OSNOVNI POJMOVI O KNJIŽEVNOSTI

(KNJIŽEVNOTEORIJSKI POJMOVI)

1. PODJELE KNJIŽEVNOSTI

2. OBLICI KAZIVANJA

3. KOMPOZICIJA TEKSTA

4. FAZE/ETAFE U RAZVOJU RADNJE (DIJELOVI FABULE)

5. VRSTA STIHA, STROFE I RIME

6. STILSKE FIGURE

7. OSNOVNI POJMOVI O DRAMSKOJ KNJIŽEVNOSTI

8. OSNOVNI POJMOVI O FILMU

 PODJELE KNJIŽEVNOSTI

1. PREMA AUTORU (TVORCU) DJELA 2. PREMA OBLIKU (FORMI) DJELA

a) Narodna (usmena) književnost a) Poezija (stih – osnovna jedinica)

b) Umjetnička (pisana/autorska) književnost b) Proza (rečenica – osnovna jedinica)

3. PODJELA UMJETNIČKE KNJIŽEVNOSTI

RODOVI

LIRIKA EPIKA DRAMA

u dijalogu; sukob; za scenu
u stihu; osjećanja u prozi; događaji, likovi

Lirske pjesme: - Roman - Komedija

- Opisna pjesma - Pripovijetka - Tragedija
- Ljubavna pjesma - Novela
- Drama u užem smislu
VRSTE

- Rodoljubiva pjesma - Bajka (H.K. Andersen)

- Misaona pjesma - Basna (Ezop)
- Socijalna pjesma - Anegdota
* Elegična pjesma ...
!!! PJESMA U PROZI

4. PODJELA NARODNE KNJIŽEVNOSTI

POEZIJA PROZA
LIRSKA EPSKA EPSKO-LIRSKA DUŽE PROZNE VRSTE:
- Bajke
- Ljubavne pjesme - Neistorijske pjesme - Balade - Basne
- Porodične pjesme ............................... - Romanse - Pripovijetke
- Pjesme o radu -Pretkosovski ciklus - Novele
(posleničke) - Kosovski ciklus - Anegdote
- Obredne pjesme - Ciklus pjesama o - Legende
- Običajne pjesme Marku Kraljeviću - Predanja
- Mitološke pjesme - Pokosovski ciklus - Šaljive priče
- Šaljive pjesme - Hajdučki ciklus KRAĆE PROZNE VRSTE:
- Uspavanke ... - Uskočki ciklus - Poslovice
- Ciklus pjesama o - Zagonetke
oslobođenju Crne - Brzalice
Gore - Pitalice
- Ciklus pjesama o
oslobođenju Srbije

2
 OBLICI KAZIVANJA (FORME UMJETNIČKOG IZRAŽAVANJA)
U proznim tekstovima (npr. u romanu ili pripovijeci) da bi stvorio što uvjerljiviji tekst, pisac se služi
različitim oblicima kazivanja, tj. umjetničkog izražavanja. On pripovijeda o događajima, ali je da bi
čitaocima što slikovitije dočarao ono o čemu piše neophodno da opiše likove, prostor u kojima se oni
nalaze i slično. Monotono bi bilo da samo priča i opisuje, pa zbog toga njegovi junaci učestvuju u
dijalozima, a nekada je neophodno, da bismo ,,zavirili“ u ono što likovi misle ili osjećaju, da upotrebi i
monolog.

Dakle, oblici umjetničkog kazivanja su:

PRIPOVIJEDANJE OPISIVANJE DIJALOG MONOLOG

1. PRIPOVJEDANJE (NARACIJA) – pričanje o događajima, situacijama i likovima

Prema tome KO PRIPOVIJEDA, razlikujemo:

a) pripovjedanje u 1. licu (,,ja“)

Za pripovjedanje u prvom licu jednine obično se kaže da je nepouzdano pripovjedanje, a za
pripovjedača se kaže da je nepouzdani pripovjedač. Atribut “nepouzdani” ukazuje na nepotpunost
kazivanja u prvom licu jer je i pripovjedačeva vizura ograničena: može da kazuje samo o onome što je
sam vidio, doživio ili o onome u čemu je učestvovao. O svemu što se događa na nekom drugom
mjestu, izvan njegovog vidokruga, on ništa ne zna. Njemu je nepristupačan i duševni svijet drugih
junaka: ne zna šta ih muči, o čemu razmišljaju i sl.

b) pripovjedanje u 3. licu (,,on)

Pripovjedanje u trećem licu je pouzdano pripovjedanje, a kazivač je pouzdani ili SVEZNAJUĆI
PRIPOVJEDAČ; on sve zna − šta se događa na nekom drugom mjestu, šta se dogodilo u prošlosti, zna
šta se događa u duši junaka čak i kada oni to ne govore, šta ih muči, o čemu razmišljaju.

