Uloga Računovodstva U Upravljanju Obrtnim Kapitalom U Multinacionalnim Kompanijama 2

Republika Srpska Republic of Srpska
Univerzitet u Istočnom Sarajevu University of Eastern Sarajevo

Fakultet poslovne ekonomije Faculty of Business Economics
Bijeljina Bijeljina
DIPLOMSKI RAD
PREDMET: PORESKO I SPOLJNOTRGOVINSKO

RAČUNOVODSTVO
TEMA: ULOGA RAČUNOVODSTVA U UPRAVLJANJU

OBRTNIM KAPITALOM U MULTINACIONALNIM
KOMPANIJAMA
Mentor: Student:
Prof. dr Rajko Radović Strahinja Maksimović
Broj indeksa: 030/2012
ULOGA RAČUNOVODSTVA U UPRAVLJANJU OBRTNIM KAPITALOM U MULTINACIONALNIM
KOMPANIJAMA
Bijeljina, Septembar 2016. godine
SADRŽAJ
UVOD.........................................................................................................................................3
1.OSNOVNE KARAKTERISTIKE UPRAVLJANJA OBRTNIM KAPITALOM..................4
1.1.Upravljanje gotovinom.....................................................................................................4
1.2.Upravljanje potraživanjima...............................................................................................6
1.3.Upravljanje zalihama.........................................................................................................7
2.MULTINACIONALNE KOMPANIJE...................................................................................8
2.1.Nastanak multinacionalnih kompanija............................................................................12
2.2.Rangiranje multinacionalnih kompanija.........................................................................12
2.3.Multinacionalne kompanije kao nosioci globalizacije....................................................13
3.ULOGA RAČUNOVODSTVA U MULTINACIONALNIM KOMPANIJAMA................15
4.OBRTNI KAPITAL POSMATRAN SA RAČUNOVODSTVENOG ASPEKTA...............17
4.1.Zalihe kao sastavni dio obrtnog kapitala posmatrane sa računovodstvenog aspekta......17
4.2.Potraživanja kao sastavni dio obrtnog kapitala posmatrana sa računovodstvenog

aspekta.......................................................................................................................................21
4.3.Finansijska imovina kao sastavni dio obrtnog kapitala posmatrana sa računovodstvenog

aspekta.......................................................................................................................................21
4.4.Novac u banci i blagajni kao sastavni dio obrtnog kapitala posmatran sa

računovodstvenog aspekta........................................................................................................25
4.5.Obaveze prema dobavljačima kao sastavni dio obrtnog kapitala posmatrane sa

računovodstvenog aspekta........................................................................................................26
4.6.Obaveze za porez na dodatu vrijednost (PDV)...................................................................27
ZAKLJUČAK...........................................................................................................................31
PORESKO I SPOLJNOTRGOVINSKO RAČUNOVODSTVO 2

KOMPANIJAMA
LITERATURA..........................................................................................................................32
UVOD
Ulaganje u obrtna sredstva poduzeća podrazumijeva ulaganje u obrtna sredstva poduzeća i

naziva se koncept upravljanja obrtnim kapitalom. Obuhvata određivanje oblika kratkoročnog
finansiranja obrtnih sredstava, te dugoročnog finansiranja za onaj dio obrtnih sredstava koji
treba biti dugoročno prisutan u poslovanju poduzeća (stalna obrtna sredstva). Radni kapital je
uvidt likvidnosti i finansijske stabilnosti poduzeća. Postoji minimalni iznos radnog kapitala
koji banke često zahtijevaju od svojih dužnika.
Kreditori i poslovodstva koriste izvještaje o upotrebi radnog kapitala za unutrašnju kontrolu.

Analiza izvještaja o radnom kapitalu daje dobar uvid u finansijske transakcije poduzeća gdje
se koristi za označavanje obrtnih sredstava (obrtne aktive poduzeća) te koristi se za
označavanje onog dijela obrtnih sredstava koji je dugoročno finansiran. Samim tim,
predstavlja razliku između obrtnih sredstava (obrtne aktive) i kratkoročnih obveza poduzeća.
Multinacionalne kompanije (The Multinacional Company) su više nacionalna preduzeća koja

ujedinjuju proizvodnju i ponudu velikih količina roba u više država i predstavljaju vrlo važne
činitelje svjetske privrede. U njima je koncentriran kapital, znanje i veliki broj zaposlenih, a
razlog njihovog nastanka treba tražiti u zakonitostima tržišne privrede. Primarni je cilj
preduzetnika povećanje profita (dobiti) i akumulacija kapitala putem viška vrijednosti u
proizvodnji.
U trenutku kada se kapital u matičnoj zemlji ne može povećati novim ulaganjem, traže se
nova, povoljnija tržišta i sredstva prebacuju izvan državnih granica. Tako nastaju
multinacionalne kompanije koje kontroliršu proizvodnju nekog proizvoda u više zemalja te
kao takve postaju važan činitelj globalnog povezivanja.
Rad se sastoji iz četiri dijela. prvi dio rada odnosi se na pojam obrtnog kapitala i njegove
osnovne karakteristike.
Drugi dio vezan je za multinacionalne kompanije, u okviru koga se izdvaja nastanak

multinacionalnih kompanija, njihovo rangiranje kao i za multinacionalne kompanije kao
nosioce globalizacije.
Treći dio rada govori o ulozi računovodstva u multinacionalnim kompanijama.
Četvrti dio rada odnosi se na obrtni kapital posmatran sa računovodsvenog aspekta.

KOMPANIJAMA
1.OSNOVNE KARAKTERISTIKE UPRAVLJANJA OBRTNIM

KAPITALOM
Značajno mjesto u preokupaciji menadžmenta preduzeća zauizima upravljanje obrtnim

kapitalom. Obrtni kapital se dobija kao razlika između kratkotrajne imovine i kratkoročnih
obaveza. Značaj za upravljanjem kapitala ukazala je svjetska ekonomska kriza, što bi na taj
način značilo racionalnije uprvljanje svim njegovim elementima, od kojih se izdvajaju:
1. Gotovina
2. Potraživanja i
3. Zalihe
Stalno uspostavljanje odnosa između likvidnosti i rentabilnosti motiviše menadžment

preduzeća da neprestano prati obrtni kapital i njegove elemente. Samo upravljanje obrtnim
sredstvima temelji se prije svega na uravnoteženju odnosa između profitabilnosti i rizika.
Da bi se donijele poslovne odluke u cilju adekvatnog upravljanja obrtnim kapitalom, potrebne

su informacije iz sektora računovodstva i finansija.
Od sektora finansija i računovodstva, menadžment preduzeća dobija sve potrebne informacije

iz bilansa stanja i uspjeha, na osnovu kojih se izračunavaju potrebni koeficijenti i izvode
analize koje su potrebne kako bi se donijele poslovne odluke.
Sve je veći značaj računovodstva u donošenju poslovnih odluka, jer se veliki značaj pridaje
analizi finansijskih pokazatelja i racio brojeva.1
1.1.UPRAVLJANJE GOTOVINOM
Vrijeme kada je bila prisutna opšta recesija i nelikvidnost podsjetilo je na važnost i značaj
upravljanja gotovinom. Ekonomska kriza navela je preispitivanje značaja koji se pridaje
upravljanju gotovinom. Menadžment preduzeća je podsjetio na efikasnost upravljanja
novčanim sredstvima, odnosno gotovinom kao i neophodnost stalnog bilansiranja između dva
osnovna kriterijuma likvidnosti i rentabilnosti.
Efikasno upravljanje novčanim sredstvima ili gotovinom predstavlja posebno značajan i

senzibilan zadatak finansijskog upravljanja s obzirom da još neposrednije stavlja u fokus
neophodnost stalnog balansiranja između dva osnovna kriterijuma privređivanja preduzeća u
robno-novčanoj privredi, a to je likvidnost i rentabilnost.
Jedan od osnovnih parametara na osnovu kojeg se donose poslovne odluke upravljanja

gotovinom jeste koeficijent obrta gotovine i gotovinski ciklus.
1
Martić S., Principi i metodi istraživanja finansijske strukture u cilju optimalne kratkoročne finansijske politike
preduzeća, doktorska disertacija, Beograd, 1973.god.str.8

KOMPANIJAMA
Gotovinski ciklus bi se mogao definisati kao broj dana koji protekne od izdavnja gotovine za
nabavku sirovina ili materijala do momenta primanja gotovine, odnosno naplate prihoda od
prodaje gotovih proizvoda.
Koeficijent obrta gotovine dobija se kada se broj dana u godini podijeli sa prosječnim
trajanjem jednog obrta.
Koeficijent obrta gotovine nam govori koliko se gotovinskih ciklusa obavi u toku jedne
poslovne godine. Upravljanje gotovinom kao i donošenje poslovnih odluka u vezi upravljanja
gotovinom svodi se na to da se vrijeme trajanja obrta gotovine što više skrati, odnosno da se
koeficijent obrta gotovine poveća.
To bi značilo da se što više gotovinskih ciklusa obavi u toku jedne godine, odnosno da se što
manje gotovine angažuje uz normalno funkcionisanje poslovanja preduzeća ne ugrožavajući
likvidnost preduzeća. Troškovi držanja gotovine se odnose na oportunitetne troškove koji su
jednaki, izgubljenom prinosu koje bi preduzeće moglo ostvariti ulaganjem raspoložive
gotovine u poslovanje ili otplatom duga koji sadrži određenu kamatu.
Finansijska teorija i praksa poznaju više različitih metoda za predviđanje tokova gotovine.
Najviše korišten je finansijski metod koji se zasniva na informacijama tekuće finansijske
analize i planiranja primanja i izdavanja gotovine.
Većina metoda i modela polaze od uvjerenja da je minimalni saldo gotovine jednak

prosječnom godišnjem saldu neophodnom za obavljanje redovne poslovne aktivnosti. Pored
poznavanja troškova gotovine i ukupnih godišnjih potreba za gotovinom za primjenu ovog
metoda potrebno je poznavati i koeficijent obrta gotovine.
Prosječan saldo gotovine se dobija kao količnik ukupnih godišnjih izdataka gotovine i
koeficijenta obrta gotovine. Složeniji kvantitativni modeli problem optimalnog salda gotovine
žele da riješe utvrđivanjem odnosa gotovine i hartija od vrijednosti kako bi bila zadovoljena
dva osnovna kriterijuma poslovanja rentabilnost i likvidnost.
Menadžment preduzeća ima za cilj što efikasnije upravljanje gotovinom što podrazumijeva da
se prosječno trajanje koeficijenta obrta gotovine skrati uz uslov da se očuva likvidnost
preduzeća i ne ugrozi poslovanje.
Neke od osnovnih strategije upravljanja gotovinom, koji finansijski menadžment ima na

raspolaganju su:
1. Povećanje efikasnosti korištenja zaliha,

2. Skraćivanje naplate potraživanja kupaca,
3. Prolongiranja kratkoročnih obaveza, kako kredita tako i obaveze prema dobavljačima,
4. Kombinacijom tri navedene strategije.2
2
Krasulja D., Ivanišević M., Poslovne Finansije, Ekonomski fakultet u Beogradu, 2001.god. str.183.

