PROCJENA KNJIGOVODSTVENE VRIJEDNOSTI

PREDUZEĆA1

1. UVODNA RAZMATRANJA O TEMI

Savremeno poslovanje preduzeća suočava se s nizom izazova u procesu procjene njihove

knjigovodstvene vrijednosti. Knjigovodstvena vrijednost, kao ključni aspekt poslovnog
sistema, zahtijeva pažljivo razmatranje različitih elemenata kako bi se pravilno odredila i
pružila korisna saznanja o finansijskom statusu organizacije. Ovaj rad temelji se na analizi
različitih aspekata knjigovodstvene vrijednosti preduzeća, istražujući ključne faktore koji
oblikuju ovu vrijednost.

Prvo poglavlje fokusira se na polaznu dokumentacijsku osnovicu procjene vrijednosti

preduzeća, istražujući ključne dokumente i informacije koje formiraju temelj za
knjigovodstvenu valorizaciju. Osim toga, detaljno ćemo razmotriti tretman nedodirljive
imovine i vremenskih razgraničenja, čime ćemo proširiti razumijevanje procesa
knjigovodstvene procjene.

U nastavku, razmatramo koncepte bruto i neto vrijednosti preduzeća te istražujemo različite

aspekte prilagođavanja bilansnih pozicija kako bismo dobili potpuniju sliku knjigovodstvene
vrijednosti. Posebna pažnja posvećena je tretmanu imovine nepotrebne za poslovanje,
istražujući kako ova komponenta utječe na ukupnu knjigovodstvenu vrijednost preduzeća.

2. TEORIJSKI OSVRT NA PROCJENU KNJIGOVODSTVENE VRIJEDNOSTI

PREDUZEĆA

Knjigovodstvena vijednost (book value) preduzeća se temelji na historijskim cijenama i

konzistentnoj primjeni računovodstvene konvencije. Temelj njezine procjene je bilans
(imovinski bilans, odosno bilans stanja) preduzeća u kojoj su dugovi iskazani blizu
nominalne vrijednosti (vrijednost naznačena na vrijednosnim papirima) ostatka duga, dok je
vlasnička glavnica u suštini opredijeljena veličinom osnivačkog uloga i svih dodatnih uplata
vlasnika uvećanog za periodično ostvarene (neto) zarade, odnosno računovodstveno iskazane
dobiti i umanjena za periodično ostvarene gubitke i izuzimanje dijela dobiti za osobne
potrebe vlasnika. (Orsag, 1997, str. 17)

Knjigovodstvena vrijednost utvrđuje se na osnovu bilansa stanja, te je čini razlika između

aktive umanjene za iznos gubitka iskazanog u aktivi i obaveza, pri čemu se s obavezama
izjednačavaju dugoročna rezervisanja i pasivna vremenska razgraničenja. (Mikerević, 2009,
str. 12)

Knjigovodstvena se vrijednost praktički svodi na utvrđivanje čiste imovine poduzeća, koja

predstavlja razliku između knjigovodstveno procijenjene vrijednosti imovine preduzeća
(aktive) i knjigovodstveno procijenjenih obveza (kako tekućih tako i dugoročnih obaveza), na
osnovu čega možemo zaključiti da je jednaka vrijednosti vlasničkog kapitala. Zbog ovoga

1
Rad predstavlja predispitnu obavezu iz nastavnog predmeta Vrednovanje preduzeća, kod prof. Meldine
Kokorović Jukan.
iako je ona najjednostavnija za primjenu, istovremeno je i najmanje precizna metoda za
određivanje vrijednosti preduzeća.

Slika 1. Primjer skraćenog bilansa stanja preduzeća „Bingo“ d.o.o. Tuzla

Izvor: https://nlkomunikacije.com/Info_kompanije.pdf

Dakle, knjigovodstvena vrijednost preduzeća se određuje kao njegova neto imovina.

