Professional Documents
Culture Documents
-troškovnom principu,
-tržišnom principu,
-prinosnom principu.
TROŠKOVNI PRINCIP
TRŽIŠNI PRINCIP
Ovaj sistem je razvijen u zemljama sa razvijenim tržištima kapitala i kod nas se manje
primjenjuje.
-Primjena multiplikatora
-analiza transakcija
Primjena multiplikatora podrazumijeva izbor više metoda od kojih je svaki zasnovan na jednom
multiplikatoru a to su:
Odnos cijene i zarade poznat je kao prinosni multiplikator. Vrijednost dionice izračunava
se množenjem buduće zarade (neto dobiti).
Odnos tržišne cijene i knjigovodstvene vrijednosti. Ovaj princip pokazuje kako agresivno
tržište vrednuje dotično preduzeće.
PRINOSNI PRINCIP
Ovaj pristup se primjenjuje kada se ne očekuje da preduzeće značajnije mijenja svoje poslovanje
u odnosu na postojeće stanje i kada se budući rezultati mogu projektovati bez većih rizika
odgovarajućom stopom rasta. Vrijednost je rezultat dije- ljenja ostvarenog rezultata poslovanja
sa stopom kapitalizacije.
Različiti autori klasifikaciju pojedinih metoda vrše na različite načine, ali se sve metode mogu
podijeliti na one koje se temelje na:
supstanci (imovini),
zarađivačkoj (prinosnoj) moći.
Metode koje su temeljenje na supstanci, bazirane su na utrživoj vrijednosti sticanja imovine,
zaliha, potraživanja, novca..
Metode koje su temeljene na zarađivačkoj moći, imaju osnovicu u zaradi koja se ostvaruje na
imovini u vrijeme svog fizičkog i ekonomskog vijeka trajanja.
Metode vrednovanja poduzeća temeljene na imovini procjenjuju poduzeće kao skup imovinskih
oblika koje ono posjeduje. Metode procjene temeljene na imovini prven stveno su okrenute
sadašnjosti. Stoga one nastoje knjigovodstveno iskazanu vrijednost imovinskih oblika u bilanci,
primarno orijentiranu prošlosti, prilagoditi sadašnjosti.
Knjigovodstvena vrijednost
Neto unovčiva vrijednost: tržišna i likvidacijska
Reprodukcijska vrijednost
Ekonomska vrijednost
U bilanci poduzeća ne nalazi se sva imovina koju koristi poduzeće u obavljanju svojih poslovnih
operacija. Radi se o unajmljenoj imovini, tj. imovini koja se koristi temeljem raznovrsnih leasing
aranžmana. Takvu je imovinu relativno teško vrednovati iako ona može imati određenu
vrijednost.
U bilanci se nalazi i nedodirljiva neopipljiva - imovina poduzeća. Takva imovina imat će svoj
odraz, prvenstveno u profitu i novčanim tokovima koje može generirati poduzeće tako da će se
primarno odraziti na vrijednost poduzeća utemeljenu na bazi mogućih zarada poduzeća.
Vrijednost takve imovine relativno je teško, ali ne i nemoguće, procijeniti.
Aktivna vremenska razgraničenja predstavljaju već plaćene troškove koji se, računovodstvenom
logikom, raspoređuju na buduća izvještajna razdoblja. Zbog toga takva pozicija u bilanci
predstavlja svojevrsni skriveni gubitak jer je kroz računovodstvenu logiku postepenog terećenja
troškova poduzeća u bilanci kapitalizirana vrijednost koja je već plaćena. Ukoliko je saldo
vremenskih razgraničenja aktivan' potrebno ga je eliminirati iz knjigovodstvene vrijednosti
imovine poduzeća jer označava veće isplate razgraničene za budućnost od rezerviranja buduće
dobiti. Obrnuto, pasivni saldo vremenskih razgraničenja" je spontani izvor financiranja
poslovanja poduzeća, nastao primjenom računovodstvene filozofije. Pri tome pasivni saldo
vremenskih razgraničenja ne predstavlja ujedno i obvezu poduzeća.
