj lingua franca navedena je „pozitivna
dvojezičnost“ tj. praksa prema kojoj su obje skupine ohrabrene da nauče jezik druge skupine, a sve
kako bi dvojezičnost zaživjela ne samo u javnom (država), nego i u privatnom (tržište), a pogotovo u
građanskom sektoru (civilno društvo).
Studije

Mercer, Colin; Obuljen, Nina; Primorac, Jaka; Uzelac, Aleksandra. The Culture Strand of the Creative
Europe Programme 2012-2020., 2012.

Studija pruža analitički i konceptualni pogled i komentar

politika predložene kulturne dionice programa Creative
Europe. Uzima u obzir sve postojeće komentare ovog
Programa, kako iz službenih izvora, tako i od strane širokog
kruga dionika, uključujući i objavljene rezultate konzultacija i
rasprava s ključnim akterima u području kulture. Fokus je na
vjerodostojnosti i neosporivosti ukupne arhitekture politika,
te na ključnim točkama na koje je usmjerena pozornost.

Čopič, Vesna; Uzelac, Aleksandra; Primorac, Jaka; Jelinčić, Daniela Angelina; Srakar, Andrej; Žuvela,
Ana. Encouraging Private Investment in the Cultural Sector, 2011.

Studija identificira trendove u poticanju privatnih ulaganja u

kulturni sektor u državama članicama Europske unije.
Elaborira empirijske podatke prikupljene putem upitnika,
studija slučaja pet zemalja (Italija, Nizozemska, Poljska,
Slovenija, Velika Britanija) te putem desk research metode.
Daje pregled mehanizama i mjera koji se koriste za poticanje
privatnih ulaganja kao što su porezna politika (pr. poticanje
kulturne potrošnje, poslovanja te dobrotvornog davanja),
financijske i bankovne sheme te posrednički mehanizmi.
Zaključno, studija komparira privatna ulaganja u kulturu u
SAD-u i Europi.

Jelinčić, Daniela Angelina; Žuvela, Ana. Zagreb kao kulturni proizvod, Zagreb: Institut za
međunarodne odnose (IMO), 2010.
 Studija detektira potencijale kreativnih industrija te
daje smjernice za kvalitetnije stvaranje prepoznatljivog
urbanog identiteta te promociju grada Zagreba, kao i
njegov gospodarski razvoj. Istraživano je 9 djelatnosti:
arhitektura, dizajn, film, glazba, izvedbene umjetnosti
(kazalište i ples), likovne umjetnosti, nakladništvo, obrti i
oglašavanje. Rezultati pokazuju da se razvoj kreativnih
industrija u Zagrebu događa fragmentirano i bez doticaja s
javnom upravom. Ne ulaže se u sustavnu proizvodnju
suvremenih (lokalnih) kulturnih proizvoda, kao ni u
promociju i „izvoz“ postojećih kulturnih proizvoda, a
gospodarski značaj kulturnog sektora tretira se kao
rashodovna strana proračunskih sredstava. Kulturni
identitet grada Zagreba ne oblikuje se sustavno već se
veže uz različite oblike kulturnih tradicija i etno sadržaje
koji često nisu ni autohtoni Zagrebu. Kao kreativne
industrije s najvećim razvojnim potencijalom smatraju se
glazba, film, arhitektura, kazalište, dizajn i ples. Podaci
pozivaju na stvaranje sustava za područje kreativnih
industrija, od prikupljanja statistike do potrebnih
inicijativa i javne podrške.

Cvjetičanin, Biserka; Jelinčić, Daniela Angelina; Martinac, Kruno; Popović, Helena; Primorac, Jaka;
Uzelac, Aleksandra; Žuvela, Ana. Connecting Croatia: Javni, privatni i civilni sektor kulture u
virtualnom prostoru. Zagreb: Institut za međunarodne odnose (IMO), 2008.

Istraživanje Connecting Croatia provodilo se tijekom 2007

kako bi se odgovorilo na pitanje da li digitalna kultura
otvara nove izazove kulturnoj raznolikosti i interkulturnoj
komunikaciji u Hrvatskoj. Što razvoj digitalne kulture
znači za razvoj Hrvatske, njenu kulturu te njen
međunarodni položaj? Studija Connecting Croatia
analizira stanje i razvoj javnog, privatnog i civilnog
kulturnog sektora u virtualnom prostoru. Budući da se
sadržaj u virtualnom prostoru razvija kako u javnom, tako
i kroz inicijative civilnog kulturnog sektora i kreativnih
industrija, istraživanje se fokusiralo na pitanja
(međusobne) povezanosti tih triju sektora u kreaciji
virtualnog kulturnog sadržaja.

Strateški dokumenti
Jelinčić, Daniela Angelina; Žuvela, Ana; Polić, Marijo. Strategija razvoja muzejske djelatnosti
Dubrovačkih muzeja Dubrovnik, Zagreb: Institut za međunarodne odnose (IMO), 2010.