KOMPANIJAMA
1.2.UPRAVLJANJE POTRAŽIVANJIMA
Potraživanja od kupaca u znatnoj mjeri sudjeluju u imovini većine poduzeća. Prodaja na

kredit najčešće je prilagođena tržišnim prilikama, ali može biti i dio sveukupne strategije
poduzeća. „Prodajom na kredit poduzeća investiraju u svoje kupce kako bi ostvarili rast
prodaje ili osvojili nova tržišta.“3
Povećanjem ukupnih potraživanja povećava se i kreditni rizik budući da svi kupci nisu u
mogućnosti generisati novčana sredstva za podmirenje svojih obveza. Kašnjenja kupaca u
plaćanju ili eventualna neplaćanja uzrokuju troškove koji utiču na profitabilnost poduzeća.
Učinkovito upravljanje potraživanjima je temeljna zadaća menadžmenta svakog poduzeća, a

podrazumijeva temeljnu analizu potraživanja, donošenje odgovarajućih politika naplate
potraživanja te poznavanje instrumenata osiguranja i naplate potraživanja.
1.3.UPRAVLJANJE ZALIHAMA
Najveće mogućnosti u strategijama upravljanja gotovinom pruža upravljanje zalihama.

Povećanjem koeficijenta obrta zaliha ili skraćivanje prosječnog vremenskog trajanja obrta
zaliha. Koeficijent obrta zaliha ili DIO (Days Inventories Out), češće korišten u preduzećima,
mjeri koliko se dana zadržavaju zalihe u gotovinskom ciklusu.
Skraćivanjem prosječnog vremenskog trajanja obrta zaliha, skratio bi se njegov gotovinski

ciklus. Skraćivanjem gotovinskog ciklusa smanjuje se minimalno potreban gotovinski saldo.
Efikasnost upravljanja zalihama praktično se ostvaruje upravljanjem pojedinačnim oblicima
zaliha.
Funkciju upravljanja zalihama realizuje nabavni sektor, danas se naziva i sektor logistike. Oni
neprestano treba da teže smanjenu koeficijenta obrta svih oblika zaliha (sirovine, materijali),
koristeći savremene tehnike kontrole i praćena zaliha.
Suština upravljanja zalihama i smanjenje koeficijenta obrta zaliha ima smisla ako se ne ugrozi
normalno funkcionisanje poslovne aktivnosti preduzeća.
Praćenje zaliha, praćenje izlaza sirovine i materijala, identifikovanje periodičnih potreba,

planiranje vremena potrebnog za nabavku sirovina i materijala omogućava službi nabavke
(logistike) da utiče na optimizaciju zaliha.
Sa druge strane proizvodnja dobrom organizacijom i planiranjem omogućava smanjenje

proizvodnog ciklusa, ne dovodeći u pitanje redovno snabdijevanje dovoljnim količinama i
asortimanom gotovih proizvoda. Prodajna funkcija ima svhu da analizom, planiranjem i
unapređenjem prodaje utiče na povećanje koeficijenta obrta gotovih proizvoda.
3
http://www.poslovnaucinkovitost.eu/ (datum pristupa:06.08.2016.)

KOMPANIJAMA
Kao značajan faktor efikasnog upravljanja zalihama spadaju nabavne cijene zaliha. Kada su u
pitanju jeftinije sirovine i materijali, njihove nabavke se obavljaju s vremena na vrijeme u
većim količinama u odnosu na tekuće potrebe.
Kada su u pitanju sirovine i materijali čije su nabavne cijene veće, vrijeme izvršenja
porudžbine i učestalost upotrebe predstavljaju bitan faktor u upravljanju zalihama. Ulaganje u
zalihe sirovina i materijala zavisi od njihovih fizičkih i komercijalnih karakteristika. Sirovine i
materijali koji su skloni lomu i kvaru ne bi trebalo da se nabavljaju u većim količinama u
odnosu na neophodne proizvodne i poslovne potrebe.
Pod nedovršenom proizvodnjom podrazumijeva se djelimično završen proizvod koji se nalazi

u nekom od intermedijalnih stanja proizvodnje.
Zalihe angažuju značajan dio poslovnih sredstava. Znači da su značajna novčana sredstva
uložena u zalihe. Dobro upravljanje zaliham je dobro finansijsko upravljanje. Da bi se ta
ulaganja svela na optimalnu mjeru i da ne bi došli u situaciju da ulaganja postanu
neopravdano visoka, potrebno je efikasno upravljati zalihama.
U procesu upravljanja zaliha uključeno je više sektora. Od sektora logistike tj. nabavke,
sektora proizvodnje, prodaje i finansija. Bez obzira na različite potrebe i shvatanja držanja
zaliha, neophodno je odluke o veličini zaliha donositi kompromisno. Funkcija finansijskog
menadžera nije upravljanje zalihama.
Medjutim, finansijski menadžer mora da bude familijaran sa metodama upravljanja zalihama i

analizom nadležnog menadžera, a radi toga da bi bio u stanju da efikasno upravlja kapitalom.
Zavisno od toga da li je preduzeće proizvodno ili trgovinsko može postojati više vrsta zaliha.
Zalihe sirovina i materijala, nedovršene proizvodnje i gotovih proizvoda.
Veličina zaliha sirovina i materijala zavise od više faktora, vrijeme potrebno za realizaciju
porudžbine, učestalost upotrebe pojedinih sirovina i materijala, njihove cijene i osnovne
fizičke karakteristike su najznačaniji.
Vrijeme potrebno za realizaciju porudžbine obuhvata broj dana od momenta ispostavljanja

porudžbine dobavljaču do momenta prijema sirovina i mateijala u magacin.
Ukoliko je potrebno više vremena za isporuku robe, preduzeću su potrebne veće zalihe, što
znači veći iznos novčanih sredstva.4
Za racionalno upravljanje zalihama neophodno je analizirati troškove koji su vezani za

nabavku i držanje zaliha. Menadžment preduzeća teži držanju optimalnih zaliha. Pod
optimalnim zalihama se podrazumijeva onaj volumen zaliha koji prouzrokuje najniže
troškove držanja zaliha.
Izračunavanje optimalnog volumena zaliha podrazumijeva „cost-benefit“ analizu, analizu

troškova držanja zaliha i koristi od držanja tih zaliha.
4
Đurić M. D., Uvod u finansijski menadžment, Institut ekonomskih nauka, Beograd, 1999. str. 125.

KOMPANIJAMA
2.MULTINACIONALNE KOMPANIJE
Za multinacionalne kompanije koriste se različiti nazivi, kao što su „multinacionalna“,

„translaciona“, „internacionalna“, kompanija, mada preovlađuje korištenje izraza
„multinacionalna kompanija“. Prema kriterijumu upravljanja smatra se da je multinacionalna
kompanija ona gdje je rukovodstvo višenacionalno, odnosno u rukovodstvu se nalaze
predstavnici svih ogranaka multinacionalnog preduzeća.
Multinacionalna kompanija predstavlja matično preduzeće koje:
1. Ostvaruje proizvodnju i druge aktivnosti u inostranstvu preko sopstvenih ogranaka

Lociranih u više rzličitih zemalja
2. Ostvaruje direktnu kontrolu nad poslovanjem svojih ogranaka u inostranstvu preko
sopstvenih ogranaka smještenih u više različitih zemalja
3. Nastoji da ostvari takvu politiku koja će prevazići granice između zemalja i doprinijeti
ostvarenju geocentrične orijentacije preduzeća5
Multinacionalna kompanija je poslovno preduzeće legalno domicilirano u više od jedne

zemlje i čije su komercijalne aktivnosti dovoljno velikog obima da imaju znatan uticaj na
privrede kako zemlje iz koje potiče matična kompanija, tako i zemlje u kojima ova ima svoje
filijale. U novim uslovima u svjetskoj privredi i trgovini multinacionalne kompanijerazvijaju
tri strateške vrijednosti, to su:
1. Multinacionalna fleksibilnost radi brzog reagovanja na potrebe lokalnog tržišta

2. Globalnu konkurentnost kako bi se mogla dostići efikasnost masovne proizvodnje
3. Međunarodnu sposobnost učenja kako bi se postigle inovacije na svjetskom nivou
Klasifikacija multinacionalnih kompanija po kriterijumu metoda upravljanja uglavnom se

svodi na tri tipa kompanija:
1. Etnocentrične kompanije, gdje je sva moć koncentrisana u matičnoj zemlji, a

aktivnosti i odluke upravljača su orjentisane ka centru kompanije. One obavljaju svoju
aktivnost u više temalja, ali postoji samo centralna u matičnoj zemlji, koja donosi sve
odluke i rukovodi cjelokupnim poslovanjem
2. Policentrične kompanije, gdje se svaki dio do određene granice poistivjećuje sa
nacionalnim interesima zemlje kojoj pripada, odlučivanje je decentralizovano, a
lokalni kadrovi imaju relativnu autonomiju. Kod njih pored centrlne banke u jednoj
zemlji, postoji veći broj firmi u drugim zemljama koje uživaju određenu samostalnost
3. Geocentrične kompanije karakteriše globalna svjetska orijentacija i priznaje se
izvjesna autonomija afilijacijama ali preovlađuju interesi razvoja cijele kompanije.
Kod njih postoji više centralnih kompanija širom svijeta.
5
Jovičić J., Mirosavić S., Međunarodni ekonomski odnosi“, Banja Luka, 2012. god.str.53