PREMA NAČINU PRIPOVIJEDANJA, tj. odnosu prema vremenu, razlikujemo:

a) hronološko pripovjedanje – o događajima se pripovjeda onim redosljedom kojim su se dogodili

(od prošlosti, preko sadašnjosti, ka budućnosti)
b) retrospektivno pripovjedanje – pripovjedač se vraća unazad i priča o prošlim događajima
2. OPISIVANJE (DESKRIPCIJA)
Opisivanje se koristi da se dočara izgled lika, ambijent, atmosfera, predmeti i pojave u prirodi.
Postoje različite vrste opisivanja:
•portret (portretna deskripcija) – opisivanje spoljašnjeg izgleda lika
•pejzaž – opis prirode
•eksterijer (eksterijerna deskripcija) – opisivanje spoljašnjeg prostora
•enterijer (enterijerna deskripcija) - opisivanje unutrašnjeg prostora

3. DIJALOG - razgovor među likovima (*polilog – razgovor između više likova)

Kroz dijalog koji vode likovi ispoljavaju svoja shvatanja i karakterne osobine.

4. MONOLOG - obraćanje jednog lika sebi, odnosno publici, čime on iskazuje svoje skrivene misli i
osjećanja (jednostavnije rečeno – razgovor sa samim sobom)

3
 KOMPOZICIJA KNJIŽEVNOUMJETNIČKOG DJELA
Pod kompozicijom književnog djela podrazumjeva se složeno jedinstvo forme i sadržine. To je
način na koji se različiti elementi književnog djela (događaji, likovi, teme i motivi) povezuju u
jedinstvenu umjetničku cjelinu.
 Razlikujemo SPOLJAŠNJU i UNUTRAŠNJU KOMPOZICIJU književnog djela.
Spoljašnju kompoziciju:

 pjesme čine stihovi koji se grupišu u strofe (vidi vrste strofe), mada pjesma može biti i
astrofična (nije podijeljena na strofe).
 proznog teksta čine odjeljak (ili pasus –grupa rečenica koje razvijaju jednu temu) i
poglavlje (dio teksta koji se sastoji od više pasusa i čini veću cjelinu). Poglavlja su (u
romanima ili pripovijetkama) najčešće označena brojem, a mogu imati i naslov.
 dramskog teksta čine činovi (najčešće tri ili pet činova, ali postoje i tzv. jednočinke), na
čijem kraju se u pozorištu spušta zavjesa. Manje cjeline u okviru činova su slike (ili
scene), a zatim i prizori (ili pojave). (Vidi dio – Osnovni pojmovi o drami.)

Unutrašnju kompoziciju:
 lirske pjesme čine motivi koji grade pjesničku sliku (razlikujemo vizuelne i akustičke
pjesničke slike). Glavni motiv je onaj preko kojeg se iskazuje tema date pjesme (npr.
ljubav, opis zimskog jutra, ženidba...). Ostali motivi upotpunjuju glavni motiv i
zahvaljujući njima se u potpunost izražavaju misli, osjećanja i stavovi lirskog subjekta
(govornog lica u pjesmi). Na ritam pjesme utiču dužina stihova, smjenjivanje dugih i
kratkih stihova, rima i opkoračenje (prenošenje misli iz jednog stiha u naredni stih, pa
čak i u narednu strofu).
 proznog i dramskog teksta čine tema, razvoj fabule (uvod, zaplet, vrhunac, preokret i
rasplet) kao i likovi.
TEMA je osnovna misao koju djelo izražava, ono o čemu se govori u djelu.
FABULA je slijed uzročno-posljedično povezanih događaja u djelu. Jednostavno rečeno, to je
okosnica radnje.
LIK je nosilac radnje. Na osnovu značaja koji ima u fabuli, lik može biti glavni ili sporedni
(epizodni). Pod karakterizacijom književnog lika podrazumjevamo način prikazivanja osobina
tog lika. Lik može biti okarakterisan po svojim spoljašnjim osobinama ( fizički izgled, tj. portret)
i po svojim unutrašnjim (karakternim) osobinama. Unutrašnja karakterizacija likova može biti
etička, socijalna, psihološka.
IDEJA je misao kojom je prožeto djelo (o životu, svijetu); Jedno djelo ima više ideja: glavnih i
sporednih.
MOTIV je najmanja tematska cjelina koja se ne može dalje razlagati; To su, slikovito rečeno,
,,mini-teme“ pomoću kojih je sačinjen neki književni tekst.
Motivi mogu biti dinamički – oni pokreću radnju naprijed i smjenjuju jednu akciju za drugom.
Statički su oni motivi koji samo slikaju neku situaciju i ostavljaju radnju na istoj tački. To su npr.
opisi prirode, predmeta, likova i njihovih raspoloženja.