Predstavlja razliku imovine (aktiva) i obaveza, i jednaka je vrijednosti vlasničkog kapitala.
Koristeći metodologiju knjigovodstvene vrijednosti, u prethodnom primjeru vrijednost
društva iznosi 9.411.207 KM.

Imovinski oblici koje posjeduje poduzeće knjigovodstveno se procjenjuju na principu

troškova njihovog sticanja odosno troškova njihove produkcije. Objektivnost se čini kao
osnovna prednost knjigovodstvene vrijednosti preduzeća.

Pri tome se u knjigovodstvenim procjenama koristi princip opreznosti. U skladu s tim

principom umjesto troškova sticanja pojedinih imovinskih oblika, knjigovodstvena procjena
njihove vrijednosti obavljat će se po tržišnim cijenama ako su one manje od troškova sticanja.
Tek u nekim izuzecima dozvoljava se procjena po tržišnim cijenama koje su više od
knjigovodstvenih i to u slučaju da je došlo do izvjesnoga dugoročnog povećanja vrijednosti
imovine. (Orsag, 1997, str. 17)

Koncept knjigovodstvene vrijednosti zbog svoje statičnosti i historijskog konzervativizma

svakako ne može biti postavljen kao ciljna funkcija preduzeća pa tako niti kao temeljni izraz
njegove vrijednosti. Knjigovodstvena će se vrijednost samo u određenim trenutcima poklopiti
s onima ostvarenim na tržištu, odnosno s ekonomskom vrijednošću preduzeća, određene
imovine ili određenoga vrijednosnog papira. (Orsag, 1997, str. 17)

Knjigovodstvena je vrijednost bliska tržišnoj u vrijeme nastanka određene transakcije.

Protekom vremena i promjenama ekonomskih uvjeta u dinamičnom tržišnom okruženju
preduzeća, stvarne će se ekonomske vrijednosti imovinskih oblika, koje preduzeće posjeduje,
sve više otklanjati od knjigovodstveno iskazanih vrijednosti. Zbog toga knjigovodstvena
vrijednost ne može odraziti tekuću ekonomsku vrijednost. (Orsag, 1997, str. 18)
S obzirom da preduzeća obično očekuju rast i generiranje više profita u budućnosti, mnoga
od njih vrijede više na tržištu nego što to pokazuje njihova knjigovodstvena vrijednost.
(Alijagić, Džanić, & Halilbegović, 2015)

Dakle, knjigovodstvena vrijednost može se učiniti pouzdanijom od npr. tržišne vrijednosti s

obzirom da nije toliko ''nestabilna'' odnosno da se ne mijenja toliko često. Međutim ova njena
karakteristika je zapravo više odraz slabosti knjigovodstvene vrijednosti nego njene snage, jer
se prava vrijednost firme mijenja kako se s vremenom dolazi do više tržišnih informacija.

Bilans obično sadrži latentne rezerve (potcjenjivanje aktive i precjenjivanje obaveza) i

skrivene gubitke (precjenjivanje aktive i potcjenjivanje obaveza) i kao takav ne može
poslužiti kao standardna vrijednost. U praksi, ipak, pri vršenju procjene vrijednosti
knjigovodstvenu vrijednost treba prihvatiti kao standardnu vrijednost preduzeća od koje se
barem treba poći jer knjigovodstvo, odosno šire – računovodstvo, predstavlja najpouzdaniju
datoteku sa podacima relevantnim za poslovanje preduzeća. Kako se ti podaci za javna
dionička preduzeća i javno objavljuju, te kako oni podliježu periodičnoj kontroli i potvrdi
nezavisnih revizora, knjigovodstveni će podaci predstavljati i jedan od temeljnih analitičkih
okvira prosuđivanja kvalitete reprodukcije preduzeća i vrijednosti njegovih instrumenata
finansiranja. Na taj se način, bez obzira na diskutabilnost procijenjenih vrijednosti,
knjigovodstvena vrijednost javlja kao svojevrsna polazna tačka u procesu vrednovanja
imovinskih oblika ili cjelokupnog preduzeća. Dakle, knjigovodstvene vrijednosti
predstavljaju svojevrsnu prvu, nagrublju aproksimaciju vrijednosti imovine koju posjeduje
preduzeće te i najgrublju aproksimaciju vrijednosti samog poduzeća. (Orsag, 1997, str. 18)