KOMPANIJAMA
Izvoz privatnog kapitala u obliku direktnih ulaganja multinacionalnih kompanija

višedimenzionalna je pojava čije proučavanje zahtijeva interdisciplinarni pristup. Formiranje
jedinstvene teorije multinacionalnih kompanija onemogućila je kompleksnost te pojave,
nedovoljno istorijsko iskustvo, umješanost ideoloških i političkih interesa, nedostupnost
informacija.
Nepostojanje ove jedinstvene teorije ne znači da se ekonomska teorija njom nije bavila.
Mnogi aspekti multinacionalnih kompanija danas sve više i više postaju predmet proučavanja
u okviru posebnih ekonomskih i drugih teorijskih disciplina.
Iako su multinacionalne kompanije nastale znatno kasnije od osnovnih markentiških radova

Marksa, Engelsa i Lenjina, može se reći da su oni sa analizom kapitalizma udarili temelje i
teorije o multnacionalnim kompanijama. Djelatnost multinacionalnih kompanija razmatraju
kritički i u njima vide najviši oblik koncentracije i centralizacije kapitala.
Multinacionalne kompanije ne vide kao subjektivnu teoriju duha ili puku slučajnost već kao
plod razvoja proivodnih snaga. Uvjereni da se uklanjanjem multinacionalnih kompanija ne bi
postiglo ništa ukoliko se ne bi uklonili oni odnosi koji su i učinili multinacionalne kompanije
nosiocem eksploatacije i neravnopravnog razvitka.
Iz tog razloga treba mijenjati samo način proizvodnje da bi bilo moguće otkloniti posledice
koje izaziva djelovanje multinacionalnih kompanija.
Na osnovu raznih definicija mogu se odrediti ekonomski, organizaciono-upravljački,

motivacioni i pravni kriterijumi koji se pri definisanju multinacionalnih kompanija ne mogu
zaobići. Kriterijumi za određivanje ovog pojma mogu se podijeliti na kvantitativne i
kvalitativne.
Postoji pretpostavka da je lako odrediti navedene kriterijume a samim tim i definisati ovaj
pojam, međutim teško je odrediti čak i kvantitativne kriterijume jer često ne raspolažemo
sistemski srednjim podacima o mnogim emitentima. Mnogo teži posao vezan je za
funkcionalne, kvalitativne kriterijume, gdje nema objektivnog mjerila i gdje je jedino analiza
pojedinačnih slučajeva može da otkrije da li se na osnovu određenog kvalitativnog kriterijuma
neka kompanija može svrstati u red multinacionalnih.
Najkompleksina definicija multinacionalnih kompanija je pravna definicija jer postoji niz

kriterijuma koje koristi i među kojima postoji mnogo protivrečnosti. Metod koji je
najpreporučljiviji prilikom pravnog definisianja multinacionalnih kompanija je otkriti tipične
pravne probleme koji dolaze do izražaja kod ovuh preduzeća, a koji nisu karakteristični za
ostala pa ih na toj osnovi pravno definisati.
U najvećoj mjeri su za određivanje multinacionalnih kompanija važni sledeći kriterijumi, to

su: veličina, multinacionalnost, strani sadržaj, organizacija kontrola i zajednička strategija,
vlasništvo, tehnološki, finansijski, tržišni pa sve do drugih karakteristika i ciljeva djelovanja.

KOMPANIJAMA
Osnova multinacionalnih kompanija jeste težnja za dugorčnim rastom profita koji je

omogućen i olakšan mnogim prednostima operacija izvan nacionalnih granica. Šireći
proizvodnju van nacionalnih granica, multinacionalne kompanije mogu neprestano povećavati
produktivnost proizvodnje u velikim serijama.
Strategiju multinacionalnih kompanija karakteriše i visoka finansijska moć i mogućnost

aktivne i fleksibilne finansijske politike. Tako je miltinacionalna kompanija uvijek u prednosti
nad njihovim nacionalnim konkurentima u istraživanju i primjeni inovacija.
Multinacionalne kompanije su sposobnost da podnesu velike rizike savremenog inovacijskog

procesa koji je neophodan kako bi snizio troškove proizvodnje i uvećao profit. One koriste i
mogućnosti dobijanja finansijskih sredstava na raznim inostranim tržištima kapitala.
Mogu obezbijediti i finansijska sredstva po najpovoljnijim uslovima tako što koriste postojeće
razlike kamatnih stopa na nacionalnom nivou. Multinacionalne kompanije, takođe, ulivaju
veliko povjerenje raznim kreditorima i lokalnom kapitalu koji teži da im se prodruži. Ove
korporacije lakše i povoljnije dobijaju finansijska sredstva od lokalnih banaka u odnosu na
domaće preduzetnike.
Najpoznatije multinacionalne kompanije mogu čak lakše da obezbijede finansijska sredstva

od mnogih država. One teže da razviju globalnu strategiju u kojoj bi se na najprofitabilniji
način kombinovali činioci proizvodnje u svjetskim razmjerama. Usredsređuju proizvodnju
tamo gdje su troškovi niži a obavljaju prodaju tamo gdje su izgledi za profit veći.
Jedna od temeljnih strategija multinacionalnih kompanija je težnja da se pored vitalnih

sirovinskih resursa, osigura i jeftina radna snaga u zemljama u razvoju. na taj način one
doprinose rješavanju problema nezaposlenosti u pojedinim zemljama, školovanju tehničkih i
drugih kadrova. Međutim, u sferi zapošljavanja postoje i brojni konflikti između uprave
kompanija i sindikata koji predstavljaju radničku klasu.
U takvoj konformaciji multinacionalne kompanije imaju superiorniji položaj a radnička klasa

ima sužene mogućnosti da putem štrajkova dođe do kompromisnog rješenja. Novčana
nadoknada za rad u afilijacijama je po pravilu dosta niža u odnosu na nadnice u matičnoj
zemlji i to predstavlja najosnovniji faktor za sticanje visokih profita multinacionalnih
kompanija.
Dio novca bi trebalo da se zadrži u zemljama u razvoju i potroši na školovanje radnika i

stvaranje novih radnih mjesta. Maksimalna eksploatacija afilijacija će doći ukoliko i taj uslov
nije ispunjen, odnosno kada se u afilijaciji zaposli stručni i tehnički kadar iz inostranstva.
Cilj multinacionalnih kompanija jeste izbjegavanje plaćanja poreza. Tehnike poreske evazije
su mnogobrojne a zasnivaju se na iskorištavanju razlika u fiskalnom zakonodavstvu i praksi
raznih država. Pa se tako, vještom politikom cijena glavnina dobiti relizuje u afilijacijama
koje se nalaze u zemljama sa niskom poreskom stopom.

KOMPANIJAMA
Širenje multinacionalnih kompanija je povezano sa rastućom standardizacijom i unifikacijom

potrošnje u svjetskim razmjerama. Različita nacionalna tržišta imaju svoje specifičnosti pa je
s toga aktivnost koju sprovode multinacionalne kompanije koristeći samo iskustva jednog
nacionalnog tržišta često ograničena.
Postojanje nacionalnih specifičnosti u prohtjevima i ukusima obezbjeđuje prostor nacionalnim

preduzećima umanjujući ostale prednosti njihovih konkurenata, multinacionalnih kompanija.
Multinacionalne kompanije svoju zaradu iz zemalja u kojima djeluju najčešće izvlače u vidu
deviznih rezervi. Ovakav oblik izlaza deviza mnogo je veći od početnog kapitala koji
multinacionalne kompanije unose u zemlje u razvoju.
Multinacionalne kompanije posjeduju i modernu tehnologiju koja im omogućava dobijanje

dobijanje raznih unosnih poslova, što lokalne firme dovodi na rub stečaja i propasti. Prednost
multinacionalnih kompanija jeste taj što one svoju proizvodnju usklađuju sa potrebama
svjetskog tržišta a ne domaćeg stanovništva.
Suprotno mišljenju mnogih pojedinaca da ovakve investicije dovode do tihe okupacije nekih
zemalja u razvoju. Iskustvo pokazuje da prisustvo ovih kompanija u nekoj zemlji ne dovodi
do okupacije, nego do nezaposlenja radnika koji su prije toga bili uposleni u različitim
sferama državne ekonomije.
Poslovanje multinacionalnih ekonomija dovodi do posledica nejednakog ekonomskog

razvoja. Multinacionalne kompanije, danas su vid ekonomski najoorganizovanije snage
savremenih međunarodnih ekonomskih odnosa i međunarodnog kretanja kapitala. Na takav
položaj ovih kompanija uticao je i gigantizam ekonomske snage internacionalnog kapitala ali
i fleksibilnost organizacije, uticaj i stalna aktivnost kompanija na međusobnim poslovnim
aktivnostima.
Multinacionalne kompanije danas vode i sopstvenu monetarnu politiku koja se u većini

slučajeva bitno razlikuje od monetarne politike koju vode države u kojima su locirane
afilijacije multinacionalnih kompanija. Ovakva situacija može da dovede i do stabilnosti
monetarne politike ovih zemalja, mada ovakav epilog ne odgovara kompanijama, jer u tom
slučaju, ukoliko dođe do devalvacije nacionalnih valuta, afilijacije se mogu naći u krizi i sa
smanjenjem profita.
Često su savremene multinacionalne kompanije koje djeluju u zemljama u razvoju i zemljama

u tranziciji vide kao savremeni oblik teritorijalnog osvajanja svijeta a kao izgovor za pravno-
ekonomsku osnovu koriste proces globalizacije. Multinacionalne kompanije pokušavaju i da
podrede ekonomski interes svoje filijale interesu cijele kompanije.
Teže formiranju filijala nad kojima će imati potpunu kontrolu i iz kojih mogu da izvuku
ekonomski maksimum tako što će ostvariti svoje povoljnije ekonomske, finansijske, pravne,
političke, organizacione i mnoge druge uslove.