4
MOTIV treba razlikovati od MOTIVACIJE.

MOTIVACIJA je postupak ili način na koji se u djelu objašnjava zašto neko postupa tako kako
postupa. Dakle, ona podrazumijeva ono što je motivisalo, podstaklo junaka proznog ili
dramskog teksta da nešto učini. Razlikuju se PSIHOLOŠKA MOTIVACIJA ( unutrašnji, psihološki
porivi pokreću junaka da nešto radi) i SOCIJALNA MOTIVACIJA (društveno porijeklo junaka,
uticaj sredine u kojoj živi ili pripadnost određenoj grupi, podsticaj su za njegove postupke).

 Književno djelo može da ima JEDNOSTAVNU i SLOŽENU KOMPOZICIJU.

JEDNOSTAVNA KOMPOZICIJA se zasniva na jednoj epizodi, situaciji, emociji, događaju ili opisu.
Svojstvena je lirskim narodnim pjesmama, basnama, anegodotama, kratkim šaljivim pričama.

SLOŽENA KOMPOZICIJA podrazumijeva postojanje niza različito povezanih događaja i situacija

u književnom djelu. Svojstvena je romanima, pripovijetkama, dramskim tekstovima, bajkama,
baladama, epskim narodnim pjesmama...

5
 DIJELOVI FABULE / DRAMSKE RADNJE

Za dramska ali i za epska djela karakterističan je razvoj radnje. Postoje sljedeće faze (etape) u razvoju
radnje ili fabule.

1. UVOD (EKSPOZICIJA) Upoznavanje sa likovima, vremenom i mjestom radnje

2. ZAPLET Dolazi do sukoba mišljenja, stavova ili interesa likova

3. VRHUNAC (KULMINACIJA) Vrhunac radnje, najzanimljiviji i najnapetiji trenutak

sukoba

4. PREOKRET (OBRT ili PERIPETIJA) Trenutak kada radnja kreće u neočekivanom smjeru
koji će dovesti do razrješenja

5. RASPLET Razrješenje sukoba

6
 VRSTE STIHA, STROFE I RIME
 STIH je jedan red u pjesmi.
VRSTA STIHA se određuje prema broju slogova od kojih se sastoji.

Najšire gledano, razlikujemo:

1. VEZANI STIH 2. SLOBODNI STIH

- kada svi stihovi u pjesmi imaju isti - kada stihovi u pjesmi imaju različit
broj slogova broj slogova
- u slobodnom stihu često nema rime ili se
Mili bože čuda velikoga 10 ona javlja samo povremeno
kad se sleže na Kosovo vojska. 10
U toj vojsci devet Jugovića 10 Čuperak kose obično nose 10
i deseti star-Juže Bogdane. 10 neko na oku, 5
neko na nosu, 5
Naša mila Boko, nevesto Jadrana, 12 al ima jedan čuperak plavi 10
Pokrivena nebom ko od plave svile, 12 zamisli gde? 4
Ljepša si od svoje primorkinje vile 12 U mojoj glavi. 5
I svjetlija si od njenoga đerdana. 12 Kako u glavi da bude kosa? 10

Najčešće vrste VEZANOG STIHA su:

- ŠESTERAC (stih od 6 slogova) - SEDMERAC (stih od 7 slogova) - OSMERAC (stih od 8 slogova)

- DESETERAC (stih od 10 slogova) - JEDANAESTERAC (stih od 11 slogova)

- DVANAESTERAC (stih od 12 slogova) - ŠESNAESTERAC (stih od 16 slogova)

Bacala devojka 6 Grad gradila b'jela vila, 8 Ko udara tako pozno u dubini noćnog mira, 16
za oblak jabuku. 6 Ni na nebu ni na zemlji 8 Na kapiji zatvorenoj svetogorskog manastira? 16
(Narodna pjesma) (Narodna pjesma) (Vojislav Ilić – Sveti Sava)
VRSTA STIHA: VRSTA STIHA: VRSTA STIHA:
šesterac osmerac šesnaesterac

Pri određivanju vrste stiha, ukoliko je u pitanju vezani stih, neophodno je prebrojati slogove u
stihovima i ukoliko se svaki stih sastoji od 10 slogova, reći ćemo da je po vrsti taj stih DESETERAC.