Strateški dokument određuje razvoj muzejske djelatnosti u

gradu Dubrovniku u okviru Javne ustanove Dubrovački
muzeji, te je pozicionira prema razvoju u ostalim javnim
muzejskim ustanovama i cjelokupnom kulturnom sektoru
Grada Dubrovnika. Donosi misiju, viziju, strateške i
specifične ciljeve te prijedlog aktivnosti za provedbu istih.
Zaključno, predlaže se evaluacija postignutoga kao
kontinuirani postupak, a radi osiguravanja uspješne
provedbe zadane strategije. Time se postiže realizacija
zadanih ciljeva koji u konačnici doprinose sveukupnom
lokalnom kulturnom razvoju, a u ovom slučaju i razvoju
muzejske djelatnosti na nacionalnoj razini.

Polić, Marijo; Jelinčić, Daniela Angelina; Maleković, Sanja. Strategija očuvanja, zaštite i održivog
gospodarskog razvoja kulturne baštine Republike Hrvatske za period 2010.-2015., Zagreb: Institut
za međunarodne odnose (IMO), 2010.

Strategija opisuje stanje u području kulturne baštine RH te

daje ocjenu istoga, detektira probleme, određuje viziju,
ciljeve i mjere za provedbene aktivnosti. Završava s
prijedlogom smjernica za njezinu provedbu. Projekt je
proveden u okviru Ministarstva kulture, a rezultati projekta
su: izrađena strategija očuvanja i gospodarskog korištenja
kulturne baštine Republike Hrvatske s prijedlozima za
akcijski plan (plan provedbe); poboljšane sposobnosti,
znanja i vještine stručnjaka u Ministarstvu kulture i
stručnjaka iz drugih organizacija koje se bave kulturnom
baštinom za strateško planiranje, programiranje i pripremu
projekata gospodarskog korištenja kulturne baštine te
postignuta viša razina razumijevanja i opredjeljenja za
održivi razvoj; priređen program aktivnosti za poboljšanje
razumijevanja, bolje informiranje i podršku, dionika, stručne
i šire javnosti za očuvanje i gospodarsko korištenje kulturne
baštine RH. Ovo je prvi takav sveobuhvatni dokument za
korištenje kulturne baštine kao razvojnog resursa u skladu
sa smjernicama zaštite kulturne baštine, regionalnog razvoja
i gospodarskog razvoja u cjelini.

Ekspertize, enciklopedijske natuknice i podloge za raspravu

Uzelac, Aleksandra. Digitisation – How to fully exploit opportunities?, 2011.
Tekst je naručen od Europske komisije kao podloga za raspravu (issue paper) za European Culture
Forum 2011 (Brussels, 20-21 October 2011). U tekstu se analizira novi kontekst rada kulturnog
sektora u okruženju digitalnih mreža gdje su promjene vidljive u načinu rada, jednako kao i u
načinima 'kulturne potrošnje' Razmatrano je na koji način novi tehnološki kontekst otvara nove
mogućnosti za kreativni rad te koriste li umjetnici i kulturni djelatnici dostupne mogućnosti kako bi
ostvarili komunikaciju sa svojom publikom tj. korisnicima. Evaluirana je promijenjena uloga korisnika i
nove mrežne strategije koje kulturne organizacije koriste za razvoj publike, kao i novi poslovni modeli
koji su primjenjivi u digitalnom okruženju.

Cvjetičanin, Biserka; Uzelac, Aleksandra; Žuvela, Ana. ARTICLE 19 – Exchange, Analysis and
Dissemination of Information: Culturelink Network’s Twenty Years of Experience, 2009.
Ovo izvješće, koje je naručilo Tajništvo UNESCO-a, daje pregled iskustva mreže Culturelink u 20
godina rada u kontekstu Članka 19 Konvencije. Nadalje, izvještaj naglašava glavne poteškoće i izazove
u razvoju aktivnosti mreže kao i iskustva stečena kroz Culturelink. Razmjena, analiza i diseminacija
informacija preduvjet je za uspješnu implementaciju svih ciljeva i zadaća Konvencije. Kulturne mreže
mogu biti korisna prijevozna sredstva Članka 19 kako bi državama članicama pružile informacije o
politikama, kriterijima financiranja te podacima o načelima zaštite i promocije kulturnih izraza, kao I
razlikovanja pravih potreba i metodologija očuvanja, održavanja I podrške kulturnim izrazima u svoj
njihovoj raznolikosti.

Jelinčić, Daniela Angelina. Tourism, heritage and globalisation, 2008.