KOMPANIJAMA
2.1.NASTANAK MULTINACIONALNIH KOMPANIJA
Nastanak multinacionalnih kompanija se najčešće posmatra u sklopu razvoja ekonomskih i

političkih odnosa poslije Drugog svjetskog rata. Međutim, njihov nastanak vuče korijene iz
ranijeg perioda razvoja sadašnjih razvijenih zemalja u periodu njihove koncentracije i
centralizacije kapitala.
Početkom dvadesetog vijeka, multinacionalne kompanije su uglavnom bile evropskog

porijekla, da bi poslije Drugog svjetskog rata primat preuzele američke multinacionalne
kompanije. Nastanak multinacionalnih kompanija se vezuje za procese transnacionalizacije
preduzeća u svjetskoj privredi i trgovini. U tom smislu uočava se nekoliko razvojnih faza:
1. Počeci transnacionalizacije kapitala se podudaraju sa periodom druge polovine XIX

vijeka u ko je visina kamatne stope bila osnovni motiv za kretanje kapitala
2. Faza razvoja transnacionalizacije kapitala u obliku izvoza kapitala odnosno ulaganja u
inostranstvu
3. Faza dominacije neophodnih ulaganja u inostranstvu ili faza rasta transnacionalizacije
kapitala
4. Faza postepenog opadanja potpune dominacije neposrednih ulaganja i jačanja uloge
zajedničkih ulaganja ili zrela faza transnacionalizacije kapitala
5. Faza cjelovite transnacionalizacije proizvodnje, koja se sve više zasniva na
tehnološkim vrijednostima.6
2.2.RANGIRANJE MULTINACIONALNIH KOMPANIJA
Primarni kriterijum jeste vrijednost imovine jedne kompanije u inostranstvu. Ako je

imovina jedne kompanije kojom raspolaže u inostranstvu veća od vrijednosti imovine u
inostranstvu druge kompanije, onda je prva kompanija veća transnacionalna kompanija.
Drugi kriterijum za utvrđivanje stepena transnacionalizacije kompanije jeste vrijednost

prodaje posredstvom inostranih filijala. Treći kriterijum jeste broj zaposlenih radnika u
inostranstvu. Prema navedenim kriterijumima, koji ukazuju na apsolutne veličine, formiran je
jedan svodni relevantni pokazatelj.
Riječ je o indeksu transnacionalizacije, koji se dobija kada se za kompaniju izračuna:
1. Procenat vrijednosti imovine u filijalama u inostranstvu u odnosu na ukupnu imovinu

2. Procentualno učešće prodaje u inostranstvu u ukupnim prodajama
3. Procentualno učešće zaposlenih u filijalama u inostranstvu u ukupnom broju
zaposlenih
Navedeni pokazatelji se saberu i podijele sa tri, na taj način se dobije indeks

transnacionlizacije kompanije. Indeks transnacionalizacije kompanije ukazuje na stepen
transnacionalizacije kompanije bez obzira na njenu veličinu.
6
Dabić M., Uloga multinacionalnih kompanija u promicanju tehnološkog razvoja zemalja u tranziciji-naučni rad

KOMPANIJAMA
U poslovnom svijetu je uobičajena podjela transnacionalnih kompanija prema oblicima

nastanka:
Horizontalne transnacionalne kompanije koje se osnivaju ili kupuju u inostranstvu sa ciljem

izbjegavanja transportnih troškova i lakšeg dolaska do željene pozicije na novom tržištu
proizvodnja istih ili sličnih proizvoda u svojim filijalama.
Cilj osnivanja vertikalnih transnacionalnih kompanija je osnivanje ili kupovina filijala u

inostranstvu radi njihovog uvezivanja. Sve one učestvuju u stvaranju gotovog proizvoda u
različitim fazama proizvodnje.
Proizvodni proces se organizuje tako da se u jednoj zemlji stvara jedan proizvod nižeg
stepena prerade, u drugoj zemlji taj isti proizvod se dovodi u višu tehnološku fazu obrade, dok
u trećoj zemlji realizuje se završna faza stvaranja gotovog proizvoda. na ovaj način se
smanjuju troškovi poslovanja koji direktno utiču na povećanje profita.
Konglomeratske translacione kompanije odnose se na proizvodnju različitih proizvoda u

svojim filijalama smještenim u više država, sa osnovnim ciljem diversifikacije rizika.
Rizik se smanjuje zahvaljujući poslovanju na više tržišta, za koja je malo vjerovatno da će u

isto vrijeme biti u krizi, kao i diverzifikacijom proizvoda, odnosno kada pada tražnja za
jednim proizvodom, rizik se smanjuje prodajom drugog proizvoda. Na ovaj način se
preventivno djeluje na smanjenje gubitaka koji nastaju kod poremećaja na tržištu.
2.3.MULTINACIONALNE KOMPANIJE KAO NOSIOCI GLOBALIZACIJE
Osnovni fenomen savremenih ekonomskih odnosa, odnosno procesa globalizacije su

multinacionalne kompanije. danas u svijetu postoji preko 60.000 multinacionalnih kompanija.
proces liberalizacije, tehničko-tehnološki proces, razvoj informacione tehnologije, razvoj
telekomunikacija su faktori koji bitno utiču na rast međunarodne ekonomije.
Multinacionalne kompanije, prema definiciji Ujedinjenih nacija, su one koje imaju poslovne
entitete u dvije ili više država, koje razvijaju sistem poslovnog odlučivanja koji omogućava
donošenje koherentnih politika i zajedničkih strategija koordiniranih iz jednog ili više centara,
u okviru kojih su entiteti tako povezani da jedan ili više njih mogu vršiti značajan uticaj nad
aktivnostima drugih, te da dijele znanje, uskustvo, resurse i odgovornost sa drugima.7
Multinacionalne kompanije su bitan subjekt u spoljnoj trgovini u svijetu, i to u spoljnoj

trgovini između različitih zemalja, spoljnoj trgovini zemlje domaćina kompanije i njenih
filijala, te na internim, zatvorenim, interfirmskim tržištima.
Tokove međunarodne razmjene definišu upravo multinacinalne kompanije, a posredstvom

filijala razvijaju tendenciju relativnog pada izvoza iz matičnog preduzeća. Ostvarivanje
7
Vukmirica V., Ekonomski i savremeni ekonomski sistemi, zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno
Sarajevo, 2012. god. str. 137

KOMPANIJAMA
dugoročnog profita je osnovni cilj aktivnosti multinacionalnih kompanija. Kvalitete radne

snage koji se zahtijeva je poseban aspekt specifičnosti multinacionalnih kompanija.
Dobrom tehničkom opremljenošću, organizaciono-tehnološkim osposobljenostima,

raspoloživim patentima i tehnološkim iskustvom se potvrđuje kvalitet poslovanja
multinacionalnih kompanija.
Veoma je bitna uloga multinacionalnih kompanija u svjetskim i ekonomskim kretanjima, jer

pored uticaja na proizvodnju, one utiču i na potrošnju, finansije i kulturu. Tj. one utiču na
živote ljudi u smislu definisanja standarda ali i na globalizaciju i način ponašanja.
Opasnost od moguće eksproprijacije u pojedinim zemljama, fluktuiranje deviznih kurseva što

umanjuje sigurnost ulaganja u veličinu profita su samo neki od faktora rizika za
multinacionalne kompanije.
One povećavaju stepen međuzavisnosti ljudi, privreda i zemalja, koji opet povećava i
opasnost od konflikata. porast bruto nacionalnog proizvoda u matičnim zemljama, uglavnom
u razvijenim zemljama, je jedan od pozitivnih efekata multinacionalnih kompanija.
Snabdijevanje novim tehnologijama, te povećanje zaposlenosti je pozitivan efekat

multinacionalnih kompanija na zemlje u razvoju. Najveće multinacionalne kompanije kao što
su IBM, Siemens, ITT djeluju u četrdesetak zemalja, a naftne kompanije Mobil, Gulf Oil i
Shell djeluju u četrdeset tri zemlje svijeta.
Finansijska moć multinacionalnih kompanija je zadivljujuća. Dvadeset pet najvećih

kompanija imaju finansijksu snagu koja prelazi finansijsku snagu mnogih zemalja, ako se
uporedi godišnja prodaja kompanija s bruto nacionalnim dohotkom ustanoviće se da je
General Motors veći od Švajcarske, Pakistana i Južne Afrike, da je IBM korporacija veća od
Saudijske Arabije.
Što se tiče evropskih multinacionalnih kompanija, najznačajnije su one iz Francuske, Velike

Britanije, Italije i Švedske. UNSTAD vrši ispitivanje planova investiranja multinacionalnih
kompanija.
Prema njihovim istraživanjima, npr. u Africi su za strane direktne investicije interesantni

Južna Afrika, Egipat, Nigerija. U Jugoistočnoj Evropi stranim direktnim investitorima
interesantne su Rusija, Ukrajina i Kazahstan.
3.ULOGA RAČUNOVODSTVA U MULTINACIONALNIM

KOMPANIJAMA

KOMPANIJAMA
Složenost multinacionalnih kompanija u značajnoj mjeri usložnjava zadatke strategijskog

upravljačkog računovodstva na području mjerenja njihovih performansi. Pritom, ovi zadaci se
značajno razlikuju od jednog do drugog multinacionalnog preduzeća, čime se onemogućava
jedinstveni recept za univerzalno rješavanje problema.
Sa sigurnošću može se konstatovati da strategijsko upravljačko računovodstvo u bilo kom

multinacionalnom preduzeću mora odgovarati jedinstvenim informacionim potrebama
njegovog centralnog menadžmenta. S tim u vezi, ono mora prilagoditi mjerenje performansi
upravo potrebama centralnog menadžmenta u multinacionalnim kompanijama. 8
Međuzavisnost subsidijara u multinacionalnim kompanijama je izuzetno značajna, svaki

subsidijar, a posebno centralni menadžment, mora detaljno biti upućen u poslovanje drugih
subsidijara. Pritom, ovakve okolnosti uslovljavaju potrebu za adekvatnim nefinansijskim
pokazateljima.
Strategijsko upravljačko računovodstvo svojim informacijama može obezbijediti centralnom

menadžmentu multinacionalnih kompanija dobru potporu da integriše subsidijare u
centralizovani organizacioni milje i uspostavi visoko koordinirane odnose između njih.
Ovu svoju ulogu strategijsko upravljačko računovodstvo može uspiješno da odigra isključivo
komponujući finansijske i nefinansijske mjere performansi.
Povezanost finansijskih i nefinansijskih mjera performansi na svim nivoima organizacione

strukture obezbjeđuje potpunu sliku o postignutim rezultatima prilikom realizacije
formulisane i razvijene strategije kompanije pa je, stoga, neophodno korišćenje i jednih i
drugih.
Upravljački vrh i viši nivoi organizacione ljestvice treba da prate ne samo finansijske mjere
koje govore o rezultatima proteklih odluka, već i nefinansijske mjere kao predviđajuće
indikatore budućih performansi. Slično tome, osoblje na nižim nivoima organizacije mora
razumjeti i finansijske posljedice svojih operativnih odluka.
Pojava inovativnih prodornih tehnologija i globalizacija tržišta izmijenili su osnovne postavke

poslovanja, pa od presudne važnosti za dostizanje održive konkurentske prednosti postaje
sposobnost kompanije da mobiliše i iskoristi nematerijalnu aktivu, kojom će se omogućiti
izgradnja lojalnosti kupaca, opsluživanje novih tržišta i segmenata, pravovremeni razvoj
inovativnih visokokvalitetnih proizvoda i usluga po niskim troškovima i uključivanje
zaposlenih u proces kontinuiranih usavršavanja kapaciteta, kvaliteta i vremena reagovanja.
Iz tih razloga, model izvještavanja, koji se oslanja samo na finansijsku perspektivu, mora se
proširiti vrednovanjem nematerijalnih i intelektualnih sredstava, koja najviše doprinose
uspjehu u današnjem konkurentskom okruženju, a koja se odnose na pouzdanost dobavljača,
interne kompetencije, obučenu radnu snagu i lojalne kupce.
8
http:/www.eknfak.ni.ac.rs/Ekonomske teme (datum pristupa:08.08.2016.)