U narodnoj poeziji javlja se često:

- tzv. epski deseterac – stih od 10 slogova sa stalnom pauzom (cezurom) poslije 4. sloga

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Bože . . II čuda
. . mili . . velikoga
. . . - epski deseterac (Epska narodna pjesma)
pauza (cezura)

7
 VRSTA STROFE
Stihovi se grupišu u strofe.

Prema broju stihova, strofa može biti: SONET – forma pjesme

•Distih – strofa od dva stiha : ,,Obično su tajne glavne ____________

izmišljene i ljubavne.” ____________
katren
____________
• Tercet (tercina) – strofa od tri stiha: ,,Samo gordi jablan lisjem suhijem ____________
Šapće o životu mrakom gluhijem
Kao da je stranac usred svemira.” ____________
____________
•Katren – strofa od četiri stiha: ,,Olovne i teške snove snivaju ____________ katren
Oblaci nad tamnim gorskim stranama ____________
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom mešu golim granama.” ____________
•Kvinta – strofa od pet stihova ____________ tercet
•Sekstina – strofa od šest stihova ____________
•Septima – strofa od sedam stihova
____________
•Oktava- strofa od osam stihova
____________
•Nona – strofa od devet stihova tercet
____________
•Decima – strofa od deset stihova

VRSTA RIME
Rima je glasovno podudaranje riječi na kraju stihova.

Rima može biti:

- UKRŠTENA (abab),
- OBGRLJENA (abba) i
- PARNA (aabb)

Na mjesečini grad ko danju vidan,

pusta i gluva s kulama Biljarda
kraj manastira tužna čeka Rada OBGRLJENA RIMA
da s puta dođe od prsi izvidan.
Jedna plava glava
na jastuku spava.
Ne hvata je muka PARNA RIMA
što je svuda buka.
I mjesečina po krugu prebira,
prstima žutim kroz noć pipa meku, UKRŠTENA RIMA
na stazi nekoj blizu manastira
vladici brižnom da ocrta sjenku.

8
 STILSKE FIGURE
Pјesnički jezik se razlikuje od ostalih upotreba jezika. Da bismo književnoumetničko djelo u
potpunosti razumjeli, potrebno je da odgonetnemo mehanizme pjesničkog jezika. Jedan od bitnih
faktora je i razumijevanje stilskih figura.

1. Aliteracija je naizmjenična upotreba suglasnika u rečeničnom nizu ili stihu.

„Pučina plava
spava,
prohladni pada
mrak…“ („Veče na školju“, Aleksa Šantić)
Riba ribi grize rep.

2. Asonanca je naizmjenična upotreba samoglasnika u rečeničnom nizu ili stihu.

„Pučina plava
spava…“ („Veče na školju“, Aleksa Šantić)

3.Anafora je ponavljanje istih riječi ili skupova riječi na početku uzastopnih stihova pjesme.

„Ta ti li si, dijete Milošu!

Ta ti li si, moj mili nećače!“ („Ženidba Dušanova“, narodna pjesma)

„Groblje j’ zemlja kom se hodi,

groblje j’ voda kom se brodi,
groblje – vrti i doline,
groblje – brda i doline…“ („Svetli grobovi“, Jovan Jovanović Zmaj)

4. Epifora je ponavljanje istih riječi ili skupova riječi na kraju uzastopnih stihova pjesme.

„Car-Mehmede, turski gospodaru!

Kupi vojske koliko ti drago,
Pod Stalaća kad je tebi drago,
Udri Stalać kako ti je drago...“ („Smrt vojvode Prijezde“, narodna pjesma)

5. Onomatopeja je zvučna figura kojom se podražavaju zvukovi iz prirode. Onomatopejske riječi su,
na primjer: buć, bup, mijau, krc, klac, fiju, kukurikanje, hujanje, žubor, cvrkutanje, fijuk, krckanje,
kolkotanje, šum...