U računovodstvenoj literaturi poznate još tri vrijednosti: (Mikerević, 2009, str. 12)
1. Korigovana knjigovodstvena vrijednost
2. Reprodukciona (imovinska) vrijednost
3. Poslovna vrijednost (goodwill)

Polazna dokumentacijska osnovica procjene vrijednosti preduzeća svakako je računovodstvo

preduzeća i njegovi objavljeni finansijski izvještaji. Koncept knjigovodstvene vrijednosti se
upravo zbog toga u postupcima procjenjivanja treba uvažavati. Taj koncept pogotovo dolazi
do izražaja prilikom procjenjivanja vrijednosti dodirljive imovine koju posjeduje preduzeće,
kao i prilikom procjenjivanja vrijednosti obveza preduzeća. Pri tome je važno ocijeniti koliko
te knjigovodstvene vrijednosti odražavaju sadašnje stanje. (Orsag, 1997, str. 69-70)

S obzirom dakle, da bilans stanja predstavlja podlogu za procjenu vrijednosti imovinskih

oblika preduzeća, on ima i dobru i lošu stranu:
 predstavlja koristan indikator vrijednosti imovine koju preduzeće posjeduje,
 ne odražava automatski vrijednost ili cijenu preduzeća.

Dakle, nemogućnosti bilansa stanja da automatski ukaže na korektnu vrijednost preduzeća.

rezultat je slabosti knjigovodstvene vrijednosti
 definicija knjigovodstvene vrijednosti gotovo u potpunosti izostavlja vrijednost koja
će nastati budućim investicijama,
 koriste se historijski podaci – stavke u bilansu stanja iskazane su po historijskom
trošku umanjenom za ispravke vrijednosti usljed amortizacije, prema tome tako
utvrđena vrijednost pripada prošlosti i ne odgovara sadašnjim tržišnim vrijednostima,
Također poštivanjem načela opreznosti imovina se vrednuje po principu niže cijene tako da
može skrivati određene dobitke.

3. PRILAGOĐAVANJA BILANSNIH POZICIJA

Tretman nedodirljive imovine

Procjena imovine temeljem bilansa trebala bi se oslanjati samo na tzv. dodirljivu, opipljivu
imovinu. Naime, nedodirliva (neopipljiva) imovina, po pravilu, nema neku realno ostvarivu,
utrživu vrijednost kao imovina sama po sebi, već se vrijednost takvih imovinskih oblika
određuje povećanjem profitne snage poduzeća koja se može utvrditi samo primjenom drugih
metoda procjene. Nedodirljiva imovina u bilansu obuhvata, na primjer, patente, licence,
autorska prava, prava na model, žig, uzorak, zaštitni znak ili zaštićeno ime te realizirani,
plaćeni goodwill. Ovaj oblik imovine teško da se može realizirati u novčanom obliku. Samo u
slučaju ako neki oblik neopipljive imovine ima neku realno ostvarivu vrijednost, onda se ona
uvrštava u procjenu knjigovodstvene vrijednosti imovine preduzeća. (Orsag, 1997, str. 78-79)

Tretman vremenskih razgraničenja

Vremenska ragraničenja služe kako bi se prihodi i rashodi dodijelili onom obračunskom

periodu u kojem su i nastali. Rezultat su poštivanja principa sučeljavanja prihoda i rashoda –
koji kaže da se mogu upoređivati samo oni prihodi i rashodi koji se odnose na isti period
kako bi se objektivnije iskazao rezultat poslovanja. Metoda razgraničavanja se koristi svaki
put kada se vrijeme nastanka prihoda i rashoda ne podudara sa vremenom njihovog plaćanja.