KOMPANIJAMA

KOMPANIJAMA
4.OBRTNI KAPITAL POSMATRAN SA RAČUNOVODSTVENOG

ASPEKTA
Kao što je već pomenuto, obrtni kapital predstavlja razliku kratkoročne imovine i
kratkoročnih obaveza. Kratkoročna imovina (engl. short-term assets) je oblik imovine
poduzeća s rokom unovčivosti do godine dana.9 Kapital investiran u tu vrstu imovine
neprekidno je mijenjao svoj oblik jer raspoloživa platežna sredstva koriste se za kupovinu
sirovina i isplatu plata, sirovine postaju o procesu proizvodnje poluproizvodi i gotovi
proizvodi, prodajom gotovih proizvoda nastaju potraživanja i ona se konačno pretvaraju u
gotovinu na računu i u blagajni.
Osnovne skupine kratkoročne imovine jesu:
1. Zalihe: sirovine i materijal, proizvodnja u toku (nedovršena proizvodnja i

poluproizvodi), trgovačka roba, gotovi proizvodi i sl.
2. Potraživanja: potraživanja od povezanih poduzeća, potraživanja od kupaca,
potraživanja za više plaćene svote po osnovi dobiti, potraživanja od zaposlenih,
potraživanja od države i drugih institucija, ostala potraživanja;
3. Finansijska imovina: udjeli (dionice) u povezanim poduzećima, zajmovi povezanim
poduzećima, vrijednosni papiri, dani krediti; depoziti i kaucije, otkup vlastitih dionica,
ostala kratkoročna ulaganja;
4. Novac u banci i blagajni.
Kratkoročne obaveze su obaveze čiji je rok dospijeća manji od jedne godine. Tipičan primjer
su obaveze prema dobavljačima, obaveze prema radnicima ili obaveze za PDV. Kratak rok u
finansijama je do godinu dana.
4.1.ZALIHE KAO SASTAVNI DIO OBRTNOG KAPITALA POSMATRANE SA

RAČUNOVODSTVENOG ASPEKTA
Zalihe predstavljaju jedan od najbitnijih sastava svakog poslovnog procesa. Podaci o

zalihama su vrlo važni pokazatelji funkcioniranja proizvodnih poslovnih procesa te je zbog
toga zadaća računovodstva da takve podatke osigura u poslovnim knjigama, te da se na
temelju njih sastavljaju potrebni finansijski izvještaji.
Kod stalnog sistema vođenja zaliha vodi se evidencija količina i obično, nabavke vrijednosti
pojedinih stavki, kada se kupe ili prodaju. Po ovom sistemu nabavna vrijednost svake stavke
se evidentira na računu zalihe, onda kada se stavka kupi. Čim se roba proda njen trošak se
prenosi sa računa zaliha na račun nabavna vrijednost prodate robe.10
9
http://limun.hr/main.aspx?id=10579 (datum pristupa: 10.08.2016.)
10
Radović R., Bosiočić N., Osnove finansijskog raačunovodstva, Bijeljina. 2014.god.str.220

KOMPANIJAMA
Upravo zbog tih velikih potreba za raznim podacima, računovodstvo osigurava trostruku
evidenciju o zalihama koje mogu biti vođene u glavnom knjigovodstvu, analitičkim
knjigovodstvima te pomoćnim knjigovodstvenim evidencijama.
Zalihe se mogu držati za različite namjene, a svaka se može sastojati od velikog broja vrsta i
pojedinačnih artikala.
Upravo zbog toga se u glavnoj knjizi osiguravaju svi podaci o nabavci zaliha, zatim svi
podaci o vrijednosti zaliha prema namjenama te njihovim glavnim vrstama i podvrstama,
zatim podaci dati na doradu ili obradu te kontrole knjiženja u analitičkim knjigovodstvima.
Bez obzira na namjene i vrste zaliha glavno knjigovodstvo ima zadatak osigurati podatke o
nabavci zaliha, i to za svaku pojedinu nabavku podatke o:
1. Kupovnoj cijeni,
2. Zavisnim troškovima nabave,
3. Carinama i drugim uvoznim karakteristikama,
4. Preduslovima plaćenim za nabavku zaliha.11
Glavni korisnici podataka glavnog knjigovodstva su nabavne službe, pomoću kojih nabavne
službe preko nabavnih cijena planiraju i analiziraju poslovanje pojedinog poduzeća.
U glavnoj knjizi se najčešće vode konta za vrste i podvrste zaliha, među kojima su sirovine i
materijal (u koji se ubrajaju sirovine i osnovni materijal, poluproizvodi kao i pomoćni
materijal), zatim energetsko gorivo (pogonsko gorivo i gorivo za zagrijavanje).
Sitni inventar (pod kojim se nalaze alat i mjerni instrumenti, sredstva zaštite na radu,
ambalaža te automobilske gume), nedovršena proizvodnja (u kojoj se podrazumijeva
vrijednost nedovršene proizvodnje proizvoda, vrijednost nedovršenih usluga, vrijednost
nedovršene biljne proizvodnje te vrijednost stoke u tovu).
Zatim tu se nalaze i gotovi proizvodi (koji se nalaze u skladištu te u prodavnici) i na kraju, ali
ne i manje važna trgovačka roba (električni materijal, građevinski materijal, keramika,
prehrambena roba, teskstilna roba i druge).
Ti podaci o vrijednostima zaliha služe upravi za planiranje veličine zaliha i vođenje nabavno-
prodajne funkcije, a računovodstvu za izradu finansijskih izvještaja te planova i analiza
poslovanja.
Glavno knjigovodstvo ima kontrolnu funkciju. Za svaku vrstu zaliha se u glavnoj knjizi vode
različiti računi za sve pojedine vrste zaliha, gdje se vode pojedinačni podaci o svakoj vrsti
zalihe. To je izuzetno bitno za kontrolu knjiženja u analitičkim knjigovodstvima, a isto tako
služi za što bolje poslovanje svakog pojedinog poduzeća.
U pomoćnim knjigovodstvenim evidencijama, koje se vode u skladištu, zadatak je da se

osiguraju podaci o pojedinačnim predmetima zaliha, ali samo prema količini.
11
http://www.efos.unios.hr/ (datum pristupa:10.08.2016.)

KOMPANIJAMA
U skladištu se vode dvije uporedne evidencije, jedna kao razbacana pojedinačna evidencija uz
smještaj zaliha, a druga kao razbacana pojedinačna evidencija.
U skladišnoj evidenciji se vode podaci o minimalnim, optimalnim i maksimalnim zalihama.

Ti podaci koji nastaju u skladišnoj evidenciji se moraju neprekidno usklađivati sa podacima u
analitičkom knjigovodstvu i obavezno nakon svakog obračunskog razdoblja.
Knjigovodstvo za knjiženje zaliha crpi podatke iz knjigovodstvenih isprava i to one podatke

koji govore o pribavljanju zaliha o prometu zaliha. Tim ispravama o stanju zaliha najprije se
osigurava dokumentarnost i vjerodostojnost knjigovodstvenih podataka u različitim
poslovnim događajima.
Vrlo je bitna ažurnost različitih knjigovodstvenih podataka, a nju je moguće osigurati samo
pravilnim ispostavljanjem isprava i što bržim dostavljanjem tih istih podataka u
računovodstvo.
Upravo zbog toga, računovodstvo mora kreirati obrasce za zalihe pomoću kojih se utvrđuju
svi nužni podaci i svrha pojedinih zaliha na skladištu, a te obrasce to računovodstvo mora
stalno pratiti u usmjeravati.
U računovodstvu je izuzetno važno mjerenje zaliha. U većini slučajeva, vrijednost zaliha

najveća je stavka tekuće imovine, a i najveći rashodi su rashodi prodate robe. Zalihe se trebaju
mjeriti po neto utrživoj vrijednosti ili po trošku, što zavisi od toga šta je niže.
Neto utrživa vrijednost je neto iznos koji subjekt očekuje realizovati prodajom zaliha u
redovnom toku poslovanja. Fer vrijednost odražava iznos po kojem iste zalihe mogu biti
razmijenjene između obaviještenih i spremnih kupaca i prodavaca na tržištu.
Prvo je specifična vrijednost za subjekt, a posljednje nije. Neto utrživa vrijednost zaliha ne
mora biti jednaka fer vrijednosti umanjenoj za troškove do tačke prodaje. Ona predstavlja
specifičnu vrijednost za preduzetnike.
Primjer:
Na skladištu gotovih proizvoda nalazi se 48 komada gotovih proizvoda pojedinačne cijene

proizvodnje 5.000KM komad, odnosno ukupne vrijednosti od 240.000,00KM.
1. Kupcu je prodato i isporučeno 28 komada proizvoda. Prodajna cijena je formirana

tako da je cijena proizvodnje uvećana za 90% (5.000 KM x 1,90). Ispostavljena je
faktura kupcu na iznos od 266.000,00 KM (5.000KM x 1,90). Ispostavljena je faktura
kupcu na iznos od 266.000,00 KM (5.000,00KM x 1,90 x 28 kom) + 66.500,00KM za
PDV.
2. Razduženo je skaldište za gotove prodane proizvode.
(28 komx 5.000,00KM/kom = 140.000,00KM) – po cijeni po kojoj su zalihe zadužene.
Rješenje:
KOMPANIJAMA
Stanje zaliha: 48 kom x 5.000,00KM/kom = 240.000,00KM
Prodajna cijena: 28 kom x (5.000,00KM/kom x 1,90) = 266.000,00KM + PDV po stopi od

25% (66.500,00KM) = 332.500,00KM
Razduženje zaliha: 28kom x 5.000,00 KM/Kom = 140.000,00KM
Knjiženje groz glavnu knjigu:
630 – gotovi proizvodi na skladištu
140.000,00
240 – obaveze za PDV
66.500,00
700 – trošak zaliha prodatih proizvoda
140.000,00
120 – potraživanja od kupaca
332.500,00
750 – prihodi od prodaje proizvoda
266.000,00
Izvor: http://www.veleri.hr (datum pristupa:11.08.2016.)