„Veselo puckara plamen u skromnoj izbici našoj.“ („Zimska idila“, Vojislav Ilić)
„Kliče Stojan tanko, glasovito…“ („Ropstvo Janković Stojana“, narodna pjesma)

6. Retorsko pitanje je kazivanje misli u obliku pitanja na koje se ne očekuje odgovor. Odgovor se ne
očekuje jer je već jasan.

„O klasje moje ispod golih brda,

moj crni hljebe krvlju poštrapani,
ko mi te štedi, ko li mi te brani
od gladnih ptica, moja muko tvrda?“ („O klasje moje“, Aleksa Šantić)

9
7. Epiteti su riječi koje stoje uz imenicu i označavaju neku bitnu, slikovitu i značajnu osobinu
imenice.

„Prah sunčani trepti nad ispranim peskom,

I srebrni galeb ponekad se vidi...“ („Podne“, Jovan Dučić)

Kao vrsta riječi, epitet je najčešće pridjev, međutim, može da bude i imenica, naročito u narodnoj
prozi: bjelica pšenica, ptica zloglasnica, Turci izjelice, sirotinja raja...

Epiteti upotrebljeni u narodnoj poeziji koji uvek stoje uz iste imenice nazivaju se stalni epiteti.
Na primjer: ruse kose, bijelo lice, britka sablja, sivi soko...

8. Poređenje (komparacija) je stilski postupak kojim se dva pojma, dva lica ili dva predmeta
upoređuju po sličnosti (zajedničkim osobinama). Jedan pojam nam je bliži, jasniji, poznatiji i sa
njim upoređujemo drugi pojam ili predmet da bi nam smisao i slike u njemu bile očiglednije,
pristupačnije.
Poređenje se sastoji od tri dijela: predmeta koji se poredi, predmeta sa kojim se poredi i zajedničke
osobine oba predmeta. Između pojmova koji se upoređuju stoji najčešće veznik KAO. (POPUT ili
NALIK)

„Ti ljubiš nevino kao cvet što cveta.“ („Simbol“, Jovan Dučić)

„Ko svilene niti što ih pauk satka,

po drveću visi mesečine veo. “

9. Metafora je stilska figura koja se zasniva na prenesenom značenju. Nastaje iz poređenja po

sličnosti, tako što reči dobijaju preneseno, a ne konkretno značenje. Metafora se dobija tako što se
skraćuje komparacija, pa je ona skraćeno poređenje.

„Tiho noći,
Moje sunce spava:
Za glavom joj od
Od bisera grana...“ („Tiho noći“, Jovan Jovanović Zmaj)

Moja djevojka lijepa kao sunce Moje sunce (sunce =misli se na djevojku/ženu)

poređenje metafora

10. Personifikacija je stilska figura kojom se neživim i izmišljenim bićima, stvarima i pojavama,
apstraktnim pojavama, biljnom i životinjskom svijetu daju osobine ljudi. Personifikacija se zasniva na
prenesenom značenju i bliska je matafori.

„Livada kraj reke sanja.“ („Pokošena livada“, Desanka Maksimović)

11. Simbol je stilska figura ili oznaka apstraktnih pojmova pomoću konkretnih predmeta.
Simbol ima konkretnu, materijalnu oznaku (riječi) kojom upućuje na sasvim određen, apstraktan
pojam.

LISICA je simbol lukavstva.

MAGARAC je simbol gluposti.

10
GAVRAN je simbol nesreće.
SOKO je simbol viteštva.
GOLUB je simbol mira.
KRST je simbol hrišćanstva.

„Crnogorci ne ljube lance.“ („Pisma iz Italije“, Ljubomir Nenadović)

LANCI - simbol ropstva
12. Alegorija je figura izricanja misli pomoću zamjene pojmova i u obrnutom značenju reči. Alegorija
je, u stvari, metafora proširena na cijelu sliku, na više stihova ili strofa, odnosno radnji.

Najupečatljiviji primjer alegorije su basne. U njima je riječ o životinjama, a odlično se zna da se misli
na ljude, što je preneseno značenje ove književne vrste.

U narodnoj epskoj pjesmi „Ropstvo Janković Stojana“ upečatljiv je prijmer alegorije:

„Vila gnjizdo tica lastavica,

vila ga je za devet godina,
a jutros ga poče da razvija;
doleti joj siv-zelen sokole
od stolice cara čestitoga,
pa joj ne da gnjizdo da razvija.“

Pod ticom lastavicom podrazumeva se supruga Stojana Jankovića. Sam Stojan je siv-zelen sokole, dok
gnjizdo predstavlja njihov brak.