Aktivna vremenska razgraničenja podrazumijevaju već plaćene troškove koji se onda

raspoređuju na buduće izvještajne periode. Zbog toga, ova pozicija u bilansu predstavlja
svojevrsni skriveni gubitak jer je kroz računovodstvenu logiku postepenog terećenja troškova
preduzeća u bilansu kapitalizirana vrijednost koja je već plaćena, dakle, i izašla iz samog
preduzeća. (Orsag, 1997, str. 79)

S druge strane, pasivna vremenska razgraničenja kao neplaćeni troškovi podrazumijevaju da

se periodično rezerviše ostvarena dobit preduzeća za buduće izdatke. Na taj način ona
predstavljaju svojevrsne skrivene dobitke, jer stvarni novčani izdatak možda i ne mora
uslijediti u budućnosti, odnosno ne mora uslijediti u onoj visini koja je razgraničenjem i
rezervisana. (Orsag, 1997, str. 79)

Ukoliko je saldo vremenskih razgraničenja aktivan odnosno ukuliko su aktivna vremenska

razgraničenja veća od pasivnih vremenskih razgraničenja potrebno ga je eliminisati iz
knjigovodstvene vrijednosti imovine preduzeća jer označava veće isplate razgraničene za
budućnost od rezerviranja buduće dobiti. Na taj način aktivni saldo vremenskih razgraničenja
predstavlja nedodirljivu imovinu preduzeća koja nema neku ostvarivu tržišnu vrijednost.
(Orsag, 1997, str. 79)

U obrnutom slučaju ako je saldo vremenskih razgraničenja pasivan to može za preduzeće

predstavljati: (Orsag, 1997, str. 79-80)
 dio ukupnih obaveza – ukoliko se ocijeni da će novčani izdatak nastati u bližoj
budućnosti = umanjuje se vrijednost preduzeća za iznos rezerviranog troška
  svojevrsni skriveni dio njegove vlasničke glavnice – ukoliko se novčani izadatak ne
očekuje u bližoj budućnosti = vrijednost razgraničenja se uključuje u vrijednost
preduzeća

Bruto i neto vrijednost preduzeća

Bruto vrijednost imovine preduzeća može se zapisati sljedećom formulom: (Orsag, 1997, str.
80)

Vb = Au – An =Ad

Vb = bruto vrijednost preduzeća

Au = ukupna imovina (aktiva)
An = nedodirljiva imovina (aktiva)
Ad = dodirljiva imovina (aktiva)

Bruto knjigovodstvena vrijednost preduzeća, dakle, jednaka je dodirljivoj imovini preduzeća

koju dobivamo kada od ukupne imovine oduzmemo nedodirljivu imovinu.

Kao što je ranije navedeno nedodirljiva imovina može da predstavlja nematerijalnu imovinu
i/ili aktivan saldo vremenskih razgraničenja (višak unaprijed plaćenih troškova spram
troškova koji su unaprijed obračunati).

Iz ove formule također zaključujemo da ukupna imovina preduzeća predstavlja zbir dodirljive
i nedodirljive imovine.

Bruto knjigovodstvena vrijednost preduzeća predstavlja početnu vrijednost za procjenu u 2

slučaja: (Orsag, 1997, str. 80)
 kada se kupuje imovina preduzeća
 kada se u poslovnoj kombinaciji ne mogu preuzeti obaveze preduzeća (kada
preduzeće nije pravna osoba ili kada su obaveze uvjetovane osobnim garancijama
vlasnika)

Ako se kupuje vlasnička glavnica preduzeća ili jedan njezin dio potrebno je procijeniti neto
vrijednost odnosno tzv. čistu imovinu preduzeća. Ta vrijednost je određena temeljnom
formulom bilansa: (Orsag, 1997, str. 81)

G = Au – Du

G = (vlasnička) glavnica
Du = ukupne obaveze (tekuće i dugovi)