KOMPANIJAMA
4.2.POTRAŽIVANJA KAO SASTAVNI DIO OBRTNOG KAPITALA POSMATRANA SA

RAČUNOVODSTVENOG ASPEKTA
Kupci su fizička ili pravna lica ( PD ) kojima se isporučuje roba, gotov proizvod ili se vrši
usluga. Dužnik je fizičko ili pravno lice koje duguje određeni iznos novca. Dužnik može biti:
kupac, banka za primljena novčana sredstva, radnici za akontaciju).
Novčani iznos koji kupac duguje naziva se potraživanje. Kupac je dužnik sve dok ne isplati
svoje dugovanje. Pojam kupca je širi pojam od pojma krajnjeg potrošača,jer kupljena dobra
može dalje preprodavati ili trošiti za svoje potrebe, dok potrošač kupuje da bi zadovoljio
potrebe.
Preduzeća sarađuju sa velikim brojem kupaca, pa se zbog toga vodi i analitička i sintetička
evidencija kupaca. Analitička (pojedinačna) evidencija vodi se za svakog kupca posebno, i
formira se kartoteka kupaca.
Sintetička evidencija je zbirna, otvara se jedan konto za sve kupce. Saldo na kontu kupci je
dugovni i pokazuje nam nenaplaćena potraživanja, saldo može biti i potražni u slučaju
avansnog plaćanja.
Popusti vezani za kupce su:

1. Kasa skonto - ako kupac isplati dug u dogovorenom roku
2. Rabat- količinski popust
3. Bonifikacija - ako kupac nije zadovoljan kvalitetom ili kvantitetom poslate robe. 12
Dokumenta vezana za kupce:
1. Izlazni račun - sastavlja se u tri primjerka: jedan za kupca, jedan za računovodstvo i

jedan ostaje u bloku i ovi računi se zavode u knjigu izlaznih računa
2. Izvod banke - na osnovu njega se knjiži smanjenje potraživanja, jer vidimo uplatu na
tekućem računu
3. Pismo o bonifikacij i- piše prodavac kupcu i u njemu je saglasan da odobri popust
4. Komisijski zapisnik o manjku ili višku - kada kupac reklamira prijem robe zbog
manjka ili viška
4.3.FINANSIJSKA IMOVINA KAO SASTAVNI DIO OBRTNOG KAPITALA

POSMATRANA SA RAČUNOVODSTVENOG ASPEKTA
Finansijska imovina je svaka imovina koja je novac, odnosno vlasnički instrument drugog
subjekta. Finansijska imovina je i ugovorno pravo da se primi novac ili druga finansijska
imovina od dugog finansijskog subjekta ili da se razmijeni finansijska imovina ili finansijske
obeveze s drugim subjektima prema uslovima koji su potencijalno povoljni za subjekta.
12
https://racunovodstvofa.wordpress.com (datum pristupa:11.08.2016.)

KOMPANIJAMA
Takođe, predstavlja i ugovor koji će se namiriti ili se može namiriti vlastitim vlasničkim
instrumentima subjekta i predstavlja nederivatni instrument za kojeg će subjekt biti ili može
biti obavezan primiti promjenljiv broj vlastitih vlasničkih instrumenata drugog subjekta.
Odnosno, predstavlja derivatni instrument koji će se namiriti ili se može namiriti na način
drugačiji od razmjene fiksnog iznosa novca ili druge finansijke imovine za fiksni imovine za
fiksni broj vlastitih vlasničkih instrumenata.
Finansijka imovina se može klasifikovati kao, finansijska imovina po fer vrijednosti kroz
dobitak ili gubitak, zatim kao ulaganja koja se drže do dospijeća, zajmovi i potraživanja kao i
finansijska imovina raspoloživa za prodaju.
Osnovica poreza na dobit se utvrđuje prema računovodstvenim propisima kao razlika prihoda
i rashoda prije obračuna poreza na dobit koja se uvećava i umanjuje za stavke propisane
Zakonom o porezu na dobit. Jedna od propisanih stavki je i vrijednosno usklađenje finansijske
imovine koje je dozvoljeno prema računovodstvenim propisima ali je porezno priznavanje
specifično.
Za iskazane rashode od vrijednosnih usklađenja dionica i udjela, kao nerealizovanih gubitaka,

povećava se računovodstvena porezna osnovica. Međutim, rashodi po osnovu smanjenja
vrijednosti finansijske imovine su porezno nepriznati privremeno odnosno dok se ne
realiziraju te se priznaju u razdoblju u kojem je imovina prodata ili na drugi način
upotrebljena.
Finansijski učinak vrijednosnog usklađenja finansijske imovine je neutralan ako se dionice i

udjeli drže a ako se dionice i udjeli otuđuju, finansijski učinak nije neutralan s obzirom da se
tada gubitak od vrijednosnog usklađenja smatra realizovanim i porezno priznatim.
Ovaj finansijski učinak se ne može primjeniti na ulaganja u vlastitte dionice i udjele te se

gubici po osnovi vrijednosnog usklađenja vlastitih dionica i udjela porezno ne priznaju.
U slučaju vlastitih dionica i udjela, sticanje, držanje i otuđenje su neutralni na porez na dobit a
gubitak ne predstavlja rashod nego kapitalni gubitak te nema uticaj na raspoloživu dobit za
raspodjelu odnosno povećanje ili smanjenje temeljnog kapitala.
Kada je riječ o finansijskoj imovini i ulaganju u dionice, ona može biti klasifikovana kao
finansijska imovina po fer vrijednosti kroz dobitak ili gubitak i kao finansijska imovina
raspoloživa za prodaju.13 Klasifikacija zavisi od osnovnih namjera društva.
Početak priznanja finansijske imovine je kada subjekt postaje jedna od ugovornih strana na
koju se primjenjuju ugovorni zahtjevi instrumenta.
13
http://www.racunovodja.hr/ (datum pristupa: 12.08.2016.)

KOMPANIJAMA
Do prestanka priznavanja finansijske imovine dolazi kada su ugovorna prava na novčane

tokove od finansijske imovine istekla i kada subjekt prenosi finansijsku imovinu i svi rizici i
koristi od vlasništva finansijske imovine su preneseni na drugog subjekta.
Finansijska imovina po fer vrijednosti kroz dobitak ili gubitak klasifikovana je kao imovina
namijenjena trgovanju. Kod početnog priznanja definisana je od strane subjekta po fer
vrijednosti kroz račun dobitka ili gubitka. U ovom slučaju ne uključuje ulaganja u dionice čija
cijena ne kotira na aktivnom tržištu i čija se fer vrijednost ne može pouzdano utvrditi.
Kada je riječ o finansijskoj imovini namijenjenoj trgovanju uglavnom je stečena radi prodaje
u bližoj budućnosti i sastavni je dio portfelja identificiranih finansijskih instrumenata kojima
se zajednički upravlja i za koje postoji dokaz o nedavnom stvarnom uzorku kratkoročnog
ostvarivanja dobiti.
Kod početnog mjerenja finansijske imovine po fer vrijednosti transakcioni troškovi se ne

uključuju u trošak sticanja po fer vrijednosti, već se priznaju kao rashodi u razdoblju
nastanka. Efekti promjene fer vrijednosti priznaju se u dobit ili gubitak gdje postoji povećanje
fer vrijednosti u okviru koje je nerealizovana dobit, odnosno prihod i smanjenje fer
vrijednosti, odnosno nerealizovani gubitak tj. rashod.
Primjer: Evidentiranje finansijke imovine po fer vrijednosti kroz dobit ili gubitak
Trgovačko društvo „Alfa“ d.d. kupilo je 1.000 dionica društva „Omega“ d.d. po cijeni od
150KM po dionici. Društvo „Omega“ d.d. ukupno je emitovalo 10.000 dionica. Nalog za
kupovinu dionica izvršila je brokerska kuća „Broker“ te zaračunala naknadu u iznosu od
2.000KM. Plaćena je brokerska provizija.
Društvo „Alfa“ d.d. ovo ulaganje je klasifikovalo kao finansijsku imovinu po fer vrijednosti
kroz račun dobitka ili gubitka. Na dan bilansiranja (31.12.20x1). „Alfa“ d.d.svodi ulaganje u
dionice „Omega“ d.d. na fer vrijednost. Tržišna cijena dionice društva „Omega“ d.d. na dan
stavljanja bilansa (31.12.20x1) iznosila je 200KM. Društvo „Alfa“ d.d. prodaje 500 dionica
društva „Omega“ d.d. po cijeni od 250KM po dionici.
Početno mjerenje ulaganja u dionice po fer vrijednosti kroz RDG
Fer vrijednost = 1.000 dionica x 150KM/dionici = 150.000KM
Transakcijski troškovi = 2.000KM
Naknadno mjerenje ulaganja u dionice po fer vrijednosti kroz RDG
Fer vrijednost = 1.000 dionica x 200KM/dionici = 200.000KM
Knjigovodstvena vrijednost = 150.000KM
Nerealizovana dobit (prihod) = 50.000KM

KOMPANIJAMA
Kratkoročna ulaganja u dionice
1) 150.000KM
Troškovi naknade brokerskih usluga
1) 2.000
Novac na žiro računu
152.000 (1)
Ispravka vrijednosti kratkoročnih ulaganja u dionice
2) 50.000
Prihodi s osnovne promjene fer vrijednosti dionica – nerealizovani dobici
50.000 (2)
Prodaja ulaganja u dionice po fer vrijednosti kroz RDG
Prodajna vrijednost = 500 dionica x 250KM/dionici = 125.000KM
Knjigovodstvena vrijednost
Ulaganja u dionice = 150.000 / 1.000 dionica x 500 dionica = 75.000KM
Ispravka vrijednosti ulaganja u dionice = 50.000 / 1.000 dionica x 500 dionica = 25.000KM
Knjigovodstvena vrijednost prodatih dionica = 100.000KM
Realizovana dobit od prodaje dionica = 25.000KM

KOMPANIJAMA
Ispravka vrijednosti kratkoročnih ulaganja u dionice
50.000 25.000 (3)
Potraživanja za prodate dionice
(3) 125.000
Kratkoročna ulaganja u dionice
150.000 75.000 (3)
Prihodi od prodaje dionica – realizovani dobici
25.000 (3)
4.4.NOVAC U BANCI I BLAGAJNI KAO SASTAVNI DIO OBRTNOG KAPITALA

POSMATRAN SA RAČUNOVODSTVENOG ASPEKTA
Novac na računima i blagajni je sav novac koji se nalazi na računima u poslovnim

bankama, novac u blagajni, akreditivi i strana sredstva plaćanja. To je dio kratkotrajne
imovine preduzeća.
U ovu grupu ubrajaju se žiro-računi, izdvojena gotovina na posebne račune, devizni računi u
bankama, devizna blagajna, kratkoročno oročena gotovina u bankama i sl.