13. Apostrofa: Personifikacija u kojoj se pjesnik direktno obraća mrtvoj prirodi, pokojnicima ili
odsutnim licima naziva se apostrofa. Naravno, apostrofa je uvjek u vokativu.

„O, duše! O, mile seni!“ („Ponoć“, Đura Jakšić)

„Vinograde, mili rukosade…“ („Ženidba Milića barjaktara“, narodna pjesma)

14. Slovenska antiteza je razvijeno poređenje po suprotnosti. Ova stilska figura je česta u narodnoj
(usmenoj) poeziji slovenskih naroda. Ima tri dijela:
1. pitanje,
2. negativan odgovor,
3. pozitivan odgovor.

1. „Šta se b’jeli u gori zelenoj?

Al’ je snijeg, al’ su labudovi?
2. Da je snijeg već bi okopnio,
labudovi već bi poletjeli;
nit’ je snijeg nit’ su labudovi,
3. nego šator age Hasan-age.“ („Hasanaginica“, narodna pjesma)

1. „Jali grmi, jal’ se zemlja trese?

Ja se bije more o mramorje?
2. Niti grmi, nit’ se zemlja trese,
ni se bije more o mramorje…
3. Već pucaju na Zadru topovi,
šenluk čini aga Bećir-aga,
uvatio Malog Radojicu...“ („Mali Radojica“, narodna pjesma)

11
15. Gradacija je ređanje pojedinosti pri opisu nekog predmeta ili događaja da bi se u slikovitosti i
izrazu postigao efekat jačine.

Ako se najprije ređaju slabiji utisci, osećanja ili slike, pa sve jači i jači, onda se takva gradacija naziva
klimaks.

„…momak nažnje dvades’t i tri snopa,

a devojka dvades’t i četiri.“ („Nadžnjeva se momak i devojka“, narodna pjesma)

Suprotno tome, ako se ide u nekom opisu od jače prema slabijoj pojedinosti, takva se gradacija onda
naziva antiklimaks.

„Leti, trči, hramlje, plazi.“ („Starac klesar“, P. Preradović)

16. Kontrast (antiteza) je vrsta poređenja, ali se zasniva na suprotnosti. Dvije suprotne stvari ili
pojave stavljaju se jedna prema drugoj da bi se jedna od njih naročito istakla.

„Ja bosiljak sejem, meni pelen niče.“ („Nesrećna djevojka“, narodna pjesma)

„More, Marko, ne ori drumova!

More, Turci, ne gaz’te oranja!“ („Oranje Kraljevića Marka“, narodna pjesma)

„Tvrd je orah voćka čudnovata -

ne slomi ga, al’ zube polomi!“ („Gorski vijenac“, Petar II Petrović Njegoš)

17. Hiperbola je stilska figura pretjeranog preuveličavanja osobina ili intenziteta radnje.

„Po tri koplja u visinu skače,

Po četiri dobra unapredak…“ („Marko Kraljević i vila“, narodna pjesma)

Umrla sam od smijeha. (u svakodnevnom govoru)

18. Ironija je sredstvo umjetničkog izražavanja u kome riječi dobijaju suprotan smisao od onog
koji imaju u svom uobičajenom (osnovnom) značenju. Ironija se u govoru ističe posebnom
intonacijom, a u pisanju obično stoji između navodnika. Česta je i u svakodnevnim prilikama.

Da, „dobričina“ si ti!

Kako si „pametan“! (u svakodnevnom govoru)

„O, dobre carevine, krst joj ljubim! … Brate, kneže, vrati ta tri vorinta carevini. Pravo će biti i
bogu i ljudima da to carevina uzme sebi ko neku nagradu, jer je mene od napasti oslobodila!“
(„Jazavac pred sudom“, Petar Kočić)

„Lijepo li ova sablja čita,

divno li nas danas razgovori!
Amanati, đe nauči tako,
jesu li te u Mljetke šiljali?“

(Pop Mićo jedva sriče slova, a knez Janko ironično govori o njegovom „čitanju“ u „Gorskom vijencu“,
Petra II Petrovića Njegoša.)

12
19. Sarkazam je viši stepen ironije, gde se oštrije, podrugljivije i uvredljivije govori o ličnostima i
pojavama.