I u ovom slučaju se uzima u obzir samo knjigovodstvena dodirljiva imovina tako da se

vrijednost te ukupne imovine preduzeća treba umanjiti za vrijednost nedodirljive imovine i
potrebne otpise kapitaliziranih vremenskih razgraničenja tako da je:

Vn = (Au – An) – Du
= Vn = Ad – Du

Vn = neto vrijednost preduzeća

Druga prilagođavanja bilansnih pozicija

Prilagođavanje bilansa za iznos nedodirljive imovine i aktivnog salda vremenskih

razgraničenja još uvijek ne predstavilja otklanjanje svih tihih rezervi i skrivenih gubitaka
građenih računovodstvenom filozofijom i politikom u bilansu preduzeća. Zbog toga je
potrebno otkriti i druge skrivene pozicije dobitaka ili gubitaka i ispraviti vrijednosti iskazane
u bilansu. cilju sadašnje procjene vrijednosti preduzeća potrebno je historijske cijene u
bilansu prevesti na trenutak procjenjivanja poduzeća u slučaju da nije obavljena
revalorizacija imovine u bilansu. Prilagođavanje vrijednosti iz bilansa sadašnjem trenutku
može se obavljati tako da se imovinski oblici vrednuju nanovo, primjenom određenih
koncepata vrijednosti. Na taj se način dolazi do drugih metoda procjene vrijednosti imovine
koje će se razmatrati nakon knjigovodstvene vrijednosti. (Orsag, 1997, str. 82)

Tretman imovine nepotrebne za poslovanje

Imovina nepotrebna za poslovanje procjenjuje se jednostavno prema računovodstvenom

algoritmu. Njezina se vrijednost moze uključti u identificiranu vrijednost imovine u ukupnom
knjigovodstvenom iznosu ili je moguće obaviti knjigovodstvenu procjenu njene likvidacijske
vrijednosti tako da se knjigovodstvena vrijednost umanji za procijenjene troškove njezine
likvidacije koji se odnose na demontažu, transtport, osiguranje ili neke druge zavisne
troškove likvidacije imovine. (Orsag, 1997, str. 84)

4. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Očigledno je da knjigovodstvena vrijednost nije samo broj na papiru, već rezultat pažljivog i
promišljenog pristupa višeslojnim aspektima poslovanja. Razumijevanje i pravilna primjena
koncepta bruto i neto vrijednosti pružaju dublji uvid u stvarnu finansijsku sliku preduzeća,
omogućujući bolju procjenu njegove stabilnosti i potencijala za rast.

Važnost prilagođavanja bilansnih pozicija ne može se zanemariti, jer utiče na konačni rezultat
knjigovodstvene procjene. U tom kontekstu, posebno je ključno razmotriti tretman imovine
koja nije nužna za poslovanje. Efikasno upravljanje ovom kategorijom imovine može imati
značajan utjecaj na ukupnu vrijednost preduzeća, pridonoseći njegovoj dugoročnoj
održivosti.

Samo kroz sveobuhvatno razumijevanje i odgovorno pristupanje knjigovodstvenim

principima možemo dobiti pouzdane informacije o finansijskom zdravlju preduzeća. Ovaj rad
ne samo da pruža uvid u proces knjigovodstvene procjene, već i potiče na kontinuirano
istraživanje i prilagodbu praksi kako bi se osigurala tačnost i relevantnost finansijskih
informacija u dinamičnom poslovnom okruženju.

REFERENCE

Knjige:
1.
Alijagić, M., Džanić, E., & Halilbegović, S. (2015). Berzansko poslovanje. Cazin: Grafis d.o.o.
2. Mikerević, D. (2009). Principi i praksa procjene vrijednosti preduzeća. Banja Luka: Finrar d.o.o.
3. Orsag, S. (1997). Vrednovanje poduzeća. Zagreb: INFOINVEST d.o.o.

Internet izvori:
1. INFO KOMPANIJE: BINGO d.o.o. Tuzla [ONLINE] dostupno na:
https://nlkomunikacije.com/Info_kompanije.pdf [pristupljeno 10.12.2023.]