KOMPANIJAMA
4.5.OBAVEZE PREMA DOBAVLJAČIMA KAO SASTAVNI DIO OBRTNOG

KAPITALA POSMATRANE SA RAČUNOVODSTVENOG ASPEKTA
Obaveze prema dobavljačima karakterišu obaveze nastale na osnovu kupovine trgovačke

robe ili tzv. trgovinske obaveze koje nastaju iz osnova kratkoročnog zaduženja prema
dobavljačima.14
Ostale obaveze prema dobavljačima su obaveze nastale po svim drugim osnovama kao npr.
transportnih usluga, carina, PTT usluga i dr.
Obaveze prema dobavljačima se evidentiraju u iznosu umanjenom za sve ugovorene novčane

popuste. U slučaju da se plaćanje izvrši nakon roka do kojeg je odobren popust mora se
izvršiti i uplata korištenja dodatnog popusta i to na konto rashoda - izgubljeni popusti.
Primjer:
Za izgradnju poslovnog prostora, a u skladu sa donešenom odlukom, nabavljen je materijal u

vrijednosti od 125.000,00KM. Obaveze su plaćene sa žiro-računa.
Tabela br.1 Kniženje obaveza prema dobavljačima
Red.bro Opis Konto Duguje Potražuje

j
1. Potraživanje za PDV 270 21.250
Sirovine i materijal 101 125.000
Dobavljači u zemlji 432 146.250
Za nabavku materijala
2.Dobavljači 432 146.250
Žiro-račun 200 146.250
Za plaćenu fakturu
Izvor: http://www.kakovodstvo.com/
Kada je riječ o nabavci materijala, on se nabavlja od dobavljača i u tom slučaju mora se

platiti. Plaćanje nabavljenog materijala od dobavljača se vrši prije preuzimanja materijala,
avans ili akontacija, prilikom preuzimanja i poslije preuzimanja.
Ukoliko se materijal plaća poslije preuzimanja, što je najčešći slučaj u praksi, dobavljač
postaje povjerilac jer u tom slučaju daje materijal ili robu na povjerenje i potražuje novac za
isporučeni materijal.
Dobavljači se nalaze u pasivi i oni predstavljaju obaveze. Kod pasivnog računa, lijeva
dugovna strana je strana smanjenja, a desna potražna strana je strana povećanja, što je
suprotno aktivnim računima.
14
http://www.kakovodstvo.com/ (datum pristupa:15.08.2016.)

KOMPANIJAMA
Tabela br.2 Račun dobavljača
DUGUJE (-) POTRAŽUJE (+)

-Smanjenje obaveza: -Početno stanje
-Za isplaćene obaveze -Sva povećanja obaveza
-Za vraćenu robu, materijal, ambalažu -Za isporučeni materijal, robu ili uslugu
-Za manjkove pri isporuci -Za viškove pri isporuci
-Za odobrene popuste (kasa skonto,
bonifikacija)
-Saldo za izravnanje
Izvor: http://www.softkom.rs/baza-znanja (datum pristupa:16.08.2016.)
Kada je riječ o knjiženju na računu dobavljača, u tom slučaju za svakog dobavljača otvara se
poseban konto, odnosno račun. Kada dobavljač isporuči materijal, u tom slučaju dolazi do
povećanja obaveza prema njemu i tada se knjiženje vrši na strani potražuje.
U slučaju kada se dobavljaču plati, tada dolazi do smanjenja obaveza prema dobavljaču i to se
knjiži na strani duguje. Saldo izravnanje se piše na lijevoj dugovnoj strani.
4.6.OBAVEZE ZA POREZ NA DODATU VRIJEDNOST (PDV)
Porez na dodatu vrijednost (PDV) pripada kategoriji indirektnih poreza kojim se oporezuje
promet proizvoda, roba i usluga, odnosno krajnja potrošnja. 15 PDV je višefazni metod
oporezivanja kojim se oporezuju sve faze prometa proizvoda, roba i usluga, od proizvodnje do
momenta kada proizvodi, robe u usluge stignu do krajnjeg potrošača ili korisnika.
PDV-om se oporezuje promet proizvoda, robe i usluga izvršen na teritoriji BiH, osim onog
prometa koji je po zakonu oslobođen od plaćanja i obračunavanja PDV-a (usluge u oblasti
obrazovanja, izvoza, poštanske i finansijske usluge i dr.)
Obaveza obračunavanja i plaćanja PDV-a nastaje i u momentu plaćanja avansa, odnosno kada
dođe do priliva novca na žiro račun za robu i usluge koje nisu isporučene, kao i u slučaju
odliva novca, odnosno plaćanja za robe i usluge koje nisu primljene.
PDV se evidentira preko grupe računa 27 - PDV sadržan u primljenim fakturama (kao
potraživanje) i grupe računa 47 - PDV sadržan u izdatim fakturama (kao obaveza za PDV).
Prema Zakonu o porezu na dodatu vrijednost BiH, stopa PDV je jedinstvena i iznosi 17%.
15
Jotanović G., Međunarodni ekonomksi odnosi“, Banja Luka, 2006. god. str.85

KOMPANIJAMA
Obračun PDV-a na osnovicu je jednostavan, za izbijanje PDV-a iz ukupne cijene (cijene u

kojoj je sadržan PDV) treba znati šta je preračunata stopa pdv-a jer iako je 100*1,17=117,
117*0,17≠17.
Preračunata stopa po kojoj se iz cijene sa PDV-om izbija PDV iznosi tačno 14,5299% ili
0,145299. Tako osnovica se dobije na sljedeći način:
100*0,145299=14,5299
100-14,5299=85,4701
Prava osnovica = 85, 4701

Pravi PDV = 14,5299
Ukupno = 100
Primjer knjiženja i obračuna PDV-a
1. Preduzeće je primilo fakturu od dobavljača za isporučeni materijal na iznos od 11.700

KM (10.000 + PDV)
2. Dobavljač je dostavio fakturu za troškove prevoza u iznosu od 5.850 KM
( 5.000 + PDV).
3. Pravno lice je ispostavilo fakturu za isporučenu robu kupcu u vrijednosti od 76.050
KM (65.000 +PDV)
4. Dnevni promet pazara u maloprodaji ukupno iznosi 7.020 KM (6.000 +PDV). Pazar je
položen u blagajnu.
5. Izvršiti obračun PDV-a na kraju mjeseca.
Tabela br.3 Knjiženje PDV-a
R.br. Opis Konto Duguje Potražuje
1. Materijal u skladištu 1010 10.000

Potraživanja za PDV 2700 1.700
Dobavljači 4320 11.700
Za primljenu fakturu
za meterijal
2. Troškovi prevoza 5310 5.000

Potraživanja za PDV 2700 850
Dobavljači 4320 5.850
Za primljenu fakturu
dobavljača
R.br. Opis Konto Duguje Potražuje

KOMPANIJAMA
3. Potraživanja od 2010 76.050

kupaca u zemlji
Prihodi od prodaje na 6011 65.000
domaćem tržištu
Obaveze za PDV (po 47000 11.500
izlaznoj fakturi)
Za ispostavljenu
fakturu kupcu
4. Blagajna 2461 7.020
Prihodi od prodaje 6010 6.000
robe na malo
Obaveze za PDV (za
4700 1.020
gotovinu)
Za dnevni promet u
maloprodaji
5. Obaveze za PDV 4700 12.520
Potraživanja za PDV 2700 2.550
po primljenim
fakturama
Obaveze za plaćanje 4790 9.970
PDV-a
Obaveze za plaćanje
PDV-a na osnovu
razlike između
obračunatog i
akontacionog PDV-a
Izvor: http://www.uino.gov.ba/b/Porezi/PDV/
Grupa računa 27 - potraživanja za PDV i 47 - obaveze za PDV se na kraju mjeseca zatvaraju,

tako da im saldo mora biti nula. U slučaju da je veći iznos izlaznog PDV-a (grupa računa 47 -
Obaveze za PDV) od ulaznog PDV-a na ulaznim računima (grupa računa 27 - Potraživanja za
PDV), stanja navedenih konta se zatvaraju, a razlika se prenosi na konto 4790 - Obaveze za
plaćanje PDV-a na osnovu razlike između obračunatog i akontacionog PDV-a, što predstavlja
obavezu preduzeća za plaćanje PDV-a za tekući mjesec.
U slučaju da je veći iznos ulaznog PDV-a (grupa računa 27 - Potraživanja za PDV) od

obaveza za PDV po izlaznim računima (grupa računa 47), stanja navedenih konta se
zatvaraju, a razlika se prenosi na konto 2790 -Potraživanja za preplatu PDV-a.
Na osnovu poreske prijave koju preduzeće dostavlja Upravi za indirektno oporezivanje, u

slučaju preplate PDV-a preduzeće može da traži povrat preplaćenog PDV-a ili da preplatu
prenese u naredni mjesec. U primjeru saldo računa 470 Obaveze za PDV po izlaznim

KOMPANIJAMA
računima iznosi 12.520 (11.500 + 1.020), a potraživanja za PDV ukupno iznose 2.550 KM
(1.700 + 850). Stavom 5 navedena salda računa se zatvaraju i svode na saldo O.
ZAKLJUČAK

KOMPANIJAMA
Obrtni kapital se dobija kao razlika između kratkotrajne imovine i kratkoročnih obaveza. Stalno
uspostavljanje odnosa između likvidnosti i rentabilnosti motiviše menadžment preduzeća da
neprestano prati obrtni kapital i njegove elemente.
Ekonomska kriza navela je preispitivanje značaja koji se pridaje upravljanju gotovinom.