Natuknica objašnjava vezu globalizacije s baštinom i turizmom. Turizam se često promatra kao jedan
od najveći agenata promjena u današnjem svijetu. U smislu kulturnog turizma, globalizacija potiče
očuvanje i obnovu materijalne i nematerijalne baštine. Baština, koja je uvijek imala središnje mjesto u
izražavanju identiteta i uvijek je vezana uz neki teritorij, danas je, više nego ikada, izraz globaliziranog
svijeta. Turistička globalizacija donijela je pozitivne, ali i negativne učinke lokalitetima baštine što se
elaborira u tekstu. Danas, baština dobiva novu važnost u području kulture budući da se definira kao
strateškI resurs promocije identiteta u kontekstu globalizacije dopuštajući nam razumijevanje
suvremene teritorijalnosti u različitim dimenzijama – svjetskoj, regionalnoj, nacionalnoj, lokalnoj.
Kvantitativna analiza rezultata projekta
Autorske knjige 3
Uredničke knjige 7
Priručnici 1
Poglavlja u knjigama 37
Izvorni znanstveni radovi u CC časopisima 1
Znanstveni radovi u drugim časopisima 15
Ostali radovi u drugim časopisima 15
Objavljena pozvana predavanja na skupovima 5
Znanstveni radovi u zbornicima skupova s međunarodnom recenzijom 2
Sažeci u zbornicima skupova 4
Neobjavljena sudjelovanja na skupovima 11
Druge vrste radova 10
UKUPNO 111
Planovi za buduća istraživačka usmjerenja
Rezultati rada projekta „Kulturna raznolikost, interkulturni dijalog i digitalna kultura“ postavili su
temelje za istraživanje područja ekonomije kulture. Kulturna raznolikost nije apstraktni pojam koji
označava „mnogostruke načine na koje se kulture pojedinih grupa i društava izražavaju“ (UNESCO)
već je vrlo konkretan pojam koji se manifestira ne samo putem različitih načina izražavanja kulturne
baštine ljudskog roda, već i putem različitih načina umjetničkog stvaralaštva, proizvodnje,
diseminacije i uživanja bez obzira koja se sredstva i tehnologije u tom smislu koriste. To umjetničko
stvaralaštvo i proizvodnja prenose se u okviru i između grupa i društava čime se ostvaruje
interkulturni dijalog. Istovremeno, ti kontakti, a posebice razvoj digitalne kulture omogućuju ne samo
saznanja o različitim kulturnim izrazima drugih kulturnih grupa, već i promociju kulturnih sadržaja
čime se ostvaruju mogućnosti za njihovu gospodarsku razmjenu. Nalazi dosadašnjeg istraživanja već
su najavili, a u pojedinim slučajevima već i prilično dobro istražili taj aspekt kulturne raznolikosti, ali i
najavili potrebu dubljeg istraživanja teme ekonomije kulture. Pojedini aspekti ekonomije kulture
naišli su na plodno tlo u hrvatskom društvu ( kulturni turizam), no pojedini su ostali još uvijek prilično
neshvaćeni ili se prema njima još uvijek razvija otpor, prvenstveno zbog nedovoljnog razumijevanja
(kulturne i kreativne industrije). Neki aspekti ekonomije kulture predstavljaju longitudinalni karakter
istraživanja zbog same prirode njihovog sadržaja odnosno stoga što se još uvijek razvijaju (digitalna
kultura), a neki se u hrvatskom okružju polako prihvaćaju, ali još uvijek površno ostvaruju (npr.
kulturni menadžment).

Osim toga, novi program podrške kulturnim i kreativnim sektorima Europske unije, koji bi trebao
stupiti na snagu i nosi simbolični naslov „Creative Europe“, predložen je zbog potrebe za većim
ulaganjima u kulturne i kreativne sektore jer značajno doprinose gospodarskom rastu, zapošljavanju,
inovacijama i društvenoj koheziji. Taj će se program fokusirati na očuvanje i promociju kulturne i
jezične raznolikosti te jačati konkurentnost kulturnih i kreativnih sektora (European Commission). Isti
trendovi vidljivi su i u širem, svjetskom okruženju i brojna su istraživanja već dala temelje takvom
daljnjem razvoju (npr. The Cultural Economy SAGE, 2008).

Temeljeći svoja saznanja na svjetskim nalazima, ali i rezultatima pojedinih istraživanja stečenim u
okviru dosadašnjeg projekta, mišljenja smo da Hrvatska ima potencijala za oplemenjivanje vlastitih
kulturnih resursa i njihovo snažnije pozicioniranje u međunarodnom okružju (osobito u prostoru
jugoistočne Europe). Za to će, međutim biti potreban dodatni rad i dublje analize, rezultati kojih svoju
refleksiju i primjenjivost mogu naći u znanstvenoj, obrazovnoj, kulturnoj, turističkoj, gospodarskoj,
urbanoj, medijskoj i drugim politikama. Stoga je logičan slijed dosadašnjeg istraživanja usmjerenost
na specifične aspekte ekonomije kulture što će predstavljati temelj naših budućih istraživanja.