„Car od carah mene je spremio,

da oblazim zemlju svukoliku
da uredbu vidim kako stoji:
da se vuci ne prejedu mesa,
da ovčica koja ne zanese
svoje runo u grm pored puta:
da postrižem šta je predugačko,
da odlijem šta je prepunano,
da pregledam u mladeži zube,
da se ruža u trn ne izgubi,
da ne gine biser u bunjište.“

(Pismo Selima vezira vladiki Danilu „Gorski vijenac“, Petar Petrović Njegoš)

OSNOVNI POJMOVI O DRAMI

Drama je jedan od tri osnovna književna roda (pored lirike i epike). Nastala je još u staroj Grčkoj još u
6. vijeku prije naše ere. Riječ drama je grčkog porekla i znači radnja.

Kompozicija dramskog teksta prilagođena je izvođenju na sceni, pozornici i u osnovi svakog

dramskog djela je neki sukob (junak je u sukobu sa drugim junakom, sa društvom ili sa samim
sobom).

Drama se dijeli na tri osnovne vrste:

1. KOMEDIJA - na duhovit način prikazuje mane pojedinca ili društva. Komični efekti postižu se
govorom, gestovima, mimikom, neobičnim ponašanjem likova, nesporazumima i tako dalje. S
obzirom na predmet radnje, podvrste komedije su:
a) komedija situacije – glavni zaplet je u nesporazumu i zabuni, komičnoj situaciji u koju lik dospijeva
(jedan lik razgovara sa drugim misleći da je on neko drugi);
b) komedija karaktera – ismijava mane i poroke pojednica kao što su tvrdičluk, uobraženost,
licemerje;
v) komedija naravi (društvena komedija) – ismijava mane nekog društva.
2. TRAGEDIJA je dramska vrsta u kojoj glavno lice, u borbi za svoje ideale i uzvišene ciljeve,
strada, pa kod gledalaca svojim stradanjem izaziva sažaljenje i strah;

3. DRAMA U UŽEM SMISLU obrađuje ozbiljne teme iz života običnih ljudi, ali glavni junak ne
strada smrtno (tragično).

Kod dramskih tekstova razlikujemo spoljašnju i unutrašnju kompoziciju.

SPOLJAŠNJA KOMPOZICIJA DRAME predstavlja način na koji je dramski tekst napisan. Tako se na
početku svakog dramskog teksta nalazi popis likova.
Dramski tekst se dijeli na činove. Čin predstavlja dio dramske radnje koji se igra na pozornici od
jednog do drugog spuštanja zavjese. Kada na pozornicu uđe neka nova ličnost ili se neka od zatečenih
udalji, onda se to zove pojava, scena ili prizor. Pojava ili scena obuhvata vrijeme od ulaska jedne
ličnosti na pozornicu pa do izlaska nekog lica sa pozornice.

13
 Dramski tekst sadrži:

1. REPLIKE – pojedinačni govor svakog lica u dramskom tekstu. To je odgovor koji junak daje svom
sagovorniku u dijalogu;

2. DIJALOG – razgovor između dva lika;

3. MONOLOG – razgovor junaka sa samim sobom (ili njegovo ispovjedanje pred publikom);

4. DIDASKALIJE (REMARKE) – tekst dat u zagradama, pisan kosim slovima (kurzivom). Sadrži
uputstva o izgledu scene, mjestu radnje, kretanju i načinu govora likova. Uloga didaskalija je da
nadoknadi ono što ne može da se iskaže dijalogom.

UNUTRAŠNJU KOMPOZICIJU DRAMSKOG TEKSTA čini pet faza (etapa) kroz koje radnja prolazi: 1.
uvod (ekspozicija), 2. zaplet, 3. vrhunac (kulminacija), 4. preokret (obrt/peripetija) i 5. rasplet. (vidi
stranu br. 5.)

U drami može da se javi i PROLOG – glumac prije početka predstave uvodi publiku u radnju koja će
se prikazati na sceni, kao i EPILOG – glumac poslije završetka predstave komentariše radnju na sceni,
saopštava poruku i razjašnjava sudbinu junaka. Poknekad se u epilogu opisuje ono što se desilo
poslije prikazane radnje. Prolog i epilog nisu obavezni dio dramskog teksta.

* DRAMATIZACIJA - prerada nekog teksta koji nije dramski, prilagođavanje nekog lirskog ili epskog
djela (pjesme, romana, pripovijetke) za izvođenje na sceni. Radnja djela koje se dramatizuje se
iskazuje preko dramskog dijaloga, a opisi i pripovjedački dijelovi preoblikuju se u didaskalije.