Procjena imovine temeljem bilance trebala bi se oslanjati samo na tzv. dodirljivu, opipljivu
imovinu. Naime, nedodirljiva (neopipljiva) imovina po pravilu, nema neku realno ostvarivu,
utrživu vrijednost kao imovina sama po sebi. Nedodirljiva imovina u bilanci obuhvaća, na
primjer, patente, licence, autorska prava, prava na model, žig, uzorak, zaštitni znak ili zaštićeno
ime te realizirani, plaćeni goodwill. Već i letimičnim pregledom karakterističnih oblika
nedodirljive imovine jasno se može zaključiti da se najveći dio tako računovodstveno
kapitalizirane imovine teško može realizirati u novčanom obliku. Zbog toga je i logično da se
pod vrijednošću poduzeća predstavljenom njegovom imovinom uzima samo ona dodirljiva
imovina.
Korigovana knjigovodstvena vrijednost je neto aktiva koja se utvrđuje na osnovu razlike između
korigovane aktive (umanjene za gubitak iskazan u aktivi) i korigovanih obaveza uvećanih za
korigovana dugoročna rezervisanja i korigovana pasivna vremenska razgraničenja. Iz ovog
slijedi da utvrđivanju korigovane knjigovodstvene vrijednosti prethodi korekcija bilansa.
Korekcija bilansa se vrši u onim slučajevima kada bilans nije sačinjen u skladu sa propisima o
bilansiranju i računovodstvenim standardima. U takvim okolnostima revizor ili procjenjivač
ispituje sve bilansne pozicije i one bilansne pozicije koje nisu procjenjene u skladu sa propisima
o bilansiranju i računovodstvenim standardima procjenjuje po tim propisima i standardima. Tako
se dolazi do korigovanog bilansa na osnovu koga se utvrđuje korigovana knjigovodstvena
vrijednost.
Reprodukcijska ili zamjenska vrijednost imovine i obveza, jednaka je vrijednosti koja pokazuje
vrijednost zamjene postojeće dugotrajne imovine novom imovinom. Ta je vrijednost potrebna
ako poduzeće zbog nekog razloga želi započeti poslovanje s novom tehnologijom ili primjerice
započeti poslovanje na nekoj drugoj lokaciji.
Sadašnja vrijednost fiksne imovine = Novonabavna vrijenost fiksne imovine x (Vijek eektuiranja
fiksne imovine – starost fiksne imovine) / Vijek efekturianja fiksne imovine
„kad poduzeća koja se šire i procjenjuju (važe) da li preuzeti (acquisition) neko postojeće
poduzeće koje postoji na tržištu ili izgraditi novi primjereni kapacitet proizvodnje roba ili
usluga,
u slučaju kada dioničari (vlasnici općenito) procjenjuju da li se isplati prodati (ili
likvidirati) svoje poduzeće ili neki njegov dio (kapacitet) i sagraditi novi,
kada poduzeće posjeduje izuzetno vrijednu imovinu koju dioničari (vlasnici) ţele
realizirati. U ovom slučaju često je riječ o nematerijalnoj imovini (patent, inovacija,
položaj na tržištu, prava na nekom tržištu, netržište i dr.) koju se želi prodati u trenutku
najveće vrijednosti i osnovali novo, praktično istovjetno poduzeće.
ukoliko bi se poslovanje nastavilo, projektovani neto novčani tok bio bi niži u poređenju
s vrijednošću imovine kojom preduzeće raspolaže, pa ono više vrijedi ,,mrtvo“
nego ,,živo" (kad posluje, a smanjuje kapital). Tada likvidaciona vrijednost preduzeća
može biti i njegova maksimalna vrijednost i za vlasnike jedini upotrebljiv indikator
vrijednosti;
ukoliko bi se poslovanje nastavilo, projektovani neto novčani tok dovoljno bi bio nizak
da bi likvidaciona vrijednost bila skoro jednaka prinosnoj vrijedno- sti. U takvoj situaciji
neki vlasnici preferiraju likvidaciju, dok su drugi za nastavak rada. Tada se obje
vrijednosti, prinosna i likvidaciona, mogu uzeti u obzir prilikom odabira vrijednosti
preduzeća.