Jedan od osnovnih parametara na osnovu kojeg se donose poslovne odluke upravljanja
gotovinom jeste koeficijent obrta gotovine i gotovinski ciklus.
Učinkovito upravljanje potraživanjima je temeljna zadaća menadžmenta svakog poduzeća, a

podrazumijeva temeljnu analizu potraživanja, donošenje odgovarajućih politika naplate
potraživanja te poznavanje instrumenata osiguranja i naplate potraživanja. Najveće
mogućnosti u strategijama upravljanja gotovinom pruža upravljanje zalihama.
Suština upravljanja zalihama i smanjenje koeficijenta obrta zaliha ima smisla ako se ne ugrozi
normalno funkcionisanje poslovne aktivnosti preduzeća. Za racionalno upravljanje zalihama
neophodno je analizirati troškove koji su vezani za nabavku i držanje zaliha.
Multinacionalna kompanija je poslovno preduzeće legalno domicilirano u više od jedne

zemlje i čije su komercijalne aktivnosti dovoljno velikog obima da imaju znatan uticaj na
privrede kako zemlje iz koje potiče matična kompanija, tako i zemlje u kojima ova ima svoje
filijale.
Nastanak multinacionalnih kompanija se vezuje za procese transnacionalizacije preduzeća u

svjetskoj privredi i trgovini. Cilj osnivanja vertikalnih transnacionalnih kompanija je
osnivanje ili kupovina filijala u inostranstvu radi njihovog uvezivanja.
Multinacionalne kompanije su bitan subjekt u spoljnoj trgovini u svijetu, i to u spoljnoj

trgovini između različitih zemalja, spoljnoj trgovini zemlje domaćina kompanije i njenih
filijala, te na internim, zatvorenim, interfirmskim tržištima.
Veoma je bitna uloga multinacionalnih kompanija u svjetskim i ekonomskim kretanjima, jer

pored uticaja na proizvodnju, one utiču i na potrošnju, finansije i kulturu. Tj. one utiču na
živote ljudi u smislu definisanja standarda ali i na globalizaciju i način ponašanja.
Složenost multinacionalnih kompanija u značajnoj mjeri usložnjava zadatke strategijskog

upravljačkog računovodstva na području mjerenja njihovih performansi.
Strategijsko upravljačko računovodstvo svojim informacijama može obezbijediti centralnom

menadžmentu multinacionalnih kompanija dobru potporu da integriše subsidijare u
centralizovani organizacioni milje i uspostavi visoko koordinirane odnose između njih.
LITERATURA

KOMPANIJAMA
Udžbenici:
1. Jovičić J., Mirosavić S., Međunarodni ekonomski odnosi“, Banja Luka, 2012. godina
2. Jotanović G., Međunarodni ekonomksi odnosi“, Banja Luka, 2006. godina
3. Krasulja D., Ivanišević M., Poslovne Finansije, Ekonomski fakultet u Beogradu, 2001.
godina
4. Radović R., Bosiočić N., Osnove finansijskog raačunovodstva, Bijeljina, 2014. godina
5. Vukmirica V., Ekonomski i savremeni ekonomski sistemi, zavod za udžbenike i

nastavna sredstva Istočno Sarajevo, 2012. godina
6. Đurić M. D., Uvod u finansijski menadžment, Institut ekonomskih nauka, Beograd,
1999. godina
Naučni radovi i druge publikacije:
1. Dabić M., Uloga multinacionalnih kompanija u promicanju tehnološkog razvoja

zemalja u tranziciji-naučni rad
2. Martić S., Principi i metodi istraživanja finansijske strukture u cilju optimalne
kratkoročne finansijske politike preduzeća, doktorska disertacija, Beograd, 1973.
godina
Internet linkovi:
1. http://www.poslovnaucinkovitost.eu
2. http:/www.eknfak.ni.ac.rs/Ekonomske teme
3. http://limun.hr/main.aspx?id=10579
4. http://www.efos.unios.hr/
5. http://www.veleri.hr
6. https://racunovodstvofa.wordpress.com
7. http://www.racunovodja.hr/
8. http://www.kakovodstvo.com/
9. http://www.softkom.rs/baza-znanja
10. http://www.uino.gov.ba/b/Porezi/PDV/

Uloga Računovodstva U Upravljanju Obrtnim Kapitalom U Multinacionalnim Kompanijama 2

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Uloga Računovodstva U Upravljanju Obrtnim Kapitalom U Multinacionalnim Kompanijama 2

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Republika Srpska Republic of Srpska

Univerzitet u Istočnom Sarajevu University of Eastern Sarajevo

PREDMET: PORESKO I SPOLJNOTRGOVINSKO

TEMA: ULOGA RAČUNOVODSTVA U UPRAVLJANJU

Bijeljina, Septembar 2016. godine

1.OSNOVNE KARAKTERISTIKE UPRAVLJANJA OBRTNIM KAPITALOM..................4

2.1.Nastanak multinacionalnih kompanija............................................................................12

2.2.Rangiranje multinacionalnih kompanija.........................................................................12

2.3.Multinacionalne kompanije kao nosioci globalizacije....................................................13

3.ULOGA RAČUNOVODSTVA U MULTINACIONALNIM KOMPANIJAMA................15

4.OBRTNI KAPITAL POSMATRAN SA RAČUNOVODSTVENOG ASPEKTA...............17

4.1.Zalihe kao sastavni dio obrtnog kapitala posmatrane sa računovodstvenog aspekta......17

4.2.Potraživanja kao sastavni dio obrtnog kapitala posmatrana sa računovodstvenog

4.3.Finansijska imovina kao sastavni dio obrtnog kapitala posmatrana sa računovodstvenog

4.4.Novac u banci i blagajni kao sastavni dio obrtnog kapitala posmatran sa

4.5.Obaveze prema dobavljačima kao sastavni dio obrtnog kapitala posmatrane sa

4.6.Obaveze za porez na dodatu vrijednost (PDV)...................................................................27

PORESKO I SPOLJNOTRGOVINSKO RAČUNOVODSTVO 2

Ulaganje u obrtna sredstva poduzeća podrazumijeva ulaganje u obrtna sredstva poduzeća i

Kreditori i poslovodstva koriste izvještaje o upotrebi radnog kapitala za unutrašnju kontrolu.

Multinacionalne kompanije (The Multinacional Company) su više nacionalna preduzeća koja

Drugi dio vezan je za multinacionalne kompanije, u okviru koga se izdvaja nastanak

Treći dio rada govori o ulozi računovodstva u multinacionalnim kompanijama.

Četvrti dio rada odnosi se na obrtni kapital posmatran sa računovodsvenog aspekta.

PORESKO I SPOLJNOTRGOVINSKO RAČUNOVODSTVO 3

1.OSNOVNE KARAKTERISTIKE UPRAVLJANJA OBRTNIM

Značajno mjesto u preokupaciji menadžmenta preduzeća zauizima upravljanje obrtnim

Stalno uspostavljanje odnosa između likvidnosti i rentabilnosti motiviše menadžment

Da bi se donijele poslovne odluke u cilju adekvatnog upravljanja obrtnim kapitalom, potrebne

Od sektora finansija i računovodstva, menadžment preduzeća dobija sve potrebne informacije

Efikasno upravljanje novčanim sredstvima ili gotovinom predstavlja posebno značajan i

Jedan od osnovnih parametara na osnovu kojeg se donose poslovne odluke upravljanja

PORESKO I SPOLJNOTRGOVINSKO RAČUNOVODSTVO 4

Većina metoda i modela polaze od uvjerenja da je minimalni saldo gotovine jednak

Neke od osnovnih strategije upravljanja gotovinom, koji finansijski menadžment ima na

1. Povećanje efikasnosti korištenja zaliha,

PORESKO I SPOLJNOTRGOVINSKO RAČUNOVODSTVO 5

Potraživanja od kupaca u znatnoj mjeri sudjeluju u imovini većine poduzeća. Prodaja na

Učinkovito upravljanje potraživanjima je temeljna zadaća menadžmenta svakog poduzeća, a

Najveće mogućnosti u strategijama upravljanja gotovinom pruža upravljanje zalihama.

Skraćivanjem prosječnog vremenskog trajanja obrta zaliha, skratio bi se njegov gotovinski

Praćenje zaliha, praćenje izlaza sirovine i materijala, identifikovanje periodičnih potreba,

Sa druge strane proizvodnja dobrom organizacijom i planiranjem omogućava smanjenje

PORESKO I SPOLJNOTRGOVINSKO RAČUNOVODSTVO 6

Pod nedovršenom proizvodnjom podrazumijeva se djelimično završen proizvod koji se nalazi

Medjutim, finansijski menadžer mora da bude familijaran sa metodama upravljanja zalihama i

Vrijeme potrebno za realizaciju porudžbine obuhvata broj dana od momenta ispostavljanja

Za racionalno upravljanje zalihama neophodno je analizirati troškove koji su vezani za

Izračunavanje optimalnog volumena zaliha podrazumijeva „cost-benefit“ analizu, analizu

PORESKO I SPOLJNOTRGOVINSKO RAČUNOVODSTVO 7

Za multinacionalne kompanije koriste se različiti nazivi, kao što su „multinacionalna“,

Multinacionalna kompanija predstavlja matično preduzeće koje:

1. Ostvaruje proizvodnju i druge aktivnosti u inostranstvu preko sopstvenih ogranaka

Multinacionalna kompanija je poslovno preduzeće legalno domicilirano u više od jedne

1. Multinacionalna fleksibilnost radi brzog reagovanja na potrebe lokalnog tržišta

Klasifikacija multinacionalnih kompanija po kriterijumu metoda upravljanja uglavnom se

1. Etnocentrične kompanije, gdje je sva moć koncentrisana u matičnoj zemlji, a

PORESKO I SPOLJNOTRGOVINSKO RAČUNOVODSTVO 8

Izvoz privatnog kapitala u obliku direktnih ulaganja multinacionalnih kompanija

Iako su multinacionalne kompanije nastale znatno kasnije od osnovnih markentiških radova

Na osnovu raznih definicija mogu se odrediti ekonomski, organizaciono-upravljački,

Najkompleksina definicija multinacionalnih kompanija je pravna definicija jer postoji niz

U najvećoj mjeri su za određivanje multinacionalnih kompanija važni sledeći kriterijumi, to