RADIO-DRAMA I TV DRAMA razlikuju se od dramskih djela pisanih za izvođenje u pozorištu ili za

snimanje filma. Imaju mali broj likova, uglavnom samo jedan događaj koji se prati, jedno mjesto
radnje, scene se smjenjuju polako, akcenat je na onome što se čuje (govor junaka, prateći zvukovi).
Na ovaj način slušalac ili televizijski gledalac može da prati tok radnje. Primjer radio-drame: Kapetan
Džom Piplfoks, Duško Radović.

* POZORIŠNA LISTA ILI AFIŠA – obavještenje o likovima, mjestu i vremenu dešavanja radnje

* Glumci MIMIKOM, KRETANJEM, GOVOROM, IGROM, PJEVANJEM i GESTOVIMA oživljavaju likove i

izvode dramsku radnju.

* REDITELJ (REŽISER) postavlja dramu na scenu i upućuje glumce na način na koji treba da je glume.

* SCENOGRAF se brine o izgledu scene, a da bi se dramski tekst postavio na sceni neophodni su i

KOSTIMOGRAF, MAJSTOR TONA (zadužen za szvučne efekte), KOMPOZITOR (piše muziku za
pozorišnu predstavu).

* U pojedinim dramama postoji i NARATOR ili SPIKER koji pripovijeda o onome što se događa.

14
 OSNOVNI POJMOVI O FILMU
Proces nastanka filma počinje od pisnja SINOPSISA.

 SINOPSIS je sažeti prikaz radnje filma, bez dijaloga glumaca.

 Zatim se piše SCENARIO - dramaturška obrada teksta. U scenariju se navodi sve što vidimo i čujemo
u filmu – osim dijaloga likova, navode se mjesto radnje, opisuje se kretanje likova, njihovi gestovi,
zvučni efekti, muzika koja prati radnju itd.

 Na kraju se piše KNJIGA SNIMANJA – sadrži detaljan opis tehnike snimanja:

OSNOVNA IZRAŽAJNA SREDSTVA FILMA su: kadar, plan, rakurs

KADAR je osnovna jedinica filma – (od francuske riječi – okvir, ram). To je pojedinačna slika u filmu.
Više kadrova kojima je zajednički prostor i vrijeme grupiše se u SCENU, a više scena u SEKVENCU.

KADAR - SCENA – SEKVENCA

PLAN – udaljenost kamere od objekta snimanja. Prema širini obuhvaćenog prostora u kadru
razlikujemo sljedeće filmske planove:

1. Opšti plan, tzv. total – prikazuje široki

prostor, npr. trg, dio grada... sa
čovjekom ili bez njega. U njemu prostor
dominira nad ljudskom figurom.

2. Srednji plan – prikazuje cijelog

čovjeka (od glave do pete).

3. Američki plan – figura čovjeka do

koljena (bio je čest u starijim
holivudskim filmovima).

4. Srednje krupni plan- figura čovjeka

do pojasa (tzv. bista).

5. Krupni plan (gro plan) – glava čovjeka

do ramena.

6. Detalj plan – neki odabrani detalj –

ruka, oko, kamen...

Reditelj izborom plana kontroliše ono što gledalac vidi i skreće nam pažnju na ono što treba da
primjetimo. Važna mjesta u priči naglašavaju se približavanjem glavnom junaku.

15
KRETANJE KAMERE- kamera može biti statična ili se može kretati. Postoje sljedeće vrste kretanja:

1. FAR – VOŽNJA KAMERE - horizontalno kretanje kamere zajedno sa postoljem na kojem se nalazi
(automobil, posebno napravljena platforma za tu svrhu koja se, naravno, ne vidi u kadru).

2. ŠVENK- kretanje kamere oko svoje ose.

3. KRAN – kretanje kamere vertikalno, gore – dolje.

UGAO SNIMANJA – tzv. RAKURS – pozicija kamere u odnosu na objekat snimanja.

Postoje tri osnovna rakursa: 1. gornji, 2. donji i 3. normalni – tj. rakurs u visini očiju posmatrača.

Postoje i krajnji gornji rakurs – tzv. ptičja perspektiva i krajnji donji rakurs – žablja perspektiva.

Ovi uglovi imaju svoje značenje: Donji rakurs doprinosi da snimani objekat izgleda viši. Tako snimljen
čovjek djeluje čvrsto, moćno, on je superioran. Tako se označava moć, trijumf, vlast.

Gornji rakurs ima suprotno značenje – objekat sniman odozgo označava usamljenost, bespomoćnost,
potčinjenost, on se osjeća slabo, nemoćno, prepušten je sudbini.

16